2 3

Izdavač: UdrUga IgInIo ScarpaGrafička priprema i dizajn: Sanjin Mačar “FoXgraFIKa” Lektura: Tamara ModrićTisak: Tiskara Zelina Naklada: 300 primjeraka

Predgovor .......................................................................................................... 1Opatijske kamelije - autohtoni "Prišlić" ........................................................... 3Od San Rema preko Trsta do Rijeke ................................................................ 8Dresden .............................................................................................................. 9Pillnitz ................................................................................................................14Vile Carolina i Angiolina ...................................................................................14Kameliomanija ...................................................................................................17Opatija ................................................................................................................20Južne željeznice .................................................................................................23Ah, vidim ju, vidim! ...........................................................................................25Vrtlarska dinastija Nakrst ...................................................................................26Kamelije i karanfili ............................................................................................33Opatijska Dama s kamelijama ..........................................................................37Udruga Iginio Scarpa.........................................................................................41I s kamelijama se može grudati.. ......................................................................45Pogovor ..............................................................................................................48Izvor i literatura .................................................................................................50

Od prvih turističkih truckanja u poštanskim diližansama do nervoznih prigovaranja o ne-

turističkoj nedostupnosti internetu zbog manjkave ”wireless” usluge, turizam je prošao dug put svog složenog razvoja. Nekadašnje velike prednosti nad kon-kurencijom poput pogodnih prometnih veza, kvalitetnih smještaja, hrane i pića, ljubaznosti i profesionalnosti domaćina odavno su postale sasvim razumljive i očekivane kategorije. Konkurencija među turističkim odredištima natjerala je mnoge na uvijek nove i kvalitetni-je oblike ponude da bi ih ta ista kon-kurencija gotovo nemoralno kopirala i oponašala u nemilosrdnom ratu za vla-stiti prestiž i financijski uspje-h.

Za uživanje u Bečkom odresku odavno nije nužno biti u Beču; uz čašicu Porta može se danas promatrati zalazak sun-ca i na Balatonu; znojenje u sauni nije neophodno vezano uz Finsku; a skaku-tanje magične kuglice po kotaču ruleta također nije više isključiva privilegija Monte Carla. Svijet je postao manjim, konkurencija sve bezobzirnija a origi-nalnost u ponudi sve traženija.

U turizmu su za konkurenciju ostale nedodirljivima još jedino priče. Njih ima ili nema. Ako ih ima i ako su uz to zanimljive i neponovljive, one za odre-đenu turističku destinaciju predstavljaju

neprocijenjivu vrijednost. Priče, pa tako i one turističke, nisu bajke! Njihovu uvjerljivost potkrepljuju provjerljive či-njenice. Upravo zbog tih činjenica one ostaju neotuđivom svojinom određene turističke destinacije imune na poku-šaje kopiranja od strane konkurencije. Pretvaranjem njihovog sadržaja u dio turističke ponude moguće je određenu destinaciju učiniti zanimljivijom a time i uspješnijom na zadovoljstvo turista ali i njihova domaćina.

Veroni nitko ne može uzeti balkon, Romea i Juliu; Dubrovniku Minčetu i činjenice o prošlosti slavne Republike, Lovranu njegove marune ili trešnje a Opatiji njene kamelije. To su samo nji-hove iskonske i neponovljive priče. Va-lja ih samo znati, htjeti i moći ispričati.

Ova brošura je rezultat promišljanja među članovima Udruge ljubitelja ka-melija Iginio Scarpa iz Opatije o njiho-vu mogućem doprinosu sveukupnoj turističkoj ponudi njihova grada. Budu li kamelije jednim od razloga uspješnog povratka ”stare dame” našeg turizma na pozicije koje joj sada osporavaju i oni, za koje je ona nekad bila nedostižan uzor elitne i uspješne turističke desti-nacije, trud oko realizacije ove brošure nije bio uzaludan.

Opatija, ožujak 2014.

PredgovorSadržaj

Impressum:

4 5

Premda su ”Opatijske kame-lije” za laika naprosto kame-lije koje rastu u Opatiji, kod

znalaca one ipak izazivaju posebnu pažnju obzirom na njihovo porije-klo. Valja odmah u startu pojasniti da se iza imena ”Opatijska kamelija” krije sasvim određena vrsta kamelija, koje su svoje korijenje širile na ovim prostorima pred punih 17o godina. Te kamelije koje su po svom porije-klu prije svega japanske kamelije, u svom dugom životu bile su mezimi-ce vrsnih njemačkih, austrijskih, tali-janskih i hrvatskih vrtlara, sasvim u skladu s političkim promjenama koje su određivale i njihov status obzirom na političko okružje u kome su se tokom svog dugog života nalazile. Ipak to su prije svega ”Opatijske ka-melije” jer im i oni najokorijeliji Opa-tijci sa svojim neugodnim podjelama na ”domaće i prišliće” taj status ne mogu osporiti s obzirom na činjeni-cu da su te kamelije bile tu mnogo prije no mnogi od njih samih. Upra-

vo tim brojačima krvnih zrnaca valja

pojasniti da su ”Brgujski kapuz” baš

kao i ”Lovranski marun” doseljenici

s južnijih prostora Sredozemlja, da

”Poljanski pomidor” svoje pretke ima

u dalekom Peruu, a da ”Lovranska

trešnja” ima francuske korijene. Svim

nabrojanim vrstama osporavati pri-

djev ”domaći” značilo bi istovreme-

no osporiti i istarskoj kozi njeno istri-

janstvo pa bi ispalo da naša estradna

zvijezda Šajeta svira na gitari model

Bezoar, azijskom pretku svih evrop-

skih koza pa tako i naše hraniteljice

siromašnog Istranina prošlih vremena.

U vrijeme kad su biljke zahvaljuju-

ći velikom prirodoslovcu Linne-u

(1707-1778.) počele dobivati i svoja

prezimena i time prestala biti dio ne-

sagledivog botaničkog kaosa i pre-

dak naših ”Opatijskih kamelija” pro-

mjenio je svoje dotadašnje japansko

ime Tsubaki u Kamelija. Kako su se

pojavile i kineske vrste kamelija va-

ljalo ih je preciznije odrediti pa je u

Opatijske kamelije - autohtoni ”Prišlić”

skladu s postavkama Linneovog siste-ma naša kamelija dobila naučni na-ziv: Camellia japonica. No i tu se mo-gla izgubiti među svojim japanskim rođakama pa su joj uskoro dali ime : Japonica Rubra ili Crvena japanska. Kasnije su se pojavile i druge crvene japanske kamelije pa je naša kameli-ja dobila novi dodatak imenu: Rubra simplex ukazujući na njenu jedno-stavnost koja čini temelj njena otmje-na izgleda. U učenim krugovima ta se naša kamelija znala predstavljati i kao Rubra Flore Simplici, katkad kao

Flore Rubro Simplici ali i kao Flore Simplici Rubra. Da je Carl von Linne još živ on bi je vjerojatno u svojoj neizmjernoj preciznosti zasigurno nazvao punim imenom: Camellia Ja-ponica Rubra Flore Semplici Abba-ziana. Mi koji smo se u mladosti više bavili Gričkom vješticom ili Wineto-uom no listanjem po knjizi naslova poput Lexicon Latino Croaticum bili bismo sasvim zadovoljni i mnogo razumljivijim: Opatijska crvena ja-panska kamelija jednostrukog cvije-ta. I upravo to su kamelije kojima je

Najreprezentativniji primjerak ”Opatijskih kamelija”

6 7

posvećena ova knjižica. Njeni bliski rođaci su: Kamelija Maria Carolina s adresom Kraljevski vrt - Caserta - Na-poli-Italija danas starica od 250 godi-na, sada već pokojna Kamelija Rubra Simplex, koja je nedavno umrla u starosti od 300 godina na adresi: Vrt

vile Boa de Quires-Porto-Portugal i konačno Kamelija Pillnitz vremešna dama odlična zdravlja stara 250 go-dina sa staništem u kraljevskom vrtu Pillnitz - Dresden-Njemačka. Tako otmjenim rođacima teško da se još netko u Opatiji može pohvaliti.

Caserta - Italija

Giovanni Guglielmo Sartorio (1789.-1871.)

Campobello - Portugal

Pillnitz - Njemačka

Opatija - Hrvatska”Opatijska kamelija” u društvu svoje prarodake

Svaka priča ima svoj početak. Ova o opatijskim kameli-

jama ima ga, kako i pri-stoji u San Remu pozna-toj turističkoj destina-ciji na Ligurijskoj obali, lječilištu, gradu muzike i nadasve gradu cvije-ća. U tom gradu rođen je 1754. g. Pietro Sarto-rio kao sin sposobnog i okretnog trgovca Miche-langela. U 21 godini pri-družio se Pietro Sartorio svome ocu koji je težište svojih trgovačkih ope-racija prebacio u Trst. Uskoro je mladenačka ambicioznost prerasla očinsku suzdržljivost pa je već za kratko vrijeme utemeljena tvrtka ”Pietro Sartorio” pretežno trgu-jući žitaricama. Uspješan u svom poslu, Pietro je

Jedna dobra turistička priča

Od San Rema preko Trsta do Rijeke

Historische Kamelienstandorte - Kalendar za 2011.g. izdavač: Mitteldeutsche Kameliengesellschaft e.V. - Dresden

8 9

često i rado navraćao u svoj rodni grad. Tamo se i oženio Brigidom iz aristokratske obitelji Boreo d’Olmo, rođenoj u San Remu 1766.g. U sret-nom braku rođeno je ukupno deve-tero djece među kojom su u našoj priči svoje mjesto osigurali najstariji Giovanni Guglielmo i najmlađa An-giola. Njihovi roditelji donjeli su u Trst i svoju veliku ljubav prema cvi-jeću toliko tipičnu za stanovnike nji-hovog rodnog grada. Pietro Sartorio je svoje trgovačke uspjehe okrunio kupovinom ladanjske vile na perife-riji Trsta, okružene velebnim parkom uređenim na način sasvim očekivan za ljude koji su svoje korijene imali u gradu cvijeća - San Remu. Trgovač-ke veze obitelji Sartorio nisu mogle mimoići ni Rijeku, grad i luku veli-ke perspektive. Uobičajeno za ono doba, trgovački poslovi su se teme-ljili na pouzdanim partnerima u mje-stima nabave, pretovara ili prodaje najrazličitijih roba. Pietro Sartorio je takovog partnera našao u Paolo Scarpi (1763.-1837.), koji je u Rijeku stigao iz okolice Venecije i trguju-ći, nadasve uspješno stvorio znača-jan imetak i ugled. Suradnja Pietra Sartoria i Paola Scarpe je prerasla u veliko prijateljstvo, rodbinske veze i na kraju u zajedničko počivalište u istoj grobnici na riječkoj Kozali. Prije nego napuste ovu priču valja istaknuti činjenicu da je Pietro Sar-

torio otac Angiole zvane Angiolina, čije ime i danas nosi vila u srcu naše Opatije, a da je Paolo Scarpa otac Iginia, graditelja te iste vile.

Trgovačke poslove u Trstu preuzeo je prvenstveno najstariji Pietrov sin Giovanni Guglielmo Sartorio ( 1789.-1871.) pravi trgovački genije koji je uvijek iznova, ali bez većeg uspijeha i kod svoje braće pokušavao probu-diti trgovačke gene. Na Rijeci je Pao-la Scarpu naslijedio njegov sin Iginio (1794.-1866.). Giovanni Guglielmo i Iginio nastavili su odličnu trgovačku suradnju i veliko prijateljstvo svojih očeva. Brak između Iginia i Angio-line bio je i očekivana posljedica tih odličnih veza dviju obitelji.

DresdenU vrijeme dok su u dalekom Trstu i Rijeci obitelji Sartorio i Scarpa podi-zali svoje trgovačke imperije u Dre-sdenu je iz nevelike kneževine uz blagoslov velikog Napoleona nastala kraljevina Saska. Njen prvi kralj bio je Friedrich August I ( kralj od 1806. do 1827.). Svoj visoki moral taj kralj je potvrdio svojom vjernošću Na-poleonu i u vremenima kad su tom francuskom caru kao gubitniku, baš svi okrenuli leđa. Zaključcima Beč-kog kongresa taj ga je moral stajao gotovo polovine teritorija njegove kraljevine. Mala kraljevina morala je Friedrich August II (1797.-1854.)

10 11

u trgovini s drugim zemljama naći izlaz iz svoje neugodne novonasta-le situacije. Trst toga doba je bio je-dan od vrlo važnih izvozno-uvoznih trgovačkih luka. Pojavila se dakle potreba za trgovačkim atašeom, tada nosiocem titule konzula. Giovanni Guglielmo Sartorio gotovo se na-metnuo svojom odličnom reputaci-jom korektna veletrgovca, utjecajna građanina i člana brojnih trgovačkih i inih organizacija. Premda i sam iznenađen kraljevom odlukom, Gio-vanni Guglielmo Sartorio je tu časnu funkciju obavljao punih 40 godina. Nakon Friedricha Augusta I, na sa-sko prijestolje je 1827. sjeo njegov brat Anton, a njega je 1836. naslije-dio Friedrich August II. S Johannom koji je bio kraljem Saske od 1854.g. završava niz kraljeva koji su koristili usluge Giovanni Guglielmo Sartoria.

Od spomenutih kraljeva Friedri-

ch August II je u povijest ušao kao kralj-botaničar. Biljni svijet je tog kralja toliko zanimao da je potrošio ogroman novac za putovanja na ko-jima je prvenstveno proučavao razli-čito bilje. Znanja Friedricha Augusta II na tom polju bila su na nivou istin-skih botaničara. Kraljeve dvije posje-te našoj Učki godine 1838. i 1845., obilježene na spomen pločama u Lo-vranu, možda to najbolje potvrđuju.

U kraljevoj pratnji našli su se vrsni poznavaoci mediteranske i osobi-to istarske flore Muzio Tommasini (1794.-1879.) i Bartlomeo Biasoletto (1793.-1858.) nadležni za stručna bo-tanička pojašnjenja; pouzdani kon-zul Giovanni Guglielmo Sartorio bio je zadužen za dobru komunikaciju s lokalnim vlastima i stanovništvom, a časnik Josip Jelačić (1801.-1859.) ka-sniji dični ban Hrvatske brinuo je za sigurnost visokog gosta.

Spomen ploče na kraljevu posjetu Lovranu

Premda se u prvi mah čini da je to maleno mjesto zalutalo u našu priču, tome i nije baš

tako. U kraljevini Saskoj kraljevska

palača je izgradena u Pillnitzu koji

se nalazi nedaleko Dresdena. Palaču

okružuje ogroman park. Kraljevski

su parkovi uvijek posebno njegova-

ni, a to podrazumijeva i angažman

vrsnih vrtlara. 0 kraljevskim vrtovi-

ma,parkovima i perivojima u Pillni-

tzu je brinula vrtlarska obitelj Tersc-

heck. Bili su to vhunski obrazovani

vrtlari s višegodišnjim stručnim obra-

zovanjem u najboljim evropskim vr-

tlarijama svoga doba. Biti nosiocem

titule dvorskog vrtlara bilo je zvanje

koje je izazivalo svestrani respekt.

Kad su iz dalekih Japana i Kine sti-

zale prve kamelije u Evropu, nji-

hova cijena im je jamčila konačna

odredišta u staklenike kraljevskih

vrtova ili bar onih u vlasništvu kra-

lju bliske visoke aristokracije. Tako

su na kraljevski dvor u Pillnitz prve

Pillnitzkamelije stigle oko 1785.g. Za našu priču je bitna činjenica da je dvorski vrtlar Carl Adolph Terscheck u svib-nju 1801.g. presadio jednu od prvih kamelija u Pillnitzu na otvoreni pro-stor. Te iste godine svijet je u Trstu ugledala Angiolina Sartorio. Njezin brat Giovanni Guglielmo dolazio je u Pillnitz u svojstvu kraljevog konzula nekoliko puta i ta je kamelija uvijek bila nezaobilazna tema u trenucima odmora u kraljevu društvu i šetnja-ma kraljevskim parkom. U prohuja-lom vremenu ovaj svijet su odavno napustili kralj i njegov glavni vrtlar, konzul i njegova sestra. Tek kamelija u Pillnitzu i dalje raste i svake godi-ne zadivljuje more turista s tridesetak tisuća svojih cvijetova.

Vile Carolina i Angiolina Pietro Sartorio je nakon što je postao trkanskim gradaninom velika ugle-

12 13

da za potrebe vlastita odmora ali i kao mjesto ugošćavanja svojih oda-branih poslovnih partnera i prijatelja koristio svoju veliku ladanjsku vilu okruženu parkom. Vilu i park je ka-snije naslijedio njegov sin Giovanni Guglielmo i pretvorio u prostor vla-stitih botaničkih eksperimenata. U svojim memoarima on vrijeme u vrtu vile Caroline, kako je vilu prozvao po svojoj supruzi Carolini Gobbi, naziva vremenom istinskog odmora i radne relaksacije. Jedno od njego-vih pravih zadovoljstava bilo mu je predstavljanje pojedinih botaničkih dragulja njegovim gostima. Kako su medu njima bili i saski kralj Friedri-ch-August II (1837.) i austrijski car

Ferdinand I ( 1844.), lako je naslutiti

o kakvom se parku radilo.

Brak između Iginia Scarpe i Angio-

line Sartorio sklopljen je 1822. g. Li-

jepi, mladi, zaljubljeni, bogati i veli-

kog društvenog ugleda, sretni rodi-

telji četvero djece Iginio i Angiolina

su bili par iz snova. No po porodu

četvrtog djeteta stvari su krenule ne-

očekivanim tokom. Angiolina se od

poroda nije oporavila i umrla 1832.g.

Bio je to veliki udarac za Iginia, koji

je već iduće godine ostao i bez svoje

kćerkice Angioline stare tek godinu

dana. Svega tri godine kasnije umrla

je i druga kćerka Iginia i Angioline,

Marija u dobi od 8 g.

Oporavivši se od obiteljskih tragedija

Iginio Scarpa uz pomoć starijeg sina

Paola gradi u Opatiji obiteljsku vilu

za odmor. Uspomena na prerano

umrlu voljenu suprugu i majku odre-

dila je vili ime, pa je i danas pozna-

jemo kao vilu Angiolinu. Bilo je to

1844/5 g.

KameliomanijaU vrijeme kad je Giovanni Gugliel-

mo Sartorio s divljenjem promatrao

rascvijetalu kameliju u Pillnitzu, taj

prekrasni cvijet postupno, ali sigur-

no počeo je osvajati Europu XIX st.

Talijani tvrde da je njihova kamelija

Vila Angiolina 1883. Mjesto sadnje prvih kamelija u Opatiji

Iginio Scarpa (1794.-1866.)

14 15

posađena u kraljevskom vrtu u Ca-serti već 1750.g. na što Portugalci tek odmahuju rukom ponosni na svoje kamelije koje bi po njima trebale biti posadene još u XVI st. Nažalost vje-rodostojnih dokumenata nemaju ni jedni ni drugi. Stručnjaci se međutinn apsolutno slažu da prve europske kamelije treba tražiti medu kamelija-ma što čine trokut : Campobello u Portugalu; Caserta u Italiji i Pillnitz u Njemačkoj. Nakon tih prvih kamelija među koje Englezi rado guraju i ka-melije koje je cca. 1739 njihov lord Petre imao u svom stakleniku, poči-nje Europu zapljuskivati val istinske kameliomanije. Prvo Josephine, fran-cuska carica i prva žena Napoleona I, pored tisuća ruža izaziva zavist, kod pripadnika visoke aristokracije, svojom kolekcijom kamelija u sta-klenicima Malmaisona, zatim knez Metternich svojom zbirkom kameli-ja pokazuje jedno apsolutno drugo lice od onog lukava krojača europ-skih zemljovida na Bečkom kongre-su, dok grof Karl Nesselrode, mini-star vanjskih poslova carske Rusije, izluđuje u Petrogradu svoje goste s kamelijama koje nitko tamo ne oče-kuje, a one spektakularno cvatu u njegovim staklenicima usred ruske zime. Ulje na vatru dolijeva Aleksan-der Dumas ml. svojom Damom s ka-melijama, a i veliki Giuseppe Verdi sklada svoju Traviatu koja predstavlja

muzičko remek djelo na temelju Du-

masova romana. Opatija, koja nikada

nije bila ozbiljna poput Milana, Scale

i Verdija mnogo se radije prepuštala

uživanju u taktovima Camelien-Pol-

ke, koju je 1861. komponirao, bar u

svijetu bezbrižnosti, nenadmašni Jo-

hann Strauss. U Dresdenu toga doba

vrtlarija Seidel isporučuje godišnje

100000 sadnica od gotovo 1300 ra-

zlič’itih kultivara; a ljubitelji kamelija

poput dr Sacco-a iz Milana koji gaji

12000 sadnica istovremeno , stalno

uzgajaju nove i nove kultivare tog je-

dinstvenog cvijeta.

Kamelije postupno postaju nezao-

bilazni ukras u kosi dama koje po-

ziraju znanim i neznanim slikarima;

ukrašavaju dekolte balskih haljina;

postaju nezaobilaznom sastavnicom

cvijetnih aranžmana; izraz su bogat-

sva upletenog u vijence pri posljed-

njim ispraćajima; ukras su u zapućku

frakova i smokinga. Vrhunac te ka-

meliomanije svakako je predstavljao

ekstravagantni Charles Latour-Meze-

ray, neokrunjeni kralj, pariške mode

tih vremena, sa svojim uvijek svježim

bijelim cvijetom kamelije u svom za-

pućku. Ta ga je ekstravagancija sta-

jala čitavog imetka od procijenjenih

50000 zlatnih franaka, a to je fascini-

ralo dakako i one koji s kamelijama

ili modom nisu imali baš nikakvih

dodirnih točaka.

Strauss je komponirao; Opatija je plesala....

16 17

Prerana smrt Angioline Sarto-rio-Scarpa još je više zbližila njenog brata Giovanni-Gu-

glielma i muža Iginia. Odlučivši po-godnost novoizgrađene obalne ceste iz Rijeke do Voloskog iskoristiti za realizaciju stare ideje o izgradnji obi-teljske ladanjske vile, otac Iginio i sin Paolo prišli su ostvarenju te zami-sli. Okoliš stare benediktinske opati-je nedaleko Voloskog bio je gotovo idealna lokacija, jer graditi ladanjsku vilu značilo je istovremeno osigura-ti okolni prostor za reprezentativni okoliš u formi parkovnih nasada. Takav zahvat tražio je angažman či-tave brigade vrsnih vrtlara čija važ-nost nije ni po čemu zaostajala za graditeljima same vile. 1845.g. vila je bila dovršena, ali s njome su gotovo istovremeno nastali obrisi raskošnog parka. Okolina vile bili su prirodni šumarci lovora kojeg su mudri vrtla-ri nastojali u najvećoj mjeri sačuva-ti. Jednako obzirno se postupalo s ostalim autohtonim raslinjem, prven-

Opatijastveno s hrastovima. Toj prirodnoj osnovi Scarpe su postupno dodavali različito egzotično raslinje pa je ubr-zo sve postalo pravim botaničkim vrtom. Zasigurno su u projektu tog parka poneku kritiku, prijedlog i sa-vjet uputili šogor Zanetto, kako su u obitelji zvali Giovanni-Guglielma, a preko njega i kralj-botaničar Friedri-ch-August II te obiteljski dobri znan-ci botaničari Tommasini i Biasoletto. Ako su ova dvojica botaničara bili nadležni za mediteransku floru, ka-melije su svakako bile stvar saskog prestiža. Šogor Zanetto je dakako mogao birati u raskošnom asortima-nu od 1300 različitih varijeteta kame-lija koje je dresdenska vrtlarija Seidel u to vrijeme nudila nezasitnom trži-štu. Kamelije iz kraljeva rasadnika ipak su predstavljale posebnost, ob-zirom da su istovremeno bile dokaz kraljeve naklonosti. Dokumenata o kamelijama iz Pillnitza namjenjenih Scarpinom parku u Opatiji nema jer ih naprosto nije ni bilo. Radilo se o Friedrich August 111 okružen svojom djecom i kamelija u kraljevu vrtu. Razglednica Pillnitz 1911.

18 19

kraljevu znaku pažnje svom dugogo-dišnjem i beskrajno pouzdanom tr-govačkom predstavniku u dalekom Trstu, a ni Scarpe nisu bile nepozna-nica na saskom dvoru s obzirom da je Iginio Scarpa imao vrlo sličnu ulo-gu trgovačkog predstavnika na Rije-ci, ali za kraljevinu Dansku. Konačno nije u toj zanimljivoj selidbi kamelija iz Pillnitza u Opatiju bila bez utjeca-ja i kraljeva znatiželja. Kao dobrom poznavaocu klimatskih prilika pod Učkom njega je svakako zanimalo

kako će se njegove kamelije ponaša-

ti u novoj okolini. Pri tome je kralj

dobro znao da je kamelijama bila na-

mjenjena klima otvorenog opatijskog

podneblja, a ne neki od zagušljivih

staklenika.

Kralj Friedrich August II nije naža-

lost nikada vidio svoje kamelije u

opatijskom okružju. Poginuo je pri

prevrtanju njegove kočije na jednom

od njegovih brojnih botaničkih istra-

živanja, 1854.g. u Tirolu. Što nije vi-

dio ugledni donator, nije propustio njegov pranećak Friedrich August III. Taj saski kralj, koji se rado sli-kao pred velikom kamelijom u nje-govu kraljevskom parku u Pillnitzu, nije propustio pogledati što se zbiva s ”njihovim” kamelijama u Opatiji. Stigao je u Opatiju 5. travnja 1912.g zajedno s tri princa i tri princeze ko-jima je održano posebno predavanje o flori Učke na koju su se svi zjed-no popeli, a drugi su se dan okupili pred kamelijama u parku Angiolina odajući tako priznanje i spomen nji-hovom pretku, koga su mnogi sma-trali botaničarem među kraljevima i kraljem među botaničarima.

Nije zabilježeno kad su prve kame-lije stigle u Opatiju, no kako je park vile bio uređivan 1845.g. istovreme-no s izgradnjom vile te kako je kra-ljevski donator bio upravo te godine na Učki, treba zaključiti da su kame-lije stigle 1845. ili najkasnije 1846.g. Premda priče o egzotičnom raslinju koje su Scarpi donosili kapetani nje-govih brodova imaju realne osnove, kamelije su u Opatiju ipak stigle ko-pnom iz Saske. Konačno brodovi u vlasništvu Iginia Scarpe i njegovih kompanjona doticali su luke Jadrana i Sredozemlja a ne predalekih Kine ili Japana. Brojno raslinje japanskog ili kineskog porijekla koje je i danas prisutno u parku Angiolina osigura-le su Južne željeznice prigodom ge-

neralnog preuređenja parka grofova Chorinsky u javne parkovne perivoje nove turističke destinacije i lječilišta Opatija.

Kralj, kraljevići i kraljevne na Učki 1912.

20 21

Djeca grofa Chorinsky su sti-gla do školskih klupa dale-kog Praga, pa je racionalni

Južne željeznicegrof odlučio prodati svoju opatijsku nekretninu. Kako su mu bila strana mešetarenja s parcelizacijom velikog

parka, što bi mu svakako donijelo

mnogo veću dobit, ipak je našao kup-

ca po svom ukusu koji je jamčio osta-

nak cjelovitosti parkovnog komplek-

sa. Bilo je to moćno Društvo Južnih

željeznica iz Beča, koje su tek nedav-

no spojile Rijeku s Bečom odvojkom

iz Pivke, već izgrađene željezničke

pruge Beč-Trst. Matulji su postali

željezničkom postajom za priobalni

pojas pod Učkom i nastajanju lječiliš-

no-turističke destinacije ništa više nije

stajalo na putu. Ogroman kapital ko-

jim su raspolagale Južne željeznice, kao jedno od najjačih dioničkih dru-štava velike Monarhije omogućavao je angažman čitave vojske najvrsnijih stručnjaka svih mogućih struka koji su trebali iz ničega stvoriti Austrijsku rivijeru s Opatijom kao glavnim od-govorom na konkurenciju razvikanih elitnih destinacija poput Monte Carla, Nizze, Cannesa, San Rema itd. Imaju-ći u vidu da je mediteransko zeleni-lo jedan od najvećih aduta tadašnjeg vrlo popularnog zimskog odmora na moru, Južne željeznice su krenule u izgradnju smještajnih kapaciteta, ali i u temeljitu rekonstrukciju parka oko vile Angioline i drugih perivoja nad kojima su imale vlasništvo. Uz to Južne željeznice nisu žalile ogro-man novac kojim su obnavljani po-stojeći fondovi egzotičnog raslinja ali i nabavljani novi primjerci. Zatečenim kamelijama je posvećena puna pa-žnja, a asortiman Scarpinih kamelija nadopunjen je nizom drugih vrsta. Uz matične nasade kraj ribnjaka uz vilu Angiolinu, kamelije su u to vrijeme posađene ispred hotela Kronprinze-ssin Stephanie (danas Imperial), boč-no od hotela Kvarner prema župnom dvoru crkvice Sv. Jakova i na prosto-ru Puntice. Značajan broj kamelija se nalazio i po vrtovima aristokratskih vila koje su u Opatiji, ali i u susjed-nom Lovranu rasle baš kao gljive po-slije kiše.

Grm kamelije na Puntici - Opatija 1898.

22 23

Prije no što su Južne željeznice povjerile Carlu Schubertu ve-liku rekonstrukciju parkovnih

nasada oko vile Angioline, najupe-čatljiviji opis utisaka što su opatijske kamelije ostavljale na zimske turiste u Opatiji dao je Dragutin Hirc u svo-joj knjizi Hrvatsko Primorje još davne 1891.g.

.... Zaželjesmo samotan, tih kraj i kre-nusmo južno. I tu je lovorika gusta, kao da si ju sijao, puna žuta cvieta, da joj se grane svijahu; u toj šumici po-sjedosmo. Vodi simo više puteljaka, nu mi podjosmo onim od švicarske kućice i kad htjedosmo unići, moj se prijatelj D. prenu i reče: ”Ah, vidim ju, vidim!” Unidjosmo i tu nam zabli-sta svim grimiznim sjajem Camellia japonica. Znam, da je mnogi od vi-dio kamelija bilo u cvietnjaku, bilo na grudima koje ljepotice, nu ovdje ju treba vidjeti, ovdje gledati, gdje ju u zimi ne povijaju kao diete ui povoje, već ona tu prezimuje, tu buji, raste

i onako se gizdavim odielom pono-si. U istinu, onaj veliki grimizni cviet uz tamno-zeleno, kožnato i svietlo lišće nešto je neobična, nešto osobi-ta, pa ako sam i prije bio u Opatiji, ipak sam opet žudio, da mi se oko na japanskoj kameliji napase. Da se joši više iztakne , porasla je uz nju i druga cvietom bielim kao snieg, kao u dalekom Japanu, gdje je ova krasni-ca obična, pa marni Japanezi od nje i živice grade. Koli ugledna mora biti takova ograda kada kamelije uzbuja-ju i procvatu!.....

U svakom pozivu postoje neke male tajne koje se nerado ot-krivaju već se ljubomorno ču-

vaju i predaju tek vlastitoj djeci koja

nastavljaju obiteljsku tradiciju istoga

poziva. Tako kroz generacije nasta-

ju prave dinastije koje svoj poslovni

uspjeh temelje na prikupljenom i sa-

čuvanom iskustvu svojih predaka.

Scarpe su okoliš svoje vile, pa time i

njegovani park smatrale ljepotom re-

zerviranom za članove vlastite obitelji

i njihovih gostiju. Među onima koji su

mogli uživati u tom zelenilu našli su

se i hrvatski ban Josip Jelačić i njegova

supruga Sofija grofica Stockau 1854.g.

Pri toj posjeti ban se rado prisjećao

svog veranja po Učki u funkciji osi-

guranja saskog kralja Friedricha-Au-

gusta II i tadašnjih beskonačnih bota-

ničkih rasprava koje nisu mimoišle ni

taj park, tada u nastajanju, baš kao i

kraljeva obećanja konzulu Sartoriu u

vezi kamelija iz Pillnitza. Oduševljenje

hrvatske banice kamelijama, parkom

i samom Opatijom imalo je odjeka u

njenoj obitelji pa nije čudno da su se

i grofovi Stockau našli kasnije među

vlasnicima vila u Opatiji. Scarpa je

1860.g. ugostio i bivšu caricu Maria

Annu. Ona se istini za volju mogla di-

viti tek blještavilu kamelijina lišća jer je

bila u Opatiji tijekom ljeta no, kasnijih

godina šetalo je istim parkom još 57

članova obitelji njenog supruga Ferdi-

nanda Habsburga.

Vila Angiolina, a s njom i park posta-

le su 1875.g. vlasništvom grofa Victo-

ra Chorinskog. Za razliku od obitelji

Scarpa, obitelj grofova Chorinsky nije

branila znatiželjnicima da uživaju u

parkovnom zelenilu, pa je park oko

vile Angioline, a sa njime i njegove ka-

melije sve više dobio obilježje javnog

parka. Taj proces je završio 1882.g. kad

je grof Chorinsky prodao svoj opatijski

posjed društvu Južne željeznice, uvje-

tovavši realizaciju kupoprodaje garan-

cijom o cjelovitosti parka i time ustvari

beskonačno zadužio Opatijce, osigu-

Ah, vidim ju, vidim! Vrtlarska dinastija Nakrst

24 25

Ivan Nakrst u svom stakieniku - Opatija - 1915.

Ivan Nakrst razgledava staklenik vile Angiolina - oko 1915.

ravši im zelenilo svoga parka kao bo-

tanički biser budućeg turističkog raja.

Veliki parkovi, osobito oni javnog obi-

lježja nužno traže stalni angažman či-

tave brigade ljudi zaduženih za njegu i

održavanje. U povijesti Opatije nadvr-

tlar Hermer, inspektor Bečkog društva

za perivojnu izgradnju Carl Schubert i

nadvrtlar Zattara voditelji timova vrtla-

ra koji su brinuli o javnim opatijskim

26 27

površinama zaslužili su njihovo spo-

minjanje u svakoj knjizi ili brošuri koja

govori o toj temi.

Standardi koje postavljaju njegovane

parkovne površine javnog karaktera

preljevaju se i na prostore okućnica

privatnih vila. Opatijske vile bile su

veliki potrošač raznog zelenila i cvi-

jeća namjenjenog za ukrašavanje svo-

jih vanjskih i unutarnjih prostora. Te

potrebe valjalo je zadovoljiti pa su

se uskoro značajnom hortikulturnom

Ivan Nakrst u trenucima odmora u opatijskom parku

Josip Nakrst s obitelji. Vrtlarija J. Nakrst - Opatija 1916.

28 29

proizvodnjom počeli baviti mnogi vrtlari. Među njima vrlo značajnu po-ziciju je zauzimala obitelj Nakrst. Na-krstovi su bili Slovenci po porijeklu, a vrtlarstvo im je generacijama bila glavna preokupacija. Iz Slovenije su se doselili u Zagreb i postali snabdje-vači povrćem grada, koji se počeo na-glo razvijati. Vrtlarija Nakrst je kasnije svoje poslovanje preselila u Karlovac u kome su rođeni sinovi Ivan i Josip. Njih dvojica su obiteljsku tvrtku podi-gli na zavidan nivo što je svakako re-zultat ne samo obiteljske tradicije već i njihova profesionalnog školovanja u Beču. Shvativši da je Opatija kao tu-

ristička destinacija nezasitna u potre-bama za cvijećem, a ovo donosi ipak bolje prihode od povrća braća Nakrst su svoje poslovanje preselila u Opa-tiju. Ivan i Josip Nakrst donijeli su sa sobom znanja profesionalnih, školo-vanih vrtlara i obojica, svaki za sebe otvorila vrtlarske pogone u skladu s njihovim profesionalnim znanjem, ali i u skladu s velikom obiteljskom vrtlar-skom tradicijom. Po uređenju i meto-dama rada njihove vrtlarije ni u kom pogledu nisu zaostajale za vrtlarskim pogonom usred parka Angiolina čiji vlasnik su bile moćne Južne željezni-ce. Po raspadu stare Monarhije, period

Josip Nakrst s bratom Ivanom i suradnicima u svojo vrtlariji. Opatija 1916. Edo Nakrst ( 1913.-1975.)

Edo Nakrst . Opatija 1940.

Italije nije Opatiji donio gotovo nika-kovog napretka u njenu turističkom razvoju, a da o drugim obilježjima ka-snijeg fašizma ni ne govorimo. No svi-jetla točka u tom neslavnom periodu opatijske svekolike povijesti svakako je bilo hortikulturno uređenje okoliša brojnih vila što je bila nemala zaslu-ga upravo Nakrstovih vrtlarija koje su osiguravale stalan izvor najraznolikijeg cvijeća i zelenila za potrebe tadašnje Opatije. Posljednji potomak vrtlarske dinastije Nakrst, Edo (1913.-1975 ) nije imao mogućnosti stručnog školovanja na razini svog oca Josipa i strica Ivana. Ipak bio je vjerojatno posljednji Opati-jac koji se mogao podičiti titulom pro-fesionalnog vrtlara.

Kamelije su uprkos svom gospodskom

30 31

pedigreu preživjele u poslijeratnoj Opatiji nenaklonjenoj svemu gospod-skom, prvenstveno trudu i znanju Ede Nakrsta. U vremenima posvemašnje oskudice u svemu i svačemu, gotovo nevjerojatna je činjenica da je Edo Na-krst svoja teoretska i praktična znanja o kamelijama stavio na papir i time ih učinio dostupnim brojnim Opatijcima. Njegovo ”Uputstvo o uzgoju Kamelije

( camellia japonica)” na sedam, pisa-ćim strojem pisanih stranica, i danas predstavlja vrijedno svjedočanstvo o povezanosti Opatijaca s kamelijama. Ako se jednom bude realizirala ideja o opatijskom parku kamelija, u njemu će svakako biti mjesta i za spomen na tog domaćeg sina, vrsnog poznavao-ca kamelija i njihovog dugogodišnjeg staratelja.

Edo Nakrst uz spomenik Friedrich Schiera, utemeljitelja moderne turističke Opatije. Opatija 1940.

Naslovnica ”Uputsva” Ede Nakrsta - Opatija 1961.

32 33

Kamelije nisu nikada bile cvijet revolucionara, radnika, trud-benika, proletera i seljaka. Za

to su bile preskupe i stoga predugo

u isključivom društvu aristokracije ili

građanskih bogatuna. U godinama po

završetku Drugog svjetskog rata, kod

nas su kamelije bile potisnute u drugi

plan prepustivši primat karanfilima s

kojima su tek one crvene imale bar

jednu zajedničku osobinu. Poput svih

revolucija i ova naša je uskoro počela

s diferencijacijama i na pobjedničkoj

strani pa je uskoro bilo onih više i

onih manje zaslužnih za ostvarenja

sna o jednakosti. Tako su i u toj po-

djeli čudnovatih kriterija jednima bili

namjenjeni karanfili, a drugima ka-

melije. Kako je kamelija uvijek bilo

mnogo manje od karanfila, one su

uprkos svojoj nedvojbeno buržoaskoj

povijesti bile namijenjene tek vrtovi-

ma najzaslužnijih revolucionara.

Brijunski arhipelag je tih postrevolu-

cionarnih godina bio određen za od-

mor i povremenu rezidenciju onih u čije nemjerljive zasluge nije bilo uput-no ni u skrivenim mislima posumnja-ti. Nije potrajalo dugo dok se netko iz gomile novih dvorjanina i lakaja nije dosjetio da su tek kamelije do-voljno dobre za iskazivanje bezgra-nične ljubavi prema ”najvećem sinu naših naroda”. Kamelija na Brijunima nije bilo pa je organizirana potraga za njima i iste su ubrzo pronađene u parku Opatije. Njihovu iskapanju i prebacivanju na Brijune potpuno se neočekivano usprotivio Anton Poščić (1897.-1972.).Njegov otpor, inače je-dinstveni primjer hrabrog lokalpatrio-tizma, imao je svoju težinu jer je Po-ščić bio i sam dio postrevolucionarne strane pobjednika i uz to jedan od ne odviše brojnih istinskih Opatijaca koji su uživali povjerenje novih vlastodr-žaca. Funkcije tajnika i predsjednika Gradskog narodnooslobodilačkog odbora koje je obnašao, a što je isto-vjetno s današnjom funkcijom grado-načelnika to najbolje potvrđuju.Već

Kamelije i karanfili

otprije je Poščić bio u nizu konflik-tnih situacija zbog ”revolucionarnih” odnosa novokomponiranih Opatijaca koji su imali određenih poteškoća s funkcioniranjem i namjenama niza ”neprijateljskih” tvorevina poput bi-blioteka, bidea, salona, vrtnih stakle-nika i sličnih izmišljotina klasnog ne-prijatelja u čije su se vile tek nedavno uselili.Premda je opiranje iskapanju kamelija u opatijskom parku sačuva-lo Opatiji njen botanički ukras, naš je Anton i pored svih svojih zasluga uhapšen 19.09.1949. i upućen na Goli otok da kroz trinaest mjeseci pokuša otkriti manjkavosti u svom revoluci-onarnom radu i stavu. Bio je sigur-no jedinstven slučaj partijca kojeg je na Goli otok otpremila ljubav prema kamelijama, a ne prema Josif Visario-novič Džugašviliu mnogo poznatijem kao Staljin.

Tvrdoglavost, hrabrost i manjkava re-volucionarna svijest ”druga” Poščića nije dakako omela operativce onih opskurnih službi čija osnovna zada-ća nije bilo traženje kamelija, no o postavljenim zadacima se nije disku-tiralo pa im nije preostalo ništa dru-go no da se i oni jednom pozabave pronalaženjem kamelija; ipak mnogo ugodnijim poslom od traženja držav-nih neprijatelja.. Našli su ih uskoro kod Josipa Vivode (1913.-1991.), bro-dokovača iz brodogradilišta 3. Maj na Rijeci. Taj Opatijac je bio veliki znalac

svijeta kamelija, koje je prvenstveno

iz vlastitog zadovoljstva uspješno uz-

gajao i razmnožavao u svom velikom

obiteljskom vrtu. Tek povremeno, a

i tada nerado, Vivoda bi prodao viš-

kove iz svog uzgoja. Dolaskom ”ku-

paca” koji su sami određivali cijenu

robe, Vivoda je ostao bez polovice

svojih ljubimica i pri tome ostao do-

voljno priseban i mudar da ne pravi

dodatnih problema oko kupoprodaj-

nog iznosa premda je on bio osjetno

niži od onih koje su bile realne za

tada vrlo rijetke kamelije. Uz tu neže-

ljenu trgovinu, daleko veći problem

Josipa Vivode je bio pronalaženje pri-

hvatljivog izgovora za njegov ostanak

u Opatiji. Nepozvani gosti ponudili su

Anton Poščić ( 1897.-1972.)

34 35

mu da u ulozi vrtlara prihvati posao na Brijunima. Na kraju je postignut obostrano prihvatljiv kompromis po kojem je Josip Vivoda nadgledao sad-nju kamelija na Brijunima i dao sva potrebna uputstva za njihovu njegu tamošnjim vrtlarima, poslije čega se smio vratiti u voljenu Opatiju. Obitelji Vivoda, osobito sada već odraslom unuku Vilimu, ostaje na ponos činje-nica da kamelije njegova djeda Josipa i danas krase prostor pred, nekad samo odabranima dostupne, Bijele vile na Brijunima. U obitelji se i da-nas spominju dvije debele knjižuri-ne ”vrijedne kao dvije krave” iz kojih je Josip Vivoda crpio svoja botanička znanja i kojima se u međuvremenu

izgubio trag u obiteljskim podjelama. Unuk Josipa Vivode i sam respekta-bilnog znanja o biljkama i njihovu uzgoju brine o preostalim djedovim kamelijama na najbolji mogući način i vrlo vjerojatno će biti jedna od onih karika koje jamče opstojnost lanca Opatijaca koji se bave tim cvijetnim simbolom svoga grada.

Josip Vivoda ( 1913-1991.)

Kamelija Josipa Vivode pred odlaskom na Brijune Vilim Vivoda među djedovim kamelijama - Opatija 1986.

36 37

Turizam je djelatnost s tisuću lica. Višestruko veći od toga je broj onih koji su u njega ušli kao bu-

dući djelatnici: neki sluć’ajno, neki cilja-

no, neki po zadatku, neki po obiteljskoj

tradiciji, neki nemajući drugu ili bolju

opciju, a neki ni sami neznaju kako su

stigli u njega. Jednom u njemu, svatko

nastoji utisnuti u tu djelatnost nešto od

svojeg poimanja gostoprimstva pa je

beskonačno zanimIjivo promatrati tko

se to sve smatra turistić’kim radnikom.

Oni koji ne pristaju biti izgubljenima u

prosjeku, a uz to nemaju podršku ak-

tualne politike, uglavnom iritiraju svoju

radnu okolinu i umjesto podrške i po-

hvale završe na sporednim kolosjecima

namjenjenim ”bolesno abicioznima” što

je prastari naziv za sve one kojima bo-

naca nije najmilija pojava na moru.

Jedna od tih ”bolesno ambicioznih”

pojava bila je i Elida Jonke-Braut Fin-

ča ,dugogodišnja djetatnica u neka-

dašnjem Turističkom savezu općine

Opatija. Prema vlastitom priznanju grm

Opatijska dama s kamelijama

Elida Jonke-Braut Debeuc ( 1926.-2008.)

38 39

kamelije pored kojeg je često prolazila, jer joj je radno mjesto bilo u vili Angio-lina, više ju je impresionirao zbog vječ-ne gomile turista koji su se pred njom zadržavali, no zbog lijepih cvijetova. Uočivši domiš’Ijatu propagandnu akci-ju Portoroža kojom se on počeo javija-ti na turistčkom tržištu kao grad ruža, došla je na ideju da Opatija posegne za kamelijom kao svojim turističkim simbolom. Put od zamisli do realizacije je bio mukotrpan i tek po blagoslovu nadležne komisije za propagandu uz odobrenje svemoćnog ” Komiteta”, ta je ideja bila službeno prihvaćena. U svojoj ”bolesnoj ambicioznosti” druga-rica Elida; tada Debeuc, je ipak uspjela ugurati kameliju gotovo u svaki turistič-ki opatijski kutak. Prospekti Opatije su nosili sliku kamelije, Karneval je dobio zaštitni znak u obliku kamelije, Festival zabavne glazbe je dobio svoj prepozna-tIjivi simbol u obliku cvijeta kamelije, turističko ugostiteljski gigant Kvarner Express je djelovao pod znakom stili-zirane kamelije, turistički gliser je no-sio ime kamelije, šahovski turniri su se igrali pod simbolom kamelije, kamelija je bilo ime najvećeg priznanja turistič-kim djelatnicima pa su čak i omladinci Opatije na radnim akcijama pred svojim šatorima isticali zastavu s kamelijom u obliku domišljato transformirane pe-tokrake u peterolatičnu kameliju. Kako je unutar tog transformiranog simbola jednog vremena bila i silueta omladinca

s krampom u ruci, nepoznati dizajner

se može smatrati autorom jedinstvene

kombinacije radničkog krampa i ari-

stokratskog cvijeta koji tako neodoljivo

podsjećaju na jednako neponovijive

kombinacije sovjetske crvene zvijezde

na Kremlju i dvoglavog carskog oria

Romanovih. Pri tome i velika Moskva

mora maloj Opatiji priznati prvenstvo u

osmišljavanju nemoguće simbolike.

Uporna, prodorna, poduzetna i radišna

Elida, završila je dakako u klubu ”bo-

lesno ambicioznih”. Po odlasku u mi-

rovinu, pomalo zaboravljena od svih, a

osobito od onih u čije živote je unijela

toliko nemira svojim ”bolesnim ambi-

cijama”, u dugim razgovorima uvijek

iznova je autoru ovih redaka znala pri-

čati o turističkoj Opatiji, toliko različi-

toj od ove u kojima je provodila svoje

umirovljeničke dane. Dama s kamelija-

ma je bio nadimak kojeg je Elida dobila

za svoja uporna nastojanja da kameli-

je ugura u sve pore turističkog života

Opatije. Nadimak su joj prišili oni koji

zasigurno nikada nisu čitali istoimeni

roman Alexandra Dumasa, ml. Glavni

lik tog romana Marguerite Gautier, da-

kle Dumasova Dama s kamelijama je

bila pariška kurtizana, a to baš i nije

najsretnije odabrani nadimak za neko-

ga tko je uložio toliko napora da Opa-

tija konačno počinje koristiti kamelije

kao svoj tako prepoznatijiv znak turi-

stičke promidžbe.

Realizacija ideje o Parku kame-lija oduvijek je zaokupljala po-nekog Opatijca, osobito nakon

što je cvijet kamelije prihvaćen kao simbol turističke Opatije, često nazi-vane Gradom kamelija. Kako uspješ-nim prorokom nitko nije u vlastitom selu, sve do pojave takve ideje sa zagrebačke adrese uglavnom je sve ostajalo na pohvalama za ideju koju nitko nije imao želje djelatno podr-žati. Zagrebačka ideja dobrano je uz-burkala duhove, no na kraju je ostala nerealizirana zbog značajnog finan-cijskog iznosa predvidenog za njenu realizaciju. Svakome je dakako bilo jasno da ideja o bilo kakvom parku uvelike nadilazi kategorije volonter-skog rada i da je tako nešto mogu-će realizirati tek uz potporu Grada ili drugog značajnog partnera. Prolazile su godine, mijenjale se gradske vlasti, da bi jedna od njih ponovo odlučila tu priču realizirati. Kako je i dalje u gradskoj blagajni bilo sredstava samo za rješavanje prioritetnijih problema

Udruga Iginio Scarpa

i potreba, kamelije su dobile zeleno svijetlo, no za realizaciju te stare ide-je valjalo je iznaći izvor financiranja mimo gradske kase. Grupa entuzija-sta osmislila je do tog Parka kameli-ja doći putem donacija. Doniranje je svakako domišljato rješenje, no nepri-

Znak Udruge ljubitelja kamelija u Opatiji

40 41

hvatIjivo za Grad koji nije institucija koja bi se bavila donacijama i bila njihovim inicijatorom. Stoga je odlu-čeno da tu, za Grad neizvedivu dje-latnost na sebe preuzme neka udruga građana, pa je tako 2008. g. osnova-na Udruga ljubitelja kamelija Iginio Scarpa - Opatija. Smisao osnivanja te Udruge je bio prikupljanje fonda kamelija koje bi tvorile budući Park kamelija. Grad je pružao svu moguću podršku koja se nije kosila s prihva-tIjivim ponašanjem gradskih vlasti. Prikupljenih stotinjak različitih kame-lija najbolje je ilustriralo mogućnosti koje i volonterski rad građana može postići u suradnji s Gradom i drugim faktorima kao što su Turistička zajed-nica Grada i gradski muzej, odnosno Hrvatski muzej turizma. Uz posao pri-kupljanja donacija različitih kamelija za budući Park kamelija, organizira-ne su i nove turističke manifestacije kao izložba kamelija; izbor najljepših kamelija i slično. Ne manje važnom smatrala se edukacija članstva Udruge u pravcu uzgoja kamelija, ali i svestra-no informiranje Opatijaca o potencija-lima koje kamelije nose u sebi kao in-formiranje Opatijaca o potencijalima koje kamelije nose u sebi kao sred-stvo turističke promocije na sve za-htjevnijem tržištu. Lokalni izbori 2009. donjeli su Opatiji novu postavu grad-skih vlasti 0 planu realizacije i meto-dama rada Udruge nova gradska vlast

je imala različito mišljenje od svojih

prethodnika. Promjene su bile tolike

da su za predsjednika Udruge bile

neprihvatijive i on je podnio ostavku

na svoju funkciju. Po promjeni čelne

osobe Udruge došlo je do promjene

strategije aktivnosti Udruge. Težišta

tog razdoblja bila su na funkciji ka-

melija kao elementa u gastronomskoj

ponudi Opatije i na kreiranju Zlatne

knjige donatora kamelija.Ove obje

ideje zasigurno zaslužuju svoje mjesto

u opatijskoj turističkoj priči o kameli-

jama, no ostaje otvoreno pitanje da li

bi značajna sredstva utrošena u reali-

zaciju te Zlatne knjige bila bolje ulo-

žena u pravcu reali-zacije Parka ka-

melija i time u ostvarivanje obećanja

danog donatorima. Svakom istinskom

ljubitelju kamelija ne bi trebao cilj biti

samo uzgoj ovog prekrasnog cvijeta u

vlastitom vrtu, već i doprinos popula-

rizaciji kamelije u sredini u kojoj žive.

Tako se nadamo da će i Udruga biti

svom Gradu od koristi u smislu ideje

njenih osnivača, te da će njeni članovi

svoje znanje i hobby staviti i u funkci-

ju turističkog prosperiteta Opatije.

U današnje doba dovoljan je tek mali

klik elektroničkim mišem, da se svat-

ko uvjeri da iza svake uspješne ma-

nifestacije s kamelijama širom svijeta

stoje udružene snage kamelioljubaca,

lokalnih vlasti i dakako turističke pro-

motivne organizacije.

Izložba kamelija u Opatiji 2010.Detalji s izložbe kamelija Opatija 2010.

42 43

Učiniti Opatiju istinskim ”Gra-dom kamelija” značilo je ustvari nastaviti realizaciju

svojevremene ideje gospođe Elide

Debeuc. Okupljanjem svih raspoloži-

vih snaga na tom projektu a to su bili

sam Grad, Turistička zajednica grada

Opatije, ”Parkovi” d.o.o., i Hrvatski

muzej turizma , razvijena je strategi-

ja dolaženja do ostvarenja tog cilja.

Jedna od ideja je bila osnovati Udru-

gu građana koja bi preuzela na sebe

brigu o kamelijama i njihovoj prezen-

taciji kao simbola turističke Opatije

te stvoriti neko trajno obilježje koje

bi simboliziralo povezanost Opatije s

njenim cvijetnim simbolom.

Primjerena suradnja ljudi koji su bili

nosioci tih ideja naišli su na punu

podršku dr. Wilfried Holleisa, vla-

snikom hotela Miramar u Opatiji, i

uskoro je okrunjena uklanjanjem ne-

ugledne i opatijskom turizmu nepri-

mjerene fontanice u hotelskom par-

ku. Na njeno mjesto postavljeno je

I s kamelijama se može grudati...

impozantno kiparsko ostvarenje au-strijskog umjetnika Hans Muhra: ve-lebna kamelija iz ružičastog mramo-ra. Dodatni efekti vodenih mlazova i stupovi složeni od kamenih blokova iz svih zemalja Europske Unije sva-kako su obogatili turističku ponudu Opatije. Činjenica da je tu fontanu ot-krio osobno dr. Otto von Habsburg*, upravo u to vrijeme proglašen poča-snim građaninom Opatije, nije ostala bez odjeka u društvenim kronikama širom Europe. U vrlo ugodnim i na-dasve zanimljivim razgovorima s tom izvanrednom osobom, respektabilnih godina i upravo jedinstvene lucid-nosti bilo je dakako govora i o ka-melijama. Prigodom svečanog ručka novom počasnom građaninu Opatije, autor ovih redaka otkrio je činjenicu da je nova fontana ”Kamelija” spome-nik u slavu Opatijskim kamelijama, a njih je putem svog konzula Sartoria Iginiu Scarpi, a time i Opatiji poklo-nio brat njegovog prapradjeda Jo-hanna, saskog kralja od 1854.-1873.g.

Ugodno iznenađen tom potpuno ne-

očekivanom činjenicom, taj nesuđeni

kralj Hrvatske je vrlo detaljno opisi-

vao zasade kamelija koje je prvi puta,

ali temeljito upoznao u mjestu Quin-

ta do Monte na portugalskom otoku

Madeira u Atlantskom oceanu pred

punih 80 godina!!!.

”Kad god sam u mom dugom životu

ugledao kamelije, one su u meni, baš

kao i sada u Opatiji budile najljepše

uspomene iz mog djetinjstva. Bilo je

to u vrtovima koji su okruživali kuću

koja je mom ocu bila određena kao

boravište za vrijeme njegova exila na

otoku Madeira. Tamo smo mi djeca

prvi puta imali oca samo za sebe,

oslobođenog svih protokolarnih oba-

veza. Moj otac se brinuo da i vrijeme

na Madeiri ne bude za nas djecu iz-

gubljeno vrijeme. Kako tamo za nas

nije bilo učitelja, tu je ulogu on pre-

uzeo na sebe. Satima smo, osobito

moja sestra Adelheid i ja kao najsta-

riji, pažljivo slušali očeva tumačenja

o pojedinim biljnim vrstama koje su nas okruživale. Lovora na Madeiri ima kao i u našoj Opatiji, a kamelija je bilo toliko da smo mi djeca prire-đivali pravo grudanje njihovim otpa-lim cvijetovima, kad već snijega kao u našoj domovini nije bilo. Naravno toga je bilo samo kad bi se iskrali iz kuće i nestali iz vidokruga naše dra-ge, ali od oca mnogo strože mame.”

Danas su lokalne vlasti čitav posjed, o kome je pričao naš počasni građa-nin dr. Otto von Habsburg otkupile od privatnih posjednika i pretvorile ga u biser turističke ponude otoka Madeira. Usklađeno s turističkim po-trebama iz Quinta del Monte postali su ”Quinta Jardins do Imperador” kao spomen na boravak Karla I , posljed-njeg cara koji je među brojnim na-sljednim habsburškim titulama bio i kraljem Dalmacije,Hrvatske i Slavoni-je, knezom Zadra, knezom Dubrovni-ka , Pokrajinskim grofom Istre itd.itd.

Tako je Opatija dobila trajno obilježje

44 45

svog odnosa prema kamelijama, po-

stala bogatija za ostvarenje umjetni-

ka Hansa Muhra**, i dobila počasnog

građanina na kojeg zaista može biti

ponosna.

* dr. Otto von Habsburg, (1912.-

2011.), sin posljednjeg cara Austri-

je Karla I, prestolonasljednik Au-

stro-Ugarske Monarhije, dugogodišnji

član parlamenta EU, počasni građa-

nin Opatije.

** Hans Muhr austrijski kipar među-

narodnog ugleda koji svoj umjetnički

izražaj pronalazi u simbiozi postoja-

nosti kamena i stalnih mijena tekućeg

elementa vode.

dr. Otto von Habsburg, počasni građanin Opatije i Jan B. Urban, osnivač Udruge ljubitelja kamelija Iginio Scarpa - Opatija. Hotel Miramar - Opatija 2008.

Opatija je u svojih 170 godi-na turizma prolazila kroz razna razdoblja koja obično

grafikoni poslovnog uspjeha prikazu-ju uzlaznim ili silaznim linijama. Za uzlazne linije smo uvijek zaslužni mi, za silazne je uvijek kriv netko dru-gi. Zlatno doba turističke Opatije je neosporno bio period od izgradnje hotela Kvarner - 1884. g, do početka prvog svjetskog rata - 1914. g. U ta tri desetljeća stvoreno je nešto što kasni-je nakon pada uvjetovanog katastro-fom svjetskog sukoba 1914.-1918., nikada više nije dostignuto. Talijani su iz razumljivih razloga podržavali turistički razvoj svojih tradicionalnih turističkih odredišta, oduvijek tali-janskih i zasigurno talijanskih u bu-dućnosti. Opatija je bila austrijska, a već sutra je mogla postati neka-kva slavenska destinacija, fašističkoj histeriji usprkos, pa je do povlačenja talijanskih vlasti na ozbiljna ulaganja i razvojne strategije valjalo malo pri-čekati. Tu nesumnjivo i isključivo ta-

lijansku Opatiju nisu nikad dočekali, pa je do njihova odlaska uglavnom sve počivalo na privatnoj inicijativi brojnih hotelijera i vlasnika još broj-nijih pensiona, nedovoljno snažnih za povrat na turistički tron. Za vrije-me svjetskih ratnih sukoba, ali i za vrijeme Domovinskog rata smještajni kapaciteti Opatije su uvijek stavljani na raspolaganje onima, koji su u ratu najviše stradali. Ako je talijanska era opatijskog turizma značila stagnaciju u odnosu na austrijsku turističku eru, sindikalni odmarališni turizam prvog desetljeća nove jugoslavenske drža-ve svakako to nije bio, već naprosto nešto sasvim novo i bitno drugačije od onoga na što je turistička Opatija bila navikla. Slijedio je uskoro i do-lazak prvih istinskih turista, i s njima su postepeno počele prave turističke godine na koje bez obzira na samo-upravne zablude, Opatija može biti vrlo ponosna. Nije to bila ekskluziv-na Opatija nekih davno prošlih vre-mena, ali bila je to Opatija, kojoj baš

Pogovor

46 47

nitko nije osporavao primat među jugoslavenskim turističkim destinaci-jama. Prognanici i izbjeglice u Opa-tiji za vrijeme i neposredno poslije Domovinskog rata svakako nisu bili turistička kategorija, već prilika da se i Opatija iskaže svojim doprinosom u ostvarenju vjekovnog hrvatskog sna. Učinjeno, s opatijske strane i danas ispunjava ponosom. Nakon procesa privatizacija čije rezultate su mnogi od nas drugačije zamišljali na grafiko-nu uspjeha, pored opatijske linije ima i mnogo drugih linija te ona dubro-vačka koja je osjetno iznad svih njih. Opatijci se vesele da su mnogi došli do respektabilnih rezultata, no teško se mire s vlastitim potonućem u pro-sječnost. Dok su nekad porast broja turista i njihovih noćenja u odnosu na prethodne periode i bili neki po-kazatelji poslovnih uspjeha, oni kod razumnih ljudi odavno nisu prihvat-ljiva mjerila . Po tim bi mjerilima tzv. Zlatne godine austro-ugar-skog opatijskog turizma bile nekoliko desetaka puta slabije od ovog da-našnjeg! Danas svatko znade da je jedino pri-hvatljivo mjerilo uspje-ha financijski efekat koji se po gostu odnosno pruženoj usluzi postiže, a i taj tek kao korektno

izračunati omjer uloženog i postignu-tog. Kad Opatija bude opet ubirala po jedinici smještaja ili raspoloživoj ugostiteljskoj stolici više od naših ostalih turističkih destinacija biti će to znak da smo shvatili da smo za sila-znu ili ravnu liniju na grafikonu na-ših uspjeha i mi bar sukrivci, ako ne glavni krivci. Naše Opatijske kamelije mogle bi, na putu povratka na slavne opatijske turističke pozicije biti jedan od najljepših kamenčića tog puta.

1. Mustafa Haikal: Das Geheimnis der Kamelie - Dresden 2008.2. Notiziario Societa Italiana della Camelia - Anno XLIV, n.1, 2010.3. Amir Muzur: Kako se stvarala Opatija - Opatija 1998.4. Carl Schubert: Der Park von Abbazia - Wien 1894.5. Thomas J. Savige: The International Camellia Register - 1993.6. Lujo Adamović: Führer durch die Natur der nördlichen Adria-Wien 1915.7. Boris Zakošek: Opatijski Album - Rijeka 2005.8. Berislav Valušek: Vila Angiolina u Opatiji - Opatija 2005.9. Südbahn-Gesellschaft: Curort Abbazia - Wien 1883.10. Radovan Domac: Opatija- Parkovi - Zagreb 1955.11. Albert Szemere: Abbazia - Stuttgart 1885.12. Giovanni Guglielmo Sartorio: Memorie biografiche - Trieste 2010.13. Lorenza Resciniti: Il Civico Museo Sartorio di Trieste - Trieste 1997.14. Grupa autora: Le antiche Camelie dei Rovelli - Domodossola 2006.15. Cattolica-Lippi-Tomei: Camelie dell’Ottocento in Italia - Lucca 1992.16. Dragutin Hirc: Hrvatsko Primorje - Zagreb 1891.

Izvori i literatura:

Hans Muhr - Fontana ”Kamelija” u parku hotela Miramar - Opatija