Upload
muzej-moslavine
View
327
Download
20
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva
Citation preview
ri a o kruhuČPDok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva
ri a o kruhuČP
Slavica Moslavac
Prica o kruhu/ Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva /
Muzej Moslavine Kutina
Slavica Moslavac
Prica o kruhu/ Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva /
Kruh je od davnina osnovna ljudska hrana mnogih naroda.Vjerojatno je čovjek isprva jeo žitarice onako kako ih je ubrao uprirodi. No, već u mezolitiku pronašao je žrvanj kojim ih je počeomljeti. S prijelazom na sjedilački, zemljoradnički način životausavršava se način prireñivanja hrane, kada se komadi tijesta žarena pepelu ili izmeñu dva usijana kamena – tako da to smatramoprvim kruhom. Pod konac mlañeg kamenog doba već postoji peć(peka, pekva) za pečenje kruha, napravljena od kamena ili gline,
čunjasta oblika, a do danas je ostala omiljeni rekvizit za pripremanje
ukusne hrane.
Svakodnevno se konzumira običan, zmesni kruh, ali se hljebovi i
peciva mogu površinski bogato ukrasiti i raznim motivima. Upravo
oni su u prošlosti bili namijenjeni za
posebne prigode godišnjeg i
životnog ciklusa – o Božiću, Uskrsu,
ženidbi, roñenju.
Motivi ukrasa i oblici peciva
najčešće su okruglog, ovalnog,
srcolikog oblika, ali i u obliku
pletenica, kovtnja, sa ukrašenim
dodacima: raznovrsnih kuglica,
grožña, vitica, kružnica, točkica,
domaćih životinja ... jestivih
plodova... Sve to može još biti
pojačano posutim plodovima
(orasima, lješnjacima) i sjemenkama
(pšenica, kukuruz) – tj. simbolima
plodnosti, klicama života.
Prica o kruhu/Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva/
Koj' u nešem tudje brani,A našim se kruhom hrani,
Van iz dvora nek se seli,Zakon vieka tako veli.
Josip Baron Jelačić1
Obredni hljeb sa motivom križa
Obredni hljeb sa motivom križa
4
Naravno, čovjek ne živi samo od kruha. Kruhom se naziva
i njegova duhovna hrana, pa ne iznenañuju česti vjerski
motivi Krista, križa i relevantinih simbola. Uostalom,
euharistički Krist naziva se i kruhom života.
Stari Slaveni su bili izraziti poljodjelci, a na to nas navode
brašnena jela koja su činila osnovicu njihove svakodnevne
prehrane. To su prije svega kaša i kruh kao i specifična
vrsta hladetine (želea) dobivena od brašna (ili krupice),
prije svega zobene, pomoću tople vode. Topiva tvar zrnja
daje s vodom vrstu hladetinaste mase, kiselkaste, koja se
gotovo u svim slavenskim jezicima naziva kysel
što znači kiselo . Prosenu kašu kao jednu od najmilije
hrane, Slavenu su u novu postojbinu iz pradomovine
donijeli sa sobom. A naziv kaša gotovo identičnih naziva
javlja se u sve tri slavenske grane: velikoruski jagla „vrsta
kaše“, jaglova kaša, „ječmena kaša“, hrvatski (srpski)
jagli, jagliči, „plus miliacea candida, pifa“, jagla, jagle
„kaša“ (kajkavski), jagliči – jagli (čakavski u Istri),
slovenski jagli, jaglo (proseni) jagliči, poljski jagly,
„idem“ .
Još jedno brašneno jelo koje se često spominje u slavenskoj
etnografskoj literaturi i leksikografiji su: južnoslavenski
mllin(c)i većinom nepravilna ili četvrtasta oblika;
bjeloruski bllincy, mliny,mlincy, mlincy,bliny pečeni u tavi
u koju se stavlja uskislo tijesto, a zatim se ti pečeni komadi
Stari Slaveni
2
3
5
1
2
3
Isječak iz pjesme Ferde
Rusana: Stante bure i oluje
objevl jena u Ilirskim
glazbenicima od Fr.Š.
Kuhača, u Zagrebu, 1893.
str. 193.
G a v a z z i M i l o v a n ,
Beitrage zur altslavischen
Kultur kunde. -1. kysel
Z e i t s c h r. f . s l a v i s c h e
philogie XXII/2 – Berlin
1954, s.305 i d. (u ovom
izdanju u prijevodu na str.
32).
Milovan Gavazzi: Vrela i
sudbine narodnih tradicija,
Zagreb 1978, str. 28.
Tradicijska pogača
(kružni) nemašćeni slažu jedan na drugi na stolu i
pokrivaju ubrusom; velikoruski bliny „vrsta omleta“,
debelog, od žitkoga uskislog tijesta pečenog u tavi,
ukrajinski mlincy, (mlinec), češki blinek „vrsta omleta“.
A u sadržaju davne slavenske tradicijske prehrane
nalazimo i tanki komad tijesta punjen bilo kakvim
mekanim nadjevom i zamotan, komad tijesta u obliku
kobasice ili oblikovan u spiralu ili drugačije zvan:
ukrajinski bhanka (metatezom od hbanka-gibanka),
bugarski banica (g`banica), slovenski gibanica, gubanica,
hrvatski i srpski gibanica itd.
U ljudskoj ishrani upotreba žira veoma je rasprostranjena i
jamačno veoma stara, što dokazuju načini pripremanja žira
(sušenje, pečenje, drobljenje, mljevenje), kao i sama
etimologija općeslavenskog izraza želud kao i izraza žir.
Lingvisti su pokazali ne samo da su stari Slaveni jeli žir
nego da su ga jeli i stari indoeuropljani. Hrastov i bukov žir
(bukovica) djelomično se upotrebljavaju kod balkanskih
naroda i danas, bilo da se melje u brašno i jede kao kruh, ili
jede pečen, kuhan ili sirov ili se upotrebljava kao surogat za
4
5
Žir i palma u ljudskoj ishrani
Gibanica
4
5
Milovan Gavazzi: Vrela i
sudbine narodnih tradicija,
Zagreb, 1978. str. 29.
V. N o v a k : L j u d s k a
prehrana v Prekmurju,
Ljubljana, 1947. str. 79.
6
kavu i jede kao lijek. Upotrebljava se ne samo u godinama
gladi i oskudice, nego i u normalnim prilikama.
Žir nabran u jesen namijenjen ljudskoj ishrani najprije se
dobro osušio na suncu, pohranjivao u (h)ambare, zatim se
stavljao u zemljanu peć, da bi pećenjem izgubio opor ili
gorak, a zadobio prijatan ukus. Pečeni žir bi mljeli, a poslije
se to brašno mjesilo kao obično, prijesno (beskvasno)
tijesto, od kog se pekao kruh. Pretpovijesni nalazi govore
nam o jedenju žira u davnini, kao i uporabi žira kod raznih
naroda u Evropi, Sjevernoj Africi, Aziji i Americi. Budući
da se u pretpovijesno vrijeme pojavljuju i žitarice nije bilo
više potrebe za usavršavanjem u pripremanju žira za jelo,
već to mjesto postepeno zauzimaju žitarice.
Najnoviji nalazi svjedoče da su se pšenica i ječam uzgajali u
mlañem kamenom dobu, pred osam do deset tisuća godina
na zapadnim obalama Sredozemnog mora. A najstarije
žitnice svijeta su zemlje južnog i istočnog dijela
Mediterana. Raž i zob su došli u Europu sa obala Crnog
mora, a raž raste kao korov meñu pšenicom na prostorima
Azije. Malo po malo postigla je ravnopravnost sa
6
7
Povijest žitarica
6
7
Hrastov se žir jede i kao
lijek i to samo u liječenju
s r d o b o l j e . L j e k a r u š a
pavlina Imbra Luica,
pisana kajkavski 1746,
spominje ovaj lijek od
srdobolje: nabrati želuda,
osušiti, istući, prosijati, pa
od toga brašna napraviti
tijesto u komadima poput
suhih sirovih cigala, pa
bolesniku od srdobolje
nastrugati toga u crveno
vino i dati da pije više puta.
Zbornik za narodni život i
običaje, JAZU, Zagreb
1953. str. 26.
Na Siciliji spravljajući
lepinje od žirova brašna
gorčinu žira su obično
oduzimali pomoću vrele
vode.
Kućedomaćica provjerava obilje hrane
Ormarić za pohranjivanje kruha
7
pšenicom. Najstariji tragovi sačuvani su izmeñu
Alpa i Karpata. U južnoj Francuskoj pronañeni su
ostaci raži stari oko 5000 godina prije Krista.
Naziv pšenica zajednički je u svim slavenskim
jezicima s malim modifikacijama, što ukazuje na
uzgoj pšenice u pradomovini Slavena. Nazivi na
ostalim važnijim svjetskim jezicima: francuski - le
froment, le ble; njemački - Weizen; engleski -
wheat; talijanski - il frumento, il grano; španjolski
- el trigo.
U našem narodu, pored književnog i stručnog
naziva - pšenica, kaže se još šenica, šen'ca, žito,
meka pšenica, obična pšenica, pšeno i slično.
Naziv žito je udomaćen u onim krajevima gdje se
pšenica dugo koristila isključivo kao krušno žito,
što je slučaj i s ostalim žitaricama (raži i
kukuruzom). Pšenica se dobro prilagoñava klimi
i tlu, te ima puno vrsta i kultivara. Postoje ozime i
jare forme pa se uzgaja gotovo posvuda. Pšenica
je najvažniji ratarski usjev, a uzgaja se na oko 23%
svjetskih obradivih površina.
Pšenica
Polje pšenice pred žetvu
8
Kukuruz
Kukuruz je podrijetlom iz Sjeverne
Amerike, čiji fosilni nalazi sežu u prošlost
čak 4500-1000 godina prije Krista. U to su
ga vrijeme uzgajali Indijanci duž rijeke Rio
Grande. Poslije se uzgaja u Maja i Asteka, a
njegova sadnja i uporaba šire se do srednje i
južne Amerike. Kolumbo je kukuruz
prenio u Europu 1493. godine, a njegov se
uzgoj poslije proširio na Bliski istok, Aziju i
cijeli svijet.
Stabljika kukuruza može biti visoka 2-3
metra sa širokim, dugim listovima u
podnožju stabljike do manjih i kraćih
listova na vrhu. Ispod listova, uz stabljiku,
razvijaju se plodovi, klipovi dužine 15-20
cm s kukuruznim zrnima (200-400 na
jednom klipu), skrivenima u više ovojnih
listova s nitima, (svilom) na vrhu koji
sazrijevanjem ploda prelaze iz zelene u
žutu ili crvenu boju.
9
Klip kukuruza
Tradicijski način sušenja kukuruza na trijemu
Zob
Je am
Zob, ovas, oves, pir, pitoma,
silj; pripada evolucijski
m l a d o j o b i t e l j i t r a v a
(Poaceae) koju su ljudi davno
počeli iskorištavati za hranu.
A. sterilis i A. barbata su
samonikle vrste zobi ujedno i
korovne biljke. U Europi se
uzgajala jedno stoljeće prije
Krista čak i u hladnijim
k r a j e v i m a n a s j e v e r u
kontinenta. U doba kad ljudi
sve više pozornosti pridaju zdravoj prehrani bogatoj vlaknima, primjena ove drevne
žitarice doživjela je renesansu. Danas naš narod ne peče od nje kruh, već hrani konje i
drugu stoku. Ali u pradavno je doba bilo velikom dijelu čovječanstva zobeno brašno
jedino krušno brašno. Stoga
ga rabe za kruh samo u
siromašnim i hladnim
sjevernim krajevima, no i u
nas mnogi rado jedu tečnu i
hranjivu zobenu kašu. Njena
s e s l a m a b r o j i m e ñ u
najhranjivije, te rijetko kada
služi za stelju stoci, već više
za hranu.
Ječam spada meñu najstarije
žitarice, a poznavali su ga i
stari Egipćani, iz njega su
pravili neku vrstu kruha i
pića.
Razlikujemo više vrsta i to:
ozimi ječam, jari ječam...
K o d s va k e o ve v r s t e
nalazimo opet dvoredac i
četveroredac, a takoñer i
šesteroredac.
č
10
Raž
Proso
Raž vjerojatno potječe iz
Turske ili Afganistana gdje
još i danas raste u divljini.
Ona je dugo vremena bila
s m a t r a n a k o r o vo m i
stočnom hranom. No, to je
ž i t a r i c a b o g a t a
minera l ima, naroč i to
k a l i j e m , f o s f o r o m i
magnezijam, te kao i ostale
žitarice sadrži vitamine B
kompleksa i vitamin E. Raž
je žitarica koja je najsličnija
pšenici po izgledu i po strukturi. Jedino te dvije žitarice se mogu koristiti bez ikakve
prerade pošto nemaju vanjski zaštitni sloj - pljevu. Relativno je mala količina glutena
u raži, tako da je kruh koji se radi isključivo od raženog brašna veoma gust i tvrd, te
ga treba kombinirati sa pšeničnim ili sa nekim drugim brašnom.
Zrno se rabi za kruh, slamom se vežu snopovi i pokrivaju krovovi kuća, te prave
rogožine, a u tvornicama izrañuju iz nje papir.
Proso potječe iz Azije i to iz Kine ili istočne Indije. Kada je došao k nama, ne zna se, ali
znamo da ga ima u ono isto doba, kad i ječma i pšenice. Proso je stara biljka i oduvijek
se upotrebljavala za jelo. Pa tko ne zna prosenu kašu?
Prosa ima različite boje: bijele, žute, crvene, ljubičaste, a ima ga i crne. Proso je vrlo
unosan, jer se uslijed toga što kratko vrijeme raste može sijati poslije strni.
Postoje mnoge vrste prosa, no uobičajeno proso čije je ime i na drugim jezicima
upravo "proso" (ruska
riječ op. aut.), dolazi iz
Egipta ili iz Arabije.
Obilato se korist i u
zemljama Dalekog Istoka,
naročito u Kini i Indiji.
Proso je veoma zdrava
žitarica, ne samo po
b o g a t s t v u s v o j i h
prehrambenih vrijednosti,
nego i zato što je ono
rijetka lužnata žitarica.
11
U Moslavini se u starini dosta sijala pšenica brkulja, sirbanova,
banatska golica, križevačka broj 6, U1, zatim raž, ječam, zob, proso -
žito, heljda, sirak i kukuruz.
Njiva se obrañivala drvenim ili željeznim plugom, koji se na njivu
otpremao na rašljastom drvetu -kvaki.
Njiva se dijelila na slogove. Svaki slog se sastojao od 6-8 brazdi.
Oranje se započinjalo u sredini, i tada se nazivalo orati na slog. Ovaj
način oranja se izmjenjuje s onim kada se započinje uz meñu, pa se
njiva izore tako da bude
podijeljena na dvije polovice,
izmeñu kojih je jarak.
Na širokoj njivi pravi se više
slogova. Ako uz meñu ostane
samo polovica sloga, zove se
b r a z d a . A k o j e n j i v a
nepravilnog oblika, pa ostane
jedan slog špičast naziva se
uklanjak, uklinjak, uklinak.
Uži krajevi njive na kojima se
plug okreće zovu se uvratki,
uvratnjak.
Pripreme za sjetvu i žetvu
Na in oranjač
Tradicijski način oranja
Suvremeni način oranja
12
Za žito se oralo tri puta:
Sijanje
Podoravanje, podmicanje - plitko oranje
Prevraćanje - dublje oranje
Trećaćenje - plitko oranje
Grude zemlje se nakon oranja kao i poslije
sijanja mrve drljačom. Drljača je trokutasta
oblika načinjena od drvenog okvira i
željeznih zubi na četiri reda prečki. Ako je
zemlja bila tvrda i suha usitnjavala se najprije valjem, a zatim se taj postupak
drobljenja nastavljao drljačom.
Gnojilo se obično u proljeće stajskim gnojem, a i tako da se na njivi palio korov. Danas
se to radi umjetnim gnojivima.
Žene su sijale lan, te sadile povrće u bašti, a muškarci su obavljali ostale
poljoprivredne poslove, pa tako i sijali žito.
Sijač je sjemensko žito sijao iz bisaga, torba s dva pretinca nošena prebačena preko
jednog ramena, zatim iz pregače fertuna pripasanog u pojasu ili iz neke pletene
Tradicijski način sijanja
13
posude košare, korbe, simple i dr.
Žito se prije sijanja čistilo od nečistoća pomoću trijera, škropilo
svetom vodom, koja se blagoslovljavala na Sveta Tri Kralja, a zrnje se
galicalo protiv snijeti. Na Veliku subotu jedan dio žita nosio se na
blagoslov, te se miješao sa ostalim sjemenskim zrnjem.
Većina žitarica se sijala tamo gdje je prethodne godine bio kukuruz,
krumpir ili kupus. Samo se zob sijala na lošijem zemljištu.
U Moslavini su se o Jurjevu i Markovu (25. travnja), održavale prosne
procesije ili prošencije kroz polja, što naravno ne udovoljava
kriterijima ophoda, ali im je svrha molitva za kišu i rodnost uroda.
Tri dana odlazilo se u polje (svaki dan u drugom smjeru), pjevale su se
prigodne pjesme, a župnik je blagoslovio polje. Obred je započinjao
svetom misom u crkvi zatim je slijedila procesija koja se kretala od
crkve i s župnikom na čelu povorke dolazila do polja. Tada su uzimali
rukovet zelenog žita, blagoslivljali ga, te odnosili kući. I danas se ovaj
obred obavlja u crkvi, a posvećeno žito vjernici dobivaju prigodom
odlaska kućama.
Blagoslov polja je kristijanizirani i vrlo modificirani ostatak stare
pretkršćanske tradicije rimskih seljaka. Naime, jednom godišnje su u
proljeće seljaci obilazili polja, odnosno meñe s vijencima od
maslinovih grančica na glavama, zahtijevajući od Bahusa ili Cerere
da otjeraju sve zle duhove izvan njihovih meña i da se postaraju za
plodnost polja i stoke.
Blagoslov polja
Da bi nam polje bolje rodilo
14
Od običaja vezanih za Markovo moramo spomenuti i pastirsko blagovanje, tj. pastiri
su na ispaši toga dana pleli vjenčiće od poljskog cvijeća i stavljali blagu na rogove.
Osobito su kitili kravu zvonaricu. Tako okićeni dolazili su svojim domovima, cvjetne
vijence su ili bacali preko krova štale ili su ga pohranjivali na suho mjesto, vjerujući u
moć njihovog odbijanja zlih sila i drugih nesreća.
Kad žito sazri pristupa se žetelačkim poslovima tj. sakupljanju strnih žitarica i
pohranjivanju na zračnom i suhom mjestu. Žetva se obavlja srpom, kosom ili
strojevima: kosilice, kosilice samovezačice, kombajni); može biti jednofazna kad se
obavlja kombajnima – danas najrašireniji način žetve koji istodobno žanje, vrši,
sortira i dr. višefazna, kada se žanje ručno, odnosno kosilicama pa se zatim vežu
Žetva
Uručivanjeblagoslovljenog žita
Provjeravanje rodnosti žita
15
snopovi koji se suše, a potom se obavlja vršidba ručno ili
vršilicama.
Ako je žito vlažno ostavlja se na njivi bez povezivanja, ali u
složenim rukovetima. Snopovi se slažu u krstove, granice, šajse ili
križe (pšenica, raž, ječam) ili u kupiće ili stavice (raž, pšenica).
Žito se vozilo kući i slagalo na dvorištu ili u štaglju u stog ili kamaru
i to tako da su klasovi dolazili s unutrašnje strane, a slama izvana, a
u gornjem redu slagalo se obrnuto. Poslije se žito vršilo i vijalo.
U nekim krajevima np. u Vojvodini, kod Hrvata - Bunjevaca
(Dužijanca!!) svršetak žetve slavi se na poseban način. Žetelice tada
pletu vijence ili krune, koje s prvom zvijezdom nose gospodarima.
Dječaci kao zastavnici skakuću pred djevojkama noseći kite žita
okićenog cvijećem i vrpcama. Povorku prati svirka,
a krune se predaju na osobito svečan način
gospodarima.
U nekim selima sjeveroistočne Moslavine (Šušnjari,
Gornji Miklouš, Ivanska...) ili južno moslavačkima
(Osekovo, Potok do nedavno se na kraju žetve
zaplesalo i žetveno kolo uz ove riječi:
Žela sam žito i pšenicu,uhvatila sam prepelicu.
Malo vas, malo nas(h)ajte momci meñu nas.
Odlazak kosaca u žetvu
Način slaganja žita u "križ"
16
Momci u Mikloušu Gornjem
dolazili su u kuću gospodara na
kraju žetve pjesmom koja je
glasila:
Na kraju žetve pleo se žetveni
vijenac. S polja ga je donosila najljepša i najvedrija žetelica na glavi ili u
ruci. Predavala ga je kuće domaćinu, a on ga je spremao za prozor, gredu
u ganjak ili na kakvo hladno mjesto u komorek (ostava).
Žetveni vijenac će biti i ukras i obredni predmet na božićnom stolu. Dio
zrnja iz vijenca pomiješat će se sa sjemenskim zrnjem za sjetvu, te tako
osigurati uspješnost i rodnost slijedeće žetve.
Prigodom uručivanja žetvenog vijenca pjevala se obredna pjesma:
Žeteoci mi smo mladi,
naša ruka uvijek radi.
Od zorice, pa do mraka
radnja nam je svaka laka.
Vijenac žita, vijenac zlata
nosi djeva umiljata!
Evo tebi gospodare,
vijenac tebi cura daje! Žetva u tijeku
Žetva u Staroj Ploščici
17
Pobiračice se spremaju za objed
Odnošenje hrane i pića težacima
Odvoz pokošenog žita
18
U Osekovu, težaci su u očekivanju
večere zaplesali i žetveno kolo uz
pjesmu:
Zora zori sve poustajalo
I u žetvu s pjesmom se dalo.
Sunce grije, žito zri,
a u nama krvca vri. (pripjev)
Žeteoci neumorno rade,
Pjesme vode žetelice mlade.
Sunce grije...
Tiho ljeto žito urodilo,
Da bog dade svakog dobra bilo.
Sunce grije...
Stari djedo zlatno snoplje broji,
a na domu sneha dete doji.
Sunce grije...
Uručivanje žetvenog vijenca kućedomaćinu
Na kraju žetve plesalo se kolo pred kućom domaćina
19
Vršidba
Kada žito sazri, a to je obično sredinom srpnja, domaćini okupe
žeteoce i toga dana organiziraju mobu, tj. mašinanje ili vršidbu.
Vršilo se na više načina. Još do Drugog svjetskog rata kazivači
pamte da se žito udaralo cijepom, cjepcom ili mlatom to jest
dva metra dugom motkom na koju je privezan kraći komad
drveta, dok se raž mlatila na šikalnici, balvanu, bačvi, dasci ili
poluoblica na nogarima.
Vršilo se i ručnim vršalicama, koje su okretala četiri momka, na
gumnu, guvnu stokom, te vršalicama i kombajnima.
Želo se obično pomoću srpa. Zahvatio bi se snop žita, posjekao
srpom i krenulo bi se dalje. Onda bi se to snoplje sakupljalo i
vezalo.Tako spremljeno žito čekalo bi vršidbu, koja se obavljala
Vršidba žita na gumnu
u Lipovljanima
Mašinanje u Vučanima
20
na guvnu. Guvno je bilo dobro ureñeno zemljište koje
se nabijalo žutom zemljom, kako ne bi pucalo. Prije
vršidbe guvno bi se čistilo od trave kako bi se zrnje
lakše probralo. Na sredini bi bio usañen jaki stub,
stožer. Kada počne vršidba na guvno se dovozi i stavlja
žito i posloži ravnomjerno u krug. Nakon toga hvataju
se konji ili volovi i uvode u vršaj. Na glave bi im se
stavljale košare, kako ne bi jeli žito. Oko vrata su imali
špagu, za koju se kačila kuka. Špaga je bila toliko
dugačaka koliko je bilo potrebno da bi se vanjski konj
kretao po rubu žita. Konji idu u krug sve dotle dok se
špaga ne namota na stub. Nakon namotaja stoka se
okreće, i kuka se kači za drugo grlo. To se radi tako
dugo dok se sve zrnje ne istrese iz klasa. Pri tome mora se žito prevrtati, kako bi i oni
donji klasovi došli na površinu. Kada je vršidba pri kraju, polako se vadi slama i
stavlja u plastove. Kada se ukloni sva slama, na guvnu ostaje samo žito, pljeva i sitnija
slama.
Nakon izbijanja zrna žito se prosijavalo kroz rešeta, , i to najčešće u
dvorištu očišćenom od trave. Očišćeno i provjetreno žito pohranjivalo se na tavan u
velike sanduke, škrinje ili škrine, a ukoliko nije bilo dovoljno suho rasprostiralo se po
tavanici.
Vršidba vršalicama obavljala se u pojedinim domaćinstvima sa 20 do 30 težaka.
Treba naglasiti da se težaci nisu plaćali novcem, već je jedan drugome pomagao i na
taj način ”zaradio” za sebe težaka. Isto tako prvi strojevi za vršidbu pokretani su na
parni pogon ili snagom konja i volova (zvali su ih geplini), a koristili su sve do
četrdesetih godina, kada u upotrebu ulaze traktori. Za rad na drešu bilo je potrebno
dvadesetak težaka; jedna do dvije osobe koje su s vilama bacale snopove, dvije
djevojke koje su odvezivale pojaseve, šopar koji je spuštao snopove u bubanj,
muškarci koji su skupljali slamu i slagali je na kup, nosači vreća, djevojke koje su
odnosile pljevu. U slučajevima
k a d a j e z a v r š i d b u b i l o
pripremljena velika količina žita,
težaci su se smjenjivali, pa ih je
t r e b a l o j o š i v i š e . A k o
gospodarstvo nije bilo veliko i
imalo je samo dva do tri voza žita,
nije se mlatilo doma već kod
vlasnika dreša.Tamo se skupilo
dosta ljudi koji su čekali na red,
ponekad i čitavu noć.To je bila
izuzetna prilika za zabavu,
pjesmu, a ponekad i ozbiljnije
udvaranje.
vijalo vijačom8
Vršidba žita u Kutinskoj Slatini
Kontrola vreća sa žitom
21
Mljevenje
Za dobivanje usitnjenog zrnja služili su u prošlosti i
drveni mužari-stupe.
Mljevenjem u stupi dobivala se gruba krupica,
naročito ječmena, heljdina pa i od tikvinih koštica. U
tu svrhu upotrebljavali su se i ručni žrvnjevi, a
nekada je njihova uloga bila mnogo važnija, a
rasprostranjenost gotovo kod svih Južnih Slavena.
Za drvene mužare može se pretpostaviti da su
baština iz doba južnoslavenske zajednice, a za ručne
žrvnjeve, kako potvrñuju arheološki nalazi starijih
slavenskih žrvanjskih kamenova, kao i značajna
nomenklatura žrvnja jednako kod Južnih, tako
gotovo i kod svih ostalih Slavena. Na žrvnju su oba
okrugla kamena, a gornji se okretao migalom ili
mukalom. Nisu postojali žrvnjevi koji bi se okretali
životinjskom snagom.
Ovakav elementarni mehanizam je osnova i
savršenijih mlinova npr. Na vodi mlinovi žličari, kao
i vodenice ili melini. Oni imaju uspravno kolo na koje
odozgo pada mlaz vode tako da se kolo okreće u
istom smjeru u kome teče voda nalevnjak.
8
9
Lopata sa dugom drškom
Najpoznatiji Lovrakovi
romani su ˝Družba Pere
Kvržice˝ i ˝Vlak u snijegu˝
u kojima je prisutno
j e d i n s t v o d j e č j e
maštovitosti i kreativnosti.
O tim romanima Lovrak je
rekao: ˝Za pisanje ˝Vlaka u
snijegu˝podsticaj je bio
izlet s učenicima u obližnji
mali grad na higijensku
izložbu, a za djelo ˝Družba
Pere Kvrž ice˝ vožnja
čamcem po Ilovi. U grupi
mojih malih ñaka bio je u
čamcu sa mnom i dječak
koji je škripao zubima od
ogorčenja kad smo, vozeći
s e r i j e k o m n a l a z i l i
napuštene bivše zadružne
s e o s k e m l i n o v e –
vodenice. Ogorčeni dječak
u čamcu znao je zasukati
rukave i uzviknuti: Eh , da
je meni pet do šest složnih,
a vrijednih prijatelja,
popravili bismo mi ovu
sramotu – da vodenica
može opet mljeti žito s
naših njiva!˝
D - grot
E - žljeb
G - daska
H - žrelo
I - paprica
J - senj
Usitnjavanje hrane u avanu
Žrvanj
22
Do nedavno prostu floh meljavu su
preuzeli čekičari, a tzv. visoku meljavu
obavljali su elektromotorni mlinovi čijim
usitnjavanjem se dobilo više vrsta brašna
kao što su: oštri i glatki nuler, nuler-einzer,
licitarsko brašno, krušno, crno, osmica,
tzv. futer za stočnu hranu i posije.
Danas vodenice ne obavljaju više svoju
funkciju, nego postoje samo kao sjećanje
na prošla vremena ili kao motivi iz
prošlosti u stihovima pjesnika kao npr.
ovu:
Voda, vodi, vodu vodi,
da iz žita brašno rodi.
I klopoče kolo, kruže minute,
mrvi se zrnje i sipa mekano nešto.
Pada voda, šumno šumi
i brašno nastaje vješto!
9
Ruljenje kukuruza
Usipavanje žita u vetrenicu
23
Mlin Hubeny u Ivani Graduć
Na širem podru ju Ivani a, dakle na
pretežito ruralnom teritoriju, zbog velikog
u d j e l a p o l j o p r i v r e d n i h p o v r š i n a
pokrivenim žitaricama, mlinovi su od
nekada predstavljali važan lan u lancu
sustavnog zadovoljavanja potreba lokalnog
stanovništva, a bili su i svojevrsno mjesto
okupljanja mještana, te pratitelj životnog
standarda stanovništva. Ne iznena uje
stoga da su mlinovi ucrtani i na planu Ivani
Grada iz 1768. godine koji se uva u Ratnom
arhivu u Be . No, od nekada postoje ih
vodenica ve ina se nije o uvala.
Prvi mlin u Ivani u izgradio je Josip
Hubeny na zemljištu iza stambene ku e
kupljene još krajem 19. stolje a što odgovara
vremenu kada je Ivani bio jedan od
važnijih obrtni kih centara u regiji. Vladimir Hubeny, njegov sin, investira u gradnju
novog mlina u tridesetim godinama 20. stolje a, što je bio svojevrsni nastavak
obiteljskog obrta. Naime, šire podru je Ivani -Grada do dolaska naftne industrije
oduvijek su, u širem smislu, karakterizirale ve inom poljoprivredne grane, izme u
ostalog uzgoj žitarica i kukuruza, tako da je pogon za njihovu preradu bio nužna
potreba, koja je s obzirom na prera ivane koli ine i bila isplativa. Mlin je prvenstveno
služio stanovništvu šireg gradskog podru ja, iako mlinove nalazimo i u okolnim
mjestima (Kloštar Ivani , Ivani ko Graberje, Šume ani, Križ). Mlin je bio u funkciji do
sedamdesetih godina 20. stolje a.
Mehanizam Hubenyjevog
mlina od prvih dana
pokretala je elektri na
energija tj. Od 1913. godine.Prva u Ivani u elektri nacentrala korištena je za rad
č ć
č
ć
č
č ć
ć č
ć
ć
ć
ć
č
ć
č ć
ć
č
č
ć ć ć
ć
č
ć č
ñ
ñ
ñ
10
1 0 Cjelovit tekst pod
nazivom Industirijska
baština-Hubenyjev mlin
napisale su članice Udruge
„Prijatelji baštine“ iz Ivanić
G r a d a z a Z b o r n i k
Moslavine 13, u kojem će
biti i objavljen.
Hubenyev mlin u tijeku izgradnje
Natpis mlina Josipa Hubenya
24
mlina, ali je strujom opskrbljivala i dio uže okolice. Tako je na ku iobitelji Hubeny, prije ulaska u samo imanje stajao natpis „Prvihrvatski umjetni motorni mlin, pilana i elektri na centrala –HUBENY“. Ovdje treba napomenuti da se prvi hrvatski umjetnimotorni mlin odnosi na mlin Josipa Hubenyja koji je prethodio ovommlinu. Elektri ni pogon koji je pokretao i prvi, i ovaj kasnijiHubenyjev mlin nalazio se u zasebnom prostoru izvan zgrade mlina(na mjestu današnjih skladišta). To je bila tzv. mashine haus koja jekoristila struju za svoje pokretanje, a onda posljedi no i za pokretanjemlina. Elektri na centrala koja je sve pokretala bila je smještenaneposredno uz maschine haus. To je bila elektri na centrala koja jeelektri nom energijom opskrbljivala podru je tadašnjeg Ivani -Grada od 1913./14. godine pa sve do dolaska elektri ne energije izZagreba ke elektri ne centale (ZEC) 1937. godine.Zlatno doba Hubenyjevog mlina trajalo je otprilike dva desetlje a, jerje nakon završetka Drugog svjetskog rata provedena nacionalizacijaime je mlin dospio u državno vlasništvo. Mlin je nakon toga bio u
funkciji do sedamdesetih godina, kada se pokretni dijelovi mlinskogmehanizma i strojevi odvoze u mlin u nedalekom Križu ime jesudbina ove industrijske arhitekture u svojoj primarnoj funkcijizavršila.
ć
č
č
č
č
č
č č ć
č
č č
ć
č
č
Tlocrt mlina
25
Mlinovi u Kutini i okolici
Prigodom osivanja ceha obrtnika u
Kutini 1845. godine, u Protokolu tj.
Knjizi zapisnika piše da je u Kutini i
okolici tada bilo sedam mlinara i jedna
pekarica i to: Gondoš Jozo, Cindrić
Simo, Molnar Đuro, Staidafer Franjo,
Jozipović Jozo, Gecz Fabijan, Bišćan
Marko i MurgićAnatonija.
Početkom 20. st. podignut je mlin koji
će imati značajnu ulogu za cijelu regiju,
a podižu ga Johana (Ivana) uz
financijsku pomoć brata Franje
Beznera i Ludvig (Ljudevit) Hafner.
Naime, dok je Ludvig otišao uAmeriku
zaraditi novac, ostavlja stolarsku
radionicu i mlin na jedan par
kamenova u vlasništvu svoje supruge
Johane Hafner, a po povratku gradi
velebno zdanje koje ulazi i u „Galeriju mlinova
bivše države“.
Poslije Ivane i Ljudevita mlin nasljeñuje sin Rudolf, koji tragično nastrada u svojoj 34-
toj godini života, pod remenjem samoga mlina, tako da upravu mlina preuzima
njegova udovica Franciska. Za vrijeme Drugog svjetskog rata upravu i nasljedstvo
preuzima Oskar, da bi 1945. godine nacionalizacijom, mlin prešao u društveno
vlasništvo, ali ipak zadržava svoju osnovnu funkciju tj. mlinarsku proizvodnju.
Godine 1963. osniva se PIK Moslavina Kutina. 1968. godine PIK Moslavina dolazi u
poteškoće te se integrira sa Agrokombinatom Zagreb. Agrokombinat je udario
temelje snažnijem razvoju agrara na ovom području te su izgrañena skladišta za
žitarice i sušare velikog kapaciteta u
Popovači što je stvorilo preduvijete
d a l j n j e m r a z v o j u r a t a r s k e
proizvodnje.
1972. godine dolazi do raspada
Agrokombinata na više organizacija
pa se na području Kutina osnivaju
OOUR Ratarstvo i Posavina-
Zajednica OOUR-a, a Božjakovina
O O U R K o o p e r a c i j a č i n i
11
13
12
Obrtnička škrinja iz 1845.g.u kojoj se čuva Protokol
Knjiga zapisnika s popisom
obrtnika i trgovaca iz 1845.g.
26
11
12
13
Fotografija objavljena u
J u g o s l a v e n s k o m
m l i n a r s k o m l i s t u ,
m l i n a r s k o - t e h n i č k o m
n e d e l j n o m l i s t u z a
c e l o k u p n u m l i n s k u
industriju u Jugoslaviji,
godina 12, br. 33-34, Novi
Sad, 1935. str.149.
U tom periodu izvršena je
komesacija i arondacija na
većem dijelu općine tako
da su stvorene velike
površine grupirane uz
autoput i željezničku
p r u g u . U s p o r e d o s e
razvijala kooperativna
proizvodnja u stočarstvu i
p r i š l o s e i z g r a d n j i
k a p i t a l n i h o b j e k a t a ,
skadišta i silosa za ratarsku
proizvodnju.
Elaborat o programu
razvoja , autora Bože
Krstanovića, mr. Hakije
Fazlića, Đurñe Kovačić i
Josipa Božičevića, Kutina,
lipanj, 1992.(rukopis u
Muzeju Moslavine koji je
autorici teksta ustupio
Tihomir Krmek iz Kutine).
Mesoprodukt – Zajednica OOUR-a Zagreb.1976. g.
OOUR Ratarstvo organizira se kao samostalno
poduzeće Kutina.1978. g.dolazi do integracija tako da
se formira Moslavka sa tri OOR-s i to: Ratarstvo,
Kooperacija i Tvornica stočne hrane.1980. godine
OOUR TSH pripaja se OOUR-u Ratarstvo, a
1983.formira se Moslavka kao monolitna organizacija.
1985. godine Moslavci se pripajaju Moslavina-mlin sa
svim svojim proizvodima i prometnim sadržajima. Od
tada Moslavka ima
z a o k r u ž e n c i k l u s
proizvodnje jer ratarska
proizvodnja sa 90 %
proizvoda završava u
p r e r a d b e n i m
kapacitetima, a na tržište
i z l a z i s a g o t o v i m
proizvodima iz mlina,
pekare i tvornice stočne
hrane.
Hafnerov mlin objavljen u Mlinarskom listu 1935,g.
Mlinarski list iz 1935.g.
27
U godinama koje slijede, zbog nedovoljne modernizacije
tehnologije, iako su vršene adaptacije i dogradnja čistione,
linije pakiranja, dio transportnih linija, skladište gotovih
proizvoda, silosa za žito i usipni koš, sve to nije bilo
dovoljno da „Hafnerov“ ili kasnije Moslavina-mlin,
zadovolji svoje mlinarske potrebe, a kasnije i zbog loše
privatizacije dolazi do prestanaka rada, a 2008.g. i
konačnog rušenja kompletnog objekata.
Početkom 20. stoljeća, preciznije 1908. najvažnije tvornice
u kutinskom kotaru bili su mlinovi, i ukupno ih je bilo
devet i to: Ferdo Molnar i Moritz Weber imaju paromlin i
pilanu, u Ludini paromlin drži Mirko Cettolo. U Stružcu
paromlin ima Jakob Alstaedter koji ima i paromlin u
Potoku, a u Popovači paromlin drži nasljednik Pavla
14
14
15
Iako je Stari mlin trebao
biti zaštićena industrijska
baština i pročelje te zgrade
t r e b a l o s a č u v a t i ,
...dogodilo se rušenje do
temelja, i na njegovom
m j e s t u j e p o d i g n u t
m o d e r a n i p o s l o v n o -
stambeni prostor ukupne
p o v r š i n e o k o 5 4 0 0
k v a d r a t n i h m e t a r a .
Kutina.hr 10.3. 2008.
Mira Kolar u, Kutina i
Moslavina na početku 20.
stoljeća (do 1918. g.) u
Kutina, povijesno-kulturni
pregled s identitetom
d a n a š n j i c e , K u t i n a ,
2002....str.273.
Rudolf i Franciska Hafner
Otto, Štefanija i Vilim Hafner
28
Gotda. U Selištu Katoličkom prvi mlin na bezinski motor sagradio je Josip Dokupil.
Neki mlinovi bili su u kombinaciji na paru i na vodu (Vidrenjak, Vlahinička i
Moslavina). Mlinovi i dalje ostaju težnja bogatijih seljaka koji u mlinove ulažu svoj
kapital, iako se pokazuje oskudica žitarica. Grade se novi mlinovi, pa na pr. u Kutini
1910. g. kutinski kotar ima 17 mlinova meñu kojima se ističe u Moslavini mlin
budimpeštanske banke „Domaenen und Terrain banke“ .15
Hafnerova obitelj
U dvorištu mlinaSilos i prodavaonica Moslavina mlina
29
Još jedan mlin u Kolodvorskoj ulici kod starog zidanog mosta u
centru grada, bio je podignut od obitelji Hafner . Mlin kao i
elektrana bili su u vlasništu Vilima Hafnera koji se počeo graditi
1935.g. a bio je sagrañen i u službi grañanstva neposredno pred
Drugi svjetski rat, a prestao je s radom poslije 2. sv. rata (1946.g.), dok
je zgrada srušena sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
16
17
16
17
U vrijeme prikupljanja
dokumentacije se zvao
Vilim Hafner, ali kad je
počeo s radom „Mlin Vilim
Hafner i sinovi“.
U mlinu su se radile i
druge meljave, npr. mljeo
se pi jesak i tako su
djelomično uništeni i
strojevi.
Mlin, rad Mije Kuzmića
Rušenje mlina 2008.g.
30
Situacija, presjek i pročelje mlina Vilima Hafnera
31
Mlin Vilima Hafnera, crtež Ivana Milata
32
Od kutinskih mlinova treba još spomenuti mlin u Nazorovoj ulici, vlasnika Jozefa
Englera koji je takoñer prestao s radom (ali drugo zdanje još uvijek postoji!). Pored
Hafnera i Englera u Kutini su radili i mlinovi Sakala u Radićevoj ulici i Hadelana na
mjestu današnje kuće obitelji Folnović u Moslavačkoj ulici.
Hadelanov mlin Kutini,
rad Đuke Butine
Mlin Englera u Kutini
33
U neposrednoj blizini Kutine još su radili: u Kutinskoj Slatini mlin u vlasništvu Đure
Kosa, u Repušnici paromlin vlasnika Plesingera , Gračenici vlasnika Bitnera, u
Popovači vlasnika Golda, a potrebe seljaka Ciglenice-Mikleuške vlasnika Marka
Manharta.
18
Mlin Đure Kosa iz Kutinske Slatine
Šoštarićev mlin u Banovoj Jarugi, sredina 19.st.
34
Za mlinište na Donjem Sipu u Vezišću-Okolima vezuje se i
roñenje svjetske operne dive Milke Trnine. Prije obitelji
T(e)rnina mlin je bio u vlasništvu Papište, a kazivači
smatraju da je postojao još u vrijeme Turaka. On je imao
izuzetnu ulogu u 18. i 19. stoljeću jer se iz Siska splavima
dovozilo žito u Papištin mlin, te zapregom odvozilo u
Malu i Veliku Ludinu.
Gotovo sve kućne zadruge po selima Moslavine imale su
ručne mlinove-žrvnje s kojima su drobili kukuruz u
krupno brašno (jagle, šrot) za kuhanje kukuruzne kaše
(jagli) i pripremanje bazlamače, a hranili su s time i stoku i
perad.
U gornjo jelenskom kraju prema kazivanjima i pisanim
izvorima bilo je tri vodenice i dva mlina. Vodenice su bile
na potocima: Jelenska i Tičarica, u vlasništvu
moslavačkog vlastelinstva, obitelji – zadruzi Pleše zvana
Klepale, po čemu se to mjesto i danas naziva Klepaltovo
melinišće, vodenica u Kamenici obitelji Zebić, a kasnije
Topolko koji je vodeničko kolo zamijenio turbinskim
kolom s lopaticama na vertikalnoj osnovi, dok je za
poljednjeg vlanika Josipa Vrbana prestala s radom.
Izmeñu dva rata na potoku Jelenska, blizu kuća Čop i
Zuban sagrañena je vodenica čiji su kasnije vlasnici bili:
Šandor Vujnović, Ljudevit Horvat, Alojz (Heinrich)
Novotny i Josip Havliček. On je ujedno vodenicu
19
1 8
19
U prvom lis tu za
gospodarstvo, obrt i
o k o l i š n u t r g o v i n u s
nadnevkom 1. siječnja
1907 . godine ime je
„Moslavački glasnik“, a
objavljenog u Vidicima
k u t i n s k i m , a u t o r a
D r a g u t i n a P a s a r i ć a
kaže...“Parni mlin gradit će
se u Repušnici. Ulazna
vrata već su gotova, a
navožena je već i cigla i
ugašeno vapno za daljnju
gradnju, samo dok nastane
bolje vrijeme! Str. 49.
Podatke o mlinu dao
Lacković Josip iz Okola, 4.
11. 2011.g.
Fakov i Hafnerov mlin u Poljani
35
zamijenio elektromotorom i uz mlin sagradio pilanu. A pokraj vodenice bio je
sagrañen i mlin s motornim pogonom čiji je posljednji vlasnik bio Stjepan Pleše
Mihov.
Početkom 20. stoljeća za potrebe grada Moslavine i Podbrña sagrañen je zidani
melin, na čijem se mjestu danas nalazi ribnjak.
Danas na Ilovi ne radi ni jedna vodenica. Posljednji Ketuški mlin, najamnika Rozine
podmirivao je potrebe meljave stanovništva Kaniške Ive, Ciglenice, Kapilice, Malog
Vukovja. Prestao je s radom 60-tih godina. Prvi mlin u selu Stupovača bio je sagrañen
1902. g. na Kaljugama, povrh sela, vlasnika Krančević Nikole. Podmirivao je potrebe
meljave žita za sela: Rogožu, Brinjane, Čaire, Šartovac i radi sve do 1968.g.
Utovar žita u Batini
Odvoz žita u mlin
36
Mlin Julijane Vaclavek u Piljenicama
Vaclavekov mlin se nalazi na kraju naselja Piljenice na lijevoj
obali rijeke Pakre. Zgrada je zidana katnica, ožbukana s
dekoracijom od opeke oko otvora, vijenaca i po vertikali na
rubovima zgrade. Krovište je dvostrešno pokriveno biber
crijepom.
Obitelj Vaclavek sa mušterijama ispred svoga mlina
Alojzija, Rudolf i Rudolf ml. Vaclavek, 1924.g.
37
Zgrada se oduvijek koristila kao mlin-vodenica i stambeni prostor.
U dijelu zgrade koji je orijentiran uz vodu nalazi se mlinsko
postrojenje; prenosni mehanizam je u prizemlju, a drugi
pripadajući dijelovi su na prvom katu i u potkrovlju. Postrojenje
pripada tipu turbine, a mehanizam za mljevenje žitarica na valjke.
Nacrt brane iz 1903.g.
Prijepis nacrta brane iz 1920.g.
38
Kupoprodajni ugovor izmeñu zadruge Beljan
i obitelji Vaclavek
39
Mlin trenutno nije u pogonu iako je hidroenergetski sustav
očuvan kao i unutrašnje postrojenje pa bi se uz nevelike zahvate
mogao revitalizirati.
40
Na okućnici se nalaze drveni tradicijski objekti: svinjac,
štala i pčelinjak koji sa matičnom zgradom čine izvornu
stambeno-gospodarsku cjelinu. Parcela je zasañena
autohtonim biljnim vrstama visokog i niskog raslinja što
doprinosi vrijednosti najužeg ambijenta (...iz Rješenja
Ministarstva kulture).
Naravno, uz to obnovljeno je krovište, most, brana,
stepenište i pod na tavanu. Lidija Vaclavek – Loborec (kći
vlasnice Julijane) osobito je zadovoljna obnovom i smatra
da zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture, velikom
angažmanu gñe. Ane Mlinar, vastitim ulaganjima i
ljubavlju prema baštini, mlinu je vraćena ljepota i
dostojanstvo koje svojim dugogodišnjim postojanjem i
značajem zaslužuje.20
20 Želja je nasljednica Lidije i
Vesne, da se jednog dana
vrate u Piljenice, osposobe
postrojenje za rad i omoguće
turistima da zajedno s njima
uživaju u mlinu i prekrasnoj
prirodi koja ga okružuje.
Alojzija, Rudolf i Rudolf ml. Vaclavek, 1934.g.
41
Moramo naglasiti da je Ministarstvo kulture RH
prepoznalo vrijednosti industrijsko– mlinarske
baštine i 2005. godine stavilo pod zaštitu
Vaclavekov mlin u Piljenicama, te ga proglasilo
kulturnim dobrom.
O starositi mlina nema pouzdanih podataka, tek
usmena predaja koja kaže da su
temelji Vaclavekovog mlina stari preko 300
godina, dok je zgrada sagrañena početkom 19-
og stoljeća. Prvi vlasnici bili su obitelj Bartolović
ili Zadruga Bartolović koja je mlin prodala
mlinaru Đuri Feketi . Reza Beljan iz Piljenica
kupuje mlin 1920. godine. Alojzija i Rudolf
Vaclavek , dolaze iz Daruvara i kupuju mlin od
Zadruge Beljan 1929. godine za 100.000,00
dinara.
U Piljenicama su bila 3mlina.Najveći je dakle bio
u vlasništvu Rudolfa Vaclaveka, a dva manja u
vlasništvu Franje iAlojza Toša.
21
22
23
21
22
23
Žito na Pakri se tijekom
dvadesetog stoljeća mljelo
u 40-tak vodenica, a danas
ne radi ni jedna.
Navodno je on imao
rastrošnog sina koji nije
brinuo za posao, tako da je
mlin otišao "na bubanj".
Baka i djed Vesne i Lidije
Vaclavek – Loborec iz
Koprivnice.
Novoobnovljeni Vaclavekov mlin
42
U Staroj Subockoj prvi mlinovi se
spominju još u 19. stoljeću i to Jozo
Gondoš (koji je i preminuo u novom
mlinu), a kasnije se kao mlinari
spominju obitelji Kovač i Molnar, a Ivan
Babić iz Štarerske bio je mlinarski kalfa.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća
mlinari na Subockoj bili su uglavnom
mañarskog porijekla (Molnar, Marton,
Pettko, Barat, Berdi, Mesaroš...)
Mlinove su kao zajedničko vlasništvo
koristili starosjedioci pa su se oko njih i
svañali. Oko mlina u sjevernom dijelu
sela posvañale su se zadruge Šeničnjak,
koja je živjela na zapadnoj, i Jambrišak
koja je živjela na istočnoj obali potoka.
Nakon svañe, Jambrišaki su južno
sagradili novi mlin, ali onda je nastao
problem jer im za sušnog vremena
Šeničnjaci snisu puštali vodu preko
starog mlina. U Subockoj su mlinove
gradile i druge zadruge. Na katastarskoj
karti iz 1903. vlasnik mlina i okolnog
zemljišta je Subočanska ketuška
zajednica, kasnije je postao Molnarov
mlin.
Na Subockoj je bilo i više vodenica :
jedna je bila na Šeničnjakovom boku,
druga južno do željezničkog mosta,
treća pred Turkovićevom kućom,
četvrta pred kućom zadruge Herceg i
peta na Palčenjaku. Mlinovi su većinom
bili kašikari i to zadružni ili ketuški, a
prije regulacije korita potoka još su se
nalazili njihovi ostaci. Pretposljednji
mlin u blizini pruge srušen je nakon
Prvog svjetskog rata. Najduže je u Staroj
Subockoj opstala vodenica u kasnijem
vlasništvu obitelji Molnar koji su njom
gospodarili oko 90 godina. Ostaci
posljednje vodenice koja je imala
turbinu te električni pogon, postoje i
danas.
24
24 Prema sjećanju Marka
Š e n i č n j a k a i M a t e
Mihaljevića, iz knjige Ivana
Gračakovića Stara i Nova
Subocka, Kutina 2009. str.
100.
Kezlerov mlin u Lipovljanima
Mlin u Staroj Subockoj
Tošov mlin u Banovoj Jarugi
43
Mlinovi na azmanskom podru juč č
O prvim vodenicama u
čazmanskom kraju govori
Isprava o osnutku Zbornog
kaptola sv. Duha u Čazmi iz
1232. godine, kada „zagrebački
biskup Stjepan II. poklanja
istom Kaptolu u stalni posjed i
mlin u Grabovnici (2 km od
Čazme) pokraj velike ceste,
zajedno sa zemljištem oko
mlina dovoljno velikim za
uzdržavanje mlinara“ .
Spomenuti mlin, danas obitelji
Salaj u Grabovnici bio je
vjerojatno, vodenica jer kroz to mjesto protječe rječica istoga imena. Mlin je postojao i
u prvoj polovici 20. stoljeća, ali biva srušen tijekom Drugog svjetskog rata .
Sljedeći važan izvor koji govori o mlinarstvu čazmanskog kraja je izgradnja
gospodarske zgrade obitelji Kapelac u Prnjarovcu (10 km od Čazme). Ona je
izgrañena za potrebe obiteljskog mlina podignutog 1917.g.
25
26
27
Žrvanj iz Čazme
25
26
27
U brojnim dokumentima
k o j e j e s a s t a v l j a o
Čazmanski kaptol kroz
svoje postojanje spominju
se i mlinovi kao predmet
kupovine, razmjene ili
nasljeñivanja.
U arheološkoj zbirci
Gradskoga muzeja Čazma
nalaze se i pronañeni
žrvnji tijekom arheoloških
istraživanja. Nañeni su na
lokalitetu dominikanskog
samostana u središtu
današnje Čazme (GMČ, C-
524).
Mlin vodenica obitelji
Salaj 1942. godine srušena
je od ustaške vojske. Danas
vel ik i za l jubl jen ik u
tradicijsku baštinu Zlatko
Salaj namjerava ponovo
izgraditi na istome mjestu
vodenicu kakva je bila i
prije rušenja.
Vodenica Salaj u Grabovnici
44
28 1928. od Hrvatske ratarske
zadruge Vukovar u stečaju
kupili su mlin za visoku
meljavu (14 vagona strojeva) i
još jedan pogonski motor od
60 ks i agregat od 110 volta.
Istovremeno su tadašnji vlasnici Ivan i Vid Kapelac kupili u Beču od firme Emil Pleva
pogonski stroj, a od firme Hoffer Schrancz dva para kamena (42 cola) za mljevenje
žita. Mlin je pušten u pogon u prosincu 1917. Uz motor vlasnici su kupili i agregat za
proizvodnju električne energije od 3kw .28
Vodenica Sudarević iz Vučana
45
Prizemna zgrada je dograñena u secesijskom stilu u dvokatnicu u koju ugrañuju i
mlinsko postrojenje. Tako da od 1931. g. uz mlin za prostu meljavu (koji radi od
1917)., radi i mlin za visoku meljavu .
Mlin je radio sve do 4.4. 1944. kada je bombardiranjem pretrpio manja oštećenja.
Poslije Drugog svjetskog rata imanje je konfiscirano (vlasnik u Lepoglavi), ali je ipak
1948. g. pokrenuta proizvodnja na kamen koji radi do 1954. g. Potpuno zatvaranje i
demontiranje mlinskog postrojenja uslijedilo je 1957. godine .
29
30
29
30
Nacrt zgrade mlina je
radio mañarski inženjer
Jošnik (izradio nacrte i za
namještaj mlina).
Zgrada mlina postaje
d r u š t ve n i d o m s e l a
Prnjarovac 1959. iako je
zamisao tadašnjih vlasti
bi la rušenje zgrade.
Vlasnik zgrade je postao
Kotar, pa Općina Čazma
te na kraju je vraćena
o b i t e l j i . Z g r a d a j e
predviñena za zaštitu kao
spomenik kulture.
Stari mlin u Suhaji
Mlin u Dragancima nekada obitelji Zmek, a kasnije nacionaliziran
46
Od značajnije industrijske baštine je i mlin obitelji
Zmek u Vučanima. Zmekove je naslijedila u
vlasništvu obitelj Sudarević koja se brine o mlinu i
gospodarskim zgradama . Dugo je ovaj mlin bio
jedina sačuvana vodenica od zapadne Slavonije
(okolice Požege) do Žumberka.
Uminula su zauvijek ona vremena kada je mlinarija
bila ponajbolja mušterija, a mlinari bijahu gospoda.
Mljelo se obilno zimi i ljeti. Nekada su pomelarci
moljakali mlinare, pa i mitili ih, da im što prije
samelje dovezeno žito, a do osamdesetih godina 20.
stoljeća, mlinari su obilazili selom, pohañali
pomelarce i tražili žita za meljavu.
Evo i anegdote iz Vaclavekovog mlina o „poštenju“
mlinara:
Mlinar doñe do svećenika i ispovijeda se te kaže da
vara na vagi: Svećenik mu odgovori da stavi raspelo
iznad vage (na vidno mjesto) te prilikom vaganja da
uvijek pogleda u njega, a ujedno raspelo će
upozoravati na prijašnji lopovluk i podsjećati da to
ponovno ne čini.
Nakon godinu dana pogleda mlinar Isusa na križu i
veli: „E, moj Isuse, od nas dvojice jedan mora van,
ovako dalje ne ide“.
31
31 Mlin-vodenica obitelji
Sudarević je spomenik
k u l t u r e ( R j e š e n j e
Regionalnog zavoda za
zaštitu spomenika kulture
od 1997.g.).
Zgrada obitelji Kapelac u Prnjarovcu
47
Starija žena s obrednim kruhom iz Osekova
48
Pripremanje kruha u Moslavini
Narod moslavačkog kraja je kao glavnu hranu (ranu) za jutarnje i večernje obroke
uzimao isključivo u kruhu (kru, kruv, hljeb, hleb). Oblik i kvaliteta je mogao biti
različit od "prostog" kukuruznog do "pisanog" (svetečnog, blagdanskog) kruha.
Do Drugog svjetskog rata, (a siromašno
stanovništvo i do 60-tih godina 20. st.),
svakodnevni kruh je peklo od kukuruznog
brašna (tzv. kukuruzovnice ili kuruzovnice)
te prohe ili proje zatim od miješanog
ječmenog, raženog i kukuruznog brašna, dok
se za razne svetkovine koristilo bijelo
pšenično brašno. Ječam je takoñer, doduše u
rijetkim prilikama, zamjenjivao jednu od
navedenih žitarica, ali zbog nedovoljne
finoće i ostataka klasja u brašnu, nikada nije
rado prihvaćen. U obiteljskim zadrugama
koje su egzistirale do početka 20. stoljeća
vladala su stroga pravila ponašanja, a
naročito pri stolu. Hranili su se dosta
oskudno. Najviše su jeli ujutro: pure, tarane,
rezance, krumpirove čorbe, cicvare, u podne:
grah, kupus, valjuške, krumpir, kelj, mahune,
za večeru isto tako.
Pored tolikih krava bili su često željni mlijeka.
Goveda su držali više radi stajskog gnojiva, a
volove radi oranja.
Žene su u zadruzi radile vrlo teško, osobito
reduše (poreduše) koje su se smjenjivale na
poslu dnevno ili tjedno. Žene osobito neke,
radile su vrlo mnogo i izvan kuće. Osim rada
na zadružnim njivama, sadile su lan i
konoplju, stupale, prele, tkale i spremale
miraz ili "ruvo" za svoje kćeri udavače.
Reduša ujutro ustaje prva, podoji krave,
skuha mlijeko, priredi doručak svima
(froštuk), a pastiru ili čerdaru, vrgne u torbu
užinu, kuha ručak, pazi na sitnu djecu, nosi
užinu težacima, navečer prireñuje večeru,
muze krave, salijeva mlijeko u tegle, zatvara
živad, prije svakog obroka napuni vrčeve
pod stolom, liježe posljednja u kući (hiži).
49
U družinskoj sobi za stolom su sjedili samo
muškarci, a žene su stajale iza njih te grabile
hranu iz zajedničke zdjele - padele, drvenim
žlicama. To je stari zadružni običaj kojima je
odreñen drugorazredni položaj žene u
hijerarhiji složene obitelji.
Inače pripremanje hrane i ostali kućanski
poslovi spadaju u domenu ženina rada.
Pečenje kruha je jedna od najvažnijih briga
svake domaćice. Za razliku od onih naših
krajeva gdje se svakodnevno pekao kruh na
otvorenom ognjištu pod pekvom ili pod
sačom, u Moslavini kruh se pekao u krušnim
pećima i to u većim količinama, a višak je
ostajao kao zaliha za narednih nekoliko
dana, tako da se nikad nije konzumirao
svježi, već tvrdi, osušeni kruh.
Predviñeni višak kruha se pohranjivao na
suhim i zračnim mjestima, u ostavama
zvanim komore, komorek, na posebno
načinjene drvene stalke - križanice. Do
Dubeni stubli za žito i brašno
(H)ambar i kukuružnjak
50
danas su se sačuvali različiti nazivi:
reme ili remeki (Ilova, Batina, Husain),
krušnica (Osekovo, Podgarić, Čaire),
krušnjak (Kajgana, Klokočevac,
Tomašica), lotrice (Potok), križ ili krizi
(Osekovo, Potok, Stružec), krušjenica
(Trnovitički Popovao, Trnava), lebnica
(Rogoza, Veliko Vukovje) itd.
Pripremanje kruha i trošenje kroz više
dana vraća nas ka prvobitnoj ekonomici
agrarnog društva. Sam naziv kruh
"proizlazi iz pradavne upotrebe tvrdog,
koji put već suhog kruha, koji se lomi i
krši i zatim moči u vodi da bi se mogao
sažvakati. Sve to nas vodi do
poznavanja prvobitnih proizvodnih
odnosa kad je tvrdi kruh, uz vodu i
meso ulovljene životinje još u sabiračkoj
privredi bio glavna hrana čovjeka".Stalak za kruh (krušjenica, križ, lotrice...)
Kaca sa žitom
51
Žito pripremljeno za kruh
spremalo se ili u posebne
spremnice slamnate pletnjake ili
drvene škrinje, smještene u
ostavama - komorama i l i
z a s e b n i m o b j e k t i m a
(h)ambarima, a u pradavna
vremena za to su služile žitne
jame.
Svakodnevni kruh bez obzira da li
je bijeli, miješani ili kukuruzni,
pekao se pomoću kvasa. Domaći
kvasac pripremao se tako da se
o d r e ñ e n a k o l i č i n a v e ć
pripremljenog, zamiješanog
tijesta odvajala u posebnu,
drvenu posudicu (grovačicu) i
o s t a v l j a l o d o s l i j e d e ć e g
p r i p r e m a n j a k r u h a . R a d i
zadržavanja vlage u tijestu kvas se
mogao premazati i solju.
"Nekad su žene radile i kiseli
kvasac koji nastaje od vrenja
grožña, a dodavalo bi mu se
brašno i voda (podatak iz sela
Osekovo). U selu Vukovje kiseli
kvasac radio se pomoću pjene,
koja nastaje kod vrenja šljiva".
Za pečenje kruha žena je morala
pripremiti, taj osušeni, domaći
kvasac i to tako daje djelomično
g o r n j i s l o j ( P o d g a r i ć )
odstranjivala ili je cijeli kvasac
stavljala u brašno, prelijevala
mlakom vodom, dodavala soli i
ostavila nekoliko sati da se
razmoči i uzavre. Kvas se mogao i
izmrviti, tako da prije omekša.
Pripremljeno brašno za kruh
stavljalo se ili u drveno Korito
zvano mesitje korito ili naćve
(Podgarić , Miklouš Gornji,
Vukovje, Popovac), koje je
Žena s tradicijskom hranom žgancima, Donja Gračenica
Rezanje palente, Ciglenica
52
počivalo na drvenom stalku
zvanom naćvenice ili križnice.
Kruh se mogao mijesiti i u
velikim drvenim posudama
kopanjama ili grovačama.
Ukoliko se mijesio kruh od
kukuruznog brašna najprije se
morao preliti vrućom vodom
(pofuriti, šuriti, pošuriti), te se
onda u ohlañeno brašno
dodavao kvasac i sol, a mijesio
se toliko vremena dok se ne
prestane ljepiti za prste. Dobro
pripremljeno tijesto formiralo
se u manje količine i ostavljalo
da se diže ili u simplama
(pletene košarice od slame) ili
manjim grovačama u kojima se
tijesto "groha" tj. trese, čime mu
se daje oblik.
Pomoću drvene lopate ili
lopara, kruh se stavljao u
krušne peći koje su bile
sagrañene ili kao samostalni
objekti ili u sastavu kuharni, a
za pečenje kruha temeljito
pripremane i zagrijane, zbog
toga se uz peć nalazio i
potreban pribor kao popečak,
duga motka za razgrtanje vatre,
grnjača, (z)greblica za izgrtanje
žara i (o)melo za čišćenje poda,
pomagala načinjenog od motke
na čijem jednom kraju je
učvršćen svežanj kukuruzne
komušine ili kupusa.
Moslavački obredni hljebovi kruha
53
Krušne peći su grañene tako da
se na četiri drvena stupa tkz. grušt
(u novije vnieme stupici mogu biti
sazidani i od cigle), postavljao pod
od dasaka ili cigle, odnosno
nabijene zemlje. Polukružna
kupola bolta načinjena je od
konstrukcije ljeskovog pruća,
omazana zemljom i pljevom,
odnosno ciglom. S prednje strane
nalazi se otvor zrelo, vustje, usta
ispred kojih se nalazila ravna
ploha komin, banak. Otvor se
zatvarao komadom lima. Za
odvod dima služili su otvori
žarnice ili žeravnice, a po potrebi
su se zatvarale grumenom zemlje.
Peć j e natkr ivena krovom
postavljenim na drvene stupove iii
direktno na boltu, a može imati l
d i m n j a k ( n p r . s e l a o k o
Garešnice).Za djecu, pečenje
kruha u prošlosti predstavljao je
izuzetan i rado očekivani dogañaj,
jer im se tom prilikom pekao mali
kruščić, kolaček, kojeg su ona još
toplog, tek izvañenog iz krušne
peći, lomila i jela.
32
Krušna peć iz Mostara
Žena priprema vatru za pečenje kruha, ŠartovacKrušna peć iz Kutinskog sela
54
U krušnim pećima i to redovno
pomoću kvasa pekao se svakodnevni
smesni (Mikleuška, Čaire), smjesni
(Potok), ili zmjesni (Osekovo!
Mikleuš) kruh ili raženka (Pašijan,
Trnava), a za razne prigode svečani
hlebovi (Ilova, Batina, Osekovo). Kad
je god ponestalo kruha na brzinu, bez
kvasa pripremale zmekale su se razne
bazlamače ili zlevanke, pogače i to se
peklo u štednjacima, a na plotnu
mogle su biti pripremane pogačice,
okruglo oblikovane i malo iztabane,
zvane placke.
32 Svaka kuća je imala u
dvorištu zidanu krušnu peć
gdje se pekao kruh za osam
dana, a kraj te peći pepelište
gdje se bacao pepeo i na to
mjesto nije smio nitko doći po
noći, čak ni stariji, a osobito
djeca na ne naginu, tj. da ih ne
zacopraju, ili ne ureknu.
Škropljenje kruha vodom nakon pečenja, Šartovac
Potpaljivanje vatre u krušnoj peći, Rogoža
55
Kumovi odlaze novoroñenčetu u babinje, Sunja
56
Za razne obiteljske prigode ili roñenja - babinje ili
vjerske blagdane pekle su se pogače i kruh od
pšeničnog brašna. Tada se veća pažnja posvećivala
izradi i ukrasu na njima, tako nalazimo razne
pletenice i ptičice na gornjem dijelu svečanih hlebova i
kuglofa (Kutinska Slatina, Kajgana, Ilova), ružu, pile
ili zeca na pogačama nošenih "u babinje" (Potok,
Voloder), okrugli ukrasi od otisaka čaše sa bosiljkom
kao drevni simbol zdravlja i veselja u obitelji
(Podgarić). Površina svečanog kolača mogla se
premazati i emulzijom od jaja i brašna zvana
maltazin.
Članovi KUD-a Ilova idu u babinje, scenski prikaz
Voloderka s obrednom pogačom
57
U prošla vremena kad se kruh više
poštivao, živjela su i nepisana pravila, po
kojima se hleb prije rezanja trebao prek-
rižiti, a mrvice pažljivo pokupiti poslije
jela da se po njima ne gazi. Ukoliko su pale
na zemlju, pažljivo su se podigle i stavile
na stol.
Blagdani su započinjali rezanjem
takozvanih obrednih hlebova. Uskršnje
korpe ili košare u kojima je pored mnogih
jestvina bio i kruh nosile su žene u crkvu
na blagoslov. Prije svakog objeda
izgovarale su se jednostavnije molitve, na
primjer:
Za Uskrs su se pored pogače pekla i ostala
obredna peciva: kuglof s grožñicama,
razne perece u obliku osmice, razne
kiflice, pletenice, srca, krune, kovrtanj
(Križić) sa ili bez jaja, a sva su se odozgo
premazivala jajčekom pomoću guščjeg
pera.
"Blagoslovi ovo jelo i pilo i nas težake",
ili djeca su govorila:
"Križi, boži, bog nas blagoslovi".
Obredna pogača s motivom srca, Donja Gračenica
Djevojka s pogačom na Danima kruha u Kutini
58
Kruh koji se pekao u krušnoj peći, kao
podloga na lopati ili loparu stavljalo se
lišće kestena, vinove loze ili oraha, tako
da nije bilo vuglenja kruha, a od lišća
kruh je dobio posebnu aromu. Lišće je
sagorjelo, a kruh se samo obrisao
krpom.
U Trebarjevu Desnom žene su pod kurh
na loparku stavljale tanke listove od
kukuruznog klipa, a ljeti lišće od
kukuruzne stabljike, što je bilo posuto
brašnom. Više puta su majke znale za
djecu peći manji kruh od jednog
kilograma, zvan lebec. Rjeñe su pak
djeca pekla tanku presenicu s maslacom
ili kukuruzni kolač palenac (Jančerova;
Sisak 1995; str. 86).
Bijeli su kruh - hleb prije pečenja samo
poškropili vodom i prekrižili, a
kukuruzni su gladili vodom i špikali
vretenom da se ne zlopuši kora, da se ne
naprave klobuci (Ludina, Vidrenjak).
Pogaču za novoroñenčad kuma je na
krstitke nosila u bogato ukrašenoj
košari (na glavi) prekrivenoj krpom,
nadstoljnjakom, a mogla je nositi i u
prezlamici (jastučnici), čime je kolač bio
zaštićen od nečistoće, a ujedno je bio i
ponos domaćice (Voloder). Hrana u
polje težacima nosila se u korbama
omotanim u stoljnjake koji su se u polju
prostrili. Da bi korba bila stabilna, na
glavu se stavljao podsvitek, podvitek,
svitek, podmetač napravljen od ručnika
ili krpe savijen u krug. Hrana se mogla
nositi i u culcima, kasnije u cekerima,
preñanim torbama, a voda u stuckama
(Ilova, Osekovo).
Kruh i vino su značajni u svadbenim
običajima. Mladu kod dolaska u
muževljevu kuću svekar dočekuje s
kruhom i vinom (Repušnica). Mlada
uzima stojeći na pragu taj kruh i govori :
Žena prireñuje obredno pecivo, Osekovo
Žena prireñuje obredno pecivo, Kutina
59
"Daj nam bože, kruha, vina i božjeg blagoslova". Tek tada
ulazi u kuću, obilazi stol i kruh stavlja na sredinu stola.
Narodni običaji ugošćavanja pogačom (kruhom), solju,
vinom i rakijom, veoma su stari.
Gostinska pogača, pletenica, (prireñivane za Uskrs i nošene
u babinje) bila je načinjena od najfinijeg glat brašna debljine
3-6 prstiju . Tijesto za uskrsnu pogaču pripremalo se bez
ikakvih dodataka, kao običan svakodnevni hleb ili kruh,
samo se na površini posebno ukrasio. Pogača se mijesila od
brašna, kvasa, malo soli i mlake vode te domaćeg masla.
Mijesila se sve dok ne postane glatko tijesto, a zatim
ostavila na toplom mjestu da se podigne. Ovo se ponovilo
još jednom, a zatim se premjesila, stavila u oosebnu posudu
i pekla u rerni, a ako se u krušnoj peći, onda se lopatom ili
loparom stavljala u žrilo.
Površina pogače ukrašavala se simbolima. Od komadića
tijesta učinile su se pletenice (pletene u troje ili u četvero)
zvane kita (Ludinica, Vidrenjak) zatim ptičice koje su se
stavljale uz rub pogače. U sredinu dolazila je ruža sa tri lista
(Ludina, Katoličko Selište), gnijezdo sa jajima i pilićima
(Voloder, Kutina, Kajgana, Tomašica) ili svetašnji simbol
33
33 Nekada je sirotinja do
kruha teško dolazila. Za
pet ili šest kilograma
brašna morala je bogatašu
kopati cijeli dan.
Kruh i slama u božićnim običajima, Husain
60
Obredni hljeovi kruha na kutinskoj priredbi Dani kruha
61
IHS, sa križem i hostijom obavljenom auerolom (Osekovo).
Na božićnom stolu u selima katoličkog življa pored kuglofa,
mogao je stajati i mali kruh cipof. U selu Čaire pekao se kruh u
obliku prstena, zvan kovrtanj. Bio je obješen o čavao na gredi, a
kroz njega je bilo provučeno povjesmo. Najmlaña žena, poslije
ručka uzimala je predivo i prela, a kao vreteno služio je komad
ljeskove mladice.
Pravoslavno stanovništvo sjeveroistočnog dijela Moslavine je
za Božić peklo beskvasni kruh, zvan česnica. U njega se stavljao
novac. Prilikom lomljenja ona osoba koja ga je našla smatralo se
da će biti najsretnija u obitelji te godine ili ako je ženska osoba
da će se uskoro udati.
Za jutarnji obrok osim žutih žganaca ili palente (u ličkih
Moslavaca ili Talijana u Ciglenici) pripremali su makarune(c) ili
makarone(c) i to na taj način da se pečeni kruh lomio ili rezao na
kocke, prelijevao vrućom vodom, a nakon cijeñenja,
rastopljenom mašću.
Svetečna hlebovina, svečani kruh pripremao se sa kvasom ili sa
kupovnom germom i krumpirom radi postizanja što veće
mekoće. Površina se ukrašavala raznim pletenicama ili
udubljenjima i emulzijom od bijelog brašna. Ova vrsta kruha
nošena je u babine (Ilova, Batina) kao i pisani svečani kolaček -
kuružnjak, koji je bio pripremljen poput zlevanke i to tako da je
Završetak težačkih poslova
Voloderka s obrednom
korpom
62
dolazio red bijelog kukuruza, red sira, red žutog kukuruza,
a prelijevalo se vrhnjem i maslom. Prilikom rezanja dosta se
mrvio, tako da je više služio kao ukras, nego za jelo . Kruh u
krušnim pećima pekao se sat i po do dva sata, a ukoliko se
pripremao sa germom samo jedan sat.
Danas se još mogu naći žene koje za pojedine prilike peku
kruh na taj način, ali rijetko imaju priliku da svoja iskustva
prenesu na mlañe naraštaje.
34
Vijenac, obredni kolač u slovačkim svadbenim običajima, Meñurić
Motiv grožña s viticama i srce na obrednom pecivu
34 Neke porodice su jedva
dočekale urod novog
kukuruza. Njemu su se svi
veselili jer je brašno bilo
ukusnije. A kada je bran
urod novog kukuruza,
ljudi bi rekli: Ej, sad je papa
oživel!
63
Nestankom krušnih peći i njihove topline, gubi se još jedan dio naše tradicijske
baštine, kojom se na raznim manifestacijama kao Kak su jeli naši stari ili Vikend na
seoski način, Smotre folklora i dr., ali i nova kutinska manifestacija Dani kruha i
kolača, koja pokušava evocirati uspomene na ne baš tako davna vremena kada je to
bio sastavni dio seoskog života.
Kozlac, biljka za koju se vjerovalo da odreñuje rodnost usjeva
64
Vjerovanja, "lije enja"...č
Žitom, hržom ili raži su se „liječili“ i lišajevi. Osobu
koja je imala lišajeve bi posjeli na stolicu, a na drugoj
je sjedila osoba koja liječi. U ruku bi uzela desetak
slamki od raži, dugih oko petnaestak centimetara sa
praznim klasom na vrhu. Svaku slamku bi odgrizla
na dužinu od četiri centimetra i govorila:“ Danas
crveno, sutra bijelo, a prekosutra kakovo je i bilo“.
Tako je kidala cijelu slamku do klasa, a klas bacila. I
tako svih desetak. Ovu čarobnu rečenicu je
ponavljala i do pedesetak puta. No, kako bilo da
bilo-lišajevi su prošli!
Klas od raži su ñurñari često stavljali na svoj obredni
jurjevsaki koš za ophodarenje, vjerojatno zato da bi
se korisnost obreda proširila i na cjelovit urod raži.
Brojna vjerovanja, kao i običaji vezani uz sijanje,
sjetvu i žetvu davno su već zaboravljena, mada su
rijetka ipak preživjela i održavaju se do današnjih
dana.
Da sjetva bude uspješna, a prihod bogat poštivale su
se odreñene norme ponašanja npr. na dan sjetve
ništa se iz kuće nije smjelo posuñivati ili darivati,
sjetva se mora početi ranom zorom dok sunce izlazi
(da bi i žito tako visoko raslo); zatim ono što je
ženskog roda (npr. pšenica ) treba početi sijati u
ženske dane (srijeda, subota), a ono što je muškog
roda (npr. ječam) na muške dane. Prije početka
sijanja sijač se prekrižio i kazao: Bože pomozi...
Treba napomenuti da se osobito pazilo da se sa
žetvenim radovima ne bi počinjalo u petak, već u
ponedjeljak. Tvrdilo se da će prinos tada biti bolji.
Ako ljudi čuju kukavicu poslije Ivandana (24.
lipnja), zaključili bi da će žetva biti loša. Ako je u
proljeće bilo mnogo maslačaka žetva će biti dobra.
Žito se želo srpovima i kosilo kosom. Kosa se nije
smjela klepati na suncu, jer se vjerovalo da bi se tim
činom prizivala kiša. To se obavljalo u hladu.
Na polje se išlo oštricama okrenutim prema polju, u
pravcu kretanja, a vraćalo se s oštricama okrenutim
suprotno od pravca kretanja (okrenuto prema
polju), tako da se zlo i nesreća otklanjalo od sela.
Župnici posvećuju hranu
65
Kruh se nije smio peći petkom, ni nedjeljom. Pečen se
spremao u ladicu, te dobro zatvorio, tko je to zaboravio,
vjerovalo se da će teško umirati. Tko je krivo rezao kruh,
navodno je prije toga lagao, a onaj koji hljebove kruha stavi
naopako na stol, dopušta da zli ljudi dobiju moć nad kućom.
Kruh i sol nisu smjeli nedostajati prigodom useljenja u novi
dom da ih kasnije nebi bilo dovoljno. Hljebove se ne smije
cijele poklanjati, jer inače s njima kuću napušta i blagoslov.
Zato treba odrezati komadić i sam ga pojesti ili bar hljeb
malo zamotati. Prvi odrezani komad kruha ne smije se dati
strancu, jer on po starom običaju pripada domaćinu.
Ako se na Silvestrovo počeo rezati zadnji hljeb u kući,
postojala je ospasnost da ga u Novoj godini neće biti
dovoljno. Kruh pečen na Veliki petak, osigoravao je
blaženstvo onima koji bi ga jeli. Tko ostavi nagrižene
komade kruha, izgubit će prema starom vjerovanju razum.
Onome tko bi gazio žito, prijetilo mu se da će mu se kod
kuće kruh upljesniviti. Svetkovine su u pravilu započinjale
rezanjem obrednih hlebova kruha.
Stariji ljudi znali su djeci govoriti: Moraš jesti korje od
kruva, buš pameten.
Ako bi dijete stavilo ruku na kruh, bilo bi prekoreno i
opomenuto riječima: Bedak jeden, ne meći ruku na kruv, to
je Božji blagoslov. On te je podigel na noge. Djeca su na to
morala odgovoriti: Oprostite čaće!
Ako se na Silvestrovo počeo rezati zadnji hljeb u kući,
postojala je opasnost da ga u novoj godine neće biti
dovoljno. Kruh pečen na Veliki petak osiguravao je
blaženstvo ljudima koji bi ga jeli. Tko bi ostavio nagrižene
komade kruha, izgubio bi razum. Onome tko bi gazio žito,
prijetilo se da će mu se kod kuće kruh upljesniviti.
35
35 R a d i ć J a j n č e r o va ,
C ve t k o v i ć ; R a d i ć e vo
Trebarjevo povijest/život/
običaji, Sisak, 1995. str.87.
Protiv uroka
66
Zaklju akč
Kruh je namirnica visokovrijedna u
prehrambenom kao i duhovnom smislu.
Krušne tragove možemo slijediti u daleku
prošlost, iako se točno ne zna kada i gdje je
započeo uzgoj biljaka krušarica. Vjeruje se da
je to bilo negdje na Bliskom istoku, vjerojatno u
plodnoj dolini rijeke, prije devet tisuća godina.
Kruh je smatran plodom zemlje i čovjekova
rada kao i božanskim darom i upravo zbog
toga, kruh nije samo ljudska hrana, nego
omiljeni žrtveni prinos bogovima.
Kruh je označavao bogatstvo porodice i
države. Postao je glavna i najznačajnija
namirnica u prehrani civiliziranog svijeta.
Kroz cijelu svjetsku povijest kruh je bio u
središtu zbivanja i uzročnik mnogih sukoba
meñu narodima, klasama i
pojedincima, koji u svojoj
suštini više ili manje uvijek
predstavljaju borbu za kruh.
S v e t k o v i n e u p r a v i l u
započinju rezanjem obrednih
hlebova kruha. Kruh je
o z n a č a v a o b o g a t s t v o
porodice i države. Postao je
g lavna i na jznača jn i ja
n a m i r n i c a u p r e h r a n i
civiliziranog svijeta. Kroz
cijelu svjetsku povijest kruh
je bio u središtu zbivanja i
uzročnik čestih sukoba meñu
narodima, s ta lež ima i
pojedincima koji u svojoj
suštini više ili manje uvijek
predstavljaju borbu za kruh.
Rukovet žita
Djevojka s obrednim vijencem na glavi
67
Poslovice o kruhu
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
Dok je ruha ikakva, ne boj se glada nikakva.
Škrtost kao i rasipnost, dovode čovjeka na komadić kruha
Bolje dobar zemljoradnik, nego dobro polje.
Ako je žito jeftino, sve je jeftino, ako je žito skupo, sve je skupo
Tko žito sije, sije svetost.
Kad ječam klasa, užasavaju se ñavoli.
Nekome i olovo pliva, a nekome slama tone.
Žali Bože pšenice, kad su loše ženice.
Kruh uzimaj iz zemlje, a ne iz tuñih usta
Sa svojim kruhom uvijek ćeš naći klupu za stolom.
Na kruh treba misliti prije nego što sjednemo za stol
Daj svakome kruha, ali ga od svakoga ne uzimaj
Drž' se daleko od onog tko ne voli kruh ili glas djeteta
Tko ima kruha i vina, neka nikad ne zavidi susjedu.
Ako kruh dobro zamijesiš, a loše ispečeš, daj ga psu; ako ga loše zamijesiš, a dobro
ispečeš, daj ga kome hoćeš
Ono što učini kruh, ne učini ni mač
Za dobrog čovjeka uvijek se nañe kruha
Imaš li kruha, pasa mnogo
Kruha daju onome tko ga već ima
Kruh bez kore kao pivo bez pjene
I mrvice su kruh
68
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
Narezani kruh nema gospodara
Gdje nedostaje kruha, sve je na prodaju
Za kruh od petnaest dana, glad od tri tjedna
Vrijednost brašna ovisi više o mlinaru nego o mlinu
Od malo brašna ne umijesi se mnogo kruha
Ni najbolji mlin neće od ječma samljeti pšenično brašno
Ako sam ne jedeš kolače što te se tiče ako izgore
Bogatog postolara i siromašnog mlinara još nitko nije sreo
Pekari su najbolji graditelji, oni od malih žemlji prave velike kuće
Zahvalnost i pšenica samo na dobrom tlu rastu
I nakon loše žetve treba sijati
Svi vole kruh, ali nitko kao pastir – koji ga drži na srcu
Čovjek jede bijeli kruh toliko dugo dok se ne zaželi crnog
Gdje se osjeća miris kruha, prosjačka torba nije daleko
Kruh odrezan tuñim nožem nema dobar okus
'Rñav je taj kruh kojim se čovjek uguši
Lakše se nauči kruh jesti nego zaraditi
Tuñi kruh djeci je kolač
Kruh i smrt lako se nalaze
Kruh zarañen sramotom brzo se pojede
Tko traži kruha, zna zašto ga traži
Do kruha se dolazi grbom, ali i grlom
69
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
Pred kruhom se i pas smiruje
Dug je dan kad kruha nema
Ako svoj kruh zaradiš poštenim radom, jest ćeš ga i nasred ulice
Kad bi kruh trčao poput zeca, mnogi bi umrli od gladi
Dan bez kruha najduži je dan u godini.
Na ovom svijetu ništa nije nužno osim kruha
Od lošeg brašna nikad dobra kruha
U siromaha kruh uvijek tvrd
Tuñi kruh teško je probaviti.
Kruh izvan kuće ili je preslan ili prepečen
Kruh ne valja sjeći od sebe, već samo k sebi
Ne valja golom rukom čistiti mrvice sa stola, niti ga gaziti, jer to sluti na
siromaštvo.
Onaj tko ujutro, kada izañe iz kuće sretne nekoga sa praznim košarama, ništa mu
neće polaziti za rukom
Ne valja kruh na stolu držati naopako, jer bi u kuću mogla doći glad
Kada pogača prilikom pčenja pukne u sredini, znak je da će doći gosti
Ne treba u tijeku jela drugom uzimati zalogaj, jer će se te dvije osobe posvañati.
Svako jelo svoga gazdu klelo, što ne legne da se jelo slegne.
70
Obi aji iz posavskih krajeva:č
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
Kad se došlo na pole, gledelo se je prema table (parceli), a iza sebe se je hitilo zrjne
prek ramena. Onda se je reklo: „Ovo tičeki naj bu vam, a ono naprvo meni.“
Kad se došlo prve brazde jorat, uz prvu se je moralo kak se naredila, jajce razbiti.
Kad se išlo strašiti (na mladu nedelu i prede nek sunce zide van), putem se ne
smelo nikoga sresti, ni nikomu nikaj reći ali ni odgovoriti ak' bi te nešte nekaj pital.
Jer od posla ne bu nikaj.
Kad se išlo sejati šenicu, jačmen, kukuruz, detelinu pole se je posvetilo vodom.
Kad bi ti nešte rekel: „Lepi ti je žitek“, onda si mu moral reći – joči ti se zaslojnile
(poklopile, da ne vidiš) da ga ne bi vrekel.
Kak su vrane štele kuruzu mladu jesti znalo se je pobeliti perje (lišće) z vapnom sa
strane pola.
Kad se svinče ujesen smudilo onda su se tri batučka na toj vatri morala posmuditi.
Tad se je to spremalo i u rano leto popikalo na šibe da bi vrane plašilo. To se moralo
narediti do 15.8. kad počnu pečenice.
Kad se dojde na pole, prekriži se i tri puta se baci po šaku onoga kaj se seje v živicu.
Tada se govori: „Tičeki vam naj bu smetje, a meni čisto semenje.“
Kad se završilo s poslom onda se je reklo: „Bog prekriži dele i sejače teri su sejali
kuruzu, naj lati budu do lakta ili šenicu naj klasi budu kaki prsti na ruke.
Kad najdeš šeničin klas teri je dvostruk to donosi sreću. Ak je paren imel buš
penez ak' je neparen (trostruk) buš sreten v lubavi.
71
Sanjati...U SNU...zna enječ
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
Kruh jesti - bogatstvo
Kruh mijesiti - znači da ćeš doći do velike časti
Kruh peći – predskazuje sreću i zadovoljstvo u porodici
Kruh bijeli sanjati – znači čast
Kruh sanjati – ne povjeravaj se ludo svojim prijateljima
Žito zeleno – znači radost
U njivama vidjeti da je žito niklo – znači da ćeš čuti neke novosti
Snoplje sanjati – pazi dobro s kim ćeš se sprijateljiti
Snop sijena ili slame – označuje bogatstvo
Žetvu gledati – znači da ćeš povoljno mjesto dobiti
Žito mlatiti – znači bogatstvo
Žito žnjati – znači da ćeš se nećim pomoći
Njiva za oranje – predskazuje sreću u ženidbi i udaji
Zemlju za oranje vidjeti – treba požuriti na posao
Polje obraditi – znači da će ti se trud nagraditi
Sijati njivu – znači da će ti trud biti nagrañen
Sjeme razno sijati – predskazuje sreću.
72
Izreke na zidnim krpama-zidnjacima
Vezene krpe, zidnjaci ili kuvarice su zidne ili kuhinjske krpe koje predstavljaju
dragocjen izvor saznanja o svakodnevnom životu i običajima jednoga vremena.
Ti mali dragulji ručnog rada, prava vezena lirika, ukrašavali su zidove radnog,
svakodnevnog prostora domaćice. Obično su stavljani iznad štednjaka, umivaonika i
stola.
Osim kuvarica vezli su i manje komade platna za zid, prostirke za stol, stolice,
prozore i dr. Kao i vezene vrećice za kutije žigica-šibica, češljeva, četki-kefa, štrajfni-
ukrasnih traka za police, dakako sa raznim porukama.
Vezeni zidnjaci nastaju u zanatskim radnjama gdje se s papirnatih uzoraka prenose
na platno – (fo)drukuju, zatim se po plavoj liniji već otisnutog uzorka veze. Prema
njihovim motivima možemo pratiti mijenjanje ambijenta kuhinje, posuña i
pomagala. U gradskim sredinama dolaze u modu krajem devetnaestog stoljeća, a
dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća nalazimo ih i u seoskim sredinama
kod bogatih pojedinaca. Njihova najintenzivnija uporaba traje sve do "60-ih godina,
kada su kuhinje bile bez električnih štednjaka i visećih kuhinja, a kod starijeg svijeta
mogu se vidjeti i danas.
Odabir i postavljanje zidnih krpa i kuharica
73
Zidnjaci su prvotno bili omiljeni ukras kuhinja naših baka ali su imali i praktičnu
uporabu vrijednost - štitili su zid od prskanja vrelog ulja, odnosno mjehurića što
“iskaču” iz uskipjela variva i juhe. Ubrzo su im dodane i duhovite, te poučne poruke,
jer je uočeno da se na tim dekorativnim predmetima, uz kavalirštinu, ljubavnu čežnju
i zabavu, može promicati i opća kultura svakodnevnog življenja, higijena, zdrava
prehrana, kultura ponašanja, meñusobnog ophoñenja i poštovanja, kultura obitelji,
ljubavi i sklada unutar zidova obiteljskog doma.
Zidnjaci nisu autohtoni dio hrvatske etno baštine, i na njima nema regionalnih
obilježja, ali su u odreñenom periodu bile prisutne u svakodnevnom životu u seoskim
i grañanskim sredinama širom Europe, pa tako i Hrvatske i Moslavine.
Izreke na kuhinjskim krpama najčešće hvale ili kude jelo, piće i kuharice. Evo
nekoliko primjera iz Osekova, Ciglenice, Potoka, Garešnice, Rogože, Trnave, Kutine,
Kloštar Ivanića, Caginca, Podgarića i Velikog Vukovja.
Kuharica što je mlaña, večera je odmah slaña.
Kuharice zlato moje, tebe hvali jelo tvoje.
Žena svaka koja muža čuva, ta za njega dobar ručak kuva.
Ručak kuham puna sreće, a šalit ću se ja do veče.
Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac.
Kuhati nije šala, osobito kad je kuharica mala.
Kuharice budi čista, da se suñe uvijek blista.
Skuhala si ručak fino, pa uz njega paše vino.
Kuharice, kuhaj ručak fino, pa ćeš dobit novaca za kino.
Za udaju nije zrela, koja ne zna pravit jela.
Kuharice dobro kuhaj, ali ipak novce čuvaj.
Moja obitelj i moj dom najdraži su srcu mom Tri jelena tri košute doñi draga ljubit ću te
74
Kuharice manje zbori, da ti ručak ne izgori.
U kuhinji sam spretna i u svome domu sretna.
Još sam kuharica mlada, zato ne znam što ću kuhat sada.
Dobar objed mužu daj, pa će biti kuća raj.
Kad se dobro jelo pripravlja, ni na ljubav se ne zaboravlja.
Od ljubavi nismo siti, treba dobro jesti i piti.
Ručak kuham sve u šali,
Al' će dragi da ga hvali.
Sveža voda je zdravlje.
ljubav nije šala, kad su srca mala. Uspela ženidba prava je sreća.
75
Dobra djeca, dobra hrana, to nam kuha vredna mama.
Za svakog muža sreća je ta, kad žena dobro kuhati zna.
U gazde je puna kesa, pa je zato fina juha i dosta mesa.
Ako hoćeš kuhat znati, uči prije suñe prati.
Od malena treba znati, svojoj majci suñe prati.
Kuharica malo vrijedi, ako kuha, a ne štedi.
Majka Božja Bistrička, moli se za nas, mi smo tvoji vjernici daj usliši nas!
Marijo! Majko Božja ljubavi, moli za nas!
76
Ladna voda, ta i prija,umi se ti, pa ću i ja.
Za udaju nije zrela, koja ne zna pravit jela.
Naša djeca naša mladost, neka znadu što je radost.
Za poljubce dragi vremena sad nema, treba dobar ručak da se sprema.
Dobro došli mili gosti.
Svaki dan do zore rane sunce sreće nek'ti svane.
Kad ti jelo i piće prija, ne treba ti doktor niti lekarija. Gospodine moj mladi, ova kapljica nek Vam život sladi.
Kuhati nije šala, osobito, kad je kuharica mala.
77
Čista djeca čisti dom, to je drago srcu mom.
Za udaju nije zrela koja ne zna spremat jela.
Svakoga gosta tri dana dosta.
Ja sam kuharica mlada, zato ne znam što ću kuhat sada.
Kuharice budi čista da ti suñe uvijek blista.
Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac.
Lijepa si lijepa
Jedimo, pijmo i veseli budimo.
78
Šta ti treba: piće, glazba, karte ili vjerna žena koja misli na te.
Tko na jelo dugo čeka izgubit će pola teka.
Kada skuham ručak bolje, muž mi je odmah dobre volje.
Zadovoljstvo u domu sreća je u životu tvomu.
Još jednom ljubit mi daj dok cvate cvijeće i maj.
Srce moje prepuno si jada za te i čezne jedna žena mlada.
Dobro došli mili gosti, u Hrvata se ne posti.
Zidne krpe, ukras zidova u tradicijskom domu
Ptičice poleti brzo dragom mom i reci mu da ga ljubim dušom svom.
79
Pjesma od Božice Brkan u Vetrenici ili obiteljskoj arheologiji izdanoj, u Zagrebu 1990.
Mijo Stuparić, Božićnica, 1925.
Smesni kru
Sija
Krušne mele dobro spresejati
I kuruzne malo
Germe v toplomu mleku razmučene
Nekej soli
I kropa
Zamesi
Na čvrsto
Ostavi digati se i pak spremesi
Krušnu peć
Dobro razgoreti
Onda krušec na loparku deni
Z mrzlu vodu ga lepo mi
A spod sakoga leba
Poddeni jorehovoga listja
Slavuj s' pjesmom javlja živom,
Rosa pala cviećem;
Ja uranih, pa se njivom
Iza pluga šećem.
Po brazdama – od miline-
Sunce zlato slieva,
Sitna ševa sa visine
Cvrkuće, pjesmu pjeva.
Pjeva ševa...sa cvieća
Sitna rosa sieva;
Volci vuku, -čar proljeća
Poljem se prelieva.
A na njivi sunce sija,
S prirodom se smijem,
Uzmem žito, pa ga s tija
Po brazdama sijem.
č
80
Prhnu ptica pastirica,
Prhnu vrabac s trnja,
Hitro stanu obojica
Zobat sladkog zrnja.
Ne ćeš, vrabče, zobat prvi,
Stani, ptičja lolo!
Neka radje grizu crvi,
Tebi trnje golo.
Lani, kad bi žito žuto,
Gotovo za žeti,
Tko je prvi doskakuto?
Tko žitu zaprieti?
Ti si, vrabče, ne divani,
Za kvar junak divan,
Ja sam za to još od lani
Na te uprav kivan.
Bacim grudu. Plahe ptice,
Svaka s' u grm krije,
Žao mi je pastirice –
Al' mi vrabca nije.
A kad s visa pane ševa,
Tad se opet vrate,
Cvrkčuć svaka pjesmu pjeva,
Zobanja se late...
Neka zoblju. U slast vama
Ptice, mili gosti!
Bog će dati, bit će nama
Svima kruha dosti.
S pticam polje viek' pohadjam,
S njima žito dielim,
Ja se s njima kadkad svadjam,
Al' se i veselim.
81
Katarina Brkić, Kruh naš svagdašnji, 1993.
Oranice
Oranice moje, smeñe i sive,
Crne moje oranice masne,
Za koga poorane,
Kome posijane, moje klijete?
Kud to oni s klipovima
I kuda sa snopovima?
U čije ambare, u čije štagljeve?
U njihove i njihove štaglje i ambare.
Zašto ste prodali,
Kome ste prodali,
Oranice moje,
iz kuće očeve?
82
Literatura
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
Božićnica, hrvatski republikanski seljački kalendar za prostu godinu 1923.,
uredio Stjepan Radić, Zagreb, 1922
Božićnica, hrvatski seljački politički kalendar za prostu godinu 1926, uredio
Stajepan Radić, Zagreb, 1925.
Beleta, Stjepan; Društveno-gospodarski odnosi u Moslavini od početka 17. do
početka 20. stoljeća, u Zborniku Moslavine II, 1991-1992, Kutina, 1992.
Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, Zagreb, 1990.
Brkan, Božica; Oblizeki, Moslavina za stolom, Zagreb, 2006.
Dolenec Dravski, Miroslav; Moslavačke narodoslovne starine, Zbornik
Moslavine III, 1993/1994. Kutina, 1994. str. 81-118
DVD od Nade Bajević sa rekonstrukcijom Žetve u Staroj Ploščici iz 2010.
Gavazzi Milovan, Beitrage zur altslavischen Kultur kunde. -1. kysel Zeitschr.f.
slavische philogie XXII/2 – Berlin 1954, s.305
Gavazzi, Milovan; Vrela i sudbine narodnih tradicija, Zagreb, 1978, str. 28-29
Gračaković, Ivan; Stara i Nova Subocka, Kutina, 2009.
Grupa autora; Kruh-tradicija i običaji, Zagreb, 2011.
Hiller, Helmut; Sve o praznovjeruju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
Hrvatski pekar, br. 1. Zagreb, 1993.
Kopljar Mijo; Vršidba žita (žetveni radovi u prošlosti i u sadašnjosti Slavonije),
Đakovački vezovi, Prigodna revija, Đakovo, 1994.
Krstanović Božo; mr. Fazlić Hakija; Kovačić Đurña; Božičević Josip; Elaborat o
programu razvoja, Kutina, 1992. (rukopis).
Kruljac, Sever Jadranka; Koga srce boli, nek' si bira što od jela voli, Čazma, 2010.
Kruljac, Sever Jadranka; Mlinovi čazmanskog kraja, Čazma, 2010. (rukopis).
Kunac,Ana; Vezena lirika, izložba ukrasnih zidnih krpa, Makarska, 2004.
Laća Ana i Cepelić Maja; Industrijska baština-Hubenyjev mlin (rukopis u
Muzeju Moslavine), cjelovit tekst bit će objavljen u Zborniku Moslavine
Lukačević, Mato; Vršidba, Đakovački vezovi, Prigodna revija, Đakovo, 1994.
Mandekić Vinko: Naše žitarice, Knjiga II, Posebni dio, Zagreb 1918, str. 7.
Moslavac, Slavica; Kruh naš svadganji, katalog izložbe, Kutina, 1993.
Moslavac, Slavica; Zlatom sjaji naše klasje, katalog izložbe, Kutina, 1996.
Moslavac Slavica i Lana; Kad zasvira lane moje, Kutina, 2007.
Obitelj, ilustrovani časopis za hrvatsku porodicu, Zagreb, 1938., godište X, broj
9 i 10, str. 140
Pavličević, Dragutin; Hrvatske kućne zadruge I.i II. Zagreb, 1989 i 2010. g.
Pasarić, Dragutin; Vidici kutinski, Kutina, 1997.
Pleše, Ivan: Mlinovi, u Gornja Jelenska, urednika Dražena Kovačevića, Zagreb,
2002. str.355-357.
Radić Jajčerova, Cvetković; Radićevo Trebarjevo povijest, život, običaji, Sisak,
1995.
83
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
Randek, Barlek, Mirjana; Prehrana u okolici Zagreba, Etnološka istraživanja ¾ ,
Zagreb, 1987. str. 381-395.
Rusan, Ferdo; Stante bure i oluje u Ilirski glazbenici, Zagreb, 1893....str. 193.
Stantić,Alojzije; Ris i obiteljska dužijanca u Subatičkom atara, Subotica, 2011.
Suhadolnik, Željko; Kruh naš svagdašnji, Namirnica kao biblijski mit, Svijet u
čaši, Zagreb, 1996. str. 28-46.
Stuparić, Mijo; Moje srce, Vidrenjak, 1996.
Štrokač, Ivan; Lepa ti je Moslavine (rukopis u Muzeju Moslavine)
Tuñan, Đuro; Povijest kruha, Seljačka sloga, Zagreb, 1939.
V. Novak: Ljudska prehrana v Prekmurju, Ljubljana 1947, str. 79
Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, Zagreb 1953.
Zbornik za nrodni život i običaje, JAZU, svezak III, uredio dr.Ante Radić, Zagreb,
1892. str. 55-140.
Vitez Zorica i Josip Forjan; Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća,
Zagreb, 2001.
Lidija Vaclavek-Loborec, Vaclavekov mlin u Piljenicama, izrada od tijesta
84
The story of bread
Bread is high-quality food but is also very valuable in the spiritual sense. We can
follow the traces of the bread crumbs into the distant past, although no one knows
exactly when and where growing of bread grain actually began. It is common belief
that it was somewhere in the Middle East, probably in the fertile valley of a river,
some nine thousand years ago.
At first, man probably ate grains as they were picked in nature. However, in the
Mesolithic period, he found the grindstone for grinding them. With the transition to a
sedentary, agrarian way of life, food preparation was improved; pieces of dough
were baked on ashes or between two heated stones – we could say this was the first
bread. By the end of the Neolithic period, there was already a kind of oven (peka,
pekva) for baking bread, made of stone or clay, conical in shape, which to this day has
remained the favorite appliance for preparing delicious food.
Bread was considered the fruit of the earth and man's labour as well as a divine gift
and because of that, bread was not only food for man, but also favourite sacrificial
offering for gods.
In many parts of the world people pray Our Father to God to give us our daily bread
in hundreds of languages. But bread does not mean the same for everybody.
Bread is a symbol of essential food. Even if a man does not live on bread alone, his
spiritual food is also referred to as bread; just as the Eucharistic Christ is called the
Bread of Life. The liturgy speaks of the Holy Bread of Eternal Life. Blessed are those,
says St. Clement of Alexandria, who feed those who are hungry for justice by
distribution of bread.
The sacrificed bread of the Jews
has the same meaning, and
unleavened bread – today the
host – presents, according to St.
M a r t i n , t h e p a n g s o f
renunciation, preparation for
purification and remembrance of
one's origin.
Bread meant wealth of a family
and country. It became the main
and most important food in the
diet of the civilized world.
Throughout the world history,
bread was the center and cause of
many conflicts among nations,
classes and individuals, which
basically more or less represent
the struggle for bread.Obredno pecivo, rad Lidije Vaclavek-Loborec
85
Žene korparice, crtež, Želimir Šiško
86
Žela sam žito i pšenicuŽetveno kolo
(Husain)
Zapis: Slavica Moslavac
Transkripcija: Lana Moslavac
¸
Žela sam žito i pšenicu
u njoj sam našla prepelicu
Malo vas, malo nas,
'ajte momci meñu nas.
Sunce je žarko s neba sijalo,
Naše je žito u polju zrijalo.
Malo vas...
Mala je ptica prepelica
U našem žitu je gnijezdo savila
Malo vas...
Majka je stara dare dala,
Na daru majko tebi hvala.
Malo vas...
87
Sunce nam se na pol dana kre eć(Gornji Miklouš)
Zapis: Slavica Moslavac
Prilagodila za dvojnice: Lana Moslavac
Sunce nam se na pol dana kreće,
Sunce nam se ihu, haj, na pol dana kreće,
Sunce nam se ihu, haj, na pol dana kreće.
Poldan bije, a južine nije.
Tuña mati daj nam južinati.
Već su naše druge južinale
i nas jesu na južinu zvale.
Mi smo rekle da smo južinale
a mi nismo niti ručkovale.
Duga dana u zla gospodara,
ne da jesti ni u 'ladu sjesti.
Žena peče kruh u krušnoj peći, pastel, Želimir Šiško
88
Zlatno sunce kad osvane(Repušnica)
zapis: Slavica Moslavac
transkripcija: Lana Moslavac
Zlatno sunce kad osvane, ja pripremim plug i brane
Ala oj, milek moj, ala oj, milek moj.
Prežem konje brže-bolje, orem svoje ravno polje.
Ala oj, milek moj....
Tako hodam slog po slogu, sijem žito kako mogu.
Ala oj, milek moj...
Žarko sunce toplo grije, moje žito bujno klije.
Ala oj, milek moj...
Sunce pali žito zrelo, znoji mi se vedro čelo.
Ala oj, milek moj...
Vreće prazni stari mlinar, melje žito sve po dinar.
Ala oj, milek moj...
A u svetu nedeljicu mama peče gibanicu.
Ala oj, milek moj...
A ja vesel' čekajući, idem kući pjevajući.
Ala oj, milek moj...
89
Tri su žene
Žeteoci
(Husain)
Zapis: Slavica Moslavac
Transkripcija: Lana Moslavac
Tri su žene, žito žele,
malo su si k lagvi sele...
Jedna drugu laktom rukče,
Pite kuma i vi stoga,
Mi se pemo po drugoga.
(Husain)
Zaspis: Slavica Moslavac
Trnskripcija: Lana Moslavac
Žeteoci mi smo mladi,
naša ruka uvijek radi.
Od zorice, pa do mraka
radnja nam je svaka laka.
90
Na kraj, na kraj mobo(Husain)
Zapis: Slavica Moslavac
Transkripcija: Lana Moslavac
Na kraj, na kraj, mobo,
na kraj, na kraj, mobo, Mile,
moja silna mobo.
Na kraj, na kraj, mobo,
na kraj, na kraj, mobo, Mile,
voda i djevojka.
Voda ladna, mobo,
voda ladna, mobo, Mile,
a djevojka mlada.
Vodu ćemo piti,
vodu ćemo piti, Mile,
djevojku ljubiti.
Na kraj, na kraj mobo,
na kraj, na kraj, mobo, Mile,
na kraju je torba.
I u torbi mobo,
i u torbi, mobo, Mile,
paučljiva proja.
Navalite mobo,
navalite, mobo, Mile,
moja podveče.
91
Tri devojke žito žele
Kumine košare
(Lomnica)
Tri devojke žito žele (oj devojka),
Žito žele (oj, oj devojk(a).)
Tri devojke žito žele,
Poleg žita su si sele,
Gospodaru venec plele,
Na glavu mu budu dele.
Med sobum se spominale,
Kak bi Juru najvolele.
Jurko ima svoju Doru.
(Ilova)
Zapis: Slavica Moslavac
Transkripcija: Lana Moslavac
Zapis: Vinko Žganec
92
Široka mi kopriva(Lomnica)
Zapis: Vinko Žganec
Široka mi kopriva, kopriva,
Široka mi kopriva.
Široka mi kopriva,
Se mi pole pokrila,
Samo jeno ne mogla,
De mi raste šenica.
Nju mi žela braca dva
I med nemi sestrica,
Bila tužna, žalosna.
Pitali ju braci dva:
„Kaj je tebi sestrica,
Je li tebi srp malen,
Al je tebi slog širok?“
Nit je meni srp malen
Nit je meni slog širok,
Neg ja gledim za oblak,
Za oblakom stolek moj,
Za stolekom dragi moj!
Žitno polje, ulje, Ljiljana Kerepčić Ratkaj
93
Ide naša Barek(okolica Siska)
zapis: Slavica Moslavac
transkripcija: Lana Moslavac
Ide naša Barek, vedricom iz štale;
Jesi stigla Barek podojiti krave?
«Nahranila jesam, pa i napojila,
vedrica je puna jer sam podojila!»
Hej, hej, hej naša Bara je,
lepa, vredna, prava sneja ona je za se.
Leti naša Barek, fertun joj sa strane,
rubača u ruci, Barek je na muci.
«Šporet mi se gasi, a na njemu žganci,
brzo moram delat, dolaze težaci!»
Hej, hej, hej...
Gledaj naše Bare, rubača se trese,
ne želi si novu kad se drmeš pleše.
'Ko bi rekel da je Barica sa sela,
jer izgleda kakti dama sa teveja.
Hej, hej, hej...
94
Zahvala na fotografijama i drugim izvorima:
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
�
Zdenki i Vjekoslavi Hafner, Kutina
Davoru Hafner, Poreč
Jadranki Kruljac-Sever,Čazma
Lidiji Vaclavek-Loborec, Koprivnica
Vesni Vaclavek, Koprivnica
Julijani Vaclavek, Piljenice
Ani Mlinar, Zagreb
Tihomiru Krmeku, Kutina
Nadi Novačić, Kutina
Ankici Kenfelja, Donja Gračenica
„Radek gradnja“, Kutina
Želimiru Šiško, Kutina
Dunji Koruga, Kutina
Božidaru Špikiću Kutina
Ivici Horvatoviću, Repušnica
Mariju Hoke, Zbjegovača
Josipu Sraka, Posavski Bregi
Mariji Šivak, Kutina
Domu učenika, Kutina
Vesni Vuković, Kutina
Maci Kovač, Kutina
Anici Andrić, Kutina
Mirjani Nikolić, Kutina
Andrijani Badanjak, Kutina
Dječjem vrtiću Kutina
Udruzi vinogradara i voćara „Lujo Miklaužić“, Kutina
Restoran Petrokemije d.o.o.
� Svim osnovnim i srednjim školama grada Kutine
Peka ili pekva
95
Izložba i katalog ostvareni su sredstvima:
Ministarstva turizma Republike Hrvatske
Županije Sisačko-moslavačke
Općine Popovača
Općine Ludina
Grada Kutine
Nakladnik:
Za nakladnika:
Autorica izložbe i kataloga:
Notografija:
Prijevod:
Fotografije:
Crteži...:
Oblikovanje kataloga:
Korektura:
Računalna obrada i prijelom:
Tisak:
Naklada:
Muzej Moslavine Kutina
Slavica Moslavac
Slavica Moslavac
Lana Moslavac
Olga Friščić
Slavica Moslavac, Dubravko Vidiček, arhiva Muzeja Moslavine
Želimir Šiško, Ivan Milat, Đuka Butina,
Ljiljana Kerepčić Ratkaj, Zorka Sever
Slavica Moslavac
Jasmina Uroda Kutlić, Dubravko Vidiček
Željko Stublija
Tiskara „Gratis“, K. Zvonimira 1, Batina, Kutina
500
CIP...................
ISBN ................
Kutina, prosinac, 2011.
96
Sla
vic
a M
osla
va
c: P
ria
o k
ruh
uč
ISBN: