Charles Perrault

Prie ili bajke iz prolih vremena

s poukom

ili

Prie moje majke guske

(1697.)

s francuskog prevela

Sanja Lovreni

2

Charles Perrault: Prie ili bajke iz prolih vremena

Sadraj

Ljepotica iz usnule ume ____________ 3

Crvenkapica ______________________ 9

Modrobradi ______________________ 11

Maak u izmama ________________ 15

Vile _____________________________ 19

Pepeljuga ili staklena cipelica _______ 21

Kraljevi uperak_________________ 26

Pali ___________________________ 30

3

Charles Perrault: Prie ili bajke iz prolih vremena

Ljepotica iz usnule ume

ivjeli jednom jedan kralj i kraljica koji bijahu vrlo nesretni jer nisu imali djece, toliko nesretni da se to ne moe niti izrei. Ili su u sve mogue toplice; pokuavali sebi pomoi na sve naine, zavjetima, hodoaima, sitnim pobonostima, ali nita nije koristilo. Na-pokon ipak kraljica ostane trudna i rodi djevojicu. Priredili su lijepo krtenje; maloj kra-ljevni pozvae za kume sve vile koje su uspjeli nai u zemlji (a nalo ih se sedam); eljeli su da joj svaka neto daruje, prema vilinskom obiaju onoga vremena, pa da kraljevna tako stekne sva zamisliva savrenstva. Nakon obreda krtenja cijelo se drutvo vratilo u kraljevu palau, gdje su za vile priredili sveanu gozbu. Stol bijae velianstveno postavljen za svaku od njih: pred svakom je stajala kutijica od suhog zlata u kojoj su bile zlatna lica, vilica i no, ukraeni dijaman-tima i rubinima. No, sjedajui na svoja mjesta, vidjee kako stie jedna stara vila, koju nitko nije pozvao, jer vie od pedeset godina ne bijae izala iz neke kule, pa su svi misli-li da je mrtva ili zaarana. Kralj naredi da i za nju prostru stol; no nisu joj mogli dati kutijicu od eenog zlata kao drugima, jer su ih dali nainiti samo sedam, za sedam vila. Stara vila pomisli da je prezi-ru i promrmlja nekoliko prijetnji kroza zube. No ula ju je jedna od mlaih vila koja se nala pokraj nje i pomislila da bi starica mogla dati neki ruan dar maloj kraljevni; stoga se, im su ustali od stola, sakrije iza neke tapiserije kako bi govorila posljednja i tako po-pravila, koliko joj bude mogue, zlo koje bi starica mogla uiniti. Vile su, u meuvremenu, poele darivati kraljevnu. Najmlaa joj dade dar da bude naj-ljepa na svijetu; sljedea joj daruje aneosku ud; trea, da sve ini sa zadivljujuom ljupkou; etvrta, da savreno plee; peta, da pjeva kao slavuj; a esta da svira sve in-strumente s najveim umijeem. Kad je na red dola stara vila, ona ree, kimajui glavom vie od ljutnje nego od starosti, da e se kraljevna nabosti na vreteno i od toga umrijeti. Zbog tog stranog dara cijelo je drutvo zadrhtalo i nije bilo nikoga tko nije zaplakao. U tom trenutku ona mlada vila izae iza tapiserije i glasno izgovori ove rijei: Utjeite se, kralju i kraljice, vaa ki nee umrijeti. Istina je da ja nemam dovoljno moi da posve ponitim ono to je uinila moja starija druga: kraljevna e se nabosti na vrete-no; ali umjesto da umre, samo e zaspati dubokim snom koji e potrajati stotinu godina, a zatim e doi jedan kraljevi i probuditi je. Ne bi li izbjegao zlo to ga je najavila starica, kralj odmah izda ukaz kojim se svima u njegovom kraljevstvu, pod prijetnjom smrtne kazne, zabranjuje da predu na vreteno i dre vreteno u kui.

4

Charles Perrault: Prie ili bajke iz prolih vremena

Nakon petnaest ili esnaest godina, jednoga dana kad su kralj i kraljica bili u nekom od svojih ljetnikovaca, dogodilo se da je mlada kraljevna, prolazei dvorcem i zavirujui u sve sobe redom, naposljetku stigla i do najvieg kata nekog tornja, do male potkrovne sobice, gdje je neka starica sjedila sama i prela. Ta dobra ena nikada ne bijae ula da je kralj zabranio vretena. to to radite, dobra eno? ree kraljevna. Predem, lijepa moja, odgovori starica, koja ju nije poznavala. Ha! Kako je to zgodno! opet e kraljevna. Kako to radite? Dajte da vidim ne bih li i ja znala tako. I, kako je bila vrlo ivahna i pomalo nestana, a i vilinske su odluke tako dosudile, tek to je uzela vreteno kraljevna se ubola i pala u nesvijest. Starica, silno zabrinuta, pozove pomo; ljudi se sjate sa svih strana: kraljevni lice polije-vaju vodom, odvezuju ju joj steznik, lupkaju je po dlanovima. Trljaju joj sljepooice vodi-com maarske kraljice; no nita je ne vraa svijesti. uvi galamu, kralj se popeo u toranj i sjetio vilinskog proroanstva; zakljuivi da se to moralo dogoditi jer su vile tako odredile, dade smjestiti kraljevnu u najljepu odaju dvorca, na postelju prekrivenu zlatnim i srebrnim vezom. Reklo bi se da je aneo, toliko bijae lijepa; jer nesvjestica joj nije oduzela ive boje puti: obrazi joj bijahu rumeni, usne poput koralja; samo su njene oi bile sklopljene, no ulo se kako tiho die i po tome se znalo da nije umrla. Kralj zapovjedi neka je svi puste da spava u miru, dok joj ne doe trenutak za buenje. Kad je kraljevnu snala nesrea, dobra vila koja joj bijae spasila ivot promijenivi kle-tvu u stoljetni san nalazila se u kraljevstvu Mataquin, dvanaest tisua milja daleko; no vijest joj je donio patuljak koji je imao izme od sedam milja (a to su izme kojima se mo-e prijei sedam milja u jednom jedinom koraku). Vila odmah krene na put, te je ve na-kon jednog sata vidjee kako dolazi u vatrenoj koiji koju su vukli zmajevi. Kralj joj prui ruku kad je silazila iz koije. Ona odobri sve to je kralj uinio; no kako je bila vrlo oba-zriva, pomisli kako e princezi biti neugodno ako bude posve sama u tom starom dvorcu kad se probudi. I evo to je uinila... arobnim tapiem dodirnula je sve koji su se nalazili u dvorcu (osim kralja i kraljice): dadilje, dvorske dame, sobarice, plemie, asnike, dvorske nadstojnike, kuhare, kuhinj-ske pomonike, skorotee, straare, vratare, skutonoe, lakaje; dodirnula je i sve konje koji bijahu u stajama, kao i njihove konjuare, i velike pse uvare u dvoritu i malenu Pouffe, kujicu koja je pripadala kraljevni i sjedila pokraj nje na krevetu. Svi su zaspali im bi ih vila dotaknula, da bi se probudili u istom trenu kad i njihova gospodarica, te joj bili na usluzi im joj zatrebaju. Usnuli su ak i ranjevi nakrcani prepelicama i fazanima, koji se okretahu nad vatrom, pa i sama vatra. I sve se to dogodilo u tren oka: vilama ne treba mnogo vremena da obave svoju zadau. A kralj i kraljica, poljubivi i ne probudivi svoju dragu ker, napustie dvorac i objavie da mu se zabranjeno pribliiti. Ta zabrana i nije bila nuna, jer je u etvrt sata svud uoko-lo dvorskog parka izraslo toliko velikih i malih stabala, isprepletenih kupina i trnja, da ni zvijer ni ovjek nisu mogli proi; moglo se nazrijeti tek vrhove tornjeva dvorca, a i to samo izdaleka. Nitko nije sumnjao da je to vila opet pokazala svoje umijee, da se kra-ljevna dok spava ne mora bojati znatieljnika.

5

Charles Perrault: Prie ili bajke iz prolih vremena

Nakon stotinu godina sin kralja koji je tada vladao i potjecao iz razliite obitelji od usnu-le kraljevne poao je na tu stranu u lov, te se raspitivao kakvi su to tornjevi koji se vide iznad velike i vrlo guste ume. Svatko mu je govorio ono to je sam uo: neki su tvrdili da je to stari zamak u kojemu ima duhova; drugi da se tu sastaju svi vjeci onoga kraja. Najrairenije bijae miljenje da tu ivi div ljudoder i da u dvorac odnosi svu djecu koju uspije uloviti, da bi ih pojeo u miru i bez ikakve pratnje, jer on jedini ima mo da naini put kroz tu umu. Kraljevi nije znao to bi povjerovao, kad rije uze neki stari seljak i ree: Moj kraljeviu, prije vie od pedeset godina uo sam od svojega oca da je u tom dvorcu neka kraljevna, najljepa na svijetu; da mora spavati stotinu godina i da e je probuditi kraljev sin kojemu je dosuena. Na te rijei mladi kraljevi osjeti kako ga obuzima vatra; povjerovao je, bez predomilja-nja, da je on taj koji e dovesti do kraja tu tako lijepu priu pa, udei za ljubavlju i sla-vom, odlui odmah pokuati. Tek to je krenuo prema umi, kad se sva ona golema sta-bla, kupine i trnje poee sami od sebe razmicati da ga propuste. Poe on prema dvorcu to ga je ugledao na kraju velikog drvoreda pod koji je zaao; pomalo se iznenadio kad je primijetio da ga ne slijedi nitko od njegovih ljudi, jer su se stabla opet ispreplela im je proao. Ipak je nastavio svojim putem: mlad i zaljubljen kraljevi uvijek je i hrabar. Ue u veliko prednje dvorite, a sve to je u prvi tren vidio bilo je da se ovjek smrzne od straha. Vladala je strahotna tiina; slika smrti ukazivala se na sve strane: sma tijela is-pruenih ljudi i ivotinja koja su izgledala kao mrtva. Ipak je po bubuljiavim nosovima i crvenim obrazima dobro razabrao da straari samo spavaju; a njihovi pehari, u kojima je ostala pokoja kaplja vina, jasno su pokazivali da su zaspali pri piu. Kraljevi proe velikim, mramorom poploanim dvoritem; popne se stubitem; ue u dvoranu u kojoj straari, poredani u paliru, hru iz sve snage s pukom na ramenu. Pro-lazi kroz nekoliko odaja punih dvorjana i dvorskih dama, koji svi spavaju, neki stojei, neki sjedei. Ulazi u sobu, svu pozlaenu, i na postelji, iji su zastori bili razmaknuti sa svih strana, ugleda najljepi prizor to ga je ikada vidio: kraljevnu koja izgleda kao da joj je petnaest ili esnaest godina, a ija sjajna ljepota u sebi ima neega svjetlosnog i boan-skog. On joj prie, uzdrhtao i zadivljen, te klekne pokraj nje. I tada je doao kraj aroliji; kraljevna se probudi i pogleda ga njenije nego to se pristoji za prvi put. Vi ste to, moj kraljeviu? ree. Zbilja ste me pustili da vas dugo ekam. Kraljevi, oaran njezinim rijeima, a jo vie nainom na koji bijahu izreene, nije znao kako bi joj posvjedoio svoju radost i zahvalnost; uvjeravao ju je da je voli vie no sebe samog. Njegove rijei nisu bile lijepo sloene; tim vie su se kraljevni svidjele; malo rjei-tosti mnogo ljubavi. On je bio zbunjeniji od nje, to nas ne treba uditi: ona je imala vremena sanjariti o tome to e mu rei, jer ini se (pria, dodue, o tome ne govor