Opasnosti koje donose komodifikacija,financijalizacija i privatizacija prirode

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

ImpressumIzdavač / Zelena akcija – FoE CroatiaPriredili / Jagoda Munić, Hrvoje RadovanovićLektura / Analekta j.d.o.o.Fotografije / Jagoda Munić, Luka TomacDizajn / Renato PongracTisak / ACT Printlab d.o.o.Naklada / 400 komada

Zagreb, svibanj 2017.

ISBN – 10 953-6214-49-0ISBN – 13 978-953-6214-50-1EAN – 9789536214501

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

Izradu publikacije financirala je zaklada MAVA

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

Sadržaj

Uvod

Ekonomske mjere za očuvanje prirode

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode?

Rizici povezani s oslanjanjem na ekonomsko vrednovanje prirode

Prebijanje bioraznolikosti

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikosti

Stav Friends of the Earth International o komodifikaciji prirode

Stav Friends of the Earth Europe o komodifikaciji prirode

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o komodifikaciji i financijalizaciji prirode

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zaštićenih područja

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji poduzeća koja upravljaju javnim dobrima

3

4

5

6

8

9

10

12

14

17

18

20

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

1 Friends of the Earth International’s position paper on the financialization of nature, FoEI, 2014.: http://www.foei.org/wp-content/uploads/2014/11/05-foei-position-paper-ENG-lr.pdf; Nature is not for sale2 The dangers of commodifying our natural world, FoEE, 2014.: http://www.foeeurope.org/sites/default/files/publications/foee_position_nature_is_not_for_sale.pdf3 http://www.eea.europa.eu/publications/eu-2010-biodiversity-baseline/ 4 Izvještaj o Direktivi o staništima Europske komisije, citirano u Europe’s Biodiversity: a Rich Heritage at Risk, WWF, http://www.wwf.eu/what_we_do/natural_resources/biodiversity/

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

3

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

1.

2.

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

5 Aichi ciljevi za 2020. http://www.cbd.int/sp/targets/ 6 Pod pojmom usluge ekosustava podrazumijevaju se koristi koje ljudi imaju od zdravih, funkcionalnih ekosustava, kao što su proizvodnja kisika, stvaranje tla, oprašivanje biljaka, detoksifikacija vode, zaštita od poplava i sl.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

4

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

7 FoEI, Economic drivers of water financialization, studeni 2013., EJRN program, str. 7-8. http://www.activeremedy.org/wp-content/uploads/2014/10/foe-international-2013-economic-drivers-of-water-financialization.pdf

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

5

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

8 The Economics of Ecosystems and Biodiversity (TEEB): http://www.teebweb.org/TEEBSynthesisReport/tabid/29410/Default.aspx 9 http://ec.europa.eu/environment/nature/knowledge/ecosystem_assessment/pdf/MAESWorkingPaper2013.pdf

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

6

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

7

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

10 http://www.foei.org/en/resources/publications/pdfs/2010/redd-the-realities-in-black-and-white/view

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

8

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

11 Biodiversity offsets in theory and practice, Fauna & Flora international, 2013., Joseph W. Bull, K. Blake Suttle, Ascelin Gordon, Navinder J . Singh, i E.J. Milner –Gulland

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

9

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

10

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

12 Offsetting Nature? Habitat Banking and Biodiversity Offsets In the English Land Use Planning System, Mike Hannis, Sian Sullivan, Green House, 2012.

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

11

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

12

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

13

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

13 Nakon temeljite procjene utjecaja na okoliš i u iznimnim okolnostima tj. ondje gdje postoji prevladavajući javni interes, gdje ne postoji alternativno rješenje i gdje je utjecaj zaista moguće kompenzirati na način da su dotične vrste i staništa adekvatno zaštićeni.

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

14

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

14 Za dodatne FoEE publikacije o ovim temama: http://www.foeeurope.org/sites/default/files/foee_study_implementation_cbd_strategic_plan_europe.pdf i http://www.foeeurope.org/sites/default/files/120903_foee_biodiv_position_final.pdf.15 IEEP, srpanj 2011.: Costs of delivering environmental benefits through agriculture and forestry management, http://www.ieep.eu/assets/822/Costing_Environmental_Needs_-_Final_Report_for_web.pdf, str. 3, 34 mlrd. EUR/jutro potrebno za upravljanje zemljištem, 14,5 mlrd. EUR/jutro dostupno.16 http://www.ieep.eu/publications/2011/03/financing-natura-2000

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

15

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

16

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

17

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

18

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

19

Otp

adne

vod

e u

Nac

iona

lnom

Par

ku P

litvi

čka

jeze

ra s

lijev

aju

se u

jam

e

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

20

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući:

21

UvodZelena akcija – FOE Croatia već desetljećima zagovara zaštitu prirode i bioraznolikosti. Vrijeme je da se osvrnemo i na sveprisutni trend komodifi-kacije i financijalizacije prirode. Naše mišljenje i ova publikacija temeljeni su na analizama koje su napravili Friends of the Earth International1 (FoEI) i Friends of the Earth Europe2 (FoEE), međunarodna mreža i njezin europski ogranak, te objašnjava zašto moramo biti oprezni, pa i kritični, prema novčanom vrednovanju prirode te zagovaranju tržišnih mehanizama u zaštiti prirode.

Bioraznolikost je ugrožena. Vrste nestaju 100 do 1000 puta brže od prirodne stope izumiranja. Unatoč međunarodnim sporazumima koji su to trebali promijeniti, poput Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) koja je na snazi već više od 20 godina, stanje prirode i dalje se pogoršava. Diljem EU-a, samo 17% staništa i vrsta te 11% ključnih ekosustava, zaštićenih zakonodavstvom EU-a, nalazi se u povoljnom stanju3. Istovremeno, barem 65% staništa i 52% vrsta značajnih za Europu u opasnosti su od nestanka i izumiranja4.

Ekonomske mjereza ocuvanje prirodeVlade država članica i Europska komisija traže načine da zaštite bioraznolikost te su 2010. godine potvrdile namjeru da do 2020. godine zaustave degradaciju prirode i bioraznolikosti5. Jedna od metoda za osnaživa-nje zaštite bioraznolikosti koju EU i Ujedinjeni narodi u tom kontekstu predlažu jest mjerenje ekonomske vrijednosti prirode te uvođenje sustava kojim bi se šteta počinjena prirodi prebila (engl: offset).

Taj se pristup zasniva na sljedecem:

Za određivanje vrijednosti i usluga ekosustava6 sve se češće koristi ekonomska terminologija (npr. prirodni kapital). Teza je da se mjerenjem te potom vrednovanjem prirode i ekosustava formulira ekonomska argumentacija za zaštitu prirode, pod pretpostavkom da će vlade i drugi donosioci odluka na taj način lakše i ozbiljnije shvatiti vrijednost prirode i bioraznolikosti.

Smatra se da je moguće neutralizirati počinjenu štetu vrednovanjem utjecaja koji određeni projekt ima na bioraznolikost te ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem bioraznolikosti iste vrijednosti na drugoj lokaciji. Ponekad se to radi reproduciranjem uništene prirode na što bližoj lokaciji, u stanju što sličnijem početnom te obnovom istog ekosustava, bez ikakvog referiranja na gore spomenutu ekonomsku vrijednost. Ovakva mjera naziva se "kompenzacijom". U drugom postupku prvo se odredi ekonomska vrijednost uništene prirode, odnosno, priroda se definira "jedinicama bioraznolikosti". Ovakav postupak obično uključuje: cijene, plaćanja, certifikate i trgovinu. Uništenu prirodu zatim treba zamijeniti novim dijelom prirode iste ekonomske vrijed-nosti ili ekvivalentnih "jedinica", ali koji se ne mora nužno nalaziti u blizini ili biti istog tipa, niti unutar istog ekosustava. Taj se postupak naziva "prebijanjem" (engl. offsetting).

Komodifikacija i financijalizacija prirode

Prema definiciji koju koristi FoEI, komodifikacija prirode podrazumijeva privatizaciju zajedničkih dobara (engl. commons) te dodjeljivanje razmjenske vrijednosti istima, kako bi ih se moglo prodavati i kupovati kao robu. To, na primjer, može biti iznaj-mljivanjem komunalnog zemljišta, pa čak i zaštiće-nog područja, privatnim korporacijama ili omogu-ćavanjem prodaje i trgovine ugljikom iz šuma putem REDD projekata. Višak vrijednosti izvlači se kako izvornim ograđivanjem, tako i prelaskom od uporabne vrijednosti (npr. proizvodnja usjeva za lokalnu upotrebu) na razmjensku vrijednost (npr. vrijednost zemljišta kada ga se može prodati najvi-šem ponuđaču). Stupanj komodifikacije zemljišta varira ovisno o zemljopisnom području, a složeni sustavi zakupa znače da se određeni komad zemlji-šta istovremeno može percipirati i kao zajednički resurs (npr. od lokalnog stanovništva) i kao robu (od države, banaka ili transnacionalnih korporacija).

Financijalizacija prirode odnosi se na uplitanje financijskog sektora u prirodu. Ovo uključuje odva-janje različitih elemenata prirode jednih od drugih, uključujući vodu, zrak, bioraznolikost, krajolik te čak i njihovu kulturnu i duhovnu vrijednost. Jednom kada ih se izdvoji, na svaki od njih ili na njihove

dijelove, dodjeljuju se nova vlasnička prava. Tako se stvaraju novi izvori reprodukcije i akumulacije kapitala, što dovodi do daljnjeg prisvajanja i koncentracije sredstava za proizvodnju, a koja su ujedno i sredstva za reprodukciju života. Ova nova vlasnička prava, koja se često naziva i obračunava kao "prirodni kapital", stječu korporacije kako bi na taj način prebile pretjerano iskorištavanje, degrada-ciju i onečišćenje okoliša za koje su odgovorne. Tim se pravima također može trgovati na financijskim tržištima na temelju ugovora potpisanih između korporacija i država, lokalnih vlasti ili samih lokal-nih zajednica. To omogućuje istim onim akterima koji su najodgovorniji za konflikte i nepravde pove-zane s okolišnim pitanjima da izvuku korist ne samo iz koncentracije njihove kontrole nad resursima već i da generiraju dodatne profite špekuliranjem ovim novim vlasničkim pravima na ročnim tržištima (engl. futures markets). U međuvremenu, jednom kada ih se ovim korporativnim aktivnostima komo-dificira i kada im se odredi cijena, priroda i zajednič-ka dobra postaju sve rjeđa i sve skuplja. Posljedično, prava odlučivanja o tome na koji način živjeti na određenom teritoriju i kako upravljati njegovim resursima sve se više prenose s javne sfere na moćne ekonomske aktere i nova financijska tržišta7.

Vrednovanje ili komercijalizacija prirode? Temeljem gore navedenog trenda, i u procesima Ujedinjenih naroda i u procesima unutar Europske unije, razvija se nova grana ekonomije – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti, tzv. TEEB (The Economics of Ecosystems and Biodiversity), koja je započela Studijom iz 2008. godine pod inicijativom G8, tvrdeći da ćemo "ne uračunavajući vrijednost ekosustava i biološke raznolikosti donijeti pogrešne odluke"8. TEEB sugerira da su važni dijelovi bioraznolikosti i usluge koje nam oni pružaju skriveni, ali da bi ih se moglo učiniti ekonomski vidljivima, na primjer mjerenjem ekonomskih gubitaka koje bi njihovo uništenje izazvalo te uvođenjem istih u računovodstveni sustav. Time se priroda i bioraznolikost, kao ekonomsku eksternalnost uvode u ekonomsko vrednovanje i sustav. Neki autori smatraju ovo dijelom tzv. zelene ekonomije.

Vlade i poslovni sektor podjednako su zauzeti istraživanjem načina vrednovanja prirode. Kreato-ri europskih politika intenzivno raspravljaju o tome kako procijeniti točnu financijsku vrijednost usluga ekosustava te kako ih integrirati u ekonomski sustav kako bi bolje informirali politi-ke i donošenje odluka9.

Prirodu se opisuje kao "prirodni kapital", što podrazumijeva zalihu prirodnih resursa i okoliš-nih "usluga" koje pridonose našim gospodarstvi-ma i dobrobiti. Šumu se, na primjer, smatra zalihom koja generira protoke drvne građe, čistog zraka, prirodne regulacije vodostaja itd.

U nekim ograničenim okolnostima ekonomsko vrednovanje prirode može biti korisno za izračun određenih aspekata onoga što priroda čini za nas u monetarnom smislu, kako bi se bolje naglasilo i osiguralo šire prepoznavanje važnosti ekosustava i biološke raznolikosti za europsko gospodarstvo te njegova ovisnost o njima. Primjeri uključuju izračunavanje cijene nadomještanja usluga poput oprašivanja usjeva pčelama ili zaštite od poplava koju osiguravaju močvare. Slično tome, izračuna-vanje troškova uzrokovanih oštećivanjem okoliša, poput onečišćenja vode uzrokovanog poljoprivre-dom, također može biti korisno. Takvi izračuni mogu pomoći pri argumentiranju za bolju zaštitu

Rizici povezani s oslanjanjemna ekonomsko vrednovanje prirodeAko se vrijednost prirode izrazi u čisto financijskim terminima, postoji visoki rizik da će se prirodu moći legitimno uništavati sve dok se za to plaća, često uz obećanje da će se prirodu zaštititi ili stvoriti drugdje putem shema za prebijanje. Ukratko, novčana vrijed-nost vrlo se lako može pretvoriti u cijenu na tržištu.

Vrijednost prirode uključuje mnogo više toga od njezine ekonomske vrijednosti. Ona je također dio složene, međuovisne mreže koja zajedno održava život na ovom planetu. Neke oblike vrijednosti koje priroda predstavlja za ljude, poput uživanja u krajoli-ku ili duhovne vrijednosti, nije moguće izmjeriti, ali su svejedno neizmjerno važni. Egzistencija i zdravlje milijuna ljudi i u Europi i u ostatku svijeta ovise o pristupu šumama, zajedničkoj zemlji i vodnim resur-sima. A osim njezine vrijednosti za ljude, priroda sama po sebi ima jasnu intrinzičnu vrijednost. Iz toga slijedi kako će vrednovanje prirode u čisto financijskim terminima uvijek predstavljati podcje-njivanje i iskrivljavanje vrijednosti.

Izračunavanje ekonomske vrijednosti bioraznoliko-sti nevjerojatno je složeno. Tako su, na primjer, usluge ekosustava – koje se trenutačno zagovara kao osnovu za približno izračunavanje vrijednosti ekosustava – samo grubo korelirane s bioraznoliko-šću ekosustava. Plantaža drveća može, na primjer, biti jednako dobra za skladištenje ugljika kao i prava šuma, no prirodna šuma je mnogo vrednija s aspekta bioraznolikosti. Dobar primjer kako tržišne mjere nisu primjerene za zaštitu prirode i okoliša je tzv. REDD+ mehanizam (engl: Reducing Emissions through Deforestation and Forest Degradation) i, razvijen unutar UN-ove klimatske konvencije (UNF-CCC), koji je trebao zaustaviti degradaciju i uništa-vanje šuma određivanjem novčane vrijednosti ugljika i regulacijom njegova ispuštanja u okoliš kroz tržište. Pilot-projekti unutar ovog mehanizama doveli su do zamjene prirodnih tropskih šuma plantažama te do protjerivanja domorodačkog stanovništva jer nisu vrednovani drugi aspekti šuma10.

Prebijanje bioraznolikosti

Kreatori europskih politika predlažu nove sustave za prebijanje prirode i bioraznolikosti kao teoret-ski način da se osigura situacija bez neto gubitaka. Koncept se svodi na to da ako se na jednom mjestu prouzroči šteta bioraznolikosti, npr. izgradnjom novih cesta ili kuća, tada se negdje drugdje mora osigurati novo ili obnovljeno stani-šte kako bi se šteta "prebila"; ideja je da tako neće biti nikakvog ukupnog, ili neto, gubitka biorazno-likosti.

Na razini EU-a već se raspravlja o prijedlozima za mehanizam bez neto gubitaka (engl: NNL – No Net Loss) – koji bi mogao rezultirati novim meha-nizmima za prebijanje ili kompenzaciju.

Kompenzacijski mehanizmi već se primjenjuju u nekim državama članicama EU-a, poput Njemačke. Druge, poput UK-a i Francuske, ubrzano razvijaju sustave za prebijanje. Mehanizmi koji se trenutač-no koriste dizajnirani su samo kako bi osigurali ograničenu kompenzaciju te se ne dotiču funda-mentalnih problema ubrzanog gubitka bioraznoli-kosti, gubitka funkcionalnih ekosustava i potrebe

da se popravi ukupno stanje bioraznolikosti11. Drugim riječima, mehanizmi koji su se do sada primjenjivali u različitim zemljama nisu imali ambiciju zaustavljanja gubitka bioraznolikosti na globalnom nivou, već su bili više fokusirani na kompenzaciju štete uzrokovane konkretnim projektima te se, za razliku od predloženih NNL shema, uglavnom radilo o obnavljanju istog tipa ekosustava blizu same lokacije projekta.

Rizici i nedostaci prijedloga za prebijanje bioraznolikostiBioraznolikošću nije moguće trgovati ili je uspo-ređivati kao proizvod. Svako stanište, vrsta ili jedinka je jedinstvena. Nemoguće je uspoređivati jednu vrstu ili stanište, ili čak izoliranu jedinku ili jedan lokalitet s drugim.

Prebijanje bi moglo olakšati dodatan štetni razvoj u područjima koja se već sada nalaze pod velikim razvojnim pritiskom, uz lažno obećanje o stvara-nju ili obnovi staništa na drugoj lokaciji, umjesto da osigura snažnu zaštitu prirode ondje gdje je to zaista potrebno.

Prebijanje ne može nadoknaditi gubitak kulturne ili ljudske vrijednosti određenog mjesta, poput uživanja ili korištenja izgubljene zemlje od lokal-ne zajednice. Povrh toga, postoji opasnost da će na zemlji koju se nudi za kompenzaciju biti ogra-ničeno postojeće ekološki održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica, čija egzistencija može ovisiti o prirodi.

Ponovno stvaranje ili reintrodukcija bioraznoliko-sti obiluje dodatnim problemima:

"Prijeboji" bioraznolikosti često se ne doga-đaju prije nego što je šteta počinjena. Stoga nema čvrste garancije da će prebijanje biti uspješno, kao ni kazne u slučaju da ne bude.

U većini slučajeva postoji značajan vremen-ski razmak između uništenja originalnog lokaliteta i stvaranja novog. Čak i ako se ovo radi istovremeno, potrebno je nekoliko godina da se dostignu usporedive razine bioraznolikosti, ako se to uopće ikad dogodi. U međuvremenu, vrste poput ptica nisu imale prikladnih mjesta na koja bi mogle migrirati te je počinjena trajna šteta.

Metode za određivanje ekonomske vrijedno-sti lokaliteta koji će biti oštećen po definiciji nikada ne mogu u potpunosti uzeti u obzir društvenu, kulturnu ili intrinzičnu vrijednost lokaliteta.

Bioraznolikost posjeduje intrinzičnu vrijed-nost – zbog onoga što jest, gdje se nalazi, u kakvom je stanju i načina na koji ju je se stoljećima njegovalo. Uništiti je i zamijeniti negdje drugdje bilo bi kao da uništite sve

umjetnine u umjetničkoj galeriji i potom ih zamijenite posterima originala.

Te bi metode također mogle ignorirati šire koristi od usluga ekosustava poput zaštite od poplava, oprašivanja ili osiguravanja čistog zraka i vode. Posebna uloga određenog lokaliteta u osiguravanju povezanosti s drugim lokalitetima također bi mogla biti zanemarena.

Pokušaji da se procijeni ekonomska vrijed-nost ekosustava dugotrajni su i skupi. Unatoč tome, procjene nikada ne mogu biti iscrpne, budući da je bioraznolikost nevjerojatno širok pojam, te je vrlo lako previdjeti neke ključne vrste ili učinke. Često bi sve to vrijeme i novac bilo bolje uložiti u projekte stvarne zaštite, umjesto u skupe znanstvene procjene koje na kraju možda uopće neće pridonijeti direktnoj zaštiti.

Iskustvo pokazuje da prebijanje sa sobom nosi opasnost da bi se restauracija staništa do koje bi, zbog ispunjavanja postojećih obaveza ili sponta-no, i ovako i onako došlo, mogla brojiti kao prije-boj za gubitak bioraznolikosti na drugom lokali-tetu. U ovom slučaju prebijanje ne stvara dodatnu bioraznolikost te bi krajnji rezultat bio gubitak bioraznolikosti12.

Neuspjeh da se osigura dugoročna zaštita "prebi-jenih" lokaliteta rezultirao bi ukupnim gubitkom bioraznolikosti. A tko može garantirati dugoročnu zaštitu lokaliteta kojima su potrebne stotine ili čak tisuće godina da se obnove, poput prašuma ili tresetišta? Ili da će ih se pravilno održavati, posebno s obzirom na promjene i izazove poput klimatskih promjena?

Stav Friends of the Earth International o

komodifikaciji prirodeFriends of the Earth International već se godinama protivi različitim oblicima komodifikacije i privatiza-cije bioraznolikosti. Danas svjedočimo novom valu privatizacija kroz primjenu financijskih mehanizama. U tom kontekstu, velike korporacije zagovaraju reforme međunarodnih i nacionalnih politika kako bi im se omogućila kontrola nad bioraznolikošću. Ovo nije prvi put da to čine: već smo imali prilike vidjeti slične pokušaje donošenjem politika kojima se bioraznolikost direktno privatizira, te drugih kojima se promovira efektivno ista stvar putem mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva kojima se polaže pravo na genetske ili biokemijske elemente. Danas im je cilj bioraznolikost pretvoriti u financijsku imovinu te ostvariti novi akumulacijski ciklus globalnog kapitala uvođenjem usluga ekosustava i prebi-janja na međunarodno tržište pod krinkom tzv. zelene ekonomije.

Privatizacija bioraznolikosti nije samo pitanje teorijske rasprave. Ona je direktno povezana s privatiza-cijom načina života i egzistencije brojnih lokalnih zajednica i urođeničkih naroda koji žive u skladu s prirodom te ovise o kvalitetnim i očuvanim šumama i bioraznolikosti. Privatizacija je često povezana s raseljavanjem lokalnih zajednica, pri čemu se ono često provodi na nasilan način, povrh nasilja koje predstavlja uništavanje njihova tradicionalnog načina života, otvarajući put kršenjima kolektivnih i individualnih ljudskih prava članova tih zajednica.

Kao odgovor na takve prijestupe, Friends of the Earth International brani sljedeća načela koja se odnose na bioraznolikost:

Bioraznolikost je ključna za sam život te je nije moguće odvojiti od lokalnih zajednica (seljaka, ribara i afričke dijaspore, među ostalima) i urođeničkih naroda koji su je stoti-nama godina branili i poboljšavali te koji o njoj ovise;

Bioraznolikost je ključna komponenta terito-rija lokalnih zajednica i urođeničkih naroda;Bioraznolikost je dio javne domene te se stoga protivimo njezinoj privatizaciji i bilo kakvim mehanizmima koji lokalnim zajedni-cama i urođeničkim narodima brane da je koriste i štite;

Bioraznolikost je jedinstvena, nije ju moguće zamijeniti ili nadomjestiti;Kao dio prirode, bioraznolikost podrazumije-va pravo na život, kao i pravo na to da niti jedan društveni akter ili politika ne ometaju uživanje ovog prava; Poštujemo sve tradicionalne kulturne prakse i sve tradicionalno znanje koje su lokalne zajednice i urođenički narodi razvijali stotina-ma godina. Ove prakse i ovo znanje trebalo bi promicati;Pri zagovaranju bilo kakvog infrastrukturnog projekta ili politike koji utječu na bioraznoli-kost potreban je oprez kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci te kako bi se predvidjeli i spriječili uzročnici gubitka bioraznolikosti ili prijetnje za bioraznolikost; Svaki javni projekt ili politika koji utječu na bioraznolikost moraju dokazati da je njihova implementacija u javnom interesu te da će opća populacija od njih imati stvarne koristi. Uz to, moraju dokazati da ne postoji alternati-va te da će njihovi učinci biti minimalni. Ovo bi morao biti prvi korak prije izdavanja dozvo-le za implementaciju;

Nužna je primjena načela predostrožnosti: kad god postoji bilo kakva opasnost ili ozbilj-na/neposredna prijetnja oštećivanja biora-znolikosti ili znanja povezanog s njom, nedo-statak znanstvenog konsenzusa ne smije se koristiti kao argument za odgađanje imple-mentiranja učinkovitih mjera zaštite; Korištenje bioraznolikosti i njezinih sastavnih dijelova mora garantirati zadovoljavanje osnovnih potreba budućih generacija, očuva-nje tradicionalnih kulturnih praksi korištenja bioraznolikosti, prehrambeni suverenitet, očuvanje ekosustava, zaštitu ljudskog zdravlja te povećavanje kvalitete života svih ljudi;Protivimo se bilo kakvoj politici ili infrastruk-turnom projektu koji komodificira bioraznoli-kost te stoga odbacujemo bilo kakvu politiku ili praksu koja istoj pokušava pridružiti cijenu.

Stav Friends of theEarth Europe o komodifikaciji prirodeFriends of the Earth Europe smatra da svaki dio biora-znolikosti predstavlja dio našeg svjetskog nasljeđa, da je jedinstven te da ima inherentnu vrijednost, koju nije moguće na točan i pouzdan način izmjeriti ili pretvoriti u ekonomsku vrijednost. Priroda i usluge koje nam ona pruža, poput oprašivanja usjeva i zaštite od poplava, moraju se bolje vredno-vati – u socijalnom, kulturnom i ekonomskom smislu – te im se pri donošenju političkih odluka mora dati više težine. O prirodi ovisi naše gospodar-stvo i dobrobit te je stoga moramo bolje štititi. Međutim, Friends of the Earth Europe snažno se proti-vi bilo kakvom prijedlogu koji bi prirodu integrirao u instrumente koji se temelje na tržištu, a bioraznoli-kost pretvorio u robu kojom se može trgovati.

Friends of the Earth Europe smatra da izračuni prirodnog kapitala ne predstavljaju te da rijetko mogu obuhvatiti stvarnu vrijednost prirode. Kada se prirodu pokuša financijski vrednovati, provedeni izračuni često ignoriraju ili idu na štetu drugih vrijednosti, poput kulturne i društvene vrijednosti.

Jedini pravi način da se zaštiti priroda jest adresira-nje glavnih problema i uzročnika njezina uništava-nja ili oštećivanja i gubitka, pravilna implementaci-ja postojećih međunarodnih obaveza, EU i nacional-nog zakonodavstva te dobro upravljanje na lokal-noj razini.

Friends of the Earth Europe smatra da izbjegavanje da uopće dođe do štete mora biti na prvom mjestu, izbjegavanjem projekata koji imaju velik utjecaj na prirodu te smanjivanjem utjecaja dotič-nih projekata. Samo u iznimnim slučajevima, kada oštećenje prirode nije moguće izbjeći, i to pod vrlo striktnim uvjetima13, trebalo bi ga obračunati i osigurati kompenzaciju putem netržišnih meha-nizama. Načelo kompenzacije već je ugrađeno u zakonodavstvo EU-a o prirodi. Kompenzacija mora biti osigurana s gotovo identičnom biora-znolikošću i blizu mjesta na kojem je šteta počinjena, prije realizacije samog zahvata, i to samo u iznimnim okolnostima.

FoEE se protivi kompenzaciji koja uključuje ekonomsko vrednovanje ili svođenje prirode na mjerljive „jedinice“ – prebijanje – jer ono uvodi ideju da se staništima i vrstama može trgovati te da je štetu počinjenu na jednom mjestu moguće jednostavno nadoknaditi na drugom, često dosta udaljenom, mjestu. Taj osjećaj pretvaranja raznolike prirode u jedinstvenu robu dodatno je naglašen idejom koju se razvija u UK-u, o stvaranju "jedinica bioraznolikosti" kojima bi se moglo trgovati bez bilo kakvog referi-ranja na stvarnu prirodnu vrijednost onoga što se uništava. Iz istog razloga, FoEE se brine da bi se prebi-janje moglo implementirati preko državnih granica, osiromašujući bioraznolikost jedne zemlje sve dok se u drugoj zemlji, možda čak i izvan EU-a, odvija nekakvo restauriranje staništa.

FoEE se snažno protivi bilo kakvom pristupu koji bi omogućavao popravak, kompenzaciju ili prebijanje štete počinjene na globalnom sjeveru u zemljama globalnog juga jer bi se time promicala kontinuirana ekološka, društvena i ekonomska nepravda, a posebno bi se moglo ugroziti održivo korištenje zemlje od lokalnih zajednica.

Europa mora pojačati napore da ostvari ciljeve iz Strateškog plana CBD-a i Strategije o biološkoj razno-likosti EU-a14. Friends of the Earth Europe smatra da se treba adresirati probleme te implementirati prava rješenja, poput:

Umjesto stvaranja novih tržišta za prirodu, europske bi zemlje prirodu trebale prepoznati kao javno dobro, koje stoga zaslužuje javno financiranje. Financiranje mjera za zaštitu bioraznolikosti u poljoprivredi mora se više nego udvostručiti kako bi EU dostigao svoje ciljeve za biorazno-likost15; financiranje za Naturu 2000 trebalo bi povećati za 5-10 puta16.

Prebijanje bioraznolikosti ili bilo koji drugi oblik vrednovanja prirode nikada se ne bi trebao računati kao financiranje bioraznoliko-sti. U najboljem slučaju, oni osiguravaju finan-cije za zamjenu izgubljenih ekosustava te ih se ne može brojiti kao novo financiranje. Friends of the Earth Europe smatra da bi ekonomske reforme trebale biti dio rješenja, te da npr. reforma sustava subvencija, kako bi se poticala zaštita prirode i zaustavili negativ-ni poticaji, predstavlja ključan element smjera u kojem bi trebalo ići. Međutim, borba protiv štetnih ekonomskih uzročnika ne bi se trebala voditi putem tržišnih instrumenata. Subvencije financirane javnim novcem trebale bi se koristiti za promicanje javnog dobra, no mnogo tog novca još se uvijek koristi za podu-piranje intenzivne poljoprivrede, gradnju cesta i druge štetne prakse. Države članice EU-a moraju iskoristiti fleksi-bilnost nove Zajedničke poljoprivredne politi-ke (Common Agricultural Policy – CAP) kako bi je implementirale na način koji maksimizira korist za prirodu i ekosustave. EU se mora pobrinuti da idući krug reforme CAP-a ode mnogo dalje, ne dozvoljavajući više subvenci-oniranje štetnih praksi te koristeći javni novac samo kako bi se nagradili poljoprivrednici koji poštuju okoliš i unapređuju bioraznolikost. Ovo se također mora primijeniti i na ostale EU poticaje, poput fondova za regionalni razvoj i potpore Europske investicijske banke. Potreb-no je razviti više pozitivnih poticaja kako bi zaštita bioraznolikosti postala ekonomski isplativa.

Potrebno se uhvatiti ukoštac s direktnim i indirektnim uzročnicima gubitka bioraznoliko-sti – od intenzivne poljoprivrede i prenamjene zemljišta, do pretjerane potrošnje prirodnih resursa. To će također zahtijevati bavljenje "pomagačima" uzročnika, kao što je primjerice loše upravljanje i slaba zaštita prava (zemljiš-nih, običajnih, kulturnih itd.) urođeničkih naroda i zajednica kao čuvara šuma, biorazno-likosti i drugih prirodnih resursa.

Cilj CBD-a da se do 2020. godine, putem sustava reprezentativnih, kvalitetno i jednoli-ko upravljanih i međusobno povezanih područja, zaštiti 17% kopnene i 10% ukupne morske površine. Cjelovita implementacija Direktive o pticama i Direktive o staništima, uključujući proglaša-vanje područja, provedbu, upravljanje, moni-toring, podizanje svijesti i dostatno financira-nje. Proglašavanje Natura 2000 područja i osigu-ravanje kvalitetnog upravljanja svim progla-šenim područjima. Zaštita prirode izvan proglašenih područja – implementacija Paneuropske ekološke mreže (Pan-European Ecological Network – PEEN) osigurala bi bolju povezanost zaštićenih područja u širem krajoliku. Zaštita ugroženih vrsta putem akcijskih planova očuvanja vrsta i dostatnih poticaja, poput subvencija za pastirske pse koji bi štitili stada od velikih zvijeri. Zaštita bioraznolikosti u EU-u i europskim državama trebala bi slijediti pristup temeljen na pravima – kako unutar Europe, tako i na globalnoj razini, unapređujući zaštitu i strate-gije putem multilateralnih foruma poput CBD-a – uključujući upravljanje šumama i drugim resursima od lokalnih zajednica, a osobito potpunom implementacijom Aarhuš-ke konvencije.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o komodifikaciji i

financijalizaciji prirodeZelena akcija – FOE Croatia podržava stavove i zahtjeve mreža FoEI i FoEE. U kontekstu Republi-ke Hrvatske, apeliramo na nadležne institucije da prepoznaju opasnosti komodifikacije prirode i bioraznolikosti te da ne ulažu pretjerana sredstva u novčanu valorizaciju iste, već u samu zaštitu.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska ne smije uvesti mjere prebijanja i tržišnih meha-nizama u zaštitu prirode.

Usluge ekosustava moraju biti dostupne svim ljudima pod jednakim uvjetima, a ne po principu plaćanja i dostupnosti samo onima koji imaju dostatna sredstva. Priroda i njezine usluge su javno dobro, a ne komercijalni servis.

Stav Zelene akcije – FOE Croatia o privatizaciji prirode i zašticenih podrucjaKao prvi štetni korak ka komercijalizaciji i privatizaciji prirode izdvajamo davanje u zakup i koncesije dijelo-va prirode, zaštićenih područja i usluga ekosustava te stoga smatramo da mehanizmu zakupa i koncesija na profitnoj bazi nema mjesta u zaštiti prirode. Davanje u zakup i koncesiju javnih prirodnih dobara već je uzelo maha u Hrvatskoj, a naročito se odnosi na izvore pitke vode te na javno pomorsko dobro, što dovodi do prekomjernog korištenja i nedovoljnih mjera zaštite. Drugi primjeri koncesija i zakupa odnose se na djelatnosti i nekretnine unutar zaštićenih područja, pri čemu se povećava pritisak na zaštićena područja da služe za gospodarski razvoj, a ne svojoj osnovnoj funkciji – zaštiti prirode i bioraznolikosti.

Trend komercijalizacije kroz masovni turizam prisu-tan je u nekim od naših najpoznatijih nacionalnih parkova, poput Krke i Plitvičkih jezera, gdje se već vide posljedice takvog upravljanja. Zbog ugroženo-sti Plitvičkih jezera, UNESCO je krajem 2016. godine donio rezoluciju o potrebi provođenja zaštitnih mjera za ovaj park, prvenstveno se referirajući na veliki broj turista u parku te na povećanje turističkih kapaciteta i izgradnju unutar parka temeljene na prostornom planu iz 2014. godine. Zelena akcija je već tada, kao i uprava Nacionalnog parka, upućivala Saboru RH apel da ne usvoji ovaj štetan prostorni plan, koji je omogućio širenje građevinskih zona u nacionalnom parku. Ovakvo širenje građevinskih

zona i povećanje broja posjetitelja naročito je štetno zbog nedostatne komunalne infrastrukture. Naime, voda za piće crpi se iz jezera, a kanalizacijski sustav je neadekvatan te se otpadne vode, bez pročišćavanja, ulijevaju u jame kraj sela Rastovača unutar granica nacionalnog parka, čime ne samo da se zagađuje priroda nego se ugrožava i zdravlje lokalnog stanovništva i posjetitelja parka.

Zadnjih godina, prilikom izmjena Zakona o zaštiti prirode, postupno se uvode prijedlozi za privatizaci-ju pojedinih usluga, područja i djelatnosti. Još 2015. godine ZA je donijela stav o ovom procesu, koji je i danas aktualan u najnovijim prijedlozima izmjena.

Smatramo da nije potrebno omogućiti Vladi RH da se osniva trgovačko društvo za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacional-nim parkovima jer to može dovesti do komercijali-zacije, koja nužno dovodi do većeg pritiska na zaštitu prirode i ugrožavanja temeljnih fenomena zaštite. Zelena akcija smatra da Vlada RH mora promijeniti način upravljanja nacionalnim parko-vima na način da izmjesti smještajne kapacitete izvan granica parkova u okolne lokalne zajednice, koje bi time ostvarile ekonomsku dobit, a istovre-meno bi se smanjio pritisak na zaštitu prirode. Ovaj je stav baziran na prijedlozima IUCN-a o načinu upravljanja zaštićenim područjima.

Tražimo da se mogućnost davanja koncesija na zaštićenim područjima i speleološkim objektima izbaci iz Zakona o zaštiti prirode. Umjesto toga, potrebno je uvesti mogućnost davanja na uprav-ljanje zaštićenog područja ili speleološkog objek-ta pravnim subjektima, na primjer davanje speleo-loškog objekta na brigu i upravljanje speleološ-kom društvu ili omogućavanje udruzi za zaštitu okoliša da upravlja nekim zaštićenim područjem ili dijelom ekološke mreže.

Trend komercijalizacije prirode i zaštićenih područja ne samo da dovodi do njihova degradira-nja i uništavanja nego utječe i na percepciju javnosti i donositelja odlika, da se zaštita prirode i bioraznolikosti ne treba financirati javnim sredstvima. Neke zemlje u susjedstvu, poput Crne Gore, već su krenule u tom smjeru, pa se od zašti-ćenih područja očekuje samofinanciranje, čime se gubi njihova temeljna funkcija – zaštita.

Zelena akcija – FOE Croatia smatra da Hrvatska, koja zapravo živi od svojih prirodnih dobara, s obzirom na to da joj je osnovna grana ekonomije turizam, ne smije krenuti u smjeru prekomjernog iskorištavanja i uništavanja prirode i bioraznoliko-sti, jer joj je upravo njihova zaštita temelj održivog gospodarstva. Stoga smatramo da se financijska sredstva za zaštitu prirode moraju osigurati iz javnih sredstava, a ne komercijalizacijom dijelova prirode, jer potonje uvijek dovodi do izvlačenja profita i degradacije prirode, a ne do njezine dugoročne zaštite.

Stav Zelene akcije– FOE Croatia o

privatizaciji poduzeca koja upravljaju javnim

dobrima

klimatskih promjena. S obzirom na prevladavajući globalni ekonomski model, privatizacija tvrtke koja upravlja šumama pridonijela bi prekomjernoj ekonomskoj eksploataciji sa štetnim posljedicama po kvalitetu i kvantitetu šuma u Hrvatskoj, što bi se negativno odrazilo i na prava radnika te broj zaposle-nih. Ovaj trend primjećuje se već i kod izdvajanja dijela usluga, poput sječe, iz djelatnosti Hrvatskih šuma i podugovaranja privatnih poduzetnika za obavljanje ovih zadataka. Naime, u cilju da se što brže obavi podugovoreni posao, uz što manje troškove, ne primjenjuju se standardi najbolje prakse, a povre-meno se ne provode ni odredbe Zakona o šumama i Zakona o zaštiti prirode.

Zelena akcija se protivi privatizaciji javnih podu-zeća koja upravljaju i koriste javna dobra. Osim prodaje javnih poduzeća postoje i “tihi” oblici privatizacije – kad se javna poduzeća pretvaraju u dionička društva s namjerom da se povećava profit ili kad se javna dobra daju u dugoročne koncesije te se provodi “outsourcing” pojedinih usluga. I dok svakako podržavamo povećanje efikasnosti i transparentnosti te dobro upravlja-nje javnim tvrtkama, takve mjere trebamo razliko-vati od čistog povećanja profitabilnosti.

Profitabilnost poduzeća koja upravljaju javnim dobrima svakako je bitna, ali nije i ne može biti jedini čimbenik dobrog upravljanja. Dobro uprav-ljanje javnim dobrima uključuje i zadržavanje i povećanje kvalitete dobra, kako za korisnike, tako i u obliku prirodnih ili poluprirodnih ekosustava te donošenje društvenih dobrobiti poput većeg

broja zaposlenih, što je posebno važno u ruralnim i siromašnijim krajevima.

Primjer promjene javnog poduzeća u dioničko društvo s ograničenom odgovornošću je promje-na statusa Hrvatskih šuma, a dogodilo se 2002. godine, što je prvi korak u potencijalnoj privatiza-ciji ovog poduzeća.

Gospodarenje šumama ima, osim novčanog dobit-ka, višestruki zadatak. Primarno je to održivo gospodarenje šumama, što uključuje potrajno gospodarenje, odnosno obnovu drvne građe, ali i održavanje i poboljšavanje šume kao ekosustava i staništa. Tu su nadalje i ostale zaštitne uloge šuma, poput sprečavanja erozije, poboljšavanja i održavanja mikroklime, smanjenja utjecaja vremenskih nepogoda poput poplava, pročišćava-nja i opskrbe pitkom vodom i smanjenja utjecaja

biološke raznolikosti te osigurati dodatnu potpo-ru pri donošenju političkih odluka. Međutim, ovdje se radi isključivo o informativnim alatima za pomoć pri političkom i drugom odlučivanju koji ne bi smjeli ometati ili služiti kao zamjena stvar-nim aktivnostima za zaštitu prirode, ni kao osnova za podvrgavanje prirodnih vrijednosti mehaniz-mima tržišta i prebijanja.

Prebijanje može dovesti do pretpostavke da će šteta biti nadoknađena i da će to biti izvedeno na zadovoljavajući način, pa će se manje pažnje posvećivati izbjegavanju negativnih projekata i njihovih učinaka. Drugim riječima, postojanje shema za kompenzaciju ili prebijanje ima tenden-ciju smanjivanja razine pravne zaštite.

Nadalje, pravilna implementacija postojećih zakona i obaveza osigurala bi prirodno vrijednim lokalitetima mnogo bolju zaštitu nego uvođenje novih i riskantnih sustava za prebijanje, uključu-jući: