2. PRIRODNA PANJAKA VEGETACIJA

Danas se u svijetu prirodnim panjakim resursima (eng. rangelands) smatraju

sve nekultivirane povrine obrasle travnatim i/ili drvenastim biljnim pokrovom, a koje

se u prvom redu koriste za ispau domaih i divljih ivotinja. Te povrine u

sredozemnom klimatskom podruju obuhvaaju dvije osnovne kategorije zemljita:

jedno je umsko zemljite obraslo drveem i visokim grmljem (mediteranske ume i

makija), a drugo su tipine panjake povrine, kao npr. primorski kamenjarski

panjaci, suhi mediteranski travnjaci i vegetacija vazdazelenih buika (ili gariga). Prema

tome u mediteranske prirodne panjake resurse mogu se ubrojiti sve nekultivirane

povrine obrasle biljnim pokrovom, a koje osiguravaju utoite za ivotinje koje se

hrane ispaom ili brstom. Pod terminom ispae podrazumijeva se koritenje jestivih

trava i zeljanica (lepirnjaa), dok je brenje koritenje jestivog lia i jednogodinjih

mladica drvenastih vrsta i grmova. Pretvaranje biljne zelene mase u produkte

animalnog podrijetla osnovni je i najvaniji proces koji karakterizira iskoritavanje

prirodne panjake vegetacije.

Za razliku od prirodnih panjaka, umjetni (zasijani) panjaci se najee tijekom

godine kultiviraju (gnoje, navodnjavaju i dr.), a njihovu zasijavanju uglavnom se koriste

introducirane krmne vrste. Povrine pod prirodnom panjakom vegetacijom u svijetu

znatno variraju od godine do godine. Slina je situacija i u naem jadranskom primorju.

Naime, nekada kultivirane povrine, zasaene vinogradima i maslinicima, danas se

prirodnom sukcesijom vegetacije (zarastanjem prirodnom vegetacijom) pretvaraju u

prirodne panjake. Meutim, veliku veinu prirodnih panjakih povrina u svijetu nije

mogue kultivirati, u prvom redu zbog niske koliine oborina, plitkog tla (tla

kamenjara), neprikladne topografije terena, kao i visokih i niskih temperatura. Prirodni

panjaki resursi u zemljama u razvoju osnovni su izvor krme za stoku, dok se u

razvijenim zemljama, osobito u zadnje vrijeme, sve vea vanost tim povrinama

pridaje za rekreaciju (lov i ribolov), kao i za ouvanje kvalitete vode.

1. Ekosustav

Slika 12. Prikaz razliitih ekolokih imbenika koji u ekosustavu utjeu na biljni pokrov, kao i meusobni utjecaji koje razliiti ekoloki imbenici provode jedni na druge.

Danas je gotovo pravilo kada se govori o prirodnoj panjakoj vegetaciji da se

rabi

izraz ekosustav. Ekosustav prirodnih panjaka je podruje sa slinim ekolokim

obiljejima,

koje je omeio ovjek u svrhu gospodarenja tom povrinom. Svaki ekosustav ukljuuje

biotske (biljka, ivotinja) i abiotske (tlo, topografija terena, klima) komponente. Nadalje,

biljna zajednica (fitocenoza) i ivotinjska zajednica (zoocenoza) ine biocenozu koja je

sastavni i ujedno najvaniji dio svakog ekosustava. Iz navedenog izvodimo zakljuak da

u gospodarenju prirodnom panjakom vegetacijom obje spomenute komponente treba

promatrati kao jednu integralnu cjelinu, a ne kao odvojene faktore (usp. sl. 327).

2. Gospodarenje prirodnom panjakom vegetacijom

Pod nazivom gospodarenja prirodnom panjakom vegetacijom (eng. Range

Management) podrazumijevamo upravljanje razliitim komponentama ekosustava na

odrivoj osnovi. Drugim bi rijeima to zapravo znailo da se to racionalnije iskoriste

postojei krmni resursi (ostvari maksimalna animalna proizvodnja), a da se ujedno

zatiti (konzervira) biljni pokrov i tlo od degradacije. Dakle, u gospodarenju prirodnim

resursima sadrane su dvije osnovne komponente: 1. ouvanje i unaprjeenje zatite

okolia, odnosno prirodnog kompleksa tlo/vegetacija, i 2. odravanje i poveavanje

koritenja prirodnih dobara.

Znanost o gospodarenju prirodnim panjakim resursima jedinstvena je u

usporedbi s drugim poljoprivrednim disciplinama jer u svojoj temeljnoj osnovi povezuje

biljku i ivotinju, i ne postupa s njima kao s odvojenim komponentama ekosustava.

Isticanje znaenja racionalnog gospodarenja prirodnim resursima osobito je vano pri

iskoritavanju panjaka ispaom domaih ivotinja. Time se eli postii da se biljna i

animalna proizvodnja ostvaruju to racionalnije, odnosno da se u postojeim ekolokim

uvjetima obje proizvodnje (biljna i animalna) poveaju ili pak zadre na istoj razini, a da

ne doe do znaajnijeg oteenja (devastacije) prirodnog okolia.

Prvi temelji o gospodarenju prirodnim panjakim resursima udareni su u

zapadnom dijelu SAD-a sredinom dvadesetog stoljea. U tom je razdoblju dolo do

naglog poveanja broja stoke i nekontrolirane ispae, to je uzrokovalo devastaciju tla i

prirodne vegetacije (Holechek i sur., 1989). U samim poecima primjene opstojnog

gospodarenja prirodnim panjakim resursima primarna aktivnost uglavnom se

usmjeravala na intenzitet, vrijeme i uestalost ispae, dakle kako bi se samim procesom

ispae smanjilo oteenje tla i prirodne vegetacije. U novije vrijeme gospodarenje

prirodnim panjakim resursima mnogo je kompleksnije, te ukljuuje gospodarenje

veim brojem komponenata ekosustava, kao npr. utjecajem vatre (poara) na

ekosustav, zatitom oborinskih voda, upravljanjem i gospodarenjem divljim

ivotinjama, kao i utjecajem ovjekove aktivnosti na ekosustav. Ipak je glavno teite u

gospodarenju prirodnim panjakim resursima usmjereno na kontroliranu ispau u

prvom redu domaih ivotinja.

Gospodarenje prirodnim panjakim resursima temelji se na nekoliko osnovnih

koncepcija:

1. Prirodna panjaka vegetacija je obnovljivi prirodni resurs.

2. Samo suneva energija akumulirana u biomasi moe se iskoristiti ispaom ivotinja.

3. Prirodne panjake povrine osiguravaju relativno jeftinu krmu za domae ivotinje u

usporedbi s kultiviranim (usjevima) povrinama. Preivai su najbolje prilagoeni na

koritenje prirodne panjake vegetacije. Naime, preivai u svome probavnom traktu

sadre mikroorganizme i vrlo uinkovito mogu iskoristiti voluminozna hranjiva kao to

su surova vlakanca (celuloza) koja se uglavnom u vrlo visokom udjelu nalaze u

prirodnim panjakim vrstama.

4. Proizvodnost prirodnih panjaka u prvom je redu odreena znaajkama klime, tla i

topografije terena.

3. Povezanost gospodarenja prirodnim panjakim resursima

s drugim prirodnim disciplinama

Gospodarenje prirodnim panjakim resursima moe se izdvojiti u posebnu

znanstvenu disciplinu, ali koja objedinjuje i usko povezuje znanost o biljkama i

ivotinjama u jednu intergralnu cjelinu (sl. 328). U svojoj osnovi gospodarenje

prirodnim panjakim resursima ukljuuje prirodne (biotske i abiotske ) i antropogene

faktore. U samim poecima znanost o prirodnim panjakim resursima uglavnom se

bavila biolokim komponentama ekosustava, odnosno utjecajem ispae na biljnu

zajednicu. Meutim, ubrzo se spoznalo da se reakcija biljne zajednice na ispau ne moe

u potpunosti kvantificirati bez poznavanja pojedinih fiziolokih procesa u biljci.

Budui da sama proizvodnost prirodnih panjakih zajednica ovisi o interakciji

izmeu klimatskih faktora i tla, kao i nainu i intenzitetu ispae, sasvim je oito da je

poznavanje faktora ekosustava od iznimne vanosti. Nadalje, isto je tako poznato da

razliite vrste ivotinja na potpuno drukiji nain utjeu na ekosustav, to takoer

govori da animalna proizvodnja nije sasvim postojana meu razliitim panjakim

ekosustavima. Prema tome da bi se postigla to racionalnija i vea animalna

proizvodnja, stoar mora poznavati ponaanje i hranidbene potrebe domaih (divljih)

ivotinja na ispai.

Sociologija

Gospodarenje

divljim ivotinjma

Znanost

o ivotinjama

Gospodarenje

prirodnim panjakim resursima

Znanost

o biljkama

umarstvo

Fiziologija bilja

Gospodarenje domaim

ivotinjama

Biljna taksonomija

Ishrana ivotinja

Ekologija bilja

Abiotska znanost

Klim

atolo

gija Hid

rolo

gija

Ped

olo

gija

Slika 328. Povezanost gospodarenja prirodnim panjakim resursima s drugim prirodnim disciplinama.

4. Povrine pod prirodnim panjacima

Prema FAO (1982) dugogodinjim prirodnim panjacima smatra se zemljite

koje se pet ili vie godina koristi za ispau. Meutim, u te dugogodinje prirodne

panjake nisu ukljuene mediteranske otvorene ume, makija i buici koji se isto tako

tradicionalno koriste za ispau. Dakle, uzmemo li u obzir sve prirodne panjake

povrine, onda one prekrivaju oko 51% (ili 6,7 bilijuna hektara) Zemljine povrine

(Heady & Child, 1994). Uzmemo li nadalje u razmatranje samo poljoprivredno zemljite

i unutar njega nekultivirane prirodne panjake, onda oni zauzimaju oko 70%

poljoprivrednih povrina u svijetu. Slini su statistiki podaci i u mediteranskom

klimatskom podruju. Naime, u zemljama sredozemnog bazena ukupne prirodne

panjake povrine se proteu na 1,2 milijuna hektara ili na oko 75% poljoprivrednih

povrina.

to se tie udjela prirodnih panjaka u ukupnim poljoprivrednim povrinama, u

Hrvatskoj nalazimo gotovo identinu situaciju kao i u drugim sredozemnim zemljama.

Naime, na nae jadransko podruje otpada vie od treine cjelokupnog teritorija

Hrvatske (2.020.000 ha ili 35,7%). Slino tome i poljoprivredne povrine primorja ine

vie od treine (34,3%) ukupnih poljoprivrednih povrina Hrvatske. Za razliku od toga

na obradive povrine jadranskog podruja Hrvatske otpada samo 16,4% ukupnih

obradivih povrina nae zemlje. Zastupljenost prirodnih panjakih povrina u ukupnim

poljoprivrednim povrinama znatno su vee u primorju nego u ostalim podrujima

Hrvatske. Ukupne povrine prirodnih panjaka rasprostiru se na 775.000 hektara i ine

70% ukupnih poljoprivrednih povrina naeg primorja (tab. 31). Ako primijenimo

kriterije kao i u drugim sredozemnim zemljama, gdje se otvorene mediteranske ume,

makija i buici (garizi) koriste za ispau, onda su potencijalni prirodni panjaki resursi

u naem jadranskom podruju znatno vei.

Tablica 31. Struktura zemljinih povrina u jadranskom podruju Hrvatske (Statistiki godinjak, 1997). 1. Kamenjarski panjaci i suhi primorski travnjaci 775.000 ha 38,37 %

2. ikare, makija i buici (garizi) 397.000 ha 19,65 %

3. Mediteranske ume 516.000 ha. 25,54 %

4. Obradivo zemljite 332.000 ha 16,44 % Ukupno 2.020.000 ha 100,00 %

3. FIZIOLOGIJA PRIRODNIH PANJAKIH VRSTA

Premda razliite panjake vrste najee rastu u slinim prirodnim uvjetima,

ipak se u pojedinim fiziolokim aspektima mogu znatno razlikovati. Openito, u

gospodarenju prirodnim panjakom najvea se panja poklanja biljnoj zajednici u cjelini

i njezinoj reakciji na ispau. Meutim, sasvim je razumljivo da je otpornost biljne

zajednice na ispau uglavnom kontrolirana reakcijom svake pojedine biljne vrste. Biljne

vrste na panjaku esto se nalaze pod utjecajem razliitih stresova, ukljuujui ispau

(brst), suu i drugo. Dosljedno tome, poznavanje osnovnih fiziolokih procesa u

biljkama iznimno je vano u razumijevanju kako e pojedina biljka ili skupina biljaka

reagirati na ekoloke imbenike. Analiziramo li uinak ispae na biljnu zajednicu, moe

se istaknuti nekoliko osnovnih postavki:

1. biljke su jedini i osnovni izvor energije (hrane) za domae i divlje ivotinje,

2. fotosintezom se u liu (a manje u stabljici) zelenih biljaka stvara eer, krob,

proteini i druga hranjiva,

3. rast i razvoj zelenih biljka iskljuivo je ovisan o fotosintezi i o samoj lisnoj povrini,

kao i o mineralnim hranjivima i vodi koje biljke uzimlju iz tla,

4. prema tome ako se odstrani lie sa zelenih biljaka, kapacitet produkcije biljnih

hranjiva drastino se smanjuje.

Iako su upravo navedeni osnovni principi biljne i animalne proizvodnje na prvi

pogled prilino jednostavni, ipak su oni ukljueni u vrlo kompleksne interakcije izmeu

biljke, ivotinje i njihova (okolia) stanita.

Hranjivim tvarima nastalim procesom fotosinteze, kao to su ugljikohidrati,

proteini, vitamini i dr., biljke se koriste u sljedeim procesima:

a) pri rastu i obnavljanju korijena;

b) pri regeneraciji lisne mase i stabljike nakon dormantnog perioda;

c) pri disanju;

d) pri formiranju pupova i

e) pri ponovnom rastu nakon otkidanja (ispae) nadzemnih dijelova biljke.

Veina trava nakon to im se odstrani nadzemna biomasa i dalje zadrava

proizvodne sposobnosti, a time i vigor rasta. Koliina biomase skinuta s panjakih

vrsta uveliko ovisi o samoj biljci i ekolokim imbenicima tog podruja. Vezano uz samu

problematiku, mi se neemo pojedinano usmjeravati na proizvodne sposobnosti i

mogunost preivljavanja pojedine biljne vrste, nego e openito naa panja biti

usmjerena na cijelu populaciju kvalitetnijih (poeljnih) krmnih vrsta na panjaku.

Metode za utvrivanje optimalnog naina iskoritavanja pojedinih panjakih vrsta

upravo se temelje na ciklusu hranjivih tvari u biljci tijekom vegetacijske sezone.

Stoga bi osnovne postavke za razvoj sustava ispae bile sljedee:

1. U biljnom ciklusu dormantni period je najmanje kritian za odstranjivanje lisne mase

jer je tada proces fotosinteze neaktivan u biljci. Meutim, za vrijeme dormantnog

perioda postoji jedno kritino razdoblje, a to je formiranje i razvoj terminalnog pupa.

2. Odstranjivanjem lisne mase potie se ponovni rast u proljee. Iako biljke u tom

razdoblju imaju poveane zahtjeve za produktima fotosinteze, ipak e se odstranjena

lisna masa pri ispai u proljee relativno brzo nadoknaditi, u prvom redu zbog povoljnih

temperatura i pogodne vlanosti tla. Za vrijeme sunih godina to moe biti kritian

period jer niska vlanost tla znatno smanjuje potencijal fotosinteze tijekom sredine i

zadnjeg razdoblja biljnog rasta.

3. Najkritinije razdoblje za odstranjivanje lisne mase u veine biljnih vrsta je od

poetka cvatnje do razvoja sjemena. To je kritino razdoblje u prvom redu zbog toga to

su zahtjevi biljke za produktima fotosinteze vrlo veliki (formiranje i nadolijevanje

sjemena), a mogunosti ponovnog rasta su neznatne, posebno ako su temperature i

vlanost tla nepovoljne.

Danas postoji i primjenjuje se nekoliko osnovnih mjera koje kontroliraju

negativni utjecaj ispae domaih ivotinja na biljku, a koji se primjenjuju u praksi. To je

prije svega reguliranje intenziteta ispae, vremena (timing) ispae i uestalosti ispae.

Uz to, danas se sve vea panja poklanja selektivnom izboru biljnih vrsta, odnosno

kontroli potiskivanja kvalitetnijih panjakih vrsta s panjaka.

Brojnim provedenim istraivanjima je utvreno da intenzitet ispae ima najvei

negativni utjecaj na biljku (sl. 329) jer time smanjena lisna povrina izravno utjee na

fotosintetsku aktivnost. Meutim, u samoj praksi odreena panjaka povrina moe se

intenzivnije iskoritavati tijekom kritinog razdoblja, samo onda ako je preostala lisna

povrina toliko dovoljna da se odri relativno visoka razina fotosinteze. Danas je

poznato da veina biljnih vrsta stvara vie lisne mase nego to im je potrebno za

optimalnu fotosintetsku aktivnost. Kadikad se dogaa da viak lisne povrine svojim

zasjenjivanjem smanjuje fotosintetsku aktivnost. Primjenom odreenih sustava ispae

moe se poveati koritenje biomase nisko palatabilnih (loijih) krmnih vrsta

(kontrolirana selektivnost) i na taj se nain otvara vegetacijski prostor za rast

kvalitetnijih panjakih vrsta.

Slika 329. Stupanj ponovnog rasta vrste trave kao odraz razliitog intenziteta ispae. (Pripremljeno prema Savoy, 1988).