PRIRUC ½NIK ZA TURISTIC ½KE VODIC ½E S ½PILJE …...dolomit jer se na njima razvija krš kao specifičan oblik reljefa. Sastavni dio krša su i podzemne geomorfološke pojave,

1 | S t r a n i c a

PRIRUCNIKZATURISTICKEVODICESPILJELOKVARKA

Rijeka, 2013.

2 | S t r a n i c a

1. KAKO KORISTITI OVAJ PRIRUČNIK? ....................................................................................................... 3

2. GEOLOŠKE OSNOVE ............................................................................................................................... 4

3. GEOMORFOLOGIJA KRŠA ...................................................................................................................... 4

4. SPELEOLOGIJA I SPELEOLOŠKI OBJEKTI ................................................................................................. 8

5. NASTANAK SPELEOLOŠKIH OBJEKATA ................................................................................................. 13

6. SPELEOLOŠKI OBJEKTI U HRVATSKOJ I SVIJETU ................................................................................... 19

7. PREGLED ISTRAŽIVANJA ŠPILJE LOKVARKE .......................................................................................... 20

8. OSNOVE GEOLOGIJE I HIDROLOGIJE ŠPILJE LOKVARKE ....................................................................... 23

9. SMJEŠTAJ I OPIS ŠPILJE LOKVARKE ...................................................................................................... 24

10. EKOLOGIJA ŠPILJE LOKVARKE .......................................................................................................... 29

11. ZAŠTIĆENA PODRUČJA U PRIMORSKO – GORANSKOJ ŽUPANIJI ..................................................... 32

12. TURISTIČKE ŠPILJE HRVATSKE .......................................................................................................... 33

13. VODIČKA SLUŽBA U ŠPILJI LOKVARKI .............................................................................................. 35

14. MOGUĆE OPASNOSTI U ŠPILJI LOKVARKI ........................................................................................ 38

15. ZAŠTITA ŠPILJE LOKVARKE ............................................................................................................... 40

Za potrebe edukacije priručnik je izradila:

3 | S t r a n i c a

1. KAKOKORISTITIOVAJPRIRUČNIK?

Ovaj priručnik izrađen je kako bi se obučili vodiči za posjetitelje u špilji Lokvarka. Predstavlja opseg znanja koji bi svaki vodič trebao znati, upravo zbog pitanja s kojima se može susresti. Svi podaci koje je potrebno prenijeti posjetiteljima tokom obilaska također se nalaze u priručniku. Posebno važni dijelovi teksta bez koji se ne može položiti ispit za vodiča u tekstu su podcrtani ili otisnuti masnim slovima. Na njih je potrebno obratiti posebnu pažnju.

Slika 1. Posjetitelji u špilji Lokvarka

4 | S t r a n i c a

2. GEOLOŠKEOSNOVE

U građi Zemlje mogu se razlikovati 3 osnovna dijela: jezgra (najdublje zona), zatim plašt i kora. Gornji dio plašta čvrsto je povezan s korom i često se zajedno nazivaju litosfera. Kora se nalazi na površini i relativno je tanka (40 km u području kontinenata i 10 – 12 km ispod oceana).

Kora se sastoji od minerala i stijena različitih svojstava. Stijene su nakupine i mješavine raznih minerala. Za speleologiju su od posebnog značenja topive stijene vapnenac i dolomit jer se na njima razvija krš kao specifičan oblik reljefa. Sastavni dio krša su i podzemne geomorfološke pojave, odnosno špilje i jame.

Vapnenac i dolomit su prije puno milijuna godina bili zapravo pjeskovito dno plitkoga toploga mora. Zrna pijeska s vremenom su se čvrsto slijepila u tvrdi kamen vapnenac koji se izdigao iz mora u planine. Od takvih stijena građena je čitava obala Jadrana i planine poput Velebita, Biokova i Dinare.

3. GEOMORFOLOGIJAKRŠA

Krš ili kras je specifičan reljef koji se razvija na terenima izgrađenim od topivih stijena. Na kršu je tlo vrlo plitko, a voda se uglavnom kreće podzemnim tokovima. Na području Dinarida nastaje na vapnencima i dolomitima, a može još nastati na gipsu, anhidridima, solima i drugom topivom supstratu.

Najvažniji čimbenik u stvaranju krškog reljefa je voda. Za proces okršavanja važni su ugljikov dioksid iz zraka, te ugljik i organske kiseline iz tla koji blago zakiseljavaju vodu u kojoj su otopljeni. Takva voda počinje rastvarati topivu stijenu bilo kemijskim (korozija) ili mehaničkim putem (erozija). Okršavanju bitno pomaže primarna raspucanost stijena, uzrokovana tektonskim poremećajima u Zemljinoj kori. Zahvaljujući protoku vode, pore i pukotine u stijenama šire se i stvaraju se brojne krške pojave i oblici. Oni mogu biti na površini (egzogeni) ili pod površinom (endogeni).

Egzogeni ili vanjski krški oblici su krška polja, ponikve (vrtače), uvale, kamenice, škrape, ponornice i krške riječne doline, te prirodni kameni mostovi.

Kamenice su udubljenja u kompaktnim vapnencima, najčešće na ravnim plohama, nastale korozivnim djelovanjem oborinskih voda. Redovito su plitke, a promjer im može biti i do 2 metra. U njima se često zadržava voda. (Slika 2. Vanjski krški oblici)

Škrape su žljebovi nastali korozijskim djelovanjem vode prilikom njenog slijevanja duž ogoljenih i nagnutih ploha vapnenaca. (Slika 2. Vanjski krški oblici)

5 | S t r a n i c a

Slika 2. Vanjski krški oblici: kamenica (lijevo) i škrape (desno)

Ponikve (vrtače) su ljevkasta udubljenja na površini krškog terena. Promjer im može biti od nekoliko metara do nekoliko stotina metara. Nastaju korozijskim i erozijskim djelovanjem površinskih i podzemnih voda, te urušavanjem u kasnijim fazama razvoja. (Slika 3.Najveća vrtača u Istri)

Uvale su duguljaste udubine u krškom području. Duljina im iznosi nekoliko stotina metara do nekoliko kilometara, a širina im je mnogo manja. Duž uvala mogu se javiti povremeni vodotoci koji završavaju u ponorima.

Polje je najveća morfološka pojava u kršu. Dno krških polja je zaravnjeno zbog taloženja geološki mlađih sedimenata. Poljima teku povremeni ili stalni vodeni tokovi. Tako često na jednoj strani imamo krške izvore, a na drugoj ponore. Zbog čestih začepljenja ponora dolazi do plavljenja polja i stvaranja periodičkih jezera. Kod nas je najveće Ličko polje.

Dinarski krš podrazumijeva krš razvijen na području Dinarida. Vrstama, brojnošću i razvijenošću prisutnih krških formi, na površini i u podzemlju, on predstavlja tipični ili klasični krš, odnosno svjetski locus typicus. Zato ne čudi da se u svjetskoj geološkoj terminologiji za neke krške fenomene, kao što su ponor, dolina, polje i drugi, koriste izvorni nazivi nastali na dinarskome području. (Slika 4. Dinarski strukturni pojasevi)

Na području Dinarida razvijeno je više tipova krša:

duboki i plitki krš (ovisno o debljini karbonatnih stijena), osamljeni (izolirani) krš, nastao u karbonatnim stijenama koje su izolirane u

nepropusnoj okolici, pokriveni krš, koji je prekriven debljim pedološkim supstratom (tlom) ljuti krš, koji prekriva velike površine Hrvatske, a karakteriziran je izrazitom

kamenitošću i gotovo potpunim nepostojanjem tla, odnosno pedološkog supstrata.

Postoje još i grohot, mrežasti krš, škrapare te brojni drugi krški tipovi.

6 | S t r a n i c a

Krš u Hrvatskoj najvećim je dijelom proširen na području Dinarida i razvijen na vapnencima i dolomitima. U Hrvatskoj prekriva oko 50 % ukupnog državnog teritorija, a kontinuirano se proteže od Istre na zapadu do Konavala na krajnjem jugu Dalmacije te do Karlovca na sjeveru Hrvatske.

Krška su područja Hrvatske zbog pomanjkanja površinskih voda i malo obradiva tla, a u planinskim dijelovima i teške prohodnosti, oduvijek bila slabije naseljena. Danas, u vrijeme velike ugroženosti i devastacije prostora, to se pokazuje i kao određena prednost, jer su krška područja Hrvatske, kao i cijelih Dinarida, najvećim dijelom ostala izuzetno dobro očuvana.

Ona predstavljaju vruću točku biološke raznolikosti za špiljsku faunu u svjetskim razmjerima. Ako tome pridodamo iznimnu raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, brojne i rijetke reliktne vrste (primjerice čovječju ribicu, velebitsku degeniju, krškog puha) te izvorne domaće pasmine i sorte (dalmatinski pas, tornjak, dalmatinski magarac, lička ovca, višnja maraska, plavac mali i brojne druge), vrijednost ovog prostora postaje mnogo važnija nego što se čini.

Slika 3. Najveća vrtača u Istri

7 | S t r a n i c a

Slika 4. Pojednostavljena tektonska karta hrvatskog dijela Dinarida

Legenda:

A – Adriatik (Adriaticum), jadranska krška platforma

D – Dinarik (Dinaricum), dinarska krška platforma

S – Supradinarik (Supradinaricum), eudinamično područje

P – Panonski bazen (Panonik), strukture Panonskog bazena

L – Špilja Lokvarka

Krš

L

8 | S t r a n i c a

4. SPELEOLOGIJAISPELEOLOŠKIOBJEKTI

Još u dalekoj prošlosti naši preci zalazili su u špilje da bi ustanovili mogu li im poslužiti kao privremeni zaklon, stalna boravišta, mjesta za pokop mrtvih i sl. Tako je krenulo istraživanje podzemlja. Riječ speleologija koja pojavljuje se krajem 19. stoljeća i označava znanstvenu disciplinu koja istražuje sve elemente prirodnih podzemnih šupljina, od osnovnog fizičkog istraživanja, topografskog snimanja i izrade nacrta, preko specijalističkih grana speleologije koje istražuju nastanak, razvoj, građu i ekologiju podzemnih šupljina, sve do paleontologije i arheologije koje zanima sadržaj špiljskih taložina. Dolazi od starogrčkih riječi spelaion (prirodna podzemna šupljina) i logos (znanost). Ljudi koji se bave speleologijom nazivaju se speleolozi, a da bi stekli potrebna znanja i vještine završavaju posebno osmišljene speleo-škole. S obzirom da je istraživanje podzemlja samo po sebi vrlo opasna aktivnost potrebna speleolog u podzemlje nikada ne odlazi sam, već u malim grupama od najmanje tri osobe.

Speleolozi istražuju speleološke objekte. To su prirodne podzemne šupljine duže ili dublje od 5 m, u koju može ući čovjek, a dimenzije ulaza su im manje od dubine ili dužine objekta. Postoji nekoliko podjela speleoloških objekata, a najčešća je ona koja se temelji na prosječnom nagibu kanala. Špilje su speleološki objekti kod kojih je prosječni nagib kanala manji od 45°, a jame su oni kod kojih je prosječni nagib između 45° i 90°. (Vidi slike 5. i 6.) Lokvarka je špilja jer u njoj dominiraju horizontalni kanali s nagibom manjim od 45º.

Podzemne šupljine koje prirodno nisu imali otvor na površinu, te ih je svojim djelatnostima otvorio čovjek nazivaju se kaverne. Načinom postanka i geomorfološkim osobinama se ne razlikuju od špilja i jama, samo je ulaz u njih umjetno stvoren. Lokvarka je kaverna, kojoj je ulaz umjetno otvoren početkom 20. stoljeća prilikom kopanja vapnenca za proizvodnju vapna.

Slika 5. Nacrt špilje Biserujka

9 | S t r a n i c a

Slika 6. Nacrt jame na Biokovu

Prema nastanku ili genezi speleološki objekti mogu biti:

tektonski (razmicanjem blokova stijene), abrazijski (razarajućim djelovanjem valova), erozijski (mehaničkim djelovanjem vode, vjetra, leda i sl), korozijski (kemijskim otapanjem stijena), vulkanogeni (vulkanskim procesima, to mogu biti kanali kroz koje je nekad tekla

lava ili zbog prolaska plinova i vodene pare) umjetni (nastali radom čovjeka pa ih se često ne ubraja u prave speleološke

objekte) i nastali kombiniranim djelovanjem više navedenih tipova, koji su najčešći.

10 | S t r a n i c a

Tako je i špilja Lokvarka nastala kombiniranim erozijsko-korozijskim djelovanjem vode u matičnom vapnencu.

Prema morfološkom tipu objekti mogu biti:

jednostavni (u pravilu jedan kanal bez odvojaka), razgranati (osim glavnog kanala ima i sporedne, često je teško odrediti koji je

glavni), etažni (dvije ili više međusobno spojenih etaža), koljenasti (spušta se ili penje, s jednim ili više vertikalnih skokova, odnosno

naglim promjenama smjera pružanja kanala) ili činiti sustav (dva ili više međusobno spojena speleološka objekta. Mogu biti

špiljski ili jamski. Sustavi su uglavnom većih dimenzije, razgranati s nekoliko etaža).

Špilja Lokvarka tipičan je etažni speleološki objekt i sastoji se od čak 6 etaža (Slika 7. Speleološki nacrt špilje Lokvarke).

Prema hidrološkoj funkciji razlikuju se:

suhi, s nakapnicom, sa stajaćom vodom, s vodenim tokom, potopljeni, te poseban tip objekata koji nazivamo ledenice i sniježnice u kojima se tijekom

većeg dijela ili cijelu godinu zadržava snijeg ili led, a obično se javljaju u planinskom dijelu krškog područja

Špilja Lokvarka prema hidrološkoj je funkciji objekt s vodenim tokom, a u njoj nalazimo nakapnice i stajaću vodu.

Prema hidrogeološkoj funkciji špilje i jame mogu biti:

ponori, izvori, estavele, vrulje i protočni objekti.

Špilja Lokvarka protočni je speleološki objekt kroz koji u najnižoj, 6. etaži protječe vodeni tok.


Slika 7. Speleološki nacrt špilje Lokvarka

ŠP

ILJA

LO

KV

AR

KA


U dinarskom kršu javljaju se tipična uzlazna krška vrela (izvori) koja mogu biti vrlo bogata vodom. U priobalnom području, posebno u Hrvatskoj, postoji velik broj podmorskih izvora, koje zovemo vrulje. One su nastale za vrijeme posljednjeg ledenog doba kada je razina mora bila puno niža i funkcionirale su kao krški izvori. Nakon otapanja ledenjaka razina mora se podigla i potopila postojeće izvore i ostale speleološke objekte.

Ponor je speleološki objekt, špilja ili jama, u koji stalno ili povremeno ponire voda, to je mjesto gdje voda dotječe s vodonepropusnih na propusne stijene (vapnenci) i pritom ponire u podzemlje. Vrlo su česti uz rubove krških polja.

Estavela je specifični speleološki objekt, špilja ili jama koja u kišnim razdobljima, kao posljedica podizanja razine podzemnih voda, izbacuje vodu i ponaša se kao izvor, a tijekom povlačenja vodnog vala iz okoline voda ponire kroz te iste otvore pa se ona ponaša kao ponor.

Postoje još i brojne druge podjele speleoloških objekata, prema vrsti stijene u kojoj su nastali, vrstama organizama koje ih naseljavaju i dr.

Treba razjasniti da podzemne građevine, nastale ljudskim djelovanjem, kao što su rudnici, podzemni kamenolomi, tuneli, skloništa i drugo, nisu speleološki objekti, jer je po definiciji za speleološke objekte ključan prirodan nastanak.


5. NASTANAKSPELEOLOŠKIHOBJEKATA

Nastanak speleoloških objekata naziva se speleogeneza i odvija se zbog složenog korozijsko-erozijskog djelovanja vode na pukotine u matičnom vapnencu. Voda koja prodire u podzemlje u sebi ima otopljeni ugljikov dioksid (CO2) iz zraka. Zbog toga je ona blago kisela i počinje topiti stijenu. Kiselost vode može se bitno povećati procjeđivanjem kroz deblje naslage humusa zbog prisutnih huminskih kiselina.

Nastanak speleoloških objekata možemo podijeliti u tri osnovne faze:

1. Početna ili inicijalna faza – u pukotine koje su nastale pomacima u zemljinoj kori dolazi površinska voda. Ona otapa vapnenac, ove pukotine se postupno šire i spajaju, protok vode sve je veći i dolazi do druge, glavne faze razvoja objekata.

2. U glavnoj fazi razvoja speleoloških objekata pukotine nastale otapanjem se šire pod djelovanjem vode koja lomi i odnosi komade stijene. Podzemne se šupljine znatno povećavaju, a veličina podzemnih prostora ovisi o brojnim čimbenicima.

3. U završnoj ili kasnoj (fosilnoj) fazi razvoja dolazi do taloženja odlomljenog materijala te nastaju špiljski ukrasi, sige.

U krajnjoj fazi uslijed prestanka djelovanja vode dolazi do smrti špilje, pucanja siga i konačno njezina urušavanja. Često u istom speleološkom objektu nalazimo špiljske kanale koji su u raznim fazama razvoja: obično su najviše etaže špilje u završnoj, fosilnoj fazi, a najniže u početnoj fazi.

Kada voda koja sadrži CO2 i otopljeni vapnenac dođe u podzemlje, okoliš drugačije temperature, tlaka i vlage, to uzrokuje ispuštanje ugljikovog dioksida i taloženje prethodno otopljenog vapnenca. Na taj način nastaju špiljski ukrasi (speleoteme ili sige). Brzina nastanka špiljskih ukrasa ovisi u uvjetima u podzemlju (temperaturi i vlazi), brzini dotoka vode, količini otopljenog vapnenca i sl. Goleme sige mogu rasti milijunima godina, no češće rastu samo desetke do stotine tisuća godina. Brzina varira u speleološkim objektima na istom području, pa čak i u istom objektu. Uzima se da je prosječna brzina rasta od 1 do 2 mm na godinu.

Većina siga građena je od kristaliziranog vapnenca (CaCO3) u obliku kristala kalcita, a manje od kristala aragonita. Kalcit i aragonit razlikuju se po obliku kristala koji tvore. Čisti kalcit kristalno je proziran, ali zbog redovitih primjesa poprima raznu obojenost. Od humusnih kiselina bude kremaste boje, preko žućkaste do blago narančaste. Od primjesa iona željeza dobiva jaču žutu, narančastu do crvenu boju, a primjesa iona mangana daje još tamniju, smeđu, čak i crnu boju. Primjese mulja, gline ili organske tvari, primjerice guana, daju mutnu, prljavo smeđu do spaljeno crnu boju siga. (Slika 8. Sige u špilji Lokvarka)


Slika 8. Sige u špilji Lokvarka

Stalaktiti rastu od stropa prema podu špilje. Kada kapljica vode dođe na strop oko sebe u obliku prstena taloži vapnenac pa tipični stalaktiti imaju cjevčicu u sredini kroz koju se procjeđuje voda. U početnoj fazi stalaktiti imaju izgled tanke cjevčice koja se još naziva i makaron. Tokom vremena stalaktiti rastu i zadebljavaju se. (Slika 9. Početna faza nastanka stalaktita)

Slika 9. Početna faza nastanka stalaktita (makaron) s vidljivom šupljinom u sredini


Stalagmiti nastaju kapanjem vodene otopine sa stropa špilje. Kapanjem dolazi do oslobađanja CO2 iz otopine, te kristalizacije kalcita na podu. Stalagmiti za razliku od stalaktita nemaju početnu fazu nastanka u obliku cjevčice, dakle u njihovom presjeku nema rupe u sredini. Zbog prskanja kapi redovito su širi od stalaktita.

Stalagnati ili stupovi nastali su spajanjem stalaktita i stalagmita.

Saljevi su sige izlučene preko baznih stijena i nastaju polaganim slijevanjem vodenog filma.

Zavjese su izdužene sige nastale linijskim klizanjem kapi vode po kosom stropu. Mogu biti ravne ili vijugave, a posebna im je karakteristika da prilikom udarca ili jakog strujanja zraka vibriraju i proizvode zvuk te da često mogu biti nazubljene na vrhu. (Slika 11. Špiljski ukrasi)

Kamenice su sige nastale na nagnutom podu špilje postupnim taloženjem kalcijeva karbonata i prelijevanjem vode iz gornjih u donje, pri čemu nastaju cijeli nizovi kamenica. (Slika 10. Kamenice u Šparužnoj jami)

Slika 10. Kamenice u Šparužnoj jami


Koraloidi ili globuliti su sige karakteristična koraljnog oblika, koje nastaju obično prskanjem kapi koje padaju na podlogu u uvjetima izuzetno visoke zasićenosti vlagom.

Heliktiti ili ekscentrične sige rastu u raznim pravcima ne poštujući gravitacijsku silu, a nastaju vrlo sporom cirkulacijom vode u skladu sa zakonima kristalizacije.

1. stalagmit b) zavjesa

2. stalagnati

d) saljev

Slika 11. Špiljski ukrasi


Špiljski biseri su više-manje pravilne okrugle sige u obliku bisera, nastale u udubljenjima u stijeni ili sigovini u koje kaplje voda. Princip nastanka sličan je pravim biserima, odnosno oko jezgre se koncentrično talože slojevi vapnenca.

Hijeroglifi su sige izlučene u vrlo tanku sloju, često ne slijepljene za podlogu, koje čine razne linije i prividne crteže i natpise, po čemu su dobile ime. Kad tvore pravilne okrugle forme, nazivamo ih leopardova koža. (Slika 12. Hijeroglifi u špilji Lokvarka)

Slika 12. Hijeroglifi u špilji Lokvarka

Špiljski pamuk pripada grupi vlaknastih siga, građenih od vlaknasto igličastih kristala, koje obično tvori gips, a rjeđe drugi minerali. Sastoji se od međusobno isprepletenih niti vlaknastih kristala, a pojavljuju se obično na podnom sedimentu i na zidovima.

Špiljski sedimenti ili taložine u podzemlju mogu biti različiti. Postoje sedimenti koje čini kameno kršje, pijesak, humus itd. Značajni su biogeni sedimenti, nastali od vapnenastih cjevčica podzemnih cjevaša ili ljuštura podzemnih školjkaša te izmeta šišmiša (guano), uz koje su vezane i skupine pojedinih životinjskih vrsta u podzemlju. Posebno su značajni sedimenti u ulaznim dijelovima špilja, jer često sadrže skeletne ostatke, odnosno fosile raznih životinjskih vrsta koje su nekada živjele u našim krajevima. Uz njih se povremeno pronalaze i ostaci fosilnih ljudi te njihove rukotvorine – razne alatke od kremena ili kosti (artefakti). Zahvaljujući njima moguće je rekonstruirati klimu vremena u kojem su živjeli. Špilje s ovakvim sedimentima nazivamo paleontološkim nalazištima. Neke životinje iz razdoblja pleistocena, kao špiljski medvjed, špiljski lav i špiljska hijena, bile su vezane uz podzemne prostore. Njihove ostatke možemo pronaći duboko unutar špilje. Na njihovu prisutnost u špiljama upozorit će nas njihova legla te izbrušene stijene na mjestima kojima su godina prolazile brojne generacije ovih danas izumrlih životinja ili pak mjesta oštrenja pandži.


U špilji Lokvarka su sedimenti posebno prisutni u najdubljoj, 6. etaži u obliku nanosa pijeska i sitnog šljunka te crnog blata, nastalog ispiranjem tupine prilikom eksploatacije rudnika željezne rude pirita (FeS2) u obližnjem rudniku Srednji jarak kod Lokava. (Slika 13. Sedimentni nanosi u 6. etaži špilje)

Slika 13. Sedimentni nanosi u 6. etaži špilje

Ledene sige stvaraju se smrzavanjem kapajuće, tekuće i procjedne vode, te vodene pare iz špiljskog zraka. Ledene sige česte su na ulaznim dijelovima špilja i jama koje se nalaze u višim planinskim područjima ili u podnebljima hladnih klima. Za hladnih zima mogu se uočiti i na ulazu u špilju Lokvarka. (Slika 14. Ledeni stalagmiti u Lokvarci)

Slika 13. Ledeni stalagmiti u Lokvarci


6. SPELEOLOŠKIOBJEKTIUHRVATSKOJISVIJETU

Speleološki objekti u Hrvatskoj izuzetno su brojni i do sada ih je utvrđeno preko 10.000. Daleko je najveći broj speleoloških objekata s prirodnim ulazima, ali postoje i bezbrojne kaverne, podzemne šupljine bez ulaza, koje su u najvećem broju još neotkrivene, a većina ih nikada i neće biti otkrivena. Velika većina objekata nalazi se na području Dinarida, kojima pripada i Gorski kotar. S obzirom na morfološke karakteristike prevladavaju jame, kojih je oko 70 %, dok je špilja oko 30 %.

Hrvatski krš je poznat u svijetu po dubokim jamama. U Hrvatskoj je do sada istražena 54 jama dublja od 250 m, od čega su tri jame dublje od 1000 m (Jamski sustav Lukina jama-Trojama,Slovačka jama i Jamski sustav Velebita), a ukupno ih je 18 dubljih od 500 m. Najveći broj dubokih jama nalazi se na planini Velebit. Najdublja jama u Hrvatskoj za sada je Jamski sustav Lukina jama – Trojama na Sjevernom Velebitu, duboka 1421 m.

Najdulja hrvatska špilja je Jamski sustav Kita Gaćešina - Draženova puhaljka koji se nalazi na Južnom Velebitu sa duljinom kanala od 21 909 m (iako ima u prosjeku više horizontalnih nego vertikalnih kanala, te bi stoga trebao spadati u špilje, ulaz u ovaj sustav je okomit (jamski) te su za ulazak u njega potrebna posebna znanja i vještine pa se smatra jamskim sustavom) Drugi po duljini je Špiljski sustav Ðulin ponor – špilja Medvedica, dužine 16 396 m na području Ogulina.

Na popisu najdubljih jama svijeta prvo mjesto zauzima jama Krubera (Voronja) u Grutiji s dubinom od 2 197 m. Jame sa Sjevernog Velebita, sustav Lukina Jama – Trojama i Slovačka jama zauzimaju 15. i 24. mjesto.

Najduži špiljski sustav na svijetu je Mammoth Cave System i nalazi se u SAD-u. Ukupna dužina kanala mu iznosi 627 644 m. Naš najduži sustav Kita Gaćešina - Draženova Puhaljka, nalazi se na tek 196. mjestu ovog popisa.

Mnogi speleološki objekti tek čekaju da budu otkriveni, a mnogi već istraživani i dalje se istražuju i u njima otkrivaju ranije nepoznati podzemni prostori.


7. PREGLEDISTRAŽIVANJAŠPILJELOKVARKA

Lokvarka je relativno nedavno otkrivena, početkom 20. stoljeća. Trgovac Jakob Bolf iz Lokava 1911. otkriva špilju Lokvarku prilikom kopanja kamena vapnenca za proizvodnju vapna. Već 1912. proširen je ulaz i postavljene su troje drvene stepenice i jedan most, čime je špilja prvi put turistički uređena.

U lipnju 1912. biospeleološka istraživanja provodi August Langhoffer, kustos Hrvatskog prirodoslovnog muzeja iz Zagreba, te zagrebački koleopterolozi, stručnjaci za kukce kornjaše, Viktor Stiller, Robert Weingärtner i Italo Hochetlinger.

U listopadu 1912. geolog i speleolog Josip Poljak i njegov pratilac Emil Rössler istražuju špilju. Iste godine J. Poljak objavljuje prvi članak o špilji, njezin nacrt te prve poznate fotografije snimljene duboko u nekom speleološkom objektu u Hrvatskoj. U radu „Pećine okoliša lokvarskog i karlovačkog“ iz 1913. J. Poljak opširnije opisuje Lokvarku. Prilikom istraživanja oni također prikupljaju i špiljsku faunu, a prikupljeni biološki materijal čuveni češki biospeleolog Karel Absolon uvodi u svoju kolekciju Biospeleologica Balcanica pod brojem BB Lok. 541.

Biospeleološka istraživanja nastavljaju se već 1913. i 1914., kada biološki materijal u špilji prikupljaju slovenski biospeleolozi, a on je zaveden u Zbirci slovenskog biospeleološkog društva u Ljubljani pod brojem Lj 124.

Geolozi Mijo Kišpatić i Fran Tućan objavljuju 1914. u izdanju Matice Hrvatske knjigu Slike iz rudstva, u kojoj kao primjer nastanka siga daju fotografiju Kapelice iz špilje Lokvarke. (Slika 14. Fotografija Kapelice objavljena u djelu Slike iz rudstva iz 1914.)

S vremenom su drvene stube i mostovi popustili, pa je 1935. špilja ponovno uređena za turističke posjete i u njoj je po prvi put postavljena električna rasvjeta.

Iste godine J. Poljak u radu Lokvarska pećina, objavljenu u časopisu Hrvatski planinar, ispravlja dotadašnji pogrešan naziv špilja Lipa u špilja Lokvarka. Do greške u nazivu došlo je zato jer su prvi istraživači smatrali da se špilja nalazi u obližnjem brdu Debela lipa (959 m), po kojem su špilji dali ime, a naknadno je utvrđeno da je špilja locirana u Kamenitom vrhu (915 m).

Tijekom 1937. i 1938. biološki materijal prikupljaju slovenski biospeleolozi Egon Pretner i Viktor Kodrič, a u svibnju 1941. talijanski koleopterolog H. Springer iz Trsta.


Slika 14. Fotografija Kapelice objavljena u djelu Slike iz rudstva iz 1914.

Zagrebački biospeleolog Vladimir Redenšek u ljeto 1950. prikuplja kornjaše u špilji, a ujesen 1953. zagrebačka stručnjakinja za šišmiše, hiropterolog Beatrice Đulić, istražuje faunu šišmiša i prikuplja biološki materijal.

Najsustavnija fizička speleološka istraživanja provode 1953. članovi SO HPD „Željezničar“, koji otkrivaju i istražuju 5., tzv. Djevičansku etažu, kao i nekoliko manjih sporednih špiljskih kanala u turističkom dijelu. Slavko Marjanac, voditelj ovih istraživanja, u članku Pećina Lipa kod Lokava, objavljenu 1954. u zagrebačkom časopisu Speleolog, objavljuje do tada najtočniji nacrt špilje te navodi špiljsku faunu utvrđenu prilikom istraživanja.

Konzervatorski zavod za zaštitu prirode 1957. postavlja željezna vrata na ulaz Lokvarke, a na osnovi iznimnih geomorfoloških vrijednosti špilja Lokvarka proglašena je geomorfološkim spomenikom prirode 11. prosinca 1961., pod registarskim brojem 54, istovremeno s Cerovačkim špiljama kod Gračaca. Prije njih geomorfološkim spomenikom prirode bila je proglašena samo Modra špilja na otoku Biševu 1951. godine.

Zbog dotrajalih instalacija špilja je 1962. po treći put uređena za turističke posjete.


U ljeto 1963. nizozemska stručnjakinja za pauke, arahnolog Christa L. Deeleman-Reinhold, prikuplja biološki materijal u špilji, a u ljeto 1995. i 1996. faunu prikuplja talijanski arahnolog Fulvio Gasparo iz Trsta.

Članovi Speleološkog društva „Pauk“ iz Fužina u srpnju 1996. istražuju i detaljno topografski snimaju 5., Djevičansku etažu.

U rujnu 1996. Gordan Polić (SD „Pauk“, Fužine) i Roman Ozimec (HBSD) započinju sustavna istraživanja Lokvarke, koja traju do danas. Već prilikom prvog istraživanja, u rujnu 1996., prikupljaju biološki materijal u Djevičanskoj etaži i nalaze prvi primjerak do tada nepoznata endemičnog roda Croatodirus. Vrsta je opisana 2004. pod imenom Croatodirus ozimeci, a do sada je ovaj endemični troglobiontni podzemljar (Fam. Cholevinae, tribus Leptodirini) pronađen samo u Lokvarci i to jedan jedini primjerak! Prilikom daljnjih istraživanja, uslijed proloma oblaka i intenzivna protoka vode, istraživači otkrivaju uzak vertikalni nastavak u 5. etaži. Istraživački dvojac se kroz taj vertikalni kanal, nakon višekratna klesanja i miniranja, 1998. probija u aktivnu 6., tzv. Gordanovu etažu, u kojoj postoji stalan vodeni tok, ustvari ponor rječice Lokvarke, a koja je smještena 275 metara dublje od ulaza.

Ova se etaža detaljnije istražuje 2001., kad se istraživanju priključuju brojni istraživači iz drugih speleoloških udruga (HBSD, SD „Karlovac“, „Ursus spelaeus“ iz Karlovca, „Spelunka“ iz Opatije, „Estavela“ iz Kastva, SO HPD „Velebit“ iz Zagreba) i kad je istražen podzemni kanjon kojim se špilja nastavlja. Od 1996. do kraja 2007. u ukupno 14 akcija, uz prikupljanje faune i otkriće brojnih novih predstavnika špiljske faune, vršene su mikroklimatske izmjere mobilnim mjernim instrumentima duž cijele špilje, a po prvi put vršeno je makrofotografiranje faune i detaljno fotografiranje špiljskog prostora.

Posljednje uređivanje Lokvarke bilo je 2012. godine kada je zamijenjeno prvo i drugo stepenište, postavljen dio nove ograde te nova, odgovarajuća rasvjeta i vrata koja omogućavaju lakši ulazak i izlazak šišmiša.

Daljnji su pravci istraživanja špilje Lokvarke sljedeći:

Nastavak speleoloških istraživanja u 6. etaži Dodatna speleološka istraživanja u prvih 5 etaža Speleološko istraživanje ponora Lokvarke i drugih jama u okolici Sustavna biospeleološka i ekološka istraživanja svih istraživanih etaža i

objekata Ostala specijalistička i znanstvena istraživanja (ekološka, hidrološka,

geološka...) Izrada fotodokumentacije Snimanje videomaterijala


8. OSNOVEGEOLOGIJEIHIDROLOGIJEŠPILJELOKVARKA

Špilja Lokvarka nastala je u jurskim vapnencima i dolomitima. Izmjena vapnenačkih i dolomitnih naslaga uvjetovala je karakterističnu morfologiju špilje, odnosno stvaranje etaža, a naročito je vidljiva između 4. i 5. te 5. i 6. etaže, kod izmjene prostranih vapnenačkih horizontalnih kanala i dolomitnih uskih, vrlo teško prolaznih, vertikalnih kanala.

Špilja je nastala korozivnim djelovanjem vode duž pukotine za vrijeme perioda izmjene ledenih doba na Zemlji, koji je započeo prije oko 2 milijuna godina, a završio prije oko 100 000 godina. Najvjerojatnije je voda s Lokvarskog polja nekada ponirala na sadašnjem ulazu u špilju. Kada se razina polja spustila, i voda se spustila niže te je započela ponirati u današnji ponor Lokvarke, smješten na sjevernom rubu Lokvarskog polja. U gornjim etažama, koje su izgubile aktivnu ponornu funkciju, počelo je taloženje sigovine iz procjedne vode.

O starosti špilje teško je dati preciznije podatke jer nedostaju potrebna znanstvena istraživanja. J. Poljak starost je sigastih ukrasa procijenio na oko 20 000 godina, na osnovi vremena potrebna za formiranje stupa u glavnoj dvorani, ali naglašava da je starost same špilje Lokvarke mnogo veća.

Hidrologija i hidrogeologija špilje Lokvarke vezana je uz sliv istoimene rječice Lokvarke, koja pripada dijelu visoke zone sliva rijeke Kupe, odnosno crnomorskom slivu. Protječe pretežito površinski, zatim ponire te se ponovo javlja na izvorima uz rijeku Kupu. Vode rječice Lokvarke se po izgradnji Hidroelektrane „Vinodol“ i akumulacije Omladinsko jezero prebacuju tunelom u jadranski sliv, a samo manji dio završava u prirodnim ponorima. Planirana je dodatna akumulacija na području Lokava kod potoka Križ.


9. SMJEŠTAJIOPISŠPILJELOKVARKA

Špilja Lokvarka smještena je neposredno uz autocestu Zagreb–Rijeka, oko 2 km istočno od centra naselja Lokve, na jugoistočnim padinama brda Kameni vrh (906 m) na 760 m nadmorske visine. Od županijskog središta, grada Rijeke, udaljena je 25 km, a od Delnica svega 5 km.

Lokvarka je etažni špiljski objekt koji čini šest etaža, od čega su za turistički posjet uređene prve četiri. Špiljski kanali nastali su u debelim slojevima jurskih vapnenaca. Otvor špilje okrenut je u pravcu juga, dok se prva etaža pruža u smjeru sjever–jug. Druga i treća etaža imaju smjer sjeverozapad–jugoistok, dok se četvrta i peta, kao i najdublja i najdulja šesta etaža, ponovo pružaju u pravcu sjever–jug. (Slika 16. Obrađen i pojednostavljen turistički nacrt špilje Lokvarka)

Prema dosadašnjim istraživanjima špilja Lokvarka je dužine 1179 m te dubine oko 275 m. Najdublji je turistički uređen speleološki objekt u Hrvatskoj, u kojem se turisti mogu spustiti do dna turistički uređena dijela oko 75 m dubine od ulaza. (Slika 15. Ulaz u špilju Lokvarka)

Slika 15. Ulaz u špilju Lokvarka


Slika 16. Obrađen i pojednostavljen turistički nacrt špilje Lokvarka


Špilja Lokvarka dio je špiljskog sustava u koji su uključeni ponor rječice Lokvarke, čija se voda pojavljuje u 6. etaži špilje, zatim Jama kod Lokvarke, koja se nalazi oko 50 m od ulaza u Lokvarku, te vjerojatno još nekoliko ponornih objekata koji sprovode vodu do završne, hidrološki aktivne, 6. etaže špilje, formirane na vodonepropusnim slojevima. Budućim istraživanjima potrebno je fizički dokazati vezu između navedenih dijelova ovog špiljskog sustava te izraditi potpun nacrt objekta.

Ulazni dio špilje i dvorana A (1. etaža)

Ulaz u špilju peterokutnog je oblika (Slika 15. Ulaz u špilju Lokvarku). Od ulaza do prve dvorane špilja se spušta 8-metarskim stepenicama u prvu dvoranu. Prva dvorana, A, je duga je 22 m, široka 19 m, a visoka 16 m. Za vrijeme 1. svjetskog rata poslužila je Lokvarcima kao sklonište od Talijana. Na dnu dvorane vidljivi su brojni odlomci stijena te nešto špiljskih ukrasa. Sa lijeve strane uređene staze (ako smo okrenuti od ulaza u špilju) nalazi se lijepi saljev u obliku vodopada (nastao polaganim slijevanjem vodenog filma po matičnoj stijeni, iznad kojih se nalazi otvor od kojeg se nastavljaju dva špiljska hodnika, dostupna samo speleolozima Prvi hodnik proteže se prema sjeveru, uspinje prema gore i širi u malu izduženu dvoranu te dospijeva pod samu površinu zemlje (zapaženo korijenje u stropu i humus), čineći tako „tavan“ špilje u odnosu na dvoranu A. Drugi, nešto veći kanal završava uskim, još neistraženim ponorom i jednim uskim odvojkom. Spaja li se taj odvojak nakon suženja s glavnim kanalom u sljedećoj dvorani – Katedrali, ili je to samo pretpostavka S. Marjanca, bit će potrebno dokazati budućim istraživanjima.

Iz dvorane A kreće glavni kanal glavni kanal koji ju povezuje s ostatkom špilje. Na samome kraju ovaj hodnik sužava se do širine od 1,80 m i završava vertikalom od 12 m, kojom se spuštamo postavljenim stepenicama u 2. etažu špilje, nazvanu „Katedrala“.

Dvorana B – „Katedrala“ (2. etaža)

Nakon vertikalnog skoka, druga etaža špilje započinje velikom dvoranom koja je zbog iznimnih špiljskih ukrasa prozvana „Katedrala“. To ime je dobila zbog njezina visokog stropa, te ogromnog sigastog stupa, koji je visok 16 m, a izgleda kao da drži svod dvorane“. Dvorana je puna najraznolikijih oblika siga. Tako jedna lijepa i velika siga u lijevom kutu ima oblik propovjedaonice, a jedna sigasta zavjesa podsjeća na orgulje. Od glavne se dvorane na njenoj južnoj strani odvaja druga manja dvorana puna vrlo lijepih do 6 m visokih stalagmita. Dvorana ima promjer 21 m, visoka je 16 m i posve okrugla; od glavne je dvorane odijeljena 9 m visokom okomitom stijenom.“

Iz ove se manje dvorane po S. Marjancu nastavlja kanal koji je spaja s ulaznom dvoranom


Dvorana C (3. etaža)

Glavni se špiljski hodnik dalje iza 2. etaže spušta na sjeverozapad i čini 3. etažu špilje, koja se malo proširuje te formira malu dvoranu (C), u kojoj se zapaža protok vode, i nastavlja u istome smjeru u dužini od oko 100 m (do 220. metra špilje). Dvoranu C zovu i „Plesna dvorana“ jer su Lokvarci jednom prilikom pokušali održati koncert no zbog visoke vlage nisu nikako mogli ugoditi instrumente. Jedino se u ovoj dvorani za vrijeme kišnih dana formira jezerce.

Treća etaža završava vertikalnim skokom od 10 m, kojim pomoću postavljenih stepenica ulazimo u drugu veliku dvoranu, D. Njome započinje najduža 4. etaža špilje.

Dvorana D (4. etaža)

Prvi dio 4. etaže špilje predstavlja nepravilna dvorana dugačka oko 20 m. Zovu je još i „Crvena dvorana“ zbog obojenosti stijene. Takva crvena boja dolazi zbog prisutnosti iona željeza u vapnencu. Veličinom je malo manja od „Katedrale“, no mnogo manje je ukrašena. Ističe se dugačka bijela zavjesa od sigovine odmah pored stepenica za koju kažu da podsjeća na mamuta.

Četvrta etaža nastavlja se hodnikom dugačkim oko 150 metara, čija širina varira i koji vodi dalje do završne, manje, oko 11 m duge dvorane, nazvane „Kapelica“, kojom završava 4. etaža i ujedno turistički uređen dio špilje. Prije ove dvorane s lijeve strane opaža se neistražen dimnjak, iz kojeg se vertikalno precipitira voda. Za „Kapelicu“ kažu da je pravi biser ove špilje s mnoštvom špiljskih ukrasa. Mogu se vidjeti tzv. makaroni, početni stadij nastanka stalaktita, te hijeroglifi.

Djevičanska dvorana (5. etaža) – F

Nasuprot dimnjaka iz kojeg se procjeđuje voda, s desne strane uz veću količinu trulog drvenog materijala nalazi se vertikalni ulaz u 5. etažu (Slika 16. Ulaz u 5. etažu), koju su istraživači zbog netaknutosti nazvali „Djevičanskom“. Vrlo uska vertikala od 55 m dubine vrlo je opasna za speleologe jer pri vanjskim oborinama velika količina vode ponire kroz cijelu špilju u obliku brojnih potočića koji se svi spajaju i poniru u ovu vertikalu. Kroz nju se spuštamo u veliku dvoranu dugačku 105 m, s netaknutim i očuvanim špiljskim ukrasima. U ovoj je dvorani vrlo izražena vertikalna precipitacija vode i zamjećuju se tragovi vodenog toka u dijelu dvorane.

Upravo u ovoj dvorani pronađen je endemični kornjaš Croatodirus ozimeci koji nije pronađen nigdje drugdje u svijetu osim u špilji Lokvarka. Do danas pronađen je jedan jedini primjerak.


Slika 16. Ulaz u 5. Etažu

Gordanova dvorana (6. etaža) – G

Iz Djevičanske dvorane neposredno ispod ulazne vertikale nastavlja se iznimno uzak vertikalni hodnik od 85 m dubine, kojim se spuštamo u najnižu, 6. dvoranu špilje, koja je po prvom istraživaču Gordanu Poliću prozvana „Gordanova etaža“. Ona je hidrološki aktivna (kroz nju protječe voda) i predstavlja nastavak ponora rječice Lokvarke. Ovo je dimenzijama najveća dvorana i etaža špilje, dužine oko 350 m i visine od 20 do preko 50 m. Ogroman špiljski kanal koji dijelom prelazi u podzemni kanjon ispunjen je cijelom dužinom ogromnim kamenim blokovima koji su prekriveni tamnim muljem.

Mjestimično se među ogromnim kamenim blokovima formiraju vodeni brzaci, a voda protječe u pravcu sjevera te ponire na više mjesta među urušenim stijenjem. Otprilike na polovici dvorane nalazi se ogromno urušenje kamenih blokova, nakon kojeg se formira podzemni kanjon kojim se iznimno otežano napreduje dalje. 6. etaža završava završnim sifonom (poput lijevka u koji ponire voda) formiranim u dubokim slojevima mulja i gline. Iznad završnog sifona utvrđen je dimnjak ogromnih dimenzija, a pukotinom kod sifona prošlo se daljnjih 30-ak metara i ovaj pukotinasti kanal predstavlja mogućnost daljnjeg napredovanja u Lokvarki.


10. EKOLOGIJAŠPILJELOKVARKA

Život u podzemlju odvija se pod drugačijim pravilima nego život na površini. Najvažniji čimbenici su stalna temperatura, velika vlažnost i potpuni mrak. Jedino ulazni dijelovi špilje imaju ponešto svjetla i variraju u temperaturi i vlazi ovisno o godišnjem dobu. Ovi osnovni čimbenici uvjetuju specifične ekološke karakteristike podzemnih staništa.

Temperatura tla, zraka i vode špilje Lokvarke kreće se od 7,6 do 8,2 ºC uz relativnu vlagu zraka od 100%. Temperatura vode i zraka u najnižoj etaži isto tako varira ovisno o godišnjem dobu, prvenstveno zbog relativno kratkog podzemnog toka vode od lokvarskog ponora do ulaska u „Gordanovu dvoranu“, i nešto je viša nego u ostatku špilje.

Zbog nedostatka svjetla nema biljaka koje su inače vrlo važan izvor hrane životinjama. Isto tako, zbog manjka svjetla, kod pravih špiljskih organizama je zakržljao vid i oni se koriste drugim osjetilima poput njuha i opipa, te nemaju površinsku obojenost tijela.

Jedini izvor hrane u podzemlju je organska tvar koja dolazi s površine ili sami stanovnici podzemlja. Upravo zbog toga, metabolizam tih životinja je usporen, imaju duži životni vijek nego njihovi srodnici na površini, vrlo su maleni i ima ih jako malo.

Biospeleologija je grana biologije koja proučava život u podzemlju. Životinje u špiljama dijele se na više kategorija:

Troglokseni su životinje koje nisu pravi stanovnici podzemlja i najčešće borave u ulaznom dijelu, a često su unešene vodom ili slučajno upadnu u jame. Najčešći predstavnici su kune, žabe, puhovi, ribe koje donese tok vode, razne vrste vanjskih kukaca i sl…

Troglofili su životinje koje ne borave cijeli svoj životni vijek u podzemlju, ali ga koriste kao svoje stanište za određeni dio godine. Najpoznatiji predstavnici ove kategorije su šišmiši koji su ovisni o vanjskom okolišu radi hrane.

Troglobionti su životinje koje su se potpuno prilagodile podzemnom okolišu i obično ne mogu preživjeti izvan špilja. Prilagođene su mraku, visokoj vlažnosti i konstantnoj temperaturi. Primjer troglobionta je čovječja ribica ili endemični kornjaš Croatodirus ozimeci

Do sada je od faune špilje Lokvarke utvrđeno oko 25 pravih špiljskih organizama (troglobionata) te desetak uvjetno špiljskih organizama (troglofila).

Većina pravih špiljskih organizama pronađenih u Lokvarci su endemični za Hrvatsku što znači da ta vrsta živi na vrlo malom području, u ovom slučaju samo na području Republike Hrvatske i nigdje drugdje u svijetu.


U fauni špilje Lokvarke najzastupljeniji su kornjaši. Ozimčev podzemljar (Croatodirus ozimeci) do sada je pronađen samo u Lokvarki.(Slika 17. Lokvarski podzemljar (Croatodirus ozimeci) endem je špilje Lokvarka) Osim kornjaša prisutni su još i špiljski puž, pijavica, nekoliko vrsta rakušaca, grinje i lažipauci, zatim jedan od naših najvećih špiljskih pauka, te brojne druge vrste sitnih beskralježnjaka.

Slika 17. Lokvarski podzemljar (Croatodirus ozimeci) endem je špilje Lokvarka

Od kralješnjaka su za špilju Lokvarku iz skupine šišmiša zabilježeni veliki potkovnjak i mali potkovnjak, a u zadnjoj etaži u vodenom toku iz skupine riba dugina ili kalifornijska pastrva koju je donijela voda..

Šišmiši spadaju u sisavce i uobičajeni su stanovnici špilja. Evolucijski su razvili ponašanje i prilagodbe koja im omogućuje upotrebu špilja kao staništa. Jedna od takvih prilagodbi je i eholokacija. Šišmiši ispuštaju posebne vrste zvukova, uglavnom nečujne ljudskom uhu, koji se odbijaju od prepreka i vraćaju prema šišmišu. On registrira te odbijene zvukove i na temelju toga može procijeniti udaljenost plijena, brzinu njegovog kretanja i položaj prepreka u prostoru. Tako da je mit o šišmišima koji se upliću ljudima u kosu potpuno krivi, jer oni, zbog mogućnosti eholokacije, uvijek znaju gdje se mi nalazimo i dobro nas izbjegavaju. (Slika 18. Eholokacija šišmiša)

Veliki i mali potkovnjak koji se mogu naći i u Lokvarci imaju posebno građenu njuškicu koja je znanstvenike podsjećala na potkovu, po čemu su i dobili ime. Takav oblik njuškice im služi kako bi lakše ispuštali posebne vrste zvukova koje koriste u ekolokaciji. (Slika 19. Veliki potkovnjak)

Veći broj vrsta hibernira u špiljama („spavaju zimski san“) budući da one pružaju stabilne uvjete okoliša za vrijeme dok je vanjsko vrijeme hladno ili promjenjivo. Mnogim


vrstama špilje su zaklon kritičan za njihov opstanak. Pored toga oni koriste špilje za parenje, u njima doje i brinu se o mladima ili ih koriste kao stanke tijekom migracija. Šišmiši mogu letjeti velike udaljenosti do špilja gdje će se razmnožavati i hibernirati, posebno u područjima gdje su špilje rijetke. Kolonije šišmiša u špiljama su najveće koncentracije sisavaca na Zemlji (neke kolonije šišmiša u Americi imaju i preko 20 milijuna jedinki).

Slika 18. Eholokacija šišmiša

Vrlo je važno ne ometati šišmiše u hibernaciji tokom zime jer oni troše puno energije na buđenje. Ako se zbog ometanja probudi usred zime, ne može naći hranu je nema kukaca te postoji mogućnost da ugine prije proljeća upravo zbog izgladnjelosti.

Slika 19 Veliki potkovnjak

Glasanje

Odbijeni zvučni valovi


11. ZAŠTIĆENAPODRUČJAUPRIMORSKO–GORANSKOJŽUPANIJI

Zaštićena područja u Hrvatskoj možemo podijeliti u nekoliko kategorija:

Strogi rezervat Nacionalni park Park prirode Regionalni park Posebni rezervat Značajni krajobraz Park šuma Spomenik prirode Spomenik parkovne arhitekture

Najveća kategorija zaštite je strogi rezervat i jedino takvo područje u Primorsko – goranskoj županiji su Bijele i Samarske stijene. Tamo je priroda neizmijenjena ili neznatno izmijenjena i zabranjena je svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti odvijanje prirodnih procesa.

Nacionalni park koji se nalazi u PGŽ je Nacionalni park Risnjak.

Jedini park prirode u PGŽ je Park prirode Učka.

U blizini špilje Lokvarke nalaze se još neka zaštićena područja. Jedno od njih je i značajni krajobraz Vražji prolaz – Zeleni vir. Na području Gorskog kotara su i park – šume Golubinjak i Japlenški vrh.


12. TURISTIČKEŠPILJEHRVATSKE

Turistički posjeti speleološkim objektima, odnosno svjesno ulaženje u špilje i jame radi uživanja u špiljskom prostoru i špiljskim ukrasima, vrlo su stara datuma i započeli su već u osvit civilizacije, dok je turističko korištenje speleoloških objekata u ekonomske svrhe relativno novijeg datuma, a jedna od prvih turistički uređenih špilja upravo je Lokvarka, koja je prvi put uređena za posjet još 1912., samo godinu dana nakon otkrića. U Hrvatskoj postoji drevna tradicija posjećivanja, ali i turističkog korištenja špilja u ekonomske svrhe. U Špilji za Gromačkom vlakom nedaleko Dubrovnika nađeni su duboko u njoj zasigani otisci bosih nogu stari oko 5000 godina.

Prednosti:

promocija regije kroz njene prirodne ljepote i znanstvene vrijednosti gospodarski i kulturni razvoj te regije zapošljavanje domaće radne snage gospodarska dobit edukacijska vrijednost

Nedostaci:

fizička devastacija okolice objekta i samog objekta onečišćenje okolice objekta i samog objekta onečišćenje i poremećaj toka podzemnih voda poremećaj mikroklime objekta i razvoj lampenflore ugrožavanje populacija špiljske faune

Slika 20. Lampenflora


Lampenflora se pojavljuje u špiljama koje su turistički uređene pa je u njima postavljena rasvjeta. Takvo, umjetno doneseno svjetlo koje inače nije prisutno u podzemlju pospješuje razvoj algi i mahovina. One blago zakiseljavaju podlogu na kojoj rastu pa dolazi do razaranja stijene, te svojom pojavom narušavaju ljepotu špilje. (Slike 20. i 21. Lampenflora) Da bi se to izbjeglo, u turističkim špiljama se postavlja posebno svjetlo, te je zabranjena uporaba bljeskalica na fotoaparatima.

U Primorsko-goranskoj županiji nalaze se još dvije turistički uređene špilje. Jedna je špilja Vrelo kod Fužina, a druga je Biserujka na otoku Krku. Špilja Vrelo je ujedno i Lokvarci najbliža turistički uređena špilja i mogu ju posjećivati i osobe u invalidskim kolicima.

Slika 21. Lampenflora u špilji Lokvarka


13. VODIČKASLUŽBAUŠPILJILOKVARKA

Po definiciji, svaka turistička špilja mora imati organiziranu stručnu vodičku službu, pa tako i Lokvarka. Organizaciju vodičke službe špilje Lokvarke trebao bi voditi koncesionar špilje u suradnji sa županijskom Javnom ustanovom za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Primorsko-goranske županije te angažiranim stručnjacima.

Informiranje posjetitelja počinje već promotivnim materijalima i edukativnim pločama, a kad posjetitelji dođu do prihvatnog objekta, preuzima ih vodička služba, čije informiranje obuhvaća:

osobno predstavljanje i pozdravljanje upute o formiranju grupe uvodne informacije o pravilima posjeta i ponašanja informacije o mogućim opasnostima upute o korištenju opreme i rasvjete prijenos informacija o špilji eventualne korekcije vezane za pravila posjećivanja završni razgovor s isticanjem dopunske ponude promotivnog materijala o

Lokvarki i druge ponude vezane uz špilju upućivanje na druge turistički uređene špilje u blizini (Vrelo, Biserujka), turistička

odredišta (Park „Golubinjak“, NP „Risnjak“), a prema potrebi i na muzeje (Muzej žaba), restorane i druga lokalna odredišta

pozdravljanje

Vodič mora svoje izlaganje prilagoditi uzrastu i naobrazbi posjetitelja i njihovom stupnju zainteresiranosti!!!

Pri uvodnom informiranju vodič je dužan uputiti posjetitelje na Unutarnji red, koji treba biti vidljivo istaknut kod ulaza u špilju ili na prihvatnom objektu, a na kojem se navodi sljedeće:

Zabranjeno je samostalno ulaženje u špilju i kretanje izvan uređenih staza i putova.

Zabranjeno je oštećivanje sastavnica špilje i ugrađene opreme. Zabranjen je ulazak s kućnim ljubimcima u špilju. Zabranjeno je konzumiranje hrane i pića u špilji. Zabranjena je uporaba audiouređaja i stvaranje buke u špilji. Zabranjeno je pušenje u špilji.


Zabranjeno je fotografsko uz korištenje bljeskalice i elektroničko snimanje u špilji, osim uz posebnu dozvolu Ministarstva.

Prilikom obilaska Lokvarke, u okviru prijenosa informacija o špilji, vodič obavezno treba upoznati posjetitelja s ovim podacima:

kada je i kako špilja otkrivena od kada je u turističkoj funkciji osnovne elemente iz povijesti istraživanja kako je špilja nastala geomorfološka građa špilje, dužina i dubina hidrološka funkcija špilje živi svijet špilje s naglaskom na endemima i opisanim vrstama iz špilje zaštićenost špilje, razlozi i godina zaštite planirana daljnja istraživanja Lokvarke i njena sustava istaknuti da se dio sredstava plaćenih za posjet izdvaja za daljnja istraživanja

špilje i njena sustava

Prilikom prolaza kroz špiljske kanale vodič organizira povorku posjetitelja sukladno Pravilniku o unutarnjem redu za špilju Lokvarku, pali i gasi rasvjetu te svojim svjetlom dodatno osvjetljava pojedine atraktivne detalje špilje uz prikladne informacije.

Nekoliko je osnovnih pravila organizacije posjetitelja prilikom obilaska špilje:

Posjetitelji se unutar Lokvarke smiju kretati samo u skupinama uz pratnju vodiča po uređenim i ograđenim pješačkim putovima i stazama.

Najveći dopušteni broj posjetitelja u skupini je 25, a u 1. i 2. dvorani, te u 3. i 4. mogu istovremeno biti dvije grupe.

Vodič i pomoćnik moraju posjedovati pomoćnu rasvjetu i priručnu prvu pomoć.

Djeca predškolskog uzrasta špilju mogu posjećivati jedino uz pratnju roditelja ili njihovih opunomoćenika, ako se radi o organiziranim posjetima predškolskih ustanova ili udruga.

Organizirane skupine školske djece do 12 godina starosti moraju u skupini imati minimalno jednog punoljetnog pratitelja na petero djece (u taj broj ubrajaju se vodič i pomoćnik).

Po stubištima je zabranjeno mimoilaženje dviju skupina posjetitelja. Čekanje na mimoilaženje skupina može se organizirati na ulaznom dijelu špilje do

I. stubišta, gdje se može posjetitelje upoznati s poviješću špilje, a to vrijeme koristi se i za adaptaciju oka na špiljske uvjete, te na ravnim dijelovima staze unutar špilje između stubišta.


Nadzor posjetitelja počinje već prilikom organiziranja skupine posjetitelja kad je vodič dužan uputiti ili čak iz grupe isključiti osobe koje ne zadovoljavaju osnovne zahtjeve za posjet Lokvarki, a to su sljedeći:

neprikladno odjevene i obuvene osobe djeca bez nadzora roditelja ili opunomoćenika invalidi, ako njihova invalidnost onemogućava posjet osobe pod utjecajem alkohola ili droga agresivne i vulgarne osobe

Prilikom prolaza kroz špiljske kanale vodič nastavlja nadzor, posebno usmjeravajući pozornost na osobe koje pokazuju znakove straha, iscrpljenosti, mučnine ili druge neuobičajene znakove ponašanja.

Prije svakog kritičnog dijela špiljskog kanala vodič je dužan upozoriti posjetitelje na oprez i prema potrebi pružiti im dodatne informacije ili pomoć.

Vodič je dužan pružiti prvu pomoć kad dođe do ozljeđivanja posjetitelja ili čak do gubitka svijesti. Ukoliko netko od posjetitelja dobije klaustrofobični napadaj potrebno ga je odmah izvesti iz špilje.

Zbog takvih slučajeva vodič mora preventivno imati uz sebe osnovnu priručnu apoteku (prvu pomoć) te savladati osnovne tehnike pružanja pomoći ozlijeđenima, kao i osobama u stanju šoka, bez svijesti ili osobama s gubitkom vitalnih funkcija.

Osnovni je formalni element koji vodič mora zadovoljiti polaganje škole, odnosno tečaja za vodiča špilje Lokvarke te stjecanje diplome vodiča.

Potrebna je izražena komunikativnost vodiča kako bi mogao adekvatno obavljati svoju dužnost, pri čemu je, dakako, poželjno poznavanje stranih jezika, prvenstveno engleskog.

Kako je posao vodiča fizički zahtjevan i traži višekratno spuštanje i penjanje u špilji, potrebna je odlična psiho-fizička spremnost te prikladna opremljenost.

Vodič mora biti svjestan da preuzimanjem grupe posjetitelja preuzima i odgovornost za njih te mora biti u svakom trenutku spreman na suradnju i pružanje pomoći.

Konačno, vodič mora biti visoko motiviran za dužnost koju obavlja, mora biti prikladno odjeven, sukladno Radnoj uputi, te voditi računa o osobnoj higijeni i urednosti. Isto tako vodiči se u službi moraju apsolutno držati pravila o suzdržavanju od alkohola, bilo kakvih drugih opijata i droga, budući da imaju veliku odgovornost prema posjetiteljima.


14. MOGUĆEOPASNOSTIUŠPILJILOKVARKA

Moguće opasnosti u špilji Lokvarki možemo podijeliti na:

objektivne opasnosti subjektivne opasnosti

Moguće su objektivne opasnosti u Lokvarki:

potresi pad kamenja i urušavanje oštećenje infrastrukture, posebno stepenica klizavost staza i stepenica neispravna i slaba rasvjeta električni udari oštri predmeti poplavljivanje otrovni i zagušljivi plinovi hladnoća zaraze

Moguće su subjektivne opasnosti u Lokvarki:

nepoznavanje vlastitih sposobnosti i mogućnosti neprikladna uporaba opreme bolest klaustrofobija iscrpljenost pothlađivanje pokliznuće gubitak ravnoteže

Iako je nemoguće predvidjeti baš sve moguće opasnosti u Lokvarki, neke od njih – statistički gledano – praktički su nemoguće, pa je najvažnije preventivno djelovati na sve one za koje pretpostavljamo da bi se realno mogle dogoditi.

Potrebno je preventivno prekontrolirati grupu posjetitelja te ih uputiti da se prikladno obuku i koriste prikladnu obuću. Ako je neophodno, iz grupe posjetitelja isključiti osobe koje su neadekvatno opremljene ili psiho fizički nepripremljene za posjet, a koje su navedene u prethodnom poglavlju.


Prilikom obilaska špilje vodič mora sustavno nadzirati stanje posjetitelja, savjetovati ih, pomagati im ili ih umiriti i utopliti te u slučaju nezgode biti osposobljen za pružanje prve pomoći unesrećenom.

U slučaju nepredvidivih situacija u špilji vodič mora ostati priseban i smiriti paniku među posjetiteljima. Također, može ovlastiti osobe koje djeluju smireno i prisebno, da izađu iz špilje po pomoć.

Za preventivno djelovanje kod subjektivnih opasnosti najvažnija je educiranost vodiča i striktno pridržavanje Pravilnika i Radne upute, odnosno Sigurnosnih mjera:

Kod ulaza u špilju mora se nalaziti komplet pribora za prvu pomoć. Vodiči i pomoćnici vodiča, ako nemaju položen vozački ispit ili nisu članovi

Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), moraju imati uvjerenje o položenom ispitu iz prve pomoći.

Koncesionar špilje Lokvarke obvezuje se uz pomoć HGSS a – Stanice „Delnice“ načiniti Plan spašavanja i Plan postupanja u izvanrednim situacijama, koji će uključiti i minimalnu opremu smještenu uz špilju za te namjene, te plan obavješćivanja nadležnih službi.

Izvod iz Plana spašavanja s važnim telefonskim brojevima mora biti vidljivo izvješen unutar prihvatnog objekta, a na vanjskoj strani objekta mora biti oznaka „PLAN SPAŠAVANJA“.

Djelatnici u objektu moraju biti u stanju prepoznati simptome i biti upoznati s postupkom u slučaju klaustrofobije.

Klaustrofobičnu osobu odmah izvesti iz špilje do ulaza, jer kod većine osoba već prvim pogledom na otvoreno nebo simptomi nestaju.

Pred ulazom u špilju ili kod prihvatnog objekta osigurati telefonsku govornicu s besplatnim pristupom SOS-brojevima.

U prihvatnom objektu mora se nalaziti barem jedan GSM telefon ili drugi bežični uređaj za vezu sa službom spašavanja.


15. ZAŠTITAŠPILJELOKVARKA

Svi speleološki objekti su vlasništvo Republike Hrvatske i zakonom su zaštićeni. Zakonom je zabranjen bilo kakav takav objekt bez posebne dozvole Ministarstva. Također, zabranjeno je uzimanje sigovine, minerala arheoloških i paleontoloških nalaza, a posebno sakupljanje i uznemiravanje špiljske faune.

Špiljom Lokvarka upravlja Javna ustanova Priroda iz Rijeke. Osnovana je 2006. godine i djeluje prema Zakonu o zaštiti prirode. Ovakve ustanove nalaze se u svakoj županiji i njihov glavni zadatak je upravljanje zaštićenim područjima u toj županiji.

Ponašanje u nekom zaštićenom području regulirano je Pravilnikom o unutarnjem redu. Takav pravilnik postoji i za špilju Lokvarka i njime je određen broj posjetitelja, dopuštene aktivnosti unutar špilje i sl.

Da bi se Lokvarka zaštitila potrebno je pridržavati se pravila ponašanja unutar špilje, ali i zaštititi područje u okolici špilje kako ne bi došlo do zagađenja vode i narušavanja osjetljive ravnoteže u podzemlju. Potrebno je i pratiti brojnost pojedinih vrsta životinja, posebno stanje eventualnih kolonija šišmiša. Vodiči su obvezni HITNO javiti ako se zabilježi uginuće većeg broja jedinki, a mogu bilježiti i stanje kolonije šišmiša.

I potrebno je zapamtiti i prenijeti posjetiteljima:

Ne ostavljajmo ništa osim tragova stopa, ne uzimajmo ništa osim vlastitih utisaka.

Documents

PRIRUC ½NIK ZA TURISTIC ½KE VODIC ½E S ½PILJE …...dolomit jer se na njima razvija krš kao specifičan oblik reljefa. Sastavni dio krša su i podzemne geomorfološke pojave,