PRVO POgLAVLJE€¦ · Ljubav je sve sto nam treba_LJ&S.indd 8 22/03/2016 08:36. LJUBAV JE SVE ŠTO NAM TREBA 9 nigdine, s nečim što joj je prepriječilo put. A nije joj pomoglo

PRVO POgLAVLJE

Težak posao je kao pedeset kilometara gadne ceste.

Evanđelje prema Elmeru Stillmanu

»Što je, dovraga, smrznuto podizanje?« upitala je Cameron Troya, koji joj je kratko vrijeme bio dečko dok nisu shvatili da su mnogo bolji prijatelji nego ljubavnici.

»Tražim«, rekao je Troy, kao što je to činio tijekom cijelog njezina dugog putovanja od Manhattana do kraja svijeta.

»Dakle?«»Treba mi doktorat iz geologije da bih shvatio ova objaš-

njenja, no ako sam ispravno shvatio, izraz se odnosi na smrzavanje vode ispod ceste, zbog čega se pločnik podigne i iskrivi.«

»Izgleda da toga ovdje ima mnogo. Znakovi su postavljeni na svakih nekoliko kilometara.« Cameronin se želudac stisnuo, zajedno s njezinim prstima na upravljaču blistavo crvenog Mini Coopera, koji je kupila jučer, spremajući se za ovo putovanje. »Što bi mi se moglo dogoditi ako naletim na to?«

»Uh… Pritisneš gas i preskočiš ga?«»Baš ti hvala. To mi baš pomaže.«Zbog njegova glasnog zijevanja Cameron je morala poti-

snuti vlastitu potrebu da zijevne. Putovanje uz živopisnu cestu Taconic trebalo je biti opuštena vožnja od kojih pet i pol sati, no zbog njezina manjka vozačkih vještina pretvorilo

Ljubav je sve sto nam treba_LJ&S.indd 5 22/03/2016 08:36

MARIE FORCE6

se u sedam napetih sati, jer se nije znala nositi sa zavojima i kosinama planinskih cesta.

»Jesi li blizu? Umoran sam.«»gPS kaže da mi treba još dvadeset minuta.« Odjednom

je njezin mobitel ispustio niz čudnih klikova. »Troy? Halo? Uf!« Kolege su je upozorile da je signal mobitela prilično loš u planinama, no ona je odbila zamisliti scenarij u kojem nije imala pristup svijetu. O tome nije željela ni razmišljati.

Cameron je pritisnula ponovno zvanje na svom pametnom mobitelu i dobila Troyevu telefonsku sekretaricu. No, barem ju je pokušavao nazvati.

Spustila je mobitel i usredotočila se na vožnju. Osim zna-kova koji su upozoravali na smrznuto podizanje, uznemiravali su je i mnogobrojni znakovi koji su označavali prijelaze za losove. Kakva su pravila na cesti kad naiđeš na losa? Tko ima pravo prolaza? Ta su je pitanja podsjetila da mora još mnogo toga istraživati u vezi svog odredišta.

Kad je mobitel zazvonio, hitro ga je dograbila. »Jesi tu?«»Jesam.«»Dobro«, reče Cameron s olakšanjem. »Signal je prilično

loš ovdje gore.«»Koliko dugo uopće moraš biti tamo?«»Ako nas zaposle, a to je vrlo upitno, nadam se da će

trajati samo tjedan, ili možda dva. Odobrovoljit ću tatu, a onda ću se vratiti natrag u civilizaciju.« Cameron nije željela ni razmišljati o tome što je sve ovisilo o tome da dobije ovaj veliki posao.

»Dobro zvuči«, rekao je Troy i opet zijevnuo.»Prestani s tim, molim te!«»Oprosti.«Nikad se prije nije vozila po ovako mračnoj cesti i u glavi

su joj se pojavljivali prizori u kojima bi promašila skretanje i survala se niz liticu. Prsti su je boljeli od stiskanja upravljača. »Pričaj sa mnom«, rekla je.


LJUBAV JE SVE ŠTO NAM TREBA 7

»O čemu želiš razgovarati?«Tijekom njihova desetogodišnjeg prijateljstva-koje-se-nije-

-dalo-definirati, prošli su kroz sve moguće teme. »Ne znam. Smisli nešto.«

»Nikad mi nisi mnogo pričala o projektu.«Teško je uzdahnula, pokušavajući se smiriti. »Trgovina

green Mountain treba web stranicu. Prema onome što sam čula, još uvijek žive u mračnom dobu ranog dvadesetog stoljeća. Moj je tata išao na fakultet s većinskim vlasnikom, a ponovo su se sreli na godišnjici diplome na Yaleu. Tata mu je rekao što radim, i to je dovelo do ovoga.«

»Misliš, to je dovelo do smrznutih podizanja i prijelaza za losove.«

Unatoč napetosti, Cameron se nasmijala. »Bože, Troy, što ja radim ovdje?«

»Žrtvuješ se, kao što to i inače radiš.«»Ha, da.« Njezin je otac bio njezina slaba točka i to je

u potpunosti iskoristio, maltene joj naredivši da se nađe s njegovim starim prijateljem. No, budući da se njezina tvrtka za razvoj web stranica još uvijek oporavljala od ekonomske krize, svaki je novi posao bio dobrodošao — pa čak i ako je zahtijevao putovanje u divljinu. »Tako je mračno da jedva vidim kamo idem.«

»Uključila si zvučnik na mobitelu, nadam se?«»Budući da su mi obje ruke trenutno kirurškim putem

pričvršćene za volan, da.«»Trebao sam te odvesti gore«, rekao je sa žaljenjem u

glasu.»Moraš na sud ovog tjedna.« Njezin je prijatelj bio odvjet-

nik u usponu na Manhattanu, a Cameron je bila ponosna na sve što je postigao — i cijenila je pro bono posao koji je obavljao za njezinu tvrtku.

»Ma mogli smo se jučer odvesti. Bio bih se vratio na vrijeme.«


MARIE FORCE8

»Jako lijepo od tebe, ali htjela sam ovo napraviti sama.«»Nešto si si željela dokazati, ha?«»Pa, kad sam posljednji puta vozila? Ili se uopće maknula

s Manhattana? Imam gotovo trideset godina, a do jučer nisam nikad ni posjedovala automobil.«

»Ponosim se tobom, Cameron. Mogla si odbiti, ili si mogla poslati jednog od svojih zaposlenika. To nešto govori o tebi, da si odlučila otići sama.«

Dirnuta njegovim riječima, nervozno se nasmijala. »Vidjet ćemo koliko ćeš se ponositi sa mnom nakon što ovdje prove-dem tjedan dana i prođem kroz gadne simptome skidanja s grada.« Pogledom je švignula prema gPS-u. »Samo još pet minuta. Mislim da dalje mogu sama.«

»Jesi li sigurna?«»Potpuno. Hvala ti što si mi radio društvo.«»Nema frke, mala. Nazoveš me sutra?«»Da. Puno sreće na sudu.«»Hvala ti.«Cameron je spustila pogled da prekine poziv. Kad je vratila

pogled na cestu, na putu joj se nalazilo nešto veliko i crno. Vrisak joj se oteo iz stisnute čeljusti i žestoko je nagazila na kočnice. Autić je nesigurno proklizao, a ona je bila sigurna da će se svakog časa survati u ponor.

Umjesto toga, zabila se u nepokretni objekt, od čega su izletjeli zračni jastuci u automobilu. To je bilo posljednje što je vidjela prije nego joj se sve zacrnilo.

Cameron nije ni mislila da se onesvijestila, već je odmah shvatila da je izgubila prednja svjetla, od čega je upala u mrkli mrak, kakav nikad prije nije doživjela. U gradu koji nikad ne spava, nikad nije bilo potpuno mračno. Barem ne ovako. Uz prednja svjetla krepalo je i grijanje, i za nekoliko minuta već je drhtala od hladnoće i straha što se našla usred



nigdine, s nečim što joj je prepriječilo put. A nije joj pomoglo ni to što je licem tresnula o zračni jastuk. Bolio ju je nos i suzile su joj oči.

Posegnula je za mobitelom i uspjela ga ispustiti. Pipala je po podu dok ga napokon nije pronašla. No, kad ga je uključila, nije bilo signala. »Uf! Ovo ne može biti istina!«

Stisnula je oči i pokušala razaznati što joj se to našlo na putu, no djelovalo joj je samo kao golem crni zid. Odgurnula je zračni jastuk i pokušala upaliti automobil. Motor je kliknuo, no nije startao.

»Fantastično.« Koga bi uopće ovdje mogla nazvati? Hoće li joj autoklub poslati vučnu službu usred nigdine? Opet je pokušala upaliti mobitel kad joj je pažnju privukao bljesak ručne svjetiljke.

Nespretnim je rukama uspjela otvoriti vrata. Noge joj nisu željele surađivati dok se izvlačila iz automobila, potonuvši do gležnjeva u nešto hladno i mokro. Pomislila je na čizme od antilopa boje cimeta, koje je platila petsto dolara nakon što je mjesecima čeznula za njima i napokon ih kupila uz pomoć poklon bona koji joj je dao tata, i gotovo je zaplakala.

S druge strane velikog crnog zida, koji je trenutno bio djelomično osvijetljen, začula je glas.

»Jesi li dobro, Frede? Boli li te nešto?«Zid je ispustio najdublje mukanje koje je ikad čula i

počeo se micati.Da joj noge nisu bile utonule u nešto odvratno, Cameron

bi ustuknula kad je shvatila da je »zid« živ. »Koji vrag…«Životinja se polagano odšetala u šumu, a Cameron je

napokon ugledala visokog muškarca pod sjajem prednjih svjetala njegova kamioneta. Bio je visok gotovo dva metra, širokih ramena i prijetećeg stava — ili se barem njoj tako činilo. Trebala mu je samo motorna pila da bi upotpunio prizor iz Teksaškog masakra motornom pilom, koji se pojavio zahvaljujući njezinoj pretjerano aktivnoj mašti.


MARIE FORCE10

Upitala se postoje li ubojice motornom pilom ili sjekirom u Vermontu. Sudeći po broju stabala koje je vidjela vozeći ovamo gore, trebala su im oba oruđa. Spustila je pogled na desno i zastenjala ugledavši zgnječeni prednji dio svoga novog automobila, osvijetljen svjetlima kamioneta. »Oh, ne! Moj auto!«

»Zaletjela si se u Freda«, rekao je budući ubojica sjekirom.Ne skrećući pogleda s prednjeg dijela svog nekoć savrše-

nog autića, rekla je, »Tko je Fred?«»gradski los.«Zapiljila se u njega. »grad ima svog losa?«»Tako je«, rekao je kao da je to potpuno normalno, a ona

je luđakinja zato što uopće pita.»A što je s mojim autom? Pogledaj što je napravio mom

autu!«»Nisi li vidjela upozorenje za prijelaz losova kojih kilo-

metar prije?«»Vidjela sam i taj i još njih tisuću, no nisam mislila da to

znači da će los biti toliko glup da stoji usred ceste gdje bi ga mogao pogoditi auto.«

»Jesi li ti to rekla da je Fred glup?«Dok je hladno, mokro blato curilo u njezine prekrasne

čizmice, Cameron je poželjela vrištati. Cijela je ova situacija bila više nego glupa! Poželjela je da može zatvoriti oči i vratiti se u svoj stan u SoHou, u svijet gdje je sve imalo smisla. »gradski los« koji stoji nasred ceste definitivno nije imao smisla.

Ako uspije izvući noge iz blata, prvo što će napraviti bit će da tri puta lupi petama jednom o drugu u nadi da će se istog trena vratiti kući. Hej, pa to je djelovalo za Dorothy, zar ne? Prisjetila se svog najdražeg filma i malo se oraspoložila.

»Jesi li ozlijeđena?« upitao je, zvučeći gotovo kao da mu je stalo.



»Mislim da nisam.«»gdje si krenula?«»U Butler.«»Blizu si.«»Znam. gPS mi je rekao da mi treba još koja minuta prije

nego mi se Fred našao na putu.«»Meni se čini da si ti pogodila njega, a ne on tebe.«»Reci to osiguravajućem društvu«, rekla je, pitajući se

pokriva li njezino osiguranje losostrofe. Ovo se stvarno nije događalo. Možda je upala u san, kao Dorothy, i kad se probudi smijat će se tipu koji se više brinuo za losa nego za razbijeni prednji dio njezina potpuno novog auta.

»Fred je definitivno bolje prošao«, promrmljala je.»Ako hoćeš, uzmi stvari pa ću te odvesti u grad.«Cameron, koja je provela cijeli život izbjegavajući opasne

situacije, koja nikad nije izašla iz kuće bez suzavca u spreju, koja je rijetko razgovarala sa strancima ili gledala ljude na cesti u oči, nije imala pojma bi li trebala ući u automobil s potpunim strancem koji bi baš mogao biti i ubojica sjekirom. A onda se sjetila da u torbici ima suzavac.

»A što je s mojim autom?«»Nolan će ti ga dovesti.«»Tko je Nolan?«»On je gradski automehaničar.«»Aha.«Cameron je razmislila o svojim ograničenim opcijama i

zaključila da nema baš izbora i da mora riskirati — barem dokle ima svoj suzavac u blizini.

»Ne brini, imam cijelu noć na raspolaganju da stojim ovdje i čekam te.«

»Ja sam, ovaj, zapela.«»Zapela?«»Kakvo je ovo sranje po cesti?«


MARIE FORCE12

»To bi bilo blato«, reče on s prvom naznakom humora u dubokom glasu. Morala je priznati da je imao ugodan glas. Šteta što je pripadao nekome kome je više stalo do losa nego do njezina jadnog auta. »Dobrodošla u blatnu sezonu u Vermontu.«

»Blato ima sezonu. Ovo postaje sve bolje i bolje.«Okrenuo se prema kamionetu, a ona je na jedan jezivi

trenutak pomislila da će je samo ostaviti ondje. Umjesto toga, dohvatio je duguljasti crni predmet koji je podsjećao na bejzbolsku palicu i krenuo prema njoj.

Dok joj je prijeteća glazba iz Teksaškog masakra motor-nom pilom svirala u glavi, srce joj je počelo divlje udarati. Da nije zaglavila u blatu, bila bi u iskušenju da pobjegne u relativnu sigurnost šume.

Ubojica sjekirom uključio je moćnu ručnu svjetiljku, uperio je prema njezinim stopalima i od srca se nasmijao.

»Što je tako prokleto smiješno?« U odbljesku svjetiljke uhvatila je tračak nečeg što bi moglo biti vrlo privlačno lice da nije bio tako pun sebe. Isklesano, bila je prva riječ koja joj je pala na pamet. Krepko, bila je druga. Išlo joj je na živce što ga je željela bolje pogledati kad je imala pametnijeg posla.

U tom trenutku je shvatila da više ne osjeća noge, a u glavi joj je bljesnula epizoda sa živim pijeskom iz Gilliganova otoka.

»Jesu li to čizme od antilopa?« upitao je kad se napokon prestao smijati.

»Jesu, pa što?«»Uh, samo za tvoju informaciju, čizme od antilopa ne

provedu se baš dobro tijekom sezone blata u Vermontu.«»Hvala ti na savjetu, Cliffe Clavine. A sad mi možda možeš

reći kako da se izvučem iz tog sranja.«»Najbrži način je da se izvučeš iz čizama i ostaviš ih

ovdje.«



»Da ih ostavim? Koštale su petsto dolara!«»Au«, rekao je, trznuvši se. »Žao mi je što te moram

obavijestiti, ali bojim se da su potpuno uništene.«Cameron je odbila povjerovati u to. Njezina kemijska

čistionica u gradu mogla je izvući svaku mrlju iz bilo čega. »Otkud dolazi?«

Uperio je svjetiljku lijevo od nje. Svjetlost je obasjala impozantno brdo i rijeku blata koje se slijevalo s njega preko ceste. »Kad se snijeg otopi, nastane blato.«

»Kako šarmantno.«»Nakon mjeseci snijega do struka, blato je dobrodošao

vjesnik proljeća.« Opet je osvijetlio na njezine noge. »Dakle, što ćemo, princezo? Spasiti čizme ili sebe?«

»Bože, kakav izbor.«Svjetiljka je pružala taman dovoljno svjetla da uhvati

njegovo kolutanje očima.Živčana, smrznuta i bijesna zbog gubitka svojih najdražih

čizama — a da i ne spominje katastrofu s automobilom — sagnula se i spustila zatvarač na prvoj čizmi. »gdje ću, ovaj, stati kad ih skinem?«

»Ja ću te odnijeti od kamioneta.«»Ali moram uzeti stvari.«»Vratit ću se po njih.«Iako ga je namjeravala mrziti zato što je branio losa pred

njom, morala je priznati da je bio prilično raspoložen pomoći — i da ju je stvarno gledao svisoka. To nije mogla zaboraviti.

»Dobro.« Raskopčala je i drugu čizmu i pokušala ne razmi-šljati o tome da napušta svoje mekane ljubavi u blatu Vermonta.

»Spremna?« Čučnuo je pred njom, a Cameron je kliznula iz čizama i uhvatila mu se za leđa kao ruksak. Zrak joj je izletio iz pluća kad ju je bez napora podigao, kao da je vreća brašna a ne žena teška šezdesetak kilograma. Spustio ju je na prednje sjedalo svog ugrijanog kamioneta sa svom pažnjom


MARIE FORCE14

pekara koji baca vreću brašna na pod pekare. »Oprosti«, promrmljao je nakon što je sletjela.

»Nema problema.« Kao rakete s toplinskim navođenjem, njezina su se stopala uputila ravno prema toplome zraku koji je dopirao ispod upravljačke ploče relativno novog kamioneta. Još je mirisao po novome. Kako bi se on osjećao da je Fred zgnječio prednji dio njegova kamioneta?

Prije no što mu je uspjela postaviti pitanje, rekao je, »Što ti treba iz auta?«

Podigla je pogled prema njemu. Stajao je pod unutarnjim svjetlom kamioneta, a njoj je dah zapeo u plućima. Privlačan nije bila prava riječ za njega. Bio je prekrasan. Izražene jago-dice, guste trepavice i pune usne zbog kojih je gotovo počela sliniti, iako su trenutno bile stisnute zbog nezadovoljstva uperenog prema njoj. Čvrsta čeljust bila mu je prekrivena savršenom količinom dlačica, točno onako kako bi muška brada trebala izgledati. Budući da je nosio kapu, nije mogla razaznati boju njegove kose, no zamišljala je da je svijetlo smeđa prema boji njegovih obrva. Ispustila je dugačak, lijen dah i shvatila da pilji u njega.

»U ovom stoljeću, ako je moguće«, rekao je, izbacivši je iz snovitog stanja u koje je upala.

Nakašljala se i rekla, »Treba mi moja torbica, mobitel, gPS i oba kovčega iz prtljažnika.«

»Još nešto, Vaše Veličanstvo?«»Što sad? Pa pitao si me.«»Ostani tu.« Odjurio je u mrak, ostavivši Cameron da se puši

od bijesa zbog njegove bezobraštine. Naravno da je zahvaljujući svojoj sreći naletjela na tipa s licem anđela i karakterom Ljutka. Osvrnula se po urednoj unutrašnjosti kamioneta i s olakšanjem primijetila da nema ni sjekire ni motorne pile.

Nekoliko minuta kasnije, njezini su kovčezi sletjeli uz glasan tresak u prtljažnik kamioneta. Ušao je i dobacio joj njezinu torbicu i elektroniku.



Nespretno je uhvatila svoje stvari i automatski kliknula mobitel da provjeri ima li poruka. I dalje nije bilo signala. »Ma daj!« prostenjala je.

»Ta ti stvarčica neće baš koristiti ovdje gore«, rekao je prezirnim tonom koji je već počela očekivati od njega.

»To sam i sama otkrila.« Bljeskanje koje je dopiralo sa stražnje strane njezina automobila ukazalo joj je da je uključio svjetla za opasnost, tako da se nadolazeći automobili ne zalete u njega. Barem stražnja strana ujutro neće nalikovati prednjoj. Uhvaćene u sve dublje blato, njezine su napuštene čizme izgledale kao olovni vojnici koji stražare nad uništenim automobilom.

Dobrodošli u Vermont.

Kratka vožnja do grada bila je ispunjena nelagodnom tišinom. Osjetivši da mu ide na živce, Cameron je odlučila ostati tiho, umjesto da ga zasipa pitanjima o gradu, državi i o tome što bi mogao znati o Trgovini green Mountain.

»Imaš li ime?« upitao je.»Cameron.«»Kakvo je to ime za curu?«Istog trena uvrijeđena, Cameron se bijesno zapiljila u

njega. »Takvo kakvo su mi roditelji nadjenuli — a imala sam ga davno prije no što je Cameron Diaz postala slavna.«

»Tko?«Zapanjena, Cameron se okrenula na sjedalu. »Reci mi

istinu — jesu li me oteli izvanzemaljci? U redu je. Možeš mi reći istinu. Mogu je podnijeti.«

»Ne znam ništa o izvanzemaljcima, ali mogu ti baš i reći da nemam pojma tko je Cliff Clavin.«

Cameron je razjapila usta. »Poštar pametnjaković iz Kafića Uzdravlje? Jednog od najpopularnijih TV serijala osamdesetih i devedesetih?«


MARIE FORCE16

»Dakle, misliš da sam pametnjaković?«»Zvučiš prilično ponosno zbog toga.«»Pa, ne moram biti pametnjaković da bih znao kako nošenje

čizama od antilopa u Vermontu u ožujku nije najpametnija ideja.«

»Oprosti mi zbog neznanja, no nikad prije nisam bila ovdje.«»Uz svu tu tehnologiju koja ti leži u krilu, ti nisi uspjela

naći informacije o blatu.« Prezirno se nasmijao.»Je li ti itko rekao da možeš biti ponešto nepodnošljiv?«Izvio je obrvu i nacerio joj se. »Samo ponešto? Onda

nisam ostvario svoj cilj.«Cameron se ogorčeno zagledala kroz prozor.»Jesam li nešto krivo rekao?«S nevjericom je odmahnula glavom. Tip je bio previše.

»A kako se ono ti zoveš?«»Will Abbott.«To joj je privuklo pažnju. »Jesi li u rodu s Lincolnom

Abbottom?«»To mi je tata. Otkud ga znaš?«»Ne znam ga još. Sutra se sastajemo.«»Zašto?«»Da napravimo web stranicu za trgovinu.«»Prokletstvo!« Will je tresnuo dlanom o upravljač. »Ne mogu

vjerovati! Rekli smo mu da to ne želimo!«»Mi?« Cameron je s naporom zadržala mirnoću u glasu.

Hoće li ovaj beskrajan dan ikad završiti?»Moja braća i ja. Partneri smo.«»Oh.« Budući da tvrtka nije imala web stranicu, nije

mogla pronaći mnogo informacija online i planirala je početi od nule kad stigne do grada.

»Da pogodim — kad te zaposlio, nije spomenuo da su njegova djeca glasala protiv web stranice.«

»Ovaj, da, to se nije spominjalo.«



»To je tako tipično. Predstavi nam neku od svojih velikih ideja, mi ga odbijemo, a on to ipak napravi.«

»Ako ste partneri, kako mu to uspijeva?«»Zato što je on vlasnik većine — pedeset posto. Preostalih

pedeset posto podijeljeno je između nas deset. Nas pet mu pomaže voditi trgovinu i glasa za druge. Drugih pet nabavljaju proizvode za trgovinu.«

»Vas deset?«»Ja sam jedan od deset.«»Imate desetero djece u obitelji?«»Da, pa?«»Nikad nisam upoznala nikoga tko je imao više od četvero

djece.«»Pa, sad znaš obitelj sa desetero.«Kao jedinica, Cameron je teško mogla zamisliti kako bi

bilo odrastati sa desetero braće i sestara. »Kako se zovu?«»Želiš znati imena moje braće i sestara?« upitao je, kao

da je to najgluplje pitanje koje je ikad čuo. »Pa da. Budući da sam zaglavila usred obiteljske zavade,

bilo bi dobro znati s kim ću imati posla.«»Zavada je teška riječ, no prepiremo se. I to dosta.«

Uzdahnuo je i čvršće uhvatio upravljač. »Hunter i Hannah su najstariji. Oni su blizanci.«

»Desetero djece, pa još i blizanci?«»Dva para blizanaca. Lucas i Landon su drugi najmlađi.

Oni su jednojajčani blizanci.«»To je tako super.«Bacio je pogled prema njoj, naizgled zbunjen njezinim

zanimanjem za njegovu obitelj. No, za Cameron, koja je odrasla bolno usamljena, takve su obitelji postojale samo na televiziji za koju se bila lijepila u potrazi za obitelji.

»Ja sam nakon Huntera i Hanne. Onda je Ella, Charlotte, Wade, Colton, Lucas i Landon, i onda Max.«


MARIE FORCE18

»Vau. To je puno djece.«»Aha.«»Je li vaša mama u ludnici?«Iznenadila ju je njegova nagla provala smijeha. »Ne.

Ona se nosi s time. Nikad nisam upoznao nikoga tko je tako tiho učinkovit kao ona. Zbog nje se to oduvijek činilo jednostavnim.«

»Kako se desetero djece može činiti jednostavnim?«»Ne znam, ali njoj je uspjelo.«»Dakle, kojih se petoro bavi poslom?«»To smo ja, Hunter, Ella, Charlotte i Wade. Nekolicina

ostalih bavi se poslovima koji trgovinu pune proizvodima. Colton vodi obiteljsku šećeranu koja proizvodi javorov sirup, a Max mu pomaže kad stigne, zbog predavanja. Na posljednjoj je godini na Vermontskom sveučilištu. Landon je tesar i nadgleda dobrovoljnu vatrogasnu postrojbu u gradu. Hannah izrađuje nakit. Lucas vodi obiteljsku farmu za božićna drvca i pomaže Landonu u vatrogasnoj postrojbi. Mislim da su to svi.«

»Samo me zanima — zašto ti i tvoja braća ne želite web stranicu?«

»Zato što nam ne treba. Vodimo jako dobar posao, ovakav kakav jest. Web stranica donijet će gomilu problema koji nas ne zanimaju.«

»Kao na primjer?«»Morat ćemo zaposliti ljude da ispunjavaju narudžbe,

postaviti centar za distribuciju, smisliti način dostave. Previše glavobolje.«

»Ali to bi moglo eksponencijalno povećati vaš biznis.«»Mi ne želimo povećati biznis. Dobro nam je ovako.« Ušli

su u presladak novoengleski gradić s obaveznom crkvicom s bijelim tornjem, dobrovoljnim vatrogasnim društvom, te kombinacijom kafića i galerije. A tamo, usred svega, nalazila se trgovina green Mountain.



U mraku se loše vidjelo, no djelovala je maleno pored drugih zgrada, a imala je i staromodan prednji trijem. Prije no što je uspjela vidjeti išta više, već su se provezli pored.

Will je stao na parkiralištu iza velike bijele viktorijanske kuće.

»gdje smo?«»Pretpostavio sam da ćeš biti u svratištu, budući da je to

jedino mjesto u gradu koje prima goste.«Cameron je izvukla potvrdu koju je isprintala kod kuće.

»Svratište Admiral Frances Butler?«»Tako je.« Ugasio je motor i izašao iz kamioneta.Kad je izašla na — srećom — suhi pločnik, već je dohvatio

njezinu prtljagu iz prtljažnika. »Možeš li mi dodati crnu torbu? Unutra su mi tenisice.«

Dohvatio je torbu koju je pokazala i spustio je pred nju.»Ne moraš upucati glasnika, znaš«, reče ona.»Što bi to značilo?«»Ne moraš biti ljut na mene zato što si bijesan na oca

jer me zaposlio.«»Ti si mi išla na živce i prije nego sam saznao da te moj

tata zaposlio.«»Sav si šarmantan, zar ne?« upita, navlačeći tenisice.»Tako mi kažu.«»Ma tko to?«Trznuo je obrvama prema njoj. »Zar ne bi željela saznati?«»U stvari, ne bih.«»Kako hoćeš«, rekao je slegnuvši ramenima i poveo je do

stražnjeg ulaza u svratište. Činilo se da zna kamo ide, pa ga je slijedila kroz hodnike do prednjeg pulta gdje je zazvonio o zvonce na pultu. Svratište je mirisalo po suhom cvijeću i laštilu za namještaj s mirisom limuna.

Starija žena, odjevena u kućnu haljinu s viklerima na glavi i toplim osmijehom na licu, pojavila se pred njima.


MARIE FORCE20

»Bok, Wille. Kakvo lijepo iznenađenje. Što te dovodi večeras?«

»Dobra večer, gospođo Hendricks. Doveo sam vam gošću, Cameron…«

»Oh«, rekla je žena, položivši ruku na glavu kao da se upravo sjetila svojih viklera. »Izgledam grozno.«

»Lijepi ste kao slika, kao i uvijek«, reče Will. »Wille Abbotte«, odvrati gospođa Hendricks, dok joj se

lice crvenjelo, »mogao bi šarmom privući ptice sa stabala.«Will se samozadovoljno nacerio Cameron, kao da joj želi

reći »Rekao sam ti.«Cameron se nakašljala, nadajući se da će podsjetiti gos-

pođu Hendricks da je čeka gošća. »Cameron Murphy. Drago mi je, gđo Hendricks.«

Druga ju je žena napokon pogledala i zapanjeno uzdahnula. »Dragi Bože! Što vam je s licem?«

Cameron je podigla ruke do lica, sjetivši se trenutka sudara i kako ju je nakon toga bolio nos. »Što?«

»Imate šljive na očima«, rekla je gospođa Hendricks. »A vaš nos…«

Prestrašena, Cameron se osvrnula u potrazi za zrcalom. »Što mi je s nosom?« Prešla je preko malog predvorja do zrcala i vrisnula kad se ugledala. Nos joj je bio natečen, i naravno, imala je crne modrice ispod očiju. »O moj Bože!«

Okrenula se i zatekla Willa koji se opušteno naslonio na pult, dok ju je gospođa Hendricks zabrinuto promatrala, pa je bijesno odmarširala do njega. »Zašto mi nisi rekao?«

»Što?«»Da mi je lice u komi!«»Ovaj, možda zato što sam mislio da ti ne trebam ja

govoriti da te nešto tresnulo o lice.«»To je sigurno bio zračni jastuk«, rekla je, prisjetivši

se trenutka potpune tame. Je li se ipak bila onesvijestila?



Zanemarila je bol u licu dok se pokušavala snaći s Willom, no sad kad su joj to spomenuli, shvatila je da je nos prilično boli.

»Zračni jastuk objasnit će i opeklinu na tvom vratu«, dodao je Will.

»Opeklinu?« glas joj se pretvorio u prodoran vrisak. »Kakvu opeklinu?«

Nagnuo se bliže njoj, a ona se mogla zakleti da joj je srce preskočilo otkucaj kad je osjetila njegov miris. Dodir njegova prsta na njezinu vratu poslao je šokantnu munju vrućine ravno kroz nju, sletjevši joj među noge. Koji je to vrag?

»Tu.« Kao da je dotakao nešto vruće, Will je povukao ruku i uspravio iz onog drskog grbljenja koje mu je tako dobro išlo.

Njih su dvoje jedan dugi, vrući trenutak zurili jedno u drugo.»Jeste li imali nesreću?« upita gospođa Hendricks, prekinu-

vši ih.»Zaletjela se u Freda,« ozbiljno će Will.gospođa Hendricks položi ruku na svoje bujno poprsje.

»Oh! Je li sve u redu s njim?«»Nije djelovao ni malo uznemireno«, reče Will. »Dobro

da je automobil bio mali.«»To je bio novi auto!« rekla je Cameron, pitajući se hoće

li ikome u ovom zabitom gradiću biti stalo do toga da njezin preslatki novi autić više nije presladak.

»No dobro, ako je s njim sve u redu«, rekla je gospođa Hendricks kao da Cameron nije ni progovorila, pa se okrenula prema njoj. »Mogu vam nazvati doktora Edwardsa, ako želite.«

»Hvala vam, nije potrebno.« Cameron je samo željela vruću kupku i hladan oblog za svoj bolan nos.

»Mogu li posuditi telefon da nazovem Nolana zbog njezina auta?«

»Naravno.« gospođa Hendricks dodala mu je bežični telefon, a on je utipkao broj.

Dok je Cameron ispunjavala papire za prijavu u svratište


MARIE FORCE22

i davala svoju kreditnu karticu, Will je Nolanu pričao o incidentu.

»Aha, zaletjela se ravno u jadnog starog Freda.« Stanka. »Djelovao je dobro, ali možda bi trebalo ujutro poslati doktora za njim da ga provjeri.«

Bijesno piljeći u njega, Cameron je šapnula, »Automobil. Sjećaš se automobila?«

Namrštio se na nju. »E, što se tiče auta.«Napokon, pomislila je Cameron, potpisujući papire za gos-

pođu Hendricks i prihvaćajući ključeve sobe na drugom katu. Will je vratio telefon gospođi Hendricks. »Nolan će još

večeras otići po auto tako da se nitko ne sudari s njim. Rekao je da dođeš ujutro. Radionica je preko puta.« Pokazao je prednja vrata. »Onamo.«

»Hvala ti.« Cameron se prisilila podići pogled prema nje-govoj ljepoti. »Cijenim tvoju pomoć.« Njegove su oči, shvatila je, bile svijetlo smeđe, gotovo zlatne. Zašto je morao biti tako spektakularno zgodan i tako nevjerojatno mrzovoljan?

»Treba ti pomoć da odneseš stvari gore?«Na samu pomisao da bi je on mogao pratiti do njezine

hotelske sobe proželi su je trnci. »Mogu sama.«No, prije nego su joj riječi izašle iz usta, već se uputio

prema stepenicama s njezinim torbama. Hitro je zahvalila gospođi Hendricks i požurila za njim.

Na drugom je katu spustio njezine torbe pred sobom broj 18. Stao je tako naglo da se gotovo zaletjela u njegova široka leđa.

Okrenuo se i zatekao je na centimetar od svojih prsa, a svjesnost koja je u prizemlju prostrujala među njima odabrala je taj trenutak da se ponovo pojavi. Cameron nikad prije u životu nije osjetila tako žestoku potrebu da nekoga dotakne. Stisnula je šake u pesnice da se spriječi.



»Slušaj,« reče on, zastajkujući, »djeluješ kao prilično simpatična osoba.«

»Vau, baš ti hvala.« Šarmantan? Možeš si misliti.Namrštio se. »Mislio sam reći, da će sutra tijekom sastanka

vjerojatno biti napeto. No, nemoj to shvaćati osobno, OK? Ljutimo se na njega, ne na tebe.«

»Došla sam obaviti posao. To nema veze s osobnim.«»Dobro«, rekao je, očito shvativši njezino dvostruko

značenje, čemu se i nadala. »Neka tako i ostane.«»Meni odgovara.«»Možda bi si mogla staviti hladan oblog na taj nos«, rekao

je, uputivši se niz stepenice.Šteta što nije vidio gestu koju je napravila iza njegovih

leđa.


Documents

PRVO POgLAVLJE€¦ · Ljubav je sve sto nam treba_LJ&S.indd 8 22/03/2016 08:36. LJUBAV JE SVE ŠTO NAM TREBA 9 nigdine, s nečim što joj je prepriječilo put. A nije joj pomoglo