KINEZIOLOŠKI FAKULTET U SPLITU

SEMINARSKA RADNJA Psihološki interventni programi u sportu

Mentor: Seminar izradili:prof.dr.sc.Slavko Trninić Josip Valjan-Harambašić

Leonardo Gospodnetić

Dino Nimac

1

SADRŽAJ:

1. Uvod……………………………………………………………...……….4

2. Sportaš i ličnost……………………………………………………….…..5 2.1.Struktura i teorije ličnosti……………….....…………………………52.2.Ličnost i sportsko postignuće…………….….......................................6 2.2.1.Željni faktori……………………………….......................................7 2.2.2.Emocionalni faktori…………………….. ……………………….....92.3.Mjerenje ličnosti…………………………………….........................12 2.3.1.Ljestvice procjene………………………… ...................................12 2.3.2.Nestrukturirane projektivne tehnike…………………………….....13 2.3.3.Strukturirani upitnici……………………………………………....13

3. Problematični sportaš………………………………………………....…14 3.1.Što raditi s problematičnim sportašima……………………………...14

3.1.1.Hiper-uznemiren sportaš……………………………………...…...15 3.1.2.Sportaš manipulant………………………………………………...16 3.2. Sportaš i frustracije…………………………………………...….….16

4. Psihološki interventni programi u sportu………………………....……17 4.1.Postupci opuštanja………………………………………….……….18 4.1.1Opuštajuće disanje……………...…………………………..……...19 4.1.2.Progresivna relaksacija………………………………...……......... 20 4.1.3.Autogeni trening……………………………………...………....... 22 4.1.4.Meditacija…………………………………………...……………. 25 4.1.5.Biofeedback………………………………………………………..26 4.2.Postupci za povećanje pobuđenosti………………………………….29 4.2.1.Postavljanje ciljeva………………………………………………...29 4.2.2.Poticajni govor………………………………………………….….32

2

4.2.3.Oglasna ploča……………………………………………...………33 4.2.4.Publicitet i medijska popraćenost…………….................................33 4.2.5.Potpora navijača………………………………………………...…33 4.2.6.Samoaktivacija………………………………………………….....34 4.2.7.Interakcija-trener,sportaš,roditelji……………...……………….... 34 4.2.8.Prednatjecateljski trening……………………………………….... 34 4.2.9.Mobilizirajuće disanje…………………………………...………...35 4.3.Kognitivno bihevioralne intervencije u sportu………………....……35 4.3.1.Razgovor sa samim sobom………………………………………...36 4.3.2.Strategije suočavanja u sportu……………………………………..39 4.3.3.Strategije predočavanja u sportu……………………..……………39 4.3.4.Razvoj vještina predočavanja ……………………..………………41 4.3.5.Cijepljenje protiv stresa…………………………………...……….41 4.3.6.Trening suočavanja sa stresom……………………………...……..42

5. Zaključak…………………………………………. …………………..…….42

6.Literatura…………………………………………………………….……….45

3

1.UVOD

U današnje vrijeme ,samo fizička i tehničko-taktička priprema sportašu nisu dovoljne za uspjeh u sportu bez obzira o kojoj kategoriji sportaša se radilo. Sve više sportaša i trenera dolazi do spoznaje kako mentalna uravnoteženost uvelike doprinosi boljoj izvedbi,te joj stoga u procesu priprema i natjecanja počinju pridavat sve veći značaj.

Psihološke studije u sportu su pokazale da su vještine nošenja s poteškoćama, anksioznost i stres vrlo dobri prediktori sportskog uspjeha. Također,psihološke varijable kao što su anksioznost,situacijska razina stresa i vještine njegova svladavanja mogu iznimno utjecati ,i pozitivno i negativno,na njegovu uspješnost. Generalno, uspješni sportaši su predaniji sportu i treningu,s jasnim i mjerljivim ciljevima,vrlo su pouzdani,razina anksioznosti prije natjecanja im je stabilna te ih karakterizira visoka razina kognitivnog funkcioniranja. Također su manje depresivni i osjetljivi,rjeđe su umorni i zbunjeni,a neuroticizam im je nizak na dnevnoj bazi u odnosu na manje kvalitetne sportaše

Dokazano je brojnim istraživanjima kako upravljanje navedenim mentalnim mehanizmima doprinosi efikasnijem korištenju fizičkih sposobnosti,lakšoj primjeni tehničko-taktičkih zamisli,odnosno utječe na viši stupanj cjelokupne izvedbe sportaša.

Trener je taj koji mora poznavati različite tipove ličnosti sportaša kao individue ili grupe s kojom će raditi tijekom cijele sezone,kako bi bio u mogućnosti učinkovito rabiti različite pristupe sportašima kojima raspolaže. Sredstva i oblici komunikacije,motivacijske tehnike te postupci poučavanja mijenjat će se sukladno stupnju do kojeg pojedini sportaši i ekipa manifestiraju različite crte ličnost

4

2. SPORTAŠ I LIČNOST

2.1.STRUKTURA I TEORIJE LIČNOSTI

Pojam ličnosti je tako širok da ga je teško definirati te će uvijek biti onih za koje će definicija biti preuska ili preširoka. Jedna je definicija međutim izdržala test vremena. Preložio ju je Allport(1937.) koji je rekao da je ličnost „dinamička organizacija onih psihičkih sustava unutar pojedinca koji određuju njegovo jedinstveno prilagođavanje okolini“. Hollander(1971.) nam daje sličnu no jednostavniju definiciju. Napisao je da je ličnost „ukupan zbroj karakteristika pojedinca koji ga čine jedinstvenim“. Obadvije definicije se slažu u jednom,a to je da je ličnost svakog pojedinca jedinstvena.

Možda najbolji način na koji možemo razumjeti ličnost jest da pogledamo njezinu strukturu . Kao takvu skicirao ju je Hollander(1971.), a sportski psiholog Martens(1975.) ju je prilagodio psihologiji sporta. Hollander je istaknuo temeljne pojmove a Martens ih je prikazao na jedinstven shematski način. Prema navedenoj shemi,ličnost možemo podijeliti na tri odvojene ali međusobno povezane razine. To su (1)psihička jezgra,(2)tipične reakcije i (3)ponašanja povezana s ulogom. Psihička jezgra se (dalje) prikazuje kao nešto interno i po prirodi konzistentno,dok se tipične reakcije i ponašanje povezano s ulogom smatraju kao nešto eksterno i dinamičko. Relativne učinke socijalne sredine na te tri razine ličnosti odražava debljina ili propusnost linija koje dijele svaku razinu od okoline. Propusnost znači stupanj u kojem se može prodrijeti kroz membranu koja dijeli strukturu.

Austrijski neurolog,utemeljitelj psihoanalize, Siegmund Freud(1856.-1939.),također govori o tri strukture koje čine ličnost. To su Id, ego i super ego. Id-Id je urođena komponenta ličnosti koja se nalazi u nesvjesnom. On sadrži sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno, a to su kao prvo instikti/nagoni,automatske reakcije. Sva psihička energija dolazi iz Id-a i ego i superego bez Id-a uopće ne bi mogli funkcionirati. Id je središte svega animalnog, neograničenog. On ne priznaje nikakve zakone,pravila,ograničenja,ne želi biti sputan. Id djeluje po principu ugode kako

5

bi smanjio psihičku napetost,iracionalan je i narcisoidan i impulzivan,u njemu je najprisutniji libido(nagon).

Ego-Ego je prisutan kod odraslog čovjeka,to je struktura koja funkcionira po principu realnosti te Freud za njega kaže da je tu da bi kontrolirao,usmjerio Id. Ego usmjerava ličnost prema napretku,razlikuje realnost i fikciju,ima sposobnost trpljenja(trpi napetost,odgađa je) i zna planirati da bi došao do zadovoljenja na realan način. Raspolaže kognitivnim kapacitetima ali ne funkcionira bez Id-a. Superego-Superego je dio ličnosti koji se najkasnije razvija,nije urođen nego se razvija,moralni je čuvar ličnosti. Na temelju usađenih normi on sudi što je dobro a što loše u postupanju ličnosti,jeli to u skladu s normama ili nije. Funkcionira po principu idealnosti i straha. Ego pomaže da Superego ne ode previše u idealnost. Freud nadalje u Superegu razlikuje dvije strukture:Ego-ideal i savjest. Ego-ideal se razvija pod utjecajem nagrada i pohvala te u pojedincu izaziva osjećaj ponosa i vrijednosti.

Savjest se razvija pod utjecajem kazni zabrana ili straha te izaziva osjećaj krivnje/grijeha.

Od tri strukture koje čine ličnost za Freuda je najslabiji ego. Id se uglavnom nalazi u nesvjesnoj razini ličnosti. Ego je raspoređen u sve tri ali ga najviše ima u predsvjesnoj dok superega najviše ima u nesvjesnoj.

Osim Freudove psihoanalitičke teorije ličnosti postoji još čitav niz teorija ličnosti(K.G.Jungova-Analitička t.l., Frommova, Adlerova-Socijopsihološka t.l..Religijska t.l. i dr.) te je za zaključiti da je ličnost nelinearan kompleksan sustav čije proučavanje traje i danas ,te je trenerima od presudne važnosti biti u toku sa novim saznanjima,samim time i poznavanje onih ranijih na području poznavanja teorija ličnosti.

2.2.LIČNOST I SPORTSKO POSTIGNUĆE

Premda je svaki pojedini sportaš jedinstveno motiviran za natjecanje,uspješni sportaši tvore posebnu skupinu vrlo probranih ljudi. Iako im je temeljna osobina talent,u mnogih se mogu prepoznati i karakteristične,njima zajedničke osobine ličnosti koje se mogu nazvati tipičnima za sportski uspjeh. Te osobine ličnosti u kombinaciji sa fizičkim talentom, omogućuju selekciju onih sportaša u kojih su najveći izgledi za uspjeh. Sportaši ne moraju pobijediti u svim svojim utakmicama niti moraju biti prvaci da bi ih se smatralo uspješnima. Uspješan

6

sportaš je onaj sportaš koji djeluje uvijek u skladu s najvišom razinom svojih mogućnosti.

Prema toj definiciji sasvim je jasno da i sportaš s ograničenim talentom koji pokazuje „pobjedničke osobine ličnosti“ uspješan sporta(neprekidno daje maksimum svojih mogućnosti).

Postoje i osobine ličnosti koje svaki sportaš posjeduje ali u različitim stupnjevima. Različite osobine ličnosti i stupnjevi do kojih je svaka razvijena u pojedinom sportašu određuju izuzetnost svakog pojedinca. Određivanje karakteristika ličnosti koje bi mogle biti povezane s uspješnošću relativno je nov pristup u području tjelesnog odgoja. Na temelju velikog broja opservacija i procjena pojedinih sportaš,prepoznate su crte ličnosti koje su povezane sa sportskim uspjehom. To su sljedeće osobine ličnosti:motivacija,predanost(odlučnost),inteligencija,agresivnost,preuzimanje vodeće uloge,organizacijske sposobnosti,otvorenost treningu,emocionalnost, samopouzdanje,mentalna čvrstoća,odgovornost,pouzdanost i savjesnost. Sve te osobine dijelimo u dvije skupine-željne/pokretačke faktore i emocionalna faktore. Pokretački faktori odnose se na pojedinčeva očekivanja od sporta i spremnost da on učini sve potrebno za postizanje svojih ciljeva. Emocionalni faktori odnose se na sportaševe najintimnije stavove prema sebi,treneru i prema načinu na koji se s njima postupa. Trenerovo ponašanje može snažno utjecati na te faktore.

2.2.1. Željni faktori

Motivacija je želja sportaša da pobijedi ili bude uspješan Sportaši koji ovu osobinu posjeduju u visokom stupnju ,vole i prihvaćaju izazove,pobjedu smatraju važnijom od svega drugog. Nadalje,ako je sportaš motiviran postavlja se pitanje je li on motiviran „primarno“ ili „sekundarno“. Primarno znači da se njegove radnje pokreću intrinzično (iznutra,direktno),a sekundarno znači ekstrinzično(izvana,indirektno). Obje vrste motivacije međusobno su usko povezane. Dok sportaš koji je primarno motiviran ide u igru,postaje aktivan jer voli sport kojim se bavi, sekundarno motivirani sportaš se aktivira npr. zbog emocionalne ili materijalne nagrade koju očekuje. Prednost primarne motivacije je u tome što sportaša čini nezavisnim od vanjskih faktora. Zbog „profesionalnog stava“,sportaš koji je neposredno povezan s njegovom željom da igra na individualno visokom nivou,učinit će sve da na treningu kao i svojim načinom života održi svoju top formu i treniranost. Sekundarno motivirani

7

sportaš će neovisno kakva su njegova postignuća kao igrača-orijentirati prvenstveno na posljedice svoga ponašanja,izbjegavat će alkoholna pića tek onda kada se boji da bi mogao biti primijećen i sl. Ako trener otkrije da je motiviranost njegova sportaša niska,glavni cilj mu postaje pomaganje sportašu u postupno postavljanju sve viših ciljeva.

„Ako nedostaje komunikacija,ni motivacija nije moguća. To su dva područja koja su sasvim usko povezan . Nije stvar u tome što ću reći,pod pretpostavkom da ono što sam rekao ima glavu i rep,radi se u biti o tome što ću to reći i kada! A mora se promisliti i tko će to reći. Mnogi treneri posjeduju strašnu snagu karizme,autoriteta,takvu da mogu izreći jasno i sažeto svima poznate stvari,ali koje nitko drugi ne bi smio reći. No upravo zato što to govori čovjek s karizmom to više nije pametovanje,nego mudrost nad mudrostima.“

Christop Daum

Odlučnost-osoba s odlučnošću je spremna dugo i naporno vježbati da bi dosegla svoje ciljeve. Ne predaje se lako i takva osoba vrlo vjerojatno prva dolazi na trening i zadnja odlazi. Mnogo vremena sam usavršava svoje sposobnosti,vještine,znanja ponekad i do stanja iscrpljenosti. Ako trener otkrije da je odlučnost njegova sportaša niska,treba pomoći sportašu u izradi rasporeda koji će odrediti trajanje rada,koje bi postignuće mogao očekivati te koliko bi ponavljanja morao izvesti da bi ispunio svakodnevni plan trenažnog rada. Treba mu pomoći da postane učinkovitiji na treninzima.

Inteligencija je nesumnjivo najvažnija ljudska mentalna sposobnost. To je sposobnost snalaženja u novim situacijama,snalaženje pred novim i nepoznatim problemima odnosno inteligencija je „osjetljivost na probleme“. Ona dolazi do izražaja u svim ljudskim aktivnostima pa tako i sportu. Ovaj čimbenik se odnosi na sposobnost sportaša da brzo shvaća i usvaja nove/razne stvari. Inteligentan sportaš sposoban je usvojiti informaciju u samo nekoliko ponavljanja i ne mora naporno i dugotrajno prerađivati kompleksan materijal.

Agresivnost-Pojam agresivnosti u psihološkom smislu veoma je širok i obuhvaća niz pojava,od fizičkog napada na izvor frustracije do raznih oblika kritiziranja. Pojedinac kod kojeg je ova osobina evidentna u visokom stupnju misli kako je agresivnost nužna za pobjedu. Voli se prepirati i brz je kada treba kritizirati nečiju pogrešku. Voli fizički kontakt i spreman je brzo uzvratiti onima koji ga udaraju. Vrlo se rijetko suzdržava da ne izgovori sve što misli kada je ljut.

8

S druge strane nekim je sportašima teško naučiti da budu agresivni. S takvim sportašima trener može samo poduprijeti bilo koju vrstu očitovanja agresivnog ponašanja,te pokušati otkriti zašto je tom sportašu teško postaviti se i djelovati agresivno. Trener mora jasno dati do znanja da je agresivnost ključni dio sportskog uspjeha,te čak demonstrirati igraču korak po korak,što točno i koliku agresivnost očekuje od njega u konkretnim situacijama.

Preuzimanje vodeće uloge-Sportaši s osobinom predvodništva vole utjecati na svoje suigrače i na voditi ih da rade stvari kako on misli da bi trebali. Ne bježi od odgovornosti i uživa u prilici da vodi suigrače i obično uspijeva dobiti pozitivno povratnu informaciju od suigrača. Govori što misli,donosi odluke i preuzima brigu i odgovornost te pobjeđuje u većini rasprava. Trener može pomoći u razvoju takvog pojedinca tako dajući određena zaduženja koja su nezaobilazna za postizanje ekipnog sportskog uspjeha. Dobra ekipa sastoji se od određenog broja vođa koji upravljaju vlastitim područjem.

Organizacijske sposobnosti-ova osobina je ta koja omogućuje osobi/sportašu,da stvari učinkovito sagleda u perspektivi. Takav sportaš je sposoban planirati svoje djelovanje. Zadovoljan je kada je program strukturiran. Razvoj ovih sposobnosti ovisi o podrobnostima do kojih je sportašu jasno što se od njega očekuje. Sportaš će naučiti što da očekuje i shvatit će tijekom procesa važnost individualne odgovornosti.

2.2.2. Emocionalni faktori

Otvorenost treningu-Sportaš koji je otvoren treningu poštuje trenera i pozitivno reagira na njegove kritike/savjete. Podložan je pravilima treninga,prihvaća vodstvo kapetana ekipe i cijeni trenerov rad. Bez kompleksa razgovara sa trenerom o svojoj ideji igre. Bez sumnje će biti dobar ekipni igrač. Trener ne može prisiliti igrače da ga poštuju,on može jedino pokazati što je i tko je te se nadati da će sportaš znati cijeniti i slijediti njegove zamisli. Trener će zadobiti poštovanje većine igrača tijekom vremena svojom temeljnom razumnošću,normalnošću,samoorganiziranošću i pravednošću. Dešava se da sportaš za kojeg se misli da odbija trening zapravo želi postavljati pitanja. Sam trener će biti mnogo učinkovitiji ako dozvoli sportašima da postavljaju pitanja na koja će i odgovarati,nego da ih ignorira. Ponekad sportaši postaju otvoreniji za trening ukoliko osjete trenerovu humanost. Prisan razgovor,vrijeme koje

9

trener provede s pojedincem i potpora koju trener može pružiti,često mogu biti rješenja za problem otvorenosti za trening.

Emocionalnost-Emocije možemo definirati kao onu vrstu psihičkih procesa koji održavaju naš odnos prema stvarima i događajima što nas okružuju,prema drugim ljudima i prema svojim vlastitim postupcima,akcijama i doživljajima. Osoba koja je u stanju nadzirati svoje emocije,zrela je i stabilna. Vjerojatno je da osjećaji neće negativno djelovati na nju,neće je učiniti nesigurnom. Takav sportaš ne pada lako u depresiju niti je frustriran vlastitim greškama ili tuđim greškama. U njegovom ponašanju očituje se visoka količina samodiscipline,rijetko gubi strpljenje,rijetko plane i gotovo nikad se ne osjeća kritiziranim. Trener ponekad sportašu mora jasno dati do znanja što od njega očekuje u pogledu emocionalne kontrole. Ako je sportaš napet te kao posljedica toga slabi njegova emocionalna samokontrola,trener može pokušati otkriti uzrok njegove tjeskobe i ako je moguće,otkloniti te uzroke u iznimnim slučajevima može se dogoditi da trener preuzme totalni nadzor nad sportaševim emocijama.

Samopouzdanje- Pitanje samopouzdanja ili vjere u sebe kao sportaša je vrlo zanimljiv i jako bitan fenomen u sportu. Lako se izgubi, a teško izgradi. Samopouzdan sportaš vrlo je siguran u sebe i svoje mogućnosti. Nije sklon pokazivanju zabrinutosti zbog svoje igre,biti neodlučan ni uzbuđivati se zbog neočekivanih situacija. Vrlo dobro prihvaća upućenu kritiku od strane trenera ali se i zagovara i kod trenera i suigrača za stvari u koje vjeruje. Treneri bi trebali izgrađivati ovu komponentu kod sportaša pomažući im da realiziraju svoje unutarnje znanje na načina da se prikaže sportašu kako je bitan i ekipi i treneru. Pozitivne riječi trenera izgrađuju povjerenje i jačaju osjećaj samopouzdanja u komunikaciji kod sportaša niskog samopouzdanja. Između ostalih komunikacijskih vještina,čak i stisak ruke pomaže u ostvarivanju cilja. Trener će u svakom slučaju sportašu više pomoći u izgradnji samopouzdanja ako ga hvali i nagrađuje za sve dobro napravljeno,nego ako ga kažnjava zbog slabo izvedenih stvari.

Mentalna čvrstoća-Mentalna čvrstoća je sposobnost sportaša da konzistentno djeluje na gornjoj granici vlastitog talenta i vještina,neovisno o uvjetima natjecanja. Mentalnu čvrstoću najbolje opisuju četiri elementa: -emocionalna fleksibilnost-sposobnost suočavanja sa neočekivanim emocionalnim obratima,a da sportaš pri tome ostane u ravnoteži,pozitivan,bez potrebe da se brani(suprotan primjer je sportaš kojeg razljuti nepravedna odluka suca pa ima potrebu dokazivati pogrešku i opravdati se,što pokazuje rigidnost i

10

mogućnost doživljavanja emocionalne krize koja utječe na njegovu koncentraciju,komunikaciju na terenu i daljnju igru). –emocionalna responzivnost-sposobnost zadržavanja emocionalne kontrole i „kontakta s igrom“ pod pritiskom(sportaš koji počinje igrati bez volje kada gubi,pokazuje nisku razinu mentalne čvrstoće). –emocionalna snaga-sposobnost zadržavanja jednake razine borbenosti i natjecateljskog duha bez obzira na okolnosti(i u porazu i u superiornoj pobjedi). –emocionalni oporavak-sposobnost brzog povratka u pozitivno emocionalno stanje,brzog oporavka od razočarenja,nakon pogreške ili propusta s jednakom motivacijom za dalje. Mentalna čvrstoća se odnosi na cjelokupno mentalno i fizičko stanje ali osobito podrazumijeva dobru emocionalnu kontrolu. Mentalno čvrst sportaš može biti pomalo neosjetljiv na osjećaje i probleme drugih,rijetko će se uzbuditi izgubi li utakmicu,igra li loše ili ako netko viče na njega. U stanju je primiti oštru kritiku i ne uvrijediti se pri tome a za učinkovitost ne treba puno poticaja od strane trenera. Takva osoba ne ovisi o ekipi da bi zadovoljila svoju potrebu za pripadanjem.Za zadovoljavanjem takvih potreba takvoj osobi nije potrebna ekipa. Ako u osjetljivog sportaša pokušamo razviti mentalnu čvrstoću,moramo ga u početku upozoriti kako će se od njega očekivati da „proguta“ mnogo neugodnosti i pojasniti mu da se to ne radi s ciljem poniženja i degradacije sportaševe ličnosti već da ga se nauči kako prijeći preko neugodne i oštre poruke. Cilj je povećati uspješnost a ne poniziti nekoga. Mentalna čvrstoća može biti sportaševo najjače oružje a put do tog cilja ni kratak ni jednostavan. Zahtjeva mnoga rada i truda na sportašu odnosno sportaš sam treba imati želju u samoizgradnji. Trener je taj koji će pomoći u vidu savjeta ili preporuke sportskom psihologu a sam cilj se lakše postiže u poticajnoj i podržavajučoj okolini.

Odgovornost-Ovo obilježje omogućuje sportašu da preuzme odgovornost za vlastite postupke i da ispravlja pogreške. Krajnost je sportaš s pretjeranim osjećajem odgovornosti koji preduboko doživljava svoje pogreške i o njima stalno misli,čak se i samokažnjava zbog njih. Spreman je podnijeti puno mentalne i fizičke boli. Igrat će oštro čak i kad je ozlijeđen. Druga krajnost je kada pojedinac na sebe ne prihvaća nikakvu odgovornost ili ne želi na sebe preuzeti ni dio krivice. Trener mora tome sportašu,objektivno,koristeći se snimkama,statistikama i grafikonima,pokazati što se od njega očekivalo i u čemu je griješio. Kod sportaša koji pretjeruje sa

11

preuzimanjem krivice na sebe vrijedi obratno. Trener u tom slučaju mora preuzeti dio odgovornosti sa sportaša i staviti na sebe.

Povjerenje-Sportaš s visokim stupnjem povjerenja prihvaća ljude i stvari onakvima kakve se pokazuju. Ne traži skrivene motive iza rečenoga ili učinjenoga;vjeruje treneru. Suigrači ga znaju učiniti naivnim svojom prijetvornošću ali se uglavnom dobro slažu. Uživa u natjecanju. Trener u pojedincu može izgraditi povjerenje tako da mu postavlja zadatke ili od njega zahtijeva da preuzme odgovornost te ga pohvali kad sportaš uspije ostvarit traženo. Povjerenje se izgrađuje polagano,,postojano i sustavno. Trener ne smije omalovažavati igrača niti ga ismijavati jer to kida veze međusobnog povjerenja.

Savjesnost-Savjesnost se odnosi na stupanj organiziranosti,ustrajnosti,kontrole i motivacije. Glavne dimenzije koje opisuju savjesnost su samodisciplina, osjećaj dužnosti,smisao za red i usmjerenost ka cilju. Savjesna je osoba odlučna,dobro organizirana,pouzdana,točna,dovršava svoje poslove i dužnosti. Povezano s tim,savjestan sportaš voli djelovat što ispravnije i nikad neće pravila treninga pokušat podčiniti svojim potrebama. Rijetko će zakasniti ili propustiti trening. To je sportaš kojem se može vjerovati u svakom pogledu. Sportašu sa nisko razvijenom savjesnošću treba postaviti jasna ograničenja. Trener mu mora dati do znanja da će biti kažnjen svaki sportaš koji ne bude poštivao postavljena pravila.

Povezanost između sportskog postignuća i psiholoških varijabli značajno se povećava kada se koristi model interakcije. U predviđanju ponašanja model interakcije uzima u obzir i ličnost sportaša i situaciju u okolini. Korištenjem interaktivnog modela i mjerenja stanja raspoloženja koje je specifično za situaciju,moguće je identificirati psihološki profil uspješnog sportaša.

2.3.MJERENJE LIČNOSTI

Postoji nekoliko načina za procjenjivanje stupnja razvijenosti navedenih osobina ličnosti u pojedinom sportašu. Cofer i Johnson(1960.) ustanovili su tri osnovne kategorije mjernih tehnika. To su ljestvice procjene, nestrukturirane projektivne tehnike i upitnici.

2.3.1. Ljestvice procjene

Za njih je karakteristično da uključuju jednog ili više procjenitelja od kojih se traži da promatraju pojedinca u datoj situaciji. U svrhu maksimalne objektivnosti procjenitelj koristi prethodno napravljenu kontrolnu listu. Rezultati

12

mogu biti prilično točni ukoliko su procjenitelji uvježbani a kontrolna lista se pravilno koristi. Dvije tipične situacije u kojima se primjenjuje procjena ličnosti su intervju i promatranje postignuća. Kod intervjua cilj je odrediti osobine ličnosti i opći dojam pomoću niza otvorenih pitanja. Intervju može biti valjana metoda ukoliko se intervju vodi sistematski i sa kvalitetnim pristupom osobe koja vodi intervju ali je samim time i nepouzdana jer mnogo ovisi o osobi koja intervjuira. Kao i kod intervjua,promatranje ispitanika u situaciji izvođenja određene djelatnosti,može biti učinkovita ako je kontrolna lista dobro osmišljena i planirana te je procjenitelj dobro uvježban. Uobičajeno za ovu metodu je da kontrolna lista sadrži specifične osobine i ponašanja koje procjenitelj nastoji vidjeti a kada ih zapazi procjenjuje im snagu i jasnoću.

Metoda „ljestvice procjene“ koristi se za dobivanje podataka osobina ličnosti iako se trebaju uzeti u obzir motivi koji stoje u pozadini.

2.3.2. Nestrukturirane projektivne tehnike

Projektivne tehnike se općenito koriste za dobivanje informacija o motivima koji su u pozadini. Projektivne tehnike dopuštaju ispitaniku da kroz nestrukturalan zadatak izrazi svoje unutarnje osjećaje i motive. Date tehnike se prvenstveno koriste u kliničkoj psihologiji i sinonim su za psihoanalitičke pristupe objašnjenju ličnosti. Pretpostavka na kojoj se temelje nestrukturirane testovne situacije jest da ako ispitanik vidi da nema točnog i netočnog odgovora,prije će se otvoriti i biti iskren u svojim odgovorima. Razvijeno je nekoliko vrsta nestrukturiranih testova, Rorschachoc test/test mrlja(Sarason,1954.),test tematske apercepcije,(Tompkins,1947.)test nedovršenih rečenica,(Holsopple i Miale,1954.),test kuća-drvo-čovjek(Buck,1948), i dr. Test mrlja i test tematske apercepcije su najčešće korišteni.

2.3.3. Strukturirani upitnici

Strukturirani test je test tipa papir-olovka ili na skali Likertova tipa gdje ispitanik na skali od 1-10 (gdje je 1 potpuno netočno a 10 potpuno točno) zaokružuje broj koji po njegovom mišljenju najbolje odgovara istinitosti/neistinosti postavljene tvrdnje u upitniku.Npr.Ispitanik odgovara na tvrdnju:“Kada se radi o sportu,kako natjecanje napreduje događa mi se da postajem jako napet i anksiozan“, tako što će zaokružiti određeni broj na skali od 1-10.

13

Vjeruje se da se primjenom upitnika identificiraju određene karakteristike ili osobine ličnosti(Minnesota multifazični inventar ličnosti,Cattellov upitnik šesnaest faktora ličnosti,Inventar motivacije sportaša). Inventar motivacije sportaša(AMI),je način za procjenjivanje stupnja razvijenosti osobina ličnosti koji zahtjeva malo vremena a treneru pruža objektivnu procjenu sportaševe osobnosti pa ćemo ga kao takvog ukratko i opisati.

Inventar motivacije sportaša (Athletic Motivation Inventory-AMI)

AMI test načinili su Thomas Tutko,Bruce Ogilvile i Leeland Lyon u Institutu za proučavanje motivacije sportaša na Državnom koledžu San Jose. Prema autorima,AMI mjeri brojne osobine ličnosti povezane s visokim sportskim postignućem:nagon,agresiju, odlučnost,odgovornost,vođenje,samopouzdanost, emocionalnu kontrolu,psihičku kontrolu,spremnost za podučavanje,razvoj svijesti i povjerenje. AMI može pomoći treneru u vođenju sportaša tako što će mu pokazati koje osobine ličnosti valja poticati,motivirati ,ili preciznije,AMI daje mjere željenih i emocionalnih faktora te dvanaest pojedinačnih dimenzija ličnosti. Svaki testirani sportaš uspoređuje se s ostalim sportašima iz iste sportske discipline i jednake razine natjecanja. Rezultati se prikazuju na ljestvici od devet stupnjeva,gdje je jedan niska razina razvijenosti date konativne osobine,pet je prosječna razina razvijenosti a devet vrlo visoka razvijenost dotične crte ličnosti. Na dnu profila nalazi se kratak opis sportaševih osobina a ističu se one osobine koje bi mogle predstavljati problem u radu s pojedincem na kojeg se odnosi test. Valja napomenuti da trener ne smije koristiti materijal da bi degradirao,ponižavao sportaša jer je to prije svega nemoralno i neetično. Trener dobivene spoznaje treba koristiti na konstruktivan način. Sumnja li trener u svoje sposobnosti i ne zna što učiniti sa dobivenim informacijama,najbolje je da potraži profesionalnu pomoć. Prvi i jedini cilj takvog materijala jest pomoći treneru da pomogne sportašu u pomaganju samome sebi.

3.PROBLEMATIČNI SPORTAŠ

3.1. ŠTO RADITI S PROBLEMATIČNIM SPORTAŠIMA

Većina je trenera vjerojatno tijekom karijere radila i sa sportašima s kojima ,ma što činili,nisu uspijevali izazvati značajne promjene. Neke su smatrali čudacima,za druge su mislili da imaju granične poremećaje a za treće da imaju duboke emocionalne probleme. Trenerima su osobito teško razumljivi sportaši o

14

osobnim problemima,zato što većina trenera nije imala prigodu proučavati individualne različitosti i neponovljivosti,osobito kada se radi o takozvanom, poremećenom ponašanju. Ne postoji životno područje u kojemu bi se problematično ponašanje javljalo vjerojatnije i češće nego u sportu. To vrijedi iz nekoliko razloga:povećan fizički rizik inherentan je samom činu natjecanja;sporta- neprekidno procjenjuju(kao rezultat javlja se tendencija da postane uznemiren);natjecanje je za sportaše neprekidni stres-što je natjecanje intenzivnije, veći je pritisak. U radu sa svakim sportašem individualni pristup je ono što presudno razlikuje dugoročnu uspješnost od neuspjeha. Trener se prema sportašu mora odnositi kao osoba prema osobi. Pohvaljujući i nagrađujući sportaša svaki put za dobro obavljen posao,trener će u sportašu brže i lakše utemeljiti dobre navike i pravilne osjećaje prema sebi samome i prema ekipi. Trener neprekidno na umu mora imati svoje stavove,mora biti svjestan svoga odnosa prema različitim aspektima sportaševe osobnosti,jer će ti stavovi odrediti način i stupanj uspješnosti trenerova rada sa svakim pojedinim sportašem. Način rada sa sportašem daleko nadilazi golo izgovaranje riječi,ono obuhvaća trenerovo specifično ponašanje koje otkriva uočavanje,uvažavanje,zanimanje i iskrenu brigu za sportaša!

Dakle,trener treba znati prepoznati različite ličnosti svojih sportaša da bi konačno mogao utjecati na njih. Sukladno tome,različiti su tipovi problematičnih sportaša koje trener treba prepoznati:sportaš koji se opire treningu,sportaš manipulator,hiper-uznemiren sportaš,sportaš sa strahom od uspjeha,sportaš sklon ozljeđivanju,lažac,sportaš sa psihosomatskom ozljedom,povučen sportaš,sportaš sklon depresiji (najčešće vrste problema prema dr. Bruce Ogilvie i dr. Thomas Tutko). Za svakog od njih karakterističan je nastanak datog ponašanja i samo ponašanje te je i rješavanje samog problema specifično za svakog od navedenih sportaša.

Primjeri:

3.1.1. Hiper-uznemiren sportaš

Hiper-uznemiren ili sportaš ukočen od straha,je sportaš kojeg možemo opisati kao „pahuljastog,ljuskavog, sastavljenog od tankih slijeva“. Potpuno je nepredvidiv,jedan dan je izvrsno,drugi dan je očajan. “Raspada“ se uvijek u trenucima kada svi najviše očekuju od njega i oslanjaju se na njega. Nitko nikada nije siguran što će se dogoditi sa takvim sportašem. Pred utakmicu je

15

previše uznemiren, nervozan. Takav pojedinac dolazi iz okruženja u kojem ništa u životu nije bilo predvidivo. Iste stvari su jednom bile dobre,drugi put bile loše. Vrlo je brzo u životu otkrio da ma što pokušao učiniti,jednom je bilo učinkovito,drugi put neučinkovito. Kao posljedicu razvio je shvaćanje da živi u potpuno nepredvidivom svijetu. Nikad ne zna što može očekivati. U danom trenutku djeluje isključivo prema predosjećaju i „feelingu“. Trener mora jasno kazati što očekuje od sportaša tako da ovaj zna da će u svakom trenutku imati podršku,pobjeđivao ili gubio. Mora znati kako se od njega očekuje da bude najbolji što može,da da sve od sebe. Anksioznost je najveći problem. Uspije li trener podrškom pomoći sportašu da prebrodi anksiozne trenutke,postoji velika vjerojatnost da će mu moći izmijeniti i obrazac nepredvidivosti. Već i sam razgovor može pomoći a ponekad valja i promijeniti igračeva zaduženja.

3.1.2. Sportaš manipulant

Vrlo je sebičan,uvijek nastoji da bude po njegovom i narcističan je. Ne želi surađivati ukoliko za to ne dobije svoj dio slave. Vrlo se često ulaguje,dodvorava. Lijepo govori ugodne stvari i vrlo brzo svatko počinje činiti nešto za njega. Kasnije,počinje sa prekršajima pravila i propisa,za što uvijek ima ispriku. Čini se kao da postavlja i radi prema svojim pravilima. Nije nužno buntovan ali s vremenom komplotira,okreće ljude jedne protiv drugih kako bi on mogao raditi po svojemu. Takvoj osobi nikad nisu postavljene granice ponašanja. Uvijek je bio pretjerano mažen i pažen(pretjerana majčina pažnja u najranijoj dječjoj dobi). Što god učinio, bio je uvijek u pravu-nikad nije mogao učiniti ništa pogrešno. Rezultat je njegovo odrastanje u potpuno nerealističnom svijetu.Za njega ne postoje ograničenja- pravila se ne odnose na njega. Trener mora jasno do znanja staviti kako postoje definirana ograničenja i kazne za prekršitelje pravila. Postoje takozvani meki,osjetljivi i tvrdokorni manipulatori. Prvome kazne i pravila valja postaviti i objasniti na očinski,iskren način;za drugoga je način mnogo grublji,oštriji.

3.2.SPORTAŠ I FRUSTRACIJE

Frustracija(lat.frustrare=razočarati) je složeno psihičko stanje koje je karakteristično po: unutrašnjoj napetosti,neugodnim osjećajima kao što su razočarenje,razdražljivost,ljutnja, te po ponašanjima kao što su neprijateljstvo,doživljaj osobne nemoći i poraza itd. Pojedinac na frustraciju može reagirati potiščenošću i povlačenjem u sebe ali može se javiti i agresija.

16

Trenutak od kojeg će individuum reagirati na frustraciju ovisi o njegovoj toleranciji na frustraciju. Kolika će biti veličina tolerancije u određenom trenutku ovisi s jedne strane o strukturi ličnosti pogođenoga a s druge,o situaciji u kojoj se sve događa. Frustracija nastaje zbog prepreke između pojedinca i željenog cilja i što je cilj veći i motivacija jača,sama frustracija može biti veća. Zapreke mogu biti vanjske(uvjetovane prirodnom ili društvenom okolinom) te unutarnje(uvjetovane individualnim osobinama,nedostacima,sukobom motiva). Sportska borilišta i sport općenito je ispunjen raznim situacijama koje emocionalnu stabilnost a time i frustracionu toleranciju sportaša stavljaju na kušnju. Sportaš treba imati stabilan način emocionalnog reagiranja i ne smije ga mijenjati iz situaciju u situaciju. Emocionalno nestabilan sportaš sa niskim nivoom frustracione tolerantnosti je po pravilu nedosljedan u zahtjevima koji se stavljaju pred njega. U slučaju ekipnog sporta,izražene emocionalne oscilacije mogu negativno utjecati i na ostatak momčadi.

4.PSIHOLOŠKI INTERVENTNI PROGRAMI U SPORTU

Bilo koja strategija koja je namijenjena mijenjanju postojećeg psihičkog stanja ili raspoloženja sportaša zove se INTERVENCIJA.

U sportu se primjenjuju strategije prilagođavanja pobuđenosti koje pomažu sportašu u smanjenju ili povećanju psihičke pobuđenosti. Kada se koriste da smanje pobuđenost i anksioznost, primjena tih strategija zove se SUOČAVANJE SA STRESOM.

Smanjenje fiziološke pobuđenosti često rezultira istovremenim smanjenjem anksioznosti i napetosti. Mišićna je napetost jedan od faktora koji često prati kognitivnu i somatsku anksioznost. Napetost nije sinonim za anksioznost, ali je njezin sastavni dio.

Sportaši koji imaju problem visoke razine pobuđenosti i anksioznosti koristiti će tehnike opuštanja koje služe snižavanju i kontroliranju fiziološke pobuđenosti, anksioznosti i mišićne napetosti. U tehnike opuštanja spadaju:

progresivna relaksacija autogeni trening meditacija biofeedback tehnike smirujućeg disanja.

17

Sportaši koji imaju problem niske razine fiziološke pobuđenosti koristit će strategije koje će im podići razinu fiziološke pobuđenosti. U te strategije ubrajamo:

postavljanje ciljeva poticajni govori oglasna ploča publicitet i medijska popraćenost potpora navijača samoaktivacija interakcija – trener, sportaš i roditelji prednatjecateljski trening tehnike mobilizirajućeg disanja

Intervencije poduzete da prilagode pobuđenost ili kontroliraju anksioznost trebaju biti u skladu sa određenim simptomima sportaša.

4.1.POSTUPCI (STRATEGIJE) OPUŠTANJA

Dok neki sportaši imaju teškoća zbog niske razine pobuđenosti, teži je problem sa sportašima koji doživljavaju pretjerano visoku razinu anksioznosti i napetosti. Bilo koja strategija koja podiže pobuđenost može kod tih sportaša uzrokovati samo veću anksioznost i napetost. Ono što se obično događa jest da povišena razina pobuđenosti dovodi do pada postignuća. Taj pad u postignuću, sam po sebi, rezultira još većom anksioznošću, što dovodi do spirale anksioznosti/ stres. Samo je jedan način da se čovjek oslobodi te spirale, a to je da obrne proces tako da reducira anksioznosti i napetost. Postupci opuštanja mogu učinkovito reducirati napetost i anksioznost povezane sa sportom.

Reakcija opuštanja se sastoji od psihičkih promjena koje su suprotne reakciji simpatičkog živčanog sustava « bori se ili bježi». Točnije rečeno , postupci kao što su progresivna relaksacija, autogeni trening i meditacija rezultiraju smanjenjem potrošnje kisika, pulsa, disanja i aktivnosti skeletnih mišića, dok se povećava otpor kože i alfa moždani valovi

( Benson, Beary i Carol, 1974.).

Benson i suradnici ( 1974.) objasnili su da su četiri različita faktora potrebna za izazivanje reakcije opuštanja. Svaki je od tih faktora u određenoj mjeri prisutan u pojedinim tehnikama. Ta četiri elementa ili faktora su:

18

1. mentalno sredstvo ( općenito neka vrsta riječi, fraze, objekta ili postupka koji se koriste da se pažnja usmjeri prema unutra),

2. pasivan stav,3. opuštenost mišića4. tiho okruženje.

Pod širokim terminom opuštanja mogu se adekvatno kategorizirati nekoliko tehnika.

To su: progresivna relaksacija, autogeni trening, meditacija, biofeedback, opuštajuće disanje- u zavisnosti od trajanja udisaja u odnosu na izdisaj,razli- kujemo dva oblika disanja:

1.Smirujuće disanje 2.Mobilizirajuće(stimulirajuće) disanje

4.1.1 Tehnike disanja-smirujuće disanje

'' Kada je disanje poremećeno i um također postaje uznemiren. Kontrola disanja omogućava postojanost uma.'' (Hatha Yoga Pradipika)

Počinjemo sa tehnikom opuštajućeg disanja iz razloga što je znanje pravilnog disanja preduvjet za sve ostale tehnike, a i najbrži je način postizanja smanjene pobuđenosti. To je zato što je dah direktno povezan sa autonomnim živčanim sustavom. Kada smo uznemireni ili anksiozni, tada prevladava simpatički dio autonomnog živčanog sustava, a on je zadužen za ubrzan rad srca, ubrzano disanje, povisi se krvni pritisak, počnemo se znojiti. Međutim, kada se koncentriramo na vlastito disanje i usporimo ga i produbimo, direktno ćemo djelovati na parasimpatički dio autonomnog živčanog sustava koji će usporiti ritam srca, zatim frekvenciju disanja, a na taj način će se promijeniti i biokemija našeg tijela, te ćemo utjecati na smanjenje pobuđenosti i anksioznosti. Organizam će ući u stanje unutarnje ravnoteže, a sportaš će se moći uspješnije koncentrirati na zadatak koji trenutno sprovodi.

Smirujuće disanje ćemo koristiti kod sportaša sa visokom razinom fiziološke pobuđenosti.Smirujuće disanje je vrsta disanja kod kojeg izdisaj traje dulje od udisaja. Dovoljna su dva tjedna vježbe da bismo naučili ovaj oblik disanja . Preporučljivo je vježbati na svježem zraku ili u nemogućnosti toga,u dobro

19

provjetrenoj prostoriji. Disanje je najbolje izvoditi u ležećem položaju, ali je moguće i sjedeći. Da bi se izbjegla hiperventilacija, koristi se mala pauza.

Primjer etape smirujućeg disanja

Trajanje udaha

4 4 4 4 4

Trajanje izdaha

4 5 6 7 8

Trajanje pauze

2 2 2 2 2

*vrijeme trajanja udaha, izdaha i zadržavanja daha izraženo je u sekundama.

4.1.2. Progresivna relaksacija

Sve moderne tehnike progresivne relaksacije varijacije su onih koje je opisao Edmond Jacobson ( 1929., 1938.). Jacobson je svoj rad na progresivnoj relaksaciji počeo u prvim godinama 20. stoljeća. Njegova je glavna teza bila da je nemoguće biti nervozan ili napet u bilo kojem dijel tijela u kojem su mišići potpuno opušteni. Nadalje, vjerovao je da se nervoza i napetost mišića i organa koji nisu pod voljnom kontrakcijom može smanjiti ako se opusti određena skupina skeletnih mišića. Prema Jacobsonu, anksiozni um ne može postojati u opuštenom tijelu.

Jacobsonov postupak progresivne relaksacije zahtijeva da sudionici leže na leđima s rukama uz tijelo. Povremeno se preporuča sjedeći položaj u ugodnom naslonjaču.

U svakom slučaju soba bi trebala biti prilično tiha, a ruke i noge ne bi trebale biti prekrižene., da se izbjegne nepotrebno podraživanje. Dok je cilj svakog programa progresivne relaksacije opuštanje cijelog tijela u roku od nekoliko minuta, bitno je da u početku osoba prakticira tu tehniku barem jedan sat svaki dan. Kad se postupak relaksacije jednom dobro nauči, reakcija opuštanja se može postići za nekoliko minuta.

Jacobsonova metoda traži od pojedinca da prije nego što opusti najprije stegne mišiće. Stezanje pomaže da se prepozna razlika između napetosti opuštenosti.

20

Kad je pojedinac to jednom uspio napraviti, bit će u stanju potpuno opustit ud, a da ga prije ne stegne. Jacobson je upozorio da bi samo prvih nekoliko minuta bilo koje seanse opuštanja trebalo biti posvećeno stezanju mišića. Ostatak vremena trebao bi biti posvećen postizanju potpune opuštenosti. Da bi se mišić smatrao opušten, ne smije biti ni najmanje stegnut i mora biti mlohav i nepomičan.

Jacobsonov postupak potpune progresivne relaksacije uključuje sustavno stezanje i opuštanje određenih grupa mišića na prethodno utvrđen način. Opuštanje počinje sa mišićima na lijevoj ruci, nastavlja se sa onima na desnoj, pa lijevoj i desnoj nozi, trbuhu ,leđima, prsima i ramenima, te završava sa vratom i mišićima lica. Kompletan trening tog postupka traje više mjeseci. U početnim bi fazama čitav tretman trebao biti posvećen potpunom opuštanju jedne mišićne grupe. Iako je nerealno očekivati da sportaš toliko vremena posveti učenju opuštanja, Jacobsonova ideja je dobro prihvaćena. Dobro razvijen program treninga opuštanja u početku zahtijeva puno vježbe. Nakon nekoliko mjeseci vježbe trebalo bi biti moguće da reakcija opuštanja bude pitanje nekoliko sekundi ( Nideffer, 1981.)

Predložena je i skraćena verzija Jacobsonova postupka od četrdeset tretmana ( Bernstein i Borkovec, 1973.; Greenberg, 1990.). Carlsonova i Hoyleova revizija ( 1993.) pružila je dokaz da je skraćeni postupak treninga progresivnog opuštanja učinkovit u smanjenju anksioznosti, napetosti i stresa. Brojne varijacije Jacobsonova originalnog postupka progresivne relaksacije dokazale su se kao učinkovite (Greenberg, 1990.). Npr., nije neophodno da postupak uvijek počne s lijevom rukom. Greenberg je predložio da bi u nekim slučajevima kontrakciju mišića trebalo nadopunjavati primjenom otpora na nepokretni objekt.

Krajnji cilj svakog programa treninga opuštanja jest da se u specifičnoj situaciji potakne reakcija opuštanja i osujeti stres. Npr., profesionalni igrači golfa nemaju pola sata vremena da se opuste prije ubacivanja vrijednog $15000. Igrač mora biti u stanju obaviti to dok čeka na ubacivanje, a što je vještina za koju je, da bi se savladala, potrebno puno sati vježbe.

Istraživanja su jasno pokazala da su postupci progr. relaksacije učinkoviti u izazivanju reakcije opuštanja. Nadalje, brojna su istraživanja pokazala da je, kada se koristi zajedno s drugim kognitivnim ili postupcima kontrole pobuđenosti, povezana s povećanjem sportskog postignuća ( Greenspan i Feltz,

21

1989.; Onestak, 1991.; Neiss, 1988.).Greenspan i Feltz (1989.) kritički su se osvrnuli na devet istraživanja u koja su bili uključeni razni oblici opuštanja. Većina je istraživanja pokazala da je povećanje postignuća bilo povezano s kontrolom pobuđenosti u kombinaciji s nekom drugom kognitivnom tehnikom. Međutim nekoliko je studija pokazalo da već zasebno postupci progresivne relaksacije učinkovito poboljšavaju postignuće. Npr., Wrisberg i Anshel (1989.) su pokazali da je opuštanje koje se koristilo zajedno sa predočavanjem bilo učinkovito u poboljšanju ubačaja kod mladih sportaša. Ni predočavanje ni trening relaksacije nisu bili učinkoviti u poboljšanju izvođenja bacanja, ako su primijenjeni sami. Zajedno s odgovarajućim upozorenjem, trening opuštanja mišića je učinkovit u povećanju sportaševe tolerancije na bol (Broucek, Bartholomew, Landers i Linder, 1993.).

4.1.3. Autogeni trening

I autogeni trening i progresivna relaksacija izazivaju reakciju opuštanja. Dok se progresivna relaksacija temelji na dinamičkom stezanju i opuštanju mišića, autogeni se trening oslanja na osjećaje koji su povezani s udovima i mišićima tijela. Autogeni trening je vrlo sličan autohipnozi i temelji se na ranim istraživanjima u vezi s hipnozom. Postupak je prvi razvio njemački psihijatar Johannes Schultz (Schultz i Luthe, 1959.). Radeći s hipnotiziranim pacijentima Schultz je zapazio da svi oni, bez razlike, izvještavaju o dva tjelesna osjeta povezana s reakcijom opuštanja. Ta su dva osjeta težina u udovima i osjećaj topline u čitavom tijelu, rukama i nogama. U svom se najjednostavnijem obliku autogeni trening sastoji od serije mentalnih vježbi koje su napravljene da dovedu do ta dva tjelesna stanja. Udovi se osjećaju teški zbog potpune odsutnosti mišićne napetosti, a osjećaj topline u tijelu se javlja zbog širenja krvnih žila (reakcija parasimpatičkog živčanog sustava),(Greenberg, 1990.).

Različiti su autori predlagali različite vježbe i samoizjave s obzirom na to kako da se primjenom autogenog treninga postigne reakcija opuštanja (Davis, Eshelman i Mc Kay, 1988.; Greenberg, 1990.; Vanek i Cratty, 1970.). Autogeni je trening, u biti, sastavljen od tri dijela koja se često isprepleću. Prvi i najvažniji dio jest šest početnih koraka koji su napravljeni da sugeriraju umu osjećaj topline u tijelu i težine u udovima. To su sljedećih šest samoiskaza:

22

1. Težina u rukama i nogama (počevši sa dominantnom rukom ili nogom).2. Toplina u rukama i nogama (ponovo se počinje s dominantnom rukom ili

nogom).3. Toplina u prsima i percepcija sniženja pulsa.4. Mirno i opušteno disanje.5. Toplina u području solarnog pleksusa.6. Osjećaj hladnoće čela.

Drugi važan sastavni dio autogenog treninga uključuje upotrebu mašte. U ovom se koraku osobu potiče da vizualizira zamišljene scene opuštanja, dok se istovremeno usredotočuje na osjećaje topline i težine u rukama i nogama.

Treći dio autogenog treninga uključuje primjenu specifičnih tema (Davis i sur., 1988.), da pomognu u postizanju reakcije opuštanja. Osobito učinkovita specifična tema je primjena samoiskaza da se sugerira umu da je tijelo zaista opušteno.

Kao i kod progresivne relaksacije, istraživanja su jasno pokazala da je autogeni trening, kada se pravilno koristi, učinkovit u postizanju opuštanja (Benson i sur., 1974.). Da bi se savladao, za autogeni trening je potrebno nekoliko mjeseci i puno vježbe. Kad se jednom savlada, postizanje opuštenosti je pitanje minuta. Dok su prednosti ove tehnike opuštanja dobro dokumentirane, malo je podataka koji upućuju na to da autogeni trening sam po sebi poboljšava sportsko postignuće. Vanek i Cratty (1970.) i Spigolon i Annalisa (1985.) pružaju anegdotske podatke koji upućuju na to da je autogeni trening povezan s poboljšanjem sportskog postignuća.

Različiti su autori naveli programe autogenog treninga i opuštanja koji su prihvatljivi za sportaše (Harris i Harris, 1984.; Nideffer, 1985.; Orlik, 1986.). Nadalje,na tržištu se mogu nabaviti brojne vrpce na kojima je snimljen autogeni trening i trening progresivne relaksacije (Rotella, Malone i Ojala, 1985.). Sljedeća tablica sadrži niz uputa i izjava koje se mogu koristiti da se sportaše nauči opuštanje pomoću autogenog treninga. Koristeći tu i druge upute, sportaš može razviti i snimiti svoju vlastitu vrpcu autogenog treninga.

1. Nađite tihu prostoriju ili okruženje gdje nećete biti ometani.

2. Nađite udobno mjesto gdje možete sjesti ili leći na leđa.

23

3.Zatvorite oči i odbacite misli o vanjskom svijetu.

4. Počnite meditirati tako da duboko udahnete da vam to pomogne opustiti se.

5. Polako udahnite, izdahnite, udahnite, izdahnite, udahnite, izdahnite.

6. Svaki put kada izdahnete,osjetite kako iz svog tijela izbacujete napetost.

7. Sada kada osjećate da ste opušteni i da se vaše disanje stabiliziralo, počnite si sugerirati da osjećate kako su vaši udovi teški.

8. ''Osjećam da mi je desna ruka teška'',''osjećam da mi je je lijeva ruka teška'', '' osjećam da su mi obje ruke teške'', ''osjećam da mi je desna noga teška'', ''osjećam da mi je lijeva noga teška'', '' osjećam da su mi obe noge teške'', ''osjećam da su mi ruke i noge teške''.

9. ''Osjećam da mi je desna ruka topla'', ''osjećam da mi je lijeva ruka topla'', ''osjećam da su mi obje ruke tople'', ''osjećam da mi je desna noga topla'', ''osjećam da mi je lijeva noga topla'', ''osjećam da su mi obje noge tople'', ''osjećam da su mi ruke i noge tople''.

10.''Osjećam da mi je toplo u području srca i da moj puls postaje spor i pravilan''.

11.Nekoliko se minuta usredotočite na svoj puls, dok istovremeno sebi ponavljate da vam puls postaje spor i pravilan.

12.Nekoliko se minuta usredotočite na svoje disanje, dok si istovremeno ponavljate da osjećate da vam disanje postaje mirno i opušteno.

13.Nekoliko puta ponovite:''Osjećam toplinu u području trbuha.''

14. Nekoliko puta ponovite: ''Osjećam hladnoću na čelu.''

15. Dok doživljavate osjećaje topline i težine u udovima, toplinu u solarnom pleksusu i hladnoću na čelu, zamislite da ste na toploj, pješčanoj plaži i pijete hladnu limunadu, dok gledate kako valovi dolaze i odlaze.

16. Dok uživate u toj (ili nekoj drugoj) vizualnoj predodžbi koja opušta, ponavljajte si riječi opuštanja.

17. '' Miran sam.''

24

18. '' Toplo mi je i opušten sam.''

19. '' Um mi je miran.''

4.1.4. Meditacija

Meditacija je oblik opuštanja koji je direktno povezan sa pojmom selektivne pažnje. Kod izvođenja meditacije, osoba pokušava nekritički usmjeriti svoju pažnju na jednu misao, zvuk ili objekt. Meditacija će rezultirati opuštanjem ako se obavlja u tihom okruženju koje je povezano sa pasivnim stavom i smanjenom mišićnom napetošću (Benson i sur., 1974.).

Meditacija kao oblik opuštanja i kontrole misli ima porijeklo u istočnoj kulturi i stara je preko četiri tisuće godina. Najzaslužniji za uvođenje meditacije u zapadnu kulturu je Maharishi Mahesh Yogi iz Indije. Pod imenom transcendentalna meditacija njegov je oblik meditacije široko prihvaćen Americi i diljem svijeta. Drugi oblici meditacije istočnih kultura su Chakra yoga, Rinzai Zen, Mudra yoga, Sufism, Zen meditacija i Soto Zen (Greenberg, 1990.).

Najčešće korišteno sredstvo transcendentalne meditacije je tiho ponavljanje mantre. Mantra je jednostavan zvuk koji nema značenje, a služi kao sredstvo dostizanja transcendentalnog stanja svijesti. Jedan je zvuk bio popularan ''om'' ili ''ahhom'' ( Nideffer, 1976.). Druga mentalna sredstva koja su se koristila u meditaciji uključivala su mandalu (geometrijski lik), nadam (zamišljeni zvuk), pranayama ( disanje).

Dok meditira, osoba sjedi u ugodnom položaju, zatvorenih očiju. Usredotočava se na duboko disanje, dok istovremeno tiho ponavlja mantru. Kažu da zvuk mantre brzo nestaje dok um ulazi u suptilne razine misli i konačno stiže na njihov izvor. Dok većina orijentalnih pristupa uči sjedeći meditacijski položaj, i Zen i transcendentalna meditacija naglašavaju da su prihvatljivi i stajanje i sjedenje (Layman, 1980.). Davis i sur. (1988.) i Greenberg (1990.) dali su odličnu ideju za poboljšanje i olakšavanje doživljaja meditacije. Slično transcendentalnoj meditaciji, Tai Chi je oblik meditacije u kretanju koji potječe

25

iz Kine. Učinak Tai Chia na smanjenje stresa može se usporediti s onima kakvi se dobivaju pomoću umjerene fizičke vježbe (Jin, 1992.).

Primjena meditacije pruža sportašu iz individualnog sporta jedno od najboljih sredstava za opuštanje i učene kontroliranja pažnje u pripremi za sportsko natjecanje. Sportski događaj kao što je ronjenje, gimnastika i sportovi na otvorenom (trkački ili igrački) mogu učinkovito koristiti meditaciju kao sredstvo za pripremu za sljedeći zaron, trku il bacanje.

Jasno je da različiti oblici meditacije mogu smanjiti anksioznosti i napetost tako da dovedu do reakcije opuštenosti, no nije jasno ima li ona učinak na poboljšanje sportskog postignuća. Ka i učinci drugih oblika opuštanja, vjerojatno je da su učinci meditacije na sportskom postignuće indirektni. Meditacija ima direktne učinke na smanjenje anksioznosti, napetosti i stresa, što bi onda trebalo djelovati u smjeru poboljšanja postignuća. Pokušaji da se trening meditacije direktno poveže sa boljim sportskim uspjehom imali su mješovit uspjeh. Čini se da je meditacija dobra kod izvođenja vještina grube motorike, kao što je sprint na 50 metara, zadaci kod kojih je potrebna agilnost, razni skokovi i zadaci koordinacije ( Reddy, Bay i Rao, 1976.). No čini se da malo doprinosi boljem izvođenju finih motoričkih zadataka kao što je streličarstvo, streljaštvo i zrcalno preslikavanje (Hall i Hardy, 1991.; Williams, 1978.; Williams i Herbert, 1976.; Williams, Lodge i Reddish, 1977.; Williams i Wickerman, 1976.).

4.1.5. Biofeedback-biološka povratna sprega

Pokazano je da čovjek može imati voljnu kontrolu nad funkcijama autonomnog živčanog sustava. Istraživanja na životinjama koja je proveo Di Cara (1970.) i na ljudima koje je proveo Benson i sur. (1974.) to su potvrdila. Biofeedback je relativno moderna tehnika koja se temelji na tim principima (Davis i sur., 1988.; Greenberg, 1990.).

Biofeedback trening pokušava različitim instrumentima pomoći ljudima u kontroliranju reakcija autonomnog živčanog sustava. Npr., osoba prati slušni signal vlastitog pulsa i različitim ga mislima, osjećajima i osjetima pokušava usporiti. Kada jednom nauči prepoznati osjećaje povezane sa smanjenjem pulsa taj se instrument uklanja i osoba bez njega pokušava kontrolirati puls. To je cilj

26

biofeedback terapije. Ljudi koji pate od kronične anksioznosti ili bolesti uzrokovane anksioznošću mogu uvijek imati koristi od biofeedback treninga, jer, kad nauče smanjiti funkcioniranje simpatičkog živčanog sustava, indirektno su naučili smanjiti anksioznost i napetost (Brown, 1977.; Danskin i Crow, 1981.). Biofeedback je, u biti isti kao i progresivno opuštanje, autogeni trening i meditacija. Korištenjem posljednje tri tehnike osoba se opušta; to smanjuje pobuđenosti i snižava aktivnost simpatičkog živčanog sustava. S biofeedbackom osoba pomoću instrumenata počinje smanjivati određenu fiziološku mjeru. To smanjuje pobuđenost i povećava opuštenost.

Instrumenti Teoretski, biofeedback može biti jako koristan kod sportaša koji pate od retjerane anksioznosti i pobuđenosti. Ako sportaši mogu uvježbati da u laboratoriju kontroliraju svoje fiziološke reakcije, onda bi trebali biti u stanju istu sposobnost prenijeti i na sportsko polje. Glavni nedostatak biofeedbacka u sportu su troškovi. Trošak nabave sprave za mjerenje pulsa, EEG-a, EMG-a ili promjene EDR-a (elektrodermalne reakcije) iznad je mogućnosti prosječnog školskog budžeta. Međutim, nisu sve biofedback mjerne tehnike skupe, a mnoge su još u eksperimentalnim fazama. Najčešće osnovne mjerne tehnike koje se koriste u biofeedback treningu su temperatura kože, elektromiografija, elektroencefalograf.

Temperatura kože- najčešće korištena i najjeftinija biofeedback tehnika. Kad sportaš postane jako pobuđen, u vitalne organe dolazi dodatna količina krvi. Dio te dodatne količine krvi dolazi iz perifernih krvnih žila, ostavljajući u rukama osjećaj hladnoće i klonulosti. Tako učinci stresa smanjuju temperaturu kože u ekstremitetima. Osoba može pratiti temperaturu kože da otkrije koje su vrste reakcija, misli i autogenih fraza najučinkovitije u njezinu povišenju. Obično su osobe uvježbane u korištenju tehnika progresivnog opuštanja i autogenim frazama da im pomognu u postupku biofeedbacka. Iako su na raspolaganju sofisticiraniji instrumenti, za praćenje temp. kože može se koristiti jednostavan i jeftin toplomjer na kartonskoj podlozi. Karton je odrezan točno iznad kuglice i toplomjer se trakom pričvrsti na prst.

27

Elektromiografija - druga jako popularna biofeedback tehnika koristi elektromiograf (EMG).

Elektrode se pričvrste na određenu grupu mišića ruke ili dlana i osoba pokušava smanjiti napetost mišića koristeći zvučne ili vidne znakove električne aktivnosti mišića. Zvučni znaci obično dolaze kroz slušalice u obliku kuckanja. Vidni znaci dolaze kroz osciloskop u koji subjekt gleda.

Elektroencefalograf (EEG) je treći osnovni instrument koji se koristi za biofeedback. Korištenje EEG-a općenito se zove trening moždanih valova. Sićušni električni impulsi iz milijarde moždanih stanica mogu se detektirati elektrodama postavljenim na tjeme i povezanim s EEG-om. EEG bilježi četiri osnovne vrste moždanih valova. Beta valovi prevladavaju tijekom razdoblja uzbuđenosti i visoke pobuđenosti. Kada je osoba opuštena i ''pusti mozak na pašu'' prevladavaju alfa valovi. Ono što osoba nastoji proizvesti jesu alfa valovi. Druge dvije vrste su theta valovi, koji prevladavaju tijekom razdoblja pospanosti i delta valovi koji su povezani sa dubokim snom ( Fisher, 1976.).

Dok su temperatura kože, EMG i EEG najčešće metode korištene u biofeedback treningu, nekoliko se drugih koristi u nešto manjoj mjeri. To su elektrodermalna ili galvanska reakcija kože (EDR), puls i krvni tlak. Još postoje metode koje uključuju praćenje frekvencije disanja, pritisak znoja iz kože, kiselost želuca, stezanje sfinktera i kemijski sastav krvi.

Biofeedback i postignuće

U nekim se slučajevima biofeedback može provoditi u sportskom okruženju. Npr., Costa, Bonaccorsi i Scrimali (1984.) izvjestili su o primjeni biofeedback treninga s rukometnom momčadi da bi se smanjila prednatjecateljska anksioznost .

Kao što su Wenz i Strong (1980.) primijetili, razlika između uspjeha i neuspjeha dva jednako spremna sportaša često ovisi o njihovoj sposobnosti da se nose s percipiranim natjecateljskim stresom. Biofeedback pruža sportašima način da odrede svoje razine fiziološke pobuđenosti i da nauče kako da svjesno djeluju u namjeri da smanje anksioznost i poboljšaju postignuće. Zachkowsky i Fuchs (1988.) izvijestili su o 42 studije koje su ispitivale učinak biofeedback treninga na sportsko postignuće. U te 42 studije, 83% ih je našlo da je biofeedback uspješan u poboljšanju sportskog posignuća, kao što ima i učinke na dobrobit sportaša. U novije su vrijeme Petruzzelo, Landers i Zalazar (1991.),

28

Boutcer i Zinsser (1990.), i Blumenstein, Bar- Eli i Tenenbaum ( 1995.) izvijestili da biofeedback trening u sportaša ima visoku učinkovitost u postizanju reakcije opuštanja i umjerenu učinkovitost u poboljšanju postignuća.

4.2. POSTUPCI (STRATEGIJE) ZA POVEĆANJE POBUĐENOSTI

Povećanje pobuđenosti ili strategije psihološke pobuđenosti jesu tehnike za povećanje sportaševe pobuđenosti ili razine aktivacije. Dok pretjerana anksioznost i prevelika pobuđenost mogu biti glavni kamen spoticanja za sportaše sklone anksioznosti, premalo aktivacije također može biti problem. Tome je pogotovo tako kod vrhunskih sportaša koji igraju protiv relativno slabe momčadi. Važno je da se sportaš nauči pripremiti za natjecanje koristeći strategiju koja je za njega najbolja. To može značiti da kada želi kontrolirati anksioznost koristi jednu, a kada se želi psihološki ''podići'', drugu strategiju. Međutim, za momčadi, prije nego za pojedinca, mogu biti potrebne različite strategije. Npr., ako trener zaključi da njegova momčad ne uzima protivnika ozbiljno, mora poduzeti nešto glede spremnosti svoje momčadi. Trener riskira da previše aktivira nekoliko članova momčadi koji naginju anksioznosti, no to je obično bolje nego preuzeti rizik vođenja nedovoljno inspirirane momčadi.

Brojni istraživački članci navode da strategije povećanja pobuđenosti imaju stimulirajući učinak za zadatak snage i izdržljivosti ( Gould, Weinberg i Jackson, 1980.; Shelton i Mahoney, 1978.; Weinberg i Jackson, 1985.; Wilkes i Summers, 1984.). Rezultati istraživanja i ovi zaključci sukladni su s Oxendineovom (1970.) bazičnom teorijom da je iznadprosječna razina pobuđenosti od bitne važnosti za postignuće u aktivnostima širokih mišićnih skupina u koje je uključena snaga, izdržljivost i brzina. Također slijedi da će povišena pobuđenost pomoći sportašima čija je prednatjecateljska razina pobuđenosti ispod optimalne. Ako je sportaš za određenu aktivnost previše ili premalo pobuđen, tada su prikladni određeni postupci poticanja. Trener može koristiti brojne specifične strategije da psihološki potakne svoje sportaše (Taylor, 1992.; Voelz, 1982.). Ako su te strategije dobro isplanirane i ne koriste se pretjerano često, mogu pomoći momčadi u motiviranju za natjecanje.

4.2.1. Postavljanje ciljeva

29

Postavljanje ciljeva je krajnje učinkovito sredstvo za poticane sportaša ili momčadi.

Postavljanje ciljeva je kognitivna teorija motivacije koja je učinkovita u davanju energije pojedincu da bude produktivniji (Lockhe i Latham, 1990.). Sportaše kod vrlo posjećenih utakmica, kao što su one s gradskim ili državnim rivalima, rijetko treba poticati. Međutim, kako da sportaši budu uzbuđeni zbog utakmice s momčadi koju su pobijedili deset puta zaredom? Također, problem je potaknuti npr. profesionalnog košarkaša da odigra posljednjih dvadeset utakmica sezone kada momčad na tablici zaostaje petnaest bodova za predposljednjim. Ovakve su situacije golem izazov za sportaše, trenere i menađere. Rješenje je u učinkovitom postavljanju ciljeva. Lockeova i Lathamova osnovna teorija je da:

između stupnja težine cilja i postignuća postoji linearan odnos, ciljevi koji su specifični i teški vode u višu razinu postignuća nego cilj

''daj sve od sebe''.U sportu je puno važnih ciljeva. Ciljevi se mogu definirati u terminima kao što je težina, specifičnost, mjerljivost, blizina i osobna orijentacija. Ciljevi su općenito definirani kao svrha ili objekt koji pokušavamo postići (Locke i Lathman, 1985.).

Možda je najvažnija komponenta postavljanja cilja to da li ga sportaš prihvaća ili ne (Locke, 1991.). Sportaši često postavljaju ciljeve koje su im nametnuli roditelji, treneri ili drugi sportaši. Ako ga oni sami ne prihvaćaju, onda on nema značaja.

Drugi važan faktor koji treba razmotriti u postavljanju cilja je orijentacija na cilj. Za pojedince koji više vole postaviti ciljeve koji su direktno vezani za ishod natjecanja kaže se da im je cilj orijentiran na ishod. Oni razmišljaju u terminima pobjeđivanja, a ne nužno u terminima kvalitete igre. Nasuprot tomu, pojedinci koji imaju orijentaciju na izvedbu ili tijeku nastupa, skloni su razmišljati u terminima kvalitete nastupa, a ne nužno u terminima ishoda natjecanja. Dugoročno gledano, poželjno je da se sportaš usmjeri na izvedbenu orijentaciju, ali da ne napusti svoj cilj postizanja uspjeha. Kao što su Locke, Shaw, Saari i Latham (1981.) objasnili, četiri su osnovna načina na koje postavljanje ciljeva može utjecati na postignuće. To su:

formiranje usmjerene pažnje postavljanje ciljeva mobilizira napore

30

postavljanje ciljeva mobilizira potrebu da se ustraje i trudi cijelu sezonu postavljanje ciljeva promiče razvoj novih strategija učenja.

Tablica 2

Sažetak odabranih principa postavljanja cilja u sportu

1.Specifični su ciljevi bolji nego općeniti.

2. Ciljeve treba napisati ili opisati u bihevioralnim terminima, tako da se mogu mjeriti.

3. Teški su ciljevi bolji nego lagani ili oni tipa ''dajte sve od sebe'' .

4. Kratkoročni ciljevi pomažu u postizanju dugoročnih.

5. Ciljevi vezani uz izvedbu preferiraju se u odnosu na one vezane uz ishod.

6. Dobar mehanizam postavljanja ciljeva zahtijeva da se ciljevi napišu i pomno motre da bi se postigla njihova motivacijska vrijednost.

7. Da bi se ciljevi mogli postići, sportaš ih treba prihvatiti.

1. Određeni ciljevi bolji su nego općeniti. Sportašu je teško prepoznati je li u odnosu na postavljeni cilj postignut napredak dok cilj nije relativno određen. Određeni ciljevi rezultiraju većim poboljšanjem nego općeniti. Tako je u odbojci ubacivanje 90% servisa u polje bolji cilj nego samo postati točniji server.

2. Ciljevi trebaju biti mjerljivi. Osim što ciljevi trebaju biti određeni, također trebaju biti mjerljivi. Cilj igrača softbola da poveća svoj prosjek udaraca za 50% bodova može se mjeriti i postići, ali cilj da se poboljša kontakt s lopticom ne može.

3. Teški i umjereno teški ciljevi bolji su nego lagani. Mnoštvo industrijskih, organizacijskih, školskih i sportskih istraživanja uputili su na to da je korisno da sportaši i predradnici nastoje postići ciljeve za koje se smatra da ih je teško postići.

31

4. Korištenje kratkoročnih ciljeva da se postigne dugoročni. Da bi se postigao dugoročni cilj kao što je postati igračsveučilišne reprezentacije sportaš treba na tom putu ispuniti nekoliko kratkoročnih ciljeva.

5. Postaviti ciljeve za bolji nastup umjesto ishoda. Istraživanja konzistentni podržavaju postavljanje ciljeva koji se odnose na nastup umjesto ciljeva koji se odnose na ishod (Zimmemman i Kitsantus, 1996.). Ciljevi koji se odnose na bolji nastup odnose se na postupke i strategije zamišljene kao pomoć u svladavanju vještine. To su ciljevi koji se mogu postići, čak i ako se cilj da se pobijedi nije postigao. Ako je jedini cilj pobjeda (cilj je ishod), sportaš će biti razočaran ako izgubi. Međutim, kod izgubljenog natjecanja sportaš ima utjehu ako uspije postići vlastiti cilj. Mladi sportaši ne razumiju razliku između ta dva cilja, odnosno ishoda i izvedbe. Za trenera ili roditelja bilo bi mudro sjesti s mladim sportašem i razgovarati o osobnim ciljevima koji su usmjereni na nastup, a koji bi mogli dovesti do osobnog ili uspjeha momčadi.

6. Postupak postizanja ciljeva. Bitno obilježje učinkovito postavljenih ciljeva je ocrtavanje specifične strategije ili plana za postizanje cilja. Npr., kako točno postići cilj uspješnog slobodnog bacača s prosjekom od 85%? Ako se cilj prepusti slučaju, najvjerojatnije se nikada neće postići. Zajedno, trener i sportaš moraju planirati postizanje tog cilja. Sportaš mora ostati nakon treninga i vježbati dodatnih 100 bacanja. Druge strategije, kao što je jačanje ruke i ručnog zgloba također se mogu razmatrati. Na kraju, djelotvoran program postavljanja cilja zahtijeva neprestano praćenje i procjenu od strane trenera i igrača. Sportaš mora svakog dana razmotriti ciljeve i procijeniti napredak. Određeni cilj može biti nedostižan. U tom slučaju, potrebno je redefinirati cilj na realističan način. Međutim, redovita procjena napretka pomaže sportašu u uočavanju poboljšanja koja pružaju dodatnu motivaciju za postizanje ciljeva.

7. Sportaš mora prihvatiti ciljeve. Kako bi cilj bio djelotvoran, sportaš mora vjerovati da je to njegov cilj. Trener ili roditelj može pomoći u postavljanju i razgovoru o ciljevima, ali u konačnoj analizi, cilj mora pripadati sportašu. Sportaš je taj koji mora biti motiviran, prema tome on mora postaviti i dostići cilj.

4.2.2. Poticajni govor

Poticajni govor koji drži trener ili neki drugi uvaženi član momčadi najraširenija je metoda koja se u današnje vrijeme koristi da se poveća razina aktivacije sportaša. Ali kao i bilo koja verbalna komunikacija, može biti učinkovita i neučinkovita. Možda najvažniji element poticajnog govora jest naglašavanje onoga čega u momčadi nedostaje. Ako je očito da momčad protivnika shvaća olako, treba im utuviti da u određenom trenutku svatko može

32

biti '' veliki ubojica''. Neki elementi učinkovitog poticajnog govora mogu uključivati osobne izazove, priče, pjesme, tišinu, rasuđivanje i moduliranje glasa.

4.2.3. Oglasna ploča

Poruke na oglasnoj ploči umnogome su identične onima u poticajnom govoru, ali se prenose vizualno, prije nego verbalno. Oglasna se ploča treba postaviti tamo gdje je članovi momčadi ne mogu predvidjeti. Idealna su mjesta kao što je područje u blizini svlačionice i gdje se obavlja trening. Oglasna ploča treba uvijek prenositi pozitivne, motivirajuće misli i ideje.

Izreka koja se lako pamti, kao npr. '' Na muci se poznaju junaci'', može biti učinkovita. Sportaši zapamte tu jednostavnu izreku, a kasnije će je, kada će trebati podršku, ponavljati. Druge poruke na ploči mogu uključivati osobne izazove članovima momčadi. Na oglasnoj se ploči mogu staviti i izazivačke ili raspirujuće izjave trenera ili igrača protivničke momčadi. Ako je protivnički igrač izjavio da će na sljedećoj utakmici nekog ''spremiti u mali đep'', to treba izložiti tako da svi vide. To će momčadi pružiti nešto oko čega će se uzbuditi.

4.2.4. Publicitet i medijska pozornost

Školske novine i drugi načini oglašavanja mogu biti od velike koristi u poticanju momčadskog duha. Ako članovi momčadi osjećaju da studenti stoje iza njih, oni će se više truditi da se pripreme. Trener može dati oglas u novine da privuče pažnju na važnu utakmicu ili natjecanje. Isti ti oglasi mogu se koristiti da u momčad privuku nove igrače. Mnogim momčadima publicitet nije problem, ali za druge jest. Može biti potrebno gajiti bliske odnose sa medijima i školskim sportskim reporterima. Potrebno je pozvati ih na utakmicu i poslati im pozitivne informacije o igračima i predstojećim natjecanjima.

4.2.5. Potpora navijača

Za sportaše koji treniraju 10-15 sati na tjedan i imaju raspored od 30 utakmica, nije loše imati potporu navijača. Navijači priopćavaju sportašima da je to što oni rade važno i drugim ljudima, a ne samo njima samima. Mnogi igrači mogu '' izgorjeti'' tijekom sezone svakodnevnog igranja košarke, nogometa ili tenisa.

33

Oni koji su odgovorni za promicanje trebaju učiniti sve da potaknu publiku da ih dolazi gledati i tako podržava.

4.2.6. Samoaktivacija

Često, kod dijela sportaša može se letargična aktivnost primjenom mentalnih strategija pretvoriti u poticanje aktivacije. Istraživanja su jasno pokazala da su pokušaji ''podizanja'' pomoću različitih internalnih kognitivnih strategija učinkoviti u poboljšanju aktivnosti kod koje je potrebna snaga i mišićna izdržljivost (Weinberg i Jackson, 1985.).

4.2.7. Interakcija-trener,sportaš i roditelji

Te interakcije između sportaševih roditelja, sportaša i trenera izvor su motivacije za sportaša koji se često previdi (Hellstedt, 1987.). Treneri se često brinu zbog pretjerano uključenih i zahtjevnih roditelja. Međutim, često se javlja baš suprotna situacija i roditelji su isključeni iz aktivnog angažmana u motiviranju mladog sportaša. Roditelji pružaju ogromnu podršku sportaševoj angažiranosti, a koja je ponekad potpuno neprimjetna. Roditelji omogućuju prijevoz na treninge i utakmice i žrtvuju godišnji odmor i slobodno vrijeme da gledaju kako njihov sin ili kćerka nastupaju. Kada su pozvani, često se može vidjeti kako mogu dobro poslužiti da prate rezultat, voze autobus, a ponekad pomažu treneru. Kakav gole izvor podrške i motivacije mogu biti roditelji kada se to pravilno njeguje.

4.2.8. Prednatjecateljski trening

Husak i Hemenway su 1986. godine testirali učinke treninga na dan natjecanja na aktivaciju i postignuće plivača studenata. U tom istraživanju članovi plivačke momčadi koledža bili su uključeni u žustar trening četiri do šest sati prije natjecanja. Rezultati nisu uputili na značajne učinke na postignuće, ali su pokazali smanjenje osjećaja napetosti i anksioznosti kod grupe koja je imala prednatjecateljski trening. Budući da anksioznost i napetost mogu lako ometati postignuće kod plivačkog natjecanja, prednatjecateljski trening može biti učinkovito oruđe za pripremu sportaša za natjecanje. Prednatjecateljski treninzi koji poboljšavaju i povećavaju aktivaciju očito su učinkoviti u smanjenju prednatjecateljske aktivnosti.

34

4.2.9. Mobilizirajuće disanje

Mobilizirajuće disanje je vrsta disanja u kojem faza udaha traje dulje od faze izdaha. Takav oblik disanja ima efekt pobuđivanja sportaša. Dovoljna su dva tjedna vježbe da bismo naučili ovaj oblik disanja . Preporučljivo je vježbati na svježem zraku ili u nemogućnosti toga,u dobro provjetrenoj prostoriji. Mobilizirajuće disanje se općenito koristi za uklanjanje umora,pospanosti, malaksalosti.

Primjer etape mobilizirajućeg (stimulirajućeg) disanja

Trajanje udaha 4 5 5 6 7Trajanje

zadržavanja daha

2 2 2 3 3

Trajanje izdaha 4 4 4 5 5*vrijeme trajanja udaha, izdaha i zadržavanja daha izraženo je u sekundama.

4.3. KOGNITIVNO – BIHEVIORALNE INTERVENCIJE U SPORTU

Kognitivno-bihevioralne intervencije povećavaju ili pozitivno djeluju na postignuće i učenje sportskih vještina. Ove strategije u kombinaciji sa tehnikama psihičkog opuštanja dovode do promjena u ponašanju i poboljšanju sportskog postignuća. O tim tehnikama možemo razmišljati kao o kognitivno-bihevioralnim intervencijama, jer one dovode i do psihičkog opuštnja i kognitivnog restrukturiranja (Goul i Udry, 1994.).

Ovi principi imaju veliku primjenu kod sportaša. Budući da se negativne reakcije uvijek javljaju zbog našeg sustava vjerovanja, trebalo bi promijeniti ili modificirati naš sustav vjerovanja. To je upravo ono čime se bavi kognitivno restrukturiranje. Ako sportaš na situaciju reagira iracionalnim razmišljanjima, to može rezultirati emocionalnom uznemirenošću, koja uzrokuje pad postignuća. Vrlo jednostavan primjer kognitivnog restrukturiranja je tehnika samogovora koju sportaši često koriste za postizanje kvalitetnog fokusa pažnje i pobuđenosti tijekom natjecanja. Ustvari, to je autogeni trening na djelu, napravljen ne samo da kontrolira razinu pobuđenosti, već da kontrolira misli (Van Raalte, Brewer, Lewis , Linder, Wildman i Kozimor, 1995.; Van Raalte, Brewer, Rivera i Petitpas, 1994.). Negativan samogovor povezan je sa gubitkom i slabim

35

postignućem, dok je pozitivan samogovor povezan s pobjeđivanjem i poboljšanjem postignuća.

Drugi kognitivni faktori koji utječu na to kako sportaš reagira na određenu situaciju uključuju vještine suočavanja, predočavanja i postavljanja ciljeva.

4.3.1 . Razgovor sa samim sobom(RSSS)

Razgovor sa samim sobom ima veliku uporabu u sportu i vježbama. Studije indiciraju da pomaže u radu sa atletama. Primjenjuje se u različitim,specifičnim situacijama. Bitno je naglasiti da je RSSS besmislen ako osoba/sportaš koja se koristi tom metodom ne vjeruje u njezin učinak,dakle bitno je da osoba bude svjesna učinaka da bi metoda bila učinkovita. Primjena:

1. Ispravljanje loših navika. Samotreniranje odnosno samoinstrukcija,može pomoći sportašima da isprave loše navike koje su već automatizirali. Sportaši mogu koristit RSSS tijekom kompeticije kao pomoć pri ispravljanju loših navika,fokusiranju pažnje ili zadržavanju navika i ponašanje koji su bili efektni. 2. Fokusiranje pažnje. Važne riječi:“budi ovdje“, ili „prati loptu“ mogu pomoći da se sportaš fokusira ili zadrži pažnju. 3. Mijenjanje aktiviranja. RSSS mogu pomoći sportašu da promijeni aktivaciju da bi dostigao optimalan emocionalni stupanj:“ja vjerujem da mogu“,“napali se“ i sl. 4.Podizanje samopouzdanja. RSSS je psihologički ključ ka perfekciji!Ako nastavimo sa pozitivnim RSSS:“ja budem“, veliki su izgledi da će se to i ostvariti. Premda se većina literature o sportu i vježbanju i psihologiji RSSS fokusira na sportaše/atlete, RSSS je jednako primjenjiv i kod vježbi. Samouspješnost je bitna kod. RSSS koji gradi samopouzdanje bi trebao funkcionirati kod vježbi i kod potencijalnih vježbi. Perzistentne vježbe koriste pozitivan i motivirajući RSSS dok neuspješni i oni koji odustaju koriste negativan i samoobrambeni RSSS.

Dakle,da bi RSSS bio efektivan sportaš koji ga koristi prije svega mora biti svjestan RSSS i njegovih efekata i onda ga eventualno modificirati ako za to postoji potreba. Retrospektiva-jedna od tri tehnike RSSS u kojoj se individua reflektira

36

nazad na jako dobre ili jako loše izvedbe i onda pokušava prizvat razne misli i osječaje. Retrospektiva je najefektnija brzo nakon izvedbe,prije no što su događaji zaboravljeni. Retrospektiva je moćno oružje vrhunskih sportaša. Komentari promatrača ili videokazete mogu potaknuti retrospektivu. Videokazete,odnosno video prikaz koriste treneri znalci,na obično na poluvremenu da bi obratili sportašima pozornost na detalje,gdje je smisao vizualizacije „bombardiranje“ sportaša selektivnim,kratkim i sažetim informacijama. Zamišljanje-ima ograničenu uporabu,može pomoći identificiranju RSSS-a. Sportaši sposobni zamišljanju mogu ponovno kreirati izvedbu i pozvati nazad misli i osjećaje. Opservacija- sportski psiholog ili drugi promatrač može zabilježiti RSSS kada sportaš priča na glas i ne samo to. Povratna informacija može biti,onome tko je zna prepoznati i samo kretanje odnosno držanje sportaša. Vrhunski trener će komunicirati sa svojim sportašima i pitati ih kako su se osjećali prije vrhunske izvedbe/ili one loše,i na što su mislili prije takvih izvedbi,kako bi znao koje su misli kojemu sportašu prediktori za dobru ili lošu izvedbu . Međutim,valja i sportaša podučiti da komuniciraju bez kompleksa sa trenerom kako bi se razvila zdrava kemija unutra momčadi,iako i takva komunikacija ima svoje mjesto i vrijeme. RSSS tehnike modificiranja 1.Zaustavljanje misli-Sportaš koristi simbole kako bi zaustavio neželjene misli(crveno svijetlo) kada se one pojave. Jedna od ustaljenih tehnika je da brzo i čisto izrečen :“stop“ kada se neželjena misao pojavi u mislima. Neki ljudi koriste pucketanje prstima. To je samo prvi dio u intervenciji zaustavljanja loših misli jer ih onda treba zamijeniti s pozitivnima. 2.Mijenjanje negativnih u pozitivne misli-Mnogi savjetnici sugeriraju da slušamo negativne misli i onda odmah pored njih stavimo one pozitivne. (npr.ja uvijek pogodim obruč sa linije trice,STOP kada šutiram pravilno,razmišljajući na izbačaj i tehniku,lopta će lijepo ići lijepo i ući u koš ). 3.Prebacivanje-Mijenjanje negativnih misli u pozitivne nije efektno kada sportaš još uvijek vjeruje u negativne misli. Može se reći da je prebacivanje interna debata,kada sportaš koristi razlog da bi direktno testirao sebe(npr .kad srce kuca jako a on kaže da je smiren) mala je vjerojatnost daće biti uspješan. Da bi odbacio negativne misli sportaš bi

37

mogao reći(npr. Ovo se događa svakome,kada dišem smireno i kada se fokusiram na servis,servis je uvijek uspješan). 4.Mijenjanje pogleda-Sportaš koji iz juniorske ekipe u kojoj je bio zvijezda prelazi u prelazi u seniorsku u kojoj ne igra nego sjedi na klupi. On bi u ovoj situaciji trebao shvatiti odnosno reći sebi da je tu da nauči nove vještine,strategije za novi,veći nivo. Igrač je beskoristan ekipi ako ne prevlada razliku juniorske momčadi (u kojoj se prvo igra za zadovoljstvo a onda za tim) u odnosu na seniorsku ( u kojoj se prvo igra za tim a onda za osobni „gušt“).

RSSS ima tendenciju da ima pozitivne efekte na izvedbu dok negativni RSSS čini izvedbu lošijom.

NEGATIVNI RSSS

1.Perfekcija je esencijalna-mnogi sportaši/atlete misle kako moraju biti savršeni cijelo vrijeme. Takve misli su iracionalne i mogu voditi velikom strahu od neuspjeha jer nitko nije savršen.- 2.Katastrofiranje-ono često nadopunjuje perfekcionizam. Sportaš od male greške pravi katastrofu. Takav sportaš previše misli o tome:“što ako“. 3.Ovisnost o uspjehu-Neki su sportaši skloni iracionalnom razmišljanju da njihova vrijednost ovisi njihovom uspjehu.4.Personalizacija-Personalna vrijednost može biti povezana tendenciji samoobrane time da se sve personalizira(ako se netko u publici smije oni se smiju meni). 5.Neshavačanje dobrog-u ovom slučaju dobro znači da mora biti idealan i sportaš misli da mora biti idealan ili nije dobar. 6.Krivljenje-Bilo koji tretman koji nije fer vodi ka krivljenju-pronalaženju isprika ili krivljenju drugih. 7.Polarizirano razmišljanje-Kada sportaš gleda stvari apsolutno kod svega ili ničega. To može voditi ka obilježavanju kada identificiramo nekoga sa riječi ili frazom(srce mi kuca jako,ja sam kukavica) ili kada trener kaže:“ispustio si loptu,mekan si kao curica“. 8.Praznovjerje-Sportaš povezuje pojedine stvari sa razvojem situacije(ja igram dobro kada su mi štucne spuštene).Odgovor je jasan-sportaš se treba riješiti negativnih misli ali da je opet kognitivno restrukturiranje tako jednostavno ne bi imali toliko negativnih

38

razmišljanja. Kod kognitivnog restrukturiranja,sportaš prepoznaje da su takve misli iracionalne,identificiraju konstruktivne misli da bi ih zamijenili i vježbati racionalnu samo odluku.

4.3.2. Strategije suočavanja u sportu

Suočavanje se može definirati kao:“stalno promjenjivi kognitivni i bihevioralni napori da se izađe na kraj s posebnim eksternalnim i/ili internalnim zahtjevima za koje se procjenjuje da dosežu ili nadilaze nečije snage“.Tako su strategije suočavanja dinamička svjesna nastojanja pojedinca da eliminira ili upravlja stresom. Negativni stres se javlja kada pojedinac percipira debalans između zahtjeva i mogućnosti. Strategije suočavanje mogu se podijeliti u dvije osnovne vrste,(a)usmjerene na problem i (b)usmjerene na emocije. SS usmjerene na problem su kognitivno-bihevioralna nastojanja da se problem koji uzrokuje stres riješi. SS koje su usmjerene na emocije nastoje regulirati osjećaje koji su nastali zbog stresa pomoću tehnika kontrole pobuđenosti. Adekvatnost strategije suočavanja može biti povezana s percepcijom kontrolabilnosti stresnog događaja. Ako sportaš percipira da je rješenje stresne situacije pod njegovom kontrolom,onda se usmjerava na strategiju suočavanja s tim problemom. U SS usmjerenoj na problem pojedinac se izravno suočava sa stresnom situacijom. npr ako je sportaš pod stresom zbog nadolazećeg natjecanja, treba biti proaktivan,odrediti izvore zabrinutosti i uključiti strategije kojima će im pristupiti. Ako sportaš percipira da je rješenje situacije izvan njegove kontrole,onda pribjegava nekoj strategiji izbjegavanja u kojoj pojedinac izabire način kod kojeg se direktno ne suočava sa stresom. Ako je sportaš zabrinut zbog nadolazećeg natjecanja,svoju pažnju može usmjeriti na druge aktivnosti. Strategije suočavanja se moraju razviti,vježbati i dotjerati da bi se dobili najbolji rezultati.

4.3.3. Strategije predočavanja u sportu

Ustanovljeno je da je ljudsko predočavanje korištenje vizualizacije da se zamisli situacija. Fisher(1986.) objašnjava da je predočavanje jezik mozga,odnosno,jezik ne može reći koja je razlika između fizičkog i događaja i žive vizualizacije tog događaja. Iz tog razloga mozak može

39

koristiti predočavanje da omogući ponavljanje ,elaboraciju, pojačavanje i čuvanje važnih sportskih sekvenci. Mentalna vježba kao kognitivna strategija je učinkovitija kada se vježba ali i manje učinkovita nego fizička vježba(mentalna vježba podrazumijeva da pojedinac vježba fizički zadatak na neki prikriven način,iako stvarna predodžba zadatka može i ne mora biti prisutna. Nasuprot tome moguće je da sportaš vizualizira određenu scenu bez stvarnog vježbanja bilo čega). Murphy i Jowdy(1992.) su označili predočavanje kao mentalni proces a mentalnu vježbu kao određenu tehniku. Nadalje,mentalna vježba je učinkovitija kod zadataka koji imaju veliki udio kognitivne komponente,a udio fizičke vježbe na mentalnu je nevažan. Istraživanja pokazuju da je mentalno vježbanje motoričkog zadatka,npr. u košarci,prije fizičke vježbe puno korisnije nego mentalno vježbanje zadatka nakon fizičkog. Mentalno vježbanje od 1-3 minute je korisnije nego ono od 5-7 minuta odjednom(Etnier i Landers,1996). Druga važna činjenica povezana s mentalnim vježbanjem jest da napredni sportaši imaju više koristi od nje nego početnici.Za poboljšanje postignuća pomoću mentalne vježbe neophodna je određena razina vještine tj, trener ne bi trebao očekivati da će mentalna vježba biti učinkovita kod sportaša koji nisu uvježbani u određenom sportu.Što je sportaš iskusniji,mentalna vježba će za njega biti korisnija a najučinkovitija je kod aktivnosti koje zahtijevaju veliku kognitivnu komponentu(Ryan i Simons,1981).

Postoje i teorije o tome kako djeluje predočavanje odnosno o razlozima zbog kojih su učinkovita i kako djeluju predočavanja:Psihoneuromuskularna teorija,teorija simboličkog učenja i teorija udešavanja pažnje i pobuđenosti su neke od njih. Prva teorija smatra da je predodžba rezultat subliminalnog neuromuskularnog obrasca koji se koristi za vrijeme stvarnog kretanja. Teorija simboličkog učenja kaže da mentalna vježba i predočavanje djeluje zato što pojedinac doslovno unaprijed planira svoje radnje. Teorija udešavanja pažnje i pobuđenosti je vjerojatno najprimjerenija jer uzima u obzir nelinearnost kompleksnih sustava te kombinira spomenute dvije teorije. Ona spaja kognitivne aspekte simboličkog učenja s fiziološkim aspektima psihoneuromuskularne teorije,U konačnoj analizi najbolja teorija može biti ona koja će uključivati elemente sve tri teorije.

40

4.3.4. Razvoj vještina predočavanja

Kao i kod treninga opuštanja,sposobnosti predočavanja se mogu poboljšati vježbom. Trinaest je Hickamnovih koraka u učinkovitom treningu mentalnog predočavanja sažetih u ovih šest faza:1.Pronađite mirno mjesto gdje vas nitko neće ometati,zauzmite ugodan položaj i potpuno se opustite.2.Vje žbajte predočavanje vizualiziranjem kruga koji ispunjava vidno polje. Potrudite se da krug postane modar. Ponavljajte postupak nekoliko puta, svaki put zamišljajući drugačiju boju. Dopustite da predodžba nestane. Opustite se i promatrajte predodžbe koje se spontano javljaju.3.Stvorite predodžbu jednostavne trodimenzionalne čaše. Napunite je obojenom tekućinom,dodajte kockice leda i slamku. Ispod toga napišite napišite opisni naslov.4.Odaberite različite scene i popunite ih različitim detaljima. Uključite predodžbe koje su povezane sa sportom,kao što je bazen,teniski teren i prekrasan teren za golf. Vježbajte predočavanje ljudi,uključuju ći neznance u svakoj od tih scena.5.Zamislite se u sportskom okruženju koje je za vas jako zanimljivo. Vizualizirajte i osjetite sebe kako uspješno sudjelujete u sceni. Opustite se i uživajte u uspjehu.6.Završite seansu duboko dišući,otvarajući oči i prilagođavajući se vanjskom okruženju.4.3.5. Cijepljenje protiv stresa

Je kognitivno-bihevioralni program intervencije koji ujedinjuje trening opuštanja,predočavanja i druge kognitivne postupke. Razvio ga je Meichenbaum(1977.,1985.). Ključni element CPS-a je progresivno izlaganje sportaša situacijama sve većeg stresa kao način da ga se cijepi protiv njegovih negativnih učinaka. CPS se sastoji od tri faze:1.faza uvođenja-u kojoj je sportski psiholog usredotočen na uspostavljanje odnosa suradnje i pomaganja sportašu da bolje razumije prirodu stresa i njegov učinak na osjećaje i postignuće. Za ovu fazu karakteristični su tj mora sadržavati intervjue,upitnike i druge strategije da se ustanove sportaševa očekivanja i ciljevi.2.faza stjecanja vještine-psiholog u ovoj fazi nastoji kod sportaša razviti vještine suočavanja kao što su progresivna relaksacija,kognitivno restrukturiranje,predočavanje rješavanje problema i

41

samoinstrukcijski trening. 3.faza primjene i finaliziranja-u ovoj se fazi sportaš potiče da naučene reakcije i vještine suočavanja ugradi u svakodnevne situacije. Od sportaša se prvo traži dok je u opuštenom stanju,zamisliti(što realnije) sebe kako se suočava sa scenama koje su sve više zastrašujuće. Na taj način sportaš predviđa stresne interakcije i i vježba kako će se s njima suočiti. Nakon toga sportaš se uvodi u situaciju iz stvarnog života u kojoj se razina stresa postupno povećava omogućujući mu da vježba stečene strategije. Na taj način sportaš se „cijepi“ protiv stresa.

4.3.6. Trening suočavanja sa stresom

TSS je program kognitivno-bihevioralne intervencije koji je razvio Smith(1980.) a objedinjuje trening opuštanja,predočavanja i druge kognitivne postupke. Kao i CPS,TSS se sastoji od tri faze. Razlika između ta dva programa je u trećoj fazi u kojoj TSS uvježbava suočavanje sa stresom zamišljanjem visoko stresnih situacija,dok se kod CPS-a u trećoj fazi naglašava da se izlazi na kraj sa malim rastućim promjenama u stresu. 1.faza uvođenja-sportaš se ući da razumije prirodu stresa i da već ima brojne korisne strategije suočavanja sa stresom.2.faza stjecanja vještina- sportaš ući i vježba integrirane reakcije suočavanja koje se temelje na opuštanju,predočavanju, dubokom disanju i drugim vještinama te pomoću kognitivnih samoiskaza uči aktivirati te vještine suočavanja.3.faza isprobavanja vještina-inducurani afekt se koristi da proizvede visoke razine emocionalne pobuđenosti a cilj sportaša je da ih reducira primjenom naučenih vještina.

5.ZAKLJUČAK

Čovjek je živi dio prirode koji posjeduje osjetilnost, misaonost i sposobnost svjesnog djelovanja. U stvari čovjek je fenomen kojega je nezahvalno pokušavati reducirati na jednu opću definiciju. Možda je najbolje pokušati ga objasniti kroz neke elementarne strukture. Ako je,kako Euklid tvrdi, pravac ono što nema širine,čovjek bi onda bio krug,sa svim svojim interakcijskim sustavima,gdje mijenjajući jedan dio strukture,utječemo na druge strukture ali i strukturu u cjelini. Viktor E. Frankl je rekao:“Ljudsko ponašanje- sve dok mu neurotično stanje

42

ne promijeni smisao-ima za cilj da čovjek uspostavi odnos s nečim izvan sebe“. U ovom slučaju,to „nešto“ je sport. Sport i čovjek djeluju jedno na drugo,bilo pozitivno,bilo negativno. Na sportskim borilištima možemo vidjeti pobjednike i poražene,možemo vidjeti kako izvedba utječe na raspoloženje sportaša ali i kako raspoloženje utječe na izvedbu,kako se pojedinci ponašaju u pobjedi a kako u porazu. Neki se sportaši znaju nositi sa pritiskom i stresom dok drugima to polazi za rukom nešto teže. Iz tog razloga psihologija sporta zauzima relevantno mjesto u pripremi sportaša za natjecanje,bez obzira radi li se o uvjetno rečeno,problematičnoj ličnosti ili ličnosti koja zadovoljava kriterije normalnoga. Psihologiji je u ovome slučaju prvi cilj determinirati ličnost kako bi se sportašu pristupilo na adekvatan način,jer ono što vrijedi za jednoga sportaša ne mora vrijediti i za drugoga. Svaki sportski sudionik treba ostvariti svoj potencijal kao sportaš ali i kao ličnost. Samim time kvalitetan sportski doživljaj može povećati intrizičnu motivaciju,bez da nužno sportaš pobjeđuje svaki put jer na koncu,vrhunski sportaš nije onaj koji pobjeđuje svaki put,nego onaj koji ispuni svoj potencijal što mu prije svega omogućavaju psihološki interventni programi. Strategije prilagođavanja pobuđenosti pomažu sportašu u smanjenju ili povećanju psihičke pobuđenosti. Kada se koriste da smanje pobuđenost ,strategije se nazivaju suočavanje sa stresom a bilo koja tehnika namijenjena mijenjanju postojećeg psihičkog stanja ili raspoloženja-intervencija. Zadatak kognitivno-bihevioralnih strategija je promjena ili utjecaj na postojeće obrasce razmišljanja i ponašanja. Poduzete intervencije trebaju biti u skladu s određenim simptomima sportaša. Na taj način,psihologija pomaže sportašu da razvije psihičke vještine potrebne za poboljšanje sportskog učinka ali i sebe kao ličnosti koja se ne boji založiti sebe, koja se ne zadovoljava stereotipima nego sebe traži u novim situacijama,namećući si kreativna rješenja kao ispravna. Psihološki programi su u mogućnosti naučiti sportaša mentalnom miru koji će mu dalje pomoći da u stresnim situacijama zadrži pozitivan stav koji na kraju određuje način izvedbe. Ali i sam sportaš treba biti voljan pomoći sam sebi,biti samomotiviran i voljeti ono čime se bavi jer ljubav inducira pozitivnu energiju za pozitivnu predsvijest koja je velikim dijelom odgovorna za naše aktivnosti bez znanja svjesnoga. Iako je veza između čovjeka i sporta kompleksne naravi,ona se i dalje proučava i unapređuje a upravo nelinearnost i promjenjivost te veze,uz mnoge faktore u njoj, kao što

43

je potreba čovjeka da ispuni „egzistencijalni vakuum“,čine je zanimljivom mnogim znanstvenicima i većina njih bi se vjerojatno složila da je sport posebna ljudska djelatnost u kojoj je moguće ostvariti „nemoguće“.

44

6.LITERATURA

1. Richard H. Cox:Psihologija sporta;Naklada „Slap“,2005.

2. Dettmar Cramer,Brigit Jackshaft:Psihologija nogometa;Naklada „Slap“,2001.

3. Mladen Zvonarević:Psihologija;školska knjiga Zagreb,1982.

4. Tutko,Thomas A. & Richards,Jack W.: Psychology of coaching;3rd ed.,Boston:Allyn and Bacon,Inc.,1972.

45