Psihoterapija Panicni Poremecaj- 'IvanB'_Dr. Sandic

Dr. Sandić, Sarajevo www.drsandic.com.ba

1

Ivan B.

_________________________

U psihoterapijskom kabinetu, preko puta mene, sjedi čovjek tridesetih godina, srednjeg rasta, pristojno obučen. Inženjer elektro-tehnike. Ne bavi se svojom strukom. Radi kao trgovac u vlastitoj radnj. Nije oženjen. Živi s roditeljima u dvosobnom stanu. Ivan B. sjedi skupljen na stolici. Pogrbljen je, ruke mu podrhtavaju. Doima se kao da je zavezan u čvor straha, neizvjesnosti. Osluškuje sebe, svoje tijelo i s vremena na vrijeme tek na sekund pogleda prema meni. Pokušava smanjiti strepnju, nemir koji ga obuzima, lomi prste na rukama i prebacuje nogu jednu preko druge. Diše duboko nastojeći uhvatiti dovoljno vazduha. Istovremeno, to vidim i osjećm, on nastoji procijeniti mene, psihoterapeuta, tu ženu koja sjedi preko puta njega. Nada se, mada je već odavno sumnjom nagrižen, da će ga ona napokon razumjeti, možda mu i pomoći. Opis njegovih tegoba čula sam gotovo bezbroj puta do sad: "Srce mi snažno lupa. Bojim se. Strah me je. Ljulja mi se. Čini mi se da mogu pasti u nesvijest svaki čas. Bezbroj puta pregledao sam krv, mokraću, EKG. Svaki put doktori mi kažu da sam zdrav. Zdrav!?", registruje s rezignacijom i nepovjerenjem. "Kažu da su svi nalazi uredni, a ja se iz dana u dan osjećam sve gore. Već odavno ne znam kako je to kad se osjećaš dobro. Prije petnaest dana internista me je pregledao veoma detaljno i nakon dužeg razgovora sa mnom uvjerio me je da su moje tegobe na nervnoj bazi." Na kratko je zaćutao, zamislio se, a onda nastavio: "Kako ću Vam opisati šta mi se sve dešava, a da me shvatite?", pitanje izgovoreno takvim tonom, popraćeno mimikom lica u kojoj se ogledala sumnja da će naići na razumijevanje. No, u otvorenom pogledu i sjaju njegovih očiju vidio se tračak nade koji ga je vukao u saradnju. "Imamo dovoljno vremena", ohrabrila sam ga i pozvala: "Kažite, slobodno mi recite šta Vas muči." "Bolestan sam, a ne znam od čega", odmah se odazvao na moj poziv. "Evo sad dok razgovaramo zuji mi u ušima, tresu mi se ruke, znojim se, posebno dlanovi. Srce mi lupa takvom snagom da mi se čini kao da će iskočiti iz grudi. Prvi put mi je pozlilo iz čistog mira. Bilo je to prije četiri mjeseca. Odjedanput mi se sve smračilo pred očima. Osjetio sam nemir i podrhtavanje u stomaku. Uhvatio me strah. Strah i drhtanje su se iz stomaka proširili po cijelom tijelu. Uhvatio sam se za naslon stolice. Pridržavao sam se za njega čvrsto, svom snagom. Da se nisam uhvatio za naslon stolice siguran sam da bih pao u nesvijest. Od toga

Tekst koji slijedi skraćena je verzija prikaza slučaja paničnog poremećaja i psihoanalitičkog psihoterapijskog postupka koji se sprovodio s analizandom „Ivanom B.“ U izvornoj verziji publiciran je kao segment knjige „Kako pomoći sebi i svom djetetu“ autora M. Sandić i A. Sandić. Iz tog razloga sva autorska prava su pridržana. Ukoliko su Vam iz bilo kojeg razloga potrebni precizni podaci o izvornoj referenci upit možete poslati putem e-mail adrese: [email protected]


2

dana plašim se da na ulici, u kafani, bilo gdje mogu pasti u nesvijest. Nekad me obuzima panika. Tada se tresem i plašim da ću poludjeti." Ivan B. je zaćutao.

"Možete li mi reći u kojoj situaciji Vam se to najčešće događa?", upitala sam ga.

"U kojoj? Kada? Na ulici, u radnji, bilo gdje. Panika me obuzme i kad s poslovnim partnerima ugovaram posao, pa brzo odem kući i prilegnem. Zna mi se zanesvjestiti i u kolima. Tada moram skrenuti s puta, zaustaviti se, popiti apaurin. Najsigurniji sam u kući. Ali, kako da živim osjećajući se sigurnim jedino između četiri zida? Pa meni je trideset godina! Želim da radim. Želim da se družim s prijateljima! Moj otac je penzioner, a živi sadržajnije od mene.. Kad ujutro popije kafu s majkom ode u kafanu. I majka, pored svega što je jadnica preživjela, bogami ode frizeru. Ode i do komšinica, do pijace i ne strahuje. Od nas troje jedino ja bolujem. Kao da sam se i privikao da živim u strahu", žaleći se, jadikujući nad sobom, Ivan B. istovremeno je iskazivao i zavist i ljubomoru, kao i nagovještaj osjećanja žestoke ljutnje prema roditeljima.

"Kažite mi gdje ste bili kad ste prvi put osjetili da možete izgubiti svijest, ili da možete poludjeti?", upitala sam ga.

"Ništa posebno", odgovorio je zajedljivim tonom. "Bio sam u kafani. Tamo svraćam tokom dana. Tom prilikom prijatelj i ja otišli smo na kafu", govorio je dalje kontrolišući zajedljivost. “To su me pitali i drugi doktori. Nisam doživo nikakav šok. Obratno, bilo mi je veoma ugodno. Sjedio sam u kafiću s najboljim prijateljem. Družimo se još od ranog djetinjstva. Baš smo bili dobro raspoloženi. Sjećali smo se naših dječijih nestašluka i smijali se. Meni je odjedanput, iz čistog mira, pozlilo. Počeo sam se tresti, gušiti. Hvatao me je strah. Plašio sam se da ću poludjeti, ili pasti u nesvijest. Završio sam u Hitnoj." "Pokušajte se sjetiti o čemu ste razgovarali", pozvala sam ga na saradnju. Pitala sam ga bojom glasa u kojoj je mogao prepoznati i prijateljsku dobronamjernost i zainteresovanost za sve ono što mu se dogodilo i događa.

"Moj najbolji prijatelj, s kojim sam tog dana bio u kafiću, živi u Švajcarskoj. Tih je dana prvi put, od kada je otišao u inostranstvo, došao u Bosnu da posjeti roditelje i prijatelje. Do njegovog odlaska u Švajcarsku bili smo nerazdvojni. Odrasli smo u istoj ulici, kuća do kuće. Družili smo se još od malih nogu, igrali se kao sasvim mali klinci u njegovom dvorištu. Išli smo i u istu školu. Čak smo i studirali zajedno. Volim ga kao brata Do njegovog odlaska djelili smo sve: i uspjehe, i radosti, i teške trenutke. Povjeravali smo se jedan drugome. I, ako bi iskrsnuo neki problem, a bilo ih je, savjetovao sam se s njim. Moj otac je od kada ga pamtim nabusit, nepristupačan čovjek. Pije! Voli čašicu! Ne izlazi iz kafane! Sjećam se, nekada, dok sam bio dijete, otac je znao uveče mrtav pijan doći kući. U to vrijeme mogao je mnogo popiti. Sada je drugačije. Stigle i njega godine. Nakon što popije dvije - tri čašice mrtav je pijan. Dođe kući teturajući. Star je te više nema snage za skandale. Tiho se, onako hinjski, provuče pored mene i majke, i ode pravo u krevet. Smuči mi se od njega. Dosta je bilo i njegovog gazdovanja. Upropastio mi je djetinjstvo. Upropastio mi je i mladost. Dobro ga se sjećam, još kad sam bio predškolsko dijete, kako uveče pijan i bijesan ulazi u kuću. Vikao je već s vrata. Kačio bi se za sitnicu koja mu tog momenta ne odgovara, ili bi izmišljao nepostojeće stvari tek da bi pronašao opravdanje za dreku. Majka bi mu pokorno prilazila.


3

Onako pijanom pomagala mu je da skine kaput i cipele. I dok se ona trudila oko njega on ju je rukama i nogama odgurivao od sebe. Tada sam ga mrzio", na čas se zamislio, napravio kraću stanku, a zatim nastavio s kazivanjem: "Kao dijete žalio sam majku. Nagovarao sam je da se rastavi. Govorila je da je to nemoguće. Bila je domaćica. Nije imala čak niti srednje obrazovanje. Otac je radio. On nas je hranio. Majčina porodica živjela je na selu. Rastavom od oca ne bismo mogli živjeti u gradu. Majka bi se morala, skupa sa mnom, vratiti na selo. A, gdje bi se tada ja školovo? I tako se naš porodični život odvijao po ustaljenom redu do moje šesnaeste godine. Tada sam ocu stao na put. I danas se sjećam tog dana. Onako pijanog dočekao sam ga na vratima. Zgrabio sam ga za kaput. Pogledajte! Grče mi se ruke!", preplavljen strahom Ivan B. pogledom je pokazivao je na šake.

Nakon kratke ćutnje intervenisala sam: "Počeli ste od razgovora s prijateljem koji je došao iz Švajcarske." "Da", sa zbunjenim izrazom lica Ivan B. se podsjetio teme koju smo započeli. "Ideja da odemo i živimo u inostranstvu rodila se u mojoj glavi. On ju je, mada se u početku kolebao, prihvatio. Ali, po završetku gimnazije nije znao da li da studiramo Pravo ili Ekonomiju. 'Kakvo Pravo!? Kakva Ekonomija?!'”, čudio sam se šta mu pada na pamet. ‘S njima možeš raditi samo kod nasi’, govorio sam mu i nagovarao ga. ‘Upišimo Elektrotehniku. Inženjer ćeš biti svugdje, i u Njemačkoj, i u Americi, i ovdje.’ I tako smo obojica upisali Elektrotehnički fakultet. Iste godine obojica smo i diplomirali. ‘Gdje bi ti najradije živio?’, znao sam ga pitati. Njegova je ideja bila da odemo u Sloveniju. Objašnjavao je kako Slovenija nije daleko, a i da se u njoj dobro živi. ‘Kakva Slovenija?’, rugao sam mu se onako bratski. ‘Kad već odlazimo hajdemo u Švajcarsku. Tamo inženjeri dobro zarađuju. Život je jedan! Iskoristimo ga! Kad zaradimo lovu možemo se i vratiti u Bosnu.’ I tako je moj najbolji drug, na moju inicijativu, za nas obojicu preko svoje tetke našao posao u Švajcarskoj. Pribavili smo sva dokumenta. Eh, kako sam tad bio pun elana… Al’ ne odoh ja nigdje! Nakon kraće pauze Ivan B. je nastavio sa svojim kazivanjem: "Ponižen sam, i istovremeno i srećan što imam vlastitu radnju. Običan sam trgovac. Eto, imam diplomu, ali za nju nema posla! A i da ga ima kolika bi mi bila plata?! Od nje ne bih mogao niti sebe izdržavati, a kamoli pomoći roditeljima. Ovako trgujući, barem što se tiče finansijske strane, nemam problema. Kao nekakav sam inženjer. Pet godina studiranja! Taj moj najbolji drug me je ponovo zvao da dođem i da radimo zajedno. Eh, ovaj put se ni za trenutak ne bih kolebao. Otišao bih s njim, ali kako kad sam bolestan?"

"Kao da zavidite prijatelju?", navodila sam ga da se suoči sa sobom. "Zavidim mu. Ali to ne znači da ga ne volim", pognute glave, nešto tišim glasom, Ivan B. prihvatao je svoju slabost. "Naravno da ga volite. A, kažite mi, da li nekog drugog istovremeno i volite i mrzite?" "Ima ih više koje i volim i mrzim. Moja osjećanja prema njima zavise od toga šta se trenutno događa među nama. Mislim da tu nema ničeg neobičnog. I Vi sigurno gajite slična osjećanja", pogledao me je očekujući da se usaglasim s njim.


4

Nakon kratke stanke nastavio je ljutitim tonom: "Oca! Oca! A kako i ne bih? Kad je trijezan on je sasvim drugi čovjek i to me prevari. Pomislim tada da će ovaj put održati riječ i prestati piti. A on već sutra po starom!" "A majku, ili možda sebe? Možda ćemo o tome razgovarati tokom neke od narednih seansi…", pripremala sam ga za zajednički rad koji podrazumijeva tretman psihoanalitičkom psihoterapijom. Na kraju seanse, ovom porukom sročenom u obliku pitanja, oprezno sam mu skrenula pažnju na jezgro njegove psihičke patnje. Iz neriješenih odnosa sa roditeljima i samim sobom proistekle su njegove psihičke tegobe. Manifestovale se mnogobrojnim tjelesnim simptomima, kao i strahom da se svakog trenutka može onesvijestiti ili poludjeti – napadima panike. Tokom naredne tri seanse Ivan B. je žaleći se na uslove u kojima živi, a ponukan podpitanjima koje sam mu upućivala, ispričao "svoju životnu priču"1.

“Oduviijek sam se plašio oca i bio poslušan. Oduvijek sam vidjevši ga pijanog osjećao strepnju. Mrzio sam ga kad je tukao majku. Pitao sam se i tada, kao što se i danas pitam, zašto je sve to podnosila. Zašto je uopšte živjela s njim? Majka i danas zbog njega plače. Plakala je i dok ju je tukao kad sam bio mali. Žalio sam je. Mada sam je i zbog toga uvijek slušao. Pomagao sam joj onoliko koliko sam mogao. Valjda je zaslužila da joj neko olakša dio tereta. A, veliki je teret ona nosila na svojim plećima. Oduvijek je sama održavala kuću. Radila je po cijeli dan. I danas to čini. Brinula je o ocu, o meni. Uvijek, i pored toga što je svaki mjesec po par dana patila od migrene, sve je bilo čisto. Ručak je uvijek na vrijeme bio na stolu, sve čisto i opeglano. Na prećutan način podrazumijevalo se da ona mora da radi. I umjesto da smo joj bili zahvalni, otac ju je tukao, napadao. ", zaćutao je pokunjen.

Gledala sam ga. Oči, držanje tijela, istovremeno su otkrivali osjećanje bespomoćnosti, razočarenja, kao i nagovještaj potisnutog, kontrolisanog osjećanja srdžbe.

Nakon duge stanke nastavio je: "Sjećam se. Djeca me zovu da se igramo. Majka sjedi u kuhinji i plače. Kako otići? I ja se želim igrati sa djecom. Ali kako je ostaviti samu i uplakanu? Često sam se kolebao da li izaći i igrati se s djecom, ili ostati u kući s majkom. Ipak, ostajao sam s njom. Zabavljao sam je, tješio. Često sam i izmišljao nepostojeće događaje. Volio sam je vidjeti nasmijanu."

Ivan B. i sada, u svojoj tridesetoj godini, živi u tijesnoj relaciji s roditeljima. Odlučivši ipak da više ne prisustvuje njihovim svakodnevnim nesuglasicama, iznajmio je stan. No, kako sam

1 Životna priča je stavljena pod znake navoda da čitaocu skrene pažnju da svako od nas subjektivno proživljava svoju sadašnjost i svoju prošlost. Otuda o svemu što nam se dešava kao i međuljudskim odnosima imamo svoj subjektivan sud. On ne tako često evidentno odudara od realnih zbivanja. No, upravo se ova subjektivnost u psihoterapijskom procesu mora respektovati. Ona otkriva pacijentovo doživljavanje realiteta, odnosno uslova u kojima je živio i živi. Istovremeno, psihoterapeut jedino tako biva u situaciji da spozna pacijenta kao aktera koji kreira svoj vlastiti život, mada lično doživljava da je pasivan, te da je kao takav žrtva okolnosti koju mu nameću drugi.


5

kaže: "Obzirom da mi je stan u blizini, čim se probudim odem kod njih na kafu. Zajedno doručkujemo. Zatim odem na posao i radim do kasno uveče. Nakon posla svratim do majke. Večeram, odmorim se, pa odem svojoj kući. Kad oca zateknem pijanog, a to baš i nije tako rijetko, nasekiram se. Svašta mu kažem. Prijetim da mu više neću davati novac. Od njegove penzije njih dvoje ne mogu da žive, i on to dobro zna. Prijetim mu, mada znam da to ne mogu učiniti. A tako bih ga rado kaznio. Nekad me toliko razbjesni da mu ne bih dao čak niti marku za hljeb, a kamoli za piće. Ali, šta bi se tada desilo sa majkom? Ne treba valjda da ona zbog očevog pijančenja gladuje." "Imate li djevojku?", upitala sam ga pokušavajući odrediti koliki je i kakav stepen njegove zrele odvojenosti od roditelja.

"Nemam. Znate i sami kakve su današnje djevojke?!", odgovorio je tražeći da se složim s njegovim stavom. "Žele da se vozaju u dobrom autu, provode u kafanama. A za uzvrat ne pružaju niti ljubav, niti razumijevanje! Eh, takva osjećanja izgleda da više ne postoje”, propratio je ovu konstataciju bojom glasa i mimikom lica kojima je izražavao svoju odlučnost da sebi ne dozvoli odveć intimne kontakte. "Imam dobar auto i novca za kafanu. Neću da plaćam ljubav. Lako nađem žensku za krevet. Snađem se. S nekom hodam po sedam dana, najviše mjesec, a onda pronađem neki razlog i prekinem vezu. Najbolje se osjećam kada je to sve samo za jednu noć. Majka mi kuha, pere, pegla veš i održava i moj stan. Što bih sebi pravio još i dodatne probleme sa stalnom vezom?"

_________________________

Nakon što sam stekla uvid ne samo u simptome koje je Ivan B. ispoljavao u određenim okolnostima, nego i u dinamiku njegovih značajnih odnosa, počela sam razmišljati o sljedećim parametrima: Simptomi su se prvi put javili u susretu sa prijateljem koga je Ivan B. doživljavao kao osobu prosječnih sposobnosti, poput sebe samog. Ovaj put se nakon dugog vremena sreo sa njim i doživio ga kao veoma uspješnog čovjeka. Poredeći se s njim aktivirao se i njegov kompleks inferiornosti. On je "držeći prijatelja" uz sebe odredio njihov zajednički studij, Elektrotehniku. Tako je obojici omogućio da se jednog dana "sa sigurnošću otisnu u svijet, da kao stručnjaci rade posao za koji su školovani, da ne žive kao gastarbajteri". Ali, kad se približilo vrijeme odlaska i započinjanja novog života, on se povukao. Objasnio je da je to učinio zato što je želio pomoći roditeljima, posebno majci. I mislio je da će nakon što ih materijalno obezbijedi i sam otići i živjeti u Švajcarskoj. Ali, prošle su mnoge godine a on od svojih nekadašnjih planova nije ostvario ništa. Izabrao je da živi u sredini gdje mu je sve bilo poznato i izvjesno. Ivan B. se plašio susreta s nepoznatim načinom života. Istovremeno on još uvijek nije bio dosegao zrelost odraslog čovjeka sposobnog da živi samostalno. Nije imao niti dovoljno snage niti hrabrosti da krene "iz početka". Ovaj sadržaj je i sam iznio u toku naših razgovora. On je velikim dijelom pokazivao njegov odnos prema životu, nesposobnost da svoja htijenja, unatoč tome što je posjedovao adekvatne intelektualne kapacitete, realizuje.


6

_________________________

Zašto je Ivan B. patio od paničnih napada?

Ivan B. nije dosegao nivo emocionalne zrelosti prosječnog čovjeka njegovog životnog doba. Otuda je njegov odnos s roditeljima, prijateljima, kao i prema samom sebi nezreo. Stalna unutrašnja kolebanja u odnosu prema okolini i samome sebi, nastala iz njegovog straha da će, ako se suprostavi nekome i ostvari svoje želje koje nisu u saglasnosti s tom osobom izgubiti njenu ljubav ili naklonost, sprječavali su ga da uspostavi adekvatne relacije sa svojom okolinom i dosegne duhovnu ravnotežu. I on, poput svih nas, živi i komunicira sa drugima i sa zdravim i sa bolesnim dijelom ličnosti. U susretu s prijateljem iz djetinjstva djelimično na svjesnom, a većim dijelom na nesvjesnom planu on se susreo, a da to uopšte nije znao, sa samim sobom. U kontaktu s njim, on je u dubokim slojevima vlastite duše procjenjivao svoju ličnost. Unutrašnja drama (sukob između zdravog i bolesnog dijela ličnosti) razriješila se na bolestan način. Ivan B. bi svaki put kad bi bio nezadovoljan, poput mnogih neurotika, bio pasivan. Verbalno, dakle razgovarajući, ljuteći se na druge, očekivao je da će se oni (roditelji, prijatelji) promijeniti u odnosu na njega. Zahtijevao je, bez ikakve korekcije u vlastitom ponašanju, korektnije odnose prema sebi, često i zaštitu. No, njegovo nesvjesno i dio zdravog dijela njegove ličnosti su se "ljutili" na taj pasivni dio. Oni su zahtjevali da se Ivan B. lično angažira i promijeni. Ovo unutrašnje nesuglasje, mučeći ga kroz simptome, tjeralo ga je da u relaciji s drugima traži drugačija rješenja. Njegova ličnost nije dosegla zdravu duhovnu ravnotežu. Mogao ju je postići jedino tako da mijenja i na nov, zreliji način, kreira vlastiti život. Ivan B. je poimao svijet poput dječaka predškolske starosne dobi.

Čime se ova tvrdnja dokumentuje?

Ivan B. je čak i u svom odraslom dobu živio "zaglavljen"2 u relaciji s roditeljima. Ovo se jasno uočava u njegovom odnosu s ocem, kao i s majkom. Ne mogavši odrasti, te shvatiti i oca i majku kao ličnosti koje iz vlastitih potreba egzistiraju za sebe onakve kakve su, on im poput djeteta, u svom odraslom dobu, mnogo toga zamijera. Ivan B. poput gotovo svih neurotika očekuje da se oni "već jedanput promijene". Mislio je, kako bi, ako se to desi, i sam pronašao bolji modus za vlastiti život. Na isti način na koji je emocionalno komunicirao s roditeljima odnosio se prema prijateljima i samome sebi.

o Prema ocu Ivan B. svjesno osjeća netrpeljivost, prezir, bijes. Poistovjećujući ga i sa onim likom kakvog mu majka prezentuje, Ivan B. ga doživljava kao "agresivnu

2 Izraz "zaglavljen" odabrala sam kako bih ukazala na kvalitet Ivanove relacije sa svakim roditeljem ponaosob, odnosa istovremeno ispunjenog osjećanjima i ljubavi i mržnje


7

životinju". No, on se sjeća i drugog dijela očevog lika koji pamti iz perioda svog ranog djetinjstva. U tom dobu otac ga je vodio u park da se igra s drugom djecom. S ponosom ga je, kao malo dijete, pokazivao prijateljima. Docnije se otac hvalio njegovim uspjesima u školi, kao i na fakultetu. O ovom dijelu očeve ličnosti Ivan B. je govorio s toplinom u glasu. Taj dio oca je volio. Tim podržavajućim dijelom "dobrog" oca Ivan B. je nesvjesno "naučio"3 da podržava samoga sebe.

Dakle, otac se u Ivanovom ranom djetinjstvu, a i kasnije s vremena na vrijeme brinući o sinu, postavljao između njega i majke. Nekada mu je olakšavao izlazak iz kuće, odvajanje i odrastanje. Drugi put bi Ivan B. upravo zbog očevog ponašanja ostajao u kući i s majkom bio tješnje vezan no što je to trebao biti u odnosu na svoj uzrast. On je tada, kao i sada, bio dopunska figura odsutnog i nemarnog supruga. Iz onog dobrog odnosa s ocem Ivan B. je pronašao snagu da podrži i ostvari dio vlastitih ambicija. A iz lošeg odnosa s njim bio je sklon da se podvrgne volji drugog, odustajući od zadovoljenja vlastitih potreba.

o Ivan B. je i s majkom imao složen odnos. Doživljavao ju je kao "žrtvu, mučenicu". Žaleći je bio opterećen njenim nezadovoljstvom ali i monotonim i teškom životom. Majka je svakodnevno plačući nad sobom iskazivala bespomoćnost. U dubokom, nesvjesnom dijelu svoje ličnosti Ivan B. je prezirao majku. Prezirao ju je zbog njene slabosti i nije je poštovao. Zbog njene permanentne zloupotrebe (ona ga još od ranog djetinjstva do danas opterećuje svojim odnosom s ocem) živio je s potisnutim osjećanjem bijesa prema njoj.

Odnos s majkom ispunjen je i osjećanjima ljubavi. Ona ga dočekuje s radošću, ispraća iz kuće kad odlazi na posao. Majka brine o njemu, njegovom stanu. Ivan B. voli doći kod nje, te se s njom družiti. Majka mu ugađa kuhajući jela koja on osobito voli. Ivan B. sa smiješkom govori o toplim uštipcima, kajmaku koji je majka posebno za njega nabavljala. On rado govori i o kući koja miriše na jelo i taj miris povezuje sa majkom. Majka "poštuje" njegovu narav. On je ujutro ćutljiv, mrzovoljan i ona mu ćuteći prinosi doručak, a potom kafu. Tek s ovom kafom počeli bi da razgovaraju. Majka je jedina osoba koja brine o njemu. Pita ga ujutro da li je dobro spavao, da li mu je posteljina topla i čista. Ona se interesuje za njegove poslove koje će obavljati tokom dana. Pažljivo sluša o njegovim poslovnim poduhvatima, prijateljskim susretima, sukobima s kolegama – rivalima. Tako je dan započinjao svako jutro čavrljanjem s majkom. Nakon toga bi odlazio na posao. No, uveče kad bi se vraćao kući, već na vratima najčešće bi je vidio neraspoloženu. Takvu je pamti još iz doba svog najranijeg djetinjstva. Vidi je i u kući kako čisti, pere, kuha, sprema. Zamorena od očevog maltretiranja ona se nije radovala njegovim odličnim ocjenama, uspjesima na fakultetu. U dubokim slojevima vlastite ličnosti, na nesvjesnom planu, Ivan B. joj ovo zamjera. Iz ovakvog odnosa s majkom Ivan B. je kao i ona pasivan, inertan, sklon da živi jednoličnim životom. Kako bi očuvao nekonfliktan odnos s ljudima oko sebe najčešće

3 Izraz "naučio" koristim kako bih čitaocu skrenula pažnju da dijete nesvjesno, kroz multislojevitost kontakta s roditeljima, usvaja njihove stavove o dobru i zlu, o vlastitoj vrijednosti ili manjkavosti.


8

se prilagođava drugima. Poznajući njegovu biografiju lako se da uočiti da su se ove odlike njegove ličnosti formirale poistovjećivanjem s majkom.

o Samog sebe, aktualizaciju vlastitih želja, Ivan B. je uspio podržati onoliko koliko ga je

podržavao i otac. Završio je fakultet, dosegao solidnu finansijsku samostalost. Poput oca i on korektno i dobro funkcioniše na radnom mjestu. No, za razliku od njega osjeća odbojnost prema alkoholu.

Ivan B. gaji veoma komplikovane odnose s prijateljima. Ne osjećajući se dovoljno snažnim da saopšti ono što u datom trenutku misli ili osjeća prema nekom od njih često se osjeća ugroženim. Plaši se reći vlastiti stav, te se u mnogim situacijama osjeća inferiornim. S vremena na vrijeme ljuti se i na prijatelje i na sebe. Nekada im to i glasno saopšti, no nije u stanju gotovo ništa promijeniti u svom odnosu niti prema sebi, niti prema njima. Poput majke on odmor provodi u kući. U tom intimnom prostoru Ivan B. se opušta od napornog dana. Tu se osjeća i zaštićenim. Kako je on oduvijek štitio majku, Ivan u nesvjesnom dijelu vlastite ličnosti gaji nadu da će i ona jednog dana smoći dovoljno snage te zaštititi njega. Ivan B. je zbog svoje "zaglavljenosti" u relaciji s roditeljima nesposoban da se od njih odvoji i živi samostalno, skladno sa svojom starosnom dobi. Nezadovoljan sobom živi po inerciji ne registrujući da većinskim dijelom usljed načina svog života ispunjava roditeljska htijenja. Jutro i veče provodi s njima, te kao stalno prisutni treći član popunjava ispraznost njihove komunikacije. On je i posrednik te svojim prisustvom, a nekada i aktivnim uplitanjem u njihove svađe, djelimično ublažava konflikte koji permanentno struje među njegovim roditeljima.

Ivan B. slobodno zadovoljava seksualni nagon. Ovu želju zaista ostvaruje samo nagonski. Ni malo slučajno birao je i bira partnerke koje ne posjeduju one kvalitete koje on cijeni. Upravo zato se emocionalno niti ne vezuje za njih. Do sada ga još niti jedna djevojka nije toliko privukla da bi je želio i upoznati. Ovaj defektan odnos prema djevojkama prouzrokovan je njegovom pretjeranom vezanošću za majku. Na nesvjesnom planu Ivan B. se od ozbiljnije veze brani tako što omalovažava svaku s kojom se zabavlja. On se plaši intimnije približiti bilo kojoj ženi.

Zašto?

Ivan B. očekuje da neka žena može da ga razumije i voli, ali je cijena koja se treba platiti za ovo prevelika. Plaši se da bi ga žena sa ovakvim atributima, poput majke, mogla zarobiti. Ivan B. saopštava svoja strahovanja od stupanja u bračnu zajednicu. Plaši se da bi i njegov brak mogao ličiti na bračnu zajednicu njegovih roditelja.

Nemoćan da shvati kako motive očevog, tako i majčinog ponašanju prema sebi, te da potom zauzme odgovarajući stav, pacijent ima samo jedan izbor: otrgnuti se od porodice ili joj se prilagoditi na uštrb gubitka većeg dijela vlastite samostalnosti. Ivan B. se većinskim dijelom podvrgavao zahtjevima roditelja. Nadao se da će pomažući im, iz djetinjstva do danas, otac napokon prestati da pije i da će majka napokon biti zadovoljna. U porodičnim relacijama


9

postavio se kao dopunska figura oca. Ivan B. je duboko u nesvjesnom dijelu sebe mrzio majku, njene svakodnevne manipulacije, pipke kojima ga je čvrsto držala u mreži, nezdravom tijesnom odnosu sa sobom.

Strah da će pasti u nesvijest, poludjeti, predstavljao je strah od gubitka kontrole nad sobom. Gubeći kontrolu Ivan B. se nesvjesno plašio da bi na društveno neprihvatljiv način mogao iskaliti godinama nakupljenu agresiju. Ove u njegovom nesvjesnom dijelu duše potisnute agresivne porive, prvobitno vezane samo za roditeljske figure, sada je provocirala svaka situacija koja ga je ugrožavala. Nekad je bivao istinski ugrožen u spoljnjem svijetu, a neki put je ugroženost, kako je to navodio "iz čistog mira", na njemu nepoznat način izbijala iz njegove unutrašnjosti. Psihoterapijski proces imao je za cilj da Ivana B. postepeno suoči sa njegovom potisnutom odbrambenom agresijom. U toku liječenja treba mu pomoći da pronađe nove puteve kojima će slobodno prazniti svoju tzv. benignu (odbrambenu) agresiju. To znači da će Ivan B. prepoznavši njen sadržaj u simptomu osloboditi dio svoje potisnute nagonske snage. Tada će moći adekvatno reagovati u situacijama i odnosima koji ga ugrožavaju. Postepeno, iz samog sebe Ivan B. iznaći će moduse da mijenjajući svoja ponašanja prema drugima i njih natjera da se istovremeno mijenjaju u odnosu na njega. Kroz porast samopouzdanja i samopoštovanja paralelno će rasti i njegov osjećaj samostalnosti. Ivanu B. skrenula sam pažnju da u procesu ozdravljenja mora i sam aktivno učestvovati. Od terapijskog procesa očekivala sam sljedeće:

o da će se Ivan B. osloboditi nezrele ovisnosti o roditeljima o da će ostvariti zdravije relacije s prijateljima, to jest, moći dobro procijeniti kome i

kada šta dati, koga i kada i u čemu uskratiti

o da će ostvariti reciprocitet u odnosima s drugima onako kako to zahtjeva njegova zdrava ličnost

o da će s djevojkama graditi cjelovitije odnose

Tokom psihoanalitičkog psihoterapijskog procesa Ivan B. se sve više približavao sebi, Ivanu kakav je želio da bude. I oca i majku, kao i prijatelje, većim dijelom je nagrađivao i uskraćivao po mjeri vlastite procjene. I primjetio je da su i oni mijenjali svoj odnos prema njemu. Više su ga poštovali, iskrenije su ga voljeli. Simptomi koji su bili razlog njegovog dolaska na psihoterapiju ublažavali su se i lagano su isčezavali.

Tokom prve trećine našeg zajedničkog rada Ivan B. je samoinicijativno kupio malog psa. Igrao se s njim, vodio ga u šetnju, pripremao mu obroke. Pri kraju samog psihoterapijskog procesa sanjao je sljedeći san:

"U kupatilu sam sa psom. Okupao sam ga i sušim ga fenom. Uzimam makaze da mu podrežem nokte. Odjednom se budim iz sna sav preznojen.


10

Srce mi je snažno lupalo. Plašio sam se da ću se ugušiti. I cijeli dan sam se ponovo, mada mi je dobro poslednjih petnaest dana, osjećao loše."

"Kakav je Vaš pas?", pozvala sam ga na saradnju.

"Moj pas?", pitao je iznenađen sa smiješkom. "E to je moja maza. Poput mačke sjedi mi u krilu. Laje kad neko dođe. Diže buku, ali ne grize. Sasvim je bezazlen." "Možda bi mu bilo bolje da ne laje u prazno?", nehajno sam ga upitala. Ivan B. se nasmiješio: "On laje kao i ja. Lajem, lajem i samo prijetim kako ću materijalno uskratiti oca. Znam da ga moram uskratiti. Pa, čovjek pije li pije! Ali, kako da to učinim? Majka neće imati para za najelementarniji život", ućutao je utonuvši u vlastite misli. "Režući psu nokte u snu osjetili ste tjeskobu?" "Šta? Trebao sam da mu vadim zube?!", i sam se zaprepastio nad ovom konstatacijom. "Pa da. Da je to pravi pas bio bi zub. Moja pudlica je umiljata poput mačke i da sam joj potkresao nokte ne bi se imala čime braniti. Nekad mi se čini da moj pas i ja jako ličimo. Htio sam mu potkresati nokte, ali me oblio strah. A nokti su životinji i ono čime se brani."

"Brani ili napada?", pitala sam ga testirajući stepen agresije kojom je zahvaćen. "Brani", tvrdio je Ivan B. "Neprestano tražim kako da se odbranim od oca, da nađem svoju mjeru odnosa s njim. Kako se odbraniti kad sam samom sebi, kao mojoj pudlici u snu, vjerovatno već odavno podrezao nokte?" Nakon duže ćutnje Ivan B. se naglo sjetivši nečeg razvedri: "Prosto je to! Riješiću, riješiću se i njegovog opijanja! Znam šta ću da uradim! Roditeljima više neću davati novac. Kupiću im hranu, a majci ću kupiti i još neku sitnicu. Tako će mu, kad ja prestanem skoro svakodnevno ostavljati novac, od penzije preostati još tek poneka markica za po koje pivo. Nema više opijanja!"

Tokom narednih par seansi obrađivali smo njegove strahove pobuđene skorim odvajanjem od mene kao psihoterapeuta. Ivan B. je već uveliko samostalno koračao kroz život. Imao je i djevojku. Volio ju je. Zabavljao se s njom već pet mjeseci. Živjeli su skupa. Roditelje je posjećivao s vremena na vrijeme i brinuo o njima onoliko i onako kako je to zahtjevala njegova zrela ličnost. Psihoterapijski proces je trajao osam mjeseci.

Documents

Psihoterapija Panicni Poremecaj- 'IvanB'_Dr. Sandic