Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Centar za obrazovanje nastavnika

Bojni stres i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Seminarski rad iz kolegija Psihologija obrazovanja i odgoja

Mentor: dr. sc. Želimir Pavlina, prof.

Studentica: Mihaela Vučić

U Zagrebu, srpanj 2014.

SADRŽAJ:

1. Uvod …………………………………………………………………………………..2

2. Vojna psihologija……………………………………………………………………...2

a. Nazivlje u hrvatskoj vojnoj psihologiji………………………………………..3

3. Bojni stres i posttraumatski stresni poremećaj………………………………………...3a. Klasični psihoterapijski pristup PTSP-u……………………………………….8b. Hagioterapijski pristup PTSP-u………………………………………………..9

4. PTSP, obitelj i društvo………………………………………………………………..10

5. Zaključak……………………………………………………………………………...10

6. Literatura ……………………………………………………………………………..12

1

1. Uvod

U ovom ćemo se seminarskom radu dotaknuti problematike posttraumatskog stresnog

poremećaja povezanog s bojnim stresom, čime ćemo dotaknuti područje vojne psihologije,

njezinu teoriju i praksu u kontekstu terapije vojnika pogođenih bojnim stresom, no također

ćemo podsjetiti na jedan oblik teorijskog i praktičnog pristupa PTSP-u koji ne pripada

psihologiji i klasičnoj psihoterapiji, koji se naziva hagioterapija. Bavit ćemo se i problemom

PTSP-a unutar društvene okoline, počevši od najužeg kruga obitelji, i njegovom percepcijom

u suvremenoj hrvatskoj javnosti.

Cilj je ovog rada napraviti opći pregled tema vezanih uz bojni stres i PTSP i njegovo

ublažavanje, a budući da se u Republici Hrvatskoj ova tema vrlo široko i duboko počela

obrađivati nakon Domovinskog rata primjere koji će biti spomenuti najčešće će biti povezani

s njime, iako je sama literatura o ovom sindromu obimna i dotiče mnoga druga područja

(Vijetnamski rat, Korejski rat, Arapsko-izraelski rat, Drugi svjetski rat i dr.) za koja ovdje,

nažalost, neće biti mnogo mjesta.

2. Vojna psihologija

Prije nego pobliže uđemo u problematiku bojnog stresa valja naznačiti u općim crtama

kontekst u kojem zatječemo istraživanja i praksu vezanu uz taj fenomen; riječ je o vojnoj

psihologiji, grani primijenjene psihologije. Osim toga, ona „istražuje psihologijske probleme

u vojsci i ratovanju, i bavi se primjenom psihologijskih spoznaja, metoda i tehnika u tim

područjima.“1 Vojna psihologija bavi se vojnopsihologijskom izobrazbom i pripremom

vojnog osoblja, ali i psihičkom prevencijom, potporom i skrbi te pojedinačnim savjetovanjem

vojnih osoba koje su u potrebi. Vojna psihologija ima vlastiti predmet istraživanja kojim se ne

bavi ni jedna druga znanost: to su redom bojni stres i njegovo ublažavanje, pojava straha i

panike na bojištu te mogućnosti njihova suzbijanja i dr.2

Vojna psihologija ima svoje predznanstveno i znanstveno razdoblje: od davine su se

ljudi zanimali za duševne značajke vojnika te za pojavu straha, panike i sličnih iskustava na

1 Vojna psihologija: priručnik za hrvatske časnike (knjiga prva). Urednici: Želimir Pavlina, Zoran Komar, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Zagreb, 2000. Str. 14.

2 Ibid., str. 15.

2

bojištu, no jedina „metoda“ kojom se to prije činilo bila je ona vlastite kože (ili pokušaja i

pogreške), no ona se pokazala nedostatnom, dugotrajnom i skupom. „Prvi veliki i sustavno

razrađen pristup primjeni psihologije u vojsci i ratu ostvaren je u američkoj vojsci.“3 U tome

su poslužili industrijski psiholozi koji su trebali vršiti selekciju i klasifikaciju novaka te

časnika i dočasnika, što je zahtjevalo izradu testova za mjerenje sposobnosti. Raspoređivanje

na dužnosti ovisilo je o rezultatima tih testova. Na taj način vojna je psihologija dobila svoje

povijesne temelje za daljnja istraživanja.

a. Nazivlje u hrvatskoj vojnoj psihologiji

Valja istaknuti kako ćemo se u ovom radu koristiti psihologijskim nazivljem koje je

sukladno popisu vojnopsihologijskog nazivlja naznačenom u knjizi Vojna psihologija (knjiga

prva): bojni stres, posttraumatski stresni poremećaj, duhovna skrb, jačanje zajedništva,

okrutnost, prkos/neposluh, psihička otpornost (bojovnika), psihologijsko testiranje,

samoubojstvo, srditost, itd.4

3. Bojni stres i posttraumatski stresni poremećaj

Stres je prema općim značajkama „psihička, tjelesna i ponašajna reakcija na vanjske ili

unutarnje stresore ili stresne podražaje.“5 Stresno je stanje ono „u kojemu se osjećamo

psihički, tjelesno ili društveno ugroženi ili prosuđujemo kako su ugroženi naši bližnji.“6 Dva

temeljna pojma povezujemo sa stresom: stresni podražaj ili stresor te stresne promjene ili

reakcije. Stresni podražaj može biti fizikalni (posebice izražen u ratovanju: jaka buka, snažne

vibracije od eksplozija, nepovoljni klimatski uvjeti i sl.), psihički i društveni. Isto tako postoje

tri glavne vrste stresnih promjena: fiziološke, psihičke i ponašajne promjene ili reakcije. One

nastaju ukoliko je stresni podražaj vrlo jako ili dugotrajan. Stres može izazvati pozitivne i

negativne posljedice; u ovom radu usredotočit ćemo se na glavnu negativnu posljedicu bojnog

stresa, a to je posttraumatski stresni poremećaj. Ovdje je također važno istaknuti da nisu svi

ljudi jednako otporni na objektivno iste stresne situacije: postoje tri razine otpornosti, visoka,

srednja i niska pri čemu prvu i posljednju pokazuje između 6% i 20% pučanstva, a srednju

između 60% i 80%.7 Znanstvenim istraživanjima, posebice u području vojne psihologije, 3 Ibid., str. 17. Riječ je o ulasku SAD-a u Prvi svjetski rat 1917. pri čemu je trebalo provesti uspješnu vojnu izobrazbu nad milijunskom vojskom.4 Ibid., str. 66 – 78. 5 Ibid., str. 383.6 Ibid.7 Ibid., str. 386 -387.

3

došlo se do spoznaje da se na stres može djelovati obrambeno protustresno (prije samog

stresnog podražaja priprema se pojedinca ili skupinu na moguća potresonosna zbivanja) te da

se može provoditi sustavnu stresnu skrb (tj. ublažiti posljedice uzrokovane sudjelovanjem u

potresonosnim događajima).

Kako se, dakle, navedene opće značajke stresa (stresni podražaji i stresne promjene)

očituju u kontekstu ratovanja te na koji način su primjenjivi obrambeno protustresno

djelovanje i sustavna stresna skrb kod bojnog stresa i PTSP-a? Bojni stres sastoji se od četiri

fasete: od bojnostresnog podražaja (bojnog stresora), samog bojnog stresa, znakova bojnog

stresa te ponašanja u bojnostresnim uvjetima. Bojnostresni podražaj „je bilo koji psihički,

fizikalni ili fiziološki podražaj koji se javlja tijekom trajanja obavljanja dužnosti vezanih uz

bojna djelovanja.“8

U sljedećoj tablici nalazi se podjela bojnih stresora:

FIZIKALNI

PODRAŽAJI

(STRESORI)

PSIHIČKI STRESORI

SPOZNAJNI

PSIHIČKI STRESORI

ČUVSTVENI

FIZIOLOŠKI

STRESORI

Vrućina, hladnoća

Buka, eksplozije

Hlapljenje kemikalija,

otrova

Ionizirana radijacija

Nedostatna ili suvišna

obaviještenost

Pomanjkanje vremena i

dugotraja čekanja

Nepredvidivost

situacije

Prijetnje koje uzrokuju

tjeskobu

Gubitci koji uzrokuju

tugu

Sukob motiva (čežnja

za domom)

Pomanjkanje sna

Dehidracija,

pothranjenost

Izmorenost

Bolest ili ranjavanje

Sam bojni stres je „stanje psihičke potresenosti pojedinca nastalo kao posljedica

njegove izloženosti teškim traumatskim događajima na bojištu koje se očituje u

potresonosnim doživljajima, fiziološkim i ponašajnim reakcijama.“9 Nije nužno da svaki bojni

traumatski događaj uzrokuje i bojni stres, a ukoliko i dođe do njega, tj. kod pojave simptoma

bojnog stresa, ulaganjem svjesnog napora oni mogu biti prevladani. Znakovi ili simptomi

bojnog stresa su sljedeći: psihički, tjelesni i ponašajni.

8 Ibid., str. 390.9 Ibid., str. 391.

4

U sljedećoj tablici nalazi se podjela znakova (simptoma) bojnog stresa:

PSIHIČKI ZNAKOVI TJELESNI ZNAKOVI

Tjeskoba: zabrinutost, napetost, očekivanje

najgoreg

Razdražljivost: prigovaranje sitnicama

Teškoće u usredotočenosti

Potištenost, povlačenje u sebe

Živčanost

Opsesivne misli

Gubljenje povjerenja u sebe postrojbu

Hladni znoj, suha usta, blijeda koža

Lupanje srca, osjećaj vrtoglavice

Glavobolje

Mučnine, osjećaj povraćanja

Poremećaji spavanja, noćne more

Često mokrenje, proljev

Ponašanje u bojnostresnim uvjetima je način reagiranja pojedinog vojnika u

situacijama na bojištu koje su teške i traumatske, ono može biti pozitivno i negativno.

Pozitvno ponašanje u bojnostresnim situacijama može uključivati povezanost postrojbe,

privrženost vođi, pozornost, budnost, osobitu jakost i izdržljivost, povećanu podnošljivost

neugode, osjećaj svrhe i junačka djela. Negativno ponašanje uključuje dvije sljedeće razine:

bojni stres i neposluh.

BOJNI STRES NEPOSLUH

Pretjerana pozornost

Strah, tjeskoba, napetost

Tuga, sumnja u sebe

Nepozornost, nemarnost

Gubitak nade i pouzdanja

Gubitak vjere, fanatizam

--------------

Zablokiranost, nepokretnost

Užas, panika

Gubitak vještina

Paraliziranost

Unakaživanje mrtvog neprijatelja

Ubijanje ratnih zarobljenika

Ubijanje civila

Tortura, brutalnost

Neobuzdanost

Silovanje

Bijeg, dezerterstvo

5

Posttraumatski stresni poremećaj je treći ili kronični stupanj stresnog stanja, a može se

javiti se čak nekoliko mjeseci nakon traume (kao razvoj akutnog stresnog poremećaja ili kao

odgođeni stresni poremećaj). Treba istaknuti da je PTSP reakcija normalnih ljudi na

nenormalne okolnosti, iako se prije (još u razdoblju Drugog svjetskog rata) smatralo da su

ratnici s psihičkim tegobama kukavice i u nekim ekstremnim situacijama ih se strijeljalo.10

Važno je istaknuti da u ratnim situacijama stres i strah ne doživljavaju samo one osobe koje

imaju „psihopatsku strukturu osobnosti“.11 Posttraumatski stresni poremećaj ne dijagnosticira

se svim osobama koje prožive bojni stres jer jedan dio njih uspije se othrvati simptomima

PTSP-a. Dijagnoza PTSP-a odnosi se na one osobe koje se ne uspiju oporaviti od simptoma

stresa, štoviše, koje razviju još veću i mučniju razinu simptoma: to su redom problemi

spavanja popraćeni noćnim morama, društvena izolacija i otuđenje, nervoza i tjeskoba, osjećaj

krivnje zbog učinjenih stvari ili propusta te bolne uspomene koje djeluju stvarno. Sve te

simptome vrlo detaljno opisuje veteran Vijetnamskog rata u knjizi Anđeo smrti: „Jedan od

mojih najvećih problema bilo je noćno vrijeme. Ponekad bih se bojao otići spavati jer bi me

uvijek nešto mučilo. (…) Ponovno i ponovno proživljavao bih jedne te iste bitke u svojim

mislima. Tada bi gašenje vatre ispalo posve drugačije, a moji bi prijatelji još uvijek bili

živi.“12 Kod PTSP-a karakteristično je da vojnik „pokušava spriječiti ponovno proživljavanja

traume (abreagiranje) i ne dopustiti da sjećanja na traumatična iskustva dođu u svijest.“13

Ukoliko dođe do abreagiranja, a traumatično iskustvo je presnažno, „žrtve proživljavaju

noćne more, provale srdžbe i nasilja, stalno očekujući da im se dogodi neka nova nesreća.“14

Kod tog konflikta potreba, onom za abreagiranjem i onom za potiskivanjem traumatičnih

iskustava, smatra se da je abreagiranje, koliko god mučno bilo, bolje za vojnika pogođenog

PTSP-om budući da „olakšava ponovnu uspostavu ravnoteže osobnosti vojnika.“15

Prevencija bojnog stresa može se uspostaviti na dvjema razinama, putem selekcije i

klasifikacije pri primanju u vojsku te putem psihičke pripreme i uvježbavanja vojnika za

bojno djelovanje. Prva razina, ukoliko je primjereno provedena, omogućuje da se osobine i

sposobnosti vojnika stave u primjeren kontekst za njihovo ostvarenje, a time će se ukloniti iz

daljnje obuke oni pojedinci koji već pokazuju određene psihičke probleme. Neke crte

osobnosti same po sebi imaju bolje predispozicije za oporavak od bojnog stresa. Druga razina

10 Ibid., str. 389.11 Ibid., str. 390.12 Blehm, John. Anđeo smrti, Udruga Reforma, Zagreb, 2007., str. 112 – 117.13 Vojna psihologija: priručnik za hrvatske časnike (knjiga prva). Urednici: Želimir Pavlina, Zoran Komar, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Zagreb, 2000., str. 404.14 Ibid.15 Ibid., str. 405.

6

pri kojoj se vojnika priprema i uvježbava za bojišne situacije pomaže pri prevenciji neželjenih

ishoda, posebice snažnih čuvstvenih reakcija tjeskobe i panike koje bi vojnika mogle

onemogućiti u obavljanju voničkih dužnosti. Vojnika treba obavijestiti o svim

psihofiziološkim reakcijama pri stresnoj situaciji i naglasiti da su one normalna pojava kod

normalnih ljudi; na taj način stres se može uspješno nadzirati, a ponašanje na bojištu bit će

vojno uspješnije. Poticanjem zajedništva među vojnicima i razmjenjivanjem osjećaja koje su

doživjeli na bojištu može se također doskočiti neželjenim posljedicama stresa.

Potom, ukoliko je došlo do bojnog stresa, treba djelovati na njegovom ublažavanju.

Postoji šest načela (prema Noyu, 1991.): s pružanjem psihičke pomoći treba započeti što prije,

treba je provoditi što bliže bojištu, potrebno je jačati povjerenje u postrojbu, zapovjedništvo i

društvenu potporu, nužno je poticati abreagiranje, vojnik pogođen bojnim stresom treba

izbjegavati ulogu bolesnika, a najbolji rezultati proistječu iz skupnog međudjelovanja ovih

načela. Zanimljivo je promotriti zašto je potrebno psihičku pomoć provoditi blizu bojišta.

Naime, prema iskustvu s vojnicima pogođenima bojnim stresom, puno su bolje rezultate

pokazali oni vojnici koji su prvu i neposrednu pomoć primili među vlastitom postrojbom (pr.

Libanonski rat, 1982.); oni su bili ponovno sposobni za borbu, a zdravstveno stanje nakon rata

im se dugoročno popravilo.16 Oporavak vojnika iznimno će oštetiti ukoliko se on bude

ponašao pasivno spram svojeg stanja i ako se bude doživljavao kao bolesnik, a posttraumatski

stresni poremećaj kod takvog vojnika će se i produljiti.

Oporavak od prve faze bojnog stresa treba biti upravo u blizini bojišta, no ukoliko

stres počne prelaziti na više razine, drugačije mjere će biti potrebne. Druga ili akutna faza

očituje se u konfliktu između želje za abreagiranjem i one za potiskivanjem; ukoliko je došlo

do neuspješnog tretmana prve faze (odmah uz bojište), u drugoj se fazi primjenjuje

psihoterapija izvan samog bojišta, no ona prema Noyu (1991.) jednostavno nije toliko

učinkovita budući da vojnik može osjećati krivnju što nije sa svojim subojovnicima.17 U tom

periodu se potiče abreagiranje i uvode se vježbe tjelesne pripravljenosti u vojarnama kako bi

vojnik stekao dojam da nije bolestan, već da ga se priprema na daljnje vojne akcije.

Ukoliko je došlo do kroničnog stupnja, do PTSP-a, načela tretmana neće se promijeniti

u odnosu na prva dva stupnja, no mora se imati u vidu da nastupa poremećaj osobnosti. U tom

16 Ibid., str. 418.17 Ibid., str. 422 – 423.

7

slučaju mora se pri tretmanu usmjeriti prvo na prirodu traume, a potom i na vojnikove

reakcije tijekom i poslije tog događaja.18

Ono na što treba obratiti pozornost kod veterana s PTSP-om jest korištenje lijekova po

vlastitom sudu ili alkoholiziranje: i jedni i drugi pomažu u otklanjanju tjeskobe i napetosti, a

posljedica im je ovisnost.

Pokušaji samoubojstva kod vojnika pogođenih PTSP-om više proizlaze iz potrebe za

pomoći nego zbog stvarne želje za okončanjem života.19

a. Klasični farmakoterapijski i psihoterapijski pristup tretmanu PTSP-a

U vojnoj psihologiji razlikujemo dvije skupine postupaka u tretmanu PTSP-a:

farmakoterapiju i psihoterapiju. Farmakoterapija podrazumijeva uzimanje lijekova u

slučajevima gdje su anksioznost i depresivnost izrazito prisutni pa se bez njih ne može ni

uspostaviti psihoterapsijki kontakt, no ona ima pomoćnu ulogu, nikako glavnu, jer lijekovi

mogu izazvati ovisnost.20

Psihoterapijski tretman je prvenstveno temeljen na razgovoru između osobe s PTSP-om i

terapeuta, no osim individualnih tretmana koristi se i skupna psihoterapija: ona se razvila

poslije Vijetnamskog rata, pri čemu su veterani mogli međusobno razgovarati i izmjenjivati

traumatska ratna iskustva te si na taj način olakšati svakodnevni život. Individualni se tretman

primjenjuje u samom početku upoznavanja s osobom koja pati od PTSP-a, a skupni dolazi

nakon toga. Kod psihoterapije važan element oporavka su obitelj i najbliži prijatelji; obiteljska

terapija je način na koji se grade narušeni odnosi između osobe pogođene PTSP-om i njegove

obitelji i prijatelja.

Posljednji vid terapije je bolničko liječenje koje se poduzima samo u krajnjim slučajevima

gdje osobe nisu u stanju kontrolirati agresivnost ili depresivnost, ili pak ukoliko

nekontrolirano posežu za alkoholom i drogama, no ono nikad nije glavni pristup, već je

odgovor na akutnu krizu.21

b. Hagioterapijski pristup PTSP-u18 Ibid., str. 423.19 Vojna psihologija: priručnik za hrvatske časnike (knjiga druga). Urednici: Želimir Pavlina, Zoran Komar, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Zagreb, 2003., str. 411 – 412. 20 Ibid., str. 424.21 Ibid., str. 425.

8

Prije svega valjalo bi definirati naziv hagioterapija; to je kovanica od dviju riječi, hagios

(grč.) što znači svet i riječi terapija. Hagioterapija je nastala kao znanstvena antropološka

terapijska metoda koja se temelji na saznanjima klasične filozofske antropologije i na

najnovijim znanstvenim otkrićima neuroznanosti i epigenetike. Objekt istraživanja joj je

čovjekova duhovna duša, a cilj pružanje duhovne skrbi.22 Hagioterapiju je u Hrvatskoj

utemeljio dr. sc. Tomislav Ivančić, teolog i filozof; PTSP je područje koje ga je posebno

zanimalo budući da je u vojnicima Domovinskog rata prepoznao duhovno i društveno

najosjetljiviju skupinu kojoj treba prići s posebnom pažnjom. Hagioterapija nema svrhu

zamjenjivanja klasične terapije PTSP-a, farmakoterapije ni bolničkog liječenja ukoliko je

potrebno; hagioterapija prepoznaje jednu vrstu stvarnosti hrvatskog branitelja na koju klasična

psihologija ne može odgovoriti niti je to njezina domena – to je dimenzija vjere, savjesti i

duhovnosti. Neki branitelji, ušavši u obrambeni rat, iako su bili svjesni svoje dužnosti i

odgovornosti prema domovini i sunarodnjacima, ipak osjećaju veliku krivnju jer su morali

sudjelovati u oružanom sukobu. Hagioterapija iz vjerskog (kršćanskog) aspekta može pomoći

onim braniteljima koji odgovor i pomoć traže na razini koja je izvan domene tijela i psihe. U

njoj se ogleda i određeni utjecaj logoterapije Viktora Frankla, a smisao proizlazi iz

transcendentnog Boga. Hagioterapija potiče abreagiranje, no s moralno – duhovne razine;

čovjeka s PTSP-om se potiče da se prisjeti traumatskih događaja u kojima mu je počinjeno zlo

ili je sam počinio neko djelo za koje ga vlastita savjest optužuje te kroz opraštanje sebi i

drugome može postići mir.23

Smještanje hagioterapije unutar ovog seminarskog rada proizlazi iz osobnog iskustva

autorice rada te ni na koji način ne želi pretpostaviti nijedan vid ovog pristupa klasičnom

psihoterapijskom pristupu; kao što je navedeno gore, ona može poslužiti vojnicima koji su

svjesni svoje duhovne dimenzije, a koja u materijalisičkoj znanosti nema mnogo mjesta.

4. PTSP, obitelj i društvo

22 Ivančić, Tomislav. „Hagioterapija u suvremenoj Europi“, Hagio.hr, br. 25 (2014.), Zagreb.23 Ivančić, Tomislav. Hagioterapija PTSP-a, Teovizija, Zagreb, 2009., str. 20 – 22.

9

PTSP nema negativan utjecaj samo na osobu koja ga izravno proživljava, već može

negativno utjecati i na njegovu/njezinu neposrednu okolinu: obitelj, prijatelje i suradnike.

Mnogi vojnici pogođeni PTSP-om po povratku kući imat će problema s agresivnim ispadima,

dolazit će u sukobe s bližnjima, imat će osjećaj da ih nitko od bližnjih ne razumije, moguće je

da će zbog povlačenja u sebe zanemarivati obaveze, imat će problema u socijalizaciji u

radnom okruženju i sl.24 Pri tome je važna upravo obiteljska psihoterapija koja nastoji

prevladati jaz nastao u odnosima unutar obitelji i među prijateljima osobe pogođene PTSP-

om. I hagioterapija nastoji terapeutski djelovati na cijelu obitelj; posebno na supružnike koje

trebaju pružiti iznimnu podršku svojim supruzima/suprugama pri prevladavanju simptoma

PTSP-a.

Osim te najuže društvene razine, osoba pogođena PTSP-om, posebice branitelj iz

Domovinskog rata, osjeća da se produbljuje jaz između njega i društva zbog suvremenih

političkih tendencija redefiniranja značenja Domovinskog rata. Mnogi se dragovoljci i

branitelji PTSP-ovci osjećaju prevarenima jer sami nisu tražili povlastice na temelju svog

vojnog služenja, a dobili su ih oni koji to nisu zaslužili. Mnogi PTSP-ovci imaju dojam

uzaludnosti sudjelovanja u Domovinskom ratu gledajući suvremenu političku i gospodarsku

situaciju u domovini koja im se čini vrlo sumornom i teškom.

5. Zaključak

PTSP kao kronični oblik bojnog stresa vrlo je zanimljiva pojava unutar čovjekovog

prihičkog života; ona nije bolest i ne smije se odnositi prema njoj kao da jest, već upravo

suprotno, potrebno je naglasiti vojniku pogođenom tim stresnim poremećajem da se tegobe

koje proživljava mogu savladati. U tome je iznimno potrebno poticati obitelj i najuži krug

prijatelja na pomoć u terapijskom djelovanju na osobu pogođenu PTSP-om, ali potrebno je

savjetodavno djelovati i na samu obiteljsku zajednicu. U tom kontekstu kod nekih vojnika

koji su vjernici hagioterapija može poslužiti kao pomoć klasičnom obliku psihoterapije. Iako

se novim naraštajima u Republici Hrvatskoj Domovinski rat čini dalekom stvarnošću, za

vojnike pogođene PTSP-om ratna zbivanja i traume dio su stvarnosti, katkad u manjoj, a

katkad u većoj mjeri. Ono u čemu klasična psihoterapija može pomoći, zajedno sa

izgrađivanjem obiteljskog povjerenja je odmak od uvjerenja da je osoba pogođena PTSP-om

24 Vojna psihologija: priručnik za hrvatske časnike (knjiga druga), Urednici: Želimir Pavlina, Zoran Komar, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Zagreb, 2003., str. 409.

10

bolesnik koji ništa ne može učiniti za svoj boljitak. Hagioterapija kod jednog dijela vojnika

može pomoći da osoba oprosti sebi ili drugima koji su posredno ili neposredno uzrok tom

stanju i da postigne mir i sklad u odnosima.

Obimnost literature na hrvatskom jeziku vezane uz posttraumatski stresni poremećaj

ipak ukazuje na to da je vojnik pogođen PTSP-om važan u mnogim sferama hrvatske javnosti

i da mu se velikim trudom i zalaganjem mnogih znanstvenika te stručnog i medicinskog

osoblja nastoji pružiti odgovarajuću skrb i poštovanje. Ovakva široka znanstvena istraživanja

u području PTSP-a služe kao podloga i referentna točka mnogim daljnjim istraživanjima

unutar europske i svjetske znanstvene zajednice.

6. Literatura

11

Blehm, John. Anđeo smrti, Udruga Reforma, Zagreb, 2007.

Ivančić, Tomislav. Hagioterapija PTSP-a, Teovizija, Zagreb, 2009.

Ivančić, Tomislav. „Hagioterapija u suvremenoj Europi“, Hagio.hr, br. 25

(2014.), Zagreb.

Vojna psihologija: priručnik za hrvatske časnike, Uredili: Želimir Pavlina,

Zoran Komar, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Knjiga prva: 2000.,

knjiga druga: 2003.

12