Raspored božićnog Radost i nada - franjevci-split.hr · Mali je anđeo na to kazao: „Kad je tako, rado ću nastaviti pjevati.“ Zborovođa mu je odgovorio: „Ti nećeš više

GRAD NA GORI 1

GRAD NA GORI 3

UV

OD

NA

RIJEČ

Radost i nadaJedan od dokumenata Drugoga

vatikanskog sabora posvećen je temi Crkve u suvremenom svijetu,

a nosi naslov Gaudium et spes – Radost i nada. Kao i svaki crkveni dokument, tako je i taj dobio naslov po svojim početnim riječima: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.” Misao je jasna i stavlja ozbiljna pitanja pred nas kao one koji imenom i, nadamo se, životom pripadamo Kristu: ima li u našem srcu mjesta za druge ljude? Ima li u nama radosti zbog dobra koje Bog čini u životu drugih? Ima li u nama sućuti za naše bližnje i za sve ljude koji trpe na bilo koji način?

U Gospodinu Isusu, čiji rođendan svečano slavimo ovih dana, kucalo je srce u kojem je bilo mjesta za sve ljude, kako pjevamo u jednoj duhovnoj šansoni. Isusovo je srce od rođenja do smrti na križu kucalo za spasenje, za sreću svakog čovjeka. Slaviti Božić stoga znači dati svoje srce Gospodinu da ga on oblikuje po svom srcu – da i mi poput njega imamo sućuti, razumijevanja, strpljivosti, blagosti, želju za mirom i pomirenjem, ljubavi… prema svakom čovjeku.

Vjerujemo da su vaša srca, dragi župljani i čitatelji Grada na gori, radosno kucala protekle godine u mnogim životnim situacijama, a osobito o slavlju dviju mladih misa u našoj župi: fra Jerka Kolovrata i fra Ivana Marije Đuzela. Uistinu trebamo biti radosni i ponosni što je naša župna zajednica dala Crkvi i hrvatskom narodu dva mlada franjevca-svećenika. Želimo im još jednom obilje Božjeg blagoslova i pomoći u njihovom životu i pastoralnom djelovanju.

Od prošloga broja Grada na gori trojica su braće fratara pokopana na našem groblju: fra

Vinko Prlić, fra Rafael Begić i fra Ivan Jukić. Njihovo je zemaljsko putovanje došlo do kraja, do smrti kojoj, kako pjeva sv. Franjo u Pjesmi stvorova, nijedan smrtnik umaći neće. Mnogi su bili ožalošćeni i zatečeni odlaskom te naše braće. Da, mi tugujemo zbog neizbježne smrti jer boli ovoga svijeta ne mimoilaze Kristove vjernike. Međutim, kako Crkva moli, tješi nas obećanje buduće besmrtnosti, tješi nas i krijepi nada u ponovno zajedništvo u nebeskoj Domovini sa svim našim vjernim preminulima. Zato u nadi u ispunjenje Božjih obećanja hrabro i postojano koračajmo putem vjere, putem Kristova evanđelja.

Uz izvještaje o mladim misama i oproštajima od naše preminule braće, u ovom broju našega župnog lista donosimo prigodna božićna razmišljanja, izvještaje o ostalim važnijim događajima iz života samostana i župe te na kraju povijesno-kulturni kutak. Budući da smo se ove godine oprostili od dragoga brata fra Rafe koji je živio zadnjih godina u našem samostanu te, između ostalog, bio poznat po svom propovijedanju, u božićnim razmišljanjima i kao uvod u izvještaje o sprovodima fratara donosimo posthumno njegove dvije propovijedi.

Sin Božji postao je čovjekom da dijeli s nama naš ljudski život, da nam u svemu bude jednak osim u grijehu kako bismo mi ljudi mogli postići spasenje, odnosno ući u istinsko zajedništvo s Bogom. Naše radosti i nade, naše žalosti i tjeskobe dio su njegova života i to od rođenja u Betlehemu do smrti u Jeruzalemu. Zato slavimo zahvalno svetkovinu njegova rođenja znajući da je sve što je živio učinio iz ljubavi prema nama i za našu vječnu sreću!

S tim mislima vama i svima vašima od srca želimo čestit Božić i blagoslovljenu novu, 2019. godinu!

Vaši fratri

Raspored božićnog pohoda i blagoslova obitelij

Srijeda, 26. prosinca 2018.

Gadže i obitelj Todorić; Perinuša i Medvidovića Draga (početak u 14 sati)

Četvrtak, 27. prosinca 2018.

Glavina Donja - Zdilari, Jažići, Ćerluke, Sušići;Bage i Mustapići; Glavina Gornja - Pavlovići, Živanovići, Jažići

(početak u 11:30)

Petak, 28. prosinca 2018.

G. Šuška – uključujući novo naselje u Baga (br. 30 – 50); Fra R. Rudeža, Put Jezerca, D. Štambaka, V. Gotovca,

P. Vrdoljaka (početak u 9:30)

Subota, 29. prosinca 2018.

B. Anića, Put Gaja, Fra S. KutlešePut Crvenog Jezera, Hrvatskog proljeća, Dr. J. Mladinova,

V. Perića, M. Pauta, Put Glavine, J. Jovića, Kneza Branimira (početak u 9:30)

Nedjelja, 30. prosinca 2018.

Blajburška (do Piće Matkovića) (početak u 14 sati)

Ponedjeljak, 31. prosinca 2018.

M. Gupca, Hercegovačka, A. G. Matoša, Biokovska, Blajburška (ispod „otpada“), Ispod donje INE prema Kaldrmi

(početak u 9:30)

Srijeda, 2. siječnja 2019.

B. Bušića (uključujući stambene zgrade br. 31-51), Tržnica, Zagrebačka, Vinarski prolaz, 3. bojne, Šubićeva

(početak u 9:30)

Četvrtak, 3. siječnja 2019.

S. Radića, Kralja Zvonimira, Imotskih iseljenika (početak u 9:30)

Petak, 4. siječnja 2019.

V. Nazora, Fra S. Vrljića, T. Ujevića, Asanagičin Prolaz, Trg F. Tuđmana, Š. Milinovića, I. Raosa, Ispod Volta, P. Vujčića, Obrtnički prolaz, Jezeranska, I. G. Kovačića, A. Starčevića

(početak u 9:30)

Subota, 5. siječnja 2019.

Kralja Tomislava, A. Mihanovića, Ispod Venecije (početak u 9:30)

4 GRAD NA GORI GRAD NA GORI 5

Božićne teme

JasliceVolim jasliceu crkvi sv. Franejoš u menidijeteživimaleni Isusu kolijevci spavaa duša mimirom zrači

Uz njegaGospa dragaisv. Josip

božićno ozračjeobitelji Sveteponesohizcrkve sv. Franeuobiteljsvoju

Snježana Jelinić


BO

ŽIĆ

NE

TEM

E BO

ŽIĆ

NE T

EME

Propovijed(i) na Božić Danja misa 2002.

Kad je veliki anđeoski kor na betlehemskim poljima pjevao „Slava Bogu na visini, a mir

ljudima na nizini“, odjedanput je jedan mali anđeo prestao pjevati. Iako je pjevalo ogromno mnoštvo anđela, šutnja malog anđela bila je zapažena. Dirigent anđeoskog zbora zapazi svaki propust.

Bacio je pogled na malog anđela koji je prestao pjevati, a kad je završilo pjevanje, pošao je malom anđelu i upitao ga zašto ne pjeva.

„Pa, ja sam svoju dionicu pjevao dok se pjevalo ‘Slava Bogu na visini’. A kad su došle riječi ‘Mir ljudima na nizini’, nisam mogao dalje pjevati jer sam zapazio na zemlji bezbrojne vojnike s oružjem. Po cijeloj se zemlji ratuje, ubija, proljeva krv, ranjava, mrzi i svađa. Vidio sam da nema mira među ljudima i stao mi je dah te sam se čudio kolika je razlika između našeg pjevanja i stanja na zemlji.“

Anđeoski dirigent slušao ga je šuteći. Izgledalo je kao da je odsutan i kao da sluša neku drugu naredbu. Onda progovori ovako: „Ti imaš problem s razlikom između neba i zemlje, između visina i nizina. Trebaš znati da se ta razlika ove noći treba nadići. Ovo Dijete što se noćas rodilo treba donijeti mir našem svijetu. Bog želi ove noći dati mir svijetu i sam se sa svijetom pomiriti. Radi toga mi pjevamo, iako svijet još nije shvatio i prihvatio ovu Božju poruku… Mi pjevamo novu pjesmu i dajemo ljudima novu mogućnost i nadu…“

Mali je anđeo na to kazao: „Kad je tako, rado ću nastaviti pjevati.“ Zborovođa mu je odgovorio: „Ti nećeš više pjevati. Ti ćeš prihvatiti drugu dužnost. Nećeš se s nama vratiti u nebeske visine, već ćeš se odsada brinuti da doneseš mir Božji, mir ovoga Djeteta ljudima. Dan i noć bit ćeš na putu. Pokucat ćeš na svaka vrata i pokušavati u ljudska srca staviti čežnju i želju za mirom. Prisustvovat ćeš svim ljudskim svađama i nemirima te pokušati sve zavađene i zaraćene pomiriti. Oni će te tjerati od sebe, ali ti moraš biti uporan da doneseš mir. Nevine i nepatvorene uzimat ćeš pod svoja krila u svoju zaštitu… Ti nećeš više imati volju

s drugim, kad zašutimo pa niti pjevamo niti govorimo jedan s drugim, kad tužimo jedan drugoga, kad zamjerimo jedan drugome. Da, bilo bi dobro da nas tada mali anđeo upozori na mir jer nemirni, zavađeni i naoružani ne možemo slaviti Boga.

Mnoge smo dobre stare običaje zabacili. Jedan od tih običaja bio je da su ljudi prije božićne ili uskrsne ispovijedi išli po selu i mirili se međusobno. Nažalost, danas smo to zapustili, zaboravili. Poslušajmo malog anđela i pomirimo se jer ako mi ne oprostimo jedan drugome, neće ni nama Gospodin oprostiti.

Vjerujem da svi imate iskustvo kako je neugodno kad dođete u neku obitelj, a oni se svađaju. Poštedimo Gospodina od te neugodnosti. Tek kad oprostimo jedan drugome, možemo se stvarno iskreno radovati Božjemu rođenju!

Priča za Božić 1995.Božić je blagdan djeteta, blagdan rođenja.

Stoga mi nećete zamjeriti što ću vam ispričati priču o jednom dječaku.

Dang Müller išao je u treći razred. Učiteljica

za pjevati, nego ćeš plakati i tugovati nad zlom koje zadesi ljude, a posebno nevine i pravedne. Naime, ti voliš više istinu, nego Slavu Božju. Taj pečat tvoga bića bit će tvoj zadatak. Sada pođi, pratit će te naše pjevanje da nikad ne zaboraviš da je ove noći mir došao na svijet, a ti nastoj da ga svijet primi.“

Mali anđeo postade još manji. Uputio se preko betlehemskih polja pastirima. Kazao je pastirima da se rodio Spasitelj i poveo ih do štalice. Otvorio im je srca da zavole to dijete. Od tada se uputio u široki svijet da bi u svim srcima budio želju za mirom. Kad bi se umorio od puta i razočarao nad ratovima i mržnjama, sjeo bi i slušao pjesmu svojih kolega „Slava Bogu…“ i dobivao snagu da nastavi svoj zadatak.

Možda se i vama događa kao anđeoskom zborovođi: željeli biste uživati u Božiću i ne dati se smetati; ili kao malom anđelu koji zapaža veliku razliku pjevanja i stvarnosti, između slavljenja i realnosti. Imate vlastite probleme i tugu pa vam se možda ne pjeva i ne slavi. Ima ljudi kojima sve to izgleda nestvarno, samo zavaravanje.

Trebamo shvatiti da je tako bilo i malom Isusu i Mariji i Josipu. Oni vjerojatno nisu pjevali, nisu imali razloga za pjesmu. Nisu slavili. U nekoj su štali koja nije njihova. Hladno je, dijete je u jaslama. Vjerojatno su i gladni jer su siromašni. Nemaju mira ni tu. Iz štalice moraju u Egipat jer kralj Herod želi pogubiti dijete.

Proći će puno vremena da ljudi upoznaju ovo dijete, da upoznaju Boga i da stvore mir na zemlji. Ljudsko je prihvaćanje odlučujuće, ključno. Priča o anđelu poručuje nam da svi moramo preuzeti njegovu zadaću te svuda po svijetu u ljudima buditi i poticati želju za mirom, za međuljudskim poštivanjem, pomaganjem i ljubavlju.

Dijete u Betlehemu, čiji rođendan slavimo, rodilo se da ispuni jedan veliki i teški zadatak. Božić je zadatak i nama: Slaviti Boga zbog Njegove ljubavi te donositi mir ljudima u ime Boga koji je među nama.

Bilo bi dobro da mali anđeo posjeti svakog od nas onda kad smo spremni na svađu jedan

mu je bila gospođa Tim. On je izgledao drukčije od ostale djece. Njegovi su pravi roditelji bili Vijetnamci. Dang je i rođen u Vijetnamu. Kad je došao na svijet, u Vijetnamu je buknuo strašan rat. Njegove roditelje, braću i sestre i rođake ubili su neprijateljski vojnici. Ostao je sam samcat. Netko ga je odveo u dom za nezbrinutu djecu. Jednog se dana s drugom djecom iz tog doma ukrcao na brod i došao u Njemačku. Dospio je u dječji vrtić. Tu su ga upoznali gospođa i gospodin Müller. On im se neobično svidio pa su ga uzeli i doveli u svoju kuću. Poslije su ga posinili. Tako je Dang postao njihovo dijete.

Nakon jesenskih praznika gospođa Tim počela je s djecom uvježbavati božićnu predstavu, jedan igrokaz. Dang je izrazio vruću želju da u toj predstavi igra anđela koji je pastirima javio da se rodio Isus. Djevojčica Marinela, koja je također htjela igrati tu ulogu, kazala je:

„Brbljaš, dječak ne može biti anđeo!“„Može!“, pravdao se Dang.Idućeg dana došao je Dang u školu i kazao:

„Otac mi je rekao da su u Bibliji anđeli samo muškarci i da imaju muška imena.“

GRAD NA GORIGRAD NA GORI 98

„Ali oni ne izgledaju kao Vijetnamci!“, povikala je Marinela. „Oni imaju plavu kosu i lijep glas.“

Sljedećeg dana Dang je kazao: „Otac mi je rekao da u Bibliji ne piše ništa o tome kako su anđeli izgledali i kakav su imali glas.“

„To je točno! Tvoj tata ima pravo“, kazala je gospođa Tim.

Konačno je odlučeno tko će igrati anđela. Njih su dvoje igrali par-nepar. Pobijedio je Dang. Bio je presretan, a Marinela je bila vrlo tužna.

Jednoga dana Dang je došao na probe s gipsom na lijevoj ruci. Pokušao je letjeti s krova garaže poput anđela. Ljosnuo je o zemlju i

slomio ruku. Gospođa Tim uhvatila se za glavu govoreći:

„Mogu zamisliti sve vrste anđela: dječake ili djevojčice, crne ili bijele, ali anđela s gipsom? Kako ćeš ti raširiti ruke kad budeš navješćivao Radosnu vijest?“

Dang joj je odgovorio: „Moj mi je tata kazao da uopće nije bitno širi li anđeo ruke kad naviješta Radosnu vijest. Važna je jedino Radosna vijest, a ja ju mogu kazati.“

Tako je te godine na božićnoj predstavi anđeo bio crn, imao kovrčavu kosu, a lijeva ruka bila mu je u gipsu.

fra Rafael Begić

Bog je beskrajno sretan što je postao građanin svijeta

Krajem listopada u Imotskom se zbio jedan kulturni događaj koji je plijenio pozornost svakoga

tko želi čuti moć glazbe. Riječ je o susretu i upoznavanju dvaju puhačkih orkestara: Puhačkog orkestra iz francuskoga grada Thoirya i Puhačkog orkestra iz Imotskog. Nitko nije skrivao oduševljenje takvom susretu u kojem su prijeđene sve jezične, kulturne i druge granice kako bi svojim djelom stvorili ljudsko prijateljstvo. „Kad riječi manjkaju da bi se izreklo ono što se nastanilo u srcu svakog sudionika, glazba preuzima kormilo.“ (o. Pierre-Yves Monnoyeur, svećenik u župi St, Maurice, Thoiry)

Na povratku u Francusku u svojim novinama Libéré naši su dragi gosti objavili svoje dojmove o Imotskom i drugim hrvatskim mjestima koja su posjetili. Između ostaloga, napisali su da je naš puhački orkestar „ikona hrvatske glazbe“ i da je to bilo „bogato putovanje na svim planovima u kojem smo oduševljeni toplinom dočeka, mnogobrojnim divotama imotskoga i hrvatskoga krajobraza općenito.“

Obilna kiša u nedjeljno popodne nije ih omela da posjete crkvu i samostan sv. Frane. Znatiželjni Francuzi radoznalo su usmjeravali svoje poglede na uređene oltare, cvijećem okićene klupe, pokazujući veliko zanimanje za život Crkve, njezin ustroj, mladež, prakticiranje vjere i slično. Za prelaska iz crkve u muzej čula sam ih govoriti poluglasno: „Merveilleux! C′est Merveilleux!“ Što bi značilo: „Divota! To je divno!“ Nije trebalo puno da osim suradnje u glazbi otpočnemo, u sitnim koracima, i suradnju u življenju vjere. U tom cilju, kako smo u predbožićnom vremenu, spomenuti svećenik Pierre-Yves poslao mi je tekst s gore navedenim naslovom. Donosim ga u cijelosti:

Evo nas u predvečerje Božića. To ste svi vi kojima se obraćam bez iznimke: vjernicima ili nevjernicima, bliskima i onima koji su daleko od kršćanske vjere, strancima ili domaćima, bolesnima ili onima koji su dobroga zdravlja. Kažem vam: BOŽIĆ JE SVEČANOST ZA SVE!

Ovog dana Bog dolazi nastaniti se kod ljudi, ovog dana Bog mijenja mjesto, on mijenja adresu. Ljudi vjeruju da je daleko i zauvijek odvojen. Izgleda da same nepristupačne visine

nebesa priliče njegovoj veličini. A, evo, On kuca na vrata zemlje. Njegova je beskrajna želja susresti čovjeka, spojiti udaljenosti i uništiti prepreke. On nije strahovao ni od riskantnosti jednog rođenja, koje se nasreću dogodilo u jednom burnom putovanju, niti se bojao siromaštva jedne štale u kojoj su se prošetali njegovi prvi pogledi. Vidjeti ga tako prostrtog na slamici, prepuštena mirnom snu jednog novorođenčeta, shvatit ćeš značenje ovog događaja: BOG JE BESKRAJNO SRETAN ŠTO JE POSTAO GRAĐANIN SVIJETA.

Od tada se nijedan čovjek ne može smatrati isključenim iz Božjeg srca. Koliko god duboke

bile njegove moralne nevolje, koliko god bile rasprostranjene njegove sumnje, koliko god snažni bili njegovi otpori, događaj Božića uspravio se iznad njega, nerazdvojiv od ljudske povijesti. Njegov glas probija buku svijeta i šapuće na uho svakog ljudskog bića: BOG TE LJUBI! TI SI DRAGOCJENOST U NJEGOVIM OČIMA.“

Sa željom da i mi, dragi sugrađani, stalno osluškujemo ovaj Božji šapat, s težnjom i čežnjom da mu budemo što bliži, želim vam sretan i blagoslovljen Božić!

Mara Pezo

BO

ŽIĆ

NE

TEM

E BO

ŽIĆ

NE T

EME

GRAD NA GORI 1110 GRAD NA GORI

Prije ili poslije Krista

Papa Benedikt XVI. jednom napisa: „Granica između vremena prije Krista i poslije Krista nije crta

razgraničenja u povijesti ili kalendaru, već je unutarnji znak koji prolazi kroz naše srce. Dokle god živimo u sebičnosti, dotle smo oni koji žive prije Krista.”

Nije tako lako prepoznati sebičnost u sebi jer nam se čini da mi nemamo ništa s tom ne baš poželjnom osobinom. Sebičnost je lukava te se skrovito uvuče u nas, u naša srca, u naše odnose. Stoga, da bismo ju pronašli i prepoznali, potrebno je to željeti i biti budan.

Marija je željela dočekati Mesiju, onoga koga je njezin narod stoljećima iščekivao. Iz te njezine želje i budnosti dogodio se trenutak Utjelovljenja, trenutak u kojem se nije sebično bojala za sebe, već je po svojem potpunom DA dopustila Bogu da uđe u ovaj svijet po svome Sinu, Kristu Isusu.

Ljubav u Mariji nije nailazila na otpor! A, kako mi stojimo s tom Ljubavlju? Naša

sebičnost naš je najveći otpor Ljubavi, Ljubavi koja nas ne zastrašuje, već nam se nudi kao maleno, nevino Djetešce u jaslama. U Božiću

nam je Bog pokazao svoju veličanstvenu Ljubav na djelu. Nije ostao samo Riječ, već je Riječ Tijelom postala.

Zato smo pozvani pripraviti put Gospodinu, ne samo u svom srcu nego i u svom djelovanju jer ljubav koja prebiva u srcu nužno se očituje na vani. Slično vjeri, bez djela ni ljubav ne postoji.

U ovoj pripravi za Božić ako trebamo oprostiti, oprostit ćemo nekome najprije u svom srcu, ali je potrebno i da pružimo ruku, uputimo osmijeh, topao pogled, lijepu riječ. Inače ćemo ostati obučeni u sebičnost i smatrati sebe pravednim i ispravnim, kao da smo tobože sve učinili, a nismo učinili ama baš ništa.

Neka Ljubav, koja se za nas rodila po Mariji u Djetetu Isusu, ni u nama ne naiđe na otpor. Neka naše ruke i oči, srce i duša i pamet prime što nebo daruje, samoga Boga koji će se kroz naše srce i djela svakodnevno rađati, rasti i proslavljati.

Tako ćemo biti oni koji žive poslije Krista… i s Kristom!

PT

Radno vrijeme sveta tri kralja

BO

ŽIĆ

NE

TEM

E BO

ŽIĆ

NE T

EME

Baš kad sam povjerovala u širinu i dubinu svog poimanja Kristovog rođenja i božićnih stvarnosti,

otkrih jedan okvir iz kojeg nisam iskoračila, u koji sam se ukalupila – zimski Božić. Poluljetno vrijeme ovogodišnjeg mjeseca studenog ne pogoduje usmjeravanju misli k Božiću ili pripremanju za blagdan jer je pojam Božića čvrsto vezan uz osjet hladnoće i zime. Da kojim slučajem u prosincu dospijem u Australiju, što bi mi se dogodilo s došašćem i božićanjem? Čvrsta asocijativna veza između klimatskih uvjeta i blagdana dovodi u pitanje čvrstoću moje usmjerenosti na bitno, a to je samo Isusovo rođenje, odnosno otajstvo Božića. Odmah sam, naravno, u mislima prebirala i druge blagdane te s olakšanjem ustvrdila da su neopterećeni takvim ili sličnim bremenom poljuđenosti (prilagođenosti ljudskim dimenzijama).

MudraciUsred nespremnosti za susret s Božićem,

popraćene određenom dozom napetosti, sjetih se triju mudraca. Osim Isusove obitelji, u svekolikom ljudskom rodu jedino su se ta trojica pripremala za rođenje Bogočovjeka, a ostali (spomenuti u evanđeljima) bili su zatečeni događajem, neki u pozitivnom, neki u negativnom smislu.

Mudrac je u prvom redu mislilac. Nazivaju ih i zvjezdoznancima. Neki ih smatraju kraljevima. Moglo bi se reći i da su filozofi. Nedovoljno je nazvati ih umnim ljudima jer umnost i te kako znade zastraniti u bezumnost i jednoumnost. A u mudracima ima veleumnosti, bistroumnosti, oštroumnosti… i svakako poniznosti. Posve je sigurno njihov poduhvat pokrenula misao. Jer sam do očaja vezan za misao, to vječno biće, napisao je Tin Ujević. I mudraci su bili vezani za misao, ali vjerojatno ne do očaja. Iz misli i promišljanja nastala je odluka. I krenuli su.

O mudracima čitamo u Evanđelju po Mateju. Odgovore na pitanja tko su i odakle su daje tek legenda. Sva su carstva ili kulture u koja ih smještaju (Mezopotamija, Partsko

carstvo, Perzija) odavno propala zajedno s carevima, kraljevima i dinastijama. Obličje svijeta puno se puta mijenjalo i prolazilo, biografije biblijskih mudraca prekrio je veo zaborava. Ostalo je ono jedino važno, zapisano u evanđelju. Trojica imućnih učenjaka razmišljajući, proučavajući pisma, prateći znakove vremena i pojave u prirodi naslutili su veliki događaj, rođenje Kralja kraljeva i odlučiše se pokloniti novorođenom kralju.

Koliko je trajao proces razmišljanja, istraživanja? Koliko je trajala priprema mudraca za Božić, to njihovo došašće? Najmanje koliko i putovanje do Betlehema. Da bi se procijenilo trajanje putovanja, nužno je saznati mjesto polaska. Tragajući po internetu za mogućim novijim podatcima i istraživanjima o porijeklu mudraca naišla sam na naslov Radno vrijeme Sveta tri kralja (riječ je o nazivu i radnom vremenu jedne organizacije). Naslov mi je baš zazvonio, nikako u smislu obavijesti - što u stvarnosti jest - nego kao duhoviti naziv za ukupnost poslanja mudraca s Istoka. Ne znam koje je godine, mjeseca i dana radno vrijeme mudraca započelo, ali mi se čini da još traje.

Povratak TrojiceU Knjizi postanka nalazimo priču o

trojici koju je Abraham susreo kod hrasta Mamre. Iako su prisutna trojica, u dijalogu s Abrahamom nastupaju kao jedan. To je snažna starozavjetna slika trojstvenosti jednoga Boga. Najavljuju ostvarenje Božjeg obećanja Abrahamu, rođenje Izaka - pralika Isusa Krista, pa kažu/kaže: Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće, a tvoja žena Sara imat će sina. (Post 18,10) Kasnije se ne spominje ponovni dolazak jednog u trojici. Uz sve druge simbolike triju mudraca, možemo li u njihovoj prisutnosti naslutiti simboliku Trojstva? Nisu li se trojica Abrahamovih posjetilaca vratila nakon što je isteklo vrijeme trudnoće čovječanstva, k Sinu u kojem se konačno ostvaruje obećanje dano čovjeku?

Nalazim da Tin s punim pravom definira misao kao vječno biće jer je u Bogu izvor


BO

ŽIĆ

NE T

EME

misli. Misao se pretače u Riječ i riječi, traži riječi i Riječ. Već u izvoru započelo je „radno vrijeme“ Sveta tri kralja, a očitovalo se u punini vremena. Božja je misao taknula njihovu i proces je pokrenut. Oni su otkrili svijetu rođenje Kralja kraljeva, Emanuela, Mesije. Da su Herodu Josip i Marija došli s istom viješću, proglasio bi ih luđacima ili lašcima koji žele izvući neku korist, priproste pastire uopće ne bi primio, ali mudraci, učeni ljudi, to je već druga priča, njih uzima zaozbiljno. Iz ovoga možemo zaključiti da vjernik koji želi svijetu otkrivati Isusa Krista, da bi ga svijet uzeo zaozbiljno, jednostavno se mora vezati za misao (ako je potrebno i do očaja). Ta vezanost ne znači puku učenost, nego je ona put u prostore duha i slojevite dubine otajstava vjere.

(Ne)uspjele jasliceGodinama uređujem jaslice u župnoj

crkvi. Najprije su postavljane s lijeve strane oltara. Jednog sam došašća za lajt-motiv izabrala rečenicu iz Evanđelja po Ivanu: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine (Iv 1,14). Na visoko postolje u jaslicama podigla sam Sveto pismo kao simbol Riječi, u podnožju je bila pećina s figurama Svete obitelji predstavljajući Riječ što je tijelom postala. Iz pećine je izlazila rijeka (izvor milosti), a na stakleni stalak preko rijeke postavila sam veliku pogaču kao simbol euharistije u kojoj Riječ trajno prebiva s nama. Bila sam presretna uspješnim pretakanjem duhovnog u prostorno. No, vrlo brzo moje je ushićenje pomutilo burno negodovanje vjernika (bilo je nekoliko iznimki koji su dijelili moje oduševljenje). I desetljeće kasnije poprilično mi je nejasan uzrok bune i halabuke. Možda sam odljudila Jaslice, uvodeći Sveto pismo i beskvasni kruh izvukla ih izvan kalupa. Čudili su se vjernici meni i ja njima, a oba čuđenja imala su negativan predznak. Iduće sam godine, radi „mira u kući“, nastojala ukalupiti se u zadane okvire.

Nakon preuređenja crkve jaslice su na neko vrijeme premještene pred glavni oltar. Za zadnje jaslice pred oltarom inspirirali su me darovi mudraca: pomast, zlato i tamjan. Simbolika prvog dara predstavljena je pećinom koja je bila u obliku Isusovog groba. Simboliku tamjana poremetio je kratki spoj

na žaruljicama, ali još čuvam fotografiju nastalu kod prvog isprobavanja svjetlosnih efekata. Uglavnom, negodovanje, barem ono glasno, izostalo je. Međutim, te dvoje jaslice cijelu mi godinu nisu dale mira, razmišljala sam i razmišljala…

Božić je uistinu od svih blagdana najviše po mjeri čovjeka, Božje čovještvo upravo je u novorođenačkoj dobi najsličnije čovještvu stvorenja. Božić je od svih blagdana najbliskiji ljudskom iskustvu: rođenje djeteta izvor je radosti, malo biće izvlači potrebu za iskazivanjem ljubavi i kod najtvrđih i najuštogljenijih srca, ali ta ljubav i radost koju Božić izaziva još uvijek rijetko doseže onu obradovanost radošću veoma velikom. Podsjećanje na teže dokučiva, neugodnija i bolna otajstva vjere u božićnom vremenu kao da remeti veselje većine vjernika. Tako sam, eto, cijelu godinu „provela u Božiću i Jaslicama“, nastojeći pronaći solomunsko rješenje kod uređenja jaslica - ne pokvariti sliku, a potaknuti misao. Ni Božja misao nije mirovala pa su jaslice opet premještene, ovaj put na veći prostor desno od oltara, a rješenje je bilo jednostavno: ne ponuditi sliku, nego promatrača uvući u nju. Ako sam ja provela godinu u Jaslicama, zašto ostali ne bi u njima proveli Božićno vrijeme? Tako sam napravila puteljak, uredila mjesto s klupicom, a ljudi su ulazili, sjedili, molili, razmišljali i bili dio božićne priče. Ipak, to je priča lokalnog karaktera bez nekog šireg učinka.

Herodi i mudraci danasPitam se jesu li Božić - svijetu obznanjen

preko „mislećih“ ljudi - preuzeli „nemisleći“ ljudi. Gledam li svijet koji nas okružuje, odgovorila bih potvrdno. Herodu onog vremena nije pošlo za rukom ubiti dijete Isusa. Kasnije tijekom stoljeća došlo je do toga da se dijete sviđa svima, i kršćanima i nekršćanima, pa su „Herodi“ današnjice nastavili ubilački posao, ali na lukaviji način. Najprije su odlučili odvratiti pažnju od djeteta zarazivši svijet potrošačkom groznicom, a onda su umjesto djeteta ponudili starčića u crvenom odijelu. Taj starčić najprije je nazvan Djedom Mrazom, da bi se gotovo neprimjetno preimenovao u Djeda Božićnjaka. „Svijet“ je kršćanima oteo mnoge simbole i agresivno ih povezao uz nakaradne stvarnosti, među kojima se ističu: misao – put k mudrosti, crvena boja – boja žrtve, Duhova i mučenika,

duga – simbol Saveza između Boga i čovjeka. Zanimljivo je da simbol djeteta nisu preuzeli, nego su ga zamijenili likom simpatičnog i bajkovitog starca, a starci su sami po sebi „izvan vremena“ i blizu umiranja. Nastaloj situaciji sigurno su doprinijeli i kršćani. Izrađujući ljudske okvire otajstvu Božića zaboravili su se vezati za misao (onu koja dolazi iz Božjeg izvora) i izgubili iz vida mističnu dimenziju rođenja betlehemskog djeteta, u nedostatku duha nisu prepoznali lukavštine i zamke Zloga.

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje

izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: „U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela!“ (Mt 2, 1-6)

Svijetu su opet potrebna Sveta tri kralja (s punim radnim vremenom), tri mudraca u potrazi za novorođenim kraljem. Potrebni su poganima, ali, nažalost, i mnogim kršćanima.

Vesna Ujević

BO

ŽIĆ

NE

TEM

E


Iz života župe i samostana


Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a

Proslava Sv. Josipa

U Glavini Donjoj u našoj se župi svake godine svečano proslavi naslovnik crkve i zaštitnik mjesta sv. Josip. Za

proslavu su se vjernici u Glavini pripremali trodnevnicom, koju su predvodili župnik fra Kristian Stipanović i župni vikar fra Zoran Kutleša.

Na samu svetkovinu, u ponedjeljak 19. ožujka u 10:30 počela je procesija kao uvod u svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Josip Sušić, župnik Vinjana. U koncelebraciji su bili fra Zoran, fra Jakov

Udovičić, župni vikar Vinjana, i fra Nedjeljko Čarapić, župnik Podbablja, koji je pjevanjem i molitvenim zazivima animirao procesiju. Pjevanje na misi predvodio je dječji zbor iz Glavine pod ravnanjem Katarine Šimunović.

Na kraju svete mise fra Zoran je zahvalio predvoditelju slavlja i svima koji su na bilo koji način doprinijeli dostojanstvenoj i svečanoj proslavi Sv. Josipa. Svima koji nose ime sv. Josipa čestitao je imendan, a po ustaljenoj tradiciji u kripti crkve nakon mise bilo je prigodno čašćenje.

Sv. JosipuGledam te

Kako siU miruSlužio

Marijui

IsusaKako si

Duhom služenjaOstao

VjeranGospi i Isusu

i nama ljudima

O sv. Josipepunoučiti

odtebe

treba

Snježana Jelinić


Nedjelja Muke Gospodnje- Cvjetnica

Procesija i misaNa Cvjetnicu 25. ožujka u 9 sati vjernici

naše župe po tradiciji su se okupili kod spomenika hrvatskim braniteljima ispod Topane da tu obave blagoslov maslinovih grančica i upute se u procesiji prema crkvi sv. Frane te tako proslave svečani Isusov ulazak u Jeruzalem. Na čelu procesije, iza križonoše, išla su djeca u židovskim nošnjama s palminim i maslinovim granama, a iza njih glumci koji su predstavljali apostole i Isusa, podsjećajući sve prisutne na ambijent Kristova ulaska u

grad njegove proslave. Isusa je ove godine u procesiji glumio Tomislav Pavić.

Nakon ulaska u crkvu nastavilo se euharistijsko slavlje koje je predvodio samostanski i župni vikar fra Zoran Kutleša, uz koncelebraciju gvardijana i župnika fra Kristiana Stipanovića. U svetoj je misi po običaju svečano ispjevana Muka: pripovjedača je pjevao Anđelko Nikolić - Đelo, Isusove riječi fra Kristian, a ostale uloge članovi zbora pod ravnanjem s. Sofije Vuković.

Dramski prikaz Muke IsusovePunih 20 godina na Cvjetnicu navečer

Imotski „postaje“ Jeruzalem iz Isusova vremena. Naime, 1998. godine tadašnji gvardijan i župnik fra Ante Babić pokrenuo je održavanje Dramskog prikaza Muke Gospodina našega Isusa Krista uživo u gradu, što je s vremenom postalo poznato kao Imotska Muka.

Tako je i ove godine na Nedjelju Muke Gospodnje s početkom u 20 sati održana Imotska Muka, 19. po redu. Prikaz je počeo pozdravom gvardijana i župnika fra Kristiana, koji je zahvalio svima zaslužnima za održavanje Muke – sponzorima, tehničkoj i stručnoj podršci, glumcima, a osobito gledateljima, zbog kojih se i održava Muka.

Za one koji nisu mogli pratiti Muku uživo u Imotskom omogućen je video-prijenos na samostanskoj web stranici, na još nekim internetskim portalima, na Youtube kanalu i Facebooku Imotskih novina te na televiziji zahvaljujući Full Tv-u (na MaxTV i B.net

kanalima). Na internetskim portalima i Facebooku za prijenos Muke bilo je više od 20.000 uključenja.

Ulogu Isusa glumio je jedini profesionalac u Muci – Tomislav Martić, koji sudjeluje u prikazu od samog početka. Ostale su uloge igrali amateri iz Imotskog i Imotske krajine, a njih je zajedno sa statistima bilo više od 400.

Po običaju, scene Posljednje večere i uhićenja u Getsemaniju održane su u samostanskom vrtu, a zatim se povorka s glumcima i statistima uputila na mjesto suđenja pred Pilatom. Nakon Pilatove osude prikazan je na ulicama Imotskog Isusov križni put, na kojem je susreo svoju majku Mariju, Veronika mu je rupcem obrisala lice, a Šimun Cirenac pomogao nositi križ do Kalvarije, koja je predstavljena imotskom tvrđavom Topanom. U završnoj sceni na Kalvariji prikazano je Isusovo razapinjanje i smrt. Muka je završila skidanjem i odnošenjem Isusova tijela s Kalvarije.

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

20

U tišini svoga srcaSudjelovati na bilo koji način u Muci,

znači otvoriti se za susret s Gospodinom i za susret sa svakim čovjekom. Za mene nijedna Muka nije ista. Muka me mijenja, oblikuje, usmjerava, vodi, obnavlja.

Otkriva mi moje slabosti i moje jakosti, pokazuje mi sva moja lica u odnosu prema drugima i nikada ne dopušta da u svojim sitnim trpljenjima budem malodušna i beznadna. Ona tako priprema moje srce za Gospodina. Njemu darujem svoje vrijeme, Njemu se u Muci osjećam bliže, Njegovu patnju i bol proživljavam dublje.

Voljela bih kad bi Njegova žrtva doticala i preobraćala srca sviju nas koji sudjelujemo u Muci. Sigurna sam da bi tada nestalo nerazumijevanja, sebičnosti, zavisti, osuđivanja, ogovaranja…

Naša bi srca postala utočište i zaklon ispaćenom Srcu Isusovu; ona bi se žarila ljubavlju za bližnjega. Žar naših srca odražavao bi se na našim licima, u našim riječima i našim djelima.

Sudjelovanjem u Muci mi nastojimo promijeniti samoga sebe. Divno je darivati sebe Gospodinu i bratu čovjeku; divno je ulaziti u korizmu sa željom da postanemo bolji; divno je oćutjeti radost zajedništva.

Divan je onaj osjećaj koji se javi na Cvjetnicu navečer kada završi i zadnja scena. Tada bih najradije ostala na Topani, pod križem, pod raskriljenim imotskim nebom i u tišini svoga srca još jednom nizala slike Isusove žrtve za mene.

I u toj tišini poželjela bih da je Njegova bol, Njegova Muka dotakla svaki kamen, svaki skalin, svako srce, svačiju dušu. I možda bih čula jecaj iz tamnih dubina Modroga jezera ili pak osjetila drhtaj surih litica i sjaj suze visokog čempresa.

Možda bih vidjela suzu u nečijem oku? Možda?!

U svojem zasigurno bih!Sudionica

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a


GRAD NA GORI GRAD NA GORI 2322

Slavlje prve pričesti


Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

Na šestu vazmenu nedjelju 6. svibnja u našoj je župi 67 djece prvi put primilo svetu pričest.

Sveta je misa počela procesijom u 11 sati, a predvodio ju je naš župni i samostanski vikar fra Zoran. Pjevanje je animirao naš dječji zbor pod ravnanjem s. Sofije.

U euharistijskom slavlju prvopričesnici su recitirali, čitali čitanja, pjevali psalam i

Popis prvopričesnika 2017.

aleluju, predmolili molitvu vjernika i prinijeli svoje darove, od kojih posebno valja istaknuti dar za siromašne - skupili su 2.200 kn za potrebite.

Na kraju slavlja fra Zoran je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se svečanost prve pričesti odvije na lijep i skladan način.

1. Toni Adžija2. Mia Aračić3. Ivana Bago4. Mijo Bago5. Petar Bakula6. Marija Bekavac7. Kristian Bošnjak8. Lana Budimir9. Antoni Buljan10. Vivian Buljan11. Mia Carević12. Anamarija Divić13. Ante Divić14. Josip Divić15. Matea Divić16. Petar Divić17. Ante Delipetar18. Bože Drobnjak19. Jerko Đerek20. Mia Gadžo21. Karlo Garac22. Marko Antonio Glavota23. Lucija Gudelj

24. Ana Jažić25. Tomislav Jažić26. Matea Jukić27. Pavao Jukić28. Ivan Karin29. Lucijan Katavić30. Tea Katavić31. Nino Klapirić32. Barbara Kukavica33. Petar Kukavica34. Pavao Kutleša35. Ivan Kuzman36. Josipa Lončar37. Luka Lovrić38. Ana Majić39. David Majić40. Antea Mandić41. Josip Maršić42. Josip Matković43. Marta Matković44. Zlatko Matković45. Ana Medvidović46. Ante Medvidović

47. Zora Mendeš48. Matea Mršić49. Gabriel Mustapić50. Dino Parlov51. Ivan Parlov52. Milan Parlov53. Karlo Perkušić54. Nikolina Protrka55. Marija Puljiz56. Toni Rašić57. Ivana Sabljić58. Maria Šarić59. Lorena Šućur60. Lucija Šućur61. Marta Šućur62. Antea Tolo63. Iva Tolo64. Ivan Tomas65. Iva Ujević66. Daniel Vidoš67. Jelena Vilenica

GRAD NA GORI24 GRAD NA GORI 25

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a


Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a

Slavlje sakramenta potvrde

Popis krizmanika 2018.

Slavlje sakramenta potvrde (krizme) ove je godine u našoj župi bilo u nedjelju 13. svibnja s početkom u 11

sati. Sakrament kršćanske zrelosti primilo je 73 mladih iz naše župe.

Euharistijsko slavlje u crkvi sv. Frane predvodio je mons. Martin Vidović, nadbiskup ninski i apostolski nuncij, uz koncelebraciju gvardijana i župnika fra Kristiana Stipanovića te samostanskog i župnog vikara fra Zorana

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

Kutleše. Ceremonist je bio župni vikar fra Lazar Perica.

Na kraju svete mise fra Kristian je čestitao svim slavljenicima i njihovim obiteljima te zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se slavlje krizme odvije svečano i dostojanstveno. Osobito je zahvalio predvoditelju slavlja mons. Martinu koji je u ime našeg nadbiskupa Marina Barišića pohodio našu župu i podijelio sakrament potvrde.

1. Matea Alerić2. Ante Babić3. Antea Brečić4. Dino Brečić5. Ivan Budalić6. Adrijana Budimir7. Nevena Budimir8. Petar Buljan9. Ana Čagalj10. Mihaela Ćosić11. Dominik Ćubelić12. Nives Delipetar13. Ante Divić14. Antonio Divić15. Diana Divić16. Marina Divić17. Ante Đuzel18. Anđela Grabovac19. Jadran Grančić20. Natali Grančić21. Anđela Ivanišević22. Zvonimir Jažić23. Ante Jović24. Marko Jović25. Ante Karoglan

26. Ivan Karoglan27. Marijo Katavić28. Ante Kavelj29. Magdalena Kolovrat30. Marija Kujundžić-Lujan31. Filip Kukavica32. Gabrijel Kukavica33. David Kuzman34. Ivan Kvasina35. Božena Lasić36. Mario Lažeta37. Tea Lažeta38. Kristian Lončar39. Ljubomir Matić40. Anamarija Medvidović41. Anđela Medvidović42. Iva Medvidović43. Josipa Medvidović44. Petar Mendeš45. Antonio Milardović46. Marija Barbara Milović47. Antonela Mršić48. Alen Mustapić49. Magdalena Mušura50. Mateo Pavić

51. Katarina Pavlović52. Danijel Perić53. Ivo Petričević54. Marin Pirić55. Ella Radeljić56. Nediljka Rašić57. Roko Rebić58. Dominik Rogić59. Isabella Roxas Đuka60. Ana Šimić61. Matea Škeva62. Laura Šumanović63. Luka Vejić64. Marino Vican65. Ivan Vilenica66. Ante Vujčić67. Paulina Vujčić68. Zvonimir Vujčić69. Ida Zdilar70. Luka Zdilar71. Katarina Znaor72. Marko Živanović73. Marijana Žužul


Svećeničko ređenje u Splitu

Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić predvodio je u subotu 23. lipnja u splitskoj

konkatedralnoj crkvi sv. Petra svečano euharistijsko slavlje za vrijeme kojega je za prezbitere zaredio deset đakona. Na naslov Splitsko-makarske nadbiskupije zaređeni su don Danko Kovačević i don Stanko Kačunić, na naslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja naši župljani fra Ivan Marija Đuzel i fra Jerko Kolovrat te njihovi kolege fra Dejan Međugorac, fra Ante Prološčić, fra Ignacije (Milan) Sladoja i fra Toni Šimunović Erpušina, a na naslov Hrvatske dominikanske provincije Navještenja BDM fr. Marko Dokoza i fr. Ante Gavranović.

U koncelebraciji su bili provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, provincijal Hrvatske

dominikanske provincije fr. Slavko Slišković, generalni vikar naše Nadbiskupije mons. Miroslav Vidović, pastoralni vikar mons. Nedjeljko Ante Ančić, imotski gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović, samostanski i župni vikar Imotskog fra Zoran Kutleša te još oko 100 svećenika.

U prigodnoj homiliji nadbiskup je ređenicima kazao da nisu tu pred oltarom slučajno, već kao plod Božje ljubavi koja je bacila pogled na njih i pozvala ih da je slijede. „Vjerujem da ste pomislili da ste neprikladni i nedostojni. No Gospodin vas poznaje, prati i u ljubavi njeguje još od krila materina. Dao vam je najveće dostojanstvo - ljubljene djeca Božje. I ne brinite, dati će vam svoga Duha da imate hrabrosti živjeti ovaj poziv, kao što je dao mnogima prije vas, i pratit će vas na ovom putu služenja njemu i povjerenom vam narodu“. Naglasio je kako je puno onih koji su ih na putu do svećeništva

pratili svojom ljubavlju i molitvom. „Izmolila vas je ljubav vaših roditelja, obitelji, vaše župe i čitave Crkve. Zato ste pozvani da budete ljudi molitve. Jedino ćete tako moći razumjeti narav svog poslanja, ljubav iz koje izvirete i prostor blizine kojim vas Bog šalje braći i sestrama. Molitva je vaš kruh svagdanji. Izmoljeni ste za molitelje.“ Istaknuo je Isusovu svećeničku molitvu u kojoj je svaki svećenički poziv začet, potom je rođen u Crkvi ređenjem, a treba rasti među braćom i sestrama. Poručio im je da će moći biti pravi svećenici samo ako budu Bogu prijatelji i ako se svakodnevno budu napajali na izvoru ljubavi i milosrđa – Isusu Kristu. „Tu ljubav potrebnu za svoje zvanje i za odnose prema bližnjima moći ćete osjetiti samo ako budete osluškivali ritam Božjeg srca, a čuti ga možete ako ga slušate pažljivo, u tišini i sabranosti“ , zaključio je mons. Barišić. Zaželio je da im dan ređenja još više osvijesti veličinu dara svećeništva, a njihov život bude na radost i spasenje mnogima.

Nakon homilije uslijedio je središnji čin ređenja, polaganje ruku i posvetna molitva. U nastavku euharistijskog slavlja mladomisnici su se pridružili nadbiskupu za stolom Gospodnjim. Nakon popričesne molitve okupljenima se u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja obratio

provincijal fra Joško Kodžoman koji je istaknuo kako na današnji dan slavimo dar Božjeg poziva i ljudskog odaziva. Obraćajući se novozaređenim svećenicima rekao je da vjeruje da će biti iskreni i predani služitelji i slavitelji sakramenata i svih otajstava vjere, uvijek odani Crkvi. Naglasio je da se preko njih Bog želi proslaviti u današnjem svijetu, proglasiti istinu i ostaviti duboki trag ljubavi u svim ljudima. „Neka vas Gospodin blagoslovi mirom, prati savjetom i mudrošću koju ćete crpsti kroz molitvu i neka vam podari sve potrebne milosti kako bi uvijek ostali njegovi i bili radosni u svojoj svećeničkoj službi“, zaključio je provincijal Kodžoman. Čestitkama se pridružio i provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković. „Želim da radost današnjeg dana bude u vama prisutna cijeloga života kako bi mogli biti istinski nositelji i navjestitelji Radosne vijesti. Sačuvajte obećanja koja ste danas Kristu dali da bi potpomognuti ustrajnom molitvom ostali odvažni i odgovorni u povjerenoj vam službi. Neka vas Bog blagoslovi!“

Misno slavlje, koje je pjesmom uveličao župni mješoviti zbor, završeno je himnom „Tebe, Boga hvalimo“. Obiteljsko i prijateljsko druženje nastavilo se zajedničkim blagovanjem.

Kristina Bitanga

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a


Mlada misa fra Jerka Kolovrata

U nedjelju 8. srpnja u 11 sati u crkvi sv. Frane fra Jerko Kolovrat, član Franjevačke

provincije Presvetog Otkupitelja, slavio je svoju mladu misu. Nakon ulazne procesije roditeljski blagoslov mladomisniku pred glavnim oltarom udijelili su otac Miljenko i majka Antonija (rođ. Rebić). U koncelebraciji s mladomisnikom bili su naš gvardijan i župnik te mladomisnikov propovjednik fra Kristian Stipanović, naš samostanski i župni vikar te mladomisnikov kum fra Zoran Kutleša, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman te još 23 svećenika, od kojih su sedmorica mladomisnikovi kolege. Pjevanje na misi animirao je naš veliki župni zbor te veliki zbor iz župe Gospe van Grada iz Šibenika pod ravnanjem s. Sofije Vuković i Anđelka Nikolića. Darovnu pjesmu i prvu pjesmu za pričest otpjevao je mješoviti vokalni ansambl Schola cantorum iz Splita.

Na početku slavlja sve je prisutne pozdravio mladomisnikov kum fra Zoran istaknuvši da je mlada misa radost i ponos ne samo roditelja

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

i obitelji mladomisnika nego i čitave župne zajednice i sveopće Crkve.

U prigodnoj je homiliji fra Kristian istaknuo tri stvarnosti svećeničkog poziva te ih povezao s vjerničkim životom uopće: Bog poziva svećenika i daje mu poslanje; svećenik se svakodnevno molitvom i nesebičnim služenjem stavlja Bogu na raspolaganje; svećenik ustraje do kraja u svom poslanju unatoč svim protivštinama.

Nakon pričesti nazočnim se vjernicima obratio o. Provincijal te izrazio svoju radost zbog svih ovogodišnjih mladomisnika, osobito šestorice članova svoje Provincije. Posebno je istaknuo da župna zajednica u Imotskom može biti ponosna jer ove godine ima dva mladomisnika: uz fra Jerka mladomisnik je i fra Ivan Marija Đuzel.

Na kraju slavlja, prije mladomisničkog blagoslova, kum fra Zoran zahvalio je svima koji su na bilo koji način doprinijeli svečanom i dostojanstvenom slavlju te u ime mladomisnika pozvao uzvanike na svečani ručak koji je bio u Hotelu Zdilar u Glavni Donjoj. Na ručku se okupilo oko 600 uzvanika.

GRAD NA GORI 3332

Proslava Gospe od AnđelaIz

ŽIv

OTa

Žu

pE I

sa

MO

sTa

Na Iz

ŽIv

OTa

Žu

pE I saM

OsTa

Na

Kao i svake godine, i ove smo nastojali svečano častiti našu nebesku zaštitnicu Gospu od

Anđela. Učinili smo to ne samo devetnicom i svetkovinom nego i prigodnim programima. Ovdje donosimo kratki izvještaj o proslavi.

Hodočašće duhovnih zvanjaImotske krajineU utorak 24. srpnja počela je devetnica

Gospi od Anđela, zaštitnici Imotskog i Imotske krajine. Svaki dan devetnice zavjetni je dan pojedinih dijelova imotske župe te ujedno hodočasnički dan neke od župa imotskoga samostanskog okružja. Na prvi dan devetnice i ove je godine bilo hodočašće i susret duhovnih zvanja Imotske krajine.

U 18:30 krunicu pred slikom Gospe od Anđela u crkvi sv. Frane predvodio je fra Zoran Kutleša, samostanski i župni vikar. Nakon pobožnosti uslijedila je procesija redovnika, redovnica i svećenika kao uvod u misno slavlje koje je predvodio dr. fra Stipe Nosić, vikar Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, uz koncelebraciju našeg gvardijana fra Kristiana Stipanovića i još 28 svećenika. U misi je sudjelovalo 26 redovnica i dva bogoslova, a pjevanje na misi animirao je župni zbor iz Prološca pod ravnanjem s. Terezine Bašić.

U propovijedi je fra Stipe istaknuo važnost Gospe od Anđela za povijest Imotskog i Imotske krajine. Govoreći o Bl. Djevici Mariji

povezao je njezin vjernički pristanak na Božji poziv da bude majka Sinu Božjem s vjerom Marije Magdalene, koja je zajedno s Gospom bila pod Kristovim križem. I jedna i druga Marija potiču nas na susret sa živim Bogom kojemu, zajedno s njima, trebamo služiti donoseći bližnjima svjedočanstvo Uskrsnuća.

Poslije fotografiranja susret se nastavio večerom i druženjem pod šatorom kod samostanskog cedra.

Klape Gospi od AnđelaNa prvi dan drugog dijela devetnice Gospi

od Anđela, kad se devetnica održava kod Gospine crkve na Topani, u ponedjeljak 30. srpnja u 20:30 u crkvi sv. Frane održan je prigodni koncert klapskih duhovnih pjesama Klape Gospi od Anđela. Koncert su organizirali Kulturna udruga Pismo moja iz Imotskog i Franjevački samostan Imotski. U programu su nastupile mješovita klapa Basca (Baška

Voda), muške klape Sv. Mihovil (Proložac) i Bratovština sv. Stjepana (Gorica) te ženska klape Neviste (Imotski). Na počeku je sve prisutne pozdravio gvardijan fra Kristian te zahvalio za održavanje koncerta svim klapama i Kulturnoj udruzi Pismo moja.

Klapa Basca nastupila je u dva dijela s po četiri pjesme, a ostale su klape otpjevale svaka po dvije pjesme. Kao uvod u nastup pojedine klape čitane su molitve Blaženoj Djevici Mariji. Na kraju koncerta sve su klape zajedno otpjevale pjesmu Gospi od Anđela.

Predstavljen zbornik Gospa u ImotiU sklopu devetnice Gospi od Anđela na

Topani u utorak 31. srpnja, nakon misnog slavlja, upriličeno je predstavljanje knjige Gospa u Imoti. Riječ je o zborniku radova o štovanju Bl. Djevice Marije u Imotskoj krajini, napisanih u prigodi 300. obljetnice oslobođenja Imotskog od Osmanlija, koja je


slavljena prošle godine 2. kolovoza. Zbornik je trebao izići prije godinu dana, ali je u međuvremenu jedan suradnik umro, a drugi teško obolio pa je trebalo naći drugih dvoje koji bi obradili njihove teme.

Uz gvardijana fra Kristiana i urednika zbornika fra Petra Lubinu, zbornik je predstavio prof. dr. don Mladen Parlov. Nakon što je fra Kristian pozdravio prisutne vjernike i predstavljače, nazočnima se kratko obratio urednik fra Petar. On je istaknuo da je za prošlogodišnji veliki imotski jubilej Gospa zaslužila veliki spomenik. „Jedan joj je prošle godine napravljen od tvrdoga bijelog mramora i postavljen u dvorište ispred crkve i samostana”, ali joj je on „htio podignuti još jedan spomenik, mnogo ‘čvršći od mjedi’, ‘veći od piramida’ i trajniji, kako bi rekao stari latinski pjesnik. To je knjiga koju večeras predstavljamo, koja je najveće svjedočanstvo štovanja Gospe u Imotskoj krajini te je najljepši i najtrajniji spomenik Gospinu štovanju koji će ući u tolike kuće, ustanove i knjižnice. Ovo je nešto jedinstveno, što nema nijedan kraj na svijetu i ovim se s pravom može ponositi svaki Imoćanin, Marijin miljenik!”, istaknuo je Lubina.

Zatim je don Mladen ukratko predstavio knjigu, ističući kako, vjeran svom naslovu, zbornik govori o ljubavi i odanosti katoličkog puka Imotske krajine prema Isusovoj i našoj Majci, Bl. Djevici Mariji. U prvom članku

fra Zvonko Tolić podsjeća na oslobođenje Imotskoga od Osmanlija upravo za blagdan Gospe od Anđela 2. kolovoza 1717., u čemu su hrvatski branitelji prepoznali Gospinu pomoć. Nakon povijesnog okvira koji je bio povod pučanstvu Imotske krajine da Gospu od Anđela uzme za svoju zaštitnicu, Dinko Aračić u svom članku donosi temelje štovanja Bl. Djevice Marije, don Mladen Parlov predstavlja odjeke koncilske mariologije u štovanju Gospe u Imotskoj krajini, don Ivan Bodrožić nazive pod kojima se Gospa u Imotskoj krajini štuje i fra Petar Lubina oblike njezina štovanja. U članku Gospini sakralni objekti u Imotskoj krajini Lubina je detaljno, perom i fotografijom, predstavio sve crkve, kapele i kapelice posvećene Gospi na području Imotske krajine, a Zoraida Demori Staničić Gospin lik u umjetničkim ostvarenjima toga kraja. Mladen Vuković predstavio je Gospu u lirici gotovo 50 imotskih pjesnika, Mara Pezo u narodnim običajima Imotskoga kraja, a Dragica Zeljko Selak u imotskim pučkim molitvicama koje još uvijek žive. U predzadnjem članku Dinko Aračić prikazao je Gospin lik u etnografskoj monografiji fra Silvestra Kutleše Život i običaji u Imockoj krajini, a Vesna Ujević u pisanoj riječi fra Vjeke Vrčića. Na kraju je donesen i prigodni recital don Ivana Marijana Čaglja „U Imotskom epopeja - svetog jubileja - 300. obljetnica oslobođenja od Turaka”.

Knjiga je objavljena u izdanju Franjevačkog samostana u Imotskom, ima 392 stranice, tiskana je na finom papiru s fotografijama u boji, a opremljena je sažetcima članaka na engleskom jeziku, kazalom osobnih imena i zemljopisnih naziva.

Otvoren porcijunkulski oprostNa uočnicu svetkovine u crkvi sv. Frane u

srijedu 1. kolovoza u 12 sati svečano je otvoren porcijunkulski oprost. Oprost je otvorio o. Gvardijan, a otvorenju su prisustvovali franjevci iz imotskoga samostanskog okružja i vjernici imotske župe. Nakon otvorenja oprosta vjernici su imali priliku za sakrament pomirenja.

Porcijunkulski oprost dobio je sveti Franjo od pape Honorija 1216. godine te se može dobiti u svim franjevačkim crkvama o blagdanu Gospe od Anđela ako vjernik pohodi crkvu, ispovijedi se, sudjeluje u misi i pričesti se, izmoli Vjerovanje, Oče naš i molitve na nakanu Svetog oca. Porcijunkulski se oprost može dobiti od 1. kolovoza u podne do 2. kolovoza navečer.

Svetkovina Gospe od AnđelaU četvrtak 2. kolovoza u Imotskom je

svečano proslavljena svetkovina Gospe od Anđela. Misu u 7 sati u crkvi sv. Frane slavio je fra Josip Sušić, župnik Vinjana, uz koncelebraciju gvardijana fra Kristiana,

a svečanu misu u 10:30 predvodio je mladomisnik fra Jerko Kolovrat, uz koncelebraciju svog kolege fra Ivana Marije Đuzela, župnog vikara Imotskog fra Lazara Perice i još 15 svećenika.

Središnje je slavlje započelo u 18 sati procesijom od crkve sv. Frane do Topane, do spomenika poginulim braniteljima, gdje je euharistijsko slavlje predvodio dr. fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Procesiju do Topane animirao je fra Kristian, a glazbeno su je popratili članovi HPO Gradska glazba Imotski, predvođeni kapelnikom prof. Ivanom Glibotom Crnim.

U euharistijskom slavlju u koncelebraciji s fra Miljenkom bili su imotski mladomisnici, samostanski i župni vikar fra Zoran te još 21 svećenik. Pjevanje na središnjem slavlju animirao je veliki zbor sastavljen od župnih zborova župa imotskoga samostanskog okružja, pod ravnanjem Anđelka Nikolića i Maria Cikojevića.

Na kraju slavlja prisutnima se obratio o. Gvardijan zahvalivši svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se svetkovina Gospe od Anđela i ove godine proslavi na svečan i dostojanstven način. Osobito je zahvalio fra Miljenku koji je rado prihvatio doći u Imotski i predvoditi ovogodišnje središnje slavlje.

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

GRAD NA GORI 37

Mlada misa fra Ivana Marije Āuzela

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

U nedjelju 2. rujna u 11 sati u crkvi sv. Frane fra Ivan Marija Đuzel, član Franjevačke

provincije Presvetog Otkupitelja, slavio je svoju mladu misu. Nakon ulazne procesije roditeljski blagoslov mladomisniku pred glavnim oltarom udijelili su otac Damir i majka Anđelka (rođ. Jonjić). U koncelebraciji s mladomisnikom bili su naš samostanski i župni vikar te mladomisnikov kum fra Zoran Kutleša, naš župni vikar i mladomisnikov propovjednik fra Lazar Perica, naš gvardijan fra Kristian Stipanović, mladomisnikov kolega fra Jerko Kolovrat te još 19 svećenika. Pjevanje na misi animirao je veliki župni zbor pod ravnanjem s. Sofije Vuković i Anđelka Nikolića.

Na početku slavlja sve je prisutne pozdravio fra Kristian istaknuvši da je ovo druga mlada misa u imotskoj župi ove godine, a ovo slavlje čini ponosnim i radosnim ne samo mladomisnikovu obitelj, rodbinu i prijatelje nego i čitavu župnu zajednicu.

U prigodnoj je propovijedi fra Lazar najprije

zahvalio svemogućem Bogu koji je pozvao fra Ivana Mariju da bude Njegov svećenik. Istaknuvši čudesni Božji zahvat u životu mladomisnika, fra Lazar ga je potaknuo da se, svjestan svojih ljudskih slabosti i ograničenja, potpuno stavi na raspolaganje Bogu kako bi Gospodin po njegovom svećeništvu dotaknuo srca njegovih bližnjih. Na kraju je naglasio da je mladomisnik svome krsnom imenu kao redovnik dodao ime Marija, čime je, poput sv. Ivana Marije Vianneya, iskazao svoju ljubav i poštovanje prema Gospi te jasno pokazao da želi slijediti njezin primjer. Neka ga stoga u njegovom svećeničkom životu prati zagovor Blažene Djevice Marije i sv. Ivana Marije Vianneya da se svemogući Bog proslavi po njemu u svojoj Crkvi.

Na kraju slavlja, prije mladomisničkog blagoslova, kum fra Zoran zahvalio je svima koji su na bilo koji način doprinijeli svečanom i dostojanstvenom slavlju te u ime mladomisnika pozvao uzvanike na svečani ručak koji je bio u svadbenom salonu Topić u Vinjanima Donjim. Na ručku se okupilo oko 650 uzvanika.

36 GRAD NA GORI

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a

GRAD NA GORI 39GRAD NA GORI38 393938

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

U svetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna održano je središnje slavlje Trećeg nacionalnog

susreta hrvatskih katoličkih obitelji pod geslom „Obitelj – izvor života i radosti“. Na tom je susretu sudjelovalo 50 hodočasnika iz naše župe, uz naš župni zbor koji je bio dio velikog zbora, prigodno sabranog za to slavlje, pod vodstvom mo. don Šime Marovića.

U 9 sati počeo je pripremni program na Gospinom otoku, nakon čega je u 10 sati započelo euharistijsko slavlje koje je predvodio naš splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, uz koncelebraciju više od 20 biskupa te više od 200 svećenika, među kojima je bio i naš gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović te župnik Prološca fra Vinko Gudelj, koji je vodio hodočasnike iz Prološca, Vinjana i Zmijavaca.

U prigodnoj propovijedi mons. Barišić naglasio je da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga. Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.“

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i oduvijek bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj, progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem. U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.“

Upozorio je zatim da „čežnja za pripadati

GRAD NA GORI40 GRAD NA GORI

svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi. Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.“

Nastavio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se očevima i majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije. Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi

se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Podsjetio je potom na riječi bl. Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!“

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva. „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Poslije euharistijskog slavlja domaćini su organizirali okrjepu za hodočasnike. Nakon 14 sati naši su se hodočasnici uputili prema najvećem marijanskom svetištu u Dalmaciji – Sinju. U crkvi Gospe Sinjske mjesni župnik fra Perica Maslać kratko im je protumačio povijest i važnost svetišta u Sinju, nakon čega je bila zajednička pobožnost Gospi. Nakon vremena za osobnu pobožnost i osvježenje, uputili su se kući s pjesmom i molitvom na usnama, zahvalni Bogu za jedno lijepo iskustvo zajedništva vjere.

41

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

Proslava Sv. Franje

Kao i prijašnjih godina, i ove smo nastojali svečano častiti sv. Franju, svetca kome su naši stari

posvetili župu, samostan i crkvu. Svetkovini je po običaju prethodila svečana devetnica.

Duhovna obnova za OFS U imotskom samostanskom okružju svake

se godine uoči Sv. Franje od 1. do 3. listopada održi duhovna obnova za Franjevački svjetovni red (OFS) Imotske krajine. U 17 sati bude molitva Večernje, a zatim razmatranje, nakon čega se članovi OFS-a uključe u devetnicu.

Ove je godine duhovnu obnovu vodio dr. dr. fra Ivan Macut, profesor na KBF-u u Splitu. Tema je duhovne obnove bila molitva za mir koja se pripisuje sv. Franji Asiškom.

Uočnica Sv. FranjeNa zadnji dan devetnice naš gvardijan fra

Kristian Stipanović predvodio je svečanu misu kojom je započela proslava svetkovine Sv. Franje. Prigodnu je propovijed održao voditelj duhovne obnove za OFS fra Ivan, a u koncelebraciji je bilo još sedam svećenika.

Misu uočnicu ove su godine svojim pjevanjem uzveličali članovi gradskog zbora iz Bremerhavena u Njemačkoj pod ravnanjem Eve Schad. Oni su pjevali Kyrie, Gloria, Sanctus, Agnus Dei i prvu pričesnu pjesmu, a ostale je pjesme pjevao naš župni zbor pod ravnanjem s. Sofije Vuković i Anđelka Nikolića.

Nakon mise bio je obred preminuća sv. Franje, a u 21:30 bdijenje.

Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a


Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

a

Smotra dječjih zborova

U našem je samostanu u subotu 10. studenoga održana smotra dječjih zborova imotskoga samostanskog

okružja. U smotri je sudjelovalo oko 300 djece iz dječjih zborova Imotskog, Lovreća, Podbablja, Prološca, Runovića, Studenaca, Vinjana i Zmijavaca, u pratnji svojih voditelja i župnika.

Susret je počeo u 10 sati u crkvi sv. Frane molitvom krunice, za vrijeme koje su djeca imala prigodu za ispovijed. U 10:30 počelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović, uz koncelebraciju fra Nedjeljka Čarapića, župnika Podbablja, fra Zorana Jonjića, župnika Studenaca, fra Frane Lace, župnika Zmijavaca, i fra Josipa Sušića, župnika Vinjana.

Nakon svete mise svaki je zbor nastupio zasebno te otpjevao jednu pjesmu. Redom su nastupili zbor iz Podbablja s pjesmom „Marijo, Majko“, zbor iz Studenaca s pjesmom „Rijeke žive vode“, zbor iz Imotskog s pjesmom „Pružamo ti ruke, Kriste“, zbor iz Zmijavaca s pjesmom „Isuse, ja se uzdam u tebe“, zbor iz Lovreća s pjesmom „Ti si moje sve“, zbor iz Runovića s pjesmom „Uzmite, jedite“,

zbor iz Prološca s pjesmom „Zvona zvone“ te zbor iz Vinjana s pjesmom „Svetom Anti Padovanskom“. Na kraju su svi zborovi zajedno otpjevali pjesmu „Glasnik Velikoga Kralja“.

Susret je završen ručkom ispod samostanskog cedra.

Svetkovina Sv. FranjeU četvrtak 4. listopada u našem je gradu

svečano proslavljena svetkovina Sv. Franje Asiškog, zaštitnika župe i samostana. Središnje slavlje počelo je u 10:30 procesijom koju je animirao gvardijan fra Kristian, a sviranjem su je pratili članovi HPO Gradska glazba Imotski, predvođeni kapelnikom prof. Ivanom Glibotom Crnim.

Nakon procesije u crkvi sv. Franje slavljena je sveta misa koju je predvodio fra Ivan Marija Đuzel, jedan od dvojice ovogodišnjih imotskih mladomisnika, uz koncelebraciju gvardijana i još 11 svećenika. U prigodnoj propovijedi fra Ivan Marija govorio je prisutnim vjernicima kako se poput sv. Franje otvoriti snazi Božje ljubavi koja jedina može čovjeku dati istinski smisao i sreću.

Na kraju misnog slavlja prisutne je vjernike pozdravio o. gvardijan, zahvalivši svima koji su na bilo koji način doprinijeli proslavi. Svima je čestitao svetkovinu Sv. Franje, osobito članovima franjevačke obitelji.

Poslije euharistijskog slavlja članovi mjesnog bratstva iz Imotskog pripremili su ispod samostanskog cedra zakusku za svoje goste iz drugih bratstava OFS-a imotskoga samostanskog okružja.


Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a Iz Ž

IvO

Ta Ž

upE I sa

MO

sTaN

aIz Ž

IvO

Ta Ž

upE

I s

aM

OsT

aN

a

U spomen na pokojnu braćuOd prošlog broja Grada na gori do ovoga

zemaljsko su hodočašće završila trojica braće, članova naše Provincije Presvetog Otkupitelja, čiji su zemni ostatci pokopani na našem groblju: fra Vinko Prlić, fra Rafael Begić i fra Ivan Jukić. U ovom broju našega župnog lista donosimo izvještaje o njihovim sprovodima, a kao uvod jednu fra Rafaelovu propovijed.

Za Dan svih vjernih mrtvihNa Dan vjernih mrtvih mislimo na sve

mrtve, a posebno na one koji su nam bili bliski: roditelji, rodbina, prijatelji i poznanici. Sjećamo se svega dobroga što smo s njima i od njih doživjeli. Žao nam je što mnogi od njih nisu više s nama.

Ipak, za nas kršćane tuga i smrt nemaju posljednju riječ, nego nada i život. Naime, mi vjerujemo Isusu Kristu koji nam je tvrdio: „Ja sam uskrsnuće i život… Idem vam pripraviti stan.“ Vjerujemo da naši pokojni žive u njegovim stanovima. I mi upravo zato molimo da s njima jednom i nama Gospodin udijeli stanovanje u njegovu Kraljevstvu.

Netko mi je jednom ispričao sljedeću priču.Neki siromašni čovjek tražio kuma. Kako

je bio siromašan, nije mu nitko htio biti kum. Namjeri se konačno na Smrt koja mu ponudi kumstvo. Čovjek je kratko razmišljao i nije mu bilo na prvu drago biti kum sa Smrću, ali na koncu druge nije bilo. Mislio je: „Smrt je jedina pravda na svijetu jer se ne da podmititi i svatko joj je podložan.“

Prihvati stoga kumstvo sa Smrću. Kako je bio siromašan, Smrt mu ponudi pomoć koja je bila u tome što se siromašni čovjek trebao baviti liječenjem pomoću trava. Kad dođe kojem bolesniku, ako vidi da Smrt sjedi kod glave bolesnika, treba kazati ukućanima da bolesniku nema lijeka. Ako vidi da Smrt sjedi kod nogu bolesnika, onda treba upotrijebiti svoje trave jer će bolesnik ionako ozdraviti. Tako je kuma Smrt pomagala svoga kuma i on je počeo dosta dobro materijalno živjeti.

Kako je od kume Smrti imao velike koristi, jednom čovjek zaželje vidjeti gdje ona stanuje. Smrt ga povede u jedno ogromno podzemno

polje. Na polju nije bilo ništa osim bezbrojnih gorućih svijeća. Svijeće su bile jedna uz drugu. Jedna velika tek počela gorjeti, druga se skoro gasi, neka izgorjela polovicu…

„Pa što te svijeće znače?“, pitao je. Smrt odgovori: „Ovo su ljudski životi,

odnosno ljudi koji žive. Kad čija svijeća dospije kraju, idem dotičnom čovjeku i on umre, njegova se svijeća ugasi. Ove svijeće što su tek počele gorjeti, to su djeca koja su se tek rodila, a ove što će se ugasiti oni su koji će brzo umrijeti. Ove dječje svijeće nejednake su jer neka će umrijeti prije, a neka kasnije.“

Čovjeku je to bilo vrlo zanimljivo pa je poželio vidjeti svoju svijeću. Kuma Smrt povela ga je i pokazala mu njegovu svijeću. Iznenadio se kad je vidio da je njegova svijeća skoro pri kraju; nema mu, dakle, puno života. Interesirao se može li umjesto svoje izabrati drugu, veću svijeću.

„Ne možeš!“, povika Smrt.Upita može li išta učiniti da njegova svijeća

polakše gori i ne dogori tako brzo.„Ma ne možeš! Sve jednako gore jer vrijeme

svima jednako prolazi.“Nije mu bilo druge nego se pomiriti s

duljinom svoga života.

Ova nam priča svima govori važnu istinu o nama. Mi smo svi kao svijeće koje dogorijevaju. Jednom će se i naša svijeća ugasiti. To je sigurno. Ne možemo zamijeniti svoju svijeću da bude veća, kao što ne možemo ni usporiti njezino dogorijevanje. Nama je pravi zadatak da zaista budemo svijeće.

„Vi ste svjetlo svijeta!“, reče naš Gospodin. To je veliki kršćanski zadatak, veliko povjerenje koje je Isus imao u svoje sljedbenike: da će biti svjetlo svijeta. Svjetlo trebamo biti svojom vjerom, svojom dobrotom, svojim karakterom, svojom žrtvom života, svojim altruizmom u životu. Biti svjetlo koje ne svijetli samo pred smrću u nekom tamnom podzemnom polju, nego u ovom društvu, ovdje gdje živimo.

Neka nam Gospodin dade da uistinu budemo svjetlo svijeta!

In memoriam

44


IN M

EMO

RIa

MIN

MEM

OR

IaM

47

Oproštaj od fra Vinka Prlića

U petak 1. prosinca 2017. godine u crkvi sv. Frane u Imotskom mons. Marin Barišić, nadbiskup i

metropolit splitsko-makarski, u 14 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Vinka Prlića koji je iznenada preminuo u KBC Firule u Splitu u utorak 28. studenoga u 78. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva.

Na oproštaju su bili provincijal fra Joško Kodžoman, imotski gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović i još 108 redovnika-svećenika. Rodbina, vjernici, časne sestre, župljani župa u kojima je fra Vinko služio te osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Vinka. Pjevanje je predvodio župni zbor Imotskog pod ravnanjem Anđelka Nikolića, a na orguljama je pratila s. Sofija Vuković.

Oproštajne govore na kraju svete mise

održali su o. Provincijal u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, jedna župljanka u ime vjernika Staševice, fra Gabrijel Jurišić u ime fra Vinkovih kolega i prijatelja te fra Kristian u ime našeg samostana i župe te Imotskog dekanata.

Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela prevodio je naš gvardijan.

Oproštajni govor o. GvardijanaPreuzvišeni oče nadbiskupe, mnogopošto-

vani oče provincijale, poštovani svećenici, redovnici, redovnice, poštovana rodbino pok. fra Vinka i ostala braćo i sestre u Kristu, u ime fratara imotskoga samostanskog okružja, u ime svećenika Imotskog dekanata, u ime časnih sestara i postulanata te u ime vjernika

Imotskog, Prološca i Zmijavaca opraštam se od dragog nam pokojnika.

Naš pokojni brat Vinko bio je rodom iz obližnjih Sovića, a, kako smo čuli, većinu svoga svećeničkog života - od 1982. do 2006. - djelovao je u Imotskom dekanatu: kao župnik u Prološcu, kao župnik, gvardijan i dekan u Imotskom te kao župnik u Zmijavcima. Svi koji su ga poznavali svjedoče o njegovoj dobroj naravi, radišnosti, susretljivosti i otvorenosti potrebama svih vjernika.

U Imotskom je ostavio veliki trag u teškom razdoblju početka hrvatske samostalnosti osobito svojim karitativnim djelovanjem. Fra Vinko je svugdje bio angažiran i u materijalnim radovima pa je za njegova službovanja u Imotskom, između ostalog, obnovljena crkvica Gospe od Anđela na Topani i nadograđen drugi kat samostana.

I nakon odlaska iz Imotskog dekanata ostao je povezan s ovim samostanom. Često je dolazio posjetiti braću u samostanu, osobito starije i nemoćne. Rado je sudjelovao u svim

materijalnim radovima u crkvi i samostanu. Prije nekoliko godina samostanu je darovao sliku Posljednje večere. U prošli četvrtak došao je u posjet fratrima u samostan te je donio novoga vina želeći da fratri probaju vino iz njegove konobe. Tada nitko od nas nije ni slutio da je to njegov posljednji posjet imotskom samostanu.

Ovom prigodom zahvaljujem svima koji su u posljednjim trenutcima njegova života bili uz fra Vinka, osobito generalnom vikaru Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslavu Vidoviću, nadbiskupovom tajniku don Gabrijelu Kamberu i tajniku naše Provincije fra Frani Doljaninu.

Dragi fra Vinko, u ime ovoga samostana i župa u kojima si djelovao hvala ti za sve dobro koje si učinio, kako na duhovnom, tako i na materijalnom planu. Neka ti dobri Bog bude nagrada, a mi ćemo te nositi u dragoj uspomeni.

Počivaj u miru Božjem!


Fra Vinko PrlićFra Vinko (Marinko) Prlić rođen je 22.

srpnja 1940. u Sovićima, u župi Gorica i općini Grude. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u rodnoj župi. Osnovno je školovanje završio u rodnim Sovićima u razdoblju od 1947. do 1955.

Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju i u Zagrebu od 1955. do 1960. U franjevački novicijat stupio je 7. srpnja 1957. na Visovcu, gdje je 8. srpnja 1958. položio i prve jednostavne zavjete. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj na Franjevačkoj visokoj bogosloviji od 1962. do 1967. Svečane zavjete položio je pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem 8. prosinca 1963. Red đakonata podijelio mu je 13. srpnja 1966. u Makarskoj biskup Frane Franić, koji ga je dan poslije, također u Makarskoj, zaredio i za svećenika. Mladu misu fra Vinko je proslavio u Gorici 24. srpnja 1966.

Za života fra Vinko je vršio brojne redovničke i svećeničke službe. Od 1967. do 1973. vršio je službu župnog vikara u Metkoviću. Od 1973. do 1977. fra Vinko je vršio službu prefekta u sjemeništu u Sinju, a u tom je razdoblju ujedno bio član Odbora za primanje u Provinciju te član provincijskog Odgojno-obrazovnog vijeća. Godine 1977. imenovan je župnim vikarom u župi Miljevci. Tijekom tog vremena bio je i diskret samostana na Visovcu. Župnikom župe Proložac postao je godine 1982. i u toj je službi ostao do 1991. Ujedno je bio član provincijskog

Pastoralnog vijeća i član Svećeničkog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije. Godine 1991., odlukom i na prijedlog uprave Provincije, fra Vinko je imenovan gvardijanom i župnikom u Imotskom. Te je službe vršio šest godina, nakon čega je 1997. imenovan župnikom Zmijavaca. U Zmijavcima će fra Vinko ostati punih devet godina, s tim da je 2005. godine, uz župničku službu u Zmijavcima, kratko vršio i službu privremenog upravitelja župe Runović. Na svoju posljednju životnu postaju, kao župnik Staševice, fra Vinko je stigao 2006. godine. U toj će službi ostati do konca svoga ovozemaljskog života. U razdoblju od 2014. do 2016. godine fra Vinko je vršio i časnu službu definitora naše Provincije te je ujedno obnašao i službu dekana Biokovskog dekanata.

U utorak 28. studenoga 2017. u KBC Firule u Splitu, u 78. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva fra Vinko je, na žalost svih ljudi koji su ga poznavali, iznenada preminuo.

IN M

EMO

RIa

MIN

MEM

OR

IaM

Oproštaj od fra Rafaela Begića

U srijedu 2. svibnja u crkvi sv. Frane provincijal fra Joško Kodžoman služio je misu zadušnicu za

redovnika-svećenika fra Rafaela Begića koji je preminuo u našem samostanu u Imotskom u ponedjeljak 30. travnja u 78. godini života, 60. redovništva i 53. svećeništva.

Na oproštaju je bilo 88 svećenika, braća-franjevci, đakoni, bogoslovi, novaci, postulanti te časne sestre. Isto tako od fra Rafe su se oprostili njegova rodbina, župljani župa Zmijavci, Slivno, Proložac, Imotski te vjernici iz Njemačke. Pjevanje je predvodio župni zbor Imotskog pod ravnanjem Anđelka Nikolića, a na orguljama je pratila s. Sofija Vuković.

Od pristiglih izraza sućuti fra Zoran Kutleša, samostanski i župni vikar, na kraju svete mise pročitao je sućut splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita mons. Marina Barišića, nakon čega je naš gvardijan fra Kristian Stipanović uputio prigodnu oproštajnu riječ.

Nakon završetka mise zadušnice sprovodne obrede na groblju Gospe od Anđela prevodio je fra Kristian.

Oproštajni govor o. GvardijanaMnogopoštovani oče provincijale,

poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Rafe, draga braćo i sestre u Kristu! Dužnost mi je, ali i velika čast govoriti na oproštaju od svima nama dragog čovjeka, fratra, svećenika. Fra Rafo je bio uistinu drag čovjek: jednostavan i skroman, vrijedan i uslužan, komunikativan, uvijek spreman za bratsko druženje, razgovor, šalu i pjesmu.

Kao dekan Imotskog dekanata zahvaljujem pokojnom svećeniku fra Rafi na njegovu uzornom i predanom služenju u Zmijavcima i Slivnu, gdje je bio župnik, te u Prološcu, gdje je bio župni vikar. U svakoj od tih župa fra Rafo je ostavio ljudski i svećenički trag, a osobito je bio cijenjen zbog svoje društvenosti i lijepog propovijedanja. Mnoge vjernike njegove su propovijedi oduševljavale bogatstvom sadržaja i jasnoćom.

U samostan je došao krajem ljeta 2013. te se, u skladu sa svojim mogućnostima, stavio na raspolaganje za pomoć u pastoralu. Rado je u brojnim prigodama propovijedao, a posebno ističem da je, dok mu je god


zdravlje dopuštalo, svaku večer za vrijeme krunice bio vjernicima na raspolaganju za ispovijed. Sudjelovao je u svim materijalnim pothvatima u samostanu te se radovao uređenju samostana, crkve i njihova okoliša, uvijek govoreći: „Sve je to naše.“ Za njega je samostan uistinu bio dom pa je stoga bio pravi primjer i nama fratrima i postulantima kako voljeti svoj samostan i živjeti za nj.

Fra Rafo je godinama bio narušena zdravlja, zbog čega se i povukao sa župe u samostan. Nažalost, s vremenom je bolest jačala, osobito u posljednjoj godini njegova života. Postajao je sve ovisniji o drugima, čiju je pomoć primao strpljivo i zahvalno, ne gubeći ni u tome svoj smisao za humor. Kada bismo ga upitali kako je, odgovorio bi s laganim osmijehom: „Srednja žalost.“ Križ bolesti i nemoći, čije težine možda mnogi nisu bili ni svjesni, nosio je vjernički strpljivo.

Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su fra Rafi olakšali vrijeme njegove bolesti. U prvom redu zahvaljujem medicinskom osoblju Doma zdravlja u Imotskom, osobito liječnici Nediljki Dropljić i med. sestri Mariji Mišević. Zahvaljujem časnim sestrama Dobroslavi, Jasni i Filipi; zatim med. sestri Ivi Kujundžić i fizioterapeutu Mariu Šariću;

fra Lazaru Perici i fra Zoranu Kutleši, gospođama Jadranki Kutleša i Nadi Kutleša.

Na poseban način u ime pokojnog fra Rafe zahvaljujem našim postulantima koji su mu rado bili u svemu na raspolaganju, osobito u zadnje dane njegova života. Posljednjih deset dana života fra Rafo danju i noću ni trenutka nije ostao sam zahvaljujući najviše postulantima koji su stalno bili uz njegov bolesnički krevet.

Zahvaljujem svima koji su ga posjećivali te mu na bilo koji način pomogli. Zahvaljujem svima vama, draga braćo i sestre, što ste došli na ovaj oproštaj od našeg dragog brata fra Rafe.

Poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Rafe, u ime samostana, župe i dekanata primite iskrenu sućut. Iz Vaše obitelji – obitelji pok. Ante i Joze Begić - potekla su tri duhovna zvanja: č. s. Dobroslava, fr. Veselko, koji je preminuo u veljači ove godine, te naš i Vaš fra Rafo od kojega se danas opraštamo. Znam da Vam je fra Rafo puno značio i da ste ga voljeli, o čemu najbolje svjedoče Vaše česte posjete, osobito kad je njegova bolest i nemoć uznapredovala. Nadam se da ćemo i nadalje ostati povezani jer bi to sigurno i naš pokojni fra Rafo želio.

Fra Rafael Begić

Fra Rafael (Ivan) Begić rođen je 22. lipnja 1940. od oca Ante i majke Josipe rođ. Koštro u mjestu Svinjača, u dijelu župe Kongora u općini Posušje. Na krštenju u rodnoj župi, 25. lipnja 1940., dobio je ime Ivan. Osnovno je školovanje završio u Posuškom Gracu i Posušju u razdoblju od 1948. do 1956. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je i uspješno završio u Sinju i Zagrebu od 1956. do 1961. te Filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj od 1961. do 1966. U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 8. srpnja 1958. Svečane redovničke zavjete pred ondašnjim provincijalom fra Jerkom Lovrićem položio je u Makarskoj 8. prosinca 1962. Splitsko-makarski biskup, kasnije nadbiskup mons. Frane Franić podijelio mu je 14. srpnja 1965. u Makarskoj sveti red đakonata, a samo dan kasnije, zajedno s osmoricom kolega, zaredio ga je za svećenika. Mladu misu fra Rafo je proslavio u Posuškom Gracu 1. kolovoza 1965.

Za života je vršio mnoge redovničke i svećeničke službe. Kao mladomisnik od 1966. do 1969., stanujući u Šibeniku, posluživao je župu Dubrava. Odlukom uprave Provincije godine 1969. odlazi u Njemačku u Stuttgart za dušobrižnika među brojnim hrvatskim katoličkim vjernicima. Budući da se dobro uklopio u tamošnje crkvene prilike te je u kratkom vremenskom roku stekao dostatno znanje njemačkog jezika, fra Rafael već 1970. postaje voditeljem Hrvatske katoličke misije Düsseldorf. Dvije godine kasnije pastoralne su potrebe bile takve da je fra Rafael premješten u Frankfurt na Majni za dušobrižnika. Godinu dana kasnije fra Rafael preuzima Hrvatsku katoličku misiju Sindelfingen u svojstvu voditelja te misije. Nakon dvije godine, 1975., fra Rafael postaje voditeljem misije Berlin, gdje se zadržao dugih i plodnih sedam godina. Za voditelja misije Wuppertal imenovan je 1982., a već 1984. ponovno se vraća u Frankfurt na

Majni, ovaj put u ulozi voditelja misije i tu ostaje do godine 1988., kada ujedno završava njemačka epizoda njegova života.

Vrativši se u Hrvatsku kao župnik preuzima župu Zmijavci. Tu će ostati punih devet godina, do 1997., kada ga uprava Provincije imenuje gvardijanom franjevačkog samostana u Makarskoj. Iz Makarske će fra Rafael tri godine kao župnik voditi i župu Veliko Brdo. Godine 2000. imenovan je župnikom Slivna, gdje je tijekom punih jedanaest godina dijelio dobro i zlo, radost i nevolje sa svojim župljanima. Tolike godine na jednom mjestu dovoljno govore o suživljenosti i plodnoj suradnji župnika i njegovih župljana. Osjećajući na svojim leđima teret godina i zdravstvene tegobe, fra Rafael je 2011. preuzeo službu župnog vikara u Prološcu. Marljivo je vršio tu službu do 2016. godine, stanujući prve tri godine u Prološcu, a potom pastoralno pomažući iz našeg samostana u Imotskom. Od 2016. fra Rafael je, oslobođen pastoralnih obaveza, pomagao koliko je mogao u samom samostanu te je bio ispovjednik naših postulanata. Potpuno iscrpljen bolešću, okrijepljen svetim sakramentima, u Imotskom u ponedjeljak 30. travnja 2018. u 78. godini života, 60. redovništva i 53. svećeništva naš je fra Rafo završio svoje zemaljsko hodočašće.

Fra Rafo je kao društven čovjek volio razgovarati o svemu, a osobito o vjerskim temama. Često se pitao i razmišljao kakav će biti vječni život ili „dika nebeska“, kako je znao reći.

Dragi naš fra Rafo, neka ti milosrdni Bog oprosti sve tvoje ljudske slabosti i nagradi

te za tvoje redovničko i svećeničko služenje dikom nebeskom, a ti nama oprosti ako ti nismo iskazali dovoljno ljubavi i poštovanja! Uživaj u radosti Gospodara svoga do našeg ponovnog susreta i zajedništva u ljubavi Trojedinog Boga!

Počivao u miru Božjem!

IN M

EMO

RIa

MIN

MEM

OR

IaM

GRAD NA GORI GRAD NA GORI52 53

Oproštaj od fra Ivana JukićaIN

MEM

OR

IaM

IN M

EMO

RIa

M

U utorak 11. rujna u našoj crkvi sv. Frane provincijal fra Joško Kodžoman služio je misu

zadušnicu za redovnika-svećenika fra Ivana Jukića koji je preminuo u KBC Firule u Splitu u nedjelju 9. rujna 2018. u 72. godini života, 54. redovništva i 45. svećeništva.

Na oproštaju je bilo 95 braće franjevaca i svećenika, časne sestre, njegova rodbina, župljani župa Prgomet-Labin, Grab, Vrgorac i Staševica, te vjernici iz Makarske. Pjevanje je predvodio župni zbor iz Imotskog uz orguljašku pratnju Matea Grabovca.

Na završetku mise zadušnice od fra Ivana su se oprostili pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljko Ante Ančić u ime nadbiskupa Barišića, fra Jakov Udovičić u ime kolega i fra Ante Čovo, makarski gvardijan, u ime braće iz tog samostana.

Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela prevodio je naš gvardijan fra Kristian Stipanović.

Iz oproštajnog govora o. ProvincijalaPolazeći od uvjerenja da je svaki ljudski

život jedno čudo, jedno bogatstvo, smrću našeg fra Ivana svi smo osiromašeni. Proteklih mjeseci javilo mi se više ljudi iz različitih krajeva, pitajući za fra Ivana, izražavajući iskreno žaljenje zbog bolesti koja ga je pritiskala i govoreći s velikom zahvalnošću i poštovanjem o njemu. Svi su mi oni posvjedočili da im je fra Ivan bio iskreni prijatelj u nekim važnim pa i kriznim trenutcima njihova života. Posve normalno za jednog svećenika, reći ćete. Jest, ali fra Ivan je imao iskrene prijatelje koji nisu, ne mogu i ne žele zaboraviti njegova dobročinstva. Važno je to naglasiti u današnjem vremenu kada smo svi pomalo skloni brzo zaboraviti i prijeći preko stvari i događaja, koje bi trebalo pamtiti.

Fra Ivan, kako ste mogli čuti, nije promijenio previše službi. Dugo se zadržao u Grabu, u Vrgorcu i u Makarskoj. Vrijeme njegova služenja u Grabu bilo je vrijeme

prije demokratskih promjena u Hrvatskoj. Iz njegove korespondencije vidljivo je da je u tom vremenu kao svećenik imao velikih problema koje su mu zadavali državni službenici zaduženi da prate i nadziru njegov rad i njegove govore. Fra Ivan je bio, čini mi se, žestoke naravi pa su i njegovi govori – propovijedi često shvaćene kao otvoreni napad na ondašnji poredak. Ali, gdje god je bilo neprijatelja, bilo je i iskrenih prijatelja, koji su ga podržavali i voljeli zbog istih tih govora. On je u svoj redoviti svećenički rad znao utkati stoljetnu čežnju našeg naroda za Domovinom. Ta njegova neskrivena domoljubna nastojanja još će bolje pokazati vrijeme Domovinskog rata, vrijeme stradanja, vrijeme patnje, straha, neizvjesnosti, ali i vrijeme jedinstvenog ponosa, prkosa, otpora prema svima koji su nam htjeli stati na put koji nas je vodio k željenom cilju da konačno budemo svoji na svome.

Posljednji put kad sam ga posjetio u bolnici, zatekao sam uz njegov krevet neke njegove drage prijatelje i vrijednu mu sestru Vinku koja mu je iskazivala svu moguću ljubav i pažnju. U nazočnosti tih ljudi, pitao me je li spreman za raj. Odgovorio sam mu da je prerano i da ga Gospodin treba još na svojoj

njivi tu na zemlji. Htio sam ga ohrabriti, da ne klone duhom, ali je on bio uporan. Pred njima mi reče: „Žestoke sam naravi. Nisam nikada mrzio. Bit ćeš uskoro u prilici pa zatraži od svih oproštenje.“ To i činim. Sve vas molim da mu oprostite sve čime vas je možda povrijedio. On je nama svima oprostio.

Dragi fra Ivane, u ime naše redovničke Zajednice, hvala ti na predanom radu u svećeništvu i na požrtvovnosti koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu, do kojih te je dovela providnost Božja.

Veliko „Hvala“ izričem i poštovanoj obitelji Jukić, koja nam je dala fra Ivana i po kojem ćemo, kao Zajednica, s njom ostati trajno povezani. Hvala i fra Ivanovoj rodbini i njegovu rodnom Slivnu!

Posebnu zahvalnost želim izreći svoj braći koja su mu iskazivala pomoć u danima njegove nemoći, braći u makarskom samostanu na čelu s gvardijanom fra Antom. Hvala i svim drugim dobrim ljudima i članovima obitelji i rodbine koji su mu neumorno iskazivali znakove svoje ljubavi i zahvalnosti u trenutcima njegove muke. Posebno hvala medicinskom osoblju KBC-a Firule.

Počivao u miru Božjem!

GRAD NA GORI GRAD NA GORI 5554 55

Fra Ivan JukićFra Ivan Jukić rođen je 24. lipnja 1947. u

Slivnu od oca Petra i majke Ive rođ. Kustura. Osnovno je školovanje završio u rodnom Slivnu u razdoblju od 1954. do 1963. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju od 1963. do 1969. Filozofsko-teološki studij, u razdoblju od 1969. do 1974., završio je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji, tada afiliranom studiju KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. U franjevački novicijat fra Ivan je stupio 9. srpnja 1965. u Sinju. Prve jednostavne zavjete položio je 17. siječnja 1968. na Visovcu. U međuvremenu je odslužio vojni rok. Svečane redovničke zavjete položio je 17. rujna 1971. na La Verni u Italiji. Red đakonata primio je 1. srpnja 1973. u Sinju, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1974. u Imotskom. Mladu misu fra Ivan je proslavio u rodnoj župi Slivno 7. srpnja 1974.

Budući da je imao naglašeno misionarsko zvanje, Provincija mu kao mladomisniku omogućuje jednogodišnji boravak u Parizu, s nakanom da se što bolje pripravi za misionarsku službu, prvenstveno da ovlada francuskim jezikom. Godine 1975. fra Ivan odlazi u Zair, gdje se pridružio drugim članovima naše Provincije. U Zairu se nije dugo zadržao, tek godinu dana. Razlog je bio nemogućnost prilagodbe i vidljivi znakovi bolesti pa je bio prisiljen na povratak u Domovinu. Vrativši se u Hrvatsku fra Ivan je preuzeo župe Labin i Prgomet, gdje je ostao dvije godine. Uslijed iznenadne tragične smrti u prometu trojice franjevaca naše Provincije, među njima fra Bernarda Medvida, župnika

župe Grab, fra Ivan je imenovan njegovim nasljednikom 1979. Tu će se zadržati sve do 1991., kada odlazi na novu službu za župnika u Vrgorac. U Vrgorcu će fra Ivan ostati do 2003., nakon čega preuzima župu Staševica. U tom su se razdoblju njegova života počele pojavljivati ozbiljnije zdravstvene tegobe te je, nakon samo godinu dana, na vlastitu molbu razriješen službe i poslan u Makarsku za ispovjednika. Iz Makarske je fra Ivan sve do 2014. pastoralno pripomagao u župi Podbablje. Nakon toga, sve do ozbiljnih zdravstvenih problema, fra Ivan je pastoralno pripomagao u župi Proložac.

Dana 9. rujna, okrijepljen svetim sakra-mentima, fra Ivan je preminuo u KBC-u Firule u Splitu u 72. godini života, 54. redovništva i 45. svećeništva.

IN M

EMO

RIa

M

Povijest i kultura


pOv

IjEs

T I

ku

lTu

Ra

pOv

IjEsT I ku

lTuR

a

Prestankom turske vladavine te povratkom franjevaca i naroda na opustošena ognjišta, nastupilo

je vrijeme posvemašnje obnove na čitavom prostoru Imotske krajine koja će potrajati čitavo 18. stoljeće, ali i kasnije. To je vrijeme kada se u Imotskom kao i okolnim selima organiziraju župe, obnavljaju porušene i podižu nove crkve, a s njima i svekoliki društveni život. U svim tim procesima franjevci su imali vrlo važnu ulogu. Najzaslužniji su za očuvanje društvenog i duhovnog identiteta Imotskog i njegove krajine. Fratri su tom puku bili ne samo dušobrižnici nego i širitelji prosvjete, preporoditelji društvenog života i čuvari hrvatske nacionalne svijesti. Novosagrađeni samostan i crkva u Imotskom postat će duhovno i kulturno središte. Liturgijski život, a s njime i crkvena glazba kao važan nositelj svih liturgijskih događanja, biti će u imotskom samostanu i crkvi prioritet o kojemu će franjevci do danas voditi osobitu brigu.

Najstarija svjedočanstvaGodine 2017. u Imotskom je svečano

obilježen veliki jubilej 300. obljetnice oslobođenja Imotskog i Imotske krajine od Osmanlija. U toj prigodi održan je znanstveni skup na kojem je bilo nekoliko zapaženih izlaganja s područja crkvene glazbe s naglaskom na glazbu 18. i 19. stoljeća u Imotskom. Čulo se iznova da je tradicijsko crkveno pučko pjevanje integralni dio kulturne baštine toga kraja. Pučko crkveno pjevanje, koje u širem značenju nazivamo glagoljaško, možemo na području Imotske krajine vjerodostojnije pratiti tek od prve polovice 18. stoljeća. Važan podatak o tom pjevanju s početka 18. stoljeća (1708.) imamo u izviješću franjevačkog vizitatora Ivana Krstitelja de Vietri upućenog u Rim Kongregaciji za nauk vjere, u kojem navodi da kršćani toga kraja ne poznaju drugo pjevanje osim molitvenog pjevanja i pjevanja s povijesnim sadržajem:

Manastiri (bosanske države [provincije] u Dalmaciji) prvo nego pripadoše mletačkoj skupnovladi, bijahu kao i župe od franovaca

uzdržavani. U tih mjestih oni održaše svetu vjeru kod onih ubogih seljana, koji su čamili pod krutim turskim jarmom, obterećeni nepodnosivi danjci, obeščašćeni sveđernim uvredami i pogrđivani [...] [...] Ovi su kršćani tako dobro priučeni da među njima nema ašikovanja, neima igračina niti raspuštenih glasba; ako pjevaju, njihove su pjesme jedino molitve ili poviesti različitih zgoda. Tako su od redovnika podučeni u ovih mjestih. [...] 1

Iz iste godine postoji dokument da je od prvih imotskih franjevaca bio poznat kao glazbenik i izvrstan pjevač -„cantor optimus“- fra Andrija Ećimović.2 Izvješće o prisutnosti žive glazbe u imotskoj crkvi, o pjevanju svečanog Te Deum na dan oslobođenja 2. kolovoza 1717. godine, nalazimo u samostanskoj kronici iz tog vremena. Važan izvor o pjevanju iz nešto kasnijeg vremena nalazimo u Dnevniku biskupa Stjepana Blaškovića za vrijeme njegove vizitacije župa Imotske krajine 17. lipnja 1735. godine. Tu je zabilježen vrlo zanimljiv detalj da se u mjesnoj crkvi u Glavini, u obredu za doček biskupa pjevalo na staroslavenskom jeziku Tebe Boga hvalimo.3 Istoga dana pisac biskupova Dnevnika bilježi da je u Imotskom u crkvi sv. Franje biskup otpjevao misu.4 U samostanskoj kronici je zapisano da se svečani Tebe Boga hvalimo pjevao i na polaganju kamena temeljca za gradnju novog samostana 26. travnja 1740. godine. Što se sve u navedenim slavljima pjevalo, kakvo je pjevanje bilo i tko je pjevao, nema pisanog traga. Jedno je sasvim sigurno da je crkveno pjevanje i uopće glazbeni život u imotskoj crkvi ubrzo nakon oslobođenja opet zaživio.

1 Usp. fra Stipan Zlatović, Franovci Države Presv. Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, 1888., str. 176. 2 Usp. fra Josip Ante Soldo, Glazbena ostavština 17. i 18. stoljeća u Franjevačkim samostanima Splitske provincije, u: Glazbeni Barok u Hrvatskoj, Zbornik radova sa simpozija u Osoru 1986. godine, (ur. E. Stipčević), Osor, 1989. 3 Usp. fra Andrija Nikić (ur.), Dnevnik makarskog biskupa Stjepana Blaškovića iz 1735. godine, Mostar, 1994., str. 34-35.4 [...] Zatim je najprije propovijedao na talijanskom jeziku [...] Nakon toga je propovijedao na hrvatskom jeziku hrvatskoj policiji. Zatim otpjeva misu i podijeli svoj blagoslov narodu. Usp.: fra Andrija Nikić (ur.), Isto.

Nabava orgulja Nabavkom prvih, a potom drugih orgulja,

on će biti još intenzivniji. Orgulje će dugoročno unaprijediti glazbeni život u toj sredini, što će rezultirati formiranjem crkvenog zbora, izobrazbom kapelnika, orguljaša i naposljetku stvaranjem sve složenijega glazbenog repertoara. Prve su orgulje u staroj imotskoj crkvi postavljene 1833.-1836. godine. Tom prigodom samostanski je ljetopisac zapisao:

Bilo je taman na Božić obnoć godine 1834. kad je prvi put zazvonio jorgan u crkvi varoša Imockoga. Tad je bio gvardijan u ovome samostanu fra Frane Bušić i fra Jerko Luiđ Vrdoljak, lektor Bogoslovije u Šibeniku, oba iz Imockoga. Ova dva redovnika narediše i dobiše iz Mletaka jorgan sagrađen od vrijednoga u tom profesora Jakova Bazzani i zapade sa prinosom 884 fiorina i 26 karantana, koju svotu dadoše što fratri, što popi mistni i okolišni, što činovnici i stanovnici ovog varoša.5

Druge orgulje, znatno veće i suvremenije bile su ugrađene na pjevalištu u novoj crkvi 1905.-1907. godine. U prigodi njihova blagoslova u misi na Mali Uskrs 21. travnja 1907., u samostanskoj je kronici zapisano:5 Orgulje je izradio graditelj Jakov Basani. Usp. Kronika samostana u Imotskomu, u: fra Vjeko Vrčić, Odjeci, Imotski, 1967., str. 42.

[...] Priko mise zvonio je na jorgulan Vjekoslav Raha, skladatelj glasbe, koji je nastojao za jorgane. 6

Instalacijom novih orgulja u imotskoj crkvi, orguljanje i crkveno pjevanje ispočetka je vodio Vjekoslav Raha.7 Na toj dužnosti naslijedit će ga kolege kapelnici Općinske glazbe. Kasnije će, od 1910. godine, tu službu preuzeti časne sestre. Prva orguljašica časna sestra bila je s. Joahima Pilat. Povremeno službu orguljaša i zborovođe vršili su i poneki franjevci, među kojima se osobito istakao fra Ivan Glibotić i fra Stanko Romac.8 Iako je Glibotiću primarna dužnost bila gvardijanska i župnička služba, on je uspio posvetiti dio vremena mješovitom zboru i podići kvalitetu njegova pjevanja na zavidnu razinu.9 Uz mješoviti zbor, u župi je osnovan i 6 Orgulje je izradila tvrtka Rieger iz Jägendorfa u Češkoj. Kronika samostana u Imotskomu, u: fra Vjeko Vrčić, Odjeci, str. 43. 7 Orkestar limene glazbe u Imotskom prvi se put spominje 27. svibnja 1875. godine. Usp. fra Vjeko Vrčić, Odjeci, str. 44. 8 Časna sestra Pilat tu je službu vršila od 1910. do 1918. godine. Fra Ivan Glibotić vršio je službu župnika, gvardijana i zborovođe od 1949. do 1955. godine. Usp.: fra Vjeko Vrčić, Odjeci, str. 43.9 Prelistavajući Glibotićev glazbeni opus u članku Glazbenik fra Ivan Glibotić fra Mile Čirka, razvidno je da Glibotić u tom vremenskom periodu nije ništa ni skladao ni objavio. Služ-ba gvardijana i župnika očito je bila veoma zahtjevan posao. Vidi: fra Mile Čirko, Glazbenik fra Ivan Glibotić, u: Čuvari

Tradicijsko crkveno pjevanje u Imotskom


dječji zbor „Slavuj“ koji je okupljao nadarene djevojčice i dječake. Pučko pjevanje, koje u imotskoj crkvi nikada nije bilo zanemareno, predvodili su u crkvi i na procesijama pučki pjevači.10

Pjevanje u božićnom vremenuOsnovno vrelo za poznavanje liturgijskog

života jedne župe jesu u prvom redu zapisani Običajnici. U župnom arhivu imotske župe postoje dva Običajnika, jedan iz 1950., a drugi iz 1991. godine. Zanimljivo je da u Običajniku iz 1991. godine, od 48 upisanih blagdana iz čitavog kruga liturgijske godine, ni u jednom nema spomena o pjevanju, pjevačima, napjevima i slično. Jedino je uz blagdan sv. Cecilije rukom upisano da u večernjoj misi toga dana sudjeluju glazbari.11 Stariji Običajnik12 koji potječe iz vremena gvardijana i župnika fra Ivana Glibotića (1949.-1955.), iako nepotpun, donosi već konkretna glazbena događanja u crkvenim obredima. Izvrstan je primjer opis liturgije božićnog vremena u kojem nalazimo da se „na Badnji dan izjutra pjeva Martirologij – navještenje Božića – iza „Prime“13 svećenik u plaštu pjeva na hrvatskom jeziku, prema Vlašiću.“14 Dalje se navodi da se na misi Polnoćki pjeva cijela božićna pjesma U se vrime godišta. Na blagdan sv. Stjepana Prvomučenika pjevalo se sve kao i na Božić. Prema Glibotićevu Običajniku na Staru godinu nakon blagoslova pjevalo se Tebe Boga hvalimo, a na Novu godinu nakon mise i blagoslova Dođi, Duše Presveti. Na svetkovinu Bogojavljenja preko mise se opet pjevala čitava pjesma U se vrime godišta15, a nakon Blagoslova s Presvetim i Anđeoskog pozdrava Budi hvaljeno.

baštine. Zbornik radova sa simpozija uz 250. obljetnicu prijenosa franjevačkog samostana u grad Imotski, Imotski, 1989., str. 547-554.10 Usp. fra Vjeko Vrčić, Odjeci, str. 45. 11 Sv. Cecilija – 22. XI. Na večernjoj sv. misi sudjeluju glazbari. Poslije sv. mise čašćenje u dvorani. Usp. Običajnik župe i samostana sv. Franje u Imotskom prema zabilješkama fra Vinka Prlića (1991.-1997.).12 Običajnik je počeo pisati gvardijan i župnik fra Ivan Glibot-ić, ali je dovršio samo običaje iz Božićnog kruga.13 „Prima“ je prvi tzv. mali čas u predkoncilskom načinu mol-jenja časoslova - oficija.14 U franjevačkim samostanima na Badnji dan izjutra nakon prvog časa u oficiju - Prime, čitalo se pjevajući imena svetaca koji će se tih božićnih dana slaviti. Svećenik pjevač bio je ogr-nut liturgijskim plaštem. Tekst je pjevao iz Vlašićeva Obred-nika tzv. Martirologija. 15 O toj pjesmi vidi više u: Tradicijsko crkveno pučko pjevanje u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Sv. I., 2011., str. 314.

Osim Običajnika, dragocjen izvor najrazličitijih informacija s područja crkvenih običaja i liturgijskog pjevanja u Imotskom, pismena je ostavština ostalih franjevaca. Između njih najviše se ističe fra Vjeko Vrčić, izvrstan kroničar Imotskoga i njegove šire okolice, te fra Ivan Glibotić, glazbenik i zapisivač konkretnih crkvenih pučkih napjeva na tom području.

Korizmeni običajiS obzirom na korizmeni krug, fra Vjeko

Vrčić u svojim zapisima navodi da se u tom vremenu na prvom mjestu obavljao Križni put. Na Cvjetnicu je bio svečani blagoslov grančica, a nakon mise župnik bi izložio Sveti sakrament na glavnom oltaru i time započeo „kvarantore“ ili četrdesetsatno klanjanje. Na kraju četrdesetsatnog klanjanja Sveto Otajstvo bi se „pohranilo“ uvečer s najvećom pobožnošću. Mješoviti zbor ispjevao bi psalam Smiluj se meni, Bože, a pučki pjevači i s njima čitava crkva završavala bi obred pjevajući Prosti, moj Bože. Tih dana u obredima se neizostavno pjevala pjesma Isuse mili. Ta je pjesma zasigurno donesena iz crkve sv. Marka u Makarskoj gdje se i danas pjeva. Prema zapisu fra Ivana Glibotića iz 1927. godine, pjesma se pjevala u četveroglasnom slogu muških i ženskih glasova. Glibotić je zabilježio da prva četiri takta pjeva jedan svećenik, a ostale sav puk. Na Cvjetnicu i na Veliki petak pjevala se Muka Gospodinova „po našim vlastitim napjevima“ (Glibotić). Na Veliku srijedu navečer pjevao se Kneževićev Gospin plač.

Ipak najsadržajniji običaji bili su oni u obredima Velikog petka. Od davnine taj je dan u Imotskom bio obilježen procesijom na Veliki petak, u pučkoj pobožnosti nazvana procesija Za Križem. Bile su dvije: jutarnja i večernja. Održavale su se na točno određenim gradskim ulicama što se zadržalo sve do dolaska komunista. U jutarnjoj procesiji pjevao se Gospin plač Muka gorka. Dolaskom komunista na vlast, ta je procesija dokinuta, a večernja je ograničena unutar crkvenog dvorišta. U večernjoj procesiji, koja je bila znatno posjećenija od jutarnje, nosio se Sveti Sakrament. Tu je procesiju ustanovio makarski biskup Nikola Bijanković u doba epidemije kuge koja je harala u njegovoj biskupiji. Fra Vjeko Vrčić napominje da su te procesije imale pokornički karakter. „Nekada su u

njima sudjelovali javni pokornici, flagelanti (bičevaoci) odjeveni u crninu, nosili su teško kamenje u šupljim križevima, duge štange provučene kroz rukave i slično.“ Vrčić nadalje navodi da se u toj procesiji pjevaju pokorničke pjesme Puče moj i Smiluj se meni, Bože. Pjevaju ih velike skupine muškaraca, razdijeljene u dva kora. Zanimljivo je da Vrčić ne navodi pjevanje napjeva Ispovidite se Gospodinu po završetku večernje procesije, dok Glibotić u svome zapisu taj dio naziva čak najsvečanijim časom Velikog tjedna:

Iza procesije Velikog petka uvečer pjeva se psalam 135. „Ispovidite se Gospodinu, jer je dobar“. To je možda najsvečaniji čas Velikog tjedna. Svećenik na velikom oltaru drži u rukama pokaznicu sa svetom Hostijom, a cijela zajednica – puna crkva vjernika – pjeva jednim glasom i srcem. Predvode birani pjevači ili zbor, a svi vjernici odgovaraju: „Jer je uvike milosrđe njegovo“.16

Ostali blagdaniOd svih blagdana liturgijskog kruga „kroz

godinu“, najsvečanije se slavio blagdan Gospa od Anđela kao dan oslobođenja od Turaka. Pobožnost prema sv. Anti Padovanskome u 16 Usp. fra Ivan Glibotić, Korizmeno pjevanje u Imotskoj krajini, „Grad na gori“, List župe sv. Frane – Imotski, god. II. 1980. br. 1., str. 3-5.

Imotskom je uvijek imala izrazito mjesto. Uoči blagdana Sv. Ante obavljala se pobožnost trinaest utoraka sv. Anti i svečana devetnica. Za vrijeme tih pobožnosti pjevala se pjesma koju su svi poznavali (Glibotić) Ak′ od Ante tražiš čuda. Tijelovo se u Imotskome od davnine slavilo vrlo svečano. Isprva se procesija odvijala u gradu, a kasnije ulicama grada i u crkvi sv. Frane. Za taj dan župljani su podizali četiri oltara: na Jezeru, na sredini Pjace, na Pazaru i u blizini crkve. Svećenik je nosio Sveto Otajstvo pod baldehinom. Procesija bi se u svom hodu zaustavila kod svakog oltara, molile bi se određene molitve, pjevalo i posipalo cvijećem. U Imotskom su se održavale i neke druge procesije, primjerice: Srca Isusova, Spasova, za Sv. Marka i Rogacioni (Procesije) pri blagoslovu polja.17

Uz crkvene blagdane i svečanosti vezana su brojna društvena događanja praćena pjevanjem. Tako su se sve do Drugoga svjetskog rata za blagdan sv. Ivana Krstitelja gradom na tri mjesta palili „Svitnjaci“: na Bazani, na Jezeru i na Điradi. Uz vatru bi se pjevale često zajedljive pjesme jedne grupe spram drugoj.18 Pokladna nedjelja slavila se neobično veselo u Imotskom. U središtu pozornosti bio je doček

17 Usp. fra Vjeko Vrčić, Odjeci, str. 47. 18 Isto, str. 105.

pOv

IjEs

T I

ku

lTu

Ra

pOv

IjEsT I ku

lTuR

a

GRAD NA GORI 61GRAD NA GORI60

vrime godišta, Naslidovanje svetoga evanđelja po Ivanu, Muka po Mateju, pjesmu Sv. Anti Paduanskom, Dan od gnjeva, Puna tuge i Za nas Isukrst sam sebe ponizi. Drugoga dana snimljeni su napjevi Muka gorka (Divković), Puče moj, Zvonjava samostanskih zvona, Jezeranska himna sv. Ivanu, te nekoliko brojeva svjetovnih tradicijskih pjesama (ganga).

Na osnovi snimljenog materijala, tradicijske crkvene napjeve iz Imotskog možemo svrstati u tri skupine: napjevi s koralnim podrijetlom, napjevi folklornog podrijetla i napjevi novijeg sloja.

U napjevima prve skupine jasno i na prvi pogled osjeća se podrijetlo crkvenog korala. Pravi je primjer Pristup/Introitus iz spomenute pučke mise na latinskom. Dok je tekst, koji je u cijelosti preuzet iz Ulazne pjesme gregorijanske mise (Missa de confessore non pontifice),23 dotle melodija nema nikakve sličnosti s njezinim izvornim predloškom, što ukazuje na to da ga je onodobna crkvena zajednica oblikovala na svoj način s vlastitim osobinama dajući mu tako lokalnu posebnost. U izvornom predlošku Introitusa, prije stiha Psalma, Antifoni se dodaje dva Aleluja i na koncu doksologijski završetak Gloria Patri. Ovdje u našem imotskom primjeru Aleluja je izostavljen, a Gloria Patri zadržan. U istu skupinu i s istim oznakama ulaze još stavci misnog ordinarija, zatim napjevi Dan od gnjeva, Ak’ od Ante tražiš čuda, Naslidovanje svetoga evanđelja po Ivanu i Za nas Isukrst sam sebe ponizi. Prve dvije pjesme jednostavne su gregorijanske melodije koje puk može vrlo brzo usvojiti i pjevati, pa su stoga dosta raširene, dok su zadnje dvije strogo solističkog tipa.

Druga skupina napjeva s folklornim podrijetlom zastupljena je u napjevima U se vrime godišta i Puna tuge. Riječ je o dvoglasnom, katkad i troglasnom pjevanju gdje se dionice kreću u paralelnim tercama. Napjev obično započinje solist, a zatim svi prihvate u intervalskom tercnom odnosu i tako do kraja. Završni je ton u takvom pjevanju ili unisono ili u intervalu kvinte (na bas).

Treća skupina imotskih napjeva najmlađa je i pripada durskoj glazbi koja je u novije vrijeme došla iz primorskog ambijenta

23 Usp. Liber usualis, Missae et Officii, Desclee & Socii, Parisiis-Tornaci-Romae-Neo Eboraci, 1960.

„Baka“ (Bakho - mitološki bog vina i veselja).19 U toj su se prigodi u povorci pjevale različite pjesme o Baku, na način dijaloga između Baka i mačkara, a sve je završavalo paljenjem Krnje.20

Pasionska baštinaU novije vrijeme (1991.) osnovana je udruga

Pasionska baština koja ima za cilj prezentirati i promovirati tradicionalne vrijednosti koje je na zasadama prikazanja Muke Isusove stvorio hrvatski čovjek. U sklopu te manifestacije održan je 2003. godine koncert Pasionske baštine Imotske krajine pod nazivom Uputi se tužna mati. U tom scensko-glazbenom koncertu, uz korizmene pjesme i izvorne kostime uprizorena je Muka Isusova.21

Prije punih dvadeset godina, kad su nakon demokratskih promjena nastupila povoljnija vremena, fra Ante Babić, kao imotski gvardijan i župnik, pokreno je dramsko-scensko uprizorenje Muke Gospodina našega Isusa Krista, nazvano skraćeno Muka.22 Prva Muka organizirana je na Cvjetnicu u popodnevnim satima uz sudjelovanje velikog broja imotskih glumaca-amatera i pridruženog puka. Od skromnog početka, Muka je kao novi oblik pučkog skazanja prerasla u prvorazredni događaj u Imotskom koji poprima sve veću popularnost.

Tonski zapisiMnogo više o napjevima tradicijskog

crkvenog pučkog pjevanja u Imotskom znamo iz tonskih zapisa koje je 16. i 17. lipnja 1975. godine proveo etnomuzikolog Stjepan Stepanov. Snimanje je obavljeno u samostanskoj crkvi u Imotskom. Prvoga dana snimanja Stepanov je uz pomoć samo dvojice redovnika, franjevaca pjevača, fra Ćire Ujevića i fra Nikole Bilića u dva kora najprije snimio pučku misu na latinskom: Pristup/Introitus i nepromjenljive dijelove misnog ordinarija izuzev Sanctus. Potom slijede snimke liturgijskih i paraliturgijskih napjeva: U se

19 Dioniz u grčkoj mitologiji bog plodnosti zemlje, veselja, vina, žena. Također je poznat kao Bakho (lat. Bacchus).20 Usp. fra Vjeko Vrčić, Odjeci, str. 45. 21 Koncept koncerta Uputi se tužna mati osmislio je i postavio dr. Joško Ćaleta.22 Muka o kojoj je ovdje riječ preuzeta je iz Franjevačke bogoslovije u Makarskoj. Osnovni scenarij potječe iz scenarija Muke koja se svakih deset godina uprizoruje u bavarskom gradiću Oberammergau. Fra J. A. Soldo je, pripremajući makarske bogoslove za tu predstavu, napravio konačnu redakciju.

klapskog pjevanja. Izraziti su primjeri takvoga pjevanja napjevi Puče moj i Muka gorka, u kojima se melodija odvija u tercnim paralelama od početka do kraja sa završetcima u tercnom položaju toničkog dur akorda.

Tradicijsko crkveno pučko pjevanje u Imotskom pripada onom starinskom pjevanju koje se može čuti na širem prostoru Dalmatinske zagore. U usporedbi s glagoljaškim pjevanjem priobalja i otoka, po opsegu ono je puno skromnije. Pri tom valja naglasiti da franjevci, koji su vodili pastoralnu brigu o tom puku, u liturgijskim obredima nisu prakticirali staroslavenski jezik, nego isključivo latinski i hrvatski zbog čega su ih zvali „latinaši“. Prema tome, svi dijelovi mise, osim poslanica, Evanđelja, homilĳe i tradicijskih pučkih pjesama, od početnog Introibo ad altare Dei (Pristupit ću Božjem žrtveniku) do završnog Ite, Missa est (Idite u miru) bili su na latinskom jeziku. To je jedan od razloga da u tim župama nećemo naći pjevanje, primjerice Jutarnje, Večernje, Izlaganja svetih otaca, Plač Jeremije proroka, a niti Oficija za mrtve kakvo odavno imamo u svakoj glagoljaškoj župi. Ta su pjevanja puku Dalmatinske zagore bila nepoznata. Činjenica da je u selima Dalmatinske zagore tek u novije vrijeme svećenik počeo voditi sprovod, definitivno potkrjepljuje prethodnu tvrdnju. U vezi s tim fra Vjeko Vrčić ovako komentira: „U selima Dalmatinske zagore crkvenih sprovoda nikada prije nije bilo. Počeli su se voditi sa svećenikom tek poslije Drugoga svjetskog rata, a do tada su sami vjernici pokapali svoje mrtve. A unda bi u sljedeću nedilju bili svi na misi i nakon mise bi jedan uzeo križ i iša bi na grob pokojnika i svećenik bi blagoslovio grob.“24

Pjevanje kakvo nam se predstavlja u snimljenom materijalu Stjepana Stepanova s područja imotskog samostana i župe, ne poznaje veće melodijske skokove od kvarte odnosno kvinte. Rijetki su polustepeni ili kromatski pomaci. Terca kao najčešći tonski odnos pojavljuje se uvijek tamo gdje to melodija dopušta. Pjevanje je uglavnom silabično. Melizmatički ukrasi pojavljuju se jedino u solističkim interpretacijama Poslanica, Evanđelja i Muke. Ritam pjevanja kreće se u polaganom tempu s određenim odstupanjima u solističkim izvedbama,

24 Usp. Jerko Bezić i Jakša Primorac, Razgovor s fra Vjekom Vrčićem, Rukopis.

pOv

IjEs

T I

ku

lTu

Ra

pOv

IjEsT I ku

lTuR

agdje je tempo ubrzaniji. Premda u izvedbi sudjeluju svi nazočni u crkvi, pjevanje najčešće predvode dva kora muških (pučkih) pjevača. Svi se napjevi pjevaju „a cappella“. Započne jedan pjevač iz jednoga kora, a onda prihvate žene i puk, zatim pjevanje drugog retka ili kitice preuzima drugi kor, u što se žene i puk opet uključuju. Napjevi su se uglavnom pjevali napamet. Kako nigdje nisu bili notno zapisani, oni su se s generacije na generaciju prenosili usmenim putem, tako da ih je svaka generacija usvajala kao nešto vlastito.

Zaključne misliVelika većina napjeva koje je snimio

etnomuzikolog Stjepan Stepanov u imotskoj crkvi, u današnjoj liturgiji više ne postoji. Njegovo tonsko zapisivanje, nasreću, bio je posljednji pokušaj da se otme zaboravu to dragocjeno pjevanje. Ako ćemo tražiti razlog tom negativnom procesu odumiranja, onda ga valja tražiti ponajprije u suvremenoj društvenoj zbilji. Veliki dio muške populacije stradao je u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata, dolaskom komunističke diktature, dio se ljudi uslijed represije i straha, ali i političkog opredjeljenja udaljio od Crkve. No i sama je Katolička Crkva u prošlom stoljeću zahvaćena turbulentnim vremenima. Vrijeme je to saziva i održavanja II. vatikanskog koncila. Reforma koja se dogodila u njezinoj liturgiji korjenito je promijenila sliku globalnog stanja u katoličkom bogoslužju. Suvremeni glazbeni izričaj koji se nudi prvotno mladima, a došao je ranih sedamdesetih godina i ušao u naše crkve, dodatno će doprinijeti nestajanju plemenitih napjeva pučke crkvene starine. Pred njim će lokalna tradicija, čini se, nepovratno izgubiti bitku, samo što nije „pokopana“.

Ipak, nasreću, nije sve crno kako izgleda. Unatoč tome što je imotski puk desetljećima tjeran u tuđinu, taj je narod ipak sa svojom Crkvom i svojom sviješću očuvao ovo tlo kao netaknuto hrvatsko. Očuvao je i svoje običaje, kulturu i vjeru. Ima dokaza da se u posljednje vrijeme u nekim crkvenim zajednicama imotskih sela obnavlja ono pjevanje koje je bilo stoljetna tradicija toga kraja. Mladi sve više preuzimaju i usvajaju od starijih neka pučka pjevanja (kantanje). Nadamo se da će taj proces još više zaživjeti i konačno vratiti u život nešto što je bilo gotovo izgubljeno, a ima neprolaznu vrijednost.

Fra Stipica Grgat


Pjesme

Naklonjeni Naklonjeni nad tvojim životomNad dobrom učinjenim potrebitimaNad trudima i istrpljenim žegama danaNad strepnjama i brigama neprospavanih noćiNad bdjenjima kod prvih korakaNad žarom ljubavi za sve tebi drageNad pregrštom nedosanjanih snovaNad svim ostvarenim pothvatimaNad osmijehom nepatvorenim iz dubine dušeNad toplinom i jednostavnošću tvog srca

Vrijedni i dobri, brate, oče, prijatelju i čovječe

Fra Ivan Režić

Naše hijeneRazvlače na sve straneStrvine nedužneRazvlače i nemaju mjereMotre iz prikrajkaStrepe od svihNe prežu ni pred kim Naše hijene u odijelima od satenaNaše hijene, u skupim automobilimaPolitičari, bankari, novinari, probisvjeti,Neznalice, trbuhozborci, olinjali bludniciRatni profiteri, Sluge petokrakog sistemaNeiskreni pokajniciLišeni brige za drugeKunu se u hrvatstvoHine vjerske osjećajeVoštana lica bez emocija i častiNegdje daleko strvina se ćutiNeutaživa glad teče im kroz veneTamo ćete ih naćiNaše hijene I. B.

U svemuI u kapiI u stakluU odjeku prometnicaTvoj pečat u svemu

Daniela Todorić

SutonBijelim vrbinjem miris sutona.Šum raspojasane rijekehladi vrele grudi zemlje.Mladi vihor,što sapliće se o divlje krošnje,igra se užeglom travom,miluje ju, draška, cjeliva.Rumen plašt sunca na nizini.

U jednom prizoruPropupali čupavi snijeg polegnut na koru grubih smrzlih grana. U svakoj toj pahulji isprepleteno je Tvoje lice.Nemirne note koje iskaču iz instrumenta u melodiji koja se smiješi i igra u mojim ušima.Tvoj glas uhvaćen u tom djelu koje vodi u dubine milosti i mira. Bijelo-ružičasto, poput tkanine nabrano nebo nad jasnim obrisima nestvarnog zvonika.Tvoja prisutnost u prizoru kojim nam dozivaš imena. Svjetlo tople ulične lampe koje se zrcali na mokrom betonu živoga grada.Pokušavaš nas okrenuti prema prolivenoj ljepoti u tim malim stvarima. Poznati pogled jednog drugog Lica u očima stranca upletenog u nervoznu gužvu.Govoriš nam glasno o raskoši koju ne tražimo na pravim mjestima. Dodir mekanog zraka isprepletenog oko prstiju još jedne zamamne večeri.Tvoja ljubav razlila se na površinu svakog dana i uzburkala svu njegovu crnu boju.Miris raspojasane zime u bijelom omotu oko starog pločnika i zgrada.Još jedna blagost razasuta u obilju u svakom dijelu naše stvarnosti! Zvijezde izniknule u bogatom tlu kako bi prosvijetlile šumske beskraje.Hoće li se naše ruke otvoriti Tvojim darovima?Vjetar koji nam ulazi u duše, mrsi kosu i šapće o snazi života koji prolazi pokraj nas.Potreban je zaborav svijeta kako bi se oživjela sjećanja o pravoj sreći.

Tvoja snagaDok sjedaš pored mene i ovu večer,želim Ti predati sve svoje sumnje kako bi ih rastopio svojim zagrljajem. Dajem Ti svoje nemire da se smire u luci Tvoga dlana i sva razočaranja da raspiriš u njima nadu. Poklanjam Ti svoju gorčinu da nepovratno izdahne i svu svoju pohlepu da se izgubi u Tvojoj žrtvi. Darujem Ti svoju oholost da je uništiš poniznošću svoga Sina i nezasitnu zavist da se potopi u Tvojim očima. Sram Ti poklanjam da ustukne pred svetosti golog tijela na križu i ove strahove da se umore u Onome koji je razdvajao i mora. Dajem Ti i gađenje da se posrami pred neiscrpnom dobrotom Tvojih očiju,svoju ljutnju da izgori u vodama Tvoga mira. Nudim Ti i svoju mržnju da je odneseš i razbiješ u svojim prsima,ovaj prkos da se slomi u Ljubavi koja pogiba služeći. I predajem Ti i svoju tugu da šapneš i njoj i meni da mojim sobama vladaš samo Ti.

Daniela Todorić

pOv

IjEs

T I

ku

lTu

Ra



pOv

IjEs

T I

ku

lTu

Ra

Križ i svijećaPod dojmom sloma Hrvatskoga

proljeća 1971. godine nađoh se, ni sam ne znam kako, na gornjem

katu meni drage imotske Gimnazije, u prvom razredu slijeva, sa zapadne strane, prema crkvi sv. Frane. Hrvatska je bila dotučena. I dok sam tu tragediju teško duševno proživljavao, u tom razredu događale su se nasilno izazvane političke promjene. Razjareni su komunisti sa zidova poskidali slike hrvatskih velikana, grubo vrijeđajući hrvatske nacionalne osjećaje. S gnušanjem i boli promatrao sam te odvratne radnje još odvratnijih ljudi. Međutim, naslućivah da će se nešto dogoditi... I dogodilo se!

Nestalo je struje, nastade tama. Na vratima se pojavila časna sestra noseći u jednoj ruci upaljenu voštanu svijeću, a u drugoj križ.

Neki se olakšavajući uzdah začuje u razredu. Osjetio sam da su to moji istomišljenici, koji su patili kao i ja, ali ih je hrvatski slom višom silom privremeno umukao.

Iznenada me spopade neopisiv osjećaj – osjećaj spasa kako mene, tako i moga naroda.

Sjećam se, razredom se prolomilo ono pobjedonosno:

“Naši su uspjeli! Hrvatska se vratila!“Otvorio sam prozor i sav ispunjen

zadovoljstvom promatrah razdragano pučanstvo koje se masovno okupljalo ispred Gimnazije. Oni su bili sretni kao i ja. Bučno su slavili spasonosni trenutak obnovljene domovine Hrvatske.

Zar je u ovoj mojoj boli i gorčini morao doći baš ovaj san?! Nije li on potvrda da bez Boga nema ni Hrvatske?!

Hrvatice i Hrvati, vratimo se Kristu! On će nam dati snagu, pomoć u ostvarenju najpravednijega cilja – vječne Slobode!

Ante Čelan GaganićZagreb, Gospa od Krunice,

7. listopada 1973.

PričeNije bijo oženjenMile je bijo poznati deguštator vina. Jednon je tako doša

kući dobro nacvrckan i žena se oborila na nj pribotunavajuć mu sve šta je zgrišijo dosad... A on se branijo da nije kapi okusijo, ni primirisa, a kamol da je pijo...

Kako ona nije pristala sa svađon, on je, duboko uzdanuvši, diga ruke prema Nebesin:

„O, moj Bože, šta san ti zgrišijo da me ovliko mučiš. Znan, Isuse, da si i Ti svašta proša, ali nisi bio oženjen!“

Samo jedna kap znojaDotrali Ivaču neki namišćaj u kamijonu i zovne on

komšije da mu pomognu iskrcat. Bilo ji je petero, ali je teret bijo privelik i pritežak pa zamoli i rođaka Matka da mu dade malo ruke.

Ali poznati neradnik i ladolež Matko, koji se taman vraća s jutarnje kave iz varuša, odgovori mu da ne može... loše se osića... nešta ga prisica u leđin...

Taka odbijenica skroz-naskroz razljuti Ivača, nije moga prić priko toga, nego se izdere na nj:

„Neučinjena, lina gubo, samo jedna jedina kap tvoga znoja izličila bi rak!“

RazgledniceČin je Gašo priša prijateljin za stolon u kavani, upitaše ga: „Di si? Nema te već dugo, da te nije bolilo?!“ brižno će

mu vrsnik Điko.„Bijo san desetak dana u Rimu i Parizu.“„Šta si tamo radijo?“„Vidijo san muzeje, kazališta, crkve, nogometne stadijone,

velike građevine, vidijo san...“„Baš si manit“, prikine ga Điko, „džaba si potrošijo pare,

moga si sve to vidit na razglednican.“

Taman je sanjaAnđa je bila radišna žena, štono se kaže, držala je tri

kantuna u kući. Njezin Marko muku je mučio š njon... s jednon riči nikad nije bila zadovoljna.

Jednon ga ranon zoron prodrmusa u krevetu žugeljajuć: vrime je, triba ić u polje, liniji je od krave... šta sve nije još uradijo... te triba ovo – triba ono...

On još pospan uzvrati: „Šta si me probudila u najlipšen? Taman san sanja da san udovac!“

Ante Čelan Gaganić


66

LIST SAMOSTANA I ŽUPEGRAD NA GORI

ISSN 13304372

GRAD NA GORILIST ŽUPE SV. FRANE - IMOTSKIGodina 40., 2018. br. 1. (58.)

Izdaje: Franjevački samostan i župa sv. FraneFra Stjepana Vrljića 21, 21260 ImotskiTel. : (021) 841-178Fax: (021) 671-070

Uredničko vijeće: fra Kristian Stipanović, fra Zoran Kutleša, fra Lazar Perica

Glavni i odgovorni urednik: fra Kristian Stipanović, gvardijan i župnik

List izlazi povremeno, dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara.

Grafička priprema i tisak: Anja Kovačić, Tiskara Kovačić, tel.: (021) 862-406

Fotografije: Boško Ćosić, Zdravko i Ankica Olujić, Mijo Zidar, Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije, fra Frano Doljanin, arhiv Franjevačkog samostana u Imotskom

Tekući račun: OTP banka d.o.o.IBAN: HR2024070001100565670

SADRŽAJ

GRAD NA GORI

RASPORED BOŽIĆNOG POHODA I BLAGOSLOVA OBITELJI 2018. - 2019. 2

UVODNA RIJEČ Radost i nada 3

BOžIćNE TEME Propovijed(i) na Božić 6Bog je beskrajno sretan što je postao građanin svijeta 8Prije ili poslije Krista 10Radno vrijeme sveta tri kralja 11

IZ žIVOTA žUPE I SAMOSTANAProslava Sv. Josipa 16Nedjelja Muke Gospodnje - Cvjetnica 18Slavlje prve pričesti 22Slavlje sakramenta potvrde 26Svećeničko ređenje u Splitu 28Mlada misa fra Jerka Kolovrata 30Proslava Gospe od Anđela 32Mlada misa fra Ivana Marije Đuzela 36Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 38Proslava Sv. Franje 41Smotra dječjih zborova 43

IN MEMORIAM Oproštaj od fra Vinka Prlića 46Oproštaj od fra Rafaela Begića 49Oproštaj od fra Ivana Jukića 52

POVIJEST I KUlTURA Tradicijsko crkveno pjevanje u Imotskom 56Pjesme 62Križ i svijeća 64Priče 65

ZARUČNIČKI TEČAJ 66

Documents

Raspored božićnog Radost i nada - franjevci-split.hr · Mali je anđeo na to kazao: „Kad je tako, rado ću nastaviti pjevati.“ Zborovođa mu je odgovorio: „Ti nećeš više