Raukar-Povijest Hrvatske u Razvijenom i Kasnom Srednjem Vijeku-20str

7/27/2019 Raukar-Povijest Hrvatske u Razvijenom i Kasnom Srednjem Vijeku-20str

http://slidepdf.com/reader/full/raukar-povijest-hrvatske-u-razvijenom-i-kasnom-srednjem-vijeku-20str 1/21

HRVATSKA POVIJEST SREDNJEGA VIJEKA II

1. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskog naroda, 600. –1526.

2.Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje

Nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira plemstvo se razdijelilo na dvije stranke: jedna seokupila oko Stjepana II (koji je oko 1090. vjerojatno umro), a druga uz kraljicu Jelenu.Nakon smrti Stjepana II. uz Jelenu je stao znatan dio njegove stranke. Ostatak plemstva jeopredijelio se za Bizant i cara Aleksija Komnena nadajući se od njega pomoći. U takvimprilikama odlučila je kraljica Jelena zajedno s pristašama pozvati u pomoć ugarskogakralja Ladislava koji joj je bio u rodu. Kralj Ladislav je prihvatio poziv i s vojskom krenuoprema Hrvatskoj na proljeće 1091. Dravu je prešao nizvodno od Virovitice, a sve doGozda nije naišao ni na kakav otpor (a i tamo tek poneko pleme). Unatoč lakom napretku,morao se vratiti u Ugarsku jer su sa sjevera napali Kumani koje je vjerojatno tamo poslaosam Aleksij Komnen. Ladislav se vratio, ali je u Hrvatskoj za kralja postavio svoga nećakaAlmoša. Ubrzo nakon toga Aleksije je u dalmatinske gradove poslao svoga

opunomoćenika Guifreda koji je ponovno ujedinio dalmatinski temat s carstvom, ahrvatsko plemstvo se okrenulo protiv Ladislava i za kralja okrunilo Petra. Ladislav se višenije vraćao u Hrvatsku, ali je 1094. osnovao zagrebačku biskupiju kako bi je što viševezao uz Ugarsku.

Novi ugarski kralj Koloman odlučio je ući u rat s hrvatskim kraljem Petrom kojemu jeprijestolnica bio Knin. Aleksije nije pomagao Hrvatskoj ni dalmatinskim gradovima jer jeratovao protiv križara koji su prolazili kroz Carigrad i Malu Aziju. Umjesto vojne pomoćipredao je dalmatinski temat na upravu i zaštitu mletačkom duždu. U međuvremenu seKoloman zaručio s južnoitalskom normanskom princezom Buzilom. Rat Kolomana i Petrazapočeo je 1097, a u bitci kod Gvozda Petar je izgubio život. Ta bitka i zauzeće Biogradaznačila su da je Koloman susjed Venecije te dužd Vitale započinje pregovore radimeđusobne sigurnosti posjeda.

Koloman je svoje vladarsko pravo temeljio na nasljednom pravu. Ali nakon 1099. kad suga potuklu Rusi i Kumani morao je na neki drugi način učvrstiti svoju vlast u Hrvatskoj.Koloman. Kolomanov pokušaj osvajanja dalmatinskih gradova nije mogao proteći bezsukoba s Bizantom i Venecijom kao bizantskom zemljom. Kako se bizantski princ IvanKonmen oženio ugarskom princezom Piroškom (Irenom), a antiohijski i tarentski hercegBoemund zamislio ponovnu navalu na Drač i Bizant, car Aleksije i kralj Koloman su sklopilisavez. To je morala prihvatiti Venecija, kao carska saveznica.Na proljeće 1107. zaputi se kralj Koloman s vojskom na primorje. Osvojio je Zadar,građani polažu prisegu te ga svečano uvode u grad. Nakon toga osvojio je Šibenik, Trogiri druge gradove. Poslije predaje gradova i otoka Koloman sazva sabor ispred Zadra tegrađanstvo , biskup i kralj polože prisegu vjernosti. Nakon toga Koloman je za posebnogdalmatinsko-hrvatskog kralja proglasio svog sina Stjepana koji je tada imao šest godina 1. Gradovima je podijelio privilegije: oslobođeni su plaćanja danka (kralj je sebi uzimaosamo trećinu prihoda gradske luke), zajamčena im je drevna autonomija, gradovima jezajamčeno da nijedan građanin neće morati primiti gosta na silu…Kolomanov uspjeh u Hrvatskoj nagnao je hercega Almoša (Kolomanov brat) da zatražipomoć u Njemačkoj. Pomoć nije dobio, ali kad je Koloman zauzeo dalmatinske gradoveAlmoš se ponovno digao protiv njega. Na Kolomana je krenuo car Henrik V. Godine 1108.opkolio je Požun (Bratislavu), ali se morao vratiti.Pred smrt je Koloman odlučio oslijepiti Almoša i njegovog sina Belu (1115.). NakonKolomanove smrti Almoš pobjegne u Bizant gdje ga primi car Aleksije i princ Ivan. Slijepogsina Belu Almoš je ostavio u samostanu nedaleko Pečuha.

1 Natpis iz Zadra koji Stjepana naziva «našim kraljem». Koloman je imao još jednog sina. Ženio se dva puta;najprije Buzilom, a zatim Ruskinjom Eufemijom koju je trudnu otpravio u Rusiju optužujući je za nevjeru. Sinkojeg je Eufemija rodila zvao se Boris Kolomanović.

1



Pacta conventa ili Qualiter - Godine 1102. sastao se s predstavnicima dvanaesthrvatskih plemena koji su ga svojom voljom izabrali za hrvatsko-dalmatinskoga kraljaobvezavši ga na zasebnu krunidbu za hrvatsko-dalmatinskog kralja i održavanje posebnogsabora u hrvatskim državnim poslovima. Koloman je priznao i potvrdio hrvatskomplemstvu sigurno i neumanjeno posjedovanje njegovih plemenskih drevnih zemljišnihbaština i kmetova na njima, a oni će mu za uzvrat u ratu davati po deset oboružanih

konjanika po plemenu, dolazeći do Drave o svom trošku, a preko Drave o kraljevu. Nakontoga okrunjen je u Biogradu na moru te je utemeljena personalna unija Hrvatske iUgarske. Pacta conventa je spis koji govori o tim događajima i starija je historiografijazastupala njegovu apsolutnu vjerodostojnost. Qualiter govori o Kolomanovimpovlasticama hrvatskom plemstvu što ih je ugarski kralj podijelio 1102, a o zasebnompolitičkom i upravnom položaju hrvatskih zemalja nema ni riječi. Hrvatska je, istina,izgubila državnu samostalnost, ali valja istaknuti da dinastički prijelom i 1102. godina nebijahu prepreka stoljećima društvenog sazrijevanja.

Granice hrvatske države često su se mijenjale. U vremenu kad je Koloman vladao granicesu tekle otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i srednji Vrbas, zatim na donjuBosnu do ušća u Savu i pravcem između štajersko-kranjskog pograničnog gorja, otkudase spuštala na more kod Rijeke; od većih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag,

Hvar, Brač i Vis.Društvo je bilo sastavljeno od slavenskog te romanskog (Romani; kasnije Latini i Vlasi)stanovništva u dalmatinskim gradovima. Slojevi društva dijelili su se na slobodne ineslobodne. Neslobodni su bili sluge u gradovima te na plemićkim i crkvenim posjedima.Slobodni su se dijelili na seljake, građane (gradski plemići i obični građani) i plemiće (nižei više plemstvo – ban, župan i dvorski dostojanstvenici).

Hrvatski vladari nisu imali stalnu prijestolnicu; stolovali su iz raznih mjesta: Nin, Klis,Biaći, Knin, Biograd i Solin.Svoju vlast vladar je dijelio s banom (od X. st.) te županima (od IX. st.). župani su stajalina čelu županija koje se često sastoje od manjih župa. U X. i XI. st. županije su bile:gatska, lička, krbavska, lučka, sidraška, ninska, bribirska, kninska, podmorska ili kliška,cetinska, imotska, livanjska, plivanjska, psetska, (pri)morska, rastočka. Za županije uBosni i u Panonskoj Hrvatskoj nema iz toga vremena nikakvih pouzdanih podataka, ali ih je bez sumnje bilo.

Dalmatinski gradovi imali su svoju samoupravu, a po njihovu uzoru kasnije su uređenigradovi koje su Hrvati sami podigli: Biograd i Šibenik. Na čelu grada bio je prior kojeg subirali gradski plemići (patriciji). A zatim potvrdio kralj. Zadarski prior je bio najugledniji (izporodice Madijevaca). Prior je predsjedatelj gradskog vijeća koje se sastojalo od sudaca,tribuna i bilježnika, a redovito se sastajala i gradska skupština na koju bi dolazili gradskibiskup, svećenstvo, plemstvo i građani. U gradovima se sudilo po rimskom zakonu.

POVIJEST HRVATSKE

1102. – 1526.Uklapajući kraj XI. st. u njegov društveni kontekst i postavljajući ga u odnosnaspram europskog srednjovjekovlja, ne bismo u zbivanjima u Hrvatskoj mogliotkriti nijednu pojavu koja bi se bitnije razlikovala od općenita razvoja ueuropskom društvu toga doba. Bio je to razmah feudalizacije ili pak smjenadinastija što su u toj epohi sveopćega rađanja nesmetano prelazile državnegranice i narodnosna područja srednjovjekovne Europe.U osvit XII. st. pred dinastijom Arpadovića stajao je samo jedan zadatak: nastavitiprekinutu djelatnost Trpimirovića, a zajednički ugarsko-hrvatski prostor priključitieuropskim društvenim zbivanjima.Nakon krunidbe u Biogradu i ulaska u Zadar i druge dalmatinske gradove2,

Koloman je svoj uspjeh nadovezao na ostvarenja Petra Krešimira IV. i Zvonimira,2 Isprava opatice Vekenege iz 1105. i natpis na zvoniku samostana sv. Marije u Zadru.

2



a dalmatinske gradove je još uže vezao uz kraljevstvo. Uklapanjem hrvatskogkraljevstva u opseg zemalja krune sv. Stjepana, Slavonija se pridružila onojdruštvenoj cjelini koje od Ljudevita Posavskog i Tomislava bijaše dijelom. Ona jesada mogla postati integralnim dijelom hrvatskoga kraljevstva, njegovom trećompovijesnom pokrajinom. U takav će se razvoj uključiti i Zagrebačka biskupija. Ona

je svoju jurisdikciju širila južno od Same prema brdskom razmeđu Slavonije iHrvatske, sve do granica Splitske nadbiskupije ; od jadranske obale premasjeveru.

Koloman je 1105. protegnuo svoju vlast na čitavu Donju Dalmaciju. Povlastice štoih je dao Trogiru, Zadru i Rabu, njegovo obećanje da će održavati čvrsti mir te daničim neće krnjiti staru slobodu Dalmacije nisu mogli prikriti kraljevo nastojanjeda vojnim snagama što ih je smjestio u gradske utvrde (Split, Zadar) podvrgnegradove čvrstom nadzoru.

Trogirskim privilegijem3 se obvezao da neće «dopustiti da se u vašem gradunastani nijedan Ugrin ili stranac osim onoga koga po svojoj volji zaželite», aliuvođenje ugarskih posada u gradski recinkt bilo je kršenje vlastite riječi. Ipak,

ugarski zaštitni sustav na Jadranu raspada se već Kolomanovom smrću 1116.Njegovi nasljednici nisu mogli trajnije održavati utjecaj Arpadovića na Jadranu.

Premda su proširili svoju vlast i na kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, njihova sedržavna organizacije ni u čemu nije promijenila. Državno središte ostalo jeduboko u panonskoj ravnici. Dolaskom Arpadovića i stvaranjem ugarsko-hrvatskedržave napuštena je jadranska usmjerenost Trpimirovića. Arpadovići su bili mirniu Panoniji, u političkim zbivanjima uglavnom su bili lokalna dinastija.Nakon Kolomanova pobjedničkog ulaska u dalmatinske gradove Arpadovići dokraja svojega postojanja, uz možda jedinu iznimku Bele III, više nisu poveliodlučniju, promišljeniju politiku na istočnom Jadranu. Tako je osnovicu svojemimperijalnom poletu XIII. stoljeća, Venecija na istočnom Jadranu postavila već u

XII. st.

Već potkraj Kolomanova vladanja Venecija je započela boru na uporišta naistočnom Jadranu. 1115. dužd Ordelafo Faledro osvaja Rab, Zadar (osim gradskogkaštela) i Biograd. Iduće godine osvaja zadarski kaštel, Šibenik, Trogir i Split; aRepublika uspostavlja svoju vlast i nad kvarnerskim dijelom Dalmacije. Ugarskiknez Sergije je pokušao ponovno osvojiti Rab i uspostaviti vlast ugarsko-hrvatskog kralja, ali nije mu uspjelo. Kasnije su pokušavali Stjepan II. i Bela II, alibezuspješno. Stjepan II. Kolomana je naslijedio sin Stjepan u dobi od petnaest godina. Promjena na

prijestolju povukla je za sobom ozbiljne promjene na međunarodnom planu jer su sviStjepanovi susjedi pokušavali proširiti svoje posjede na uštrb njegova kraljevstva. UHrvatskoj se morao braniti od Bizanta i Venecije (dužd Ordefalo Faledro).Ratovao je protiv bizantskog cara Ivana od kojeg je zahtijevao da sa svojeg dvora protjeraAlmoša i druge ugarske bjegunce. Ivan je odbio te je rat trajao dvije godine. Mir jesklopljen s dogovorom da Sava i Dunav budu granicom dviju država. Stjepan nije znao da je Bela još uvijek živ, a iz rata se vratio teško bolestan. Nije ima nasljednika. Kad jesaznao za Belu, pozvao ga je na dvor, proglasio ga prijestolonasljednikom i oženioSrpkinjom Jelenom.

Bela II. Slijepi. Zbog svoje mane većinu poslova je prepustio drugima, naročito ženi Jeleni.Protiv njega je kao pretendent na prijestolje istupio Boris Kolomanović. On je najprijepošao u Bizant caru Ivanu koji ga oženi svojom rođakinjom, a zatim preko Karpata s

3 Toma Arhiđakon; Kronika

3



vojskom uge u Ugarsku. Bio je poražen. Bela je ratom protiv Venecije opet vratioDalmaciju, ali bez Zadra i otoka, a stekao je i Bosnu.

Gejza II. Bela je imao tri sina: Gejzu, Stjepana i Ladislava. Gejza ga je naslijedio kao kralj,Stjepan kao herceg hrvatski, a Ladislav kao herceg bosanski. U to vrijeme na vlast uBizantu dolazi Emanuel Komnen s željom da pod svojom vlašću okupi sve zemlje koje su

nekad bile u sklopu Rimskog carstva. Rat je trajao od 1146. do mira 1156. Osim Komnenau ratu su sudjelovali Austrijanci, Nijemci i Boris Kolomanović na strani Bizanta te Srbija,Hrvatska, Dalmacija, Panonija i južnoitalska Normanija na suprotnoj.Nakon Gejzine smrti, na prijestolje je trebao stići njegov sin Stjepan III, ali protiv toga jestao Emenuel Komnen zahtijevajući da novi kralj bude najmlađi Gejzin brat Stjepan. Ugrisu to odbili u na prijestolje postavili Ladislava koji je nakon šest mjeseci na vlasti umro.Ipak je priznat Stjepan IV, koji je s vlasti protjeran zbog lošeg vladanja te je ipak kraljemproglašen Stjepan III, Gejzin sin.

Stjepan III. Novi kralj je bio primoran poslati svog brata Belu u Bizant gdje ga car zaručisvojom kćerkom i proglasi prijestolonasljednikom. Osim slanja Bele u Bizant, Stjepan seobvezao caru predati i Hrvatsku južno od Velebita te Dalmaciju, ali to nije izvršio. Zbogtoda je 1164. došlo do novog rata. Stjepan je bio primoran zemlje predati Emanuelu.

Nakon što je Emanuel dobio Sina Aleksija, Bela gubi dostojanstvo prijestolonasljednika;čak su i njegove zaruke razvrgnute. Ubrzo nakon toga Stjepan III. iznenada umire, a Beladolazi u ugarsku gdje ga nasljeđuje kao Bela III.

Kad se, pak, Bizant u doba Emanuela Komnena posljednji put okrenuo premaZapadu, stočni se Jadran našao između dvostrukog, bizantskog i mletačkogpritiska. Stjepan III. (1163. – 1172.)pokušao se oduprijeti Emanuelu, ali je usredini 60-ih godina XII. st. bio poražen. 1180. umro je Emanuel Komnen, pa jenjegova smrt zauvijek ugasila svaki bizantski san o Zapadu. Zadar je te godineprihvatio vlast Bele III, a istodobno su se i drugi dalmatinski gradovi južno odZadra, do Splita vratili u opseg ugarsko-hrvatskog kraljevstva.

Bela III. Kralj je zavladao Ugarskom i Hrvatskom od Drave do Krke (bez Srijema), jer jebizantska vlast u Hrvatskoj prestala ubrzo nakon Emanuelove smrti. Kralj je bez otporazauzeo hrvatske gradove, Srijem, Dalmaciju od Krke do Neretve, Split, Trogir pa čak iZadar (1180.). Bela je svog starijeg sina Emerika dao još za svoga života okruniti zaugarskog te hrvatsko-dalmatinskog kralja; u Bosni se održao ban Kulin kao ugarski vazal,a srpski veliki župan Stefan Nemanja se približio ugarskom dvoru kao saveznik (to nijeostao dugo, budući da je Bela počeo posezati za Srbijom i Bugarskom).

1. Krčki knezovi- prvi poznati član ove porodice, knez Dujam (1118. – 1163.) bio je mletački

vazal- opravljali su otokom Krkom kao mletačkom knežijom- Bartola II. je Bela III. obdario čitavom zemljom što je pripadala županiji

modruškoj2. Knezovi Bribirski- prvi put se spominju kod Konstantina Porfirogeneta- naziv su dobili po gradu Bribiru gdje je od dolaska Hrvata živjelo pleme

nazivano Šubići3. Knezovi Cetinski

- u vrijeme kraljeva Emerika i Andrije II. vrlo značajnu ulogu ima cetinskiknez Domald koji je potekao od plemena Snačić (Svačić)

- njegovi bliski rođaci ili direktni potomci su knezovi Cetinski, obično nazivaniNelipčići

4. Omiški knezovi Kačići- na kraju XI. i u XII. st. ta je obitelj vrlo moćna u okolici Omiša, a vjerojatno

su potekli iz područja između Krke i Zadra

- od 1167. do 1180. se kao knez ističe Nikola s kojim je grad Kotor klopiougovor kako bi građani mogli slobodno ploviti po moru; on je 4.08.1180.

4



dao kamenovati splitskog nadbiskupa Rajnerija s kojim je bio u svađi radinekih posjeda pod Mosorom

- u vrijeme mletačkog rata zbog Zadra, Kačići su kralju Beli III. bili velikapomoć jer su ometali mletačko brodovlje

5. Knezovi gorički i vodički Babonići; kasnije nazvani Blagajski- pleme je nastalo na obali Kupe, između Karlovca i Siska (grad Steničnjak)

- u znak priznanja zbog pobjede nad istarskim markgrofom Berchtoldom,kralj Emerik je Stjepanu Goričkom darovao posjed Vodica na rijeci Sani gdje je kasnije sagrađen Blagaj

-Emerik. Ubrzo nakon stupanja na vlast, na Emerika sa digao mlađi brat Andrijazahtijevajući Hrvatsku s Dalmacijom kao svoju baštinu. Pobijedivši brata, Andrija postadehrvatskim hercegom. U kasnijim ratovima protiv brata, Andrija je izgubio potporu svojihprivrženika je je stavljen u gradu Knegincu pod stražu. Boležljivi Emerik je još za životadao okruniti sina Ladislava zasebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a za ugarskog kraljaokrunjen je 1204.U vrijeme građanskih ratova u Ugarskoj krenuo je Četvrti križarski rat.Emerik je umro 1204. pomirivši se prije toga s bratom Andrijom. Ladislav II. je vladaosvega osam mjeseci, nakon čega je umro.

Venecija je zadržala samo kvarnerski dio Dalmacije, a središnjim dijelom jezavladao panonski kralj. Da bi ponovno stekla Zadar, Venecija koristi Četvrtikrižarski rat 1202. godine. Umjesto plaćanja brodske zakupnine mletačkombrodovlju za prijevoz prema Istoku, križari su se obvezali da će za nju osvojitiZadar.Grad je osvojen 18.XI.1202. Križari (francuski) i Mlečani (dužd Henrik Dandolo)nastanili su se u gradu što ga je njegovo stanovništvo napustilo. U njemu suproveli čitavu zimu i tek su u proljeće iduće godine napustili osvojeni grad. Zadrunije pomogao kralj Emerik, nego hrvatski velikaš i sidraški knez Domald te splitskinadbiskup Bernard. 1204. Domald je postao zadarskim knezom, ali je 1205. grad

ponovno morao prihvatiti mletačku vlast. Ugarski kraljevi nisu pokušali zavladatiZadrom sve do Ludovika Anžuvinca, a Andrija II. i Bela IV. su ga se čak i odricali ukorist Venecije.

Andrija II. Stupanjem na prijestolje, Andrija je razriješio dugogodišnje dinastičke sukobe,ali nije znao ponovno vratiti ugled kraljevske osobe. Pokušao je ratom protiv Galicije, alito je propao. Nakon toga odlučio je ispuniti očev zavjet te krenuti u križarski rat. Kako nijeimao dovoljno financijskih sredstava za plaćanje prevoznine po moru, prepustio jeMlečanima svoja prava na Zadar (1216.). Prije odlaska na Istok, postavio je za namjesnikatemplarskog meštra Poncija de Cruce, a u ugarskoj ostrogonskog nadbiskupa Ivana.Andrijina epizoda u križarskom ratu bila je neznatna. Vratio se u Europu kopnenim putempreko Carigrada noseći sa sobom nekoliko relikvija što ih je nabavio za svog boravka uSvetoj Zemlji.Po povratku našao je zemlju u vrlo nepovoljnom stanju, posebno zbog pohlepe velikaša.Okrunio je svojeg starijeg sina Belu za «mlađeg kralja» te ga učinio hrvatskim hercegom.Nakon toga je počeo oduzimati nekim plemićima državna dobra koja su prigrabili zanjegova odsustva. Unatoč trudu da zemlju uspravi na noge, kralj je ponovno utonuo udugove i rasipništvo pa se na njega diglo brojno niže plemstvo, vojni službenici, čak i samBela. Napokon je bio prisiljen izdati «Zlatnu bulu». Ukratko, ona je bila pokušaj da sesmanji moć velikaša i ukinu financijski neredi, podigne kraljevska moć te zajamče prava isloboda pripadnicima nižeg plemstva. Posljednji članak Zlatne bule određivao je pravovišega i nižega plemstva da svrgne kralja bez straha od osude na veleizdaju ukoliko on nebi poštivao odredbe toga dokumenta.Međutim, ništa se u državi nije poboljšalo nakon Zlatne bule; kralj je i dalje živio rasipno.Stoga se ponovno podigla buna, ali ovaj puta na čelu visokog crkvenog i svjetovnogplemstva. Andrija je morao izdati novu Bulu; ovaj puta se kralj podvrgava presudiostrogonskog nadbiskupa, umjesto oružanom otporu plemstva. Sljedeće godine, kralj je

5



doveo sebe i Ugarsku u situaciju izopćenja iz Crkve, a samo svečana prisega i obećanjeda će poštovati odredbe «Zlatne bule» spasile su ga od takve strašne kazne.

Bela IV. Bela IV. je na prijestolje stupio u tridesetim godinama života i čvrsto odlučanvratiti stari sjaj kraljevstva. Uz Kolomana i Belu III. smatra se najznačajnijim vladaromdinastije Arpadovića. Prvi zadatak bio mu je zbrinjavanje udovice svoga oca, mlade

Beatrice koja je bila trudna. Bela ju je stavio pod stražu, ali ona je pobjegla u Njemačku itamo rodila Stjepana Postuma, oca posljednjeg Arpadovića, Andrije III. Ni Bela, niKoloman4 nisu dijete priznali svojim bratom. Novi kralj odlučio je uvesti reda u državu,prije svega među plemstvo. Odredio je da nitko osim biskupa i glavnih državnihdostojanstvenika ne smije sjediti u prisustvu kralja. Sve molbe, pa i najviših velikaša,moraju se kralju podnositi pismeno. Ujedno je odlučio pod kraljevsku vlast vratiti sveposjede što ih je njegov otac razdavao ili su ih je plemići dočepali na nepravedan način.Godine 1239. Beli je stigao zahtjev od kumanskog kana Kutena da primi njega i njegovnarod u Ugarsku jer su ih napali Mongoli (Tatari). Bela je primio izbjeglice, ali Tatari suzatražili da im se vrate «podanici». Bela je sazvao sabor u Budimu 1241., ali prisutni suzahtijevali da se Kumani izruče. Čak je i narod smatrao da su Kumani potajne tatarskeuhode pa je napadnuta kuća kana Kutena u Pešti, a on ubijen. Nakon toga se velik dioKumana vrati u domovinu harajući Ugarskom, Slavonijom, Srbijom i Bugarskom.

Do bitke između Batu-kana i Kadana te Bele došlo je 11.04.1241. na rijeci Šaju. Bela jepobijeđen te je uspio pobjeći u Austriju, ali Koloman je bio teško ranjen te je umro uČazmi. Austrijski herceg je iskoristio situaciju i zatražio od Bele tri županije. Za to vrijeme Tatari su opustošili čitavu Ugarsku i Slavoniju (posebno Zagreb), a zatim su krenuliprema jugu. Bezuspješno su opsjedali mnoge gradove, a konačno ih je zaustavila vijest osmrti vrhovnog kana Ogotaja u Aziji. Vratili su se na Istok usput pustošeći Ugarskom,Srbijom, Bugarskom, južnom Rusijom…Nakon najezde Tatara, kraljevina se našla u potpunom rasulu. Stanovništvo je pobjeglo ušume i planine, zemlja nije bila obrađena, savladala je glad, a zatim i kuga, počele supljačke razbojnika, a gladni vukovi su napadali ljude čak i u kućama. Bela se vratio uUgarsku i počeo obnovu. Najprije je vratio upravu, a zatim uspostavio sigurnost osobe iimetka. Nakon toga počeo je stvarati tvrde gradove jer je bilo očito da su jedino oni davalidovoljno sigurnosti narodu. Poticao je gradnju bedema i obrambenih sustava: Kalnik,Medvedgrad, Garić, Lipovac, Okić i drugi. Opustjelu zemlju je naseljavao, ponajvišeNijemcima koji su u najvećem dijelu slučajeva bili obrtnici i nastavali su gradove (pojačanirazvoj slobodnih kraljevskih gradova). Povlastice su gradovi dobivali i prije: Varaždin,Perna, Vukovar, Virovitica, Petrinja, Samobor; novi slobodni k. gradovi bili su Križevci, Jastrebarsko, Gradec…

Nakon uređenja kraljevine, Bela je počeo rješavati vanjskopolitička pitanja. Najprije je odaustrijskog hercega Fridrika Babenbergovca uspio vratiti tri županije koje je ovaj od njegazatražio godinu dana ranije. Zatim je ratovao s Venecijom zbog Zadra. Vojska hrvatskoghercega i bana Dionizija bila je 1243. potučena pod Zadrom te se on vratio pod Mlečane,ali većina građana je odselila u Nin. Godine 1244. Bela je u slavonskom gradu Glažu(današnja bosanska posavina) sklopio s Mlečanima mir odrekavši se Zadra. Prema

mirovnom sporazumu Zadrani su bili primorani za kneza primati onoga koga im duždpošalje, nisu se smjeli ženiti iz Hrvatske, a Mlečani su preuzeli upravu nad svim gradskimprihodima. Mletačka Republika se obvezala da neće pomagati Stjepana, «tobožnjeg sinakralja Andrije» koji je tada živio u Veneciji i za koga je njegova majka Beatrice zahtijevalahrvatsko herceštvo. U isto vrijeme u Hrvatskoj je trajao građanski rat koji su započeliSplićani i Trogirani sporom oko sela Ostroga. Sve je završilo 1244. Split, poraženi,obvezao se da će za gradskog kneza birati kraljevskog čovjeka, predati šest talaca iponovno položiti prisegu vjernosti. Bosanskog bana Ninoslava, koji je bio splitski saveznik,Bela je natjerao na pokornost.Nakon toga započeo je rat za babenberšku baštinu. Fridrik Babenberg poginuo je kaoposljednji od svoje loze te su Austrija i Štajerska ostale bez vladara. Kao kandidati javili suse Bela i češki kralj Přemysl Otakat II. U borbu se umiješao i papa Inocent IV. te jenjegovim zalaganjem došlo do mira u Požunu 1254. Češki kralj dobio je Austriju, a Bela

Štajersku. Ubrzo je u Štajerskoj izbila buna i Štajerci svojim vladarom proglase kralja4 Belin brat; herceg u Hrvatskoj i Bosni.

6



Otakara. Zbog toga je došlo do češko-ugarskog rata nakon kojeg se poraženi Bela moraoodreći Štajerske. Belin sin Stjepan morao se oženiti Otakarovom nećakinjom Kunigundom,a češki je kralj uspio pridobiti Hrvatsko zagorje i sav kraj oko Samobora.

Stjepan V. Odmah na početku svog vladanja ušao je u rat s češkim kraljem Otakarom II.Rat je završio mirom u kojem se Stjepan odrekao zahtjeva za Austrijom, Štajerskom,

Koruškom i Kranjskom, a Otakar je obećao da neće podržavati Stjepana Postuma, sinakralja Andrije II. koji je ubrzo i umro u Veneciji.Godine 1272. Stjepan je krenuo u Napulj. Sa sobom je poveo sina Ladislava kojeg jeustavio u opatiji u Topuskom. Kad je stigao u Bihać, kralju je javljeno da mu je sin nestaote se vratio natrag. Saznao je da se Ladislav nalazi u Koprivnici kamo je vjerojatno dospiou sporazumu bana Joakima Pektara i kraljice Jelisavete. Stjepan je umro u vrijeme opsadeKoprivnice.

Ladislav IV. Kumanac. Nakon Stjepanove smrti došlo je do potpunog rasula ukraljevstvu. Velikaši su jačali i otimali se za bansku čast i imanja. Dok je Ladislav još biomalodoban, umjesto njega je vladala kraljica majka, Jelisaveta. Glavni zamjenik bio joj jeslavonski ban Joakim Pektar. Nakon njega na banskoj časti bio je Matija od plemena Čakate Henrik Gisingovac koji je 1273. podigao bunu protiv kralja i njegove majke. Ban je

poginuo, a kraljev brat Andrija bio je imenovan hrvatskim hercegm. I tu dužnost jepreuzela njegova majka. Godine 1273. odvijala se bitka na Moravskom polju. Tu jenovoizabrani njemački kralj Rudolf Habsburški pobijedio češkog kralja Otakara te vratiobaštinu Babenbergovaca. Habsburgovcima su uvelike pomagali ugarski vojnici.Nekoliko godina kasnije (1278.) umro je hrvatski herceg Andrija te je Ladislav ostao jedinizakoniti Arpadović, jer dvor nije htio priznati Andriju «Mlečanina», sina Stjepana Postuma.Ipak se dogodilo da je on bio posljednji Arpadović na ugarsko-hrvatskom prijestolju.Knezovi Gisingovci su se 1289. digli na kralja Ladislava te su pozvali Andriju koji je stigaou pratnji ujaka Morosinija. Nakon što je stigao u Hrvatsku, krenuo je na sjever, ali su gazarobili u Štrigovi u Međimurju te je predan na čuvanje austrijskom hercegu Albrehtu I.Nakon što su neki Kumani ubili Ladislava, Andrija je pozvan na prijesolje.

Andrija III. Mlečanin. Rudolf Habsburški, papa Nikola IV. i napuljska kraljica Marija,sestra Ladislava IV. počeli su odmah po stupanju Andrije na vlast svojatati ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Napuljskom dvoru se pridružila gotovo sva Hrvatska od Drave doNeretve, čak i Gisingovci. Andrija je upotrijebio oružanu silu, ali Ivan Gisingovac ga jeizdajnički uhvatio i zarobio. Kralj se otkupio, a Babonići su mu pomogli dovesti majku Tomasinu Morosini u Ugarsku; nakon toga imenovao ju je hrvatskim hercegom. Poslijekratkog mira ponovno je 1295. došlo do građanskog rata, a posebno je stradao Zagrebgdje je Gradec bio uz Andriju, a Kaptol uz Karla Martela (Napulj). Sveopća buna buknula jekad je kralj htio svog ujaka Alberta, budući da nije imao nasljednika, proglasitiprijestolonasljednikom. Andrija je umro usred nemira 1301. S njime je izumro rodArpadovića.

Bribirci

Kralj godine 1251. potvrđuje Bribircima Bribirsku županiju, koju su im, ističe kralju ispravi, tobože darovali još njegovi preci, a privilegijem potvrdio njegov otac.Bribirci, nekadašnji kraljevski župani, pretvaraju Bribirsku županiju u vlastitokneštvo, a Bela IV. može takav razvoj samo potvrditi, premda oni nisu moglikralju predočiti navodni Andrijin privilegij, izjavljujući da su ga izgubili. Belinprivilegij za Bribirsku županiju iz 1251. god. prava je mjera zbiljske vlasti, ali ikraljevskog ugleda Arpadovića u Hrvatskoj južno od Velebita u sredini XIII.stoljeća.Arpadovići u Slavoniji u srednjem vijeku potiču razvoj gradskih društava, ubirutridesetinu, marturinu i poreze, organiziraju županije.U dalmatinskim gradovima su prisutni vrlo rijetko, ali imaju pravo izdavati poveljei sl., ali nisu mogli utjecati na proces kroatizacije komuna. Hrvatsku odlikujedinastički uspon vlastele kojoj su ogledni primjer Bribirci. Izvanredno smješteni utvrdim uporištima u zaleđu Zadra i Šibenika; od Grgura u 30-im godinama XIII. st,

7



do Mladena II. stotinu godina kasnije, Bribirci svojim kneževanjem u dalmatinskimgradovima stvaraju jedinstven politički prostor na istočnom Jadranu. Oko godine1300. i u vrijeme Pavla I. njihova politička moć je na vrhuncu. Za vrijemedinastičkog sukoba Arpadovića i Anžuvinaca potkraj XIII. st. moć Bribiraca jenaglo ojačala te su proširili svoju vlast na Bosnu i Hum.Ipak, intenzivna uloga Bribiraca nije trajala dugo. U sukobu oko Zadra, Bribirci senisu mogli suprotstaviti moćnoj Veneciji (1313. su se Mlećani oko Zadra sporili sAnžuvincem Karlom I, ali grad se oslanja na Pavla I.), a desetak godina kasnije(Mladenov poraz kod Blizne 1322.) ni anžuvinskom centralizmu (tada počinje

jačati Bosna pod Stjepanom II. Kotromanićem).Kasnije su Anžuvinci potisnuli Bribirce s Jadrana.

Četrnaesto stoljeće (prijelaz iz razvijenog u kasni srednji vijek)

Karlo I. Karlo je za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen kao dvanaestogodišnjak.Pretendenti na prijestolje bili su još napuljski Karlo II, Oton Bavarski5 i češki kralj Većeslav6

II. Njega je većina ugarski velikaša dovela u Stolni Biograd i okrunila za kralja Ladislava V.nakon toga izbio je građanski rat između dva kralja. Ladislav je 1304. napustio Ugarsku, augarski velikaši su za novog kralja okrunili Otona Bavarskog. Njegova je stranka bilaslabija pa je pošao po pomoć vojvodi Ladislavu Aporu7 u Erdelj, ali taj mu je oteo krunu sv.Stjepana i bacio ga u tamnicu gdje je ostao do 1308. kada je napustio prava na ugarskukrunu i vratio se kući. Tada se kao pretendent javio i srpski raskralj Stefan Dragutin,rođak Arpadovića. On je htio svojeg sina okruniti za ugarskog kralja, ali Karlo je pobijediou ratu u Srijemu te je ta epizoda bila završena.U Hrvatskoj Karlo nikad nije uspio potpuno učvrstiti svoju vlast. Velikaši su priznavalikraljev, ali inače su gotovo nezavisno vladali u svojim područjima. Najjači su u to vrijemebili Bribirci, a naročito njihov starješina ban Hrvata i gospodar Bosne Pavao Bribirac. On jeumro 1312, (usred pobune Zadra protiv Mlečana koju je sam potaknuo) ostavivši sveposjede i bansku čast sinu Mladenu. Mladen nije uspio dovršiti rat protiv Mlečana pa se

Zadar ponovno vratio pod njihovu upravu. Republika je ubrzo našla ljude u Šibeniku i Trogiru koji su oba grada pobunili protiv Mladena. Njima su se pridružili vojvoda Nelipić iMladenov brat Pavao jer je njemu bila obećana banska čast. Rat je završio bitkom kodBlizne u Poljicama 1322. gdje je Mladen poražen. Da bi vratio mir u Hrvatsku, sam je Karlostigao u Knin i poveo Mladena sa sobom u Ugarsku, a banom imenovao dotadašnjegslavonskog bana Ivana Babonića. Hrvatska se nije pomirila s tim te je krenula u oružaniotpor protiv kralja. Vođa im je bio vojvoda Nelipić. Nakon rata samo su još Krčki knezovi iSlavonija priznavali kralja. To je iskoristila Venecija, a bosanski ban Stjepan Kotromanić jepod svoju vlast stavio cijelo područje između Cetine i Neretve, Imotski, Dumno, Livno iGlamoč.Pred kraj vladavine Karlo je pokušao proširiti svoju vlast na temelju rodbinskih veza. UNapulj je poslao sina Andriju kojeg je zaručio za Ivanu, unuku napuljskog kralja Roberta.Kralj je izgubio sina te se Karlo nadao da će nasljednik na napuljskom prijestolju bitiupravo njegov sin. Nakon toga pokušao je kao nasljednika na poljskom prijestoljuprogurati starijeg sina Ludovika. Karlova žena Jelisaveta je bila sestra poljskog kraljaKazimira, a taj nije imao djece. Svoju vlast Karlo je proširio i osvojenjem Beograda 1319.umro je 1342.

U prvoj trećini XIV. st. Hrvatska gubi gotovo sav istočnojadranski prostor. Ono što je Venecija pripremala u XIII. st. sada je i ostvarila. Izvan njezina posjeda ostao jesamo Senj Krčkih knezova. Kasnije, Zadarski mir 1358. uklanja mletačku vlast sistočnog Jadrana na pedesetak godina; do 1409. Prema sredini XIV. st. primjetno

je da su na gotovo čitavom prostoru hrvatskih zemalja društvene grupe staleški

5 sin Beline kćeri Jelisavete.6 Sin Kunigunde, unuke Bele IV. i češkog kralja Přemysla Otakara II.7 Apor je krunu zadržao sve do 1310. kad je Karlo napokon bio punopravno okrunjen za ugarsko-hrvatskogkralja.

8



određene, njihov opseg zatvoren. Nagli gospodarski rast istočnojadranskihgradova, od Senja, preko Zadra do Dubrovnika, druga je primjetna značajkačetrnaestog stoljeća. Nova, anžuvinska, dinastija dolazi na ugarsko-hrvatskoprijestolje 1301.Anžuvinska zamisao o jakoj kraljevskoj vlasti prije svega iziskuje uklanjanje svihprotivnika u redovima faudalne vlastele koji bi kraljevski uspon mogli osporiti ilibarem otežati. Ta anžuvinska osnova napose pogađa moćne Bribirce u Hrvatskoj.Da bi kralj, za razliku od tromih Arpadovića, mogao uistinu vladati u Hrvatskoj iDalmaciji, valja ukloniti Bribirca Mladena II. Posljedice bitke kod Blizne 1322. bilesu dvojbene za sve sudionike, osim za Veneciju. Bribirci su i dalje vladaliBribirom, Ostrovicom i Klisom, ali nakon 1322 bila im je onemogućena bilo kakvasamostalna djelatnost na jadranskoj obali. Porazom Bribiraca ni Karlo nije ništadobio. Trećim najvažnijim tvrdim gradom u obrambenom trokutu između Zrmanjei Krke, Kninom vlada Nelipac, pa ugarski kralj ne može prijeći Dinaride i stići do

Jadrana. Padom Mladena II. Venecija je izgubila jedinog protivnika na Jadranu tenjezinu vlast priznaju Trogir, Šibenik, Split, Nin i Pula (kao posljednja).Godine 1344. umire knez Nelipac. Da bi mogao doprijeti iz Panonije do Jadrana,

Ludovik je najprije morao zavladati trokutom utvrda Ostrovica – Knin – Klis.Nelipčeva udovica Vladislava je u početku u Kninu nastavila s otporom, ali je Knin1345. došao pod vlast Ludovika Anžuvinca.Zadrani u to vrijeme nisu uočavali strateške slabosti Ludovika pa su 1345. još

jednom, sedmi put, ustali protiv Mletačke Republike, očekujući pomoćkontinentalnog vladara. Do proljeća sljedeće godine, Ludovik je mogao graduupućivati samo prazna obećanja, a kad je napokon stigao pod opsjednuti grad,njegova je vojska bila poražena. Venecija je 1348. nametnula Zadru mirovniugovor s teškim odredbama, a Ludovik je godinu kasnije morao sklopitiosmogodišnje primirje s Republikom.

Za trajanja primirja s Venecijom mijenjali su se prostorno-politički odnosi na

središnjem dijelu istočnog Jadrana. U srpnju 1347. skrbnik bribirskog kneza JurjaIII, Grgur II, prepustio je Ludoviku Ostrovicu i za nju u zamjenu dobio Zrin uSlavoniji. U tom trenutku Mladen III. je još uvijek vladao Klisom, ali umro je1.V.1348.Mir u Zadru. Nakon isteka primirja Ludovik je obnovio rat s Venecijom. Ratnimoperacijama u sjevernoj Italiji pogodio je središte Republike, a na istočnom

Jadranu njegove su čete napadale zaleđa dalmatinskih gradova. Time je bilaslomljena moć Mletačke Republike. Ona je morala pristati na mir s Ludovikom.Mir je sklopljen u Zadru, u sakristiji samostana sv. Frane, 18.II.1358. Venecija semorala odreći istočnojadranskih posjeda od sredine Kvarnera do granica Drača, adužd naslova dux Dalmatie et Croatie. Svi gradove na istočnoj jadranskoj obali

(od Osora do Dubrovnika) te otoci, kao i dijelovi Dalmacije priključuju sehrvatskom kraljevstvu. Izvan opsega kraljevstva ostala je samo Istra.

Dojam o sigurnosti zemalja krune svetog Stjepana i hrvatskog kraljevstva, što sesada protezalo od Drave do Jadrana, temeljio se na činjenici da ih u Ludovikovurazdoblju uistinu nitko nije ugrožavao. Ali Osmanlije su već na početkuLudovikova vladanja osvojili utvrdu Cimpe kod grada Galipolja, a nešto kasnije itaj grad. Kasnije osvajaju Hadrianopolis, a Bizantsko Carstvo već je svedeno nasam Carigrad. Kako je nakon smrti Stefana Dušana (1355.) oslabila i Srbija, Turcina jugu Balkana nisu imali primjerena protivnika te su kretali prema zapadu. Uzto je mir Tvrtka I. (Bosna) bio samo prividan, a još više suzdržanost Mletaka. Sveto Ludovik nije primijetio kao prijetnju svojoj kraljevini.

Nije shvaćao Osmanlije kao ozbiljnu prijetnju čak ni kad je osobno, uz papuUrbana V. raspravljao s Ivanom V. Paleologom, Bizantskim carem. Nije ni mogao,

9



jer u razgovorima su prevladavala pitanja crkvene unije, više nego politička ivojna. Kad se Ivan V. vratio u Carigrad Turci su već izvojevali prvu od trijupobjeda, kod Černomena na Marici (1371.), što će im otvoriti brada Balkanskogpoluotoka.Ludovika je više zanimala prijetnja koja mu je dolazila od Venecije te se uključio urat protiv Mlećana 1378. koji je započeo zbog spora oko otoka Tenedosa. Mirom u

Torinu 1381. Ludovik je potvrdio svoje jadranske uspjehe.Osim vanjskopolitičkih neprijatelja nije primijetio ni one unutarnje što će, nakonnjegove smrti, dovesti do slabljenja kraljevske vlasti i uzletu vlastele.

Ludovik I. Veliki. Prvi pothvat mladog kralja bilo je uređenje Hrvatske. Nakon smrtivojvode Nelipića u Kninu je, u ime malodobnog sina Ivana, ostala vladati njegova ženaVladislava. Ona se uspjela oduprijeti banu Nikoli, ali kad je Ludovik stigao do Bihaća s30.000 ljudi, Vladislava mu se poklonila i predala Knin. Na vijest da je kralj u blizini, Zadarse pobunio protiv Mletačke vlasti. Kralj je pod grad stigao sa 100.000 ljudi, ali bio jepotučen te se vrati u Ugarsku. Grad se odupirao još dvije godine, ali zatim se moraopredati Veneciji. Usred rata protiv Venecije pod Zadrom, Ludovik je primio vijest da je uNapulju ubijen njegov brat Andrija. Osvetio se osvajanjem čitavog napuljskog kraljevstva

koje je kasnije bio primoran vratiti kraljici Ivani. Dok je kralj boravio u Napulju, srpski kralj(samoproglašeni car Srba i Grka) Stefan Dušan krene u osvajanje Bosne koju je držao banStjepan Kotromanić. Nije uspio u svom pothvatu zbog intervencije Bizantinaca. Nakontoga Ludovik je oženio Jelisavetu, kćer bana Kotromanića koji je ubrzo umro i banovinuostavio posinku Tvrtku. Ubrzo nakon toga umro je i Stefan Dušan, a moć srpske državepočela je opadati. Godine 1356. isteklo je osmogodišnje primirje između Ludovika iVenecije te je on započeo veliki rat za čitavu Dalmaciju koji se trebao voditi i natalijanskom zemljištu. Skupio je veliku vojsku objavivši da ide u rat protiv Srba, ali kad seokrenuo prema Veneciji, ona je ponudila mir uz uvjet da će kralju predati sve dalmatinskegradove osim Zadra. Kralj je odbio takvo rješenje i rat je potrajao dvije godine. UHrvatskoj i Dalmaciji vojsku je vodio ban Ivan Čuz iz Ludbrega. Venecija je naposljetkupristala na mir u Zadru (1358.) kojim se odrekla svih dalmatinskih gradova i otoka odpolovice Kvarnera do grada Drača. Nakon rata s Venecijom, Ludovik je ratovao i protivSrbije, Tvrtka, bosanskog bana te Bugara. Godine 1370. Ludovik je u Krakovu okrunjen iza poljskog kralja te je tako postao gotovo najmoćnijim vladarom u Europi.Uslijed tih osvajanja u Europi se pojavila nova vojna sila, Turci Osmanlije. Prvi koji im sesuprotstavio bio je srpski kralj Vukašin8, ali je kod Črnomena na Marici 1371. kraljpobijeđen i sve su zemlje južno od Kosova polja pale pod tursku vlast. Iste godine umro jeStefan Uroš, posljednji iz dinastije Nemanjića i gospodar sjevernog dijela Srbije. To je kaosvoju priliku vidio bosanski ban Tvrtko koji je s Nemanjićima bio u rodbinskoj vezi. Ubrzo je Tvrtko vladao na jugu preko Huma do Kotora i današnjeg Nikšića, a na istoku do Raške.Odlučio je obnoviti kraljevstvo Nemanjića pa se 1377. na grobu sv. Save dao okruniti«sugubim vijencem» kao Stefan Tvrtko, kralj Srbije, Bosne, Primorja, Huma, Donjeg Kraja iZapadnih Strana…Ludovik je umro 11.09.1382. ostavivši dvije malodobne kćeri, Marija je bila zaručnica

češkog kraljevića Žigmunda Luksemburškog; mlađa kćer zvala se Hedviga.Marija. Odmah nakon pokopa Ludovika, velikaši su za kralja okrunili njegovu kćer Marijukoja je tada imala dvanaest godina; umjesto nje vladala je kraljica-majka JelisavetaKotromanić. Poljski velikaši su se odupirali Mariji, a nakon poduljih pregovora okrunili sumlađu Ludovikovu kćer za poljsku kraljicu. Kad se Hedviga udala za litvanskog knezaLadislava Jagela osnovana je poljska kraljevska dinastija Jagelovića.U Hrvatskoj je Stjepan Tvrtko htio svoje kraljevstvo proširiti od Jadranskog mora do Drave.Da bi to postigao, počeo je nagovarati velikaše da se odvoje od ugarske krune. Kad su uBudimu saznali za njegove namjere odlučila je kraljica Jelisaveta osobno s kćerkom otići uHrvatsku. Kad su stigle, u Vrani se digla pobuna, ali je propala. Naposljetku je Tvrtkupredan Kotor, te je tako bosanski kralj umiren. Ženska vlast ipak je još uvijekuznemirivala velikaše. Predvodnici pobune bili su braća Horvati: Pavao, Ivaniš i Ladislav.

8 Vukašinov sin Marko je postao turskim vazalom – Kraljević Marko.

10



Oni su kralja potražili u Napulju; Karla Dračkog, a u to vrijeme i Žigmund Luksemburški jeprovalio u Ugarsku i primorao dvor da ga vjenča s Marijom.

Karlo II. Za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen je 1385, ali ne vladao samo dva mjeseca.Kraljica Jelisaveta i Nikola Gorjanski (njezin najbliži savjetnik) dali su ga pogubiti. Ponovno je za kraljicu okrunjena Marija. Ona, njena majka, Gorjanski i Blaž Forgač koji je ubio kralja

bili su zarobljeni u blizini Đakova. Blaž i Nikola su pogubljeni, a kraljice su odvedene uNovigrad na moru. Tamo je Jelisaveta zadavljena, a Marija pošteđena kao nedužna.

Nakon Ludovikove smrti 1382. u Hrvatskoj se razbuktao otpor faudalacaprotiv centralne vlasti. Tome se pridružila i Bosna Tvrtka I. dok Turcipojačavaju pritisak i 1389. ruše srpsku državu na Kosovu. MletačkaRepublika zasada ostaje pritajena. Na ugarsko-hrvatsko prijestolje dolaziluksemburška dinastija; Žigmund koji je vladao pedeset godina (od 1387.).Žigmund Luksemburški. Kad je Žigmund saznao za te događaje, odmah je stigao uUgarsku gdje je 1387. okrunjen za kralja. Upotrijebio je oružanu snagu kako bi Marijuizvukao iz novigradske tamnice gdje ju je držao ban Ivan od Paližne.Borbe unutar kraljevstva prekinulo je napredovanje Turaka. Na Kosovu polju došlo je naVidov-dan 1389. do velike bitke u kojoj je poginuo sultan Murat, ali i srpski knez Lazar.Ipak su pobijedili Turci pod vodstvom Muratova sina Bajazida I. Tom pobjedom Turci susebi otvorili put na Bosnu, Bugarsku i Podunavlje.Unatoč turskom napredovanju, bosanski kralj Tvrtko nije stao u širenju svoje vlasti. Ubrzo je pod sobom imao cijelu Hrvatsku južno od Velebita s gradovima Kninom, Ostrovicom iKlisom, Omiš, Split, Trogir, Šibenik. Svoju vlast ipak nije uspio utvrditi jer je umro već1391. tvrtka je naslijedio nećak Stjepan Dabiša. On je sa Žigmundom sklopio mir uĐakovu kojim se obvezao da će svoju državu ostaviti njemu nakon svoje smrti. Vratio jeŽigmundu dijelove Hrvatske i Dalmacije što ih je osvojio Tvrtko, ali nakon smrti bosanskivelikaši nisu poštivali kraljevu odluku te je Bosnom neko vrijeme vladala njegova udovica Jelena Gruba. Za novog kralja izabran je Stjepan Ostoja, nezakoniti sin kralja Tvrtka, aumjesto njega vladali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović.

Za to vrijeme umrla je kraljica Marija, a Žigmund je krenuo na Bajazida stežnjom da uništi Tursko Carstvo u Europi. U bitci kod Nikopolja sultan je nadmoćnopobijedio (1396.).Nakon bitke kod Nikopolja dugo se nije znalo što se dogodilo s kraljem Žigmundom ni da li je uopće živ. Zato je skupina velikaša pod vodstvom Stjepana Lackovića od Čakovca zanovog kralja okrunila Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Kad se Žigmund vratio pozvao jeone koji su okrunili Ladislava u Križevce na sabor uz obećanje da im se ništa loše nećedogoditi. Unatoč tom obećanju, došlo je do svađe na saboru i ubijeni su Stjepan Lacković injegovi privrženici. Na to je u Hrvatskoj došlo do velike pobune kojoj je pridružila i Bosnapod Hrvojem Vukčićem. Žigmund je 1401. uhvaćen u Višegradu, svrgnut s prijestolja izatvoren u gradu Šiklošu, a za kralja je ponovno okrunjen Ladislav Napuljski iako sevećina plemstva izmirila s Žigmundom. Već treći mjesec vladavine novi se kralj vratio uNapulj, a vojvodu Hrvoja je imenovao splitskim hercegom i svojim namjesnikom u

Hrvatskoj i Dalmaciji.Nakon što je u Bosni svrgnut Stjepan Ostoja, a za kralja proglašen zakoniti Tvrtkov sinStjepan Tvrtko II. Tvrtković, Žigmund je krenuo u rat protiv Bosne. U međuvremenuoženio se Barbarom, kćerkom grofa Hermana Celjskog9. Kako ratovi protiv Bosne nisu biliuspješni, Žigmund je pozvao u pomoć papu te je tako sakupio priličnu vojsku. Godine1408. zarobljen je kralj Stjepan Tvrtko II. te mnogi velikaši. Napokon je cijela Hrvatskapriznala Žigmunda za kralja. Nakon toga je Ladislav Napuljski predao svoja prava naDalmaciju za 100.000 dukata Veneciji. Žigmund je za Dalmaciju vodio Prvi mletački rat(141110-1413) i Drugi mletački rat (1418-1420), ali bezuspješno.Godine 1418. umire bosanski kralj Stjepan Ostoja; naslijedio ga je sin Stjepan Ostojić koga je uskoro zamijenio Stjepan Tvrtko II. Tvrtković. Dok se bosanski kralj pripremao na borbuprotiv kneza Ivaniša Nelipčića u korist Venecije, u Bosnu su provalili Turci. Njihova navalaprimorala je bosanskog kralja i srpskog despota Stefana Lazarevića da se približe

9 Vjenčanje je bilo u Krapini, a Celjski je tada bio grof Varaždina i gotovo čitavog Hrvatskog zagorja.10 Iste godine Žigmund je postao i njemačkim kraljem.

11



Žigmundu. Lazarević mu je čak obećao Beograd nakon svoje smrti što je njegovnasljednik Đurađ Branković i ispunio. Na vijest o smrti Lazarevića, sultan Murat II. jeprovalio u Srbiju i osvojio Kruševac (tadašnja srpska prijestolnica) i Golubac. Žigmund jepokušao vratiti Golubac, ali nije uspio. Nakon toga ponovno je otišao iz zemlje, a upravu je ostavio u rukama kraljice Barbare11, tasta bana Hermana Celjskog i šurjaka NikoleGorjanovića. Za to vrijeme (1433.) Žigmund je u Rimu okrunjen za cara, a s Mlečanima je

uredio primirje kojim je riješeno pitanje Dalmacije u Mletačku korist za više stoljeća. U tovrijeme ban u Hrvatskoj bio je Krčki knez Nikola Frankopan, a posjedovao je gotovo čitavuHrvatsku. Slavonski ban bio je Herman Celjski, a između dva roda dolazilo je do razmirica.Nakon smrti bana Nikole njegovih devet sinova osnovali su grane frankopanske porodicekoje će igrati značajnu ulogu u Hrvatskoj do polovice XVII. st.Kraj Žibmundova vladanja bio je pun unutarnjih nemira. Umro je Ivaniš Nelipčić, a svenjegove posjede trebali su naslijediti kći Katarina i njezin muž Ivan Frankopan. AliŽigmund je zahtijevao da se sve preda njemu. Ivan to nije prihvatio i tako je 1436.buknuo građanski rat. Ban Frankopan je iznenada umro i svi njegovi posjedi su prešli uruke bana Matka Talovca. Kralj Žigmund je umor u Moravskoj 1437.

Sukob triju dinastija; Anžuvinaca, Luksemburžana i Kotromanića najjače seočitovao u dalmatinskim gradovima koji su pokušavali zadržati anžuvinski mirizrazima dinastičke odanosti i pokušajem međugradskog saveza.Žigmunt je pohodom na Bosnu 1408. uspio svladati otpor bosanskih feudalacakojima je na čelu bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a razriješio je i dinastičko dvovlašćeAnžuvinaca i Luksemburžana u Hrvatskoj. Poraženi dinastički kandidat LadislavNapuljski prodao je 1409. Veneciji svoja prava na Dalmaciju, a Hrvoje je 1414. uBosnu doveo Turke.Venecija između 1409. i 1420. obnavlja svoju vlast nad Dalmacijom (samo jeDubrovački prostor izbjegao podvrgavanju Mlećanima i njegov je prostorrazdvajao mletački posjed na dva dijela12), a istodobno se na hrvatskom prostorupojavljuju turske čete (već 1415.).

Turskim nadiranjem rasla je i obrambena važnost ugarsko-hrvatskih kraljeva.

Budim je postao uporištem otpora. Žigmunt je 1396. s vojskom francuskihvitezova krenuo prema jugu Balkanskog poluotoka, ali je kog Nikopolja teškoporažen. Ubrzo su Srbija i Bosna bile primorane prihvatiti vazalni odnos premabudimskom vladaru. Ipak sve je pokazalo da je osamljeni ugarsko-hrvatski vladarbio previše slab pred Osmanlijama, a stanje je pogoršavala činjenica da su snagekoje su ga pomagale, pape, Habsburgovci, Venecija, bile sporedne i njihovapotpora gotovo zanemarujuća.

Albert Habsburgovac. Za novog kralja izabran je Žigmundov zet, muž njegove jedinice Jelisavete. Turci su zadavali mnogo glavobolja srpskom despotu Đurađu pa je zatražiopomoć od Alberta. Sazvan je sabor u Budimu na kojem je utvrđeno da kralj ne možekrenuti u ratni pohod ni donijeti nikakvu važnu odluku bez potvrde tog sabora. Albert se

odazvao Đurađu, ali njegov pohod nije bio od velikog značaja. Kralj je ubrzo i umro odkuge koja je harala u vojsci. Prije smrti obnovio je Severinsku banovinu u jugoistočnojUgarskoj, a kao bana postavio je Rumunja Janka Hunyadija13.

Vladislav Jagelović. Nakon kraljeve smrti ponovno se javilo pitanje nasljedstva. Imao jedvije kćeri (Ana i Jelisaveta), a žena Jelisaveta bila je trudna. Kraljica se nadala da ćeroditi sina te je uz pomoć dvorkinje tajno pribavila krunu sv. Stjepana. Mnogi supodržavali kraljicu, ali većina je htjela odraslog i sposobnog kralja koji će se moćisuprotstaviti Turcima. Jedni su htjeli da se za kralja izabere sin srpskog despota ĐurađaLazar, ali za kralja je ipak izabran šesnaestogodišnji poljski kralj Vladislav Jagelović. Dokse krunio novi kralj, kraljica Jelisaveta rodila je Ladislava Postuma koji je uskoro okrunjenkrunom sv. Stjepana. U međuvremenu je Vladislav stigao u Budim te mu se priklonila

11 Medvedgradska «crna kraljica».12 to su bili temelji Dubrovačke Republike13 narodno – Sibinjanin Janko

12



većina velikaša. Krunidba Ladislava je proglašena bezvrijednom te je za kralja okrunjenVladislav Jagelović.Stranačke borbe je vrlo dobro iskoristio sultan Murat II. te je počeo opsjedati Beograd koji je branio vranski prior Ivan Talovac. Murat nije uspio osvojiti grad. To je omogućilo ponovne borbe oko prijestolja, tj. obračun Vladislava s Jelisavetom. Nju jenapustila većina pristaša pa se okrenula njemačkom kralju Fridriku III. Habsburgovcu koji

je samo čekao priliku. Jelisaveta mu je poslala krunu sv. Stjepana i malog Ladislava naodgajanje. Na to je započeo građanski rat u kojem je najviše stradao Zagreb. Mirom jeuređeno da će Vladislav Jagelović vladati do smrti, a naslijedit će ga Ladislav Postum. Zavrijeme građanskog rata Bosna je Hrvatskoj oduzela Krajinu između Cetine i Neretve sOmišom i Poljičkom župom.Veliki turski rat (1443. – 1444.) započet je sa ciljem sa se Turci potpuno izbace iz Europe.Plan je nastao na temelju dvogodišnjeg uspješnog ratovanja Janka Nunyadija, a pridružilisu mu se kardinal Julijan Cesarini, bosanski kralj Stjepan Tvrtko II. i srpski despot ĐurađBranković. Godine 1443. Hunyadi je uspio prodrijeti sve do Sofije pobijedivši u nekolikoodlučnih bitaka, ali velika hladnoća i glad primorali su ga na povlačenje. Sultan Murat II. jeponudio mir koji je sklopljen u Segedinu 1444.Čim je mir potpisan, počeo je kardinal Cesarini nagovarati na novi rat tvrdeći da prisegedane «nevjernicima» ne vrijede. Kralj Vladislav i Janko su krenuli niz Dunav do Varne, ali

sultan Murat je imao 40.000 ljudi te je ta bitka bila izgubljena. Vladislav je poginuo.

Ladislav V. i gubernator Janko Hunyadi. Sada je trebao zavladati Ladislav Postum, aliFridrik III. ga nije htio izručiti, kao ni krunu sv. Stjepana. Tako je za gubernatora izabran Janko Hunyadi te mu je predana sva vlast. Fridrik još uvijek nije izručivao Ladislava, ali Janku se i nije žurilo s novog položaja. Radije se okrenuo na Turke te je 1448. došlo dotrodnevne bitke na Kolovu polju kod Varne. Ugarsko-hrvatska vojska je bila potpunoporažena te je Đurađ Branković dao uhvatiti Janka i baciti ga u tamnicu u Smenderevuodakle se ovaj nakon dva mjeseca uspio osloboditi i sklopiti trogodišnje primirje s novimsultanom Mehmedom II. Austrijski staleži su primorali Fridrika na izručenje Ladislava koji je tada imao dvanaest godina. On je nastanio u Beču i preuzeo vlast u Austriji, Češkoj,Ugarskoj i Hrvatskoj, ali na svakom položaju imao je upravitelja tako da gotovo nijevladao osobno. Za odgojitelja je mladom kralju poslan knez Ulrik Celjski.Unutar Hrvatske Celjski nisu bili popularni. Fridrik i Ulrik su nakon smrti Matka Talovcaprigrabili slavonsko banstvo te počeli otimati imanja Talovcima i zagrebačkoj biskupiji.Kad je nasilje Celjskih eskaliralo, sabor je naredio Janku Hunyadiju da ih pokori. On je(1446.) zauzeo Đurđevac, popalio Varaždin, udario na Štajersku, Međimurje i Koprivnicu.Celjski su predali oteta imanja i gradove, ali banska čast im je ostala iako su se trebalipokoravati Hunyadijevom rođaku Ivanu Székelyju14 koji je bio vranski prior, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban i vicegubernator u Hrvatskoj.

Sultan Mehmed II. Fatih je 1453. osvojio Carigrad te je tako potpuno srušeno tisućljetnoBizantsko Carstvo. Godinu dana kasnije započeo je Janko Hunyadi rat protiv Turaka, ali smalo uspjeha. Papa Nikola V. mu je, zato, kao pomoć poslao legendarnog IvanaKapistrana koji je uspio oko sebe okupiti mnogo križara iz Austrije, Češke i Ugarske. Kad

je sultan pokušao osvojiti Beograd, te su ga snage porazile najprije na Savi i Dunavu, azatim i na kopnu. Ubrzo nakon toga Janko Hunyadi je umro (1456.).

Najistaknutijim vladarima XV. st, Žigmundu i Matijašu Korvinu, Hrvatska je bilasamo periferni aspekt njihove političke djelatnosti. Žigmund nije bio samougarsko-hrvatski kralj; on je, prije svega, bio njemačko-rimski car. Matijaš Korvin,pedesetak godina kasnije teži srednjoeuropskoj, korvinskoj monarhiji i carskomnaslovu, pa u uzaludnom sukobu s Habsburgovcima i Fridrikom III. iscrpljuje svojesnage. Žigmund i Hrvatska izgubili su dalmatinske gradove, ali on je i dalje nosionaslov kralja Dalmacije te je tako sačuvao barem dojam o cjelovitosti kraljevstva.Žigmundov odnos prema feudalcima bio je uvjetovan njegovim političkimpotrebama. Dugo i često izbivanje iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva i golema

novčana sredstva koja je trebao uvjetovali su potrebu za stvaranjem sloja sebi14 narodno – banović Sekula

13



odanih feudalaca koji neće ugrožavati njegovu krunu. Zato je on podupirao usponnovih dinasta među kojima su najistaknutiji bili Celjski i Talovci.Matijašev primjer bio je drugačiji. Prije svega, Matijaš nije poticao iz vlastelinskeobitelji nego iz redova srednjega plemstva. Na izbornom saboru u Pešti 1458, dokse tek izabrani kralj Matijaš još uvijek nalazio u Pragu kog Jurja Podjebradskog,velikaši su primorali gubernatora Mihajla Szilágyja da objavi dekret koji jeobvezivao kralja da na vlastiti trošak brani ugarsko kraljevstvo, a u isti mah muosporava pravo da plemstvu nameće bilo kakav porez. Kralj je oslonac tražio upojedincima koji su pripadali istom staležu kao i on. Aristokracija se odupiralaMatijaševoj centralizaciji da bi sačuvala staleški položaj i materijalne interese.Pripadnici korvinskog kruga, podrijetlom iz plemićkog staleža, odupirali su seapsolutizmu iz ideoloških razloga. Na čelu njihova otpora bili su Ivan Vitez odSredne i Ivan Česmički.

Matijaš Korvin. U međuvremenu je Ulrih Celjski, nakon smrti bana Petra Talovca,prigrabio njegova imanja i svu Hrvatsku osim Klisa i frankopanskih posjeda. Za novogbana postavljen je Ladislav Hunyadi, sin Janka koji je 1456. dao pogubiti Ulriha uBeogradu. Time je izumrla obitelj Celjski. Nešto kasnije te godine umro je i Ulrihov tast,srpski despot Đurađ Branković. Smrt svojeg odgojitelja ubrzo je osvetio mladi kraljLadislav. Dao je pogubiti Ladislava Hunyadija. Nakon toga uzeo je kao taoca mlađeg Jankova sina Matijaša te je s njim pobjegao u Prag. Osam mjeseci kasnije tamo je i umro.Godine 1458. za novog kralja je izabran Hunyadijev sin Matijaš koji se naziva i Korvin15. Tada mu je bilo petnaest godina. Prvi zadatak bilo mu je uređenje unutarnjih prilika ukraljevstvu gdje su se još uvijek osjećale posljedice Celjskih, a bosanski kralj Stjepantomaš, herceg Stjepan Vukčić i Venecija otimali su se za posjede. Hrvatsko-dalmatinskimbanom imenovao je Pavla Špirančića. Njemački kralj Fridrik III. napokon je vratio krunu sv.Stjepana uz odštetu od 80.000 dukata, a Matijaš primi obvezu da će ga Fridrik ili njegovinasljednici naslijediti na ugarsko-hrvatskom prijestolju ako ne bi imao nasljednika.Godine 1459. Srbija je potpuno pala pod tursku vlast, a zatim je došao red na Bosnu. Tu jevladao Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. Kralj se uzdao samo u pomoć pape i

kralja Matijaša. Ali, dok je Matijaš bio u pregovorima s Fridrikom III, upao je Mehmed II. uBosnu i pokorio prijestolnisu Bobovac, Jajce, a zatim i Ključ gdje se sklonio kralj. Kad jepao i Ključ, sultan je Stjepana Tomaša dao pogubiti pred Jajce. Slobodna je ostala jedinoHercegovina gdje je vladao Stjepan Vukčić. Matijaš je oslobodio Jajce, a idućih godina isvu Bosnu. Tada je osnovao Jajačku i Srebrnički banovinu koje su bila važan dio njegovogobrambenog sustava.Nakon pada Žbosne, Turci su neprekodno provaljivali u Hrvatsku. Godine 1469. već je bilotoliko teško da su se pojedini velikaši počeli obraćati za pomoć Veneciji i njemačkomkralju Fridriku III. Matijaš se bojao da bi Frankopani mogli predati Senj Veneciji. U taj jegrad poslao kapetana Blaža Podmanickoga s vojskom, a on je Frankopanima oduzeo Senji tamo uspostavio kapetaniju. Gubitak Senja bio je velik udarac za knezove te je došlo dorazmirice između Frankopana i Matijaša, a posebno kad im je kralj oduzeo i čitavoprimorje od Trsata i Senja te Vinodol. Tako su se Frankopani obratili Veneciji te joj predali

Krk.Godine 1472. Matijaš je za bosanskog kralja imenovao Nikolu Iločkoga. Njegov zadatakbio je da Turcima preotme preostali dio Bosne, ali ovaj to nije uspio izvršiti. NakonNikoline smrti Matijaš je sam provalio u Bosnu i stigao sve do Sarajeva, ali uspjeh je biotek privremen. Matijaš je umro za vrijeme rata s Fridrikom III. 1490. u 47 godini života.Kralj je bio oženjen tri puta, ali ni jedna žena nije mu rodila dijete. Imao je samonezakonitog sina Ivaniša kojemu je na sve načine pokušavao osigurati nasljedstvo, ali tomu nije potpuno uspjelo.Kao kandidati za prijestolje javili su se češki kralj Vladislav Jagelović, njegov mlađi bratpoljski kraljević Ivan Albert i njemački kralj Maksimilijan.Ivan Vitez je bio osobom najvećeg kraljevog povjerenja, pouzdanik njegova ocaIvana Hunyadija. Nakon Matijaševa izbora za kralja postao je kancelarom

15 Prema gavranu koji je bio u grbu obitelji Hunyadi.

14



kraljevstva i ostrogonskim nadbiskupom. Upravo je on okrunio Matijaša krunomsv. Stjepana 1465.Vitezov nećak Ivan Česmički ili Janus Pannonius, bio je pjesnik i osoba iz najužegkraljevog kruga. Ipak su obojica bili protiv Matijaša u vrijeme pobune 1471.Sve jače Matijaševo priklanjanje apsolutističkom ponašanju izazvalo je otporaristokracije i humanističkog kruga oko kralja. Vitezov cilj bio je jak vladar nadvoru, a ne kralj-apsolutist s neograničenom vlašću – parlamentarna monarhija ukojoj staleški sabor uz kralja sudjeluje u upravljanju državom.Ljeti 1471, na saboru u Budimu, kralj se obvezao da će svake godine sazivatisabor i da neće raspisivati izvanredne poreze bez njegova pristanka.Pobuna je završila slomom i smrću oba Ivana. Vitez je bačen u tamnicu potkraj1471, a iduće godine je umro; na slobodi. Ivan Česmički je pobjegao uMedvedgrad Ivanu Thuzu, a 1472. tamo je i umro.

Desetak godina poslije, 1481, kralj je na «općem sudištu» u Zagrebu optužioFrankopane, Zrinske i Blagajske da su spram nižega plemstva zločinci i otimali,zaprijetivši im najoštrijim kaznama. Sve je završilo kraljevim poništavanjem svih

osuda i suglasnošću staleža za nove poreze u Slavoniji.

Jedina europska snaga koja se u sredini XV. st. nastojala uključiti u otpor Turcimabilo je papinstvo. Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) obvezao se na križarski ratprotiv Turaka, a 1459. je u Mantovi sazvao skup europskih vladara nastojećiublažiti njihove međusobne razmirice kako bi zajednički mogli ratovati protivOsmanlija. Iduće godine pozvao je zapadnu Europu u rat, ali od svega nije biloništa. Nakon pada srpske despotovine 1459. Turci su krenuli na Bosnu pa je Pio II.pokušao pomoći. Njegov je legat 1461. okrunio novog bosanskog kralja Stjepana

Tomaševića, a ujedno su se ublažavale suprotnosti bosanskog i ugarskog dvora;Venecija je počela novčano pomagati Matijaša Korvina. Unatoč svemu, Turci su1463. srušili srednjovjekovnu Bosnu. Te iste godine Matijaš je sklopio mir s

Fridrikom III. te je habsburgovcima priznao pravo na ugarsko-hrvatsko prijestoljeako sam ne bi imao nasljednika. Kralj je sklopio i savez s Venecijom i križarski rat

je mogao početi.Plan je bio ovakav: Matijaš će biti nositelj pohoda na kopnu. Brodovlje će seokupiti u Anconi i napadi će se voditi simultano. Sve je propalo zbognezainteresiranosti Europe za križarski rat. Kad je u kolovozu 1464. u Anconiumro papa Pio II. pripreme za pohod bile su zauvijek prekinute.

Nakon pada srpske despotovine i bosanske države pod tursku vlast Budim je bio jedinim uporištem protuturskog otpora. Korvin je objektivno učinio onoliko koliko je mogao. Slijedio je Žigmundovu zamisao o obrambenim taborima te branio ono

što Osmanlije još nisu uspjele osvojiti da bi se tako spriječio njihov prodor premasrednjoj Europi. Potkraj 1463. Korvin je sam provalio u Bosnu u zauzeo Jajce nečekajući okupljanje križara u Anconi. Iste godine je osvojio Srebrnik i oblikovao

Jajačku i Srebrničku banovinu radi zaštite Slavonije i Ugarske. Dvjemabanovinama dodao je 1468. i Senjsku kapetaniju, pošto je Senj oduzeoFrankopanima. U obrambeni sustav ušli su i Ostrovica, Knin i Klis, ali on nijespriječio turska pustošenja u čitavom prostoru od Drave do Jadrana (čak i doSlovenije).

Smrt Matijaša Korvina 1490. i dolazak Jagelovića na vlast.Vladislav II. Češki kralj izabran je na saboru u Pešti dok se Ivaniš morao zadovoljiti čašćuslavonskog hercega te hrvatsko-dalmatinskog bana. Novi se kralj najprije obračunao s

drugim pretendentima na prijestolje. Vladislav je bio slab vladar, gotovo u potpunostiovisan o saboru. Frankopani su se ponovno dočepali Senja i primorja. Sve se primirilo kad je bosanski paša Jakub provalio u Hrvatsku, a otuda u Kranjsku i Korušku. Velikaši su ga

15



složno dočekali na Krbavskom polju gdje je 9.08.1493. došlo do velike bitke, pogubne zahrvatsku plemićku vojsku. Odmah nakon bitke, hrvatski velikaši su se počeli obraćati papii kralju Maksimilijanu za pomoć, jer od Vladislava to nisu mogli očekivati. Tada su se na ugarskom dvoru pojavile dvije stranke; jedna dvorska na čelu s TomomErdödyjem, a druga pod Lovrom Iločkim koji je težio zbacivanju Vladislava s prijestolja.Vladislav je ratom primorao Lovru na poslušnost.

Za to vrijeme se u Hrvatskoj opet kao herceg vratio Ivaniš Korvin. Bio je oženjenBeatricom Frankopan, a stolovali su u Bihaću i Krapini. Glavna mu je zadaća bila obranitihrvatsku zemlju od Turskoh napada. Nakon pobjede kod Jajca i oko Knina Ivaniš je umro(1504.) u Krapini. Sahranjen je u crkvi pavlinskog samostana u Lepoglavi.Uskoro nakon toga Vladislav je ušao u rat s Venecijom kao saveznik kralja Maksimilijana,a kao nagrada mu je obećana Dalmacija. Budući da je nadbiskup i kancelar Toma Erdödybio potajni privrženik Venecije, znao je spriječiti svaki udarac uperen na Mlečane tako da je Dalmacija i dalje ostala u njihovim rukama. Rat protiv Turaka se dalje nastavio;posebno je bila slavna pobjeda novog bana Petra Berislavića kod Dubice na Uni. Jednakotako se i Ugarska spremala u ratni pohod, ali vojska, većim dijelom seljaci, okrenula se navelikaše i plemstvo. Pokorio ih je erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski, porazivši njihova vođu Jurja Dózsu kod Temišvara. Maksimilijan i Vladimir su se sastali u Požunu i Beču 1515. teponovno sklopili nasljedni ugovor koji je Habsburgovcima obećavao ugarsko-hrvatsku

krunu u slučaju da kralj nema nasljednika. Za veće jamstvo se Ludovik zaručio s MarijomHabsburškom, a Ana, kći Vladislava II, Marijinim bratom Ferdinandom Habsburškim.

Ludovik II. Ubrzo nakon toga je Vladislav umro, a naslijedio ga je sin Ludovik iako mu jebilo tek deset godina. Država je sve više propadala, a između dvorskih stranaka subješnjele borbe. Nitko nije znao kako razriješiti nastalu situaciju, čak ni kad je Ludovik II.postao punoljetan te se oženio Marijom Habsburškom (1522.). Neprilike su iskoristili Turci.Ban Petar Berislavić ih je suzbijao, ali vrlo teško, posebno kad je jedina oaza u turskojvlasti ostalo Jajce. Ban je poginuo u bitci na planini Plješivici, između Korenice i Bihaća1520. Te je godine ustoličen i novi sultan Sulejman II. Odmah na početku vladanja zauzeo jeotok Rodos, Beograd kao «zlatni ključ» Ugarske i Slavonije, a zatim i Knin, Skradin,Ostrovicu dok je Klis odlučno branio Petar Kružić. Hrvati su se potpuno prikloniliFerdinandu Habsburškom koji ih je branio više od kralja Ludovika. Trebalo je braniti i Jajce. To je uspješno obavio Krsto Frankopan, sin kneza Bernardina (1525.). Godine 1526.okupljen je sabor u Križevcima gdje je Krsto pozvao na odcjepljenje Hrvatske od kraljaLudovika te da sebi potraži vladara koji će je znati zaštiti, tj. Ferdinanda. Budući da suneki velikaši bili više za pomoć od strane Venecije, sabor se razišao bez važnijihzaključaka. U isto vrijeme i Ugarska je bila na pragu građanskog rata, ali Sulejman je većkrenuo s 200.000 ljudi. Vrhovno zapovjedništvo nad vojskom preuzeo je nadbiskup Pavao Tomory te okupio oko 30.000 ljudi. Nisu pričekali hrvatsku vojsku pod KrstomFrankopanom nego su 29.08.1526. započeli bitku kod Mohača. Ugarska vojska jepotučena, poginuo je Pavao Tomory, a kralj Ludovik se u bijegu utopio u potoku Čeleju tesu Ugarska, Hrvatska i Češka ostale bez kralja.

Čitav skup društvenih preduvjeta nakon Matijaševe smrti postao je svenepogodnijim za organiziranje kraljevske vlasti i protuturskog otpora.Sam izbor Vladislava II. za kralja bio je plod procjene ugarskih staleža da ćeupravo on najmanje ugrožavati njihove staleške povlastice16. Tzv. krunidbenomzavjernicom (31.07.1490.) obvezao se da neće uvoditi nikakve novotarije kao što

je činio Matijaš te da će se suglasiti sa svime što odluče prelati i baruni.Dekretom ugarskog sabora (7.03.1492.) su ukinuti porezi Matijaša Korvina ivraćen je sustav iz vremena Žigmunda. Kralj više nije smio pozivati u rat izvandržave, a unutar nje samo ako se kraljeva plaćenička vojska ne bi moglaoduprijeti neprijatelju. Konačna prevlast feudalne oligarhije nad kraljevskomvlašću.

16 Korvinov sin Ivaniš je, nakon očeve smrti, sporazumom s Vladislavom II. dobio naslov slavonskog hercega, a1495. imenovan je banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. 1499. je imenovan doživotnim banom te ga je zapaladužnost ratovanja s Turcima. Najvažniji uspjeh na tom polju bila je pobjeda kod Jajca 1501. Umro je 1504.

16



Nakon isteka primirja što ga je 1483. Korvin bio sklopio sa sultanom, Turci su1491. poraženi kod Udbine, ali su 9.09.1493. teško porazili hrvatsku plemićkuvojsku na Krbavskom polju17. Fabregues kaže da je na Krbavskom polju«zarobljeno i pogubljeno čitavo hrvatsko plemstvo» te da u «čitavoj Hrvatskoj nijepreostao tko bi se mogao oduprijeti» Turcima. Točni podatci o sudionicima ižrtvama bitke su neujednačeni.

Nakon 1500. Jagelovići gotovo potpuno napuštaju ulogu organizatoraprotuturskog otpora te dužnost obrane prelazi na pojedince; Ivaniš Korvin, ŽarkoDražojević, Petar Berislavić, Ivan Karlović, Krsto Frankopan, Petar Kružić i dr18.

Uključivanje Vladislava II. u protuturski savez 1501. u kojem su sudjelovaliVenecija i papa Aleksandar IV. nije donijelo mnogo.Papa i Republika su obećali obilatu novčanu pomoć ugarsko-hrvatskom kralju(godišnje ukupno 140000 dukata).Unatoč savezu, Venecija je 1502. prihvatila primirje koje je ponudio sultan Bajazit

II. Republika je u ratu do tada pretrpjela velike gubitke na Peloponezu. To jenatjeralo i Vladislava II. na potpisivanje sedmogodišnjeg mira s Turcima; 1503.

Godine 1508. sklopljena je Liga u Cambraiju, na poticaj pape Julija II, caraMaksimilijana i kralja Luja XII. Cilj lige bilo je uništenje Mletačke Republike. Ona jeu jesen 1509. u Budim uputila svojega poslanika Pietra Pasqualiga da nabudimskom dvoru zastupa mletačke interese. Vladislav II. je pristupio Ligi (saboru Tathi 1510.) i tamo se obvezao na rat za Dalmaciju, ali Pasqualigo je dobroznao da kralj to neće učiniti. Za takav pohod nije imao novčanih sredstava, anovčano ga je pomagala upravo Venecija (prema protuturskom ugovoru) koja mu

je 1510. poslala 116000 dukata19.

Trogiranin Petar Berislavić ostvaruje crkvenu karijeru u Ugarskoj, diplomatsku nadvoru Vladislava II. U proljeće 1513. imenovan je upraviteljem banata Hrvatske,Dalmacije i Slavonije, a iduće godine i banom.Nakon cambraiske epizode dobio je zadatak obraniti dio krovinskog protuturskogsustava na potezu Jajce – Pounje – Cetina koji je Turcima priječio prodor uHrvatsku i Slavoniju. Uporište mu je bilo Jajce, ali on za takav otpor nijeraspolagao potrebnim preduvjetima. Nije ga pomagao kralj, Venecija je bilanepovjerljiva zbog Vladislavova stupanja u Cambraisku litu, a i Slavonski sabor jeodbio pomoć u obrani Hrvatske južno od Velebita ističući da su staleži po staromobičaju braniti samo svoju kraljevinu (pomogao je jedino papa Leon X. koje svremena na vrijeme slao novčanu pomoć).

Berislavić je, unatoč osamljenoj borbi, ustrajao sve do pogibije na Plješivici 1520.U vrijeme njegova banovanja Turci nisu osvojili ni jedan dio hrvatskog prostora.Nakon Berislavića, u još je nezavidnijoj situaciji bio ban Ivan Karlović. On je biodugogodišnji mletački kondotijer, a od 1521. hrvatski ban. Na dužnost kondotijeranatjerala ga je opća oskudica iako je i za taj posao dobio minimalnu plaću. Takonije mogao braniti Hrvatsku. Nakon zauzeća Beograda 1521, Sulejman I. je počeoostvarivati osnovu pritiska prema sjeveru i jugu Hrvatske. Napad je najprije17 Najstariji sačuvani zapis o bitci na Krbavskom polju sastavio je Antonio Fabregues 13.09.1493. (poslanik papeAleksandra VI. u Senju.18 Kako su Jagelovići bivali sve siromašnijima, sve su oskudnije podupirali vlastite banove koji su se okretalidrugim izvorima financija kako bi očuvali svoje od turskih provala. Tako je npr. Žarko Dražojević stupio uslužbu Mletačke Republike koja ga je financirala sa skromnih 20 dukata mjesečno; time je mogao izdržavati 25

konjanika. Nakon sklapanja primirja sa sultanom to je smanjeno na 12 dukata. Kasnije je ponovno primao po 20dukata, ali samo jer je Signoriji prepustio jedan svoj kaštel iznad Cetine.19 Kralj je lud!

17



usmjerio prema Hrvatskoj južno od Velebita gdje se Karlović nije mogaooduprijeti. Turci su 1522. zauzeli Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu. Kada je 1524.Karlović napustio bansku čast i dalje se nadao mletačkoj pomoći ne bi li zadržaosvoje glavno uporište, Obrovac, ali i ta su se očekivanja izjalovila. Turci suObrovac osvojili 1527. Godinu dana kasnije palo je Jajce i korvinski bedem bio jekonačno razoren. Turci su istodobno nakon pada Osijeka i poraza kod Mohača(1526) vršili pritisak na Slavoniju, a na jugu im se odupirao još samo Klis. Desetgodina kasnije osvojeni su Požega (1536), Klis (1537) te Nadin i Vrana uzadarskom zaleđu.

Bitkom na Mohačkom polju i pogibijom Ludovika II. ugasila se srednjovjekovnaugarsko-hrvatska država. Izumrla je obitelj Jagelovića te Budim više nije biopolitički oslonac hrvatskih zemalja. Počelo je nametanje za vlast, a tu se posebnoisticao habsburški Beč. Dolazak Habsburgovaca na hrvatsko, a zatim i ugarskoprijestolje najlakše je objasniti dinastičkim ugovorima od kojih su prvi sklopiliMatijaš Korvin i Fridrik III. 1463. te izborom nadvojvode Ferdinanda za hrvatskogkralja na saboru hrvatskih staleža u Cetinu 1.01.1527. Njega su izabrali hrvatski

staleži dok su slavonski na saboru u Dubravi kod Čazme pet dana kasnije zakralja izabrali za kralja Ivana Zapolju. Kraljevina Slavonija tada još nije bila takopritisnuta Osmanlijama pa je u izboru kralja slijedila primjer ugarskih staleža.Ferdinand je priznat za slavonskog kralja na saboru u Križevcima 6.10.1527.nakon što je porazio Zapolju u sukobu oko mjesec dana ranije.

Habsburški prodor prema Jadranskom moru odvijao se polagano i preko Istre gdje je trebalo razlomiti faudalni akvilejsko-gorički obruč i svladati otpor MletačkeRepublike. Prvi habsburški posjed u Istri nalazio se u njezinu kontinentalnomsredištu, a ne na jadranskoj obali (Pazinska knežija; 1374.). Godine 1382.zavladali su Trstom, a desetak godina kasnije Kastav, Veprinac, Mošćenice i gradRijeku.

U godinama uoči bitke na Mohačkom polju većina hrvatskih pokušaja oslanja sena Habsburgovce. Bernardin Frankopan, otac Krste Frankopana, odlazi 1522. nasjever gdje na državnom saboru u Nürnbergu drži «Govor za Hrvatsku» u kojemkaže da je ona «štit i vrata kršćanstva». Govor nije ostavio previše utjecaja naEuropu. Nadvojvoda Ferdinand je, doduše, pomagao, ali samo one dijeloveHrvatske koji su izravno ležali na putu turskim prodorima prema habsburškimzemljama Kranjskoj i Štajerskoj.

Dolazak Habsburgovaca na vlast bilo je posljedica krajnje ugroženosti idinastičkog sloma koje je nastupio već i prije pogibije kralja Ludovika II. naMohačkom polju. Na samom početku 1526. hrvatski i slavonski staleži su na

saboru u Križevcima razmatrali otkazivanje poslušnosti kralju budući da ih onneće štititi. Jedina obrana kojoj su se staleži mogli obratiti bili su Habsburgovci;Venecija nije dolazila u obzir jer se ona brinula jedino za gradska uporišta naobali, a prema Hrvatskoj ili još udaljenijoj Slavoniji bila je ravnodušna.

Unatoč optimizmu nakon izbora novog kralja, hrvatski feudalci nisu uspjeliosigurati ono zbog čega su mu i dali povjerenje; obvezao se držati tisućukonjanika i dvije stotine pješaka u Hrvatskoj, ali bez čvrstih odredaba o načinunjihova ostvarivanja.Stoga je održan drugi sabor u Cetinu (28.04.1527.) gdje su kralju prigovorili zbogneizvršenih obveza. Prigovorili su mu da nije poznato da bi «ijedan vladar silomzavladao Hrvatskom» i da su se oni nakon Zvonimirove smrti «slobodne volje

pridružili svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a nakon toga i vašemu veličanstvu».

18



Njihov prosvjed nije urodio znatnijim plodom. Do prijelomne bitke kod Siska 1593.nastavljeno je prostorno mrvljenje hrvatskoga kraljevstva.Ostatak/dodatak Polazište poznavanju etnokulturnog razvoja na području hrvatskih zemalja jestzaključak o strukturalnoj složenosti pojma hrvatski narod. Narodnosni procesi,zapravo, održavaju složenost prostora, društvenog organiziranja i misaonebaštine u hrvatskom srednjovjekovlju. U zbirni etnokulturni pojam hrvatski naroduključuje se u tijeku srednjega vijeka nekoliko etnokulturno različitih slojeva ilinjihovih ivera, od kojih onaj temeljni, slavenski sloj, bijaše Hrvatima srodan, aneki drugi, prije svega različiti slojevi romanskoga stanovništva, bijahuetnokulturno raznorodni. Narodnosni razvoj hrvatskih zemalja u srednjem vijekunedvojbeno je usmjeren prema kroatizaciji slavenskih i nehrvatskih/slavenskihnarodnosnih skupina, ali se pohrvaćivanje ne vrši u jednakim ritmovima na svimdijelovima hrvatskih zemalja. Dapače, u nekim regionalnim cjelinama prethodnase narodnosna osnovica ili trajno odupire hrvatskom imenu, premda je već uranom srednjem vijeku ta cjelina postala sastavnim dijelom hrvatskog društvenogi političkog prostora (Slavonija), ili se, pak, nehrvatske skupine odjednom

pojavljuju na površini razvoja i ostaju zasebnim društvenim cjelinama u srcuhrvatskoga okruženja (srednjovjekovni Vlasi).

Od etničkog supstrata što su ga u osvit svoje povijesti Slaveni i Hrvati zatekli,dolazeći na obale Jadrana, romanski je sloj nedvojbeno bio najvažniji, kakobrojnošću, tako i trajnošću djelovanja u hrvatskom srednjovjekovlju. Drugi etničkiiver, primjerice ostaci romaniziranog stanovništva ili prežici ljudske osnoviceavarskoga kaganata, jedna su primjetni u oblikovanju hrvatskoga društva usrednjem vijeku.

Moglo bi se sasvim općenito reći da je srednjovjekovni grad na istarskoj obaliprije svega bio prostorom romanskog etnodruštvenog sloja, dok je

slavenski/hrvatski etnos obilježavao seosko zaleđe kontinentalne Istre. NazočnostHrvata u istarskim komunama bila je brojčano skromna i nije mogla utjecati nanjihovo romansko obilježje. Zato će suprotnost između romanskih gradskihsredišta i hrvatskog seoskog prostora biti temeljnom odrednicom istarskogsrednjovjekovlja.Romanska nadmoć na obali, politički utjecaj Venecije i njemačko-carski, poslijehabsburški prodor sa sjevera, a u kasnom srednjem vijeku i lepeza društvenihporemećaja, otežavali su rast hrvatskog etnosa u Istri, ali upravo zbog toga nevalja zanemariti zadivljujuću otpornost tog stanovništva u nimalo povoljnimokolnostima.

U gradovima na središnjem dijelu istočnog Jadrana, što su u ranom srednjem

vijeku ušli u opseg bizantske Dalmacije etnokulturni odnosi bijahu temeljitodrukčijima. Već od početka ranog srednjeg vijeka dalmatinski gradovi su se našliu čvrstom hrvatskom okruženju. Stoga Hrvati već u ranom srednjem vijekunaseljavaju gradska područja dodirujući se u svakodnevici s romanskimstanovništvom, a gradska društva ulaze u razdoblje kroatizacije.Postoji još jedna skupina romanskog stanovništva; oni su se pred naletomslavenskih došljaka na prijelomu VI. i VII. st. raspršili po planinskim područjimaDinarida i utonuli u potpunu povijesnu šutnju. Tek nakon stoljetnih procesaprilagodbe i postupne preobrazbe napokon se javljaju – Vlasi. O njihovupostojanju prvo svjedočanstvo donosi splitski kroničar Miha Madijev kad kaže dasu u vojski bribirca Mladena II. u bitci kod Blizne bili i Vlasi. Njihovi stočarskistanovi i općine nalaze se u Lici, porječju Zrmanje, u kraškim predjelima

zadarsko-šibenskog zaleđa i u Cetinskoj županiji. Lički Vlasi imaju svoje knezove,

19



vojvode, suce i vlastito sudište («stol vlaški»), cetinski Vlasi mogu odbiti knezašto im ga imenuje vlastelin, a njihovim vojvodom ne smije biti Hrvat.

Određivanje odnosa između izričaja slavenski i hrvatski bijaše plodom duljegarazvoja. Još se u IX. st. ta dva izričaja uzaja mno dopunjuju i izmjenjujučak i u nazivima hrvatskih vladara. U sadržajnoj neodređenosti i miješanju nazivahrvatski i slavenski u vrelima zrcali se etnokulturno prožimanje hrvatske jezgre islavenske osnovice. Ali već na izmaku IX. st. njihova upotreba postajeodređenijom, a izričaj hrvatski prevladavajućim. U Međurječju, pak, ono nikad nijezamijenilo općeslavensko ime. Slavonija se već u X. i mnogo češće u XI. st.uključuje u pojam hrvatskog kraljevstva, postaje njegovima sastavnim dijelom, alidosljedno čuva svoje prvobitno slavensko ime.

Glavnim obilježjem jadransko-mediteranskog pojasa bio je grad i gradskodruštvo, a kontinentalni je prostor prije svega obilježavala zemljišna privreda ifeudalno vlastelinstvo. Tako se u hrvatskom srednjovjekovlju jasno razlikuju tripodručja gradskog života, koja se znatnim dijelom poklapaju s regionalnom

razdiobom hrvatskog prostora: istočnojadranski pojas, brdsko područjesrednjovjekovne Hrvatske i Međurječje.Grad na obali: Glavnina gradova na obali bila je po pravnom položaju civitas ilisjedište biskupa, a gotovo svi su nastali na kasnoantičkim korijenima (Zadar,Split…). Pored takvih urbanih područja postoje još i tvrdi gradovi (castrum) tegradovi koji se nisu oslanjali na kasnoantičku baštinu ili koji je uopće nisu imali(Nin, Šibenik, Senj…).Grad u zaleđu: U Hrvatskoj je grad u okrilju vlastelinskih obitelji (Ostrovica,Sinj…), a prevladavajući oblik grada bila je utvrda. Dometi takvih naselja bili suograničeni zbog podložnosti feudalnoj ili kraljevskoj vlasti te zbog činjenice da susmješteni u najosjetljivijem geopolitičkom prostoru.Grad u Slavoniji: U Međurječju se gradski život razvio više nego u Hrvatskoj. To

nisu bila biskupska sjedišta pa gradovi nisu posjedovali civitet, a društvena ulogaovisila im je o stupnju djelotvornosti kraljevskog okrilja. Pored kraljevskih gradovarazvila se i velika skupina feudalnih trgovišta. Samo rijetki su iskazali povijesnuotpornost i jaku društvenu individualnost (Gradec, Zagreb, Varaždin).

Kada je došljak iz Italije, Petar Pantela, u drugom desetljeću XV. st. u Dubrovnikprenio talijansku tehnologiju u proizvodnji otmjenih, skupih vunenih tkanina, tobijaše jedino komunalno društvo na istočnom Jadranu koje je takvu tehnološkurazinu moglo prihvatiti i dalje razvijati. Dubrovačko suknarstvo, u cvatu dopočetka 60-ih godina XV. st, najviši je tehnološki domet na području proizvodnjeu čitavom hrvatskom srednjovjekovlju. Pojavu novog činitelja na Balkanu,

Osmanlija, Dubrovnik je pažljivo osluškivao već od kraja XIV. st. pripremajući sena prilagodbu. Provi ugovor s Turskom Dubrovnik sklapa već 1430. Sultan MuratII. tada je Dubrovčanima potvrdio slobodu trgovanja u Carstvu. U sredini XV. st.stanje se pogoršavalo i Dubrovnik se učvršćivao, gradila se Minčeta i pojasbedema prema Šrđu. Tada su srušene sve zgrade izvan bedema, pa i radionicesukna na Pilama.

Spis poznat pod imenom Pacta conventa ili Qualiter jedno je od historiografskihvrela o hrvatskom srednjovjekovlju. Povijesnoj biti toga sastavka iz sredine XIV.st., s kroničarskim, pripovjednim značajkama, moguće je pristupiti samouvažavanjem činjenice o njegovoj kronološkoj sadržajnom slojevitosti, u kojoj seprožimaju legenda i misao o dogovoru što ga godine 1102. sklapaju kralj Koloman

i «prvaci kraljevstva», prije svega kraljevski župani. Nedvojbeno je legendarnim

20



slojem kazivanje o staleškim, plemičkim pravima što ih je Koloman pripadnicimadvanaest hrvatskih plemena tada tobože podijelio.

Poljički statut je sastavljen 1440. godine (u današnjem obliku). Tada je popisanoobičajno pravo poljičkih seoskih općina, pa je statut, pisan bosančicom, utvrdiovisoku razinu njihove društvene zasebnosti.

Documents

Raukar-Povijest Hrvatske u Razvijenom i Kasnom Srednjem Vijeku-20str