RAZGOVORI List za roditelje OŠ „Đuro Ester“

Godina XII. – broj 12. – 2017.

Tema broja: Teškoće čitanja i pisanja

RAZGOVORI BROJ 12

2

Lucija Benotić, 6.a Filip Sokolić, 7.b

Viktor Jakupec, 5.a Helena Sivonjić, 8.d

RAZGOVORI BROJ 12

3

1. Odgojna sredstva u obitelji i školi ……….4

2. Individualni rad pedagoga s učenicima..7

3. Iskustva naših roditelja………………………..8

4. Čitajte zvučne knjige………………………….13

5. Strah od stranog jezika ……………………..15

6. Nastava stranog jezika-priprema za život

u multikulturnom društvu ………………….17

7. Stres kod djece i odrasli……………………..18

8. Izvannastavne aktivnosti iz prirode,

biologije i kemije ……………………………..20

9. Državni skup o Holokaustu ………………….21

10. Pretilost kod djece………………………………22

Poštovani roditelji,

ove školske godine izlazimo u elektroničkom obliku i dostupni smo vam na internetskoj stranici naše škole te u tiskanom izdanju. Kao i svake godine donosimo vam stručne teme o odgoju i zanimljiva događanja iz naše škole. Tematski ovaj je broj lista posvećen učenju kroz izvannastavne aktivnosti. Još donosimo teme o učenju stranog jezika, odgojnim metodama, čitanju putem zvučnih knjiga te pretilosti kao velikom problemu današnjice.

Kako bismo proširili oblike suradnje s vama roditeljima, od ove godine dajemo vam mogućnost obraćanja i postavljanja upita stručnom suradniku škole i putem mail adrese: jasna.relja1@skole.hr . Upiti se mogu odnositi isključivo na pitanja vezana uz odgoj vašeg djeteta. Ovakav oblik suradnje ne može nadoknaditi usmeni razgovor roditelja i stručnog suradnika i ne želimo da ga zamijeni, ali može poslužiti kao poticaj drugim oblicima suradnje.

Svima nama želimo dobru suradnju i puno uspjeha u ostvarenju odgojno-obrazovnih ciljeva.

mr.sc. Jasna Relja

Izdavač: OŠ „Đuro Ester“ Trg slobode 5, Koprivnica Tel. 048/222-735

Ravnateljica: mr. Sanja Prelogović Glavna urednica: mr.sc. Jasna Relja, pedagoginja savjetnica Uredništvo: Sanja Prelogović, Dijana Lukačić, Nikolina

Sabolić, Miroslav Kanisek, Mirjana Mihalec, Mirna Kovačić, Tomislava Kraljić Lektorica: Nikolina Sabolić Grafička priprema: Snježana Mihočka Naslovnica: Posjet OŠ Olge Meglič u Ptuju povodom

60. obljetnice suradnje Zadnja stranica: Vita Premec, 5.d Tisak: Tiskara Rihtarić, Koprivnica List je besplatan

Broj primjeraka: 600

Antonela Škvorc, 8.b

Fran Katinčić, 7.c

RAZGOVORI BROJ 12

4

Pomoću odgojnih sredstava utječemo na mlade u procesu njihova sazrijevanja, usmjeravamo ih i potičemo na dobra djela i postupke, odnosno sprečavamo kad je riječ o lošim postupcima. Pod odgojnim sredstvom treba razumjeti određeni postupak odgojitelja koji je usmjeren na ostvarivanje konkretnih odgojnih zadaća. Odgojna sredstva dijelimo prema svrsi njihove primjene na: sredstva usmjeravanja, sredstva poticanja i sredstva sprečavanja.

Sredstva usmjeravanja

Sredstvima usmjeravanja želimo uputiti mlade ljude da se pridržavaju reda, da poštuju dužnosti, da se kulturno vladaju itd. Ova sredstva treba koristiti više i češće od sredstava poticanja i sprečavanja, koja traže veći oprez i ograničavanje. U ovu skupinu sredstava ubrajamo: savjet, primjer, stvaranje ideala, dnevni red, igru, rad i kulturnu razonodu.

Savjet ili pouka je sredstvo kojim se odgojitelji često služe. Savjetom se obraćaju prvenstveno razumnoj sferi odgojenika, ali njime se može utjecati na emocionalnu i voljnu sferu. Svrha mu je uputiti odgojenika kako se treba vladati u pojedinim prilikama da bi se izbjegli nesporazumi i sukobi u životu. Savjet zahtijeva određenu moralnu zrelost zbog toga što se ne temelji na vlastitom iskustvu, nego na iskustvu drugih osoba. Odgojenik mora već posjedovati određene moralne spoznaje i sposobnosti rasuđivanja da bi mogao shvatiti i prihvatiti određene stavove. Potrebno je povjerenje i razumijevanje između odgojenika i odgojitelja. Slaba strana ovog sredstva je što se ne temelji na iskustvu djeteta zato ga treba povezivati s drugim sredstvima.

Primjer ima veliko značenje u odgoju. Njegova je snaga i moć utjecaja u konkretnosti, zornosti i uvjerljivosti. On djeluje neposredno, posebno na mlade ljude. Dijete rado oponaša, povodljivo je i reagira osjećajno. Ono uči

oponašajući starije, prihvaća njihove poticaje, a posebno stavove bliskih osoba koje poštuje i voli. Tu okolnost treba koristiti i pružiti mladima primjere pozitivnog ljudskog djelovanja. Najsnažnije djelovanje na djecu imaju primjeri roditelja i učitelja. Ako učitelj djeluje u skladu sa svojim uvjerenjima, ako učenik osjeća da on čvrsto stoji iza svake svoje riječi, da je principijelan, pošten i dosljedan, tada njegova nastava snažno izgrađuje, a primjer učitelja nije moguće zamijeniti nikakvim drugim sredstvom. Osobito snažno djeluju umjetnički oblikovani likovi u književnosti, junaci na filmu, u kazališnim djelima, pozitivni povijesni likovi. Čovjeku je za čestiti i sretan život potreban dobar vodič, a to su uzorni ljudi. Stoga se roditelj, odgojitelj, učitelj mora služiti uzorima, mora ih oživjeti u nastavi.

Stvaranje ideala je vrijedno odgojno sredstvo jer mladi ljudi pokazuju veliku sklonost prema idealima. Polaskom u školu vole zvanje učitelja, a kako upoznaju veći broj ljudi i njihova zanimanja, mogu se ugledati u njih i slijediti ih u životu. Prema njima žele odabrati zvanje. Put vodi od pozitivnog primjera do stvaranja uzora, a od njega do stvaranja ideala. Mladi ljudi se često zanose velikim ljudima i spremni su ih slijediti. Zbog toga im treba pokazati ljude plemenitih karaktera.

Dnevnim redom se određuje vrijeme potrebno za rad i odmor, spavanje i bdijenje, igru i učenje, jelo i boravak na zraku, aktivnost i počinak. Važno je da se određene aktivnosti pravilno izmjenjuju u toku dana, da se djeca navikavaju na određeni redoslijed aktivnosti. Dnevni red je odgojno sredstvo koje se najprije pojavljuje u životu čovjeka. Treba postojati u obitelji, predškolskim ustanovama, u školi. Dnevni red potpomaže razvitak osjećaja za rad, disciplinu. Formiranje smisla za urednost, točnost, samostalnost i odgovornost, razvija i jača osjećaj dužnosti i odgovornosti i druge pozitivne osobine osobnosti.

ODGOJNA SREDSTVA U OBITELJI I ŠKOLI

RAZGOVORI BROJ 12

5

Igra je osnovni oblik dječje aktivnosti i odgojno sredstvo. Ona odgovara psihofizičkoj strukturi djece. U igri dijete na prirodan i slobodan način zadovoljava svoje potrebe za kretanjem i dinamičnošću. Igra je životna potreba djeteta i uvjet njegova razvitka. U njoj dijete istražuje i osvaja svijet oko sebe. Kao glavni oblik dječje aktivnosti igra potpuno zaokuplja dijete, oduševljava ga i zanosi. Dijete koje se moglo radosno igrati, stupa smjelije u školu i život, pokazuje životnu energiju, optimizam i rado prihvaća određene radne zadatke. Za igru je potrebno i društvo druge djece, približno iste dobi.

Rad je moćno sredstvo odgoja i moralnog oblikovanja. Rad je svrha i sredstvo odgoja u isto vrijeme. Njime pripremamo mlade ljude za društvene radne zadatke, ali ujedno razvijamo i oblikujemo njihov moralni lik, pozitivne crte volje i karaktera. U procesu rada razvija se osjećaj dužnosti i odgovornosti, pozitivan odnos prema radu i radnim ljudima, materijalnim i duhovnim vrednotama, u njemu se osjeća potreba za suradnjom i potpomaganjem, razvija se prijateljstvo. Kad je riječ o radu kao odgojnom sredstvu, moramo razvijati i isticati etičke poticaje na rad, a ne naglašavati materijalne. Rad mora biti primjeren tjelesnim snagama i intelektualnim sposobnostima odgojenika.

Kulturna razonoda kao odgojno sredstvo se najčešće pojavljuje u slobodnom vremenu. Taj oblik djelatnosti pojedinac slobodno odabire prema svome interesu i sklonostima sa svrhom da se aktivno odmori, rekreira, tjelesno, intelektualno, estetski i moralno razvije i usavrši. Smisao je u tome da se slobodno vrijeme kulturno iskoristi, npr. u čitanju, kulturnom doživljavanju, slušanju glazbe, gledanju filmova i dobrih televizijskih programa, sportskim ili tehničkim aktivnostima. Treba paziti da ta razonoda ima kulturan karakter. Sport privlači mlade ljude, zato tu okolnost treba pravilno iskoristiti jer tu postoji velika mogućnost za razvijanje osjećaja volje i karaktera, ima mnogo radosti, životne vedrine,

razvija se sportski duh, suradnja i prijateljstvo.

Sredstva poticanja

U sredstva poticanja ubrajamo: priznanje, pohvalu, nagradu, obećanje i natjecanje. Svima im je zadaća da motiviraju odgojenika na dobra djela, da ga potaknu da ih čini ili da ustraje u njima ako već tako postupa. Uz pozitivnu usmjerenost imaju i slabu stranu – ako ih često upotrebljavamo, odgojenik brzo dolazi do zaključka da određenim postupcima može postići priznanje, pohvalu ili nagradu. Zbog toga ih treba upotrebljava s oprezom i rjeđe.

Priznanje je najblaže sredstvo poticanja. Kada odgojenik postigne određeni uspjeh, učini dobro djelo, pokaže primjerno vladanje, odajemo mu priznanje s ciljem da ga potaknemo da i ubuduće tako postupa. Važno je da je priznanje zasluženo jer tada ono razvija povjerenje u sebe te potiče na daljnje zalaganje. Možemo ih izraziti riječima, osmjehom, naklonom glave, blagim dodirom ruke ili da se djetetu povjeri određena uloga kao priznanje.

Pohvala je viši stupanj priznanja. Njome se odobrava postupak odgojenika, izriče povjerenje ili priznanje za dobre rezultate rada, ponašanja, način djelovanja i dr. Ona upozorava na pozitivne odlike djetetove sposobnosti i mogućnosti, jača volju za radom, podiže radni elan i sl. Pohvala može biti usmena ili pismena, pojedinačna ili skupna. Jače djeluje ako se izriče javno i na svečan način. Mlade odgojenike treba pohvaliti i za manje činove, a zrelije odgojenike pohvalit ćemo samo za činove koji zaslužuju pohvalu. Pohvala mora biti pravedna i zaslužena. Učitelji i odgojitelji razvijat će kod djece stav da rade zbog osjećaja dužnosti, a ne zbog pohvale koja će doći.

Nagrada je najjače sredstvo poticanja. Ona donosi ne samo duhovno zadovoljstvo i priznanje odgojitelja nego i materijalnu vrijednost. Upravo zbog toga je vrlo osjetljivo sredstvo jer postoji opasnost da ta materijalna

RAZGOVORI BROJ 12

6

vrijednost postane svrha i smisao djelatnosti. Treba je upotrijebiti rijetko i pravedno. Uz pojedinačne treba primjenjivati i zajedničke nagrade u knjigama, izletima, zajedničkom odmoru, posjetima kazališta, kina i sl.

Obećanjem odgojitelj unaprijed najavljuje odgojeniku nešto ugodno, pohvalu ili nagradu. To u odgojeniku budi ugodno raspoloženje i ima jaku pokretačku snagu. Postoji opasnost kod obećanja da ne postanu svrhom odgojenikova djelovanja i ponekad ih je teško ostvariti. Obećanje snažnije djeluje kada se daje na kraći rok. Ono što je obećano mora se izvršiti jer neizvršeno obećanje ruši ugled odgojitelju. Mlade ljude vesele izleti, šetnje, posjete kulturnim priredbama.

Natjecanje djeluje kao pokretačko sredstvo i potiče na veće zalaganje. Učenici su često u situaciji da rješavaju iste ili slične zadatke. To ih spontano potiče na natjecanje. Natjecanje kao sredstvo odgoja ima svoj smisao. Ono djeluje na osjećaje, unosi među natjecatelje živost i vedrinu, budi borbeni duh, jača volju i želju za pobjedom. Rok natjecanja ne bi trebao biti dug, organizacija mora biti dobro ostavljena s jasno istaknutim ciljem.

Sredstva sprečavanja

Sredstva sprečavanja su: nadzor, skretanje, upozorenje, zahtjev i kazna. Ona odvraćaju odgojenika od loših postupaka. Dok sredstva poticanja upućuju na dobra djela, sredstva sprečavanja odvraćaju od loših činova. Slaba srana sredstava sprečavanja je u tome što

su orijentirana na zabranu i osjećaj neugode.

Nadzor je preventivno odgojno sredstvo. Njegova je svrha da odgojenika očuva od loših utjecaja jer je poznato da je bolje spriječiti nego liječiti, a u odgoju bolje je spriječiti nego preodgajati. Primjenjujemo ga od rođenja do zrelosti. Mora biti nenametljiv, djeluje samo prisutnošću odgojitelja, njegovim savjesnim radom. Ne smije postati kočnica u osamostaljivanju mladog čovjeka. Odgojitelj mora znati s kime se odgojenik druži, kako provodi svoje slobodno vrijeme i drugo, ali ne smije sasvim potisnuti njegovu slobodu i poduzetnost.

Skretanje ili zamjena je preventivno sredstvo sprečavanja. Pomoću njega nastojimo odgojenikove težnje i želje orijentirati u pozitivnom pravcu.

Upozorenje podsjeća odgojenika na to što bi morao činiti, što je njegova dužnost, kao i na to što ne smije činiti. Najčešće ga upozoravamo riječima, ali možemo i na druge načine – pogledom, mimikom, pokretom ruke, glave i slično. Ne smije biti prečesto jer gubi na djelovanju. Može se pojaviti u više oblika, kao primjedba, opomena, kritika, prijetnja.

Primjedbom upozoravamo odgojenika da smo primijetili njegov postupak koji nije primjeren normama vladanja u dotičnoj situaciji, npr. da nepravilno jede, nepristojno sjedi, razgovara na satu i slično.

Opomena je snažnije upozorenje. Ona upozorava odgojenika na njegove dužnosti i obveze kad ih zanemari. Potrebna je kod manje djece jer ona često zaboravljaju na svoje dužnosti.

Kritikom odgojenika upozoravamo na grešku, objašnjavamo mu zašto je njegov postupak loš, potičemo ga da izmijeni loše postupke i izražavamo uvjerenje da on to može.

Prijetnja je najstrože upozorenje, koje točno pretkazuje neugodne posljedice koje će

RAZGOVORI BROJ 12

7

uslijediti ako odgojenik ustraje u svojim lošim postupcima. Slaba strana prijetnje je u tome što se osniva na strahu, a strah je loš odgojitelj.

Zahtjev upućuje odgojenika da poštuje dužnosti, traži da se ostvari započeti poslovi, da se napuste loši postupci. Odgojitelj mora postavljati zahtjeve i tražiti da se oni ostvaruju. Roditelj, odgojitelj postavlja zahtjeve u ime društva. Oni su odgovorni pred zajednicom za odgoj djece, stoga imaju pravo postavljati zahtjeve. Time zahtjev dobiva šire društveno, moralno značenje i jaču snagu. On traži poštovanje ljudskih dužnosti. Odgojenike treba pridobiti za suradnju, moramo postići to da oni zahtjeve ne doživljavaju kao prisilu, nego kao moralnu dužnost; da poštuju i slušaju starije jer su to prihvatili kao moralnu normu, a ne stoga što osjećaju da to moraju činiti. Stoga svaki zahtjev mora biti promišljen, obrazložen i logičan. Zahtjev mora biti kratak, jasan, razumljiv i točno određen.

Kazna je najjače sredstvo sprečavanja. Kad ne pomažu preventivne mjere i druga sredstva sprečavanja, kad odgojenik svjesno

čini prijestup, primjenjujemo kaznu. Njezin je cilj kod odgojenika izazvati osjećaj neugode, krivnje i stida kao posljedicu određenih loših postupaka. Smisao je kažnjavanja da se ponovno uspostavi moralna ravnoteža koja je određenim postupcima narušena. Kazna ne smije biti sredstvo ponižavanja, sramoćenja, niti osvećivanja, već sredstvo oblikovanja i razvijanja odgojenika. Zato ona sadrži osudu lošeg postupka, ali i poziv odgojeniku da se popravi i povjerenje u njegove pozitivne kvalitete koje treba da potisnu loše želje. Djelovanje je ovisno o tome je li kazna prihvaćena, je li pravedna, jer samo onda kad odgojenik uviđa da je kriv i da je zaslužio kaznu, kazna djeluje.

U praksi odgajanja, koja je vrlo raznovrsna i složena, svi odgojitelji će se služiti svim sredstvima, ali će nastojati da u svakoj konkretnoj situaciji odaberu ono sredstvo i onaj postupak od koga se može očekivati najpovoljniji rezultat odgojnog djelovanja.

mr. Sanja Prelogović

INDIVIDUALNI RAD PEDAGOGA S UČENICIMA

Nakon identifikacije djetetove teškoće ili

problema i upoznavanja roditelja s vrstom i

oblikom poteškoće pedagog također upoznaje

roditelje s načinima i metodama rada s

njegovim djetetom i svim strukturiranim radnim

zadacima koje će pedagog čuvati u bilješkama

o učeniku kao dokumentaciju ostvarenog rada s

djetetom. Primjenjujući navedene metode i

instrumente u individualnom radu s učenicima,

pedagog se rukovodi načelima i didaktičkim

principima da bi uspješno ostvario planirane

zadatke i ciljeve. Individualni rad s učenikom je

proces koji ima svoju strukturu i ima za rezultat

odgoj i obrazovanje učenika uvažavajući

njegove psihofizičke sposobnosti te

prilagođenost uzrastu. Ti principi su:

• princip zornosti i apstraktnosti - pedagog

primjenjuje zorne izvore znanja, potiče

učenika na neposredno promatranje

okoline, koristi pomagala u radu (igre,

slovarice, slikovnice, atlase, geometrijske

oblike i sl.)

RAZGOVORI BROJ 12

8

• princip aktivnosti i razvoja – pedagog u

radu s učenikom potiče sve njegove

kognitivne, socijalne, emocionalne,

osjetilne i motoričke sposobnosti

• princip sistematičnosti i postupnosti –

pedagog radi logički pregled nastavnih

sadržaja s učenikom od jednostavnijih do

složenijih sadržaja, uči ga korisnim

metodama učenja, prikazuje moguće

oblike učenja poput mentalnih mapa,

izradu zabilješki i sl. u skladu s

mogućnostima učenika

• princip primjerenosti – pedagog angažira

sve učenikove potencijale u skladu s

njegovim uzrastom i fazama razvoja

• princip individualizacije i socijalizacije –

pedagog potiče učenikove snage i radi na

rastu njegove osobnosti, ali istovremeno

potiče i razvija i njegove socijalne

vještine.

U procesu savjetovanja važna metoda koja

doprinosi kvaliteti savjetodavnog rada je

metoda slučaja. Ona podrazumijeva analizu svih

aspekata učenikovih poteškoća te obiteljskog

okružja kako bi se optimalno utjecalo na

rješavanje učenikove poteškoće paralelnim

radom s učenikom i roditeljima.

mr.sc. Jasna Relja

Suradnja roditelja i škole na prevladavanju

djetetovih teškoća je jako važna i poticajna za

učenika, pomaže mu da shvati i prihvati svoju

teškoću te prihvati adekvatne metode učenja

kod kuće kao i odgojni pristup u školi. Tu važnu

ulogu ima i stručni suradnik pedagog.

Donosimo iskustva naših roditelja u radu s

djecom koja imaju određene vrste teškoća u

učenju te njihovo prihvaćanje i stav prema

djetetu i školi.

ISKUSTVA NAŠIH RODITELJA

Iz dana u dan s našim malim

genijalcem

Svaki roditelj, još dok se dijete ni ne rodi, želi da njegovo dijete bude zdravo i savršeno. Tako

je i naš sin stigao na svijet. Spavalica kojemu je san važniji od svega. Živahan i uporan, voli brinuti za druge, ne podnosi nepravdu i u tom slučaju se bori punom snagom. I tako od malih nogu.

Stigla nam je i škola, novi veliki izazov koji je s voljom prihvatio. Kako smo zajedno učili čitati i

pisati, počele su prve naznake disleksije, ali nadali smo se da će to vježbanjem proći i da je

to samo početak. U drugom razredu bilo je potrebno puno više pisanja, čitanja i sve smo više vremena provodili u ispunjavanju zadaće, no nakon provedenog vremena za knjigom,

postizao je vrlo dobre rezultate. Kad je stigao treći razred, obratila sam se učiteljici za pomoć jer sam vidjela da se ponavljaju greške u pisanju i teško razumije pročitano. Tu je svega bilo: zamjena slova kod pisanja, okretanja riječi kod čitanja, ali bili smo strpljivi, mada nekad nije bilo lako jer je nakon dužeg učenja

opadala koncentracija, a nama roditeljima često posao ostajao neodrađen. Učiteljica je dogovorila sastanak s pedagoginjom u školi na koji sam se odazvala. Ona je potvrdila moje

RAZGOVORI BROJ 12

9

sumnje da moje dijete ima simptome disleksije i disgrafije gdje je disgrafija jače izražena. Nije bilo lako to čuti, ali odlučili smo se boriti zajedno s našim djetetom.

Pedagoginja je radila puno s njim u školi jer je i gubio samopouzdanje kada nije uspijevao napraviti kako je htio i stalno je imao osjećaj da manje vrijedi. Tu je započela i velika povezanost njega i pedagoginje čija vrata i danas on rado otvara bez imalo straha. Zna da će ona uvijek biti tu za njega, na čemu smo joj

mi kao roditelji jako zahvalni.

Psiholog je ustvrdio da je naš sin iznadprosječnog mentalnog razvoja i da je intelektualno potencijalni daroviti dječak. Kako je njegov intelekt u diskrepenci s grafomotornim i vizuomotornim sustavom, što može dovesti do poteškoća u čitanju i pisanju,

savjetuje nas posjetiti logopeda koji će vježbati s djetetom.

Počeli su odlasci kod logopeda kojeg smo teško pronašli, čekali na termin mjesecima, ali krenuli smo puni nade. Vježbao je, prepisivao, ispravljao i sve je bilo u redu kad je pisao

polako, ali u školi mora brzo zapisivati i teško je pročitati zapisano. Iz udžbenika je učio puno lakše. Logoped je bilo strog, dobio je lijepu riječ samo ako je sve napravio kako treba. A kad nije, dobio je teške riječi s kojima se on jako teško nosio. Jednog je dana rekao da se više nikad ne želi vratiti kod logopeda. Strašno

teško mi je bilo gledati ga kako sa suzama odlazi. Ali tada sam odlučila da ću poštivati njegovu želju jer rezultata i većih pomaka nije bilo, a moje dijete je bilo sve nesretnije i sa strahom odlazilo logopedu.

Opet smo se obratili pedagoginji koja je podržala našu odluku. Posljednji put smo

posjetili logopeda na početku petog razreda i nakon toga odlučili sami se nositi s poteškoćama uz pomoć pedagoginje. Možda neki roditelji imaju uspjeha s terapijom kod logopeda, no kod nas to, nažalost, nije bio slučaj.

Sada je on puno sretniji i zadovoljniji jer nema stresa, a mi smo već uvježbani kako mu pomoći kod učenja kada zapne. Od tada puno toga radi sam i traži pomoć samo kad nema izlaza.

Lektira je obavezno bila odrađena uz moju pomoć, ali zahvaljujući školskoj knjižničarki, moje dijete je informirano da ima pravo na zvučne knjige, što je uvelike pripomoglo. Posudimo knjigu u knjižnici i preuzmemo zvučnu knjigu s web stranice Hrvatske knjižnice za slijepe i tako on istovremeno sluša i prati

tekst u tiskanoj knjizi te sam rješava lektire, na što sam strašno ponosna, a i on sam. Zadaće sam odrađuje i pazi kod pisanja, no zapisano u školskim bilježnicama je i dalje teško čitljivo, ali on se snalazi. Zna svoja prava u školi i sad se već odlično nosi sa svim tim. U petom razredu je potpuno drugačiji. Mislili smo da će za njega

peti razred donijeti puno više problema, ali zadovoljni smo kako uspije uza sve svoje obaveze i poteškoće organizirati i odraditi zadano.

Puno smo pročitali o disleksiji i disgrafiji, ali najvažnije je da ga shvatite i da naučite

zajedno se nositi s poteškoćama. Sami ćete naći najbolji način kako učiti i kako olakšati djetetu.

Tu je i njegov intelekt koji je dosta izražen. On je dijete kojeg sve zanima, pohađa grupu za darovite učenike u školi koja mu je strašno zanimljiva, član je školske zadruge, trenira hrvanje, trenira s vatrogasnom mladeži,

planinari i, naravno, voli igrati igrice, a uz to je vrlo dobar učenik i mi kao roditelji smo presretni. Svatko tko ga je upoznao, zna da voli pričati sa starijima od sebe, da upotrebljava riječi koje ni mi ponekad ne razumijemo, da je ušao u pubertet… Sve to prerano za njegovu dob, ali u skladu s intelektualnim

sposobnostima koje ima. Sad znamo da je od malih nogu pokazivao znakove darovitosti, ali mi nismo gledali to na taj način. Rano je progovorio i prohodao, uvijek je bio ispred vršnjaka. No mi smo to gledali kao normalo sve dok nas školska psihologinja nije pobliže upoznala s time što znači imati dijete s

RAZGOVORI BROJ 12

10

iznadprosječnim intelektom.

Zahvaljujući djelatnicima škole moje dijete je shvatilo da to što ima problem kod čitanja i pisanja, nije nikakav problem ako razumiješ što

je to i ako su roditelji dobro upućeni da moraju shvatiti problem i pomoći djetetu. Nikad nismo vršili pritisak na njega zbog ocjena i sad se sjeti kako sam mu govorila da jedinica nije najveći problem na svijetu i uvijek je s veseljem ulazio u kuću i znali smo za sve ocjene bez obzira na to kakve bile. Povjerenje je tu jako važno. Sada

se smije kada napiše riječ krivo i ispravi je, a u početku smo se suzama borili.

Zato savjetujem svim roditeljima čija djeca imaju problem kod čitanja i pisanja; budite uz njih, slušajte ih, omogućite im sva moguća sredstva za lakši rad i uspjeh neće izostati. Često je teško, ali djeca su naša snaga i mi

moramo biti njihova. Obratite se djelatnicima škole s povjerenjem i oni će vam izaći u susret, a na kraju pokušajte pronaći najlakši način da se i dijete i vi lakše snađete u toj situaciji.

Kod nas disgrafija i disleksija više nisu problem jer razumijemo i trudimo se iz dana u dan biti

uz svog malog genijalca u dobrim i lošim trenucima.

Majka učenika petog razreda

Naš susret s prvim razredom i teškoćom čitanja i pisanja

Moj sin je uza sebe uvijek imao baku koja ga je

neizmjerno voljela, ali na krivi način. Svi znamo kakve su bake. Sve će učiniti za svoje unuče. Tako je i moje dijete znalo da ako neće moći on, ima tko će – baka. Za svako moje NE, on je jednostavno kod bake potražio DA.

Kad je moj sin krenuo u školu, sve je bilo super, sve dok zadaće nisu postale zahtjevnije. U

jednom trenutku je moj suprug bio s njim kod kuće i zajedno su odrađivali zadaću. Međutim i on je radio istu pogrešku kao i baka. Da bi bilo sve brže i jednostavnije gotovo, zadaću je

„nacrtao“ on umjesto djeteta. Na što sam se ja jako ljutil, jer je moje mišljenje bilo da je bolje da dobije svoju dvojku, nego nečiju peticu, pa ako je zaslužio i jedinicu, neka i

dobije jedinicu. Kad sam ja aktivnije primila stvari u svoje ruke, dešavalo se to da su se dva do tri sata „pisanja“ domaćih zadaća zapravo pretvorila u pregovaranje da se uopće počne pisati zadaća. Pregovori su se vrlo loše završili i dječak je otišao u školu i bez zadaće. Ja sam bila jako ljuta zbog toga i držala mu prodike na

putu do škole postavljajući pitanja: „Zašto ne želiš? Što će ti reći učiteljica? Kako ti nije neugodno?“ U tome sam pogriješila. Kasnije sam saznala da nisam trebala reagirati na takav način.

Nakon mjesec dana nastave došla sam na prve informacije kod učiteljice da vidim kakav je on

u školi, tj. da čujem što vidi učiteljica, a ne vidim ja. Također sam joj došla povjeriti naš problem da on ne želi pisati domaće zadaće. Prvo što je učiteljica rekla je da on dijete koje je trebalo još godinu dana ostati u vrtiću, da je izrazito spor, ne stigne na satu prepisati s

ploče. Ja sam kod kuće vršila još veće pritiske na njega, a učiteljica je vršila pritiske u školi, što je završavalo plačom, i doma i u školi. Uglavnom su to sve bili trenuci kad nitko na njega nije gledao kao dijete s poteškoćama u učenju, već kao ne zainteresirano, lijeno, razmaženo i nedovoljno zrelo dijete za školu.

Nakon nekoliko tjedana situacija je bila sve gora. Pisali su se diktati, gdje je on uspio napisati samo naslov „školski rad“ i prve dvije do tri nepotpune riječi. Na satu u školi više puta nije htio primiti olovku u ruku, a kamoli da išta piše s njom. Kad je trebalo čitati, on nije htio ni čitati. On je stalno govorio da na zna i

da nije učio. Iz dana u dan umjesto da napreduje, u brzom školskom programu on je bio sve više u zaostatku. Učiteljica je govorila da na dopunskoj nastavi lijepo radi i napreduje, kad se ona može više posvetiti samo njemu, međutim jedan sat tjedno za njega je bilo premalo.

S obzirom da je on, takoreći, razmaženo dijete,

RAZGOVORI BROJ 12

11

nikada do tada nismo primjenjivali kazne u odgoju. Ja sam mu u jednom trenutku oduzela sve igračke, što je njega dodatno psihički slomilo. Jer je kao emotivno dijete sve te

pritiske teško prihvaćao. Puno je plakao i u školi na satu. Tada sam ja smanjila pritisak i nisam zahtijevala od njega da mora sustići školski program jer mi je bilo važnije da imam psihički normalo dijete, a ne toliko uspješno u školi.

Nakon kraćeg vremena sam ponovno došla na

informacije kod učiteljice. Predložila mi je da porazgovaramo s pedagoginjom. Kad je došao kod pedagoginje iznijela je mišljenje da je prisutna emotivna nezrelost, da nema razvijenu analizu i sintezu riječi i slabo razvijenu grafomtoriku. Uz to nam je rekla da ima i poremećaj kod čitanja, tj. disleksiju. Obavili

smo i pregled kod logopeda u bolnici. Od tada redovito odlazi kod pedagoginje na vježbe grafomotorike, pisanja i čitanja, što mu uvelike pomaže jer i on bolje surađuje kad je sam s pedagoginjom i kad je sva pažnja posvećena samo njemu. Pedagoginja nam je objasnila na

koji način treba učiti i raditi. Predložila nam je da krenemo u postupak individualiziranog pristupa. Ja sam se s tim od samog početka složila.

Kad je krenulo drugo polugodište, krenuli su testovi i ocjene. Kako je on bio u zaostatku, iz testova je dobivao jedinice. On se tada kod

kuće počeo mijenjati. Počeo se više truditi, pisao je zadaću i htio je učiti, ali brzi školski program je teško sustizao. Nakon druge jedinice nije htio ići u školu. Dvaput se dogodilo da je otišao kući sa zadnjeg sata, dvaput nije bio na prvom satu i jednom je došao samo na zadnji sat.

Kasnije su uslijedile trojke, pa i četvorke. Uspio je dobiti i peticu. Petica se desila iz testa koji je obuhvaćao jedno obrađeno gradivo. Dok je iz testa koji je obuhvaćao četiri obrađenih gradiva dobio trojku. Nakon uspješnih ocjena ne gledamo na to kao poremećaj ili poteškoću u učenju, već samo kao na prepreku koju on sada

uspješno savladava.

Mama prvašića

Upornost mog sina sedmaša

Kad je moj sin krenuo u prvi razred, nije pokazivao posebno „iskakanje“ od svojih vršnjaka. Učiteljica ga je čak i hvalila kad su počeli s čitanjem slova kako lijepo spaja riječi i rečenice. Matematika nam nije bila bolja strana, ali nekako smo je lovili. Uz puno rada i truda i ostale predmete smo savladavali u nižim

razredima.

Onda je krenuo u peti razred i dobio nove učitelje i predmete i nastupila je velika promjena i kod načina učenja. Trebalo se prilagoditi svakom učitelju i načinu učenja pojedinog predmeta. Počeli smo se gubiti, a gradiva je bilo sve više i više. Javili su se veliki

strahovi od pisanja testova i od same škole. Znao je plakati da ne želi u školu.

Potražili smo pomoć pedagoginje i uz njenu pomoć otkrili da sin ima disleksiju i disgrafiju. Prihvatili smo novu situaciju i počeli raditi na novim načinima učenja. Crtali smo umne mape,

izdvajali najbitnije, što činimo i danas. Ušli smo u razdoblje puberteta i stvari su se samo zakomplicirale. Uz pažnju koju ne možemo održati, sad nam je i pravi košmar u glavi. Idemo polako iz dana u dan, radimo na gradivu i ponekad se čini kao borba s vjetrenjačama jer, eto, jednostavno „ne ide u glavu“, a ponekad

zadivimo svojim sposobnostima i voljom, pa smo oboje na kraju sretni zbog rezultata. U većini slučajeva radim s njime zadaće i zajedno učimo, ali ponekad i on sam preuzme inicijativu i odradi obaveze koje ima. Ne mogu reći da voli školu i on to sam priznaje, zna da mora učiti i da mu je znanje nešto što mu nitko ne može

uzeti. Uvijek pohvalim svaki njegov uspjeh, a pogotovo trud i napredak. Važnije mi je da je spreman uložiti napor da bi riješilo zadatak i da je napredovao, nego kakvu je ocjenu dobio. Ponekad mi bude žao jer vidim koliko se trudi i

RAZGOVORI BROJ 12

12

na kraju ocjena bude loša samo zbog nepažnje i sitnica koje su bitne za ocjenu. Naučili smo da su problemi zapravo izazovi koje treba riješiti, da je svaki neuspjeh uspjeh ako nešto naučimo

iz njega, da kroz život treba kročiti s pozitivnim mislima i da sa svakim novim danom dolazi i nova snaga. Na kraju je ipak najvažnije da je on stvarno dobar čovjek. Uvijek je spreman pomoći, ima razvijenu empatiju i znam da će u svijetu naći svoje mjesto za sebe. Vjerujem da će se u budućnosti prepoznati u nekom

zanimanju i da će kroz život ići kao pravi borac.

Majka sedmaša

Suradnja u četiri godine

školovanja

U prvom polugodištu 1. razreda kada bih došla

kod učiteljice na informacije, imala je prigovore da moje dijete nije skoncentrirano na satu, konstantno lupkanje nožicama, olovkom po stolu, nemiran, okreće se stalno, proizvodi čudne zvukove pod satom, sporo piše, ne stigne ništa napraviti. Pripisivale smo to zaigranosti,

prilagodbom te tome da još nije prihvatio školu kao ozbiljnu obvezu. U drugom polugodištu 1. razreda uslijedila je prva ocjena iz testa prirode i društva, i to jedinica. Prva ocjena koju je moje dijete dobilo, bila je jedinica. Za mene je to definitivno bilo alarmantno.

Odmah sam otišla na informacije. Pitanja su

bila vezana uz gradivo koje su tada obrađivali – proljeće, a moje dijete nije doživjelo test ozbiljno kao nešto što se vrednuje ocjenom, već je, umjesto da odgovara na pitanja vezano uz gradivo koje su obradili, pisao odgovore iz svog malenog života, onako dječje, neozbiljne, ne krive, ali definitivno ne vezane uz gradivo.

Pitanje je glasilo: „Što nam dolazi u zavičaj?“, a odgovor je glasio: „Trampolin“, umjesto proljeća. Pitanje je bilo: „Što nas grije?“, a umjesto sunca odgovor je glasio: „Radijatori.“

To me rastužilo. Znala sam oduvijek da je moje dijete izrazito pametno, oduvijek sam ga, kao i sada, smatrala inteligentnim, iako povučenim i nikad do tada nisam primijetila da

bi to mogao imati neki oblik poteškoće, odnosno nisam se susrela s nečim takvim, pa to nisam znala ni prepoznati.

Uglavnom, 1. razred nam je protekao u učenju koje je trajalo satima, a ja sam uvijek bila uz njega i u svakom predmetu mu pomagala na način kako sam najbolje znala i umjela. Na

kraju su taj silni trud i provedeni sati učenja i vježbanja rezultirali vrlo dobrim uspjehom na kraju 1. razreda.

Rekla sam mu da nema veze, da će iduće godine biti možda bolje, da ocjene nisu toliko važne, da je važno da se on trudi i da će se taj trud jednog dana isplatiti, da je važno da je

dobar prema svojim prijateljima.

U 2. razredu nastavili smo istim tempom. Dok su neki učenici naučili lekciju za sat vremena, mi smo ju učili tri sata, stoga je imao vrlo malo vremena za igru. Dok su mnogi dobivali dobre ocjene, on se pitao što sa mnom nije u redu.

Zatražila sam pomoć od učiteljice koja je znala kakva je situacija kod kuće i da puno vremena provodimo u učenju te mu je htjela pomoći. Razgovarala je s pedagoginjom u školi i dogovorile su se da će naše dijete ići kod nje na individualni rad kako bi mu ona pomogla u koncentraciji i učenju.

Ona je najprije napravila procjenu djeteta. To učinila stručno i profesionalno i nije pogriješila u svojoj procjeni. Ona ga je dobro procijenila i kod samog upisa u školu već pri prvom susretu, na čemu smo joj iznimno zahvalni jer nam je to uvelike pomoglo kod daljnjeg odgoja, učenja, odnosa s djetetom, kao što smo zahvali i našoj

učiteljici koja je uvijek bila puna razumijevanja i tolerancije i spremna pomoći djetetu. Da tada nismo poduzeli potrebne mjere, ne znam kamo bi nas to odvelo. Napravili smo i dodatne pretrage kod logopeda te se ustanovilo da naše dijete ima blagi oblik disleksije i disgrafije.

RAZGOVORI BROJ 12

13

Laički, kako nam je to doktorica obrazložila, u dječjem mozgiću se događaju tzv. „škare“ koje sijeku sliku i ton, dakle dijete s normalnim intelektualnim sposobnostima razvija sliku u

svome mozgiću, ali ju sporije interpretira prema van, bilo u usmenom ili pismenom obliku.

Kad sam to čula, bilo mi je jako teško to prihvatiti, odnosno nisam znala kako.

Naša pedagoginja mi je razjasnila što to znači za dijete i njegovo školovanja u našoj školi, a i

za nas kao roditelje te nam dala jasne smjernice kako postupati s djetetom koji ima takvu vrstu poteškoće. Također je dala smjernice i našoj učiteljici koja je to prihvatila i drži se uputa, puna je razumijevanja, brižna, strpljiva. Naše dijete je tijekom cijele školske godine u 2. razredu išlo kod pedagoginje koja

mu je pomagala oko koncentracije. I nama je dala vježbe koje možemo s njim vježbati kod kuće, a radila je s njim i na samopouzdanju.

Zahvaljujući pedagoginji koja je vrlo stručna,

profesionalna i svoj posao radi odlično i s ljubavlju, što se vidi, a stoga daje i rezultate, zahvaljujući našoj učiteljici, zahvaljujući mome djetetu koje je prekrasno, nadasve uporno i

nikada nije odustao ili rekao da više ne može, naše dijete je 3. razred završilo s odličnim uspjehom uz pohvalnicu. Nitko sretniji od njega, a zato što je on bio sretan i ponosan sam na sebe, mi smo bili još sretniji i ponosniji na njega!

Dakle, upornost i trud se isplatio, ne u smislu

ocjene ili konačnog uspjeha, to je bila samo nagrada, već je naš sin bio svjestan da ima poteškoću na kojoj je vrlo marljivo i uporno radio kako se ne bi osjećao drugačiji od drugih i stekao je upornost i vjeru da on to može. Budite uz svoje dijete, pružite mu bilo kakvu pomoć koju on treba, pružite mu lijepe riječi,

budite mu podrška, ohrabrujte ga, bez obzira na rezultate, a onda će i oni uslijediti.

Majka učenika 4. razreda

PODRŠKA UČENICIMA S TEŠKOĆAMA U ČITANJU

„ČITAJTE“ ZVUČNE KNJIGE

Zvučne knjige u školskoj knjižnici

Kako bismo pomogli učenicima s teškoćama u čitanju te olakšali svladavanje gradiva, osobito čitanje školske lektire, učenicima i roditeljima

predstavljamo mogućnost korištenja zvučnih knjiga. Zvučne knjige učenici mogu potražiti u školskoj knjižnici, na portalu eLektire i u e-katalogu Hrvatske knjižnice za slijepe, koja posjeduje brojne naslove koje učenici čitaju za lektiru. Zvučne knjige mogu se slušati na računalu (sa zvučnicima), laptopu, MP3 playeru

ili DAISY playeru.

Učenici nižih razreda mogu u školskoj knjižnici posuditi sljedeće zvučne knjige za lektiru:

• Grimmove bajke

• Andersenove bajke

• Poštarska bajka (Karel Čapek)

• Vlak u snijegu (Mato Lovrak)

• Družba Pere Kvržice (Mato Lovrak)

• Čudnovate zgode šegrta Hlapića (Ivana Brlić-Mažuranić)

• Priče iz davnine (Ivana Brlić-Mažuranić).

Navedene zvučne knjige snimljene su na CD i prilagođene u zvučnom MP3 i DAISY formatu te u elektroničkom obliku kao e-knjige.

Također smo u školskoj knjižnici za učenike s poteškoćama čitanja standardnog tiska nabavili tiskane knjige Čudnovate zgode šegrta Hlapića i

RAZGOVORI BROJ 12

14

Priče iz davnine koje su jezično i grafički prilagođene po principu građe lagane za čitanje.

Zvučne knjige na portalu eLektire

Na portalu eLektire (http://lektire.skole.hr/), osim cjelovitih digitaliziranih knjiga koje se čitaju sa zaslona ekrana, direktno na internetu ili preuzete na vlastito računalo, učenici mogu pronaći i zvučne zapise nekih djela za lektiru (gornji izbornik – multimedija – audio zapisi). Za korištenje odnosno čitanje i slušanje knjiga

potrebno je na navedenoj web stranici izvršiti prijavu svojim AAI@Edu.HR elektroničkim identitetom koji je CARNet dodijelio svim učenicima, a dobili su ga u svojoj školi (putem istog računa pregledava se i e-dnevnik).

Preuzimanje zvučnih knjiga iz Hrvatske knjižnice za slijepe

U suradnji s Knižnicom i čitaonicom „Fran Galović“ i Hrvatskom knjižnicom za slijepe pokrenut je projekt Korištenje digitalne baze zvučnih knjiga Hrvatske knjižnice za slijepe u osnovnim i srednjim školama Koprivničko-križevačke županije. U okviru te suradnje

Hrvatska knjižnica za slijepe omogućila je besplatno korištenje zvučnih knjiga svim učenicima i studentima koji imaju poteškoće u čitanju (učenicima s disleksijom i ostalim teškoćama čitanja i učenja, učenicima s motoričkim oštećenjima, slijepim i slabovidim učenicima i dr.). Svi učenici koji pohađaju

redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke, kao i učenici koji pohađaju redoviti program uz individualizirane postupke, mogu slobodno koristiti zvučne knjige iz Hrvatske knjižnice za slijepe, i to na način da putem web stranice Knjižnice besplatno preuzmu odabranu zvučnu knjigu na svoje

računalo. Prednost je to što za korisnika Knjižnice nema članarine ni zakasnine, pa jednom preuzeta zvučna knjiga može trajno ostati pohranjena na vašem računalu i može se slušati neograničeni broj puta. Pristup bazi zvučnih knjiga Hrvatske knjižnice za slijepe je slobodan te se u online katalogu knjižnice može

pretražiti i pregledati koje knjige knjižnica posjeduje. Za besplatno preuzimanje zvučnih knjiga na osobno računalo potrebno je učlaniti dijete u Hrvatsku knjižnicu za slijepe.

UPUTE ZA UČLANJENJE DJETETA U HRVATSKU KNJIŽNICU ZA SLIJEPE

Detaljno ispuniti obrazac Pristupnice dostupan na web stranici Hrvatske knjižnice za slijepe (http://www.hkzasl.hr/za%20korisnike.html)

Popunjenu tiskanu Pristupnicu s uvjetima

korištenja potpisuje član, odnosno roditelj ili staratelj ako je osoba maloljetna

Pribaviti kopiju jednog od osobnih dokumenata koji sadrži sve relevantne podatke potrebne za upis (osobna iskaznica, rodni list)

Priložiti Rješenje Ureda državne uprave o primjerenom obliku školovanja

Pristupnicu i skenirane/kopirane dokumente poslati elektroničkom poštom, običnom poštom ili faksom:

E-mail:jelena.lesaja@hkzasl.hr ili branka.dejanovic@hkzasl.hr

Adresa: Hrvatska knjižnica za slijepe, Šenoina

34/1, 10000 Zagreb

Fax: 01/64 44 040

Hrvatska knjižnica za slijepe potom će dodijeliti korisnički ID i lozinku za preuzimanje zvučnih knjiga. Korisničke oznake za člana Knjižnica će poslati na e-mail adresu koju roditelj navede u Pristupnici, stoga je važno

prilikom popunjavanja Pristupnice čitko i točno ispisati osobnu e-mail adresu.

UPUTE ZA PREUZIMANJE ZVUČNE KNJIGE

Otvoriti web stranicu Hrvatske knjižnice za slijepe: http://www.hkzasl.hr/

U lijevom izborniku odabrati E-katalog

Ispod natpisa Pretraživanje: odabrati E-knjige

RAZGOVORI BROJ 12

15

U liniju pretraživača upisati prezime autora ili naslov knjige

Kliknuti na ikonu Traži

Među ponuđenim naslovima kliknuti na željeni naslov da bi se dobio Detaljan pregled knjige

Kliknuti na Preuzimanje (ikona slušalice)

Upisati svoj Korisnički ID i Lozinku (koju je učeniku dodijelila Hrvatska knjižnica za slijepe)

Preuzeti knjigu na svoje računalo i slušati – pokrenuti programom za reprodukciju glazbe (npr. Windows Media Player, BSplayer...).

Učenik 5. razreda koji se učlanio u Hrvatsku knjižnicu za slijepe, prenio nam je svoje pozitivno iskustvo u čitanju zvučnih knjiga, osobito duljih dječjih romana za lektiru. Naglasio je kako sada može samostalno i bez

pomoći roditelja čitati lektiru – istovremeno slušajući zvučnu knjigu i prateći tekst u tiskanoj knjizi radi boljeg razumijevanja.

Stoga preporučamo roditeljima da učlane dijete

u Hrvatsku knjižnicu za slijepe i omoguće mu uživanje u slušanju pjesama, priča, bajki, proživljavanje avantura zajedno s književnim junacima te doživljavanje vrijednosti cjelovitog književnog djela. Pretražujući e-katalog Knjižnice, učenici će otkriti da Hrvatska knjižnica za slijepe posjeduje zvučne knjige iz

svih područja znanosti i umjetnosti te će prema vlastitim interesima i afinitetima preuzimati i slušati odabrana djela, što pridonosi većoj motivaciji za čitanje i učenje.

Nikolina Sabolić, prof., dipl. knjižničarka

STRAH OD STRANOG JEZIKA

Strah od stranog jezika, iako sličan drugim vrstama strahova, specifičan je strah koji se javlja kod nekih učenika prilikom učenja stranog jezika u razrednim situacijama. Gardener i MacIntyre definiraju strah od jezika kao strah koji se javlja kada situacija zahtijeva izražavanje na stranom jeziku kojim pojedinac nije u potpunosti ovladao

(Horwitz i Young 1991). Strah od jezika uvelike utječe na uspjeh učenika, osobito u situacijama koje traže usmeno izražavanje na stranom jeziku. U takvim situacijama učenici osjećaju paniku, sram, napetost, nervozu i zabrinutost što onemogućuje uspješnu komunikaciju i postizanje željenog školskog uspjeha.

Uzroci straha od komunikacije na stranom jeziku mogu se objasniti značajkama razredne situacije u kojima se učenike vrednuje i ocjenjuje te se od njih traži da javno govore na stranom jeziku često o temama koje su im nove i nepoznate. Mnogi učenici osjećaju se nesigurno kad su svjesni da ne mogu razumjeti druge ili ne znaju pravilno izraziti

svoje misli i ideje. Boje se javno izložiti i pogriješiti pred nastavnicima i vršnjacima. Neugodno im je kad krivo izgovaraju riječi te radije izbjegavaju komunikaciju. Mnogi učenici kažu da im se znoje dlanovi, tresu ruke i srce brže

kuca kada moraju reći nešto pred cijelim razredom.

Budući da je većina strahova utemeljena na iracionalnim vjerovanjima, učenici kod kojih se manifestira strah od jezika, također imaju iskrivljenu sliku o svojim sposobnostima. Naime, vjeruju da nisu talentirani kao drugi učenici te da

su njihove sposobnosti za učenje stranog jezika slabije od drugih učenika. U anketi koju sam provela na uzorku od 43 učenika petih i sedmih razreda Osnovne škole "Đuro Ester" Koprivnica rezultati su pokazali sljedeće:

1. Na pitanje osjećaju li strah i sram kada se od njih traži da se usmeno izraze na engleskom jeziku pred cijelim razredom, 15 učenika (35 %) odgovorilo je da, a 28 učenika (65 %) odgovorilo je ne.

2. Na pitanje boje li se da će ispasti neznalice kad govore engleski pred cijelim razredom, 17 učenika (40 %) odgovorilo je da, a 26 učenika (60 %) odgovorilo je ne.

3. Na pitanje osjećaju li strah da će im se drugi učenici smijati kad govore engleski, 18 učenika (42 %) odgovorilo je da, a 25 učenika (58 %)

RAZGOVORI BROJ 12

16

odgovorilo je ne.

Strah od stranog jezika moguće je svladati i zadatak je svakog nastavnika osigurati ugodno i poticajno okruženje za učenje u kojem će se učenici moći izražavati slobodno i bez straha od kritike i pretjeranog isticanja pogrešaka. Osim nastavnika značajna je i uloga roditelja u

svladavanju straha od jezika s obzirom da djeca čiji se roditelji služe stranim jezicima i potiču učenje stranih jezika od najranije dobi pokazuju veću sigurnost i opuštenost u situacijama u kojima se od njih traži izražavanje na stranom jeziku.

MacIntyre i Gardener (Horwitz i Young 1991.) ističu da se strah od jezika razvija kao posljedica učestalih negativnih iskustava pri učenju stranog jezika, a smanjuje s porastom jezičnih kompetencija. Što su učenici vještiji u izražavanju na stranom jeziku, njihova su iskustva pozitivnija.

Sudeći prema odgovorima anketiranih učenika naše škole, oni su itekako svjesni pozitivne korelacije između učenja i školskog uspjeha. Naime mnogi su učenici na pitanje kako bi pomogli učenicima koji osjećaju strah od engleskog jezika odgovorili da je potrebno redovito učiti, vježbati s učenicima koji bolje

znaju engleski, slušati audio zapise i vježbati izgovor, čitati tekstove na engleskom, ohrabrivati ih da se oslobode straha jer "učenika koji nauči lijepo i izražajno govoriti, neće biti strah da će mu se drugi smijati" (izjava učenika 5. razreda).

Mirjana Mihalec, prof. engleskog jezika

Savjeti roditeljima o učenju stranog jezika

Učenje stranog jezika ne razlikuje se od učenja materinjeg jezika. Bebe uče jezik svakodnevno slušajući i oponašajući glasove i mimiku odraslih govornika. Što im roditelji više pričaju i čitaju, djeca postaju vještiji govornici materinjeg jezika, a da pri tome ne osjećaju strah od pogrešaka. Stoga da bi postala vješti govornici stranog jezika, potrebno im je omogućiti svakodnevni kontakt sa stranim jezikom kroz igru. Što su više izložena stranom jeziku kod kuće, opuštenije će se i tečnije njime služiti.

Ako ste roditelji govornici stranog jezika koje dijete uči, koristite strani jezik u svakodnevnim aktivnostima koje provodite s djetetom. Na primjer, ako pripremate obrok, uključite dijete na način da mu na stranom jeziku govorite nazive namirnica koje vam treba dodati ili pokažite djetetu namirnicu i tražite da je imenuje na stranom jeziku. Ako se pak igrate kockicama i izrađujete različite oblike kao što su dvorac, auto, životinje i sl., imenujte te oblike na stranom jeziku. Sa starijom djecom možete razgovarati na način da im postavljate pitanja otvorenog tipa (zašto? kako? gdje? što?) te tražite da vam opišu svoj dan u školi ili kako su proveli vrijeme s prijateljima.

Roditelji koji nisu govornici stranog jezika također mogu pomoći svojoj djeci pri učenju. Omogućite izloženost djeteta audio (glazba) i video (filmovi, serije, crtići, video spotovi) materijalima na stranom jeziku. Na internetu postoje mnogobrojni besplatni sadržaji (kvizovi, križaljke, slagalice, vježbe, dijalozi s određenom temom) za učenje stranog jezika pa potražite neke od njih i učite zajedno sa svojim djetetom.

S obzirom da je poznavanje stranog jezika vještina bez koje je teško uspjeti u školovanju i radu u današnjem globaliziranom svijetu, a sposobnost za učenje stranog jezika opada s godinama, iznimno je važno što ranije početi s učenjem te omogućiti djetetu pozitivno okruženje u kojem će svakodnevno biti izloženo stranom jeziku.

Literatura: Horwitz, E. K.; Young, D. J. 1991. Language Anxiety, Prentice-Hall, Inc. Harlow.

RAZGOVORI BROJ 12

17

Osim učenja značenja stranih riječi i jezičnih zakonitosti, nastava stranog jezika učenika uvodi u novi svijet raznolikosti s kojima se možda nikada prije nije imao prilike susresti. Postepeno uvođenje u svijet različitosti priprema je za sudjelovanje u stvarnom

međukulturnom susretu koji se može dogoditi bilo kada u životu i na bilo kojem mjestu, u Hrvatskoj ili u inozemstvu.

Zbog velikih i brzih promjena u društvu koje je danas mnogo raznovrsnije i multikulturalnije nego prije, nameće se potreba za nastavom koja će učenike pripremiti za uspješno funkcioniranje u takvom društvu. Veća povezanost ljudi različitih zemalja i pripadnika različitih kultura posljedica je uporabe informacijsko komunikacijskih tehnologija i medija. Zbog globalizacije te političkih i socijalnih promjena u svijetu, ljudi imaju češće priliku susresti se s osobama različitih nacionalnosti, rasne ili vjerske pripadnosti. Takvo društvo određuje pripremu učenika za uspješno sudjelovanje u međukulturnim susretima.

Situacije u kojima će se naći, a koje će od njih zahtijevati komunikaciju sa stranim govornikom su, naravno, nepredvidive. Od učenika će se očekivati da u takvim međukulturnim susretima može upotrijebiti svoje jezične kompetencije kako bi se sporazumio sa stranim govornikom. Osim jezika za uspješno sudjelovanje u višekulturnom modernom društvu bit će mu potrebna i međukulturna kompetencija,

odnosno znanja, vještine i stavovi koji će mu pomoći graditi uspješne međuljudske i međukulturne odnose.

Sadržaji nastave stranog jezika su stoga prožeti raznim međukulturnim temama koje proširuju njihova znanja o ljudima iz drugih zemalja i njihovom načinu života. Učenicima se takvi sadržaji mogu približiti preko originalnih tekstova iz novina ili časopisa, filmova, glazbe, dokumentarnih video uradaka, skype susreta, dopisivanja ili stvarnih susreta sa stranim govornicima. Kroz takve međukulturne sadržaje učenici uče o životu svojih vršnjaka u drugim zemljama, otkrivaju kako oni provode svoje slobodno vrijeme, kako im je organiziran školski život ili koji su im blagdani važni te kako ih obilježavaju. Učenici na taj način razvijaju svjesnost o odrastanju u drugačijoj kulturi i poštivanje različitosti. U interakciji sa stranim govornikom učenik paralelno upoznaje i svoju kulturu uviđajući njezine vrijednosti te razvija toleranciju za različitosti.

Osim verbalne potrebno je poznavati i neverbalnu komunikaciju kako bi se izbjegli nesporazumi. Učenici trebaju znati kako pristojno pozdraviti i oslovljavati stranog govornika. Geste koje se koriste u razgovoru u Hrvatskoj, nemaju nužno isto značenje kao i u zemlji osobe s kojom razgovaraju. Zbog toga je upoznavanje ljudi iz drugih kultura vrlo važno kako bi se uklonili stereotipi i predrasude te otvorila mogućnost suradnje i izgradnje kvalitetnih međuljudskih odnosa. U skladu s ciljevima Vijeća Europe nastava stranih jezika promovira prihvaćanje razlika, poštivanje svojih i tuđih vrijednosti te kvalitetan međukulturni dijalog temeljen na međusobnom poštivanju i ravnopravnosti.

Tomislava Kraljić,

prof. francuskog i engleskog jezika

NASTAVA STRANOG JEZIKA – PRIPREMA ZA ŽIVOT U

MULITKULTURNOM DRUŠTVU

Leo Tukanj, 5.b

RAZGOVORI BROJ 12

18

Danas je stres tema na koju često nailazimo, bilo u medijima, poslovnom ili obiteljskom okruženju, a za mnoge je riječ stres postala i dio svakodnevnog govora i životnog stila.

Pod stresom sam! Imam previše stresa u životu! – samo su neke od rečenica koje smo mnogo puta čuli, ali i sami izgovorili. Uobičajeno je teškoću, neugodu ili životni problem kojem je osoba izložena nazvati stresom. Međutim, stres se definira kao stanje ili osjećaj u kojem se nalazi određena osoba kada smatra da ne može ispuniti zahtjeve koji su postavljeni pred nju ili kada je procijenila kako joj prijeti neka opasnost koju ne može izbjeći.

U stanje stresa dovode nas stresni podražaji ili stresori. Najčešće se radi o značajnim životnim događajima koji na neki način poremete način života i unose promjenu koja može biti pozitivna ili negativna. Najjači uzročnici stresa u obitelji su smrt bračnog druga, bliskog člana obitelji ili prijatelja, rastava braka, teška bolest člana obitelji, sudski sporovi, neslaganje u braku, financijske poteškoće i slično. Također, tijekom čitavog djetinjstva i djeca se suočavaju sa stresnim situacijama. Kod djece stresni događaji mogu biti djetetova bolest ili bolest nekog člana obitelji, boravak izvan doma, briga za uspjeh u školi ili u nekoj aktivnosti (sport, ples), brige vezane za druženja s vršnjacima, brige vezane uz promjene na tijelu koje se javljaju sazrijevanjem, strah od kazne od roditelja, razvod roditelja, selidba u drugi grad i slično.

Čak i događaji koje obično smatramo sretnima (sklapanje braka, rođenje djeteta, obiteljske svečanosti, odlazak na godišnji odmor) mogu biti okidači za pojavljivanje stresa. Ponekad se ljudi bolje nose s jednim velikim stresnim događajem, nego s mnogo „malih” stresnih događaja koji su svakodnevni i sveprisutni poput novčanih teškoća, vremenskog pritiska, prometnih gužvi i slično.

Međutim, isti događaj neće biti jednako stresan za sve ljude. Kakva će biti naša reakcija na stresor, značajno ovisi o nama, našem iskustvu, osobnosti, načinu kako tumačimo događaj te kako procjenjujemo našu sposobnost i mogućnosti suočavanja sa situacijom. Tada najčešće procjenjujemo što situacija znači za nas i možemo li se nositi s tom situacijom. Ako zaključimo kako smo sposobni savladati neki zadatak, riješiti problem ili promijeniti situaciju u svoju korist, tada se prijetnja pretvara u izazov. Svako uspješno nošenje sa stresom ili pronalaženje izlaza iz stresnih situacija čine nas još snažnijima i otpornijima za buduće situacije.

Stresna reakcija je korisna kada je kratkoročna jer priprema tijelo na akciju i djelovanje na način da daje organizmu dodatnu snagu za uspješnu reakciju (da se zaštitimo ili odgovorimo na izazov). Time služi kao mehanizam zaštite koristan kada se nalazimo u opasnoj situaciji i kada trebamo brzo reagirati na fizičku opasnost. Do problema dolazi kada je stres dugotrajan. Tada se razvija tkz. kronični stres koji pogoduje nastajanju tjelesnih oštećenja i bolesti.

Stanje stresa i kod odraslih i kod djece prepoznaje se na temelju emocionalnih reakcija, načina razmišljanja, tjelesnih promjena i u samom ponašanju. Prepoznati te simptome stresa prvi je korak u nošenju sa stresom.

• Psihološki simptomi: tuga, tjeskoba,

ljutnja, panika, depresija, promjene raspoloženja, osjećaj krivnje, osamljenosti, teškoće s koncentracijom, zabrinutost, rastresenost…

• Tjelesne i zdravstvene promjene: ubrzani

rad srca, znojenje dlanova, povišeni tlak, ubrzano disanje, bolovi u trbuhu, probavne smetnje, nesanica, promjene tjelesne težine, napetost i bol mišića,

STRES KOD ODRASLIH I DJECE

RAZGOVORI BROJ 12

19

umor, manja otpornost prema bolestima…

• Simptomi u ponašanju: plakanje,

agresivnost, nekontrolirani ispadi, povlačenje u sebe, pretjerana upotreba alkohola, cigareta, lijekova za smirenje, promjene u načinu prehrane…

Iako odrasli nerado priznaju sebi i drugima da su pod stresom, samo osvještavanje te činjenice pomaže da se stres ne poveća i ne preuzme kontrolu. Roditeljska svijest i briga oko stresa pojačava se kad su u pitanju djeca i želja da ih nauče kako se nositi sa stresnim situacijama. Poznato nam je kako se u periodu djetinjstva i adolescencije djeca susreću s mnogim oblicima životnih stresova, a da nemaju još uvijek razvijen široki spektar strategija suočavanja na koje bi se mogli osloniti. Djeca će još više biti pod stresom ukoliko je u stresu sam roditelj. Iako u obzir treba uzeti individualne karakteristike djece jer su neka djeca više, a neka manje osjetljiva na stres, važno je osvijestiti kako djeca od roditelja uče kako se nositi sa stresom. Zato dobro razmislite o svom stresu i reakcijama na njega. Zapitajte se:

1. Koji su moji najčešći i glavni stresori (osobe, događaji, stvari, aktivnosti, odnosi)?

2. Koji su moji oslonci u teškim trenucima?

3. Što mogu učiniti da smanjim stres?

Važno je pronaći vlastiti način suočavanja sa stresom. Za početak to znači odvojiti malo vremena za sebe i promotriti jeste li možda stalno zabrinuti, postavljate li si nerealne ciljeve, krivite li sebe za stvari koje nisu pod vašom kontrolom te da li ignorirate simptome da ste pod prevelikim pritiskom? Ako na takva pitanja odgovarate potvrdno, potrebno je pronaći bolji način nošenja sa stresom. Evo nekoliko metoda ublažavanja stresa:

• zabrinutost zamijeniti djelovanjem

• djelujete na stvari koje se događaju sada i ovdje

• otjerajte negativne misli i prigrlite pozitivne

• naučite se opustiti

• prepoznajte pouku i korist iz svojih neuspjeha

• brinite o vlastitom zdravlju

• uzmite predah i nasmijte se

• zatražite pomoć drugih.

I na kraju, protuotrov svakodnevnom stresu i opterećenju su dobri odnosi i druženje. Ali nije važno s koliko ljudi u životu održavate odnose, već kakve su kvalitete ti odnosi, a posebno oni obiteljski. Tako je za samo dijete najbolja zaštita u stresnim situacijama upravo dobar odnos s roditeljem. Najviše podrške dobivaju djeca roditelja koji ih slušaju i čuju, s kojima mogu razgovarati o svojim osjećajima, koji jačaju njihovo samopoštovanje i osobnu odgovornost, koji im pomažu u nošenju s teškoćama, uče ih načinima opuštanja i pozitivnom razmišljanju, potiču na različite tjelesne i sportske aktivnosti, razvijaju zdrave životne navike te njeguju zajedničke aktivnosti. Imajte vrijeme za obitelj!

Dijana Lukačić,

prof. socijalna pedagoginja

Literatura:

Balfour, S. i autori. 2012. Kako pobijediti stres. Mozaik knjiga. Zagreb.

Carnegie, D. 2012. Kako prevladati zabrinutost i stres. V.B.Z. Zagreb.

Miljković, D.; Rijavec, M. 2013. Organizacijska psihologija: odabrana poglavlja. IEP. Zagreb.

RAZGOVORI BROJ 12

20

Tijekom godine u okviru izvannastavnih aktivnosti

provode se brojne aktivnosti kojima se želi potaknuti razvoj prirodoslovne pismenosti koja će učenicima koristiti u budućem školovanju i životu.

Mali ekolozi su ove godine izradili nekoliko plakata čije su teme bile Zaštita ozonskog omotača, Živa bića šume, Vodozemci, Kukci i Štetnost duhanskog dima. Praktične aktivnosti učenika u učionici bile su izrada adventskih ekoloških ukrasa, izrada ekološke igre križić-kružić, izrada mikroskopskih preparata biljnih organa te izrada hotela za kukce, a učenici su sudjelovali i na tri terenske aktivnosti. Tijekom jesenske terenske aktivnosti u suradnji s Javnom ustanovom za zaštitu prirode naše županije organiziran je obilazak Halaš čarde, Šoderice, Mure i Drave tijekom koje su provodili organoleptičku analizu ovih voda te determinacija ptica koje su se zatekle na pojedinoj lokaciji. Druge dvije terenske aktivnosti organizirane su s Ekološkim društvom Koprivnica, a odnose se na spašavanje žaba na prometnici Koprivnica-Đelekovec.

Druga skupina nosi naziv Mali znanstvenici tijekom koje se provode različite aktivnosti iz područja kemije i biologije. Aktivnosti su usmjerene na uvježbavanje rada s kemijskim priborom i posuđem, kemikalijama, aparaturom za zagrijavanje i hlađenje, ali i razvoj sigurnosti i samostalnosti u kemijskom i biološkom laboratoriju. Učenici su samostalno izvodili zanimljive pokuse koje su pripremili kod kuće ili su u dogovoru s nastavnikom pripremili u školi. Uvježbane kemijske pokuse učenici su izveli pred učenicima nižih razreda prije odlaska na Školsku olimpijadu, ali i učenicima trećeg razreda PŠ Vinica koji su bili oduševljeni viđenim i pripremljenim. Dvije tročlane ekipe učenika su tijekom zimskih mjeseci sudjelovale u pripremi kristala u okviru nacionalnog natjecanja koje organizira Kristalografsko društvo i Pliva iz Zagreba. Veliki broj učenika prijavio se na školsko natjecanje iz biologije i kemije te smo u nekoliko navrata napravili pripreme iz ovih predmeta, a četvoro učenika se plasiralo na županijska natjecanja.

Učenici koji su uključeni u skupinu Crveni križ proveli su edukaciju učenika trećih i četvrtih razreda o povijesti Međunarodne organizacije Crveni križ te su ih naučili pružiti pomoć kod nekih jednostavnijih ozljeda iz svakodnevnog života. Značajne aktivnosti ovih učenika bile su vezane za organizaciju i provedbu prikupljanja prehrambenih namirnica za gradski Crveni križ, novčanih sredstava za obitelj koja je doživjela veliku tragediju, novčanih sredstava za nabavu tenisica za učenike slabijeg imovinskog statusa, ali i za Pučku samoposlugu grada Vukovara. Učenici ove skupine su učenicima četvrtih razreda održali radionice o zdravoj prehrani i tjelovježbi te potrebi brige za vlastito zdravlje. Veliki je naglasak u radu ove skupine bio na uvježbavanju pružanja prve pomoći unesrećenim osobama te sudjelovanje na općinskom natjecanju.

Vrlo zanimljive aktivnosti provode se za skupinu Mladi planinari. Ove je godine prvi puta organizirana Mala planinarska škola koju je pohađalo 43 učenika tijekom koje su učili o povijesti planinarstva, osnovama planinarenja i planinarskoj opremi, orijentaciji u prirodi, značajkama planina, opasnostima u planinama i kako ih izbjeći, meteorologiji, zaštićenim živim bićima planina te prvoj pomoći. Predavači su bili planinarski vodiči i stručnjaci iz pojedinog područja. Nakon provedene škole učenici su polagali pisani ispit te su od Hrvatskog planinarskog saveza dobili diplome. Osim teorijskog dijela učenici moraju redovito sudjelovati u planinarskim izletima, a ove školske godine pješačili su od Križevaca do Kalnika, što je ruta dugačka 17 km. Drugi je izlet bio na Zeleni vrh kod Pakraca do kojega je vodila staza duga 9 km. U pripremi je izlet na Kamešnicu tijekom kojega će učenici posjetiti Aquarium u Karlovcu, Rastoke, slap Krčić, izvor Cetine, tvrđavu Knin, grad Sinj i druga mjesta.

Ove aktivnosti organizirane su za učenike viših razreda koji na ovaj način upoznaju prirodoslovne zakonitosti i činjenice kroz praktične vježbe i aktivnosti te im ovo znanje ostaje za čitavi život.

Miroslav Kanisek, prof.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI IZ

RIRODE, BIOLOGIJE I KEMIJE

RAZGOVORI BROJ 12

21

DRŽAVNI SKUP O HOLOKAUSTU

Tradicionalni godišnji seminar "Poučavanje i učenje o holokaustu i sprečavanju zločina

protiv čovječnosti" u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje, uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja, YadVashema iz Izraela i Mémorial de la Shoah iz

Francuske ove se godine od 24. do 27. siječnja održavao u Koprivnici.

Osnovna škola „Đuro Ester“ tijekom četiri dana sudjelovala je u organizaciji seminara te je naposljetku bila domaćin videokonferencije na kojoj su nastavnici i učenici iz sedam škola iz cijele Hrvatske razmijenili programe

obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta.

Naša škola dala je doprinos svečanom otvorenju konferencije gdje je Pjevački zbor nižeg uzrasta otpjevao tradicionalnu hebrejsku pjesmu „Tumbalalaika“, dok su dirljivom izvedbom

„Ose shalom“ Šimun-Benedikt Kopričanec (6. razred) i Sara Forjan (7. razred), uz klavirsku pratnju učitelja Mihaela Kivača, uistinu očarali prisutne na otvorenju skupa u Hotelu Podravina. Potom su Ana Lucija Abramović i Mia Zagrajski (7. razred) emotivnom recitacijom okupljenima prezentirale dvije pjesme Barbare

Sonek, preživjele logorašice, uz mentorstvo učiteljice Sanje Antolić. Učiteljica Jasminka Fankuko–Polančec sa svojim Malim turističkim vodičima te učiteljica Mirna Kovačić povele su sudionike stručnog skupa u turistički obilazak našeg grada.

Videokonferencijom povodom Dana

obilježavanja sjećanja na žrtve holokausta naša škola pridružila se impresivnom popisu sudionika ovog seminara. Kao domaćini omogućili smo susret u “virtualnom svijetu“ učenicima i kolegama iz još šest škola u

Hrvatskoj koji su putem CARNetove platforme održali zajednički program, odnosno prezentirali učeničke uratke vezane uz obilježavanje sjećanja na holokaust.

Naša škola predstavila se i kratkim filmom skupine Povijest za budućnost u kojem je naglasak bio na najznačajnijim židovskim izumima. Na djeci pristupačan način film objašnjava na koji su način židovski izumi učinili naš svakodnevni život lakšim i zanimljivijim.

Program obilježavanja Dana sjećanja na jednu od najvećih ljudskih tragedija u povijesti čovječanstva nastavljen je na Danici. Na mjestu prvog sabirnog ustaškog logora održana je komemoracija, a na Danici je bilo i 40 učenika naše škole koji su pustili u zrak 40 lampiona koji simboliziraju 40 logora u kojima su stradavali

Židovi. Naše učenice Lea Ivančan, Karla Filipić i Lucija Kuzmić čitale su pisma logoraša.

Tijekom četiri dana pedesetak sudionika u Hotelu Podravina imalo je prilike prisustvovati predavanjima domaćih i inozemnih stručnjaka. Sudionici su imali priliku upotpuniti znanja o

holokaustu i zločinima protiv čovječnosti tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i Europi, unaprijediti svoje vještine i znanja u pogledu pitanja ljudskih prava, iskorjenjivanja predrasuda te boljeg razumijevanja povijesnih i suvremenih oblika netolerancije i diskriminacije. Izuzetno nam je drago što je

lokalna zajednica prepoznala značaj Seminara te je za više savjetnike, predstavnicu Ministarstva, predstavnicu Židovske općine Koprivnica dr. Sanju Švarc Janjanin, ravnateljicu OŠ Đuro Ester mr. Sanju Prelogović i učiteljicu povijesti Mirnu Kovačić organiziran prijem u Gradu i Županiji.

Kako svakodnevno svjedočimo raznim oblicima diskriminacije, nasilju, izrugivanju okrenutom manjinskim skupinama, cilj ovakvih skupova je osposobiti nastavnike kako bi kod učenika

RAZGOVORI BROJ 12

22

osvijestili nužnost borbe protiv diskriminirajućih oblika ponašanja te ih poticali na aktivno uključivanje u prevenciju nasilja u svojoj okolini. Upravo su edukacija i nove

metode poučavanja najbolji odgovor kojim se možemo suprotstaviti tendenciji relativizacije holokausta i zločina protiv čovječnosti. Stečena

znanja i vještine, poput razvijenog kritičnog mišljenja, međusobnog uvažavanja, tolerancije i pravednosti, ključna su u izgradnji mladih generacija, ali i demokratske tolerantne

države.

Mirna Kovačić, prof.

PRETILOST DJECE - JEDAN OD VODEĆIH

JAVNOZDRAVSTVENIH PROBLEMA DANAŠNJICE Pretilost je jedan od vodećih javnozdravstvenih

problema današnjice. Definiramo ju kao

povećanu količinu masnog tkiva u organizmu.

Najčešće nastaje kao posljedica neravnoteže

između povećanog unosa energije hranom i

nedovoljne potrošnje energije kroz tjelesnu

aktivnost pri čemu se ta neiskorištena energija

pohranjuje u obliku masnog tkiva.

Puno rjeđe pretilost može biti komplikacija

nekih zdravstvenih stanja, prirođenih ili

stečenih, koja uzrokuju poremećaj metabolizma.

Iako većina ljudi pretilost smatra estetskim

problemom, radi se zapravo o složenom

zdravstvenom poremećaju koji ima posljedice na

gotovo sve organske sustave. Komplikacije

pretilosti jesu povišeni krvni tlak, povišene

masnoće u krvi, oštećenja srca i krvnih žila,

šećerna bolest, oštećenje jetre, hormonska

neravnoteža, teškoće disanja, opterećenje na

kosti, zglobove i kralježnicu. Također su često

prisutne i psihičke poteškoće u smislu niskog

samopouzdanja, ali i težih poremećaja kao što je

depresija.

Prema rezultatima HBSC studije iz 2016. godine

(Međunarodna studija o ponašanju u vezi

zdravlja školske djece) u Hrvatskoj je pretilo ili

ima prekomjernu tjelesnu težinu 20 %

djevojčica i 33 % dječaka u dobi od 11 godina,

14% djevojčica i 27% dječaka u dobi od 13 godina

te 9 % djevojčica i 24 % dječaka u dobi od15

godina. Ovi podaci ukazuju na to da prevencija

prekomjerne tjelesne težine i pretilosti treba

započeti već u ranom djetinjstvu.

Usvajanje pravilnih prehrambenih navika i navike

redovite tjelesne aktivnosti te izgradnja

pozitivne slike o sebi i svom tijelu, najvažniji su

za postizanje i očuvanje poželjne tjelesne

težine, odnosno prevenciju pretilosti.

Pravilna prehrana je raznovrsna hrana čiju

osnovu čine namirnice bogate ugljikohidratima.

Dan bi trebao početi s doručkom, a hranu je

potrebno rasporediti u tri glavna obroka te dva

međuobroka. Obroci moraju biti umjerene

veličine. Uz svaki obrok treba uzeti neko povrće

ili voće, a kroz dan je potrebno osigurati

dovoljan unos tekućine.

U dobi od 5 do 17 godina preporuča se tjelesna

aktivnost umjerenog do visokog intenziteta kroz

najmanje 60 minuta dnevno. Većina aktivnosti

trebale bi biti aerobne tjelesne aktivnosti koje

dovode do ubrzanog rada srca, disanja i

znojenja. Primjeri takvih aktivnosti su brzo

hodanje, vožnja biciklom, plivanje, trčanje,

planinarenje, plesanje, tenis, nogomet, košarka,

rukomet, tenis i slično.

Navike u vezi prehrane i tjelesne aktivnosti

stječu se u krugu obitelji, a nadograđuju kroz

vrtić i školu. Budući da djeca uče iz ponašanja

odraslih važno je da upravo oni koji ih stalno

okružuju, odnosno članovi obitelji, odgajatelji u

vrtićima i nastavnici u školama budu pozitivan

primjer svakodnevne primjene pravilnih navika

u prehrani i tjelesnoj aktivnosti.

Andreja Kos Milkić, dr. med.

Školska medicina

ZZJZ Koprivničko-križevačke županije

RAZGOVORI BROJ 12

23

Dunja Vuglovečki, 7.c Fran Jakopanec, 6.a

Dino Trešćec, 5.a Linda Brlečić, 7.c