RAZVOJ SRBIJE OD 1804. DO 1914. GODINE

SRPSKA REVOLUCIJA

Uvjeti u Srbiji su u drugoj polovici 18. stoljeća bili vrlo loši. Nestalo je nekadašnjeg strogog reda i poštivanja zakona te su lokalni moćnici pravili poteze na svoju ruku. Zemlja je opustjela, broj sela smanjio se na trećinu, a bolno za Srbe bilo je i ukidanje Pećke patrijaršije. Nakon tursko-austrijskih ratova, u kojima su Austrijanci 1789. osvojili i veće dijelove Srbije, no povukli se nakon smrti Josipa II., sultan Selim III. (1789.-1807.) određenim mjerama poboljšao je prilike u Beogradskom pašaluku, a gradovi osjetili korist u trgovini. No odluka Porte (1799.) o tome da se janjičari opet smiju vratiti u Pašaluk označila je novu prekretnicu. Nakon preuzimanja vlasti, janjičarski su starješine svojim režimom pogodili ne samo raju nego i spahije koji su 1802., oslanjajući se na Srbe, neuspješno pokušali obnoviti vlast u Pašaluku. Na pokušaje srpskih prvaka da preuzmu vlast, dahije su odgovorili «sječom knezova», odnosno ubili su 70-ak starješina što je bio povod općem ustanku 1804., na čelu s iskusnim ratnikom i hajdukom Dorđem Petrovićem Karađorđem (1762.-1817.). Ustanak koji je odmah zahvatio devet od dvanaest nahija Pašaluka, te pridonio povezivanju dijelova srpskog naroda, potrajao je skoro jedno desetljeće (1804.-1813.) i označio početak oslobodilačke borbe Srba u Pašaluku.

U prvoj fazi (1804.-1805.) Srbi su nastupili s umjerenim zahtjevima, zahtijevajući uklanjanje janjičara i vraćanje samouprave iz vremena Hadži Mustafa-paše, no kako je ostvaren samo prvi, ustanak u drugoj fazi (1805.-1806.) prerastao je u borbu protiv sultana, a zahtjevi su postali brojniji. Sada su Srbi tražili da njima upravljaju starješine s glavnim knezom, da im se omogući da sami prikupljaju danak, da turski organi napuste Pašaluk, a Srbi brane njegove granice. Uspjeli su ustanoviti sudove te vojvode, a uvedeno je i stalno tijelo «Praviteljstvujušči savjet naroda srpskog». Tijekom pregovora, dogovoreni su umjereniji zahtjevi (predstavnik Turaka ostao bi u Beogradu, ali službe bi došle u ruke Srba, danak i se plaćao paušalno), međutim, dogovor je osujećen preokretom («Ičkov mir»). Srbi su prekinuli pregovore prilikom izbijanja rusko-turskog rata i priključili se Rusia, dajući ustanku novi polet. Ipak, međunarodna su zbivanja utjecala na razvoj ustanka. Mir s Napoleonom u Tilzitu (1807.) utječe na odnose Rusije s Turskom te dolazi do primirja koje Srbima osigurava rusku zaštitu.

U razdoblju primirja (1807.-1809.) «Praviteljstvujušči savjet» postao je vrhovna sudska instancija koja će se 1811. godine reorganizirati u vladu sa šest popečitelja (ministara) za glavne resore, a Karađorđu je priznato nasljedno predvoditeljstvo (od 1811. ima titulu «vožd»). Reformirani su vojska i državne financije te je posebna briga posvećena školama. Osim tradicionalnih učilišta po manastirima, otvoreno je oko 50 osnovnih škola, a 1808. godine i Velika škola (začetak gimnazije).

Usporedo s obnovom rusko turskog neprijateljstva (1809.) započela je nova faza ustanka. Usprkos početnim uspjesima, dugogodišnje ratovanje, sve veća nesloga i oporba Karađorđu uspjele su iscrpiti ustanike. Budući da se predstavnik ruskog zapovjedništva miješao u unutarnje sukobe, Karađorđe je molio pomoć i Francuske i Austrije. U konačnici je europska politika učinila onaj fatalan korak u ustanku. Suočena s Napoleonovim napadom 1812., Rusija ulazi u pregovore s Turskom i sklapa mir u Bukureštu. Iako je Srbima člankom 8. garantirana amnestija, morali su predati oružje i pustiti Turke u gradove.

U posljednjoj su se fazi ustanka (1812.-1813.) njegovi vođe nastojali oduprijeti odredbama Bukureštanskog mira, ali su ih jake turske snage prisilile na bijeg iz zemlje te obnovile svoju vlast nasiljem i zastrašivanjem. Osim toga, nakon Napoleonova sloma je na

Bečkom kongresu osnivanjem «Svete alijanse» spriječena mogućnost buna i revolucija, što je bilo u korist Turske.

Bez obzira na tu nepovoljnu situaciju, preostali su srpski starješine u Takovu 1815. godine donijeli odlku o još jednom ustanku, ovaj put na čelu s Milošom Obrenovićem (1783.-1860.), knezom Rudničke nahije i jednim od manje istaknutih vojvoda iz Prvog ustanka. Ni ovaj ustanak nije bio uperen protiv sultana, a nakon niza bitaka kod Čačka, Valjeva i Požarevca, Pašaluk je oslobođen od Turaka. Porta je tad poslala dvije vojske (iz Bosne i iz Rumelije), no knez Miloš uspio je postići usmeni dogovor: danak će skupljati srpski starješine, pri suđenju Srbima će uz predstavnike turske vlasti uvijek biti i srpski knez, u Beogradu će se osnovati Narodna kancelarija od 12 knezova, a spahije će u sela ulaziti samo radi ubiranja desetine. Pregovarajući s Portom i na razne načine proširujući vlast i utjecaj, knez Miloš je uskom i neformalnom okviru autonomije osigurao stabilnost, sve dok petnaest godina kasnije sultanovim hatišerifom nije ozakonio položaj nasljednog kneza i postigao međunarodno priznatu autonomiju.

Suvremenici, ali i potomci, nazivali su ustanak 1804. «bunom na dahije». Kada je iz kasnije perspektive postala vidljiva dugotrajnost i složenost borbi, naglašavana je razlika i oštro u odvajani: Prvi – Karađorđev i Drugi – Milošev ustanak. Od toga koja se dinastija nalazila na vlasti, ovisilo je kojem će razdoblju biti pripisivano veće značenje. Promatrajući događaje izbliza, a u svjetskopovijesnoj perspektivi, veliki njemački povjesničar Leopold Ranke je borbu Srba u Pašaluku nazvao «Srpskom revolucijom». Taj naziv opravdavaju dvije stečevine: izvojevanost nacionalnog oslobođenja u obliku trajne, iako ograničene autonomije i osobne i imovinske slobode ukidanjem ovisnosti i kmetskih tereta. No te su stečevine postignute tek kontinuiranim nastojanjima tijekom 30 godina, tako da revolucija nije bila jedan događaj, nego lanac događanja u kojemu su osim «epskih godina junaštva i požrtvovnosti Karađorđeva razdoblja i prozaične godine Miloševe despotske vladavine».

OD KNEZOVE AUTONOMIJE DO AUTONOMIJE KNEŽEVINE

Realizirajući dogovor sklopljen s Marašli Ali-pašom, knez Miloš je zapravo izgradio neograničenu vlast u zemlji. Iako je postavljanjem svojih ljudi na važne položaje ukidao ostatke turske samouprave, zbog krvavih je obračuna sa svima koji bi mu se suprotstavili pa i s Karađorđem (ubijen 1817. čim je došao u Srbiju), njegov režim ipak podsjećao na turski i izazivao otpor u narodu pa je morao gasiti bune 1817., 1821., 1825. i 1826. godine. Djelujući istovremeno kao zakonodavac i sudac, stjecao je osobna bogatstva i monopol u trgovini.

Kako sultan ne bi posumnjao u njegovu odanost, sprječavao je djelovanje tajnih organizacija i pobune protiv sultana, ali je koristio probleme Osmanskog Carstva kako bi ostvario svoje ciljeve.

Autonomija predviđena još 1812. napokon je ostvarena preko sultanovih dokumenata – hatišerifa iz 1829., 18130. i 1833. Prva dva su Srbiji osigurala slobodu vjere, upravu s knezom, čija je titula nasljedna u Miloševoj obitelji, pravo da ima svoju vojsku i ustanove kao što su bolnice, tiskare, pošta i neovisno sudstvo. Turci se više nisu smjeli miješati u unutarnje poslove te su morali napustiti zemlju (osim posada u starim carskim gradovima: Beograd, Šabac, Smederevo…). Trećim hatišerifom obećano je vraćanje 6 nahija i plaćanje «osjekom» (u paušalnom godišnjem iznosu) naknade za sva prava i posjede cara i pojedinaca.

Zabranivši kuluk 1831. godine, knez Miloš je prekinuo svaku vezu između srpskog seljaka i turskog spahije. Danak sultanu je pretvorio u državni porez (pri čemu je sebi zadržao pravo na desetinu), što je bio ostatak feudalne obveze, ukinute 1835. godine. Oslobođenjem teritorija od Turaka seljaku je omogućeno da zagospodari zemljom koju obrađuje.

Tada se moralo riješiti i to hoće li u Srbiji biti plemstva («blagorodstva») i spahiluka srpskih gospodara. Iako su to priželjkivali pripadnici starješinskog sloja, mnogi činovnici pa i

kneževi rođaci, knez je bio protiv toga, no kako se nije jasno izjašnjavao to je izričito spriječeno tek Ustavom iz 1838. godine.

Knez Miloš je od carigradskog patrijarha 1831. uspio ishoditi autokefalnost za svoju Crkvu. Prvo su mitropoliti bili posvećivani u Carigradu, a poslije se to počelo događati u Srbiji. Prvi beogradski mitropolit bio je Milentije Pavlović (1831.-1833.), a naslijedio ga je Petar Jovanović (1833.-1859.) koji je sredio crkvene prilike, počeo bolje obrazovati dotad neobrazovano svećenstvo, uveo matične knjige i crkvene propise.

Jaka vlast kneza imala je i drugu stranu: njegovo trajno nastojanje da podanicima olakša život, iskorijeni loše običaje i uvede novine kojima se poboljšava način privređivanja i življenja. Poticao je sadnju krumpira, uvodio nove kulture (duhan, šećerna repa), poticao uzgoj konja, vinograde, vađenje ugljena pa se javljaju sitni zameci industrije (pivovare, ciglane, prerada kože). Iako nepismen, knez je bio obaviješten o zbivanjima u svijetu, a i uvijek je blizu sebe imao kojeg obrazovanog Srbina iz Ugarske.

Ukupnom politikom naseljavanja i dodjeljivanja zemlje te privremenog oslobađanja od daća, knez je povećao stanovništvo i količinu obradive zemlje, čime je poticao duboku i temeljitu promjenu – prelazak sa stočarstva na zemljoradnju kao temelj privređivanja. Godine 1815. u Srbiji je bilo 473 000 stanovnika, 1834. godine 578 192, 1841. godine 828 845, a 1850. godine 956 893 stanovnika. Demografski rast osudio je dio stanovništva na život u siromaštvu, ali i omogućio urbanizaciju te prijelaz gradova pod srpski nadzor (za vrijeme Miloševe vladavine bilo 20 varoši).

Radi se i na narodnom zdravlju. Od 1820. godine pojavljuju se obrazovani liječnici, 1826. godine u Šapcu je otvorena prva bolnica, a država provodi i sustavne mjere protiv izbijanja sifilisa.

Službeno priznanje autonomije pod stranim jamstvima moralo je utjecati na način vladanja zemljom. Potencirana je javna vlast, gospodarenje preko veza osobne ovisnosti valjalo je zamijeniti vladanjem putem institucija, što je nužno vodilo ograičavanju osobne vlasti. Knez Miloš je upravo to uporno izbjegavao. Nije kao preteče iz Prvog ustanka žurio reformirati središnju upravu po uzoru na europske države. Iako je po hatišerifu iz 1830. imao obvezu upravljati u suglasnosti sa «Savetom narodnih starješina», nije htio sastaviti vijeće koje bi ga ograničavalo, već je uvodio upravna tijela. Miloševu su autokraciju sve teže podnosili starješine, da bi se početkom 1835. oporba pod vodstvom rasinskog serdara Milete Radojkovića digla na oružje, uz podršku Miloševe supruge i brata. Sukob je u Kragujevcu završen bez prolijevanja krvi i to kneževim obećanjem o donošenju ustava na blagdan Sretenje (15. veljače 1835.).

Pisanje ustava povjereno je Dimitrju Davidoviću, obrazovanom Srbinu iz Ugarske koji je u Beču izdavao «Novine serbske». Sretenjski ustav bio je liberalan za svoje vrijeme, važiji po proklamiranim građanskim pravima i načelu podjele vlasti nego po stupnju ograničavanja kneza. Propisivao je i državne simbole (grb i zastavu). No kako su svi ustali protiv njega, na snazi je bio samo dva tjedan. Porta se protivila zato što vazalna kneževina nije bila ovlaštena donositi ustav, Rusija i Austrija zbog liberalnih načela, a knez Miloš zbog ograničavanja. Kneževi protivnici otad se nazivaju

Godine 1838. donesen je novi ustav, potvrđen sultanovim hatišerifom 1839. Miloš ga je nazvao «turski ustav», no ipak je imenovao popečitelje i 17 članova «Sovjeta», koji su preuzeli zakonodavne ovlasti, što je navelo kneza da u lipnju abdicira i napusti zemlju. Nasljedio ga je knez Milan, koji je bio bolestan i umro već nakon mjesec dana. Vlast su preuzeli ustavobranitelji do dolaska drugog Miloševa sina Mihaila u zemlju. Oni su postigli na Porti da se Mihailo (1839.-1842.) tretira kao izabrani knez, a ne očev nasljednik. Za njegove vladavine vodile su se borbe ustavobranitelja i obrenovićevaca, što je poticala i iskorištavala Porta, ograničavajući dostignuti stupanj autonomije. Otvorenom pobunom Tome Vučića Perišića, knez je u rujnu 1942. bio prisiljen napustiti Srbiju.

Ustavobranitelji su na vlast doveli Aleksandra Karađorđevića (1842.-1858.), Karađorđeva sina. Razdoblje njegove vladavine nazvano je dobom ustavobranitelja. Dolazi do izgradnje institucija i državne organizacije, osobito činovničkog aparata. Velika im je zasluga i donošenje Zakonika građanskog (1844.), koji je sastavio književnik i pravnik Jovan Hadžić prema austrijskom građanskom zakoniku.

SRBI I SRBIJA U REVOLUCIJI 1848.-49.

Srpski intelektualci u Pešti 1826. Matica srpska 1821. u Ugarskoj 750 379, 1 1847. 896 902 Srba težište srpskog stanovništva seli se k jugu – Novi Sad – tiskarsko središte ugarski Srbi pomažu ustanak obrazovani ugarski Srbi preuzimaju pozicije u Miloševo vrijeme na početku Miloševe vladavine 16, a 1836. 62 škole 1835. prva gimnazija (Kragujevac) knjažeska tipografija – od 1831.

o «Srpske novine», razne knjige 1841. Društvo srpske slovesnosti

o njegovanje jezika i znanosti svi profesori «prečanski» Srbi

o istaknuti pisci Jovan Sterija Popović, Atanasije Nikolić, Jovan Stejić, Sima Milutinović Sarajlija, Dimitrije Tirol

Joakim Vujić – kazalište – 1. predstava 1813. Brojni prečani među nepopularnim činovništvom – «nemačkari» Reforma jezika: Sava Mrkalj, Vuk Stefanović Karadžić

o Za napuštanje vrkvene azbuke i jezik koji će svi govoritio Prihvaćanje narodnog jezika omogućava južnoslavensko zbližavanjeo Pisci: Branko Radičević, Đuro Daničić

1848. u revoluciji proglašena Srpska Vojvodinaso patrijarh Josif Rajačić, vojvoda pukovnik Stefan Šupljikaco suradnja s Hrvatima na poticaj Srbijeo 1849. podčinjena carskoj vlasti

PROMJENE U STVARNOSTI I PROMJENE U IDEJAMA političke ideje iz Franc. rev. Brzo se šire, no one iz engleske Industrijske rev. Vrlo

sporo do 1850. gotovo ništa, osim kojeg parobroda oko 1850. – oko 1000 km popločanih cesta 1881. počinje izgradnja željeznice

o 1884. pruga Beograd - Niš 1842. strujna tkaonica u Novom Sadu u Kragujevcu ljevaonica topova 1880.-ih godina šire se tekovine Ind. rev.

o Rudnici ne baš uspješni, osim donekle rudnici ugljena 1855. prvi telegraf 1883. prvi telefon nakon 1890. prva struja većinom to sve samo u prijestolnici

od 1839. srpska vlada slala po 20 učenika na studij u inozemstvo državnim propisima u Miloševo vrijeme uveden red u vjerski život školstvo u Srbiji bilo svjetovno u Kneževini Crkva srasla s državom

o 1883. arhijerejski sabor zabranio svećenicima politiku Liberalizam

o Vladimir Jovanovićo Liberalne ideje hranile nacionalizamo Protiv samovolje vlasti, za ustavnost i zakonitosto Za narodno predstavništvo – «demokracija u prirodi srpskog društva

U 18. st. se narodnost ne može odvojiti od vjere Početkom 19. st. tu ulogu preuzima jezik srpsko samoodređenje oscilira između ta dva puta u posljednjoj četvrtini 19. st. rasprave među realistima i romantičarima

o kritika tradicionalnih predodžbi o prošlosti (narodne predaje) mlada inteligencija donosi i socijalističke ideje prije pojave industrije i radništva

o iz socijalističkih korijena izrastao radikalizam 1880.-ih širenje znanja o higijeni među narodom – Milan Jovanović Batut razvijen tisak 1882. obvezno školovanje

o 1900. prošireno i na žene 1883. obvezna vojna služba (patriotizam, dužnost kralju i domovini) strani elementi postupno apsorbirani i asimilirani (Cincari i Grci), istisnuti (Turci) i

ignorirani (Romi) ugarski Srbi se bore protiv mađarizacije

VLADAJUĆA NACIJA 1848. u Srbiji nema revolucije zamjera se kezu i Savjetu na nedovoljnoj angažiranosti u Ugarskoj (oko 15 000

dobrovoljaca) prigovara se i pasivnost u Krimskom ratu 1853.-1856. Po savjetu Ilije Garašanina knez vodio politiku izbjegavanja sukoba oko

dnevnopolitičkih povoda da se ne ugroze dugoročni ciljevio Načertanije 1844.

Zach – južnoslavenski, Garašanin – velikosrpski Na turskim ruševinama izgraditi srpsko carstvo «okupljanje svih naroda srpskih»

zainteresiranost za Bugarsku najveći utjecaj u Crnoj Gori, BiH i sjevernoj Albaniji popraviti odnose sa Srijemom, Bačkom i Banatom

o uspostavljane tajne veze, najviše u Bosni ustavobranitelji se zadovoljili podjelom moći s monarhom i zajedno s njim radili na

izgradnji državne vlasti 1846. osnovan Vrhovni sud ustavobraniteljski režim gubio autoritet zbog sukoba kneza s članovima Savjeta te

zbog turskog arbitriranja kritičari: mladi obrazovani demokrat i liberali nezadovoljstvo potiču pristaše Obrenovića 1858. iznuđeno sazivanje Narodne skupštine (po «turskom ustavu» imala

savjetodavnu ulogu, ali i ulogu u izboru vladara

Aleksandar bježi u Austriju, novi knez Miloš Obrenovićo Drugi put na vlasti, vladao kao nekad, bez obzira na zakone i pristaše

postaju oporba Mihailo Obrenović (1860. – 1868.)

o Iskusan, oslanja se na iskusne i utjecajne političare U Srbiji podjela na bivše ustavobranitelje (konzervativci) i mlade obrazovane ljude

(liberali) 1861. Mihailo stavio izvan snage «»turski ustav» 1862. Mihailo iskoristio incident (tučnjavu), a zatim bombardiranje Beograda da

zatraži potpuno tursko povlačenje 1867. ispraćene posljednje turske jedinice (dopustile europske sile) savezi s turskim protivnicima

o 1866. Crna Gorao 1867. Grčkao 1868. Vlaška

s Bugarima ugovoreno stvaranje srpsko-bugarske države pod Mihailom s Narodnom strankom u Hrvatskoj dogovoreno pripajanje Bosne kao prvi korak

budućoj jugoslavenskoj državi unatoč tim uspjesima nepopularan kod omladine 1866. Uujedinjena omladina srpska»

o traže rat s Turcima i liberalnu unutarnju politku 1868. Mihailo ubijen u atentatu beogradske skupine karađorđevićevaca nakon atentata kriza u državi, institucije ipak nisu djelovale uspostavljeno namjesništvo, ministar vojske Milivoje Blaznavac za nasljednika

proglasio Milana Obrenovića (1868.-1888.)o 14 godina, vlada Namjesništvo

1869. donesen Ustavo Porta nije protestiralao Osporavaju ga pristaše jake vlasti monarha i demokrati

1872. Milan punoljetan vanjska politika po Garašaninovim smjernicama Namjesništvu se pripisivao policijski režim (nesloboda tiska, zbora) Zemlja bez dugova, ali i ulaganja Reforma vojske

U ŽARIŠTU VELIKE ISTOČNE KRIZE Želeći se modernizirati, Osmansko Carstvo izgubilo svoju moć

o Dobre ideje, ali nemoć da ih se provede Hatišerif od gulhane – osobna i imovinska sigurnost svih podanika

1875. ustanak u Bosnio dogovor Rusije i Au

Rusiji Bugarska, A-U protiv širenja Srbijeo Javnost traži da se Srbija uključio 1876. savez Srbije i Crne Gore uključivanje u rat – pomažu i ruski

dobrovoljcio neuspjeh Srbije – 1877. miro CG se i dalje borio 1877. Srbi se opet uključuju u rat, ovaj put na poticaj Rusije uspjesi

traže Kosovski vilajet

1878. mir u San Stefanuo Srbija dobila neovisnost i 150km (htjeli više), CG višeo Rusiji Bugarska ispred Srbije promjena mnijenja i politike Srba

Lipanj 1878. Berlinski kongreso Dobili Niš, Pirot, Leskovac, Prokuplje, Vranje –tražili više nezadovoljnio Morali se obvezati na vjerske slobode i ravnopravnosto Morali izgraditi prugu na novom teritoriju i nisu smjeli mijenjati trgovačke

ugovore sa stranim zemljamao Ratificiran u kolovozu

Srbija razočarana neuspjehom oko Bosne

DIVERGENTNI RAZVOJNI PUTOVI Pola Srba neovisno, pola pod A-U Nisu se dali asimilirati U Hrvatskoj se identitet čuvao imenom, ćirilicom i pravoslavljem

o 1881. Vojna granica pripojena Hrvatskojo 497 746 Srba (26,3%)o Srpska samostalna strankao HSP i poriče postojanje u Hrvatskojo 1887. Khuenov Srpski zakon

autonomija u školi, religiji, pismu Khuen kupovao njihove glasove sitnim ustupcima

o Zalažu se za samostalnu Hrvastkuo Demonstracije protiv njih 1895., 1899., 1902.o 1896. ujedinjavanje omladine – «novi kurs» HSK

Supilo, Trumbić, Pribičević Friedjungov proces 1909. – srpski političari optuženi za potiču

revoluciju u dosluhu sa srpskom vladom U Dalmaciji ih 80 000 (17%)

o Podupiru ujedinjenje s Hrvatskomo 1878. razdvajanje s Hrvatima nakon što i Hrvatska uključuje BiH u svoje

planoveo 1879. Srpska narodna stranka

U BiH Srba 485 496 (42,88%)o Većina seljaci, težak kmetski položajo Austrija nastojala privući muslimane, katolike favoriziralao Gradsko stanovništvo bori se za jezik, pismo, školstvoo Do 1912. 330 dobrotvornih organizacija

Najznačajnija «Prosvjeta» - 1902. osnovanao 1907. Srpska narodna organizacijao nije uspjelo nametanje «bosanske» svijesti, a nje uspjela ni apsorpcija

muslimana U Ugarskoj 461 000 Srba

o Imali ključnu ulogu do kraja 18. st., tad ih zamjenjuju hrvatski Srbio Autonomno školstvo i jeziko Vatreni govori u parlamentuo Više od 50% pismeno (u Srbiji 79% nepismenih)o Spone s intelektualcima u Srbiji

U Crnoj Gori smatraju se Srbima 1886. Kraljevska srpska akademija

o svi Srbi

USTAVNOST I PARLAMENTARIZAM NA PROVJERI pri osamostaljenju zaostalost za Europom problem što je na prijestolju osoba sklona apsolutističkom načinu vladanja

o teritorijalno proširenje donijelo problem integriranja novih dijelovao seljaci otkupljivali zemlju od gospodara sve do otkupa iz državnog proračuna

1884.o Muslimani napuštaju te teritorije (ne-Srbi do 1890. pali na 20 %

Liberalna strankao Afirmirala se nakon smrti kneza Mihailao Utjecala na donošenje ustava 1869.o Bila na vlasti u ratni godinama

Napredna strankao 1881. osnovali istaknuti intelektualcio «neprosvijećeni narod ne može sudjelovati u državnim poslovima (slažu se s

vladarem)o pristaše reformi i modernizacije

Narodna radikalna strankao Masovno članstvo širom zemljeo Korijeni među socijalistima koji nisu ostali isključivo na socijalnom programuo Kritički protiv vlade i činovništvao Odjek u seljaštvu, građanstvu i inteligencijomo U početku bili nekulturni narodni tribuni, s vremenom postali uglađenijio Politizirali seljačke mase (nizak cenzus, samo plaćanje poreza dovoljno)o Stranački interesi iznad svega, napadaju sve vladino, čak i kad je u interesu

naroda Milan se okrenuo Austriji, naprednjačka vlada (1881.-1887.) ga slijedi

o Trgovinski ugovor s A-Uo Tajna konvencija s Austrijom

Srpski vladar neće sklapati ugovore bez slaganja A-U 1882. Skupština proglasila kraljevinu (obnavljanje srednjovjekovne kraljevine)

o kraljevina Obrenovića povezana sa srednjovjekovnom samo Crkvom Modernizacijski zakoni naprednjaka

o 1873. prihvaćanje metričkog sustavao 1881. Zakon o tisku; zborovima i udruživanjuo 1882. Zakon o sucima; o osnovnim školama (obavezne)o o narodnoj banci, kovanju novca, reorganizaciji vojske

provedba Zakona o vojsci dramatična radikali uvjerili narod da ne predaju oružjeTimočka buna

vodstvo radikala pobjeglo u Bugarsku 1885. nova kriza

o kralj započeo rat s Bugarskom jer je htio iznuditi neke kompenzacije pri ujedinjenju Bugarske i ist. Rumelije nemotiviranost vojskekatastrofa Austrija mora spašavati

o Bukureštanski mir

Kralj se osramotio pomišlja na abdikaciju zaokret – poziva radikale u vladu obračun s predstavnicima bivšeg režima

1888. novi Ustavo nastao suradnjom svih stranaka, demokratičan (zato stavljan van snage)

kralj abdicirao- nasljednik Aleksandar (1888.-1903.)o jubilej 500 godina Kosovske bitke velik odjeko još prije punoljetnosti ukidao ustav i smjenjivao vladeo zapovjednik vojske bivši kralj Milano austrofilska politikao ugledu naštetila ženidba s udovicom Dragom Mašin (bila majčina dvorska

dama) i lažna kraljičina trudnoća 1903. političko-oficirska urota Aleksandar i Draga ubijeni 1904. okrunjen Petar Karađorđević

o proslava 100 godina od ustankao približavanje Rusiji, kriza s Engleskom (traži da se urotnici kazne)o vojska postaje još jedno središte moći

1910. Crna Gora postaje kraljevina javno mnijenje osudilo čin kao razdvajanje Srbao Nikola Petrović Njegoš nadao se ujediniti Srbiju i Crnu Goru pod svojom

krunom

VRIJEME RATOVANJA Nakon 1878. u Osmanskom Carstvu više nije bilo puno Srba, ali bilo je krajeva do

kojih je Srbima bilo staloo Prizren, Skopke – stare prijestolniceo Kosovo – srpska kolijevkao Pećka patrijaršija

Uz Turke problem i Bugari u Makedoniji i Albanci na Kosovu Na Makedoniju svi polagali povijesno pravo

o Bugari – 9., 10., 12. st.o Grci – 11., 12. st.o Srbi – 14. st.o Turci – 15., 16., 17., 18., 19. st.

Slavensko stanovništvo u tim krajevima ni nacionalno svjesno ni homogenoo Srpsko-bugarsko prosvjetno-propagandno nadmetanjeo Kod Makedonaca se budi vlastita nacionalna svijest

U Makedoniji 1896. srpski vladike došli na čelo Crkveo Škole, svećenici i učitelji nositelji srpske prosvjete

Od početka 20. st. borbe Srba i Bugara – četnicikomiti Na Kosovu

o od srednjeg vijeka se naseljavaju albanski stočario Islamizacijao Nakon 1878. Srbi napuštaju muslimanske, a muslimani srpske krajeveo Nakon Berlinskog kongresa Albanci počeli tražiti autonomiju unutar Carstvao Katolički Albanci dobivali potporu A-U i Italije

1911. Zbližavaju se Srbija i Bugarska 1912. vojni savezo Bugarska-Grčka, Srbija-Crna Gora

Listopad 1912. napad na Carstvo

o Srbi osvojili Makedoniju i dio Albanije dobivena zajednička granica s Crnom Gorom

o Moraju se povući iz Albanijealbanska država Svibanj 1913. Londonski ugovor

o Podijeljeni dijelovi Carstva Lipanj 1913. Bugarska napada Grčku i Srbiju U vrijeme Balkanskih ratova oslabljena 2 stupa dotadašnje srpske politike

o Načelo narodnostio Ideal parlamentarne demokracije

Jača uloga vojskeo Nameće se skupina oficirao Dragutin Dimitrijević Apiso «Ujedinjenje ili smrt» («Crna ruka»)

agresivna vanjska politika sukob vojne i civilne vlasti na novim područjima

o kriza se prenosi u skupštinuo Petar uz oficire iznuđeno povlačenjekraljevske ovlasti sinu regentu

Aleksandru A-U ratoborna prema Srbiji

o Cariski rato U Srbiji odnose aoštravaju dio tiska i tajne organizacije

1914. atentat u Sarajevuo represija protiv Srba u A-Uo Ultimatum Srbiji u 10 točaka

Pašićeva vlada prihvaća, osim dijela koji je narušavao državni suverenitet Austrija želi rat

o Srbija osudila atentat Željeli izbjeći rat zbog žrtava i financja

o Ni danas se ne zna je li «Mlada Bosna» iskoristila oficire ili je bilo obrnutoo A-U višestruko nadmoćna

1914. Niška deklaracijao Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca