UNIVERZITET SINERGIJAFAKULTET ZA BEZBJEDNOST I ZAŠTITU

BANJA LUKA

Seminarski rad iz predmeta Maloljetnička delinkvencija

TEMA: Recidivizam maloljetnika

Banja Luka, decembar 2011.

Sadržaj

1. Uvod.............................................................................................................................3

2. Pojam delinkvencije.....................................................................................................4

2.1. Maloljetnička delinkvencija – šire i uže shvatanje...................................................4

3. Vrste krivičnih djela koje izvršavaju maloljetnici........................................................5

4. Recidivizam..................................................................................................................7

5. Položaj maloljetnika u sukobu sa zakonom u BiH.....................................................11

6. Zaključak....................................................................................................................13

7. Literatura....................................................................................................................15

2

1. Uvod

U crnim hronikama naših novina i časopisa sve se češće ne spominju imena počinilaca

krivičnih djela, ispisani su samo njihovi inicijali zbog toga što se gotovo svakodnevno dešava

da zakone krše i osobe znatno mlađe od 18 godina. O pojavama devijantnog ponašanja kod

djece i mladih vrlo je delikatno govoriti i prije bi se valjalo zapitati, ne o posljedicama, nego o

uzrocima ovog značajnog društvenog problema. Zbog čega kod maloljetnika dolazi do

poremećaja društvenog ponašanja i zašto oni imaju želju i potrebu da krše društveno

prihvatljive norme ponašanja? Oni to najčešće rade da bi izrazili revolt prema postojećem

stanju u društvu i neslaganje s nametnutim obrascima ponašanja, ali neprilike i problemi

nastaju kada to čine nepromišljeno, jer kad kreativnost i pobuna protiv autoriteta ustupi

mjesto destrukciji ne možemo više govoriti o subkulturi ili kontrakulturi kao pobuni protiv

konformizma.

U Bosni i Hercegovini danas je jasno uočljiva određena zatvorenost institucija koje su

nadležne za brigu o mladima u vlastitu „zonu odgovornosti", kao rezultat procesa

decentralizacije odgovornosti za brigu o mladima u novonastalim društveno-ekonomskim i

društveno-političkim odnosima tipičnim za zemlje u tranziciji. Posljedica takvog stanja su

zabrinjavajući podaci o porastu maloljetničke delinkvencije i drugih pojavnih oblika

društveno neprihvatljivog ponašanja mladih.

Kriminalitet maloljetnika u BiH je u stalnom porastu, dok odgovor društva na ovu pojavu

počiva, u najvećoj mjeri, na ostacima modela reagovanja iz predratnog perioda uz smanjenje

resursa institucijama koje rade sa djecom u sukobu sa zakonom. U BiH su jasno vidljivi neki

trendovi vezani za maloljetnički kriminalitet. Ti trendovi uključuju sve veći broj maloljetnika

mlađih od 14 godina uključenih u izvršenje krivičnih djela i udruživanje maloljetnika u

organizovane grupe počinitelja krivičnih djela. U porastu je i broj krivičnih djela u kojima

maloljetnici iskazuju okrutnost, a recidivizam je više nego očigledan.

3

2. Pojam delinkvencije

Pojam delinkvencije (tal. delinque - pogriješiti, činiti krivična djela) obuhvata teže oblike

asocijalnog, antisocijalnog, socio-patološkog i kriminalnog ponašanja (s izuzetkom ubijstva),

kao što su: krađa, pljačka, namjerno izazivanje šteta i požara, prestupništvo, devijantno

ponašanje, huliganstvo, razbojništvo, vršenje krivičnih djela, krađa i vožnja automobila i

motora, itd. Pojam kriminalitet (lat. krimen - krivična aktivnost, zločinstvo) obično se koristi

kad je riječ o odraslima, a delinkvencija kad je riječ o maloljetnim počiniocima krivičnih

djela. To je protivdruštveni oblik ponašanja, opasna i složena socijalno-patološka pojava, vrlo

delikatan ne samo kriminološki, pravni, ekonomski i sociološki, nego, jednako tako, ozbiljan

porodični, pedagoški, medicinski i težak opštedruštveni problem. Zasigurno je jedan od

najuočljivijih segmenata i najtežih oblika poremećena ponašanja mladih osoba.

2.1. Maloljetnička delinkvencija – šire i uže shvatanje

Pod maloljetničkom delinkvencijom podrazumijevamo nedruštveno i protivdruštveno

ponašanje osobe u razvojnom periodu, koje je odraz njenog poremećenog biološkog,

psihološkog i socijalnog razvoja. Maloljetnička delinkvencija ukazuje na činjenicu da je

društvo sa svojim institucijama propustilo reagovati na signale koje je mlada osoba slala

porodici, školi, vršnjacima tražeći pomoć i podršku. Jedan je od najuočljivijih segmenata i

najtežih oblika poremećenog ponašanja mladih osoba.

U teorijskom defmisanju maloljetničke delinkvencije postoji više pristupa. Termin se

različito tumači u okviru različitih naučnih disciplina, ali sve ove discipline u suštini imaju

istovjetan stav, da je riječ o društvenoj pojavi koja je karakteristična po uzrocima i pojavnim

oblicima. U određivanju pojma maloljetničke delinkvencije po njegovom sadržaju, u literaturi

su prisutna tri osnovna pristupa:

Prema užem shvatanju maloljetničkom delinkvencijom smatraju se sva ponašanja

mladih koja predstavljaju krivična djela, kao u slučaju kad ih izvrše odrasla lica. Pobornici

ovog shvatanja smatraju da maloljetnička delinkvencija mora biti definisana zakonom i svesti

se na krivična djela, bez svođenja na psihološke, ili psihijatrijske aspekte. Druga grupa

zastupa nešto šire shvatanje maloljetničke delinkvencije, koje polazi od prekršaja svih pravnih

normi, a ne samo krivičnopravnih;

4

Po širem shvatanju maloljetničkom delinkvencijom smatraju se svi oblici poremećaja

u ponašanju maloljetnika, odnosno svako ponašanje mladih kojim se krše legalne i moralne

norme društvene sredine. Ovakvim određenjem delinkventnog ponašanja mladih obuhvaćeni

su i oni oblici ponašanja koji su specifični za djecu, a nisu pravno inkriminisani kod odraslih

učinilaca (bježanje iz škole, bježanje od kuće, skitnja, konzumiranje alkohola i si.).

Savremena određenja koja donose međunarodni dokumenti u oblasti rada s djecom imaju

drugačiji pristup. U članu 56. Rijadskih smjernica precizirano je slijedeće: „U namjeri da se

spriječi daljnja sigmatizacija, viktimizacija i kriminalizacija mladih, potrebno je usvojiti

zakone koji bi obezbjeđivali da se ne smatra prestupom nijedan postupak mlađe osobe koji ne

bi bio smatran prestupom ili ne bi bio kažnjiv ako bi ga počinila odrasla osoba."1

Prema savremenim shvatanjima, „maloljetničko prestupništvo jest svako ponašanje

pojedinaca ili grupe mladih koje je protivdruštveno, odnosno društveno neprihvatljivo, tj.

kada se krše pravne ili moralne norme nekog društva i koje kad je vidljivo izaziva spontano ili

organizovano društveno reagovanje u namjeri da se zaštite društvena dobra i vrijednosti, a i

sami akteri takvog ponašanja.“2

3. Vrste krivičnih djela koje izvršavaju maloljetnici

Sve naučne discipline koje se bave maloljetničkom delinkvencijom imaju istovjetan stav

da se maloljetnička delinkvencija bitno razlikuje od delinkvencije odraslih. Savremenim

shvatanjima maloljetničke delinkvencije najprimjerenija je gore navedena definicija.

Maloljetnički kriminalitet znatno je zastupljen u ukupnom kriminalitetu. U savremenim

kretanjima uočava se povećanje procenta maloljetničkog kriminaliteta, koji se razlikuje od

zemlje do zemlje, ali se pretežno kreće og 20 - 25%. U pojedinim oblicima kriminaliteta udio

maloljetničke delinkvencije je neujednačen. Najčešći delikti koje vrše maloljetni prestupnici

su:

imovinski delikti;

delikti protiv života i tijela;

delikti protiv dostojanstva ličnosti i morala (seksualni delikti); i

ostali delikti.

1 Smjernice Ujedinjenih naroda za prevenciju maloljetničke delinkvencije (Rijadske smjernice), član 56.

2 Jašović Ž.: „Kriminologija maloletničke delinkvencije“, Naučna knjiga, Beograd, 1983. god, str. 61.

5

Postotak maloljetnih delinkvenata raste s porastom dobi. Visoki udio u postotku

prijavljenih čine maloljetnici u dobi od 16 - 17 godina. Maloljetnička delinkvencija obuhvata

prije svega imovinski kriminalitet, dakle krađu, tešku krađu, provaljivanje, oduzimanje

motornog vozila, prevaru itd. Porast imovinskih delikata u pravilu je neposredna posljedica

privrednih i socijalnih depresija. Najviše maloljetnika počinilo je krivična djela teške krađe, u

pravilu, provaljivanjem u zatvorene prostore. Vrlo su česte sitne krađe počinjene na štetu

roditelja, rodbine i prijatelja. Većinom je riječ o deliktu koji nije unaprijed planiran. Kod

sitnih krađa i krivičnog djela oštećenja tuđih stvari, oštećeni najčešće nemaju interesa da

podnose krivične prijave. Razbojništvo je jedan od težih oblika imovinskih delikta. Najčešće

ga vrše maloljetnici slabije inteligencije, primitivnije strukture ličnosti ili osobe koje su sklone

alkoholu. Većinom nije riječ o planiranim akcijama, nego osoba koja je npr. pod uticajem

alkohola svojim ponašanjem pridonosi nastanku delikta. Vandalizam je kolektivno počinjen

delikt na štetu društvene imovine. Karakterističan je za različite navijačke grupe, koje

pripadnost svome sportskom klubu manifestuju na potpuno neprihvatljiv način, izazivanjem

sukoba s protivničkim grupama i uništavanjem svega što im se nađe na putu. Delikti protiv

života i tijela najčešće obuhvataju lake tjelesne povrede, znatno manje teške tjelesne povrede,

a najmanje krivično djelo ubijstva Na nastajanje delikta protiv života i tijela koje čine

maloljetnici značajan uticaj ima afektivna napetost, preosjetljivost, naglost koja je

karakteristična za strukturu ličnosti ove kategorije prestupnika.

U novije vrijeme u porastu su seksualni delikti u kojima učestvuju maloljetnici. Kod

seksualnih delikata je poznata tzv. "tamna brojka" - nespremnost žrtve da se podnošenjem

krivičnih prijava izloži sredini u kojoj živi, tako da vrlo često ovi delikti ostanu nezabilježeni.

Maloljetnici rijetko sami čine krivična djela silovanja, najčešće to čine u saučesništvu i to s

punoljetnim osobama od 18 do 23 godine. Saobraćajni delikti maloljetnika u stalnom su

porastu. Oni su dobrim dijelom uzrokovani faktorom neiskustva, ali i posebne psihološke

strukture maloljetnika. Gotovo redovno su povezani s vožnjom u alkoholizovanom stanju ili

upotrebom narkotika, a sve češće imaju tragične posljedice.

Za maloljetnički kriminalitet u Bosni i Hercegovini, prema podacima centara za socijalni

rad, policije i tužilaštava, karakteristično je da su maloljetni delinkventi uglavnom muškog

pola, dok je broj maloljetnica koje vrše krivična djela znatno manji, iako su sve češće pojave

njihovog učešća u pojedinim oblicima krivičnih djela, posebno iz oblasti imovinskih delikta i

prostitucije. Prostitucija postaje sve ozbiljniji društveni problem, u kojem su maloljetnice

6

najčešće žrtve prevara i ucjena. Djevojke postaju

delinkventne najčešće iz jednog razloga, da bi

preživjele. Bježe od kuće da bi izbjegle

zlostavljanje, kradu da bi kupile hranu i odjeću,

prostituišu se iz istih razloga. Među maloljetnim

počiniocima krivičnih djela skoro su jednako

zastupljeni mlađi i stariji maloljetnici, a poseban

problem predstavlja činjenica da se među njima

posljednjih godina javlja sve veći broj djece ispod

14 godina, među kojima ima i višestrukih povratnika. Maloljetni delinkventi su znatno češće

iz urbanih, a rijetko iz ruralnih sredina. Vrlo često je riječ o osobama koje nisu završile

srednju, a ponekad ni osnovnu školu. Ovo pokazuje da je većina maloljetnika svoj konflikt s

društvenom sredinom i normama započela upravo u školi ili povodom škole, zatim pojačavala

i konačno došla do činjenja krivičnih djela.

4. Recidivizam

„Kao posebna kategorija kriminalnog ponašanja recidivizam privlači pažnju krivično-

pravnih i kriminoloških teorija, a prije svega, društvene prakse sprečavanja i suzbijanja

kriminaliteta. Latinska riječ recidivus u našem jeziku ima sledeća značenja: koji se vraća,

ponovo javlja, onaj koji je ponovo učinio neku grešku i prestupnu radnju.“3

U velikom broju slučajeva maloljetničke delinkvencije utvrđeno je da isti maloljetni

izvršilac ponovo vrši krivična djela, pri čemu je povećana društvena opasnost, jer

povratništvo otkriva trajniju neprilagođenost učinilaca krivičnih djela društvenoj sredini i

njenim normama. Povratnici u kriminal su uglavnom psihopatski strukturirane ličnosti, često

bezosjećajne, egocentrične, emotivno labilne i povodljive, s izrazito negativnim odnosom

prema radu i odsustvom radnih navika.

Ponovno vršenje kriminalnih radnji je i svojevrsni pokazatelj uspješnosti i neuspješnosti

tretmana i resocijalizacije maloljetnih prestupnika kao i efikasnosti njihovog postpenalnog

prihvata i integracije u pozitivne društvene procese i odnose. S toga u fenomenologiji postoje

3 Krstić O.: „Maloljetnička delinkvencija“, Fakultet za bezbjednost i zaštitu, Banja Luka, 2009. god, str.209.

7

Slika 1: Prestupnici postaju sve mlađi

mnogobrojne varijante i shvatanja u pristupu i poimanju povrata, od kojih za naše potrebe

izdvajamo sledeće:

1. legalni pristup koji se zasniva na formalno-pravnim kriterijumima. Kao osnovni

kriterijum koristi se pravo-tehnička kategorija o osuđivanosti. Da li je izvršilac krivičnog djela

ranije osuđivan jednom ili više puta. Neka zakonodavstva razlikuju: opšti povrat, specijalni

povrat i višestruki povrat. Opšti povrat se odnosi na bilo koje ponovno izvršeno krivično djelo

ranije osuđivanih lica. Specijalni povrat se odnosi na ponovno vršenje istovrsnog krivičnog

djela za koje je konkretna osoba već bila osuđivana. Višestruki povrat se odnosi na ponovno

vršenje bilo kog krivičnog djela pa se u literaturi ova vrsta povrata naziva još i

multirecidivizam;

2. penološki pristup podrazumijeva ponovni odlazak u neku od ustanova za izvršenje

kazni lišenja slobode; i

3. kriminološki pristup pod povratnikom smatra svaku osobu koja je izvršila više od

jednog krivičnog djela, istog ili različitog tipa, nezavisno od postojanja sudske odluke između

izvršenih krivičnih djela, izdržavanja kazne za ranije izvršeno djelo i proteka vremena između

jednog i drugogg krivičnog djela.

Osobe u kriminalnom povratu vrlo su problematičan dio svake delinkventne populacije.

One veliki dio života provode u sukobu s društvenim normama formulisanim u Krivičnom

zakonu. Kod punoljetnih počinitelja krivičnih djela najčešće se povratnikom smatra osoba

kojoj je za počinjeno krivino djelo već bila izrečena neka sankcija, no kod maloljetnih osoba

ovaj pojam iz više razloga nije dovoljan:

u maloljetnoj delikventnoj populaciji uspješno djeluju selekcijski mehanizmi i upravo

zbog toga tek oko jedne petine maloljetnih počinitelja krivičnih djela bude izvedena pred sud

radi izricanja sankcije;

jedna trećina prijavljenih maloljetnika se ne izvodi pred sud, jer u vrijeme izvršenja

djela nisu imali 14 godina.

Kriminalni povrat kod prijavljene djece i maloljetnika biće jače izražen kod necjelovitih

porodica i kod porodica nižeg ekonomskog i obrazovanog statusa. Te su porodice opterećene

problemima životne egzistencije, a raspolažu s manje mogućnosti i alternativa za rješavanje

konfliktnih stanja.

8

„Prateći stanje maloljetničke delinkvencije uočeno je da se iz mjeseca u mjesec

pojavljuju lica, višestruki povratnici u izvršenju krivičnih djela, uglavnom krivičnih djela

protiv imovine (teške krađe, krađe, pokušaji teških krađa, razbojništva itd.), što je osnovni

uzrok povećanja broja krivičnih djela izvršenih od strane maloljetnika. Tako je npr. MUP

Kantona Sarajevo, nadležnim tužilaštvima podnio službenie izvještaje protiv 332 maloljetna

lica od kojih je 119 lišeno slobode. Od ukupnog broja maloljetnih lica koja su počinila

krivična djela u 2006. godini je 125 ili 37,3% povratnika. Prateći stanje maloljetničke

delinkvencije na području navedenog kantona uočeno je da se pojavljuju lica, višestruki

povratnici u izvršenju krivičnih djela, uglavnom krivičnih djela protiv imovine. Identičan

problem je i na području Tuzlanskog kantona, gdje se maloljetna lica pojavljuju kao višestruki

učinioci krivičnih djela, a veći broj prijavljenih maloljetnika su povratnici u izvršenju

krivičnih djela. Posebno zabrinjava činjenica da se u izvršenju krivičnih djela pojavljuju i

krivično neodgovorna lica (djeca ispod 14 godina starosti), koja se udaljavaju od kuće, a da to

njihovi roditelji ili staratelji ne prijavljuju. Uočeno je, na području navedenog kantona, da se

maloljetnici najviše pojavljuju u izvršenju krivičnih djela protiv imovine, što je

karakteristično i za druge kantone, ali u znatno manjoj mjeri.“4

Rezultati brojnih istraživanja pokazuju osnovne uzroke koji su značajno povezani s

recidivizmom maloljetnika. To su:

dob maloljetnika u vrijeme prve optuženosti/osuđenosti;

broj prijašnjih optužbi hapšenja;

broj institucionalnih smještaja;

akademski uspjeh;

ponašanje i prisutnost u školi;

konzumiranje sredstava ovisnosti;

porodična stabilnost;

roditeljska kontrola;

veze s vršnjacima;

agresivno ponašanje u školi;

negativni pritisak vršnjaka;

poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj;

poremećaj ophođenja;

prokriminalni stavovi i uvjerenja;

4 Izvor: http://www.fup.gov.ba/

9

ličnost i temperament; i

antisocijalno ponašanje roditelja.

„Prema izvještaju o istraživanju maloljetničke delinkvencije u Republici Srpskoj, na

pitanje, kakav je trend recidivizma maloljetničke delinkvencije, od ukupnog broja, 141 ili

46,23% ispitanika smatra da je trend recidivizma u porastu, 19 ili 6,23% ispitanika smatra da

je došlo do smanjenja recidivizma maloljetničke delinkvencije, dok 52 ili 17,05% ispitanika

smatra da pojava recidivizma stagnira. Jedan broj, odnosno 93,49% ispitanika ne zna kakav je

trend recidivizma maloljetničke delinkvencije.“5

U 2000. godini u Hrvatskoj je bio 21 maloljetnik koji je i ranije osuđivan, od kojih 13 za

istovrsna, a 8 za druga krivična djela, dok je 1999. takvih bilo 39, i to za istovrsna 27, a 12 za

druga krivična djela. Značajno je smanjen broj recidivista, što je dokaz učinkovitosti

preduzetih mjera i sankcija. Krivično djelo saučesništva počinila su 462 maloljetnika, a 325 to

su učinili individualno. Među njima je čak 576 učenika. To pokazuje da udruženi maloljetnici

čine više krivičnih djela i da im je potrebno pokloniti više pažnje i stručnog tretmana.

Na jednom istraživanju o stavovima srednjoškolaca provedenog u opštini Bihać o djeci i

mladima delikventnog ponašanja i maloljetničkoj delinkvenciji kao društvenoj pojavi, se na

uzorku od 121 ispitanika iz četiri srednje škole u Bihaću došlo do značajnih informacija, a

jedno od pitanja je glasilo: Koliko često maloljetni delinkventi ponavljaju prekršaje? Ispitanici

su dali sledeće odgovore (Tabela 1):

Tabela 1: Odgovori na pitanje koliko često maloljetni delinkventi ponavljaju prekršaje

5 Krstić O.: „Maloljetnička delinkvencija“, Fakultet za bezbjednost i zaštitu, Banja Luka, 2009. god, str.210.

10

Većina ispitanika smatra da su maloljetni delikventi skloni ponavljanju prekršaja. Čak

111 ispitanika, ili 91,73 % smatra da su maloljetni delinkventi skloni ponavljanju prekršaja,

od toga 89 ili 73,55 % smatra da prekršaje ponavljaju često, a 22 ispitanika ili 18,18% smatra

da ih ponavljaju vrlo često. Ukupno 9 ispitanika ili 7,44 % smatra da maloljetni delinkventi

rijetko ponavljaju prekršaje, a samo 1 ispitanik ili 0,83 % smatra da maloljetni delinkventi

nikad ne ponavljaju prekršaje.

5. Položaj maloljetnika u sukobu sa zakonom u BiH

U Bosni i Hercegovini je položaj djece u sukobu sa zakonom regulisan opštim krivičnim

zakonodavstvom. Krivično zakonodavstvo BiH predviđa široku lepezu sankcija koje se mogu

izreći maloljetnicima. U okviru reforme krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine, a s

ciljem njegovog usklađivanja sa međunarodnim standardima, u krivičnopravni sistem Bosne i

Hercegovine, njenih entiteta i Distrikta Brčko, pored do sada postojećih sankcija za

maloljetnike (vaspitnih mjera i maloljetničkog zatvora) uvedene su i specifične alternativne

mjere - vaspitne preporuke. Osnovni cilj ovih mjera jeste da se ne pokreće krivični postupak

protiv maloljetnog počinioca krivičnog djela, već da se osnaživanjem ličnosti utiče na

maloljetnika da ubuduće ne učini krivična djela.

Drugim riječima, uvođenjem vaspitnih preporuka kao alternativnih mjera prema

maloljetnim počiniocima krivičnih dijela, proširena je mogućnost primjene diverzionog

koncepta, odnosno preusmjeravanja djece u sukobu sa zakonom s klasičnog krivičnog

postupka.

Vaspitne preporuke mogu biti primijenjene prema maloljetniku koji je počinio krivično

djelo kažnjivo novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine, pod uslovom da

maloljetnik prizna krivično djelo i pokaže spremnost za pomirenje sa oštećenim. Zakon

specificira nekoliko vaspitnih preporuka koje može izreći nadležni tužilac ili sudija za

maloljetnike, kao što su lično izvinjenje oštećenom, naknada štete oštećenom, rad u korist

humanitarne organizacije ili lokalne zajednice, te redovno pohađanje škole.

Primjena ovih alternativnih sankcija pretpostavlja izuzetno inkluzivan proces, u kojem

učestvuju maloljetnik, njegovi roditelji, usvojioci ili staratelji, te centri za socijalni rad kao

svojevrsni predstavnici društvene zajednice. Pored toga, uvođenjem vaspitnih preporuka u

11

krivičnopravni sistem Bosne i Hercegovine u značajnoj mjeri se osnažuje i uloga oštećenog,

koji od pasivnog posmatrača postaje aktivan učesnik u realizaciji pojedinih vaspitnih

preporuka. Stoga se ove mjere mogu okarakterisati kao prvi korak u izgradnji restorativnog

pristupa maloljetničkom kriminalitetu u Bosni i Hercegovini.

Uvođenjem vaspitnih preporuka kao alternativnih oblika reagovanja na maloljetnički

kriminalitet Bosna i Hercegovina je popločala put za kreiranje sistema maloljetničkog

pravosuđa koji ima potencijala da na pravilan način omogući reintegraciju djeteta u sukobu sa

zakonom. Ove mjere imaju potencijal da omoguće maloljetniku da preuzme konstruktivnu

ulogu u društvu prihvatanjem potpune odgovornosti za ono što je učinio, kroz upoznavanje

žrtve i spoznavanje cjelokupnih posljedica svoga djela, te omogućavanjem izmirenja sa

žrtvom i uspostavom narušenog socijalnog mira.

Osim vaspitnih preporuka, krivično zakonodavstvo BiH predviđa vaspitne mjere i kazne

maloljetničkog zatvora. Svrha ovih mjera je da se pružanjem zaštite i pomoći maloljetnim

učiniteljima krivičnih djela, nadzorom nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i

razvijanjem njihove osobne odgovornosti osigura njihovo vaspitanje, prevaspitanje i pravilan

razvoj. Uz to, svrha kazne maloljetničkog zatvora je poseban uticaj na maloljetnog učinitelja

da ubuduće ne učini krivična djela, kao i na druge maloljetnike da ne učine krivična djela.

12

6. Zaključak

Devijantno ponašanje mladih, njegovi uzroci i pojavni oblici predstavljaju vrlo značajan i

izrazito kompleksan društveni problem. Zbog toga se u njegovom sprečavanju mora djelovati

koordinisano, uz jasno utvrđivanje obaveza i zadataka svih agenasa socijalizacije mladih. To

su u prvom redu porodica, škola, centri za socijalni rad, policija i pravosuđe. Porodica je

osnovni agens socijalizacije, pa svaki poremećaj u porodičnim odnosima predstavlja faktor

rizika za djecu i mlade koji žive u disfunkcionalnim porodicama. Neskladni porodični odnosi,

posebno ako su praćeni siromaštvom, nezaposlenošću, alkoholizmom i porodičnim nasiljem,

vrlo često odvode djecu na ulicu, u društvo vršnjaka sklonih devijantnom ponašanju, što je

prvi korak prema delinkvenciji. Djeca koja odrastaju uz nasilnike "uče po modelu" i imaju

realne šanse da odrastu u iste takve ili još okrutnije nasilnike.

Škola je, uz porodicu, nezamjenjiva u socijalizaciji djeteta. Međutim, naše škole danas ne

ispunjavaju očekivanja i potrebe djece, ne pružaju im dovoljno interesantnih i životu

prilagođenih sadržaja, niti ih pripremaju za preuzimanje uloga u demokratskom društvu. Zbog

toga je bježanje iz škole najčešći oblik devijantnog ponašanja mladih. Istovremeno, bježanje

iz škole je signal koji poziva na uzbunu, pošto vrlo često dovodi do težih posljedica, u prvom

redu napuštanja škole, a zatim do skitnje, bježanja od kuće, krađa, provaljivanja u kuće i

stanove, alkoholizma, narkomanije i nasilničkog ponašanja. Neophodno je osposobiti školu da

zna prepoznati "rizičnu djecu" i pružiti im odgovarajuću pomoć, komunicirati s njima putem

dijaloga kao najhumanijeg oblika komunikacije. U nastavne programe potrebno je unijeti

sadržaje iz osnovne međuljudske komunikacije, donošenja odluka, racionalnog rješavanja

konflikata.

Važan faktor u ublažavanju i otklanjanju delinkventnog ponašanja predstavljaju centri za

socijalni rad. Da bi uspješno djelovali centri za socijalni rad moraju sarađivati s porodicom i

školom. Posebno je značajna njihova uloga u radu s maloljetnim delinkventima, kao

alternativa represivnim mjerama koje provodi policija. Važnu ulogu u ublažavanju i

otklanjanju delinkventnog ponašanja imaju policija i sudovi. Da bi ove institucije uspješno

djelovale na ublažavanje i otklanjanje delinkventnog ponašanja, neophodno je izbjegavati

klasične krivične procedure, a češće angažovati stručnjake poput psihologa, psihijatara,

13

socijalnih radnika, koji će se više posvetiti traženju i otklanjanju uzroka maloljetničke

delinkvencije, a manje okretati sankcijama i represivnim mjerama.

„U cijelosti, u najvećem broju slučajeva, maloljetni delinkventi nisu neke za društvo

izgubljene, bolesne, poremećene ličnosti. Treba raditi na otklanjanju uočenih teškoća i

nedostataka u procesu njihove socijalizacije, jačati njihove veze s društvom, uključivati ih u

društveni život, dati im osjećaj da ih društvo treba i uvažava, prihvatiti ih kao mlade, s

njihovim željama i težnjama, a samo društvo izgrađivati da bude ljudskije, pravednije, s više

humanosti i jednakosti.“6

6 Bačić F.: „Kazneno pravo“, Informator, Zagreb, 1998. god, str. 502.

14

7. Literatura

1. Krstić O.: „Maloljetnička delinkvencija“, Fakultet za bezbjednost i zaštitu, Banja Luka,

2009. god;

2. Jašović Ž.: „Kriminologija maloletničke delinkvencije“, Naučna knjiga, Beograd, 1983.

god;

3. Bačić F.: „Kazneno pravo“, Informator, Zagreb, 1998. god;

4. Smjernice Ujedinjenih naroda za prevenciju maloljetničke delinkvencije (Rijadske

smjernice), dokument broj 45/112;

Internet adrese:

1. http://www.fup.gov.ba/;

2. http://www.rijekadanas.com/dom-uzasa-u-puli-dvojica-djecaka-silovala-treceg/.

15