Upload
dotruc
View
232
Download
8
Embed Size (px)
Citation preview
V. Ranđelović, 2015 - FITOGEOGRAFIJA
1
Poglavlje 7
Regionalna fitogeografija
Istorijski pregled fitogeografskih podela Sveta
Raspored i sastav biljnog sveta razlikuje se na pojedinim delovima Zemlje.
Poređenjem flore Evrope i Severne Amerike, uočava se da postoje mnoge
biljne vrste i drugi taksoni koji se zajednički za oba kontinenta, ali i brojni
taksoni koji se javljaju samo na jednom od njih i po kojima se oni međusobno
razlikuju. Ova razlika je još veća ukoliko se uporede flore Evrope ili Severne
Amerike sa florom Australije. Različitost flora pojedinih geografskih celina
osnova je fitogeografske rejonizacije Planete.
Prvi istraživač koji je zapazio postojanje razlika u biljnom svetu
pojedinih delova Zemlje bio je Alexander von Humboldt. On je ukazao na
činjenicu da je broj biljnih vrsta u Južnoj Americi daleko veći i razbio
predrasudu da je Evropa floristički najbogatiji deo Sveta.
Nakon Humboltovih putovanja u Centralnu i Južnu Ameriku, veliki
broj istraživača započinje istraživanja
sa ciljem da otkriju zakonitosti u
rasporedu biljnog sveta na Zemlji.
Uporedo sa razvojem fitogeografske
regionalizacije razvija se i
fitogeografsko kartiranje. Prva
fitogeografska karta delo je Žaka
Lamarka i Ogista de Kandole
(Lamarck, Candolle, 1805), na kojoj
prikazuju fitogeografsku rejonizaciju
Francuske. Na ovoj karti Francuska je
podeljena na pet florističkih provincija
(Slika xx.), koje su prikazane različitim
bojama (Ebach, Goujet, 2006). 15
godina kasnije, Ogist de Kandole
(Candolle, 1820) izvršio je podelu
Sveta na 20 florističkih regiona. Jedan
od prvih pokušaja rejonizacije Zemlje
na osnovu florističkog sastava različitih
oblasti delo je danskog botaničara,
pravnika i političara Joakima Frederika
Šoua (Joakim Frederik Schouw). U
svom kapitalnom delu „Grundzüge
einer allgemeinen Pflanzengeographie“
Slika xx. Prva fitogeografska karta (A.G. Dezauche u
Lamarck, Candolle, 1805)
Regionalizacija flore Francuska: zelena boja – vodena i maritimna flora, plava – planinska flora, karmin – mediteranska
flora, crvena - atlantska flora, žuta – kontinentalna flora
Regionalna fitogeografija
2
(Schouw, 1823) on je podelio Zemljinu kuglu na 25 florističkih carstava, a
neka od njih i na florističke provincije (Prilog 7.1). Osnovni principi
fitogeografske podele Sveta po njemu je stepen endemizma flore, odnosno
prisustvo endemičnih familija, rodova i vrsta na određenoj teritoriji. Ovaj
princip se zadržao do današnjih dana. Po njegovom mišljenju, rang carstva
može da ima teritorija koja se odlikuje prisustvom endemičnih familija, dok
četvrtina rodova i polovina vrsta moraju da budu endemični. Podela Schouw-
a je kasnije jako kritikovana, ali, ako se u obzir uzme nivo poznavanja svetske
flore u to vreme, onda je ona zaista predstavljala značajan pokušaj i mogla je
da posluži kao polazno gledište u kasnijim podelama.
Polovinom 19. veka koncept fitogeografske regionalizacije je prihvaćen
od strane većine botaničara. Najpre mlađi Candolle (1855), u delu
„Geographie botanique raisonnee“, razlikuje 45 florističkih regiona u okviru
13 florističkih oblasti na Zemlji. Vredna pomena je i podela sveta koju je
izvršio nemački botaničar Grizebah (Grisebach, 1872, 1884), koji razlikuje
24 floristička regiona (on ih naziva florama) na Zemlji (Slika xc). Svoju
podelu Grizebah je zasnovao na principu fiziognomije vegetacije. Područje
Srbije po Grizebahovoj podeli većim delom pripada Evro-sibirskom regionu,
dok južni delovi naše zemlje pripadaju Mediteranskom regionu.
Fitogeografija
3
Slika xc. Fitogeografska karta sveta (Grisebach, 1884)
Slika xv. Fitogeografska karta po Engleru (Engler, 1882)
A. severno vantropsko, B. paleotropsko, C. južnoameričko, D. starookeansko
florističko carstvo
Regionalna fitogeografija
4
Savremeniji pokušaj regionalizacije Sveta na osnovu florističkog
sastava određenih područja izvršio je Hajnrih Engler (Engler, 1879, 1882).
On je imao znatno strožije kriterijume koje bi određena teritorija trebalo da
zadovolji da bi joj se pripisao status florističkog carstva. Rang carstva je
mogla da dobije teritorija koja se odlikuje većim brojem endemičnih familija
i specifičnom raznovrsnošću flore. Primenivši ovakav kriterijum, Engler je
razlikovao četiri floristička carstva: severno vantropsko, paleotropsko,
južnoameričko i starookeansko carstvo (Slika xv).
Oskar Drude, Grizebahov student i savremenik Englera, sa kojim je
radio zajedno u botaničkoj bašti u Drezdenu, u svom delu „Die Florenreiche
der Erde” (Drude, 1884) na osnovu florističkih i ekoloških razlika izvršio je
podelu na 14 florističkih carstava i 55 florističkih regiona, što kasnije
prikazuje i na karti (Slika xb) (Drude, 1887). Drude je koristio Grizebahov
fiziognomski pristup, koji je modifikovao oslanjajući se na Kepenovo
klimatsko zoniranje Sveta (Köppen, 1884).
Slika xb. Fitogeografska podela Sveta na floristička carstva po Drudeu
(Drude, 1887)
Početkom 20. veka fitogeografskim podelama Planete bavi se Englerov
naslednik u Berlinu, Ludvig Dils, koji razlikuje 6 florističkih carstava (Diels,
1908). Dils se oslanja na Englerovu podelu, s tim što starookeansko deli na
tri carstva: antarktičko (Antarctis), australijsko (Australis) i kapsko carstvo
Fitogeografija
5
(Capensis). On je prvi uočio specifičnost flore krajnjeg juga Afrike i izdvojio
to područje u zasebno, Kapsko carstvo. Australijskim carstvom obuhvatio je
Australiju i Tasmaniju, dok je Maleziju i ceo Novi Zeland pripojio
Paleotropskom carstvu. Neotropsko florističko carstvo je zahvatalo južni deo
Kaliformije, Srednju i veći deo Južne Amerike. Krajnji jug Južne Amerike
Dils je pripojio antarktičkom florističkom carstvu, zajedno sa ostrvima oko
Antarktika. Dilsova podela na šest carstava je kasnije prihvaćena i neznatno
modifikovana od strane većeg broja autora (Mattick, 1964; Meusel et al.,
1965; Good, 1974; Тахтаджян, 1978; Janković, 1990; Richter, 1997).
Izvestan broj autora izdvaja još jedno florističko carstvo – Okeansko-
Polinezijsko, koje obuhvata ostrva u Pacifiku (Schroeder, 1998; Pott, 2005;
Frey, Lösch, 2010). Udvardy (1975) je pokušao da objedini florističku i
faunističku regionalizaciju, tako da on razlikuje 8 biogeografskih carstava,
podelivši Holarktičko carstvo na Paleoarktičko (Evroazija i mediteranski deo
Afrike) i Nearktičko (Severna Amerika i Grenland), a Paleotropsko na
Afričkotropsko (u koje uključuje i teritoriju Kapskog carstva), Indo-Malajsko
i Okeanijsko carstvo.
Poznati jermenski botaničar Armen Tahtadžjan je prihvatio Dilsovu
podelu na 6 carstva u okviru kojih razlikuje 35 florističkih regiona i 147
florističkih provincija (Тахтаджян, 1978; Takhtajan, 1986). Tahtadžjan je u
izvesnoj meri promenio granice carstava, a najznačajnije izmene u odnosu na
Dilsovu podelu su uključivanje Novog Zelanda i Patagonije u Antarktičko
carstvo. Ova fitogeografska regionalizacija Sveta najšire je prihvaćena u
savremenoj florističkoj literaturi.
Slika xo. Fitogeografska podela Sveta po Tahtadžjanu (Тахтаджян, 1978)
U savremenoj biogeografskoj literaturi zastupljena je i podela Sveta na
četiri biogeografska carstva, koja je u većoj meri slična Dilsovoj podeli.
Rivas-Martinez (2008) razlikuje Holarktičko, Paleotropsko, Neotropsko-
Austroameričko i Novozelandsko-Australijsko carstvo. U poređenju sa
Regionalna fitogeografija
6
pređašnjim sistemima regionalizacije Sveta, ova podela se razlikuje po tome
što je Kapsko carstvo uključeno kao region u Paleotropsko carstvo,
Antarktičko carstvo je uključeno u Neotropsko-Austroameričko, a
Australijskom carstvu je priključen Novi Zeland i nazvano je Novozelandsko-
Australijsko (Pedrotti, 2013).
Fitogeografske jedinice i fitohorioni (floristički horioni)
Fitogeografska jedinica označava rang određenog fitohoriona, odnosno
geografske oblasti koja je naseljena karakterističnom, manje-više
uniformnom florom, koja se odlikuje endemičnim taksonima (familije,
rodovi, vrste) i čiji je nastanak rezultat zajedničke evolutivne istorije u
uslovima relativne geografske izolacije (Pedrotti, 2013).
Fitohorion ili floristički horion je konkretna teritorija čiji floristički
sastav i vegetacija odgovaraju fitogeografskoj jedinici određenog ranga.
Veličina fitohoriona istog ranga u fitogeografskoj hijerarhiji može da bude
izraženo različita, kao što je to slučaj sa Holarktičkim i Kapskim florističkim
carstvom, od kojih prvo zahvata gotovo čitavu severnu hemisferu Zemlje, a
drugo se prostire na veoma maloj površini na krajnjem jugu Afrike.
Granice između pojedinih fitohoriona, koji se odlikuju za
njih karakterističnom florom, nisu jasne i svaka fitogeografska
podela se mora shvatiti krajnje uslovno. U većini slučajeva
horioni postepeno prelaze jedan u drugi i između njih postoji
manje ili više široko prelazno područje (Тахтаджян, 1978).
Floristička razlika između dva susedna horiona postepeno
opada prema granici između njih, a trend opadanja različitosti
prema granici naziva se floristički gradijent (Frey, Lösch,
2010). Floristički gradijent se određuje kao trend promene
florističke različitosti na podjednako udaljenim tačkama duž
prave koja preseca oba horiona (udaljenost između tačaka zavisi
od veličine horiona). Mesta sa najmanjim florističkim
gradijentom odgovaraju granici između fitohoriona, koja je na
kartama uslovno predstavljena linijama.
Geografska klasifikacija flore sveta na florističke jedinice
ima za cilj da nam olakša snalaženje u florističkoj slici Planete i
doprinese razumevanju uzroka koji utiču na raspored i sastav
biljnog sveta. Svaka fitogeografska jedinica formirana je na
osnovu sličnosti u sastavu i preklapanju areala taksona koji je
čine. Dok je u formiranju vegetacijskih jedinica bitan ekološki
princip, u formiranju florističkih jedinica više se posmatra
florogenetski princip. Ipak, ovi principi nisu u potpunosti
razdvojeni i nezavisni, tako da se u florističkoj, odnosno
fitogeografskoj podeli biljnog sveta istovremeno uzimaju u obzir:
floristički momenat (floristički sastav i savremeni areali biljka) kao
najvažniji princip, ekološki momenat (životne forme vrsta koje izgrađuju
floru i karakter vegetacije) i istorijski momenat (prošlost flore i vegetacije).
Prilikom klasifikacije fitogeografskih jedinica primenjuje se hijerarhijski
princip subordinacije, odnosno, jedinica višeg ranga u sebe uključuje više
jedinca (retko jednu) nižeg ranga (Janković, 1990).
Slika xn. Armen Leonovič
Tahtadžjan (1910-2009)
(Армен Леонович Тахтаджян)
je sovjetsko-jermenijski
botaničar, jedan od vodećih
svetskih naučnika u oblasti
sistematike i filogenije cvetnica i fitogeografije dvadesetog veka.
Razvio je sistem florističkih
regiona Sveta.
Fitogeografija
7
Najviša fitogeografska jedinica je carstvo. Termin florističko carstvo u
nauku je uveo Schouw (1823). Ujedno, to je jedina fitogeografska jedinica
oko čijeg naziva i ranga se slažu svi autori koji su se bavili fitogeografskom
regionalizacijom Sveta. Ipak, ne slažu se svi autori oko kriterijuma koji mora
da zadovolji određena geografska teritorija da bi dobila rang florističkog
carstva. Schouw (1823), kao što je već rečeno, smatra da rang carstva može
da dobije teritorija koja se odlikuje prisustvom endemičnih familija, četvrtine
endemičnih rodova i polovine endemičnih vrsta. Nakon njega, kriterijum za
proglašavanje određene teritorije florističkim carstvom je izmenjen, tako da
se danas carstvom može smatrati teritorija koja se odlikuje prisustvom
endemičnih viših taksonomskih kategorija (familija, podfamilija i tribusa),
visokim rodovskim i specijskim endemizmom i jedinstvenom florom u celini
(Тахтаджян, 1978).
Floristička carstva su dalje podeljena na floristička podcarstva, a ona
na florističke regione ili oblasti. Florističkim regionom se može smatrati
teritorija koja se odlikuje visokim specijskim i rodovsklim endemizmom, ali
i prisustvom endemičnih familija, pa čak i redova (Тахтаджян, 1978). Osim
toga, za florističke regione je karakteristično i prisustvo određenog broja
familija koje većim delom svojih areala zauzimaju tu teritoriju, pri čemu su
kvantitativni odnosi između najbrojnijih familija relativno stalni (Толмачев,
1974). Floristički regioni se mogu podeliti na florističke podregione.
Florističke provincije su delovi regiona, a odlikuju se značajnom
originalnošću flore i endemizmom na specijskom nivou. Rodovski
endemizam nije obavezan, a ukoliko postoji, onda su to monotipski ili
oligotipski rodovi (Тахтаджян, 1978). Provincije se mogu podeliti na
podprovincije, koje se često uzdižu na viši rang, provincije ili podregiona, a
posebno u radovima koji se bave fitogeografskom karakterizacijom
regionalnih i florogenetski i ekološki veoma raznovrsnih flora, kao što je
slučaj sa florom Balkanskog poluostrva (Horvatić, 1967; Horvat et al., 1974).
Dalje usitnjavanje fitogeografskih jedinica na nivou globalne flore nije
preporučljivo (Тахтаджян, 1978), ali mnogi autori uvode i fitogeografske
jedinice nišeg ranga, kako bi što bolje objasnili razlike u sastavu i genezi
regionalnih flora. Samim tim, definišu se i novi kriterijumi za izdvajanje
pojedinih fitogeografskih jedinica. Braun-Blanquet (1923) uvodi termin
sektor za teritorije koje se odlikuju specifičnim biljnim zajednicama i
prisustvom lokalnih endemita, a kasnije definiše i niže fitogeografske jedinice
kao što su podsektor, distrikt i poddistrikt (Braun-Blanquet, 1965). Podsektor
je teritorija koja se odlikuje manjom specifičnošću biljnih zajedni-ca i
endemizmom na subspecijskom nivou (mikroendemizam). Distrikt, termin
koji je uveo još Alphonse de Candolle (1820), karakteriše se prisustvom
biljnih zajednica i vrsta koje su retke ili ih nema u susednim područjima, dok
je subdistrikt područje koje se u okviru distrikta odlikuje prisustvom ili
odsustvom karakterističnih vrsta i biljnih zajednica (Braun-Blanquet, 1965).
Ovakvu hijerarhijsku klasifikaciju prihvata i Rivas-Martinez (2005), ali
dodaje još niz izvedenih i neke niže biogeografske jedinice. On razlikuje 8
osnovnih i 13 izvedenih biogeografskih jedinica (Tab. xx). Najniža jedinica,
koju je nazvao tesela, definisana je kao ekološki homogeno geografsko
područje promenljive dužine na kojem se razvija jedan tip potencijalne
vegetacije i samim tim se karakteriše biljnim zajednicama koje predstavljaju
različite stadijume u njenoj singenezi. Izuzetno, teritorija se može odlikovati
samo jednom zajednicom u singenetskom nizu, kao što je to slučaj u polarnim
oblastima, pa se ta fitogeografska jedinica naziva mikroteselom. Tesela i
Regionalna fitogeografija
8
mikrotesela su jedine fitogeografske
jedinice koje se mogu više puta
ponavljati na određenom području
(pluritesela i plurimikrotesela).
Skup pluritesela (ili plurimikrotesela)
određene topografske celine, kao što
su doline reka, delte, planine, klisure
i slične topografske celine, čini
pejzažni element. Biogeografska
regija ili „lokalni mozaik“ se definiše
kao teritorija u okviru distrikta koja
poseduje karakterističan set vrsta i
asocijacija (na primer, rangu
fitogeografske regije odgovara
teritorija Vlasinske visoravni u
jugoistočnoj Srbiji).
U ovoj knjizi prihvaćena je
fitogeografska podela na 6 florističkih
carstava i 34 floristička regiona koju
je dao Тахтаджян (1978). Detaljnije
fitogeografske karakteristike su
prikazane za pojedine florističke
provincije u okviru pojedinih regiona,
dok je za ostale dat kratak prikaz.
Holarktičko carstvo (Holarctis)
Holarktičko florističko carstvo je po površini najveće i zauzima gotovo
polovinu ukupnog kopna na Zemlji. Ono obuhvata celu Evropu, vantropski
prostor Azije, Severnu Ameriku, Grenland i severni deo Afrike. Bez obzira
što zauzima tako veliku površinu, flore njegovih odvojenih oblasti se tesno
međusobno povezane i imaju mnogo toga zajedničkog (Тахтаджян, 1978), a
pre svega zajedničku genezu od arktotercijarne flore koja je uništena u vreme
glacijacije i od koje su danas preostali močvarni čempres (Taxodium), rodovi
Sequoia, Liriodendron, Magnolia, Catalpa, više vrsta oraha (Juglans) i
hrastova (Quercus). Ovi rodovi su bili široko rasprostranjeni u tercijaru, a
danas predstavljaju tercijarne relikte u
holarktičkoj flori (Janković, 1990).
U sastav holarktičke flore ulazi više
od 30 endemičnih familija, od kojih su
mnoge monotipske, odnosno sadrže jedan
rod, a ponekad i samo jednu vrstu, dok su
sve ostale oligotipske, odnosno sadrže po nekoliko rodova.
Familija Ginkgoaceae je jedna od endemičnih, a predstavljena je samo
jednom vrstom, Ginkgo biloba, „živim fosilom“ mezozojske flore. Danas je
rasprostranjena u istočnoj i jugozapadnoj Kini, na refugijalnim staništima
koja nisu bila izložena pleistocenskoj glacijaciji (Gong et al., 2008). Nastanak
familije se vezuje za period perm, pre oko 280 miliona godina, a u toku trijasa
i jure bila je predstavljena većim brojem rodova i vrsta rasprostranjenih širom
Lavrazije (Zhou, 2009).
Tabela xx. Pregled biogeografskih jedinica po Rivas-
Martinez-u (2005)
BIOGEOGRAFSKE JEDINICE
Osnovne Izvedene
Biogeografsko carstvo
Biogeografsko podcarstvo
Biogeografski region Biogeografski superregion
Biogeografski subregion
Biogeografska
provincija
Biogeografska superprovincija
Biogeografska subprovincija
Biogeografski sektor Biogeografski supersektor
Biogeografski subsektor
Biogeografski distrikt Biogeografski superdistrikt
Biogeografski subdistrikt
Biogeografska regija Biogeografski superregija
Biogeografski subregija
Pejzažni element (Predeona celina)
Pejzažni superelement
Pluritesela i plurimikrotesela
Tesela i mikrotesela
Endemične familije Holarktičkog carstva
Ginkgoaceae, Cephalotaxaceae, Glaucidiaceae, Trochodendraceae, Tetracentraceae, Platanaceae,
Paeoniaceae, Adoxaceae i druge
Fitogeografija
9
U flori Holarktičkog carstva velikim
brojem vrsta predstavljene su familije
Magnoliaceae, Lauraceae, Ranunculaceae,
Berberidaceae, Fagaceae, Betulaceae i
druge. Carstvo se odlikuje i velikim
bogatstvom četinara iz familija Pinaceae i
Cupressaceae, dok su paprati uglavnom iz
familija Aspleniaceae i Polypodiaceae.
Većina ovih familja sadrži veliki broj
endemičnih rodova i vrsta (Тахтаджян,
1978).
Holarktičko carstvo je podeljeno na tri
podcarstva: Borealno, Drevnomediteransko
i Madreansko (Тахтаджян, 1978).
Borealno florističko podcarstvo
Borealno podcarstvo je najveće i floristički
najbogatije. U odnosu na ostala dva
podcarstva, odlikuje se velikim brojem
endemičnih familija i rodova, a bogato su
zastupljene i drevne reliktne vrste.
Cirkumborealni floristički region
Ovaj region je po površini najveći floristički
region na svetu, a uključuje teritoriju
Evrope (bez Mediterana) severnu Anatoliju,
Ural, Kavkaz, Sibir (izuzev jugoistočnih
delova), Kamčatku, Aleutska ostrva, veći
deo Aljaske i Kanade.
Tabela xx. Pregled florističkih carstava i regiona
Sveta po Tahtadžjanu (Тахтаджян, 1978)
FLORISTIČKO CARSTVO/Podcarstvo/Region
I. HOLARKTIČKO CARSTVO (Holarctis)
A. Borealno podcarstvo
1. Cirkumborealni region
2. Istočno Azijski region 3. Atlantsko Severno Američki region
4. Region Stenovitih Planina
B. Drevno-Mediteransko podcarstvo 5. Makaronezijski region
6. Mediteranski region
7. Saharo-Arabijski region
8. Irano-Turanski region
C. Madreansko (Sonoransko) podcarstvo
9. Madreanski region
II. PALEOTROPSKO CARSTVO (Paleotropis)
A. Afričko podcarstvo
10. Kongo-Gvineanski region
11. Sudano-Zambezijski region 12. Karroo-Namibijski region
13. Region Sv. Helene i Ascension
B. Madagaskarski podcarstvo 14. Madagaskarski region
15. Cirkumborealni region
C. Indo-Malezijsko podcarstvo 15. Indijski Region
16. Indo-Kina Region
17. Malezijski Region
18. Region Fidži
D. Polinezijsko podcarstvo
19. Polinezijski region
20. Havajski region 21. Novokaledonijski region
III. NEOTROPSKO CARSTVO (Neotropis)
22.Karipski Region 23. Region Gvajanske visoravni
24. Amazonijski Region
25. Brazilski Region 26. Andski Region
IV. KAPSKO CARSTVO (Capensis)
27. Kapski Region
V. AUSTRALIJSKO CARSTVO (Australis)
28. Severoistočni Australijski region
29. Jugozapadni Australijski region
30. Centralno Australijski region
VI. HOLANTARKTIČKO CARSTVO
(Antarctis)
31. Fernandezijski region
32. Čilensko-Patagonijski region
33. Region Južno Subantarktičkih Ostrva
34. Novozelandski Region
Slika xn. Soldanella pindicola
(Primulaceae)
Regionalna fitogeografija
10
U flori ovog regiona nema endemičnih familija, ali postoji veći broj
endemičnih rodova, kao što su: Soldanella (Primulaceae), Halacsya
(Boraginaceae), Alliaria, Lunaria (Brassicaceae), Astrantia , Anthriscus
(Apiaceae), Ramonda, Jankea, Haberlea (Gesneriaceae), Stratiotes
(Hydrocharitaceae), Neottia (Orchidaceae) i mnogi drugi. Od četinara
karakteristične su vrste rodova Pinus, Picea i Abies. U šumskoj vegetaciji
regiona karakteristično je drveće iz rodova Quercus, Fagus, Betula, Alnus,
Fraxinus, Ulmus, Salix, Tilia i drugih. Takođe, javlja se i veliki broj drugih
drvenastih biljaka iz rodova Prunus, Crataegus, Pyrus, Malus, Viburnum,
Lonicera i drugih. (Тахтаджян, 1978)
Cirkumborealni region obuhvata 15 florističkih provincija: Arktička,
Atlantsko-Evropska, Centralno-Evropska, Balkanska (Ilirska), Euksinska,
Kavkaska, Severno-Evropska, Zapadno-Sibirska, Altajska, Srednje-Sibirska,
Transbajkalska, Severo-Istočno Sibirska, Okhotsko-Kamčatska i Kanadska
provincija.
Arktička floristička provincija
Arktička ili cirkumpolarna floristička provincija se prostire oko Severnog
pola dopirući na jug do severne granice šumskog pokrivača, odnosno zahvata
zonu tundre. U geografskom smislu, ova provincija obuhvata Granland,
Island, Farska ostrva, najsevernije delove Evrope i Azije, ostrva oko
Beringovog moreuza, sva ostrva Severnog ledenog okeana, priobalne delove
Aljaske i nešumsku teritoriju na severu Kanade
(Тахтаджян, 1978).
Detaljnu fitogeografsku karakterizaciju
ove provincije dao je ruski botaničar Boris
Jurcev, koji je izdiže na rang florističkog
regiona sa većim brojem provincija i
podprovincija. Više od 10% biljnih vrsta
Arktičke provincije su endemične, a postoje i
endemični i subendemični rodovi (Arctophila,
Dupontia, Phippsia), podrodovi i sekcije.
Arktička flora ima specifičnu taksonomsku
strukturu sa po nekoliko vrsta u okviru rodova
i familija. Takođe, odlikuje se nedostatkom
nekih filetičkih linija karakterističnih za
Cirkumborealni floristički region (na primer, u
flori Arktičke provincije ne postoji nijedna
vrsta golosemenice) (Yurtsev, 1994). Flora
provincije je relativno siromašna i izgrađena je
od oko 1500 vrsta (Murray, 1995), od kojih je
veliki broj endemičnih biljaka iz rodova
Ranunculus, Papaver, Stellaria, Cerastium,
Saxifraga, Pyrola, Primula, Androsace,
Gentianopsis, Euphrasia, Carex, Luzula,
Agrostis i drugih (Тахтаджян, 1978). Karakteristično je gotovo potpuno
odsustvo životne forme fanerofita, koje čine svega 1% ukupne flore i
predstavljene su samo nanofanerofitama (Raunkiaer, 1934). Vegetacijom je
prekriveno oko 70% provincije, a ostala površina je pod stalnim ledom.
Dominantni tipovi vegetacije su patuljasta žbunasta vegetacija i tresavske
tundre. Osim tresavskih, značajne površine prekrivaju i mineralne tundre i
tundre puzećih žbunova (Walker et al., 2005).
Slika xk. Tundra na Grenlandu
Tundra je tip bioma karakterističan za polarne
i visokoplaninske predele. Vegetacija tundre
se odlikuje potpunim otsustvom visokog drveća, a uglavnom je izgrađena od različitih
vrsta patuljastih žbunova, trava (Poaceae),
oštrica (Cyperaceae), mahovina i lišajeva
Fitogeografija
11
Slika xk. Endemične vrste Arktičke florističke provincije
(A-Dupontia fisheri, B-Papaver radicatum, C-Gentianopsis detonsa, D-Pyrola
grandiflora, E-Cassiope tetragona)
Atlantsko-evropska floristička provincija
Atlantsko-evropska provincija zahvata područje Evrope uz Atlantski okean, od severnih
Pirineja do južne Norveške, veliki deo Francuske, niziju oko Rajne, Belgiju, Holandiju, veliki
deo Danske, Veliku Britaniju i Irsku. U flori se javljaju 4 endemična roda (Petrocoptis, Dethawia, Endressia i Thorella) i više desetina endemičnih vrsta. Šumska vegetacija je
predstavljena uglavnom listopadnim šumama (Тахтаджян, 1978).
Srednjeevropska floristička provincija
Srednjeevropska floristička provincija se prostire istočno od Centralnog
masiva u Francuskoj i Ardena u Belgiji, zahvata istočnu obalu Danske,
jugoistočnu Skandinaviju, južnu obalu Finske, južne obale Baltičkog zaliva,
celu Srednju Evropu, Alpe, Severne Apenine, Panonsku niziju i Karpate, a na
istok se pruža do Belorusije i reke Dnjestar. Istočna granica se poklapa sa
istočnim granicama areala bukve (Fagus sylvatica), tise (Taxus baccata), jele
(Abies alba) i nekih drugih vrsta (Тахтаджян, 1978). Neki autori ovu
provinciju uzdižu na rang florističkog regiona, kojem priključuju i veliki deo
Balkanskog poluostrva (Meusel et al., 1965; Stevanović, 1992).
Tipična srednjoevropska flora se obično ne prostire dalje od
Bjelovješke šume, koja se nalazi na granici između Poljske i Belorusije, i
istočnog podgorja Karpata. U flori se javljaju 4 endemična roda (Rhizobotrya,
Hacquetia, Hladnikia i Berardia) i veliki broj endemičnih vrsta (Тахтаджян,
Regionalna fitogeografija
12
1978). Najviše endemita je zabeleženo na Alpima i Karpatima (Pawlowski,
1970), zbog čega ih neki autori smatraju dobro diferenciranim
podprovincijama (Braun-Blanquet, 1965), a neki i posebnim florističkim
provincijama ili horionima višeg fitogoegrafskog ranga (Meusel et al., 1965).
Osim Alpske i Karpatske podprovincije, Braun-Blanquet (1965) je izdvojio i
Panonsku, koja se prostire između Alpa i Karpata, i Baltičku podprovinciju,
koja se prostire po čitavom severnom delu Srednjeevropske provincije.
Karakteristične vrste Srednjeevropske florističke provincije su: Isoëtes
malinverniana, Aconitum firmum, Hepatica transsilvanica, Corydalis lutea,
Dianthus alpinus, Primula spectabilis, Daphne arbuscula, Crataegus
macrocarpa, Astrantia bavarica, A. carniolica, Moltkia suffruticosaa,
Veronica allionii, Paederota bonarota, P. lutea, Campanula alpestris, C.
zoysii, Fritillaria burnatii, Crocus versicolor, Iris palida ssp. cengialtii i
mnoge druge (Тахтаджян, 1978).
Potencijalna i zonalna vegetacija je predstavljena listopadnim bukovim
šumama sveze Fagion sylvaticae (Bohn et al., 2000), u kojima su
karakteristične i dominantne vrste Fagus sylvatica, Galium odoratum, Melica
uniflora, Oxalis acetosella, Dentaria bulbifera, Viola reichenbachiana i
druge (Chytrý, ed., 2013). Na većim nadmorskim visinama, pre svega na
Alpima i Karpatima, potencijalnu vegetaciju čine četinarske šume.
Slika xk. Karakteristične vrste Srednjeevropske florističke provincije
(A-Dianthus alpinus, B-Crocus versicolor, C-Hepatica transsilvanica, D-Pederota
bonarota, E-Iris palida)
Fitogeografija
13
Slika xk. Endemične vrste Balkanske florističke provincije
(A-Degenia velebitica, B-Silene leerchenfeldiana, C-Stachys milanii, D-Lilium jankae, E-Petteria ramentacea)
Balkanska (Ilirska) floristička provincija
Balkanska floristička provincija zauzima nemediteranske delove Balkanskog
poluostrva, odnosno jugoistočne delove Slovenije, Hrvatsku južno od reke
Save, ali bez jadranskog primorja, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i
Albaniju bez jadranskog primorja, Srbiju bez panonske ravnice, Bugarsku bez
crnomorskog primorja i planina na krajnjem istoku koje pripadaju Euksinskoj
provinciji (Strandža i istočni delovi Stare planine), Makedoniju i severnu
Grčku uključujući Pinde (Тахтаджян, 1978). Zbog velikog bogatstva flore
ovog područja i velikog broja endemičnih vrsta pojedini autori ovu teritoriju
uzdižu na rang jednog ili više florističkih podregiona sa većim brojem
provincija (Horvatić, 1967; Horvat et al., 1974; Stevanović, 1992) (Prilog
7.2).
U flori ove provincije javlja se 5 endemičnih rodova: Petteria, Degenia,
Halascya, Haberlea i Jancaea. Osim toga, flora se odlikuje prisustvom
velikog broja endemičnih vrsta, od kojih su mnoge tercijarni relikti, čiji su
najbliži srodnici rasprostranjeni na Pirinejskom poluostrvu, Alpima,
Kavkazu, Himalajima i drugim azijskim planinama. Najznačajniji endemiti
su: Picea omorika, Pinus peuce, Aquilegia aurea, Silene lerchenfeldiana, S.
frivaldszkyana, Rumex balcanicus, Primula deorum, P. frondosa, Malcolmia
Regionalna fitogeografija
14
Prilog 7.2
Fitogeografska podela Balkanskog poluostrva
Položaj Balkanskog poluostrva na krajnjem jugoistoku Evrope i specifični događaji u geološkoj istoriji
ovog područja, doprineli su nastanku veoma raznovrsne i endemitima bogate flore, što usložnjava pokušaj njegove fitogeografske diferencijacije. O tome svedoči i niz različitih gledišta o rangu koji ova
teritorija zauzima u sistemu fitogeografskih jedinica.
Engler (1924) teritoriju Balkanskog poluostrva izdvaja u Balkansku provinciju kao deo
Srednjeevropske florističke oblasti. Prvi pokušaj florističke podele Balkanskog poluostrva učinio je Turrill (1929), koji razlikuje 6 grupa i 16 podgrupa flore, ali ova podela je, kako i sam autor naglašava,
privremena i zahteva dalja istraživanja. Meusel et al. (1965) gotovo celo poluostrvo posmatraju kao deo
Makaronezijsko-mediteranskog florističkog regiona, deleći ga na veći broj provincija. Horvatić (1967) je izvršio fitogeografsku podelu bivše Jugoslavije i ukazao da njen najveći deo pripada Evrosibirsko-
severnoameričkom regionu, koji dalje deli na 3 provincije – Ilirsku, Mezijsku i Panonski sektor
Srednjeevropske provincije. Delove bivše Jugoslavije uz Jadransko more i reku Vardar on izdvaja u Jadransku i Egejsku provinciju Mediteranskog regiona. dok najviše vrhove jugoistočnih Dinarida,
Prokletija, Šar planine i zapadne Makedonije svrstava u Alpsko-visokonordijski region. Detaljna karta
fitogeografske podele Balkanskog poluostrva (vidi sliku) data je u knjizi „Vegetacija jugoistočne
Evrope“ (Horvat et al., 1974). Po ovoj podeli, veći deo poluostrva pripada Srednjeevropskom florističkom regionu sa većim brojem provincija, priobalna područja Marokansko-Mediteranskom
regionu, a Panonska nizija, donje Podunavlje u Bugarskoj i Rumuniji i stepska područja oko reke Marice
i njenih pritoka u jugoistočnoj Bugarskoj i evropskom delu Turske, Pontsko-južnosibirskom regionu. Stevanović (1992) na području Srbije razlikuje tri floristička regiona – Srednjeevropski, Pontsko-
južnosibirski i Srednje-južnoevropski planinski, ali i horionske enklave Cirkumarktičkog,
Cirkumborealnog i Makaronezijsko-mediteranskog florističkog regiona.
Fitogeografska podela jugoistočne Evrope po Horvatu, Glavaču i Elembergu (Horvat et al., 1974)
Fitogeografija
15
illyrica, Saxifraga ferdinandi-coburgi, Geum bulgaricum, Lathyrus pancicii,
Acer heldreichii, Eringium serbicum, Ramonda serbica, R. nathaliae,
Sideritis scardica, Stachys iva, S. milanii, Dioscorea balcanica, Lilium
jankae, Crocus veluchensis, C. rujanensis, Tulipa serbica i mnogi drugi.
Klimazonalna vegetacija je predstavljena listopadnim šumama. U
zapadnom delu provincije, koji se može označiti kao Ilirska podprovincija,
klimazonalna je šuma kitnjaka i graba (Querco-Carpinetum), a velike
površine pokriva i čista kitnjakova šuma, dok u planinskom pojasu najveće
površine prekrivaju bukove (Fagetum illyricum) i bukovo-jelove (Abieti-
Fagetum illyricum) šume. U istočnom delu provincije, koji se može označiti
kao Balkanska podprovincija, klimazonalna je šuma hrastova sladuna i cera
(Quercetum frainetto-cerris), a u planinskom pojasu takođe dominiraju
bukove šume (Horvat et al., 1974). U klisurama i kanjonima su česte
polidominantne tercijarne reliktne šume u kojima se javljaju Ostrya
carpinifolia, Juglans regia, Corylus colurna, vrste roda Quercus, Syringa
vulgaris, Comandra elegans i druge reliktne vrste.
Euksinska floristička provincija
Euksinska provincija zahvata Zapadni Kavkaz, Severnu Anatoliju,
crnomorsko primorje evropskog dela Turske, planinu Strandžu i
ogranke istočne Stare planine u Bugarskoj. U flori se javljaju 3
endemična monotipska roda (Lepidotrichum, Chymsidia i
Megacaryon) i više od 200 endemičnih vrsta. Šumska vegetacija je
predstavljena uglavnom hrastovim i bukovim šumama, a u šumskom
pokrivaču karakteristično je učešće zimzelenih žbunova Prunus
laurocerasus i Rhododendron ponticum, kao i listopadnog žbuna
Vaccinium arctostaphylos (Тахтаджян, 1978).
Kavkaska floristička provincija
Kavkaska provincija uglavnom zahvata šumski pojas Malog i
Velikog Kavkaza bez zapadnih delova koji pripadaju Euksinskoj provinciji i bez južnih i jugoistočnih sušnih delova, koji pripadaju
Jermensko-Iranskoj provinciji. U flori se javlja 5 endemičnih rodova
(Pseudovesicaria, Symphyoloma, Pseudobetekea, Trigonocaryum i
Cladochaeta) i veliki broj endemičnih vrsta. Veliki broj vrsta je
zajednički sa Euksinskom provincijom, a među njima su i dva
endemična roda (Agasyllis i Sredinskya). Šumska vegetacija je
predstavljena hrastovim i bukovim šumama. U subalpskom pojasu su
karakteristične parkovske šume izgrađene od Acer trautvetteri i
Quercus macranthera (Тахтаджян, 1978).
Istočnoevropska floristička provincija
Istočnoevropska provincija se prostire od jugoistočnog dela priobalja
Baltika, preko Belorusije i Karpata do severnog primorja Crnog
mora, a na istok dopire do južnog Urala i poklapa se sa istočnom
granicom areala hrastova, a pre svega lužnjaka (Quercus robur). Pojedini autori ovu provinciju dele na dve, Centralnorusku i Sarmatsku (Braun-Blanquet,
1965). U flori se javlja samo jedan endemičan rod (Cymbochasma) i ne tako veliki broj
endemičnih vrsta. Vegetaciju grade uglavnom širokolisne listopadne šume, a u južnim
delovima provincije šume lužnjaka i stepe (Тахтаджян, 1978).
Severnoevropska floristička provincija
Severnoevropska provincija se prostire od Norveške, preko Švedske, Finske i severozapadne
Rusije do Timanskog pobrđa, odnosno reke Pečore, i Gornjekamske visoravni, odnosno
gornjeg toka reke Kame. U flori je veoma malo endemičnih vrsta (Thalictrum kemense,
Corispermum algidum, Helianthemum arcticum i druge). Vegetacija je uglavnom
predstavljena četinarskim šumama (Тахтаджян, 1978).
Slika xk. Prunus laurocerasus
Karakteristična vrsta Euksinske provincije i tercijarni relikt, koja je
zastupljena i u flori Srbije, na planini
Ostrozub kod Vlasotinca. U našem narodu je poznata pod nazivom
zeleniče.
Regionalna fitogeografija
16
Zapadnosibirska floristička provincija
Zapadnosibirska provincija se prostire na istok od Severnoevropske i
Istočnoevropske provincije do reke Jenisej, dok se na jugu graniči za
kazahtanskim pustinjama. Najveći deo provincije je prekriven
tajgom, a od listopadnog drveća najčešće su Betula pendula, B.
pubescens i Populus tremula (Тахтаджян, 1978).
Altajo-Sajanska floristička provincija
Ova provincija obuhvata područje oko Altaja i Sajanskih planina i
južno priobalje Bajkalskog jezera. U flori se javljaju dva endemična
monotipska roda (Microstigma i Tridactylina) i oko 120 endemičnih
vrsta. Vegetacija je jasno vertikalno zonirana, a najveći značaj imaju
šume sibirskog ariša (Larix sibirica) i sibirske jele (Abies sibirica)
(Тахтаджян, 1978).
Srednjesibirska floristička provincija
Srednjesibirska provincija obuhvata Severni Sibir istočno od reke
Jeniseja i prostire se do Верхојанског planinskog venca. Odlikuje se jednim endemičnim monotipskim rodom (Redowskia) i malim brojem
endemičnih vrsta. Vegetacija je mahom izgrađena od četinara, od
kojih je karakterističan daurski ariš (Larix gmelinii) (Тахтаджян,
1978).
Zabajkalska floristička provincija
Zabajkalska provincija se prostire na istok od Bajkalskog jezera i
Zabajkalskog pobrđa, a zauzima i deo sveroistočne Mongolije. U flori
se javlja jedan monotipski endemičan rod (Borodinia) i manji broj
endemičnih vrsta. Šumska vegetacija je okarakterisana daurskim arišom i, u južnim
delovima, stepama u kojima dominira Leymus chinensis i šumostepama (Тахтаджян, 1978).
Severoistočnosibirska floristička provincija
Ova provincija obuhvata severoistočni Sibir do Ohotskog i Beringovog mora. U flori je
zastupljen jedan monotipski endemičan rod (Gorodkovia) veći broj endemičnih vrsta.
Vegetacija je izgrađena uglavnom od listopadnog drveća, od kojih najveći značaj imaju
Betula rotundifolia, B. middendorfii, B. fruticosa i Alnus fruticosa. Na većim nadmorskim
visinama i na severu provincije razvija se tundra (Тахтаджян, 1978).
Ohotsko-Kamčatska floristička provincija
Ova provincija obuhvata poluostrvo Kamčatku, primorje Ohotskog mora, donji tok reke
Amur, severni deo ostrva Sahalin i druga ostrva Ohotskog mora. Odlikuje se manjim brojem endemičnih vrsta, od kojih su najznačajnije dve vrste jela (Abies gracilis i A. nephrolepis),
koje učestvuju u izgradnji šumskog pokrivača. Osim njih, česte su drvenaste vrste Picea
jezoensis, Astragene ochotensis, Betula ermanni, Alnus
kamtschatica, Populus davidiana i druge (Тахтаджян,
1978).
Kanadska floristička provincija
Provincija zahvata područje subarktičke Amerike, odnosno
veći deo Kanade i Aljaske. U flori nema endemičnih
rodova, a broj endemičnih vrsta je relativno mali.
Vegetacija je slična sibirskim tajgama, a najčešći četinari su
Picea mariana, P. glauca i Larix laricina na severu
provincije, odnosno Thuja occidentalis, Tsuga canadensis,
Pinus strobus i P. resinosa na jugu provincije. Listopadno
drveće je predstavljeno vrstama Betula papyrifera i Populus tremuloides. U travnjačkoj vegetaciji se javlja veći broj
zajedničkih vrsta sa evrosibirskom travnjačkom
vegetacijom (Тахтаджян, 1978).
Slika xk. Betula pubescens
Maljava breza je karakteristična vrsta
borealnih šuma, a u flori Srbije je zastupljena u tresavskoj vegetaciji na
Vlasinskoj visoravni.
Slika xk. Picea mariana
Fitogeografija
17
Istočnoazijski (Kinesko-Japanski) floristički region
Ovaj region obuhvata ogromna prostranstva umerenog klimatskog pojasa u
istočnoj Aziji, koja su pod značajnim uticajem maritimne klime sa Pacifika
(Janković, 1990). Obuhvata istočne Himalaje, delove severoistočne Indije,
severni Mjanmar, severni Vijetnam (Tonkin), veliki deo Kine, dolinu reke
Amur, istočni deo Mongolije, Koreju, južni deo ostrva Sahalin i brojna ostrva
južno od njega, severni i središnji Japan (Тахтаджян, 1978).
Ovo područje se odlikuje najbogatijom florom u okviru Holarktičkog
carstva. Predstavlja centar disperzije brojnih taksona umerenog klimatskog
pojasa i svojevrsni refugijum u kojem su se očuvale mnoge tercijarne reliktne
vrste, ali i relikti mezozojske starosti, kao što je Ginkgo biloba. Bogatstvo
flore se objašnjava uticajem povoljne maritimne klime i činjenicom da istočna
Azija nije prošla kroz period glacijacije u pleistocenu, što je obezbedilo
neprekidnost u razvoju flore i vegetacije (Алехин, 1944). U toku ranog i
srednjeg pleistocena veći deo istočne Azije bio je pod uticajem suptropske
klime (Jablonski, Whitfort, 1999). To se odrazilo i na bogatstvo flore,
posebno u južnim delovima ovog florističkog regiona, gde su drvenaste vrste
brojnije od zeljastih, što predstavlja primitivnu, drevnu karakteristiku
vegetacije (Стоянов, 1950).
Flora ovog regiona se odlikuje sa 14 endemičnih familija
(Ginkgoaceae, Cephalotaxaceae, Trochodendraceae, Tetracentraceae i
druge) i više od 300 endemičnih rodova, od kojih su mnogi monotipski ili
oligotipski. Veliki broj endemičnih familija i rodova pripadaju primit ivnim
potklasama Magniliidae, Ranunculidae i Hamamelidae, što je još jedna
potvrda drevnog karaktera flore (Тахтаджян, 1978). Karakteristično je
prisustvo brojnih četinarskih i drugih večnozelenih drvenastih biljaka.
Golosemenice su zastupljene rodovima Ginkgo, Cryptomeria, Libocedrus,
Thuja i druge. Večnozelene skrivenosemenice su posebno brojne na području
istočnih Himalaja, a brojem vrsta se ističu magnilije (Magnolia), drvovidni
rododendroni (Rhododendron) i kamelije (Camelia). Bogatstvo zeljaste flore
je takođe veliko. Neizostavno je pomenuti znamenitu lekovitu i magijsku
biljku žen-šen (Panax ginseng) (Алехин, 1944).
Slika xn. Karakteristične vrste Istočnoazijskog regiona
(A-Cryptomeria japonica, B-Camelia sinensis, C-Magnolia grandiflora,
D-Rhododendron pruniflorum)
Regionalna fitogeografija
18
Istočnoazijski floristički region je jedan od najznačajnijih centara
disperzije agrikulturnih biljaka. Domestifikacija ovih biljaka započeta je u
Kini pre oko 8000 godina, a njihovo širenje u zapadnu Aziju i Evropu
započeto je pre oko 4000 godina. Iz severnog dela regiona potiču proso
(Panicum milliaceum), muhar (Setaria italica), konoplja (Cannabis sativa),
kajsija (Armeniaca vulgaris), breskva (Persica vulgaris), šljiva (Prunus
domestica), pistacija (Pistacia vera) i druge. Brojnije su kulture koje potiču
iz južnih delova regiona, za čiju su disperziju uglavnom zaslužni arapski
narodi, koji su ih prenosili tokom svojih osvajanja. Najpoznatije kulture koje
potiču iz tog dela regiona su susam (Sesamum indicum), šećerna trska
(Saccharum officinarum), pirinač (Oryza sativa), pamuk (Gossypium
arboreum), krastavac (Cucumis sativus), limun (Citrus lemon), narandža
(Citrus aurantifolia) i druge (Zohary et al., 2012).
Mandžurijska floristička provincija
Mandžurijska provincija obuhvata jugoistočni deo Sibira uz reku Amur, severnu Koreju,
severoistočne delove Kine, deo Zabajkala i deo severoistočne Mongolije. U njoj je
zastupljeno 6 endemičnih rodova (Microbiota, Mukdenia, Astilboides, Oresitrophe,
Omphalothrix i Anemarrhena) i veliki broj endemičnih vrsta. Vegetacija je uglavnom predstavljena listopadnim šumama mongolskog hrasta (Quercus mongolica) i mešovitim
četinarsko-širokolisnim šumama u kojima dominiraju daurski ariš (Larix gmelinii), korejska
smrča (Picea koraiensis), kinganska jela (Abies nephrolepis) i druge (Тахтаджян, 1978).
Sahalino-Hokaidska floristička provincija
Ova provincija obuhvata srednji i južni deo ostrva Sahalin, veći deo ostrva Hokaido i neka
manja ostrva Kurilskog hrida. U flori se javlja samo jedan monotipski rod (Miyakea) i veći
broj endemičnih vrsta (Тахтаджян, 1978).
Japansko-Korejska floristička provincija
U ovu provinciju su uključeni veći deo poluostrva Koreje, jugozapadni delovi ostrva
Hokaido, ostrva Honšu, Kjušu, Tanegašima, Jakušima i druga japanska ostrva. U flori se
javlja jedna endemična familija (Glaucidiaceae), 13 endemičnih rodova (Thujopsis,
Anemonopsis, Pteridophyllum, Tripetalia i drugi) i veliki broj endemičnih vrsta (Тахтаджян,
1978).
Volkano-Boninska floristička provincija
Provincija obuhvata veći broj malih ostrva vulkanskog porekla u Tihom okeanu, jugoistočno
od Japana, koja pripadaju arhipelazima Bonin i Volkano. Iako flora ima tropski karakter,
njeno poreklo je istočnoazijsko, a pokazuje veću sličnost sa florom Tajvana i arhipelaga
Rjukju, nego sa florom Marijanskih ostrva. Odlikuje se prisustvom dva endemična roda
(Boninia i Dendrocacalia), a 80% biljnih vrsta su endemične (Тахтаджян, 1978).
Rjukju floristička provincija
Rjukju provincija obuhvata ostrva između ostrva Kjušu i Tajvana. Flora ovih ostrva ima prelazni holarktičko-paleotropski karakter, ali su ostrva ostaci nekadašnje istočne obale
azijskig kontinenta i odlikuju se prisustvom drevnih japanskih elemenata flore, kao što su
Trochodendron i Aucuba. Tropski elementi flore su dospeli disperzijom i neoendemičnog su
karaktera (Тахтаджян, 1978).
Tajvanska floristička provincija
Provincija obuhvata veći deo Tajvana, isključujući krajnji jug, i manja ostrva oko njega,
izuzev krajnjih južnih ostrva. Kao i prethodna, ova provincija ima prelazni holarktičko-
paleotropski karakter, tako da je mnogi autori smatraju provincijom Paleotropskog
florističkog carstva. Ipak, flora, a posebno drvenasta, pokazuje veću sličnost sa
istočnoazijskom florom. U flori su prisutna 4 monotipska endemična roda (Sinopanax,
Formosia, Titanotrichum i Satakentia) i veliki broj endemičnih vrsta (Тахтаджян, 1978).
Fitogeografija
19
Severnokineska floristička provincija
Severnokineska provincija obuhvata Lesni plato, Šansijske planine, Severnokinesku ravnicu
i poluostrva Šandong i Liaodong. Flora ove provincije je slična Japansko-korejskoj i
Mandžurijskoj provinciji. Endemičnih rodova nema, ali su endemične vrste zastupljene u
velikom broju (Тахтаджян, 1978).
Centralnokineska floristička provincija
Provincija obuhvata planine Kin Ling i Daba Šan, južni deo Velike
kineske ravnice, Sičuansku depresiju i dolinu reke Jangcekjang do
Istočnokineskog mora. Flora ove provincije je jako bogata i odlikuje se
prisustvom dve endemične familije (Ginkgoaceae i Eucommiaceae),
15 endemičnih rodova (Ginkgo, Metasequoia, Pseudotaxcus,
Pseudolarix, Tapiscia i drugi) i jako velikog broja endemičnih vrsta
(Тахтаджян, 1978).
Siansko-Junanska floristička provincija
Ova provincija obuhvata zapadni Sičuan, Junansko pobrđe, planine
severoistočnog Mjanmara, severnog Laosa i severozapadnog Vijetnama. Flora je jako bogata i odlikuje se jednom endemičnom
familijom (Rhoipteleaceae), velikim brojem endemičnih rodova
(Glyptocarpa, Delavaya, Vladimiria, Faberia i drugi) i endemičnih
vrsta. Posebnim bogatstvom se odlikuje flora papratnica, koja se može
smatrati jednom od najbogatiojih na svetu (Тахтаджян, 1978).
Severnoburmanska floristička provincija
Provincija obuhvata severni Mjanmar, koji je poznat po teško
prohodnim planinama i dubokim klisurama. Flora se odlikuje većim
brojem endemičnih rodova i vrsta (više od 25% ukupne flore). U
rečnim dolinama ima tropski karakter, ali je najveći broj vrsta ipak holarktičkog porekla.
Velikim brojem endemičnih vrsta predstavljen je rod Rhododendron (Тахтаджян, 1978).
Istočnohimalajska floristička provincija
Ova provincija obuhvata veći deo istočnog Nepala, Butan, veći deo Asamskih Himalaja,
pojedine delove krajnjeg juga i jugoistočni deo Tibeta. U flori je zastupljeno 8 endemičnih
rodova (Paroxygraphis, Smithiella, Neoluffa i drugi) i veliki broj endemičnih vrsta. Prema
nastanki, flora Himalaja je najmlađa u Istočnoazijskom regionu (Тахтаджян, 1978).
Khazi-Manipurska floristička provincija
Provincija obuhvata planine Khazi, Džainti i Manipur, koje su deo istočnih Himalaja, iznad
900 m nm. (na nižim visinama se razvija tropska flora i vegetacija). U flori se javlja veliki broj enbdemičnih vrsta, među kojima ima i vrsta iz tipičnih paleotropskih rodova, kao što je
Nepenthes khasiana. Generalno, flora ima prelazni indo-malezijsko-istočnoazijski karakter
(Тахтаджян, 1978).
Atlantsko-severnoamerički floristički region
Ovaj region se prostire od obale Atlantskog okeana do Velike ravnice (Great
Plains) i od obale Meksičkog zaliva do južne Kanade. Flora regiona je jako
bogata i odlikuje se izraženim endemizmom. U flori su zastupljene dve
endemične familije (Hydrastidaceae i Leitneriaceae), ali i preko 100
endemičnih ili subendemičnih rodova. Endemični rodovi su Sanguinaria,
Leitneria, Leavenworthia, Galax, Crotonopsis, Dionaea, Hudsonia, Stylodon,
Synandra, Medeola, Peltandra i drugi. Veliki broj subendemičnih rodova je
zajednički sa Kanadskom florističkom provincijom, kao što su Sarracenia i
Uvularia. Rod Aureolaria je zastupljen jednom vrstom u Meksiku. Broj
endemičnih vrsta je jako veliki, a među njima je puno tercijarnih relikata.
(Тахтаджян, 1978).
Slika xk. Metasequoia
glyptostroboides)
Regionalna fitogeografija
20
Slika xn. Vrste endemičnih i subendemičnih rodova Atlantsko-
Severnoameričkog regiona
(A-Dionaea muscipula, B-Hydrastis canadensis, C-Saracenia purpuraea,
D-Uvularia grandiflora, E-Sanguinaria canadensis)
U poređenju sa evropskim delom Cirkumborealnog florističkog
regiona, ovaj region se odlikuje većim diverzitetom flore, što se objašnjava
geoistorijskim promenama koje su se dešavale za vreme poslednje glacijacije.
Naime, pravac pružanja planina od severa prema jugu na severnoameričkom
kontinentu omogućio je nesmetano povlačenje bogate tercijarne flore na jug,
u refugijume, pod „naletom“ ledene kalote i, kasnije, nakon povlačenja ledene
kalote i otopljavanja, njihovo vraćanje na ranija staništa. Na taj način očuvao
se veliki deo arktotercijarne flore Severne Amerike. U Evropi je pravac
pružanja planinskih masiva zapad-istok, što je u toku glacijacije predstavljalo
nepremostivu prepreku mnogim biljnim vrstama, te su one pod „naletom“
leda nepovratno uništene (Janković, 1990).
Po bogatstvu flore, ali i po taksonomskoj strukturi, Atlantsko-
Severnoamerički region je u velikoj meri sličan sa Istočnoazijskim regionom,
što je u svojim radovima opisao američki botaničar Asa Grej još sredinom 19.
veka (Boufford, Spongberg, 1983). Veliki broj familija i rodova je zajednički,
a mnoge vrste su ili zajedničke ili vikarne. Većina tih taksona su tercijarne
starosti, pa se disjunkcija u njihovom arealu naziva tercijarnom disjunkcijom
(Wood, 1972). Ove vrste su u tercijaru bile rasprostranjene širom severne
hemisfere, mahom u mezofilnim šumama, a do disjunkcije u njihovom arealu
je došlo usled zahlađenja krajem tercijara i tokom pleistocena, što je dokazano
i metodom molekularnog sata. Disjunkcija kao posledica disperzije na velike
daljine je dokazana tek za nekoliko taksona (Xiang et al., 2000). Reliktni
rodovi Liriodendron, Hamamelis, Carya, Stewartia i drugi zajednički su sa
Istočnoazijskim florističkim regionom (Li, 1952). Ipak, istočnoazijska flora
je bogatija i sadrži veći broj drevnih vrsta, rodova i familija, što je, kako je
već rečeno, posledica kontinuirane florogeneze tokom pleistocena.
Fitogeografija
21
Apalačka floristička provincija
Ova provincija obuhvata veliki deo brdskog regiona istočne Severne Amerike koji je
prekriven listopadnim šumama i deo južne Kanade. Odlikuje se velikim brojem endemičnih
vrsta, dok endemičnih rodova nema. (Тахтаджян, 1978) U listopadnim šumama su
karakteristične vrste Fagus grandifolia, Acer saccharum, Tilia americana, Quercus
fusiformis i Carya illinoinensis. Osim listopadnih šuma na severu provincije i većim
nadmorskim visinama javljaju se i četinarske šume (Thorne, 1993).
Atlantska nizijska floristička provincija
Ova provincija obuhvata priobalne nizije Meksičkog zaliva i Atlantskog okeana južno od
Nove Škotske, dolinu reke Misisipi i severni deo Floride. Flora provincije je florogenetski
mlađa od flore Apalačke provincije i sadrži mali broj reliktnih taksona. Ipak, u flori se javlja
jedna monotipska endemična familija Leitneriaceae sa vrstom Leitneria floridana. Osim nje,
javlja se još niz endemičnih vrsta (Тахтаджян, 1978).
Severnoamerička prerijska floristička provincija
U ovu provinciju spadaju ravnice istočno od Stenovitih planina, koje se na sever pružaju do
četinarskih šuma Kanadske provincije, a na jug do meksičkih pustinja. Flora je u florogenetskom pogledu mlada i siromašna endemitima. Na njeno formiranje je najviše
uticala flora Apalačke provincije. Karakteristične vrste su trave Andropogon gerardii, A.
scoparius, Sorghastrum nutans i Spartina pectinata (Тахтаджян, 1978).
Floristički region Stenovitih planina
Ovaj region obuhvata ostrva, priobalje i planinske
sisteme na zapadu Severne Amerike od Aljaske do
Novog Meksika. Najveći deo ovih planinskih sistema
čine Stenovite planine, Kaskadi i Siera Nevada. Flora
ovog regiona je u velikoj meri bliska sa florim
Cirkumborealnog florističkog regiona. Ipak, odlikuje je
dovoljno originalnih karakteristika na osnovu kojih se
može izdvojiti zaseban floristički region. U flori se javlja
samo jedna endemična familija jetranjača
(Marchantiophyta, Jungermaniopsida), Gyrothyraceae,
dok endemičnih familija vaskularnih biljaka nema. Ipak,
nekoliko desetina endemičnih rodova doprinosi
izuzetnosti flore regiona. Endemični rodovi su:
Vancouveria, Lewisia, Stanleya, Allotropa,, Bolandra,
Orogenia, Dasynotus, Crocidium, Scoliopus i mnogi
drugi. Osim endemičnih rodova, za region su
karakteristične i brojne endemične vrste iz rodova
rasprostranjenih širom holarktičkog florističkog carstva
(Тахтаджян, 1978).
U biljnom pokrivaču dominiraju veoma
raznovrsne četinarske šume okarakterisane vrstama
Pseudotsuga menziesii, Pinus ponderosa, P. contorta,
Thuja plicata, Tsuga heterophylla, Picea sitchensis i
drugih (Тахтаджян, 1978).
Vankuverska (Sitkano-Oregonska) floristička provincija
Ova priobalna provincija obuhvata planine i ostrva uz zapadnu obalu Severne Amerike, od
Aljaske do države Oregon u SAD (Cronquist, 1982). Provincija se odlikuje raznovrsnim
četinarskim šumama u kojima se osim gore navedenih javljaju i Abies amabilis, A. concolor,
Pinus monticola, Chamaecyparis nootkatensis i drugi četinari (Тахтаджян, 1978). Primorske
padine su često prekrivene vlažnim četinarskim šumama u kojima dominiraju Picea sitchensis, Thuja plicata i Tsuga heteerophylla, ali i listopadno drveće Alnus macrophyllum,
Cornus nutalii i Arbutus menziesii (Thorn, 1993).
Slika xk. Vancouveria hexandra
Rod Vancouveria (Berberidaceae) je endemičan za floristički region
Stenovitih planina.
Regionalna fitogeografija
22
Floristička provincija Stenovitih planina
Ova provincija obuhvata najveći deo Stenovitih planina i okolne planine u Biritanskoj
Kolumbiji i centralnom Oregonu. Južni delovi Stenovitih planina, koji su samo delimično
bili zahvaćeni glacijacijom, odlikuju se velikim bogatstvom i visokim stepenom endemizma.
Vegetacija se odlikuje vertikalnom zonalnošću. Niža šumska zona otvorenih staništa odlikuje
se vrstom Pinus pondeerosa, na koju se na višim položajima nadovezuje šuma sa Pseudotsiga
menzeisii. Iznad ove zone su razvijene šume u kojima dominiraju Picea engelmanii i Abies
bifolia (Thorn, 1993).
Drevnomediteransko florističko podcarstvo
Drevno mediteransko podcarstvo se prostire od Makaronezije na zapadu,
preko Sredozemnog mora, Male i Srednje Azije do pustinje Gobi na istoku.
Iako je flora ove široke oblasti u velikoj meri raznovrsna i izgrađena od
različitih ekoloških tipova biljaka, ona se odlikuje mnogim zajedničkim
crtama na čitavom prostoru (Тахтаджян, 1978). Termin „flora drevnog
Mediterana“ upotrebio je još Engler (1881) u svom radu o rasprostranjenju
roda Rhus, imajući u vidu da se ona formirala na obalama praokeana Tetisa.