Bruno Gröning

Rehabilitacija neshvaćenog

Liječnička dokumentacijao iscjeljenju duhovnim putem

Matthias Kamp

Revolucija

u medicini

Bruno Gröning

Rehabilitacijaneshvaćenog

Liječnička doku-mentacija

o iscjeljenjuduhovnim putem

MatthiasKamp

Jedni su ga nazivali „Mesijom“, za druge je bio šarlatan:Bruno Gröning. Iscjeljenja postignuta preko njega potreslasu milijune ljudi. Njegova riječ djelovala je nevjerojatno,uzeti su iznova prohodali, slijepi progledali, gluhi čuli. Umroje 1959. godine, no njegove riječi: „Ne postoji neiscjeljivo,Bog je najveći liječnik“ svjedoče i dan danas svoju istinitostu liječnički dokumentiranim iscjeljenjima. Čuda se i daljedogađaju, tisuće i tisuće ljudi i dan danas doživljava pomoći iscjeljenje putem njegova učenja.

Autor knjige, liječnik po zanimanju, koji je osobno provjeriomnoga iscjeljenja kretao se tragovima tog čovjeka. Na osnovidugogodišnjih istraživanja spoznao je u djelovanju Brune Grö-ninga sve do današnjeg dana „Revoluciju u medicini“ i post-avio si je za cilj da rehabilitira neprepoznatog dobročinitelja ujavnosti kako bi i danas neizlječivim bolesnicima i onima odkojih su svi digli ruke pokazao put k iscjeljenju.

ISBN 3-933344-03-4

Revolucija

u medicini

Bruno GröningRevolucija u medicini

Rehabilitacija neshvaćenog

Liječnička dokumentacija o iscjeljenju duhovnim putem

Matthias Kamp

Bruno Gröning

Revolucija u medicini

REHABILITACIJA NESHVAĆENOG

LIJEČNIČKA DOKUMENTACIJAO ISCJELJENJU DUHOVNIM PUTEM

MATTHIAS KAMP

2002 by Grete Häusler GmbH - VerlagRheindahlenerstr.78

D-41189 MönchengladbachTel. + 49 (0) 2166/ 95 99 0-Fax. + 49 (0) 2166 / 95 99 59

E-Mail: info @ gh-verlag.deInternet:http:/ www.gh-verlag.de

1. Izdanje 2002ISBN 3-933344-03-4

Sva prava, kao i djelomičnog preštampavanja,kopiranja i prevođenja na druge jezike,

izričito pripadaju izdavačkoj kućiGrete Häusler GmbH-Verlag.

Njemačko originalno izdanje:Bruno Gröning –

Revolution in der MedizinRehabilitation eines Verkannten

ISBN 3-927685-20-8

Rukopis Brune Gröninga

Ja sam ništa, Gospodin Bog je sve. Neću ni novac nizlato. Ono što hoću i mogu jest da ljudima pomažem i daiscjeljujem. Tko kleveće Gospodina Boga, nije vrijedan damu se pomogne.

Najveći liječnik svih ljudi jest i ostaje Gospodin Bog.Gröning

Gräfelfing, 8.6.1949.

Bruno Gröning (1906. - 1959.)

Sadržaj

Predgovor 13Govor Brune Gröninga 31.08.1949. na Traberhofu u Rosenheimu . .16

1. Neshvaćeni 19Ne postoji neizlječivo (Es gibt kein Unheilbar) . . . . . . . . . . . . . . . . . .19Čudo iz Herforda (Das Wunder von Herford) . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23

2. Ličnost Brune Gröninga 27Neobično dijete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27Bogat radni život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .32Gorki brak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .34Rat i zatočeništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .35„Ja sam samo mali božji sluga“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37Vojska bolesnih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .42„On je bio čovjek koji je uistinu ljubio Boga“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .48„Ja nisam ništa drugo već čovjek koji je ostao sasvim prirodan“ . . . .49Mišljenja liječnika vještaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53Jedno svjedočanstvo o tomu na kakvom je glasu bio Bruno Gröning . .59

3. Učenje Brune Gröninga 63Znanost otkrila tajnu Brune Gröninga? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63Bruno Gröning: „Postojanje Boga je činjenica“ . . . . . . . . . . . . . . . . .64Primanje stvaralačke snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .66Iscjeljujuća struja: sugestija ili iscjeljujuća snaga? – Faktor „X“ u radu Brune Gröninga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67„Regulacije“ – čišćenje tijela? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71Značaj misli u „procesu regulacije“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .77Moć misli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78Pričanje o bolestima – velika opasnost za iscjeljenje . . . . . . . . . . . .83Suosjećanje umjesto sažaljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87„Dalje od blebetanja i tračanja!“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .88Disciplina misli kao vrata za božansko svjetlo . . . . . . . . . . . . . . . . . .91Slušati Boga umjesto čovjeka – Povratak osjećajima . . . . . . . . . . . .92Učenje Brune Gröninga – put do Boga? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .104Dobro i zlo – sveta borba u čovjekovoj duši . . . . . . . . . . . . . . . . . . .106

Vrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .121„Imaj povjerenja i vjeruj, božja snaga pomaže i iscjeljuje“ . . . . . . . .122Ljubav, osnovni životni zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129

4. Rad Brune Gröninga 133Herford i Traberhof – iscjeljenje tisuća ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . .135Legalizacija rada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .142Granice djelovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .145Kako se zbivaju iscjeljenja? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .152Iscjeljenja na daljinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .160Neshvaćena veličina duha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167Više razine postojanja čovjeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .173„Kuglice od staniola“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .187

5. Otpori i protusile 195Zabrana iscjeljivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .195Borba za dozvolu iscjeljivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .202„Nesebični“ suradnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .219Osveta nekadašnjih menadžera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .229„Otkrića“ grofa Soltikowa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .250Nevin osuđen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .256

6. Zabluda suvremene medicine 261Put u ćorsokak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .262Pokusi na životinjama – patnja milijuna životinja u službi „zdravlja“ 274Genetska tehnologija – korak u bezdan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .283Potiskivanje duha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .296Bruno Gröning sa stajališta medicine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .306Revolucija u medicini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .312

7. Crkva – Izdaja Kristove poruke 317Pohod protiv ljubavi – nemilosrdna borba „Kristovih sljedbenika“ zamoć . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .317Politika „Kristovih zastupnika“ na Zemlji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .330Nauk Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .344 Skrivena svjetlost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .352

8. Nespoznata patnja – put patnje jednog neshvaćenog čovjeka 359Šansa za čovječanstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .359Gorka misija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .370Smrt ne postoji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .397

9. Rad Brune Gröninga danas 405Krug prijatelja Brune Gröninga – Djelo ljubavi prema bližnjima . . . .406

Prilog I:

Dokumentirana izvješća o iscjeljenju s liječničkim komentarom:Iscjeljenje od:- infantilne cerebralne pareze s izraženom tetraparezom

na desnoj strani, kod Susanne Weidig (26) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .417

- kroničnog poliartritisa kod Dagmar de Meester (34) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .425

- intestinalne limfangiektazije (prirođene bolesti crijeva) kod Raimunda Schreibera (1) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .430

- teškoća sluha s unutarnjim uhom kod Jürgena Böhlendorfa (54) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .434

- bronhijalne astme, alergije, alergijske hunjavice (peludne hunjavice) kod Anne-Marie Schwabe (49) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .437

Prilog II:Predavanje Brune Gröninga 1957. godine u Plochingenu . . . . . . . .441

Prilog III:Komentari uz tekst . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .461

Prilog IV:Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .483

Predgovor

Sve je veći broj ljudi koji ne mogu naći iscjeljenje putem konvencionalnemedicine i tragaju za novim putovima kojima bi ponovno zadobili svojezdravlje. Tu se ne radi samo o sve većem interesu za prirodnu medicinu.I iscjeljivanje duhovnim putem zadobiva sve veću pažnju, a što je u javnojdiskusiji dugo godina bilo tabu tema. S druge strane se međutim umedijima susreću također stalni negativni prikazi te tematike u kojima sevećinom bez razlika, na osnovu pojedinačnih slučajeva, stavlja u pitanjesam fenomen duhovnog iscjeljivanja.

Zbog mnoštva mišljenja, kojima većinom nedostaje osnovnopoznavanje te oblasti i koja se često iznose u polemičkom obliku,neizbježno je potreban stručan prikaz. Upravo ta sve veća krizamodernog sistema zdravstva, čiji su troškovi posljednjih desetljećanaprosto eksplodirali, uz istovremeno rapidan porast broja bolesnih, neostavlja prostora za jednu svjetonazornu polemiku, već zahtijevajuodlučno djelovanje odgovorno svjesnih krugova u interesu bolesnika.

Prema načelu „tko liječi – u pravu je“ već je krajem pedesetih godina200 bolnica „Nacionalne zdravstvene službe“ otvorilo u Velikoj Britanijisvoja vrata iscjeljivanju duhovnim putem. Danas postoji već oko 1800bolnica koje dozvoljavaju rad duhovnih iscjelitelja.1 Britanska liječničkakomora je već prije nekoliko desetljeća priznala u jednom komentaruda je

„duhovnim putem došlo do ozdravljivanja koja se ne mogu objasnitimedicinskom znanošću“.2

Suprotno situaciji u Velikoj Britaniji Njemačka se u pogledu prihvaćanjaiscjeljivanja duhovnim putem doima u krugovima vlade i službeneznanosti još uvijek poput zemlje u razvoju. Pojam duhovnog iscjeljivanjane pojavljuje se u njemačkom zakonodavstvu. Duhovni iscjelitelj kaotakav nije pravno priznat. Čak je i suradnja između liječnika i prirodnih iduhovnih iscjelitelja u SR Njemačkoj zabranjena zakonskim odredbama ozanimanju i radu.3 Za mnoge predstavnike medicinskog establishmentadjelovanje nevidljive duhovne snage na ljudski organizam ne može se

postići gledano sa stanovišta razuma, za njih je teško pogledati izvanokvira tog suženog horizonta službene znanosti.

Ako se još i u 90-im godinama, osobito u Njemačkoj, moramo boritiprotiv velikih otpora, predrasuda i krivih informacija glede iscjeljivanjaduhovnim putem, možemo si živo predočiti s kojim velikim problemima semorao suočiti i pobijediti ih Bruno Gröning čijim djelovanjem su se uNjemačkoj 50-ih godina događala zapanjujuća iscjeljenja.

Neznanje, zavist, svjetonazorne predrasude i zastrašujuća površnost uprovjerama obilježile su u medijima sliku tog čovjeka, koja je u strahovitomproturječju sa zabilježenim izjavama većeg broja svjedoka tog vremena,stručnim procjenama (vidi poglav. 2) i izvješćima o iscjeljenjima koja su mibila dostupna za ovu knjigu. Uz to je često bio moguć i osobni razgovor sasvjedocima tog vremena.

Tijekom mojih istraživanja nisam naišao samo na duboko razumijevanjeza bit duhovnog iscjeljivanja, također su mi postajali sve jasniji i drugiskriveni razlozi za sve te dijelom masivne otpore od strane etabliranihinstitucija društva spram tog prastarog i primarnog oblika iscjeljivanja.Shvatio sam zašto je čovjek poput Brune Gröninga, koji je radikalnozastupao potisnuto znanje o snazi duha i koji je besplatno iscijelio tisućeljudi koje je stari sistem proglasio neizlječivima, morao postati opasnost zasnage u društvu koje su svoju moć zasnivale na neznanju i patnjistanovništva.

U tom se kontekstu medicinska znanost (sudbonosan spletfarmaceutske industrije, medicine i državnih institucija) ali i velike crkvesmatraju odgovornima za bezbrojnu patnju naših dana koristeći čestonejasne informacije.

Povod za ovu knjigu bila je konačno i činjenica da se nisu događalaiscjeljenja samo za života Brune Gröninga, već i nakon toga. Samim seprenošenjem njegovog učenja i dan danas događaju u sve većoj mjeriiscjeljenja čak i teških organskih oboljenja. Pored izvješća o iscjeljenjimaiz vremena Brune Gröninga mogao sam dobiti uvid u preko tisuću izvješćao iscjeljenjima i pomoći danas. Kod nekih zapanjujućih iscjeljenja bile supriložene liječničke potvrde.

U jednom uistinu „strašnom vremenu“ (heillose Zeit) učenje BruneGröninga (a u to sam se kao liječnik mogao i uvjeriti) otvara put kaiscjeljivanju koje ranije ne bih smatrao mogućim. I sami oni na koje jekonvencionalna medicina stavila žig „neizlječiv“, mogu na ovom putu dobitipristup iscjeljujućoj snazi (Heilkraft) koja ne poznaje „neizlječivo“.

Zbog moje liječničke odgovornosti prema tim ljudima napisao sam ovuknjigu. Također pozivam i moje kolege da postanu svjesni svoje

14

odgovornosti prema pacijentima i da se uistinu dalje obrazuju. Pozivam naoslobađanje od dogmatske suženosti školske medicine koja jejednostrano orijentirana na tijelo. Pozivam na otvaranje iscjeljivanjuduhovnim putem. Samo onda kada nauče raditi ne više protiv već zajednos najvećim liječnikom svih ljudi, kako je Bruno Gröning nazivao gospodinaBoga, liječnici će moći izaći na pozornicu i postati istinskim liječnicima.

Uspjesi svih tih liječnika, koji su se odvažili na taj korak, govore jezikomkoji nije nerazumljiv.

Matthias Kamp

„Mislim da iscjeljivanje nematerijalnim putem, iscjeljivanje duhovnimmetodama ima budućnost neslućenih mogućnosti. Mislim da će se topodručje izdići iznad onoga što danas s pravom ili ne označavamo„funkcionalnim“ i da će također obuhvatiti sve organsko. Pred sobom vidimsvjetlucanje zore jednog novog doba u kojem će izvjesni kirurški zahvati (npr.Na unutarnjim izraslinama) predstavljati puko krpanje, uz užasavanje da jenekada uopće postojalo tako ograničeno znanje o iscjeljujućim metodama.Jedva da će tada još biti mjesta za stare lijekove. Strano mi je bilo kakvodegradiranje moderne medicine i kirurgije. Naprotiv divim se obadvjema. Alidopušteno mi je da se sretnem s nevjerojatnim energijama, koje se nalaze usamoj ličnosti, a i s onima koje izviru izvan nje, a koje uz izvjesne uvjetemogu kroz nju prostrujati, a ne mogu ih drugačije nazvati nego božanskima.To su snage koje mogu iscijeliti ne samo funkcionalne poremećaje, već i onekoje su organski uvjetovane i koje se ispostave kao puke popratne pojaveduševno-duhovnih pojava.“

Prof. dr. Carl Gustav Jung4

15

Govor Brune Gröninga 31. 08. 1949. na Traberhofu u Rosenheimu

„Moji dragi sugrađani! Moje sestre i braćo!

Svi vi već godinama tražite pomoć. Svi vi već godinama tražite svojezdravlje koje ste već prije puno godina izgubili. Znam da su se tu i drugdjeokupljali ljudi gdje god sam koračao i stajao, i svuda je bila ista slika. Svatkotraži pomoć, svatko traži iscjeljenje. Ne želim time reći da su liječnici, koji sumožda učinili sve da bi vam pomogli loši, jer nisu bili u stanju da vam tupomoć i pruže. Ne. Liječnik je dao sve od sebe da vam pomogne. Liječnicimanije dano da svima pruže pomoć koja se očekuje.

Ali jedno se mora reći. Jedini liječnik, liječnik svih ljudi jeste sam našgospodin Bog.Čovjek se već prije više tisućljeća udaljio od prirode, od vjere u našeg

gospodina Boga. Svatko je vjerovao da se sam može probijati. „Sada smo naovoj zemlji i sredit ćemo se kako želimo, već ćemo si nekako znati pomoći“,mislili su ljudi. Ali ja vas uvjeravam da nikome ne može biti pomognuto beznašeg gospodina Boga.

Jedino On jest i ostaje naš otac, sam On jest i ostaje najveći liječnik svihljudi! I onaj tko vjeruje da se može odvojiti od prirode, koju je tako lijepustvorio gospodin Bog ovdje za nas, taj neka ide kamo hoće. Čovjek je mislioda se može razlikovati od drugih tako što će okrenuti leđa prirodi i početi sepenjati po stepenicama kulture. Tu je pogreška, tu je ključ. To je ono štonedostaje ljudima: priroda. Vratimo se prirodi, vratimo se našem gospodinuBogu, vratimo se vjerovanju u gospodina Boga, vratimo se vjerovanju udobro u čovjeku!

Ja osobno ne pitam kojoj religiji i nacionalnosti pojedinac pripada.Najvažnije je da nosi gospodina Boga u srcu. Ali onaj tko je izgubio vjeru, aželi imati pomoć Božju, mora ponovo pronaći put do vjere u našeg gospodinaBoga. Onaj tko je pronašao put i vjeruje i tko osjeća kao dužnost da točnoslijedi tu vjeru, njemu je ta pomoć data.

Svakom čovjeku sam uvijek dao na znanje: Tko je našao put do mene nekaostavi kod kuće strah i prije svega novac (…). Molim vas da mi ne nabrajatevaše patnje pojedinačno (…).

Jedno vam moram priznati, a to ćete mi i vi potvrditi: Prije su neke bolnice

bile potpuno zauzete. Danas se više ne može govoriti i o bolnicama i ostambenim zgradama, postoje još samo bolnice. Jer u svakoj stambenojzgradi, gdje ljudi misle da se mogu osjećati dobro, postoje bolesnici. Tomemora jednom doći kraj i stoga smo na najboljem putu da si pomognemo.Moram vas upoznati s time da su se mnogi liječnici izjasnili spremnima dasudjeluju u tom velikom božanskom djelu.

Pozdravio bih gestu da se u potpunosti stavite na raspolaganje zapomaganje i iscjeljivanje ljudi. Tada bi napokon došao kraj bijedi ne samojednog naroda, već svih naroda i svih ljudi.

Rječica egoizam je svima vama dobro poznata. Čovjek bi trebao bitisamo jednom u životu egoist, i to primajući u sebe ponovo izgubljeno dobro– zdravlje (…).Čovjek se ne treba tako čvrsto držati za svoju bolest, ne tako jako misliti na

nju, već otpustiti. Treba se pitati: Što se događa u mom tijelu (…)?Ukoliko se sve ovo vas tiče, ja tu ništa ne mogu napraviti sve dok imate

ovlaštenje da primate Božju pomoć i to se tako treba i događati u božje ime“9

17

1. POGLAVLJE

Neshvaćeni

Ne postoji neizlječivo

Skoro niti o jednom čovjeku nije toliko puno pisano u poslijeratnojNjemačkoj kao o Bruni Gröningu. Ubrzo nakon što su se u ožujku 1949.godine u Herfordu u pokrajini Westfalen razglasili prvi uspjesi o iscjeljenjima,njegovo ime je bilo u ustima svih ljudi. Privukao je tisuće ljudi koji su –pretrpjevši tjelesne i duševne udarce rata i koje je stari medicinski sustavotpisao – u njemu pronašli svoju posljednju nadu. On im je pričao o Bogu kaonajvećem liječniku, ne samo na Traberhofu u Rosenheimu, već i u mnogimdrugim mjestima Njemačke, i kao što su napisale jedne novine, „biblijskescene“ su postale stvarnost.

Razum je vrlo brzo u stanje takve događaje proglasiti bajkom jer se neuklapaju u uvriježeni sustav uvjerenja, a činjenice ipak govore drugo. Nisu sesamo u njegovo vrijeme mogla potvrditi iscjeljenja, već i danas nakon 30godina od njegove smrti događaju se iscjeljenja samim praćenjem njegovogučenja, koja se medicinski ne mogu objasniti. Glede današnje katastrofalnesituacije u zdravstvu postaje sve važnije da se ispita taj fenomen bezpredrasuda. Onaj tko na prvo mjesto stavlja osobnu udobnost, taštinu ivlastitu novčarku i zbog toga prema prastarom maniru: „Što ne smije biti, nemože ni biti“ osporava nevjerojatne mogućnosti iscjeljivanja duhovnimputem, taj postupa neodgovorno.

Ali je također vrlo potrebno povući jasne razlike na tom skoronepreglednom području „iscjeljivanja duhovnim putem“ i odvojiti pljevu odpšenice. Generaliziranja u smislu općeg odbijanja na osnovu negativnihiskustava jesu znak za nedostatak konsekventne provjere. Svugdje se mogusresti šarlatani koji od ljudske patnje žele napraviti vlastiti profit. Od toga nasneće zaštititi niti liječnička diploma niti da država prizna prirodne iscjelitelje(Heilpraktiker).Lakovjernost je uvijek krivo postavljena i upravo za oboljelogčovjeka može imati teške posljedice. Tu su vrlo potrebne informacije od

strane stručnih osoba koje nadilaze konvencionalno razmišljanje.Zbog toga sam se odvojio od svih uobičajenih predrasuda i poveo sam se

zapanjujućim izvješćima o djelovanju Brune Gröninga koje doseže do udanašnje vrijeme. Moje rezultate sam iznio na slijedećim stranicama. Tkounatoč svim dokazima još uvijek ima problema da povjeruje u ovo što jerečeno neka se sjeti Shakespeareovih riječi:

„Ima više stvari na nebu i zemlji nego što si može sanjativaša školska mudrost“.1

Čini mi se da ima smisla da se na početku takve provjere napravi izvješćeo iscjeljenju koje bi živo svjedočilo o stvarnosti iscjeljujuće snage koja jeputem riječi B. Gröninga i do danas ostala djelotvorna.

Već je više od pet godina Margarethe Mast (52) iz A. imala teškeporemećaje cirkulacije u venama nogu (kronična venozna insuficijencija,CVI) što joj je zadavalo velike probleme.

Izvijestila mi je slijedeće:„Cirkulacija krvi u nogama je bila loša, krv se nakupljala i kao posljedica

toga nastao je veliki zastoj u obadvije noge. Niti jedan trenutak nisam moglastajati na nogama, a da pri tom ne bih imala osjećaj da će mi se nogeraspuknuti. U toplim ljetnim danima bilo bi osobito loše, a pri velikoj vrućininepodnošljivo. Zbog tog problema potražila sam kućnog liječnika koji jedijagnosticirao gore opisano stanje i prepisao mi najjače kompresivnečarape. Svaki dan sam nosila te čarape. Čim bih sjela, morala bih odmahpodići noge na stolac unatoč čarapama.

Zadnje dvije godine više nije bio dovoljan niti stolac da bi se ublažili mojibolovi. Bio mi je potreban veliki stol s jastučićem. Moj kućni liječnik mi jerekao da se ova bolest ne može izliječiti i da on može pokušati održati tostanje uz njegove propise i primjenu nekih stvari kod kuće (naizmjeničnotuširanje, trljanje nogu, nošenje ortopedske obuće)“2

Osim toga već 25 godina je patila od grčeva u listovima koji su se isključivopojavljivali noću i opirali se svakoj liječničkoj terapiji. Nadalje je 20 godinaimala kroničnu upalu kože lica koja se unatoč mnogim kremama i losionimanije uklonila (propisani su bili u to vrijeme volunimat 20 gr., acidum salicilicum0,25, glicerin 7,5, eucerin cum aquos AA 50,0, liniolitial – emulzija, aknefug– mlijeko).

Preko 30 godina su je mučili konstantni bolovi u leđima zbog kojih zadnjih10 godina prije uvođenja u učenje B. Gröninga nije uopće mogla sjediti nanormalnom drvenom stolcu. Morala je ostaviti svoj posao, a njezin suprug joj

1. POGLAVLJE: NESHVAĆENI20

je kod kuće napravio specijalni kauč. Ispod jastučića za sjedenje stavio jemasivnu dasku, a naslonjač kauča je napravljen tako da gospođa Mast kodsjedenja mogla zauzetu poluležeći položaj. Zbog smetnje kod cirkulacije unogama morala je još uvijek držati noge na povišenom položaju.

Liječnici su potvrdili tešku osteohondrozu L 4/5 i L 5/S 1. Raspravljalo se oodlasku u mirovinu, a ortopedski liječnici su to i potvrdili.3

Velika ograničenja u svakodnevnom životu, uvjetovana tim oboljenjima,dovela su do depresija koje su bile povezane s dubokom tugom,obeshrabrenjem i sve većim osjećajem bezizlaznosti. Ispunjavali su jeosjećaji krivnje prema obitelji i neprekidan osjećaj da je zakazala u životu.

Gospođa Mast:„Tako nije bilo čudo da se je ova nevolja prenijela na obitelj i da su djeca

na kraju imala isto tako tužan izraz lica kao i ja. Taj osjećaj krivnje kojeg samuzimala kao sasvim normalan mučio me je upravo godinama. Jako samželjela biti dobra majka, ali mi nije uspijevalo. Ta patnja koja je trajala prekodva desetljeća, ovdje se može opisati samo u naznakama. Ma koliko godsam se trudila da okrenem stvari na pozitivno, nije mi uspijevalo. Naprotiv naosnovnu patnju dolazila je druga patnja i nesreće su dolazile jedna zadrugom. Svi liječnici, koje sam tih godina konzultirala, nisu mi mogli pomoći.“4

1988. godine gospođa Mast je doznala o učenju Brune Gröninga. Ubrzoposlije toga nastupila su već prva iscjeljenja: „Nakon uvođenja u učenjeBrune Gröninga osjećala sam, izuzimajući kratke prekide, stalno struju unogama. Ta struja je bila posebno fina i nježna. Prvo bi mi topli žmarcizahvatili donji dio potkoljenica, a zatim gornji dio da bi se na koncu to razlilopo cijelim potkoljenicama. Četiri mjeseca nakon uvođenja u učenje moglasam skinuti kompresivne čarape. Otada nosim perlonske čarape kao i prije iuobičajenu obuću. Mogu duže vrijeme stajati bez problema. Više se nepojavljuju nikakvi bolovi. Nakon iscjeljenja ne moram više podizati noge napovišeni položaj.“5

Gospođa Mast je iste godine, a na moju molbu i 1991. još jedanput otišlana naknadni pregled kod nadležnih kolega. 1991. god. napravljen je pregleddoppler-ultrazvukom.

U nalazu je kolega napisao: „Napravljen je pregled donjih ekstremiteta zbog sumnje na kroničnu

venoznu insuficijenciju. Pregled obiju strana doppler-ultrazvukom nijepotvrdio CVI. Ne može se uočiti nikakav vanjski varikozitet, točke pritiskavenskog toka kao i znakovi tromboze negativni.“6

NE POSTOJI NEIZLJEČIVO 21

Nakon uvođenja u učenje Brune Gröninga nestali su i bolovi u leđima kojisu je mučili već tri desetljeća. Ponovo je mogla spontano sjediti i satima natvrdom stolcu. Sjedila je dnevno osam do deset sati na normalnom drvenomstolcu. Gospođa Mast ponovo može obavljati cjelokupne svoje obaveze kaodomaćica i majka. Sedam mjeseci nakon uvođenja nestali su noćni grčevi ulistovima koji su je mučili 25 godina. Nakon što je pola godine primala u sebeiscjeljujuću struju, zauvijek je nestala i upala kože koju je imala 21 godinu.Više joj nisu potrebne nikakve masti ni tinkture.

Slično joj se dogodilo s depresijama:„Otkad sam u zajednici Brune Gröninga, nemam više depresija. Puna sam

života. U obitelj je došla radost i jedna potpuno druga osviještenostmeđusobnih odnosa. Iznutra sam postala mirna i optimistična. Veselim sesvakom danu mog novo poklonjenog života. Možemo iskusiti pomoć usvakom pogledu. O tome bih mogla svjedočiti svaki dan iznova. Ne mogudovoljno reći hvala za ovaj moj novo poklonjeni život.“

Kako je sve to moguće putem učenja jednog pokojnika? Sa sigurnošću sene radi o uobrazilji. Bili su mi dostupni nalazi liječničkih pretraga. Izjave podprisegom osoba iz okruženja Margarethe Mast svjedoče na vrlo impresivannačin njezinu patnju od više desetljeća. Osobno sam sreo iscijeljenu, a i punodrugih koji su se putem učenja Brune Gröninga iscijelili od oboljenja koja sutrajala više desetljeća i mogao sam se osobno uvjeriti u njihovo dobrozdravstveno stanje.

Postoji li uistinu veza između današnjih događaja i čovjeka koji je naTraberhofu kod Rosenheima govorio pred 30 000 ljudi o Bogu kao najvećemliječniku?

Kada sam prije nekoliko godina po prvi puta čuo o Bruni Gröningu, osobitosam uočio slijedeće njegove riječi:

„Ne postoji neiscjeljivo, Bog je najveći liječnik.“8

U klinici sam doživljavao svakodnevno suprotno. Često sam vidio kako supacijenti, iznutra slomljeni prognozom kao: „S time morate živjeti“ ili „Dajemvam još pola godine“, napuštali bolnicu i bez ikakve nade gledali u ostatakživota. Kada bih upitao kolege kako dođu do toga da kažu takve prognoze,ukazivali bi na statistiku i njihovo osobno iskustvo i govorili bi da žele bitipošteni prema pacijentima i da im ni u kom slučaju ne žele buditi lažne nade.Može li se akceptirati takav stav? Može li statistika dati pouzdane izjave opojedinačnim sudbinama? Može li se prihvatiti da liječnik, budući da ne želibuditi lažne nade, umjesto toga izazove lažnu beznadnost?

1. POGLAVLJE: NESHVAĆENI22

Što je sada istina? Tko je u pravu? Liječnik koji iz svog iskustva pacijentupredaje „neiscjeljivo“ u njegov život, ili ovaj nepoznati čovjek koji nemanikakvu akademsku naobrazbu i koji je samo završio pučku školu, a ipak seusuđuje javno tvrditi da ne postoji neiscjeljivo? Milijuni liječnika već stoljećimau svom poštenom zalaganju teže oslobađanju ljudi od kandži bolesti. Umodernim državama jedva da postoji bojazan da se zbog novaca i zalaganjaliječnika ne pomogne ljudima u tisućama bolnica. S druge strane se ne smijezanemariti da su mogućnosti tradicionalne školske medicine ograničene.Statistike su jasne. Unatoč ogromnim ulaganjima i dalje se može uočitiznatan porast učestalosti oboljenja. I nadalje žestoko predvode oboljenjasrca i krvotoka, reuma, alergije, tumori i mnoge druge.

Liječnik dr. Scheiner iz Münchena o tome piše:„Statistika po vrstama bolesti znanstvenog instituta „Općeg mjesnog

zdravstvenog osiguranja“ (AOK) u Bad Godesbergu iz 1988. godinepokazuje da je učestalost oboljenja i dalje u porastu. (…). Pri tome AOK-ova statistika po vrstama bolesti uspoređuje slučajeve bolnica iz 1980. sonima iz 1988. Može se konstatirati znatan porast u svim sektorima. Takosu psihijatrijska oboljenja porasla za oko 50%, bolesti živčanog sustava iosjetilnih organa za 70%, bolesti skeleta, mišićnog i vezivnog tkiva čak za90%, tumori za 30%, bolesti krvotoka za 35%. Istovremeno još nikada upovijesti naše zemlje nije po glavi i godini zatraženo i izvršeno tako punoliječničkih usluga. Godišnje njemački liječnici prepišu 500 milijuna recepta– naslagani jedni na druge sazidali bi toranj koji bi 200 puta bio veći odkölnske katedrale!“9

Medicina je u krizi. Uz sve neosporive uspjehe u savladavanju akutnihoboljenja ona najvećem dijelu bolesnika može pružiti ublaženje, ali više ne iiscjeljenje.

S druge strane pred sobom imam tisuće izvještaja o pomoćima iiscjeljenjima iz prethodnih godina koja su se dogodila priklanjanjem učenjuBrune Gröninga. Otkud ova razlika? Nije li to možda stoga što je modernamedicina zaboravila Jednog koga je Bruno uvijek stavljao u središte svogdjelovanja riječima:

„Največi liječnik svih ljudi jest i ostaje naš Gospodin Bog.“10Da bi se nešto više doznalo o tim pitanjima, na slijedećim stranicama želim

pobliže opisati događaje oko Brune Gröninga i njegov život.

ČUDO IZ HERFORDA 23

Čudo iz Herforda

Uz ime Bruno Gröning neodvojivo su vezani i događaji iz Herforda koji suse dogodili u ožujku 1949. godine. Tada je uspjeh iscjeljenja devetogodišnjegDietera Hülsmanna, koji je godinama patio od progresivne mišićne distrofije(neiscjeljive bolesti kod koje mišići postaju sve slabiji, a u nekim slučajevimaveć u ranim godinama uslijedi smrt), označio početak javnog djelovanja kojiseže do danas.

Dr. phil. Kaul u svojoj knjizi „Čudo iz Herforda“ izvještava:„Na tisuće bolesnih, među kojima su i oni s vrlo teškim i trajnim bolestima,

dolaze u mali gradić u pokrajini Westfalen među čijim zidovima se kriječudotvorni liječnik. Autobusima, kamionima, autima i pješice, konjskomzapregom i biciklima, na dječjim kolima (tarnicama), u invalidskim kolicima ibolničkim kolima, – danonoćno dolaze mase ljudi u Herford na Wilhelmov trg(…) prema kući broj 7, u kojoj je Bruno Gröning dobio smještaj od roditeljadjeteta koje je on iscijelio. Ljudska bijeda, koja se tu očituje, potresna je ibezgranična. (..) Slijevaju se tu iz svih dijelova Njemačke, (…) iz svih gradovai slojeva, Amerikanci, Englezi, Belgijanci, Švicarci, Šveđani, Mađari, Poljaci,čak i Cigani, koji se nakon uspješnog iscjeljenja jednog njihovog nijemogdjeteta okupljaju tu u većim grupama.“11

On nadalje piše:„Moje izvješće odgovara stvarnosti i drži se samo onoga što sam mogao

vidjeti vlastitim očima. Išao sam također i za glasinama i razgovarao siscijeljenima. I sam sam stajao u masama onih, koji su tražili iscjeljenje,ispred kuće na Wilhelmovom trgu u Herfordu. Jednu cijelu noć sam boraviou kući „čudotvornog doktora“ i iz neposredne blizine sam promatrao sve štose tu zbivalo. Razgovarao sam s svećenicima i liječnicima. (…)U Herfordusam živio tri dana i noći, radio sam, istraživao i pokušavao pronaći odgovorna pitanje o misteriju iz Herforda koje danas pokreće već milijune ljudi.“12

Na kraju je dr. Kaul sažeo svoje rezultate u slijedećim riječima:„Nitko ne može osporiti da je Bruno Gröning iscijelio već mnoge bolesnike

koji su do sada slovili za neiscjeljive. Školsko znanje žuri da objasni da to nijeništa izuzetno, već da se radi o oboljenjima koja svoje korijene imaju u oblastiduševnog. Ali zašto je školska medicina u ovoj metodi liječenja imala do sadatako malo uspjeha, o tome se ne govori. Ili su ti slučajevi tako rijetki da se onjima radije sasvim šuti? ´Nova iscjeljujuća metoda` u Herfordu je u svakomslučaju vrijedna pažnje koja joj se ukazuje,“13

1. POGLAVLJE: NESHVAĆENI24

Državne ustanove nisu mogle dijeliti ovo oduševljenje. Mjesni zdravstvenizavod dopustio je Bruni Gröningu u najpovoljnijem slučaju mogućnostutjecaja na duševna oboljenja. Kratko nakon njegovog javnog djelovanja uHerfordu zabranjeno mu je iscjeljivanje.

Razlog zabrane je bio „Zakon o alternativnom liječenju kao neslužbenomzanimanju“, kratko nazvan „Zakon o alternativnim terapeutima“. Unatoč tomui nadalje su dolazili ljudi koji su tražili iscjeljenje i djelomično bi boravili prekodana ispred kuće u kojoj je boravio Bruno Gröning. Tih dana on je primio oko80 000 pisama, a katkad bi se tamo našlo 5 000 ljudi. Nekoliko puta je vlastublažila zabranu potaknuta pritiskom događaja. Napokon je Bruno Gröningpočetkom lipnja 1949. napustio Herford i odgovorio je na jedan poziv izHamburga. Ali mu ni tamošnje vlasti nisu dozvolile djelovanje zbog očitebojazni od masovne najezde bolesnih.

Zatim su mu došli iz časopisa „Revue“ i ponudili mu financiranje zaznanstveno ispitivanje njegovog djelovanja na univerzitetskoj klinici uHeidelbergu. To bi mu olakšalo put do bolesnika. Istraživanje u odjelučuvenog liječnika prof. von Weizsäckera koji se bavio psihosomatikom,donijelo je dobar rezultat. Znanstvenici su došli do zaključka da „BrunoGröning nije šarlatan, hipnotičar, čudotvorni liječnik, već nadarenipsihoterapeut koji nije liječnik (liječnik duše)“14

Njegova iscjeljenja su potvrđena. Unatoč tomu nije mu uručeno priznanje;izostao je i neometan put do bolesnika. Budući da se u Heidelbergu ponovookupila masa ljudi, Bruno Gröning je odgovorio na poziv da ode na Traberhofkod Rosenheima. Vlasnik, gospodin Harwart, nadao se iscjeljenju svojeparalizirane šogorice i htio je ponuditi Bruni Gröningu jedno mirno mjesto. Aliputem objavljivanja u štampi uskoro se na Traberhofu okupilo više od 30 000ljudi. I tu je izvještavano o mnogim iscjeljenjima (vidi također poglavlje 4).Bavarska vlada se u početku ponašala dobronamjerno, ali je zatim pozivajućise također na „Zakon o prirodnim iscjeliteljima“ zabranila djelovanje BruneGröninga.

On je tražio nove mogućnosti za dobivanje pristupa onima koji su tražilipomoć. Njegov cilj da otvori zdravstvenu ustanovu u kojoj će moći djelovati usuradnji s liječnicima, propao je zbog otpora vlasti. Potom je radio s jednimprirodnim iscjeliteljem u njegovoj ordinaciji kod Münchena, ali je uskoro došlodo prvog sudskog spora (1952.). Iako se državno odvjetništvo žalilo,oslobođen je od optužbe da se ogriješio o „Zakon o prirodnim iscjeliteljima“.Sud je zaključio da nije bio sasvim jasan pravni položaj u proturječnom stavubavarskih vlasti koje su u početku dozvolile njegovo djelovanje. Njegovoiscjeljujuće djelovanje je zabranjeno i zbog toga što je supsumirano u

ČUDO IZ HERFORDA 25

odredbama Zakona o prirodnim iscjeliteljima, a time postignuto da ovisi oposebnoj dozvoli vlasti (vidi također pogl. 5).

Potom se u Zdravstvenom zavodu u Stuttgartu Bruno Gröning angažiraona dobivanju dozvole da smije raditi kao prirodni iscjelitelj. (1953.). Ali njegovzahtjev je odbijen uz otrcane argumente (vidi također pogl. 5).

1953 je osnovana „Gröningova udruga“ koja je za svoje djelovanje trebalaimati zakonsku podlogu. Sada je Bruno Gröning govorio onima koji su tražiliiscjeljenje unutar pojedinačnih zajednica (mjesnih grupa) Gröningove udrugeu Njemačkoj i Austriji.

Budući da su se i dalje događala iscjeljenja, 1955. godine je ponovopokrenut protiv njega postupak. Pripreme za glavnu raspravu protegle su sedo sredine 1957. godine. Konačna presuda nije donesena jer je Gröning prijezavršetka spora umro u Parizu 26. 01. 1959.

Mnogi koji su se nadali pomoći, odustali su. Nakon toga zajednice su sesmanjile. Ali tada se dogodilo ono nevjerojatno: I dalje su se događalaiscjeljenja kao što je on to pretkazao. Nakon duge pauze od početka 80-ihpočele su ponovo rasti zajednice pod vodstvom Grete Häusler koja je i samaputem Brune Gröninga dobila iscjeljenja. Od 1992. postoji više od 170zajednica u cijeloj srednjoj Europi. Sve više ima izvještaja o neobičnimiscjeljenjima Imao sam priliku da neka točno provjerim i mogao samnedvojbeno potvrditi medicinski neshvatljiv događaj. Otkad sam se uvjerio data iscjeljenja počivaju u današnje vrijeme na činjenicama, htio sam višedoznati o Bruni Gröningu, njegovoj ličnosti, njegovom karakteru. Putemizjava mnogih svjedoka tog vremena, s kojima sam djelomično mogao iosobno razgovarati, putem osobnih zapisa Brune Gröninga i putem njegovihpredavanja koja su zabilježena na tonskoj vrpci, dobio sam jednu vrlo živusliku o njegovoj ličnosti. To treba biti tema slijedećeg poglavlja.

1. POGLAVLJE: NESHVAĆENI26

2. POGLAVLJE

Ličnost Brune Gröninga

Neobično dijete

Bruno Gröning je rođen 30. 05. 1906. u mjestu Danzig Oliva kao četvrto uobitelji sa sedmero djece. U životopisu je napisao o svom djetinjstvuslijedeće:

„U vrijeme mog djetinjstva i mladosti sve više sam mogao zapažatineobične sposobnosti, koje su – dolazeći iz mene – dovodile do toga da samimao smirujući i iscjeljujući utjecaj na ljude i životinje. Još dok sam bio malodijete u mom prisustvu su se bolesni ljudi oslobađali svojih tegoba, a djeca iodrasli bi se potpuno umirili u uzbuđenju i svađi putem nekoliko mojih riječi.Kao dijete sam također mogao primijetiti da su životinje, koje su bile neobičnoplašljive ili su slovile kao vrlo opasne, prema meni bile dobroćudne i pitome.Stoga je odnos s mojim roditeljima bio poseban i napet. Ubrzo sam počeožudjeti za potpunom samostalnošću kako bi se udaljio iz okruženja mojeobitelji u kojoj nisam bio shvaćen.“1

Već u trenutku rođenja počele su se događati neobične stvari oko djetetaBrune. Njegova majka je uvijek imala teške porode, ali Bruno je došao nasvijet čudnovato lako. Već ubrzo poslije poroda otišla je u šumu da bipriopćila zapanjenom ocu koji se tamo nalazio rođenje njegovog sina.2,3

Njegovi roditelji su bili strogi katolici. Nije se propuštao niti jedan odlazak ucrkvu i kada su majka i otac bili još uvijek jako umorni od dnevnog posla,nikada se nije zaboravljalo na večernju molitvu s djecom klečeći prijespavanja. Otac Brune Gröninga, kako piše E. A. Schmidt, bio je priprostčovjek. Radio je kao zidar, bio je cijenjen i tražen kao dobar radnik.4

Bruno Gröning kao dijete (drugi s lijeva)

Majka: Margarete Gröning Otac: August Gröning

Njegov brat Kurt je prema svojih sjećanjima mogao ispričati o neobičnimzgodama s malim Brunom. On je jednog jutra trebao postaviti stol za kavu,ali je zanemario naredbu roditelja i na prvo mjesto stavio igru. Njegov je bratBruno, mada se to od njega nije tražilo, izvršio umjesto njega traženi zadataki roditelji su ga adekvatno nagradili.

Kurt Gröning je o tome ispričao slijedeće:„Tada me je spopao takav bijes, jer je Bruno uvijek ispadao dobar, da više

nisam znao kako da si pomognem, te sam zgrabio posudu s kipučimsadržajem i prosuo je Bruni na glavu. On je ostao potpuno miran, a svi su bilizaprepašteni mojim činom. I opet se dogodilo nešto neobično. Bruno od toganije zadobio opekline ni na licu ni po tijelu.“5

Časopis „Revue“ napisao je 04. 09. 1949. o djetinjstvu Brune Gröningaslijedeće:

„On se već kao dijete, koje je jedva znalo i govoriti, naučio na samoću.Otrčao bi od kuće i zaigrao bi se u susjedstvu s domaćim životinjama, kojesu mu se činile bližima od braće i sestara. Kada je mogao bolje trčati, otkrioje veliku šumu koja se nalazila u blizini kasarne. Uranjao bi u nju kao uogroman tajanstveni svijet. Jedno je naučio od svoje majke: moliti! A svojejednostavno dječje vjerovanje u svetu majku Božju i Božje stvaranje bi poniosa sobom u šumu koja je postala njegov svijet. Mališan je postao čudakkakav se još nije sreo među radničkim dječacima iz Ludolfingerove ulice.Nestao bi na nekoliko dana. Od čega je živio, nije nitko znao. U njegovomroditeljskom domu vladalo je pravilo da onaj tko dođe prekasno na ručak iline dobije ništa ili samo ono što je preostalo. Dakle Bruno bi danimagladovao. Katkad bi ga vidjeli poznanici kako leži ispod nekog grma i pažljivopromatra travu i lišće. Ponekad bi ga također vidjeli u neobično bliskomodnosu s vjevericama i drugim životinjama. Tu i tamo bi ga našli na grobljupotpuno samog. Ponekad su ga vidjeli kako se tamo moli. (…) Jednom ga jepromatrao jedan čovjek kako zamišljeno ide iza jednog hromog psa. Igrao sesa životinjom i gladio ju. (..) To se događalo nekoliko dana i konačno pas višenije šepao. (…) Mnoge su ga životinje pratile. Ako bi ležale bolesne, ustalebi i potrčale s njim u šumu.“6Često bi ga ljudi uhvatili u šumi i odveli roditeljima. Većinom bi tada dobio

puno batina i zatvorili bi ga u sobu.

Jednom je o tome napisao:„Zbog batina nisam nikada mogao plakati budući da batine nisam osjećao

kao bol, iako je tijelo ponekad bilo plavo i zeleno od batina. U svakom slučaju

NEOBIČNO DIJETE 29

zatočeništvo u roditeljskom domu ne bi potrajalo dugo budući da bi se vrlobrzo i često izbavio iz njega. Šuma i moji prijatelji životinje bili su tako jaki dabi me uvijek ponovno privukli.“7

Zbog predskazanja početka Prvog svjetskog rata Bruno je dobio zvonkišamar od svog oca, a ipak je sve u dlaku bilo točno.

O tome je njegov otac dao izjavu pod prisegom 26. 06. 1949. u Löhneu upokrajini Westfalen:

„Kao otac svog sina Brune Gröninga izjavljujem ovdje pod prisegom da seveć kod poroda tog djeteta pokazalo da će od njega nastati dijete s posebnimsposobnostima. To se u kasnijim godinama i potvrdilo. Mnogi članovi obiteljikao i poznanici potvrdili su taj poseban slučaj. Još dok je kao dijeteisprobavao svoje sposobnosti na životinjama, dolazilo bi do raznih zbivanja.Između ostalog uzeo je među svoje ruke jedan sat, koji urar više nije mogaopopraviti, i sat je počeo opet raditi. Čak je mogao predvidjeti i posebnedogađaje: početak i kraj rata (1914 - 18). Predvidio je i smrt svoje majke, istotako i početak Drugog svjetskog rata (1939 - 45). I to da će njegov otac injegova braća i sestre morati nakon kapitulacije napustiti svoju kuću idomovinu, a predvidio je i gdje će se nakon dugog lutanja smjestiti. Sve je onvidio i predvidio. Uz sve to je imao još i osobinu da liječi ljude od bolesti ipatnje.“8

Ernst Kohn, bivši susjed Brune Gröninga u Danzigu, izjavio je podprisegom:

„Gospodin Bruno Gröning je (…) početkom Drugog svjetskog rata 1939.god. u mom stanu u Danzig-Langfuhru, Magdeburška ulica 77 izjavioslijedeće: ‘Ernst, rat će se protegnuti na dulje vrijeme, Poljska će pasti, istotako brzo i Francuska. Ali Njemačka svojim osvajanjima neće postati veća,već manja. Njemačka će biti podijeljena.’ Zatim mi je pokazao granice pozonama kako se one danas stvarno i protežu. (…) Djelovanje iscjeljujućemoći Brune Gröninga osjetio sam već u vrijeme naših susjedskih odnosa uDanzig-Langfuhru. Često bi me oslobodio bolova. I moja supruga, FriedaKohn, rođ. Pettke, koja je nakon našeg vjenčanja 1940. upoznala BrunuGröninga, može to posvjedočiti.“9

Za mladog Brunu je ostalo karakteristično da je od rane mladosti osjećaoda ga stalno privlače bolesni ljudi. Već s dvije i pol godine se mogla primijetitita osobnost.

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA30

Kasnije u sjećanjima na svoje djetinjstvo napisao je jednom slijedeće:„Iz tijela nekih životinja je ipak nestala bolest kada sam tiho izgovorio:

‘Draga životinjice, ti ćeš uskoro imati opet zdravo tijelo.’ I onda bi se to idogodilo. Ni kod ljudi nije drugačije. (…) Tako sam stalno bio direktnoprivučen bolesnima. (…) i uvijek sam im samo govorio: ‘Ali ti više nisibolestan.’ Ili kada bi neki od njih rekli: ‘On će umrijeti.’, ja bih tada kratkorekao:’Ne, on dugo još neće umrijeti, on će ozdraviti!’“10

Poslije je primijetio da je u stanju da pomaže ne samo pojedinačno, većistovremeno i većem broju bolesnih. Ali to za čudo za njega uopće nije biloteško i uglavnom je imao uspjeha. Međutim njegovo djelovanje je zbog ratnihpreviranja ostalo ograničeno na samo jedan mali krug ljudi.11

Njegovi prijatelji, s kojima se igrao, primijetili su da, ma koliko god da je bionapadnut, za čudo nikada nije uzvratio. Ponekad njegova starija braća isestre nisu mogli drugačije izaći s njegovim neobičnim ponašanjem na kraj,pa bi ga zlostavljali jer su bili bijesni što se nije branio. Jedan od njegovestarije braće čak mu je slomio nosnu kost. To ponašanje braće i sestara bipotrajalo dok se ne bi dogodilo nešto neobično.

Brat Kurt je o tome izjavio 1954. god. slijedeće:„Dečki su se vani tukli i kada su primijetili da Bruno opet stoji po strani i ne

želi sudjelovati u zločestoj igri, jedan od dječaka je bijesno ošamario Brunusamo zato što se on nije htio tući i što je bio takav osobenjak. Bruno kao iobično nije uzvratio. On je stajao mirno bez uzbuđivanja i čekao. Ali dečko jemorao, htio on to ili ne, poći kući. U stanu se počeo sam šamarati. Više nijemogao prestati. Svi dečki su pošli prema njemu i gledali su neobičandogađaj. Dečko je počeo vikati: ‘Bruno, pomozi mi!’ Bruno je ušao, a dečkose umirio i šamaranje je prestalo.“12

Nakon tog događaja njegova braća i sestre kao i dečki iz susjedstva ostavilisu ga na miru i više ga nisu tukli.

Njegov brat se sjetio još jedne zgode koja vrlo dobro objašnjava karaktermladog Brune. Ispričao je da su se zbog gladi u Prvom svjetskom ratu iscrpilezalihe hrane obitelji Gröning i nije se znalo gdje bi se moglo pribaviti nešto zajelo. Mali Bruno je odjurio sa svojim biciklom i na neobičan način kod seljakanabavio za svoju obitelj nekoliko vreća najboljeg krumpira kojeg su njegovabraća zatim mogla odnijeti kući. U to vrijeme on je za zajedničkim ručkom jeouvijek tek onda kada bi drugi bili siti. Iako bi on na taj način dobio samo vrlomalo ili uopće ništa, imao je zapanjujuću tjelesnu kondiciju.13

Pohađao je osnovnu školu i nije bio zapažen niti kao loš učenik, a niti kao

NEOBIČNO DIJETE 31

posebno dobar. Često bi zadavao svojim nastavnicima zagonetke. Događalose da bi pročitao rečenice do kraja koje bi nastavnik tek počeo pisati naploču. Nakon škole bi često ponovno odlazio u obližnju šumu gdje bi sezadržao više sati do navečer. U šumi je mogao biti u blizini Boga kojem jepoklonio svu svoju čežnju. Tamo je doživljavao Boga, kako je sam rekao, usvakom stablu, svakoj životinji i čak u kamenju. Tu je mogao satima sjediti irazmišljati, a činilo mu se kao da se njegov život prelijeva u vječnost.

Bruno Gröning je jednom ispričao da je kao dijete često bježao od ljudi jerje osjećao ovdašnji život strašnim, mračnim i bez ljubavi. On je u to vrijemeu nevolji često molio Boga da ga uzme s ove mračne zemlje. U šumi mu je,kako je rekao, putem unutarnje molitve postalo jasno zašto je poslan na ovajsvijet i u čemu se sastojala njegova životna zadaća. Tek kada je to uvidio,mogao je prihvatiti život. Svatko tko ide duhovnim putem i tko iz sveg srcatraži Boga, taj može razumjeti ovog dječaka koji prisluškujući duboku čežnjusvoje duše, traži Boga tamo gdje On stanuje u najčišćem obliku: u samoći itišini prirode.

Takva rana, svjesna čežnja za višom duhovnošću, za Bogom pokazuje bitzrele duše. Takvi ljudi često moraju živjeti s nerazumijevanjem i preziromnjihove okoline koja uglavnom nema pristup višem senzibilitetu i težnji. Tiljudi često u svom životu prolaze kroz teške situacije koje predstavljajuposeban ispit i unutarnju školu, a što dušu priprema za kasnije zadatke.

1915. godine, u dobi od devet godina, Bruno Gröning je vrlo ozbiljno oboliood dizenterije.

Vrlo je smršavio i tjednima je ležao u groznici. Ali se tvrdoglavo izborio dane leži u krevetu i konačno je mjesecima boravio gol na podu. Liječnik, dr.Klinge, koji je često dolazio do njegovih roditelja, smatrao je da je s njim svegotovo, tako da je čak dobio i posljednje pomazanje. Nitko nije vjerovao dato iscrpljeno dijete pri tako visokoj temperaturi ima šanse da preživi. Ipak, onje savladao bolest i ozdravio na začuđujući način.14

Bogat radni život

Nakon napuštanja osnovne škole Bruno Gröning je krenuo na trgovačkizanat. Njegov otac, po zanimanju obrtnik, od samog početka je bio skeptičanprema ovoj odluci svoga sina i na koncu je njegova riječ i pobijedila.

O tomu je Bruno Gröning u svom životopisu izjavio slijedeće:„Stoga sam na zahtjev svog oca morao ostaviti taj zanat jer je njegova želja

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA32

bila da postanem građevinski obrtnik. Poslušao sam želju svog oca i izučioza tesara. Ali nisam napravio završni ispit jer je u to vrijeme u Danziguvladala velika nezaposlenost. Zbog toga sam tri mjeseca prije kraja moganaukovanja morao ostaviti zanat bez završnog ispita jer je firma kod koje samučio morala prekinuti ugovor zbog manjka posla.“15

1925. godine devetnaestogodišnji Bruno je uspio otvoriti stolarsku radionuza potrebe graditeljstva i za namještaj i tako se osamostaliti. Mogao je održatipoduzeće dvije godine, a zatim je zbog loše ekonomske situacije u Danzigubio prisiljen mijenjati poslove. Privremeno je radio u graditeljstvu, u preradidrveta, zatim u jednoj tvornici lakova i kistova kao i drugim djelatnostima.Zasigurno je bilo potrebno puno marljivosti i znanja da bi se u teškimvremenima između dva rata i uz skromna sredstva kao mlad čovjek mogaoosamostaliti u Danzigu, a i onda kada je nakon dvije godine morao prelazitina druge izvore zarade. Kao posljedica krize na tržištu rada sklapani sukratkoročni ugovori o radu i dolazilo je do iznenadnih otpuštanja s posla zboglošeg poslovanja. Tako je Bruno Gröning već nakon godinu dana bioponovno otpušten kao posljednji namještenik jedne tvornice lakova zbogsmanjene proizvodnje.

On u svom životopisu iznosi da je poslije 1933. bilo još teže naći posao jersu privredne prilike u Danzigu bile puno lošije nego u „Reichu“, a firme suvećim dijelom bile poljske, tako da su se Nijemci teško zapošljavali.(Njemački „Reich“ je poslije Prvog svjetskog rata izolirao Danzig. Veza snjemačkim „Reichom“ je bila moguća samo preko poljskog teritorija.) Umeđuvremenu je Bruno Gröning našao posao u jednoj tvornici čokolade,zatim u luci i potom u pošti u Danzigu. Do mobilizacije u „Wehrmacht“ 1943.više godina je bio zaposlen u tvrtki „Siemens“ i „Halske“ kao monter za slabustruju.Njegovi kolege su stalno primjećivali da on na svim područjima radapokazuje neobičnu spretnost, a čak je nadmašivao i izučene radnike. Punonjegovih radnih kolega je posvjedočilo da mu je na neobjašnjiv načinuspijevalo naprosto sve čega se prihvatio, bilo da je popravljao satove iliradioaparate ili da je radio kao bravar. Osobito su mu ležale tehničke stvari.Kao što je i sam rekao, osobito mu je bilo važno da sve poslove izvršava sazanimanjem i ljubavlju. Veliki broj djelatnosti koje je izvršavao promatrao jekao svoju životnu praksu, kao učenje i pripremu za svoj kasniji zadatak. Kaošto je naglašavao, bilo mu je stalo do toga da upozna ljude u najrazličitijimdjelatnostima i životnim situacijama.

BOGAT RADNI ŽIVOT 33

Gorki brak

Oženio se u 21. godini. No brak sa Gertrud nije mu pružio dom irazumijevanje, za čime je uzaludno čeznuo u svom roditeljskom domu. On injegova žena su bili previše različiti ljudi. Početkom njegovog radnog vijeka,povučenost iz djetinjstva ustupala je sve više mjesto porivu da pomaželjudima. Svjedoci tog vremena kažu da je Bruno Gröning je bio velikodušani susretljiv domaćin i često je pozivao puno prijatelja u svoj dom, doknjegova žena najradije nije nikoga puštala u kuću. Kada bi mu se obrationeki njegov radni kolega ili drugi poznanik u psihičkoj ili tjelesnoj nevolji,Bruno je često zaboravljao na svoje vlastite potrebe. On bi tada s timčovjekom razgovarao do rano u jutro i trudio se skupa s njim pronaći izlaz izteške situacije.Nisu mu se sviđali uobičajeni oblici druženja kao odlazak ukino ili gostionice, kartanje itd.

Jedan svjedok iz tog vremena izjavio je slijedeće:„Ovom prilikom želim nešto napisati. Radi se o gosp. Bruni Gröningu.

Gospodina Gröninga poznajem već od 1928. iz Danziga, mog rodnog grada.Gospodin Gröning se već tada zanimao za duhovne stvari te je pomagaoljudima i iscjeljivao ih. Meni je poznato dvadesetak slučajeva koji su biliuspješni. (…) Također mogu dati puno dokaza gdje je gosp. Gröningpomogao djeci, npr. kod paralize i onoj koja nisu mogla čuti i vidjeti. U svimslučajevima se pokazao uspjeh. Za nas koji smo tome prisustvovali kao i zaone kojima je pomogao, to je još uvijek zagonetno. Ranije smo si uvijekrazbijali glavu kako je tako nešto uopće moguće. Gospodin Gröning se osimtoga bavio još i stvarima koje uopće nisu dio ove teme. Ali unatoč tomu ihželim spomenuti. Npr. on se bavio radioaparatima i autima. On radioaparatne bi ni dotaknuo, a ovaj bi se po njegovoj želji sam ugasio. Cijevi pojačalaradio aparata, koje su doista bile u kvaru, ponovno bi osposobio za rad.“16

Prema riječima E. A, Schmidta postoji iz 1931. godine izjava pod prisegomo jednom iscjeljenju. U njoj se tvrdi da je Bruno Gröning iscijelio jednu ženukoja je bila teško oboljela od difterije, a koju su liječnici otpisali kao beznadanslučaj. Schmidt o tome kaže: „Kada on (Bruno Gröning) priča o tom slučaju,kojeg se posebno dobro sjeća, tada iz njega zrači prava, velika radost kadakaže: ‘Izvukao sam ovu ženu iz mrtvačke postelje!’ Pritom je izvadio iz svognovčanika sliku mlade gospođe i pokazao je sretan i zadovoljan.“17

Gospodin Max Bruhn iz Danziga dao je izvještaj o jednom posebnomdoživljaju kojeg mu je prenijela Marija, sestra Brune Gröninga.

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA34

„Poznavao sam sestru Brune Gröninga. Bila je naručena na operaciju ubolnicu. Morala joj je biti ostranjena dojka budući da se radilo o raku.Posljednjeg dana prije odlaska u bolnicu Marija je otišla do Brune. Zamolilaga je da joj pomogne. Bio je vrlo iznenađen što je njegova vlastita sestraimala povjerenje i vjeru u njega i gledao ju je neko vrijeme, a zatim je rekao:´Pođi mirno u bolnicu, ne vidim više ništa zloćudnoga u tebi!´ Ona je otišla iliječnici na pregledu nisu konstatirali rak. Operacija je bila suvišna.“18

Njegova žena je smatrala njegove sposobnosti „mušicama“. Njoj jenedostajao duhovni pristup za osnovni motiv njegovog života – pomaganje iliječenje. Najviše se bojala da pobudi nečiju pažnju i da ispadne smiješna.Tako joj je krajnje neugodno bilo da se njezin muž posvećuje tako punodrugim ljudima. Htjela ga je imati samo za sebe. Jedan od najtežih ispita unjegovom životu bio je taj što mu je vlastitu djecu, koju je iskreno volio,udaljila od njegove iscjeljujuće snage. Ona svoju djecu nije htjela izlagatinjegovim „čarolijama“19, svim sredstvima ih je sakrivala od njega i beznjegovog znanja ih odvodila na liječenje u bolnicu. 1Stariji sin Harald umro je1939. godine od greške srčanog zaliska u jednoj bolnici u Danzigu u devetojgodini života. Mlađi sin Günther umro je 1949. godine od upale porebrice nauniverzitetskoj klinici u Marburgu, također u devetoj godini života.

Grete Häusler iz Hennefa/Siega, svjedok tog vremena, koja je poznavalaBrunu Gröninga od 1950. godine, izjavila je da je on tek od 1955. godine biou stanju pričati o sudbini svoje djece. Kada je pričao o tome bliskimprijateljima, suze bi mu potekle niz obraze.

Kada je 1949. godine Bruno Gröning počeo javno djelovati, morao jenapustiti svoju ženu jer ona nije promijenila svoj negativan stav premanjegovom djelovanju, a čak mu je htjela i zabraniti iscjeljivanje. Brak suraskinuli u svibnju 1955. godine.

Rat i zatočeništvo

1943. godine Bruno Gröning je u dobi od 37 godina bio mobiliziran u„Wehrmacht“. Zbog svog stava da nikada ne uzvraća udarce i da ne ubijaljude, koji je ležao duboko u njegovom religijskom osjećaju, došlo je dokomplikacija i čak prijetnje ratnim sudom. Ali na kraju je ipak tada otišao nafront. Poslije se moglo zaključiti da je glede Drugog svjetskog rata priličnotočno predvidio svoju vlastitu sudbinu.20

U ratu je sudjelovao na središnjem i sjeveroistočnom dijelu istočnog fronta,

RAT I ZATOČENIŠTVO 35

a u prosincu 1943. godine po prvi puta je bio ranjen krhotinom granate kojimu je probio površinski dio lijevog bedra. U veljači 1944. došlo je do drugogranjavanja na desnom bedru. Ali nakon oporavka početkom 1945. godineponovno je bio vraćen u postrojbu i 5. ožujka 1945. godine dospio je u ruskozarobljeništvo u Hammersteinu (Pomeranija). U svibnju 1945. godineprebačen je u logor u Petrozawodsk. U ruskim logorima je na zagonetannačin uspijevao izliječiti mnoge zarobljenike koji su patili od vodene bolesti.Njegova jaka unutarnja potreba da iscjeljuje i tu je opet dovela do konflikata.Prema upravi logora nije „imao dlake na jeziku“ kako bi se pobrinuo za bolježivotne uvjete i stoga je kod Rusa bio poznat kao buntovan. I opet je za dlakuizbjegao smrt, ali samo zato što su neki ruski oficiri zauzeli za njega i spasiliga od streljanja. Krajem 1945. godine bio je pušten iz zarobljeništva.

Povratak u pretrpanim stočnim vagonima stavio je puštene vojnike navelike kušnje. Jedan povratnik je poslije ispričao da su pri tom popucale sveniti humanosti i da je prijateljstvo među vojnicima ustupilo mjesto brutalnojborbi za goli život. On je na tom povratku upoznao Brunu Gröninga i jednovrijeme proveo s njim. Bruno Gröning mu je svojim ponašanjem privukaopažnju među ostalim vojnicima. On je usred tog nereda i nevolje sačuvaoneobjašnjiv mir i sređenost i ostao je unatoč svemu čovjek. Stoga mu jeponudio da ide s njim u njegovu domovinu Bavarsku. Ali Bruno Gröning jenajprije htio ići na sjeverozapad da potraži svoju obitelj. Očigledno je većznao da će se narednih godina pojaviti u javnosti jer je 1945. na rastanku togprijatelja zamolio da ga potraži kada bude o njemu čitao u novinama.

Uslijedilo je teško poslijeratno razdoblje. Bruno Gröning je sa još jednimzarobljenikom stigao u Haigerselbach u Dillkreisu. Tamo je uz pomoćgradonačelnika dobio mali smještaj i trudio se da uz različite poslove kodseljaka u okolnim selima i u općini prikupi ono najpotrebnije za život. Zbogsvog skromnog načina da ništa ne zahtijeva i da se zadovolji sa svime, a izbog svoje spretnosti u radu, postao je ubrzo omiljen u cijelom kraju. Njegovedjelatnosti su ga dovele u kontakt sa mnogim sunarodnjacima. U svrhuublažavanja problema osnovao je zajedno s drugim izbjeglicama „Radionicuza pomoć prognanicima“. Ambiciozno je radio u službi tog zadatka, azajedničkim zalaganjem su osnovana mjesna predstavništva. Tim poslom bičesto odlazio u Dillenburg. Tamo je ubrzo poslije toga dobio još jedanzadatak u stambenoj komisiji te regije i trudio se da pomaže gdje je godmogao. Nešto malo poslije toga ponovno je pronašao svoju ženu i s njom jedošao u izbjeglički logor Dillkreisa. Nakon toga je dobio izbjeglički smještajkoji se nalazio u jednom za nuždu sređenom potkrovlju u Dillenburgu.

Erich K., danas prirodni iscjelitelj u S., upoznao je u to vrijeme BrunuGröninga. Po svom sjećanju on je izjavio slijedeće:

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA36

„Taj čovjek me naprosto fascinirao. S njim se moglo pričati o stvarima okojima se ni s kim drugim nije moglo pričati. Uvijek je bilo nešto posebno kodnjega. Bez obzira što nije bilo ničega, svatko tko bi došao kod njega dobio bitanjur juhe to je bilo nešto tipično. Iako je bila skroz primitivno napravljena odneke žitarice. Naprosto nije bilo ničega, jedva smo imali dovoljno kruha zajelo i bilo nam je užasno, ali to je bilo tipično, svatko tko bi došao tanjur juheje bio tu.“21

Bruno Gröning se zbog svog posla susretao s puno ljudi i ponovno su sedogađala iscjeljenja. Stalno su ga pozivali novi bolesnici. Molili su ga od kućedo kuće, sve dok 14.03.1949. god. nije došao na molbe obitelji Hülsmann uHerford. O uspjehu kod iscjeljenja Dietera Hülsmanna, sina obitelji H., koji jebolovao od mišićne distrofije i tako bio vezan za krevet, proširio je otac iubrzo se počelo okupljati sve više bolesnih ispred kuće Hülsmann naWilhelmovom trgu u Herfordu. Bruno Gröning je pričao ljudima o Bogu, anjegove riječi su izazivale čuda: bolovi bi nestajali, slijepi bi ponovnoprogledali, paralizirani bi se dizali iz kolica ili bi odbacivali štake i neometanobi opet mogli hodati. Ubrzo više nisu dolazili samo bolesnici iz okoline, već iiz drugih krajeva Njemačke i inozemstva, u nadi da će putem ovog čovjekaponovno zadobiti svoje zdravlje.

„Ja sam samo mali Božji sluga“

Bruno Gröning je bio čovjek koji je u potpunosti živio iz svoje nutrine. Niječitao knjige, a njegovo znanje mu je dolazilo iz viših izvora. U svemu što jeradio vjerovao je svom osjećaju. Već je u ratu često mogao doživjeti da jepotaknut svojim osjećajem napuštao neko mjesto gdje bi kratko nakon togapala granata. To stanje duha obilježilo je cijeli njegov život. On nije slušaoljudske naredbe, već se bezuvjetno podređivao višem vodstvu, koje mu jebilo dostupno iz jedne duboke neposredne religioznosti u osjećaju ili kaonadahnuće. Iscjeljenja koja su se događala njegovom zaslugom neodvojivosu povezana s obnovljenim obraćenjem u vjeru u Boga i novim unutarnjimusmjerenjem iscijeljenih (vidi pogl. 3). On se u prvom redu nije vidio kaoiscjelitelj, već je htio u ljudima pobuditi svijest o višim zakonima života idovesti bolesne do vjere u Boga kao najvećeg liječnika svih ljudi. Volja zaobraćenje, volja za dobro i želja za ponovnim oživljavanjem vjere u Boga bilisu za njega osnovni uvjet za iscjeljenje. Istovremeno je odbijao svakougrožavanje čovjekove slobodne volje:

„JA SAM SAMO MALI BOŽJI SLUGA“ 37

„Ja smijem pomoći čovjeku da pronađe put do Boga, ali ne smijem nitiutjecati na njegovu odluku niti ga prisiljavati na dobro. Svatko mora sampronaći svoj put.“22

Iz tog razloga tehnike sugestije i hipnoze jako mu proturječe.Njegovi govori su bili obilježeni jednostavnošću i prostodušnošću njegovog

bića. Na impresivan način je mogao svojim slušateljima pokazati temeljnuduhovnu povezanost zdravlja i bolesti. Njegovim riječima nije bio potrebannikakav retorički ukras. U njima je ležala snaga koja nije zaobišla učinak kodljudi. To potvrđuje veliki broj izvještaja o iscjeljenjima. U njegovimpredavanjima osjeća se da je sve o čemu je govorio i osobno doživio. Kadase u 43. godini života pojavio u Herfordu u javnosti, mogao je crpiti iz iskustvaunutarnje borbe, koja je započela već u djetinjstvu u neutaženoj čežnji zaBogom. Govorio je ne kao akademik, ali ipak kao znalac.

U tisku je u vrijeme djelovanja Brune Gröninga stvorena vrlo proturječnaslika o njemu. Jedni su u njemu vidjeli Božjeg čovjeka, a za druge je biošarlatan. E. A. Schmidt, koji je htio dobiti jasniju sliku o njemu i osobno gaupoznati, potražio ga je u Herfordu na Wilhelmovom trgu br. 7, ubrzo nakonšto je postao poznat u javnosti.

On je prvi susret ovako opisao:„Probijajući se kroz masu izborili smo put do stražnjih vrata koja su bila

nezaključana. Stajali smo ispred kućnih vrata. Iznutra se čula lupa vrata, ljudisu išli užurbano po stanu od prostorije do prostorije. Tek nakon trećeg zvonavrata su se otvorila. Ispred mene je osobno stajao Bruno Gröning. Muškaracsnažne, nešto nabijene građe, oko 1,70 m visok, vrlo jednostavno odjeven,bez jakne, u tamnoplavoj košulji i tamnoplavim dugim hlaćama. Smeđeosunčano i jako izražajno lice, duga, prirodno valovita kosa. U to lice jesudbina urezbarila njegove rune; taj čovjek je morao proči kroz sve doline.Ispred mene je bilo sve otvoreno, nikakva brada mu nije davala čudesan iličak mističan izgled, o čemu su izvještavali novinski članci. Njegove oči subile jasno usmjerene prema meni. One su isijavale dobrotu i duboko ljudskorazumijevanje.“23

Dr. phil. Kaul imao je slične motive za odlazak na Wilhelmov trg br. 7.Zainteresiravši se putem različitih novinskih izvještaja htio se na licu mjestauvjeriti.

Napisao je o „čovjeku Bruni Gröningu“:„Tko se po prvi puta sretne s ovim čovjekom, nema osjećaj stranosti.

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA38

Naprotiv odmah se uspostavi veza s tim čudesnim čovjekom. (…) Pocrnjelousko lice, koje unatoč energičnim linijama oko usta isijava dobrotu, nosijednu potisnutu crtu tuge. Često sam ga vidio kako govori s bolesnicima iuvijek sam imao utisak da iznutra plače zbog te patnje i ljudske bijede kojase nameće njegovim očima. Bruno Gröning je čovjek iz naroda. Taština muje isto tako strana kao i pretvaranje. Njegova popularnost, koja je u kratkomvremenu učinila njegovo ime poznatim u cijeloj Njemačkoj i daleko izvangranica, nije dovela do toga da se uživio u ulogu zvijezde ili poznate ličnosti.Uživao sam rijetku priliku da provedem više sati u njegovoj blizini i da od toginače šutljivog čovjeka doznam ponešto iz njegovog života. On ne voli da gase obaspe pitanjima, treba ga pustiti da sam krene. Također se često čini kaoda poznaje misli svog sugovornika i tako se svojim govorom neposrednonadoveže na ono što je čovjek upravo pomislio. Zatim opet govori kao zasebe samog i doima se kao da je zaboravio svog sugovornika. Pritom sunjegove oči uperene u daljinu. Osim naglašene ljubavi prema cigaretama ijakoj kavi Bruno Gröning skoro niti nema osobnih potreba. Njegova odjeća jeskromna i jednostavna. On živi u kući zahvalnih roditelja, čije je teškobolesno dijete izliječio, tako da se sada ponovno veselo igra u vrtu. Oni se ibrinu za njega. Gospođa Hülsmann mora birati posebno uvjerljive riječi akoga želi pridobiti za jelo.’On ne jede skoro ništa, a već više od tri mjesecaskoro uopće ne spava.’ (…) Svi ukućani su mi potvrdili tu činjenicu. Mogaosam se sam uvjeriti da Bruno Gröning za svoja iscjeljivanja niti traži novac nitiga uzima. Dnevno dobije preko 2 000 pisama, više stotina preporučenihpošiljki, preko 300 telegrama i brdo paketa i paketića. Svojim suradnicima jestrogo naredio da novac iz pisama i neotvorene pakete vrate pošiljaocima.“24

Iz zapažanja svjedoka tog vremena sasvim je jasno da je Bruno Gröning iu svjetlu javnosti ostao onakav kakav jest. On se ni u kom slučaju nije htioprikazivati kao čudotvorni liječnik ili slično. To površno prikazivanje usenzacionalističkim listovima bilo mu je krajnje oprečno.

„Ne smijem se izlagati“, stalno je naglašavao, „moram pratiti kamo me vodimoja predodređenost.“25

Zbog poriva da pomaže drugima on je u Herfordu radio dan i noć. Vidio jeu sebi „malog Božjeg slugu“ i htio je svojim riječima ljudima pomoći da sepribliže iscjeljujućim Božanskim snagama. Tu se osjećao kao posrednik ilitakođer kao kanal za te snage. Stalno je naglašavao da ne potiče oniscjeljenja, već „ono“, nešto treće, Božja snaga. Što je veći postajao krugonih koji su tražili iscjeljenje, što je on više mogao predavati tu iscjeljujućustruju, utoliko se osjećao bolje i sretnije. Ako je neometano mogao

„JA SAM SAMO MALI BOŽJI SLUGA“ 39

iscjeljivati, onda bi ga ta snaga, kako je sam rekao, ispunila takvomkoličinom da nije osjećao niti glad niti umor. Potvrde za tu činjenicu samdobivao stalno sa različitih strana.

Njegovo osnovno religiozno uvjerenje mu je zabranjivalo da uzimamaterijalne protuusluge za svoja iscjeljenja. Rekao je da može izgubiti svojusnagu ako bi je zloupotrijebio, tj. iskoristio za vlastitu korist. U iscjeljivanju jevidio dar Božji, milost kojoj nije pretpopstavljeno nikakvo naplačivanje, većštoviše unutarnji preobrat na vjeru i ljubav. Ono malo što mu je bilo potrebnodonosili bi mu prijatelji, a i od toga bi pola darovao. Posvuda je BrunoGröning nailazio na otvorena vrata, ljudi bi se utrkivali da ga prime.

Gosp. Kunst, superintendant crkvenog okruga Herford, izrazio je svojestajalište nakon što se na brojne zahtjeva iz općine više puta susreo s njim.

Slijedi jedan izvadak:„I zbog obzira prema zalaganjima liječnika ne želim dati konačnu izjavu, ali

želim izvijestiti što su bila moja posebna pitanja upućena njemu na osnovuSvetog pisma. Gospodina Gröninga sam upozorio na Ivanovo Evanđelje,glava 4, 1-6. On mi je na Kristovo pitanje dao jasan odgovor. Skoro jošvažnije mi je bilo to što je u razgovoru za tisak bez ustručavanja citirao dječjumolitvu: ‘Ja sam mali…’, i sve prisutne upozorio na Gospodina Isusa. (…)Nemam nikakvog razloga da vjerujem da se gosp. Gröning želi putem svogdara osobno obogatiti. U više navrata me je uvjeravao da želi ostatisiromašan čovjek. Čuo sam iz pouzdanih izvora da su mu ponuđeneogromne sume ako izliječi jednog bogatog bolesnika. Poznato mi je da jeodbio te ponude.“26

Unatoč ili možda upravo zbog velikog odjeka koje je izazvalo djelovanjeBrune Gröninga u javnosti, uvečavao se iz određenih krugova otpor premanjemu. Njegov nastup u Herfordu pokrenuo je stotine tisuća ljudi. Više odmilijun pisama je dobio u prvim godinama svog djelovanja27, bijeda togvremena pokazivala se u svom potpuno razarajućem omjeru.

Mnogi su pokušavali doći na njegovu stranu ne bi li tako došli do novaca.Osobe koje su se nalazile u njegovom najužem krugu često suzloupotrebljavale njegovo ime za osobne ciljeve. Duboko ukorijenjenonerazumijevanje i apriorno odbijanje iscjeljivanja duhovnim putem u mnogimakademskim, osobito utjecajnim medicinskim krugovima učinilo je svoje kakobi spriječilo djelovanje Brune Gröninga. Rasplamsala se žestoka borba kojase očitovala prije svega u tendecioznim izvješćima u tisku i brojnimprocesima. Pokušavalo se svim sredstvima diskriminirati tog čovjeka injegovo djelovanje u javnosti. U početku se zadovoljavalo time da se njegovo

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA40

Tražitelji pomoći u Herfordskom razoblju

Molbe tražitelja pomoći u Herfordu

djelovanje obezvrijedi kao oblik sugestije, iako je to objektivno bilo pogrešnoglede očitih organskih iscjeljenja, npr. ratnih invalida. Poslije su se javljalesve češće osobne denuncijacije koje su se putem novina jako proširile ujavnosti tako da su oni koji su tražili iscjeljenje i koji nisu imali mogućnost zaosobno upoznavanje, teže mogli povjerovati u integritet njegove želje zapomaganjem.

Uvijek je zapanjujuće to s kojom moći mediji u javnosti mogu odlučivati odobrobiti i patnji pojedinca. Izvještavanje, koje ne stavlja granice prezrivimizjavama i podrugljivoj bezobzirnosti, izgleda istovremeno kao vrisakvladajućeg duha vremena koji je varljivom slikom bezbožnog i neduhovnogmaterijalizma društvo odvojio od sveiscjeljujuće veze s unutarnjim izvoromživota. Uvjereno mišljenje Brune Gröninga o Bogu kao najvećem liječnikusvih ljudi, što je potvrđeno mnogim iscjeljenjima, pogodilo je najosjetljivijutočku te krive predodžbe o svijetu.

Vojska bolesnih

Tko točnije promatra put Brune Gröninga u javnosti, taj će zapaziti jednuimpresivnu konzekvencu njegovog djelovanja. Taj čovjek je unatoč svimotporima čvrsto išao za tim da izgradi stabilnu osnovu za sređeno djelovanje.Svoj zadatak je vidio u tome da stvori nosivi temelj koji bi čovjeku daomogućnost – i kada on napusti svoju zemaljsku egzistenciju – da najednostavan način dobije pristup iscjeljujućoj snazi Boga. Ali tisak željansenzacija i nefleksibilan državni aparat jako su otežali postizanje tog ciljaposljednjih godina njegovog djelovanja.

Nalazio se naspram najezde masa bez odgovarajuće pomoći od stranevlasti. U Herfordu je od ožujka do lipnja 1949. godine bilo 5 000 ljudi koji sutražili iscjeljenje i koji su se svakodnevno okupljali na Wilhelmovom trgunadajući se njegovoj pomoći. Nešto poslije, od kraja kolovoza do sredinerujna 1949. godine, na Traberhofu (bivšoj ergeli kraj Rosenheima), kojeg muje vlasnik dao na raspolaganje, masa se ušesterostručila.

Ali to nije sve: U Herford je stigao do njega pokoji poziv za pomoć izpokrajine Rheinland i obližnjih mjesta. U više navrata je govorio pred većommasom ljudi u Viersenu. Uz to je još bilo posjeta kod pojedinih osoba koji suu svojoj nevolji molili za njegove riječi koje sudonosile pomoć. Ništa drugačijenije bilo ni na Traberhofu kraj Rosenheima odakle je čak putovao u sjevernuNjemačku kako bi odgovorio na molbe onih koji su tražili pomoć.

Svjedoci tog vremena uvijek su bili duboko dirnuti tim unutarnjim izražajem

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA42

vjere u Boga, koja se putem Brune Gröninga ponovno rasplamsala utisućama ljudi koji su tražili pomoć. Mnogi su se počeli nakon dugo vremenapo prvi puta opet moliti. Često je ta novo probuđena vjera ujedinjavala cijelumasu, a čak su sponatano pjevani i korali.

Nasuprot tomu su stajale žestoke reakcije nadležnih službenih liječnika imnogih državnih organa.

Od početka svog djelovanja Bruno Gröning se zalagao za suradnju snadležnim vlastima. Ali unatoč nekolicini razgovora u Herfordu nije došlo dozbližavanja. Početkom svibnja 1949. godine zabranjeno mu je djelovanje.

Već spomenuti gospodin Kunst, superintendant mjesne župe, dao je izjavuo tadašnjim prilikama u Herfordu:

„Kada je gospodin Bruno Gröning došao 1949. god. u Herford, cijeli grad iokolica su nakon kratkog vremena bili ispunjeni glasinama o njegovimiscjeljujućim uspjesima. Lokalne novine (…) su donosile opširne članke.Predstavnici tiska su me suočili s Gosp. Gröningom jer sam tada biosuperintendant crkvenog okruga Herford. I on je često bio na razgovorim umojoj kući. Iz tjedna u tjedan prilike su postajalesve sve žešće. Tisuće ljudi jedolazilo iz Njemačke i iz inozemstva da bi našli pomoć kod gospodinaGröninga. Kada je gornjogradski direktor Herforda htio gospodinu Gröninguzabraniti njegovo djelovanje, postojala je opasnost da bi ta uznemirena masaod više tisuća ljudi mogla nagrnuti na vijećnicu. Pokrenuta je bila i komisijaza provjeru u kojoj su bili gornjogradski direktor (gradonačelnik Herforda),gosp. Schorsch iz Bethela i nadležni medicinski savjetnici iz vlade uDetmoldu. Neko vrijeme sam ja predsjedavao u tom odboru. Rad komisije zaprovjeru se sastojao u tome da su vodili pregovore s gospod. Gröningom irazgovore s iscijeljenima. Pregovori su bili skoro potpuno bez rezultata izrazloga što su medicinari s gosp. Gröningom razgovarali u kategorijama ivokabularom školske medicine. Ispostavilo se da gosp. Gröning nijepregledao niti jednu osobu koja je bila kod njega. Meni nije poznat niti jedanslučaj gdje je gosp. Gröning fizički dotaknuo pacijenta. Nije mi poznato da jetražio od bolesnika da odustanu od pomoći školske medicine. On također nijeprepisivao lijekove.“28

Borba Brune Gröninga za dozvolu iscjeljivanja nije se okončala sve donjegovog posljednjeg dana, skoro deset godina poslije.

On, čije je djelovanje bilo sličnije djelovanju svećenika nego liječnika ilialternativnog terapeuta, išao je svim mogućim putevima da bi neometano odpolicije i sudova mogao pomagati bolesnicima.

Stavio se na raspolaganje jednoj liječničkoj komisiji u Heidelbergu koja je

VOJSKA BOLESNIH 43

kod provjere njegovih iscjeljivanja došla do pozitivnog rezultata, ali mu ipaknije oslobodila put za djelovanje. On se godinama zalagao za uspostavljanjemjesta za iscjeljujući rad kako bi u suradnji s liječnicima, a putem pretragaprije i poslije iscjeljenja, došao do primjerene znanstvene provjere. To bi seizjalovilo zbog poslovnih interesa ponuđivača i otpora vlasti. Iako je BrunoGröning bio uvjeren da njegovo djelovanje nema ništa zajedničko suobičajenom praksom iscjeljivanja, bio je spreman zadovoljiti zakonskeodredbe koje se tiču iscjeljujuće prakse i htio je položiti ispit za rad kaoiscjelitelj, ali to mu nije dozvoljeno.

Potrebna mu je bila rijetka snaga volje da se ne bi razočarao na tom putu.Uz to skoro nije nailazio na podršku u tisku. Naprotiv bilo je svega nekolikonovinara koji su, s obzirom na večinu negativnih izvještavanja nadležnihtiskovnih organa i negativnih stavova liječničkih službenih organizacija i širihcrkvenih krugova, bili spremni putem osobne provjere svojim čitateljimapružiti objektivnu sliku Brune Gröninga. U većini slučajeva prihvaćali su seneprovjereni negativni članci. Time su izbjegnuti konflikti s nadležnimdruštvenim krugovima. Ali interesantno je primijetiti kako su novinari, koji suputem osobnog kontakta s njim stvorili svoju vlastitu sliku o njegovoj ličnosti,dolazili do sasvim drugačijeg viđenja stvari. Kao primjer za to služi izvještaj učasopisu „Das offene Wort“ (Otvorena riječ) (neovisni časopis za suvremenapitanja i toleranciju, izdavačka kuća PAD, München) početkom pedesetihgodina.

Novinar je javnosti opisao svoj utisak u članku pod nazivom:„Gröning (…) kakav stvarno jest!“Prepoznao je trud i teškoće Brune Gröninga na svom putu za slobodno

djelovanje i pripisao mu je veliku postojanost budući da je odbio brojneprimamljive ponude iz inozemstva kako bi unatoč svim teškočama ostao uNjemačkoj, gdje su ljudi – dotučeni ratom – jako trebali pomoć. Za autora onje bio ličnost koju je cijenio zbog njegove postojanosti i uvjerenosti da slijediunutarnji poziv, iako je tisak donosio „šund-članke i svjesno obmanjivanje“ iiako su ga pokušavali spriječiti „državnim preprekama i zabranama“. On gaje opisao kao čovjeka „velike ljudske dobrote i požrtvovnosti za svojupozvanost da pomaže ljudima“. Prema njegovom shvaćanju Bruno Gröningje prešao rub dosadašnjeg iskustvenog znanja. Njegov cilj je „pomagatiljudima i i dovesti ih na put unutarnje obnove“. Njegov rezime je glasio da seoduvijek neka teorija prvo „ismijava, potom je se pokušava suzbiti, a nakontoga postaje nešto samo po sebi razumljivo“.

„Iskustvo nas uči“, napisao je na kraju, „da je to tako, a mi ljudi smo upornonetolerantni i ne učimo iz toga.“

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA44

Bruno Gröning je unatoč svim teškoćama ostao pri tom da u načelu neuzima novac za iscjeljenja. S druge strane je pak davao cijelo svoje vrijemei snagu za one koji su tražili iscjeljenja po cijeloj Njemačkoj i Austriji, tako danije mogao raditi u nekom uobičajenom zanimanju. Bio je upućen nagostoprimstvo i dragovoljnu pomoć drugih. Procesi su ga zbog tog razlogadoveli u veliku financijsku nevolju.

Njegovo se čisto intuitivno reagiranje često nije moglo objasniti trezvenimintelektom koji radi prema čistim zakonima logike. Nekoliko puta je čakdopustio da mu se sasvim približe ljudi koji su mu pristupili uz izliku da želepomoći, a u naravi su očito htjeli putem njega napraviti dobar posao.Djelomično im se upravo predavao do izvjesnog stupnja i puštao da rade štohoće. Ali ako se ne bi htjeli okrenuti onome što je dobro i dragovoljno odustaliod svojih koristoljubivih planova i ne bi se s obzirom na potresne događaje usvojoj blizini iznutra preobratili, on bi tada razotkrio njihove postupke i ondabi uslijedili dugoročni procesi. Bivši suradnici su postajali žestoki neprijateljikoji su tada u više navrata tobožim „razotkrivanjima“ davali krivu slikunjegove ličnosti u javnost. Iako bi ga neki koristoljubivi pomagač doveo utešku situciju, on ipak nikada nije rekao neku ružnu riječ o njemu. Naprotivnekima, koji su mu jako naštetili, dao je na njihovu molbu još jednu šansu(vidi pogl. 5). Ovo za razum vrlo neobično ponašanje postaje razumljivoukoliko shvatimo da je iscjeljivanje duhovnim putem jedan jako senzibilanpostupak koji lako može biti ometen suprotnim duhovnim zračenjima. Takojedna osoba koja je vrlo negativno nabijena može samo svojim neizraženimstavom i još više ometajućim međupozivima jako spriječiti djelovanjeiscjeljujuće snage. Bruni Gröningu su skoro uvijek prisutne osobe većimdijelom bile nepoznate, njegovo djelovanjeje bilo je samo posljedica njegoveneobično povišene senzibilnosti.

Isto tako je pokazivao bezkompromisno odbijanje kada bi bolesnici tražilida novcem kupe iscjeljenje.

E. A. Schmidt piše u svojoj knjizi o jednom takvom slučaju:„U tu sferu ulazi i to, što se je inače više puta događalo, da bi mu prišla

neka imučna osoba preklinjući i moleći da joj pomogne i da mu je spremnadati 5 000 maraka i još više. U tom momentu bi se Gröning „zatvorio“, što sejasno moglo osjetiti i vidjeti i to ne samo iz njegovog okruženja nego i oni kojisu stajali vani su to vidjeli. Kontakt bi bio ugašen, a on bi rekao odbojnomgestom: ‘Ja ne prodajem zdravlje.’ On bi se okrenuo, a mi bismo suradniciimali tada ne baš veseo zadatak da takve osobe na fini način ispratimo. Ujednom slučaju sam doživio slijedeće: ‘Znam da ste bogat čovjek. Ali takođerznam da svoje bogatstvo niste stekli na pošten način. Iskorištavali ste svoje

2. POGLAVLJE: LIČNOST BRUNE GRÖNINGA46

radnike i namještenike i tako prigrabili novac i bogatstvo. Niste radili dobradjela, a vaše bogatstvo nije stećeno na dobar način.’ Taj, kome bi se takoobratio, bi se uznemirio i okretao bi se uzbuđeno na svojoj stolici na jednu pana drugu stranu. Zacrvenio bi se, bilo iz srama ili bijesa, ne bi ga se mogloprepoznati i napustio bi šuteći prostoriju.“29

Slično je mogao primijetiti i dr. Kurt Trampler:„Više puta sam vidio da je grubo odbio one koji su mu htjeli ponuditi

novac.“30

Unatoč svim opisanim otporima Bruno Gröning je mogao postići svoj ciljkojem je težio. 1953. god. osnovao je Gröningov savez, da bi u različitimgradovima mogao pod zaštitom udruženja držati predavanja pred onima kojisu tražili pomoć. Tamo su nastajale „zajednice“ u kojima su se iscijeljeni, beznaknade i iz zahvalnosti za postignuto iscjeljenje, u njegovoj odsutnostibrinuli o novim tragaocima pomoći na putu do iscjeljenja.

On je sam često naglašavao da za iscjeljenja nije potrebna njegova osobnanazočnost:

„Svaki iscijeljeni može prenositi iscjeljenje“, rekao je, a veliki broj izvještajao iscjeljenjima iz zajednica, koja su nastupila u njegovoj odsutnosti, dokazujuto vrlo upečatljivo.

1955. godine se ponovno oženio nakon što je propao svaki pokušaj da seveza s njegovom ženom obnovi. Njegova druga žena Josette, koja je bilafrancuskinja, trudila se prema svojim mogućnostima da mu pomogne koddaljnjih osnivanja zajednica.

Ali ubrzo nakon osnivanja „Gröningovog saveza“ pokrenut je protiv njega„veliki sudski spor“. Tim procesom se htjelo definitivno okončati njegovodjelovanje. Uslijedilo je najteže vrijeme njegovog života. Napadi u tisku su uto vrijeme dostigli vrhunac. Mnogi, koji su se ponudili u zajednicamaNjemačke i Austrije da se brinu o onima koji su tražili pomoć, morali su sepodvrči policijskom preslušavanju, a pokušavalo ih se zaplašiti prijetnjom dapostoji mogućnost da i oni isto tako dospiju pred sud zbog „nedozvoljenogprakticiranja alternativnog liječenja“. Do toga nikada nije došlo, ali te prijetnjenisu prolazile bez tragova.

Bruno Gröning se tih godina neumorno zalagao, paralelno uz opsežnepripreme za sudski spor, i za učvršćivanje mladih zajednica koje su bileugrožavane javnim napadima. Ali njegov rad je bio ograničen zbogfinancijskih neprilika.

Jedna svjedokinja tog vremena je vrlo upečatljivo izvijestila kako je i u tovrijeme najvećih teškoća ostao nepromijenjen sačuvavši neobjašnjiv mir i

VOJSKA BOLESNIH 47

opuštenost i svoj tipičan humor. To je mogla zapaziti i na sudskimraspravama posljednjeg procesa, ma kako god da su bile za njega teške. Ujednoj pauzi mu je prišla, a on ju je značajno pogledao i rekao da kao što jepoznato nije sve tako loše kao što to na početku izgleda.31

U siječnju 1959. godine umro je Bruno Gröning. Sudski spor je iz tograzloga obustavljen, a da nije izrečena konačna presuda. Naknadno sepokazalo koliko je bio u pravu u svom zalaganju da stvori nosivi temelj, kojiće napuštanjem svoje zemaljske egzistencije-tražiteljima dati mogućnost zaiscjeljenje: iscjeljena se događaju i dalje nakon njegove smrti.

„On je bio čovjek koji je uistinu ljubio Boga“

Bruno Gröning je u desetljećima svoje unutarnje borbe koja je predhodilanjegovom djelovanju u javnosti razvio jednu osobinu kaja većini ljudi danasnedostaje.

Katharina Dichtl (82), alternativna terapeutkinja iz M., mogla ga jepromatrati nekoliko mjeseci na početku njegovog djelovanja iz najbliže blizinei opisala je ovu karakternu crtu slijedećim riječima:

„… on je bio čovjek koji je uistinu ljubio Boga.“32

Iz te ljubavi prema Bogu izrasla je u njemu ljubav prema ljudima koja je zadanašnje vrijeme oslabljeno osjećajima vrlo neobična. Gospođa Dichtl jestalno mogla zapažati kako se s ljubavlju obraćao onim a koji su tražilipomož, osobito izražajno je to zapazila u odnosima s djecom. On ih je jakovolio, a gospođa Dichtl je mogla doživjeti spontana iscjeljenja.

Inge Thiede iz F. osobno mi je slične stvari priopćila o njemu. Godinama jeimala kontakte s Brunom Gröningom i ispričala je da je iz njega nešto izlazilošto nikada više nije doživjela kod nekog drugog čovjeka. Ispričala je da se toteško može opisati i da se kod njega moglo osjetiti jako puno ljubavi i dubokosuosjećanje, osobito prema bolesnima. Tu ljubav, koju je on isijavao,nehotično bi čovjek primao, jer ga se naprosto moralo voljeti.

„Ali to je bi