1

Bruno Groening - Revolucija u medicini

Rehabilitacija neshvaćenog

Liječnička dokumentacija o iscjeljenju duhovnim putem. Matthias Kamp.

 

Učenje Brune Groeninga

Znanost otkrila tajnu Brune Groeninga?

U mnogim novinama Bruno Groening je vrlo često bio prikazivan jednostrano i s jednim vrlo ironičnim tonom kao "čudotvorni doktor Groening". Nije bilo nikakvog govora o Groeningovom učenju. Tako su protivnici iz krugova medicine mogli lako umanjiti značaj njegove ličnosti koja je u javnoj svijesti bila jednostrano fiksirana na iscjelitelja i čudotvornog doktora.

Iscjeljivanja su objašnjavanja kao uspjesi kod isključivo duševno uzrokovanih bolesti. Izvješća, koja pokazuju njegove trenutačno veće uspjehe od onih koji su obično postignuti s liječničke strane, ili su osporavana ili su prikazivana kao posljedica masovne psihoze. Iz dokumenata tog vremena dobio sam utisak da se u javnosti htjelo prikazati da medicinska znanost vrlo dobro može smjestiti djelovanje Brune Groeninga i da su uzroci za taj događaj, koji za mnoge graniči s čudnovatim, za njih jasno vidljivi. Sasvim jasno se to stajalište moglo pročitati na naslovnici časopisa "Revue" u listopadu l949. godine:

2

"Znanost otkrila Groeningovu tajnu"1

Zbog, kako je izgledalo neproblematičnog, svrstavanja djelovanja Brune Groeninga u uobičajenu shemu medicinskog razmišljanja bilo je nemoguće da širi krugovi podrobno ispitaju tu pojavu oko njega. Jer što je on mogao dati novo ako ga je znanost već prozrela. Objektivan promatrač, koji se neovisno o ovom razmišljanju, pozabavi pojavom oko Brune Groeninga, uskoro će morati priznati da medicinski vokabular nikako nije dostatan za zadovoljavajuće objašnjenje tih događaja oko tog čovjeka. Izvješća o iscjeljenjima, s kojima se sa sigurnošću može isključiti svaka veza sa sugestivnim utjecajem, i različita svjedočanstva o neobičnim duhovnim sposobnostima Brune Groeninga očiti su dokaz za postojanje snage koju je znanost do sada uporno osporavala.

U pažljivijim promatranjima predavanja Brune Groeninga jasno se mogu spoznati uzroci zdravlja i bolesti, što se niti u jednom medicinskom udžbeniku ne može naći. Saznanje koje, bezkompromisno i jasno izrečeno, mora pobuditi poticaj, a koje stavlja u sumnju bitne sastavne dijelove pogleda na svijet čitavog našeg društva. U cijelokupnim izjavama Brune Groeninga može se jasno spoznati jedno učenje, tako da mi se čini da ima smisla u slijedećim izlaganjima govoriti o "učenju Brune Groeninga".

Bruno Groening: "Postojanje Boga je činjenica"

Slijedeći opis učenja Brune Groeninga nastao je iz originalnih izvora (predavanja Brune Groeninga), zapisa iz njegovog vremena i informacija koje sam mogao dobiti putem razgovora sa svjedocima iz tog vremena. Trudio sam se približiti što je moguće više duhu njegovih izjava.

Većina ljudi vjeruje da se prepoznaju po svom tijelu koje se izvana može vidjeti. Međutim Bruno Groening je u tijelu čovjeka vidio oruđe za moguće djelovanje u materijalnom stvaranju. Bio je uvjerenja da je čovjek u stvarnosti duh, da ima dušu koja je samo za života na zemlji vezana za fizičko tijelo. Time je jasno ukazao na višu duhovnu stvarnost. On ju je u sebi doživljavao, a iz tog doživljaja su izrasle snaga njegovog uvjerenja i njegovo znanje o dubljim vezama zdravlja i bolesti. To znanje nije novo, izričito je naglašavao, već dio praznanja, za koje je u današnje vrijeme veći dio čovječanstva izgubio pristup.

"Ne znam puno", rekao je u jednom predavanju za zajednicu Springe, "ne znam ništa više nego ono što ljudi danas više ne znaju. Upravo stoga i vidim za svoju

3

dužnost da poučim svakog čovjeka koliko je moguće o tome kamo on spada, tj. čije cjeline je dio, kakvo je stvorenje i kako u sebi može primiti stvaralačku snagu kako bi postao gospodarom svog tijela."2

Postojanje Boga je za Brunu Groeninga bilo činjenica. Iz te unutarnje sigurnosti je izrasla velika spoznaja o svevišnjoj sili u koju puno ljudi nije više moglo vjerovati:

"Osjećam se dužnim uputiti ljude. (…) A ako netko od vas želi reći da nema Boga, onda sam u stanju dati se za to isjeći na komade. Neću napustiti svoju vjeru".3

Ali on u svom slučaju nije ostajao samo pri pobožnim riječima, htio je također potaknuti ljude da ponovno mogu doživjeti da taj Bog, koji je postao tako stran, može i želi pomoći ukoliko mu se dopusti. Zbog tog razloga je prvi zadatak svog djelovanja vidio u tome da ljudima koji traže iscjeljenje ponovno otvori svjestan pristup do sveobuhvatne iscjeljujuće snage, stvaralačke snage, koju je nazivao i iscjeljujuća struja.

Primanje stvaralačke snage

Prije predavanja Brune Groeninga tražiteljima iscjeljenja je u većini slučajeva govorio jedan pomagač koji je ukazivao na uvjete koji su potrebni da bi se u sebe primila iscjeljujuća snaga. Prisutni ne bi trebali križati niti ruke niti noge, trebali bi usmjeriti misli na nešto lijepo i pažljivo promatrati svoje tijelo.

Bruno Groening je jednom sam izrekao tu molbu slijedećim riječima:

"Ako sada pređete na to, onda uistinu dobre volje poklonite svom tijelu pažnju. Uvijek kada svojim bližnjima savjetujem da ne drže svoje tijelo nepravilno i da ne križaju noge, jer ih Bog nije za to stvorio i jer će tu pak primiti ono najvrijednije, onda moraju sjediti otvorenih ruku i imati želju na srcu i moliti Boga da im da ono što im je uistinu potrebno. Ukoliko to sada činite, prijatelji, tada ćete stvarno primati i osjećati ne samo nešto, već uvijek samo to što vaše tijelo treba."4

U razgovorima s različitim iscjeliteljima mogao sam primijetiti da postupaju na isti način. Jedan iscjelitelj iz Bremena mi je rekao da je čisto intuitivno došao do zaključka da iscjeljujuća snaga bolje teče ako se ne križaju noge i ruke. Jedna iscjeliteljica me je obavijestila da ne može raditi kada su ruke osobe koja treba iscjeljenje prekrižene. Ona tada ima osjećaj da se nešto u njoj blokira.

Bruno Groening je te osnovne radnje opisao jednostavnim riječima. On je

4

iscjeljujuću Božiju snagu nazvao iscjeljujućom strujom. Zanimljivo je da je većina osoba, koja je prema uputi Brune G. primala tu snagu, stalno navodila da primjećuje trnce i osjećaj jake topline, a mnogi su uspoređivali taj novi osjećaj u tijelu s ugodnom strujom koja protječe kroz tijelo. Groening je tražio da prisutni zamisle ruke i noge kao vodiče struje. U tehničkoj usporedbi dodirivanje dvaju ne izoliranih vodiča struje dovodi do kratkog spoja. Slična je situacija u tijelu: Križanje ruku ili nogu dovodi tada do zastoja energije tako da fine energije u tom području ne mogu više protjecati. Na taj način se čovjek skoro isključi od iscjeljujuće snage. Pri odgovarajučim senzitivnim sposobnostima to se jasno može zapaziti na tijelu. Neke osobe, koje sam ispitivao, opisale su mi nastale osjećaje kao vrlo neugodan osjećaj, kao pritisak ili blokiranje. Taj energetski proces u tijelu većina ljudi ne može svjesno primiti. Mogao sam primijetiti da 90% svih osoba, npr. na nekoj javnoj priredbi, križaju noge ili ruke. Nekima uspijeva skrižati noge dva puta. To držanje se doživljava kao normalno i ugodno. Čovjek ne primjećuje da nedostaju energije koje se na taj način blokiraju, budući da ih niti ne poznaje. Budući da se takvo stanje ne može trajno zadržati (najkasnije se prekida kod hodanja), stalno se može postići izvjesno ujednačenje, a strujanja nastupaju većinom nakon duljeg vremenskog razmaka između podražaja i reakcije (Latenzzeit).

Iscjeljujuća struja: sugestija ili iscjeljujuća snaga? – Faktor "X" u radu Brune Groeninga

Sada se ipak vratimo učenju Brune Groeninga. Po njegovom mišljenju potreban je dakle otvoreni stav tijela da bi se mogla primati stvaralačka snaga. Ali osim tijela mora se držati i duh otvorenim. Treba otpustiti negativne misli, prije svega misli o bolesti ili brizi. Treba misliti na nešto lijepo i promatrati što se u tijelu događa. Taj unutarnji i vanjski stav Bruno Groening je nazivao "namještanje" (usklađivanje, otvaranje iscj. struji). Za bolje razumijevanje i tu je upotrijebio tehničku usporedbu. Namještanjem se čovjek svjesno otvara iscjeljujućoj snazi, stvaralačkoj snazi, on prima, kao što je Bruno Groening i rekao, iscjeljujući val, Božije emitiranje. Bruno Groening je usporedio čovječije tijelo s radiom. Radio se također mora na određeni način podesiti da bi se primila željena emisija.

Ukoliko su napravljeni uvjeti, čovjek prima iscjeljujući val (iscjeljujuću snagu). Uglavnom se podešavaju već opisani osjećaji. Zanimljivo je da nisu samo izravni slušatelji Brune Groeninga opisali te osjećaje, već se i danas mogu stalno čuti slični opisi onih koji traže pomoć, a koji primaju u sebe iscjeljujuću snagu. Nisu samo opisani osjećaji koji sliče laganoj struji, također se često opisuje osjećaj snage i lakoće, osjećaj sreće. Neke osobe pak ne osjećaju uopće ništa. Dotok struje ne ovisi o svjesnom osjetilnom opažaju. Promatranja su pokazala da je i kod bolesnika, koji iscjeljujuću struju ne mogu svjesno prepoznati putem

5

osjećaja, ta snaga djelovala na iscjeljenje.

Ali kako dolazi do tih osjećaja? To pitanje su postavili i znanstvenici u ispitivačkoj komisiji u Heidelbergu 1949. koji su kliničkom provjerom htjeli ispitati iscjeljujuće djelovanje Brune Groeninga Otkrili su izvjesnu sličnost s autogenim treningom, koga je 1920. na osnovu svojih iskustava s hipnozom utemeljio poznati berlinski psihoterapeut prof. J. H. Schultz. Kod sasvim površnog promatranja može se prihvatiti ta sličnost. Takozvani stav "kočijaša" u autogenom treningu zahtijeva otvoreni sjedeći stav. Ruke i noge se ne smiju križati, leđa su oslobođena, ruke su položene na bedra. Ali kod podrobnijeg promatranja brzo se uviđaju razlike. Schultz je autogeni trening označavao uvijek kao "metodu za vježbanje samohipnoze"5, a tim nazivom je jasno potvrdio vezu s hipnozom koju nikada nije poricao. Za Brunu Groeninga je čovjekova volja bila nedodirljiva i stoga je odbijao hipnozu i sugestiju.

Doduše Schulz također kao i Bruno Groening ističe da se osobe trebaju koncentrirati na osjećaje svoga tijela, samo što se kod autogenog treninga tjelesni osjećaji proizvode putem autosugestije. To znači da se od pacijenata traži da se uvijek iznova koncentriraju na određene afirmacije ili zamišljene slike dok ih se ne počne osjećati.

Primjenjuju se afirmacije kao:

"Moja desna (lijeva) ruka je sasvim teška", "Ja sam potpuno miran/mirna", "Moje srce kuca mirno i snažno" i dr.

Praktikant u svojoj nutrini treba zamišljati afirmacije. Tim ponavljajućim sugeriranjem može se utjecati na vegetativni nervni sistem, koji inače nije dostupan čovjekovoj volji, a tako izazvati opuštanje mišića i krvnih žila. Za razliku od autogenog treninga kod "namiještanja" nije potrebno da si čovjek sugerira određene zamišljene obrazce. Čovjek koji u autogenom treningu pokušava aktivno u tijelu izazvati neku promjenu, jest kod namiještanja, a prema učenju Brune Groeninga primatelj. Ne potiče on nešto u sebi, tako što svojoj svijesti nameće određene misaone obrazce, već "nešto", tj. božanska snaga, djeluje u njemu. Čovjek pušta da to "nešto" djeluje i radi u njemu i on promatra djelovanje tog "nešto" u i na svom tijelu i duši.

Peter Drittler (31) iz L. naučio je kod jednog liječnika autogeni trening i dulje vrijeme svakodnevno prakticirao. Zatim se upoznao s učenjem Brune Groeninga i počeo se namiještati na iscjeljujuću struju.

Iz svog osobnog iskustva mogao je potvrditi moj utisak i izjavio mi je slijedeće:

6

"Pismo jedne moje bivše djevojke mi je skrenulo pozornost na učenje Brune Groeninga. Kratko nakon što sam ga pročitao prožela me je iznenada u valovima od glave do pete neka struja koju sam odmah prepoznao kao iscjeljujuću struju, a u trenu su me ispunili prekrasni oslobađajući osjećaji kao da se radilo o nekom unutarnjem pročišćavanju. Otada to isto osjećam uvijek u sličnom obliku kada se namjestim na iscjeljujuću struju. Mogao sam potvrditi jasne razlike u usporedbi s autogenim treningom. Kod autogenog treninga koncentriram se na pojedine dijelove tijela ili stanja koja želim postići. Kod namiještanja na iscjeljujuću struju oslobađam sasvim jednostavno neprisutnost pozitivnih osjećaja, otpuštam i mislim na lijepe doživljaje, recimo npr. na izlazak sunca. Pri tome promatram tijelo i zapažam strujanje u svom pozitivnom djelovanju. Preko Brune Groeninga sam dobio tu unutarnju vezu s tom snažnom iscjeljujućom životnom strujom koja može dovesti čak i do iscjeljenja medicinski neiscjeljivih oboljenja. Autogeni trening to ne može. Ostavio sam autogeni trening, kojeg sam dobro poznavao, jer mi je davao isuviše premalo, samo na kratko i površno. Putem iscjeljujuće struje dogodile su se neke stvari u meni koje nisam mogao postići autogenim treningom. Pušenje, alkohol i kockanje na automatima izgubili su moć nadamnom. Misli o samoubojstvu, strahovi od života i ispita, koji su me prije češće mučili, potpuno su me napustili i ustupili su mjesto životnoj radosti koja mi je do sada bila potpuno strana. To je kao da je tom snagom u meni nastala svjetlost, kao da putem iscjeljujuće struje mojom nutrinom protiče "struja života". Na osnovu tih impresivnih doživljaja na i u meni mogao sam ponovno pronači vjeru u Boga koju sam se već duži niz godina zanemario."6

Postaje jasno da od medicinskog pitanja otkud osjećaji ubrzo nastaje svjetonazorni problem. Objašnjenje Brune Groeninga o djelovanju neke više sile, koju je prepoznao kao božansku iscjeljujuću struju, uzdrmalo je sliku znanstvene medicine u svijetu koja robuje obezdušenim pojmovima materijalističke epohe. On je pokazao nešto novo, nešto što traži promjenu razmišljanja. Povijest poznaje puno primjera u kojima je zakazalo priznavanje nečeg novog koje je proturiječilo postojećem svjetonazoru. Ako se prisjetimo da je prvi udžbenik o psihosomatskoj medicini izašao 1943., i da unatoč svim novim spoznajama mnogim liječnicima još i danas teško pada da prihvate moć duha nad tjelesnim zbivanjima, onda si možemo zamisliti kako je moralo biti teško Bruni Groeningu da približi svoje učenje nadležnim znanstvenim autoritetima.

Hajdelberški su se znanstvenici trudili smjestiti ta djelovanja iscjeljujuće struje u svoj sistem mišljenja.

Prof. Fischer u jednom završnom interviewu glede hajdelberških istraživanja

7

ovako opisuje svoje utiske:

"Bruno Groening ne potiče takvu autosugestiju (kao u autogenom treningu), već najprije stvara jako išćekivanje, potičući pacijente da promatraju osjećaje na svojim organima. U većini slučajeva se ti osjećaji javljaju sami od sebe putem tog išćekivanja."7

Jedno vrlo nedovoljno objašnjenje tog događaja. Teškoće, da se djelovanje Brune Groeninga zgnječi u uobičajenim formulama, biti će još jasnije u daljnjem izlaganju prof. Fischera. On definira nekakav "međufazu", koji se čini vrlo sumnjivim:

"On (Bruno Groening) je tu instinktivno razvio nešto novo, međufazu između autogenog treninga i sugestije sa strane."8

Negirano je djelovanje neke više sile, osjećaji koji se javljaju su tobože posljedica posebnog oblika sugestije Brune Groeninga, a pred javnošću se moglo s dobrom savješću izjaviti:

"Znanost otkrila tajnu Brune Groeninga"9

Sasvim na rubu javne diskusije stajala je nekoliko godina poslije ispovijest poznatog psihoterapeuta dr. G. R. Heyera, koji je razjasnio da se djelovanje Brune Groeninga nalazi "daleko izvan djelovanja psihoterapije sugestijom" i da se može prepoznati "još samo daleka sličnost u osnovama". Naglasio je da se "s ponekad i previsoko postavljenje znanstvene promatračnice ne smije dozvoliti tu zabludu da se to iscjeljujuće djelovanje unaprijed osporava bez točnog poznavanja da bi se tako zapalo u staru poznatu opasnu grešku koja arogantno tvrdi:`Tako nešto ne postoji (…)!`" On je prihvatio da postoji još neka nepoznata veličina koja je noseći faktor u djelovanju Brune Groeninga. Nazvao ju je "veličina X".10

Bruno Groening je u cjelokupnoj javnosti tu nepoznatu veličinu, koju još danas osporava veći dio znanosti, uvijek imenovao kada bi ga pitali kako može objasniti to zbivanje oko njega:

"Ne liječim ´JA´, već "ONO NEŠTO" vodi čovjeka putem mojeg učenja o vjeri do njegovog iscjeljenja"11 i "Ne zahvaljujte meni, već Bogu".12

U jednom predavanju je opisao svoje djelovanje ovako:

"Spreman sam vam prenijeti to kako je meni data snaga, ne od čovjeka, već zaista od našeg Gospodina Boga, kako bih mogao pomagati ljudima i iscjeljivati

8

ih. Nikada ne recite da sam vas ja iscijelio. Ne! Vjera u Boga, povezanost s Gospodinom Bogom, to je iscjeljujući val koga ste primili, a koji ide preko mojeg tijela ili kroz njega. Ja sam samo mali posrednik, ništa više, maleni transformator. Od mene možete dobiti struju, a sasvim je do vas kako ćete istu primiti." 13

Te riječi svjedoče o osobnoj poniznosti i prepoznavanju viših zakona.

To "Nešto", iscjeljujuća božija struja bila je nešto novo, a ujedno i prastaro u njegovom učenju. To "Nešto" ponovno osvijestiti kod ljudi, u tome je vidio svoj zadatak.

Neovisno o Bruni Groeningu mnogi iscjelitelji pronalaze danas iste ili slične riječi kako bi za svoje djelovanje dali objašnjenje. Margarete Rauer, iscjeliteljica iz Wuppertala izjavljuje u knjizi Anite Höhne "Duhovni iscjelitelji danas" da ona sama ne može iscjeljivati, to može samo Isus Krist, ona je samo kanal za božanske iscjeljujuće snage. Kao i Bruno i ona odbacuje pojam "čudo" za iscjeljujuće djelovanje te snage.

Anita Stark, iscjeliteljica iz Švicarske, u istoj knjizi govori slijedeće:

"Ja sama osjećam da tu nešto prolazi kroz mene (….), dobije se osjećaj kao da sjedim u mravinjaku (…), katkad osjećam hladnoću, a katkad toplinu."14

Opet jedna druga iscjeliteljica, Erika Blöchinger iz Švicarske, također naglašava da ta snaga ne dolazi od nje. Mnogi koji traže pomoć, tvrdi ona, vide tu snagu kao svjetlo:

"Osjećaju rijeku energije koja ih pogađa kao zraka svjetlosti (…), osjećaju toplinu i tada se osjećaju slobodno i ugodno."15

U Engleskoj su se iscjelitelji okupili u udruženjima. Jedno od tih udruženja je "National Federation of Spiritual Healers", u kojem je ujedinjeno 4 000 od cca. 20 000 iscjelitelja Engleske. Ako se "spiritual healerse" u Velikoj Britaniji pita otkud njihova iscjeljujuća snaga, tada i oni u pravilu kažu, da nisu oni ti koji iscjeljuju, već da su samo posrednici iscjeljujuće božje struje koja teče cijelim kozmosom.16

"Regulacije" – čišćenje tijela?

Kada je Bruno Groening nakon svojih predavanja pitao prisutne, da li su nešto osjetili u svome tijelu, često bi davali opise bolova koji bi se znatno jače nego inače pojavljivali za vrijeme predavanja. Vidjelo se na Bruni Groeningu da se

9

veselio takvim izjavama, a vrlo često na čuđenje onih koji su tražili iscjeljenje, koji su pak došli da bi ozdravili i koji nisu mogli prepoznati ništa dobroga u tim izraženim bolovima. Te reakcije, koje su izazvane prožimajućom iscjeljujućom strujom, a koje su se pokazivale kao pojačane, odn. promijenjene tegobe ili bolovi, Bruno Groening je nazivao "regulacije".

O tom fenomenu je rekao slijedeće:

"Regulacijska bol mora postojati. Pojedini ljudi se pribojavaju, ako nastupi regulacijska bol, da je nastupilo pogoršanje. (..) Drugi su to pak znali dobro iskoristiti govoreći: ´Umjesto da ljude ozdravljuje, on ih razboljeva.´ – Stoga vas upozoravam, kada dođe regulacijska bol, izdržite. Ništa se loše ne događa, već samo da čovjek ozdravljuje."17

Bruno Groening je u regulacijama vidio proces čišćenja, reakciju koja se javlja kada iscjeljujuća struja zahvati područja tijela i duše na kojima je nastupio poremečaj (bolest). U njima se također mogu prepoznati i vanjski znakovi preobrazbe ili ponovne regulacije poremećenih tjelesnih ili duševnih funkcija. Često se te regulacije ispoljavaju kao bolovi ili postojeći simptomi oboljenja postaju za bolesnoga jači, slabiji ili ih se može osjetiti u istom obliku. Ali se također mogu primijetiti reakcije kao proljev, povračanje, groznica, opća iscrplenost, slabost i dr.. Kada nastupe regulacije, to je dobar znak, jer postaje jasno da čovjek reagira na iscjeljujuću struju i da je započeo proces čišćenja u njegovom tijelu.

Anna K. (59) iz W. bolovala je više od 13 godina od paralize lijeve strane tijela kao posljedica moždanog udara s izlivom krvi u desnoj polovici mozga. Kada je prvi puta primila iscjeljujuću struju u svom tijelu, osjetila je žmarce, a u desnoj (!) polovici glave nastupili su bolovi. Da bi se to shvatilo, moraju se razmotriti anatomske činjenice u tijelu. Ako postoji paraliza lijeve strane tijela, tada su oštećene odgovarajuće stanice desne polovice mozga budući da se nervni putevi križaju u bazi mozga i idu na drugu stranu, tako da o mišićima lijeve polovice tijela brinu stanice desne polovice mozga. Zapanjujućom preciznošću regulacijski bolovi su nastupili točno na onoj strani glave gdje je prije 13 godina moždani udar doveo do oštećenja moždanih stanica.

Ako ne prije onda bi na ovome mjestu svakom čitatelju moralo postati jasno da je naprosto pogrešno iscjeljujuću struju u svom djelovanju smatrati umišljanjem ili sugestijom. S medicinskog gledišta moždane stanice se ne regeneriraju. Prestanak organske paralize živca nakon nekoliko dana, a koja je postojala više od jednog desetljeća, ne može se objasniti. Tu se očitava djelovanje iscjeljujuće snage koja djeluje u tijelu prema svojim vlastitim zakonitostima i koja može

10

dovesti do iscjeljenja čak i čisto organskih oštećenja.

Christa Leiendecker (33) iz K. izvijestila me je o svojim iscjeljenjima: Od djetinjstva je imala astmu, od dvanaeste godine alergiju na pelud, godinama je imala alergiju na orahe, a osim toga po noći je imala i grčeve u stopalima. Iste večeri kada je u svibnju 1981. saznala za učenje Brune Groeninga i namjestila se na iscjeljujuću struju, nastupile su jake tegobe u disanju. Te večeri je iscijeljena od astme. Iscjeljenje se zadržalo. Sada već točno dvanaest godina ona nema astmu.

Nekoliko dana poslije iscjeljenja od astme doživjela je i drugo iscjeljenje. Za vrijeme jedne šetnje došlo je iznenada do pojačanog suzenja i svrbeža samo na desnom oku, dakle tipične tegobe alergije na pelud. Do sada to još nije bila doživjela, jer bi inače oba oka bila podražena, a nos bi curio. Povjerovala je da se sada alergija na pelud, koju je imala već godinama, "izregulirala" iz tijela. Snažan svrbež i suzenje desnog oka bili su izvanjski znakovi za taj proces čišćenja. Doista je drugoga dana desno oko bilo oslobođeno, a otada se alergija na pelud više nije pojavila. Sada ona može opet bez tegoba ljeti hodati livadama i poljima punim cvijeća.

Treće iscjeljenje od alergije na orahe uslijedilo je tek u jesen 1981. Odjednom je u sebi osjetila da sada može podnositi orahe. Kod drugog oraha su opet nastupili uobičajeni simptomi: svrbež po cijelom tijelu, reakcija sluznice i groznica. Ali gospođa Leiendecker je opet imala unutarnju sigurnost da su te pojave dio čišćenja, vjerovala je u regulacije.

Sama je rekla slijedeće:

"Kod četvrtog oraha nastupile su takve regulacije da sam imala osjećaj da je moja glava puno veća nego inaće. Imala sam osjećaj jake vrućine pri čemu mi je istovremeno bilo i hladno. Budući da sam znala da se radilo o zadnjem čišćenju, nisam upotrijebila mast. To stanje je potrajalo nekoliko sati navečer. Drugo jutro je sve nestalo. Otada sam se oslobodila i toga opterećenja i sada mogu bezbrižno jesti sve."18

I danas, dvanaest godina kasnije, još uvijek je slobodna od gore opisanih tegoba.

Nočni grčevi u stopalima nestali su u srpnju 1981. U to vrijeme je na jednom satu zajednice, odmah nakon namiještanja na iscjeljujuću struju, odjednom zadobila grč u stopalu (preko dana!) koji se uz prekide zadržao do večeri. I tu je Christa Leiendecker imala vjeru da su te pojave dio procesa čišćenja i prilagođavanja tijela prije iscjeljenja i bila je u pravu: nakon toga više nikada

11

nije imala noću grčeve u stopalima.

Može se pojaviti mnoštvo mogućih simptoma kao izvana vidljivi znak procesa unutarnjeg čišćenja. Regulacije se mogu pojaviti u istom obliku kao sama bolest, što se moglo vidjeti kod iscjeljenja astme, ili se mogu zapaziti sasvim netipične pojave, kao što se to dogodilo kod iscjeljenja alergije na pelud i grčeva u stopalima. Takvi netipični tokovi olakšavaju naravno da se zadobije povjerenje i da se dočeka događaj koji se tako jasno pokazuje kao reakcija na iscjeljenje. Kao što su mi u više navrata ispričale iscijeljene osobe, često se još dodatno pojavi neobjašnjiva unutarnja sigurnost, intuitivno znanje da su nastupajuće reakcije dio procesa regulacije, odn. iscjeljenja.

Ferdinand Duwe (44) iz L. patio je od svoje šesnaeste godine od bolova želuca zbog upale želučane sluznice i čireva na želucu i dvanaestercu koji su se uvijek vračali. Zbog toga je bio oslobođen vojske. Određeni preparati za želudac pratili su ga svaki dan. Ali oni su samo ublažavali stalne bolove. Često se gospodin Duwe čak i noću budio zbog bolova. U više navrata je bio u bolnici, ali mu ni tamo nisu mogli pomoći. Gospodin Duwe je odbio operaciju. Prema predočenim liječničkim nalazima on je imao kronično, odn. kronično recidivirajuče oboljenje želuca i duodenuma (dvanaesterca). Moguće posljedice tog kroničnog poremečaja biti će jasne ako se pogleda u sudbine njegove bliže rodbine. Njegov otac i njegov brat imali su zbog iste bolesti pucanje čira na želucu. njegov mlađi brat žali se na iste tegobe, a i svi njegovi stričevi su patili od iste bolesti. Kod jednog strica je zbog istog razloga odstranjen veći dio želuca (2/3), a jedan drugi je od toga umro.

1988. je preko jednog radnog kolege doznao za duhovno iscjeljivanje putem učenja Brune Groeninga. Gospodin Duwe se htio osobno uvjeriti, a njegov radni kolega mu je u rujnu 1988. objasnio učenje Brune Groeninga i pokazao mu kako može primati iscjeljujuću struju. Gospodin Duwe je odmah mogao osjetiti iscjeljujuću struju na svome tijelu. Otada se namiještao ujutro i navečer na iscjeljujuću struju. Mogao je povjerovati da bolovi više nemaju veze s bolešću, već da se radilo o regulacijskim bolovima. Narednih dana bolovi su doduše i dalje postojali, ali su bili drugačiji i ne tako dugotrajni kao bolovi koje je prije imao. Bili su jači (!) nego inače i nastupali su samo u razmacima, dok je to inače uvijek bila trajna bol. Jasna promjena kvalitete boli povezana s primanjem iscjeljujuće struje olakšala je gospodinu Duweu da u tim promijenjenim bolovima prepozna vanjski znak za unutarnju pripremu za iscjeljenje.

Od 10. 10 1988. gospodin Duwe je svaki dan osjećao regulacijske bolove, koji su bivali sve jači i javljali se u sve kračim razmacima.

12

On mi je priopćio kako je došlo do iscjeljenja:

"Subota ujutro ovoga tjedna bila je posebno loša. Morao sam ustati u tri sata jer sam u četiri počinjao raditi. Regulacijski bolovi su opet bili tu i vrlo snažni. Najradije bih bio otišao na bolovanje, ali gdje i kod koga u to vrijeme? Spremio sam u torbu knjigu: ´Evo istine o i oko Brune Groeninga´ i tako krenuo na posao. Čim sam stigao, počeo sam odmah čitati knjigu, jer mi je to posao dozvoljavao. Bilo je oko sedam sati kada sam uz još uvijek jake regulacijske bolove i pročitavši već nekoliko stranica odjednom, najprije slabo, a potom sve jače, osjetio trnce od glave do stopala. Ti trnci su u meni stvarali prekrasan i lijep osjećaj. A kada su trnci nestali, nestali su i moji bolovi. Osjećao sam se kao da sam stajao ispod tuša i da mi je voda odozgo prema dolje spirala bolove. Potrajalo je neko vrijeme dok nisam u potpunosti postao svjestan što se tu sa mnom događalo i što sam doživio. Od toga sata bolovi su sasvim nestali.

Na jednom rentgenskom pregledu ubrzo poslije toga nije se više mogao naći čir. Nakon više desetina godina potpuno sam se oslobodio bolova, a tako je ostalo i do danas. Sada sam potpuno zdrav i sretan čovjek i hvala Bruni Groeningu i svima onima koji su mi pomogli da vjerujem u Boga i božansku snagu."19

Poznati liječnik Paracelzus očito je već početkom 16. stoljeća znao za fenomen pročišćavajućih (regulacijskih) bolova. U njegovim zapisima stoji slijedeće:

"Onaj tko želi ozdraviti, mora imati na umu da to ne ide bez bolova (…), i kako mi našu hranu dobivamo kroz znoj, tako je i ovdje: Ozdravit ćemo od bolesti u našem znoju, s bolovima."20

U homeopatiji je poznat pojam "prvog pogoršanja". Nakon davanja lijekova često se može zapaziti da se neko vrijeme simptomi bolesti pogoršaju prije nego nastupi iscjeljenje.

Friedrich Brechbühl, iscjelitelj iz Švicarske, u iscjeljivanju vidi "aktiviranje snaga koje često prvo izazivaju obranu, pojavu bolesti". On to naziva iscjeljujućim krizama, trudovima zdravlja. One su za njega samo potvrda da se bolesnom može pomoći.21

Iz razgovora s iscjeliteljima mogao sam doznati i druge potvrde: Lječitelj Hossenfelder iz D. ispričao mi je kako je zapazio da kod 80% pacijenata kod liječenj abolovi postaju jači. Često bi to prividno pogoršanje potrajalo neko vrijeme da bi se zatim iznenada izgubilo.22

Iscjeliteljica Erika Petz iz M. smatra normalnim početno pogoršanja stanja kod ljudi na koje je djelovala iscjeljujućom snagom. Prema riječima Erike Petz to

13

pokazuje da pacijent reagira na iscjeljujuću snagu. Ali da početna pogoršanja nisu nužno neophodno za iscjeljenje. Iscjeljenja se mogu javiti i bez takvih reakcija.23

U svojoj knjizi "Magnetizam prastari lijek" Rudolf Thetter govori o svojim iskustvima kao iscjelitelj. On veliki problem vidi u tome da pacijentima, koji mu dolaze, objasni da je često za iscjeljenje neophodno prolaženje kroz jednu krizu i kaže:

"Na te krize se ne može dovoljno upozoriti jer se, kada nastupi kriza, često može čuti:´Prije nego što sam došao na liječenje, bio sam bolestan, ali tek sada sam se stvarno razbolio (…).´Takve krize se često javljaju burno. Mogu donijeti groznicu, proljev, čak jaku dijareju, pojačano mokrenje, vrtoglavicu i slabost, pojačano znojenje, naglašeno neraspoloženje, nervnu razdraženost, prolazne nesanice, pojačanu ili oslabljenu menstruaciju (…). Prije svega se u pojačanoj mjeri javljaju simptomi koji su tipični za datu bolest i može se zapaziti da bolesnik gubi vjeru u liječenje, koje ga prividno čini još bolesnijim nego što je bio."24

Thetter je tada zastupao mišljenje da su "krize prirodni tijekovi procesa iscjeljivanja."25 U tim krizama očituje se "djelovanje božanskog nesvjesnog koje je ispunjeno mudrošću." Tako se ne može unaprijed odrediti da li, kada i na koji način će nastupiti kriza. On uzrok krize vidi u tome što kroz liječenje u organizam pritiču okrepljujuće snage. Oboljelom organizmu se odmah stavljaju na raspolaganje "pomoćne trupe". Osoba koja traži iscjeljenje osjeća se jače i bolje. Dolazi do oživljavanja cijelog organizma sve dok snage u njemu ne postanu "tako jake", tvrdi Thetter, "da ponovno mogu započeti borbu protiv bolesti".26 Ta nova borba ojačanog organizma počinje i pojavljuje se kriza. Osobito je često to mogao zapaziti kod kroničnih oboljenja. U krizi poremećaj ponovno postaje akutan; bolest izlazi iz organizma.

"Ako nakon krize bolest (iako slabijeg intenziteta) i dalje ostane, tako će ponovnim dotokom životnih snaga biti izazvana nova kriza. Te krize će se ponavljati u sve većim razmacima i sve slabijem intenzitetu (…), sve dok se ne postigne konačna pobjeda, to jest iscjeljenje."27

Thetter podvlači, da je s druge strane pogrešno bojati se tih kriza:

"Kod većeg broja bolesti javljaju se jedva primjetno kao slabo naglašena normalna slika bolesti. Ponekad se uopće ne javljaju, a unatoč tomu uslijedi ozdravljenje."28

U tim procesima ne odgovara dogmatsko viđenje, jer po Thetteru "stojimo

14

nasuprot životu s njegovim vlastitim, za naš razum neshvatljivim zakonima".29

Gospođa Mary Ehlen (44) iz B. doživjela je iscjeljenje sasvim bez regulacijskih bolova. Od lipnja 1991. patila je od vrlo bolnog sindroma ramena na desnoj ruci koji unatoč mirovanju nije htio nestati. Dodatno su je mučili već desecima godina bolovi u leđima (kronični lumbago). Ujutro bi od bolova jedva ustajala iz kreveta. Fizikalna terapija ljekovitim blatom i masažom dovela bi do ublažavanja, ali nije mogla spriječiti ponovno javljanje kroničnih tegoba. Bolovi u želucu, koji su po mišljenju kućnog liječnika izazvani refluksom (vraćanje kiseline ili hrane – primj. prev.)34, egzistirali su od polovice 1991. Dobila je lijekove za neutraliziranje kiseline, koji su imali ublažavajuće djelovanje. Navečer 31. siječnja 1992. gospođa Ehlen je doznala za učenje Brune Groeninga. Iste večeri su nestali svi njezini bolovi. Nakon tog spontanog iscjeljenja više se nikada nije žalila na tegobe. Ne koristi više nikakve lijekove i može se kretati, a da pritom nema bolove.30

Značaj misli u "procesu regulacije"

Bruno Groening je vrlo jasno naglasio važnost misli u tom prijelaznom periodu do iscjeljenja. Proces regulacije se pokreče duhovnom snagom, a tako podliježe u velikoj mjeri utjecaju misli pojedinca. Već dosta prije sam naglasio da za primanje "iscjeljujuće struje" nije samo neophodan otvoreni stav tijela, već je od velikog značaja i "otvorena ćud". Negativnim mislima, npr. brigama ili razmišljanjem o bolesti, čovjek se zatvara za ulazak te iscjeljujuće struje, što svatko može lako promatrati na sebi. Budući da je proces regulacije posljedica te snage koja utječe u čovjeka, tijek tog procesa čišćenja ovisi o neprekidnom ulaženju te iscjeljujuće snage. Stoga je lako razumljivo što je Bruno Groening stalno upozoravao da se, osobito u periodu prilagođavanja, treba paziti s kime se druži.

Friedrich Retlow je u svojoj knjizi "Iscjeljujuća struja Brune Groeninga – njegova priroda i njegovo djelovanje" napisao o tom prijelaznom periodu slijedeće:

"Od velikog značaja za to prijelazno stanje i vrijeme, dok ozdravljenje ponovno ne bude čvrsto u rukama, jesu misli. Osobito kod iscjeljivanja pomoću iscjeljujuće struje Brune Groeninga, prema kojem je materijalistički svijet bio nepovjerljiv i pun odbijanja, postoji opasnost da negativne misli, zlonamjerne prosudbe nahrle na bolesnika i sugestivnom snagom mu razore vjeru u Groeningovo znanje, a time i vjeru u svoje iscjeljenje i ozdravljenje. Razumljivo je da takav štetan utjecaj, osobito ako ga bolesnik registrira svojom emocijom, potiskuje tu iscjeljujuću struju koja stalno djeluje i iznova nadolazi. Takav povratak u ranije bolesno stanje ima veze s razarajućim utjecajem negativnih

15

misli. Misli su snaga koja ima svoj specifičan titraj i zračenje. Kao što peć može isijavati blagodatnu toplinu, a također i otrovne ugljične plinove, tako i čovjek kroz svoje misli stalno odašilje ili zdrave, optimistične misli (kada misli dobro) ili nezdrave, pesimistične misli (kada misli loše).

Kada stoga bolesnici, koji su doživjeli iscjeljenje, moraju iz harmoničnog okruženja dobrih, susretljivih i pouzdanih ljudi stupiti u neki drugi krug, sačinjen od cinika, sumnjičavaca i nevjernika, tada iz navedenih razloga može nastupiti povratak bolesti, čiji se razlozi gledano izvana ne mogu uvidjeti.

Stoga je pametno uzeti kao zapovijed da se pri takvoj promjeni okoline, kao i općenito u suobraćanju sa skepticima i neupućenima, ukoliko je moguće šuti o uvodnom iscjeljivanju putem iscjeljujuće struje. Tek kada se završi prijelazni period i zdravstveno stanje izgleda stabilno i sigurno, trebalo bi slobodno o tome pričati."31

O sličnim iskustvima govori i iscjelitelj R. Thetter u već spomenutoj knjizi:

"Najveće opterećenje za onoga koji pruža pomoć predstavlja sumnja pacijenta koja se javlja većinom već kod prve ´krize´ (…). Salijeće ga cjelokupan krug poznanika i ´sveznalica´ kako bi ga odgovorili od takvog liječenja. To onome koji iscjeljuje otežava život, (…) a i za sam tijek liječenja to ima poneke nepovoljne posljedice. (…) Najbolje je kada (…) tretirani ne razgovara ni sa kime o tome.32

Moć misli

Bitan dio učenja Brune Groeninga jest znanje o moći misli. Kao što je već navedeno kod procesa regulacije, čovjekove misli imaju odlučujući značaj za iscjeljenje. To postaje razumljivo ako se prisjetimo da Bruno Groening vidi snage koje djeluju u mislima i koje nisu bez posljedica za zdravstveno stanje. Negativne misli slabe čovjeka i kod duljeg djelovanja izazivaju smetnje u duši i tijelu, a koje se tada prije ili kasnije mogu pokazati kao vidljiva bolest. Dobre misli izgrađuju čovjeka, daju mu snagu, pospješuju i stabiliziraju tako zdravlje pojedinca. Bruno Groening je stalno apelirao na svoje slušatelje da obrate pažnju na svoje misli i da ne dopuste više da negativne misli ulaze u njih. Znao je da se negativne misli suprostavljaju ulasku izgrađujućih, dobrih snaga i odvajaju čovjeka od Boga.

Iz jednog predavanja sasvim je jasno njegovo upozorenje:

"Čuvajte se svake loše misli! (…) Odbacite ju i što se mene tiče možete si u

16

njedra reći (…):

´Ne želim imati posla s ovom lošom mišlju, sada želim jednu dobru misao!´

Zatim se sami preusmjerite, pogledajte prema prozoru, pogledajte vani gdje se vidi ono što je dobro, što je stvarno božansko. Reći ćete da tako vidite prirodu, vidite kako sada u proljeće počinje sve rasti, kako se ponovno javlja život, kako pred našim očima sve zeleni (…). Ali promatrate li tako pažljivo prirodu, osjetit ćete i uskoro zapaziti da su vas te loše misli napustile. Tim gledanjem ste već postigli vezu s Bogom."33

Bruno Groening je bio svjestan toga da većina ljudi iz navike misli negativno, a da pritom nisu svjesni kako si time štete. Nemaju samo misli straha, mržnje, zavisti, ljubomore, bijesa i dr. razarajući utjecaj na čovjekovu prirodu, a koje je stoga nazvao "zlim mislima". Bruno Groening je i sve druge misli koje čovjeku oduzimaju radost, mir i dobro ubrojio u "zle", negativne misli. Razgrađujuće i razarajuće na čovjekovu narav djeluje i prikradajući otrov brižnih i tužnih misli, sumnje u sebe, nezadovoljstva, ali i misli taštine i samoljublja te svaka misao na nešto loše, bilo da se dogodilo u vlastitom ili životu nekog drugog. Kao obavezu svakog pojedinog čovjeka, koji u korijenima želi savladati bolest i nevolju, Bruno Groening je vidio u tome da se od sebe odbace sve te misli tako što će se svjesno okrenuti onome što je dobro, tj. dobrim mislima.

Tako upravo navika velikog broja ljudi, da stalno misle na svoju bolest, postaje preprekom za postizanje iscjeljenja.

Bruno Groening je to opisao jednim jednostavnim primjerom:

"Uzmite jednu zdjelu koja je ispunjena svejedno čime, recimo voćem koje tu stoji, tj. stajalo je danima i nitko se za njega nije brinuo i nitko nije znao što s njime napraviti i pokvarilo se. Više ne možete jesti to voće. I sada dolazi netko tko vam želi dati novo, zdravo voće. Bila bi velika glupost kada bi se to dobro, novo, zdravo voće stavilo na staro jer bi to dobro prešlo u isto stanje u kakvom je već to loše. Ako želite imati to zdravo voće, morate ipak najprije istresti na stranu ono loše, nezdravo, koje se više ne može jesti. Ali ne samo voće. Treba očistiti i tu zdjelu kao takvu da bi se tada moglo primiti ono zdravo. Usporedite to, tu zdjelu, s vašim tijelom a voće s vašim bolesnim organima, ono zdravo jest ono čemu se nadate. Ali to je nemoguće, ukoliko ne možete odbaciti ono loše, u ovom slučaju to znači ako se bavite vašom bolešću."34

Svaka negativna misao, svaka misao na bolest suprotstavlja se protoku iscjeljujućih snaga u čovjeku. Misli na zlo ovijaju ga kao "magla" tako da se svijetle, izgrađujuće i pročišćavajuće božanske snage ne mogu ulijevati u njega.

17

On se prvo iznutra mora "isprazniti" od tih negativnih predodžbi, misaono se od njih odvojiti, ukoliko želi u sebe primati ono što je dobro. Tada se čišćenje tijela od tih negativnih energija događa.

Ali puno ljudi skoro neprekidno misle na svoju bolest i takve misli još smatraju normalnim. Stalno kruže misli oko svake riječi koju je liječnik rekao, svaku promjenu se promatra s velikom brigom i tumači kao predznakom pogoršanja. Misli na bolest ispunjavaju te ljude takvom silinom da je rijetko moguća druga tema za razgovor. Ne sluteći povezuju se stalno putem svojih misli s onim što osjećaju kao zlo i čega se zapravo žele riješiti i neprekidno utiskuju u svoje nesvjesno sliku bolesti i njezinog pogoršanja. Stalno se blokira svako djelovanje stvaralačkih snaga za iscjeljivanje. Ti ljudi nesvjesno i neumorno rade na tome da omoguće tom zastrašujućem zlu da djeluje. Često se u nastavku, a unatoč svim terapijama, bolest pogoršava. Ali samo malo njih prepozna uzrok u sebi samima. Ostaje nerazumljivo da čak i mnogim liječnicima zbog jednostranog na tijelo orijentiranog mišljenja te veze ostaju nejasne. Tako se čovjeka oslobađa odgovornosti spram njegovih misli uz sve poznate posljedice.

Dijelovi znanosti su se primile ipak te važne tematike. Prema psihosomatici prije nekoliko godina razvio se novi pravac u medicini: psiho-neuro-imunologija. U toj specijalnoj oblasti ispituje se utjecaj čovjekovih misli i osjećaja na njegov imunološki sustav. Potvrđeno je da negativne misli i emocije djeluju štetno na imunološki sustav.

A ipak to znanje ne predstavlja ništa novo. Već je Paracelsus (1494-1541.), najveći liječnik s početka novog vijeka, govorio o "unutarnjem liječniku" u čovjeku koji kao "unutarnji iscjelitelj" stoji pri ruci cjelokupnom organizmu i pomaže kao primatelj i ponovni stvaratelj zdravlja. Može se pripisati nesvjesnom dijelu čovjeka, a putem misli se vrlo lako može utjecati na njegovo djelovanje. Negativne misli djeluju ometajuće dok pozitivne misli jačaju njegove sređujuće i izgrađujuće snage.

Diana Craig, poznata engleska duhovna iscjeliteljica, koja je surađivala s najpoznatijim duhovnim iscjeliteljom Engleske, Harryem Edwardsom, stalno je ukazivala svojim pacijentima na moć njihovih misli, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Uvjerena je u to da je svatko uglavnom sam kriv za svoju bolest, dovodeći se negativnim mislima u disharmoniju i neravnotežu. Da bi se iscijelio, pojedinac se mora potruditi da "promijeni misaonu šablonu i da promijeni negativne misli u pozitivne".35

Francuski apotekar Emil Cou (1857-1926) uvidio je da izjavama poput: "To je izuzetan lijek time će se kod Vas sve opet brzo poboljšati liječnik ništa bolje nije mogao prepisati i dr." dati lijekovi su odmah imala bolje djelovanje. On je iz tih

18

spoznaja razvio metodu svjesne autosugestije. Pretpostavio je da u čovjeku postoje izgrađujuće i oblikujuće snage koje je nazvao "našim najvjernijim i najboljim slugama". Drugi, koji su došli do sličnih spoznaja, govorili su o "tajanstvenim pomagačima u nama" ili o "unutarnjem liječniku" koji u svojoj djelatnosti bitno ovisi o vrsti naših misli.

Cou je jasno ukazao na opasnost negativnih misli koje paraliziraju djelovanje tih unutarnjih snaga. Ljudima je dao takozvane pozitivne autosugestije, rečenice koje bi si uvijek trebali reći a također i što jasnije predočiti u svom djelovanju. Najpoznatija formula glasi:

"Svakim danom sam sve bolje i bolje."36

Cou je konačno govorio o zakonu ostvarenja misli: "Svaka misao koja nas ispunjava, trudi se svom silom da se ostvari ukoliko je to moguće u okviru prirodnih zakonitosti."37

Austrijski liječnik dr. med. Erich Rauch, zaposlen u državnoj službi, preuzeo je Couovu metodu i napisao o tome u svojoj knjizi "Autosugestija i iscjeljivanje" slijedeće:

"Mi uopće nemamo pojma kakve ogromne snage spavaju u svakom čovjeku! Snage koje mogu utjecati na velike stvari ako ih čovjek probudi nesalomljivom vjerom u sebe i svoje snage i usmjeri na prave staze! Stoga se već i samim dubokim, čvrsto vjerovanim mislima pripisuje sudbonosna uloga. Uloga koja je puno važnija od svega što si (obično krivo) mislimo da svjesno želimo i hoćemo."38

Dr. Rauch izričito upozorava na to da se ne priča s drugim ljudim o bolestima, a u negativnom mišljenju i govoru vidi "smrtni grijeh prema unutarnjem liječniku":

"Negativne izjave samo pojačavaju snagu negativnog nad nama i otežavaju nam oslobađanje od zaokupljenosti bolju i patnjom."39

Dr. Rauch nadalje poše:

"Čak i razvoj najtežih oboljenja poput raka može sasvim u bitnome ovisiti o (misaonom) utjecaju bolesnog na sebe sama. To vrijedi kako za akutne tako i za kronične bolesti. Čak i za zarazne bolesti, što je nedavno ponovno podvukao prominentni znanstvenik, prof. V. E. Frankl, u svom svečanom predavanju u društvu liječnika u Beču:

19

`Imunološko stanje (obrambeno stanje) čovjeka određuje se u bitnome njegovim afektivnim stanjem`!

Sve patnje izazvane nesrećom, ozljedama i prelomima kostiju, koje su, kako se to samo čini, vrlo daleko od svega duševnog, ovise u procesu ozdravljenja znatno od unutarnjeg stava, a samim time i od misaonog utjecaja ozlijeđenoga na sama sebe, o čemu je pisao i poznati klinički liječnik prof. A. Jores".40

Američki liječnik dr. Simonton uključio je također u svoj liječnički rad i snagu misli. Njegova iskustva su dovela do razvoja metode koja podsjeća na tisućljetni način iscjeljivanja koji su preporučivali medicinari i šamani, iako dr. Simonton nije poznavao to drevno znanje.

Za njegov rad je bitna tehnika vizualizacije (ili također nazivane imaginacija, t.j. slikovita predodžba jednog određenog željenog stanja, putem svjesnog usmjeravanja misli u tom pravcu, npr. zdravlja).

On uči svoje pacijente da si uz konvecionalnu terapiju protiv raka stalno slikovito zamišljaju svoje zdravlje i pobjedu nad rakom. Od 1974. do 1981. izradio je veliku studiju s revolucionarnim rezultatima. Mogao je dokazati da pacijenti, koji su se podvrgli njegovoj terapiji, u prosjeku dvostruko dulje žive od oboljelih od raka koji su se liječili uobičajenim terapijama u najboljim medicinskim centrima-u oba slučaja su uzete usporedive bolesničke norme.41

Također se govori da je svojom terapijom mogao spasiti, a dijelom i izliječiti određeni broj oboljelih od raka koji su na drugim mjestima bili već sasvim otpisani.42

Simonton je također otkrio da prije svega razarajuće emocije poput potisnutog bijesa, straha i beznadežnosti stvaraju u tijelu čovjeka uvjete da se može razviti bolest raka.

Stoga on svoj prvi cilj liječenja vidi u tome da svoje pacijente dovede do preobrata u razmišljanju. On poučava svoje pacijente da su najvažniji faktori kod suzbijanja raka oni sami i njihova vjera u sebe.

U jednom intervjuu se izjasnio o svom radu slijedeće:

"Moj cijeli rad rezultira iz duboke spiritualne promjene, koja se dogodila sa mnom. Odrastao sam u uvjerenju da sam po prirodi loš. Kada sam počeo otkrivati taj rad, došla mi je za vrijeme jedne meditacije informacija da je ne samo pogrešan stav da sam ja po prirodi loš, već i da uopće nitko nije po prirodi loš; da je svatko po prirodi dobar i načinjen od iste božanske supstance. To je

20

bilo duboko iskustvo za mene. Dogodilo se 1971. kratko prije nego sam tretirao svog prvog pacijenta na novi način i neposrdno prije nego sam shvatio da mijenjamo kemiju našeg tijela kada mijenjamo naše ponašanje (..). Otada meditiram redovito."43

Činjenica o snazi duha putem misli može se naći već prije tisućljeća u učenjima mudraca svih naroda. Bilo da se radilo o znalcima iz stare Indije ili Kine ili nekih drugih naroda, svi su spoznali da je u savladavanju i upravljanju mislima na stranu dobra ključ za unutarnju snagu, zdravlje i duhovni razvoj. Tako je i Buddha rekao:

"Vladati mislima znači vladati tijelom, životom, sudbinom."

Samo je naše vrijeme u tijeku znanstvenih otkrića i novih tehnika zaboravilo snagu koja se nalazi u čovjeku. Ali zakoni ne gube svoje djelovanje time što ih se ne poznaje. Posljedice koje rezultiraju iz nepoštivanja zakona duha, očituju se alarmirajućom jasnoćom.

S druge strane se sve više ljudi-pritisnuti nevoljom i unutarnjom prazninom-okreće prema sebi i prepoznaje sudbonosnu snagu svoga duha kako u dobromu tako i u lošemu. Snaga misli širi se u brojnim knjigama, jednim dijelom i u milijunskoj tiraži autora kao što su R. W. Trine, Sheldon Leavitt, Dale Carnegie, Joseph Murphy, Norman Vincent Peale, a na njemačkom govornom području između ostalih posebno treba spomenuti K. O. Schmidta. Prastari zakon o školovanju misli prihvaća se od mnogih sa zahvalnošću kao pozitivno razmišljanje.

Pričanje o bolestima – velika opasnost za iscjeljenje

Ono što vrijedi za misli, još više vrijedi za izgovorenu riječ. U jednom predavanju Bruno Groening se osvrnuo i na to:

"Dragi prijatelji, ne vjerujem da ste danas došli ovamo da biste nabrojali sve vaše brige i nevolje. Vi biste se jadali, preko vaših usta bi izašle poražavajuće riječi kako biste kod vašeg bližnjeg, po mogućnosti kod svih vaših bližnjih, pobudili veliko sažaljenje, budući da znam da ste navikli pričati samo o tome što vas je do sada mučilo, što ste osjetili na svom tijelu kao veliko zlo, što vidite, što čujete, što možete namirisati, kakav okus imate, što osjećate. Mnogo toga vam je postalo teretom, ali nikada niste osvijestili da ste ponajprije vi sami krivi za to što je vas, tj. vaše tijelo zahvatilo to zlo."44

Kako često samo ljudi nisu prepoznali snagu izgovorene riječi! Jer ako tako veliku snagu ima u sebi svaka misao, kako tek onda snažno može djelovati

21

izgovorena riječ!

Već je i Salomon znao za to. U prvoj zbirci Salomonovih izreka može se pročitati o snazi riječi slijedeće:

"Tko kontrolira svoja usta, sačuvat će svoj život; tko otvara usta, njega će pogoditi nevolja."45

"Smrt i život stoje u vlasti jezika; tko ga s ljubavlju koristi, uživat će njegove plodove."46

"Tko kontrolira svoja usta i svoj jezik, taj će sačuvati svoj život od nevolje."47

Indijski jogi Paramahansa Yogananda opisuje u svojoj autobiografiji jedan upečatljiv doživljaj iz svog djetinjstva o snazi riječi:

"Jedna druga uspomena iz djetinjstva je isto tako značajna i uočljiva, čak i u doslovnom smislu, jer i danas nosim ožiljak iz tog vremena. Moja starija sestra Uma i ja sjedili smo jednog jutra ispod cedrovog drveta u našem vrtu u Gorakhpuru. (…) Uma se žalila na potkožni čir na nozi i donijela je kutijicu s mašću. I ja sam si također namazao malo na ruku.

‘Zašto si stavljaš lijek na zdravu ruku?’‘Jer mi se čini da bih i ja mogao sutra dobiti čir. Isprobat ću tvoju mast na mjestu gdje će se pojaviti moj čir.’‘Ti mali prevarantu!’‘Uma nemoj me zvati prevarantom, već pričekaj najprije do sutra!’, rekao sam sasvim ljutito. Ali moja se sestra nije dala time uvjeriti i korila me još tri puta na isti način. Tada sam joj odgovorio polako i s najvećom odlučnošću:‘Snagom svoje volje ti objašnjavam da ću sutra točno na ovom mjestu imati prilično veliki čir. A tvoj čir biti će duplo veći!’

Slijedećeg jutra imao sam uistinu debeli čir na označenom mjestu, a Umin čir se udvostručio. Moja sestra je vrišteći odjurila do moje majke: ‘Murkunda (dječačko ime Yoganande) je postao čarobnjak!’ Majka me je ozbiljno upozorila da nikada više ne koristim snagu riječi kako bih drugima nanio štetu. Njen sam savjet vrlo jako doživio i prihvatio i uvijek ga se otada pridržavao.

Moj čir se morao kirurški ukloniti tako da je ostavio za sobom vidljiv ožiljak. Tako na svojoj desnoj ruci nosim stalni znak upozorenja koji me podsjeća na djelotvornu snagu ljudske riječi.

Te jednostavne i naizgled bezazlene rečenice koje sam s dubokom

22

koncentracijom uputio mojoj sestri, posjedovale su naime tako puno skrivene snage da su djelovale kao metak i nanijele stvarnu štetu. Kasnije sam spoznao da se ta eksplozivna snaga titraja riječi može mudro usmjeriti kako bi se spriječile sve moguće prepreke, a što ne bi izazvalo niti ožiljke niti prijekore."48

Ali za većinu ljudi je postalo navikom da naprosto ispričaju tako sve što im padne na pamet ne obazirući se na riječi. Budući da se puno njih u pravilu misaono vezuje za bolesti i patnje, tako oni skoro svakom od svojih bližnjih ispričaju cjelokupnu povijest svoje bolesti ili tegobe ili neprekidno pričaju o svim brigama i nevoljama koje pritišću njihovu dušu.

Dr. med. Rauch u svojoj knjizi "Autosugestija i iscjeljivanje" o tome piše slijedeće:

"Nepovoljno djeluje također svo ‘tvarno’ pričanje o bolestima, operacijama, liječenjima ili o omiljenoj temi: povijest vlastite bolesti. Na Dalekom istoku se s pravom smatralo najgorom netaktičnošću pred drugima izgovoriti bilo kakvu riječ o svojim nevoljama. Kod nas je naprotiv upravo potresno s kakvom upornošću i nerijetko nametljivošću mnogi ljudi pričaju u javnosti o svojim nevoljama. Mnogi su uz to zaraženi ovisnošću da se neprekidno bave svojom bijedom, da je analiziraju i prepričavaju drugima."49

Čovjek bi trebao biti svjestan toga da pričajući o bolestima odn. brigama, na isti način kao i misleći na njih, te iste duhovno privlači, tj. s njima se povezuje u svijesti. Čovjek koji se vjerom i povjerenjem oslobodio svih briga i nevolja kako bi postigao iscjeljenje, svakom negativnom riječju se ponovno stavlja u lance koje je prije toga misaono odbacio od sebe i bolest se tako ne može povući.

Bruno Groening je stoga naglasio u jednom predavanju:

"Tko se bavi bolešću, drži ju čvrsto i zatvara put božanskoj snazi."50

Ako si još jednom prizovemo u sjećanje da je svaka negativna misao djelotvorna snaga koja se suprotstavlja pritjecanju iscjeljujuće snage, na zapanjujući način će postati jasno s kakvim negativnim energijama je okružen čovjek koji sve to loše u svom životu stalno pretače u riječi. Oni stalno rade na tome da povećaju svoju vlastitu patnju i patnju drugih. Redovito se vezuju putem misli i riječi za svoju patnju i poklanjaju joj svu moguću pažnju. Kao pod prisilom mnogi povijest svoje bolesti stavljaju stalno i uvijek u središte pažnje.

Drugi se u mislima stalno povezuju s nemilim događajima iz svoje prošlosti i stalno prizivaju u svojim riječima svu tu nevolju i patnju. Kao zarobljeni magičnom čarolijom mnogi ljudi ostaju u svojim riječima vezani za negativno.

23

Žalopojka, jadanje i gorčina zbog svega toga lošeg što su čuli, vidjeli i doživjeli provlače se kao roza nit kroz sve njihove razgovore.

Bruno Groening je znao da ti razgovori imaju sasvim neiscjeljivu snagu za tijelo i dušu. Spoznao je da se svaka negativna izjava vraća čovjeku, obečašćuje ga i slabi. Znao je da se kroz sve te riječi osnažuje negativna snaga za čovjeka i da ga sve više stavlja u okove nevolje i bijede.

Stoga je upozoravao:

"Mislite samo dobro, govorite samo dobro, činite samo dobro!"51

"Razmislite o svakoj riječi i svakoj rečenici koju izgovorite i o svakoj misli koju pomislite, da li je dostojna da je pomislite. Razmislite sasvim dobro da li ste pravilno postupili! Pozovite se svakodnevno na red, tj. na Boga! Ukorite sami sebe!"52

"Čovjek koji poznaje snagu riječi, pazi na svoj govor."53

Ali puno ljudi je preslabo da npr. glede negativnog događaja sve svoje negativne misli i riječi odmah preokrene na dobro. U tim trenucima čovjek ne bi trebao ostati sam. U času bi ga iznutra napala sila negativnih misli i bio bi prisiljen da nepromišljeno putem riječi iznese svoje brige drugima koji će uz sažaljenje i loše misli ubrzati njegovo duševno propadanje. Bruno Groening je u svojim predavanjima ukazivao na to da se čovjek u takvoj situaciji može obratiti svom bližnjem, koji je jak u vjeri, i da bi mu trebao samo jedan put otvoriti svoje srce kako bi se cijeli taj teret kroz pričanje izvukao iz duše. Dok sve ponovno ne dođe u red, njegov bližnji i dalje može ostati uz njega sa savjetima i djelima, a prije svega snagom svoje vjere. Tako će čovjeku koji je iskusio nešto negativno biti lakše održati misaonu vezu s dobrim.

Ali jednom kada otvori svoje srce, trebao bi se držati podalje od toga da nastavi njegovati tu brigu u mislima i riječima ukoliko očekuje višu pomoć.

U načelu bi svakom čovjeku trebalo savjetovati da se čuva od pričanja o nečemu što ne želi da se ostvari. Gore spomenuti doživljaj iz djetinjstva indijskog Yogija Paramahanse Yoganande trebao bi poslužiti kao upečatljivo upozorenje.

Suosjećanje umjesto sažaljenja

Bitan motiv za pričanje drugima o osobnoj patnji ili bolesti jest probuditi kod većine ljudi sažaljenje.

24

Bruno Groening je na to rekao slijedeće:

"Tu mogu navesti dovoljno dokaza da, ako okolina oboljele osobe nije bila besprijekorna ili ako je tom istom već ušlo u krv i meso da ga se sažaljeva, da mu se tada ne može niti pomoći, odn. da ga se ne može dovesti na pravi, zdravi put. Dakle iz tog razloga ne postavljajmo pitanje što mogu izliječiti, već koga mogu izliječiti. A ja ću pomoći takvom čovjeku da se izliječi tako što ću mu pokazati pravi put, kakav samo može biti božanski put."54

Bruno Groening je razlikovao između sažaljenja i suosjećanja.

Kao što već sama riječ kaže, sažaljenje (Mitleid) znači da čovjek zajedno s drugim pati (mit-s; leiden-patiti, op. pr.). Čovjek prima u sebe obeshrabrujuće riječi drugoga, u mislima se bavi njegovom patnjom i uskoro se i sam isto tako osjeća potištenim i tužnim. Čovjek je u sebe primio ono negativno od svog sugovornika i time dozvolio da razarajuća snaga može djelovati u njegovoj duši. Tada čovjek ne može dati više ništa dobroga. Riječi utjehe koje se izgovaraju postale su prazne i slabe. Čovjek sam ne može vjerovati u ono što drugomu govori.

Bruno Groening je u svojim predavanjima uvijek ukazivao na te veze. Svoje slušače je upozoravao da ne sažaljevaju ukoliko žele drugomu pomoći. Jer čovjek može drugom čovjeku dati samo ono što je sam u sebe primio. Čovjek ne može svom bližnjem ulijevati hrabrost i tješiti ga ako je otvorio svoje srce jadajućim i obeshrabrujućim riječima.

Bruno Groening je savjetovao svojim slušačima da suosjećaju s bližnjim umjesto da ga sažaljevaju.

Razliku između sažaljenja i suosjećanja najbolje se može vidjeti na primjeru jedne majke kojoj se obraća dijete koje se udarilo. Dijete najprije otvori svoje srce i kaže što ga boli. Ali tada će majka s puno ljubavi odvratiti njegove misli od boli i reći mu par dobrih riječi, ispričati nešto lijepo, a suosjećajući možda i uzeti dijete u naručje.

Majka će reći svom djetetu:

"To će već prestati, vjeruj, gle, sjećaš li se još što smo jučer lijepoga radili…"

Dijete će otvoriti svoje srce riječima majke i primiti ih u sebe. Njegove misli su sada odvraćene od zla i usmjerene na dobro, odn. lijepo. Tako se ono iznutra povezalo s dobrim, a izgrađujuća, oživljavajuća snaga dobrih misli uskoro će se zapaziti. Majka ne gubi svoju snagu jer se ne zadržava na patnji, a svojim

25

riječima povezuje duh djeteta s izgrađujućim snagama.

Taj primjer pojašnjava razliku između sažaljenja i suosjećanja. Tko želi pomoći sebi i drugomu, trebao bi svoje misli i riječi, kao i one od drugih usmjeriti na dobro i nikada ne ostati prikovan za patnju i bolest. Ne imati sažaljenje ne znači dakle da čovjek stoji ravnodušno kraj bližnjega u nevolji, već da prikupi toliko ljubavi i suosjećanja i pozabavi se njime, te ojača njegovu životnu hrabrost i povjerenje. Drugim riječima da mu pomogne da se ponovno poveže s dobrom, tj. s Bogom.

"Dalje od blebetanja i tračanja!"

"Misli su slobodne", kaže se u jednoj poznatoj njemačkoj narodnoj pjesmi. One su stvarno slobodne, ali ta činjenica ne oslobađa čovjeka od njegove osobne odgovornosti. Čovjek se jako vara vjerujući da može nepromišljeno misliti loše o nekom drugom čovjeku ukoliko te misli nisu izrečene. Znanstvenim istraživanjima se u više navrata pokazalo da se misli mogu slati od čovjeka do čovjeka i da se kod primatelja čak mogu izazvati posljedice koje se mogu tjelesno osjetiti (vidi pogl. 4). Svaka misao je duhovna snaga i čim je pomišljena počinje djelovati prema svom sadržaju istim intenzitetom snage kojim je pomišljena. Tako neka negativna misao o drugom čovjeku nema samo posljedice za vlastito stanje, već će sa sigurnošću dospjeti do onog za koga je i pomišljena. On će tu misao zapaziti u sebi ili će se odjednom, naizgled bez razloga, osjetiti slabim.

R.W. Trine u svojoj knjizi "U harmoniji s beskrajnim" piše o tome slijedeće:

"Ne samo da na sebe privučemo upravo stvari kojih se bojimo. Čak doprinosimo da se i kod drugih pojave stvari koje mislimo da im se mogu dogoditi. I to se događa sasvim sukladno snazi naših misli i stupnju naše prijemčivosti, a ovisno koliko smo fino ugođeni, a time i lako podložni utjecaju misli. Također ni činjenica, da te misli ostaju nesvjesne u nama ili onima za koje se bojimo, ništa ne mijenja. (…) Poznajem niz slučajeva gdje se tako osoba stalno bojala za dijete, da se upravo to čega se bojala navuklo na dijete, što se vjerojatno bez tog straha ne bi bilo niti dogodilo. Vrlo često uopće niti ne postoji valjani razlog za taj strah. Ali ako bi i postojao, puno je mudrije prihvatiti upravo suprotan stav duha. Time se oslabljuju snage koje su na djelu. Ali dijete tada moramo okružiti mudrim i snažnim mislima koje ga čine sposobnim da se susretne sa zlom, suprostavi mu se, te tako zagospodari njime.

Upravo mi je prije nekoliko dana jedan prijatelj ispričao o iskustvu koje je on imao na sličan način u svom vlastitom životu. On se trebao odviknuti određene navike: Ako bi se to dogodilo, on bi se smio oženiti svojom zaručnicom. U to

26

vrijeme, dok je on vodio tešku bitku, njegova su majka i zaručnica mislile uz neprekidan strah na njega, tako da je taj krajnje senzitivan čovjek stalno osjećao sputavajući i oslabljujući utjecaj njihovih obeshrabrenih misli. Uvijek je sasvim točno znao reći kako su one osjećale za njega, jer su njihov strah, njihovo ispitivanje i njihovo nepovjerenje stalno utjecali na njega i slabili ga. Posljedica je bila da mu je sve više nestajao osjećaj vlastite snage i da je sve više bio obeshrabren. Umjesto da mu ulijevaju hrabrost i snagu, sve više su mu osvještavale njegovu vlastitu slabost i besplodnost njegove borbe.

Dva čovjeka, koji su ga nježno voljeli i koji bi sve i svašta učinili kako bi mu pomogli da pobijedi, nisu znali ništa o mirnoj, finoj, stalno djelujućoj i sveznačajnoj snazi misli. I umjesto da jačaju one su oduzimale njegovu hrabrost i njegovu snagu i pomagale su da njegova unutarnja slabost bude oslabljena i izvana. Time je borba postala trostruko teža za njega."55

Na tom primjeru se može vidjeti kako negativno mogu djelovati pogrešno shvaćene brige, nesvjesno i bez da je to pošiljalac htio. Skoro jednako snažno djeluju misli s kojima se čovjek uzdiže iznad drugih jer misli da je u pravu. To se uglavnom događa iz ljutnje, bijesa ili zavisti. Nesvjesno čovjek isto tako postaje kriv za ono što na drugoj osobo osuđuje. Na isti način dobre misli o drugom čovjeku izazivaju blagotvoran utjecaj koji je od pomoći.

Tako čovjek djeluje na drugoga ili u pozitivnom ili negativnom smijeru, ovisno o tomu da li o njemu misli dobro ili loše.

Negativan ili pozitivan utjecaj na bližnjega može se još višestruko pojačati ako se ono što je mišljeno o drugomu izrazi riječima i na taj način širi. To često dovodi do toga da više ljudi na isti način misli o nekoj drugoj osobi što se po zakonitosti odražava kako na njihov vlastiti život i zdravlje tako i na život i zdravlje dotičnog.

Iz tog gledišta se jasno može vidjeti nezdravo djelovanje "blebetanja i ogovaranja". Bruno Groening je znao za naviku puno njegovih suvremenika koji su tračili svoje vrijeme i snagu lošim pričama o drugima poput nekih rado čitanih novina i časopisa.

On je iz tog razloga u jednom svom predavanju upozorio slijedećim riječima:

"Kako čovjek rasipa svoje vrijeme pričajući o svojim susjedima, rođacima, poznanicima, kako ovaj ili onaj živi. Dragi prijatelju kažem pitaj sebe samoga kako živiš! Brini se prvo za svoj život! Pobrini se najprije za to da stvarno ponovno dođeš u božje vodstvo! Ako želiš pričati o njemu, ako ga želiš osuđivati, to je već loše. (..) Ukratko, prijatelji dalje od blebetanja i

27

ogovaranja!"56

Uz to se još može primijetiti da sve ono što čovjek drugomu čini u mislima, riječima i djelima, to mu se i vraća. Čovjek koji zrači dobrotom, uz kojeg se čovjek osjeća prihvaćenim i shvaćenim, taj će u drugomu probuditi opet dobre misli koje će djelovati natrag na njega i omogućiti da se u njemu razvija snaga za dobro. Na isti će način čovjek, koji za svoje bližnje ima samo negativne misli, riječi i djela, u njima to isto i probuditi, što će se onda i na njega odraziti. Tako će se sve ono dobro ili loše što neki čovjek pomisli, kaže ili učini drugomu, s istom sigurnošću vratiti prije ili kasnije njemu samome.

Na isti način se Bruno Groening obratio u jednom predavanju:

"Ono što čovjek posije, to će i požnjeti. To znači, da sve što čovjek odašilja riječima ili djelom, to će mu se i vratiti. On će primati to što daje."57

Svatko bi se jednom morao sam zapitati kako olako prima misli i bez razmišljanja ih pretvara u riječi i djela.

U svezi s time slijedi još jedan citat Brune Groeninga:

"Kakvi ste uopće u životu? Što ste napravili? Što ste rekli? Kakve ste misli primili? Niste li pokazali najveće zanimanje da slušate o lošem, tj. o onom što je bilo za vas senzacija kako biste uopće imali materijala za razgovor, kako ne biste sasvim zaspali i potpuno se opustili, mada je bilo još mnogo toga zanimljivoga. Bilo je puno toga lošeg za čuti, također za pročitati, a i za vidjeti. Ali tako je postupao i postupat će jedan veći dio čovječanstva jer je naprosto na to navikao."58

Tužna je pojava našeg vremena da skoro cjelokupni tisak, radio i televizija podržavaju te tipove ponašanja kod ljudi. Pažljivi promatrač će unatoč sve većim mogućnostima pri izboru programa samo rijetko naići na filmove koji gledateljima žele prenijeti nešto dobro i izgrađujuće. Ali za razvoj svake ličnosti neophodno je usmjeravanje misli na dobro. Kamen temeljac za taj razvoj jest dobar uzor. On je danas postao vrlo rijedak. Također većini ljudi nedostaje pojašnjenje o snazi misli. Na taj način su izloženi svojim navikama i prenose ih, a da to i ne žele, svojim lošim primjerom na svoju djecu koja u nasrtaju negativnih slika i predodžbi bivaju lišena svake duhovno duševne stabilnosti.

Disciplina misli kao vrata za božansko svjetlo

Mnogi ljudi u pozitivnom mišljenju ne vide ništa drugo osim tehnike da se proizvoljno svjesnim "utiskivanjem" određenih misaonih sadržaja duhovno

28

"reprogramiraju". To se već na različite načine nudi u školama za menadžere kao koncept za uspješno postizanje privrednih ciljeva. Zasigurno u mišljenju leži jedan od najjačih zakona duha, a on je jako ispunjen blagoslovom ako se čovjek ponovno prisjeti zaboravljene snage misli. Ali svjesno vođenje misli prema dobromu jest znatno više od tehnike za primjereno reprogramiranje duha.

Bruno Groening je bio uvjerenja da sve dobre misli i osjećaji dolaze od Boga. Čovjek, koji u sebe primi dobru misao ispunjenu vjerom, spaja se tim mislima s izvorom svega dobrog. Te veze su postale jasne također već pri promatranju primanja iscjeljujuće struje. Dobre misli otvaraju u neku ruku vrata čovjekovog srca za iscjeljujuću snagu Boga. Na taj način također postaje jasno iz kog razloga može poteći takva snaga od dobre, pozitivne riječi ili dobre misli. Dokle god čovjek može u sebi čvrsto zadržati dobru misao u vjeri, dotle će se održati oživljavajuća veza. Ali ako on ponovno povjeruje nasrćućim mislima sumnje, njegova duša se zatvara, a time i vrata za svjetlost Boga u njegovom srcu. Tako je misaono usmjeravanje prema dobrome, tj. prema Bogu najvažniji uvjet svakog iscjeljenja i duhovnog razvoja.

Bruno Groening je o tome rekao u jednom predavanju slijedeće:

"Vi morate to slijediti, morate slijediti dobro, moramo ići za dobrim koje svi trebamo slijediti i čiji smo dio. To moramo činiti! To je svaki čovjek sam sebi dužan. Ako on ne čini tako, onda vrijedi poslovica: Tko ne sluša savjete, ne može mu se ni pomoći."59

"Bog nam daje sve najbolje, samo moramo sve ono što je Njegovo, što nam šalje, primiti u sebe. Dakle – učinite to!"60

Time je do samog čovjeka da napravi prvi korak na putu prema Bogu, prema dobromu, tako što će svoju volju, a tako i svoje misli, usmjeriti na dobro, a time stvoriti duhovne uvjete za iscjeljujuću i oživljavajuću vezu s izvorom svega dobrog.

Mislim da sam dovoljno pojasnio kakav nečuven značaj ima discipliniranje misli za tjelesno, duševno i duhovno dobro čovjeka. Ostaje nerazumljivo da niti državna a osobito ni crkvena strana ne pridaju gotovo nikakav značaj toj osnovnoj pretpostavci za ćudoredno-moralno i duhovno sazrijevanje čovjeka. Time se propušta velika šansa da se čovjeku već ranije prenese znanje o povezanosti s božanskom iscjeljujućom snagom koju može osobno osjetiti.

S druge strane je isto tako tužno kada se u nekim ezoterijskim krugovima pozitivno mišljenje prikazuje kao mogućnost za čovjekovo samoizbavljenje. Čovjeka može izbaviti i iscijeliti samo Jedan, a to je sam Bog. Dobre misli

29

ispunjene vjerom jesu uvijek, a to se ne može dovoljno jasno naglasiti, samo vrata srca koja bi čovjek trebao otvoriti slobodnom voljom odvajajući se od negativnog, a kako bi omogućio bezgranično djelovanje Boga u sebi. Svako iscjeljenje i svaki duhovni razvoj, koji slijede taj unutarnji stav čovjeka, jest uvijek dar i milost Božja.

Slušati Boga umjesto čovjeka – Povratak osjećajima

Budući da misaoni život ima za čovjekovo cjelokupno biće značaj koji skoro da i nije za potcijeniti, tako je opravdano pitanje na koji način čovjek može razlikovati dobru od negativne misli. Predodžbe o dobrom i lošem su kroz stoljeća u svim ljudskim društvima doživjele velike promjene i stoga samo uvjetno mogu biti pravilo za razlikovanje. Uz to misli arogancije, nedostatka ljubavi ili zavisti teško se mogu prepoznati, a poneka misao sumnje izgleda za ljudski razum samo isuviše logična. Ukoliko čovjek pak prikloni nekoj misli svoju vjeru,odn. poveže li se s njom, tada je često teško raskinuti tu vezu. Mali otvor "otškrinutih vrata" kakav je čovjek načinio na svom srcu, ubrzo postaje veći. Slijede druge misli iste vrste, a često se tek onda, kada vjera u dobro, radost i mir uzmogne pred opterećujućim nemirom, duševnim pritiskom, može zapaziti koje je vrste bila ta misao kojoj je čovjek na početku dozvolio da u njega uđe. Ali kako čovjek može već unaprijed prepoznati prirodu neke misli i zatvoriti svoje srce prije nego što može nastati nezdravo duhovno povezivanje?

Bruno Grröning je u jednom predavanju rekao slijedeće:

"Ono što ne vidite, to osjećate. Zbog toga ste dobili više osjetila u svom tijelu, ali morate ih poznavati i koristiti."61

On je bio uvjerenja da su čovjeku data unutarnja osjetila kako bi prepoznao duhovnu oblast bitka. Dobra misao je, na isti način kao i loša, ispunjena određenom duhovnom snagom koja se, povezana sa snagom misli čovjeka, odražava u životu pomažući ili šteteći.

Na isti način kao što oko percipira svjetlost ili uho zvuk, isto tako čovjekovo osjetilo osjećaja može na karakterističan način osjetiti misao prema njezinom specifičnom duhovnom zračenju. To se može lako dočarati na jednom jednostavnom primjeru. Ako se čovjek osjećajno otvori mislima

"Ja to mogu, ja ću to uspjeti",

a potom dopusti da djeluju suprotne misli

30

"Ja to ne mogu, neću to uspjeti",

tako će onaj, tko u nekom smislu ima razvijeno osjetilo osjećaja, moći osjetiti jedno drugačije, može se reći oprečno zračenje. Prve misli prenose ugodan osjećaj, dok druge neugodan, što se kod nekih ljudi može osjetiti kao duševna bol.

To se može osjetiti i kod drugih misli, iako ne uvijek tako jasno. Ako se sada svaka misao bazira na duhovnom zračenju koje se može opaziti, onda to mora vrijediti na isti način i za riječi i djela, naprosto za sve oblike i pojave koje su materijalni izraz misli.

Tko već nije bio u sutuaciji da zbog iskustva lošeg osjećaja s velikom opreznošću pristupi laskavim, dragim riječima drugog čovjeka. Često je to osjećaj gdje se unatoč svim argumentima razuma iza smješkajuće fasade vidi loša namjera. Drugi pak mogu potvrditi da se pri toj pomisli može realizirati određena namjera, odn. osjetiti nelagoda, a neki ljudi zahvaljuju svoj život samo činjenici da su poslušali taj osjećaj.

Jedna mi je poznanica ispričala da je jednog jutra, kada je njezina majka htjela ići na posao, imala skroz loš osjećaj pri pomisli da bi se majka autom odvezla na posao. Kada je iz tog razloga zamolila svoju majku da taj dan ostavi auto, ova je poslušala savjet svoje kćerke i otišla vlakom. Uistinu se tog jutra dogodila teška nesreća na relaciji, kojom se uvijek vozila autom na posao, a otprilike u isto vrijeme i na istom mjestu gdje bi bila prošla.

Kurt Allgeier piše o sličnom doživljaju poznatog insbruškog liječnika i iscjelitelja dr. Leonharda Hochenegga slijedeće:

"Na dan nakon katastrofe u Černobilu (…) gospođa Hochenegg je svakako htjela ići s djecom na pješaćenje po Karwendelu. Ali njezin muž se sasvim odlučno opirao. ‘Ne, danas ne idemo!’ suprotstavljao se sasvim sigurno. ‘Nešto je opasno u zraku. Ne smijemo ići u brda, naprotiv moramo ostati kod kuće.’ Gospođa Hochenegg je poznavala svog muža i znala da ne bi imalo smisla nagovarati ga. Ali on je znao više. Dan poslije je saznala što je on znao ili što je predosjećao: radioaktivnost koja se otisnula od eksplodirane atomske centrale."62

Vjerojatno puno ljudi može izvijestiti o sličnim doživljajima. Čini se kao da je čovjeku putem njegovog osjećaja omogućen prilaz za neko saznanje koje nadilazi naučeno znanje i mogućnosti zapažanja izvanjskih osjetila. Osobito bi u suobraćanju s drugim ljudima čovjek trebao obratiti pažnju na osjećaj. Bruno Groening je stoga tražio da si iznutra postavimo pitanje:"Simpatičan ili

31

nesimpatičan?", pritom treba pokloniti pažnju vlastitom osjećaju, a u datom slučaju se i iznutra zatvoriti i uz odgovarajući oprez promatrati dalje. Osobito bi ljudi koji se nalaze na putu ka ozdravljenju, trebali obratiti pažnju na to s kim se okružuju i komu otvaraju svoje srce. Bruno Groening je bio uvjerenja da je čovjeku taj osjećaj-govorio je i o stvarnom ljudskom instinktu bio dan od Boga kako bi u mnoštvu utisaka iz života, u oprečnosti ljudskih mišljenja i učenja imao na raspolaganju pouzdanog savjetodavca, unutarnje vođenje prema dobrom i istinitom.

Jednom je rekao slijedeće:

"Čovjek je pušten da se posklizne i padne tako što je izgubio pravi ljudski instinkt, ne tek jučer ili danas, ne, prije generacija i generacija, i malo pomalo čovjek je otišao tako daleko gdje se sada nalazi. Ukratko, danas je čovjek došao tako daleko da više ne zna kako dalje."63

Prepoznati taj određeni osjećaj iz košmara misli i osjećaja svakodnevnog života i slijediti ga, u tome je Bruno Groening vidio neizostavni temelj za vraćanje čovjeka iscjeljenju i Bogu. Tko nauči u sebi razviti taj smisao za iskonsku jasnoću opažaja, dobiva pristup za instancu u sebi koja ga može osloboditi iz vezanosti za ljudska mišljenja. Jer u osjećaju čovjeka se pokazuje još puno više od osjetila, on čovjeku mogu pružiti neuobičajen uvid u pozadinu njegove životne situacije. Čovjek se može obratiti toj instanci u sebi i doživjeti da na svoja pitanja može osjetiti odgovor. Čini se da čovjek preko svog osjećaja ima vezu sa savjetodavcem i pomagačem koji nije od ovog svijeta. Često se čak može neposredno osjetiti upozorenje, uputa, a da se to nije tražilo. Bruno Groening je govorio o unutarnjem vodstvu, vodstvu Boga koje čovjek može zapaziti putem svog osjećaja. On je bio gledišta da svakom čovjeku stoji otvorena mogućnost, na isti način kao što može osjetiti božansku snagu na tijelu, da isto tako može osjetiti volju Božju u svim pitanjima života. Svaki čitatelj će prepoznati od kakavog velikog značaja je, ne samo za njegov život, već i za život cijelog društva, to vođenje čovjeka do takvog savršenog zapažanja. Koliko je samo patnje i nevolje nastalo zbog čovjekove nesposobnosti i nedostatka spremnosti da kod svojih odluka ponizno zamole Sveznajućeg za odgovor.

O tome je Bruno Groening rekao slijedeće:

"Ali on (čovjek) je ukratko rečeno izgubio svoj pravi ljudski instinkt; više ga se ne može voditi, ne može ga se usmjeravati na daljinu. Gospodin Bog je, budući da je čovjek isuviše na tome radio, izgubio vodstvo i rekao je: ‘Pa sada lutajte.’ Ja znam, da mi je dužnost da ljudima to dam i dovedem ih na put, da se odmah preokrenu i da opet prime taj pravi ljudski instinkt. (…) Ja se nisam dao deformirati. Kako su ljudi samo deformirani! Tako puno knjiga! Pa to ne može

32

sve ostati u čvrstom pamćenju. Jedni pišu jedno o nekoj temi, drugi pišu drugačije. Što je točno? Postoji zbunjenost. Mi ljudi možemo učiti od životinja, moramo naći put natrag, ne da postanemo životinje, već da bismo ponovno primili taj ljudski instinkt."64

Većina ljudi više nije u stanju razumjeti niti slijediti taj nježni dašak, to tiho unutarnje dodirivanje koje ih želi s ljubavlju voditi. Višestruko nedostaje snaga i vjera, često naprosto i volja da se ostane vjeran tom osjećaju, tj. sebi samome, a time i Bogu. Većinom su mišljenja drugih ili razum jači. Više se voli prividan mir od vjernosti prema vlastitom srcu.

R.W. Trine u svojoj knjizi "U harmoniji s beskrajnim" o tome piše slijedeće:

"Biti ono što jesi jest jedino što te je dostojno, jedino što ti može biti dovoljno. ‘Ali ne postoji li možda neka korisna politika tako da čovjek dopusti da ga njegova okolina ovlada?’ Jedina korisna politika za tebe jest na početku i na kraju uvijek da budeš ono što jesi.

‘Prije svega drugog budi vjeran sam sebi:Jer iz toga slijedi isto kao što dan slijedi noć,ne možeš biti pogrešan ni prema komu.’ (Hamlet)

Ako samo dozvolimo da nas Svevišnji vodi i ako našim životom vlada to načelo, tada nama neće ovladati niti strah od javnog mišljenja niti strah od negodovanja drugih, i smijemo biti sigurni da je Svevišnji na našoj strani. Ako bilo kako pokušamo ugoditi drugima (dati im za pravo), nećemo im nikada ugoditi: i što više to pokušavamo utoliko će nerazumniji postajati njihovi zahtjevi prema nama. Upravljanje tvojim životom je stvar koja se samo tiče tebe i Boga, i ukoliko dozvoliš da druga strana utječe na tebe i da te prisili u određeni smijer, tada si na lošem putu."65

Puno ljudi miješaju vjernost prema sebi samome s egoizmom bez ustručavanja. Priznanje pred ljudima i zadovoljavanje osobne taštine jest važnije od vijernosti prema zakonu srca.

Ali što više čovjek povezuje svoju svijest s egoističnim ciljevima, što više dozvoljava da ga određuju izvanjske želje, utoliko više gubi vezu sa samim sobom. Svemu i svakomu on poklanja pažnju. Moderna sredstva informiranja pružaju mu svakodnevno informacije iz cijelog svijeta, a samo vijesti, koje bi trebao moći osjetiti iz božanskog svjetla na vlastitom tijelu, ostaju nezapažene. Za poklanjanje pažnje sebi samome nema se vremena. Umjesto toga ljudi jure desetljećima za mrtvim ciljevima, a da se niti jednom ne upitaju iz srca da li njihovo djelovanje ima smisla. Mnoštvo misli koje puštaju da u njih ulaze

33

izaziva sličnu hrpu osjećaja. Neprimječeno idu ka sve većoj duhovnoj neslobodi. Tijelo često mora staviti granice tom samorazarajućem ponašanju. Tek bolovi i bolest uzrokuju da mnogi opet pronađu put do sebe samih.

Ali većina je samo žrtva općeg neznanja i odgoja koji je daleko od života. Uglavnom se od djetinjstva radi na formiranju razuma i zapažanja putem vanjskih osjetila. naše škole i univerziteti prebukiravaju čovjeka izvanjskim mrtvim znanjem, umjesto da ga vode do vodstva i znanja u sebi. Osobno osjećanje se osuđuje kao "pogrešna subjektivnost", a ljudi se moraju podrediti u svojoj vjeri "objektivnosti" tehničkih pomoćnih sredstava.

Razvoj koji je još osudio istraživač prirode i pjesnik Johann Wolfgang von Goethe u svojoj knjizi "Maksime i refleksije na teoriju znanosti":

"Čovjek sam po sebi, ukoliko se služi svojim zdravim osjetilima, jest največi i najtočniji fizikalni aparat koji može postojati. A isto tako je najveće zlo novije fizike da je u neku ruku eksperimente odijelila od čovjeka i želi prepoznati prirodu samo u onome što pokazuju umjetni instrumenti, odn. ono što ona može postići na taj način se hoće ograničiti i potvrditi."66

Taj razvoj je doveo do sve veće duhovne nesamostalnosti čovjeka. Budući da se izgubilo unutarnje osjetilo da se u svjetlu višeg saznanja razlikuje istinu od laži, dobro od lošeg, točno od netočnog, ljudi su postali u većoj mjeri podložni utjecaju i ovisni o mišljenju drugih. Odgovore koje više nisu mogli pronaći u sebi, tražili su sada kod drugih ljudi. Mnogi su dozvolili da ih opće prihvaćeni pogledi brzo gurnu u jedan pravac. Danas legitimacija za dobro i loše većinom ne izrasta više iz osobnih osjećaja, već iz ponašanja mase ili pojedinačnih grupa. A masa opet dopušta da njom lako manipuliraju društveni autoriteti i mediji.

To priprema najbolje tlo za širenje krivih učenja koja su dopadljiva razumu i vanjskim osjetilima, a koja pak vode do pogrešnih navika mišljenja i života koje stavljaju sve više zapreka ulijevanju životnih snaga. Posljedice tog sudbonosnog procesa mogu se uočiti u razaranju okoline i različitoj patnji na zemlji.

U jednom predavanju Bruno Groening je pričao o tome slijedeće:

"I vi ste dragi prijatelji bili dovedeni i dovođeni na krivi put. Nije vam se rekla istina (…). Ne trebate to vjerovati što vam kažem. (…) Dužnost koju imate: (…) da se uvjerite na sebi samima, tj. na svom tijelu. To je važno ako mu tada poklonite pažnju. Onda ćete doznati istinu, onda ćete vjerovati. Tada više nećete biti lakovjerni, veććete biti uvjereni. Uvjerite se! To je vaša dužnost. Ja sam uvjeren. Ili mislite da me možete uvjeriti? Ne! Ja ne slušam niti jednog čovjeka. Nisam više vjerovao niti svojim ovozemaljskim roditeljima kada su govorili da

34

trebam napraviti ovo ili ono. Ako su bili nepravedni, rekao bih:’Ne, to neću napraviti.’ Naravno da je bilo šamara! Nema veze, ali ja sam se uvijek opirao, a to činim i danas i činit ću uvijek. Nikada ne činim ono što ljudi žele (…). Jer ja uopće ne slušam ljude, samo slušam Boga! Ništa više. I do tu vas prijatelji želim dovesti, da i vi slušate Boga, da se odvojite od vaše lakovjernosti i da ne vjerujete svakom hokus-pokusu i da ne padate u iskušenja."67

Zatim je nastavio:

"Bog, naš otac, tako nam je puno toga dao od sebe. Imali smo sve u nama. Ja još uvijek imam. Nisam dozvolio da se udaljim od prirodnog i božanskog. Stoga ne slušam niti jednog čovjeka. Ali Bog je već to prenio svakom djetetu (…). Roditelji su ga odvojili od toga i preodgojili. Ne vjerujete li dragi prijatelji da to ne boli samog Boga što se čovjek udaljio od njegove volje koju je dao svakom živom biću! A Bog neće ni jedno od Svojih bića odvojiti od svoje volje. Ali roditelji su to učinili kako su i njihovi roditelji to njima učinili. Preuzeli su da slušaju čovjeka. To su dalje prenijeli na svoju djecu. A njihova djeca će to prenijeti na svoju djecu. I tako to ide s generacije na generaciju. Pa kada će tomu biti kraj? Kada će već prestati nevolja i bijeda? Kada će se smanjiti mnoštvo bolesti? Kada će to stati? Tako, dragi prijatelji, kako se čovjek naviknuo, tako isto mora odstupiti od tih navika. Mora se preobratiti. Mora zaista postati i činiti ono za što ga je Bog odredio, ništa drugo, mora slušati Boga. Mora doći u Božje vodstvo, bez toga nema života."68

Ali kako čovjek u svakodnevnom životu može dosegnuti to unutarnje Božje vodstvo? Ono što je tu najvažnije jest da se ni u kom slučaju ne postupa dogmatski i da se, slično kao što su se ranije slušala mišljenja drugih ljudi i razum, ne povjeruje slijepo nastupajućim osjećajima. Isto tako nije u redu da se egoistične predodžbe želi opravdati s tobožim saznanjem na osjećajnoj razini ili da se licemjernim davanjem prednosti da se mora iživjeti, ne kritično otvara u sebi prostor za niska osjećanja. Tko tu shvaća vijernost prema sebi, tko na taj način vjeruje da sluša višu instancu u sebi, nije razumio o ćemu se radi kada je Bruno govorio da čovjek treba početi slušati Boga. Nije bez razloga iznova upozoravao svakog, tko je htio ići putem duha, da se stalno sam uvjerava. Tko je tada na tom putu doživio iscjeljenje i tko je iskusio brižnim provjeravanjem istinu životnih zakona na koje je ukazivao Bruno Groening, toga je upozoravao da se i dalje sam uvjerava.

Život pruža mnoštvo mogućnosti da se u najrazličitijim situacijama stalno provjeravaju više zakonitosti. Na isti način i put do istinskog osjećaja, do jasnog osjećala božanske volje put kritične provjere i bespoštednog (bezobzirnog) poštenja prema sebi samome. Tko je već jednom upoznao "glas svog srca", brzo će spoznati da se on ne slaže uvijek s osobnim htijenjem, ponekad mu je čak

35

suprotan.

Dr. Hochenegg bi se u spomenutom primjeru vjerojatno veselio planinarenju, ali dugogodišnje iskustvo s "glasom svog srca" potaknule su ga da se suprotstavi argumentima razuma i svoje žene i da ostane vjeran svom osjećaju.

Što je više čovjek u situaciji da se iznutra oslobodi vlastitog htijenja, utoliko jasnije može osjetiti Božje htijenje. Ali tko u najdubljoj nutrini svog bića želi slušati i slijediti vlastite kratkovidne predođbe i želje, taj će ubrzo doći do toga da će osjećati još samo ono što želi osjećati. Dokle god čovjek nije spreman da se pokori (nakloni) i podredi svoju vlastitu volju Svevišnjem, dotle će iz nedostatnosti svog razumskog bića stalno kršiti najviši zakon i stvarati bol za sebe i druge. On tada mora "okolo lutati", kako je to rekao Bruno Groening, toliko dugo dok ne ne dođe do tog da ne može tako dalje. Ali tko je već stigao tako daleko da je krenuo novais putem, uskoro će spoznati da najvišem duhu ostaju otvorene povezanosti i mogućnosti koje se ograničenom ljudskom razumu čine neshvatljivim.

Na moju molbu da mi opiše svoja iskustva na tu temu, Birgit Häusler (29) iz R. napisala je slijedeće:

"Putem jednog predavanja Brune Groeninga moju pažnju je zaokupila tema slušanja Boga, odn. čovjeka. Naravno da sam odlučno odbila mogućnost da sam ja osoba koja sluša čovjeka. Ali upitala sam se samokritično koliko sam vladala svakodnevnim brigama i sl. Ako sam npr. imala neki problem, tako bih, kako bih došla do nekog rješenja, odvagala argimente za i protiv. Onda bih još o tome razgovarala i s drugim ljudima čiji su savjeti nerjetko imali veliki utjecaj na mene. Ja danas znam da takvo ponašanje u načelu nije pogrešno, ali da sam zaboravila najvažniju instancu u sebi koja bi trebala biti mjerodavna za konačnu odluku, u puno savjeta i djelomično proturječnih nazora: Molitvu za unutarnjom jasnoćom upućena Jednome koji više zna nego što ja mogu spoznati u beskrajnim diskusijama putem savjeta drugih.

Ali kako da budem u stanju da čujem glas Božji? Kako da postanem ona koja će slušati Boga?

Redovnim primanjem iscjeljujuće struje sve više mi je uspijevalo da preko svog osjećaja dođem do božanskog unutarnjeg glasa. Primijetila sam da mi čak ni najtrezvenije razlučivanje razuma često nije moglo dati jasnoću i odgovor. koji sam tražila. Ali molitvom u namiještanju i otpuštanjem svih misli doživjela sam kako mi je "unutarnji", često tihi glas mogao dati točan odgovor kao što se to poslije uvijek pokazivalo.

36

Svojevremeno sam maturirala. Budući da zbog nedostatka vremena nisam više mogla naučiti cjelokupno gradivo za završni ispit, otvorila sam se iscjeljujućoj struji s molbom da mogu prepoznati koje će teme biti ispitivane. Došle su mi misli s temama za ispit i s puno povjerenja sam se pripremila samo za njih. I uistinu su se ispitna pitanaj vrtila isključivo oko područja koja sam učila.

Na usmenom ispitu postavljena su mi pitanja iz nepoznatog tematskog područja. Odmah sam se namjestila na božansku snagu i nakon kratkog vremena sam mogla unatoč neznanju odgovoriti. Usmeni ispit sam položila čak kao najbolja.

To mi je bio dovoljan dokaz da je, za razliku od glasa razuma, unutarnji glas onaj koji sve zna i da trebam na njemu graditi.

Putem tih i sličnih iskustava sve jače sam imala povjerenja u svoj unutarnji glas. Kada se opet približavao jedan ispit, pomislila sam: ‘Kako da sve to naučim?’ Samovoljno sam izvukla neke teme za koje sam se pripremila. Kada sam dobila test, stajalo je ‘nedovoljan’. Najprije bijesna na Brunu Groeninga i razočarana u božanski glas koji mi je zapaprio tu ocjenu, ušla sam malo u svoju nutrinu i tada spoznala svoju grešku: ‘Ne zahtjevati, već postići’ (citat Brune Groeninga). Arogantne misli ometaju vezu s unutarnjim vodstvom.

Ali sam i kod ispita na fakultetu doživjela kako mi je ponizno namiještanje na božansku snagu bilo od velike pomoći: knjige i registri puni znanja stajali su ispred mene, a opet sam namiještajući se mogla doći do tema za koje sam se trebala pripremati. Tako sam uz minimalno ulaganje dobila željene diplome.

Želim naglasiti da vraćanje osjećaju, kako bi se prepoznao unutarnji glas, koji svakog čovjeka njegovom voljom vodi prema dobrome, nema nikakve veze s pretjeranom osjećajnošću ili voljom da se živi prema svojim osjećajima ili da ih se iživi, već je to unutarnja borba, moljenje za božansko vodstvo, za spoznaju. U tome mi je učenje Brune Groeninga bilo i jest velika pomoć."69

Drugi izvještaji svjedoče dragocjenu pomoć unutarnjeg vodstva putem osjećaja u poslu i partnerstvu. Koliku korist bi imala većina ljudi kada bi kod biranja zanimanja ili bračnog druga bili spremni ući u sebe i ozbiljno zamoliti Boga u svom srcu za jasnoću (razboritost). U više navrata vanjski utisak (kratka preplavljenost osjećajima ili razum, a većinom i navika i strah) odlučuje da se ostane pri sebi (zu sich stehen). Koliko patnje bi bili pošteđeni mnogi ljudi! Također me je osobno jako impresioniralo kako se tako puno ljudi moglo osloboditi od mućne neodlučnosti uz učenje Brune Groeninga i ponovno iz novog iskustva sa svojim osjećajem pronašlo oslobađajuću unutarnju sigurnost. Budući da su u sebi mogli svjesno doživjeti vodstvo svog sebstva, Božje vodstvo, ponovno su pronašli dugo željenu samosvjest. Iz nekih razgovora sam

37

također mogao doznati da je posramljujuća poniznost prema osobama na višim pozicijama ili liječnicima popustila pred sviješću o samoodgovornosti za tijelo i život.

Ti ljudi su ponovno u svojim srcima uzdigli Boga na prijestolje koje je prije bilo zaposjednuto vjerom u znanost, razum i ljudska mišljenja.

Već je poznati psihoanalitičar C. G. Jung govorio o unutarnjem glasu, o unutarnjem zakonu koji treba slijediti ukoliko si želimo ispunjen i sretan život. Tu je on vidio osnovni uvjet za razvoj čovjekove ličnosti:

"Tko ima određenost, točno pojašnjenje, jasnoću, taj čuje unutarnji glas, on je određen. (prim. prev. Bestimmung – točno određenje, pojašnjenje, Stimme – glas, bestimmt – određen)."70

Što čovjek više propada u masi i konvencijama, utoliko je, po riječima Junga, tiši unutarnji glas. Kuzlturno loše oblikovan čovjek jest uglavnom sasvim nesposoban da se poveže s tim unitarnjim vodstvom i da prepozna njegovu poruku. Za to govori tragika mnogih sudbina:

"U toj mjeri kad čovjek postane nevjeran vlastitom zakonu (…), propustio je smisao svog života."71

Učenje Brune Groeninga – put do Boga?

Bruno Groening je rekao na jednom predavanju:

"Ono što su preci učinili loše, možete ponovno ispraviti. Bili su odvučeni, a most prema Bogu je dignut iza čovjeka koji se dao odvući, tako da se danas čovjek nalazi na stranputici. On više ne zna što je dobro, a što loše. (…) I zato ja danas stojim ponajprije pred siromašnim i bolesnim ljudima kao putokaz koji će čovjeka ponovno dovesti na pravi, božanski put."72

U mojim istraživanjima uvijek sam nailazio na ljude koji su mi mogli posvjedočiti da su učenjem Brune Groeninga i redovitim primanjem iscjeljujuće struje našli put do vjere ili su mogli znatno produbiti svoju vjeru.

Drugi su opisivali kako im se rasvijetlilo i kako su dobili snagu da iz sebe samih promijene svoj život. Manfred B., ravnatelj jedne škole u K., sažeo je na moju molbu što je doživio učenjem Brune Groeninga.

Slijedi njegov izvještaj:

"Mogao sam se od veljače 1990. uvjeriti da učenje Brune Groeninga djeluje

38

iznutra na ljude oslobađajuće i usrećujuće i da može ponovno vratiti zdravlje tijelu i duši ukoliko je čovjek spreman da se otvori za duhovno i da slijedi životne mudrosti Brune Groeninga. Izjave Brune Groeninga dale su mojoj vjeri ja sam bio i još uvijek jesam katolik jednu novu dimenziju. Moje povjerenje u Boga, vjera u njegovu svemoć i djelovanje Svetoga Duha ušle su duboko u moje tijelo. Postalo mi je jasno da sam bio i previše kršćanin iz navike.

Također i moje dvoje djece, jedanaest i dvanaest godina, dobilo je redovnim dolaženjem na dječje zajednice duhovno znanje i povjerenje u Boga kao najvećeg liječnika koje za djecu te dobi nije uobičajeno. Naučili su da s povjerenjem priđu svim svojim zadacima. Molitva (namiještanje) je zadobila jako veliko mjesto u njihovom životu.

U mojoj djelatnosti kao ravnatelj jedne katoličke osnovne škole doznavao sam kroz rad s djecom sve više koliko malo prostora se u većini obitelji davalo bavljenju duhovnim. U jednom jako materijalnom usmjerenju Bog je ako je to uopće i bio slučaj-igrao samo podređenu ulogu. Ono što je nastava iz vjeronauka mogla prenijeti, ostajalo bi na žalost još uvijek prečesto na razini školskog znanja za ocjenu. Time je svakako najvažniji zadatak svakog religioznog odgoja da pomogne čovjeku da može osjetitit da Bog želi u životu svakog pojedinog čovjeka djelovati blagotvorno i iscjeljujuće ukoliko je on spreman da otvori svoje srce i da se prepusti Božjem vodstvu. Ono što sam doznao u Krugu prijatelja Brune Groeninga o samom Bruni Groeningu, bila mi je u tome dragocjena pomoć."73

Bruni Groeningu je svakojaka prisila i bilo kakva dogmatika bile sasvim strane. Čovjekova slobodna volja bila mu je najvažnija. Svojim slušačima je prenosio ono što je svojim osobnim iskustvom spoznao u sebi kao istinu. Isto tako je htio da ljudi koji su vjerovali njegovim riječima to čine usljed temeljite provjere.

Rolf Z. (35) iz G. napisao mi je na moj upit slijedeći kratki komentar na njegova iskustva s iscjeljujućom strujom:

"Bruno Groening je za mene čovjek koji mi je otvorio put doživljavanja Boga. Kao ateist koji je tako bio blizu marksizmu bio sam naviknut na to da sve stvari s kojima sam se susretao kritički provjerim-religiozna pitanja više nego kritično. U krščanskom sam vjeronauku ustanovio izvjesnu dosljednost, naime temeljna pretpostavka (egzistencija Boga) za akceptiranje neke religijenije nikako se mogla dokazati. Niti jedan duhovnjak ili teolog me nije mogao uvjeriti da je Bog nešto drugo od misaone konstrukcije koja služi tome da vjerniku interpretirajući viši smisao života pruži izvjesnu psihičku stabilnost. Tek pošto sam iskusio iscjeljujuću struju s kojom je upoznavao Bruno Groening počeo sam mijenjati svoje mišljenje. Tu mi je od posebno velike pomoći bio zahtjev Groeninga da ne

39

budemo lakovjerni, već da se uvjerimo u njegove riječi. Mogućnost uvjeravanja data namještanjem na primanje iscjeljujuće struje. Praktično iskustvo se ne može teoretski izvesti, ali se može doživjeti."74

Osobito mi mladi ljudi često izvještavaju da su učenjem Brune Groeninga sami od sebe, bez da im je to bilo rečeno, mogli pronaći put do dublje spoznaje duhovnog značenja mnogih moralnih vrijednosti koje su im prije bile "strogo zabranjene". Često sam čuo da su namještanjem na iscjeljujuću struju prestajale ovisnosti o drogama, alkoholu i dr. i da su ljudi koji su socijalno bili pali ponovno u sebi osjetili snagu i unutarnju potrebu za samostalnim poslom i sretnom igrom okolnosti opet pronašli posao. Drugi mlado ljudi su nakon više godina po prvi puta osjetili želju da osnuju obitelj što je prije za njih bilo nezamislivo. Osobito karakteristično za unutarnje mijenjanje jest-također kod mladih da se stalno izvještava o jednoj novo nastaloj dubokoj religioznosti. Predamnom je izvještaj jedno danas 31godišnjeg muškarca koji je 1984. došao do učenja Brune Groeninga.

Hans Georg Leiendecker iz K. napisao je slijedeće:

"1984. godine došao sam kao ateist s astmom, alergijom na pelud i strahovima za budućnost i život u zajednicu Brune Groeninga. Uz to sam još relativno puno konzumirao kavu i alkohol, a povremeno i droge. Moj cjelokupan osjećaj za život našao je izražaj u slikama koje sam slikao. U to vrijeme sam osobito volio mračne, turobne, a i agresivne teme i boje.

Ubrzo nakon uvođenja u učenje prestala je astma i alergija. Time sam ponovno oživio vjeru u Boga i Krista.

Budući da sam bio čovjek koji je ljubio slobodu, bio dsam jako sretan da tu nisam morao ispunjavati određena pravila. Ipak moj cijeli život se postepeno promijenio. Ali ta promjena je došla iznutra, tj. u zajednici (Krug prijatelja iscijeljenih i onih koji traže pomoć, koji su se okupili bez vezivanja karakterističnih za neka udruženja, a kako bi zajedno primali iscjeljujuću struju, vidi i pogl. 9) sam naučio obraćati pažnju na svoje tijelo i osjećaje. Tako sam vremenom osjetio sve veću odbojnost od kave, alkohola i droga da bi njihovo konzumiranje potpuno nestalo. Također i moj stav prema braku, obitelji i djeci promijenio se na pozitivno. Jer prije sam u načelu bio protiv tih stvari. Danas nemam te predrasude i sretno sam oženjen. Malo po malo je moj cjelokupan oscjećaj za život postajao životopodržavajući. Tako su se naravno mijenjale i moje slike, tako da sada pretežno biram svjetle, vesele boje i motive slika.

Sve te promjene su nastupile samo zbog toga jer sam sve više učio promatrati svoje tijelo i svoje osjećaje i jer je boanskom snagom sve ono što nije dobro

40

moralo sve više nestajati."75

Gospodina Leiendeckera sam osobno upoznao. Njegov unutarnji razvoj od prvog kontakta s učenjem Brune Gr. može se slijediti vrlo upečatljivo u njegovim slikama.

Thomas Eich (26) iz W. svirao je, prije nego je upoznao Brunu Groeninga, rock glazbu u jednom bandu i bio je veliki obožavatelj hard rocka i heavy matala.

On sam mi je ispričao o svom prijašnjem nastupu:

"Izvana sam bio cool, može se reći hladan kao led, nepristupačan (unnahbar). Bio sam čovjek koji iza izvanjske fasade jednog cool rokera nije imao samopovjerenja i ništa se nije usuđivao, ali to nitko nije smio opaziti. Izvana jak, a iznutra slabić. Pratio sam duh vremena koji je imao najrazličitija izopačenja, jako puno sam pušio, pio puno alkohol i prekomjerno sam igrao na automatima za novac. Bio sam jako šutljiv, a jedini izražaji su bili u obliku sarkazma, ironije, ismijavanja, huljenja itd. 1984. godine počeo sam se baviti kršćanskim mišlju i zapisima. Kristovo učenje me je jako fasciniralo i u meni se pojavila želja da isto tako živim. Sve više sam uviđao da puno toga u mom životu nije dobro, ali nisam imao snage da se tome oduprem. Što sam više mogao prepoznavati to i Kristovo učenje, utoliko je bio veći moj unutarnji očaj.

Kada sam tada saznao za Brunu Groeninga, primio sam to vrlo skeptično. Ali još prije nego što sam se mogao odlučiti da budem uveden u učenje Brune Groeninga, mogao sam preko noći prestati pušiti i piti alkohol. nakon uvođenja (tu mu je pokazano kako može u sebe primati iscjeljujuću struju, vidi i pogl. 9) doživio sam tada kako se u mom životu događa promjena. Napokon sam imao snagu da promijenim svoj život kao što sam to već duže vrijeme htio ali nisam uspio. Doživio sam istinu riječi ‘Očenaša’: ‘Tvoja je moć.’ Kroz učenje Brune Groeninga spoznao sam i doživio da postoji božanska snaga, a primanjem iscjeljujuće struje sam doista dobio snagu da ponovno sredim svoj život prema učenju Krista."76

Malo po malo se oslobađao od osobina koje su ga mučile. On sada osjeća unutarnji mir koji nikada nije poznavao i ponovno je pronašao samopouzdanje. On je, što je ranije za njega bilo nezamislivo, osnovao obitelj i otac je troje djece. Alkohol više ne pije, a potreba za cigaretama više nije prisutna. Automati za igre na sreću nemaju više moć nad njim. Pronašao je snagu da svoje riječi preokrene na dobro. I tjelesno je Thomas Eich doživio iscjeljenje. Deset godina je morao nositi naočale dioptrije +3,5 na oba oka. Nešto vremena nakon što je počeo primati u sebe iscjeljujuću struju, doživio je iscjeljenje očiju. Danas mu nisu potrebne više naočale. Ali ono što je za njega najvažnije jest da je ponovno

41

otkrio vjeru u Boga:

"Nikada si nisam mogao zamisliti da čovjek u sebi može neposredno i usrećujuće tako doživjeti taj neshvatljivi i prividno tako daleki duh kao što mi je to bilo moguće putem Brune Gr. i primanja iscjeljujuće struje. Da mi je netko prije ispričao tako nešto, imao bih samo podrugljiv smiješak za to. Sada je to drugačije. Osjećam Boga kao Oca punog ljubavi. On je naprosto samo svjetlo i ljubav. To se ne može izreći riječima, to se mora doživjeti. Ja sam Bruni Groeningu zahvalan cijelim srcem što putem njegovog posredništva nisam samo ozdravio, već sam u sebi ponovno otkrio živu vezu s najvišim svjetlom."77

Sažetak

Na ovom mjestu želim kratko sažeti ono što sam do sada rekao.

Temelj učenja Brune Groeninga pokazuje se ukratko u slijedećim njegovim riječima:

"Ja smijem čovjeku pomoći da pronađe put do Boga, ali mu odluku o tome ne smijem niti oduzeti niti ga smijem prisiljavati na dobro. Svatko mora sam pronaći svoj put."78

Bruno Groening je pokazao onima koji traže pomoć kako opet mogu u sebe primati iscjeljujuću snagu. Ali svatko to sam mora raditi. On je pojasnio zakone duha i moć misli, izričito je upozoravao na svaku negativnu misao i upućivao svoje slušače na njihovo tijelo i njihov osjećaj kako bi mogli razlikovati vrstu misli. Zadatak svakog pojedinca jest pak savjete Brune Groeninga provesti u djelo.

On je rekao:

"Vi morate to slijediti, morate slijediti dobro, moramo ići za dobrim koje svi trebamo slijediti i čiji smo dio. To moramo činiti! To je svaki čovjek sam sebi dužan. Ako on naprosto ne slijedi, onda vrijedi poslovica: Tko ne sluša savjete, ne može mu se ni pomoći."79

Uvijek je samo do pojedinca da se preobrati ili da to barem želi, tada on može posredstvom Brune Groeninga primati u sebe božansku snagu. Tako mu naraste snaga da preobrat ka Bogu provede u djelo i da se u mislima oslobodi svega što nije dobro. Kroz regulacije koje pojave tijelo i duša se oslobađaju od negativnog koje je primljeno putem misli i našlo čvrsto sjedište u duši i uzrokovalo smetnju kako je Bruno Groening nazivao bolesti. Kada se javi iscjeljenje, napravljen je prvi korak. Iscijeljeni bi i dalje trebao paziti na svoj misaoni život kako bi

42

zadržao iscjeljenje. Pritom iscjeljenje nije mehanički proces. Čovjek nije oslobođen toga da moli Boga da ga izbavi od posljedica negativnih snaga u tijelu i duši. Iscjeljenje je napokon - kako je to vidio Bruno Groening – uvijek izražaj milosti Božje.

Ali čovjek koji slijedi učenje Brune Groeninga, ne iskusi samo iscjeljenje, već i pomoći. On se na svom vlastitom tijelu i u svom životu može uvjeriti u svemoć Božju. Usljed toga u njemu sve više raste vjera u dobro, u Boga. Budući da u sebe prima dobro, u sve većoj mjeri ga ispunjavaju mir, ljubav, radost i zadovoljstvo. Očajanje, strah, nemir, plodovi negativnih misli moraju uzmoći. Čovjek opet izgrađuje duševno i tjelesno.

Bruno Groening:

"Duševno izgrađivati znači da čovjek ponovno prima preko duše koju mu je Bog dao u njegovo tijelo i preko koje može primati božansko emitiranje."80

 

Tijelo i njegov osjećaj sve jasnije pokazuju što je dobro, a što loše, a čovjek se uči zatvoriti pred negativnim mislima i osjećajima. Počinje unutarnji put i polako ali sigurno čovjek postaje svjestan zašto živi tu na zemlji. On spoznaje da se radi o nečemu višem od samog zadovoljavanja tijela. Postaje sve jasnije što on ima u ruci putem svojih misli, a prije svega putem svojih odluka i načina djelovanja. Uska svijest čovjeka svakodnevice pada i on se vidi kao čovjek koji se nalazi usred događaja koji ima kozmičke razmjere. Njegov duh se počinje buditi.

Dobro i zlo – sveta borba u čovjekovoj duši

Iz prethodnih objašnjenja sasvim je jasno da su misli aktivna duhovna snaga. Postoji međutim vrlo veliki broj misli. Ako se malo bolje promatra njihovo specifično djelovanje na čovjeka može se razlikovati izgrađujuće i razgrađujuće djelobanje. Iz tog razloga govorim o pozitivnim i negativnim mislima.

Može se dokazati jasna veza između negativnih misli i oboljenja tim slijedom. Isto tako može se govoriti o zdravstveno podržavajućem, iscjeljujućem efektu pozitivnih misli.

Zašto pak neka negativna misao djeluje štetno na čovjeka, a zašto neka pozitivna obrnuto? to mora biti posljedica duhovne snage koja leži u osnovi misli. dakle ima smisla govoriti o pozitivnim, oživljavajućim duhovnim snagama i o

43

negativnim, paralizirajućim, razarajućim duhovnim snagama.

Neodrživa je predodžba mnogih znanstvenika koji u mislima ne vide ništa drugo osim posljedice elektrokemijskih procesa u mozgu čovjeka. Nasuprot tomu stoji jasno dokazana činjenica da se misli mogu slati od čovjeka do čovjeka, a to pod uvjetima koji proturječe svim zakonitostima poznatih zračenja (vidi poglavlje 4).

Tko je jednom bio u prilici doživjeti mijenjanje čovjekovog tijela prije i neposredno poslije smrti, tome pretpostavka da je čovjek nešto više od tijela postaje unutarnjim uvjerenjem. Ima se jasan osjećaj kao da sa smrću nešto izađe iz tijela čovjeka što ga čini bićem. Zaostalo tijelo daje više utisak ovoja od kojeg se sa "smrću" odvojilo nešto Više.

Proizilazi neophodnost, ukoliko se želi približiti bitku onoga što čovjek jeste, da se uz tijelo prihvati još jedna druga razina koja je nositelj misli, života, osjećaja i pravog čovjekovog bića.

Bruno Groening je to vidio na slijedeći način:

"Čovjek je duh, ima dušu i stanuje za vrijeme tog života na zemlji u tijelu."81

Bruno Groening je u tijelu vidio oruđe s kojim čovjek može djelovati u materijalnom svijetu. To oruđe je dar Božji kojem je međutim potrebna veza s dušom i duhom kako bi moglo postojati kao vidljivi izvanjski oblik čovjeka. Sa smrću se čovjek odvaja od svog oruđa. I tako odvojeno od oživljavajuće i uobličavajuće snage odmah se raspada u svoje sastavne dijelove.

Vrlo jasno se kod smrti očituje velika ovisnost tijela o duhu i duši, čije odvajanje ima za posljedicu tjelesno raspadanje. Na isti način se taj ovisnički odnos može promatrati za vrijeme života kod djelovanja pozitivnih i negativnih misli na tijelo.

Otkud sad dolaze misli koje, očito ispunjene različitom snagom, mogu štetiti ili koristiti čovjeku? Izbijaju li iz čovjekovog duha, t.j. stvara li ih ljudski duh iz sebe ili mu one dotječu iz višeg izvora?

Iz tog razloga pogledajmo malo pobliže djelovanje misli u čovjeku. Kod pažljivog promatranja se zapaža da kako negativne tako i pozitivne misli pokazuju određene karakteristike koje mogu podsjećati na karakterne crte suprotnih bića.

Negativne misli često obasipaju izrazito čovjekovu nutrinu i muće ga najrazličitijim slikama neuspjeha, kao da žele prisiliti dušu da ih pusti kako bi

44

bila ispunjena strahom, brigom ili mržnjom.

U normalnom slučaju čovjek ih ne privuće svjesno, one su naprosto tu i svojim sadržajima često stoje nasuprot vlastitim ciljevima i željama, a ponekad osujećuju svaku osobnu sreću. Više puta se čak može uočiti plansko djelovanje koje uporno ide za tim da određenim mislima probudi osjećaje zavisti, ljubomore, bijesa, požude i dr. kako bi razorile ljudske odnose, povjerenje i ljubav.

Tko želi u sebi nositi takve misli? A osim toga one dolaze u velikom broju i ako im čovjek vjerujući u njih pruži mali prst, one će mu zgrabiti cijelu ruku i naizgled će imati zadovoljstva u duševnoj patnji tog izmućenog. Kod nekih ljudi one postaju tako jake da mu oduzimaju svaku mogućnost slobodnog odlučivanja, razaraju njegovu ličnost i vezuju za sebe cjelokupni duhovni život, cjelokupne snage čovjeka. To se onda označava kao ovisnost.

Sasvim drugačije se pak javljaju pozitivne misli. One se nikada ne nameću čovjekovoj nutrini. One su više kao nježni dašak, kao ruka koja pomaže. One aktiviraju oslobađajući i blagotvorni osjećaj, respektiraju njegovu slobodnu volju i čovjek se mora potruditi zadržati ih u sebi, inače iskliznu iz čovjekove nutrine.

Često ispunjavaju čovjeka unutarnjom ljubavlju, a u najvećoj nevolji mu daruju neočekivani mir i daju odgovore i rješenja koja čovjekov tragajući duh ne bi nikada iz sebe pronašao.

Mnogi tada govore o nadahnuću, drugi to nazivaju intuicijom. Događaj koji je poznat svakom čovjeku, npr. kada iznenada prekinuta situacija, često iz sna, odjednom postaje jasna. To željeno znanje, to dugo odsutno saznanje odjednom jasno uđe u čovjekove misli, naizgled mu doteče iz nekog nepoznatog izvora.

Kurt Allgeier u svojoj knjizi "Čudotvorni iscjelitelji" piše slijedeće:

"Uistinu mnogi znanstvenici, tehničari, a i umjetnici i književnici govore da im je ‘u snu’ ili nekoj vrsti sna na javi doletjelo rješenje problema s kojim su se mučili. A nerijetko se događa da se na različitim područjima zemlje istovremeno javljaju izumi ili znanstvena otkrića.

Već je i Sokrat poučavao:

‘Našao sam da pjesnici ne stvaraju svoja djela zahvaljujući svojoj mudrosti, već zahvaljujući posebnoj prirodnoj sili i inspiraciji, kao što vidovnjaci i proroci,

45

koji ponekad kažu puno lijepih stvari, ne razumiju što izgovore.’

Johann Wolfgang Goethe je izjavio:

‘Ja sam svoja djela napisao kao mjesečar. Pjesme su stvorile mene, ne ja njih.’

Wolfgang Amadeus Mozart je ispričao:

‘U mašti ne čujem dijelove svoje glazbe u kontinuitetu, već sve odjednom. Kakva je to radost, ne mogu uopće ni opisati. Kada sam dobro, kada se vozim u kolima ili šetam ili u noći kada ne mogu spavati, počinju mi dotjecati misli. Otkud ili kako jeste više nego što mogu reći.’"82

Nema puno smisla baviti se u svijesti izvorom tih misli. I Goethe i Mozart su "primali" mnoga njihova veličanstvena djela bez duljeg razmišljanja na razini razuma. Očito su imali pristup u znanje koje je predstavljalo više od cjelokupnih njihovih osobnih iskustava. Neovisno jedan o drugom izrazili su svoje uvjerenje da njihova djela nisu nastala iz njih.

Te promatrane veze tek se onda mogu razumjeti kada se izvor misli vidi "izvan" individualnog ljudskog duha. Na isti način kao što je prema potvrdama moguće prenošenje misli s jednog čovjeka na drugoga, tako bi se isto moglo zamisliti prenošenje misli iz viših razina bitka koje bi se na različite načina moglo doživjeti kao nadahnuće ljudi.

Ali misli uvijek dolaze iz nekog duha. Polazeći od te činjenice neophodno je prihvatiti da duh postoji, duh koji iz sebe može stvoriti misli, izvor iz kojeg su ljudima dostupni misli i znanja koja se mogu izdići daleko iznad njihovog osobnog uvida i znanja.

Bruno Groening je uvidio te veze i svoje slušače je jednostavnim riječima mogao približiti tomu. Razjasnio im je da čovjek ne može iz sebe stvoriti misli, on je samo u stanju da svojom voljom prima misli u sebe. Misli se šalju čovjeku, on je samo primatelj, ali opet istovremeno i odašiljač jer primljene misli može (pro)misliti i također dalje slati. Ali pomoću te snage kojom raspolaže ne može samo primati misli u sebe, već ih može pretočiti u riječi, napisati ih ili transformirati u neku drugu tjelesnu radnju.

Goetheove pjesme prenose se govornim i pisanim putem i drugi ljudi ih mogu primati i ponovno pretočiti u riječi ili mogu biti povodom za neki izvana vidljiv čin. Svatko vjeruje da je prekrasna pjesma od Goethea ili prekrasna glazba od Mozarta, a zaboravljaju da su oni sami priznali da su svoja djela primili iz nepoznatog izvora. Na slikovit način postaje jasna pozadina ljudskog mišljenja

46

na njemačkom jeziku u tipičnim izrazima kao: "Došla mi je misao" ili "Razmišljam"("Ich denke nach"-"Mislim prema, nakon"-op. prev.).

Tu još treba primijetiti da nikako nije slučajnost tko prima određene visoke misli a tko ne. Za ljudska djela visoke stvaralačke kvalitete potrebni su doduše vodeći impulsi iz božanskog svijeta misli, ali isto tako i odgovarajući ljudski karakter koji ih može pojmiti i zatim ih izraziti sukladno svom biću. Čovjek nije božja marioneta, već prema svom vlastitom karakteru oslikava božansko svjetlo u materijalnom svijetu.

Ako se sada može poći od toga da se misli šalju čovjeku iz iz nekog višeg izvora, bilo bi vrlo važno više doznati o prirodi tog izvora.

Bruno Groening pronašao je ta saznanja bez studiranja na nekoj visokoškolskoj ustanovi. Sama njegova duboka religioznost mu je omogućila pristup u duhovne oblasti ljudskog bitka.

Bio je uvjerenja da čovjek stoji između dvije sile. Na jednoj strani je Bog, izvor svega dobroga, izvor života; na drugoj strani suprotni duhovni pol Boga, "zlo" ili također sotona. Bog, vrhunac svih dobrih sila, tu se Bruno bez kompromisa izjašnjava, jeste konkretno biće isto kao što je to i "zlo", vrhunac negativnih sila. Razvoj čovjeka se događa u napetom polju tih suprotstavljenih duhovnih snaga, pri čemu, kao što će to poslije postati jasno, zlo protiv svoje volje služi konačno ipak božjim ciljevima.

Iz božanskog svijeta misli, tj. prvobitno iz Boga, su sve dobre misli i osjećaji. On neprekidno šalje Svoje misli ljudima. Na isti način djeluje i protivnik Boga na duh čovjeka. Kao duhovna bića oni ostaju za tjelesna osjetila čovjeka nevidljivi. jezik duha su misli, a čovjek ih u sebi zapaža a da u normalnom slučaju ne može vidjeti podrijetlo.

Bruno Groening je rekao u jednom predavanju slijedeće:

"Bog je čovjeka stvorio lijepim, dobrim i zdravim. I On ga takvog želi i imati. U početku su ljudi bili sasvim povezani s Bogom. Postojala je samo ljubav, harmonija i zdravlje. Sve je bilo jedno. Ali kada je prvi čovjek poslušao i napravio ono što mu je rekao glas, zli glas koji je bio izvan te jednote, tada je puknula ta veza i otada Bog stoji tu a čovjek tamo. Između Boga i ljudi je nastao veliki jaz. Tu nema povezanosti. Čovjek okrenut sam sebi može biti još i vjeran i moliti, ali na svom životnom putu nailazi na zlo i ono ga vuće u dubinu. Vi ste na vašem životnom putu dospjeli do toga, do dna. Doživljavate nesreću, bol, neizljećive patnje. Kažem vam, ne idite još dublje, pozivam vas na veliki preobrat! Dođite gore, izgradit ću vam most iznat tog jaza! Pođite s paćeničkog

47

puta na božji put! Na njemu nema nesreće, boli i neizlječivog. Tu je sve dobro. Taj put vodi natrag do Boga!"83

Suprotstavljanje pozitivnih i negativnih misli u čovjekovoj duši u učenju Brune Groeninga postaje borbom Boga i Zla za čovjeka. Svaki čovjek kroz misao u koju vjeruje sam određuje da li će biti povezan s Bogom ili negativnim.

Te već opisane karakteristike pozitivnih misli pokazuju Božju bit. On se ne nameće, više puta pokuca tiho na vrata čovjekovog srca u nadi da će se ukazati povjerenje njegovim riječima.

"Zlo", taj glas koji se može ćuti u negativnim mislima izvan jedinstva Boga i čovjeka, obuzme naprotiv čovjekovu dušu svojim mislima i želi ugušiti tu vjeru.

Ono putem svojih misli želi vezati čovjeka za izvanjski pojavni svijet i želi da on zaboravi svoje više podrijetlo i zadaću u mnoštvu zabrinutih misli, a putem želja koje su ograničene sasvim na vidljivu razinu bitka. Ono neumorno pred svaku dobru misao ispunjenu vjerom baca veliki broj misli sumnje i pokušava sve kako bi razorilo vjeru u dobro u čovjeku i tako mu oduzelo vezu s izvorom božanskih misli.

U svezi s tim Bruno Groening je na jednom predavanju rekao slijedeće:

"Čovjek više ne zna da mu Bog govori i da je Bog toliko toga odredio za njega, a da on to nije prihvatio zato što sam sebe blokira i što se stalno druži sa zlim. Stalno je u vezi sa zlom. Stalno dolaze zle misli. Stalno se čovjek bavi s onim što je osjetio kao zlo u svom tijelu."84

Čovjek se nalazi u svakom momentu u duhovnom vodstvu. Putem njegovih misli vodi ga ili dobro ili zlo.

Bruno Groening je to opisao na slijedeći način:

"Nitko nije bez vodiča. Postoje dva vodiča, tj. jedan koji zavodi i jedan koji vodi."85

I tu je Bruno Groening pojasnio duhovni događaj koristeći usporedbu s radio uređajem. On se podešava na određenu valnu duljinu kako bi se mogla primiti željena emisija. Sve dokle god je aparat podešen na određenu postaju, ne može se čuti niti jedna druga postaja. Tek kada se aparat podesi na drugu valnu duljinu, može se čuti emisija s neke druge postaje.

Na isti način se čovjek svojom voljom može otvoriti dobrim mislima, tj. podesiti se na Božje emitiranje ili uhvatiti vezu s emitiranjem misli iz negativnog duha.

48

Tko je pun negativnih misli, tj. tko se otvorio emitiranju negativne sile, u istom momentu postaje nedostižan za dobre misli. Najprije se svojom voljom mora "isprazniti", tj. odvojiti se od negativnih misli, kako bi ponovno mogao opaziti božanski "odašiljač".

Na to je Bruno Groening rekao slijedeće:

"Zar da vas lažem i kažem da se tu radi samo o jednoj osobi kakav sam ja? Ne prijatelji, radi se o vama samima i kako ćete vi primiti dobro! Kada ćete ga moći primiti? Ne prije nego se sami odvojite od zla tako da više ništa nemate zajedničko sa zlom. Primanje neće uslijediti prije! ranije nije moguće! Dakle otvorite svoja srca i istresite uistinu sve! Dalje sa svim brigama i nevoljama! Većina ljudi ništa ne zna to je također navika ništa drugo ne zna napraviti već proizvoditi samo nove brige."86

Svakom čovjeku je data sloboda da izgradi duhovni zid između sebe i Boga i ojača taj zid svakom negativnom mišlju, svakom negativnom rječju i svakim lošim činom. Bog se stavlja ispod slobodne volje čovjeka. I On ju nikada neće dotaknuti. Ako čovjek ‘onom drugom glasu’ ukaže povjerenje, On se onda povlači. Taj glas je ono što čovjeku uzima dobro, ako mu se čovjek okrene.

Bruno Groening je svojim riječima povratio u našu neposrednu blizinu djelovanje Boga, koji je mnogim ljudima postao tako stran i koji se većinom projicira u dalekom nebu. Suprotnost Boga, više puta ismijavana kao figura iz bajki, postala je putem njega čovjekovim protivnikom koji se opet može jasno shvatiti.

Znanje o pozadini dobra i zla u životu čovjeka jeste prastara. Mnogi narodi su intuitivno iza toga prepoznali djelovanje izvanljudske moći. Također se i kršćanska predaja izjašnjava za to. U Novom Zavjetu se Bog pojavljuje kao otac ljudi. On se predstavlja kao konkretna osoba kojoj se može obratiti. Negativni duh se opisuje kao osobni lik i vrhunac mračnih, ugrožavajućih snaga. Autori Biblije u njemu vide neprijatelja i protivnika Boga. On izaziva kušnje i ubojica je od samog početka, Sotona, đavo, knez ovog svijeta. U kršćanskoj predaji u negativnom duhu se vidi najvišeg anđela Lucifera koji je odbaćen od Boga sa svojin pristalicama.

On je također duh koji je iskušavao Isusa Krista na Njegovom putu izbavljenja, a koji je u Starom Zavjetu predstavljen kao zmija koja je zavela Evu da prekrši Božji red. Eva je podlegla iskušenju, a Isus ga je savladao tako što se sa svom sigurnošću odvojio od negativnih došaptavanja i primamljivanja, a time mogao održati vezu s Bogom.

49

U 18. stoljeću čovjek se u tijeku prosvećenja odvojio od kršćanske objave. "Racionalno mišljenje" i "zdrav ljudski razum" postali su mjerilo svih stvari, a postojanje personalne negativne duhovne snage uklonjeno je kao relikt srednjeg vijeka.To je s pogledom u prošlost i previše jasno, jer kako je samo često taj negativni duh bio legitimacija za progone i osuđivanja drugih, potrebno je samo sjetiti se vremena suđenja vješticama. Milioni nedužnih ljudi su mućeni u rukama inkvizicije i spaljivani (vidi također pogl. 7).

Ali jako je opasno osporavati neku silu koja iz dana u dan i u sve alarmantnijoj mjeri potvrđuje svoje postojanje. Samo u našem stoljeću milijuni i milijuni ubijenih ljudi stvara jezovit spomenik upozorenja za razarajuće djelovanje negativnog duha koji u nikad jasnoj mjeri vodi čovjeka protiv čovjeka i kroz iluzorne slike moći, novca i religioznog ili ideološkog fanatizma pušta da čovjek postane bezosjećajna bestija.

Teolog prof. Adolf Köberle pojasnio je svojim spisom "Zlo i zli. Dva uvjerenja u sukobu" vrlo upečatljivo tu temu. On isto tako u srednjovjekovnoj užasnoj inkvizitorskoj praksi vidi razlog za današnje dalekosežno opovrgavanje osobne negativne sile i opisuje promjenu nastalu tako od prosvjećenja u svim oblastima društvenog života.

"U dobrom društvu vrijedi sada kao nepisano pravilo da se ne dira bolna tema. Gdje se pak to u priči još jednom dogodi, može se samo suosjećajući ili ljuteći se tome nasmijati. Đavo smjesta nestaje iz škola i visokih škola, s pravnih i medicinskih fakulteta, iz pedagogije i psihologije a također iz cjelokupne prirodoslovne znanosti. I teologija sudjeluje u općem opovrgavanju. Đavo se više ne pojavljuje u propovijedi, u dušebrižju. Uzalud ga se traži u dogmatskim raspravama. Kome je važno očuvati svoj znanstveni glas pazit će da se ne izjasni za stvarnost protivnika."87

Jasno izjašnjavanje Isusa i prakršćanstva za postojanje osobne negativne sile, koje se kasnije također može naći i kod Martina Luthera, tumačeno je u širokim krugovima liberalnih teolga kao kriva predodžba koja je bila vremenski uvjetovana.

Modeli moderne psihijatrije i psihoterapije zamjenjuju stare spoznaje o djelovanju sile koja je izvan ljudske moći.

U novije vrijeme nalazi se sve više teologa koji se vraćaju na biblijsku misao i koji ju uzimaju ozbiljno. Među njima je i teolog Karl Heim iz Tbingena. On se otvoreno izjašnjava za postojanje osobne negativne sile i opisuje život Isusa kao stalnu borbu sa smrtnim neprijateljem Boga.

50

Sličan stav se može zapaziti i kod teologa Emila Brunnera.

Prof. Köberle se tu izjašnjava na slijedeći način:

"Prema uvjerenju Emila Kberla ‘individualno zlo’ u srcima ljudi nije dovoljno kako bi se izmjerile bezdani zla. Što svakog mislioca mora impresionirati jeste činjenica da ta sila djeluje planirano i upravljano. Iza toga stoji centrala od sveobuhvatne mudrosti. Polazi od toga da ne smije zavladati mir na zemlji, već da moraju dolaziti uvijek novi ratovi. Djeca se trebaju ubijati već u majčinoj utrobi, ne treba biti tjelesno i duševno zdrave mladeži, ona se već rano mora degenerirati, ne smije biti nerazorenog stvaranja, ono se mora pokvariti u svojim elementarnim temeljnim vrijednostima. To da sumnjive, krajnje prolazne pohote za nas dobivaju upravo nadzemaljski opijajući sjaj, za Brunnera je također dokaz za strategiju velikog prevaranta."88

Slično se izjasnio i Wilhelm Stählin, profesor na univerzitetu u Münsteru i biskup iz Oldenburga. Kako piše prof. Köberle on je mišljenja da čovjek nije veličina koja je u sebi zatvorena, već da se svojom voljom može otvoriti za carstvo istine i ljubavi, ali se na isti način može otvoriti i zavođenju. Čovjek je za njega bojno polje na kojem se za njega bore dvije suprotstavljene snage. Ali tu ni u kom slučaju nije svejedno kako će se čovjek svojim vlastitim izborom ponašati naspram duhovnih utjecaja. Otvori li se negativnim snagama, morat će uskoro ustanoviti da se uputio u bolnu neslobodu iz koje se više ne može otrgnuti vlastitim snagama.

Prof. Stählin je osobitu važnost pridavao iznalaženju različitosti djelovanja negativnih i pozitivnih snaga na čovjeka. Snage iz carstva istine i ljubavi su suzdržane, dok se negativne snage mogu osjetiti kao nametljive. One bez pitanj anasrću u kuću i svojoj žrtvi uzimaju svu snagu. Prema prof. Stählinu čovjeku je potreban precizan sluh za "tiho i fino javljanje anđela" i "odlučan duh za obranu od napadača iz svijeta zlih"89.

Za čovjeka je od velikog blagoslova ako, kako naglašava prof. Stählin, sa svom sigurnošću svoju dušu zatvori utjecajima negativne sile a otvori dobrim snagama. Jer primanje negativnih ili pozitivnih misli i njihovo pretvaranje u riječ i djelo ima dalekosežne posljedice za život i sudbinu čovjeka koje znatno prelaze trenutno čovjekovo tjelesno dobrostanje.

To je već prije 2 500 godina spoznao Laotse i izrazio slijedećim riječima:

"Čovjek u svojim rukama ima oblikovanje svoje sudbine, ovisno o tomu da li se svojim ponašanjem izlaže utjecaju blagosljivajućih ili razarajućih snaga."90

51

Svaka misao koju čovjek primi u sebe odražava se, ovisno o duhovnoj snazi koja u njemu prebiva, na sve njegove životne situacije. Misli su duhovno sjeme koje se u onoj mjeri, u kojoj je ispunjeno snagom vjere ili uvjerenja čovjeka, može vidjeti u sreći ili nesreći, zdravlju ili bolesti i prije svega u materijalnom svijetu.

Tako čovjek po Božjoj volji i u okvirima koji su mu dati postaje stvaraocem. On može upotrijebiti datu mu životnu ili i stvotiteljsku snagu kako bi ispunio misli snagom i životom koje su odbjegle božanskom duhu ili su pak suprotstavljene božanskom redu. Poveže li svoj duh dobrim mislima s duhovnom sferom Boga, onda će mu uvijek iznova dotjecati božanska snaga. On je tada sličan jezeru kojem stalno dotječe svježa i bistra voda tako da od viška dotoka može snabdjevati vodom prostrano zemljište. Voda tog jezera je bistra tako da se nebo u njoj može ogledati.

Negativnim mislima, čovjek samo "rasipa" svoju snagu i stalno kuje lance koji će ga kad tad odvesti u bolno zatočeništvo iz kojeg se više neće moći izvući vlastitim snagama. Brana će izvorskoj vodi zagraditi prolaz k jezeru, pa će se ono zamočvariti, voda će se zamutiti, život će u njemu polako odumirati, a tlo će pljesniviti i crniti od truleži.

Što da Bog učini ako mu se čovjek zatvori bilo iz neznanja ili iz zle namjere? Mora promatrati kako čovjek ide kroz život bez Njegova vodstva i više ne razumije Njegov poziv, sve dok ga posljedice vlastita ponašanja koje će jasno osjetiti tek u nevolji i jadu ne natjeraju da Ga ponovno počne dozivati. Naime, često tek u nevolji čovjek postaje ponovno sposoban prihvatiti Božju poruku poslanu, npr. preko nekog bližnjeg, te uhvatiti pruženu ruku spasenja.

Bruno Groening je naglašavao:

"Čovjek je sam odgovoran za brigu o svom tijelu. Bude li primao u sebe božju snagu, te ostao u božjem vodstvu, tada će biti zaštićen. Međutim, odvoji li se od takva vodstva, ostat će bez zaštite."91

"Ljudi pogrešno vjeruju da je bolest božja kazna. Slično se događa kad dijete napusti roditeljski dom. Tada ga roditelji više ne mogu štititi. Tako i mi napuštamo svog (nebeskog) Oca. Ne smijemo zaboraviti da smo svi mi samo djeca Božja. Samo nam On može pomoći! A on će nam pomoći kad ponovno nađemo put k Njemu."92

Bruno Groening nije želio svojom otvorenošću o uzrocima Dobra i Zla nikoga plašiti niti poravnati tlo vjerskom fanatizmu; želio je samo ljudima pomoći i ukazati im na put iz tuge i nevolje. Današnja situacija u svijetu pokazuje dramatično jasno kako neznanje ljudi o mogućim utjecajima negativnih sila ima

52

znatno gore posljedice od razumnog prosvjećivanja.

Naravno naglašavamo, da pri tome treba najoštrije osuditi, praksu srednjevjekovne crkve. Ona je zbog očuvanja vlastite moći, potiskivala pomoću inkvizicije svako duhovno prosvjetljenje ljudi. Svojim groznim postupcima ova je institucija smatravši se ovlaštenom donositi ljudima Kristov nauk o ljubavi, služila negativnim silama i mnogim je ljudima oduzela živi pristup k Spasitelju te je tako pripravila najpogodnije tlo za rast materijalizma.

U današnje vrijeme, Vatikan doduše još uvijek ističe postojanje Neprijatelja Boga i ljudi, međutim na lokalnoj razini u pojedinim općinama slabo se govori o djelovanju mračnih sila.

Pa ipak, baš takvo prosvjetljenje jest najvažniji zadatak našeg vremena. Unutarnji život svakog pojedinog čovjeka ima između ostalog i "javnu" dimenziju. Svi uzroci materijalnog stvaranja vrijednosti jesu misli. Svaka kuća, svako oružje, tehnička dostignuća, sve je to najprije nastalo u svom nevidljivom obliku u duhu čovjeka, u njegovim mislima prije nego li su odgovarajućim tjelesnim radom poprimili materijalne oblike. Oblici koje je razvio ljudski duh ponovno djeluju pozitivno ili negativno na svijest drugih ljudi, služe k razvoju u Dobro ili u Zlo. To na isti način vrijedi i za izgovorenu i napisanu riječ.

Najnovija njemačka povijest te moć medija jasni su primjeri posljedica pojedinih misli na duhovnu orijentaciju širih društvenih krugova. Šire mase najčešće su bespomoćno izložene takvim negativnim utjecajima.

Tko nije naučio čitati između redova, uvijek će biti žrtvom obećanja i laskavih riječi.

Osim Goetheovog "Fausta" i druge pjesme govore o skrivenom utjecaju negativnog duha na ljudsko društvo. Djela poput "Merlin ili pusta zemlja" autora Tankreda Dorsta ili "Ahasver" Stefana Heyma pokazuju da negativan duh nije neprijatelj samo života nekog pojedinca, već je on snažna sila koja uglavnom prikriveno djeluje na cjelokupnu društvenu stvarnost.

Kako se međutim možemo osloboditi spona tuge i nevolje?

Kako se možemo zaštititi od djelovanja zlog, moćnog, negativnog duha?

"Zli je moćan, Bog je međutim svemoćan."93

"Onoga tko služi Bogu, ne samo da će Bog svim silama pomagati, već će ga i štititi. On će uz Božju pomoć moći pobijediti zlo."94

53

S ovim je riječima Bruno Groening svojim slušateljima jasno obznanio kakvu moć čovjek dobiva iz životne povezanosti s Božjim duhom. Silu s kojom je moguće nadvladati negativno. On poziva svoje slušatelje da u svom životu "budu uvijek iznad sveg Zla", i poziva ih na zajedničku borbu protiv neprijatelja sveg života:

"Borimo se zajednički protiv Zla, hajdemo zajedno putem koji sve ljude doista vodi k Bogu."95

"Pozivam vas da uspostavimo red! Želim da vodite zdrav, dobar život, kako je to Bog odredio, te da se više ne mirite sa Zlom, da mu se ne prepuštate, da ga ne trpite, nego da ga odgurnete od sebe! Ako sve to budete radili, budite uvjereni da će sve biti drugačije, puno ljepše; tek tada će započeti život, tj. Bog će tek tada početi djelovati na čovjeka."96

Bruno Groening želi svojim riječima pokazati ljudima pravila igre – ove duhovne borbe, koju vodi svatko ponaosob. Većim dijelom radi se o ključnim objašnjenjima, koje bih želio ovdje još jednom ukratko navesti:

- Čovjek se treba iznutra osloboditi svega što osjeća kao zlo u svom životu; treba se u mislima odvratiti od toga i otposlati nazad dobre misli. Nikada ne smije na negativno odgovoriti s negativnim, bilo mislima ili osjećajima. Stoga je još Isus opominjao:

"Ljubite svoje neprijatelje¸ činite dobro onima koji vas mrze; blagoslivljajte one koji vas proklinju; molite za one koji s vama zlo postupaju."97

- Osnovni preduvjet za borbu jest redovito se i svjesno namještati na sstruju Božju da biste dobili potrebnu energiju za odbijanje negativnih misli.

-Čovjek nikada ne bi trebao nešto zahtijevati, međutim sve može postići voljom Božjom.

-Mora slušati Boga i ne smije više lakomisleno slušati mišljenja drugih ljudi. Sve što mu dođe u obliku misli ili riječi treba provjeriti po svom osjećaju, treba pitati Boga u svom srcu te naučiti spoznavati odgovore i upozorenja na razini osjećaja, budući da se Negativno često veoma teško prepoznaje.

Hansa Georga Leiendeckera jest želja za iscjeljenjem dovela k učenju Brune Groeninga. Kad se je prvi puta namjestio na iscjeljujuću struju, odmah je ozdravio od dugogodišnje astme. Uskoro mu je postalo jasno, da Bruno Groening želi prenijeti ljudima mnogo više od samog iscjeljenja tijela. Započeo se svjesno zatvarati prema negativnim stvarima, imao je mnogo dobrih

54

iskustava, pa je vjera u moć Dobroga u njemu sve više jačala.

Ispričao mi je slijedeće:

"Trajalo je izvjesno vrijeme, dok nisam povjerovao u to da postoji "Zlo" odnosno "Zli". U početku mi se to činilo tako "srednjevjekovno" i smiješno promatrajući to iz okvira našeg "prosvjetljenog doba". Međutim, sve sam više spoznavao gdje se nalazi uzrok svemu lošem u svijetu, točnije – Zlu, glede čega bih se u početku samo smješkao. Danas više ne uočavam u ljudima i stvarima samo ono loše, niti više vjerujem u to jer svakodnevno doživljavam činjenicu da je Bog jači od sveg zla, da uvijek može pomoći i da svo zlo može okrenuti na dobro. Umjesto da budem pesimist, sad sam uvijek pun optimizma, a budućnost mi više ne izgleda crna i neutješna. Umjesto da stalno uočavam loše i negativne navike svojih bližnjih, naučio sam sve svoje primjedbe priopćavati im s ljubavlju (…). Ni uništavanje okoliša ne može me više toliko potištiti, jer znam da je Božja snaga jača od svih razarajućih sila i stoga se svakodnevno namještam za okoliš."98

Tko poznaje uzroke i posljedice paziti će da ne osuđuje druge ljude čak ni kad netko očito negativno postupa. Naime, moralo je postati jasno da čovjek sam po sebi nije loš, već je uvijek samo alat negativne duhovne sile.

Bruno Groening je to izrazio slijedećim riječima:

"Čovjek jest i ostaje božansko biće, čovjek nikad nije (…) zao, već ga, ako napusti Boga i ako zanemari sam sebe, Zli može samo zaposjesti. Nije čovjek taj koji postupa zlo, već Sotona."99

Stoga je prva dužnost čovjeka koji od svog bližnjeg doživi nešto loše da zatvori svoje srce za sve negativne stvari, kojima se je njegov bližnji očito otvorio. Kad ga netko kori, ne bi smio uzvraćati na jednaki način, već se svjesno treba povezati s dobrim energijama radi odbrane od negativnog punjenja, te treba svom sugovorniku bilo mislima ili riječima odvratiti s dobrim, mirno i sa svom odlučnošću volje. Na taj se način štitimo svoje bližnje i pomažemo im da se riješe negativnog utjecaja.

S tim u svezi, Bruno Groening kaže:

"Prijatelji, nitko nije zao! Biti zao znači prihvatiti zlo u sebe."100

"Možete mi mirno doći i ćušnuti me, ja se neću ljutiti. Raduje me kad kažem: ‘Izbacio je Zlo iz sebe i sad ga moram uhvatiti, ali mu u tom trenutku moram

55

uzvratiti samo dobrim.’"101

"Volim svoje neprijatelje. Zlo se hvata u svoje vlastite mreže."102

Stoga, uzvraćanje udarca, nevraćanje milog za drago nije znak slabosti, nego je to svjedočanstvo našeg dubokog uvida u duhovne zakonitosti i velikog samosvladavanja.

Čitatelj koji traži neki opći obrazac za primjenu u svakoj situaciji u kojoj se suočava s onim negativnim preko drugih ljudi mora znati da takvog nema jer nijedan nije dovoljno univerzalan da udovoljiti svim životnim situacijama. Naime, svaka situacija je drugačija i zahtijeva po mogućnosti potpuno različite reakcije. Čovjeka koji se naprosto ne želi mijenjati i koji uvijek govori i postupa samo negativno moramo jednom kad tad, radi samozaštite odgurnuti od sebe. Ponekad je prikladno reći nešto glasno i odlučno, a ponekad pomaže samo šutnja. Tko međutim pazi na to da mu srce ostane čisto, bez ičeg negativnog te da uvijek uzvraća s mirom, ljubavlju i odlučnošću, doživjeti će to da u svakoj situaciji iz srca zna postupati ispravno.

Jednako tako kao što netko tko loše razmišlja, govori i postupa, nije loš čovjek, ne smijemo pasti u zabludu i u nekom bolesnom čovjeku vidjeti lošeg čovjeka. Pretpostavka da čovjek s negativnim mislima i djelima ostaje bez svojih životnih energija i time si priprema tlo za duševnu i tjelesnu patnju jest doduše u osnovi ispravna, ali ona ne smije nikad voditi k osudi takvog bolesnika, jer nikad ne znamo zašto je dotični dopustio da ga negativno napadne; u većini slučajeva to se događa nesvjesno. Strah, briga, sažaljenje i slični osjećaji izgledaju u određenim situacijama nezaobilazni, međutim u očima većine ljudi izgledaju posve "prirodni" budući da je povjerenje prosječnog čovjeka u Boga, to prapovjerenje postalo strano. To se danas ne odnosi na svega nekolicinu ljudi koji potpuno vladaju svojim mislima i koji mogu živjeti neprekidno povezani s Bogom. Svi drugi ljudi se pod uvjetom da krenu putem "znanja" samo više ili manje trude da prevladaju negativno u sebi.

Bruno Groening je smatrao, kako većina ljudi povezana s negativnim, jesu žrtve odvratnih utjecaja okoline i vlastitih slabosti, koji međutim još uvijek u srcu gaje čežnju za dobrim. Naime, negativna sila na zemlji toliko je ojačala da joj je čovjek kao pojedinac i u neznanju izložen na milost i nemilost. Mnogi ljudi koji su prema stajalištima školske medicine zdravi, nose latentno u sebi zbog negativnih energija koje su s vremenom mislima, riječima i dijelima upili u sebe, već izražene smetnje upravljačkih sustava organizma. Katkad je potreban samo neki okidač da bi se to na stanicama organizma očitovalo u vidu neke bolesti. Mnoštvo negativnih utjecaja u riječi i slikama stalno smanjuju već od djetinjstva nadalje duhovnu i duševno tjelesnu otpornost organizma. Pogledajmo samo

56

kako brzo mnoga djeca i mladi doživljavaju duševni slom, čak i kad im se postave sasvim mali zahtjevi; stopa samoubojstava govori o tome veoma jasno.

Mnogi ljudi desetljećima nisu imali dovoljno snage u sebi suprotstaviti se svojim bliskim rođacima ili članovima obitelji, koji su ih tiranizirali i usadili im komplekse manje vrijednosti, strahove, potisnuti bijes katkad i mržnju. Tako su ne znajući otvorili svoje srce negativnoj sili koja ih sve više guši mrežom tuge, jada, i nevolje. Ostale pak vezuje kriva svijest o bračnim dužnostima; naime nekima se brak pretvorio u pravo mučeništvo. Godinama su izloženi negativnim energijama svog bračno partnera koji se uopće ne želi mijenjati. Netko je npr. strahovao godinama zato što su njegova majka i baka doživjele moždani udar, pa se bojao slične sudbine. Strah je bio tako jak da je snagom svojih misli izazvao u svom životu baš ono čega se je najviše bojao.

Pojačano osjetljivi pojedinci doživljavaju nevolje, ne samo stoga što su prijemčivi za dobro već i za zlo. Oni se otvaraju svemu i svakome iz pogrešno shvaćene dobrodušnosti svog srca te imaju poteškoća u zatvaranju pred negativnim osjećajima i stavovima drugih ljudi. Primaju u sebe sav jad svojih bližnjih jer svima žele pomoći; uvijek su spremni slušati "Markove konake" i nesretne sudbine drugih ljudi. Uglavnom ih ispunjava velika samilost prema bližnjima koji traže pomoć, ali s već spomenutim razornim posljedicama po vlastito zdravlje. Bruno Groening često je govorio kako čovjek mora nositi u sebi i neku mjeru "zdravog životnog egoizma" i ne smije zaboraviti na samog sebe. Ne smije iz sebe više izdavati nego li primati, inače nastaju (energetski) "dugovi" i kad tad takvom čovjeku i samom ustreba pomoć.

Među razumnim ljudima nailazimo i na veoma osjetljive/uvredljive ljude, koji si jako lako nešto "uzmu k srcu". Oni često dugo pate zbog neke ružne riječi koja nekog drugog manje osjetljivog čovjeka ne može "izbaciti iz takta". Stoga takvi ljudi duboko pate, sve dok ne nauče biti dovoljno tvrdokorni u odnosu na negativno.

Drugi pak nisu sposobni oprostiti samima sebi za osobne greške. Neki cijeli život provedu u predbacivanjima samima sebi, te se tako užasno opterećuju negativnim osjećajima.

Ovaj bi popis mogao biti beskonačan. Nebrojeni primjeri svjedoče o tome kako ljudi nesvjesno upadaju u zamke zla.

Egoisti misle bez suosjećanja za bližnje npr. samo na posao, novac i dobar život. Tako će cijeli život ostati vezani na te zablude, osim ako ih od takvih vezanosti ne oslobodi vatra neke nevolje. Naime, često tek kroz patnju nalaze put k višim

57

vrijednostima, a nakon iscjeljenja mogu potpuno promijeniti život.

Unatoč tome što iz povezanosti sa Zlim čovjek trpi samo nevolje, jad i muku, u lošem djelovanju takve sile leži skriveni smisao. Kroz nevolje i muku mnogi ljudi sazrijevaju iznutra, a to će ih pomalo osloboditi lažnog sjaja mnogih materijalnih želja te će tragati za višim smislom postojanja. Naprotiv, drugi ljudi koji neće morati prolaziti kroz ove situacije ostaju često okovani materijalnim ugodama života, zarobljeni u stanju duhovne tromosti sve do smrti. Da bi se pojasnile ove skrivene uzročno posljedične veze, Bruno Groening je jednom pitao svoje slušatelje što ih je k njemu dovelo. Dobio je mnoge odgovore kako su vidjeli napise u novinama, kako su ih uputili rođaci, ali nijedan odgovor ga nije zadovoljio. Tada je sam odgovorio na to pitanje i objasnio da upravo "Zlo" npr. u obliku bolesti dovodi ljude k njemu:

"Zlo uvijek vodi k dobrome."103

Nije li nevolja mnoge ljude potakla na traženje Boga? Mnogi su ljudi morali godinama obilaziti liječnike sve dok nisu spoznali, da postoji On kojega su zaboravili i koji je najveći liječnik svih ljudi", kako je Bruno Groening rekao. Već je Goethe u svom "Faustu" govorio na isti način o tajnom smislu djelovanja negativne sile:

"To je dio one moći, koja često želi zlo, ali ipak stvara dobro."104

Onaj tko je doživio zlo, dobro zna koliko je vrijedno zdravlje. Tražiti će puteve da ga povrati. Često tek sada postane spreman osloboditi se ustaljenih predrasuda, te opaža mogućnosti koje je zbog ranije zaslijepljenosti unaprijed odbijao; mijenja se na bolje, traži Boga i prihvaća Ga.

Kad netko doživi potpun osjećaj bespomoćnosti, npr. zbog neke bolesti ili neke druge nevolje, kad stigne na granice svoje moći, postaje iznutra spreman na poniznost, traga za nekom višom silom i prepušta joj se. Mnogo puta smo tek nakon dugotrajne patnje sposobni razviti u sebi suosjećanje prema bližnjima u sličnoj situaciji, odnosno ljubav prema bližnjima, općenito.

Neka iscjeljena gospođa iz današnjeg kruga prijatelja Brune Groeninga izvijestila me je da je tek sada nakon iscjeljenja zahvalna za mnogobrojne godine nevolje. Naime, nikada se ne bi zanimala za Brunu Groeninga i za iscjeljenje duhovnim putem da ju nije pritisla nevolja. Tako je prevladala sve predrasude i bila je spremna sama se uvjeriti. Ozdravila je i našla je više od zdravlja: put k Bogu.

Tek sada znam ispravno cijeniti svoje zdravlje, nakon što sam ga ponovno

58

zadobila u obliku poklona preko Brune Groeninga", rekla mi je, "putem mojeg iscjeljenja i mnogi drugi bili su iscjeljeni, odnosno doživjeli su isto što i ja. Moje ih je svjedočenje uvjerilo."105

Kad neki čovjek potaknut nevoljom smogne hrabrost da preskače vlastite sjene svojih navika i predrasuda, te se uvjeri u djelovanje duhovnih sila, time ne samo da pomaže sebi već i drugima koji tada obzirom na uglavnom vidljivu veliku promjenu na njegovu organizmu i životu takvog čovjeka slijede njegov uzor. Čovjek si tako može uštedjeti mnoge nevolje i muke ako potaknut uzorom nekog Bližnjeg nauči na vrijeme slijediti osnovne životne principe, te se prihvati svete borbe za samoiscjeljenje.

Vrijeme

Široko rasprostranjeno zlo današnjice jest sklanjati se određenim nužnostima u životu s riječima:

"Nemam za to vremena"

Sve nam izgleda važnije: poslovni zadaci, planiranje slobodnog vremena; samo nemamo vremena da u miru primamo dobro za vlastito zdravlje; u 24 sata dnevno izgleda nam nemoguće odvojiti nešto vremena u tu svrhu.

Bruno Groening je nekoć rekao:

"Čovjek može i preventivno postupati tako da odvoji vrijeme i priliku za vlastito zdravlje, kako bi raspolagao s dovoljno snage da se ne mora više bojati zla, da s tim rezervama snage može mirno voditi bitku protiv Zla. Tako živi čovjek prema božjem redu."106

Tko želi ići putem iscjeljenja i boriti se protiv loših stvari u svom životu, može to učiniti redovitim primanjem potrebne duhovne snage.

Bruno Groening je ljudsko tijelo često uspoređivao s baterijom, ukazujući na to da čovjek svojim mislima, govorom i djelovanjem troši snagu koju uglavnom gledajući dugoročno ne može u dovoljnoj mjeri nadoknaditi sa snom. Stoga si treba uzeti vremena i barem se dva puta dnevno namještati na iscjeljujuću struju. Treba potražiti neko mirno mjesto za primanje božje snage. Često je dovoljno samo desetak minuta ili četvrt sata da bi dobio dovoljno energije i da bude dorastao zahtjevima dana, a da ne mora gubiti mir, radost i smirenost zbog nedostatka snage. Također se preporučuje s vremena na vrijeme primati ovu energiju zajedno s drugim ljudima jer je tada priliv iscjeljujuće struje pojačan.

59

Za vrijeme nekog predavanja u zajednici Springe 5.10.1958. godine, Bruno Groening rekao je u svezi toga:

"Vjerujem prijatelji, da je bolje otvoreno reći kako su ljudi ovdje samo proživjeli svoj život, jer je rijetko tko nešto istinski doživio. Većina ljudi proživotari svoj život. Rasipa vrijeme. Vrijeme jest međutim dobra stvar.(…) Uvijek bismo trebali doživljavati mnogo divnih i božanskih stvari. A kad doživimo božansko, kad božje primimo u sebe tada ćemo se osjećati dobro i biti ćemo slobodni, živjet ćemo onako kako je to Bog odredio.

No što radi većina ljudi? Da, to što sam već rekao; drugo, oni za sebe nemaju vremena. Tu je posao, tu je domaćinstvo, rad, tu je Ivkica i tetkica, a tu je i Franciska, pa moram k njoj, moram sad tu, sad tam. O ne, to ne smijem propustiti. Ne, nikako, nemam vremena, možda budem imao vremena pa ću doći…Ljudi su se uvijek kajali zbog toga, tek kad ih je Zlo snažno zgrabilo i kad ih nije puštalo, kad je prodrlo u njihov organizam, tek tada su spoznali da ipak imaju vremena. (…) Tko neće slušati mora osjetiti. Mnogi neće slušati, a tada moraju osjetiti na vlastitoj koži. (…) Trebali bi potražiti neko malo mjesto na kojem mogu ponovno primati u sebe nebeski, božanski mir, tako da se uspostavi red u njihovom organizmu. Moraju posvetiti pažnju svojem zdravlju. Ne smiju se više povezivati sa zlim, već ga se ponajprije moraju riješiti, kao što su to već sada učinili rekavši: ‘Ovdje je moja sobica, moja slobodica, tu ću ostati, tu me nitko ne smeta!’ Tada sve prime u sebe, prime iscjeljujuću struju, a smetnje u organizmu nestaju.

Ako ne bude (…) dovoljno učiniti to jednom, dva puta, tada to moraju činiti uvijek, svakodnevno. Međutim, to se za većini ljudi čini previše (…) Tko za sebe nema vremena, prijatelji, taj čovjek nije vjernik, on se udaljio od Boga. Toliko vremena mora imati za sebe i za svoje zdravlje."107

Čovjek koji stvarno razmišlja realistički, treba biti na čistu s tim da na svom bankovnom računu mora biti pozitivan; to je nužno za njegov život, ali i bilanca njegove energije treba biti pozitivna. Kad je spreman potrošiti vrijeme u ovom obliku za samog sebe, bez obzira na otpor svojih navika i otpore iz okoline, uskoro će spoznati kako ne prima samo snagu već i vrijeme. Naime, uvijek ima prilike i vremena da se na trenutak povučemo i "napunimo", kad osjetimo da bi moglo doći do nekog negativnog priliva. Iz vlastitog iskustva znam kako brzo nakon namještanja tijelo ponovno dobiva oživljavajuće energije. Vrijeme koje trošimo jest mnogostruko dobiveno zbog novodobivene snage. Ponovno nam dolaze ispravne misli i stalno se iznova iznenađujemo kako kroz manje ili veće slučajnosti dobivamo u radu neku višu pomoć ako joj se otvorimo.

Stoga treba postaviti pitanje prioriteta, pri čemu nam na prvom mjestu treba biti:

60

zdravlje duše i tijela kao božjeg dara.

"Imaj povjerenja i vjeruj, božja snaga pomaže i iscjeljuje"

Učenje Brune Groeninga pokazuje sasvim sigurno da ljudskim životom vlada neki viši red. Ovaj Božji red, osnovni životni principi ili "pravila igre", kako ih je nazvao Bruno Groening nisu ništa drugo nego prirodni zakoni čovjekova postojanja. Svaki čovjek podliježe tim zakonima, kao i opće poznatim fizikalnim zakonima.

Bruno Groening je jednom nešto o tome izjavio:

"Bog ima jedan, tj. Svoj Zakon. Tko ga ne poznaje, ne poštuje i ne slijedi, ne može ni uspjeti."108

Jasno je, da čovjek u trenutku kad povjeruje u neku dobru misao, duhovno ulazi u vezu s Bogom. Međutim, vjera u Boga ne znači samo priznavanje postojanja nekom svemoćnom biću koje je nadređeno čovjeku ili tumačenje Svetog Pisma. Vjera u Boga jest bezuvjetno povjerenje u Dobro u samom sebi i u drugim ljudima. Vjera u Boga znači da nijednom čovjeku ne date ni jednoj životnoj situaciji moć da u vašem srcu postanu veći od Vjere u pobjedu Dobra, od vjere u Spasenje.

Bruno Groening:

"Biti čovjek, znači biti dobar, dobar jedan prema drugome; da sve vaše misli, sve riječi vode u dobro, tj. pretvarati ih u djela, ne samo obećavati, ne samo govoriti."109

Takav čovjek "neprekidno moli", jer je svojim unutarnjim stavom stalno u duhu povezan s Bogom i stalno mu služi u pravom smislu riječi, jer njegov uzor – Dobrota, budi Boga u drugome. To isto važi za zdravlje i bolest.

Bruno Groening:

"Tko vjeruje u svoje zdravlje, vjeruje u Boga."110

Međutim, čovjek koji obzirom na liječničku dijagnozu vjeruje u bolest i možda čak povjeruje u takvu laž kao što je nemogućnost iscjeljenja, time je a da ni ne sluti odustao od vjere u Boga. Jer bolest ne dolazi od Boga, već je to djelo Negativne sile.

Moglo bi se prigovoriti, da liječnička dijagnoza ipak jest činjenica i da se toj činjenici treba prilagoditi, inače bi ju čovjek samo potisnuo. Potiskivanje je

61

međutim posljedica straha. Čovjek koji potiskuje negativno u svom životu nije time prestao vjerovati u negativno, pa stoga ono i dalje može djelovati na njega.

Čak i "realist" koji kaže da treba naučiti "činjenicama" treba gledati u oči, da mora naučiti ono što se danas radi u mnogim grupama samopomoći, a to je "živjeti s bolešću ili s nevoljom", na sličan će način kapitulirati pred izrazom negativne energije, koja se očituje u vidu neke nesreće ili bolesti u njegovom životu.

On se povezuje s Negativnim i ta se veza pod utjecajem njegova pogrešnog uvjerenja u njegovoj svijesti još može učvrstiti. Okolina može također znatno doprinijeti svojim razornim, oslabljujućim sažaljenjem prema bolesniku koje ga samo usmjerava u slijepu ulicu.

U oba slučaja izražava se riječ Isusova "Biti će vam po vjeri vašoj" na karakterističan način, u skladu sa zakonom.

Često dolazi i do karakterističnog protuslovlja u raspoloženju čovjeka. Mnogi na riječima tvrde da vjeruju u Boga, možemo ih redovito susresti u crkvi, ali na pitanje vjeruju li u iscjeljenje od reume, artroze, slabosti srca ili posljedica moždane kapi, pozivaju se na izjavu svog liječnika koji uglavnom tvrdi kako je sve to neizliječivo ili im je prorekao skoro pogoršanje njihova stanja.

Bruno Groening je glede toga rekao:

"Postali ste žrtva jedne sile, a to je sila navike. Tješite se s riječi ,vjera’ ali u stvarnosti ne možete vjerovati, jer vjeru još ne možete primiti u sebe. Još uvijek niste prešli s riječi na djela."111

"Skrećem vam pažnju na to da iscjeljenje dolazi samo onima koji vjeru u našeg Gospodina Boga nose u sebi ili su ju spremni primiti u sebe."112

Čovjek koji prema učenju Brune Groeninga prima u svoje tijelo iscjeljujuću struju djeluje potpuno suprotno onome koji potiskuje bolest ili "želi s njom živjeti, bori se za svoje zdravlje. Iz vjere u Svemoć božju koja u njemu stalno raste na temelju iskustava s iscjeljujućom strujom, sklon je osloboditi svoju svijest vezanosti za vjeru u Zlo i čvrsto se držati vjere u Dobro. Tako u duhovnom smislu pobjeđuje Negativno, jer ne dopušta da nesreća dobije moć u njegovoj svijesti. Time stvara temelje za Dobro u svom organizmu i životu. "Potiskivanje, uklanjanje, nijekanje" tegoba uobičajenom terapijom prelazi u "priznavanje". Cjelokupna svijest osobe koja traži iscjeljenje otvara se k iscjeljenju, prima u sebe još jače simptome i bolove izazvane iscjeljujućom strujom, kao reakciju na takvu promjenu, ali ne zato da "živi s tim" već da

62

ozdravi.

Bruno Groening dodaje k tome:

"Budim u čovjeku povjerenje u samog sebe i vjeru u njegov cilj"113

"Vjerujete li da ćete iskusiti Dobro, onda vam je već pomognuto. Samo vjerujte!"114

Ono važno na putu k Dobru vidljivom izvana jest očuvati ovo stanje vjere, u odnosu na sve vanjske i unutarnje suprotnosti, te izdržati razdoblje regulacija, čišćenja.

Bruno Groening izjavio je na jednom predavanju:

"Onaj tko je postojan, tko u sebi može održati istinsku, božansku vjeru, pobjeđuje."115

Međutim ni čovjek koji više ne vjeruje u Dobro, nije sam. Znam po nekim iscjeljenim ljudima koji si na temelju mnogih negativnih doživljaja u svom životu više nisu mogli predstaviti da bi ikako bilo moguće da i oni ponovno dožive Dobro ili da Dobro ima ikakvu moć. Dojmljivo je kako je u njima redovitim primanjem iscjeljujuće struje rasla i snaga vjere, tako da su i oni postigli ozdravljenje.

Bruno Groening je rekao tim ljudima:

"Premda vi još danas niste u stanju vjerovati, učiniti ću ja to za vas sve dok uistinu ne budete mogli vjerovati. Premda još danas ne molite, i ne možete se moliti, ja ću to učiniti za vas."116

Novo usmjerenje prema vjeri u Svemoć božju putem učenja Brune Groeninga i redovitog primanja iscjeljujuće struje nije naravno ni u kakvoj suprotnosti s posjetama k liječniku. Većina kolega bila bi sretna kad bi njihovi pacijenti dolazili k njima s takvim unutarnjim stavom. Naime, nesmetanim djelovanjem iscjeljujuće struje u čovjeku, iscjeljenje nastupa ubrzo i liječnička terapija nije više potrebna. Drugi ljudi pak dolaze u stanje kad sve više mogu smanjiti doze lijekova, sve do potpunog izliječenja.

Također bi trebalo biti normalno da neki objektivan liječnik provede istraživanje nakon liječenja. Tako će sagraditi učinkovit bedem protiv svih sumnjičavaca iz krugova rođaka ili znanaca, te će predstavljati neprocjenjivu pomoć za vjerovanje svih novih ljudi koji traže pomoć.

63

Dojmljiv primjer Božje moći u čovjeku koji se prema savjetu Brune Groeninga ponovno otvara djelovanju Boga u vjeri i povjerenju, daje Hans Rösch iz W. On sa svojih 70 godina spada u starosnu dob kojoj se u našem društvu općenito daje malo šanse kad zdravlje i duša oslabe uslijed raznih bolesti. U mnogim se ljudima učvrstio krivi stav da je starost povezana s bolešću i s bolovima. "Vi doduše jeste stari, tu se ništa ne da napraviti", često se čuje čak iz ustiju liječnika. Ne trebamo potcjenjivati negativnu samodinamiku uzrečica kao što su: "Tko je stariji od 50 godina i nema bolova, već je mrtav", koje sam nedavno čuo.

Gospodin Rösch je godinama patio od bolova na srcu, koji su se širili ulijevo, kroz cijelu ruku a javljali bi se naročito pri tjelesnim opterećenjima. Često je sa sobom nosio bočicu "Nitrolinguala" i koristio ga više puta dnevno kad kod bi se javili bolovi, da bi nakon uzimanja lijeka bolova nestalo; trebao je i razne tablete za srce. Liječnici su utvrdili koronarno oboljenje srca koje se jasno vidjelo na EKGu s opterećenjem.

Na internističkom nalazu (glavnog liječnika gradske bolnice u H.) pisalo je:

"Sve u svemu tegobe na koje se pacijent tuži treba svakako dovesti u vezu s koronarnom insuficijencijom pri opterećenju kod koronarnog srčanog oboljenja. Promjene na elektrokardiogramu tipične su."117

Hans Rösch je uz to rekao:

"Bolovi su se javljali naročito pri opterećenju i uzbuđenju. Jače boli širile su se u lijevu ruku. Zadnjih godina, prije nego li sam došao u kontakt s učenjem Brune Groeninga nisam mogao niti pola kata proći bez predaha, jer sam ostajao bez daha s bolovima u predjelu srca."118

Izgubio je vjeru u iscjeljenje koje je još bilo moguće u njegovim godinama, te se pomirio sa sve većim ograničenjima u svom životu.

Osim toga, već su ga 25 godina mučile glavobolje, a liječnici su rekli da je uzrok tome istrošenost vratnog dijela kičmenog stuba. Kad bi bolovi bili izrazito jaki, ponekad bi uzeo i po deset komada "Prontopirina" sredstva protiv bolova, uz kratkotrajno djelovanje. Desetljećima se stalno iznova javljala upala sinusa što je u razmaku od 2 godine zahtijevalo ispiranje, a glavobolje su se još pogoršale.

Mreža bolesti i bolova s godinama je sve više gušila život ovog čovjeka. Početkom sedamdesetih godina javili su se i bolovi u leđima (liječnička dijagnoza: kronični lumbago).

64

Hans Rösch:

"Bolovi su dolazili iz područja križa i širili se u desnu nogu. Stalno sam osjećao neugodan, bolan osjećaj u leđima. Pojačavali su se kretanjem, naročito pri saginjanju, nošenju teškog tereta ili kod prevaljivanja duljih dionica puta. Kad bi nastupili jaki bolovi, morao bih se zaustaviti, staviti obje ruke na križa sve dok nakon nekog vremena bol ne bi popustila. Uzimao bih mnogo tableta protiv bolova, između ostalog i tako jake lijekove poput "Feldena 20" ili "Butazolidina". Lijekovi bi mi zajedno s lijekovitim blatom, masažama i termozračenjem ublažili bolove ali samo kratkotrajno. Liječnici su utvrdili da se radi o istrošenosti diska u slabinskom kičmenom dijelu i istrošenosti kičmenog stuba. Stoga sam prije godinu i pol dana otišao u invalidsku mirovinu. Nije bilo nikakve nade u izliječenje. Ortoped mi je već prije više godina rekao: "S tim ćete morati živjeti.’"119

Uz to su se javile joše neke teškoće:

"1942. godine u nekoj ratnoj operaciji pred Staljingradom, odjednom su nas zasuli artiljerijom i granatama. Moj drug i ja bili smo zatrpani u bunkeru. Tako sam između ostalog imao i jako nagnječena prsa. Uslijed tlaka zraka nastalog pri udaru granate pukla su mi pluća. Otada su me uvijek boljela pluća. Ovisno o tome, koji bih posao radio i kako bih se kretao ili ako bih duboko udisao zrak osjećao bih jako probadanje u plućima. To sam često govorio svom kućnom liječniku, ali on je smatrao da se protiv ove ratne ozljede ništa ne da napraviti."120

Ne treba se uopće čuditi što je Hans Rösch uza sve gore navedene bolesti dobio i kroničnu upalu želučane sluznice koja se u desetgodišnjem razdoblju očitovala jednom do dva puta godišnje u obliku izraženih želučanih bolova te ga je tjerala na dijetu. Uzevši sve to u obzir razumljiva je i pojava nesanice i lošeg spavanja koja se se javila negdje 1946. godine; noću bi se često budio i satima nije mogao zaspati.

Krajem 1987. godine, upoznao je učenje Brune Groeninga i počeo je namještati se na iscjeljujuću struju. Distancirao se je od svih negativnih predviđanja svojih liječnika, od svih nevolja i bolova u svom životu te je povjerovao u to da je Bog najveći liječnik moleći ga svim srcem za iscjeljenje.

Iscjeljujuća struja je iznenađujuće brzo djelovala uslijed njegove nove unutarnje usmjerenosti na vjeru:

Uskoro se oslobodio dugogodišnjih bolova oko srca, nije mu više trebao "Nitrolingual" i druge tablete za srce. Mogao je ono, što mu je ranijih godina

65

bilo nezamislivo, penjati se više katova bez predaha, odlazio bi čak na dulje šetnje u Schwarzwaldu i Austriji bez ikakvih poteškoća, čak je u svojoj dobi ponovno mogao i plesati, do čega mu je bilo posebno stalo.

Nestalo je i glavobolja i redovitih upala sinusa; otkako je primao iscjeljujuću struju, nikad se više nisu vratile.

Glede iscjeljenja bolova u kičmi izjavio je slijedeće:

"Nemam više bolova u kičmi. Ponovno mogu raditi u vrtu, mogu se sagnuti, bez ikakvih bolova. Nemam više poteškoća pri ustajanju s kreveta ili sa stolice.Više ne trebam masaže, ljekovito blato, toplinsko zračenje ili injekcije za ublažavanje bolova. Ovo opterećenje nestalo je spontano, bez regulacija."121

Nestalo je i bolova u plućima i želucu. On može sve jesti a sada mora, kao što piše, obratiti naročito pažnju na to da se ne udeblja. Budući da je nestalo svih bolova i strahova, može ponovno spavati "kao puh".122

Hans Rösch dopustio je liječnicima da ispitaju ova iscjeljenja. Novi EKG s opterećenjem samo je potvrdio njegovo osobne zaključke o ponovno stečenoj sposobnosti opterećenja. Kod rasterećenja s 125 watta nije ustanovljena nikakva indicija na repolarizacijske smetnje u smislu nekog koronarnog srčanog oboljenja".123

Star, bolestima i bolovima utučen čovjek, kojemu nijedan liječnik nije mogao dati nadu u izliječenje preobrazio se u čvrstog čovjeka, koji se raduje životu, koji je ponovno našao zdravlje i vjeru. A sve to jer je slijedio savjet Brune Groeninga te se distancirao od vjere u moć Negativnoga u obliku bolesti i bolova, ponovno otvorivši srce vjeri u Dobro i u iscjeljenje.

"Ono što hoćeš, neka ti bude"124

rekao je Bruno Groening. To je vjerojatno najviši put pomoći, pomaganje drugima, samom sebi; smoći hrabrosti i pomagati usprkos svim ustaljenim društvenim obrascima, tako da se duh odvoji od pogrešnih, uhodanih obrazaca uvjerenja i nađe puninu iscjeljenja.

Ljubav, osnovni životni zakon

Najviši zakon Božjeg reda u životu jest prema Bruni Groeningu Ljubav:

"Postoji li neka osnovna postavka prema kojoj možemo orijentirati cijeli svoj život? Da postoji, ljubav prema bližnjem."125

66

Bruno je doživljavao veliku osobnu sreću kad bi osjetio da neki čovjek teži prema visokom idealu božje ljubavi i ljubavi prema bližnjem i da to dokazuje svojim djelima. Tko je Brunu Groeninga pobliže poznavao, znao je da osim tjelesno-duševnog iscjeljenja čovjeka putem svog učenja, teži usmjeriti čovjeka i k tim uzvišenim čistim osjećajima ljubavi.

Doživljavao je ljubav kao nešto sveto – kao središte Božjeg bića. Istovremeno je spoznavao da je ona najjače oružje u borbi protiv zla. Čovjek koji se otvara ljubavi, povezuje se s najvišim zračenjem Božjeg duha. Stoga je svaka misao ljubavi ispunjena s veoma snažnom, graditeljskom, pozitivnom, oživljavajućom duhovnom energijom. Čovjeku koji ljubi ona koristi na mnoge načine; jača samog sebe, štiti se od energija negativnih misli te kad radi s ljubavlju, tj. kad ju provodi u djelo, izaziva i kod bližnjih slične misli, s povratnim djelovanjem.

Tko je spoznao ljubav kao najveću duhovnu moć, temelj mira i sreće neće se više čuditi što Negativni duh danas čini sve da upravo ovaj osjećaj lažira i da ga gazi! Obzirom na takmičenje u preživljavanju u suvremenom društvu čije su glavne vrijednost sposobnost i učinkovitost, jedva da se još itko trudi da održi ovo stanje duha, jer ljubav u takvu društvu veoma loše kotira odnosno, izgleda da ljubav prema bližnjima nema puno smisla. Ljubav i osjećaji, koji se danas mogu označiti kao takvi ograničavaju se često samo na neki par ljudi ili za obiteljski egoizam, ljudi rijetko postižu veličinu istinske ljubavi prema bližnjem i prema Bogu.

Svake se nedjelje doduše s propovjedaonice navješta "radosna vijest" ili evanđelje, ali kolike uši to uopće čuju; samo je nekolicina sposobna poruku istinski razumjeti i provesti u djelo. Nauk o ljubavi "najvećeg prijatelja ljudi" "najvećeg duhovnog iscjelitelja" kako je Bruno Groening nazivao Krista postala je za većinu kršćana pobožnom utopijom. U svakom slučaju, u našem kršćanskom okruženju samo mali djelić ovog učenja vidljiv je u praksi.

Osnovni zakoni ljubavi koje je Krist navještao slijedećim riječima čine se zastarjelima:

"Trebaš ljubiti Gospodina, Boga svoga sa svim srcem svojim, sa svom dušom svojom i svim mislima svojim. To je najvažnija i prva zapovjed. Jednako važna je i druga: Ljubi Bližnjega svoga kao samog sebe. Na ova oba zakona počiva cijeli Zakon i svi Proroci."126

Bruno Groening bio je uvjeren kako svaki čovjek dobre volje treba i dan danas ostvarivati ljubav prema Bližnjem i prema Bogu. Međutim, čovjek i ovdje treba biti svjestan toga da ljubav jednako kao i misli, same po sebi nikad ne bi mogli proizaći iz ovog ograničenog ljudskog bića, već će uvijek ostati duhovni dar iz

67

svjetla. U neiscrpnoj punini izvire ljubav iz izvora sveg Dobra, a samo o čovjeku ovisi hoće li joj se ponovno otvoriti, primiti ju i da dozvoliti da raste u njemu samom.

Bruno Groening:

"Bog posjeduje sve ono što čovjeku treba. To je čovjek zaboravio."127

Jednako kao što je čovjeku iz njegove svjesne povezanosti s Bogom omogućeno iscjeljenje tijela i duše, iz takve povezanosti iz njega izrasta i davno zaboravljena nesebična ljubav. Ista snaga koja čisti tijelo i dušu i koja pomaže čovjeku da unutarnji preokret provede u djelo, budi iznova i vatru ljubavi u srcu čovjeka.

Kao što sam saznao iz razgovora s više osoba iz današnjeg "Kruga prijatelja Brune Groeninga", mnogi su doživjeli povećanje svoje unutarnje sposobnosti ljubljenja svojih bližnjih nakon što su se prema savjetu Brune Groeninga otvorili "iscjeliteljskoj struji":

"Ne mogu baš reći da prije poznavanja učenja Brune Groeninga nisam uopće ljubila druge ljude", pisala mi je Anja K. iz H., "ali budući da sam mnogo razmišljala o ljubavi i tražila ju nije mi izgledalo dovoljno ono što sam u sebi osjećala. Željela sam svim srcem da mogu voljeti sve ljude, bili mi oni slični ili ne, imala ja ikakve veze s njima ili ne. Međutim, bez obzira na to koliko sam se trudila nije mi to uspjevalo.

Nakon što sam za vrijeme svojih prvih posjeta zajednici primala neko vrijeme božansku snagu i osjećala njeno strujanje u sebi, preplavila me je potpuno neočekivano neka nikad do sada poznata ljubav prema svima prisutnima. Pri tom moram napomenuti da ondje nisam nikog prethodno poznavala, da su mi svi prisutni bili nepoznati. Međutim, sad sam ih mogla prisno voljeti bez ikakve zadrške. Znala sam da se želja mog srca ispunila.

Ovaj se doživljaj kasnije često ponavljao. Nakon duljeg primanja struje, npr. za vrijeme sastanka u zajednici, osjećaj ljubavi povećao se do meni nepoznatih razmjera. Doduše, u toku dana bi on češće puta splasnuo, ali bi nakon intenzivnog primanja struje ponovno oživio."128

Ranije sam se uvijek trudio činiti dobro, međutim, bilo je pokušaja, kad sam se doslovce morao na to prisiljavati, jer činio sam to iz razuma a ne iz srca", izvještava Franz K. (29) iz H. "Kako sam se sve više otvarao iscjeljujućoj božjoj struji prema učenju Brune Groeninga, osjećao sam kako se u meni nešto mijenja. Nestalo je tereta koji me je mučno pritiskao i koji je svakoj radosti oduzimao

68

snagu i svježinu. Kod namještanja na iscjeljujuću struju, uvijek osjećam ne samo trnce i toplinu u tijelu, nego kao da se neko svjetlo nevidljivo mojim vanjskim osjetilima ulijeva u moju dušu. Ovo svjetlo ispunjava mi srce dubokim mirom, osjećam sreću i opažam kako postajem sve sposobniji da ponovno volim. Otada raste u meni taj osjećaj ljubavi za kojim sam toliko čeznuo, od srca mogu pomagati drugima, a čak mi je moguće slušati druge ljude s puno ljubavi i suosjećanja, one ljude koje sam ranije osuđivao. Što se više otvaram iscjeljujućoj struji taj osjećaj raste, ponekad je on poput vatre u mom srcu. Naročito sam sretan zbog činjenice da osim što pristupam svojim bližnjima s ljubavlju, sve više volim i Boga premda Ga ne mogu vidjeti. Veoma sam zahvalan gospodinu Groeningu što je usprkos svim otporima imao hrabrosti da svoju spoznaju, ono što mu je iznutra dano predaje dalje drugima. Bez njega ne bih mogao pronaći pristup k ljubavi i k Bogu. Preko njegova učenja ponovno sam u stanju da ciljeve Kristova učenja provodim u svom životu."129

Najviši oblik iscjeljenja jest probuđenje nesebične ljubavi u drugim ljudima. Onaj tko može ljubiti, on je snažno povezan duhovnim putem s izvorom sveg dobra, pa lako prima vodstvo Duha Božjeg. Svaki istinski put duha mora voditi k ljubavi, jer Bog jest ljubav. Ona je biću Negativne sile sasvim strana, pa tamo gdje negativna moć u čovjeku ili u ljudskom društvu raste, ljubav nestaje; a tamo gdje ljubav raste, Zlo gubi svoj utjecaj.

S riječima Brune Groeninga otvara se u vremenu duhovne dezorijentacije jasan i jednostavan put k pomoći i iscjeljenju. Na svakom pojedincu jest da zgrabi pruženu ruku i da se uvjeri na vlastitom iskustvu i životu o istinitosti gore rečenog.

69