4 5ZnANoST& o b r a z o v a nj e

ZnANoST& o b r a z o v a nj e

Slavni znanstvenici mogu

biti uzori mladima, a

predstavljanje karijere u

znanosti ili tehnologiji kao

puta do uspjeha moglo bi

potaknuti više studenata na

nastavak karijere u

znanosti. Osim toga, slavni

znanstvenici imaju ugled, a

on podrazumijeva utjecaj,

točnije mogućnost

utjecaja na političare i

poduzetnike da poslušaju

njihovo mišljenje

RICHARD HEINBERG

PISMO IZ BUDUĆNOSTI

p

ZAKLADA SVEUČILIŠTA U RIJECI, JAVNA USTANOVA ZAVOD ZA PROSTORNO UREĐENJE PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE I NOVI LIST U POVDU DANA PLANETA ZEMLJE DONOSE »PISMO IZ BUDUĆNOSTI«

RICHARDA HEINBERGA, ESEJ JEDNOG OD NAJPOZNATIJIH SVJETSKIH EDUKATORA O FENOMENIMA KRAJA NAFTNE ERE I PRVI PUT SE OBJAVLJUJE NA HRVATSKOM JEZIKU

DAN PLANETA

ZEMLJE

an planeta Zemlje, 22. travanj, je

međunarodni dan obilježavanja

potrebe razvoja svijesti o

očuvanju okoliša. Inicijativu za

ustanovljenje Dana planeta

Zemlje iznio je John McConnell,

1969. godine na konferenciji

UNESCO-a. Službeno se ovaj dan

obilježava od 1992. godine kada

je na Konferenciji UN-a o okolišu i

razvoju donesen program

promicanja održivog razvoja.

Danas se ovaj dan obilježava se u

150 zemalja diljem svijeta.

Mnoga sveučilišta diljem svijeta, od

onih poput Yalea ili Sveučilišta

Massachusetts, do sveučilišta u Venezueli,

Nizozemskoj, Švedskoj, Španjolskoj, Japanu i

mnogih drugih, na ovaj dan organiziraju

posebne manifestacije, sajmove, festivale,

izložbe, skupove, prezentacije i druženja s

idejom da Zelene generacije trebaju stasati

poglavito na sveučilištima i kampusima.

Zelene generacije su ekološki osviještene

generacije koje biraju zelene poslove, služe

se zelenim tehnologijama i preferiraju

zelene životne stilove.

Zaklada Sveučilišta u Rijeci, Javna

ustanova Zavod za prostorno uređenje

Primorsko-goranske županije i Novi list

smatrali su potrebnim da se naša zajednica

što prije pridruži ovoj globalnoj akademskoj

i javnoj inicijativi. U uvjerenju da, unatoč

deklarativnom općem prihvaćanju ideje

održivog razvoja, ona još nije zaživjela u

punoj mjeri kako u prostoru znanstvenog

istraživanja i nastave, tako ni u javnom

ponašanju i djelovanju, smatramo da je

potreban dodatni angažman sviju u

nalaženju putova da Zelene generacije

uistinu zažive u našoj zajednici.

Danas više nije pitanje hoćemo li naučiti

živjeti u skladu s idejom održivog razvoja,

nego samo koliko brzo ćemo to učiniti.

»Pismo iz budućnosti« Richarda Heinberga,

esej je jednog od najpoznatijih svjetskih

edukatora o fenomenima kraja naftne ere i

prvi put se objavljuje na hrvatskom jeziku.

Sadržaj eseja ne odražava nužno službeni

stav tri institucije koje su surađivale na izradi

priloga, ali se nadamo da će potaknuti na

razmišljanje. A naš je službeni stav da treba

ozbiljno razmišljati i djelovati na održivom

razvoju.

Zaklada Sveučilišta u Rijeci, Javna ustanova

Zavod za prostorno uređenje

Primorsko-goranske županije, Novi list

Vjerujem da je zapravo logična pomisao kako je

moguće, ukoliko se mreža uzroka koji su utjecali na

moje sadašnje postojanje izmijeni, da će se stvari

odviti tako da me spriječe da budem ovdje. U tom

slučaju, ovo pismo bi postalo povijesno

najbizarnije samoubilačko pismo! No spreman sam

riskirati. Učinite što možete. Izmijenite povijest! I

dok to činite budite dobri jedni prema drugima. Ne

uzimajte ništa i nikoga zdravo za gotovo

ozdrav svima koji živite

u godini 2001.! Živite u

godini moga rođenja; ja

sam sada 100-godišnjak

i javljam se iz godine

2101. Koristim

posljednje ostatke

napredne fizike koje su

znanstvenici razvili još

u vaše vrijeme, kako

bih poslao ovu

elektronsku poruku

kroz vrijeme na jednu

od vaših računalnih

mreža. Nadam se da

ćete je primiti i da će

vas potaknuti da

zastanete i promislite o

svijetu kojem živite i o onome što

morate poduzeti u vezi s njime.

O sebi ću reći samo ono najnužnije:

Ja sam borac. Imao sam mnogo sreće

u raznim prilikama i na razne načine,

a to što sam tu i pišem vam ovu

poruku, smatram svojevrsnim čudom.

Proveo sam veliki dio svoga života u

želji da postanem povjesničar, no

životne okolnosti su me prisilile da

naučim i izvježbam vještine potrebne

za farmera, nabavljača hrane,

gerilskog borca, inženjera – i sada

fizičara. Moj je život bio dug i prepun

zanimljivih događaja…ali to nije

razlog zbog kojeg sam se potrudio

prenijeti vam ovu poruku. Ono zbog

čega osjećam obvezu ispričati vam na

ovako neobičan način tiče se onoga

čemu sam svjedočio tijekom

proteklog stoljeća.

Vi živite na kraju jedne ere.

Možda vam je to teško za razumjeti,

ali se nadam da će vam biti jasnije

nakon što pročitate ovo pismo.

Želim vam prenijeti ono što je za

vas važno, no moguće je da ćete u

nekim trenutcima osjećati kako su

neke informacije previše za vas.

Molim vas za strpljenje. Već sam star

i nemam vremena za podilaženje.

Ukoliko vam se ono što vam budem

rekao činilo nevjerojatnim, gledajte

na to kao na znanstvenu fantastiku.

No molim vas, pozorno me pratite.

Komunikacijski uređaj koji koristim

je iznimno nestabilan i nisam

siguran koliko će se od moje priče

zaista i prenijeti. Molim vas da je

širite dalje. Velika je vjerojatnost

kako će to biti jedina poruka ove

vrste koju ćete ikada primiti.

Budući da ne znam koliko ću vam

informacija uspjeti prenijeti, započet

ću od onih najvažnijih, onih koji će

vam uvelike pomoći u razumijevanju

onoga što će zadesiti vaš svijet.

Energija je bila vodeći princip

organiziranja ili bolje rečeno,

neorganiziranja ovoga stoljeća.

Zapravo, povijesno gledano, moram

priznati kako je energija bila vodeći

princip organiziranja i 19. i 20.

stoljeća. Ljudi su otkrivali nove

izvore energije – ugljen, potom naftu

– u 19. stoljeću, a zatim razvijali

razne nove tehnologije za korištenje

te upravo oslobođene energije.

Prijevoz, proizvodnja, poljoprivreda,

rasvjeta, grijanje – sve se

revolucionaliziralo, i rezultati su se

osjetili duboko u životima ljudi iz

industrijskog svijeta. Svi su postali

potpuno ovisni o novim uređajima; o

uvezenoj, kemijski uzgojenoj hrani; o

kemijski sintetiziranim i fosilnim

gorivima dostavljanim lijekovima; o

samoj ideji neprestanog rasta (uvijek

će biti moguće namaknuti još

energije za prijevoz i proizvodnju,

neće li?). Ako su 19. i 20. stoljeće bili

uspon krivulje rasta, ovo prošlo

stoljeće bilo je pad – provalija.

Trebalo je biti sasvim jasno svima

kako izvori energije u koje su se

počeli pouzdati nisu bili nepresušni.

Nekako se ta ideja nikada nije

primila kako treba. Pretpostavljam

kako je to zbog činjenice da se ljudi

općenito vrlo brzo naviknu na

određen način života, i od tog

trenutka više o njemu ne razmišljaju

previše. Ista je situacija i danas.

Današnji mladi ljudi nikada nisu ni

znali za išta drugo, uzimaju zdravo za

gotovo naš način života – probiranje

po ostatcima industrijske civilizacije

u potrazi za bilo čime što se može

iskoristiti – kao da su ljudi oduvijek

tako živjeli, kao da nam je suđeno da

tako živimo. Iz tog razloga me

oduvijek privlačila povijest, kako bih

dobio uvid u promjene u ljudskim

društvima tijekom vremena. No, ovo

je bila digresija. Gdje sam stao?

PATETIČNA VJERA U

TEHNOLOGIJU

Ah da, energetska kriza. Naime,

sve je započelo otprilike kada sam

se ja rodio. Ljudi su tada mislili

kako će biti kratkog vijeka, kako je

to samo politički ili tehnički

problem, kako će se ubrzo sve

vratiti u normalu. Nisu zastali i

razmislili kako je »normala«,

gledano dugoročno, značila živjeti

od energije sunčeve svijetlosti i

vegetacije. Naprotiv, oni su smatrali

kako je »normala« korištenje fosilne

energije kao da sutra ne postoji. I

gotovo da i nije postojalo. Bio je to

klasičan primjer samoispunjujućeg

proročanstva – za dlaku.

Na početku je većina ljudi mislila

kako se nestašica može riješiti

»tehnologijom«. Međutim, kada

malo bolje razmislim, to je

smiješno. Naposljetku, vaši moderni

uređaju napravljeni su tako da

koriste privremeno izobilje energije.

Nisu proizvodili energiju. Istina,

postojali su nuklearni reaktori (za

koje se ispostavilo da su noćna

mora!), no njihova gradnja a poslije

i razgradnja iziskivala je toliko

mnogo energije da je energija koju

su proizvodili tijekom svoga

postojanja bila jedva dostatna za

pokrivanje prouzročenih

energetskih troškova. Slično je bilo

i s fotonaponskim panelima: čini se

kako nitko nikad izračunao koliko

je energije zaista potrebno da bi ih

se izgradilo, počevši od silikonskih

ćelija kao nusproizvoda računalne

industrije, i uključujući izgradnju

same tvornice. Ispostavilo se kako

se na izgradnju panela trošila

gotovo ista količina energije koju su

sami paneli proizveli tijekom svog

radnog vijeka. Usprkos tome,

nemali broj ih se izgradio – da ih je

barem bilo više! – i mnoge još

uvijek rade (otuda energija za

napajanje uređaja koji mi

omogućava slanje ovoga signala iz

budućnosti). Solarna energija je bila

dobra ideja; njezin glavni

nedostatak bio je što nije mogla

zadovoljiti pohlepne energetske

navike ljudi. S nestankom fosilnog

goriva, nikakva tehnologija nije bila

u mogućnosti održati način života

na koji su se ljudi navikli. No

trebalo je proći dosta vremena da

mnogi to shvate. Njihova patetična

vjera u tehnologiju postala je

gotovo religioznog karaktera, kao

da su njihovi uređaji bili zavjetni

predmeti koji ih povezuju s

nevidljivim, ali svemogućim bogom

sposobnim za prkošenje zakonima

termodinamike.

Kao što je bilo i za očekivati,

jedna od prvih posljedica nestašice

energije pojavila se u obliku

ekonomske recesije, popraćene

beskrajnom depresijom. Rad

ekonomista temeljio se na njihovoj

religiji – apsolutnoj,

nepokolebljivoj vjeri u

Tr žište-kao-Boga; u ponudu i

potražnju. Njihovo gledište je bilo:

ukoliko nestane plina, cijene će

porasti i tako inicirati istraživanja

alternativa. No ekonomisti se nikad

nisu potrudili tu ideju malo više

razraditi. Da su to učinili, shvatili

bi kako bi restrukturiranje cijele

energetske strukture društva trajalo

desetljećima, dok bi veće cijene kao

rezultat nestašice resursa došle kao

signal samo tjedan ili mjesec prije

nego što bi određena hipotetska

zamjena bila potrebna. Također,

trebali su shvatiti da ne postoji

zamjena za osnovne energetske

resurse.

S GLOBALNOG

KASINA NA SEOSKI

»BUVLJAK«

Ekonomisti su mogli samo

razmišljati o novcu dok su se osnovne

potrebe poput vode i energije u

njihovim izračunima samo

pojavljivale u pogledu troška u

valutama, što ih je učinilo

funkcionalno izmjenjivima sa svime

što je imalo svoju cijenu – narančama,

avionima, dijamantima, sličicama

baseball igrača, čime god. Međutim,

prema posljednjoj analizi, osnovni

resursi uopće nisu izmjenjivi s ostalom

ekonomskom robom: jednom kada je

vode ponestalo niste mogli piti sličice,

koliko god velika ili vrijedna vaša

kolekcija bila. Niti ste mogli jesti

dolare, ako nitko nije imao hrane za

prodati. Stoga, nakon određenog

vremena, ljudi su počeli gubiti vjeru u

novac. I kako su to činili, shvatili su

kako je vjera bila jedino što je novcu

uopće davalo vrijednost. Valute su

jednostavno propale – jedna po jedna.

Kada su se stvari počele razrješavati

same od sebe, došla je inflacija,

deflacija, razmjena dobara i krađa na

svakoj zamislivoj razini.

U vrijeme kada sam se ja rodio,

globalna ekonomija se često

uspoređivala s kasinom. Nekoliko

ljudi je zarađivalo trilijune dolara,

eura i jena trgovajući valutama,

tvrtkama i robom. Nitko od njih nije

činio ništa korisno; samo su sijali i,

u mnogim slučajevima, želi ogromne

dobitke. Da se ekonomski lanac

pratio, vidjelo bi se kako je sav

novac dolazio iz džepova običnih

ljudi . . . no to je druga priča.

Uglavnom, sva ekonomska aktivnost

ovisila je o energiji, o globalnom

prijevozu i komunikaciji, i o vjeri u

valute. Početkom 21. stoljeća,

globalni kasino je bankrotirao.

Postepeno, počela se koristiti nova

metafora. Prešli smo s globalnog

kasina na seoski »buvljak«.

Sa sve manje dostupne energije

svake godine te sa nestabilnim

valutama koje su zarazile transakcije,

proizvodnja i prijevoz su se smanjili.

Nije bilo važno koliko Nike plaća

svoje radnike u Indoneziji: kada je

jednom dostava postala nevjerojatno

skupa, zarada od globalizacije

njihova rada je nestala. No Nike nije

mogao samo opet otvoriti tvornice u

SAD-u; sve su te tvornice zatvorene

dvadeset godina ranije. Ista situacija

je zadesila sve ostale proizvođače

odjeće, elektronike, itd. Sva lokalna

proizvođačka infrastruktura uništena

je kako bi se oslobodila mjesta za

globalizaciju, za jeftiniju robu, za

veće korporativne dobitke. I sada, da

bi se infrastruktura ponovno

uspostavila, neophodna bi bila

ogromna ulaganja kako financijska

tako i energetska – baš u vrijeme

nestašice i novca i energije.

EKONOMIJA U

RASULU I POLITIČKI

KAOS

Trgovine su bile prazne. Ljudi su

bili bez posla. Kako su preživjeli?

Jedino kako su mogli - neprestanim

recikliranjem već upotrijebljenog, a

proizvedenog prije energetske krize.

Na početku, nakon početnih

ekonomskih šokova, ljudi su

prodavali svoje stvari na internet

aukcijama – dok je bilo struje. Potom,

kada je postalo jasno kako će

nedostatak pouzadnog prijevoza

otežati dostavu proizvoda, ljudi su

počeli prodavati stvari na ulici kako

bi platili stanarinu i hipoteku te kupili

hranu. Međutim, nakon propasti

valuta, ni to nije imalo smisla, stoga

su ljudi počeli s razmjenom dobara,

koja su potom, da bi preživjeli,

prerađivali i koristili kako god su

znali i umjeli. Okrutna ironija bila je

da se većina njihovih dobara sastojala

od automobila i elektronskih uređaja

čiji rad si više nitko nije mogao

priuštiti. Bezvrijedno! Tko god je

imao ručne alate i znao ih koristiti

bio je bogat. I još uvijek jest.

Industrijska civilizacija je

proizvela tone smeća za vrijeme

svojeg kratkog postojanja. Tijekom

proteklih 50 ili 60 godina, ljudi su, u

potrazi za bilo čim korisnim,

prekopali gotovo svako odlagalište

koje je postojalo. Kakav užasan

nered! S dužnim poštovanjem, nikad

mi nije bilo jasno zašto – čak i kako –

ste mogli milijarde tona

neprocijenjivih, drevnih, osnovnih

resursa pretvoriti u gomile

smrdljivog smeća, s gotovo nikakvom

mogućnosti praktične upotrebe u

međuvremenu! Niste li barem mogli

graditi trajne, kvalitetno izrađene

proizvode? Moram reći kako je

kvaliteta alata, namještaja, kuća i sl.

koje smo naslijedili od vas – i bili

prisiljeni koristiti – poprilično jadna.

Ispričavam se zbog posljednjih

primjedbi. Nije mi namjera biti grub

ili neugodan. Zapravo, neki od

ručnih alata koji ste nam ostavili su

poprilično dobri. No morate

shvatiti: industrijskki način života

na koji ste vi bili navikli imat će

opasne posljedice za vašu djecu i

unučad. Slabo se sjećam, ali kada

sam bio dijete od nekih pet ili šest

godina, gledao sam stare

televizijske serije iz 1950-ih: »Ozzie

i Harriet« . . . »Otac zna najbolje« .

. . »Lassie«. One su prikazivale

nedužan svijet u kojemu su djeca

odrastala u malim zajednicama

okružena obitelji i prijateljima.

Odrasli su s lakoćom rješavali sve

probleme i bili su nježni i mudri.

Sve se činilo tako stabilnim i

bezopasnim.

Kada sam se ja rodio, taj svijet,

ako je ikada uopće postojao, davno

je nestao. Dok sam ja dovoljno

odrastao da razumijem išta od toga

što se događalo na širem planu,

društvo je počelo pucati po

šavovima. Započelo je sa

zamračenjima – prvo samo na

nekoliko sati. Potom je došlo do

nestašice zemnog plina. Ne samo

da nam je bilo hladno zimi, već su

se zamračenja pogoršala jer se

mnogo struje proizvodilo upravo

koristeći zemni plin. Zatim je

nastupila nestašica nafte i benzina.

U tom trenutku – tada sam bio

tinejdžer – ekonomija je bila u

rasulu i vladao je politički kaos.

PRIJEZIR PREMA

STARIJIMA

Kada sam bio stariji tinejdžer,

određeni stav se razvijao kod

mladih. Bio je to osjećaj potpunog

prijezira za sve starije od – možda

trideset ili četrdeset godina.

Odrasli su iskoristili toliko resursa,

i sada ih više nije bilo za njihovu

vlastitu djecu. Naravno, kada su ti

odrasli bili mlađi samo su radili

ono što su svi ostali radili. Smatrali

su normalnim sječi drevne šume za

drvenu masu za svoje telefonske

imenike, tankati i posljednju litru

nafte u svoje SUV-ove, ili upaliti

klimu kad im je bilo malo toplo. Za

djecu moje generacije, sve je to bila

blijeda uspomena. Ono što smo mi

poznavali bilo je veoma drugačije.

Mi smo živjeli u mraku, s

nestašicom hrane i vode, s

neredima i ljudima koji prose na

dan

planeta ZEMLJE

d

nastavak na 6. stranici

6 7ZnANoST& o b r a z o v a nj e

ZnANoST& o b r a z o v a nj e

Pripremila

Elvira MARINKOVIĆ ŠKO M R L J

ulicama, s nepredvidljivim

vremenom, sa zagađenjem i

smećem koje se više nije moglo

odlagati daleko od očiju javnosti.

Za nas su odrasli bili neprijatelji.

Na nekim mjestima, dobni ratovi

ostali su kao dio tinjajuće ljutnje.

Na drugima, zabilježeni su napadi

na starije ljude. Negdje su pak,

provođena sustavna čišćenja.

Sramim se priznati da sam i ja, iako

nisam fizički napao nikoga,

sudjelovao u sramoćenju i

vrijeđanju starijih ljudi. Ti jadni

starci – neki još uvijek dosta mladi

kada malo bolje razmislim! – bili su

jednako zbunjeni i izdani kao i mi.

Mogu se zamisliti na njihovom

mjestu. Pokušajte učiniti isto:

pokušajte se prisjetiti zadnjeg puta

kada ste otišli u trgovinu kako biste

nešto kupili, a trgovina toga nije

imala. (Meni je teško tako nešto

zamisliti budući da nisam bio u

«trgovini» u kojoj je nečega bilo već

desetljećima, no trudim se dočarati

vam ono što želim reći.) Jeste li se

osjećali frustrirano? Jeste li se

naljutili, misleći »Vozio sam se

toliko po to, i sad opet moram ići

na drugi kraj grada u drugu

trgovinu«? Pomnožite tu frustraciju

i ljutnju s tisuću ili deset tisuća.

Kroz to su ljudi prolazili svaki dan,

u pogledu gotovo svakog artikla,

usluge ili birokratske procedure na

koju su se navikli. Također, ti

odrasli su izgubili većinu onoga što

su imali kada se ekonomija raspala.

I onda su bande djece krale štogod

je ostalo i gomilali prijezir za

odrasle dok su to radili. To je

moralo biti razarajuće za njih.

Nepodnošljivo.

Sada kada sam ja tako prastar

imam malo više tolerancije za

ljude. Svi se samo trudimo

preživjeti, najbolje što možemo.

Vjerojatno vas zanima što se

dogodilo u prošlom stoljeću –

politika, ratovi, revolucije. Reći ću

vam što mi je poznato, no mnogo je

toga što ne znam. U zadnjih 60

godina nismo imali ništa slično

globalnim komunikacijskim

mrežama koje su nekad postojale.

Postoje veliki dijelovi svijeta o

kojima gotovo ništa ne znam. No

podijelit ću s vama što budem

mogao.

Kao što možete zamisliti,

kada je nestašica energetskih

resursa pogodila Sjedinjene

Američke Države i ekonomija

pala u kovitlac (zanimljivo je da

još uvijek koristim tu riječ:

samo najstariji među nama, kao

što sam ja, su ikada vidjeli

padanje aviona u kovitlac,

obrušavanje, pa čak i sam let),

ljudi su postali ljuti i počeli

tragati za krivcima. Naravno,

vlada nije željela biti okrivljenik

pa su ti gadovi na vlasti

(ispričavam se, ali još uvijek

nemam puno milosti prema

njima) činili ono što politički

vođe čine oduvijek – stvorili su

stranog neprijatelja. Slali su

ratne brodove, bombardere,

projektile i tenkove preko

oceana s tko zna kojim

razlogom. Ljudima je rečeno

kako se to čini u svrhu očuvanja

»američkog načina života«. No,

nije postojalo ništa na ovoj

Zemlji čime bi se to postiglo.

Upravo je američki način života

bio problem!

Generali su pobili nekoliko

milijuna ljudi. Moguće i desetke ili

stotine milijuna, mediji nikad nisu

bili jasni po tome pitanju, budući

da ih je cenzurirala vojska. Bilo je

prosvjeda protiv rata na ulicama,

ali i progona prosvjednika – od

kojih su neki i poslani u logore.

Vlada je pred kraj počela koristiti

fašističke metode. Bilo je lokalnih

pobuna i brutalnih akcija. No sve

uzalud. Ratovi su samo iscrpili ono

malo dostupnih resursa, i nakon

pet groznih godina, centralna vlada

je samo propala. Ponestalo joj

benzina.

NETKO TKO ĆE

REĆI ISTINU

Kada govorimo o političkim

događajima, važno je spomenuti

kako su u ranim godinama

nestašice postojeće političke

filozofije imale vrlo malo korisnoga

za ponuditi. Desničari su bili

potpuno odani štićenju bogatih od

krivnje i prebacivali su svu bol na

siromašne i prekooceanske žrtve –

Arape, Sjevernu Koreju, i sl. U

međuvremenu, ljevičari su se toliko

navikli na borbu protiv

korporativnih gadova da nisu mogli

shvatiti činjenicu kako se problemi

s kojima se susrelo društvo ne

mogu riješiti ekonomskom

redistribucijom. Osobno, kao

povjesničar, mnogo više

razumijevanja imam za ljevičare jer

smatram kako je akumulacija

bogatstva koja se događala bila

jednostavno bestidna.

Pretpostavljam da se mnogo patnje

moglo izbjeći da se sve to bogatstvo

raspodijelilo ranije, kada je novac

još nešto vrijedio. No kada čujem

neke od ljevičarskih vođa kako

pričaju, pomislio bih da će sve biti

u redu jednom kada se sve

korporacije obuzdaju, kada se

milijarde vrijedni plutokrati

odriješe svojeg bogatstva. No

zapravo, neće sve biti u redu, niti

približno.

Dakle, postojale su navedene dvije

političke opcije koje su se borile do

smrti, krivile jedna drugu dok su svi

ostali oko njih gladovali i ludili. Ono

što je ljudima zaista bilo potrebno bile

su samo osnovne zdravorazumske

informacije i savjeti, netko tko će im

reći istinu – kako se njihov način

života primicao kraju – i netko tko će

im ponudi neke razumne kolektivne

strategije za preživljavanje.

Većinu onoga što se dogodilo u

prošlom stoljeću moglo se s pravom

očekivati i to na temelju prognoza

vaših znanstvenika: bili smo

svjedoci dramatičnih klimatskih

promjena, izumiranja vrsta,

strašnih epidemija, baš kako su

ekolozi na kraju prošlog stoljeća

upozoravali. Ne vjerujem da su

njihovi potomci posebno ponosni

na njih. Imati priliku reći «Nisam li

vam rekao» i nije neka utjeha u

ovoj situaciji. Tigrovi i kitovi su

izumrli, kao i deseci tisuća ostalih

vrsta; no zbog nedostatka

pouzdanih globalnih

komunikacijskih kanala teško je

znati koje vrste i gdje. Meni su

osobno ptice pjevice draga, ali

daleka uspomena. Ljudi u Kini ili

Africi zasigurno ih imaju dug popis.

Klimatske promjene predstavljale

su problem kako za uzgoj hrane

tako i za samo preživljavanje.

Nikad nismo znali od godine do

godine kakvi će se rojevi

nepoznatih kukaca pojaviti.

Ponekad cijelu godinu ili čak dvije

ili tri godine samo pada kiša. Onda

je suša sljedećih pet ili šest godina.

To je mnogo više od nepogode, to

ugrožava živote. I to je samo jedan

od faktora koji je doveo do

dramatičnog smanjenja ljudske

populacije u prošlom stoljeću.

Mnogi ljudi to zovu

»Izumiranje«. Ostali

»Odbacivanje«, »Pročišćavanje« ili

»Čišćenje«. Neki su termini više

prihvatljiviji od drugih, no zapravo

ne postoji lijep način na koji bi se

opisalo što se događa – ratovi,

epidemije, glad.

ZALUTALE KNJIGE I

RASPADNUTE

NOVINE

Hrana i voda su bili veliki faktor

u svemu ovome. Svježa, čista voda

nedostaje već desetljećima. Jedan

od načina da naljutim mlade ljude

je da im pričam priče o tome kako

su ljudi prije zalijevali svoje tratine

s hektolitrima vode. Kada im

opišem kako su vodokotlići radili,

oni to jednostavno ne mogu

podnijeti. Neki od njih misle kako

su te priče izmišljene! Ovih dana

pitanje vode je vrlo ozbiljno. Ako

uzalud trošite vodu, netko će

umrijeti.

Prije mnogo desetljeća ljudi su –

iz potrebe – počeli učiti kako saditi

vlastitu hranu. Nisu svi bili

uspješni, i mnogo je ljudi bilo

gladno. Jedna od frustrirajućih

stvari bila je nedostatak dobrog

sjemena. Samo nekoliko ljudi znalo

je ponešto o čuvanju sjemena iz

jedne sezone u drugu, pa su

postojeće zalihe sjemena ponestale

vrlo brzo. Postojao je i veći

problem sa svim tim modernim

hibridnim varijantama: samo neke

vrste posađenog vrtnog povrća

proizvele bi i dobro sjeme za

sljedeću godinu. Genetski

modificirane biljke bile su još gore,

uzrokujući svakojake ekološke

probleme s kojima se još uvijek

borimo, posebice ubijanje pčela i

ostalih korisnih insekata. Sjeme

prirodno oprašenih biljaka za

hranu vrijedi zlata.

Nešto sam malo putovao kada

sam bio mlađi, u svojim

pedesetima i šezdesetima, što

pješice što na konju, i dobivao

neke izvještaje iz vanjskog svijeta.

Na temelju onoga što sam vidio i

čuo, čini se da su se ljudi na

različitim mjestima snašli na

različite načine i s različitim

stupnjem uspjeha. Koliko god to

možda zvučalo ironično,

autohtono stanovništvo koje je

civilizacija najviše proganjala

vjerojatno se najbolje snašlo. Oni

su uspjeli zadržati mnogo znanja o

tome kako živjeti samo od zemlje.

Na nekim mjestima ljudi žive

zajedno u improviziranim

ruralnim komunama; ostali se

trude preživjeti u onome što je

ostalo od velikih urbanih centara,

čupajući beton i sadeći ono što

mogu dok recikliraju i trguju sa

starim smećem koje je ostalo

nakon što su ljudi pobjegli iz

gradova u 20-im godinama. Kao

povjesničar, jedna od mojih

najvećih frustracija jest rapidno

nestajanje znanja. Vi ste manično

pohranjivali sve važne informacije

na elektronske medije za pohranu

podataka i kiselinom izbijeljene

papire – koji se raspadaju vrlo

brzo. Ono što je ostalo za nas su

uglavnom izblijedjele fotografije,

zalutale knjige i raspadnute

novine.

Neki naši mladi gledaju stare

oglase u časopisima i pitaju se

kako je moralo biti živjeti u

svijetu s mlaznim avionima,

strujom i sportskim automobilima.

Morala je to biti utopija, raj!

Ostali među nama nisu toliko

oduševljeni prošlosti. Vjerujem da

je to dio mog posla kao

povjesničara: da podsjetim svih

kako su slike iz oglašavanja samo

jedna strana priče; dok je druga –

mahnito iskorištavanje prirode i

ljudi, sljepoća za posljedice –

dovela do strahota prošloga

stoljeća.

MOŽETE LI IZMIJENITI

BUDUĆNOST?

Vjerojatno se pitate imam li

ikakve dobre vijesti, išta poticajno

za reći o budućnosti vašeg svijeta.

Naime, kao i sa svime, ovisi o vašoj

perspektivi. Mnogi koji su preživjeli

naučili su vrijedne lekcije. Naučili

su što je važno u životu, a što nije.

Naučili su cijeniti plodnu zemlju,

održivo sjemenje, čistu vodu,

nezagađen zrak, i prijatelje na koje

se možeš osloniti. Naučili su kako

preuzeti inicijativu u svom životu

umjesto očekivati da se o njima

brine neka vlada ili korporacija.

Sada ne postoje »poslovi« stoga

ljudi sami upravljaju vlastitim

vremenom. Više misle na sebe.

Dijelom kao rezultat toga, nestale

su stare religije, i ljudi su ponovno

otkrili duhovnost u prirodi i u

svojim lokalnim zajednicama.

Današnja djeca su željna učiti i

stvarati vlastitu kulturu. Traume od

pada industrijske civilizacije su

prošlost; to je sada povijest. Novo

je doba.

Možete li izmijeniti budućnost?

Ne znam. Postoje razne logične

proturječnosti svojstvene tom

pitanju. Jedva razumijem

zakonitosti fizike koje mi dopuštaju

da vam odašiljem ovaj signal.

Moguće je da ćete nakon čitanja

ovoga pisma vi učiniti nešto što će

izmijeniti moj svijet. Možda ćete

spasiti šumu ili vrstu, ili očuvati

sjemenje s nasljednim svojstvima, ili

pomoći u pripremi sebe i ostatka

stanovništva za nadolazeću nestašicu

energije. Moj život se kao rezultat

može izmijeniti. Onda bi se i ovo

pismo izmijenilo kao i vaše iskustvo

čitanja. I kao rezultat vi biste

poduzeli nešto drugo. Morali bismo

uspostaviti neku vrstu kozmičke

petlje za povratnu informaciju

između prošlosti i budućnosti. Vrlo

je zanimljivo o tome razmišljati.

Kad smo kod fizike, možda bih

trebao spomenuti kako sam

prihvatio povijesno stajalište

temeljeno na onome što sam čitao o

teoriji kaosa. Prema toj teoriji, kod

kaotičnih sustava čak i male

promjene u početnim okolnostima

mogu prouzročiti velike promjene u

ishodu. Ljudsko društvo i povijest su

kaotični sustavi. Iako je većina toga

što ljudi čine određeno materijalnim

okolnostima, još uvijek postoji

manevarski prostor, i što oni čine s

njime može puno značiti u konačnici.

Čini se da je ljudsko preživljavanje u

21. stoljeću povezano s mnogo malih

i naizgled beznačajnih napora

marginaliziranih pojedinaca i

skupina iz 20. stoljeća. Pokreti poput

onih protiv nuklearnog oružja, za

zaštitu okoliša, protiv biotehnologije,

za organsku hranu i vrtlarstvo,

pokreti autohtonog stanovništva,

male organizacije predane očuvanju

sjemenja – svi su imali značajne i

pozitivne utjecaje na buduće

događaje.

Vjerujem da je zapravo logična

pomisao kako je moguće, ukoliko se

mreža uzroka koji su utjecali na

moje sadašnje postojanje izmijeni,

da će se stvari odviti tako da me

spriječe da budem ovdje. U tom

slučaju, ovo pismo bi postalo

povijesno najbizarnije samoubilačko

pismo! No spreman sam riskirati.

Učinite što možete. Izmijenite

povijest! I dok to činite budite dobri

jedni prema drugima. Ne uzimajte

ništa i nikoga zdravo za gotovo.

Prijevod: Sandra Nuždić

Prijevod i objava »Pisma iz

budućnosti« omogućena je

suglasnošću Autora od 16.11.2007.

danom Zoranu Skali.

Poruke uz Dan planeta Zemlje

Thomas Jefferson (6.09.1789.)

»Zato kažem da Zemlja pripada svakoj generaciji koja na njoj živi, u

potpunosti i prema njenim pravima. Druga generacija mora dobiti Zemlju

od prve generacije oslobođenu od svih dugova i obaveza, treća od

druge i tako dalje. Jer ako bi prva generacija smjela zadužiti drugu, tada

bi Zemlja pripadala mrtvoj a ne živućoj generaciji. Zato nijedna

generacija ne smije stvoriti tako velika dugovanja koja ne bi mogla vratiti

za vrijeme trajanja njena života«.

Stavros Dimas – Europska komisija, DG Environment

»Kolaps gospodarstva, izbjeglice, politička nestabilnost, gubici života –

sve su to tipične posljedice rata. Ali to isto mogu biti i posljedice

nekontroliranih klimatskih promjena.

Jasno je da je borba protiv klimatskih promjena puno više od jedne

bitke. To je svjetski rat koji će trajati mnogo godina. To izgleda kao rat, jer

da bi se radikalno smanjile emisije stakleničkih plinova trebamo nešto

poput ratne ekonomije.«

Barbara Ehrenreich i Bill Fletcher – »The Nation« 6.03.2009.

»U situaciji kada je naš dugoročni biološki opstanak u pitanju, kao i naše

svakodnevno ekonomsko preživljavanje, jedino relevantno pitanje je:

Ljudi, imamo li mi ikakav plan? Da li vidimo ikakav izlaz iz ovog stanja a

prema pravednoj, demokratskoj, održivoj (dodajte tome i neki vaš omiljeni

pridjev) budućnosti?«

John Maynard Keynes – »Opća teorija zapošljavanja, kamata i novca«

»Ukoliko neka nacija pronađe način kako da sama sebi vlastitom

ekonomskom politikom osigura punu zaposlenost, ne treba izmišljati

nikakve posebne ekonomske mjere kojima bi se interes te zemlje

nametnuo susjedima. Međunarodna bi trgovina prestala biti ono što je

sada – zbirka očajničkih lukavština kojom se vlastita zaposlenost održava

na način da se forsira prodaja na stranim tržištima uz istovremeno

ometanje uvoza. Čak i oni koji to uspješno rade, problem nezaposlenosti

samo prenose na susjeda kojemu se u tom nadmetanju pogoršava

situacija, umjesto da se vrši dragovoljna i nesputana razmjena dobara i

usluga u uvjetima obostrane koristi.«

David Korten – »Money Verus Wealth«

»Zapanjujuće je koliko je teško samim jezikom izraziti kritičnu razliku

između novca i stvarnog bogatstva. Zamislite da se zateknete sami na

pustom otoku bez ičega za jesti i piti, osim što tamo ima škrinja puna

svežnjeva novčanica od 100$. Poanta je odmah jasna.«

»Narastajuća dominacija novca odražava se također i na monetizaciju

ljudskih odnosa. Ne tako davno, čak i u navodno najrazvijenijim zemljama,

oko polovice odrasle populacije je radilo bez naknade na održavanju

doma i zajednice. To spada u najosnovnije i najvažnije funkcije zdrave

ekonomije. Danas obično treba dvoje odraslih koji zajedno obavljaju dva

do tri plaćena posla da bi se izdržavao dom. Briga o djeci i domu se ili

zapušta ili unajmljuje. Usluge zajednice postaju predmet rada plaćenih

zaposlenika – u mjeri koju dozvoljavaju raspoloživa javna sredstva. Kako se

socijalni kapital dobrih međuljudskih odnosa sve više troši, tako se obiteljski

život i život u lokalnim zajednicama sve više raspada.«

Richard Heinberg

»Rast je mrtav. Iskoristimo to što je bolje moguće. Bila bi strašna stvar

prokockati krizu.«

Sir David King – Bivši glavni znanstveni savjetnik Vlade UK

»Izgleda da postoji opasnost da kako se ekonomske prilike pogoršavaju

političari počnu napuštati zelene strategije koje su još do nedavno bile pri

vrhu njihovih prioriteta. To bi bilo katastrofalno… Baš kada se ekonomska

situacija zaoštrava pronalaženje načina da se podigne energetska

efikasnost postaje najvažnija«.

O autoru eseja

RICHARD HEINBERG je jedan od najpoznatijih

svjetskih edukatora o fenomenima kraja naftne ere.

Radi u Post Carbon Institutu i nagrađivani je autor

osam knjiga, među kojima su:

Zabavi je kraj: Nafta, ratovi i sudbina industrijskog

društva

Nestašica energije: Opcije i aktivnosti za svijet bez

fosilnih goriva

Protokol o

iscrpljivanju nafte:

Plan za sprečavanje

ratova za naftu,

terorizma i

ekonomskog kolapsa

Sve je na

maksimumu: Buđenje

u stoljeću u kojem sve

opada

Od 1992. godine

izdaje mjesečnik

MuseLetter a njegovi eseji i članci pojavljuju se posvuda

i na mnogim jezicima. Richard Heinberg piše mjesečnu

kolumnu u magazinu The Ecologist, te se pojavljuje u

mnogim dokumentarnim filmovima – uključivo u filmu

11-ti sat od Leonarda DiCapria. Od 2002. godine

održao je preko tri stotine predavanja o kraju naftne ere

za različite profile slušateljstva diljem svijeta.

Da se ekonomski lanac

pratio, vidjelo bi se kako je

sav novac dolazio iz

džepova običnih ljudi . . .

no to je druga priča.

Uglavnom, sva

ekonomska aktivnost ovisila

je o energiji, o globalnom

prijevozu i komunikaciji, i o

vjeri u valute. Početkom

21. stoljeća, globalni

kasino je bankrotirao.

Postepeno, počela se

koristiti nova metafora.

Prešli smo s globalnog

kasina na seoski »buvljak«

nastavak s 5. stranice

dan planeta ZEMLJE