RIMSKO DOBA ŠIRI PREGLED

RIMSKO DOBA

ŠIRI PREGLED

ZEMLJOPISNI IZVORI ZA STARU POVIJEST ISTRE

TIT LIVIJE I RAT RIMLJANA PROTIV HISTRA

NEZAKCIJ, MUTILA I FAVERIJA

HISTARSKA PLEMENA PO PLINIJU

CAR AUGUST I GRANICA NA RAŠI

RIMSKE KOLONIJE U ISTRI: TERGESTE, PARENTIUM, POLA

RIMSKA CENTURIJACIJA

AMFITEATAR U PULI

RIMSKI MUNICIPIJI U ISTRI: NESACTIUM, AEGIDA

RIMSKI MUNICIPIJI U LIBURNIJI

MASLINOVO ULJE, VINO I AMFORE

RIMSKE CESTE

RIMSKE LUKE I PLOVIDBA

RUSTIČNE VILE

PRVE KRŠĆANSKE ZAJEDNICE

NASTANAK NOVIH GRADOVA: ROVINJ, NOVIGRAD, UMAG, BALE, BUJE, BUZET...

ISTRA I LIBURNIJA POD GOTSKIM KRALJEVIMA

BIZANTSKA VLAST I KULTURA U ISTRI

115RIMSKO DOBA (177. g. pr. Kr. - 538. g. p. Kr.) Širi pregleD

ZEMLJOPISNIIZVORIZ ASTARUPOVIJESTISTRE

Pula, Katedrala, podni mozaik

Najstariji spomen Histra i Liburna nalazimo u fragmentima djela Hekateja iz Mileta, iz VII. stoljeća pr. Kr., koji su sačuvani samo kao citati u drugih, kasnijih pisaca. Tako su kod Stjepana Bizantinca, autora rječnika zemljopisnih pojmova u VI. stoljeću, sačuvani navodi: “Istri, narod u Jonskom zaljevu. Hekatej, Euro-pa”, “Kaulici, narod uz Jonski zaljev. Hekatej, Europa. Nazvan je po brdu”, i “Liburni, narod u dubljoj unutrašnjosti Jonskog zaljeva. Hekatej, Europa. Nazvani su pak po nekom Liburnu koji je izumio liburnske lađe i liburnsku mandiju – oblik odjeće”. Zanimljivo je spomenuti da su Grci dugo naše more nazivali Jonskim zaljevom jer ono iz njihove perspektive i jest unutarnji dio Jonskoga mora. Ime Jadransko more tek se poslije ustalilo, ali opet prema imenu grčke naseobine uz deltu rijeke Pad koja se zvala Adria.

Aristotel iz Stagire, poznati filozof iz IV. stoljeća pr. Kr., mislio je – kao i drugi Grci njegova doba – da je Dunav jednim

116 Drugo poglavlje116

krakom bio povezan i s Jadranom, pa je to dokazivao postojanjem jedne vrste riba u Crnome moru i u Jadranu. I Plinije stariji, rim-ski enciklopedist iz I. stoljeća, donosi istu vijest.

Treći je važan zemljopisni izvor iz tih ranih stoljeća istar-ske pisane povijesti opis dužobalne plovidbe nepoznatog pisca iz IV. stoljeća pr. Kr. kojega nazivamo Pseudo-Skilakom, U na-brajanju naroda, otoka, rijeka i planina uz obalu Sredozemlja, Pseudo-Skilak kaže: “Istri. Iza Veneta dolazi narod Istra i rijeka Istar. Ta se rijeka izlijeva i u Crno more, naprama Egiptu. Plo-vidba uz istarsku obalu traje dan i noć”. Ovo posljednje je poda-tak o dužini plovidbe jer je to doista bio priručnik za plovidbu sa svim važnim podacima. Tekst o Liburnima u Pseudo-Skilaka je opsežniji jer donosi niz drugih podataka koji su poslije umet-nuti. Koristio se do bizantskoga doba s brojnim dopunama i ispravcima.

Svi književni tekstovi važni za najstariju povijest Istre po-tječu iz III. stoljeća pr. Kr. Kalimah, Apolonije, Likofron, Apo-lodor u pjesničkom obliku opisuju putovanje Argonauta na čelu s Jasonom, koji su Kolhiđanima oteli zlatno runo te bježali pred njima uzvodno Dunavom do Jadrana (priča o drugom ušću Du-nava – Istera u Jadran). Ovdje je Medeja, kći kolhidskoga kralja, koja je pobjegla s Jasonom, na jednom otoku ubila i raskoma-dala brata Apsirta pa su ti otoci nazvani Apsirtovim otocima – Apsirtidima, od čega dolazi ime grada Apsoros, a to je današnji Osor. Čak su i pojavu jantara na sjevernom Jadranu (koji je sti-zao kopnenim putom s Baltika) Grci objašnjavali mitološkom pričom o Faetontu koji nije umio dobro upravljati Sunčevim kolima pa se srušio u rijeku Eridan, današnji Pad. Faetontove rastužene sestre Helijade pretvorene su u jablane, a njihove suze u kaplje od jantara.

Tek su u Augustovo doba zemljopisci utvrdili da Dunav nema “drugo ušće” u Jadranu, već samo jedno u Crnome moru, a to je potvrđeno tek kada su rimske legije stigle do Dunava i te-meljito istražile taj dio Europe. Strabon, poznati grčki zemljopi-sac toga doba, prvi je taj važan ispravak ostavio zapisan u svojem opisu cijeloga tada poznatog svijeta.

117RIMSKO DOBA (177. g. pr. Kr. - 538. g. p. Kr.) Širi pregleD 117

TITLIVIJEIR ATRIMLJANAPROTIVHISTR A

Rimski brončani kip(carsko razdoblje)

Najvažniji povijesni izvor za tzv. Drugi histarski rat, tj. rat Rimljana protiv Histra 177. g. pr. Kr., djelo je Tita Livija, rim-skog povjesničara koji je živio u vrijeme cara Augusta (kraj I. st. pr. Kr. – poč. I. st. p. Kr.). Napisao je veliku povijest Rima, Ab Urbe condita (Od osnutka grada) u 142 knjige, od kojih je sačuvana samo četvrtina. Potpuno je sačuvan dio koji se odnosi na godine između 183. i 171. pr. Kr., o osnutku Akvileje, o ratu

protiv Histra, opsadi Nezakcija i njegovu osvajanju te o zbivanjima neposredno nakon toga. Ipak, njegove riječi valja uzeti s oprezom jer je preuzimao razne vijesti i izvješća koja nisu

uvijek bila pouzdana, a manje se koristio izvornim spisima o onome o čemu je pisao,

iako su u njegovo vrije-me jamačno posto-

jali. Više se služio tekstovima dru-gih povjesničara, osobito Polibija

(koji je obično vrlo pouzdan) i mlađih anali-

sta, pisaca godišnjaka, tj. pregledima događaja po

godinama (koji su prilično nepouzdani). Livijeva na-

mjera nije bila napisati objek-tivno povijest radi povijesne

istine, već prije svega uzve-ličati slavu Rima i rimske


države, a posredno (i to je njegov najvažniji cilj) Augusta, prvo-ga cara, vladara u njegovo doba i utemeljitelja novog oblika rim-ske države. Zato je Livije koliko povjesničar, toliko i političar i književnik. Njegovu se djelu ipak ne može odreći povjesničarska vrijednost, ali ona ovisi o izvorima kojima se koristio.

Livijev opis rata protiv Histra (knj. 41., pogl. 4–14) dobra je ilustracija njegove metodologije jer podrobno opisuje dramat-ske zapletaje i obrate nekih događaja (histarsko osvajanje tabora 178. g. pr. Kr., panika u rimskim redovima, rimski protunapad; ili pak skretanje toka rijeke ispod Nezakcija i samoubojstvo Histra), dok druge samo shematski prepričava bez pojedinosti (prva bitka negdje u Istri 177. g. pr. Kr.). Njegov opis zbivanja 178. g. pr. Kr. u Istri započinje odlukom konzulova ratnog vi-jeća u Akvileji da pokrene rat protiv Histra. Tekst koji tome neposredno prethodi nije sačuvan, tako da nam nedostaje dio konteksta svih tih zbivanja. Zatim priča teče uglavnom nepre-kinuto i cjelovito, ali na nekim mjestima Livije ubacuje izvješća o drugim istovremenim događajima, no potom se iznova vraća događajima u histarskom ratu. Livije je, naime, i svojevrsni lje-topisac jer događaje reda kronološki, opisujući godinu za godi-nom.

U historiografiji i topografiji južne Istre osobito je bilo za-nimljivo pitanje nezakcijske rijeke za koju Livije kaže da su joj Rimljani napornim i dugotrajnim radom skrenuli tok pa su se tako Histri našli bez pitke vode i obrambenog opkopa. To je rimskim legionarima olakšalo pristup utvrđenoj gradini, a Epu-lonovim je Histrima pokazalo da uzalud odolijevaju rimskoj vojnoj sili. Priča o rijeci vjerojatno je tek opće mjesto, a Livije ju je mogao naći u kakvu nepouzdanom ljetopisnom izvoru jer su takvi opisi poznati i iz izvješća o nizu drugih rimskih ratova protiv raznih naroda. Znamo da je Nezakcij bio kod sela Valtu-re blizu Pule (danas se taj lokalitet zove Vizače), a to se mjesto ne može povezati rijekom jer u tom kraju vodotoka jednostavno nema. Predaja, međutim, koja je stigla do Livija, nije bila posve neutemeljena jer je ispod Nezakcija, u dolini Budava, doista do XIX. stoljeća tekla rječica.


NEZ AKCIJ,MUTIL AIFAVERIJA

Pula

Na samome kraju opisa opsade i pada Nezakcija, Tit Livije kratko kaže da su osim Nezakcija, Rimljani osvojili i uništili još dvije utvrđene gradine, Mutilu i Faveriju. Niti jedno od ta tri naselja danas više nije naseljeno, tako da se od antike do suvre-menog doba izgubilo saznanje o njihovu postojanju i smještaju. Pitanje Nezakcija bilo je riješeno krajem XIX. stoljeća kada su znanstvenici zapazili toponim Vizače koji je nastao od Nesac-tium. Arheološka istraživanja započela su na tome mjestu kod Valture 1899. godine, a nekoliko godina poslije pronađen je an-


tički natpis na kojemu jasno piše da je taj spomenik podignula r(es) p(ublica) Nes(actiensium), tj. “zajednica Nezakćana”. Ne-zakcij je bio srušen 177. g. pr. Kr., ali je u Augustovo doba po-novno izgrađen na rimski način, kao rimski grad. Danas je to važan arheološki lokalitet s ostacima prapovijesnih grobova, ali i rimskih građevina: foruma s hramovima, kupalištima i stambe-nim kućama. Otkriveni su i ostaci dviju ranokršćanskih crkava. Naselje je postojalo tijekom cijelog antičkoga doba, a napušteno je krajem VII. stoljeća.

Za Mutilu se pretpostavlja da bi se toponim mogao pove-zati s kasnijim i današnjim Medulinom. To nije nemoguće jer na području Medulina ima više gradina na kojima bi se moglo smjestiti histarsku Mutilu. Uz to, Medulinski zaljev bio je po-godno skrovište histarskih brodica kojima su Histri mogli nad-zirati more prema Lošinju. Na medulinskom području nema antičkih gradova, naselja se oblikuju tek u novome vijeku.

Histarska Faverija i danas je otvoren problem jer nema ni-kakvih elemenata kojima bi taj Livijev podatak mogli sigurno i nedvosmisleno povezati s nekim budućim naseljem ili današ-njim lokalitetom. Ipak, potražimo li na karti južne Istre (jer juž-na Istra je u histarskom gusarstvu bila najvažnija) pogodne toč-ke za gusarska skrovišta, dakle duboke i zaštićene zaljeve, luke s pitkom vodom, tada osim zaljeva Budava (ispod Vizača i Val-ture) te Medulinskog zaljeva, ne možemo ne zamijetiti Pulski zaljev. Taj je zaljev, uostalom, najveći, najsigurniji i s najjačim stalnim izvorom pitke vode (današnji izvor Karolina). Možda je gradina na mjestu Pule bila i važno histarsko uporište pa je tim slijedom moguće pomisliti i da je to bila stara Faverija. Ta spe-kulacija, međutim, nema ni olakotnu okolnost jezične sličnosti ili mogućnosti jezikoslovnog dokazivanja. No valja je uzeti u obzir kao mogućnost, pogotovo zato što se Faverija ni drugdje ne može bolje smjestiti. A da je riječ o trima pomorskim upori-štima Histra sudimo po tome što jedino njih Livije poimenično spominje. Rimljanima je, kada su krenuli u rat protiv Histra, najvažnije bilo spriječiti njihovo gusarenje pa je uništenje gusar-skih uporišta bilo za njih najvažniji cilj.


HISTAR SKAPLEMENAPOPLINIJU

Gaj Plinije Sekundo, poznatiji kao Plinije Stariji, djelovao je sredinom I. stoljeća. Napisao je golemo enciklopedističko dje-lo o najrazličitijim društvenim i prirodnim podacima, Naturalis historia (Prirodopis) u 37 knjiga. Kako sam ističe u predgovo-ru, prikupio je više od 20.000 podataka od 146 rimskih i 327 nerimskih, uglavnom grčkih pisaca. Zanimao ga je ponajprije prirodni i društveni zemljopis tada poznatog svijeta, zatim bilj-ni i životinjski svijet u svakome smislu, rude i druga tehnička pitanja u vezi s prirodnim znanostima te likovne umjetnosti i umjetnici.

U opisu zemalja oko sjevernog Jadrana, Plinije donosi i imena zajednica koje su obitavale u italskoj Desetoj regiji, tako da je dra-gocjen i zbog etnografskih podataka. Uz to, nije se koristio samo suvremenim izvorima, nego i onima koji su bili stariji od njegova doba, čak i za više od pola stoljeća. Stoga njegov tekst odražava i starije stanje, a ne samo ono iz sredine I. stoljeća. Ipak, prosudbu otežava to što nije sam izravno poznavao sve pojedinosti onoga o čemu je pisao pa su mu se u korištenju različitih izvora mogle potkrasti greške koje nije uočavao.

Tako u posebnom odlomku nabraja narode za koje je našao da naseljavaju područje Alpa, a posebno imenuje one “na područ-ju od Pule do Tergesta: Fekusi, Subokrini, Katali i Menonkaleni”. Prema tom tekstu, imenovani narodi živjeli su između Pule i Tr-sta pa su mnogi znanstvenici pokušavali točnije odrediti područje svakoga od njih. Tako se Fekusi (Fecusses) smještaju u zaleđe Pule, Menonkaleni (Menoncaleni) na Poreštini, a Katale (Catali) u za-leđe Kopra. Subokrini su najmanje sporni jer bi prema njihovu imenu to morali biti oni koji su živjeli “sub Ocra”, tj. ispod Okre, a Ocra je lat. naziv za Nanos kod Postojne. No time se gubi smi-sleni redoslijed Plinijeva teksta pa se smještaj svih njih ponovno dovodi u pitanje.


Nezakcij, ploča s reljefnim spiralama

Ravnamo li se prema pravilu da su predrimska imena grado-va u antičko doba redovito nastala od etničkog imena, Histri koji su obitavali u južnoj Istri mogli bi se zvati Polates, a oni na zapad-noj obali Parentini. Isto tako, stanovnici sjevernog dijela srednje Istre bili bi Piquenti-ni (prema Piquentum, starom imenu Buzeta). Takvi nazivi, međutim, nisu potvrđeni u izvorima. A Plinijeva imena plemena ne možemo sa sigur-nošću povezati ni s jednim užim područjem. Čak se pret-postavlja da od četiri zajednice, tri nisu pripadale histarskom narodu, već Karnima ili Japo-dima jer da su živjele na sjeveru, između zaleđa Trsta i Postojne. Tek se za Fekuse, ali bez prave argumentacije, općenito vjeru-je da su živjeli u unutrašnjosti Istre, vjerojatno na području između Žminja i Pazina.

Samo je još jedan etnograf-ski podatak o istarskim pleme-nima u rano rimsko doba, a taj potječe s natpisa iz Materije, na cesti Rijeka – Trst, i spominje etnik Rundikta (Rundicti) kao ime lokalne zajednice. Znakovi-to je da i danas na tom području postoji selo Rodik, s više nego sigurnim imenskim kontinuite-tom. No jezikoslovlje nam u Istri ne pruža drugih takvih primjera.


CARAUGUSTIGR ANICANAR AŠI

Pula, Slavoluk Sergijevaca

Kad je 27. g. pr. Kr. Gaj Julije Cezar Oktavijan, Cezarov posinak, uzeo naslov Augustus i postao prvi rimski car, a od te se godine računa početak Principata, prvoga razdoblja Carstva, Istra i Liburnija bile su dijelovi provincije Ilirika koja je obuhva-ćala još i cijelu istočnu obalu Jadrana do južno od Visa (Lissos) gdje je bila granica provincije Makedonije. Kada je 42. godine cijela sjeverna Italija, do tada provincija Cisalpinska Galija, bila priključena Italiji kao središnjoj jezgri države, granica između nje i Ilirika bila je pomaknuta s Timava na Rižanu kod Kopra

te je tako i kolonija Tergeste (Trst) ušla u sastav Italije.

Sljedeću veliku reformu uprav-nog ustrojstva Italije proveli su car August i njegov prvi suradnik Me-nenije Agripa. Ta je reforma prije svega podrazumijevala podjelu ci-jele Italije na jedanaest upravnih područja, regija, koje su isprva no-sile samo brojke, a potom su dobile i zemljopisna imena. Sjeveroistoč-na Italija postala je tako Deseta regija (Regio Decima), a poslije je nazvana Venecija i Histrija (Vene-tia et Histria).

Tome treba dodati još jednu bitnu novost za istarsku povijest. Desetoj regiji, odnosno Italiji pri-ključen je i veći dio Istre jer je gra-nica Italije s Rižane premještena na rijeku Rašu. Tako Histrija više nije pripadala provinciji Iliriku,


već Italiji kao središtu države. Nakon nemira 16. g. pr. Kr., kada su Norici i Panoni sa sjevera ugrozili gradove na sjevernom Ja-dranu, August je odlučio Istru priključiti Italiji vjerojatno zbog vojnih razloga jedinstvene obrane cijeloga sjevernojadranskog priobalja. Opasnost tada nije prijetila od ilirskih gusara s mora, već od još nepokorenih ili tek djelomično pokorenih naroda u zaleđu. Smatra se da je to učinjeno između 18. i 12. g. pr. Kr., iako ima i drukčijih mišljenja.

Temeljni preduvjeti bili su postavljeni već nekoliko deset-ljeća prije: to je bilo osnivanje kolonija na istarskoj obali. Pola i Parencij nastali su 40–ih godina pr. Kr., ali osnažene su i ospo-sobljene za daljnji pravi razvoj na početku Augustove vladavine. To su bila središta romanizacije, što je bio glavni kriterij jer se u Italiju ne bi uključivalo područje koje već nije bilo temeljito romanizirano. Iako valja reći da su potomci pokorenih Histra u unutrašnjosti bili razmjerno slabo romanizirani. Epigrafski spomenici iz unutrašnje Istre govore o površnoj akulturaciji potomaka toga autohtonog življa pa je jasno da cilj priključenja Istre Italiji nije bila daljnja romanizacija Histra, već snaženje kolonija rimskih građana na obali, odnosno njihovo izjedna-čavanje u pravima i obvezama s drugim rimskim gradovima na sjeveru Italije.

Granica je postavljena na rijeci Raši zato što je to bila etnič-ka granica između Histra i Liburna. Rimljani su takve granice uglavnom poštovali, a etničke odnose nisu pokušavali mijenjati. Misli se da je August pomišljao i na daljnje širenje Italije prema Liburniji i da je zato liburnskim zajednicama dodjeljivao neke elemente rimskoga građanskog prava, pripremajući ih tako za potpuno uključenje u sasvim romanizirana područja. U Libur-niji, međutim, sve do Zadra nije bilo niti jedne rimske kolonije pa je taj dio istočne obale Jadrana bio podložan manje izraženoj romanizaciji.

Granica između Istre i Liburnije, tj. Italije i Ilirika, išla je rijekom Rašom (Arsia flumen) do Čepića, zatim rječicom Bo-ljunčicom do Vranje ispod Učke, a potom preko Ćićarije do Nanosa (Ocra mons) i sjevernije do Hrušice (Ad Pirum).


RIMSK EKOLONIJEUISTRI:TERGESTE, PARENTIUM, POL A

Prva kolonija rimskih građana na području Istre, tj. Histra, bila je Tergeste na mjestu današnjeg Trsta. Za nju se danas drži da je bila osnovana već 52. g. pr. Kr. (vjerojatno nekoliko godina prije toga), kada je grad bio opljačkan pri prodoru nekih karnskih plemena s alpskog područja prema moru. U povijesnim izvorima najraniju potvrdu kolonijskog statusa Tergeste nalazimo u Apija-na koji opisujući događaje 35. g. pr. Kr., izričito kaže da je Tergeste tada bila rimska kolonija. Ništa nas, naravno, ne priječi tvrditi da je to postala prije pa se predlagala 42./41. g. pr. Kr., 46. g. pr. Kr., a najnovija istraživanja upućuju na još starije doba, na 54. g. pr. Kr. U Trstu je sačuvan natpis koji govori da je Oktavijan 33./32. g. pr. Kr. dopustio izgradnju bedema i kula (što je obično bio znak da je tada nastao grad), ali to valja protumačiti tako što je za Ok-tavijana grad vjerojatno nakon građanskih ratova bio obnovljen i osnažen, možda čak i osvježen novim doseljenicima. Bio je smje-šten na padini između mora i vrha brežuljka Sv. Justa, a okolna polja uz more i do padina Krasa tvorila su poljoprivredni pojas.

Desetak godina nakon Tergeste, započelo je osnivanje kolonije u Puli. Nakon Cezarove pobjede nad Pompejem 47. g. pr. Kr., tre-balo je pronaći prikladan smještaj za brojne islužene vojnike koji su bili razvojačeni. Po svemu sudeći, Cezar je skovao plan stvara-nja mreže kolonija na cijeloj istočnoj obali Jadrana, tako da je dao osnovati ne samo Pulu, već i Zadar, Salonu, Naronu i Epidaur. Pula je dobila ime Colonia Pietas Iulia Pola, a za njezino ustroja-vanje i fizičko podizanje bili su zaduženi Lucije Kalpurnije Pizon, Cezarov tast, i Lucije Kasije Longin. Oni su dobili zadaću osnova-ti novi grad, dati mu obličje i pravila postojanja. To je vjerojatno bilo 46. ili 45. g. pr. Kr., ali je odmah potom Cezar ubijen, zapo-čeo je nov ciklus građanskih ratova pa je i razvoj Pule zastao. Tek u Augustovo vrijeme, krajem I. stoljeća, osnivanje grada potpuno je dovršeno pa je grad dobio novu skupinu naseljenika i potpunu


Pula, epigraf Iulia Pollentia

infrastrukturu (ulice i trgove, vodovod i kanali-zaciju, luku i cestov-nu mrežu) te urbanu opremu (javne zgra-de za rekreaciju i za-bavu, tržnice itd.).

Treća kolonija osnovana je u Poreču za vladavine cara Ti-berija, tj. 20–ih godi-na I. stoljeća. No već je od sredine I. stolje-ća pr. Kr. Parentium bio oppidum civium romanorum, tj. utvr-da rimskih građana koji su vjerojatno bili podređeni pulskoj (ili možda tergestinskoj) koloniji i nisu imali potpunu samoupra-vu. Ali manja sku-pina Rimljana živjela je na tome mjestu i prije nego što je došla velika skupina kolonista. Osnivanje kolonije značilo je ovdje do-seljenje rimskih građana iz drugih dijelova rimske države. Grad je bio na poluotočiću, opasan zidinama, a ulice su tvorile pravilnu ortogonalnu mrežu, s Forumom na vrhu poluotoka. Na tom je glavnom trgu bilo nekoliko hramova (Neptunov, možda Mar-tov?), i javnih zgrada za rad uprave i sudstva. Parentium je imao dobru luku, a cestom je bio povezan s Polom i Tergestom.


RIMSKACENTURIJACIJA

Iako Rimljani nisu prvi na svijetu stvorili katastarski sustav podjele zemlje na pravilne čestice (već je u Mezopotamiji i u Egip-tu u II. tisućljeću pr. Kr. bilo razvijeno zemljomjerstvo, u grčkoj civilizaciji javlja se u helenističko doba), razvili su ga do visoke razine točnosti, često su ga koristili u nizinskim poljoprivrednim krajevima, a ostaci toga sustava ponegdje su sačuvani u tragovi-ma do danas. Prema latinskoj riječi za stotinu (centum), postupak katastarske podjele zemlje naziva se centurijacijom (jer je jedna centurija, pačetvorina sa stranicom dugačkom oko 700 m, imala stotinu manjih dijelova).

Centurijacija je Rimljanima bila sredstvo podjele zemlje na pravilne čestice koje su bile dodijeljene novim naseljenicima u kolonijama, novim gradovima koje su osnivali u osvojenim kraje-vima. Da bi svi naseljenici dobili podjednak komad zemlje, cijelo je poljoprivredno područje kolonije bilo premjereno i podijeljeno na pravilne čestice, kako bi se izbjegle nepravde. Premjeravanjem su se od jedne ishodišne točke (umbilicus) povlačila posebnim zemljomjerskim spravama dva pravca, okomita jedan na drugi. Usporedno s dva glavna pravca zatim se postavljala čitava mreža na željenom području. Svi pravci u smjeru istok-zapad zvali su se dekumani, a oni u smjeru sever-jug kardines. Jedan se glavni pra-vac zvao decumanus maximus, a drugi cardo maximus. Najmanja jedinica površine bila je pačetvorina 35 x 35 m (actus quadratus). Dvije takve jedinice, 35 x 70 m zvale su se juger (iugerum), a dva jugera činila su heredij (heredium). U svakoj centuriji bilo je po stotinu heredija, a svaki je imao površinu od 70 x 70 m, odnosno oko 0,5 hektara. Koliko će pri podjeli zemlje dobiti svaka obitelj-ska zajednica, ovisilo je o konkretnoj situaciji i mogućnostima, a nije bilo strogo propisano. Najviše je, naravno, ovisilo o omje-ru između broja kolonista i raspoložive zemlje: u republikansko vrijeme kolonisti su dobivali manje zemlje (nekoliko jugera), a u carsko vrijeme i više (nekoliko desetaka jugera). Poslije su neki


Centurijacija u južnoj Istri

svoje posjede povećavali kupnjom i na druge načine, a drugi su ih prodavali i napuštali pa se imovinsko stanje mijenjalo vrlo brzo.

Ostaci rimske centurijacije danas se prepoznaju na katastarskim i drugim mapama te na fotografijama iz zraka kao pravilne međe iz-među posjeda i poljski puteljci uvijek u pravilnoj ortogonalnoj mre-ži. To pokazuje da su duž glavnih pravaca centurijacije u rimsko doba tekli poljski putovi i ceste koje su povezivale različite dijelove po-ljoprivrednog područja kolonije. Uz to, čišćenjem obradive zemlje, pretvaranjem krčevina u oranice, kamenje se s njiva bacalo na hrpe duž međa, a to su bili pravci centurijacije. Tako su kamene gromače i suhozidne međe još i danas najbolji pokazatelj antičke centurijacije. Područja obje istarske kolonije, Pole i Parentiuma, bila su centurija-cijom podijeljena na pravilne čestice, a tragovi ortogonalnih pravaca vidljivi su danas posebno dobro oko Pule (npr. cesta Pula – Šišan leži na važnom dekumanu) i prema Fažani i Vodnjanu te Balama dalje prema sjeverozapadu. Tragovi se prepoznaju i na području prema Raklju. Parentinska centurijacija ima isti pravac kao pulska, kao da je nastala istovremeno, ali je puno slabije sačuvana, samo u tragovima u zaleđu Poreča i prema Dračevcu te prema Kašteliru.


AMFITE ATARUPULI

Pula, amfiteatar (unutrašnjost)

Najvelebnija antička građevina u Puli i u Istri svakako je am-fiteatar, popularna Arena, građevina koja je služila za spektaku-larne priredbe – okrutne borbe gladijatora i zvijeri. Svaki je veći rimski grad imao amfiteatar, a pulski pripada najsačuvanijima: osim njega, tu su još rimski Kolosej, Arena u Veroni, amfiteatri u Pompejima, Nimesu i Arlesu u Francuskoj, onaj u Meridi u Špa-njolskoj, zatim amfiteatar u El Djemu u Tunisu. U puno više gra-dova postoje tragovi temelja ili donjih dijelova zidova amfiteatra, primjerice u Solinu kod Splita i u Riminiju na apeninskoj obali Jadrana. U amfiteatar su dolazili na predstave ne samo stanovnici gradova, već i cjelokupno romanizirano stanovništvo šire okolice. Amfiteatri su tipično rimske građevine u kojima su Rimljani uži-vali u nasilju, borbama i krvi, a koncepcijski su nastale spajanjem


dvaju teatara (amphi-theatron znači “dvostruki” teatar), pri čemu su gledatelji sjedili na stubama oko eliptičnog borilišta, tako da se u morfološkom pogledu amfiteatri mogu usporediti s današnjim stadionima.

Pulska Arena izgrađena je u I. stoljeću. Vjerojatno je već za Augusta nastao prvi amfiteatar, možda dijelom izgrađen od drva, koji je potom za cara Vespazijana proširen i izgrađen u potpunosti od kamena, dobivši današnji oblik. Dio gledališta naslonjen je na padinu brežuljka sjeverno od grada, tako da su graditelji uštedjeli na materijalu, radnoj snazi i vremenu potrebnom za izgradnju. Ne znaju se pojedinosti o vremenu i duljini trajanja izgradnje ili o arhitektu. U puku se proširila priča o tome da je Tit Flavije Ves-pazijan pulsku Arenu dao izgraditi na nagovor svoje ljubavnice Puljanke Antonije Cenis, ali to će ipak biti tek priča bez čvrstih temelja u povijesnim podacima.

Eliptična oblika, Arena ima dvije glavne osi: os sjever-jug duga je oko 130 m, a istok-zapad oko 100 m. Visina sa zapadne strane (na kojoj je građevina najviša) iznosi oko 34 m. Na čvrstim temeljima počivaju dva reda lučno zasvedenih otvora, a na vrhu je niz četvrta-stih otvora. Na četiri strane su izvan plašta toga zida istaknute četiri “kule” u kojima su vjerojatno bila dopunska stubišta, a takve “kule” nema niti jedan drugi poznati amfiteatar. Sve to je, međutim, bio samo vanjski zidni plašt koji danas izgleda poput prozračnog kostu-ra nekada “pune” građevine. Unutar njega bilo je na sredini eliptič-no ravno borilište (oko 100 x 70 m) koje je bilo pokriveno slojem pijeska, gdje su se odigravale borbe i nadmetanja. Cijelo stupnjevito gledalište uokolo, na kojemu je bilo mjesta za oko 20.000 gledatelja, građeno od velikih kamenih blokova, razneseno je nakon antike, u srednjem vijeku, jer su blokovi iskorišteni za izgradnju drugih gra-đevina u gradu i oko njega (crkava, samostana i palača).

Areni nakon antike sudbina nije bila odveć sklona. Nakon što je car Honorije krajem IV. stoljeća zabranio gladijatorske pri-redbe, svi su rimski amfiteatri izgubili razlog postojanja. Mlečani su ga, navodno, čak htjeli demontirati i prenijeti na Lido ispred Venecije. Da su to učinili, Pula danas ne bi imala jedan od najvaž-nijih spomenika antike u ovom dijelu Europe.


RIMSK IMUNICIPIJIUISTRI:NES ACTIUM, AEGIDA

Nezakcij, lokalitet

Osim triju istarskih kolonija (Tergeste, Pola i Parentium), određeni, iako niži, stupanj samouprave uživala su u Istri još dva gradska naselja u klasičnoj antici – Nezakcij i Agida. To nisu bila domorodačka naselja, već naselja rimskih građana, vjerojatno veći-nom doseljenih iz Italije. Ipak, može se pretpostaviti da su i roma-nizirani stanovnici toga područja dobili djelomično građansko pra-vo pa su isto tako bili punopravni stanovnici tih gradova. Za Agidu (Agida ili Aegida), poslije Iustinopolis, Capris, danas Kopar – Capo-distria, misli se da je glavna prepreka “napredovanju” u status kolo-nije bila blizina Tergeste kao jačega središta, pod čiju je jurisdikciju i, na neki način, spadao. Plinije ga naziva oppidum civium Romano-rum, što je jedna vrsta municipalnog statusa, a izričito znači da su u naselju većinu imali upravo rimski građani. Nezakcij ima u Plinija drukčije značajke jer ga naziva samo oppidum, što valja protumačiti tako da su njegovi stanovnici bili većinom romanizirani potomci starosjedilačkog stanovništva, a ne potomci novodoseljenih Italika.


Terminološka raznolikost odražava pravnu raznolikost rješenja u rimskom sustavu državne i lokalne uprave, koji nije bio krut, već vrlo prilagodljiv različitim zatečenim stanjima.

Nezakcij se nalazi vrlo blizu Pule, od nje je udaljen tek dese-tak kilometara, preblizu da bi imao potpuno neovisni status, ali dovoljno važan da u prvim stoljećima Carstva čuva svoju lokalnu samoupravu. Možda je na to utjecao njegov status važnoga gra-dinskog središta Histra u južnoj Istri tijekom rimskoga osvajanja u II. stoljeću pr. Kr. (opsada i pad Nezakcija opisao je opširno Tit Livije), kada je bio srušen i spaljen. Za cara Augusta počela je njegova ponovna izgradnja s rimskom urbanom fizionomijom, a broj i karakter posvetnih natpisa autohtonim božanstvima u Ne-zakciju navodi na pomisao da je riječ o važnom kultnom i simbo-ličkom središtu romaniziranih Histra.

Rimski je Nezakcij (Nesactium) bio okružen bedemima s kulama, a u njima su se otvarala dvoja glavna gradska vrata i više sporednih. Središte naselja bilo je oko glavnog trga (forum) s tri hrama na njegovoj zapadnoj strani. Oko njega su bili i drugi javni prostori te termalni sklop. Od zaravnjena središta naselja, na tri se strane spuštaju padine na kojima su bile stambene kuće: samo su neke dijelom istražene. U III. stoljeću na jednom se natpisu po-svećenom caru Gorijanu III. spominje kao Res publica Nesactien-sium (Zajednica Nezakćana), a za njegovu kasnoantičku povijest nema drugih podataka. Početkom VII. stoljeća grad je napušten nakon prvih avaro-slavenskih prodora u južnu Istru, možda osvo-jen, spaljen i uništen. Gradski život nikada se više nije na tome mjestu obnovio pa je i tradicija o Nezakciju do XIX. stoljeća pre-živjela samo u tekstu Tita Livija.

Agida ima sasvim drugu priču. Do danas još nije sigurno usta-novljeno gdje se nalazila antička Agida koju spominje Plinije: mož-da na Srminu kod Kopra, staroj gradini iz predrimskog razdoblja jer je dolina ušća Rižane ispod nje bila močvarna. Tek je u kasnoj antici nastalo naselje na otočiću koje je u srednjem vijeku preraslo u današnju povijesnu jezgru Kopra. Osim brojnih antičkih natpisa i ostataka arheoloških predmeta na cijelom širem području Kopra, nema tragova rimskom urbanizmu ili drugim građevinskim ele-mentima većega opsega, tako da se o tomu ništa ne zna.


RIMSK IMUNICIPIJIULIBURNIJI

Municipalizacija rimske Liburnije bila je upadljivo temeljita jer je zahvatila velik broj autohtonih zajednica i njihovih grad-skih središta. Tako su stanovnici Alvone (danas Labin), Flanone (danas Plomin), Tarsatice (danas Rijeka), Apsora (danas Osor), zatim Crexa (danas Cres), Curicta (danas grad Krk) i Fulfinuma (danas Omišalj) u I. stoljeću dobili dio rimskoga građanskog pra-va, odnosno municipalni status. To im je omogućavalo korištenje određenih povlastica u poreznom sustavu, a i lakšu komunika-ciju, a time i trgovinu s Italijom kao središtem države. Rimsko građansko pravo stanovnika nekih zajednica Liburnije, odnosno municipalitet njihovih gradskih naselja bili su znakovi već uzna-predovale romanizacije jer građansko je pravo bilo posljedica, a ne pretpostavka romanizacije.

Promatrajući danas te gradiće u istočnoj Istri i na Kvarneru, u većini njih zamjećuje se da su gradinskog podrijetla. Osobito je to uočljivo u primjeru Labina i Plomina, ali i Omišlja, koji su smješteni na vrhovima brežuljaka, ponad zaštićene luke u dubo-kom zaljevu. U labinskom slučaju to je Rabac, nekoliko kilome-tara udaljeno naselje koje je u svim povijesnim razdobljima imalo funkciju luke. Ni grad Krk nije daleko od takve percepcije, na vi-sokoj stijeni iznad mora, zaštićen debelim srednjovjekovnim zidi-nama. Vrlo su često bedemi srednjovjekovnih gradića sagrađeni na temeljima prapovijesnih suhozidnih bedema.

Primjer Tarsatice, odnosno Rijeke, međutim, najrječitije po-kazuje preobrazbu naselja od gradine do antičkoga grada jer se stara liburnska gradina nalazila na vrhu brda iznad lijeve obale Rječine: to je danas Trsat pa i toponim pokazuje kontinuitet. An-tička Tarsatica izgrađena je, međutim, u podnožju gradine, bliže moru, i na desnoj obali Rječine: tamo gdje je danas Stari grad u Rijeci, od Korza do katedrale Sv. Vida. U ranoj antici vladao je mir, i gradine nisu bile potrebne kao utvrde, a bile su neprikladne


Labin

za trgovinu zbog teškog pristupa. Zato se općenito napuštaju, a nova se naselja grade ispod njih, u dolinama. U Plominu, Labinu i Omišlju glavnina antičkih nalaza potječe iz podnožja gradinskog naselja, dok to u Cresu i Osoru nije slučaj jer oni nisu imali pravi gradinski karakter ni u prapovijesti, nego su se vrlo rano razvili blizu mora. Zanimljivo je da su gotovo sve važnije prapovijesne gradine, napuštene u antici, ponovno naseljene u ranome sred-njem vijeku i iz njih su izrasli današnji istarski i kvarnerski gradići na brežuljcima, od Draguća i Bala u Istri, do Bribira i Bakra u Hrvatskom primorju.

Od II. stoljeća najvažnijim gradom postupno je postajala Tarsatica jer se našla na kraju niza utvrda koje su od Ljubljanske kotline do Jadrana zaprječivale ulaz u Italiju iz Panonije, odakle je prijetila najveća opasnost za Rimsko Carstvo. Zato je u Rijeci postavljeno regionalno zapovjedništvo, a čitav je kraj militarizi-ran. U središtu antičke Tarsatice nalazila se zgrada zapovjedništva izgrađena u obliku logora, sa svečanim monumentalnim ulazom – koji je sačuvan i danas je najvažniji antički spomenik u Rijeci, Rimski luk.


M ASLINOVOULJE,VINOIAMFORE

Pula, rimske amfore

Važnost maslinova ulja i vina za istarsku poljoprivredu u antici prelazi sve okvire povijesnih razdoblja. Nikad se poslije iz Istre nisu izvozile takve količine maslinova ulja koje je isto-vremeno bilo poznato po kakvoći. Goleme rustične vile s više tijeskova za ulje (i vino) svjedoče o velikim kapacitetima prera-de, a to znači da je istarsko ulje bilo vrlo traženo na tadašnjem tržištu. Samo su najmanje rimske rustične vile u Istri imale je-

dan ili dva tijeska: većina ih je imala barem tri ili četiri, a neke i desetak pa i dvadeset tijeskova (Barbariga). Teh-nologija tiještenja maslina i grožđa bila je slična onoj koja se u nas (i drugdje oko Sre-dozemlja) rabila donedavno, do uvođenja hidrauličkih i drugih strojeva. To znači da bi se masline najprije samljele u mlinu koji su pokretale ži-votinje, ili čak ljudi, a zatim se samljevena smjesa stavljala u tijesak koji ju je na različite načine (ali uvijek ljudskom ili životinjskom snagom) pri-tiskao i iz nje istiskao ulje. Tehnologija tiještenja grožđa razlikovala se samo po tome što se ono prije tiještenja nije mljelo, već se stavljalo izrav-no u tijesak. Postojali su, na-ravno, i primitivniji načini


tiještenja manjih količina maslina, odnosno grožđa, pomoću improviziranim strojevima, ili čak gaženjem (grožđa) nogama.

Ako je postrojenje za preradu imalo više tijeskova, tekućina je obično otjecala jednim kanalom u bazene za pročišćavanje u kojima se ulje odvajalo od nečistoća i tehnološke vode, a mošt je u takvim bazenima prolazio prvo vrenje. Iz njih se potom tekućina pretakala u velike keramičke posude (dolia) u skladištima, gdje je čekala sazrijevanje i prijevoz. Skladišta srednje velikih postrojenja za preradu maslina ili grožđa u ulje ili vino imala su i po tridese-tak, a i više, takvih posuda. Svaka je posuda imala zapremninu od oko 1.500 l, tako da se i po tome vidi veličina prosječne proizvod-nje na jednom imanju: oko 450 hl ulja i vina.

Ulje, vino i druge tekućine te žitarice i druga hrana prevozili su se u amforama. Amfore su se izrađivale od keramike u poseb-nim radionicama, a imale su uvijek dvije drške za nošenje. Razno-vrsni oblici amfora određuju mjesto i vrijeme njihova nastanka, tako da su se, primjerice u Istri, proizvodile amfore određenog oblika i veličine, a u drugim dijelovima Carstva drukčijeg oblika. U Istri su poznate dvije-tri radionice amfora u rimsko doba: jed-na u Fažani kod Pule, druga u Loronu kod Červara. To su bile ve-like peći za pečenje nekoliko desetaka amfora odjednom, a pogon je imao više odjela: za pročišćavanje gline, za oblikovanje amfora, za njihovo sušenje te peć za pečenje i skladište gotovih amfora. Neuspjele amfore ili one s greškama nisu završavale na tržištu, već su se bacale na odlagalište otpada, gdje ih danas nalaze arheolozi koji iz ulomaka odbačenih amfora otkrivaju podatke o njihovim vlasnicima.

Vlasnici radionica (a to su često bili i vlasnici poljoprivred-nog posjeda) označavali su svoje amfore prije pečenja žigom s ime-nom. Tako danas znamo da je vlasnik radionice u Fažani bio neki Gaj Lekanije Bas, poznati senator oko sredine I. stoljeća. Vlasnica radionice u Loronu kod Červara (Poreč) bila je stanovita Kalvija Krispinila, dama na dvoru cara Nerona, u isto vrijeme. To je do-ista bilo doba najveće potražnje za istarskim maslinovim uljem u okolnom području, kada je ono postizalo najvišu cijenu, odnosno donosilo najveću zaradu.


RIMSK ECESTE

Rimska cestogradnja pripada znatnijim i poznatijim teko-vinama te civilizacije. Kao i sve velike države staroga vijeka koje su se prostirale na golemim područjima, rimska je država sustav cesta razvila i održavala ponajprije radi brza putovanja službene pošte: obavijesti i zapovijedi od glavnoga grada prema periferiji i obratno. Zato su ceste bile pomno izgrađene, a na pravilnim razmacima bile su postaje za odmor i okrjepu te za promjenu konja i konjanika, kako bi poruke mogle stići na odredište što prije. Prve ceste toga sustava izgrađene su kada se rimska vlast proširila na cijelu Italiju, a sve su se zrakasto pružale iz Rima. Poslije su i sve novoosvojene provincije dobile cestovni sustav koji ih je povezivao s cjelinom.

Zbog svoga položaja na sjevernom Jadranu, za Istru su jed-nako bili važni cestovni i pomorski pravci povezivanja s okolnim krajevima. Glavna cesta koja je povezivala Akvileju i Istru, išla je najprije u Tergeste (Trst), zatim je prelazila Rižanu (Formio flu-men), Dragonju (Argaone) i Bujštinu te preko Mirne (Ningus flumen) stizala na Poreštinu. Cesta je ulazila u Poreč pravcem Vi-žinada – Kaštelir, a iz grada je izlazila prema Dračevcu, Kloštru i Limskom zaljevu. Zatim je prelazila Limsku dragu i dugim ravnim pravcima išla prema Balama, Vodnjanu i Puli. Njezina trasa nije potpuno poznata, tako da se ne može reći gdje je i kako prelazila, primjerice, rijeke Dragonju i Mirnu ili Limsku dragu. Ostaci ove ceste sačuvani su, odnosno slučajno pronađeni, samo kod Kopra (blizu račvanja glavne ceste koja vodi iz Kopra u Trst i Ljubljanu) i kod Pule (na Velom Vrhu, glavnome sjevernom ulazu u grad). Kod Galižane je pronađen miljokaz, kameni natpis s oznakom broja milja od polazne točke, s naznakom da je postavljen za vla-davine cara Vespazijana te da se cesta zvala Via Flavia (Flavijevska cesta). Cesta Aquileia – Tergeste – Parentium – Pola jamačno nije izgrađena tek za cara Tita Flavija Vespazijana, već je tada vjerojat-


Rimska cestovna mreža u X. regiji Venetia et Histria (prema Corbaneseu)

no bila obnovljena ili osuvremenjena.

Druga važna ce-sta izlazila je iz Pule, iznad Arene prema Šijanskoj šumi, a za-tim dalje prema Ne-zakciju. Od Nezak-cija je zasigurno išla do Alvone (Labin), ali nije poznato točno kuda: preko Proštine na Rakalj i potom do zaljeva pa skelom pre-ko njega, ili pak pre-ma Marčani i Barba-nu, preko rijeke Raše (Arsia flumen). Obje su inačice bile po-djednako teške zbog prirodne prepreke – duboke doline rijeke i morskog zaljeva. Prijelazom rijeke Raše cesta je vodila u Liburniju, do Alvone i potom do Flanone (Plomi-na). Nastavljala je rubom Čepićkog polja do Vranje i zatim preko prijevoja Poklon na kvarnersku stranu masiva Učke te se spuštala prema Tarsatici, današnjoj Rijeci. Odatle je nova cesta nastavljala dalje prema Dalmaciji, ali vjerojatno ne duž obalnog ruba, već na povišenom terenu preko Bakra te Vinodolom do Novog Vinodo-lskog.

Dakako, osim tih glavnih pravaca, postojale su i lokalne ce-ste koje su spajale sva naseljena mjesta u Istri i Liburniji te na otocima. Takve ceste često nisu imale popločanu već zemljanu podlogu pa su to teže prepoznatljive. Mnoge od njih postojale su i u kasnijim razdobljima, do danas, uvijek kao obični poljski putovi.

Rimske ceste u Furlaniji i u Julijskoj krajini

Konzularne ceste (perstratae)Sekundarne ceste (vicinales)Današnji tok rijekaTok rijeka u rimskom periodu


RIMSK ELUK EIPLOVIDBA

Pomorska komunikacija na Sredozemlju oduvijek je bila ra-zvijena: ljudi su morem plovili otkad su živjeli na njegovim obala-ma. Iako je more u primitivnim uvjetima postavljalo znatna ogra-ničenja (plovidba samo danju i za lijepa vremena, gotovo samo u obalnom režimu te samo od travnja do listopada), morem se brže i jednostavnije moglo prevesti veći teret nego kopnom. Zato je morski prijevoz bio višestruko jeftiniji pa se koristio gdje god se moglo. Svi veliki gradovi starog vijeka smješteni su na morskoj obali, blizu obale ili pak na velikim plovnim rijekama.

Jadran je tipično zatvoreno more unutar kojega ni prije na-vedena ograničenja nisu značila preveliku prepreku. Zato su sva obalna mjesta komunicirale morem, a na velike luke u gradovima nadovezala se mreža kopnenih putova prema unutrašnjosti. Po-morski putovi i ceste tvorili su tako nedjeljivu cjelinu, a sjeverni je Jadran za to dobar primjer.

Pola, Parentium i Tergeste nastali su kao rimske kolonije na obali mora, imajući na umu i potrebu da gradovi imaju sigurne i dobre luke. Današnje luke skrivaju pod morem i nasipanim oba-lama ostatke rimskih operativnih obala i gatova pa se o njima go-tovo ništa ne može reći. Pulska operativna luka bila je na potezu od današnje zgrade glavne pošte do foruma s južne strane grada. Porečka luka nalazila se vjerojatno sjeverno od grada, gdje se pod morem vide ostaci starog valobrana koji vjerojatno pripada antič-kom dobu.

U rimsko je doba, osim gradova, bilo naseljeno i cijelo izvan-gradsko područje zapadne Istre, osobito rustičnim vilama kao središtu poljoprivrednih imanja. Za izvoz poljoprivrednih proi-zvoda s takvih imanja koristio se upravo pomorski prijevoz, tako da su vlasnici imanja bili upućeni na lučice u njihovoj neposred-noj blizini. Sustav rimskih luka nije se oslanjao samo na velike gradske luke, već (u istarskom slučaju izvoza ulja i vina) na mno-


Brijuni, tlocrt uvale Verige

go lučica duž cijele obale. Od Ližnjana i Medulina do Savudrije, Izole i Milja gotovo su svaki zaljev, svaka uvala mogli biti lučica za pristajanje manjih brodica koje su na takvim mjestima primale teret amfora s uljem i vinom.

Arheološki ostaci rimskih rustičnih vila duž zapadne obale Istre brojni su, ali svaki takav građevinski kompleks imao je i pri-padajuću lučicu koja se obično nalazila u zaljevu. Bila je zatvore-na jednim ili dvama lukobranima, a obala je bila zidana. Gatova nije bilo (ili vrlo rijetko) jer se za pristajanje i vezivanje brodova koristila obala, odnosno lukobrani s unutarnje strane. Poznati su dobro sačuvani primjeri luka u uvali Verige na Brijunima, zatim u Savudriji, u Sv. Ivanu Kornetskom, a u slovenskom dijelu Istre Simonov zaljev kod Izole (Halietum). Svakoj takvoj lučici gravi-tirala su poljoprivredna imanja iz zaleđa, koja su tako cestama bila povezana s obalom, a ne s obližnjim gradom. Naravno, cestov-na veza s gradom bila je potrebna zato što je grad bio upravno i političko središte, ali gospodarske veze pokoravale su se drugim zakonitostima.


RUSTIČNEVILE

Brijuni, uvala Verige

Poljoprivreda je u rimskom gospodarstvu, kao i u svim pre-dindustrijskim društvima, bila veoma važna za opstanak i preživ-ljavanje. Rimljani su razvili osobit način korištenja zemlje za in-tenzivnu proizvodnju specijaliziranih kultura, a u velikom dijelu Sredozemlja to su bile vinova loza i masline. Samo su u sjevernoj Africi, na Siciliji i u Egiptu te oko Crnog mora monokulturno uz-gajali žitarice. Isto tako, samo su iznimno koristili velike površine kao pašnjake za velika stada stoke, i to u južnoj Italiji na kraju Re-publike. Intenzitet iskorištavanja zemlje bio je tako razvijen da je nastao osobit oblik naseljavanja karakterističan za rimsko doba. Takva naselja Rimljani su nazivali villa rustica – rustična vila.

To su bili građevinski sklopovi izvan grada, koji su se sastojali od nekoliko skupina prostorija u jednoj ili više zgrada za stanova-nje i gospodarenje zemljom, središta zemljišnih posjeda u kojima je živio vlasnik s obitelji i radnicima/robovima. Vlasnik je mogao živjeti i u gradu (često je imao kuću u gradu i više takvih posjeda izvan grada), a imanje je povjeravao nadgledniku koji je u njegovo


ime upravljao poslugom i radnicima. U kasnijim stoljećima nji-hov se odnos temeljio na zakupu, pri čemu je zakupnik morao vlasniku davati dio prinosa u naravi, ali je bio slobodan gospoda-riti imanjem kako je najbolje umio.

Bogatiji zemljovlasnici imali su na ladanju raskošne palače, bogato ukrašene kipovima, freskama i mozaicima, u nas često uz obalu mora, dok su gospodarski dijelovi bili izdvojeni, a sastojali su se od prostora za stanovanje radnika i robova, nadglednika/upravitelja ili zakupnika i njegove obitelji, za čuvanje plodo-va zemlje i prerađevina te od postrojenja za preradu maslina i grožđa. Luksuzne vile, od kojih neke imaju i gospodarski dio, ali većina nema, dobro su poznate u istarskom priobalju: uvala Ve-rige na Brijunima, vila u Barbarigi, vila na poluotoku Sorna kod Poreča. Njihovi vlasnici bili su zacijelo pripadnici senatorskog staleža, društvene elite rimske države u carsko doba.

Dakako, mnogo je više bilo rustičnih vila gospodarskog ka-raktera, u kojima nije bilo raskoši, nego je sve podređeno proi-zvodnji. Takve su građevine bile zaista središta poljoprivrednih imanja na kojima se proizvodilo ulje i vino. Neke su jako velike (Barbariga, vila na brdu Kolci na Brijunima, vila u uvali Madona na Brijunima) s nekoliko tijeskova i golemim skladištima, druge male – za jednostavnu obitelj bez posluge i robova (vila u Labin-cima kod Kaštelira). Najviše je srednje velikih rustičnih vila, oče-vidno obiteljskih posjeda s manjom skupinom radnika i robova (Šaraja kod Peroja, Šijana, Banjole itd.).

Rimske rustične vile napuštene su kada je rimska država po-čela propadati jer su u nemirnim vremenima postale nesigurne – nisu se mogle vojno braniti. Na ostacima nekih od njih poslije su nastala srednjovjekovna sela, od kojih neka i danas postoje i nose ostatke imena svojih vlasnika iz rimskog doba. Marčana je tako bila posjed nekog Marcija (Marcius > fundus Marcianum > Marciana > Marzana > Marčana), Ližnjan nekog Licinija, a Vod-njan nekog Atinija.


PRVEK R ŠĆANSK EZ AJEDNICE

Poreč, Eufrazijeva bazilika (detalj)

Nova religija spasa javila se u Palestini u I. stoljeću, a teme-ljila se na smrti Isusa Krista na križu radi otkupljenja grijeha svih ljudi. Postala je vrlo omiljena jer je širila vjeru u uskrsnuće i vječni život. Vrlo se brzo proširila velikim gradovima na istoku, a zatim i na zapadu Carstva pa je tako dospjela i u istarske gra-dove. No kako su prvi kršćani vjeru ispovijedali u tajnosti zbog straha od progona, povijesni su tragovi najstarijih vremena vrlo skromni. Postojanje prvih sigurnih kršćanskih zajednica u nas datira se u III. stoljeće, iako su možda postojale i u II. stoljeću. U najžešćim progonima stradali su brojni vjernici, svećenici i biskupi.

Tako je u Poreču mučeničkom smrću stradao Mauro, bi-skup kršćanske zajednice, a za Pulu postoji povijesno nepotvr-


đena priča o Germanu, pulskom građaninu koji je također ubi-jen u to vrijeme u okolici grada. Kada je rimski car Konstantin I. (Veliki) dopustio 313. godine kršćanima slobodno ispovijedanje vjere, počela je znatna graditeljska djelatnost radi podizanja bo-gomolja. Bogomolje su u pravilu nastajale u privatnim kućama uglednijih vjernika, gdje su se u vrijeme progona kršćani tajno sastajali. Od privatnih kuća nastale su prve crkve u IV. stoljeću, a u idućim su se stoljećima širile, pregrađivale i uljepšavale.

Sv. Mauro nakon smrti bio je pokopan na gradskom gro-blju, a na mjestu njegove tajne kapele izgrađen je prvi službe-ni crkveni kompleks u gradu s dvjema usporednim crkvama. Njegovo je tijelo premješteno u oltarni prostor te crkve kako bi svojom svetošću i fizički bio blizu vjernicima koji su se u njoj okupljali. U VI. stoljeću tadašnji biskup Eufrazije podignuo je na istome mjestu novu crkvu urešenu sjajnim mozaicima, a pre-uredio je i cijeli sklop (biskupska rezidencija, atrij, krstionica) koji se danas po njemu naziva Eufrazijeva bazilika.

Iako Pula nema tako neprijepornog mučenika (priča o sv. Germanu – da je osuđen u Areni, a pogubljen uz cestu za Ne-zakcij – zabilježena je tek mnogo poslije pa nije posve povijesno pouzdana), i u tom je gradu u IV. stoljeću nastala prva dvostru-ka crkva koja je poslije brojnim preinakama preobražena u da-našnju katedralu. U to su vrijeme između sjevernog Jadrana i Alpa obično građene po dvije usporedne crkve, od kojih je jedna služila svakodnevnom kultu, a druga za štovanje svetačkih moći. Tako je i Pula imala dvije crkve, od kojih je manja u srednjem vijeku napuštena, zapuštena i srušena te je danas na njoj cvjet-njak.

Pola i Parentium postali su sjedišta biskupa, ali crkve su nicale i u drugim naseljima. Već u IV.–V. stoljeću izgrađena je dvojna bazilika u Nezakciju, a izgradnja mnogobrojnih crkava u cijelom obalnom području Istre (Brijuni, Betika kod Barbari-ge, Guran kod Vodnjana, Sv. Foška kod Vodnjana, Banjole kod Vodnjana i druge) osobito je procvala u V.–VI. stoljeću. I u Puli i oko nje podignuto je mnogo crkava (Sv. Felicita, Sv. Ivan od Nimfeja i dr.).


NASTANAKNOVIHGR ADOVA :ROVINJ,NOVIGR AD,UM AG,BALE,BUJE,BUZET...

Pulska kapsaKasnoantičko razdoblje imalo je značajne posljedice za ka-

sniju povijest Istre jer su u to doba na poluotoku nastala brojna nova gradska naselja, od kojih mnogi gradići i danas postoje. Osim Pule, Trsta i Poreča, tri kolonije koje su

Rimljani osnovali u I. stoljeću pr. Kr., odnosno u I. stoljeću, municipija u Kopru i Nezakciju te u

Labinu i Plominu, između V. i VII. stoljeća niknulo je više novih središta koja su se

vrlo brzo pretvorila u gradove. Nastanak tih kasnoantičkih/ra-

nosrednjovjekovnih gradova bilo je specifično jer su nicali na za-štićenim mjestima uz obalu, na otocima ili poluotočićima duž

zapadne obale Istre, odnosno na brežuljcima na kojima su se u prapovijesti uzdizale hi-starske gradine. Nastali su radi obrane jer su se u njih ljudi sklanjali od opasnosti. Jedno-stavno su tražili sigurnija mje-sta koja će moći dovoljno do-bro utvrditi za obranu. Dio stanovnika tih novih gradova bile su dobjeglice iz drugih

krajeva, posebno iz panonskih provincija iz kojih se rimska vojska postupno povlačila zbog

neprekidna pritiska bar-bara u ratovima koji su se tamo vodili. Daka-


ko, i stanovnici Istre koju su dotad živjeli izvan gradova, na ne-zaštićenim gospodarskim imanjima na selu, morali su potražiti sklonište na utvrđenim mjestima. To su isprva bila privremena naselja (refugia), od kojih su se neka preobrazila u stalno nase-ljene gradove, a neki među njima potom su nastavili živjeti do danas.

Od obalnih gradova posebno je zanimljiv slučaj Rovinja koji je nastao na otočiću (koji je tek u XVII. stoljeću bio nasipanjem povezan s kopnom, kao što je i danas), a prvi se put spominje u pi-sanim izvorima tek u VI.–VII. stoljeću pod imenom Ruignum ili Ruginium. Sigurno nije nastao puno prije toga prvoga povijesnog spomena, a očito je bio sigurno sklonište na osamljenom mjestu uz obalu. Drugi su takvi gradovi, koji su zacijelo nastali u tim bur-nim stoljećima seoba i ratova, migracija i rađanja novih gradova, Vrsar, Novigrad, Umag i Sipar, odnosno Piran i Izola u Sloven-skom primorju, a jamačno Beli i Lubenice na otoku Cresu.

Naselja na otočićima ili poluotočićima uz more bila su poseb-no dobro zaštićena jer je opasnost prijetila prije svega od kopne-nih naroda koji nisu dotad imali iskustva u ratovanju na moru. Obalni gradovi na Sredozemlju zato su mogli još dugo održavati veze između sebe, tako da je antička civilizacija na moru propala mnogo kasnije od one na kopnu.

Lijep je i poučan primjer naselja koje je nastalo na mjestu rimske vile u uvali Madona (Gospina uvala, Dobrika, Val Ma-donna) na Brijunima u V.–VI. stoljeću izgradnjom debelih be-dema i naseljavanjem brojnih dobjeglica. Njihov je gradić bio smješten na obali mora, i to na vanjskoj strani otoka, pa nije bio vidljiv s kopna. Poslije je napušten i nije preživio početak srednjega vijeka.

Mnogo ih više ima u unutrašnjosti Istre, gdje su brojne gra-dine bile ponovno naseljene privremenim zbjegovima, a neke su postale gradska naselja. Takvi su gradovi, primjerice, Buje, Gro-žnjan, Oprtalj i Motovun u sjeverozapadnom dijelu Istre, odno-sno Kubed, Sočerga i Pomjan u slovenskom dijelu Istre, Pićan, Gračišće, Boljun, Paz i Draguć u središnjoj Istri, potom Brseč, Mošćenice i Kastav u istarskoj Liburniji te Bribir u Vinodolu.


Ranokršćanski sarkofag iz Betike pored Barbarige

ISTR AILIBURNIJAPODGOTSK IMK R ALJEVIM A

Iako se 476. u historiografiji uzima kao godina propasti Za-padnoga Rimskog Carstva, kada je vojskovođa i kralj germanskih Herula svrgnuo Romula Augustula, povijesni događaji malo su zamršeniji od tako jednostavnog prikazivanja. Nakon Honori-ja, koji je od 385. do 423. godine prvi vladao kao zapadnorimski car (a njegov brat Arkadije postao je istočnorimskim carem), u V. stoljeću samo je jedan car bio dovoljno snažan da čvrsto vlada duže vrijeme: Valentinijan III. (425.– 455.). Nakon njega vladalo se u prosjeku tri godine. Predzadnji car bio je Julije Ne-pot kojega je u njegovoj trećoj godini vladanja 475. godine svr-gnuo s prijestolja Orest, njegov prefekt pretorija, koji je odmah potom za cara proglasio svojega sina Romula Augustula. Julije Nepot nije, međutim, bio ubijen, već se povukao u Dalmaciju,


gdje je još do 480. godine vladao kao zakoniti zapadnorimski car (priznavao ga je i istočnorimski car Zenon), iako Carstvo više nije postojale, već se razdvojilo na više samostalnih “barbar-skih” kraljevina. Nakon toga je Odoakar svoju vlast, koju je bio uspostavio u Italiji, proširio i na Dalmaciju.

U to su vrijeme Ostrogoti ugrožavali neke pokrajine Istoč-noga Rimskog Carstva pa ih je Zenon uputio prema zapadu, nu-deći im Italiju. Odoakar se s njima sporazumio o podjeli vlasti, ali ga je 493. godine ostrogotski kralj Teodorik ubio i započeo stvaranje ostrogotske države s glavnim gradom u Ravenni. Već su nekoliko godina prije (489. ili 490.) Istra i Dalmacija došle pod vlast Ostrogota. Ostrogoti su uspostavili svoj sustav vlasti i činov-nika, koji se oslanjao na ostrogotsku aristokraciju i na podčinjene romanske starosjeditelje. Na čelu uprave, osim kralja, bio je pre-fekt pretorija, a svakom je pokrajinom u dvije prefekture (Itali-ja i Galija) upravljao knez (comes). Svaki je grad imao i gradskog upravitelja (comes Gothorum per civitates).

Brojni nalazi predmeta ostrogotske kulture i umjetnosti, razasuti širom Dinarida od mora do Posavine, svjedoče o njiho-voj nazočnosti i kontroli teritorija, iako su Ostrogoti bili samo upravljački sloj u državnom sustavu, a nisu činili većinu stanov-ništva. I u Istri ima sporadičnih nalaza ostrogotske materijalne kulture, ali sve upućuje na neprekidnost života starosjedilačkog stanovništva.

Nakon Teodorikove smrti, 526. godine naslijedio ga je ma-lodobni unuk Atalarik, a umjesto njega vladala je njegova majka Amalasvinta koja se nakon njegove smrti udala za Teodata koji je također pretendirao na kraljevsko prijestolje. Kada je Teodat 534. godine svrgnuo i ubio Amalasvintu, to je poslužilo Justini-janu kao povod za početak rata protiv Ostrogota. Rat je trajao dvadeset godina protiv Teodatovih nasljednika Vitigesa i Toti-le, te je završio bizantskim osvajanjem ostrogotske države. Bor-ba za Dalmaciju i Liburniju vodila se od 535. do 537., a Istru su Bizantinci osvojili 538. godine. Time su na sjevernom Jadranu nestali Ostrogoti koji i nisu ostavili većega traga u kulturi i po-vijesti Istre.


BIZ ANTSKAVL ASTIKULTUR AUISTRI

Izrasla na temeljima Istočnoga Rimskog Carstva i na po-dručju grčke i helenističke kulture, bizantska civilizacija nastavi-la je antičku tradiciju u novim okolnostima pa je zato jedan od čimbenika kontinuiteta antike prema srednjem vijeku. Istra i Li-burnija pripadale su krugu latinske kulture, tj. Zapadnome Rim-skom Carstvu, ali su u V. stoljeću bile pod prilično jakim utjeca-jem Istočnoga Rimskog Carstva, a od sredine VI. stoljeća neko vrijeme i pod izravnom vlašću bizantskoga cara. Kako je slabio politički utjecaj Bizanta na Jadranu općenito, tako se njegov utje-caj smanjivao i u Istri i Liburniji.

Bizantska vlast u Istri započela je Justinijanovim osvajanjem 537.–538. godine, a Istra je još do 555. godine bila caru važna kao potpora ratu protiv Ostrogota u Italiji. Istra, međutim, nije bila razorena, vojne operacije zaobišle su poluotok koji je najprije za ostrogotskog kralja i njegov dvor bio važan izvor hrane (Kasiodor, Totilin prefekt pretorija, hvalio je plodnost i bogatstvo zapadne obale Istre samo nekoliko godina prije pada Istre u bizantske ruke). Nakon bizantskog osvajanja, vrhovnu vlast na poluotoku u carevo je ime imao vojni zapovjednik, magister militum, ali grado-vi su zadržali velik dio mjesne samouprave. Posljednje desetljeće Justinijanove vladavine, do njegove smrti 565. godine, bilo je za Istru razdoblje procvata graditeljstva, kulture i umjetnosti. U to je vrijeme kršćanstvo već bilo postalo jedinom, obveznom i držav-nom religijom, a Crkva je postala važna ustanova koja je zajedno s ustanovama državne uprave i carskoga dvora imala sve važniju ulogu u svakodnevnome političkom životu. Tada su u istarskim gradovima izgrađene važne građevine, od kojih su mnoge i danas sačuvane, u ruševinama ili u cjelini, a svjedoče o snazi i bogatstvu, utjecaju i moći Crkve i države.

Najvažnija je među njima nova bazilika koju je na mjestu sta-re dao izgraditi porečki biskup Eufrazije sredinom VI. stoljeća.


Kapsa od slonovače iz Samagera

To je bila velika trobrodna crkva bogato ukrašena mozaicima i mramornim pločama u umjetničkom stilu po tadašnjem ukusu na sjevernom Jadranu (Ravenna je bila snažan umjetnički uzor), a pod utjecajem bizantske umjetnosti. Osim bazilike, istom sklo-pu pripadaju pretprostori (trijem i predvorje), krstionica i velika biskupska palača koja je do danas sačuvana u gotovo izvornom


obliku iz VI. stoljeća, te je po tome jedna od najvažnijih građevina naše graditeljske baštine.

U Puli i drugim gradovima crkvene i druge građevine toga doba sačuvane su samo u tragovima ili pak u skromnim ostacima. Ali svi zajedno, takvi ostaci govore o pravom preporodu kulture i umjetnosti u rano bizantsko doba, tako da je to vrijeme bilo vrlo važno u povijesti Istre i sjevernog Jadrana kao značajan prijelaz prema srednjemu vijeku, prema novim oblicima društvenog i po-litičkog uređenja.


Documents

RIMSKO DOBA ŠIRI PREGLED