Robert Ludlum – Bourneov Identitet

THE NEW YORK TIMES PETAK, 11. SRPNJA 1975.

NASLOVNA STRANICA REČENO JE DA SU DIPLOMATI POVEZANI S TERORISTOM UBIJEGU POZNATIM KAO CARLOS PARIZ, 10. srpnja – Francuska je protjerala trojicu kubanskihdiplomata visokog ranga u vezi sa svjetskom potragom za čovjekom zvanim Carlos, za kojega sevjeruje da je važna karika u međunarodnoj terorističkoj mreži.

Osumnjičenoga, za kojega se vjeruje da mu je pravo ime Ilich Ramirez Sanchez, traže zbogubojstva dvojice agenata francuske kontrašpijunaže i libanonskog doušnika u stanu u Latinskomkvartu, 27. lipnja.

Tri umorstva su navela ovdašnju i britansku policiju na trag, kako policija smatra, velike mrežemeđunarodnih terorističkih agenata. U potrazi za Carlosom poslije ubojstava, francuski i britanskipolicajci otkrili su velika tajna spremišta oružja koja Carlosa povezuju s velikom terorističkomorganizacijom u Zapadnoj Njemačkoj i navode ih na sumnju o povezanosti između mnogihterorističkih akata širom Evrope.

Javljeno da je viđen u Londonu Od tada je izvještavano da je Carlos viđen u Londonu i uBejrutu, Libanon . . ASSOCIATED PRESS PONEDJELJAK, 7. SRPNJA 1975.

AGENCIJSKA TELEGRAM MREŽA ZA UBOJICU LONDON (AP) – Pištolji i djevojke,granate i dobro sašivena odijela, debeli novčanik, zrakoplovne karte za romantična mjesta i elegantnistanovi u pola tuceta svjetskih prijestolnica. To upotpunjuje portret ubojice iz doba mlažnjaka, kojegatraže u međunarodnom lovu na čovjeka.

Lov je počeo kad je taj čovjek odgovorio na zvonce svoga stana u Parizu, otvorio vrata i ubiodvojicu francuskih obavještajnih agenata i libanonskog doušnika. Lov je rezultirao pritvorom četirijužena u dva glavna grada; optužene su zbog krivičnih djela pomaganja. Sam ubojica je iščezao –možda je u Libanonu, vjeruje francuska policija.

Njegovi poznanici u Londonu prošlih nekoliko dana opisali su ga izvjestiteljima kao zgodnog iuljudnog muškarca, dobro odgojenog i školovanog, bogatog i elegantno odjevenog.

Ali su njegovi pomoćnici muškarci i žene okršteni najopasnijima na svijetu. Govori se da jepovezan s japanskom Crvenom armijom, Organizacijom za arapsku oružanu borbu,zapadnonjemačkom bandom Baader-Meinhof, Kvebečkom oslobodilačkom frontom, Turskimnarodnooslobodilačkim frontom, sa separatistima u Francuskoj i Španjolskoj, te Privremenim krilomIrske republikanske armije.

Kad je ubojica putovao – u Pariz, Den Haag, u Zapadni Berlin bombe su eksplodirale, štektaloje oružje i bilo je otmica.

Provala se dogodila u Parizu kad se libanonski terorist slomio pod ispitivanjem i 27. lipnjaodveo dvojicu obavještajaca do vrata ubojičina stana u Parizu. On je ubio svu trojicu i pobjegao.Policija je pronašla njegovo vatreno oružje i bilježnice s »popisima smrti« istaknutih ljudi.

Jučer je londonski »Observer« objavio da policija traga za sinom venezuelanskog pravnikakomuniste radi ispitivanja u vezi s trostrukim umorstvom. Predstavnik Scotland Yarda je rekao »mine niječemo taj izvještaj«, ali je dodao da on nije okrivljen, već ga samo žele ispitati. U vezi s tim»Observer« je čovjeka za kojim se traga identificirao kao Ilicha Ramireza Sancheza, iz Caracasa. Unovinskom izvještaju se kaže da je to ime bilo na jednom od četiri pasoša koje je pronašla francuska

policija kad je pretresla pariški stan gdje je izvršeno ubojstvo.U novinama se kaže da je Ilich dobio ime po Vladimiru Iljiču Lenjinu, osnivaču sovjetske

države; školovao se u Moskvi i tečno govori ruski.Govornik u ime Komunističke partije Venezuele izjavio je u Caracasu da je Ilich sin 70-

godišnjeg pravnika marksiste, koji živi 720 km zapadno od Caracasa, ali »ni otac ni sin ne pripadajunašoj partiji«.

Rekao je izvjestiteljima da ne zna gdje je sada Ilich.PRVA KNJIGA Ribarska brodica je pomrala u ljutite valove tamnog, pobješnjelog mora poput

neke čudne životinje koja se očajnički pokušava iskobeljati iz neprohodne močvare. Valovi su. seuzdizali do golijatskih visina, udarajući u trup broda svom silinom svog nesputanog tereta; bijele kapiuhvaćene odsjajem noćnog neba padale su na palubu nošene snagom noćnog vjetra. Posvuda se čuošum neživa bola, drvo se napinjalo o drvo, užad se grčila i pucketala, istežući se do točke pucanja.Životinja je umirala.

Dvije nagle eksplozije presjekle su zvukove mora i vjetra, i bol broda. Oba praska su doprla izslabo osvijetljene kabine koja se uzdizala i padala s tijelom ribarskog broda gostoprimca. Čovjek jeizjurio kroz vrata kabine i zgrabio ogradu jednom rukom, dok se drugom držao za trbuh.

Za njim je izišao drugi muškarac, oprezan u progonu i silovite namjere. Zaustavio se na vratimai podupro o njih; podigao je revolver i opet ispalio. Pa opet.

Čovjek kod ograde naglo je podigao obje ruke do glave, ustuknuvši pod udarcem četvrte kugle.Pramac broda naglo se zagnjurio u udolinu dvaju orijaških valova, podižući ranjena čovjeka s nogu;savio se na lijevu stranu jer ni]e mogao skinuti ruke s glave. Brod je sada jurnuo uvis, tako da supramac i sredina broda bili više izvan vode nego u njoj, a juriš broda odbacio je lik na vratnicamanatrag u kabinu, ali je prije toga ispalio nasumce još jedan metak, peti. Ranjeni čovjek je kriknuo, doksu mu ruke sada hvatale bilo što za što su se mogle uhvatiti; oči su mu bile zaslijepljene krvlju islanim kapljicama koje su ga neprekidno zasipale. Ničega se nije mogao dohvatiti, pa je posezao zaničim; noge su mu pokleknule, savile se u koljenima a tijelo mu je posrnulo. Brod se bijesnootkotrljao u zavjetrinu a čovjek naprsle lubanje previo se preko ograde i skljokao se dolje, u ludilutame.

Osjećao je kako ga obuzima uskomešana ledena voda, kako ga guta, usisava u dubinu, okreće gau krugovima pa ga opet izbacuje na površinu vodom.

A osjećao je i vrelinu, čudnu mokru vrelinu na sljepoočici koja je palila kroz ledenu vodu što gaje gutala, to je vatra gdje nikakva vatra ne bi mogla gorjeti. Ali i led; ledeno udaranje u trbuhu, unogama i prsima, a opet čudno zagrijano hladnim morem oko njega. Osjećao je sve to i bio svjestanstraha koji ga je uz to pratio.

Gledao je tijelo kako se okreće i savija, a ruke i noge su se očajnički suprotstavljale pritiskuvode i povlačenju vira. Mogao je osjećati, misliti, gledati, shvaćati i strah i borbu – ali je bio čudnomiran. Bio je to mir promatrača, neupletenog promatrača, odijeljenog od događaja, koji je znao zanjih ali nije bio ozbiljno upetljan u njih.

Tada se kroza nj stade prostirati drugi oblik uzbune, prodirući kroz vrućinu i led i neupletenopriznavanje događaja. Nije se mogao odati miru! Još ne! To će se dogoditi brzo, možda već za kojusekundu; nije bio siguran što je to, ali dogodit će se. On mora biti tamo!

Bjesomučno je udarao i hvatao se za teške zidove vode iznad sebe, sa žarom u prsima. Prodro jena površinu i udarao rukama i nogama ne bi li ostao na vrhu velikih crnih valova. Uspeti se!

Uspeti se!Strašni kolutajući val mu je pomogao; bio je na kresti vala okružen džepovima pjene i tmine.

Ništa. Okreni se! Okreni se!Dogodilo se. Eksplozija je bila zaglušujuća; čuo ju je kroz valove što su se sudarali i kroz

vjetar, a ono što je vidio i čuo nekako su bila njegova vrata do mira. Nebo se zapalilo kao vatreniđerdan, a kroz plamenu krunu letjeli su predmeti svih oblika i veličina, preletjevši kao zrna iz svjetlau udaljenije slojeve tame.

Pobijedio je. Što god to bilo, pobijedio je.Odjednom se opet sručio u dubinu, opet je pao u bezdan. Osjećao je kako mu se omamljena voda

ruši na ramena, hladeći mu užarenu sljepoočicu, zagrijavajući kao led ledene ubode u trbuhu, ubodena trbuhu, na nogama i…

Prsa. Prsa su mu bila u agoniji! Bio je udaren – udarac ga je lomio, bio je nagao i nepodnošljiv.Opet se dogodilo! Ostavite me na miru.

Dajte mi mira.opet!I opet je rukama grabio vodu, opet je udarao nogama … sve dok to nije napipao. Debeli,

zauljeni predmet koji se micao samo s pokretom mora. Nije mogao reći što je to, ali bio je tu, mogaoga je opipati, držati.

Držati! Odvest će te do mira. U tišinu tmine . .. i mira.Prve zrake sunca probile su se kroz izmaglicu neba na istoku, zasvjetlucavši mirne vode

Sredozemnog mora. Kapetan male ribarice sjedio je na ogradi krme zakrvavljenih očiju i s rukamaizranjavljenih konopcima, pušio je »gauloise«, zahvalan nebu zbog mirna mora. Bacio je pogled naotvorenu kormilarnicu; njegov je brat gurnuo priklopac motora pojačavajući brzinu, dok je jedini članposade, metar dalje od njega, pregledavao mrežu. Nečemu su se smijali i to je bilo dobro; noćas nijebilo ničega što ih je moglo navesti na smijeh. Odakle je samo navrla ta oluja! Vremenska prognoza izMarseillessa nije ništa najavljivala; da su nešto upozoravali ostao bi u zakloništu obale. Nakanio jedo dana doploviti do voda za ribarenje, osamdeset kilometara južno od La Seyne-sur-Mer, ali ne naračun skupih popravaka, a koji popravak nije danas skup?

Ili na račun svog života, a noćas je bilo trenutaka kad je o tome jasno razmišljao.– Tu es fatigue, hein, mon frere? –viknu njegov brat, nacerivši mu se.– Va te coucher maintenant. Laisse-moi faire. – – D'accord – – odgovori mu brat i baci cigaretu

preko ograde. Spustio se na vrh mreže na palubi. – Malo spavanja neće škoditi.Bilo je dobro imati brata za kormilom. Na obiteljskom brodu bi trebalo da član obitelji uvijek

bude pilot; oči su oštrije. Čak i brata koji je govorio glatkim jezikom učena čovjeka nasuprotnjegovim grubim riječima. Ludo! Jednu godinu na sveučilištu a njegov brat želi započeti compagme. – S jednom brodicom koja je prije mnogo godina vidjela svoje bolje dane. Ludo. Kakvo je dobro bilood njegovih knjiga prošle noći? Kad je njegova compagnie bila na rubu potonuća.

Zatvorio je oči i pustio da mu se ruke moče u vodi koja se prevrtala palubom. Sol mora dobroće mu viđati opekline od užadi. Opekline (koje je stekao dok je vezivao opremu koja na oluji nijemirno stajala.

»Umoran si, ha, brate moj? – Pođi ida spavati, pusti mene »Sporazuman sam« «Pogledaj! Tamo!' Javio se njegov brat; očigledno mu oštre obiteljske oči nisu dopuštale da spava.! Tamo je čovjek umoru! Drži se za nešto! Neka naplavina, nekakva daska.

Kapetan je uzeo kormilo, usmjerivši brodicu nadesno od čovjeka u vodi i smirujući rad strojevada bi smanjio val za sobom. Čovjek je izgledao kao da će ga najmanji pokret prisiliti da sklizne skomada drveta za koji se držao; ruke su mu bile bijele, a za drvo se držao kao da ima pandže; alitijelo mu je bilo otromboljeno – otromboljeno kao u utopljenika koji je napustio ovaj svijet.

– Užad u omče! – riknuo je kapetan svome bratu i mornaru.– Potopite ih njemu oko nogu. Sada polako! Povlačite ih do struka.Pažljivo povlačite.– Ruke mu se neće odmaknuti od daske! Kao da su mu prikovane!– Poduhvatite ga što niže! Spustite se! Podignite ih! Možda je to smrtni stezaj.– Ne. On je živ … ali jedva, barem mislim. Usne mu se pomiču, ali nema šuma. I oči mu se

miču, mada ja sumnjam da nas vidi.– Ruke su slobodne!– Podignite ga. Zgrabite ga za ramena i izvucite ga. Polako, sada!– Majko Božja, pogledaj mu glavu – riknuo je mornar. – RascijepIjena je.– Mora da je za vrijeme oluje udario glavom o dasku – rekao je brat.– Ne, nije to – nije se suglasio kapetan, zureći u ranu. – To je čisti rez, kao brijačem. To je od

metka; on je nastrijeljen. !'' *- U to ne možeš biti siguran.Kapetan je na brzinu pregledavao tijelo i uvjerio se da je u pravu.– I to na više mjesta, a ne samo na jednom – dodao je, očima pretražujući obamrlo tijelo. –

Usmjerit ćemo se na Ile de Port Noir; to je najbliži otok. Na obali ima liječnik.– Englez?– On ordinira.– Kad može – doda kapetanov brat. – Kad mu vino dopusti. On ima više uspjeha sa životinjama

pacijenata nego s njima.– To nije važno. Kad tamo stignemo ovaj će biti leš. Ako kojim slučajem preživi podnijet ću mu

račun za naftu i za ulov koji izgubimo. Donesi kutiju za hitnu pomoć. Povezat ćemo mu glavu, bezobzira na to kakvo će mu dobro to donijeti.

– Pogledaj! – viknu mornar. – Pogledajte mu oči.– Što je s očima? – upita brat.– Trenutak prije bile su sive – sive kao čelične žice. Sada su plave!– Sunce je jače – primjeti kapetan, slegnuvši ramenima. – Ili se poigrava s tvojim očima. Nije

važno, u grobu nema boja.Isprekidano zviždukanje ribarskih brodova sudaralo se s neprekidnim vrištanjem galebova;

zajedno su oblikovali poznatu galamu pred obalom. Bilo je kasno poslije podne, sunce je bilo vatrenakugla na zapadu, zrak je bio nepokretan i suviše vlažan, prevruć. Iznad gatova i okrenuta luci bila jeulica s površinom od kamenih oblutaka i nekoliko zaprljanih bijelih kuća odijeljenih preraslomtravom koja je izbijala iz suhe zemlje i pijeska. Ono što je ostalo od verandi bile su pokrpaneželjezne ograde i štukatura koja se osipala, koje su podupirali na brzinu postavljeni stupovi. Te sestambene kuće vidjele bolje dane prije nekoliko desetljeća, kad su žitelji pogrešno povjerovali da biIle de Port Noir mogao postati još jednim sredozemnim kockarskim rajem. To se nije dogodilo.

Od svake je kuće vodila staza do ulice, ali je posljednja kuća u redu bila spojena stazom koja jeočigledno bila ugaženija od ostalih.

Pripadala je jednom Englezu koji je došao u Port Noir prije osam godina u okolnostima kojenitko nije razumio ni vodio o njima računa; bio je liječnik, a luci je trebao liječnik. Kopče, igle inoževi bijahu istodobno sredstva koja su održavala život ali i oruđa onesposobljavanja. Ako bi netkopotražio ie docteura dobrog dana šavovi ne bi bili suviše loši. Međutim, ako bi vonj vina ili viskijabio suviše naglašen, čovjek se izlagao igri na sreću.

Tant pis! Bio je bolji nego da nema nikoga.Ali ne danas; danas nitko nne prolazio tom stazom. Bila je nedjelja i svi su znali da je doktor

trešten pijan u selu i da će večer završiti s bilo kojom kurvom na koju naiđe. Dakako, valja reći da seprošlih nekoliko subota liječnikova ruta izmijenila; nisu ga vidjeli u selu.

Ali, ipak, nije se baš mnogo toga promijenilo; boce viskija su redovito slali doktoru.Jednostavno je ostajao kod kuće umjesto da se oblokavao na drugim mjestima; promjena je nastala odonoga dana kad je ribarski brod iz La Ciotata doveo nepoznata čovjeka koji je više bio leš nego živčovjek.

Dr Geoffrev Washburn se naglo probudio. Podbradak mu se utisnuo u ključnu kost izazivajućivonj iz usta u nosnicama; nije bilo ugodno. Treptao je orijentirajući se i bacio pogled na otvorenavrata spavaće sobe. Nije li njegov drijemež prekinuo još jedan nesuvisli monolog pacijenta? Ne, nijebilo zvuka. Čak su i galebovi bili dobrostivo tihi; bio je dan odmora u Ile de Port Noiru i nisupristizale ribarice kinjeći galebove svojom lovinom.

Washburn pogleda praznu čašu i napola praznu bocu viskija'na stolu pored njegove stolice ukojoj je nervozno drijemao. Nema sumnje – uočio je sigurno poboljšanje. Kod sebe, naime. Nekenormalne nedjelje i čaša i boca bi sada bile prazne, a bolovi prethodne noći nestajali bi u spiralizahvaljujući ispijenom scotchu.

Nasmiješio se samome sebi, opet blagoslivljajući stariju sestru u Coventrvju, koja mu jeomogućavala da pije viski, zahvaljujući svojoj mjesečnoj plaći. To je dobra djevojka, nema sumnjeda je Bess dobra djevojka, a Bog dobro zna da ona može priuštiti mnogo više nego što mu šalje, alijoj je ipak bio zahvalan na onome što čini za nj. A jednoga će dana prestati, novac će prestati i tadaće zaborav postizati najjeftinijim vinom sve dok bolovi sasvim ne nestanu.

Zauvijek.On se u mislima već privikao na tu mogućnost i prihvatio je … sve do prije tri tjedna i pet dana

kad su polumrtvog stranca izvukli iz mora i doveli ga do njegovih vrata. Doveli su ga ribari kojimanije ni palo na pamet da se predstave. Oni su došli iz milosti, a nisu bili upetljani u događaj zbogkojega je stranac bio u takvu stanju. Bog će razumjeti: čovjek je bio meta vatrena oružja.

Ono što ribari nisu znali jest činjenica da u muškarčevo tijelo nisu prodrli samo meci. U tijelo iu duh.

Liječnik je odgurnuo svoje mršavo tijelo od stolice i nesigurno došao do prozora s kojega sevidi luka. Spustio je drvenu roletu i zatvorio oči da zaustavi sunce, zatim je virkao između rebrenicagledajući na užurbanu ulicu i nastojeći otkriti uzrok štropotu. Bila su to kola s konjskom vučom –ribareva obitelj se vozi na nedjeljnju šetnju. Gdje, do vraga, čovjek još može vidjeti takav prizor? Pase sjetio kočija i pažljivo otimarenih uškopljenih konja koji se s turistima u ljetnim mjesecima vukukroz londonski Regent Park; glasno se nasmijao toj svojoj usporedbi. Ali mu je smijeh biokratkotrajan, a zamijenilo ga je nešto što je prije tri tjedna bilo nezamislivo. Bio je napustio svakunadu da će opet vidjeti Englesku. Moguće je da se sada to mijenja Stranac bi to mogao izmijeniti.

Ako njegova prognoza nije pogrešna, to bi se moglo dogoditi svaki dan, svaki sat ili minut. Ranena nogama, trbuhu i na grudima bile su duboke i vrlo opasne, sasvim je moguće da bi bile kobne dazrna nisu ostala tamo gdje su se zaustavila, a rane su se same izjedale dok ih je more stalno čistilo.Vađenje zrna nije bilo ni izbliza tako opasno kao što bi inače moglo biti da tkivo nije bilopripremljeno, omekšano, sterilizirano, spremno za hitnu intervenciju nožem.

Rana na lubanji bila je pravi problem; ne samo da je penetracija bila potkožna, već se činilo daje nagnječila vlaknasta područja talamusa i hipokampusa. Da je zrno ušlo samo koji milimetar s jedneili druge strane, vitalne funkcije bi prestale; nisu bile poremećene, pa se Washburn odlučio. Bio jesuh trideset i šest sati, a jeo je škroba i pio vode koliko je to bilo ljudski moguće. Zatim je obavionajdelikatniji posao koji je pokušao pošto su ga otpustili iz londonske bolnice Macleans. Milimetar

po milimetar mučno je četkicom ispirao vlaknasto područje, pa je rastegnuo i sašio kožu iznad ranena glavi, znajući da bi i najmanja greška sa četkicom, iglom ili štipaljkama uzrokovala smrt pacijenta.

Postojao je niz razloga zbog kojih nije htio da taj pacijent umre. Ali osobito jedan Kad jezavršio taj posao i znakovi životnosti su se stalno održavali, dr Geoffrey Washburn se vratio svomkemijskom i psihološkom dodatku. Svojoj boci. Napio se i ostao pijan, ali nije prešao preko ruba. Usvakom je trenutku točno znao gdje je i što radi. Neosporno poboljšanje.

Svaki dan od danas, možda već svaki sat može očekivati da će stranac pročistiti sliku predočima i da će mu iz usta navrijeti razumljive riječi Čak svaki trenutak.

Najprije su navrle riječi. Lebdjele su u zraku dok je morski povjetarac ranog jutra hladio sobu.» – Tko je tamo? Tko je u ovoj sobi?

Washburn je ležao na lakom krevetu. Uspravio se, polako je noge premjestio na stranu i tihoustao. Važno je izbjegavati svaki oštar zvuk, svaku naglu buku ili fizički pokret koji bi mogli uplašitipacijenta i baciti ga u psihičku regresiju. Idućih nekoliko trenutaka bit će delikatni kao kirurški zahvatkoji je obavio; liječnik u njemu pripremio se za taj trenutak.

– Prijatelj – rekao je blago.– Prijatelj?– Vi govorite engleski. To sam i očekivao. Amerikanac ili Kanađanin, mislio sam. Zubarski rad

koji vam je obavljen, proteze, to nije iz U.K. ili Pariza. Kako se osjećate?– Nisam siguran kako.– To će potrajati još netko vrijeme. Treba li da olakšate crijeva?– Što?– Uzeti noćnu posudu, stari. Za to služi posuda koja je pored vas.Ona bijela, vama s lijeve strane. Ako stignemo do nje na vrijeme, razumije se.– Žao mi je.– Nema razloga. Savršeno normalna funkcija. Ja sam liječnik, vaš liječnik. Zovem se Geoffrev

Washburn. Kako se vi zovete?– Što?– Pitao sam vas kako se zovete.Stranac je okrenuo glavu i zagledao se u bijeli zid išaran prugama jutarnjeg svjetla. Zatim vrati

glavu natrag i pogled svojih plavih očiju uperi u liječnika.– Ne znam – odgovori.– O, moj Bože.– Rekao sam vam toliko puta i stalno ponavljam. Potrajat će. Što ste više borite i otimate to se

više pribijate na križ i bit će samo gore.– Vi ste pijani.– Uglavnom. To nije važno. Ali dat ću vam niti, ako ćete me slušati.– Slušao sam.– Ne, ne slušate me; okrećete glavu. Ležite u svojoj čahuri i navlačite pokrivač preko svijesti.

Poslušajte me opet, molim vas.– Slušam.– Dok ste bili u komi – u produženoj komi – govorili ste trima raznim jezicima Engleski,

francuski i neki od Boga prokleti unjkavi jezik, za koji držim da je orijentalni. To znači da stepoliglot i da ste kod kuće u raznim dijelovima svijeta. Mislite zemljopisno. Kojim jezikom govoritenajjednostavnije i najlakše? Najugodnije?

– Očito engleskim – Oko toga smo se složili. Dakle, koji vam je najneugodniji?

– Ne znam.– Oči su vam okrugle a ne kose. Rekao bih da su očigledno istočnjačke.– Očigledno.– A zašto onda govorite tim jezikom? Nego, sada, razmišljajte u povezanostima, u

asocijacijama. Ja sam zabilježio riječi; poslušajte ih. Izgovarat ću ih fonetički. Ma-kua. Tam-kuan.Ki-sa. Kažite prvu riječ koja vam padne na pamet.

– Ništa – Krasna preci s tava – Što vi, do đavola, hoćete?– Nešto. Bilo što.– Pijani ste – Oko toga smo se suglasili.– Da, osim toga sam vam spasio život Nekoć bijah vrlo dobar doktor.– Što se dogodilo – Pacijent ispituje liječnika?– Zašto ne Washburn je zašutio i pogledao kroz prozor 'na luku. Napokon se odlučio udovoljiti

neobičnom zahtjevu.– Bio sam pijan – rekao je. – Rekli su da sam ubio dva pacijenta na operacionom stolu jer sam

bio pijan. S jednim sam se mogao izvući.Ne s dvojicom. Oni brzo nađu pravilo u ponašanju. Neka ih Bog blagoslovi. Ne treba nikad dati

u ruku nož čovjeku poput mene, pa to zaogrnuti poštovanjem.– |e li bilo potrebno?– Što je li bilo potrebno?– Boca.– Da, prokleti bili – odvrti Washburn – Žao mi je.– Osim toga, patite od uznemiravajućeg običaja da se ispričavate. To je naduvana izjava, ni

najmanje prirodna. Ni na trenutak ne mogu povjerovati da ste osoba koja se iskreno ispričava.– Znači da znate nešto što ja ne znam.– O vama, da. Mnogo. A malo toga ima smisla.Čovjek je sjedio na stolici, pa se sada nagnuo naprijed. Otvorena košulja mu je spuzla s napeta

tijela, otkrivši poveze na prsima i trbuhu. Sklopio je ruke ispred sebe, pa su mu još jače bilenaglašene vene na njegovim vitkim mišićavim rukama.

– Riječ je o drugim stvarima a ne o onima o kojima smo razgovarali?– Da.– Dakle, spominjete ono što sam rekao u komi?– Ne, ne baš. Mi smo već razgovarali o tim bezvezarijama. O jezicima, o vašem poznavanju

geografije – o gradovima za koje sam jedva čuo – o vašoj opsjednutosti da izbjegavate(spominjanjeimena, imena koja želite izgovoriti ali, eto, ipak nećete; o vašoj sklonosti ka sučeljavanju – napad,brzi skok u stranu, skrivanje, bijeg – a sve to poprilično silovito, mogao bih dodati. Često sam vamvezivao ruke dolje, za tijelo, za krevet, da bih zaštitio rane. Ali o svemu tome smo već razgovarali.Postoje druge stvari.

– Što želite reći? Koje su to stvari? Zašto mi niste govorili o tome?– Zato jer je riječ o činjenicama fizičke prirode. O vanjskom dijelu školjke, da budem nešto

precizniji. Nisam bio siguran jeste li spremni da to čujete. Nisam ni sada siguran.Čovjek se opet naslonio na stolicu, a tamne obrve ispod tamnosmeđe kose spojiše se u

uzrujavanju.– Sada je riječ o liječnikovu sudu za koji nije bio zamoljen. Spreman sam. O čemu govorite?– Hoćemo li početi s vašom glavom koja je prilično prihvatljiva izgleda? Osobito s licem.– Što je s licem?

– To nije lice s kojim ste rođeni.– Što kanite reći?– Kad se gleda pod povećalom uvijek se opaža kirurški zahvat. Vi ste izmijenjeni, stari.– Izmijenjen?– Imate naglašeni podbradak, usuđujem se reći da imate pukotinu u njemu. Na vašoj gornjoj

lijevoj jagodici – vaše su jagodice uvijek naglašene, vjerojatno je tako od vaših davnih slavenskihgeneracija – nalaze se sićušni tragovi kirurške brazgotine. Drznuo bih se reći da je madež uklonjen.Vaš je nos engleski nos, ali je nekad bio malčice istaknutiji nego je danas. Tako je pažljivo protanjen.Vaše su vrlo oštre crte umekšane, karakter je potisnut. Da li vi razumijete što govorim?

– Ne.– Vi ste prilično privlačan muškarac, ali vaše lice više ističe kategorija u koju spada nego što se

samo ističe.– Kategorija?– Da. Vi ste prototip bijelih Anglo-Sasa koje ljudi svakodnevno viđaju na boljim terenima za

kriket ili na teniskim igralištima. Ili u baru kod Mirabepsa. Ta lica se gotovo ne razlikuju jedno oddrugoga, zar nije tako? Crte na svojim mjestima kako treba, zubi ravni, uši prianjaju uz glavu – ništanije izvan ravnoteže, sve je na svom mjestu a uz to još malo ublaženo.

– Ublaženo?– Smekšano.– Smekšano?– Dobro, dobro, »razmaženo« je bolji izraz, vjerojatno je bolji; tom rječju označavam opću

karakteristiku tog lica i osobe: neosporno samouvjerene, čak nabusite, naučene da uvijek bude kakoona želi.

– Ja još nisam siguran da znam što vi želite reći, iako se trudim.– Tako? Onda pokušajte ovo shvatiti. Promijenite boju kose i promijenili ste lice. Da, ima

tragova promjene boje kose, opaža se britkost, boja. Kad sravne naočale i brk – vi ste drugi čovjek.Držim da ste bili u kategoriji između 25 i 30 godina, ali mogli biste biti i deset godina stariji i petgodina mladi.

Washburn je zašutio, promatrajući kako njegov pacijent reagira, pitajući se da li da nastavi iline. Ipak, odlučio je nastaviti.

– A govoreći o naočalama, sjećate li se onih vježbi, testova koje smo prolazili prije tjedandana?

– Svakako..– Vaš je vid sasvim normalan; stakla vam nisu potrebna.– Tako sam i mislio; ne vjerujem da su mi trebala stakla.– Ako je tako, zašto postoji dokaz duže upotrebe kontaktnih) leća, tragovi na mrežnici i

kapcima?– Ne znam. To sve nema smisla.– Mogu li ja predložiti moguće objašnjenje?– Rado bih ga čuo.– Možda nećete biti tako radostan kad to čujete. Liječnik se vratio do prozora i odsutno buljio

nekamo daleko.– Neke vrste kontaktnih leća – nastavio je – služe samo za promjenu boje očiju. A stanoviti

tipovi očiju se spremnije pokoravaju takvim lećama od drugih. Obično su to oči sivkaste ili plavkastenijanse; vaše su mješavina jedne i druge nijanse. Lijeskovitosive na jednom svjetlu, plave na drugom.

Priroda vam je bila sklona u tom pogledu; mijenjanje nije bilo moguće ni potrebno.– Potrebno za što?– Za promjenu vašeg izgleda. Vrlo profesionalno, dodao bih.– Profesionalno, ne razumijem?– Da, profesionalno, za profesionalne razloge. Vize, putne isprave, vozačke dozvole – mogu se

mijenjati po želji. Kosa: smeđa, plava, crvenkastosmeđa. Oči – ne treba se pačati u oči – zelene,sive, plave?

Mogućnosti su dalekosežne, zar ne biste i vi rekli? A sve unutar te prepoznatljive kategorije ukojoj su lica zamagljena ponavljanjem.

Uostalom, ponavljanje i stalna varijacija istih ili sličnih crta i čini kategoriju.Čovjek je ustao s mukom, odupirući se rukama, zadržavajući dah dok se uspravljao.– Još je nešto moguće; moguće je da vi suviše natežete. Nije isključeno da ste prešli svaku

ogradu.– Tragovi su tu, obilježja. To su dokazi.– Protumačeni od vas, a još je ubačena teška doza cinizma.Pretpostavimo da sam preživio prometnu nesreću i bio pokrpan?To bi objasnilo kirurške zahvate.– Ne onu vrstu kojoj ste vi bili podvrgnuti. Obojena kosa i uklanjanje ukleknuća i madeža ne

spadaju u restorativnu kirurgiju.– To vi ne znate! – Ijutito će nepoznati muškarac. – Postoje razne vrste nesreća, različiti kirurški

postupci. Vi niste bili tamo; ne možete govoriti sa sigurnošću.– Dobro! Žestite se na mene. Vi to ne činite ni napola koliko je potrebno. A dok ste bijesni,

mislite. Gdje ste bili? Tko ste vi?– Trgovački putnik . . jedan od rukovodilaca međunarodne kompanije, specijaliziran za Daleki

istok. To bi moglo biti. Ili učitelj . . . jezika. Negdje na sveučilištu. I to je moguće.– Lijepo. Nešto izaberite. Sada! » – Ne … mogu. :Pacijentove su oči bile na rubu

bespomoćnosti.– Zato što ne vjerujete da ste ijednog od tih zanimanja. Čovjek zatrese glavom, slika beznađa.– Ne. Vjerujete li vi – Ne – odgovori Washburn – I za to imam određeni razlog. Ta su zanimanja

koja podrazumijevaju srazmjerno mnogo sjedenja, a vi imate tijelo čovjeka koji je bio izlaganfizičkim naporima i izazovima. O, ne mislim na atletu koji vježba ili nešto slično: vi niste jedan odonih koji zamjenjuju nauku i muku, kako neki kažu. Ali je tonus vaših mišića čvrst, a ruke i šake su sesvikle na napore i to na velike napore. U drugim okolnostima mogao bih prosuditi da ste radnik kojije navikao nositi teške predmete, ili ribar koji je navikao dizati mreže cijeli dan. Ali ne, nije to; vašepodručje znanja, usuđujem se reći vaš intelekt, isključuje tako nešto i premješta prognozu na, zasadjoš, nepoznati teren.

– Zašto se meni čim da vi vodite vašu misao do nečega? Do nečega drugoga.– Zato što smo radili zajedno, blisko i pod pritiskom, ima sada već nekoliko tjedana. Neke

stvari se uoče i nemoguće ih je istisnuti.– Jesam li ja onda u redu?– Neprecizno ste to pitali, ali sam vas razumio. Da, u redu ste.Moram sam vidjeti i čuti kako ćete primiti ono što sam vam maločas rekao. Prethodna kirurška

intervencija i to ne beznačajna, kosa, kontaktne leće.– Jesam li prošao?– Uz ravnotežu koja bi mnoge ražesnla. No, sada je vrijeme; nema nikakve svrhe da to dalje

odgađamo. Iskreno rečeno, nemam ni strpljivosti za to. Dođite sa mnom.vashburn je išao ispred čovjeka kroz sobu za dnevni boravak do vrata na stražnjem zidu, koja

vode u malu prostoriju s lijekovima i medicinskim drangulijama. U kutu sobička bio je već starinskiprojektor, kojemu je željezni okvir debelih okruglih leća zarđao i bio posut sićušnim napukotinama.

– Ovo sam donio s lijekovima i drugim stvarima iz Marseillessa – objasnio je liječnikWashburn. – Jedva bi se moglo reći da je to najbolja oprema, ali služi svojoj svrsi. Spustite zastore,molim vas.

Čovjek bez imena i sjećanja priđe prozoru i spusti rebrasti zastor protiv sunca; soba je bilamračna. Washburn pritisnu svjetlo na projektoru; na bijelu zidu pojavi se osvijetljena četvorina.Zatim je umetnuo mali komad celuloida iza leća.

Četvorina je odjednom bila ispunjena uvećanim, veoma jasnim slovima.GEMEINSCHAFT BANK BAHNHOFSTRASSE. ZURICH. NUUVSEDAMSEDAMNAEST-

DVANAEST-NULA* ČETRNAESTDVADESET ŠEST-NULA – Što je to? – upita bezimeni čovjek.– Pogledajte. Proučite to. Mislite – To je nekakav bankovni račun.– Točno. Tiskani naziv i adresa pripadaju banci, rukom ispisani brojevi zamjenjuju ime, ali

budući da su doista ispisani zamjenjuju potpis vlasnika računa. Uostalom, standardna praksa.– Odakle vam to?– Od vas. To je vrlo mali negativ, držim da je pola veličine tridesetpetmilimetarskog filma. Bio

je umetnut – kirurški umetnut – ispod kože iznad vašeg desnog bedra. Brojevi su ispisani vašimrukopisom; to je vaš potpis. S njim možete otvoriti trezor u Zurichu.

2Odabrali su ime Jean-Pierre.To ime nije moglo nikoga iznenaditi ni povrijediti, jer je bilo jedno od najopćenitijih imena u

Port Noiru.A knjige su stigle iz Marseillesa, šest knjiga različite veličine i debljine, četiri na engleskom,

dvije na francuskom. Bile su to medicinske knjige, tekstovi koji su obrađivali povrede glave i uma.Bili su tu prerezi mozga, stotine nepoznatih riječi koje je valjalo upiti i pokušati ih shvatiti

Lobus occipitalis i temporalis, cortex i vezna vlakna corpusa callosuma: limbički sistem – navlastitohippocampus i mamilarna tijela, koji su zajedno s fornixom veoma potrebni pamćenju i sjećanju.

Kad su oštećeni, nastupa amnezija.Bile su tu psihološke studije emotivnog stresa koji proizvodi oboljenja kao što su stagnate

hysteria i mentalna afazija, stanja koja također rezultiraju djelomičnim ili potpunim gubitkompamćenja.

Amnezija.Amnezija.– Nema pravila – rekao je tamnokosi muškarac, trljajući oči zbog nedovoljnog osvjetljenja od

stolne svjetiljke. – To je geometrijska zagonetka; može se dogoditi u bilo kojoj kombinaciji uzroka.Fizička ili psihološka – ili malo od jednoga, malo od drugoga. Može biti stalna ili privremena,

potpuna ili djelomična. Nema pravila!– Slažem se – odvrati Washburn; sjedio je u fotelji s druge strane sobe i nalijevao viski u svoju

čašu. – Ali ja mislim da se postupno približavamo onome što se dogodilo. Što ja mislim da sedogodilo.

– A to je bilo? – upita čovjek zabrinuto.– Tek ste to rekli: »malo od jednoga, malo od drugoga«. Iako se nječ »malo« može zamijeniti

riječju »mnogo« ili »krupno«. Krupni šokovi.– Krupni šokovi čemu?– Fizički i psihički. Bili su povezani, isprepleteni – dva vlakna iskustva, ili »stimulae«, u

jednom čvoru.– Koliko boca ste maznuli? » – Manje sam pio nego mislite; to uopće nije važno.Liječnik je uzeo ploču sa štipaljkom. Štipaljka je držala mnogo papira, a vidjelo se da liječnik

zna napamet što je upisano na kojem papiru.– Ovo je vaša povijest – vaša nova povijest – započeta onog dana kad su vas ovdje doveli.

Dopustite mi da sažmem. Fizičke rane nam kazuju da je situacija u kojoj ste se našli bila ispunjenapsihičkim stresom, zatim je uslijedila histerija uzrokovana barem devetsatnim boravkom u vodi, štoje poslužilo produbljenju psihološke štete.

Mrak, nasilno kretanje, pluća koja su jedva dobijala zrak – to su bili instrumenti histerije. Svešto joj je prethodilo – histeriji – trebalo je biti izbrisano da biste se mogli izvući, preživjeti. Jeste livi sa mnom?

– Mislim da jesam. Glava se zaštićivala.– Ne glava, svijest. Pazite na razliku; to je važno. Vratit ćemo se glavi, ali ćemo joj dati etiketu.

Mozak.– U redu. Svijest, ne glava . . . koja je zapravo mozak – Dobro.– Washburn je palcem prelistavao stranice na ploči.– Ove su stranice ispunjene s nekoliko stotina opažanja. Ovo su normalni medicinski umeci –

doziranje, vrijeme, reagiranje, takve stvari – ali se uglavnom bave vama, samim čovjekom. Riječikojima se služite, riječi na koje reagirate; fraze koje upotrebljavate – kad ih stignem zabilježiti – iracionalno i u snu, i kad ste bili u komi. Čak i način kako hodate, način kako govorite ili napinjetetijelo kad ste iznenađeni ili ugledate nešto što vas zanima. Doimate se kao hrpa suprotnosti; postojipotpovršinsko nasilje koje je gotovo uvijek zauzdano, ali je vrlo živo. Tu je i neka sjeta koja vam je,kako se čini, bolna, ali vi rijetko kad otvarate ventil bijesu koji ta bol mora da izaziva u vama.

– Vi sjetu sada izazivate – prekinu ga čovjek. – Mi smo toliko puta prolazili kroz te riječi, fraze,rečenice . ..

– I nastavit ćemo na isti način – prekinu ga Washburn – dok god bude napredovanja.– Nisam znao da je bilo ikakva napretka.– Ne u smislu osobnosti ili zanimanja. Ali mi ipak nalazimo ono što vam je najugodnije, u čemu

se najbolje snalazite. To donekle – Na koji način?– Dopustite da vam dadem jedan primjer.Liječnik je odložio ploču i ustao sa stolice. Otišao je do jednostavnog ormara pored zida,

otvorio je ladicu i izvukao veliki automatski pištolj. Čovjek bez pamćenja se napeo na stolici;Washburn je opazio to reagiranje – Ja ovo nisam nikad upotrijebio, nisam siguran da li bih i znao, aliživim u luci Nasmijao se, a onda odjednom, bez upozorenja, baci pištolj čovjeku.

Oružje je bilo uhvaćeno u zraku, a hvatanje je bilo čisto, brzo, znalačko, sigurno.– Rastavite ga; mislim da se tako kaže.– Što?– Rastavite ga Sada.Čovjek pogleda u pištolj. A onda, u tišini, dlanovi i prsti trnu znalački zahvatiše oružie. Za

manje od trideset sekundi pištolj je bio potpuno rastavljen. Pogleda u liječnika, ali bez riječi.– Shvaćate li o čemu govorim? – upita ga Washburn. – Među ostalim vašim sposobnostima i

vještinama pokazujete i izuzetno poznavanje oružja – Vojska? – konačno će čovjek napetim glasom u

kome se opet raspoznavala zabrinutost.– Sasvim nemoguće – odgovori liječnik. – Kad ste tek izašli iz kome spomenuo sam zubarske

radove u ustima. Uvjeravam vas da to nije rad obavljen u vojsci. A onda, dakako, kirurgija, rekao bihda to potpuno isključuje bilo kakvu povezanost s vojskom.

– A što je onda – Nemojmo sada o tome; vratimo se onome što se dogodilo. Bavili smo sesviješću, sjećate li se? Psihološkim stresom i histerijom. Ne fizičkim mozgom, već duševnimpritiskom. Jesam li jasan?

– Nastavite.– A kako se šok povlači, tako i pritisak, sve dok više ne bude osnovne potrebe zašrićivanja

psihe. Kako se taj proces bude razvijao, tako će vam se vratiti vaše vještine i darovitosti. Sjetit ćetese stanovitih načina ponašanja; sasvim prirodno ćete ih oživjeti i živjeti, a vaše će površinskereakcije biti nagonske. Ali postoji jaz a sve mi na ovim stranicama govori da je neponištiv.

Washburn zašuti i vrati se svojoj stolici i čaši. Sjeo je i ispio gutljaj, zatvorivši oči od umora.– Nastavite – prošapće čovjek.Liječnik je otvorio oči i usmjerio ih na pacijenta.– Vraćamo se glavi, kojom smo okrstili mozak. Fizički mozak s milijunima i. milijunima stanica

i međusobno djelujućih sastavnih dijelova. Pročitali ste knjige; fornix i limbički sistem, vlaknahipokampusa i talamusa; callosum i osobito lobotomične kirurške tehnike. Najneznatnija izmjenamože uzrokovati dramatične promjene. To se vama dogodilo. Oštećenje je bilo fizičko. Kao da sublokovi bili drugačije postavljeni, fizička struktura nije više bila kakva je bila.

Washburn je opet zastao.– I – pritiskivao je čovjek.– Povlačenje psiholoških pritisaka će dopustiti – već dopušta – da vam se vrate sposobnosti i

znanja. Ali mislim da nikad nećete biti kadri povezati ih s nečim iz vaše prošlosti.– Zašto? Zašto ne?– Zato što su se fizički vodiči koji omogućavaju i prenose ta sjećanja – izmijenili, poremetili.

Fizički su se preinačili do točke da više ne djeluju kako su nekad djelovali. Oni su u svakom pogleduuništeni.

Čovjek je sjedio nepokretno.– Odgovor je u Zurichu – rekao je.– Još ne. Još niste spremni; još niste dovoljno jaki.– Bit ću.– Da, bit ćete.Prolazili su tjedni; nastavljene su verbalne vježbe, ispisanih stranica bilo je sve više, a

čovjekova se snaga vratila.Bila je sredina jutra devetnaestog tjedna, dan je bio vedar, a Sredozemno more mirno i blistavo.

Kao što je uobičajio, čovjek je protekli sat trčao uz obalu i u brda; produžio je udaljenost na prekodvadeset kilometara dnevno, ali je svaki dan trčao sve brže i sve se rjeđe odmarao. Sjedio je nastolici uz prozor spavaće sobe i teško disao; znoj mu se cijedio ispod košulje. Ušao je kroz stražnjavrata, a u spavaću je sobu ušao iz tamnog hodnika koji prolazi pored sobe za dnevni boravak. Bilo jeto mnogo jednostavnije; dnevni je boravak služio kao Washburnova čekaonica, a još je bilo nekolikopacijenata kojima je trebalo viđati zasjekotine i rane. Sjedili su uplašena izraza lica, pitajući se kakoće ih le docteur primiti i u kakvu će ga stanju zateći toga jutra. Zapravo nije bilo loše. GeoffrevWashburn je još bio poput pomamnog kozaka, ali je proteklih dana ostajao na konju. Kao da je uudubinama svog uništavajućeg fatalizma nailazio na pričuve nade. A čovjek bez pamćenja je shvaćao.

Ta je nada vezana za banku u ciriškoj Bahnhofstrasse.Zašto mu ta ulica tako spremno dolazi na pamet?Otvorila su se vrata spavaće sobe i u sobu je upao liječnik, cerekajući se; bijeli ogrtač bio mu je

poprskan krvlju pacijenta.– Uspio sam! – rekao je glasom u kojemu je bilo više pobjedničkog oduševljenja nego jasnoće.

– Trebalo bi da otvorim svoju vlastitu agenciju za zapošljavanje, pa da živim samo od komisije. Tobi bilo unosnije.

– O čemu vi govorite?– Kao što smo se suglasili, to je ono što vam treba. Vi morate funkcionirati vani, a prije dvije

minute je monsieur Jean-Pierre BezPrezimena probitačno zaposlen! Barem tjedan dana.– Kako ste uspjeli? Mislio sam da ovdje nema otvorenin mjesta za nezaposlene.– Ono što je trebalo otvoriti bila je zaražena noga Claudea Lamouchea. Objasnio sam da su

moje zalihe lokalne anestezije vrlo, vrlo ograničene. Pregovarali smo; vi ste bili novčić za razmjenu.– Tjedan dana?– Ako budete od ikakve koristi može vas zadržati u službi.Washburn zašuti, ali brzo nastavi: ; – Iako to nije baš tako strašno važno, zar ne?– Nisam siguran je li išta od ovoga važno. Prije mjesec dana, možda, ali ne sada. Rekao sam

vam. Spreman sam da odem. Mislio sam da vi to želite. Imam neki posao u Zurichu.– A ja bih htio da u tom poslu funkcionirate najbolje što možete. Moj je interes sasvim sebičan,

nije moguće nikakvo smanjenje obaveze.– Spreman sam – Na površini da. Ali ne zaboravite što vam kažem: od životna je značaja da

duža razdoblja provodite na vodi, a dio tog vremena noću. Ne pod kontroliranim okolnostima, ne kaoputnik, već podvrgnut razborito teškim okolnostima – zapravo, što težim to bolje.

– Još jedan test?– Svaki mogući koji mogu smisliti u ovim primitivnim Menningerima Port Noira. Kad bih mogao

izvesti oluju za vas i manji brodolom, učinio bih to. No, Lamouche je sam nešto poput oluje; on jetežak čovjek. Otok u njegovoj nozi će se smiriti i splasnuti, pa će biti kivan na vas. Isto tako i ostali;jer, nekoga ćete morati zamijeniti, uzeti njegovo mjesto.

– Mnogo hvala.– Ne spominjite to. Sada kombiniramo dva stresa. Najmanje jedna ili dvije noći na vodi, ako se

Lamouche bude držao svoga rasporeda to je neprijateljski okoliš koji je pridonio javljanju histerije –i izlaganju kivnosti i sumnjičavosti ljudi oko vas – što je simbolika prvobitne stresne situacije.Razumijete li?

– Da. Opet hvala. Pretpostavimo da odluče da me bace preko palube. To bi bio vaš posljednjitest sa mnom, čini mi se, ali ja ne znam koliko bi bilo dobra u činjenici da se utopim.

– O, neće se dogoditi nešto slično – primjeti Washburn, sprdajući se.– Drago mi je da ste tako sigurni. Bilo bi mi drago da sam i ja.– Možete biti. Imate zaštitu moje prisutnosti. Može biti da ja nisam Christian Barnard ili

Michael De Bakey, – ali sam ja sve što ovi ljudi imaju. Trebaju me; neće se izlagati opasnosti da meizgube.

– Ali vi želite otići. Ja sam vaš pasoš.– Ipak, na neki način nedokučiv, moj dragi pacijentu. Hajdemo sada.Lamouche vas želi vidjeti na obali kako bi se mogli upoznati s opremom. Započinjete sutra

ujutro u četiri sata. Pomislite kako će blagotvorno djelovati na vas tjedan dana proveden na moru.Mislite na to kao o krstarenju.

Nikad nije bilo takva krstarenja. Kapetan prljavog, uljem nasisanog ribarskog brodića bio jeprikaza nekog beznačajnog kapetana Bligha, – ali smrdljivih usta koje su topovskim salvama rigalepsovke; posada je bila kvartet izroda, koji su nesumnjivo bili jedini ljudi u Port Noiru što su voljniotisnuti se na more s Claudeom Lamouc-heom. Redovni peti član posade bio je brat glavnog mrežara,što je činjenica koja se dojmila čovjeka nazvanog JeanPierre već nekoliko minuta nakon polaska izluke, u četiri sata ujutro.

– Vi odnosite hranu sa stola moga brata! – ljutito je šaptao glavni mrežar između brzih pahovadima nepokretne cigarete. – Iz želuca njegove djece!

– To je samo tjedan dana – protestirao je Jean-Pierre. Bilo je jednostavnije – mnogojednostavnije – ponuditi naknadu štete nezaposlenom bratu iz Washburnove mjesečne plaće, ali su seliječnik i njegov pacijent suglasili da se uzdrže od takva kompromisa.

– Nadam se da ćeš dobro raditi s mrežama!Uzaludno se nadao.U toku iduća sedamdeset i dva sata bilo je trenutaka kad je čovjek nazvan Jean-Pierre mislio da

je nužna alternativa financijskog dodvoravanja. Izazivanje i salijetanje nije uopće prestajalo, čak ninoću – osobito noću. Kao da su oči bile upravljene na nj dok je ležao na palubi, na madracu punomgamadi, čekajući na trenutak kad će doći do ruba sna.

– Ti! Uzmi stražu. Mornar je bolestan. Ti ga zamijeni.– Ustani! Philippe piše uspomene! Ne smijemo ga uznemiravati.– Na noge! Poslije podne si poderao mrežu. Mi nećemo plaćati zbog tvoje gluposti Oko toga

smo se svi suglasili. Sada je popravi!Mreže.Ako su za jednu stranu bila potrebna dvojica, njegove su dvije ruke radile za četiri. Ako bi radio

pored jednog čovjeka, bila bi nagla dizanja i spuštanja što bi značilo da je na njemu sva težina; nagliudarac susjednog ramena uputio bi ga da svom snagom udari o ogradu i zamalo preko nje.

Pa Lamouche. Šepavi manijak koji je mjerio svaki kilometar vode koju je izgubio. Njegov jeglas bio vrištav rog, uvećana atmosferska smetnja u radio-prijemu. Nije se nikome obraćao a da muprije imena nije prosuo neku bestidnost, što je bila navika koja je pacijenta činila sve ljućim. AliLamouche nije dirao Washburnova pacijenta; on je samo liječniku slao poruku: Nemojte mi ovo višeučiniti. Ne kad je u pitanju moj brod i moja riba.

Lamoucheov raspored predviđao je povratak u Port Noir pri zalazu sunca trećeg dana; riba ćebiti iskrcana, a posada je slobodna do četiri sata ujutro idućeg dana, slobodna da spava, kurva se,loče, ili, ako je posluži sreća, sve tri stvari zajedno. Kad su ugledali kopno na vidiku, dogodilo se.

Na sredini broda su mrežar i njegov prvi pomoćnik prskali mreže i slagali ih. Nedobrodošli članposade, kojega su psovali kao »Jean-Pierre Sangsua« (»Pijavica«), čistio je palubu metlom sdugačkom drškom. Dvojica preostalih članova posade prolijevala su vjedra s morskom vodom ispredčetke, ali im je polijevanje Pijavice bio važniji cilj nego zalijevanje palube.

Jedno vjedro vode bacio je jedan od mučitelja suviše visoko, pa je voda na trenutak zaslijepilaWashburnova pacijenta, tako da je izgubio ravnotežu. Iz ruku mu je izletjela teška četka sa čekinjamapoput metala, poletjela je glavom gore i sudarila se s bedrom mrežara koji je klečao.

– Merde alors! – – Desole – rekao je krivac gotovo mirnim glasom, tresući vodu iz očiju.– Do đavola ti i što kažeš! – uzviknuo je mrežar.– Rekao sam da mi je žao – odgovorio je čovjek nazvan Jean-Pierre. – Kaži svojim prijateljima

da moče palubu a ne mene.– Moji prijatelji ne čine mene metom svoje gluposti!

– – Sada su bili uzrok moje gluposti.Mrežar je zgrabio ručku četke, ustao i držao je kao bajunet.– Ti se želiš igrati, Pijavico? ' – Hajde, hajde, daj mi četku.– Sa zadovoljstvom, Pijavico. Evo je! – Mrežar je gurnuo četku naprijed, pa prema dolje, tako

da su čekinje prodrle kroz pacijentovu košulju i nastrugale ga po prsima i trbuhu.Da li je njegovo reagiranje izazvao dodir čekinja s ožiljcima njegovih prethodnih rana, ili više

nije mogao trpjeti osujećenost i bijes nakon tri dana neprestanog zanovijetanja, čovjek to neće nikadznati. Samo je znao da mora odgovoriti. A njegov ga je odgovor uzbunio više nego je mogao izamisliti.

Zgrabio je dršku desnom rukom i svom je snagom vratio u mrežarev trbuh, da bi je trznuonaprijed čim je dodirnuo trbuh; istodobno je visoko podigao lijevu nogu i zabio je u čovjekov vrat.

– Tao! – Grleni š;i r ; i \c nehotice prešao preko njegovih usana; on nije znao što znači ta riječ.Prije nego je mogao shvatiti, okrenuo se, pa je sada navalio desnom nogom kao ovnom i zabio je

u mrežarov lijevi bubreg.– Ce-sa! – prošaptao je.Mrežar se konačno snašao i odskočio a onda pojurio prema njemu, bijesan i skvrčena lica od

bola, s ispruženim rukama kao panđama.– Svinjo! – glasila je najava njegova napada.Pacijent se sagnuo i desnu ruku ispalio tako da je zgrabio napadačevu lijevu podlakticu i

potegnuo je dolje, zatim se ispravio i potegnuo žrtvinu ruku gore, savivši je u najvišem luku u smjeruobratnom od kazaljki sata, pa ju je opet snažno trgnuo prema dolje, da bi je napokon ispustio dok jepotpeticom udarao u njegov najniži dio leda, koji je na svim jezicima poznat po raznim nazivima.

Francuz se skljokao preko mreža, ali tako da je glavom najprije pozdravio brodsku ogradu – Mi-sa! – Opet nije znao značenje tog tihog uzvika.

Jedan član posade zgrabio ga je za vrat odostraga. Pacijent je lijevu šaku nakon oštrog letasmirio u zdjeličnom području iza sebe, a zatim se sagnuo naprijed zgrabivši lakat s desne stranesvoga vrata.

Naglo se iskrivio ulijevo tako da je n|egov napadač izgubio tlo pod nogama. Noge su mu opisalespirale u zraku kad ga je pacijent bacio preko palube, tako da su mu se lice i vrat nabili izmeđukotača vitla.

Sad su dvojica preostalih navalila na njega i zasipala ga udarcima šaka i koljena, dok je kapetanribarskog broda vrišteći ponavljao upozorenja.

– Le docteur' Rappelons le docteur! Va doucement!Te su riječi bile tako nepotrebno upotrebljene kao što nije bilo mjesta kapetanovoj uživanciji u

prizoru koji je gledao. Pacijent je zgrabio ručni zglob jednog čovjeka, savio ga dolje i jednim naglimpokretom ga je okrenuo u suprotnom smjeru; čovjek je urlikao od boli. Zglavak je bio slomljen.

Washburnov je pacijent čvrsto stegnuo prste obiju ruku pa podigao ruke kao da je u njima teškikovački malj, pa je zatim u polovini vrata ulovio mornara sa slomljenim gležnjem. Čovjek jeodskočio s palube i srušio se.

– Kva-sa! – Šapat je odjekivao u pacijentovim ušima.Četvrti je čovjek uzmaknuo i zadovoljio se time da bulji u manijaka, koji je samo gledao u nj.Bilo je gotovo. Trojica članova Lamouchove posade ležala su u nesvijesti, oštro kažnjeni zbog

onoga što su učinili. Bilo je teško povjerovati da će se ijedan od njih pojaviti na obali sutra u četirisata ujutro.

Lamoucheove su riječi u jednakim dijelovima odražavale zapanjenost i prezir.

– Odakle ste vi, ja ne znam, ali ćete napustiti ovaj brod. Čovjek bez pamćenja shvatio jenenamjernu ironiju kapetanovih riječi. Odakle sam ja, ni sam ne znam.

– Ovdje više ne možete ostati – rekao je Geoffrev Washburn, ulazeći u zamračenu spavaću sobu.– Iskreno sam vjerovao da bih mogao spriječiti bilo kakav ozbiljan napad na vas. Ali vas ne moguzaštititi kad ste nanijeli štetu.

– Bio sam izazvan?– U tolikoj mjeri da ste toliko vratili i tako uzvratili? Slomljeni ručni zglob i laceracije koje

valja sašiti na vratu i licu jednog čovjeka i na lubanji drugog? Jaki potres glave i neodređenapovreda bubrega?

Da i ne govorim o udarcu u slabine, koji je izazvao oteklinu testisa?Mislim da je prava riječ – nadubojstvo, kako se sada kaže.– Bilo bi samo »ubojstvo«, a ja bih bio mrtvac, samo da se dogodilo na neki drugi način.Pacijent je zašutio, ali je opet progovorio prije nego ga je liječnik mogao prekinuti.– Mislim da bi trebalo da razgovaramo. Dogodilo se nekoliko stvari; došle su mi druge riječi.

Trebalo bi da razgovaramo._ Trebalo bi, ali ne možemo. Nema vremena. Sada morate otići.Već sam se pobrinuo oko toga._ Sada?– Da. Rekao sam i da ste otišli u selo, vjerojatno da se napijete.Obitelji će vas potražiti. Svaki sposobni brat, rođak, i oni koji nisu srodnici po krvi. Imat će

noževe, čakije, možda pištolj ili dva. Kad vas ne pronađu, vratit će se ovamo. Neće se zaustaviti svedok vas ne pronađu.

– Zbog tuče koju nisam započeo?– Jer ste povrijedili trojicu ljudi koji će ukupno izgubiti jednomjesečnu zaradu. A ima i još nešto

što je beskrajno više važno.– Što je to?– Uvreda. Neki neotočanin se iskazao da je ravan ne jednome već trojici poštovanih ribara u

Port Noiru.– Poštovanih?– U fizičkom pogledu. Lamoucheovu posadu smatraju najgrubljom i najizdržljivijom na obali.– To je smiješno – Njima nije. To je njihova čast. . . Sada požurite – pokupite svoje stvari. Tu je

brod iz Marseillesa. Kapetan je pristao da vas ubaci potajice i odbaci pola milje od obale, sjevernood La Ciotata.

Čovjek bez pamćenja zadržao je dah.– Onda je vrijeme – rekao je tiho.– Vrijeme je – odgovori Washburn. – Mislim da znam što vam sada preleće kroz svijest.

Osjećaj bespomoćnosti, osjećaj da plutate bez kormila, koje bi vas vratilo na kurs. Ja sam biokormilo, a neću biti s vama; ja tu ne mogu ništa učiniti. Ispalo je kako je ispalo. Međutim, nešto mimorate povjerovati. Dakle, vjerujte mi kad vam kažem da niste bespomoćni, niste. Vi ćete pronaćisvoj put.

– U Ziirich – doda pacijent.– U Ziirich – suglasi se liječnik. – Evo. U ovo voštano platno sam umotao neke stvarčice za vas.

Vežite to oko struka.– Što je to?– Sav novac koji imam, nekih dvije tisuće franaka. To nije mnogo, ali će vam pomoći da

krenete. I moj pasoš, bez obzira na to kakvo bi vam dobro mogao donijeti. Mi smo otprilike istihgodina, a pasoš je star osam godina; ljudi se mijenjaju. Ne dopustite nikome da ga studira. To jesamo jedan službeni papir.

– Što ćete vi uraditi?– – Meni neće nikad zatrebati ako ne dobijem glas od vas.– Vi ste častan čovjek.– Ja mislim da ste i vi… Kako sam vas upoznao. Ali vas nisam prije poznavao. Prema tome, ne

mogu garantirati za toga čovjeka. Htio bih da mogu, ali nikako ne mogu.Čovjek se naslonio na ogradu i gledao kako se svjetla Ile de Port Noira polako gube u daljini.

Ribarski se brod usmjerio u tamu kao što je on uronio u tamu prije gotovo pet mjeseci.Kao što sada uranja u drugu tamu. ; – Nije bilo svjetala na obali Francuske; samo je ispiranje

valova koji su se smirivali s umirućim mjesecom označavalo stjenovitu obalu.Bili su dvjesta metara od obale i ribarica se lagano ljuljala na protustru-jama zatona. Kapetan je

pokazao preko ograde.– Između ona dva grozda stijena je kratki žal. Kratak je, kažem, a stići ćete do njega ako plivate

na desno. Mi možemo doplutati još deset-petnaest metara, ali ne više od toga. Samo minutu ili dvije.– Vi činite više nego sara očekivao. Zahvaljujem vam zbog toga.– Nema potrebe. Ja plaćam svoje dugove.– A ja sam jedan od dugova' – l te kako. Doktor u Port Noiru je sašio trojicu članova moje

posade poslije one umobolnosti prije pet mjeseci. Vidite, niste vi bili jedini koji mu je doveden.– Oluja? Vi me poznajete.' – Bili ste bijeli kao kreda na stolu, ali vas ja ne poznajem niti vas

želim upoznati. Tada nisam imao novca, nije bilo ulova; liječnik je rekao da mogu platiti kad sebudem našao u bol]im prilikama. Vi ste moja isplata.

– Trebaju mi papiri – reče čovjek, osjećajući izvor pomoći. –Moram pasoš dotjerati.– Vi to meni govorite? – upita ga kapetan. –Ja sam rekao da ću sjeverno od La Ciotata baciti

paket preko ograde. To je sve što sam rekao.– Vi to ne biste rekli da niste kadri učiniti i neke druge stvari.– Ja vas neću odvesti u Marseilles. Ja neću sebe izložiti riziku patrolnih čamaca. Surete – ima

svoje škvadre svuda u luci; narkotički timovi su manijaci. Ili njima platiš ili platiš dvadeset godina ućeliji.

– Što znači da mogu dobiti papire u Marseillesu. I vi mi možete pomoći.– Ja to nisam rekao.– Da, rekli ste. Potrebna mi je usluga a tu je uslugu moguće pronaći i koristiti se njome na mjestu

gdje me vi ne kanite povesti – ali je usluga ipak tamo. Vi ste to rekli.– Rekao sam što?; – Da ćete razgovarati sa mnom u Marseillesu – ako tamo uzmogtiem doći bez vas. Samo mi

recite gdje.Kapetan ribarice je proučavao pacijentovo pismo; odluku nije donio lako, ali je ipak odlučio.

Učini mu se da taj bivši pokojnik nije preveliki rizik, a u životu ih je imao, hvala na pitanju, mnogoviše.

– Ima kafić u rue Sarrasin, južno od Stare luke – Le Bcuc de Mer. Bit ću tamo večeras izmeđudevet i jedanaest. Trebat će vam novaca, a nešto i unaprijed.

– Koliko?– To je između vas i čovjeka s kojim razgovarate.– Moram imati neku predstavu o iznosu.

– Jeftinije je ako imate dokument s kojim se može raditi; inače ga treba ukrasti.– Rekao sam vam. Imam jedan.Kapetan je slegao ramenima. – Petnaest stotina, dvije tisuće franaka.Gubimo li vrijeme?; Pacijent pomisli na paket u voštanom papiru koji mu je pričvršćen za struk. U Marseillesu ga

čeka bankrot, ali isto tako i dotjerana putna isprava, pasoš za Zurich.– Ja ću to obaviti – reče pacijent u žargonu, ne znajući zašto je žazvučao tako sigurnim glasom. –

Znači, večeras. Kapetan pogleda na slabo osvijetljenu crtu obale.– Ovo je najdalje dokle možemo doplutati. Sada ste prepušteni Sami sebi. Upamtite, ako se ne

susretnemo u Marseillesu, mi se nismo nikad vidjeli, vi niste nikad mene vidjeli, a ja nisam vas. Nijevas vidio nitko od moje posade, također.

– Bit ću tamo. Le Bouc de Mer, rue Sarrasin, južno od Stare luke.– U Božje ruke – odvrati kapetan i dade znak mornaru za kormilom; motori zatutnješe ispod

broda. – Nego, uzgred, klijentela u Le Boucu nije priviknuta na pariški dijalekt. Ja bih ga na vašemmjestu malo ogrubio.

– Hvala na savjetu – reče pacijent prebacujući noge preko ograde i spuštajući se u vodu. Torbuje držao iznad glave, a nogama je strigao vodu da se održi na površini. – Vidjet ćemo se večerasdodao je glasnije, gledajući na crni trup ribarskog broda.

Tamo nije bilo nikoga; kapetan se odmaknuo od ograde. Jedini zvuk izazivalo je udaranje valovapo drvetu i prigušeno ubrzanje motora.

Sada ste prepušteni sami sebi.Zadrhtao je i okrenuo se u hladnoj vodi, naginjući tijelo prema obali, upamtivši da pliva na

desno, do grozda stijena koji mu je tamo zdesna. Ako je kapetan znao što govori, strujanje će gaodvesti do nevidljiva žala.

Odvelo ga je; osjećao je protustrujanje pod površinom vode, koje mu je gola stopala povlačilo upijesak, tako da mu je bilo najteže savladati posljednjih tridesetak metara. Ali je platnena torbaostala razmjerno suha, jer je pazio da je drži iznad valova što su se razbijali o obalu.

Poslije nekoliko minuta sjedio je na puhni obraštenoj divljom travuljinom, visokim šašom kojise povijao pod morskim povjetarcem, a prve zrake jutra probijale su se noćnim nebom.

Sunce će izići za jedan sat; on će se morati kretati s njim.Otvorio je torbu izvukao čizme i debele čarape, posuvraćene hlače i grubu platnenu košulju.

Negdje u prošlosti naučio je pakovati stvari štedeći prostor; u torbi je bilo mnogo više stvari nego bineki promatrač mogao zamisliti. Gdje je to naučio? Zašto! Pitanja nisu nikad prestala.

Ustao je i svukao britanske kratke hlače za šetnju koje mu je dao Washburn. Ispružio ih je prekotrave da se osuše; ništa nije smio odbaciti. Skinuo je potkošulju i nju stavio da se suši.

Stojeći gol na puhni imao je čudan osjećaj veselosti izmiješan sa šupljom boli u sredini trbuha.Bol je strah, to je znao. Razumio je i razveseljenost.

Prošao je prvi ispit Imao je povjerenja u instinkt – vjerojatno u neko siljenje – i znao je štotreba reći i kako treba odgovoriti. Prije jednog sata nije imao prvog odredišta, znao je samo da mu jeZurich c% ali je isto tako znao da mora prijeći granice i zadovoljiti službene oči.

Osam godina star pasoš očigledno nije bio njegov, pa bi i najgluplji pogranični službenik uočiotu činjenicu. Pa čak i da uspije ući u Švicarsku s tim pasošom, mora i izaći; svakim korakom bi semnožila mogućnost da ga zadrže. To ne smije dopustiti. Ne sada; ne dok ne bude više znao. Odgovorisu u Zurichu, on mora slobodno putovati, a oslonio se na kapetana ribarskog broda da mu to omogući.

Vi niste bespomoćni. Vi ćete naći svoj put.

Prije nego istekne dan on će uhvatiti vezu preko koje će mu profesionalac u tom poslu dotjeratiWashburnov pasoš, pretvoriti ga u dozvolu za putovanje. Bio je to prvi ozbiljan korak, ali prije negobilo što učini treba porazmisliti o novcu. Dvije tisuće franaka koje mu je dao doktor nisu dovoljne;možda čak neće biti dovoljne za sam pasoš. Od kakve je koristi dozvola za putovanje ako nemašsredstava da putuješ? Novac. Mora nabaviti novac. Mora razmisliti o tome.

Stresao je odjeću koju je izvadio iz torbe, obukao je, pa ugurao noge u čizme. Zatim je legao napijesak i zagledao se u nebo koje je postupno bilo sve svjetlije.

Rodio se dan, a tako i on.Hodao je uskim kamenim ulicama La Ciotata, ulazio je u trgovine, a želja da ćaska s

prodavačima nije bila slabija od drugih razloga. Bio je čudan osjećaj biti dijelom ljudskog prometa,a ne nepoznata naplavina izvučena iz mora. Upamtio je kapetanov savjet pa je guturalizirao svojfrancuski, što mu je omogućavalo da bude prihvaćen kao neupadljivi stranac koji prolazi kroz grad.

Novac.Postoji dio La Ciotata koji se očito stara o bogatoj klijenteli.Trgovine su bile čišće a roba skuplja, riba svježija a meso za nekoliko stupnjeva, bolje reći

odrezaka, bolje od onoga u općem trgovačkom dijelu. Čak je i povrće blistalo; bilo je mnogoegzotičnog povrća uvezenog iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. U tom se dijelu osjećao dodir Parizaili Niče, tu na rubu obalne zajednice koja rutinski pripada srednjoj klasi. Mali cafe, s ulazom na krajustaze popločane pješčanikom koji se kala, bio je manikiranim travnjakom odijeljen od trgovine sjedne i druge strane.

Novac.Ušao je u mesnicu, svjestan da vlasnikova procjena njegova izgleda nije bila pozitivna, niti mu

je bio prijateljski pogled koji mu je dobacio. Čovjek je stajao pred sredovječnim parom; po riječimai ponašanju bili su to muž i žena, domaćini na nekom obližnjem imanju. Govorili su jasno, kratko izahtijevajući.

– Teletina prošlog tjedna jedva je mogla proći – rekla je žena. –Neka sada bude bolja ili ću bitiprisiljena naručiti je iz Marseillesa.

– A jedne večeri mi je markiz spočitnuo da su jagnjeći kotleti pretanki. Ponavljam, tri centimetrai četvrt.

Vlasnik je uzdahnuo i slegnuo ramenima, izgovarajući pokorne fraze isprike i uvjeravanja. Ženase okrenula pratiocu, ali joj glas nije zvučao manje komandirajuće nego kad se obratila mesaru.

– Čekaj pakete i stavi ih u kola. Ja ću biti u špeceraju; dođi tamo.– Dakako, draga moja.Žena je otišla, golubica u traženju novog sjemena sukoba. Onog trenutka kad je izašla, njen se

muž obratio vlasniku trgovine, ali mu je nastup bio sasvim drugačiji. Otišla je nabusitost, a zamijenioju je osmijeh.

– Dan kao svaki drugi, a, Marcel? – reče i izvuče kutiju cigareta iz džepa.– Vidio bolje, vidio gore Zar su odresci doista bili tako tanki?– Moj Bože, nisu. Kad je on bio posljednji put kadar to reći? Ali se ona bolje osjeća ako se ja

potužim, to valjda znaš.– Gdje je sada markiz od Hrpegovana?– Nalokan, tu, vrata do vrata uz tebe; čeka na kurvu iz Toulona.Kasnije poslije podne doći ću po njega, pokupiti ga i ušuljati ga pored markize u štale. Tada

neće biti kadar sam voziti kola.Upotrebljava Jean-Pierrovu sobu iznad kuhinje, znaš.

– CuhČuvši ime Jean-Pierre, Washburnov se pacijent okrenuo od izloženih pilića. Bio je toautomatski podražaj, ali je taj pokret samo poslužio mesaru da ga podsjeti na neznančevu prisutnost.

– Što je to? Što želite?Nastupio je trenutak da svo] francuski očisti od primjesa grlenosti, koje su služile drugoj svrsti.– Preporučili su vas prijatelji u Nici – rekao je pacijent, govoreći akcentom koji je više priličio

Quai d'Orsavu – nego Le Bouc de Mjeru.– Vlasnik je hitno promijenio sud o došljaku. U njegovoj klijenteli, posebno medu mladima, bilo

je onih koji su se radije oblačili u suprotnosti sa svojim statusom. Sada je u modi čak običnabaskijska košulja.

– Vi ste ovdje novi, gospodine?– Moj brod je na popravku; nećemo moći stići u Marseilles poslije podne.– Mogu li biti vama na službi? Pacijent se nasmijao.– Možete biti ali mome kuharu; ja se ne bih usudio dopustiti sebi tu slobodu. Ipak, on će doći

ovamo malo kasnije, a ja imam nekog utjecaja na njega.Mesar i prijatelj se nasmijaše.– Pretpostavljam da je tako, gospodine – reče mesar.– Trebat će mi tucet pačića i, recimo, osamnaest chateaubri-andsa. – – Dakako.– Dobro. Ja ću poslati našeg kapetana galije direktno k vama.Pacijent se okrenuo sredovječnom muškarcu.– Uzgred, nisam mogao a da ne čujem . . . ne, molim vas nemojte se brinuti. Nego, markiz, nije li

to stara magarčina d'Ambois, zar ne?Mislim da mi je netko rekao da ovdje živi.– O ne, gospodine – odgovori sluga. – Ja ne poznajem markiza d'Amboisa. Moje su se riječi

odnosile na markiza de Chamforda.Fini džentlmen, gospodine, ali ima problema. Težak brak, gospodine. Vrlo težak; to nije tajna.– Chamford? Da, ja mislim da smo se upoznali. Prilično kusast prijan, nije li?– Nije, gospodine. Zapravo je prilično visok. Poput vas, rekao bih.– . Doista?Pacijent je brzo naučio razne ulaze i unutrašnja stepeništa dvokatne kavane – dostavljač živeža

iz Roquevairea, nesiguran u svojoj novoj ruti. Dva niza stepenica vode na drugi kat, jedne iz kuhinje,a druge iza glavnog ulaza u malom predvorju; to je stepenište kojim se služe gosti koji idu gore utoalete. Postoji i prozor kroz koji zainteresirana strana iz vana može vidjeti svakoga tko se služi timstepeništem, a pacijent je bio siguran da će vidjeti dvije osobe koje se uspinju, samo ako budedovoljno dugo pričekao. Nesumnjivo će svaka ići sama, nijedna neće krenuti u toaletu, već u spavaćusobu iznad kuhinje. Pacijent se pitao koji od skupocjenih automobila parkiranih u mirnoj ulicipripada markizu de Chamfordu.

Uostalom, nije ni važno, vlasnik ga ionako neće voziti; zar nije rekao njegov sredovječni slugada će ga voziti?

Novac.Žena je stigla nekoliko minuta prije jednog sata. Bila je to plavojka duge kose koju je vjetar

zamrsio; velike sise su natezale plavu svilu njene bluze. Dugačke noge su joj preplanule od sunca igraciozno se ponašale iznad visokih peta, dok su se bedra i lelujavi bokovi isticali ispod uske bijelesuknje, skrojene da otkriva skriveno.

Možda je Chamford imao problema, ali je imao i ukusa.Nakon dvadeset minuta ugledao je bijelu suknju kroz prozor; djevojka se uspinjala na ugovoreni

zadatak. Šezdesetak sekundi iza nje okvir prozora je obuhvatio drugu figuru; tamne hlače i blejzerispod bijela lica čovjeka koji se oprezno peo stepeništem. Pacijent je brojao minute; nadao se damarkiz de Chamford ima sat.

Noseći svoju platnenu torbu na ramenima što je moguće manje upadljivo, pacijent je hodaostazom pokrivenom pješčenjakom do ulaza u restoran. U foajeu je skrenuo lijevo, ispričavši sestarijem čovjeku koji se mučno uspinjao stubištem. Stigao je na drugi kat i opet skrenuo lijevodugačkim hodnikom koji je vodio do stražnjeg dijela zgrade, iznad kuhinje. Prošao je toaletu i došaodo zatvorenih vrata na kraju uskog hodnika. Stajao je nepokretno, leđima naslonjenim na zid. Okrenuoje glavu i čekao da stariji čovjek stigne do vrata toalete i odgurne ih, dok je istodobno spuštaopatentni zatvarač na šlicu.

Instinktivno, zapravo i ne razmišljajući – pacijent je podigao mekanu torbu i naslonio je nasredinu ploče vrata. Ispruženim rukama ju je držai sigurno na mjestu, otkoračio je i jednim brzimpokretom udario li h im ramenom u platno, spustivši desnu ruku kad su se vrata nagla otvorila, takoda je zgrabio rub vrata prije nego su udarila u zid. Nitko dolje u restoranu nije mogao čuti prigušeninasilni ulazak.

– Nom de Dieu! – vrisnula je. – Qui est-će!. . .– Silence!Markiz de Chamford se naglo okrenuo i skliznuo s golog tijela plavojke i preko ruba kreveta

domogao se poda. Doimao se kao lice iz komične opere, još je imao uškrobljenu košulju, kravata jebila vezana na svom mjestu, a na nogama je imao dokoljenice od crne svile; ali to je bilo sve što jeimao na sebi. Žena je zgrabila pokrivač čineći sve što može da ublaži neprofinjenost trenutka.

Pacijent je brzo izdavao naređenja.– Ne dižite glas. Nikome se neće ništa dogoditi ako učinite kako kažem.– Moja žena vas je unajmila! – viknuo je Chamford. Glas mu je bio nejasan, a oči jedva u

fokusu. –Ja ću platiti više!– To je početak – odgovorio je pacijent doktora Washburna. –Skinite košulju i kravatu. I čarape.

– Ugledao je blistavi zlatni remen oko markizova ručnog zgloba. – I sat skinite.Poslije nekoliko minuta je preobražaj bio potpun. Markizova odjeća nije baš savršeno

pristajala, ali nitko ne bi mogao zanijekati kvalitetu tkanine ili krojačke majstorije. Osim toga, sat jebio Girard Perregaux, a u Chamfordovoj je novčarki bilo preko trinaest tisuća franaka. I ključeviautomobila su ostavljali dubok dojam, jer su imali monogramirane glave od nepatvorena srebra.

– Za ime Božje, dajte mi moju odjeću! – zavapio je markiz, kojemu se neprihvatljivost njegovaneugodna položaja stala probijati kroz omaglicu pijanstva.

– Žao mi je, ali to ne mogu učiniti – odgovorio je upadač, sakupljajući i svoju odjeću i onuplavojke.

– Ne možete uzeti moju- vrisnula je žena.– Rekao sam vam da snizite glas. i; – Dobro, dobro – nastavila je – ali vi ne možete …– Da, mogu, rekao bih. – Vama ovo neće proći slobodno, znate! – odreže Chaqiford. – Neće vam

proći samo tako! Policija će vas pronaći!Policija? – upita upadač i pogleda po sobi. Na stoliću pored prozora bio je telefon. Priđe mu i

žicu iščupa iz zida. – Sada vas više nitko neće ometati – Zvat ću odmah policiju! – ponovi markiz.– Zar ćete doista pozvati policiju? – upita ga pacijent. – Treba ispisati službenu prijavu i

izvještaj, opisati okolnosti pod kojima se događaj odigrao. Nisam siguran da je to baš dobra zamisao.Mislim da će biti najbolje da pričekate tog momka koji će vas ionako pokupiti kasnije poslije podne.Čuo sam ga da kaže kako će vas progurati pored marki zc u štale. Kad o svemu porazmislim, iskreno

vjerujem da je to ono što treba da učinite. Uvjeren sam da možete izmisliti bolju priču nego daispričate što se ovdje dogodilo. Ja vam neću protusloviti.

Nepoznati kradljivac ic napustio sobu, zatvorivši oštećena vrata za sobom.Vi niste bespomoćni. Vi ćete naći svoj put.Dosad je tako bilo, ali ga to pomalo plaši. Što je rekao Washburn?Da će mu se vratiti sposobnosti i talenti. . . ali ja mislim da ih nećete moći povezati s nečim iz

svoje prošlosti. Prošlost. Kakva je to bila prošlost koja je proizvela vještine koje je iskazao uprotekla dvadeset i četiri sata? Gdje je naučio onesposobljavati ljude, kljastiti ih i sakatiti snažnimudarcem noge i prstima isprepletenim u čekić' Kako znade tako točno gdje će sručiti udarac? Tko gaje naučio da se ponaša po zločinačkom naumu, što izaziva i evocira-sasvim nejasna sjećanja? Kakoto da se tako brzo ustremljuje na obične zaplete, sasvim uvjeren da ga instinkt ne vara? Gdje jenaučio da odmah otkrije mogućnost uqenc, slučajno slušajući tuđi razgovor u mesnici? Da bude jošbliže srži tih upitnika, što znači njegova jednostavna odluka da izvrši zločin Moj Bože, kako jemogao?

Što se više borite protiv toga, što se više nabijate na križ, to će biti gore.Usredotočio se na cestu i na komandnu ploču od mahagonija, vozeći »jaguar« markiza de

Chamforda. Raspored instrumenata mu nije bio poznat; njegova prošlost ne obuhvaća veliko iskustvos takvim automobilima Pretpostavio je da mu to nešto govori.

– Za manje od sata prešli su most preko velikog kanala i znao da je stigao do Marseillesa Malečetvrtaste kamene kuće, kose poput kamenih blokova koji izranjaju iz vode; posvuda uske ulice izidovi – predgrađa stare luke. Sve je to poznavao a ipak nije znao. Visoko na daljini bili su obrisikatedrale, čija se silhueta odražavala na jednom od obližnjih brežuljaka; kip Djevice jasno se vidiona vrhu zvonika. Notre-Dame-de-la-Garde. Ime mu je navrlo, prije ga je vidio – a ipak ga nije vidio.

O, Kriste! Zaustavi to!Za nekoliko je minuta bio u pulsirajućem središtu grada, vozeći duž prenapučenog Canebierea, s

njegovim obiljem skupocjenih trgovina; zrake poslijepodnevnog svjetla odbijale su se od velikihšatira-nih izloga s jedne i druge strane, a sa svake strane bile su ogromne kavane na pločniku.Skrenuo je lijevo prema luci, vozio je pored skladišta, malih tvornica i ograđenih prostora na kojimasu bili parkirani automobili spremni za prijevoz na sjever, u izlagaonice Saint-Etiennea, Lyona iPariza. I do južnih točaka preko Sredozemlja.

Instinkt. Slijedi instinkt.Jer nema ničega što je za potcjenjivanje. Svatko se sredstvo može odmah upotrijebiti; i kamen je

vrijedan ako ga možeš baciti, ili kola ako ih netko želi. Odabrao je mjesto gdje su bili i novi i stariautomobili, ali sve skupa kola. Parkirao je uz rub pločnika i izišao iz kola. Iza ograde bila je malaspilja od garaže; mehaničari u radnim kombinezonima lakonski su tumarali noseći alat. Ravnodušnoje dogegao iza ograde i nemarno tumarao dok nije ugledao čovjeka u laganom prugastom odijelu, ainstinkt mu je rekao da se baš njemu obrati.

Sve je potrajalo manje od deset minuta, objašnjenja su bila minimalna, a isturpijanje brojeva namotoru garantira nestanak »jaguara« u sjevernoj Africi.

Srebrni monogramirani ključevi zamijenjeni su za šest tisuća franaka, što je gruba petinavrijednosti Chamfordova automobila.

Zatim je pacijent dra Washburna uzeo taksi i zamolio ga da ga odveze do zalagaonice – ali ne dotakve gdje previše pitaju. Poruka je bila jasna; ovo je Marseilles. I pola sata poslije »girardperregaux« više nije bio na njegovoj ruci, a zamijenili su ga kronograf »seiko« i osam stotina franaka.Sve ima vrijednost u odnosu na praktičnost; kronograf je otporan na udarce.

Zatim se zaustavio u srednje velikoj trgovini odjeće, u jugoistočnom dijelu La Canebierea.Odjevne je predmete odabrao s polica i prečki.

Obukao se u kabini, platio, a iza sebe ostavio ono što mu je loše pristajalo – blejzer i hlače.Na izložbenom prostoru u prizemlju odabrao je kofer od mekane kože, pa je druge odjevne

predmete stavio unutra, zajedno s torbom. Pacijent baci pogled na svoj novi sat; bilo je gotovo petsati, vrijeme da nađe ugodan hotel. Zapravo nije spavao nekoliko dana; potreban mu je odmor prijesastanka u rue Sarrasin, u kafiću koji se zove Le Bouc de Mer, gdje bi mogao utanačiti neke stvari zaozbiljniji sastanak u Zurichu.

Ležao je na krevetu i gledao u strop. Odsjaji donjih, uličnih svjetiljki, izazivali su plesraznolikih šara svjetla preko glatke bijele površine. Noć je brzo došla u Marseilles, a s njom jepacijenta zahvatio i stanoviti osjećaj slobode. Kao da je mrak orijaški pokrivač koji zaustavljazasljepljujući blještavilo dana, koje otkriva previše i prebrzo. Još je nešto saznavao o sebi: ugodnijese osjeća noću. Poput napola izgladnjele mačke, u mraku se može bolje pobrinuti za sebe.

Pa ipak je i tu bilo proturječje, što je također shvaćao. Za vrijeme mjeseci provedenih u Ile dePort Noiru, čeznuo je za sunčevim svjetlom, gladovao je za njim, iščekivao ga je svake zore, želećisamo da tama što prije ode od njega.

Događaju mu se neki događaji: mijenja se.Događaji su se već dogodili. Događaji koji donekle opovrgavaju predodžbu da se noću bolje

brine za krmu, nego danju. Prije dvanaest sati bio je na ribarskom brodu na Sredozemlju: pred sobomje imao jedan cilj, a oko struka dvije tisuće franaka. Dvije tisuće franaka, nešto manje od pet stotinaameričkih dolara, sudeći prema dnevnom tečaju razmjene, izvješenom u predvorju hotela.

Sada posjeduje nekoliko kompleta dobre odjeće i leži na krevetu umjereno skupog hotela, a unovčaniku Louis Vuitton – koji pripada markizu de namtordu ima dvadeset tri tisuće franaka.Dvadeset tri tisuće franaka . . . gotovo šest tisuća američkih dolara.

Odakle to on dolazi kad je kadar obavljati takve stvari, čak bez teškoća, vjerojatnoprofesionalno domišljato i dobro.

Zaustaviti to!Rue Sarrasin je tako stara da bi je u drugom gradu možda označili kao znamenitost; to je široka

ulica popločana širokim ciglama a povezuje ulice koje su izgrađene stoljećima poslije nje. Ali ovo jeMarseilles; drevno koegzistira sa starim, a obojima je neugodno s novim. Rue Sarrasin nije duža odšezdeset metara, smrznuta u vremenu između kamenih zidina lučkih zgrada, lišena ulična svjetla, ahvata izmaglice koje se kotrljaju iz luke. To je pokrajnja ulica koja omogućuje kratke sastanke ljudikoji ne žele da njihovi susreti budu pod tuđim okom.

Jedino svjetlo i zvuk dolazili su iz Le Bouc de Mjera. Kafić je bio smješten otprilike u središtuširoke aleje. Zauzimao je prostor koji je nekada bio uredska zgrada iz devetnaestog stoljeća. Jedanniz malih uredskih soba srušen je, pa su sobe ustupile mjesto prostranom prostoru sa stolovima;međutim, isti broj soba je ostavljen, pa služi manje javnim sastancima. To je lučki odgovor onimprivatnim sobama u restoranima duž La Canebierea, ali kao što priliči njihovom statusu, bile suzavjese, ali bez vrata.

Pacijent se probijao između zauzetih stolova, gotovo režući put kroz slojeve dima, ispričavajućise teturajućim ribarima i mornarima, te kurvama crvena lica, koje su žudile krevet i kao mjestoodmora i zarade. Virnuo je u niz sobičaka, član posade koji traži svoje prijatelje – sve dok nijepronašao kapetana ribarske brodice. Za stolom je sjedio još jedan muškarac. Mršav, blijeda lica, auske oči su zurile kao u znatiželjne mačke.

– Sjedi – obrati mu se kapetan. – Mislio sam da ćete ranije doći.

– Rekao si između devet i jedanaest. Sada je petnaest do jedanaest.– Rastežeš vrijeme, možeš platiti viski.– Sa zadovoljstvom. Naruči nešto pošteno, ako to ovdje imaju.Mršavi blijedoliki muškarac se nasmijao. Stvari će biti u redu.Bile su. Putna isprava o kojoj je riječ, dakako, najkompliciranija je na svijetu za preinaku, ali s

velikom pažnjom, opremom i umješnošću i ona se može savladati.– Koliko?– Te vještine – i oprema – nisu baš jeftine. Dvadeset pet stotina franaka.– Kada mogu dobiti gotovu stvar?– Brižljivost, umjetnost – sve to zahtijeva vremena. Tri ili četiri dana.A to znači da će umjetnik biti pod velikim pritiskom; urlat će na mene.– Ima još tisuću franaka ako ga uzmognem sutra dobiti.– U deset sati izjutra – brzo će bljedunjavi, više nego zadovoljan pozitivnim razvojem situacije.

– Sve ću uvrede preuzeti na sebe.– I tisuću – prekine ga kapetan mrka pogleda. – Što ste vi iznijeli iz Port Noira? Dijamante: –

Talent – odgovorio je pacijent, misleći to, ali ne razumijući.– Trebat će mi fotografija – oglasi se veza.– Zaustavio sam se kod jedne arkade načinio ovu – odgovori pacijent i izvuče malu četverokutnu

fotografiju iz džepa košulje. –Sa svom tom skupocjenom opremom siguran sam da je možete izoštriti.– Lijepo odijelo – primjeti kapetan i preda fotografiju bljedunjavome.– Lijepo sašiveno – suglasi se pacijent.Dogovorili su se o mjestu jutarnjeg sastanka. Pacijent je platio piće, a kapetanu je ispod stola

ukliznulo pet stotina franaka. Sastanak je završio; kupac je napustio sobičak i zaputio se prekoprepune, dimom ispunjene prostorije prema izlazu, ne razabirući vrevu promuklih glasova.

Dogodilo se tako brzo, tako naglo, tako sasvim neočekivano, da nije bilo vremena zarazmišljanje. Samo za akciju.

Sudar je bio nagao, nehotičan, ali pogled očiju koje su zurile u nj nije bio nehotičan; činilo se daće oči prsnuti iz duplji; nevjerica ih je sve više širila, a pogled je bio na rubu histerije.

– Ne! O moj Bože, ne! To ne može biti . . . Čovjek se okrenuo u gomili, htjede pobjeći. Pacijentnagne za njim i spusti ruku na čovjekovo rame.

– Čekajte trenutak!Čovjek se opet okrenuo i pritisnuo V svojih ispruženih prstiju u pacijentov ručni zglavak,

tjerajući ruku od sebe.– Ti.'Ti si mrtav! Nisi mogao preživjeti!– Preživio sam. Što ti znaš?Lice je sada bilo zgrčeno, masa iskrivljena bijesa, oči su mu žmirkale, usta bila razjapljena,

čovjek je kao beznadno gutao zrak, razgolićujući žute zube koji su sada izgledali kao da suživotinjski.

Odjednom je čovjek izvukao nož, a škljocaj izbačena sječiva čuo se usprkos obližnje galame.Pest s nožem pojuri naprijed, tako da je sječivo bilo produženje ruke koja ga je stezala; nož jurneprema pacijentovu trbuhu.

– Znam da ću to završiti! – prošapće čovjek.Pacijent naglo zamahne desnom podlakticom kao teškim klatnom koje je čistilo sve ispred sebe.

Zavrtio se kao oko stožera i izbacio lijevu nogu, udarivši petom u zdjeličnu kost napadača, ali svomsnagom.

– Će-sa. – Odjek u njegovim ušima bio je zaglušujući.Čovjek je bio odbačen ukoso u trojku ljudi koji su pili, a nož je pao na pod. Gosti su vidjeli

oružje; uslijedili su uzvici, pa su uzbuđeni ljudi rukama i šakama razdvojili borce. ; – Nestaniteodavde!

– Svađajte se kamo vam drago, a ne ovdje!– Odjebite svoja sranja na nekom drugom mjestu!– Mi ovdje ne želimo policiju, vi jebena pijana kopiladi!Ljutiti grubi dijalekti Marseillesa nadjačali su kakofoničnu galamu Le Bouc de Mjera. Činilo se

da nijedan posjetilac lokala ne žeđa za pajkanima, a većina bi zaglušno pozdravila obećanja da ihneće ugledati do groba. Le Bouc de Mer je jazbina koja živi svojim životom, a bilo je očito da biuplitanje policije prilično poremetilo život mnogih prisutnih u prostoriji.

Pacijenta su okružili tek toliko da najprije puste jednog od boraca.Gledao je kako je spremni ubojica koji je to iznevjerio polako polazio kroz gomilu, držeći se za

prepone. Gurao se prema izlazu i stalno bacao poglede unazad, bojeći se neke velike nevolje.Teška vrata su se otvorila; čovjek je utrčao u tamu Ulice Sarrasin.Nije prestajao trčati.Netko tko je mislio da je on mrtav – i htio da on bude mrtav – znao je da je živ.Turistička klasa »caravelle« Air Francea za Zurich bila je ispunjena do posljednjeg mjesta;

zbog turbulencija koje su poigravale zrakoplovom uska sjedišta bila su još neudobnija. Djetešce jeplakalo u majčinom naručja druga su djeca cmizdrila, gutajući krike straha dok su se roditeljismješkali i pokušavali ih razuvjeriti, govoreći im ono što nisu osjećali Većina preostalih putnika ješutjela, dok je nekolicina ispijala viski brže nego je uobičajeno.

Nekolicina je istjerivala smijeh iz stisnutog grla, a njihova je lažna hrabrost više isticala njihovunesigurnost nego je prerušavala.

Strašan let znači mnoge stvari mnogim ljudima, ali nitko nije kadar izbjeći osnovno raspoloženjekoje proizvode jezovite misli. Kad se čovjek zabije u metalnu tubu deset tisuća metara iznad zemlje –i te kako je ranjiv. Dovoljno je jedno produženo zavijajuće padanje i čovjek će biti poput olovazabijen u zemlju. A postoje osnovna pitanja koja prate temeljni strah. Kakve se misli ludo roicčovjeku u takvim trenucima? Kako će pojedinac reagirati na takvu bezizlaznu situaciju? Iz kojeg ćevrela nadirati misli? Ima li među njima i praktičnih ili su sve sasvim osobite?

Pacijent je pokušavao iznaći odgovor; njemu je to bilo važno.Sjedio je pored prozora, pogleda uperena na krilo aviona; promatrao je kako se široki metal

savija i treperi od strahovitih udara vjetra. Struje su se sudarale, udarajući po tubi koju je načiniočovjek, natjerujući je na nekakvu pokornost, upozoravajući mikroskopske samozvance da nisu parneizmjerivim beskrajnostima prirode. Jedan gram tlaka iznad dozvoljenog i krilo bi napuklo, ud kojiodržava potisak bio bi istrgnut sa svog cjevastog tijela i raspao bi se na snazi vjetra; jedno naprsnućczakivaka i nastala bi eksplozija iza koje bi uslijedilo oštro padanje Što bi on učinio? Što bi mislio?Osim nezauzdiva straha od umiranja i zaboravn, da li bi bilo još nešto? Na to se usredotočio. To )ebila projekcija koju je Washburn ponavljao i naglašavao u Port Noiru. Sjetio se doktorovih riječi.

3 Kada god opazite stresnu situaciju – a imate vremena – učinite prokleto sve što možete da se

projicirate u nju. Povezujte najslobodnije što možete; neka riječi i slike napuče vašu svijest. U njimamožda nađete ključ.

Pacijent je nastavio zuriti kroz prozor i svjesno nastojao probuditi podsvijest, držeći uporno

pogled na prirodnom nasilju iza stakla, destilirajući to kretanje, rastavljajući ga, tiho je činio»prokleto sve što je mogao« da bi dopustio svojim reagiranjima da razvijaju riječi i slike.

Dolazile su riječi i slike – polako.Opet nasta tama i buka vjetra koji je silovito jurio, koji je praskao u ušima kao da će mu razbiti

bubnjiće. Buka je bila stalna, sve glasnija sve dok nije pomislio da će mu glava prsnuti. Njegovaglava . . .

Vjetar je šibao lijevu stranu glave i lica, palio mu kožu, prisiljavao ga da lijevu ruku zaštitničkipodigne . . . Lijevo rame. Lijeva ruka.

Ruka mu je bila podignuta, prsti u rukavicama lijeve ruke čvrsto su stezali ravni rub metala,desna ruka mu je držala . . . kožni remen; držao se za kožni remen, čekajući na nešto. Signal. . . svjetlobaterijske svjetiljke ili kucanje po ramenu, ili oboje. Signal. Pojavio se. On se bacio, uronio. U mrak,u prazninu, tijelo mu se svalilo, okretalo se, bilo je nošeno noćnim nebom. On se spustiopadobranom!

– Etes-vous malade?Njegovo umobolno sanjarenje bilo je prekinuto; nervozni putnik što je sjedio pored njega

dotakao mu je lijevu ruku – koja je bila podignuta, prsti su bili rašireni kao da pružaju otpor, ukočeniu svom podignutom položaju. Preko prsiju mu je desna podlaktica bila pritisnuta u tkaninu kaputića,desnom je šakom čvrsto držao posu-vratak, zgnječivši tkaninu. A na čelu mu se pojaviše potočićiznoja: dogodilo se. Nešto-drugo mu se nakratko – umobolno razbistrilo.

– Pardon – rekao je spuštajući ruke. – Un mauvais reve – – dodao je besmisleno.Nasta nagla promjena vremenskih prilika; »karavela« se stabilizirala. Osmijesi na licu

izmučenih domaćica aviona opet su bili iskreni; nastavljeno je normalno usluživanje, a zbunjeniputnici su kriomice bacali poglede jedan na drugoga.

Pacijent je promatrao svoiu okolinu ali nije izveo nikakvih zaključaka. Bio je izmučen slikama izvukovima koji su bili tako jasno određeni u svijesti. Bacio se iz aviona . . . noću . .. signali i metal ikožni pojas, sve je to bilo važno za njegov skok. Spustio se padobranom. Gdje? Zašto?

Prestanite se pnbijati na križ!Ako ne zbog nekog drugog razloga, a ono da misli otjera od ludovanja, posegao je u unutrašnji

džep i izvukao preinačeni pasoš.Otvorio ga je. Kao što je mogao i očekivati, zadržano je prezime Washburn; bilo je prilično

često a vlasnik prezimena mu je objasnio da nitko ne zaustavlja promet zbog tog prezimena. GeoffreyR., međutim bilo je izmijenjeno u George P., a uklanjanja, gdje su bila potrebna, i crtice razmakastručno izvedene. I fotografski dio bio je vrhunski stručno izveden; ta fotografija više nije izgledalakao jeftina sličica koju otiskuje aparat u nekoj prostoriji za zabavu.

Identifikacijski brojevi, dakako, bili su sasvim drugačiji, tako da garantirano neće izazvatiuzbunu u nekom pograničnom kompjutoru. Barem do trenutka dok novi vlasnik pasoša ne uruči putnuispravu na prvu kontrolu; od tog trenutka nadalje sve je na odgovornosti kupca. Za tu je garancijuplatio koliko i za umjetnički obavljen posao i za opremu, jer ona znači veze unutar Interpola i unutarnekih imigracijskih službi. Carinici, specijalisti za kompjutere i službenici niza evropskih graničnihmreža redovito su plaćeni za te vitalne informacije; rijetko kada pogriješe. Ako i kada pogriješe,gubitak oka ili ruke nije nezamisliv slijed događaja – jer takvi su posrednici koji rade s lažnimispravama: plaćaju u novcu a po potrebi i u naturi.

George. Washburn. Nije se osjećao lagodno s tim imenom; vlasnik nepreinačena originalapredobro ga je uputio u osnove projekcije i asocijacije. George P. je čudan izdanak od Geoffreya R.,čovjeka kojega je izjedala neka unutrašnja prinuda što ima korijenje u bijegu – bijeg od identiteta. A

to je posljednje čemu pacijent teži; on želi više od svog života saznati tko je.Ali – želi li?Nikako. Nije važno. Odgovor je u Zurichu. U Ziirichu ima .Znao je ime hotela: Carillon du Lac. Rekao ga je vozaču taksija i ne razmišljajući. Gospode!Je li negdje pročitao naziv tog hotela? Nije li to ime našao među ostalim u omotnici »Dobro

došli u Ziirich«, koja je bila smještena u »elastičnom džepu ispred njegova sjedišta u zrakoplovu?Ne. Poznavao je predvorje; debelo, tamno, glačano drvo bilo mu je poznato . . . nekako. I

ogromni prozori od pleksiglasa kroz koje se vidjelo Ciriško jezero. On je tu bio prije; stajao je tamogdje sada stoji v- ispred šaltera pokrivena mramornom pločom. Bilo je to davno. i Sve su topotvrdile riječi koje je izgovorio službenik iza deska. Djelovale su na nj poput eksplozije.

– Ugodno vas je opet vidjeti, gospodine. Prošlo je poprilično od vaše posljednje posjete.Doista? Koliko je prošlo? Zašto me ne oslovljavate imenom? Za ime Božje. Ja vas ne poznajem!

Ja ne poznajem ni sebe! Pomozite mi!Molim vas, pomozite mi!– Držim da je tako – reče. – Učinite mi uslugu, nadam se da hoćete, zar ne? Nategnuo sam zglob;

teško mi je da pišem. Da li biste mogli ispuniti prijavu, a ja ću sve učiniti da je nekako potpišem?Pacijent je zadržao dah. Pretpostavimo da ga taj uljudni čovjek iza deska zamoli da ponovi

svoje ime, ili da ga upita kako se piše njegovo ime?– Dakako.Recepcioner je okrenuo karton i ispisao ga.– Da li biste htjeli da vas posjeti hotelski liječnik?– Kasnije, možda. Ne sada. Recepcioner je nastavio pisanjem, a zatim je podigao karton ''i

okrenuo ga da ga gost potpiše.G. J. Bourne, New York, N.Y. U.S.A.Buljio je u to ime kao da su ga slova presenetila, hipnotizirala, llha ime – dio imena. I zemlju i

grad u kojemu mu je boravište.J. Bourne. John? James? Joseph? Što skriva inicijal ?– Nešto nije u redu, Herr Bourne? – upita ga službenik.– Nije u redu? Ne, nikako ne, sve je u redu.Uzeo je pero, sjetivši se da odglumi nekakvu bol i nelagodu pri pisanju. Očekuje li se od njega

da upiše i puno ime? Ne, ne! On će se potpisati točno onako kako je recepcioner upisao tiskanimslovima.

G. J. Bourne.Ime je napisao što je prirodnije mogao, puštajući mislima da mu se slobodno roje, dopuštajući

svakoj misli ili slici koja bude izazvana neka se slobodno izrazi. Nije ih bilo; samo je potpisivaonepoznato ime. Ništa nije osjećao.

– Učinili ste da se zabrinem, mein Herr – sada će službenik. –Mislio sam da sam moždapogriješio. Bio je to tjedan pun posla, a današnji dan gotovo nemoguć. Ali bio sam gotovo siguran.

A ako je pogriješio? Gospodin J. Bourne iz New York Citvja, USA, nije htio ni pomisliti otakvoj mogućnosti.

– Nikad mi nije palo na pamet da dovodim u pitanje vašu memoriju . . . Herr Stossel –odgovorio je pacijent, bacivši prethodno pogled na znak »Na dužnosti« na lijevoj strani deska;čovjek za deskom bio je pomoćnik ravnatelja Carillon du Laća.

– Veoma ste ljubazan – Pomoćnik ravnatelja se nagnuo naprijed.– Držim da ćete zahtijevati iste okolnosti svog boravka kod nas?

– Možda su se neke izmi|emle – odgovori J. Bourne. – Kako ste ih prije shvaćali?– Tko god teletomra ili se zanima za deskom za vas čut će da vi niste u hotelu, nakon čega ćemo

vas odmah o tome izvijestiti. Jedini je izuzetak vaša tvrtka u New Yorku. Treadstone Seventy-OneCorporation, – ako se točno sjećam.

Još jedno ime! Ime kojemu se može pronaći trag prekomorskim telefonskim razgovorom.Fragmentarni oblici padali su na svoje mjesto. Ushićenje mu se stade vraćati.

– To će biti dovoljno. Ja neću zaboraviti vašu efikasnost.– Ovo je Ziirich – uljudno odgovori čovjek, slegnuvši ramenima.– Vi ste uvijek bili izuzetno veiikodušm, Herr Bourne, Page hierher, bitte!Dok je pacijent slijedio poslužitelja u dizalo, nekoliko je stvari bilo jasnije. Imao je ime i

razumio je zašto se pomoćnik ravnatelja Carillon du Laća tako spremno sjetio tog imena. Ima svojuzemlju, grad i tvrtku u kojoj radi – u svakom slučaju u kojoj je radio. A kada bi god doputovao uZiirich, bile bi poduzete neke mjere opreza da bude zaštićen od neočekivanog, neželjenog, odposjetitelja. To je bilo ono što nije mogao razumjeti. Netko se ili sasvim zaštićuje ili uopće ne vodibrigu oko toga da se zaštiti. Gdje je neka prava prednost u takvu postupku cijeđenja kroz sito koji jetako labav, tako izložen mogućnosti provale? To ga se sve dojmilo kao drugorazredno, bezvrijednosti, kao kad se dijete igra skrivača. Gdje sam ja? Pokušaj me naći. Nešto ću izgovoriti glasnoi tako ti nagovijestiti gdje bih mogao biti.

To nije profesionalno, a ako je išta saznao o sebi posljednjih četrdeset i osam sati onda je točinjenica da se ponašao kao profesionalac. Profesionalac čega – o tome nije imao pojma, ali statusnije u pitanju.

Glas njujorške telefonistkinje se sporadično gubio na liniji.Međutim, njen je zaključak bio razdražujuće jasan. I konačan.Takva kompanija nije ubilježena, gospodine. Pregledala sam najnovije telefonske imenike i

privatne telefone, ali nema Korporacije Treadstone – čak ničega sličnog Treadstoneu s brojevimakoje slijede naziv.

– Možda su izbačeni radi skraćenja . ..– Gospodine, ne postoji tvrtka ili kompanija s takvim imenom, ponavljam. Ako imate prvo ili

drugo ime ili vrstu posla kojim se bavi ta kompanija, mogla bih vam pomoći u daljem traženju.– Nemam. Samo ime – Treadstone Sedamdeset jedan, New York City.– To je čudan naziv, gospodine. Uvjerena sam da bih lako pronašla kompaniju kad bi bila

uvedena. Žao mi je.– Veoma vam hvala na vašoj muči – odvrati J, Bourne i spusti slušalicu. Nema nikakva smisla

nastavljati; ime je nekakva šifra, to su riječi koje nazivaocu omogućuju pristup hotelskom gostukojemu se inače ne pristupa jednostavno. A tim se riječima može poslužiti bilo tko bez obzira na toodakle zove; prema tome, njujorška lokacija možda je bez ikakva smisla. Barem sudeći prema»riječima telefonistice udaljene osam tisuća kilometara.

Pacijent priđe stolu za pisanje gdje je odložio novčanik Louis Vuitton i kronograf »seiko«.Novčanik je stavio u džep a sat na ruku. Pogleda se u ogledalo i mirno izgovori: »Ti si J. Bourne,građanin Sjedinjenih Država, s boravištem u New York Citvju, a sasvim je moguće da su brojevi'nula-sedamsedamnaestdvanaest-nula-četrnaest-dvadesetšest-nula' najvažnije činjenice u tvomeživotu.« Sunce je bilo jarko; zrake su se cijedile kroz stabla duž elegantne Bahnhofstrasse, odbijajućise od izloga trgovina i stvarajući blokove sjena na mjestima gdje su im se ispriječile velike banke.Bila je to ulica u kojoj su zajednički postojale temeljitost i novac, sigurnost i nabusi-tost, odlučnost idodir frivolnosti.

A pacijent doktora Washburna je već prije šetao tim pločnicima.Došetao je do Burkli Platza, trga s vidikom na Zurichsee, s brojnim gatovima na obali,

obrubljenog vrtovima koji se u žezi ljeta pretvaraju u krugove prepune cvjetova. Mogao ih jezamisliti u oko sjećanja; slike su mu navraćale. Ali ne i misli, ne i sjećanja.

Okrenuo se i vratio u Bahnhofstrasse, instinktivno znajući da je Gemeinschaft Bank obližnjazgrada od bjelkasta kamena; nalazila se na suprotnoj strani ulice kojom je maločas prošao; namjernoje prošao pokraj nje. Sada se približio teškim staklenim vratima i pritisnuo pločicu na sredini. Desnavrata su se lako otvorila i našao se na podu od smeđeg mramora; i prije je tu bio, ali mu slika nijebila snažna poput drugih koje su mu sporadično nadirale. Imao je neugodan osjećaj da biGemeinschatt trebalo izbjegavati.

Sada ga više nije mogao izbjegavati.– Bonjour, monsieur Vous desirez . . .Čovjek koji mu se obratio bio je odjeven u žaket, a crveni boutonniere bio je simbol njegova

autoriteta. Činjenicu da se poslužio francuskim jezikom objašnjava klijentova odjeća; čak su ipodređeni ciriški gnomi – vrlo pomnjivi.

– Moram razgovarati o osobnom i povjerljivom poslu – odgovorio je J. Bourne na engleskom,opet blago iznenađen riječima koje je tako prirodno izgovorio. Razlog zbog kojega se poslužioengleskim bio je dvostruk: htio je gledati gnomov izraza] lica kad uvidi svoju pogrešku, a osim togahtio je izbjeći svatko moguće pogrešno tumačenje bilo čega o čemu bude riječi idućeg sata.

– Oprostite, sir – odgovori čovjek, blago nabravši obrve, ne propuštajući da još jednom bacipogled na klijentov ogrtač. – Dizalo s vaše lijeve strane, drugi kat. Na recepciji će vas uputiti.

Recepcioner o kojemu je bila riječ bio je sredovječan čovjek nisko šišane kose i s naočalima odkornjačevine; izraz mu je bio smiren, a oči ledeno znatiželjne.

– Da li sada imate s nama osoban i povjerljiv posao, gospodine? upita ga, ponavljajući riječipridošlice.

– Imam.– Vaš potpis, molim vas – odvrati službenik držeći list s bančinim zaglavljem i s dvije prazne

crte smještene na sredini bijela papira.Klijent je shvatio; ime nije potrebno. Rukom ispisani brojevi uzimaju mjesto imena . . . oni

predstavljaju potpis vlasnika računa.Standardni postupak. Washburn.Pacijent je ispisao brojeve, opuštajući ruku tako da mu pisanje bude slobodno, ne ukočeno.

Bančin papir je vratio recepcioneru, koji ga je pregledao, ustao i kretnjom pokazao na niz uskih vrata;gornji dio vrata bio je od stakla sa smrznutim šarama.

– Ako pričekate u četvrtoj sobi, gospodine, netko će vam se brzo pridružiti.– Četvrta soba?– Četvrta vrata slijeva. Automatski će se zaključati.– Je li to potrebno?Recepcioner ga iznenađeno pogleda.– Pa to je u skladu s vašim zahtjevom, gospodine – odgovori mu uljudno, ali se ispod uljudnosti

moglo naslutiti suzdržano iznenađenje. – Ovo je račun tri-nula. U Gemeinschaftu je uobičajeno davlasnici takvih računa unaprijed telefoniraju da bi im se stavio na raspolaganje privatan ulaz.

– To mi je poznato – slagao je Washburnov pacijent takvom neusiljenošću kakvu nije osjećao.Objašnjenje je u mojoj žurbi.

– Prenijet ću to Verifikacijama, gospodine.

_ Verifikacijama.Gospodin J. Bourne iz New York Citvja, USA, nije sebi.mogao reći: ta je riječ zazvučala kao

uzbuna.– Verifikacije potpisa, gospodine.Čovjek je namjestio naočale; no, to nije bio slučajan pokret nelagodice koju je htio prikriti, već

je time prikrio činjenicu da je zakoraknuo bliže stolu, tako da su mu prsti bili udaljeni svega nekolikocentimetara od konzole.

– Ja vam predlažem da čekate u sobi broj četiri, gospodine. Prijedlog nije bio zahtjev, to je bilonaređenje, u očima pretorijanca čitala se komanda – Zašto ne? Samo im recite da požure, hoćete li?

Pacijent je došao do četvrtih vrata, otvorio ih i ušao u sobu. Vrata su se automatski zatvorila.Čuo je klik brave. J. Bourne pogleda na smrznuto staklo; nije to bila obična staklena ploča, već jeispod površine bila mreža ispletenih tankih žica. Kad bi staklo bilo razbijeno ili napuklo, bila biizazvana uzbuna; bio je u ćeliji i čekao da ga pozovu.

Mala soba bila je ozidana drvenim plohama i ukusno namještena.Dvije kožnate fotelje jedna uz drugu nasuprot minijaturnom kauču s antiknim stolovima sa svake

strane. S druge strane bila su druga vrata, zapanjujuće drugačija od prvih. Bila su od siva čelika.Najnoviji časopisi i novine na tri jezika bili su na stolovima. Pacijent je sjeo i uzeo pariško

izdanje Herald Tribunea. Čitao je tiskane riječi ali nije ništa upijao. Poziv će uslijediti svakogtrenutka; svijest mu je bila zauzeta mislima o manevru. Manevar bez memorije, samo s instinktom.

Konačno su se otvorila čelična vrata i pojavio se visok, vitak muškarac orlovskih crta ipomnjivo dotjerane i očešljane sijede kose. Lice mu je bilo patricijsko, spremno da usluzi sebi ravnakojemu je potrebna njegova stručnost. Ispružio je ruku i progovorio profinjenim engleskim jezikom,iako u sladunjavoj verziji zbog švicarske intonacije.

– Tako sam veoma zadovoljan što vas vidim. Oprostite zbog zakašnjenja; bilo je zapravohumoristično.

– Na koji način?– Bojim se da ste prilično preplašili Herr Koniga. Ne događa se često da račun tri-nula dolazi

bez prethodne najave. On je sasvim – ukalupljen u svome ponašanju, znate; nešto neobično će muupropa- – štiti dan. S druge strane, to pbično čini moj dan ugodnijim. Ja sam l Walther Apfel. Molimvas uđite. l Funkcioner banke ispusti pacijentovu ruku i pokaže prema čelič- – nim vratima.

Soba u koju su ušli bila je proširenje ćelije u obliku V. | Tamno drvo, teški, ugodni namještaj iširoki stol ispred većeg pro- l zora s pogledom na Bahnhofstrasse.

– Žao mi je što sam ga uznemirio – odgovori J. Bourne.. –Objašnjenje je u tome što imam malovremena.

– Da, prenio mi je to.Apfel prođe oko stola i pokaže glavom na kožnu fotelju ispred stola.– Molim vas, sjednite. Jedna ili dvije formalnosti, pa možemo Razgovarati o tekućem poslu.Obojica sjedoše. Čim su sjeli, funkcioner banke uzme bijelu ploču sa štipaljkom i nagne se

preko stola, pa je uruči klijentu Gemeinschafta.Na ploči je bio pričvršćen još jedan list papira s bančinim zaglavljem, ali umjesto dviju crta

bilo ih je deset, koje su počinjale ispod zaglavlja i nastavljale se do tri centimetra od dna stranice.– Vaš potpis, molim vas. Minimum od pet potpisa bit će dovoljan.– Ja to ne razumijem. Malo prije sam se potpisao.– I to vrlo uspješno. Verifikacije su potvrdile.– Onda, zašto opet?

– Potpis se može uvježbati tako da je jedno izvođenje prihvatljivo.Međutim, ako potpis nije autentičan sukcesivna ponavljanja će pokazati pogreške. Grafološki

skaner će ih odmah pregledati; ali, uostalom, uvjeren sam da to nije vaša briga.Apfel se nasmiješi i postavi pero blizu papira.– Iskreno rečeno, nije ni moja briga, ali Konig inzistira.– On je oprezan čovjek – reče pacijent, uzme pero i stade se potpisivati. Započe četvrti niz, ali

ga bankar zaustavi.– To je dovoljno; ostatak je doista samo gubitak vremena. – Apfel ispruži ruku da dohvati ploču

sa štipaljkom. –Verifikacije kažu da vi niste čak ni graničan slučaj. Kad ovo prime račun će bitiotvoren.

Papir je umetnuo u prorez metalne kutije s desne strane stola i pritisnuo dugme; pojavila se trakacrvena svjetla, pa se ugasila.

– Ovaj uređaj prenosi potpise izravno u skaner – nastavio je bankar.– A skaner je, dakako, programiran. Da budem iskren, ponavljam da je sve to prilično

budalasto. Nitko tko je unaprijed upućen u naše mjere predostrožnosti ne bi pristao na dodatnepotpise da je varalica.

– Zašto ne? Ako je došao dovde, zašto ne bi iskušao sreću?– Postoji samo jedan ulaz u ovu kancelariju, pa, obrnuto, samo jedan izlaz. Uvjeren sam da ste

čuli kako se zatvorila brava u čekaonici.– I ugledao žičanu mrežu u staklu – doda pacijent.– Onda razumijete. Posvjedočena varalica bila bi uhvaćena.– Pretpostavimo da ima pištolj?– Vi nemate.– Nitko me nije pretražio – Dizalo vas je – pretražio. Iz četiri različita ugla. Da ste bili

naoružani mašinerija bi se zaustavila između prvog i drugog kata.– Svi ste tako oprezni.– Pokušavamo biti na usluzi.Zazvonio je telefon. Apfel je odgovorio. – Da? Uđite.Bankar pogleda na svog klijenta, pa nastavi: – Ovdje je dokumentacija vašeg računa.– To je bilo brzo – Herr Konig je potpisao za nju prije nekoliko minuta; sarto je čekao na

potvrdu skanera Apfel otvori ladicu i izvuče prsten s ključevima.– Uvjeren sam da je razočaran. Bio je gotovo siguran da nešto nije u redu.Otvorila su se čelična vrata i ušao je recepcioner noseći crnu metalnu kutiju. Stavio ju je na stol

pored poslužavnika s bocom pernera – i dvije čaše.– Je h vam ugodan boravak u Ziirichu? – upita ga bankar, očito da ispuni tišinu.– Veoma mi je ugodan Moja soba je s pogledom na jezero. Lijep pogled, vrlo miran, tih.– Sjajno – na to će Apicl, nalijevajući čašu perriera svome klijentu.Herr Konig je otišao, vrata su se zatvorila i bankar se vratio poslu.– Vaš račun, gospodine – rekao je, izabirući ključ s prstena. – Da ja otključam kutiju ili biste je

radije sami otključali?– Izvolite. Otvorite je. Bankar ga pogleda. – Rekao sam otključati, a ne otvoriti. To nijei moj

privilegij niti bih ja preuzimao odgovornost.– Zašto ne?– U slučaju da je ubilježen vaš identitet, nije u mome položaju da to znam.– Pretpostavimo da želim neku poslovnu transakciju? Prijenos novca, upućivanje drugome?

– To se može obaviti s vašim numeričkim potpisom na isplatnici.– Ili uputiti novac drugoj banci – izvan Švicarske? Meni.– Tada bi bilo potrebno ime. U takvim bi okolnostima identitet bio i moja odgovornost i moj

privilegij.– Otvorite. Bankar ga je poslušao.Pacijent doktora Washburna je zadržao dah, a u dubini trbuha osjetio je oštru bol. Iščekivanje

rezultata koji možda budu presudni za njegov život. Apfel je izvukao svežanj izvadaka koje je držalau snopu velika štipaljka za papir. Oči njegova bankara skrenuše na desni stupac gornjih stranica; izrazlica njegova bankara ostao je nepromijenjen, ali ne sasvim. Donja mu se usna jedva vidljivo raširila inabrala kut usta. Nagnuo se naprijed i uručio papire njihovu vlasniku.

Ispod zaglavja Gemeinschafta bile su pisaćim strojem ispisane riječi na engleskom jeziku, očitojeziku bančina klijenta: Račun: k Nula-Sedam-Sedamnaest-dvanaest-nulaČetrnaestDvadesetšest-NulaIme: Ograničeno na zakonske napute i vlasnika Pristup: Ime zapečaćeno u odijeljenom omotuSadašnje stanje depozita: 7,500.000 franaka Pacijent je polako disao, zureći u brojke. Bez obzira naono što je mislio da je pripremljen, ništa ga nije pripremilo na ovo. Događaj je djelovao na njzastrašujuće kao i sve drugo što je iskusio u proteklih pet mjeseci. Grubo preračunato u američkedolare, pred sobom je imao preko pet milijuna.

5,000.000 $!Kako? Zašto?Zauzdavajući početak drhtavice u ruci, prelistavao je uplatnice. Bilo ih je mnogo, svote su bile

izuzetne, nijedna manje od 300.000 franaka, depoziti su stizali u razmacima svakih pet do osamtjedana, a sežu unatrag dvadeset tri mjeseca. Stigao je do posljednjeg izvatka u hrpi, dakle do prveuplate. Bio je to transfer iz singapurske banke, a ujedno i najveća pojedinačna uplata. Dva milijunasedam stotina tisuća malezijskih dolara pretvorenih u 5,175.000 švicarskih franaka.

Ispod tog unosa napipao je obrise posennog omota, znatno kraćeg od same stranice papira. Uzeoje papir; omotnica je bila obrubljena crnim rubom, a na prednioj strani bile su strojem ispisaneriječi: Identitet: Pristup vlasnika Zakonska ograničenja: Pristup – ovlašteni funkcioner, TreadstoneSeventy-One Corporation, donosilac će pokazati pismenu naputu vlasnika. Podložna verifikaciji.

– Htio bih ovo pregledati – reče klijent.– To je vaše vlasništvo – odgovorio je Apfel. – Mogu vas uvjeriti da je to ostalo netaknuto.Pacijent je izvukao omotnicu i okrenuo je. Pečat Gemeinschafta bio je pritisnut na rubovima

vrpce; nijedno od reljefnih slova nije bilo dotaknuto. Otparao je vrpcu s omotnice i izvukao tvrdipapir na kome je pisalo: Vlasnik: Adresa: Državljanstvo: Jason Charles Nije navedena USA 'mv:Jason Charles Bourne. Jason.

J označuje Jason! Njegovo je ime Jason Bourne. Bourne nije ništa značilo. Bourne je još bezznačenja i značaja, ali u kombinaciji Jason i Bourne, nevidljivi štonjci u bravi dolaze na svojemjesto. On je to mogao prihvatiti; prihvatio je. On je Jason Charles Bourne Amerikanac. Osjećao ječekićanje u prsima; u ušima je osjećao zaglušne vibracije, a bol u stomaku bila je još oštrija. Što je tos njime? Zašto osjeća da opet uranja u mrak, da opet tone u mračnim vodama?

– Nešto nije u redu? – upita ga Walter Apfel. Možda nešto nije u redu, Herr Bourne?– Ne. Sve je u redu. Ja se zovem Bourne. Jason Bourne.Je li vikao? Šaptao? Nije mogao reći.– Osjećam privilegijem što sam vas upoznao, gospodine Bourne.Vaš će identitet ostati u tajnosti. Za to imate riječ funkcionera Bank Gemeinschafta.– Hvala vam. Nego, bojim se da ću morati transferirati znatan dio ovog novca, pa mi je za to

potrebna vaša pomoć. Mogu li računati na nju?– Dakako. Opet, to je moj privilegij. Bilo kakva pomoć ili savjet u mojoj kompetenciji – bit ću

sretan da vam pomognem. Bourne posegne za čašom perriera.» Čelična vrata Apfelova ureda zatvoriše se za njim; za nekoliko će sekundi izići iz ukusno

opremljene predsobne ćelije u sobu za primanje, pa prema dizalima. Za nekoliko će minuta biti naBahnhofstras-se s imenom, s mnogo novaca, i s malo drugog osim straha i smetenosti.

Obavio je to. Liječniku Geoffrevu Washburnu je plaćeno mnogo više od vrijednosti života kojije spasio. Teleprinterom je izvršen prijenos iznosa od 1,500.000 švicarskih franaka banci uMarseillesu; iznos je deponiran na šifrirani račun koji će naći put do jedinog liječnika na Ile de PortNoiru, a da Washburnovo ime ne bude upotrebljeno ili otkriveno. Sve što Washburn treba da učinisvodi se na njegov odlazak u Marseilles, gdje će izrecitirati šifru i novac je njegov. Bourne senasmije u sebi zamišljajući izraz Washburnova lica kad mu bude uručen novac. Ekscentrični,alkoholizirani doktor bio bi izvan sebe od radosti s deset ili petnaest tisuća funti; a sada ima više odmilijun dolara. Taj će novac ili osigurati njegov spas ili uništenje; to je njegov izbor, njegov Drugitransfer u iznosu od 4,500.000 franaka upućen je banci u Parizu, u rue Madeleine, i deponiran na imeJasona C. Bournea.

Transfer je ekspediran Gfimeinschaftovom dvotjednom vrećom u Pariz, a kartoni s potpisomupućeni su u triplikatu s dokumentima.

Herr Konig je uvjerio i svoga pretpostavljenog i klijenta da će papiri stići u Pariz za tri dana.U usporedbi s tim, posljednja transakcija bila je gotovo neznatna.Što tisuća franaka u velikim novčanicama doneseno je vi Aprelov ured a podiznica je potpisana

numeričkim potpisom u računu vlasnika.U depozitu u Gemeinschaft Banku ostalo je 1,400.000 švicarskih franaka, što nije beznačajna

svota.Kako? Zašto? Odakle!Čitav posao je potrajao sat i dvadeset minuta, uz samo jednu diskordantnu notu u toku inače

glatkog postupka. Kao što je red, unio ju je Konig, čiji je izraz lica odavao mješavinu svečaneozbiljnosti i manje pobjede. Pozvonio je Apfelu, primljen je u sobu, pa je svome pretpostavljenomepredao malu omotnicu crna ruba.

– Une fiche} rekao je na francuskom.Bankar je otvorio omotnicu, izvukao karticu, pregledao sadržaj i jedno i drugo vratio Konigu.– Postupak će biti proveden – rekao je. Konig je otišao.– Da li se to ticalo mene r – upita Bourne.– Samo toliko što je riječ o otpuštanju tako velikih iznosa. Samo kućna politika. – Bankar se

nasmiješio, uvjeravajući ga.Brava je škljocnula. Bourne je otvorio vrata s mliječno išaranim staklom i ušao u osobno

carstvo Herr Koniga. U sobi su bila još dvojica došljaka koji su sjedili na suprotnim stranamarecepcije.

Budući da nisu bili u odijeljenim ćelijama iza vrata sa zamagljenim staklom, Bourne jepretpostavljao da nijedan nema račun tri-nula.

Pitao se jesu li se potpisali imenima ili su ispisali niz brojeva, ali se prestao pitati onog trenutkakad je stigao do lifta i pritisnuo dugme.

Krajičkom oka je uočio pokret: Konig je pomakao glavu i klimnuo obojici. Oni su ustali kad suse otvorila vrata dizala. Bourne se okrenuo; čovjek s desne strane izvukao je iz džepa ogrtača mali»dio; progovorio je u nj – kratko, brzo.

Čovjek s lijeve strane sakrio je desnu ruku ispod ogrtača. Kad ju je izvukao držao je pištolj. Bioje to crni automatski pištolj kalibra .38 s perforiranim cilindrom slavljenim na cijev. Prigušivačzvuka. , Obojica su navalila na Bournea čim je ušao u prazan dizalo.

Počela je ludnica.

5 Vrata lifta stadoše se zatvarati; čovjek s ručnim radio-aparatom već je bio unutra, dok su

ramena njegova naoružana suputnika bila između vrata u pokretu; pištoljem je ciljao u Bourneovuglavu.

Jason se nagnuo nadesno – nagla kretnja od straha – a onda je odjednom, bez upozorenja,zamahnuo lijevom nogom, okrenuo se oko osi, i udario petom u ruku naoružana čovjeka, tako da jepištolj skrenuo sa smrtonosnog pravca, dok je čovjek posrnuo unatrag, izvan lifta. Dva prigušenapucnja prethodila su zatvaranju vrata, a zrna su se ukopala u debelom drvetu stropa. Bourne jezavršio krug i ramenom se srušio u trbuh drugog čovjeka; desnom rukom mu je nabio prsa, a lijevomje zgrabio ruku s radio-aparatom. Čovjeka je odgurnuo u zid. Radio je pao i poletio preko podadizala; dok je padao iz njega su se čule riječi«Henri? Qu'est qui se passe?« Slika drugog Francuzapojavila se u Jasonovoj svijesti. Čovjeka na rubu histerije, s užasnom nevjericom u očima;pripravljeni ubojica koji je iz Le Bouc de Mjera otrčao u sjene ulice Sarrasin, prije manje oddvadeset četiri sata. Taj čovjek nije gubio vrijeme da pošalje poruku u Zurich: onaj za koga su mislilida je mrtav – živ je. Veoma je živ.

Ubijte ga!Bourne je zgrabio Francuza ispred sebe: lijevom rukom ga je ščepao za vrat, a desnom je stao

cijepati napadačeve lijevo uho.– Koliko? – upita ga na francuskom. – Koliko ih je dolje? Gdje su?– Pronađi ih, svinjo'.Dizalo je bio na pola puta od predvorja prvog kata.Jason je nakrivio čovjekovo lice, zatim mu naglom kretnjorri povukao glavu dolje, istrgavši

pola uha iz korijena, a zatim mu je silnom brzinom glavu spojio sa zidom. Francuz je kriknuo i svaliose na pod. No, to nikako nije bio kraj njegove muke. Bourne je sada zabio koljeno u čovjekova prsa;koljeno mu je napipalo futrolu.

Otvorio mu je ogrtač i izvukao revolver kratke cijevi. Brzo mu preleti misao da je netkodeaktivirao uređaj skanera u dizalu.

Konig. Zapamtit će ga; neće biti nikakve amnezije kad je u pitanju Herr Konig. Jason ugura cijevpištolja u Francuzova otvorena usta.

– Riječi mi ili ću ti razmrskati lubanju!Čovjek ispusti neki grleni cijuk. Oružje je povučeno iz usta, pa se cijev sada ušančila u njegovu

obrazu.– Dvojica. Jedan je pored liftova, jedan je na pločniku, pored automobila.– Kakvog automobila?– Peugeot._ Boja? .Dizalo je usporavao; još malo pa će se zaustaviti Smeđa.– Čovjek u predvorju. Što ima na sebi? Tiovintl » ,i – Ja ne znam . . . 'J Jason udari pištoljem

preko čovjekove sljepoočice.– Bilo bi ti bolje da se sjetiš!

– Crni kaput!Dizalo se zaustavio. Bourne odigne Francuza na noge. Otvorila su se vrata.Bourne odmah ugleda čovjeka u tamnom kišnom ogrtaču, sebi s lijeve strane. Čovjek je imao na

sebi neke čudne naočale zlatnog okvira. Zakoračio je ali su oči iza stakala odmah shvatile okolnosti,jer je krv curila niz Francuzove obraze. Podigao je skrivenu ruku, skrivenu širokim džepom ogrtača,pa je još jedan prigušeni automa-tik bio upravljen na metu iz Marseillesa.

Jason je gurnuo Francuza ispred sebe kroz vrata. Začuše se tri pljucaja; Francuz je viknuo iodigao ruke u konačnom grlenom protestu. Iskrivio je leđa unazad i srušio se na mramorni pod.

Vrisnula je žena s desne strane čovjeka sa zlatnim naočarima, a njoj se pridružilo nekolikomuškaraca koji su zvali nikoga i svakoga Hilfe! Polizei!

Bourne je znao da ne može upotrijebiti revolver koji je oduzeo Francuzu. Nije imao prigušivača;pucanj bi označio njega kao krivca. Bacio ga je u džep svoga ogrtača, sklonio se ženi koja je vriskalai zgrabio uniformirana ramena čovjeka koji je upravljao dizalom i gonio ga, zbunjena, pred sobom,da bi ga napokon bacio na figuru ubojice u tamnom kišnom ogrtaču.

Uzbunjenost u predvorju je rasla dok je Jason trčao prema staklenim vratima ulaza.Boutonniered dočekivač, koji je prije sat i po pogrešno ocijenio jezik kojim Jason govori, sada jevikao u zidni telefon; pored njega je bio uniformirani čuvar s uperenim oružjem, koji je barikadiraoizlaz; prikovao je oči na kaos, ali odjednom na njega. Izići iz zgrade bio je najhitniji problem. Bourneje izbjegavao stražareve oči, a riječi je upravio čuvarovu drugaru, koji je sada telefonirao.

– Čovjek s naočalima zlatnog okvira' – vikao je. – On je taj! Vidio sam ga!– Što? Tko ste vi?– Ja sam prijatelj Walthera Apfela! Slušajte mene! Čovjek koji nosi naočale zlatnog ruba, u

crnom kaputu. Onaj tamo!Birokratski mentalitet nije se izmijenio nekoliko milenija. Kad čovjek čuje ime pretpostavljenog

sli]edi njegova naređenja.– Herr Apfel!Službenik Gememschaita koji dočekuje klijente na ulazu ili »pozdravljač » kako kažu Nijemci,

okrenuo se čuvaru.– Čuo si ga! Čovjek u naočalima. Naočale zlatnog ruba!– Da, gospodine! Čuvar pojuri u označenom smjeru.Jason se provukao pored pozdravl)aća do staklenih vrata. Otvorio je desna vrata, bacio pogled

iza sebe, znajući da mora opet bježati, ali ne znajući da li će ga čovjek na pločniku, koji čeka poredsmeđeg »peugeota«, prepoznati i ispaliti mu kuglu u glavu. Stražar je protrčao pored čovjeka u crnomkaputu, čovjeka koji je odao sporije od uspaničenih likova oko sebe, čovjeka koji uopće »»e imaonaočale Čovjeka koji je ubrzao hod prema izlazu, prema Kourneu.

Vani, na pločniku, sve veća pometnja bila je Jasonu zaštita. Glas je opro izvan banke; sirene suzavijale sve glasnije jer su policijska vozila jurila duž Bahnhofstrasse, približavajući se banci. Mirnoje prošao nekoliko metara desno od izlaza, zaštićen pješacima, a onda je požurio, probijajući se krozznatiželjnu gomilu, da bi najzad našao utočište u uličnom dijelu obližnje trgovine, gdje je usredotočiopozornost na automobile parkirane uz pločnik.

Ugledao je »peugeot«, vidio je čovjeka pored tih kola, s rukom zlokobno u džepu ogrtača. Zamanje od petnaest sekundi, vozaču »peugeota« pridružio se čovjek u crnom ogrtaču, koji je sada opetstavio naočale sa zlatnim okvirom, prilago-; davajući oči vidnosti koju je povratio nakon varke ubanci. Dvojica su brzo razgovarala, pa očima pretraživala Bahnhofstrasse.

Bourne je shvatio njihovu pometenost. On je bez traga uzbune prošao kroz staklena vrata

Gemeinschafta i umiješao se u vrevu ulice. Bio je pripravan da trči, ali nije trčao, jer se bojao da biga mogli zaustaviti dok ne bude zdravo daleko od ulaza. Nikome drugom to nije bilo dopušteno – avozač »peugeota« to nije povezao. Dakle, on nije prepoznao cilj kojega su prepoznali u Marseillesu itamo ga označili za likvidaciju.

Prva policijska kola stigla su na mjesto događaja kad je čovjek u naočalima zlatna okvirasvukao ogrtač i gurnuo ga kroz otvoreni prozor »peugeota«. Klimnuo je vozaču koji je sjeo izaupravljača i !

upalio motor. Ubojica je skinuo svoje fine naočale i učinio najnevjerojatniju stvar koju je Jasonmogao uopće zamisliti. Brzo je prišao staklenim vratima banke i pridružio se policajcima koji sutrčali u banku.

Bourne je gledao u »peugeota« koji se odmakao od pločnika i pojurio niz Bahnhofstrasse.Gomila pred ulazom u banku stade se raspršivati, iako su se mnogi gurali prema staklenim vratima,izdužu-jući vrat i dižući se na prstima ne bi li bili nagrađeni pogledom u predvorje banke. Izašao jepolicajac i zahtijevao od znatiželjnika da se povuku i načine prolaz na pločniku. Dok je vikao naznatiželjnike iza sjeverozapadnog ugla iskosila su se ambulantna kola; oštrim, reskim zvukovima skrova kola pridružila se i truba, upozoravajući sve da se uklone s puta; vozač je svoja velika kolasamo prednjim dijelom uvukao u prostor koji je oslobodio »peugeot«. Jason više nije mogao gledati.Mora se što prije domoći Carillon du Laća, pokupiti svoje stvari i što prije napustiti Zurich iŠvicarsku. U Pariz.

Zašto Pariz? Zašto je zahtijevao da novac bude tansferiran u Pariz?To se nije pitao dok je sjedio u uredu Walthera Apfela, zapanjen izuzetno visokim svotama koje

su mu bile stavljene na uvid.Iznosi koji su daleko nadilazili svatko njegovo maštanje – toliko su nadvisivali svaku njegovu

zamisao da je mogao reagirati jedino omamljeno i nagonski. A nagon mu je evocirao Pariz. Kao damu je taj grad nekako od životna značaja.

Zašto?Opet, nema vremena . . . Vidio je ljude iz ambulantnih kola kako iznose nosila kroz vrata banke.

Na njima je bilo tijelo pokrivene glave, što je značilo smrt. Bourne nije propustio shvatiti značenjetoga događaja; da nije iskazao vještinu koju on ne može povezati ni sa čim što razumije, bio bi mrtavčovjek na nosiljci.

Ugledao je slobodan taksi na uglu i potrčao prema njemu. Mora se izgubiti iz Ziiricha; izMarseillesa je upućena poruka, ali je mrtav čovjek živ. Jason Bourne je živ. Ubijte ga. Ubijte JasonaBournea!

Tako mu nebesa, zašto?Nadao se da će ugledati pomoćnika ravnatelja Carillon du Laća iza prednjeg deska, ali ga nije

bilo. Odmah je shvatio da će kratka poruka tom čovjeku – kako se ono zove – Stossel? da, Stossel –biti dovoljna. Objašnjenje njegova naglog odlaska nije potrebno a pet stotina franaka će se pobrinutiza nekoliko sati koje je dobio od Carillon du Laea i za uslugu koju će zatražiti od Herr Stossela.

Vratio se u sobu i aparat za brijanje i pribor ubacio u nerasprem-Ijen kofer, pregledao je pištoljkoji je uzeo od Francuza, stavio ga u džep ogrtača, pa sjeo za stol; napisao je nekoliko riječi HerrStosselu, Ass't. Mgr.' U pisamcu ie napisao i rečenicu koja mu je lako nadošla – gotovo suviše lako.

Možda ću ubrzo biti u dodiru s vama u pogledu poruka ;a koje očekujem da će mi biti upućene.Uvjeren sam da vam neće biti teško pripaziti na njih i prihvatiti ih u moju korist.

Ako dođe ikakva poruka od neuhvatljive tvrtke Treadstone Seventy-One, on to želi znati. Ovo jeZurich; valjda će neke poruke stići.

Unutar presavijena papira s hotelskom glavom stavio je pet stotina franaka i zalijepio omotnicu.Zatim je uzeo kofer, izišao iz sobe i uputio se hodnikom do liftova. Bila su četiri; pritisnuo je dugme i

pogledao iza sebe, sjećajući se Gemeinschafta. U hodniku nije bilo nikoga; zazvonilo je zvonce ipojavilo se crveno svjetlo iznad trećeg lifta. Uhvatio je onaj koji se spušta. Lijepo. Mora se domoćiaerodroma što prije može; mora nestati iz Zuricha, iz Švicarske.

Poruka je izručena.Otvorila su se vrata dizala. Između dvojice muškaraca bila je žena kestenjaste kose. Prekinuli su

razgovor, klimnuli pridošlici, ugledali njegov kofer i pomakli se na stranu, pa nastavili razgovor kadsu se vrata zatvorila. Bili su oko polovice trećeg desetljeća; francuski su govorili tiho, brzo, a žena jebacala poglede tren na jednog pa na drugog suputnika, tren se smješkala tren bila zamišljena.Donosili su odluke koje nisu bile od velike važnosti. Smijeh se isprepletao s poluozbiljnim upitima.

– Znači ti odlaziš kući sutra nakon završetka ? – upita muškarac s lijeve strane žene.– Nisam sigurna. Čekam na riječ iz Ottawe – odgovori žena. – Imam rođake u Lyonu, pa bi bilo

lijepo da ih posjetim.– To je nemoguće – uplete se čovjek s desne strane – zato što odbor koji to vodi nije kadar

pronaći deset ljudi koji su voljni sažeti ovu od Boga zaboravljenu konferenciju u jedan dan. Svi ćemoostati ovdje još tjedan dana.

– Bruxelles neće odobriti – reče prvi muškarac, cerekajući se. – Hotel je suviše skup.– U tom slučaju, svakako se preseli u drugi – javi se drugi, pogledavši ispod oka ženu. – Mi baš

čekamo da to učiniš, zar ne?– Ti si lud – odgovori žena. – Vi ste obojica luđaci, to je moj sažetak.– Ti nisi, Marie – upadne prvi. – Luđakinja, to mislim. Tvoje | jučerašnje izlaganje bilo je

briljantno.– Ništa od toga što kažeš – odgovori mu. – To je bilo rutinski i sasvim dosadno.– Ne, ne! – nije se suglasio drugi. – Bilo je izvanredno; moralo je biti.Naime, ja nisam razumio nijedne riječi. Ali, uostalom, ja posjedujem druge talente.– Luđak …Dizalo je usporavalo; opet je progovorio prvi muškarac. – Sjed-nimo u zadnji red u dvorani.

Ionako kasnimo a Bertinelli govori – bez velikog učinka, pretpostavljam. Njegove teorije prisilnihcikličkih fluktuacija prestale su vrijediti s financijama obitelji Borgia.

– Prije toga – reče žena kestenjaste kose, smijući se. – Cezarove financije. – Zašuti, pa doda: –Ako to nije bilo još za punskih ratova.

– Dakle, posljednji red – reče drugi čovjek, nudeći ruku ženi.– Možemo spavati. On up; >nvM|;i\\i projektor za slajdove; bit će mrak.– Ne, vas dvojica odite naprijed, a ja ću vam se pridružiti za nekoliko minuta. Doista moram

poslati neke brzojave a nemam povjerenja u telefoniste da će ih poslati točno kako ih predam.Otvorila su se vrata i trojka je izišla iz lifta. Dvojica muškaraca krenuše zajedno dijagonalno

preko predvorja, a žena prema prednjem desku. Bourne je išao ukorak za njom i odsutno pročitaonatpis na trouglastim nogarima, metar i po udaljen od njega.

DOBRODOŠLI ČLANOVI ŠESTE SVJETSKE EKONOMSKE KONFERENCIJE DANAŠNJIRASPORED: 13 SATI: HON. JAMES FRAZIER, MP, UJEDINJENO KRALJEVSTVOAPARTMANI 12 18 SATI: DR EUGENIO BERTINELLI, SVEUČ. MILANO, ITALIJAAPARTMANI 7 . , 21 SAT: PREDSIEDATELJEVA OPROŠTAJNA VEČERA ,; APARTMANIGOSTOLJUBIVOSTI – Soba 507 S telefonske centrale su mi rekli da ima telegram za mene.

Engleski. Žena k Jenjaste kose, koja je sad pored njega za stolom, govori engleski. Ali,

uostalom, rekla je »čekam riječ iz Ottawe«.Kanađanka.Recepcioner pogleda na nizove otvorenih ormarića vrati se s telegramom.Dr St. Jacques? – upita, držeći omotnicu.– Da. Mnogo vam hvala.Žena se okrenu i ode, otvarajući telegram, a službenik hotela se obrati Bourneu: – Da,

gospodine?– Htio bih ostaviti ovu poruku Herr Stosselu. – Stavio je na desk kovertu sa zaglavljem Carillon

du Laća.– Herr Stossel se neće vratiti do šest sati ujutro, gospodine. Po podne odlazi u četiri. Mogu li

vam ja biti na usluzi?– Ne, hvala. Samo vodite računa da ovo dobije, molim vas. Onda se Jason sjetio: ovo je Ziirich.

– Nije ništa hitno – doda – ali mi je potreban odgovor. Nazvat ću ga ujutro.– Dakako, gospodine.Bourne uzme kofer i uputi se preko predvorja do hotelskog ulaza, do niza širokih staklenih vrata

koja vode na kružni pristup pred jezerom. Ugledao je nekoliko taksija koji čekaju u redu podsvjetlima baldahina; sunce je zašlo; u Zurichu je večer. Pa ipak, sve do ponoći pa i poslije, imaletova do svih točaka Evrope . . .

Zaustavio se i zadržao dah, dok ga je obuzimala nekakva paraliza.Oči mu nisu povjerovale onome što su vidjele iza staklenih vrata.Smeđi »peugeot« se dovezao kružnim pristupom i parkirao ispred prvog taksija. Otvorila su se

vrata i izišao jedan muškarac – ubojica u crnom kišnom ogrtaču. Iznad nosa je imao naočale tankihstakala i zlatnog okvira. Zatim se pojavila druga osoba s druge strane, ali to nije bio vozač koji je biouz pločnik Bahnhofstrasse, čekajući na cilj koji nije poznavao. Umjesto njega, bio je drugi ubojica, udrugom ogrtaču, spuštenih širokih džepova koji su skrivali oružja velike snage. Bio je to čovjek kojije sjedio u recepciji na drugom katu Gemeinschaft Bank, isti čovjek koji je izvukao revolver kalibra38 iz futrole ispod ogrtača. Pištolj s perforiranim cilindrom na cijevi, koji je utišao dva metkanamijenjena lubanji plijena kojega je slijedio do lifta.

Kako? Kako su ga mogli pronaći?. . . Onda se sjetio i bi mu mučno u želucu. To je bilo takobezazleno, tako neusiljeno!

]e H vam ugodan boravak u Zurichu? Walther Apfel ga je upitao dok su čekali udvoricu da ode,pa da opet budu u povjerljivoj osami.

Veoma ugodno. Moja soba ima vidik na jezero. To je lijep pogled, vrlo miran, tih.Konig! Konig ga je čuo kad je rekao da ima sobu s pogledom na jezero . Koliko hotela ima sobe

iznad jezera? Pogotovo hotela koje bi posjećivao čovjek s bankovnim računom tri-nula. Dva? Tri? …Iz sjećanja navrla su mu tri naziva: Carillon du Lac, Baurau Lac, Eden au Lac. Gdje su drugi? Nije sesjećao drugih hotela te vrste. Kako jednostavno je bilo suziti njihov broj! Kako je lako izgovorio teriječi!

Kako glupo!Nema vremena. Prekasno. Ako on može vidjeti kroz mz staklenih vrata, mogu i ubojice. Drugi

čovjek ga je opazio. Izmijenili su riječi iznad plašta motora, čovjek je namjestio naočale sa zlatnimrubom, obojica staviše ruke u prevelike džepove i stegnuše nevidljivo oružje. Obojica krenuše premaulazu, odijelivši se u posljednjem trenutku, svaki s jedne strane iza staklenih vrata. Bokovi supokriveni, zamka je postavljena; on ne može istrčati van.

Zar oni misle da će ušetati u vrevu hotelskog predvorja i jednostavno ubiti čovjeka?

Dakako da bi mogli. Gomila i buka služe im kao zaštita. Dva, tri, četiri prigušena pucnjaispaljena iz blizine bila bi djelotvorna kao zasjeda na prepunom trgu danju. Lako je pobjeći u metežukoji bi nastao.

Ne smije im dopustiti da mu se približe! Povukao se unatrag, dok su mu misli divljale glavom, abijes ga svega prožimao. Kako se usuđuju? Što ih navodi na pomisao da neće potrčati da se zaštiti, daneće vikom tražiti policiju? A onda mu je odgovor bio jasan, omamljujući kao i pitanje. Ubojicezasigurno znaju ono što on može samo nagađati: on neće potražiti zaštitu te vrste – on neće potražitipoliciju. Jer Jason Bourne treba da izbjegava svaku vlast . . . Zašto?

Da li njega traže?Isuse Kriste, zašto?Dvoja suprotna vrata otvorila su ispružene ruke, dok su druge ruke bile skrivene, oko čelika.

Bourne se okrenuo; tu su dizala, prolazi, vrata, hodnici – krov i podrum; mora postojati tucet načinada se iziđe iz hotela.

Ali – je li doista tako? Ne znaju li ubojice, koje se sada provlače kroz gungulu, nešto drugo štobi on samo mogao nagađati? Ima li Carillon du Lac samo dva ili tri izlaza? I to izlaza koje glatkopokrivaju ljudi postavljeni oko njih, izlaze koji izvrsno služe za hvatanje u klopku usamljeni likčovjeka koji bježi.

Usamljen čovjek; usamljeni čoviek je lagan plijen, jednostavan cilj, bliska meta. Ali,pretpostavimo da on nije sam? Pretpostavimo da je netko uza nj, da je netko s njim? Dvije osobe nisujedna, a za jednu samu osobu druga je kamuflaža – osobito u gomili, osobito noću, a noć je. Odlučneubojice izbjegavaju uzimanje pogrešnog života, ne iz. smilovanja, već zbog praktičnosti; u bilokakvom metežu izazvanim pogrešnim pogotkom prava meta može pobjeći. A ako već nema nikakvaprijatelja uza se, kako bi bilo da ga se nekako domogne. Barem društva, ako ne prijatelja.

U džepu je napipavao pištolj, ali mu činjenica da je tu nije stvarala iluzije o osobnoj sigurnosti.Kao i u banci, upotrijebiti pištolj – čak ga pokazati – znači označiti ga. Pa ipak, tu je. Stade se vraćatiprema sredini predvorja, pa skrene na desno, gdje je gomila bila još gušća.

Bio je to sat prije večeri za vrijeme međunarodne konferencije, stvaraju se tisuće pokusnihplanova i kombinacija, a muškarce i žene, koje bi trebalo da se pretvore u milosnice, dijele pogledipristajanja i odbijanja, čudna grupiranja su na svakom mjestu.

Uza zid je bio desk s mramornom pločom, iza kojega je namještenik hotela prelistavao stranicežutog papira olovkom koju je držao kao kist. Kablogrami. Ispred stola bile su dvije osobe, gojaznistariji muškarac i žena u tamnocrvenoj haljini; sjajna boja svile izvrsno se nadopunjavala s njenomdugom, ticijanovskom kosom . . . Kestenjašto kosa. Bila je to žena iz lifta, koja se šalila govoreći oCezarovom porazu i punskim ratovima, doktorica koja je stajala pored njega pred hotelskim stolom,zanimajući se za telegram za koji je znala da je došao.

Bourne pogleda iza sebe. Ubojice su se dobro služile gomilom, uljudno su se ispričavali ali sunezaustavljivo išli naprijed, jedan s desne a drugi s lijeve strane, približavajući mu se poput dvajukrakova štipaljke koja se steže. Dok ga imaju na oku mogu ga natjerati da slijepo bježi, bez smjera, neznajući kojim bi putem, ne znajući neće li ga put koji ovlaš odabere dovesti do slijepe ulice, gdjeviše neće moći trčati. A tada bi se čuli prigušeni pljucaji, a džepovi Zacrnjeni barutom oko izgorjelihmjesta ostali bi kao jedini dokazi da…

Imaju ga na oku?Znači, posljednji red . . . Možemo spavati. Služi se projektorom za slajdove; bit će mrak.Jason se opet okrenu i pogleda ženu kestenjaste kose. Ona je ispisala svoj telegram?! zahvalila

recepcioneru, skinuvši obojene naočale rožnata okvira; stavila ih je u torbicu. Bila je oko dva i po

metra od njega.Bertinelli govori-* bez velikog učinka, pretpostavljam.Više nije bilo vremena ni za što već za nagonske odluke. Bourne prebaci kofer u lijevu ruku i

brzo se uputi prema ženi pred mramornim stolom, pa joj lako dotakne lakat, nastojeći da to bude štoneupadnije.

– Doktorica? . .– Oprostite, molim« – Vi ste doktorica* . . Pustio joj je ruku, pokazivši izgled zbunjenog

čovjeka.– St. Jacques – dopunila ga je, posluživši se francuskim izgovorom riječi Saint. – Vi ste onaj iz

lifta.– Nisam znao da ste to vi – rekao je. – Rekli su mi da ćete vi znati gdje govori taj Bertinelli –

Lijepo piše na ploči Dvorana sedam.– Bojim se da ne znam gdje je to. Da li biste mi pokazali? Kasnim a moram učiniti zabilješke s

predavanja.– O Bertinelliju? Zašto? Radite li za marksističke novine?– Neutralni pul i- odgovori Jason, pitajući se odakle mu sad ta fraza.– Pokrivam za mnoge. Oni ne misle da on to zaslužuje.– Možda ne, ali bi ga trebalo čuti. Ima nekoliko brutalnih istina u onome što govori.– Zakasnio sam, pa ga sada moram odmah pronaći. Možda biste mi ga vi htjeli pokazati.– Bojim se da ne mogu. Pokazat ću vam prostoriju, ali sama nemam vremena, moram

telefonirati, i** Škljocnula je torbicom i zatvorila je.– Molim vas. Požurite!– Što? – Pogleda ga. ali ne ljubazno.– Žao mi je, ali meni se žuri. – Pogleda na desno; dvojica muškaraca nisu bila cblje od šest-

sedam metara.– Osim svega ste i neuglađen – sada će hladno dr St. Jacques.– Molim vas.Obuzdao je želju da je pogura naprijed, dalje od pokretne klopke koja se zatvarala. ~ To je

ovuda.Krenula je prema širokom hodniku koji je vodio s lijeve strane stražnjeg zida. Gomila je bila

rjeđa i pojedinac se slabije isticao u stražnjem dijelu predvorja. Dosegli su tunel obložen baršunomzaga-sitocrvene boje, vrata sa suprotnih strana i iznad njih osvijetljene znakove na kojima je pisaloKonferencijska dvorana jedan, Konfe-rencijska dvorana dva. Na kraju hodnika bila su dvostrukavrata, a zlatna slova s desne strane objavljivala su da je to ulaz u Apartmane sedam.

– Evo vas – rekla je Marie St. Jacques. – Oprezno uđite; vjerojatno je mračno. Bertinelli držipredavanja sa slajdovima.

– Kao na filmu – primijetio je Bourne, gledajući iza sebe na gomilu, na drugom kraju hodnika.Eno ga, tamo je; čovjek s naoča-lima zlatna ruba ispričao se nekoj trojci u živom razgovoru. Ušao jeu hodnik, a njegov pratilac odmah za njim.

– … znatna razlika. On sjedi ispod pozornice i pontificira. Doktorica St. Jacques je nešto rekla asada ga ostavlja.

– Što ste rekli? Pozornica?– U redu, podignuta platforma. Obično za izloške.– Njih treba donijeti?Što treba donijeti?

– Izloške. Ima li tamo neki izlaz. Druga vrata?– Nemam pojma, a doista moram telefonirati. Uživajte slušajući to govori professore. Okrenula

se.On spusti kofer i uze joj ruku. Osjetivši dodir pogleda ga zažare-fim pogledom neugodnosti i

ljutnje.– Spustite ruku s mene, molim vas.– Ne želim vas uplašiti, ali nemam izbora.– Govorio je tiho, s fogledom preko ramena; ubojice su usporile korak; klopka je Ifgurna, sad će

se zatvoriti.– Vi morate poći sa mnom.– Ne budite smiješni!Sad joj je čvrsto stezao ruku i pokrenuo zapanjenu doktoricu ispred sebe. Zatim je izvukao

pištolj iz džepa, pazeći da ga njezino tijelo sakrije od ljudi koji su bili na desetak metara.– Ja ovo ne želim upotrijebiti. Ne želim vas povrijediti, ali ću učiniti jedno i drugo budem li

prisiljen na to.– Moj Bože . . . j – Budite tihi. Činite kako vam kažem i bit će sve u redu. Ja moram izići iz

ovog hotela, a vi ćete mi pomoći. Čim iziđem pustit ću vas. Ali ne do onda. Hajdemo. Ulazimounutra.

_ Vi ne možete . .– Da, mogu. – Cijev pištolja joj gurnu u trbuh, u tamnu svilu koja se namreškala pod pritiskom

cijevi Od straha je zanijemila i pokorila se. – Hajdemo – doda Jason Koračao je s njene lijevestrane. Rukom je još držao njenu. Pištolj je držao preko prsiju, koji centimetar od njenih grudi. Oči sujoj bile prikovane na cijev, usne su joj se razdvojile, disala je nepravilno.

Bourne je otvorio vrata i pažljivo ali čvrsto gurnuo je ispred sebe. Iz hodnika je čuo jednujedinu riječ.

»Schnell!« Bijahu u mraku, ali koji ne potraja dugo; zraka bijela svjetla sunula je prekoprostorije, preko redova stolica, osvijetlivši glave slušatelja.

Na dalekom platnu pozornice vidjela se projekcija grafikona, numerirane četvorine s debelomcrnom crtom koja je počinjala s lijeve strane, pa se isprekidanim pravcem nastavljala desno. Čuo seveoma akcentirani glas predavača, prenošen zvučnikom.

»Primijetit ćete, da je u godinama sedamdesetoj i sedamdeset prvoj, kad su te vode industrijesami postavili specifične ograde u proizvodnji – ponavljam da su sami postavili – rezultirajućaprivredna recesija bila je neuporedivo slabija nego – slajd dvanaest, molim – kad su vladiniintervencionisti regulirali tržište takozvanom paternalističkom regulacijom. Slijedeći slajd, molim.«Dvorana se opet zamračila. Bio je problem s projektorom; drugi snop svjetla nije zamijenio prvi.

»Slajd dvanaest, molim!« Jason je gurnuo ženu naprijed, ispred osoba koje su stajale poredzida, iza posljednjeg reda stolica. Pokušao je prosuditi veličinu predavaonice, tražeći crveno svjetlokoje je moglo značiti spas.

Ugledao ga je! Slabašni crvenkasti sjaj u daljini. Na pozornici, iza platna. Nije bilo drugihizlaza, nikakvih drugih vrata osim ulaza u predavaonicu sedam. On se mora domoći tog izlaza; oni semoraju domoći tog izlaza na pozornici.

»Marie – par ici!« Brzo! (njem).Marie – i ovuda! (franc.Šapat se čuo s lijeve strane, sa sjedišta u posljednjem redu. »No«, cherie. Reste avec moi.«

Drugi šapat je dopro od zasjenjena lika muškarca koji je staja« ravno ispred Marie St. Jacques. On je

otkoračio od zida i presreo je.»On nous a separe. II n'y a plus de chaises.« Bourne je čvrsto pritisnuo pištolj u ženin grudni

koš; poruka je bila nepogrešiva. Prošaptala je ne dišući, a Jason je bio sretan što joj se lice nije jasnovidjelo.

– Molim te, propusti nas da prođemo – rekla je na francuskom.– Molim te. t i: – Što je ovo? Je li ovo tvoj kablogram, draga? , – Stari prijatelj – sad je

prošaptao Bourne. Začu se uzvik koji je nadjačao sve glasnije mrmljanje publike, Mogu li, molim,dobiti slajd dvanaest! Per favore! – – Moramo nekoga naći na kraju reda – nastavio je Jason,gledajući iza sebe. Otvorila se desna strana vrata; na sredini zasjenjena lica, svjetlo iz hodnikaodražavalo se s naočala zlatna okvira. Bourne je gurnuo djevojku pored njena zapanjena prijatelja,prisilivši ga da se odmakne natrag prema zidu, prošaptavši riječi isprike.

– Žao nam je, ali se žurimo!– Osim toga ste prokleto netaktični!– Da, znam.– Slajd dvanaest! Ma che infamia!Zraka svjetla poleti iz projektora; njihala se pod nervoznom rukom projekcioniste. Na ekranu se

pojavio drugi grafikon baš kad su Jason i žena doprli do udaljena zida, do početka uskog prolaza kojije svom dužinom predavaonice vodio na pozornicu. Gurnuo ju je u kut, pritisnuvši svojim tijelomnjeno, licem uz njeno lice.

– Zavikat ću – prošaptala je.– Ja ću pucati – odgovorio je. – Zurio je u ljude oslonjene na zid; ubojice su bile unutra, obojica

su žmirkali i micali glavama kao preplašeni glodavci, pokušavajući ugledati metu medu redovimalica.

Glas predavača podigao se kao zvonjava raspuknuta zvona.Njegva je dijatriba bila kratka ali vrištava. »Ecco! – Za skeptike kojima se ovdje obraćam

večeras – a to ste većina – evo statističkog dokaza! U suštini istovetno stotini drugih analiza koje samizvršio.

Ostavite tržište onima koji tamo žive. Manje ekscese je uvijek moguće naći. To je mala cijenakoju valja platiti za opće dobro.« Začu se razbacani aplauz, odobravanje sigurne manjine. Bertinellije povratio normalan glas i nastavio ne podižući glas; dugi je štap uperio na platno, naglašavaiući onošto je jasno i očito – njemu jasno i očito. Jason se opet naslonio na zid; zlatne naočale su blistaleodražavajući jako rubno svjetlo projektora; ubojica koji ih je imao dodirnuo je ruku svoga kolege,kimnuo na lijevu stranu, naredivši svome podređenom da nastavi pretraživanje lijevom stranomprostorije; on će se pobrinuti za desnu. Krenuo je, a zlatni okvir bi jasnije zasvjetlucao kad biobilazio one koji su stajali, pomnjivo zagledajući svatko lice. Doći će do ugla, doći će do njih, zanekoliko sekundi. Zaustaviti ubojicu pucnjem je sve što mu je preostalo; a ako se netko od njih kojišto je uza njih pomakne, ili ako se uspaniči žena koju je pritisnuo o zid, pa ga odgurne … ili akopromaši ubojicu iz bilo kojeg razloga, bit će u klopci. A ako i pogodi čovjeka, u dvorani je drugiubojica, zacijelo precizan strijelac.

– Slajd trinaest, ako je moguće. To je to. Sada!Zraka svjetla se ugasi. U mraku je Bourne povukao ženu od zida, okrenuo je na mjestu, prislonio

svoje lice o njeno.– Ako nešto izustite, ubit ću vas!– Vjerujem vam – preplašeno je prošaptala. – Vi ste manijak.– Hajdemo! – Gurnuo ju je uskim prolazom koji je vodio do pozornice udaljene petnaestak

metara. Opet se upalilo svjetlo projektora. Djevojku je zgrabio za vrat i prisilio je da hoda sasvimsagnuto, kao što je i on hodao iza nje Redovi ljudi na stolicama zaklanjali su ih od ubojica. Prstima juje pritisnuo za vrat, što joj je bio signal da nastavi hodati gotovo klečeći, puzeći. .. polako, sasvimzgureno, ali je hodala. Shvatila je, čak je puzala na koljenima, drhteći.

»Zaključci ove faze su neoborivi«, zavikao je predavač. »Motiv profita je neodjeljiv odpodstreka produktivnosti, ali suprotne uloge nikad ne mogu biti iste. Kao što je Sokrat shvatio,neravnopravnost vrijednosti je konstantni. Jednostavno rečeno, zlato nije bakar ili željezo; tko meduvama može to zanijekati? Slajd četrnaest, molim vas!« Opet mrak. Sada!

Podigao je ženu, gurnuo je naprijed, prema pozornici. Bili su metar od ruba.»Cosa succede? O čemu se radi, molim vas? Slajd četrnaest!Dogodilo se! S projektorom opet nešto nije bilo u redu i dvoranom je vladao mrak. A tamo na

pozornici, ispred njih, iznad njih, bio je crveni sjaj izlaza. Jason je snažno stegnuo djevojčinu ruku.– Uspnite se na pozornicu i potrčite prema izlazu! Ja sam odmah za vama; zaustavite se ili

viknite – ja pucam!– Za ime Božje, pustite me da idem svojim putem!– Ne još.On je to i mislio; negdje je drugi izlaz, a vani ljudi čekaju na metu iz Marseillesa. Ta mu je žena

potrebna kao štit i kao sredstvo zbunjivanja protivnika.– Haj'te! Sada!St. Jacques je ustala i potrčala prema pozornici. Bourne je podigne s poda i preko ruba, pa je i

sam skočio i opet je podigao na noge.Zasja zasljepćujuće svjetlo projektora i okupa ekran i pozornicu.Začuše se uzvici iznenađenja i podrugivanja čim je publika ugledala dva lika. Sviju je nadglasao

ozlojeđeni Bertinelli.»E' insoffribile! Ci sono comunisti qui!« A začuše se i drugi zvuči – tri – smrtonosna, oštra,

nagla. Pucnjevi prigušena oružja – oružja; na debelom rubu luka proscenija rasprskalo se ukrasnodrvo. Jason je oštro sagnuo djevojku i zaronio prema sjeni uskog krilnog prostora, vukući je zasobom.

»Da ist eri Da oben!»Schnell! Der Projektor!« Uzvik se čup u srednjem prolazu i gotovo istodobno se svjetlo

projektora okrenulo na desnu stranu i prosulo se u krila – ali ne sasvim. Mlaz su presrele uspravnopostavljene lakirane daščice koje su se spuštale s vrha pozornice i sa strana, maskirajući prostorpozornice koji nije za oči publike; svjetlo, sjena, svjetlo, sjena. A na kraju pločica, na stražnjemdijelu pozornice, bio je izlaz. Visoka, široka metalna vrata s poprečnom sigurnosnom prečkom prekojednog i drugog krila Staklo je prsnulo; crveno svjetlo je eksplodiralo, jer je strijelčevo zrnopogodilo i raspršio znak iznad vrata. To nije ni važno, jer je mogao jasno vidjeti odsjaj poluge.

Predavaonica se pretvorila u pakao. Bourne je zgrabio ženu za bluzu i gurnuo je iza ploha maskepozornice, prema vratima. Za trenutak mu se suprotstavila; ošamario ju je preko lica i vukao je zasobom sve dok prečka nije bila iznad njihovih glava.

Metci se pljucajima zabijala u zid s njihove desne strane; ubojice su trčale prolazima ne bi litočnije razaznavali cilj. Dostići će ih za nekoliko sekundi, a za nekoliko će sekundi drugi meci, ilijedan metak, pronaći svoj cilj. Ostalo je još dovoljno metaka, znao je to.

Nije imao predstavu o tome kako ili zašto zna, ali je znao. Po zvuku je mogao vizualiziratioružje, daljinu s koje je ispaljeno, izbrojati čahure.

Rukom je udario u kvaku poprečne poluge, koja se automatski podigla, otvorivši vrata. Pojurio

je naprijed vukući doktoricu St. Jacques, koja se otimala i udarala ga nogama.– Prestanite! – vikala je. – Ja neću dalje! Vi ste umobolan! To su bili pucnjevi! Jason je nogom

zatvorio velika metalna vrata.– – Ustanite!– Neću!Gornjim dijelom ruke ju je udario po licu.– Zao mi je, ali vi dolazite sa mnom. Ustanite! Kad iziđemo van, imate moju riječ. Pustit ću vas,

uvjeravam vas.Ali gdje sada ide? Bili su u drugom tunelu, ali sada nije bilo tepiha, ni baršuna, ni lakiranih

vrata s osvijetljenim natpisom iznad njih.Nalazili su se na nekakvom napuštenom prostoru za manipulaciju tereta; pod je bio od betona, a

pored njega, oslonjena o zid, bila su dvoja kolica s okvirom od cijevi. Bio je u pravu: izlošci koji seupotrebljavaju na pozornici takozvanog apartmana sedam, prolaze ovuda, voze ih hodnikom, a izlaznavrata su dovoljno velika i široka i za velike izloške Vrata! Mora blokirati vrata! Marie St. Jacques jebila na nogama-: držao ju je dok je dograbio prva teška kolica; vukao ih je i dovukao do izlaznihvrata, uspravio ih i ramenom i koljenom ih doveo u položaj, oslonivši ih na metal. Pogleda dolje;ispod debele drvene baze bili su zasuni za kotače. Udarajući nogom spustio je prve i zadnje.

Djevojka se okrenula i pokušala mu se iskobeljati, iskoristivši trenutak kad je ispružio noguprema kolicima. Skliznuo je prstima niz njenu ruku, stegnuo ručni zglavak i zakrenuo ga prema unutra.

Vrisnula je; suze joj nagrunuše u oči, a usne joj zadrhtaše. Povukao ju je k sebi, silom jepostavio lijevo od sebe i nadao se u trk, uzimajući da je to smjer prema stražnjem dijelu zgradeCarillon du Lac, nadajući se da će pronaći izlaz. Jer tamo i samo tamo će mu biti potrebna ta žena;nekoliko kratkih sekundi kad će se pojaviti par, a| ne usamljeni muškarac u bijegu. * Začuše nizbučnih udaraca; ubojice su pokušavale silom otvoriti!

vrata, ali su teška i zakočena kolica bila previše teška prepreka.Snažno je potegnuo djevojku; ona se pokušala oteti i opet ga je udarila nogom, previjajući tijelo

s jedne na drugu stranu; prešla je rub histerije. Nije imao izbora; stegnuo joj je lakat, držeći svojpalac na njenom tijelu, pa pritisnuo što je bolje mogao. Ona stade loviti dah, jer je bol bila nagla inepodnosiva; zajecala je i izbacila dah, omogućavajući mu da je pogurne naprijed.

Stigli su do betonskog stepeništa: četiri stepenice zarubljene čelikom, koje vode do dvodjelnihmetalnih vrata, smještenih niže.

Bilo je to mjesto za rad s teretom, a iza vrata bilo je stražnje parkiralište Carillon du Laća. Bioje gotovo tamo. Sad je trebalo voditi računa o ponašanju kad zakroče izvan zgrade hotela.

i, – Slušajte me – obrati se ukočenoj, preplašenoj ženi. – Želite li da !vas pustim?– Oh, Bože, da! Molim vas!– Ako je tako, napravite točno kako vam kažem. Spustit ćemo se ovim stepenicama i izaći kroz

vrata kao dvoje sasvim normalnih ljudi na kraju normalnog radnog vremena. Vi ćete me uzeti ispodruke, pa ćemo hodati polako i mirno razgovarati do onih automobila na kraju parkirališta. I obojećemo se smijati – ne glasno, već neusiljeno – kao da se sjećamo smiješnih zgoda koje su se dogodiletokom dana. Jeste li to upamtili?

Ništa smiješno mi se nije dogodilo posljednjih petnaest minuta – odgovorila je jedva čujnimravnodušnim glasom.

_ Gradite se kao da vam se dogodilo. Možda sam u klopci; ako jesam, nije mi stalo. Razumijeteli?

– Mislim da mi je slomljen ručni zglob.– Nije.– Moja lijeva ruka, rame. Ne mogu ih pokrenuti; u njima lupa.– Ulubljen je kraj živca; to će proći za nekoliko minuta. Bit će sve u redu.– Vi ste životinja.– Želim živjeti – odgovori joj. – Hajdemo. Upamtite, kad otvorim vrata, pogledajte me i

nasmiješite se, malo nagnite glavu unazad, blago se nasmijte.– Bit će to najteže što sam ikad učinila.– Lakše je nego umrijeti.Stavila je povrijeđenu ruku ispod njegove, pa se spustiše stepeništem do vrata platforme. On ih

otvori, pa iziđoše. U džepu ogrtača stezao je Francuzov pištolj, dok su mu oči pretraživale teren –mjesto za iskrcavanje tereta. U željezno] mreži iznad vrata bila je žarulja, čije je svjetlo osvjetljavalobetonske stepenice s lijeve strane, koje su vodile do taraca, smještenog nešto niže; poveo je taocaprema njima.

Ponašala se kao što joj je naredio, a učinak je bio jezovit. Dok su silazili niz stepenice, lice jojje bilo okrenuto njegovom, ali je svjetlo ulovilo njene preplašene crte lica. Pune usne joj se odijelišei raširiše preko bijelih zubi lažnim, napetim osmijehom; njene velike oči bile su dvije duplje koje suodražavale primordijalni strah; lice nakvašeno suzama sasvim se nateglo javljajući se bjelinom, osimcrvenih mrlja na mjestima gdje ju je udario. Gledao je u lice istesano u kamenu, u masku oivičenutamnocrvenom kosom koja se razlivala preko ramena a sada ju je zabacio noćni povjetarac; kosa semicala i bila jedino živa na maski.

Pridavljeni smijeh joj je dopirao iz grla, što je isticalo vene na njenom dugom vratu. Nije biladaleko od kolapsa, ali nije mogao razmišljati o tome Morao se usredotočiti na prostor oko njih, nabilo kakav pokret – bez obzira na to što bi mogao biti jedva zamjetljiv – na bilo koji trag kretanja usjenama velikog parkirališta. Bilo je očito da taj stražnji, neosvijetljeni prostor sluzi namještenicimaCarillon du Laća; bilo je gotovo 18.30 sati, pa je noćna smjena već dobrano zasukala rukave u radu.Sve je bilo mirno; ravno crno polje isprekidano redovima tihih automobila, nizovima velikih kukaca,besjajna stakla njihovih svjetala samo stotine očiju koje zure u ništa.

Struganje. Metal je ostrugao metal. To je došlo zdesna, iz jednog od automobila u obližnjemredu. Kojem redu? Koji automobil? I on malo zamahne glavom kao da odgovara na šalu djevojkekoja zajedno s njim odlazi s posla, ali mu oči istodobno zaoraše po prozorima njima najbližihautomobila. Ništa.

Nešto? Bilo je tu, ali je to maleno, jedva vidljivo . . . tako iznenađujuće. Sićušni zeleni krug,neizmjerno maleni sjaj zelena svjetla. Ono se micalo.. . kako su se oni micali.

Zeleno. Slabašno .. . svjetlo? Odjednom, odnekle iz zaboravljene prošlosti, pukne mu predočima slika zlokobnog križića. Njegove oči gledaju u dvije tanke unakrsne linije! Križić! Dogled . . .

infracrveni dogled puške.Kako su ubojice saznale? Stotine odgovora na to pitanje. Ručnim radio-primopredajnikom

poslužili su se u Gemeinschaftu; najvjerojatnije je da se i sada njime koriste. On ima na sebi ogrtač;njegov talac ima haljinu od tanke svile a noć je hladna. Nijedna žena ne bi tako izlazila u noć.

Poput strijele okrenu se nalijevo i klekne, bacivši se u Marie St.Jacques; ramenom je udario u njen trbuh tako da se obrnula natrag na stepenice. Prigušena

prskanja začuše se u odjelitim i oštrim ponavljanjima; posvuda oko njih praskao je kamen i asfalt.Sad se zabaci nadesno i čim je dodirnuo pločnik stade se kotrljati; smiri se u djeliću sekunde, pa opetskoči na noge, ali sada usmjeren ravno naprijed. Lijevom je rukom smirivao ručni zglob desne ruke u

kojoj je bio pištolj, koji je usmjerio u prozor s puškom. Ispalio je tri metka.Začu se krik iz mračnog otvorenog prozora parkirana automobila; krik se razvukao ,u vrisak, pa

u naglo hvatanje zraka, pa u ništa.Bourne je ležao nepomično, čekajući, slušajući, promatrajući, spreman da opet puca. Tišina.

Polako stade ustajati… ali nije mogao.Nešto se dogodilo. Jedva se mogao kretati. Zatim se bol raširila po prsima, osjeti tako jako

udaranje da se presavio, podržavajući se objema rukama; tresao je glavom, pokušavao izoštritipogled, nastojao odbaciti agoniju. Lijevo rame, donji dio prsiju – ispod rebara . . lijevo stegno –iznad koljena, ispod bedra; mjesta njegovih prije stečenih rana, s kojih su izvađeni tuceti šavova tekprije mjesec i nešto više dana. Kao da su se rane uzvratile. Pozlijedio je te oslabljene dijelove tijela,prenapeo tetive i mišiće koji se još nisu sasvim povratili Osjeti neku zujavicu na mjestima koja jeprebolio i na kojima mu je izdušila snaga. O, Kriste! Mora ustati, mora se domoći automobilapogođenog ubojice, izvući ga iz kola i pobjeći njegovim kolima.

Naglo zabaci pa podigne glavu, mršteći se od bola, pa pogleda prema Marie St. Jacques. Ona jepolako ustajala, prvo se oslonila na jedno koljeno, pa na jednu nogu, oslanjajući se na zid hotela. Zatren će sasvim ustati, stajati, pa pobjeći. Što dalje.

Ne može joj dopustiti da ode! Ona će vrišteći potrčati u Carillon du Lac; doći će ljudi, neki daga pokupe . . . neki da ga ubiju. Mora je spriječiti, zaustaviti!

Dopusti tijelu da padne naprijed, pa se stade kotrljati nalijevo, okrećući se poput nekepodivljale mehaničke igračke, sve dok nije bio manje od metra i po od zida, manje od metra i po odnje.

Podigao je pištolj i naciljao joj u glavu.– Pomozite mi – rekao je, čuvši napetost u svome glasu. Žiganje u zarasticama bijaše mu

nepodnosivo.– Što?– Čuli ste me! Pomozite mi da ustanem.– Rekli ste da mogu otići! Dali ste mi riječ!– Moram je povući – Ne, molim vas – Ovaj je pištolj uperen ravno u vaše lice, doktorice.

Dođite ovamo i pomozite mi ili ću ga odapeti.Mrtvaca je izvukao iz kola i naredio joj da sjedne iza upravljača.Zatim je otvorio stražnja vrata i uvukao se na stražnje sjedište, izvan vidika.– Vozite – reče joj. – Vozite gdje vam kažem.

6Kad se god nađete u stresnoj situaciji – a imate vremena, dakako – učinite točno onako kako

biste učinili kad se projicirate u situaciju koju promatrate. Neka vam se misli slobodno roje, neka svemisli i slike izlaze čisto na površinu. Nemojte se pokušavati izlagati bilo kakvoj mentalnoj disciplini.Budite spužva, usredotočite se na sve i ništa. Možda vam se povrate neke pojedinosti, stanovitipotisnuti kanali će električki biti podstaknuti na djelovanje.

Bourne je razmišljao o Washburnovim riječima dok se namještao na sjedište, nastojeći povratitineki nadzor nad situacijom. Masirao je prsa, pažljivo trljao oslabjele mišiće oko svojih ranijih rana;bol je još bila prisutna, ali više ne tako oštra kao prije nekoliko minuta.

– Ne možete mi samo reći da vozim! – uzvikne Marie St. Jacques.– Ja ne znam kamo vozim!– Ne znam ni ja – odgovori Jason. Rekao joj je da se drži puta uz obalu; bio je mrak i imao je

vremena da misli. Ako ništa drugo, a ono i da bude spužvom.– Ljudi će me tražiti! – uzviknu opet dr St. Jacques.– I mene traže.– Odveli ste me protiv moje volje. Udarali ste me. Više puta. – Sad je govorila blaže, nastojeći

se zauzdati. – To je otmica, fizički napad …to su ozbiljni zločini. Sada ste izvan hotela, a rekli ste da to želite.Pustite me da odem a ja neću ništa reći. Obećavam vam!– Želite reći da biste mi dali svoju riječ?– Da!– I ja sam vam dao svoju riječ, pa je povukao. Tako možete i vi.– Vi ste drugačiji. Ja neću. Mene nitko ne nastoji ubitii O Božci Molim vas!– Vozite dalje.Jedna mu je stvar bila jasna. Ubojice su vidjele kad je odbacio kofer i ostavio ga, bježeći da se

spasi. Njegov prtljag im.je rekao ono što je očito: on odlazi iz Zuricha, nesumnjivo napuštaŠvicarsku. Na aerodromu i željezničkoj stanici postavit će straže. A tražit će i kola koja je uzeo odčovjeka kojega je ubio – koji je pokušao njega ubiti.

Ne može se uputiti ni na aerodrom ni na željezničku stanicu; mora se otarasiti tih kola i nabavitidruga. Pa ipak, ne bi se moglo reći da je bez sredstava. Sa sobom nosi 100.000 švicarskih franaka iviše od 16.000 francuskih franaka: švicarski novac drži u koricama za pasoš, a francuski u novčarkikoju je ukrao od markiza de Chamforda. To je više nego dovoljno da kupi tajni prijevoz do Pariza.

Zašto Pariz? Kao da je taj grad magnet koji ga vuče bez objašnjenja.Vi niste bespomoćni. Vi ćete naći svoj put. . Slijedite svoje instinkte, razborito, dakako.U Pariz.– Jeste li prije bili u Zurichu? – upita taoca.– Nikad.– Vi mi ne biste slagali, zar ne?– Nemam razloga'. Molim vas. Dopustite mi da stanem. Pustite me da idem!– Koliko ste ovdje – Tjedan dana. Konferencija traje tjedan dana.– Znači da ste imali vremena da obiđete grad, da ga razgledate.– Jedva sam izišla iz hotela. Nije bilo vremena.– Dnevni red koji sam ugledao na ploči nije mi se učinio pretrpan.Samo dva predavanja na dan.– To su gostij takvih govornika nije nikad bilo više od dva dnevno.Glavni dio našeg posla obavili smo na konferencijama .. . malim sastancima. Deset do petnaest

ljudi iz raznih zemalja, raznih interesa.– Vi ste iz Kanade.– Ja radim za kanadsku vladu, za Financijsku upravu, Odjel nacionalnog dohotka.– Titula »doktor« znači da nije medicinska.– Ekonomija. Sveučilište Mcgill. Pembroke koledž, Oxford.– Impresioniran sam.Odjednom, zauzdano vrištavo, ona doda: – Moji pretpostavljeni očekuju da budem s njima u

dodiru. Večerras.Ako me ne čuju, uzbunit će se. Raspitavat će se; nazvat će cirišku Policiju.– Tako – rekao je lijeno. – To je nešto o čemu treba razmisliti, zar ne.Bourneu padne na pamet kako Marie St. Jacques, unatoč šoku i nasilnim događajima proteklih

pola sata, nije ispuštala torbicu iz svoje ruke. Nagnu se naprijed, namrštivši se od bolova, jer mu jebol u prsima opet postala akutna.

– Dajte mi svoju torbicu – naredi joj.– Što? – Ona brzo odmaknu ruku od volana i posegne za torbicom što joj je bila u krilu, u

uzaludnom pokušaju da je sačuva od njega.On gurne desnu ruku preko sjedišta i zgrabi kožnatu torbicu.– Samo vozite, doktorice – reče i uzme torbicu, pa se opet zavali na sjedište.– Vi nemate prava … – Zašuti, jer je glupost te primjedbe bila očita.– Ja to znam – odgovori joj otvorivši tipičnu žensku torbicu. Upalio je svjetlo za čitanje i prinio

torbicu što bliže. Kao što pristaje vlasniku, torbica je bila dobro organizirana. Pasoš, novčanik,novčarka za sitniš, ključevi, razne zabilješke i cedulje u džepovima.

Tražio je jednu točno određenu poruku; bila je u žutoj omotnici koju joj je uručio recepcioneriza čelnog deska Hotela Carillon du Lac. Našao ju je, podigao krilo i izvukao presavijeni papir. Bioje to telegram iz Ottavve.

DNEVNI IZVJEŠTAJI PRVORAZREDNI. ODOBREN DOPUST.DOČEKAT TE NA AERODROMU SRIJEDA 26. NAZOVI ILI TELEGRAFIRAJ LET. U

LYONU NE PROPUSTI MISS BELLE MEUNIERE. KUHINJA IZVANREDNA. VOLI TE PETER.Jason vrati telegram u torbicu. Ugleda knjižicu sa šibicama, bijelih blistavih korica sa slovima

ukrašenim kovrčicama. Uzme je i pročita naziv. Kronenhalle. Restoran . . . Restoran. Nešto gauznemiri; nije znao što ga je uznemirilo, ali tu je. Nešto u vezi s restoranom.

Zadrži šibice, zatvori torbicu, nagne se naprijed i pusti je na sjedište.– To je sve što me zanimalo – reče i nasloni se u kut, zureći u šibice. Čini mi se da se sjećam da

ste nešto rekli o »riječi iz Ottavve«. Dobili ste je; do dvadeset šestog ima više od tjedan dana.– Molim vas…Molba je bila krik za pomoć; čuo je ono što je bilo, ali nije mogao odgovoriti. Idući sat ili nešto

duže ta mu je žena potrebna, potrebna mu je kao kljastu štaka, ili primjerenije, kao što je vozačpotreban onome tko ne može sjesti za volan. Ali ne u ovim kolima.

– Okrenite – naredi joj. – Vozite natrag u Carillon.– U … hotel?– Da – odgovori gledajući u šibice, koje je stalno prevrtao i razgledavao pod svjetlom svjetiljke

za čitanje. – Trebaju nam druga kola.– Nama? Ne, vi ne možete! Ja neću dalje … – Opet je zašutila ne završivši misao, ne

izgovorivši rečenicu do kraja. Očito je prvu presrela druga misao; odjednom je zašutjela i okretalavolan sve dok kola nisu bila usmjerena u suprotnom smjeru na mračnom putu uz jezero. Pedalu jepritisnula takvom snagom da su kola odskočila; gume su zaškripale pod pritiskom brzine. Odmah jepopustila pritisak, grčevito držala volan i nastojala se savladati.

Bourne podigne pogled sa šibica na njenu glavu, na dugu crvenkastu kosu koja je sjala nasvjetlu. Izvadi pištolj iz džepa i opet se nagne naprijed, ravno iza nje. Podigne oružje i pomakne rukupreko njena ramena, okrenu cijev i nasloni je na njen obraz.

– Jasno me shvatite. Učinit ćete točno onako kako vam kažem. Bit ćete uz mene zdesna, a ovaj ćepištolj biti u mome džepu. Bit će uperen u vaš trbuh, kao što je sada u vašu glavu. Kao što ste vidjeli,ja bježim da spasim život, pa neću oklijevati povući obarač. Želim da to shvatite.

– Shvaćam. – Njen je odgovor bio šapat. Teško je disala odijeljenih usana, potpuno prožetastrahom. Jason je uklonio pištolj s njena obraza; bio je zadovoljan Zadovoljan i ogađen Neka vammisli slobodno . . . Šibice. Što se toliko zadržava oko tih šibica? Nije to bilo zbog šibica, već zbog

restorana – ne Kronenhalle, yec restorana. Teške grede, svijeće, crno . . . crni trokuti izvana.Bijeli kamen i crni trokuti. Tri?… Tri crna trokuta.Netko je bio tamo … u restoranu s tri trokuta na ulazu. Slika je tako jasna, tako živa . .. tako

uznemirujuća. Što je to? Postoji li u°pće takvo mjesto? Pojedinosti vam mogu navrijeti. . . nekipotisnuti kanali. . . pod-staknuti da funkcioniraju.

Što se sada događa? O, Kriste, ja to više ne mogu izdržati!Nekoliko stotina metara niz cestu mogao je vidjeti svjetla Carillon du Laća. Nije do kraja

promislio svoje namjere, ali djeluje pod dvjema pretpostavkama. Prva je da ubojice nisu ostale uhotelu i na hotelskom terenu. Pa ipak, Bourne nije voljan upasti u vlastitu klopku. Znao je dvojicuubojica; ne bi prepoznao druge ako su ostali u hotelu.

Glavno parkiralište bilo je iza kružnog pristupa, s lijeve strane hotela.– Usporite – naredi Jason. – Skrenite prvom ulicom slijeva.– To je izlaz – protestirala je žena umornim glasom. – Idemo krivim putem.– Nitko ne izlazi. Vozite! Vozite na parkiralište, pored svjetala.Prizor ispod nadsvođena ulaza u hotel objasnio je zašto se nitko nije osvrtao na njih. Na

kružnom pristupnom putu bila su četiri policijska automobila s upaljenim obrtajućim svjetlima nakrovu, što je odavalo hitnost događaja. Vidio je uniformirane policajce, uz njih namještenike hotela uvečernjim odijelima, a posvuda skupine uzbuđenih hotelskih gostiju; policajci su i pitali i odgovaralina pitanja, bilježeći imena onih koji su odlazili automobilima.

Marie St. Jacques je vozila preko parkirališta, iza svjetala reflektora, do otvorena prostora sdesne strane. Ugasila je motor i nepokretno sjedila, zureći ispred sebe.

– Budite vrlo pažljivi – reče joj Bourne i spusti prozor. – – hodajte polako. Otvorite vrata iizađite, zatim priđite mojim vratima i pomozite mi da izađem. Upamtite, prozor je otvoren a pištolj jeu mojoj ruci. Vi ste samo metar ispred mene; nikako ne bih mogao promašiti, budem li pucao.

Učinila je kako joj je bilo zapovjeđeno; ponašala se kao preplašeni automat. Jason se oslonio narub prozora, pa se izvukao na pločnik.

Prebacivao je težinu s jedne na drugu nogu; pokretljivost se vračala.Mogao je hodati. Ne dobro i hramajući, ali je hodao.– Što namjeravate učiniti? – upita ga Marie St. Jacques, kao da se boji čuti odgovor.– Čekati. Prije ili poslije će netko ovamo dovesti kola i parkirati ih.Bez obzira na to što se tamo dogodilo, ipak je vrijeme večere.Postoje rezervacije, naručeni su stolovi, slijedi mnogo poslovne živosti- ti ljudi neće mijenjati

svoje planove._ A kad dođu kola, kako ćete ih uzeti? – Zašuti, pa odgovori na svoje pitanje. – O, moj Bože, vi

ćete ubiti bilo koga tko ih doveze.Stegnuo joj je ruku, udaljen samo koji centimetar od njena lica bijela kao kreda. Mora je

obuzdavati strahom, ali ne do točke gd]e bi je mogla obuzeti histerija.– Ako budem morao to ću učiniti, ali mislim da to neće biti potrebno. – Kola ovamo voze čuvari

parkirališta. Ključevi obično ostaju na komandnoj ploči ili ispod sjedišta. Tako je mnogojednostavnije.

S račvanja kružnog pristupa zabliješti svjetlo automobila; na parkiralištu se pojavi mali coupe iubrza, što je obično postupak vozača koji se negdje načekao. Kola se usmjeriše ravno prema njima,što je uznemirilo Bournea, sve dok nije ugledao prazan prostor odmah u blizini. Ali su bili na metisvjetala; vidjeli su ih.

Rezervacije za restoran.. . . Restoran. Jason se odluči; iskoristit će ovaj trenutak.

Službenik hotela koji je radio na parkiralištu bez sumnje ih je ugledao. Izišao je iz coupea istavio ključeve ispod sjedišta.

Zaobilazeći stražnji dio kola klimnuo im je, ali ne bez znatiželje.Bourne je progovorio na francuskom.– Hej, mladiću! Možda nam možete pomoći.– Gospodine? – Čovjek im se približio oprezno, kao da je svakim korakom htio stati, jer su mu

događaji u hotelu očito bili na pameti.– Ne osjećam se tako dobro, previše vašeg izvrsnog švicarskog vina.– Događa se, gospodine. – Mladić se nasmiješio, očito s olakšanjem.– Moja žena misli da je bolje da se domognemo malo čistog zraka prije nego se uputimo u grad.– Dobra zamisao, gospodine.– Je li unutra još sve ludo? Mislim da nas policajac ne bi pustio da nije shvatio da bih mučninu

mogao iskazati po njegovoj odori.– Ludnica, gospodine. Posvuda su. … Rečeno nam je da o tome ne govorimo.– Dakako. Ali mi imamo problem. Jedan kolega je doletio danas Poslije podne, pa smo se

dogovorili da ćemo se sastati u restoranu, ali sam zaboravio ime restorana. Bio sam tamo ali se nemogu sjetiti gdje je ni kako se zove. Samo se sjećam da su ispred neka tri oblika … nekakav znak,mislim. Trokuti, tronozi, tako nešto.

– To je Drei Alpenhauser, gospodine. Ili… Tri chaleta – . To je u pokrajnjoj ulici koja vodi odFalkenstrasse.

– Da, tako je, to je taj restoran! A da odavde dođemo tamo mi… Bourne je vukao riječi poputčovjeka koji nastoji usredotočiti pozornost usprkos vinu u sebi.

– Skrenite lijevo od izlaza, gospodine. Držite se Uto Quaia stotinjak metara, sve dok ne dođetedo velikog gata, onda skrenite desno. Ta će vas ulica dovesti u Falkenstrasse. Čim prijeđete Seefeldne možete promašiti ni ulicu ni restoran. Na uglu je znak.

– Hvala vam. Hoćete li biti ovdje još nekoliko sati, kad se vratimo?– Na dužnosti sam do dva sata ujutro, gospodine.– Dobro. Potražit ću vas i konkretnije izraziti svoju zahvalnost.– Hvala vam, gospodine. Mogu li izvesti vaša kola?– Dovoljno ste učinili, hvala. Potrebno je još malo hodanja.Službenik je salutirao i uputio se prema prednjem dijelu hotela.Jason je poveo Marie St. Jacques prema coupeu, šepajući pored nje.– Požurite. Ključevi su ispod sjedišta.– Ako nas zaustave, što ćete učinti? Taj će čovjek vidjeti da ova kola izlaze; znat će da ste ih

ukrali.– Sumnjam. Neće ništa vidjeti ako odmah krenemo, čim se vrati u onu gomilu.– Recimo da nas ugleda?– U tom slučaju, nadam se da brzo vozite – reče Bourne gurnuvši je prema vratima. – Uđite.Službenik je zašao iza ugla i odjednom ubrzao korak. Jason izvuče pištolj i brzo othramlje oko

kape motora coupea, oslanjajući se na nju, dok je pištolj držao uperen u vjetrobran. Otvorio je vrata sdruge strane i sjeo.

– Prokletstvo – rekao sam Ključevi!– U redu … ne mogu misliti.– Nastojte upornije.O, Bože – Posegne ispod sjedišta, udarajući rukom u tepih dok nije pronašla mali kožni tuljac.

– Upalite motor, ali pričekajte dok vam ne kažem da krenete. Gledao je neće li ugledati svjetlaautomobila koja će s kružnog prilaza zasvijetliti prema parkiralištu; bio bi to razlog da službenikgotovo potrči; treba parkiran kola. A oni se nisu pojavljivali. Dvoje nepoznatih na parkiralištu hotela.

– Vozite. Brzo. Želim nestati odavde.Ona ubaci u suprotnu brzinu; za nekoliko sekundi su se približili izlazu na cestu duž obale.– Usporite – naredi joj. Taksi je ulazio u zaokret ispred njih.Bourne je zadržao dah i gledao kroz suprotni prozor na ulaz u Carillon du Lac; prizor ispod

nebnice objašnjavao je službenikovu naglu odluku da požuri. Izbila je prepirka između policajaca igrupe hotelskih gostiju. Formiran je red, pregledavani su dokumenti svakoga tko je izlazio iz hotela,pa je čekanje razljutilo nevine.

– Hajdemo – reče Jason, opet se namrgodivši, jer je bol prostrijelila kroz prsa. – Mi smo čisti. :Bio je to čudan osjećaj, i avetinjski i – sasvim nejasan. Tri trokuta bila su točno onakva kakva jezamislio: debelo tamno drvo podignuto u bareljefu na bijelu kamenu. Tri jednaka trokuta, apstraktnoprikazani krovovi švicarskih alpskih kuća u dolini tako punoj snijega, da se niži katovi nisu vidjeli.Iznad triju točaka bio je naziv restorana na gotici: DREI ALPENHAUSER. Ispod temeljne linijesredišnjeg trokuta bio je ulaz, dvostruka vrata koja zajedno oblikuju svod katedrale, a na njimamasivni prstenovi od kovana željeza, uobičajeni na alpskim ljetnikovcima.

Okolne kuće s obje strane uske ulice popločane kockama bile su obnovljene zgrade Ziiricha iEvrope iz davne prošlosti. To nije ulica za automobile; umjesto njih čovjek je zamišljao ukrašenekočije koje vuku konji, a njima upravljaju vozači u vunenim ogrtačima i visokim cilindrima, posvudaplinske svjetiljke. Čovjek ih je zamišljao, ali i duo ih je. Ta je ulica ispunjena uzdasima i zvukovimazaboravljenih uspomena – razmišljao je čovjek koji nije imao uspomena da ih zaboravi.

Ali je ipak imao jednu, živu i uznemirujuću. Tri tamna trokuta, teške grede i svjetlo svijeća. Bioje u pravu; to je uspomena iz Zuricha. Ali iz drugog života.

– Tu smo – reče žena.– Znam.– Kažite mi što da radim! – uzviknu. – Prolazimo pored.– Vozite do idućeg ugla, pa okrenite lijevo. Vozite oko bloka, pa opet ovamo.– Zašto? .– Htio bih da znam.– Što?– Zato jer sam tako rekao. – Netko je bio tu .. . u tom restoranu. Zašto se ne pojavljuju druge

slike? Još jedna slika. Lice.Još dva puta su se provezli ulicom pored restorana. Dva odijeljena para i četiri osobe su ušli u

restoran; jedan čovjek je izišao i krenuo prema Falkenstrasse. Sudeći prema automobilimaparkiranim ispred restorana, Drei Alpenhauser je bio srednje ispunjen gostima.

Gostiju će biti više za dva sata, jer većina žitelja Zuricha radije večera u 22,30 sati nego u 20.Više nije imalo svrhe odgađati; Bourneu se više ništa nije pojavljivalo u sjećanju. Može samo sjediti,promatrati i nadati se da će se nešto dogoditi, da će mu se neka uspomena vratiti. Nešto. Jer nešto se ivratilo; omot šibica mu je izazvao jednu sliku zbilje. U toj je zbilji istina koju mora otkriti.

– Parkirajte desno, ispred posljednjih kola. Prošetat ćemo natrag.Tiho, bez komentara ili protesta, Marie St. Jacques je učinila kako joj je rečeno. Jason je

pogleda; reagirala je suviše poslušno, ne u skladu s prethodnim ponašanjem. Shvatio je. Bez obzirana to što bi se moglo dogoditi u Drei Alpenhauseru, potrebna mu je radi još jedne usluge. Ona gamora izvesti iz Zuricha.

Kola su se zaustavila; gume su ogrebale pločnik. Ugasila je motor i stala vaditi ključeve, radećisporo, suviše sporo. Ispruži ruku i uhvati je za ručni zglob; ona ga pogleda u sjenki i prestade disati.

Skliznuo je prstima niz njenu ruku sve dok nije napipao ključeve.– Ja ću ih uzeti – rekao je.– Dakako – odgovori mu, dok joj je lijeva ruka bila neprirodno uz lijevu stranu, naslonjena na

vrata.– Sada izađite i stanite pored poklopca motora – nastavio je.– Nemojte učiniti nešto budalasto.– Zašto bih? Vi biste me ubili._ Dobro. – On ispruži ruku prema ručki na vratima, pretjerava-jući u neugodnosti tog čina.

Stražnji dio glave bio je prema njoj; povuče ručicu.Šuškanje svile bilo je naglo, a prodor zraka još nagliji; njena se vrata naglo otvoriše žena je bila

napola na ulici. AH je Bourne bio spreman; morao ju je naučiti lekciju. Naglo se okrenuo, lijeva rukamu se pretvori u oprugu, a prsti u pandže koje su zgrabile haljinu između ramena. Povukao ju je ukola i, zgrabivši je za kosu, privukao joj glavu svojoj, licem uz lice.

– Neću to više učiniti! – zavapila je sa suzama u očima. Zaklinjem se da neću!Nagnuo se i zaključao njena vrata, a zatim je uze gledati iz blizine, nastojeći nešto shvatiti. Prije

trideset minuta, u drugim kolima, doživio je prilično jaku mučninu kad joj je cijev pritisnuo u obraz,prijeteći joj da će je lišiti života ne bude li ga slušala. Sada nije iskusio takvo gađenje zbog svogapostupka; otvorenom akcijom prešla je na drugi teritorij. Pretvorila se u neprijatelja, u prijetnju;mogao ju je ubiti ako mora, ubiti je bez osjećaja, jer je to praktičan postupak i ništa više.

– Kažite nešto! – prošaptala je. Tijelo joj obuzme nagli kratkotrajni grč, dojke su pritisnuletamnu svilu haljine, dižući se i padajući u uzbuđenim kretnjama. Zgrabila je svoj zglob u pokušaju dase obuzda, u čemu je djelomično uspjela. Opet je progovorila, a šapat je zamijenio monoton glas. –Rekla sam da to više ne bih učinila i ne bih.

– Pokušat ćete – odgovori joj mirno. – Doći će trenutak kad ćete pomisliti da to možete učiniti,pa ćete pokušati. Vjerujte mi kad vam kažem da to ne smijete, ali ako opet pokušate morat ću vasubiti. Ja to ne želim, nema razloga za to, nema nikakva razloga.

Ukoliko mi ne postanete prijetnjom, a bijeg prije nego vas pustim znači baš to.Ja to ne mogu dopustiti.Izgovorio je istinu kano je razumio istinu. Jednostavnost odluke ga je zapanjila kao i sama

odluka. Ubijanje je praktičan postupak, ništa više. ~ Vi kažete da ćete me pustiti da odem – rečeMarie. – Kada?

– Kada budem siguran – odgovori joj. – Kad više ne bude važno što ćete reći ili učiniti.– Kad će to biti?– Jedan sat, možda nešto duže, dakle za to vrijeme. Kad iziđemo iz Jeiiricha a ja budem na

nekom putu. Vi nećete znati na kom.– Zašto bi trebalo da vam vjerujem?– Meni je svejedno vjerujete li ili ne. – Pustio ju je.– Saberite se. Obrišite oči i očešljajte se. Idemo unutra.– Što je unutra?– Htio bih i sam znati – odgovori kratko, gledajući kroz stražnji prozor na vrata Drei

Alpenhausera.– To ste i prije rekli. Pogleda je, pogleda u velike smeđe oči koje su tražile njegove, Tražile u

strahu, u iznenađenju.

– Znam. Požurite.Debele grede bile su na visokom alpskom stropu, a odgovarajuću atmosferu davali su stolovi i

stolice od teškog drveta, duboke lože i posvuda svjetlo svijeća. Svirač na harmonici muvao se krozgomilu gostiju, kojima se očito sviđala harmonikaševa prigušeno svirana bavarska glazba.

On je prije vidio veliku prostoriju, grede i svijeće – sve je to negdje utisnuto u njegovu duhu,također i zvukovi. On je ovdje bio ili dolazio u drugome životu. Stajali su u malom predvorju, ispreddomaćina sale, koji ih je, kao što je red, dočekao u smokingu.

– Haben Ste einen Tisch schon reserviert, mein Herr? – – Ako mislite na rezervaciju, bojim seda nismo. Ali su vas toplo preporučili. Nadam se da ćete nas moći smjestiti. Loža, ako je moguće.

– Svakako, gospodine. Ovo su rani gosti; još nismo prepuni.Ovuda, molim vas.Odveo ih je u ložu u prvom uglu; na stolu je treptalo svijetlo svjeće.Bourneovo hramanje i činjenica da se oslanjao na ženu, diktirali su smještaj na najbližem

mjestu. Jason kimnu Marie St. Jacques; ona sjedne, a on sklizne na mjesto nasuprot njoj. ; – Maknitese prema zidu – rekao je, nakon odlaska domaćina sale. Upamtite, pištolj je u mome džepu, a sve štomoram učiniti jest da podignem nogu i vi ste u klopci.

_ Rekla sam da neću pokušavati._ Nadam se da nećete. Naručite piće; nemamo vremena za jelo. _ Ne bih ni mogla večerati. –

Opet se uhvati za ručni zglob, a ruke su joj vidljivo drhtale. – Zašto nema vremena? Na što čekate? _Ne znam.

– Zašto to stalno ponavljate? – »Ne znam.« »Htio bih i sam znati.« Zašto ste došli ovamo?– Zato jer sam ovdje već bio.– To nije odgovor!– Nema razloga da vam odgovaram na bilo što.Prišao im je konobar. Marie St. Jacques je naručila vino; Bourne je naručio scotch, jer mu je

trebalo žešće piće. Pogleda po restoranu, nastojeći se usredotočiti na sve i ništa. Spužva. Ali bilo jesamo ništa. Nikakve slike nisu mu navirale; nikakve misli nisu su nametale njegovoj odsutnosti misli.Ništa.

I tada ugleda jedno lice preko prostorije. Veliko lice smješteno na velikoj, krupnoj glavi, iznadgojnog tijela naslonjenog na zid jedne od loža u kutu, blizu zatvorenih vrata. Debeli čovjek je sjedio usjeni svog promatračkog mjesta kao da mu je ona zaštita, a neosvijetljeni dio poda utočište. Oči jeprikovao na Jasona, a u pogledu mu je bilo koliko straha toliko i nevjerice Bourne nije znao to lice,ali je to lice znalo njega. Čovjek je prinio prste usnama pa obrisao rubove usana, a zatim zaustavljaopogled na svakom gostu za svakim stolom. Tek je tada počeo očito bolno putovanje preko sobe premanjihovoj loži.

– Ovamo dolazi jedan Čovjek – reče Jason iznad svjetla svijeće. Onaj debeli; preplašen je.Ništa ne govorite. Bez obzira na to što on kaže, držite jezik za zubima. I ne gledajte u nj; podigniteruku i neka vam se glava neusiljeno osloni na lakat. Gledajte u zid, ne u njega.

Žena se namrgodila i prinijela desnu ruku licu; prsti su joj drhtali.Usne su joj oblikovale pitanje, ali nije bilo riječi. Jason je odgovorio na neizrečeno.– To je za vaše dobro – dodao je. – Nema svrhe da vas prepozna, mada je to sasvim

nevjerojatno. Uostalom, neće vas prepoznati, ali će možda pokušati saznati tko ste.Debeli se pojavio iza ruba lože. Bourne je ugasio svijeću, pa je stol bio u relativnoj tami.

Čovjek je zurio u njega i progovorio tihim, napetim glasom – Du lieber Gott! – Zašto si došao meničiniš?

– Uživam u jelu, to znaš.– Zar nemaš osjećaja? Ja imam obitelj, ženu i djecu. Učinio sam kako mi je bilo rečeno. Dao

sam ti kovertu; nisam gledao što je unutra, ja ništa ne znam!– Ali si bio plaćen, zar ne? – upita Jason instinktivno.– Da, ali nisam ništa rekao. Nikad se nismo sreli, nikad te nisam opisao. Ni sa kim nisam

razgovarao!– Ako je tako, zašto se bojiš? Ja sam samo običan gost koji namjerava naručiti večeru.– Molim te, odlazi.– Sad sam ljut. Bit će bolje da mi kažeš zašto.Pretili muškarac podigne ruku do lica, pa prstima opet obriše znoj koji mu se nakupio oko usta.

Nagnuo je glavu, pogledao na vrata, a onda se okrenuo Bourneu.– Možda su drugi govorili, možda drugi znaju tko si. Ja sam već imao svoj dio nevolja s

policijom, oni bi došli ravno k meni.St. Jacques je izgubila vlast nad sobom; pogleda u Jasona, pa joj pobjegoše riječi: – Policija. …

To su bili policajci.Bourne je osine pogledom, pa se okrenu nervoznom debelom muškarcu.– Kažeš li mi da bi policija naudila tvojoj ženi i djeci? * Ne oni sami – kao što dobro znaš. Ali

bi njihova zainteresira- ' nost dovela druge k meni. Mojoj obitelji. Koliko ih je koji te traže, meinHerr? A tko su oni što te traže? Nije ti potreban moj odgovor; ne zaustavljaju se ni pred čim – smrtžene ili djeteta je ništa. Molim te. Molim te svojim životom. Ja ništa nisam rekao. Odlazi.

– Ti pretjeruješ. – Jason prinese piće usnama, što je bio uvod U kraj razgovora.– Za ime Kristovo, nemoj ovo učiniti! – Čovjek se nagnuo i zgrabio rub stola. – Želiš dokaz da

sam šutio – dajem ti ga. Glas se proširio kroz Verbrecherwelti. Svatko s bilo kakvom informacijomtrebalo bi da nazove broj koji je dala ciriška policija. Sve će biti zadržano u najvećoj tajnosti; »uVerbrecherweltu ne bi lagali o tome.

Naerade su velike, a policija iz nekoliko zemalja poslala je novac posredstvom Interpola. Prošlinesporazumi mogli bi se gledati u drugačijem, novom sudskom svjetlu.

Zavjerenik je ustao, opet je obrisao usta, a njegovo krupno tijelo se nadnijelo nad drvo – Čovjekpoput mene mogao bi izvući koristi od ljubaznijih odnosa s policijom. A ja ipak nisam ništa učinio.Usprkos garanciji tajnosti.

Ja ništa nisam učinio!– Je li učinio netko drugi? Kaži mi istinu; ja ću znati da li lažeš.– Znam samo Chernaka On je jedini s kojim sam razgovarao a priznaje da te ikad vidio. Ali to

znaš; koverta je preko njega došla u moje ruke. On ne bi ni zucnuo.– Gdje je sada Chernak?– Tamo gdje je uvijek. U svome stanu u Lowenstrasse.– Tamo nisam nikad bio. Koji je broj?– Nisi nikad bio ? .. – Debeli zašuti, stisne usne, uzbuna u očima. Zar me iskušavaš – –

Odgovori na pitanje.– Broj 37. To znaš jednako dobro kao i ja.– Onda te provjeravam. Tko je dao omotnicu Chernaku? Čovjek je stajao nepokretno; bio je

izazvan njegov sumnjivi integritet, njegova čestitost je dovedena u pitanje.– Ja to ne mogu znati. Niti bih ikad pitao.– Nisi bio ni znatiželjan?– Razumije se da nisam. Koza neće svojevoljno u vučji brlog.

– Koze su sigurna koraka; imaju izvanredan njuh.– I oprezne su, mein Herr. Zato što je vuk brži i beskrajno agresivniji. Bila bi samo jedna trka.

Kozi posljednja.– Što je bilo u koverti?– Rekao sam da je nisam otvorio.– Ali ti znaš što je bilo u njoj.– Novac, pretpostavljam – Pretpostavljaš.~ Vrlo dobro. Novac. Mnogo novaca. Ako je bilo netko neslaganje, to nema veze sa mnom. A

sada, molim, molim te. Odlazi odavde.– Posljednje pitanje.– Bilo što. Samo otiđi!– Za što je bio taj novac? zabuljivši u Bournea' glasn° dišući' d°k ~0Sta!lja,š m,e 1a m«ke' mein

Herr, ali se ja neću okrenuti od tebe Nazovi to hrabroscu beznačajne koze koja je preživjela. Svakidan atam novine. Na tri jezika.

7 Zaokružili su blok i izbili na Falkenstrasse, zatim skrenuli na desno Limmat Quaiom prema

katedrali Grossmiinster. L6wenstrasse je preko rijeke, na zapadnoj strani grada. Tamo se najbržestiže prijelazom preko Mosta Miinster do Bahnhofstrasse, pa do Niischelerstrasse; ulice se sijeku,kako im je objasnio par koji se spremao ući u Drei Alpenhauser.

Marie St. Jacques je šutjela, držeći volan kao što je držala remene svoje taške za vrijemeludnice u Carillonu, što je nekako bila njena veza s duševnim zdravljem. Bourne je bacio pogled nanju i shvatio.

. . . čovjek je ubijen. O njegovoj su smrti na prvoj stranici svake od tih novina Jason Bourne jebio plaćen da ubija, a policija u nekoliko zemalja je slala novac preko Interpola da njime pridobijedoušnike koji su oklijevali, da proširi bazu za njegovo hvatanje. Što znači da su drugi ljudi ubijeni. . .

Koliko ih je koji te traže, mein Herr? A tko su oni što te traže? . . Ne zaustavljaju se ni pred čim– smrt žene ili djeteta je ništa!

Ne policija. Drugi Dvostruki zvonik crkve Grossmunstcr uzdizao se na noćnom nebu, a reflektorisu stvarali avetinjske sjene Jason je gledao u staro zdanje; kao i toliko drugog i tu je zgradu znao alije nije znao. Vidio ju je prije, ali ju je ipak sada vidio prvi put.

Znam samo Chernaka . . . Koverta je preko njega došla u moje ruke.. . . Loivenstrasse Broj 37. To znaš jednako dobro kao i ja.Zna li? Hoće li prepoznati?Preko mosta su se prevezli u promet novijeg grada. Ulice su bile prepučene, automobili i pješaci

su se na svakom uglu otimali za prednost, crveni i zeleni signali su se palili nepravilno i neprekidno.Bourne se nastojao usredotočiti na ništa … i na sve. Predstavljeni su mu obrisi istine, zagonetni

oblici jedan za drugim, svaki je više zapanjivao od prethodnog Nije uopće bio siguran je li kadar –duševno kadar – upiti u sebe još mnogo više.

»Haiti Die Dame da! Die Scheimverfer sind aus und Sie haben links signaliziert. Daš ist eineEinbahnstrasse!

Jason podigne pogled i osjeti šuplju bol kako mu se klupča u trbuhu. Pored njih su bila patrolnakola, pa je policajac vikao kroz otvoreni prozor. Sve je bilo odjednom jasno . . . jasno i razjarujuće.

Doktorica St. Jacques je ugledala policijska kola na pokrajnom ogledalu; ugasila je glavnasvjetla i spustila ruku do signala smjera, okrenuvši ga za skretanje u lijevo. Skretanje nalijevo u

jednosmjernu ulicu, iako su strelice na raskršću jasno upućivale na desno. A skretanje nalijevouskačući ispred policijskih kola rezultiralo bi s nekoliko prometnih prekršaja: ugašena svjetla, moždačak i sudar s predumišljajem; zaustavili bi ih i žena bi mogla slobodno vrištati.

Bourne upali svjetla, nagne se preko djevojke, jednom rukom isključi signal smjera a drugom jojstegne ruku gdje je i prije stezao.

– Ubit ću vas, doktorice – rekao je mirno, a onda zaviče kroz prozor policajcu: – Žao mi je!Malo smo smeteni! Turisti! Želimo do idućeg bloka!

Policajac je bio nešto više od pola metra udaljen od Marie St. Jacques, gledajući je u oči,zbunjen njenim nereagiranjem.

Svjetlo se promijenilo.– Polako naprijed. Nemoj učiniti nešto glupo – reče Jason. Mahne policajcu kroz staklo. – Opet,

žao mi je, oprostite! – viknu. Policajac slegnu ramenima, okrene se partneru i nastavi pređašnjirazgovor.

– Bila sam zbunjena – reče djevojka tihim glasom koji je podrhtavao.Slomili ste mi ruku! Vi kopile. Bourne je pusti jer se nije želio zabrinjavati njenom ljutnjom;

miliji mu je njen strah od bijesa.– Valjda ne očekujete da ću vam povjerovati, zar ne?– Moja ruka?– Vaša zbunjenost.– Rekli ste da ćemo uskoro skrenuti nalijevo; to je sve o čemu sam mislila.– Idući put gledajte u promet. – Odmakao se od nje, ali nije skinuo pogleda s njena lica.Stanite! Vi gospodo tamo! Bacači svjetla su ugašeni, a vi ste signalizirali lijevo. Ovo je

jednosmjerna ulica!– Vi ste životinja – prošaptala je i nakratko zatvorila oči, otvorivši ih u strahu; vratio se osjećaj

straha.Stigli su u L6wenstrasse, široku aveniju gdje su niske kuće od cigle i teškog drveta bile

ukliještene između suvremenih primjera glatkog betona i stakla. Karakter stambenih kuća izdevetnaestog stoljeća takmičio se protiv utilitarizma najsuvremenije bespolnosti u arhitekturi; bitka ukojoj stare kuće nisu izgubile. Jason je gledao u brojeve koji su silazili od 75 nadolje, a svakimblokom su stare zgrade bile brojnije od uljeza, novih visokih stambenih zgradurina, sve dok se ulicanije sasvim vratila tome starom razdoblju. Sada je slijedio niz urednih stambenih četverokatnica, skrovovima i prozorima uokvirenim u drvo, s kamenim stubištima i ogradama koje vode do natragpotisnutih ulaza okupanih svjetlom svjetiljki, poput onih na starim kočijama. Bourne je prepoznao onošto nije upamtio: ta činjenica nije bila iznenađujuća, ali je nešto drugo bilo.

Taj niz kuća doveo mu je u sjećanje drugu sliku, vrlo upečaćenu sliku drugog niza stambenihkuća, sličnih po obrisima, ali čudno drugačijih. Istrošenih vremenom, starijih, ni izdaleka takourednih i dotjeranih .. . napucalih prozora, slomljenih stepenica, nepotpunih ograda – narošanihkomada rđom izjedena željeza. Negdje dalje, u drugom dijelu . . . Ziiricha, da bile su u Ziirichu. Umaloj četvrti koju rijetko ili nikako ne posjećuju oni koji u njoj ne žive, dio grada koji je zaostao, aline otmjeno.

– Steppdeckstrasse – reče samome sebi, usredotočujući pozornost na sliku u duhu. Vidio je ulaz,boja je bila izblijedjela crvena, tamna poput crvene svile koju nosi žena pored njega. – Kurvarnica… u Steppdeckstrasse.

– Što? – Marie St. Jacques se prenerazila. Uzbunile su je riječi koje je izgovorio; očito ih jezamislila u svejzi sa sobom, pa se zgrozila.

– Ništa. – Spustio je pogled s haljine i pogledao kroz prozor. –Tamo je broj 37 – rekao je,pokazujući na petu kuću u nizu. –Zaustavite.

Prvi je izišao, naređujući joj da klizne preko sjedišta za njim.Isprobao je noge i uzeo ključeve od nje.– Možete hodati – rekla je. – Ako možete hodati, možete i voziti.– Vjerojatno mogu.– Onda me pustite da odem! Učinila sam sve što ste htjeli.– Čak i više.– Ja neću ništa reći, zar to ne možete razumjeti? Vi ste posljednja osoba na svijetu koju želim

opet ugledati… ili imati bilo što s Vama.Ne želim biti svjedokom, niti se petljati s policijom, ili izjavama, s bilo čime! Ja ne želim biti

dijelom onoga čega ste vi dio! Uplašena sam do smrti… to je vaša zaštita, zar ne vidite? Pustite me,molim vas.

– Ne mogu.– Ne vjerujete mi.– To nije važno. Trebam vas.– Za što?– Zbog nečeg vrlo glupog. Nemam vozačku dozvolu. Ne mogu unajmiti kola bez vozačke

dozvole, a moram uzeti rent-a-car.– Imate ova kola. :i – Ona su dobra možda još jedan sat. Netko će izići iz Carillon du Laća i

poželjeti svoja kola. Opis će biti saopćen preko radija svim policijskim kolima u Zurichu.Pogledala ga je, smrtni strah u ukočenom pogledu.– Ne želim ići gore s vama. Čula sam što je onaj čovjek rekao u restoranu. Ako čujem još nešto,

vi ćete me ubiti.– Ono što ste vi čuli meni je manje razumljivo nego vama.Vjerojatno manje. Hajdemo.Uze je ispod ruke, a slobodnom se oslanjao na ogradu, kako bi se mogao uspinjati stepeništem

uz minimum bola.Zurila je u nj pogledom u kome su se pretapali zbunjenost i strah.Ime M. Chernak bilo je ispod drugog poštanskog ormarića, a ispod uskog proreza zvonce. Nije

pozvonio na to zvonce, već na četiri obližnja. Za nekoliko sekundi je briznula kakofonija glasova izmalih zvučnika išaranih točkama, koji su na Schweizerdeutschu – pitali tko je. Ali netko nijeodgovorio, već je pritisnuo zujalicu koja je otvorila bravu. Jason otvori vrata i gurne Marie St.Jacques ispred sebe.

Pokrene je prema zidu i pričeka. Odozgo se začuše šumovi otvaranja vrata i koraka premastepeništu.

Tišina. Pa riječi uzrujanosti. Opet koraci i zatvaranje vrata.M. Chernak je bio na drugom katu, stan 2C. Bourne uze djevojku pod ruku i hramljući se uputi s

njom do stepeništa. Stadoše se uspinjati. Bila je u pravu, dakako. Bilo bi mnogo bolje da je sam, ali utom pogledu nije mogao ništa učiniti; trebala mu je.

Za vrijeme tjedana u Port Noiru proučavao je cestovne karte.Luzern nije dalje od sata vožnje, a Bern dva i po do tri sata. Može krenuti u bilo kojem od ta dva

smjera, odbaciti je na nekom napuštenom mjestu duž puta, pa zatim nestati. Sve se svodi navremensko povezivanje; ima sredstava da kupi stotinu veza.

Potreban mu je samo izlaz iz Ziiricha, a to je ona.

Ali prije nego napusti Zurich on mora saznati, mora razgovarati s čovjekom koji se zove . ..M. Chernak. Ime je bilo s desne strane zvonca. Otkoračio je od vrata i povukao djevojku sa

sobom.– Govorite li njemački? – upita Jason.– Ne.– Ne lažite – Ne lažem Bourne razmisli, bacajući poglede na jednu i drugu stranu kratkog

hodnika. Onda će: – Pozvonite. Ako se vrata otvore samo ostanite pred njima. Ako netko odgovoriiznutra, kažite da imate poruku – hitnu poruku – od prijatelja u Drei Alpenhauser.

– Pretpostavimo da on – ili ona – kaže da je gurnem ispod vrata?Jason je pogleda. – Vrlo dobro – reče.– Ja jednostavno ne želim više nasilja. Ja ne želim ništa znati ni ništa vidjeti Ja samo želim . ..– Znam – prekinu njene riječi. – Vratiti se Cezarovim porezima i punskim ratovima. Ako on – ili

ona – kažu nešto slično, objasnite s nekoliko riječi da je poruka usmena i da je smijete saopćiti samočovjeku kojeg su vam opisali.

– Ako zamoli da ga opišem? – upita Marie St. Jacques ledeno, jer je analiza na trenutakpotisnula strah.

– Dobro vam radi mozak, doktorice – reče.– Ja sam precizna. Ja sam uplašena, rekla sam vam. Što treba da učinim?– Recite im da idu svi do đavola, da će netko drugi doći s porukom.I pođite od vrata.Priđe vratima i pozvoni. Iznutra je dopro čudan šum. Struganje, sve glasnije, stalno. Zatim

prestade i kroz drvo prodre dubok glas – Ja?– Bojim se da ne govorim njemački.– Englisch. Što je? Tko ste?– Imam hitnu poruku od prijatelja u Drei Alpenhauser., – Gurnite je ispod vrata.– To ne mogu učiniti. Nije pismena poruka. Moram je osobno saopćiti čovjeku kojeg su mi

opisali.– U redu, to neće biti teško – odvrati glas. Brava škljocnu i otvore se vrata.Bourne odstupi od zida i pojavi se na vratima.– Ti si umobolan! – uzviknu čovjek koji je umjesto nogu imao dvije drvene štake; odmah se

uspravio u kolicima. – Odlazi! Odlazi odavde!– Već sam umoran slušajućuo isto – reče Jason, povuče djevojku unutra i zatvori vrata, i ,, ,r.– ,

Nije trebalo vršiti pritisak na Marie St. Jacques da ostane u maloj spavaćoj sobi bez prozora, dok suoni razgovarali; učinila je to drage volje. Beznogi Chernak je bio blizu užasa, njegovo opustošenolice bilo je bijelo poput krede, neuredna siva kosa bila je razbarušena na vratu i čelu.

– Što hoćeš od mene? – upita ga. – Zakleo si se da je posljednja transakcija i konačna! Ja višene mogu učiniti, ne mogu preuzeti rizik. Glasnici su bili ovdje. Bez obzira na to koliko bili oprezni,koliko puta bili udaljeni od tvojih izvora, bili su ovdje! Ako jedan od njih ostavi neku adresu u krivojokolini, ja sam mrtav čovjek!

– Ti si prilično dobro prošao za rizike kojima si se izlagao – reče Bourne, stojeći ispred kolica;misli su mu strelovito letjele, a pitao se postoji li riječ ili fraza koja bi mogla izazvati protokobavještenja.

Tada se sjetio omotnice. Ako je bila neka nepodudarnost, to nije ni u kakvoj svezi sa mnom.Debeli čovjek u Drei Alpenhauser.

– Sitnica prema ogromnoj opasnosti kojoj sam se tada izlagao. Chernak zatrese glavom; nadimao

se prsima, a batrljice obješene preko ruba stolice micaše se bestidno naprijed-natrag. Kretnje koje neizražavaju poštovanje.

_ Bio sam zadovoljan prije nego si upao u moj život, mein Herr, jer sam bio sitniš. Stari vojnikkoji je dopro do Zuricha – vojnik kojeg je raznijela eksplozija, bogalj, bezvrijedan, osim što jeupamtio neke činjenice zbog kojih su bivši prijatelji mršavo plaćali da ne iziđu na površinu. Bio je topristojan život, nije bilo mnogo, ali dovoljno.

Onda si me ti pronašao .. .– Dirnut sam – upadne mu Jason u riječ. Porazgovarajmo o koverti o koverti koju si predao

našem zajedničkom prijatelju u Drei Alpenhauser Tko ti ju je dao?– Kurir, glasnik. Tko drugi?– Odakle je stigla?– Kako bih ja mogao znati? Stigla je u kutiji, baš kao i ostale.Raspakirao sam i poslao ]e. Ti si želio da bude tako. Rekao si da više nećeš moći dolaziti

ovamo.– Ali si je ti otvorio.– Nikad?– Recimo da ti kažem da je nedostajalo novca u omotu.– Onda znači da nije plaćen; nije ga bilo u omotnici! – Beznogi čovjek podigne glas: – Međutim,

ja ti ne vjerujem. Da je bilo tako ti ne bi prihvatio zadatak. Ali si prihvatio taj posao. Dakle, zašto sisada ovdje?

Zato jer želim saznati. Zato što će mi pući glava. Vidim i čujem ono što ne razumijem. Ja samvješt, sposoban, imam novaca, ali sam . . .

vegetativac: Ja samo vegetiram ne znajući ništa. Pomozi mi!Bourne se odmakne od kolica bogalja; besciljno se uputi prema polici s knjigama, na kojoj je

bilo nekoliko fotografija oslonjenih na zid. Objašnjavale su čovjeka koji mu je bio iza leđa. Skupinenjemačkih vojnika, neki s vučjacima, poziraju pred barakama i ogradama … i ispred visokih žičanihvrata s dijelom natpisa koji je vidljiv na fotografiji: DACH- Dachau.

Čovjek iza njega. On se kreće! Jason se okrenu; beznogi Chernak imao je ruku u platnenoj torbiprivezanoj za stolicu; oči su mu plamtjele, a opustošeno lice mu se sasvim iskrivilo. Ruka se brzopovukla, a u njoj revolver kratke cijevi. Prije nego je Bourne mogao dograbiti svoi, Chernak jezapucao. Pucnjevi su se brzo smjenjivali, a ledena bol najprije mu ispuni rame, pa glavu – o Bože!Bacio se nadesno i okrenuo na tepihu, gurnuo je tešku podnu svjetiljku prema bogalju, opet seotkotrljao dok nije bio iza bolesničkih kolica.

Kleknuo je i bacio se, udarivši desnim ramenom u Chernakova leđa; čovjek bez nogu je odudarca poletio izvan kolica, dok je Jason posegnuo za svojim oružjem.

– Platit će za tvoj les! – vrištao je izobličeni čovjek, izvijajući se na podu, nastojeći daotromboljeno tijelo uspravi dovoljno dugo da uzmogne naciljati. – Ti me nećeš staviti u lijes! Unjemu ću tebe vidjeti! Carlos će platiti! Krista mi, on će platiti!

Jason odskokne nalijevo i ispali. Chernakova glava se strusi unatrag, a iz vrata mu pokulja krv.Bio je mrtav.

Iz spavaće sobe dopre krik. Sve dublji, kako je učestao, prigušen i šupalj, produženo kukanje,strah i gađenje utkani u glasnicu. Krik žene .. . dakako da je to krik žene! Njegov talac, njegov kanalza bijeg iz Zuricha! O, Isuse, ne može izbistriti pogled! Ljuta bol u sljepoočici!

Ponovno je progledao, ali je odbio priznati bol. Ugleda kupaonicu otvorenih vrata, ručnike,slivnik i… ormarić s ogledalima. Utrča, povuče vratašca s ogledalom tako snažno da su iskočila iz

šarki i tresnula na pod, razbivši se. Police. Povoji i samoljepiva traka … to je sve što je mogaozgrabiti. Mora izaći. . . pucnjevi; pucnjevi su bili kao znak uzbune. Mora izaći, uzeti taoca i pobjeći!Spavaonica, spavaonica. Gdje je?

Krik, vapaj . . . slijedi vapaj! Pojuri do vrata i otvori ih nogom. Žena . . . njegov talac – kako sedo đavola zov e? – bila je naslonjena na zid; suze su joj ćurkom curile, usne joj bijahu razdvojene.Utrča u sobu, zgrabi je za zglob i izvuče je iz sobe.

– Moj Bože, ubili ste ga! – kriknu. – Stari čovjek bez . . .– Zavežite! – Gurnuo ju je prema vratima, otvorio ih, pa je odgurnuo u hodnik. Ugledao je

nejasne figure na otvorenim prostorima, uz ogradu, u sobama. Stadoše trčati i iščezoše; čulo se kakoljudi bučno zatvaraju vrata, kako viču. Lijevom je rukom zgrabio ruku žene, ali je taj stezaj izazvaostrijele boli u lijevom ramenu. Silazeći oslanjao se na nju, držao je kao potporanj, dok je desnomrukom držao pištolj.

Stigli su do predvorja i teških vrata. – Otvorite ih! – naredi joj; poslušala ga je. Prošli su poredniza poštanskih sandučića do vanjskog ulaza. Pusti je nakratko i sam otvori vrata, vireći na ulicu,slušajući neće li čuti sirene. Nije ih bilo. – Hajdemo! – opet naredi i povuče je na kameno stepenište,pa na pločnik. Posegne u džep, namrgodivši se, i izvuče ključeve. – Uđite!

U kolima je razmotao gazu i namjestio je na glavu, upijajući potočić krvi. Negdje u dubinisvijesti iskrao mu se čudan osjećaj olakšanja.

Rana je bila samo ogrebotina. Uspaničio se jer je opet bio pogođen u glavu, ali metak nijeprodro u lubanju. Nije ušao; nema povratka agoniji Port Noira.

– Prokletstvo, upalite motor! Vozite odavde.– Kamo? Niste rekli kamo. – Žena nije vrištala, sada je bila mirna.Nerazumljivo mirna. Gleda u njega … da li gleda u njega?Opet se osjećao mamurno, napola u besvjestici, opet mu se zamutio pogled.– Steppdeckstrasse . . – Čuo je riječ dok ju je izgovarao, ali nije bio siguran je li to njegov glas.

Ali je u mislima vidio sliku ulaznih vrata. Izblijedjela tamnocrvena boja, popucano staklo . . . zarđaloželjezo. – Steppdeckstrasse – ponovi.

Što nije u redu! Zašto motor ne radi? Zašto se kola ne miču naprijed? Zar ga nije čula} Oči mubijahu zatvorene; otvori ih. Pištolj. Bio mu je u krilu; tamo ga je stavio dok je stavljao gazu . . . onaga lupa, tuce, udara ga!

Oružje se sruši na pod; on posegne za njim, ali ga ona odgurnu, tako da je glavom udario oprozor. Otvore se njena vrata, ona iskoči na ulicu i stade trčan. Trčala je koliko je noge nose! Njegovtalac, njegov kanal spasa trči niz ulicu glavom bez obzira! Niz L6wenstrasse!

Nije mogao ostati u kolima; nije se usudio pokušati da ih vozi. To je čelična klopka, koja gaoznačuje kao metu. Stavi pištolj u džep, zgrabi gazu i flastere, spreman da ih pritisne na sljepoočicučim mu brižne krv Izađe iz kola i othrama pločnikom što je brže mogao.

Negdje tamo je ugao, negdje je taksi.Steppdeckstrasse Mane St. Jacques je trčala sredinom široke, napuštene avenije, uranjajući i

izranjajući iz svijetlih krugova ulične rasvjete. Mahala je automobilima u L6wenstrasse, ali su samoprojurili pored nje.

Okrenula se i bila okupana svjetlom automobila iza nje; podigla je ruke i nastojala zarobitinečiju pozornost. Uzaludno. Kola su ubrzavala i projurila pored nje. To je Ziirich, a noću jeL6wenstrasse suviše široka, suviše mračna, suviše blizu praznog parka i rijeke Sihl.

Ipak su ljudi u jednom automobilu znali za nju. Svjetla na kolima su bila ugašena, a vozač jeopazio tu ženu još iz daljine. Sa svojim suputnikom je razgovarao Schvveizerdeutschom.

– Mogla bi biti ona. Taj Chernak živi samo blok kuća niz ulicu, tamo otprilike.– Zaustavi i pusti je da se približi. Navodno ima na sebi svilenu … to je ona – Uvjerimo se prije

nego se radiom javimo ostalima.Obojica iziđoše iz kola; putnik je neupadljivo obišao prednji dio automobila, pridruživši se

vozaču. Imali su na sebi konzervativna poslovna odijela, lica ugodna ali ozbiljna, poslovan izraz.Preplašena žena se približila; oni se brzo uputiše na sredinu ulice.Vozač je oslovi.– Was ist passiert, Frdulein?– Pomozite mi! – vrisnula je. – Ja … ja ne govorim njemački. Nicht sprechen. – Nazovite

policiju! Polizet!Vozačev suputnik progovori s autoritetom, smirujući je svojim glasom.– Mi smo s policijom – reče na engleskom – Ziirich Sicherheitspolizei.– Nismo bili sigurni, gospođice. Vi ste žena iz Carillon du Laća.– Da! – kriknu. – Nije me puštao! Tukao me, prijetio mi pištoljem!Bilo je strašno!– Gdje je sada?– Ozlijeđen je. Nastrijeljen je. Ja sam pobjegla iz kola . . . ostao je u kolima kad sam pobjegla!

– Pokazala je niz L6wenstrasse. – Tamo.Dva bloka, mislim- na sredini bloka. Coupe, sivi coupe! Ima pištolj.– Imamo i mi – odvrati vozač. – Dođite s nama, sjedite u kola. Bit ćete sasvim sigurni; mi ćemo

biti vrlo oprezni. Brzo, sada.Približili su se sivom coupeu ugašenih svjetala i zaustavili se pored kola. U kolima nije bilo

nikog. Međutim, na pločniku i na stepeništu kuće broj 37 stajali su ljudi i uzbuđeno razgovarali.Vozačev suputnik

se okrenuo i obratio preplašenoj ženi koja se stisnula u kutu stražnjeg sjedišta.– Ovdje je stan čovjeka koji se zove Chernak. Je li ga spominjao? je li išta govorio da ga

namjerava posjetiti?– Posjetio ga je; natjerao me da pođem s njim! Ubio ga je! Ubio je starog bogalja' ,,,,.–,, – Der

Sender – schnell, – reče suputnik soferu i dograbi mikrofon s komandne ploče – Wir sind zweiStrassen von da. – Kola odskoče i pojure; žena se uhvati za prednje sjedište.

– Što to radite? Čovjek je tamo ubijen!– A mi moramo naći ubojicu – odgovori joj vozač. – Kao što ste rekli, on je ranjen; možda je još

u okolici. Ovo su neoznačena kola i možda ga opazimo. Pričekat ćemo, dakako, da se uvjerimo dadolaze inspektori, ali su naši zadaci sasvim odijeljeni.

Kola su usporila dokliznula do pločnika, nekoliko stotina metara od L6wenstrasse br. 37.Suputnik je govorio u mikrofon, dok je vozač objašnjavao njihov službeni status Začu se krčanje

iz glasnogovornika na komandnoj ploči, a zatim riječi: »Wir kommen binnen zwanzig Minuten.Wartet.« – – Naš pretpostavljeni će uskoro biti ovdje – reče suputnik. –Moramo ga pričekati. Želi svama razgovarati.

Marie St. Jacques se nasloni na sjedište, zatvori oči i istisne dah. –O, Bože – kako bih neštopopila!

Vozač se nasmije i klimne svom suputniku. Ovaj je izvukao ružičastu bocu iz udubine zarukavice. Podigne je i nasmiješi se ženi: – Mi nismo jako šik, gospođice. Nemamo ni čaša ni šalica,ali imamo brandvja Za medicinske hitne slučajeve, dakako. Mislim da je takav trenutak sada. Izvolite,u vaše zdravlje.

Ona uzvrati osmijeh i uzme bocu.– Vi ste veoma ugodni ljudi, a nikad nećete znati koliko sam vam zahvalna. Ako ikad dođete u

Kanadu, ja ću vam skuhati najbolje francusko jelo u provinciji Ontario.– Hvala vam, gospođice – reče vozač.Odašiljač – brzo, Dvije ulice smo od tamo.Doći ćemo za dvadeset minuta. Čekajte Bourne je razgledavao povez na ramenu, žmirkajući na

mutni odraz na prljavom, išaranom ogledalu, prilagođavajući oči jadnom svjetlu prljave prostorije.Nije se prevario u pogledu Steppdeck-strasse.

Slika izblijedjele crvene boje bila je točna, a bijahu točne i pojedinosti kao što su ispucaniprozori i zarđala željezna ograda.

Nikakvih pitanja nije čuo kad je unajmio sobu, usprkos činjenici da je očigledno bio pozlijeđen.Međutim, kad je Bourne platio upravniku kuće, ovaj mu je dodao značajnije: – Za neki opipljivi iznosmoguće je naći liječnika koji drži jezik za zubima.

– Reći ću vam ako bude potrebno.Rana nije bila tako ozbiljna; veliki flaster će je držati dok ne nađe liječnika na kojega se može

više osloniti nego na onoga koji potajice ordinira u Steppdeckstrasse.Ako stresna situacija rezultira povredom, budite svjesni činjenice da šteta može biti toliko

psihička koliko i fizička. Možda ćete osjetiti doista pravo smanjivanje boli i tjelesne pozlijeđenosti.Ne izlazite se rizicima, ali, ako imate vremena, osigurajte sebi mogućnost da se prilagodite.Oslobodite se panike . . .

Nije se oslobodio; dijelovi tijela su mu zamrzli. Iako su prodor u rame i zaderotina nasljepoočici bili bolna zbilja, nijedna povreda nije bila dovoljno ozbiljna da ga imobilizira. Nije semogao kretati brzo kao što bi mogao poželjeti ili snagom za koju je znao da je ima, ali se mogaokretati pažljivo i promišljeno. Poruke su pošle i bile primljene, mozak mišićima i udovima; mogao jefunkcionirati.

Funkcionirat će bolje nakon odmora. Mora. Više nema vodiča ni kanala bijega. Mora ustatiznatno prije zore i naći drugi način odlaska iz Zuricha. Ravnatelj zgrade na prvom katu voli novac; zaotprilike jedan sat probudit će neurednog ravnatelja.

Spustio se na udubljeni krevet i klimavi krevet. Naslonjen na jastuk buljio je u golu žarulju nastropu, nastojeći ne slušati riječi, kako bi se doista odmorio. No, unatoč toj želji, navirale su, punećimu uši zaglušujućom galamom kao da netko luđački udara u timpane.

Čovjek je ubijen . . .Ali si ti prihvatio posao . . .Okrenuo se prema zidu, zatvorio oči, zaustavljao riječi. Tada su navrle druge riječi, pa je ustao,

a graške znoja mu ovlažiše čelo.Platit će za tvoj les!. Carlos.Carlos će platiti! Krista mi, platit će!Velika limuzina se zaustavila ispred coupea i parkirala uz pločnik.Iza njih, u L6wenstrasse br. 37, bila su patrolna kola, koja su stigla prije petnaest minuta, i

ambulantna kola koja su stigla prije manje od pet minuta. Ljudi iz obližnjih stanova nagomilali su sena pločniku ispred stepeništa, ali je uzbuđenje sada bilo prigušeno.

Pored njih se dogodila smrt, čovjek je ubijen noću u tom mirnom dijelu L6wen-strasse.Tjeskoba se ušuljala u svakoga; ono što se dogodilo na broju 37 moglo se dogoditi na broju 32 ili 40ili 53.

Svijet postaje sve ludi, a Zurich ga prati.

– Naš pretpostavljeni je stigao, gospođice. Možemo li vas povesti k njemu, molim? – Suputnikje izišao iz kola i otvorio vrata Marie St.

Jacques.– Svakako.Zakoračila je na pločnik i osietila čovjekovu ruku na svojoj: koliko je to bilo ugodnije od

neizdrživa stezanja koje je propatila od one životinje koja je držala cijev pištolja na njenom obrazu.Zadrhtala je sjetivši se toga. Prišli su stražnjem dijelu limuzine i ona ude u kola.

Sjela je i pogledala čovjeka pored sebe. Otvori usta i čujno udahnu, odjednom kao da ju je uzmauzela, ne mogaše disati; čovjek pokraj nje izazvao joj je sjećanje na proživljenu strahotu.

Svjetlo ulične rasvjete odražavalo se s tankog zlatnog okvira njegovih naočala.– Vi! . . Vi ste bili u hotelu! Vi ste jedan od njih! Čovjek je izmoreno klimnuo; njegov je umor

bio vidan.– To je točno. Mi smo specijalni ogranak ciriške policije. A prije nego dalje porazgovaramo,

moram vam jasno staviti do znanja a ni u jednom trenutku u vrijeme događaja u Carillon du Lacu nistebili ni u kakvoj opasnosti da vas povrijedimo. Mi smo iskusni strijelci; nije ispaljen nijedan hitackoji je mogao vas pogoditi. Uzdržali smo se od pucanja, jer ste bili suviše blizu čovjeka na našemnišanu.

Udarac koji je doživjela sada se ublažio, jer je čovjekov mirni autoritativni glas zvučaoumirujuće.

– Hvala vam na tome – reče mu.– To je samo neznatna vještina – reče funkcioner. – Nego, kako sam ja shvatio, vi ste ga

posljednji put vidjeli na prednjem sjedištu automobila iza nas.– Da. Bio je ranjen.– Dovoljno da bude nepovezan. Držao je nekakav povez na glavi, a bio je krvav i na ramenu –

na tkanini kaputa, mislim reći. Tko je to?– Imena su beznačajna; on ih ima bezbroj. Ali, kao što ste vidjeli, on je ubojica. Okrutni ubojica,

a moramo ga pronaći prije nego opet nekoga ubije. Lovimo ga već nekoliko godina. Mnoge policije izmnogih zemalja. Sada imamo mogućnost koju nitko prije nije imao.

Znademo da je u Zurichu i da je ranjen. On neće ostati na ovom terenu, ali dokle može stići? Jeli spominjao kako očekuje da će pobjeći iz grada?

– Namjeravao je unajmiti kola. Na moje ime, kako sam shvatila.Nema vozačke dozvole.– Lagao je. On putuje s mnoštvom svih mogućih lažnih papira. Vi ste bili samo talac kojeg je

mogao prekrižiti. A sada, od početka, kažite mi sve što vam je rekao. Gdje ste bili, s kime ste sesastali, sve što vam padne na pamet.

– Tamo je restoran Drei Alpenhauser; u njemu je bio visoki debeli čovjek koji je bio uplašen dosmrti. . .

Marie St. Jacques je ispričala sve čega se mogla sjetiti. S vremena na vrijeme bi joj policijskifunkcioner upao u riječ, zapitkivao je o nekoj frazi, reagiranju, ili o nekoj nagloj odluci ubojice.Neprekidno je skidao svoje zlatne naočale i odsutno ih brisao, stežući okvir kao da će takvimpritiskom savladati svoju uzrujanost. Ispitivanje je potrajalo gotovo dvadeset pet minuta; tada jefunkcioner donio odluku. Obratio se šoferu.

' – Drei Alpenhauser. Schnell! Zatim se okrenuo Marie St. Jacques.– Mi ćemo tog čovjeka suočiti s njegovim riječima. Njegova nepovezanost bila je sasvim

namjerna. On zna mnogo više nego je rekao za stolom.

– Nepovezanost… – Ona tiho ponovi riječ, sjetivši se kako ju je upotrijebila. – Steppdeck –Steppdecksfrasse. Naciknuti prozori, sobe.

– Što?– »Prenoćište u Steppdeckstrasse«. Tako je rekao. Sve se događalo tako brzo, ali je to rekao. A

prije nego sam iskočila iz kola, ponovio je Steppdeckstrasse.'progovorio je vozač: – Ich kenne diese Strasse. Friiher gab es Textilfabriken da. – – Ja ne

razumijem – na to će Marie St. Jacques._ To je zubom vremena nagrizeni i neodržavani dio grada, koji nije išao zajedno s vremenom –

odgovori funkcioner. – Tamo su nekad bile stare prediomce. Utočište za manje posrećene … i druge.

8 Pucketanje. Izvan sobe.Kao škljocanje, pucketanje prstima, prigušeno praskanje; odjekuje u oštroj cody, šum je

prodoran, smanjuje se na udaljenosti.Bourne otvori oči.Stubište. Stubište na prljavom hodniku izvan njegove sobe. Netko se uspinjao stepeništem i

zastao, svjestan buke koju izaziva njegova težina na svijenom, nagrizenom drvetu. Normalna osoba,koja bi prenoćila u prenoćištu u Steppdeckstrasse, ne bi vodila o tome računa.

Tišina.Pucketanje. Sada bliže. Netko se izložio opasnosti, očito prisiljen na brzu akciju, smatrajući da

mu je zaštita u brzini. Jason brzo spuzne s kreveta, zgrabivši pištolj koji mu je bio uz uzglavlje, pajurne prema zidu uz vrata. Čučnuo je čuvši korake – jednog čovjeka – trkača, koji se više nije osvrtaona škripu i buku, već mu je samo bilo stalo da što prije stigne do odredišta. Bourne nije sumnjaokamo trči nepoznati.

Nije se prevario.Vrata su se treskom otvorila: on ih je svom snagom udario i vratio natrag, bacivši svu težinu na

njih, tako da je napadača prikovao za vratnicu i udarao ga šakom u trbuh, prsa i ruku, potisnuvši ga uudubljenje ruba zida. Zatim povuče vrata i prstom desne noge udari u vrat ispod sebe, zatim lijevomrukom zgrabi plavu kosu napadača i ugura ga u sobu. Njegova se ruka otromboljila: iz nje je ispaopištolj, revolver duge cijevi s nataknutim prigušivačem zvuka.

Jason je zatvorio vrata i slušao neće li čuti zvukove na stepeništu.Nije ih bilo. Pogleda na čovjeka koji je ležao u nesvjestici. Lopov?Ubojica? Tko je?Policija? Je li ravnatelj pansiona odlučio prijeći preko pravila ponašanja koja vladaju u

Steppdeckstrasse, ne bi li se domogao nagrade? Bourne okrenu upadača i izvuče mu novčanik. Druganarav ga natjera da uzme novac, iako je znao da je taj postupak čudan i smiješan; imao je uza se malobogatstvo. Pogledao je razne kreditne kartice i vozačku dozvolu; nasmiješio se, ali mu je osmijehiščezao. Nije bilo ništa smiješno; imena na karticama bila su različita, a ime na vozačkoj dopusti nijebilo ni slično nekom imenu s kreditne kartice. Onesviješćeni čovjek nije policajac.

Bio je profesionalac, koji je došao ubiti ranjena čovjeka u Steppdeckstrasse. Netko ga jeunajmio. Tko? Tko je mogao znati da je on ovdje?

Žena? Je h spomenuo Steppdeckstrasse kad je ugledao niz urednih kuća, tražeći broj 37. Ne, nijebila ona; možda je on nešto i rekao, ali to ona ne bi razumjela, A da je razumjela, sada ne bi biloprofesionalnog ubojice u sobi, već bi čitav olinjali pansion bio okružen policijom.

Bourne se sjeti prizora s debelim čovjekom koji se znojio nad stolom. Taj isti čovjek je brisao

znoj s ispupčenih usana i govorio o hrabrosti beznačajne koze – koja je preživjela. Je li ovo jedanprimjer njegove tehnike preživljavanja? Je li on znao za Steppdeckstrasse?

Je li on bio upoznat s običajima gosta čije ga je lice već toliko uplašilo? Je li on bio u prljavomprenoćištu? Tu uručio omotnicu?

Jason pritisnu ruku na čelo i zatvori oči. Zašto se ne mogu sjetiti?Kad će se izmaglice raščistiti* Hoće li se ikad raščistiti.Nemojte se pribijati na križ . . .Bourne je otvorio oči i zagledao se u plavokosog čovjeka. U djeliću trenutka gotovo je prasnuo

u smijeh; njemu je predan poklon u vidu izlazne vize iz Ziiricha, a umjesto da to shvati, on gubivrijeme mučeći se pitanjima Stavio je novčarku u džep i ugurao je iza one markiza de Chamforda,zatim ie uzeo revolver i ugurao ga iza pojasa. Na kraju je onesviještenoga dovukao do kreveta i bacioga na nj.

Minutu poslije čovjek je bio vezan za utonuli madrac. Jason mu je zapušio usta komadom plahte,dok mu je drugim omotao lice. Na mjestu gdje je sada ostat će satima, a to će biti dovoljno da Jasonnestane iz Ziiricha, zahvaljujući debelom uznojenom čovjeku iz restorana Spavao je u odijelu. Nijeimao pokupiti ništa drugo osim ogrtača.

Obukao ga je i isprobao nogu, iako ponešto iza događaja, pomisli. U žezi prošlih nekolikominuta nije bio svjestan boli; bol je bila uza nj, kao i hramava noga, ah to ga ni]e onesposobilo zaobranu i kretanje u najkritičnijim situacijama. Ipak, rame mu nije bilo u dobrom stanju.

Spora paraliza se širila: mora potražiti liječnika. A glava pa … nije htio misliti o glavi.Otišao je u slabo osvijetljeni hodnik i zatvorio vrata. Stajao je nepokretno i slušao. Odozgo začu

prasak smijeha; naslonio se na zid i podigao pištolj. Smijeh se izgubio. Bio je to pijani smijehnesuvi-sao, besmislen.

Othramao je do stepeništa, uhvatio se ograde i stao silaziti. Bio je na trećem katu četverokatnice.Kad mu je nadošla fraza »visoko zemljište« inzistirao je da mu upravitelj odredi sobu na najvišemkatu, mada nikako nije uspio shvatiti što znači »visoko zemljište«.

Fraza iz drugog života? Mutna sadržaja? Instinktivno. Zašto mu je navrla? Što ona znači kad jebila riječ o iznajmljivanju prljave sobe za jednu jedinu noć? Utočište? Dosta s tim!

Dodirnuo je odmorište drugog kata. Škripa drvenog stubišta pratila je svaki njegov korak. Akoravnatelj iziđe dolje iz svoga stana da zadovolji znatiželju, bit će to posljednja što će zadovoljitiidućih nekoliko sati.

Buka. Grebanje. Laka tkanina nabrzo je preletjela o hrapavu površinu. Tkanina o drvo. Netko sesakrio u kratkom dijelu hodnika između kraja jednog reda stuba i početka drugog. Ne narušavajućiritam hodanja, virio je u zasjenjene prostore; na desnom zidu su bila troja uvučena vrata, istovetnoonima na katu više. U jednima od njih. . .

Zakorači korak bliže. Ne u prvima, prazna su. A neće biti ni posljednja, jer granični zid oblikujecul-de-sac, nema prostora za kretanje. Mora da su druga, da, druga vrata. Od njih može čovjekpotrčati lijevo ili desno, ili udariti ramenom žrtvu koja ništa ne sluti, odbaciti je preko ograde nizstubište.

Bourne se nakrivi na desnu stranu, premjesti pištolj u lijevu ruku i posegne za pojas gdje mu jebio revolver s prigušivačem. Nešto više od pola metra od vrata utisnutih u zidu sručio je u sjenulijevu ruku s automatikom, a tijelom se naslonio na zid.

– Was ist. . . – Pojavila se nečija ruka; Jason ispali jednom i rasprsne tu ruku. – Ahhh! – Lik sesavio od udarca, nesposoban da uperi oružje. Bourne opet ispali i pogodi čovjeka u butinu. Pao je napod, previjao se i grbio. Jason zakorači i klekne; koljenom pritisnu napadačeve prsi, a pištolj mu je

uperio u glavu. Govorio je šapatom.– Ima h dolje još nekoga?– Nein! – odgovori čovjek, mršteći se od bola.– Zwei. nas dvojica.Platili su nas.– Tko?– Vi znadete.– Čovjek koji se zove Carlos?– Neću odgovoriti na to. Prije me ubijte.– Kako ste znali da sam ovdje?– Chernak.– On je mrtav.– Sada. Ne jučer. U Ziirich je stigao glas: vi ste živi. Provjeravali smo svakoga. .. posvuda.

Chernak je znao.– Bourne odluči baciti kocku.– Ti lažeš! – Gurnuo je cijev revolvera u čovjekov vrat. – Nikad nisam Chernaku govorio o

Steppdeckstrasse. Čovjek se mrštio i iskrivio vrat.– Možda nije ni trebalo. Nacistička svinja imala je svuda doušnike.Zašto bi Steppdecksrrassc bila neka iznimka? On vas je mogao opisati. Tko bi to drugi mogao?– Čovjek u Drei Alpenhauser.– Mi nismo nikad čuli za nekog takvog čovjeka.– Tko »mi«? 'V: Čovjek proguta na suho, pa rastegne usne od bola.– Poslovni ljudi . . . samo poslovni ljudi.– A vaša služba je ubijanje.– Čudno je da vi govorite o tome. Ali, nein. Trebalo vas je uzeti, a ne ubiti.– Kamo.– Rekli bi nam preko radija. Frekvencija u kolima.– Izvrsno – reče Jason rugajući se. – Ne samo da si drugorazredan, već se i dovijaš. Gdje su ti

kola?– Vani.– Daj mi ključeve. – Radio će poslužiti za identifikaciju. Čovjek se pokušao oduprijeti;

odgurnuo je Bourneovo koljeno i stade se kotrljati prema zidu. – Nein!– Nemaš izbora. – Jason spusti ručicu pištolja na čovjekovu lubanju. Dakako, s primjerenom

snagom. Švicarac je izgubio svijest.Bourne je našao ključeve – bila su tri u kožnatom tuljcu: zatim uze – čovjekov pištolj i stavi ga

u džep. To je bilo manje oružje od onoga koje je on držao u ruci, a nije imalo ni prigušivača, što jedalo stupanj uvjerljivosti izjavi da su ga imali uzeti, a ne ubiti. Onaj plavokosi na katu bio jeudarnom snagom, pa mu je bila potrebna zaštita prigušenog pucnja, ako bi morao raniti Jasona.Neprigušeni pucanj bi mogao dovesti do komplikacija; Švicarac na drugom katu bio je podrška;njegovo bi oružje bila vidljiva prijetnja.

Ali, ako je tako, zašto je na drugom katu? Zašto nije slijedio svog kolegu? Na stepeništu? Neštoje čudno, ali sada nije bilo vrijeme za analiziranje taktike, niti je bilo vremena za proučavanje raznihvarijanti. Na ulici su bila parkirana kola, a on je imao ključeve za njih.

Ništa ne treba odbaciti. Treći pištolj.Bolno je ustao i pronašao revolver koji je uzeo od Francuza u liftu Gemeinschaft Banke.

Povukao je lijevu nogavicu hlača i umetnuo pištolj ispod elastičnog dijela čarape, gdje je sigurno

stajao.Zastao je da uhvati dah i ravnotežu, zatim je prošao do stepeništa, svjestan da mu je bol u

lijevom ramenu odjednom mnogo oštrija da se paraliza sve brže širi. Poruke iz mozga u udove bile sumanje jasne. Nadao se u Boga da će moći voziti; barem nekako.

Stigao je do pete stepenice i naglo se zaustavio, slušajući kao što je prije minute slušao neće ličuti nekakve šumove skrivenih osoba.

Nije ništa čuo; čovjek kojega je ranio možda nije neki prvak u taktiziranju, ali je rekao istinu.Jason požuri niza stepenice. Odvest će se iz Zuricha – nekako – i pronaći liječnika – negdje.

Lako je opazio kola. Bila su drugačija od drugih pohabanih kola u ulici. Velika dobro održavanalimuzina. Primijetio je i temelj antene ukucan u karoseriju. Došao je do vozačeve strane i prešaorukom preko ploče i prednjeg lijevog branika; nije bilo alarmnog uređaja.

Otključao je vrata, pa ih otvorio, zadržavši dah u slučaju da se prevario u pogledu uređaja zauzbunjivanje; nije se prevario. Sjeo je iza volana i prilagođavao položaj sve dok se nije osjetionajugodnije što je mogao, zahvaljujući automobilu koji ima automatski pomak.

Veliki revolver iza pojasa prilično mu je smetao. Stavio ga je na sjedište pored sebe, a zatimpokušao staviti ključ u bravu za paljenje motora, pretpostavljajući da tome služi ključ koji je otvoriovrata.

Nije. Pokušao je s drugim, ali ni taj nije mogao u bravu. Za prtljažnik, pretpostavio je. Znači –treći ključ.

Ali, je li to baš pravi? Udarao je u otvor, ali ključ nije mogao ući; opet pokuša s drugimključem; blokirao se. Pa prvi. Nijedan od ključeva nije mogao u bravu motora! Ili su poruke iz mozgado udova i prstiju tako iskrivljene, njegova koordinacija suviše neprimjerena, neskladna u funkciji.Prokletstvo! Pokušaj ponovno!

Snažno svjetlo zasja s lijeve strane, paleći mu oči i zasljepljujući ga.Posegne za pištoljem, ali ga drugi mlaz svjetla zahvati s desne strane; netko je snažno otvorio

vraća automobila i sručio mu na ruku tešku baterijsku svjetiljku, dok je druga ruka uzela pištolj sasjedišta.

– Izađi! – Naređenje je došlo s lijeve strane; cijev pištolja osjeti na vratu.Ispentrao se iz kola, s tisućama bijelih svjetlaca u očima. Kad mu se vidnost postupno povratila,

prvo što je ugledao bili su obrisi dvaju krugova. Zlatnih krugova; naočale ubojice koji ga je loviocijele večeri i noći. Čovjek je progovorio: – U zakonima fizike kažu da svaka akcija ima istu isuprotnu reakciju. Ponašanje stanovitih ljudi pod stanovitim okolnostima predvidivo je na sličannačin. Kad je u pitanju čovjek poput vas stvar nije zamršena: svakom borcu valja reći što će kazatiako padne. Ako ne padne, vas uzimaju. Ako padne, rukovodite se krivom mišlju, uspavljujete se ulažan osjećaj napredovanja.

– Moje je mišljenje da se oni koji izazivaju izlažu riziku visokog stupnja – odgovori Jason. – Istratezi i izvršitelji.

– Dobro su plaćeni. A ima još nešto – nema garancije, dakako, ali je uglavnom tako. ZagonetniBourne ne ubija svakoga bez razlike.

Nije stvar u samilosti, naravno, već iz mnogo praktičnijeg razloga.Ljudi upamte kad su bili pošteđeni; iako se on infiltrira u čude voiske Rafinirana gerilska taktika

primijenjena na vrlo profinjeno bojno polje. Ja vam odajem priznanje, – Vi ste poprilično dupe. –Bilo je to sve što je Jason mogao smisliti da kaže. – Ali oba vaša čovjeka su živa, ako je to ono štoželite znati.

U vidokrug naiđe drugi lik, kojega je iz sjene zgrade vodio niski zdepasti muškarac. Bila je to

žena; bila je to Marie St. Jacques.– To je on – rekla je tiho, ne obraćajući pogleda.– O, moj Bože … – Bourne zatrese glavom u nevjerici. – Kako ste to izveli, doktorice? – upita

je podižući glas. – Je li netko držao na oku moju sobu u Carillonu? Zar je radilo samo ono dizalo, adruga su bila dolje zatvorena? Vrlo ste uvjerljivi. A ja sam pomislio da .namjeravate udariti upolicijska kola.

– Kao što se pokazalo – odgovori mu – to nije bilo ni potrebno. Ovo je policija.Jason pogleda na ubojicu ispred sebe; čovjek je namještao svoje zlatne naočale.– Odajem vam priznanje – rekao mu je.– Sitnija vještina – odgovori ubojica. – Okolnosti su bile u redu.Vi ste ih osigurali.– Što sada slijedi? Čovjek unutra, na katu, reče da ćete me uzeti, a ne ubiti.– Zaboravite to. Rečeno mu je što da kaže. – Švicarac zašuti na tren.Dakle, vi ovako izgledate.

Mnogi od nas su se pitali posljednje dvije ili tri godine. Koliko je bilo nagađanja! Kolikoproturječja! On je visok, znate; ne, on je srednje visine. On je plavokos; ne, on je crnokos. Vrlosvijetle plave oči, dakako; ne, sasvim je jasno da su smeđe. Ima oštre crte; ne, sasvim su obične, nebi ga mogao raspoznati od gomile. Ali ništa nije bilo obično. Sve je bilo sasvim neobično.

Vaše su crte ublažene, karakter potisnut. Promijenite boju kose, promijenili ste lice . . .Stanovite vrste kontaktnih leća načinjene su radi promjene boje očiju. . . . Nosite naočale, vi ste drugičovjek.

Vize, pasoši. . . možete ih mijenjati po želji.Takva je, dakle, bila zamisao. Sve se slaže. Ne svi odgovori, ali više istine nego je htio čuti.– Ja bih htjela završiti s ovim – reče Marie St. Jacques, istupivši.– Potpisat ću sve što imam potpisati – u vašem uredu, pretpostavljam. Ali se doista moram

vratiti u hotel. Ne moram vam reći što sam sve noćas doživjela.Švicarac je pogleda kroz naočale zlatna okvira. Zdepast muškarac koji ju je doveo iz sjene, uze

je za ruku. Ona se zabulji u jednoga pa u drugoga, pa u ruku koja je držala njenu.Zatim u Bournea. Presta disati, jer je strašna istina postala jasnom.Razrogačila je oči.– Pustite je – reče Jason. – Ona se vraća u Kanadu. Više je nikad nećete vidjeti.– Budite praktični, Bourne. Vidjela je nas. Nas dvojica smo profesionalci, to su pravila.Kvrcnuo je obaračem pištolja ispod Jasonove brade, pa cijev opet naslonio na Bourneov vrat.

Lijevom je rukom opipavao odjeću žrtve, napipao oružje u Jasonovu džepu i izvukao ga.– To sam i mislio – reče i obrati se zdepastom suputniku: Povedi je drugim kolima. Limmat.Bourne se smrznuo. Marie St. Jacques će ubiti, a tijelo joj baciti u rijeku Limmat.– Pričekajte trenutak? –Jason zakorači; pištolj mu je bio pritisnut u vrat, prisilivši ga natrag do

poklopca motora. – Glupi ste! Ona radi za kanadsku vladu. Opsjednut će čitav Ziirich.– Zašto bi to vas – brigalo? Vi nećete biti ovdje.– Zato što je to šteta! – uzviknu Bourne. – Mi smo profesionalci, sjećate li se?– Dosađujete mi. – Ubojica se okrenuo zdepastome. – Geh! Schnell.Guisan Qwa – Vrištite koliko vas prokleta glava nosi! – uzviknu Jason. – Vrištite!Ne prestajte!Pokušala je ali je vrisak skratio u nastanku paralizirajući udarac u vrat. Pala je na pločnik, pa ju

je njen budući ubojica odvukao prema maloj crnoj neupadljivoj limuzini.– To je bilo glupo – rekao je ubojica, buljeći kroz naočale zlatna ruba u Bourneovo lice. – Samo

požurujete neizbježno. Međutim, sad će biti jednostavnije Mogu osloboditi čovjeka koji će se sadapobrinuti za naše ranjenike. Sve je tako vojnički, zar ne? Ovo je doista bojno polje. – Okrenuo sečovjeku s baterijskom svjetiljkom: – Daj znak Johannu da ude u kuću. Vratit ćemo se po njih.

Svjetiljka je bila dvaput upaljena i ugašena. Četvrti čovjek, koji je otvorio vrata da unesuonesviještenu ženu, samo je klimnuo. Marie St. Jacques su ubacili na stražnje sjedište i bučnozatvorili vrata.

Čovjek koji se zvao Johann uputio se betonskom stepeništu pred ulaz; klimnuo je krvniku.Jason osjeti mučninu začuvši motor malih kola. Automobil je odskočio od pločnika u

Steppdeckstrasse; ulubljeni kromirani odbojnik iščezao je u sjeni ulice. U tim je kolima žena kojunije vidio nikad u životu … do prije tri sata. A on ju je ubio.

– Ne manjka vam vojnika – rekao je.Hajde! Brzo! Kej Guisan!– Kad bi bilo što ljudi u koje bih vjerovao, rado bih platio. Kao ' što kažu, ugled vam prethodi.– Pretpostavimo da ja vas platim. Bili ste u banci; znadete da : imam novaca.– Vjerojatno milijune, ali ja ne bih dotakao nijednu novčanicu.– Zašto? Bojite se?– Sasvim sigurno. Bogatstvo je razmjerno količini vremena koju !netko ima da bi uživao u njemu. Ja ne bih imao pet minuta. : Ubojica se okrenuo svome

podređenom: – Stavi ga unutra. Svući ga. Želim njegove fotografije, ali golog – snimljene prije ipošto nas napusti. Na njemu ćeš naći mnogo novaca; želim da ga on drži. Ja ću voziti. – Opet pogledaBournea. Carlos će dobiti prvi otisak. A ne sumnjam da ću ostale prodati uz krupnu zaradu naotvorenom tržištu. Časopisi plaćaju prekomjerno.

– Zašto bi vam »Carlos« vjerovao? Zašto bi vam itko povjerovao.Sami ste rekli: nitko ne zna kako izgledam.– Bit ću pokriven – odgovori Švicarac. – Više nego dovoljno. Dvojica ciriških bankara će

istupiti i prepoznati vas kao nekog Jasona Bournea. Istog tog Jasona Bournea koji je zadovoljio vrlostroge propise švicarskog zakona za isplatu novca s numeričkog ; računa.

To će biti dovoljno.Sada se obratio revolverašu.– Požuri! Moram telegram poslati. Dugove pokupiti.Snažna ruka se strelovito spustila na Bourneovo rame i stegla mu vrat poput kliješta. Cijev

pištolja ga munu u kralježnicu; bol mu se razvila prstima dok su ga vukli u limuzinu. Jedan čovjek, aliprofesionalac; čak i da ne osjeća rane bilo bi mu nemoguće iskobeljati se, slomiti stezaljku.Revolveraševa stručnost, međutim, nije zadovoljila čovjeka s naočalima, vodu lova. Sjeo je za volani izlajao novo naređenje. – Slomi mu prste – rekao je.

Stezaljka oko vrata je nakratko popustila i omogućila Jasonu da diše, dok je revolveraš udaraopištoljem po njegovoj ruci – rukama.

Bourne je nagonski preletio lijevom rukom preko desne, zaštićujući je. Kad je krv prokuljala snadlanice lijeve ruke, savio je prste i pustio da krv teče po obima rukama. Ugušio je vrisak, ali takoda se ipak nešto čuje. Za protivnika. Stisak je popustio; on kriknu.

– Moje ruke! Slomio ih je!– Gut.Ali nisu bile slomljene; lijeva je bila toliko izranjena da je sada bila neupotrebljiva; ali ne i

desna. Micao je prstima u mraku; ruka mu je bila nedirnuta.Kola su jurila po Steppdeckstrasse pa skrenula u pokrajnju ulicu,, usmjerivši se prema jugu.

Jason se srušio na sjedište, hvatajući zrak.Revolveraš mu je navlačio odjeću, parao je, razderao mu košulju, stao mu naglo potezati pojas.

Za nekoliko sekundi će mu gornji dio tijela biti gol Pasoš, papiri, kartice, novac – sve će to prijeći utuđe ruke, uzet će mu sve što je bitno za bijeg iz Zuricha. Ili je sada trenutak, ili nikada. Vrisnuo je.

– Moja nogal Moja prokleta noga!Nagnuo se naprijed i bjesomučno radio s desnom rukom u mraku, napipavajući ispod nogavice.

Napipao je. Ručku automatika.– Nein! – zagrmio je profesionalac na prednjem sjedištu. – Pazi ga! Znao je; to je nagonsko

znanje.Bilo je nagonsko, ali je bilo i prekasno. Bourne je držao pištolj u mraku poda. Snažni vojnik ga

odgurne natrag. Pao je od udarca, ali je revolver, sada u visini struka, bio uperen ravno u napadačevaprsa.

Dvaput je pucao; čovjek se naglo zabacio. Jason je opet pucao, vrlo sigurno: pogođen u srcečovjek se stropoštao na napola izvučeno pomoćno sjedište.

– Odbaci ga! – rikne Bourne, preletivši revolverom do zaobljena ruba prednjeg sjedišta;pritisnuo ga je u bazu vozačeve lubanje. Baci ga!

Nepravilno dišući, ubojica je ispustio pištolj. Oblio ga je znoj.– Razgovarat ćemo – rekao je stežući volan. – Mi smo profesionalci.Razgovarat ćemo. – Veliki automobil pojuri sve brže, jer je vozač povećao pritisak na papučicu

ubrzanja.– Uspori – Koji je tvoj odgovor? – Kola još ubrzaše. Ispred njih bijahu svjetla automobila;

izlazili su iz područja Steppdeckstrasse i ulazili u prometnije gradske ulice. –Ti želiš izići iz Zuricha,ja te mogu izvući.

Bez mene ne možeš. Sve što moram učiniti sasvim je jednostavno: naglo okrenuti volan i udaritio pločnik. Ja nemam što izgubiti, Herr Bourne. Policija je posvuda. Mislim da ne želiš policiju.

– Razgovarat ćemo – slaže Jason. Sve je u točnom baratanju s vremenom, i djelić sekunde jevažan. Dvojica ubojica jure u trkaćoj metalnoj ogradi, koja je sama po sebi zamka. Nijednom ubojicine valja vjerovati; to su obojica znali. Jedan se mora koristiti tom dodatnom polusekundom koje sedrugi neće domoći. Profesionalci.

– Koči – reče Bourne.– Baci pištolj na sjedište pored mene.Jason ispusti oružje. Pištolj je pao na ubojičin, a zveket teškog metala bio je dokazom dodira.– Učinjeno.Ubojica podigne nogu s akceleratora i stavi je na kočnicu. Najprije je lako pritisnuo, a onda u

kratkim udarima, tako da je automobil posrtao naprijed-natrag. Ubodi papučice bit će još naglašeniji;Bourne je to shvatio. To je dio vozačeve strategije, ravnoteža koja je faktor života i smrti.

Strelica na brzinometru krenu ulijevo: 30 kilometara, 18 kilometara, 9 kilometara. Gotovo su sezaustavili; to je bio trenutak za dodatnu polusekundu napora – ravnoteža je faktor, život je u ravnoteži,na vagi.

Jason zgrabi čovjeka za vrat, žabi mu prste u grlo, povuče ga sa sjedišta. Zatim podigne krvavulijevu ruku, baci ubičine naočale i krvlju mu namaze oči. Pustio je vrat i ispalio desnu ruku premapištoljima na sjedištu. Bourne grabi držak i snažno odgurne ubojičinu ruku. Čovjek je vrištao; vidnostmu je bila zamućena, pištolj izvan dosega. Jason se baci na ubojičina prsa i odgurne ga na vrata.Lijevim laktom je pritiskao njegov vrat, a krvavim dlanom zgrabio volan. Pogleda kroz vjetrobran iokrenu volan nadesno, usmjerivši kola prema piramidi smeća na pločniku.

Automobil je zaorao u hrpu otpadaka – golemi polupospani kukac koji puzi u smeće, kukac kojegizgled zavarava, nije u skladu s nasilnošću unutar ljušture.

Čovjek ispod njega se naglo podigne; htjedne se okrenuti. Bourne je držao automatik u ruci, doksu mu prsti tražili otvoreni prostor okidača. Našao ga je; savio je zglob i opalio.

Njegov neuspjeli krvnik se naglo ovjesi. Na čelu mu je bila tamnocrvena rupa.Ljudi na ulici potrčaše prema mjestu događaja, ocijenivši da je to opasan sudar, nesreća zbog

krajnje nepažnje.Jason odgurnu mrtvo tijelo preko sjedišta i najzad sjedne za volan.Ubaci u protivnu brzinu. Limuzina se čudno povukla iz smeća, kotači su se spustili s pločnika,

automobil je bio tamo gdje mu je mjesto.Jason spusti prozor, obraćajući se spasiocima, kako su se približavali: – Žao mi je! Sve je u

redu! Samo malčice suvišnog pića!Mala skupina zabrinutih građana se brzo razdvojila, neki su pokazivali kretnje prijekora, drugi

su se užurbano vraćali svojim pratiocima i suputnicama. Bourne je duboko disao, nastojeći obuzdatinehotičnu drhtavicu koja mu je obuzela cijelo tijelo. Stavio je ručicu u položaj vožnje; automobilkrenu napnied. Pokuša u mislima vidjeti slike Ziiricha iz sjećanja koje ga više ne služi.

Znao je gdje je, ali vrlo nejasno; znao je i gdje je bio, ali, što je mnogo važnije, jasnije je znaogdje je Guisan Quai u odnosu na Limmat.

Geh! Schnell. Guisan Quai!Marie St. Jacqucs će ubiti na Guisan Quaiu, a tijelo joj baciti u rijeku.Guisan i Limmat se sastaju samo na jednom mjestu: to je ušće Ciriškog jezera, kod početka

zapadne obale. Negdje na praznom parkiralištu ili u napuštenom vrtu okrenutom prema vodi, zdepastirevolveraš se baš sprema da obavi smaknuće koje je naredio njegov mrtvi naredbodavac. Možda jeveć ispalio iz pištolja ili je zabio nož u žrtvu; Jason to nije mogao znati, ali je mogao saznati. Tko tobio i što on bio – ali neće nekažnjeno odšetati s mjesta zločina.

Međutim, profesionalac u njemu zahtijevao je da skrene u široku mračnu aleju. U kolima sudvojica mrtvaca; znače mu opasnost i teret koji ne može podnijeti. Dragocjene sekunde koje ćeutrošiti dok ih ukloni iz kola mogu ga izbaviti iz opasnosti kojoj bi se izložio kad bi prometnikpogledao kroz prozor i ugledao smrt.

Trideset dvije sekunde – toliko je potrajalo. Trebalo mu je manje od minute da svoje neuspjelekrvnike izvuče iz kola. Pogledao ih je dok je oko poklopca motora išao k vratima. Bestidno su seisprepleli, naslonjeni na prljavi zid od opeke. U tami.

Sjeo je za volan i odjurio iz ulice.Geh! Schnell. Guisan Quai!Stigao je do raskrižja i zaustavio se. Crveno svjetlo. Svjetla. Slijeva, nekoliko blokova ulica

prema istoku, ugledao je svjetla koja se blago uzdižu u noćno nebo. Most! Limmat! Signal skrenu uzeleno; okrene limuzinu nalijevo.

Vratio se na Bahnhofstrasse; početak Guisan Quaia udaljen je samo nekoliko minuta. Širokaavenija zaokreće oko ruba vode, tamo gdje se sastaju rijeka i jezero. Koji trenutak poslije, s lijevestrane, bio je obris parka, stjecište ljetnih šetača, a sada mračnog, lišenog i turista i žitelja Zuricha.Provezao se pored ulaza za vozila. Preko bijela pločnika bio je ovješen teški lanac, obješen s dvajukamenih stupova. Stigao je do drugog ulaza, ali je lanac opet sprečavao ulaz.

Ali to nije bilo isto; bilo je drugačije, nešto čudno. Zaustavio je kola i pažljivije pogledao,zgrabivši baterijsku svjetiljku koju je uzeo od svog krvnika. Pritisnu i ispali mlaz preko teškoglanca. Što je to?

Što je drugačije?Nije to bio lanac. To je ispod lanca. Na bijelom taracu, koje čistači drže besprijekorno čistim.

Bili su to tragovi, sasvim suprotni općoj čistoći okoliša. Ne bi se mogli zamijetiti za ljetnih mjeseci,ali sada se ističu. Kao da je smeće iz Steppdeckstrasse doputovalo sve dovde.

Bourne ugasi svjetiljku i baci je na sjedište. Bol koju je osjećao u stučenoj lijevoj ruciodjednom se stopila s bolovima u ramenu i cijeloj ruci. Morao je svu bol istisnuti iz svijesti, akrvarenje je morao spriječiti kako je najbolje znao i mogao. Košulja mu je bila poderana, a on ju jejoš poderao i strgao komad koji je omotao oko lijeve ruke, zahvaljujući zubima i prstima. Bio jespreman onoliko koliko je mogao biti u tim okolnostima.

Dograbi pištolj – pištolj svog neuspjelog krvnika – i pregleda magazin: pun. Pričekao je doknisu prošla dva automobila, ugasio je svjetla i učinio U-zaokret, parkirajući pored lanca. Izašao je inagonski iskušao snagu noge na pločniku, pomažući se njom dok je šepesao do najbližeg stupa, skojega je skinuo željeznu kuku sa željezna kruga u kamenu. Spustio je lanac, trudeći se da to učini štotiše, pa se vratio kolima.

Povukao je ručicu i blago pritisnuo papučicu, a onda je pustio.Klizio je širokim prostranstvom neosvijetljena parkirališta, koje je bilo još mračnije kad je

naglo završio bijeli ulazni put i započelo polje crnog asfalta. Otprilike dvjesta metara daleko bila jeravna tamna crta zida obale, nasipa koji je zadržavao struje Limmata gdje se ulijevao u vodu jezera.Još dalje bila su svjetla brodova, koji su se tiho klatili u raskošnom sjaju. Iza njih su bila stacionarnasvjetla Starog grada, zamućena svjetla reflektora sa zamračenih gatova.

Jason je sve obuhvatio pogledom, jer mu je udaljenost bila poput zavjese; on je tragao zasjenama ispred nje.

Na desnu stranu. Desnu. Tamni obrisi, tamniji od zida, upad crnog na manje crno – nejasno trnu,slabašno, jedva raspoznatljivo, ali tamo je. Što metara .. . sada devedeset, osamdeset pet; zaustavioje kola i ugasio motor. Nepokretno je sjedio uz otvoren prozor, zureći u mrak, nastojeći vidjeti štojasnije. Čuo je šum vjetra koji je puhao s vode; šum koji je pokrio šum automobila koji je samoklizio.

Zvuk. Krik. Prigušen, grlen . .. istjeran strahom. Uslijedio je oštar udarac, pa drugi, treći.Oblikovao se krik, ali je bio progutan, razbijen, tiho se gubio u tišini.

Bourne je tiho izišao iz kola, s pištoljem u ruci, s baterijskom svjetiljkom koju je nespretnodržao krvavim prstima ljevice. Pošao je prema zamračenom crnom obliku, a svaki korak, svatkohramanje bilo je studija u tišini.

Ono što je prvo ugledao bilo je ono što je posljednje vidio kad su mala kola nestala uzasjenjenim dijelovima Steppdeckstrasse. Sjajni metal ulubljenog kromiranog odbojnika; sada seljeskao na svjetlu noći.

Četiri šamara u brzom slijedu, meso o meso, manijakalni udarci, koje su dočekivali prigušenikrici straha. Kad bi krici prestali, čulo se dahtanje, hvatanje zraka, pa opet udarci. U kolima!

Jason se sagnuo što je više mogao, zaobilazeći prtljažnik prema desnom stražnjem prozoru.Polako se uspravljao, a onda, služeći se zvukom kao oružjem prepasti, istodobno je viknuo i upaliosnažnu baterijsku svjetiljku.

– Makni se, mrtav si!Ono što je vidio ispuni ga odvratnošću i bijesom. Odjeća Marie St.Jacques bila je razderana u krpice. Poput pandža na njenom polugolom tijelu, ubičine ruke su

gnječile njene dojke, razdvajale joj noge.Krvnikov je organ virio iz hlača; spremao se da nanese posljed-lie poniženje žrtvi prije nego

izvrši nad njom smrtnu kaznu.– Izlazi, kurvin sine!Rasprsnulo se staklo; čovjek koji je silovao Marie St. Jacques shvatio je očito. Bourne neće

ispaliti iz pištolja u strahu da ne ubije ženu.Digao se s nje i petom cipele udario u prozor malih kola. Staklo se razletilo, a oštri djelići

prekriše Jasonovo lice.Otvorila su se vrata; zasljepljujući blijesak poprati eksploziju.Vrela, parajuća bol raširi se desnom stranom Bourneova tijela.Eksplozija je raznijela tkaninu njegova ogrtača, a krv stade rositi preostali dio košulje. Pritisnuo

je obarač, ali je samo nejasno mogao vidjeti lik koji se kotrljao po asfaltu; opet je opalio, a zrno jedetoniralo na površini asfalta. Krvnik se otkotrljao i sakrio gdje ga ne vide … u mračniju tamu,nevidljiv.

Jason je znao da ne smije ostati na mjestu gdje je; kad bi to učinio značilo bi da je potpisaosvoju smrtnu presudu. Vukući nogu potrči do zaštite otvorenih vrata.

– Ostanite unutra! – viknuo je Marie St. Jacques; žena se stala micati od groze. – Prokletstvo!Ostanite unutra!

Pucanj; zrno se žarilo u metal vrata. Iznad zida je ugledao silhuetu čovjeka koji trči. Bourneopali dvaput, zadovoljan što je napokon mogao istjerati dah iz sebe. Ranio je čovjeka, nije ga ubio.Ali će krvnik funkcionirati znatno slabije nego prije šezdeset sekundi.

Svjetla. Mutno svjetlo, svjetla . . . uokvirena, u četvorinama. Što je to? Kakva su to svjetla?Pogleda nalijevo i ugleda ono što prije nije mogao vidjeti. Kućica od cigli, nekakva stambena kućablizu zida.

Unutra su upaljena svjetla. Čuvareva kućica; netko unutra je čuo pucnje.»Was ist los? Wer ist da?« Vikao je muškarac, presavijeni starac, koji je stajao na vratima.Zatim je svjetlo baterijske svjetiljke probadalo tamu. Bourne ga je slijedio pogledom, nadajući

se da će zasjati na krvniku..Osvijetlilo ga je. Čučao je uza zid. Jason ustade i opali. Na pucanj iz njegova pištolja mlaz

svjetla se preseli na nj. On je bio meta; dva pucnja dođoše iz tame, zrno je rikošetiralo od metalnogruba prozora. Čelik mu je probio vrat; provalila je krv.

Trčeći koraci. Krvnik je trčao prema izvoru svjetla.»Nein!« Ipak je krvnik stigao na cilj. Lik na vratima je zgrabila ruka koja će mu biti i uzica i

kavez. Snop se ugasio; na svjetlu prozora Jason je vidio kako ubojica odvlači čuvara,upotrebljavajući starca kao štit; odvukao ga je u tamu.

Bourne je gledao taj prizor sve dok više nije mogao gledati. Pištolj je imao bespomoćnopodignut iznad kućišta motora. Bio je bespomoćan, a tijelo mu je napuštala snaga.

Uslijedio je posljednji hitac, iza kojega je uslijedio grleni krik, pa opet trčeći koraci. Krvnik jeizvršio smrtnu kaznu, ali ne nad osuđenom ženom, već nad starcem. Trčao je, pobjegao je.

Bourne više nije mogao trčati; bol ga je konačno sasvim oduzela, vid mu se smutio, osjeća]sasvim iscrpio. Skljokao se na pločnik.

Nije bilo više ničega; jednostavno mu nije bilo stalo.Što je god on bio, neka bude. Neka bude.Marie St. Jacques je ispuzala iz automobila. Držala je ostatke haljine, svaki pokret je izvršila u

prepasti, svaki pokret novi udarac.Zagledala se u Jasona, a u očima su se čitali nevjerica, užas i smetenost.– Otiđite – prošaptao je u nadi da će ga čuti. – Odostraga su kola, a u njima ključevi. Otiđite

odavde. On bi mogao dovesti druge, ne znam.– Vi ste došli po mene – rekla je glasom koji je odjekivao zbunjenošću.– Nestanite! Uđite u kola i otprašite svom brzinom, doktorice. Ako vas netko pokuša zaustaviti,

pregazite ga. Hodite na policiju … na pravu, razgovarajte s policajcima u odori, vi prokleta budalo.Grlo mu je bilo tako vrelo, a trbuh tako hladan. Vatra i led; i prije ih je osjećao. Zajedno. Gdje

je to bilo?– Spasili ste mi život – nastavila je tim šupljim glasom, riječima koje su lebdjele u zraku. –

Došli ste po mene. Vratili ste se po mene, i spasili . . . moj . . . život.– Ne stvarajte ono što nije bilo. – Vi ste sporedni, doktorice. Vi ste refleks, instinkt rođen iz

zaboravljenih uspomena, vodiča koje je stres električki podstaknuo. Vidite, ja znam riječi. . . Više minije stalo. Boli me – o moj Bože, kako me boli.

– Bili ste slobodni. Mogli ste otići, ali niste. Vratili ste se po mene.Čuo ju je kroz omaglicu bolova. Ugledao ju je, a ono što je vidio bilo je nerazumno kao i bol.

Klečala je pored njega, dodirivala mu lice, ticala mu glavu. Prestanite! Ne dirajte mi glavu! Ostaviteme.

– Zašto ste to učinili? – Bio je to njen glas, ne njegov.Ona ga je pitala. Zar ne razumije? On joj ne može odgovoriti.Što to ona radi? Otrgla je komad tkanine i omotala je oko njegova vrata … pa još jedan komad,

veći, sada od haljine. .Olabavila mu je pojas i ugurala mekanu glatku tkaninu do vrele uskuhale kožena desnom bedru.

– Nije to zbog vas. – Našao je riječi i brzo ih upotrijebio. Htio je mir tame – kao što je i prijezaželio ali se ne sjeća kada. Našao bi ga da ga ostavi na miru. – Taj čovjek … on me vidio. Mogao bime prepoznati. To je zbog njega. Njega sam htio. A sad odlazite!

– Vidjelo vas je i pola tuceta drugih – odgovori mu s drugom notom u glasu. – Ja vam nevjerujem.

– Vjerujte mi!Sada je stajala iznad njega. Pa je odjednom više nije bilo. Otišla je.Ostavila ga. Sad će ga mir brzo obuzeti; progutat će ga tamne uspjenušane vode i bol će se

isprati. Naslonio se na kola i pustio se da pluta sa strujanjima nemirnih misli.Buka ga je omela. Motor se okretao i uznemiravao ga. Ali, da, baš ga briga za motor; on ometa

njegovu osobitu slobodu. Tada osjeti ruku na ramenu. Pa drugu ruku. Pažljivo su ga podizale.– Hajde – reče glas – pomozite mi.– Ostavite se mene! – Naređenje, netko je viknuo; on je uzviknuo tu zapovijed. Ali naređenje

nisu poslušali. Zgranuo se; naređenja bi trebalo slušati. Ali, ipak ne uvijek; nešto mu je govorilo danije uvijek tako. Opet je zapuhao vjetar, ali ne vjetar u Ziirichu. Na nekom drugom mjestu, visoko nanoćnom^nebu. Pojavio se i signal, prosulo se svjetlo, a on je skočio, šiban bijesnim novimstrujanjima.

– Dobro je. U redu je s vama – rekao je glas koji ga je izluđivao, koji nije htio obraćatipozornost na njegove zapovijedi. – Podignite nogu. Podignite je!… Tako je dobro. Vi ste je podigli.A sada u kola.

Lagano se spustite na leda . . . polako. Tako je dobro.On pada . .. pada poput ugljena crnim nebom. A onda je pad prestao, sve se zaustavilo, nasta

silna mirnoća, ni Ijuljka ni daška; čuo je svoje disanje. I korake, čuo je korake … i zvuk vrata koja suse zatvorila, a zatim je uslijedila uskovitlana, razvaljujuća buka, ispod njega, pred njim, negdje.

Kretanje, njihanje u krugovima. Ravnoteže je nestalo i on opet pada, ali je opet zaustavljen,

drugo tijelo protiv njegova tijela, ruka ga drži, spušta. Osjeti ledenicu na licu, a zatim ne osjeti višeništa.

Opet je plutao, strujanja su sada bila blaža, tama potpuna.Čuli su se glasovi iznad njega, u daljini, ali ne tako daleko. Oblici su se polako bistrili,

osvijetljeni mlazom stolnih svjetiljki. Bio je u prilično velikoj prostoriji, na krevetu, uskom krevetu,pokriven pokrivačima. Preko sobe su bile dvije osobe, čovjek u ogrtaču i žena . . . odjevena utamnocrvenu suknju ispod bijele bluze.

Tamnocrvena, kao što je bila kosa …Žena, St. Jacques? To je bila ona. Stajala je uz vrata i razgovarala s čovjekom koji je u lijevoj

ruci držao kožnatu torbu. Govorili su francuski.– Odmor, uglavnom – rekao je muškarac. – Ako ne možete doprijeti do mene, bilo tko može

povaditi šavove. Držim da se mogu izvaditi za tjedan dana.– Hvala vam, doktore.– Hvala vama. Vi ste bili veoma širokogrudni. Ja sada idem. Možda ću vas još čuti, možda ne.Liječnik je otvorio vrata i izašao. Kad je otišao, žena je spustila prijevornicu brave na mjesto.

Okrenula se i ugledala Bournea kako je gleda. Polako, oprezno i tiho je prilazila krevetu.– Možete li me čuti? Klimnuo je – Ranjeni ste reče – prilično teško, ali ako budete mirno ležali

neće biti potrebno da idete u bolnicu. To je bio liječnik … očito. Platila sam ga od novca koji samnašla kod vas; poprilično više nego se moglo činiti uobičajenim honorarom, ali mi je rečeno da se unjega može imati povjerenja Usputice, to je vaša zamisao. Dok smo se vozili, vi ste ponavljali damorate naći liječnika, jednoga kojega možete platiti da šuti. Imali ste pravo. Nije bilo teško.

– Gdje srno – – Mogao je čuti svoj glas; bio je slab, ali ga je mogao čuti.– Selo Lenzburg, oko trideset kilometara od Zuricha. Liječnik je iz Wohlena; to je obližnji grad.

Posjetit će vas za tjedan dana, ako budete ovdje.– Kako? . . . Pokušao se podići, ali nije bilo snage. Dotakla mu je rame; to je bila zapovijed da

legne.– Reći ću vam što se dogodilo, pa će to možda odgovoriti na vaša pitanja. Barem se tako nadam,

jer ako ne bude tako, nisam sigurna da bih ja mogla. – Stajala je nepokretno, gledajući u nj, govorilasputanim glasom. – Jedna životinja me silovala – a zatim me trebalo ubiti. Nije bilo nikakvemogućnosti da ostanem na životu. U Steppdeckstrasse ste ih pokušali zaustaviti, a kad to niste uspjeli,rekli ste mi da vičem, da neprekidno vičem. Bilo je to sve što ste mogli učiniti, a vičući meni izložiliste se opasnosti da tog trenutka budete ubijeni. Poslije ste se nekako oslobodili – ja ne znam kako, aliznam da ste bili teško ranjeni oslobađajući se – pa ste došli po mene da me oslobodite.

– Po njega – upadne joj Jason u riječ. – Njega sam htio.– To ste mi već rekli, a ja ću vam reći ono što sam vam već rekla. Ne vjerujem vam. Ne zato što

ste vi loš lažac, već zato jer se to ne podudara s činjenicama. Ja radim sa statistikom, gospodineWashburn, ili gospodine Bourne, ili kakogod se već zovete. Ja poštujem konkretne podatke i moguuočiti netočnosti; za to sam obučena.

Dva su čovjeka došla u onu kuću da vas nadu, a čula sam vas da kažete da su obojica živi. Onibi vas mogli prepoznati. A tu je i vlasnik restorana Drei Alpenhauser; i on bi mogao. To su činjenice,a one su vama poznate kao i meni. Ne, vi ste se vratili da me pronađete. Vratili ste se i spasili miživot.

– Nastavite – reče glasom kojemu se vraćala snaga. – Što se dogodilo nakon toga?– Ja sam se odlučila. Bila je to najteža odluka koju sam donijela u životu. Mislim da netko može

donijeti takvu odluku samo ako je gotovo izgubio život nekim aktom nasilja, a život mu je spasio

netko drugi. Odlučila sam da vam pomognem. Samo nakratko – na nekoliko sati, možda – ali sam ipakodlučila da vam pomognem da se podignete i spasite.

– Zašto niste otišli na policiju?– Zamalo sam to učinila, a nisam sigurna mogu li vam reći zašto to nisam učinila. Možda zbog

silovanja, ne znam. Ja sam iskrena s vama. Uvijek su mi govorili da je to najstrašnije što jedna ženamože iskusiti. Ja to sada vjerujem. A čula sam i bijes – i gađenje – u vašem glasu, kad ste viknuli nanjega. Taj trenutak neću zaboraviti dok živim, bez obzira na to koliko to možda poželjela.

– Policija? – ponovio je.– Onaj čovjek u Drei Alpenhauser rekao je da policija traga za vama.Da je svima ostavljen poseban telefonski broj. – Zašuti, pa će opet: Nisam vas mogla predati

policiji. Tada ne. Ne poslije onog što ste učinili.– Znajući tko sam ja? – upita je.– Ja znam samo ono što sam čula, a ono što sam čula nije u suglasju s ranjenim čovjekom koji se

vraća po mene i nudi svoj život za moj.– To nije jako bistro.– A to je ono što ja jesam, gospodine Bourne – držim da je Bourne, tako vas je oslovio. Vrlo

bistra.– Udario sam vas. Zaprijetio da ću vas ubiti.– Da sam bila na vašem mjestu, pa ljudi pokušavali mene ubiti, vjerojatno bih učinila isto – kad

bih bila sposobna za to.– I tako ste me odvezli izvan Zuricha?– Ne odmah, ne nešto du/c od pola sata. Trebalo je da se smirim, da stvorim odluku. Ja sam

metodična.– Počinjem to shvaćati – Bila sam podrtina, sva neuredna; trebale su mi haljine, četka za kosu,

kozmetika. Nisam se mogla nigdje pojaviti. Pronašla sam telefonsku govornicu pored rijeke i, kadnikoga nije bilo u blizini, izašla sam iz kola i nazvala kolegu u hotelu .. .

– Francuza? Belgijanca.' – prekinu je Jason.– Ne. Oni su bili na Bertinellijevom predavanju, a ako su me prepoznali na pozornici s vama,

držim da bi moje ime dali policiji.Umjesto njih, nazvala sam ženu koja je član naše delegacije; ona prezire Bertinellija i bila je u

svojoj sobi. Radimo zajedno nekoliko godina i prijateljice smo. Rekla sam joj da zanemari bilo štošto je možda čula o meni, jer sam ja sasvim zdrava. Zapravo sam joj rekla da kaže, ako se netko budezanimao za mene, da ću večer provesti s prijateljem, a možda i noć, ako već budu ustrajali pitanjima.Da im kaže da sam rano napustila Bertinellijevo predavanje.

– Metodična – primjeti Bourne.– Da. – Marie sebi najzad dopusti oklijevajući smiješak. – Zamolila sam je da ode u moju sobu

– mi smo samo dvoja vrata jedna od druge, a noćna sobarica zna da smo prijateljice. Ako tamo nebude nikoga, ona će staviti nešto odjeće i kozmetike u moju putnu torbu i' vratiti se u svoju sobu.Obećala sam je nazvati za pet minuta.

– Ona je jednostavno prihvatila ono što ste joj rekli?– Rekla sam vam, mi smo prijateljice. Znala je da sam zdrava i u redu, možda uzbuđena, ali sve

drugo je u redu. I da ja želim da učini kako sam je zamolila. – Marie opet zašuti. – Ona je vjerojatnomislila da joj govorim istinu.

– Nastavite.– Nazvala sam je, a ona je imala moje stvari.

– Što znači da ona dvojica delegata nisu dali vaše ime policiji. Vaša bi soba bila podprismotrom, zapečaćena.

– Ne znam jesu li ili nisu. Ali da jesu, policija bi već preslušala moju prijateljicu. A ona bijednostavno rekla ono što sam joj rekla da kaže.

– Ona je bila u Carillonu, a vi dolje, pored rijeke. Kako ste dobili svoje stvari?– To je bilo sasvim jednostavno. Malo ševrdavo, ali jednostavno.Ona je razgovarala s noćnom sobaricom i rekla joj da ja izbjegavam jednog čovjeka u hotelu, a

u posjeti sam drugome. Treba mi prekonoćna torba, pa može li ona predložiti neki način kako dadođem do nje. Da je netko donese do automobila … uz rijeku. Donio ju je jedan konobar koji nije biona dužnosti.

– Nije li se iznenadio ugledavši vas kako izgledate?– Nije imao mnogo mogućnosti da išta vidi. Otvorila sam prtljažnik, ostala u kolima, i rekla mu

da je stavi otraga. Na rezervnoj gumi sam ostavila novčanicu od deset franaka.– Vi niste metodični, vi ste izuzetni.– Metodična je dovoljno.– Kako ste našli liječnika?– Baš ovdje. Concierge, – ili kako ga zovu u Švicarskoj. Upamtite, ja sam vas omotala najbolje

kako sam mogla, smanjila sam krvarenje koliko je najviše bilo moguće. Poput većine ljudi i ja imamnetko praktično znanje prve pomoći; to je značilo da sam morala svući dijelove vaše odjeće.Pronašla sam novac i odmah shvatila što ste mislili kad ste govorili o pronalaženju liječnika kojegbiste platđiiM imate kod sebe tisuće i tisuće dolara; ja znam tečaj razmjene, – To je samo početak –Što?

– Nije važno. – Opet se pokušao pridignuti; bilo je suviše teško. –Zar me se ne bojite! Bojiteonoga što sam učinio?

– Dakako da se bojim. Ali znam što ste učinili za mene.– Vi imate u mene više povjerenja nego bih ja imao pod ovim okolnostima.– To znači da vi vjerojatno još niste svjesni okolnosti. Još ste vrlo slab, a pištolj je kod mene.

Osim toga, nemate ni odjeće.– Ništa?– Ni par čarapa. Sve sam bacila. Doimali biste se prilično luckasto da trčite ulicom samo s

plastičnim pojasom s novcem na sebi.Bourne se nasmijao kroz bol, sjetivši se La Ciotata i markiza de Chamforda.– Metodična – reče.– Vrlo.– Što se sada događa.– Napisala sam ime liječnika i platila tjednu najamninu za sobu.Concierge će vam donositi jelo, od danas u podne. Ja ću ostati do sredine jutra. Brzo će šest

sati; trebalo bi uskoro zadaniti. Zatim ću se vratiti u hotel po svoje preostale stvari i zrakoplovnukartu, i učiniti sve što mogu da vas izbjegnem spomenuti.

– A recimo da u tome ne uspijete? Pretpostavimo da su vas prepoznali?– Ja ću to nijekati. Bio je mrak. Čitav hotel je bio uzbunjen.– Sada niste metodični. Barem ne toliko koliko bi bila ciriška policija. Imam bolji izlaz.

Nazovite svoju prijateljicu i recite joj da spakira vaše stvari i uredi vaš račun. Uzmite od meneonoliko novaca koliko želite i zgrabite prvi zrakoplov za Kanadu.

Jednostavnije je nijekati s velike udaljenosti Gledala ga je i šutjela, zatim klimnu.

– To je vrlo zamamljivo.– To je vrlo logično.Nastavi ga gledati trenutak duže; napetost je rasla u njoj, što su prenosile njene oči. Okrenula se

i pošla do prozora, gledajući u prve slabašne zrake jutarnjeg sunca. Promatrao ju je, osjećao jeintenzitet, znajući mu uzroke, gledajući njeno lice u blijedonarančastom odsjaju jutra. On nije mogaoništa učiniti; ona je učinila ono što je osjećala da mora, jer je bila oslobođena užasa. Od onogstrašnog poniženja koje nijedan muškarac ne može zazbilja shvatiti. Od smrti. A učinivši ono što jeučinila, ona je povrijedila sva pravila.

Naglo okrenu glavu prema njemu, užagrenih očiju.– Tko ste vi?– Čuli ste što sam rekao.– Znam što sam vidjela! Što osjećam!– Nemojte pokušavati opravdati ono što ste uradili. Vi ste to jednostavno učinili, to je sve. Neka

tako ostane.Neka tako ostane. Neka bude. O Bože, mogla si me ostaviti da ostane kako je bilo. Tada bi bio

mir. Ali sada si mi vratila dio života, pa se opet moram boriti, opet se moram suočiti sa životom.Odjednom se pojavila uz dno kreveta, s pištoljem u ruci. Uperila ga je u njega dok joj je glas

drhtao.– Dakle, da sve vratim? Da pozovem policiju i kažem im da dođu i uzmu vas!– Prije nekoliko sati bih vam rekao – samo naprijed. Sada se ne mogu navesti da to kažem.– Onda tko ste vi?– Kažu da se zovem Bourne. Jason Charles Bourne.– Što to znači? »Oni kažu«?On se zagledao u pištolj, u mračnu kružnicu cijevi. Nije preostalo ništa drugo osim istine – kako

ju je on znao.– Što to znači? – ponovi njene riječi. – Vi znadete gotovo toliko koliko i ja, doktorice.– Što?– Uostalom, nema razloga da ne čujete. Možda ćete se bolje osjećati.Ili gore, ne znam. Ali možda bolje, jer ja ne znam što drugo da vam kažem.Ona spusti pištolj.– Što da mi kažete!– Moj je život počeo prije pet mjeseci na malom sredozemnom otoku, koji se zove Ile de Port

Noir .. .Sunce se uspjelo do sredine obližnjih stabala; zrake su se probijale kroz granje kojima se

poigravao vjetar, i prodirale kroz prozore, šarajući zidove nepravilnim obrisima svjetla. Bourne jeležao na jastuku, iscrpen. Završio je; više nije imao što reći.

Marie je sjedila preko sobe u kožnom naslonjaču, smotavši noge pod sobom; cigarete i pištoljbili su na stolu pored nje. Jedva se micala. Pogled je prikovala za njegovo lice; i kad je pušila,pogled joj ne bi odlutao, ne bi ostavljao njegov. Ona je bila tehnički analitičar, procjenjivala ječinjenice kao što drveće propušta zrake sunca.

– Vi ste to ponavljali – reče blago, razdvajajući iduće rečenice. »Ja ne znam« . . . »Volio bih daznam«. Zabuljili biste se u nešto, aja sam bila uplašena. Pitala bih vas – što je to? o čemu govorite?Što kanite učiniti? A vi biste opet rekli »htio bih da znam«. Moj Bože, što ste sve doživjeli. . .. Štodoživljavate.

– Nakon svega što sam vam učinio, vi čak možete razmišljati o tome što mi se dogodilo.'' –

Postoje dva odijeljena slijeda događaja – odgovori mu odsutno, namrštivši se u mislima – Odijeljena. .

– Povezana u nastajanju, nezavisno razvijena; to je glupost iz ekonomike… A onda, uL6wenstrasse, nešto prije nego smo pošli u Chernakov stan, molila sam vas da me ne silite da pođems vama.

Bila sam uvjerena da ćete me ubiti ako još nešto čujem, saznam.Tada ste rekli nešto što je bilo najčudnije od svega. Rekli ste: »Ono što ste čuli meni nije

razumljivije nego je vama. Možda je meni i manje jasno . . .« Pomislila sam da ste umobolan.– Ovo što ja imam svakako je oblik umobolnosti. Zdrava osoba se sjeća, ja ne.– Zašto mi niste rekli da vas je Chernak pokušao ubiti?– Nije bilo vremena, a mislio sam da .nije važno.– U tom trenutku nije bilo važno – vama. Bilo je meni.– Zašto?– Zato što sam se potajno i donekle nadala da vi ne biste pucali u nekoga tko najprije nije

pokušao vas ubiti.– Ali on je pokušao Bio sam ranjen.– Nisam znala slijed događaja; niste mi ništa rekli o događajima u Chernakovoj sobi – Ne

razumijem.Marie upali cigaretu.– To je teško objasniti; čitavo vrijeme što ste me držali taocem, čak i kad biste me udarili,

povlačili me, pritiskali pištolj u moj trbuh i glavu – Bog dobro zna kako sam se bojala – mislila samda nešifo vidim u vašim očima. Nazovite to oklijevanjem, opiranjem. To je najbolje što sam smislila.…

– Dovoljno je. Kakav je vaš zaključak?– Nisam sigurna. Možda se to vraća nečemu što ste rekli u loži u Drei Alpenhauser. Onaj debeli

čovjek nam je prilazio a vi ste mi rekli da sjednem što bliže zidu i da lice pokrijem rukom. »To je zavaše dobro«, rekli ste. »Nema nikakva razloga da bude kadar prepoznati vas.« Rekli ste tako nekako,sličnim riječima.

– I nije bilo razloga.– »Za vaše dobro.« To nije umovanje patološkog ubojice. Mislim da sam se držala toga – možda

radi svog duševnog zdravlja – toga i pogleda vaših očiju.– Ja još ne shvaćam.– Čovjek s naočalama zlatna ruba, koji me uvjerio da je iz policije, rekao je za vas da ste

okrutni ubojica kojega valja zaustaviti prije nego opet nekog ubije. Da se nije ono dogodilo kodChernaka, ja mu ne bih povjerovala. Ni jedno ni drugo. Policija se tako ne ponaša; policajci neupotrebljavaju pištolje na mračnim mjestima natiskanim ljudima. A vi ste bili osoba koja trči daspasi život – koja još bježi da spasi svoj život – ali vi niste ubojica.

Bourne podigne ruku.– Oprostite mi, ali te me se vaše riječi doimaju kao sud zasnovan na lažnoj zahvalnosti. Kažete

da poštujete činjenice – onda ih razmotrite. Ponavljam: čuli ste što su rekli – bez obzira na to štomislite da ste uočili i osjećali – čuli ste riječi. Kad se sve prokuha, ljudi su novcem punili omotnice ipredavali ih meni da ispunim stanovite obaveze. Rekao bih da su te obaveze bile prilično jasne, a jasam ih prihvaćao. Imao sam numerirani račun u Gemeinschaft Bank, u ukupnom iznosu od otprilikepet milijuna dolara. Gdje sam dobio taj novac? Od koga? Gdje može čovjek poput mene – čovjekočiglednih vještina koje me krase – dobiti toliki novac?

Jason se zagleda u strop. Vraćala se bol, a i osjećaj beskorisnosti, ispraznosti. Htio je saznatičinjenice o sebi, ali ih se istodobno bojao.

Naglo ga obuze ništavilo osobnog postojanja. Ne prvi put u posljed nje vrijeme.– To su činjenice, doktorice St. Jacques. Vrijeme je da odete.Marie ustade i zgnječi cigaretu. Zatim uze pištolj i priđe krevetu.– Vi jedva čekate da se osudite, nije li tako?– Ja poštujem činjenice.– U tom slučaju, ako je ono što ste ispričah doista istina, i ja imam jednu obavezu, zar ne? Kao

pripadnica društvenog reda koji poštuje red i zakon moram nazvati cirišku policiju i reći im gdje ste.Podigne pištolj. Bourne je pogleda, ali bez zaprepaštenja.– Mislio sam . . .– Zašto ne? – upadne mu u riječ. – Vi ste osuđeni čovjek koji želi okončati sa svim tim, zar ne?

Ležite tu i govorite s takvom konačnošću – govorite, ako mi dopustite, ne s malo samosažaljenja,očekujući da ćete tako izazvan moju . . . što ono bješe? Lažnu zahvalnost? Dakle, mislim da će bitibolje da nešto utuvite u glavu.

Ja nisam budala; da sam samo minutu povjerovala da ste ono što kažu da jeste, ne bih bila ovdje,a ne biste ni vi. Činjenice koje ne mogu biti dokazane nisu nikakve činjenice. Vi ne raspolažetečinjenicama, vi imate zaključke, vlastite zaključke koji se temelje na izjavama ljudi za koje znate dasu smeće.

– I neobjašnjivi bankovni račun s pet milijuna dolara. Nemojte to zaboraviti.– Kako bih mogla? Pretpostavlja se da sam ja financijska mudrica.Možda se taj račun ne može objasniti onako kako biste željeli, ali mu je pridodan proviso koji

mu pridaje znatan stupanj legalnosti.Račun može kontrolirati – vjerojatno i povrijediti – bilo koji ovlašteni direktor korporacije koja

se zove ovako-ili-onako sedamdeset jedan.Teško da je to nekakva podružnica za plaćene ubojice.– Korporacija bi trebalo da bude imenovana; nije upisana u imeniku.– U telefonskoj knjizi? Vi ste naivan. Ali, vratimo se vama. Odmah.Da li da uistinu pozovem policiju?– Vi znate moj odgovor. Ja vas ne mogu zadržati, ali ja to ne želim.Marie spusti pištolj.– Ni ja ne želim. Iz istog razloga zbog kojeg vi ne želite da nazovem.Ja ne vjerujem da ste vi ono što kažu, kao što ni vi ne vjerujete.– Onda u što vjerujete?– Rekla sam vam. Nisam sigurna. Sve što istinski znam svodi se na to da sam prije sedam sati

bila ispod jedne životinje, njegova usta preko mojih, s rukama koje su me pandžale … i znala sam daću umrijeti. A onda je jedan čovjek došao po mene – čovjek koji je mogao nastaviti bijeg – ali koji jedošao po mene i ponudio se da umre umjesto mene. Držim da vjerujem u tog čovjeka.

– Pretpostavimo da se varate.– U tom slučaju, značit će da sam učinila veliku grešku.– Hvala vam. Gdje je novac?– Na pisaćem stolu. U futroli za pasoš i u novčarki. Također i ime liječnika i potvrda za sobu.– Mogu li dobiti pasoš, molim vas? Tamo je švicarski novac.– Znam.Marie mu donese novac.

– Dala sam conciergeu tri stotine franaka za sobu i dvije stotine za liječnika. Liječnikove uslugedošle su na četiristotine i pedeset, čemu sam dodala još što i pedeset zbog suradnje. Ukupno samisplatila jedanaest stotina franaka.

– Nije potrebno da mi podnosite obračun – reče Jason.– Treba da znate. Što namjeravate učiniti? »' – Dati vam novac tako da se možete vratiti u

Kanadu.– Mislila sam – poslije.– Vidjet ću kako ću se osjećati poslije. Vjerojatno ću platiti conciergeu da mi kupi neku odjeću.

Upitati ga nekoliko pitanja. Bit će sve u redu. – Izvuče jedan broj velikih novčanica i ispruži rukuprema njoj.

– To je preko pedeset tisuća franaka.– Ja sam vas uvalio u velike nevolje.Marie St. Jacques pogleda novac, pa zatim pištolj u svojoj lijevoj ruci. – Ja ne želim vaš novac

– rekla je i odložila oružje na stolić pored kreveta.– Što kanite time reći?Okrenula se, vratila se do naslonjača i opet se okrenula, gledajući ga dok je sjedala.– Mislim da vam želim pomoći.– Čekajte trenutak . . .Molim vas – prekinu ga. – Molim vas ništa me ne .pitajte. Netko vrijeme nemojte ništa govoriti.

DRUGA KNJIGA10Nijedno od njih nije znalo kad se to dogodilo, ili, uistinu, da li se dogodilo. Ili, ako se dogodilo,

dokle je jedno i drugo bilo spremno otići da bi to sačuvalo ili produbilo. Nije bilo nikakve temeljnedrame, nije trebalo savladati nikakve sukobe, niti prijeći preko prepreka. Komunikacija je bilo svešto je potrebno, riječima i pogledima, a uz to, možda jednako važno obojima, česta pratnja tihogsmijeha.

Njihov način života u sobi seoskog prenoćišta bio je klinički, kao što bi bio u bolnici, koju jesoba zamijenila. Za dnevnih sati Marie se starala oko raznih praktičnih stvari, kao što su odjeća, jelo,mape i novine. Na vlastitu inicijativu je ukradena kola odvezla petnaestak kilometara u smjeru juga, ugrad Reinach, gdje ih je napustila, pa se taksijem vratila u Lenzburg. Kad je izbivala, Bourne seusredotočio na odmaranje i pokretljivost. Negdje iz zaboravljene prošlosti sjećao se da ozdravljenjezavisi o jednome i drugome, pa je primjenjivao strogu disciplinu u odmaranju i vježbanju; on je tamobio prije . ..

prije Port Noira.Kad su bili zajedno razgovarali su, isprva nespretno, udarci i odbijanje dvoje stranaca bačenih u

zajedništvo, pa tako preživljavaju trusne valove kataklizama. Snopovi misli, zamisli, htijenja, otpori,pomicanja, postupna usaglašavanja. Pokušavali su usaditi normal-nost gdje ne može uspijevati, alibilo im je lakše kad je oboje prihvatilo temeljnu abnormalnost: nije se moglo ništa reći što nije bilo usvezi s onim što se dogodilo. A nečesto drugačije ponašanje pojavljivalo bi se samo u onimtrenucima kad bi se privremeno iscrpilo iskušavanje onoga-što-se-dogodilo, šutnje koje su bileodskočna daska olakšanja, drugih riječi i misli.

U tim je trenucima Jason saznao glavne činjenice o ženi koja mu je spasila život. Protestirao jegovoreći da ona zna o njemu koliko i on, on ne zna ništa o njoj. Odakle je ona iznikla? Zašto jedna aliprivlačna žena tamnocrvene kose i tena koji je očito odnjegovan na seoskom imanju želi biti doktor

ekonomije.– Zato što joj se farma smučila – odgovorila je Marie.– Ne šališ se? Farma, doista?– U redu, možda bolje pristaje – mali ranč. Mali u usporedbi s onima king-sizea u Alberti. U

doba moga oca, kad bi Canuck1 odlazio na zapad da kupi zemlju, postojala su nepisana ograničenja.Ne takmiči se veličinom s boljima od tebe. Često je govorio da bi danas bio mnogo bogatiji da seposlužio prezimenom St. James a ne St.

Jacques.– Bio je rančer?Marie se nasmijala.– Ne, bio je knjigovođa koji je postao rančer zahvaljujući bombarderu tipa Vickers – za

vrijeme rata, Bio je pilot u Royal Canadian Air Forceu – . Kad je jednom vidio sve to nebo, držim damu se ured knjigovođe učinio donekle sumornim.

– Za to trebaju vraški živci.– Više nego misliš. Prodavao je stoku koju nije posjedovao na zemlji koju nije imao prije nego

je kupio ranč. Francuz do srži, govorili su ljudi.– Mislim da bi mi se dopao.– Uvjerena sam u to.Živjela je u Calgarvju s roditeljima i dvoje braće do osamnaeste godine, kad je pošla na

Sveučilište Mcgill u Montrealu, i približila se počecima života, o kojemu nije nikad razmišljala.Nezainteresirana studentica koja je radije trkom jahala na leđima konja nego se mirila s

ozakonjenom dosadom konventske škole u Alberti, otkrila je uzbuđenje upotrebljavanja svog mozga.– Baš tako kako sam ti rekla – dodala je. – Prije sam gledala na knjige kao na prirodnog

neprijatelja, a odjednom, evo me na mjestu gdje sam okružena ljudima uhvaćenim u knjigama, a divnose provode.

Sve je bio razgovor. Razgovor cijelog dana, razgovor cijele noći – u učionicama, naseminarima, u natisnutim ložama nad vrčem pive- mislim da me razgovor zaigrao, uzbudio. Ima li totebi ikakva smisla? Ne mogu se sjetiti, ali mogu razumjeti – odgovori Bourne.

– Nemam takvih uspomena na koledž ili prijatelje, ali sam prilično siguran da sam tamo bio. –Nasmiješio se. – Razgovor nad vrčem pive je prilično jak dojam i uspomena. Uzvrati mu smiješak.

– A u tom sam se pogledu prilično doimala. Jedra djevojka iz Calgaryja koja se natječe sdvojicom starije braće, može popiti više pive od polovine momaka sa sveučilišta u Montrealu.

– Mora da su ti zamjeravali.– Nisu, samo su bili zavidni.Novi se svijet predstavio Marie St. Jacques; više se nije vraćala starome. Osim za propisane

praznike, produženi boravak u Calgaryju bivao je sve rjeđi i rjeđi. Širila je krug poznanika uMontrealu, ljeta je provodila uzimajući poslove na sveučilištu ili izvan njega.

Isprva je gravitirala prema povijesti, zatim je zaključila da najveći dio povijesti oblikujuekonomske sile – treba platiti za moć i ugled pa je testirala ekonomske teorije. I bila sasvim obuzeta.

Na Mcgillu je ostala pet godina, postigla stupanj magistra ekonomskih znanost, pa dobilastipendiju kanadske vlade za Oxford.

– To je bio dan, mogu ti reći. Mislila sam da će mi otac dobiti izljev krvi u mozak. Svojudragocjenu stoku je ostavio brizi braće taman toliko da odleti na istok i nagovori me cla odustanemod takva plana.

– Da te nagovori da odustaneš? Bio je knjigovođa; a ti se spremaš za doktorat ekonomskih

znanost.– Ne čini takvu grešku – uzviknu Marie. – Knjigovođe i ekonomisti su doista prirodni

neprijatelji. Jedan vidi stabla, drugi šumu, a viđenja im se ne poklapaju, kao što je valjda i red. Osimtoga, moj otac nije samo Kanađanin, on je francuski Kanađanin. Mislim da me gledao kao naizdajnicu Versaillesa. No, smekšao se kad sam mu rekla da je uvjet za dobivanje stipendije obavezada ću najmanje tri godine raditi za vladu. Rekao je da ću »iznutra bolje služiti stvari«.

Vive Quebec libre – vive la France. – Kad je general de Gaulle posjetio Quebec, kanadskupokrajinu u kojoj »ve poglavito Kanađani francuskog porijekla, uzviknuo je »Vive Quebec – Obojese nasmijaše.

Trogodišnja obaveza Ottawi produživala se radi svih logičnih razloga: kad bi god pomišljala danapusti posao, unapređivali su je za stupanj više, dali joj veći ured i više ljudi.

– Moć kvari ljude – nasmijala se – a to ne zna nitko bolje od birokrate na položaju, kojegaprogone banke i korporacije moleći preporuku.

Ali, mislim da je to Napoleon bolje iskazao. »Dajte mi dovoljno kolajni, pa ću za vas izvojštitipobjedu u bilo kojem ratu.« I tako sam ostala. Veoma volim svoj posao. No, to je područje na kojemusam dobra, a to pomaže.

Jason ju je promatrao dok je govorila. Ispod zauzdane vanjštine postoji neka bujnost, nekadječja kvaliteta. Ona je entuzijast koji zauzdava oduševljenje kad je god suviše istaknuto. Dakako daje uspješna u onome što radi; povjerovao je da ona nije nikad nešto napravila a da se nije u to sasvimunijela.

– Uvjeren sam da je tako – da si »dobra« na poslu, kako kažeš – ali ti to ne ostavlja mnogovremena za drugo, zar ne? ; – Za što drugo? ; – O, uobičajeno. Muž, obitelj, kuća s okolčanomogradom.

– Možda će doći jednog dana. Ne isključujem ih.– Ali još nisu – došli. f; – Ne. Bilo je nekoliko bliskih poziva, ali bez mjedenog prstena. Ili

dijamantnog, svejedno.– Tko je Peter?Smiješak joj se ohladio. – Zaboravila sam. Pročitao si telegram.– Oprosti.– Nemaš što oprostiti. Mi smo to pokrili. . . Peter? Obožavam Petera.Živjeli smo zajedno gotovo dvije godine, ali nije išlo.– Očigledno je da on ne gaji nikakvu mržnju, zamjerke.– Bolje da ne! – Opet se nasmijala. – On je direktor odjela, uskoro se nada imenovanju u vladi.

Ne bude li se ponašao kako treba, reći ću Financijskoj upravi što on ne zna, pa će se vratiti natragkao običan SK-dva.

Rekao je da će te dočekati na aerodromu dvadeset šestoga. Bit će bolje da mu brzojaviš.– Da, znam Njen odlazak bila je tema o kojoj nisu razgovarali; izbjegavali su riječ o tome kao

da je to samo daleka mogućnost. To nije bilo u svezi s onim-što-se-dogodilo; bilo je to nešto što ćebiti. Marie je rekla da mu želi pomoći; on je pristao, uzimajući da ju je lažna zahvalnost podstakla daostane s njim dan-dva – i tome je bio zahvalan. Ali nešto drugo bilo je nezamislivo.

To je bio razlog zašto nisu razgovarali o tome. Izmjenjivali su riječi i poglede, izazivali tihismijeh, uspostavili su ugodne odnose. U ponekom trenutku nespretno bi prodrla toplota, ali su tooboje shvatili i povlačili se. Sve drugo bilo je nezamislivo.

I tako su se vraćali abnormalnosti, onome-što-se-dogodilo. Više njemu nego njima, jer je on bioiracionalni razlog što su zajedno . ..

zajedno u sobi u malom seoskom prenoćištu, u Švicarskoj.Abnormalnost. To nije pripadalo razboritom i urednom svijetu Marie St. Jacques, a budući da

nije, bio je izazvan njen uredni, analitički um. Nelogičnosti treba ispitivati, razjašnjavati, raspletati.Posta neumorna u svojim istraživanjima, napipavanjima, ustrajna kao što je bio Geoffrev

Washburn na Ile de Port Noiru, ali bez liječnikove strpljivosti. Jer ona nije imala vremena; znala jeto i to ju je dovodilo do ruba kad će zavrištati.

– Kad čitaš novine, što te se najviše doima?– Zbrka. Čini se da je svuda zbrka, metež.– Ponašaj se ozbiljno. Što ti je poznato?– Gotovo sve, ali ti ne mogu reći zašto.– Daj mi primjer – Jutros. Bio je članak o američkim isporukama oružja Grčkoj i o debati koja

je poslije toga uslijedila u Ujedinjenim narodima; Sovjeti su protestirali. Ja razumijem značenje toga,te borbe za prevlast na Sredozemlju, odraze njene na Srednjem istoku.

– Kaži mi drugi primjer.– Bio je članak o istočnonjemačkom uplitanju u rad ureda za vezu bonske vlade u Warsawi.

Istočni blok, zapadni blok; opet je sve bilo shvatljivo.– Opažaš povezanost, zar ne? Ti si politički – geopolitički – prijemljiv.– Ili posjedujem sasvim normalno radno poznavanje suvremenih događaja. Ne mislim da sam

ikad bio diplomat. Novac u Gemeinschaftu isključuje bilo koju vrst zaposlenja u okviru vlade.– Slažem se. Pa ipak, ti si politički budan. Što je s kartama? Rekao si mi da ti kupim mape. Što ti

pada na pamet kad ih gledaš?– U nekim slučajevima imena povlače slike, kao što je bilo u Zurichu. Zgrade, hoteli, ulice . . .

pokadšto lica. Ali nikad imena.Lica nemaju nikakvih imena.– Pa ipak, mnogo si putovao.– Držim da jesam.– Ti znaš da jesi.– U redu, putovao sam.– Kako si putovao?– Što to misliš, kako?– Je li to obično bilo zrakoplovom, ili automobilom – ne taksijem,.već kad si sam vozio. – I jedno i drugo, mislim. Zašto?– Zrakoplovi bi značili veće udaljenosti, češće. Jesu li te dočekivali!?Ima li lica na aerodromima, u hotelima?– Na ulicama – nehotično odgovori. .'* – Ulicama? Zašto na ulicama? ;fc – Ne znam. Lica su me

dočekivala na ulicama … i na mirnim J mjestima. Tamnim mjestima.– Restoranima, kavanama?– Da. I u sobama.– Hotelskim sobama?– Da?– Ne u uredima? Poslovnim prostorijama?– Ponekad. To nije bilo redovno.– U redu. Ljudi su se susretali s tobom. Lica. Muškarci? Jedni i drugi?– Uglavnom muškarci. Neke žene, ali poglavito muškarci.– O čemu su razgovarali?

– Ne znam – Pokušaj se sjetiti.– Ne mogu. Nema glasova. Nema nikakvih riječi.– Je li bilo rasporeda, dnevnih redova. Susretao si se s ljudima, to znači da si imao urečene

sastanke. Očekivali su susrete s tobom, a ti s njima. Tko je ugovarao te susrete? Netko je morao.– Kablovi. Telefonski razgovori.– Odakle? Kamo?– Ne znam. Dobivao bih ih, nazivali su me.– U hotelima?– Uglavnom, pretpostavljam.– Rekao si mi da ti je pomoćnik ravnatelja Carillona rekao da si primao poruke.– Znači da Su me stizale u hotelima.– Ovako-ili-onako Seventv – One?– Treadstone. To je tvoja kompanija, zar ne?– Ništa ne znači. Nisam je mogao pronaći.– Koncentriraj se!– Jesam. Nije uvedena. Nazvao sam New York.– Čini se da ti uporno misliš da je to neobično. Kažem ti da nije.– Zašto nije?– To bi mogao biti odijeljeni dio cjeline, podjela unutar kuće – korporacija koja je osnovana

radi kupovanja za glavnu kompaniju, čije bi ime guralo cijenu o kojoj se pregovara. To jesvakodnevna pojava.

– Koga ti pokušavaš uvjeriti?– Tebe. Sasvim je moguće da si ti putujući pregovarač u ime američkih financijskih interesa.

Sve upućuje na to: fondovi koji su ti stavljeni na raspolaganje, kako bi imao uza se spreman kapital,tajnovitost koja je otvorena odobrenju korporacije, što je pravo kojim se korporacija nije nikadposlužila. Te činjenice, plus tvoja osobna antena za političke pomake, ukazuju na to da si tipovjerljivi agent za kupnju, a sasvim vjerojatno i vlasnik velikog dijela dionica ili suvlasnikroditeljske kompanije.

– Govoriš strašno brzo.– Nisam rekla ništa što je nelogično.– Ima tu ipak rupa-dvije.– Gdje?– Na tom računu nije iskazano nijedno povlačenje novca. Samo ulaganja. Ja nisam kupovao, ja

sam prodavao.– Ti to ne znaš; ne možeš se toga sjetiti. Isplate se mogu vršiti s kratkoročnim depozitima.– Ja čak ne znam ni što to znači.– Blagajnik koji poznaje neke porezne strategije, zacijelo zna. Koja je druga rupa?– Ljudi ne pokušavaju nekoga ubiti zato što nešto kupuje po nižoj cijeni. Mogu ga razotkriti; ne

ubijaju ga.– Gotovi su i na to ako je počinjena gargantuovska pogreška. Ili ako tu osobu krivo uzimaju za

neku drugu. Ja ti samo pokušavam reći da ti ne možeš biti ono što nisi! Bez obzira na to što netko kažeili govori.

– Tako si uvjerena.– Tako sam uvjerena. Provela sam tri dana s tobom. Razgovarali smo, slušala sam. Učinjena je

strašna greška. Ili je to neka vrst urote.

– U vezi s čim? Protiv čega?– To je ono što moraš iznaći.– Hvala.– Kaži mi nešto. Što ti pada na pamet kad misliš o novcu. Prestani!Ne govori to! Zar ne možeš shvatiti? Varaš se. Kad mislim o novcu mislim o ubijanju.– Ne znam – reče. – Umoran sam. Želim spavati. Ujutro pošalji telegram. Kaži Peteru da letiš

natrag.Bilo je iza pola noći, početak četvrtog dana, ali nikako sna. Bourne je zurio u strop, u tamno

drvo koje je odražavalo svjetlo stolne svjetiljke u drugom kutu sobe. Noću je svjetlo gorilo. Marie gaje jednostavno ostavljala upaljeno, ne objašnjavajući to, a Jason je nije ni molio da mu to objasni.

Ujutro će ona otići, pa on mora kristalizirati svoje planove. U prenoćištu će ostati još nekolikodana, nazvat će ili posjetiti liječnika u Wohlenu i urediti da mu povadi šavove. Poslije toga, Pariz.

Novac je u Parizu, a isto tako i nešto drugo, osjećao je. Konačan odgovor; to je Pariz.Vi niste bespomoćni. Naći ćete svoj put.Što će naći? Čovjeka koji se zove Carlos? Tko je taj Carlos i tko je on Jasonu Bourneu?Začu šuštanje tkanine na kauču pored zida. Pogleda i sasvim se iznenadi ugledavši Marie budnu.

Gledala ga j«, zapravo ga je uporno gledala, zurila u nj.– Ti se varaš, znaš – reče mu.– U čemu?– U onome što misliš.– Ti ne znaš što ja mislim.– Da, znam. Vidjela sam taj pogled tvojih očiju, vidiš ono za što nisi siguran da postoji, bojiš se

da postoji.– Postojale su – odgovori joj. – Objasni Steppdeckstrasse. Objasni onog debelog u Drei

Alpenhauser.– Ne mogu, ali ne možeš ni ti.– Bili su, postojali su. Vidio sam ih i bili su.– Pronađi zašto su bili. Ti ne možeš biti ono što nisi, Jasone. Pronađi.– Pariz – izusti.– Da, Pariz.Marie ustade s kauča. Bila je u laganoj žutoj spavaćici, gotovo bijeloj, s biserastim dugmićima

na vratu; talasala se dok je bosa prilazila krevetu. Stajala je pored njega, gledajući ga s visine, zatimje podigla obje ruke i počela raskopčavati vrh haljine. Pusti je da padne, dok je sjedila na krevetu, sdojkama iznad njega. Nagne se prema njemu, ispruži ruke prema njegovu licu i uhvati ga u obje ruke,držeći ga nježno; kao toliko puta u posljednjih nekoliko dana, pogled joj nije lutao, već je biopostojan, fiksiran na njegov.

– Hvala ti za moj život – prošapće.– Hvala tebi za moj – odgovori joj, osjećajući žudnju za koju je znao da je i ona osjeća, pitajući

se da li i njenu prati bol kao njegovu. Nije imao uspomenu na ženu, bilo koju ženu, a vjerojatno zatošto nije imao nikakve takve uspomene ona mu je bila sve što je mogao zamisliti; sve i još više, mnogoviše. Ona je odagnala mrak od njega.

Ona je zaustavila bol.Bojao se da joj to kaže. A sada mu je ona govorila da je to u redu, iako još samo kratko, jedan

sat ili više. Poklanja mu uspomenu za ostatak te noći, zato što i ona čezne za otpuštanjem zgrčenihopruga nasilja. Napetost je otklonjena, udobnost je njihova za sat ili nešto duže. Bilo je to sve što

traži, ali Bože na nebesima, koliko mu je ona potrebna!Uhvati joj dojke, pa povuče njene usne do svojih; vlažne usnem ga uzbudile i odagnale svaku

sumnju. Ona podigne ogrtač i legne uza nj.Ležala je u njegovim rukama, glavu je naslonila na njegova prsa, pažljivo izbjegavajući ranu na

ramenu. Polako se povukla i uzdigla na laktove. On je pogleda, pogledi im se susretoše, oboje senasmijaše.

Ona podiže lijevu ruku i stavi kažiprst na njegove usne, pa tiho progovori.– Ja imam nešto reći a ne želim da me prekidaš. Ja neću poslati telegram Peteru. Još ne.– Čekaj trenutak.– Pomakne joj ruku sa svog lica.– Molim te da me ne prekidaš. Rekla sam »još ne«. To ne znači da ga neću poslati, ali neću još

netko vrijeme. Ostajem s tobom. Idem u Pariz s tobom.Silio se da izgovori: – Pretpostavimo da ja to ne želim. .r Ona se nagne i usnama mu dodirne

vrat.– To neće ići. Kompjuter je to ovog trena odbio.– Ne bih bio tako siguran da sam na tvome mjestu.– Ali ti nisi ja. Ja sam ja, a ja znam kako me držiš i kako si želio da mi kažeš toliko toga što nisi

mogao izgovoriti. Ono što smo oboje htjeli reći jedno drugome prošlih nekoliko dana. Ja ne moguobjasniti što se dogodilo. O, pretpostavljam da je objašnjenje u nekoj opskurnoj psihološkoj teoriji,negdje, dvije prilično razumne i pametne osobe zajedno bačene u pakao i ispuzale . . . zajedno. Amožda je to sve. Ali sada je to tu i ja ne mogu pobjeći od toga. Ja ne mogu pobjeći od tebe. Zato štome trebaš i što si mi dao moj život.

– Što te navodi na pomisao da te trebam?– Ja ti mogu obavljati ono što ti nisi kadar sam učiniti za sebe. Samo o tome sam razmišljala

prošla dva sata. – Podigla se još više, gola pored njega. – Ti si nekako upetljan s mnogo novaca, alija mislim da ti nisi kadar razlikovati dug od aktive. Možda jesi prije, ali sada više ne. Ja mogu. Aima još nešto. Ja imam istaknuti položaj u ustanovi koja pripada kanadskoj vladi. Ja imam dozvolu ipristup svim mogućim istragama. I zaštitu. Međunarodne financije su trule, a Kanada je opljačkana uviše navrata. Mi smo podigli svoj zaštitni zid, a ja sam njegov dio. Zato sam u Ziirichu. Da opažam idojavljujem savezništva, a ne da raspravljam o apstraktnim teorijama.

– A činjenica da si povjerljiva osoba i da si imao pristup, pa zar mi ta činjenica može pomoći?– Mislim da može. A tu je i zaštita Ambasade, što je možda najvažnije. Ali ti dajem riječ da ću

na prvi znak nasilja poslati telegram i izvući te. Moja strahovanja na stranu, ali ja ti neću biti teretpod tim okolnostima.

– Na prvi znak – ponovi Bourne, gledajući je.– A ja odlučujem kad je to i gdje?– Ako hoćeš. Moje je iskustvo ograničeno. Neću se prepirati. Nastavi je gledati, rastegnuvši te

trenutke uveličane šutnjom.Konačno je upita: – Zašto ti to radiš? Tek si to rekla. Mi smo dvije prilično razumne i pametne

osobe koje su ispuzale iz neke vrste pakla. Možda je to sve što smo. Vrijedi li to?Sjedila je nepokretno.– Rekla sam i nešto drugo; možda si zaboravio. Prije četiri večeri je čovjek, koji je trebalo da

bježi radi svoga spasa, došao po mene i ponudio se da umre umjesto mene. Ja vjerujem u togačovjeka. Više nego što on vjeruje, mislim. To je doista ono što mogu ponuditi.

– Prihvaćam – rekao je, sežući za njom. – Ne bi trebalo, ali prihvaćam. Ta mi je vjera veomapotrebna.

– Sada možeš prekinuti – prošapće, otkloni pokrivač, pripije se svojim tijelom uz njegovo. –Vodi ljubav sa mnom, i ja imam potrebe.

Prošla su još tri dana i tri noći, ispunjeni toplinom zajedničke ugodnosti, uzbuđenjem otkrića.Živjeli su intenzitetom dviju osoba koje su svjesne da će se stanje izmijeniti. A kad dođe dopromjene, doći će brzo; zato je bilo tema o kojima je trebalo govoriti, koje više nisu mogliizbjegavati.

Dim cigareta penjao se u spirali iznad stola spajajući se. s parom od vrele, gorke kave.Conderge,uzavreli Švicarac čije su oči hvatale mnogo više nego bi mu usne otkrivale, izišao je prijenekoliko minuta, ostavivši petit dejeuner – i ciriške novine, i na engleskom i na francuskom jeziku.Jason i Marie sjedili su nasuprot jedno drugome; oboje su preletali preko vijesti.

– Išta u tvojima? – kratko će Bourne.– Onaj starac, čuvar na Guisan Quaiu, prekjučer je pokopan. Policija još nema ništa konkretno.

»Istraga je u toku«, kažu.– Ovdje je nešto opširnije – reče Jason, nezgrapno pomičući novine u svojoj povezanoj lijevoj

ruci.– Kako je? – upita ga Marie, gledajući u ruku. .– Bolje. Sada imam više igre u prstima.– Znam.– Ti imaš pokvarene misli. – Presavio je papir. – Evo ovdje.Ponavljaju ono što su rekli nekidan. Analiziraju čahure i ostatke krvi. Bourne podigne pogled.– Ali nešto su dodali. Ostatke odjeće. To prije nisu spomenuli.– Je li to problem?– Nije za mene. Moja je odjeća kupljena s hrpe u Marseillesu. Što je s tvojom haljinom? Je li

bio specijalan kroj ili tkanina.– Zbunjuješ me; nije. Svu moju odjeću šije jedna žena u Ottawi.– Znači da joj se ne može ući u trag?– Ne znam kako. Svila je iz bale koju je jedan FS-tri – iz našeg odjela donio kad se vratio iz

Hong Konga.– Jesi li išta kupila u trgovinama u hotelu? Nešto što si mogla imati sa sobom. Maramica,

pribadača, nešto slično.– Nisam. Ja baš ne spadam medu one koji kupuju na takav način.– Dobro. A tvojoj prijateljici nisu postavljali nikakva pitanja kad je izlazila iz hotela.– Nisu je pitali za deskom, to sam ti rekla. Pitala su je samo ona dvojica muškaraca koje si vidio

sa mnom u liftu.– Iz francuske i belgijske delegacije.– Da. Sve je u redu.– Vratimo se opet tome.– Nemamo se čemu vratiti. Paul – onaj iz Bruxellesa – nije ništa vidio. On se bacio sa stolice na

pod i tamo ostao. Claude – on nas je pokušao zaustaviti, sjećaš li se? – najprije je pomislio da sam jana pozornici, na svjetlu, ali prije nego se mogao obratiti policiji gomila ga je pozlijedila, pa jeodveden u ambulantu . . .

– A onda kad je mogao nešto reći – upadne joj Jason u riječ, podsjećajući se njenih riječi – višenije bio siguran.

– Da. Ali ja mislim da je on znao koji je moj glavni razlog prisustvovanja konferenciji: mojeizlaganje ga nije zavaralo. A da ga je i zavaralo, to bi samo ojačalo njegovu odluku da ostane izvan

toga.Bourne uzme svoju kavu – Vratimo se opet na to – rekao je. – Ti si nastojala uočiti..savezništva?– Dobro, barem nagovještaje koji bi govorili o njima. Nitko se neće isprsiti i reći da u njegovo)

zemlji ima financijskih interesa koji rade u dosluhu s interesima u nekoj drugoj zemlji,'kako bizajednički izborili put na kanadsko tržište sirovina ili na bilo koje tržište. Ali ti opažaš tko se sastajekod pića, tko zajedno večera. Ili ponekad ima i takvih tupih delegata kao, recimo, onaj iz Rima – zakojega znaš da ga plaća Agnelli' – koji ti pristupi i upita te koliko ozbiljno Ottawa misli o carinskimzakonima i deklaracijama.

– Još nisam siguran da razumijem.– Trebalo bi. Tvoja je zemlja vrlo osjetljiva na tu temu. Tko posjeduje što? Koliko je američkih

banaka pod nadzorom OPEC-ova novca?Koje su industrije vlasništvo evropskih i japanskih konzorcija?Koliko je stotina tisuća hektara zemljišta kupio kapital koji je pobjegao iz Engleske, Italije i

Francuske? Sve nas to brine.– Nas?Marie se nasmijala.– Dakako. Ništa čovjeka ne čini većim nacionalistom nego kad misli da njegovu zemlju

posjeduju stranci. On će se s vremenom prilagoditi gubitku rata – to samo znači da je neprijatelj biojači – ali gubitak privrede znači da je neprijatelj mudriji. Razdoblje okupacije traje duže, a tako iožiljci.

– Ti si o tome mnogo razmišljala, zar ne?Na trenutak je pogled Marienih očiju izgubio svoju nit humora; odgovorila mu je ozbiljno: ~ Da,

jesam. Mislim da je to važno.– Jesi li išta saznala u Ziirichu?– Ništa zapanjujuće – odgovori mu. – Novac leti posvuda; kapital pokušava naći mogućnosti za

unutrašnje investicije tamo gdje birokratska mašinerija gleda na drugu stranu.– U tom kablogramu od Petera piše da su tvoji dnevni izvještaji prvorazredni. Što je mislio

reći?– Pronašla sam jedan broj čudnih ekonomskih prijatelja, koji, kako ja mislim, možda koriste

kanadska imena da kupe kanadsko vlasništvo. Nemoj misliti da vrdam s odgovorom; jednostavno onitebi ne bi ništa značili.

– Ja ne pokušavam gurati nos u tuđe stvari – odgovori joj Jason – ali ja mislim da si ti menestavila u jedno od tih čudnih društava. Ne u odnosu na Kanadu, već općenito.

– Ja to ne isključujem; ustrojstvo je tu. Mogao bi biti djelo financijskog kombinata koji nastojipronaći sve moguće načine ilegalne kupnje. To je jedna stvar koju mogu tiho slijediti, ali ja to želimučiniti posredstvom telefona. Ne pisanom rječju u telegramu.

– Sada zabadam nos. Na što misliš i kako?– Ako iza vrata multinacionalne korporacije negdje postoji Treadstone Seventy-One, postoje

načini da se sazna koja su to vrata.Želim nazvati Petera iz jednog od onih javnih telefonskih govornica u Parizu. Reći ću mu da sam

u Zurichu natrčala na naziv Treadstone Seventy-One, koji mi da je stanovite brige. Reći ću mu dazapočne CS – , pa ću ga ja opet nazvati da vidim je li što našao.

– A ako ga pronađe?– Ako postoji, naći će ga.

– Tada ću ja uspostaviti dodir s bilo kime tko je naveden kao »ovlašteni direktor« i isplivati napovršinu.

– Vrlo oprezno – doda Marie. – Preko posrednika. Preko mene, ako hoćeš.– Zašto?– Zbog onoga što su učinili. Ili, zapravo, nisu učinili, to je pravi izraz.– A to je.– Nisu te pokušali naći gotovo šest mjeseci.– Ti to ne znaš – ja to ne znam.– To zna banka. Milijuni dolara ostavljeni nedodirnuti, nitko o njima ne podnosi račun, a nikome

nije stalo da sazna zašto. To je ono što ne mogu razumieti. Kao da su te napustili. Tu je mogla bitiučinjena greška.

Bourne se nasloni na stolicu i zagleda u povezanu lijevu ruku, sjetivši se prizora kad ga jeubojica udarao pištoljem u polumraku automobila koji je jurio po Steppdeckstrasse, nespretnoizvršavajući naređenje da mu slomi prste. Podigne pogled i zagleda se u Marie.

– Ti zapravo kažeš ovo: ako sam napušten to je stoga što direktori Treadstonea misle da jćgreška zapravo istina.

– Moguće je. Oni mogu pomisliti da si ih upleo u ilegalne transakcije, u nedopuštene poslove – skriminalnim elementima što bi ih moglo koštati milijune više. Mogli su zamisliti da su izloženi rizikueksproprijacije čitavih kompanija, kao posljedice bijesa prevarenih ili namagarčenih vlada. Ili da siudružio snage s međunarodnim sindikatom kriminalaca, vjerojatno i ne znajući to.

Bilo što. Tako bi se moglo objasniti zašto ne prilaze ni blizu banci.Ne bi htjeli navući na sebe krivnju na temel]u povezanosti s tobom.– I tako sam, na neki način, i bez obzira na to što će tvoj prijatelj Peter saznati, opet vraćen u

prvi kvadrat.– Mi smo vraćeni, ali to nije prvi kvadrat, već između četvrtog i petog na skali deset.– Kad bi bilo i devet ništa se u zbilji ne bi promijenilo. Ljudi me hoće ubiti, a ja ne znam zašto.

Drugi bi ih mogli spriječiti, ali neće.Čovjek u Drei Alpenhauser rekao je da je Interpol postavio mreže za mene, a ako upadnem u

jednu od tih mreža, nemam nikakva odgovora. Kriv sam kao što sam opruzen, jer m> znam zbog čegasam kriv, za što sam kriv. Pravdati se nemanjem uspomena, memorije, nije bogzna kakva obrana, amoguće )e da nemam nikakve obrane, točka.

– Ja odbijam u to povjerovati, a isto i ti.– Hvala ti.– Ja to mislim, Jasone. Prestani s tim.Prestani. Koliko puta ja to kažem sebi? Ti si moja ljubav, jedina žena koju sam ikad upoznao,

vjeruješ u mene. Zašto ja ne mogu vjerovati u sebe?Bourne usta, pa kao i uvijek isproba noge. Pokretljivost mu se vraćala, rane su bile manje teške

nego mu je mašta dopustila vjerovati. Dogovorio se s liječnikom u Wohlenu da mu te večeri skinešavove. Sutra nastupa promjena.

~ Pariz – reče Jason. – Odgovor je Pariz. Znam to jednako sigurno 163 kao kad sam vidio tetrokute u Zurichu. Ja ne znam gdje da počnem. To je ludo. Ja sam čovjek koji čeka da mu neka slika,riječ ih rečenica – ili blok šibica – nešto kažu o njemu. Da me pošalju nekamo drugdje.

– Zašto ne pričekamo dok ne čujem Petera? Sutra ga mogu nazvati, sutra možemo biti u Parizu.– Zato jer nema nikakve razlike, zar ne vidiš? Bez obzira na to s čime će se pojaviti, jedno što ja

želim saznati neće biti tamo. Iz istog razloga zašto Treadstone nije prišao banci. Zbog mene. Ja

moram znati zašto me ljudi žele ubiti, zašto će netko tko se zove Carlos platiti… što je to bilo? . ..bogatstvo za moj leš.

Samo dotle je došao riječima, a tada ga je prekinulo rušenje na stolu.Marie je ispustila šalicu i zurila u nj, bijela lica kao da joj se krv iscijedila iz glave.– Što si to sada rekao? – upita ga.– Što? Rekao sam da moram znati…– Ime. Sad si izgovorio ime Carlos.– Tako je.– U svim tim satima razgovora nikad ga nisi spomenuo.Bourne je stade gledati, nastojeći se sjetiti. To je istina; rekao joj je sve što je znao, što mu je

nadošlo, ali, eto, ipak je nekako propustio da spomene ime Carlos . . . gotovo kao da je to učinionamjerno, kao da želi blokirati to ime.

– Držim da nisam – odgovori joj. – Čini se da znaš. Tko je Carlos?– Želiš li biti duhovit? Ako želiš, šala ti nije osobito dobra.– Ja ne pokušavam biti duhovit. Smatram da nema ničega što bi me podsticalo na duhovitost.

Tko je Carlos?– Moj Bože – ti ne znaš! – uzvikne, gledajući ga u oči. – To je dio onoga što ti je oduzeto.– Tko je Carlos?– Asasin. Zovu ga asasinom Evrope. Čovjek kojega love dvadeset godina, a vjeruje se da je

ubio između pedeset i šezdeset političkih i vojnih ličnosti. Nitko ne zna kako izgleda … ali se govorida djeluje iz Pariza.

Bourne osjeti ledeni val kako mu prolazi kroz tijelo.Taksi do Wohlena bio je engleski »lord« koji je pripadao conciergeovu zetu. Jason i Marie su

sjedili na stražnjem sjedištu. Mračni pejzaž je brzo promicao pored prozora. Šavovi su uklonjeni,zamijenili su ih mekani ovoji pričvršćeni širokim samoljepivim trakama.

_ Vrati se u Kanadu – reče joj Jason tiho, prekidajući tišinu koja je zavladala između njih.– Hoću, to sam ti rekla. Preostalo mi je još nekoliko dana. Želim vidjeti Pariz.– Ja te ne želim u Parizu. Nazvat ću te u Ottawu. Istragu oko Treadstonea možeš sama provesti, a

o rezultatima me možeš izvijestiti preko telefona.– Mislila sam da si rekao da nema nikakve razlike. Ti moraš saznati zašto; tko je beznačajno dok

prvo ne shvatiš.– Naći ću puta. Potreban mi je samo jedan čovjek. Naći ću ga.– Ali ti ne znaš gdje da počneš. Ti si čovjek koji čeka na sliku, na frazu, na blok šibica. Možda

ih tamo neće biti.– Nešto će biti.– Nešto jest, ali ti to ne vidiš. Ja vidim. To je razlog zašto me trebaš.Ja znam riječi, načine. Ti ne znaš.Bourne je pogleda među sjenama koje su brzo odmicale.– Mislim da bi bilo bolje da si jasnija.– Banke, Jasone. Treadstoneove veze su u bankama. Ali ne onako kako ti možda zamišljaš.Zgrbljeni starac u izlinjalom ogrtaču, s crnom beretkom u ruci, hodao je sasvim lijevim

prolazom između klupa u seoskoj crkvi u selu Arpajon, petnaest kilometara južno od Pariza. Zvonavečernjeg ajngelusa odjekivala su gornjim kamenini i drvenim dijelovima crkve. Čovjek je zastao istajao na mjestu u petom redu, čekajući da prestane zvonjava. To je njegov signal; on ga je prihvatio,znajući da je za vrijeme zvonjave jedan mlađi muškarac – najbezobzirniji među svim živim ljudima –

obilazio malu crkvu i pomno promatrao svakoga i unutra i vam. Da je taj čovjek vidio nešto što nijeočekivao da će vidjeti, nekoga koga bi smatrao prijetnjom svojoj osobi, ne bi bilo nikakvih pitanja,već jednostavno smaknuće. Tako je postupao Carlos, a samo oni koji su shvatili da bi im se životmogao ugasiti jer su i sami bili pod prismotrom, uzimali su novac da budu ubičini glasnici. Svi su bilipoput njega, stari ljudi iz starih dana, čiji se život gasio, čije je preostale mjesece ograničavala dobili bolest, ili oboje.

Carlos nije dopuštao nikakve rizike, a jedina je utjeha bila da će, ako netko umre u njegovojslužbi – ili od njegove ruke – novac naći put do starih žena, ili djece tih starica, ili njihove djece.Zato se moralo reći: u radu za Carlosa postoji i stanovito dostojanstvo. A velikodušnosti nijemanjkalo. To je imala na pameti njegova mala vojska onemoćalih staraca; davao je svrhovitost krajunjihova života.

Glasnik je stezao beretku i nastavio put do niza ispovjedaonica uz lijevi zid crkve. Došao je dopete ispovjedaonice, pomaknuo zavjesu i ušao, prilagodavajući oči svijetlu jedine svijeće koja jesjala s druge strane providne zavjese, koja je odjeljivala svećenika od grešnika.

Sjeo je na malu drvenu klupu i pogledao na siluetu u svijetom dijelu ispovjedaonice. Kao iuvijek, to je bio zakukuljeni lik muškarca u redovničkoj odjeći. Glasnik nije ni pokušavao zamislitikako taj čovjek uistinu izgleda; nije na njemu da nabada o takvim stvarima.

– Angelus Domini – rekao je.– Angelus Domini, dijete Božje – prošapće zakukuljena silueta. – Jesu li ti ugodni dani?– Privlače se kraju – odgovori starac, odgovarajući kako treba – ali su zato ugodni.– Dobro. Važno je imati osjećaj sigurnosti u tvojoj dobi – reče Carlos.– Nego na posao. Jesi li dobio pojedinosti iz Zuricha?– Sova je mrtva, isto tako još dvojica, možda i treći. Jedan je teško ranjen u ruku; ne može

raditi. Kain je iščezao. Misle da je žena s njim.– Čudan preokret događaja – primjeti Carlos.– Ima još. Nije se više čulo za onoga kojemu je bilo zapovjeđeno da je ubije. Trebao ju je

odvesti na Guisan Quai; nitko ne zna što se dogodilo.– Osim da je čuvar ubijen namjesto nje. Moguće je da ona uopće nije bila talac, već meka za

stupicu. Stupica koju je namjestio Kain.Želim razmisliti o tome. U međuvremenu, evo mojih naputa. Jesi li spreman?Starac posegne u džep i izvuče krnjak olovke i komadić papira.– Vrlo dobro – reče.– Telefoniraj Ziirichu. Želim da sutra bude u Parizu čovjek koji je vidio Kaina, koji ga može

prepoznati. Dalje, Ziirich treba da kaže Konigu u Gememschaftu da uputi svoju traku u New York.Poslužit će se pretincem pošte u Village Station.Molim – prekinu ga stari glasnik. – Ove stare ruke više ne pišu kao nekada.– Oprosti mi – prošapće Carlos. – Zabrinut sam i nepažljiv. Žao mi je.– Nema na čemu, nema razloga. Nastavi.– Konačno, želim da naš tim uzme sobe u bloku banke na rue Madeleine. Ovaj put će banka biti

Kainov kraj. Pretendent će biti uzet na izvoru svog krivo zamišljenog ponosa. Niska cijena bijednapoput njega . . . ukoliko on nije nešto drugo.

11 Bourne je gledao s daljine dok je Marie prolazila kroz carinsku i graničnu kontrolu na

aerodromu u Bernu; nastojao je uloviti neki znak zanimanja ili prepoznavanja od bilo koga u gomili

koja je stajala oko polazne platforme Air Francea. Bila su četiri sata poslije podne, najživahniji satza letove u Pariz, vrijeme kad se privilegirani poslovni ljudi žure natrag u Grad svjetla, nakondosadnih poslova koje su obavili za svoje tvrtke, na kosinama Berna, glavnog grada Švicarske.

Marie baci pogled preko ramena dok je prolazila kroz vrata; on klimnu i počeka dok ona nijeiščezla, zatim se okrenu i uputi prema platformi Swissaira. Georg B. Washburn je imao rezervaciju uzrakoplovu švicarske kompanije, koji u 16 sati i 30 minuta leti na Orly.

Poslije će se sastati u kavani koje se Marie sjeća još iz svojih dana u Oxfordu, kad bi, kako jerekla, doskoknuli do Pariza radi promjene zraka. Naziv kavane u Au Coin de Cluny, na BulevaruSaintMichel, nekoliko blokova kuća od Sorbonne. Ako se dogodi da te kavane više nema Jason će sesastati s njom oko devet sati navečer na stepeništu Muzeja Cluny.

Bourne će kasniti, bit će blizu ali će kasnije doći na sastanak.Sorbonne ima jednu od najvećih knjižara u Europi, a negdje u toj knjižari su novine već starijih

datuma i ranije. Sveučilišne biblioteke nisu podložne radnom vremenu vladinih službenika; studentiih koriste uvečer. Tako će i on čim stigne u Pariz. Mora nešto saznati.

Svaki dan čitam novine. Na tri jezika. Prije šest mjeseci je ubijen jedan čovjek, a o njegovojsmrti su na prvoj stranici svih novina.

Tako je rekao debeli u Ziirichu.Ostavio je putnu torbu u garderobi i otišao na drugi kat, pa skrenuo lijevo prema nadsvođenom

dijelu koji vodi do velike čitaonice. Salle de Lecture bila je u ovom dijelu, a novine na vretenima ikrstopletima postavljene su na police, s datumom koji seže točno godinu dana unatrag od današnjegdatuma.

Hodao je uz police brojeći šest mjeseci unazad. Najzad je podigao prvih deset tjedana novinaprije tog datuma, od koga ga dijeli šest mjeseci. Uzeo ih je do prvog praznog stola i ostajući nanogama prelistavao od prve stranice do posl|ednie, od broja do broja.

Veliki ljudi su umrli u svojim krevetima, dok su drugi dali važne izjave; dolar se skotrljao, azlato suknulo uvis; štrajkovi su osakatili privredu, a vlade su kolebale između akcije i paralize. Alinije ubijen nitko tko bi zaslužio glavni naslov s najvećim slovima, na najuglednijem mjestu; nije bilotakvog incidenta – nije bilo takvog ubojstva.

Jason se vratio do polica i uzeo novi snop novina. Dva tjedna, dvanaest, dvadeset tjedana.Gotovo osam mjeseci. Ništa.

Zatim mu sinu. On se vraćao u vrijeme, a nije išao ispred tog datuma prije šest mjeseci. Mogaoje pogriješiti u svakom smjeru, nekoliko dana, tjedan, možda dva. Vratio je vretena na police iizvukao novine s datumom prne četiri i pet mjeseci.

Zrakoplovi su se rušili i izbijale su krvave revolucije; sveti ljudi su govorili ali su ih ušutkivahdrugi sveti ljudi; siromaštvo i bolest carevali su svuda gdje je svatko znao da caruju, ali nijedanznačajan čovjek nije bio ubijen Krene ka posljednjem vretenu. Izmaglice sumnjičavosti i krivnjeprogonile su ga svakim okretanjem stranice. Nije li oznojeni debeli čovjek iz Ziiricha lagao? Nije lito sve samo laž? Sve same laži? Ne živi li on s morom koja će iščeznuti s …

AMBASSADEUR LELAND ASSASSINE A MARSEILLES! – Masna blok slova prasnula suna prvoj stranici, pozlijedivši mu oči.

Nije to bila zamišljena bol, izmišljena bol, već oštra bol koja je prodrla u očne duplje i opržilamu mozak. Presta disati ukočena pogleda na ime LELAND. On ga je znao; mogao je zamisliti lice,zapravo je vidio sliku lica. Guste obrve ispod širokog čela, tupi nos u sredini između istaknutihjagodičnih kostiju, a iznad neobično tankih usana savršeno dotjeran sivi brk. Poznavao je lice,poznavao Je čovjeka. A taj je čovjek ubijen jednim metkom iz puške velike snage s prozora na obali.

Ambasador Howard Leland je hodao marsejskom obalom u pet sati poslije podne. Glava mu jerazmrskana hicem.

Bourne nije morao čitati drugi odlomak da zna da je Howard Leland bio admiral H. R. Leland,Mornarica Sjedinjenih Država, sve dok nije privremeno imenovan za direktora pomorskeobavještajne službe, prije ambasadorske titule koja ga je odvela do Quai d'Orsaya u Parizu. Jasonnije morao čitati sredinu članka gdje se razmatralo o motivima zločina, jer ih je znao; znao ih je.Lelandova glavna funkcija u Parizu bila je odvraćanje francuske vlade od odluke da odobri velikuprodaju oružja – osobito flote mlažnjaka »mirage« – Africi i Bliskom istoku. U tome je uspio uiznenađujućem stupnju, razljutivši zainteresirane stranke na svim točkama Sredozemlja. Pretpostavljase da su ga ubili zbog njegova uplitanja; kazna koja je poslužila kao upozorenje drugima. Kupci iprodavači smrti ne vole kad ih netko ometa.

A prodavač smrti koji ga je ubio plaćen je velikom svotom, daleko od mjesta događaja, svitragovi zameteni i ukopani.

Ziirich. Glasnik čovjeku bez nogu; drugi debelom čovjeku u restoranu nedaleko Falkenstrasse. .Ziirich.Marseilles.Jason je zatvorio oči. Bol je sada bila nepodnosiva. Njega su izvukli iz mora prije pet mjeseci,

a pretpostavlja se da mu je Marseilles bila luka porijekla, akcije. A ako je bio Marseilles, more muje bila ruta bijega, a brod je iznajmljen da ga odvede na široko prostranstvo Sredozemlja. Sve sedobro podudaralo, svaki dio zagonetke bio je utkan u drugi dio. Kako bi on mogao znati ono što znada on nije bio taj prodavač smrti s prozora u marsejskoj luci?

Otvorio je oči. Bol mu je sprečavala misao, ali ne sve misli, jer mu je jedna odluka bilanajjasnija i najsvjetlija u njegovu ograničenom sjećanju. Neće biti rendezvousa u Parizu s Marie St.Jacques.

Možda će joj jednoga dana napisati pismo; sada ga ne može napisati. Ne može napisati riječihvale ili ljubavi, nikakva objašnjenja; ona će ga čekati a on neće doći. Mora sve učiniti da se udaljejedno od drugoga. Ona ne može održavati bilo kakav odnos s prodavačem smrti. Ona se prevarila,njegova najgora strahovanja su točna. .

O Bože! Mogao je točno predstaviti lice Howarda Lelanda, a ipak, na prvoj stranici isprednjega, nema njegove fotografije! Na naslovnoj stranici sa strašnim naslovom koji je otkočio tolikotoga, potvrdio isto toliko. Datum. Četvrtak, 26. kolovoza. Marseilles. To je dan koji će pamtiti dokbude išta pamtio živeći preostali dio svog kolutastog života.

Četvrtak, 26. kolovoza …Nešto nije u redu. Što? Koji je to dan bio? Četvrtak?…. Četvrtak mu nije ništa značio. Dvadeset

šesti kolovoz? . . . Dvadeset šesti'} Nije moglo biti dvadeset šestoga] Dvadeset šesti – to jepogrešno! Čuo je o tome toliko puta. Washburnov dnevnik – povijest bolesti njegova pacijenta.Koliko se puta Washburn vraćao svakoj činjenici, svakom izrazu, svakom danu i točki napretka?Previše da bi se moglo izbrojiti. Previše a da se ne bi upamtilo!

Pred moja vrata su vas doveli ujuiru u utorak, dvadeset četvrtoga kolovoza, točno u osam sati idvadeset minuta. Vaše je stanje bilo . ..

Utorak, 24. kolovoza.24. kolovoza.On nije bio u Marseillesu na dan dvadeset šestog kolovoza! On nije mogao ispaliti metak s

prozora na obali. On nije prodavač smrti u Marseillesu; on nije ubio Howarda Lelanda!Prije šest mjeseci je ubijen čovjek … Ali to nije šest mjeseci; to je blizu šest mjeseci, ali nije

šest mjeseci. I on nije ubio tog čovjeka; bio je napola mrtav u kući alkoholičara na Ile de Port Noiru.Izmaglice su se čistile, bol se povlačila. Osjeti uznosicu, oduševljenje; pronašao je jednu

konkretnu laž! Ako postoji jedna, postoje i druge!Bourne pogleda na sat; devet i petnaest minuta. Marie je izašla iz kavane; čeka ga na

stepenicama Muzeja Cluny. Vratio je novine na police i uputio se prema velikim katedralskimvratima čitaonice, čovjek u žurbi.

Hodao je Bulevarom Saint-Michel, ubrzavajući svakim korakom.Osjećao se da jasno zna kako je onome tko dobije pomilovanje pred Vješanje, pa je htio što

pri]e podijeliti s Marie taj rijetki doživljaj. Na trenutak je bio izvan nasilja mraka, izvan dosegarazbješnjele vode; našao je trenutak sunčeva svjetla – kao što su bili trenuci i sunce koji suispunjavali sobu u seoskom prenoćištu; a žuri se osobi koja mu je dala te trenutke i obasjala gasuncem. Stići do nje, zagrliti je, držati je i reći joj da ima nade.

Ugledao ju je na stepeništu. Presavila je ruke boreći se protiv ledena vjetra koji je brijaobulevarom. Isprva ga nije vidjela, dok su joj oči pretraživale ulicu oivičenu stablima. Bila jenemirna, zabrinuta, nestrpljiva žena koja se bojala da neće vidjeti ono što želi vidjeti, uplašena da touopće neće ugledati.

Prije deset minuta… prije deset minuta je sat drugačije kucao i njena su strahovanja imalaopravdanja.

Ugledala ga je. Lice joj se razvedrilo, pojavio se osmijeh ispunjen životom. Potrča prema njemudok je on trčao stepenicama ususret njoj. Zagrlili su se i nekoliko trenutaka su šutjeli, topli i sami naSaint-Michelu.

– Čekala sam i čekala – konačno je počela disati. – Tako sam se bojala, tako uzrujavala. Je li senešto dogodilo? Je li sve u redu?

– Dobro se osjećam. Bolje nego ikad već dugo vremena.– Što? Kaži!Držao ju je za ramena, gledajući je u oči.– »Prije šest mjeseci je čovjek ubijen . . .« Sjećaš li se tih riječi? Radost joj iščezne iz očiju. –

Da, sjećam se. n – Ja ga nisam ubio – reče Bourne. – Nisam ga mogao ubiti.Pronašli su mali hotel izvan prepučenog Montparnassa. Predvorje i sobe bijahu otrcani, ali je

postojala izlika zaboravljene otmjenosti, koja je hotelu davala nekakvo obilježje bezvremenosti. Toje tiho mjesto za odmor smješteno usred karnevala, koje se grčevito drži svoje osobnosti prihvaćajućivremena, ali im se ne pridružuje.

Jason je zatvorio vrata, klimnuvši bjelokosom poslužitelju, kojega je lice prešlo put odravnodušnosti do blagosti, čim je primio novčanicu od dvadeset franaka.

– On zacijelo misli da si provincijski đakon koji je sav ustreptao od iščekivanja noćnih slasti –primjeti Marie. – Nadam se da si primijetio da sam otišla ravno u krevet.

– Ime mu je Herve i veoma će se brinuti za naše potrebe. Nije mu namjera da dijeli bogatstvo. –Prišao joj je i obavio rukama. – Hvala ti na mom životu – reče joj.

– Uvijek, moj prijatelju. – Rukama mu je mazila lice, gledajući ga oči. – Ali me više nemojpustiti da toliko čekam. Gotovo sam poludjela; stalno sam mislila o tome da te netko prepoznao … dase dogodilo nešto strašno.

_ Ti zaboravljaš da nitko ne zna kako izgledam._ Ne računaj na to; to nije istina. U Steppdeckstrasse su bila četiri čovjeka, uključujući i ono

kopile na Guisan Quaiu. Oni su živi, Jasone. Vidjeli su te.– Ne sasvim. Vidjeli su tamnokosog muškarca s povezima oko vrata i glave, a hramao je. Samo

su dvojica bila blizu mene: čovjek s drugog kata banke i ona svinja na Guisanu. Prvi neće napustitiZurich još netko vrijeme; ne može hodati, a od ruke mu nije preostalo baš mnogo. Drugi je imao snopharemskog svjetla u očima; snop nije bio na mojim očima Pusti ga, namrgodivši se, dok je njen budnimozak provjeravao sva srodna pitanja.

– Ne možeš biti siguran. Bili su tamo; vidjeli su te. Promijeni svoju kosu . . . promijenio si lice.Geoffrev Washburn, Ile de Port Noir.

– Ponavljam, vidjeli su tamnokosog čovjeka i to u sjeni. Jesi li spretna s blagim rastvoromperoksida?

– Nikad ga nisam upotrijebila.– Onda ću ja naći neku trgovinu, ujutro. Montparnasse je mjesto za to. Plavokosi se više

zabavliaiu, zar ne kažu tako? Proučavala mu je lice – Pokušavam te zamisliti kako ćeš izgledati.– Drugačiji. Ne mnogo, ali dovoljno.– Možda si u pravu. U Boga se nadam da jesi. – Poljubi ga u obraze, što je bio njen uvod u

razgovor. – A sada mi riječi što se dogodilo.Gdje si bio? Što si saznao o tom . . . događaju prije šest mjeseci?– To nije bilo prije šest mjeseci, a budući da nije, ja ga nisam mogao ubiti. – Sve joj je ispričao,

osim o nekoliko trenutaka kad je mislio da je više nikad neće vidjeti. Nije joj ni morao reći; ona je torekla umjesto njega A da taj datum nije bio tako jasan u tvojoj glavi, ti ne bi došao po mene, zar ne?

Zatresao je glavom, ozbiljna izraza. – Vjerojatno ne bih.– Znala sam to. Osjećala. Nakratko, dok sam šetala od kavane do muzejskih stepenica, jedva

sam mogla disati. Kao da se gušim.Možeš li to povjerovati?– Ne želim.– Ni ja, ali se dogodilo.Sjedili su, ona na krevetu, on na jedinom naslonjaču, blizu nje. Uze joj ruku, a ona osjeti da ga

još nešto muči.– Još nisam siguran da li bi trebalo da sam ovdje . . . Znao sam tog čovjeka, vidio sam mu lice,

bio sam u Marseillesu četrdeset osam sati prije nego je ubijen!– Ali ga nisi ti ubio!– Ali, onda, zašto sam bio tamo? Zašto ljudi misle da sam to ja učinio? Kriste, to je umobolno! –

Odskoči sa stolice, bol mu se opet vratila očima. – Ali opet zaboravih, ja nisam zdrav, jesam li? Zatojer sam zaboravio . . . Godine, životni vijek.

Marie je govorila činjenično, bez strasti u glasu.– Odgovori će ti doći. Od, jednog izvora ili drugog, konačno od samog sebe.– To možda neće biti moguće. Washburn je rekao da je to poput drugačije postavljenih blokova,

različitih tunela . . . različitih prozora.Jason priđe prozoru, uhvati se za dasku i uperi pogled u svjetla Montparnassa. – Pogled nije isti;

nikad neće biti. Negdje su tu ljudi koje poznajem, koji me poznaju. Nekoliko tisuća kilometaraodavde žive ljudi do kojih mi je stalo i do kojih mi nije stalo . . . Ili, o Bože, možda žena i djeca – neznam. Vrtim se na vjetru, stalno se obrćem i ne mogu se spustiti na tlo. Svaki put kad pokušam opetsam odbačen.

– Na nebo? – upita ga Marie.– Da.– Ti si skočio iz aviona – rekla je, naglašavajući. .–Jr? Bourne se okrene, začuđen, čak

zapanjen.

– Ja ti to nisam rekao.– O tome si jedne noći govorio u snu. Znojio si se; lice ti je bilo crveno i vrelo, pa sam te

brisala ručnikom.– Zašto mi nisi ništa rekla o tome?– Jesam, na neki način. Upitala sam te jesi li bio pilot, ili – smeta li ti let. Osobito noću.– Nisam znao o čemu govoriš. Zašto nisi ustrajala?– Bojala sam se. Bio si veoma blizu histerije, a ja nisam obučena u takvim stvarima. Mogu ti

pomoći da se sjetiš, ali se ne mogu uplitati u tvoju podsvijest. Mislim da to ne bi smio nitko osimliječnika.

– Liječnika? Bio sam s liječnikom gotovo šest prokletih mjeseci.– Na temelju onoga što si rekao za nj, mislim da je nužno i drugo mišljenje.– Ne treba! – odgovori, smeten svojom ljutnjom.– Zašto ne? – Marie ustane s kreveta. – Tebi je potrebna pomoć, dragi. Psihijatar bi mogao –

Ne! – Uzviknuo je ne htijući, bijesan na sebe. – Ja to neću. Ne mogu.– Molim te, riječi mi zašto? – upita ga mirno, stojeći pred njim.– Ja … ja to ne mogu.– Samo mi riječi zašto.Bourne se zagleda u nju, pa se okrenu i pogleda kroz prozor; opet je ruke stavio na ploču

prozora.– Zato jer se bojim. Netko je lagao, a tome sam više zahvalan nego ti mogu iskazati. Ali recimo

da više ne bude laži, pretpostavimo da je sve ostalo istina. Što ću onda učiniti sa sobom?– Govoriš li da ne želiš saznati?– Ne na taj način. – Ustao je i naslonio se na okvir prozora; opet je gledao dolje, na svjetla. –

Pokušaj me shvatiti – reče. – Ja moram saznati neke činjenice . . . dovoljno da se odlučim … alimožda ne sve. Dio mene mora biti kadar otići, nestati. Ja moram biti kadar sebi reći – što je bilo višenije, a postoji i mogućnost da nikad nije bilo, jer se ja toga ne sjećam. Ono čega se osoba ne možesjetiti nije ni postojalo … toj osobi – Okrenuo se njoj. – Pokušavam ti reći da je možda ovako bolje– Ti želiš jasnoću, ali ne i dokaze, je li to želiš reći?

– Ja želim strelice koje pokazuju u ovom ili onom smjeru, a govore mi da li ja bježim ih ne.– Govore tebi. Što je s nama!– To će doći sa strelicama, zar ne? Ti to znaš.– Onda ih pronađimo – odgovori mu.– Budi oprezna. Možda nećeš moći živjeti s onim što je tamo. Ja to doista mislim.– Ja mogu živjeti s tobom. Ja to doista mislim. Opet mu dodirne i pomiluje lice.– Dođi. Tek je pet sati u Ontariju i još mogu zateći Petera u uredu.On može započeti istragu oko Treadstonea … i dati nam ime nekoga ovdje u ambasadi, koji nam

može pomoći ako nam ustreba pomoć.– Reći ćeš Peteru da si u Parizu.– On će to ionako saznati od centrale, ali se poziv ne može pratiti do ovog hotela. I ne uzrujavaj

se, ja ću o svemu govoriti kao o »stvarima kuće«, čak nehajno. Došla sam u Pariz na nekoliko danazato što su moji rođaci u Lyonu jednostavno rečeno suviše dosadni.

On će to uvažiti.– Hoće li poznavati nekoga ovdje, u ambasadi.– Peter stalno naglašava da posvuda zna ponekog. To je jedna od njegovih korisnijih, ali manje

privlačnih crta.

– Dakle, zvuči kao da hoće. – Bourne dohvati njihove kapute.– Poslije razgovora ćemo večerati. Mislim da ćemo oboje znati što ćemo s jednim pićem.– Prođimo Ulicom Madeleine. Nešto želim vidjeti.– Što možeš noću vidjeti?– Telefonsku govornicu. Nadam se da je jedna u blizini., Bila je. Od ulaza u ulicu poprečno.Visoki plavokosi muškarac s naočalama od kornjačevine, pogledao je na svoj sat na

poslijepodnevnom suncu rue Madeleine. Pločnici su bili puni pješaka, promet u ulici nepodnošljiv,kao gotovo posvuda u Parizu. Ušao je,u telefonsku govornicu i razmrsio smotanu telefonsku žicuručice telefona, koja nije bila na svom mjestu, na viljušci. Bio je to ljubazan znak idućem korisnikuda je telefonski aparat izvan upotrebe, ali je tako i smanjena mogućnost da će kabina biti zauzeta.Varka je uspjela.

Opet pogleda na sat; vrijeme je počelo vrtnjom. Marie je u banci.Nazvat će za nekoliko minuta. Uzeo je nekoliko komada kovana novca iz džepa i stavio ih na

policu. Naslonio se na staklenu ploču, držeći oči na zgradi banke preko ulice. Oblak je zamračiosvjetlo sunca, pa je na staklu vidio svoj odraz. Odobrio je ono što je vidio, sjećajući se iznanađenogreagiranja frizera u Montparnassu, koji ga je zatvorio u kabinu sa zavjesama dok je obavljaopreobražaj u plavo. Oblak se preselio, vratilo se sunce, zazvonio je telefon.

_ jesi li to ti? – upita Marie St. Jacques._ Ta sam – odgovori Bourne._ Dobro zapamti naziv i mjesto ureda. I pogrubi svoj francuski.Nekoliko riječi izgovori pogrešno tako da zna da si Amerikanac.Kaži mu da nisi praktičan s telefonima u Parizu. Onda učim sve po redu. Nazvat ću te točno za

pet minuta.– Sat je krenuo.– Što?– Ništa. Kažem, krenimo._ U redu … Sat je krenuo. Svaka sreća.– Hvala. .Jason spusti viljušku, otpusti je i nazove broj koji je upamtio.– La Banque de Valois Bonjour.– Potrebna mi je pomoć – reče Bourne, nastavljajući s približnim riječima kako ga je naputila

Marie. – Nedavno sam prebacio veću svotu iz Švicarske, na bazi kurira s vrećom. Htio bih znati je linovac stigao.

– To će biti naše odieljenje za vanjske usluge, gospodine. Povezat ću vas.Klik, pa drugi ženski glas: – Vanjske usluge. Jason je ponovio molbu.– Mogu li čuti vaše ime, molim?– Radije bih razgovarao s funkcionerom banke, prije nego kažem ime.Nasta stanka na liniji.– Vrlo dobro, gospodine. Prebacit ću vezu na ured dopredsjednika d'Amacourta.Sekretarica monsieura d'Amacourta bila je manje ljubazna, jer je počeo funkcionerov postupak

provjeravanja, kao što je Marie predvidjela. Zato se Bourne još jednom poslužio Marienim riječima.– Govorim o transferu iz Zuricha, iz Gemeinschaft Banke na Bahnhofstrasse, a govorim o svoti

od sedam brojki. Gospodina d'Amacourta, molim. Imam vrlo malo vremena.Nije na sekretarici da bude razlog dal]eg odlaganja. Na liniji se čuo glas zbunjenog

dopredsjednika.

– Mogu li vam pomoći?– Jeste li vi d'Amacourt? – upita Jason.– Ja sam Antoine d'Amacourt, da. A tko, mogu li upitati?– Dobro! Trebalo je da mi u Zurichu kažu vaše ime. Slijedeći put to neću propustiti, to je

sigurno – odgovori Bourne, govoreći namjerno s obiljem riječi i američkim naglaskom.– Oprostite? Da li bi vam bilo ugodnije da govorite engleski, gospodine?– Da – odgovori Jason i posluša ga. – Već mi je dovoljno neprilika s ovim prokletim telefonom.

– Pogleda na svoj sat; preostalo mu je manje od dvije minute. – Moje je ime Bourne, Jason Bourne, aprije osam dana sam transferirao četiri i po milijuna franaka iz Gemeinschaft Bank u Zurichu. Reklisu mi da će transakcija biti povjerljiva.

– Sve su transakcije povjerljive, gospodine.– Lijepo. Dobro. Zanima, me je li sve obavljeno?– Treba da objasnim – nastavi funkcioner banke – da povjerljivost isključuje bianco potvrde

takvih transakcija nepoznatim strankama preko telefona.Marie je bila u pravu, logika njene klopke sada je Jasonu bila jasnija.: – Ja se nadam da je tako, ali sam rekao vašoj sekretarici da mi se žuri. Napuštam Pariz za

nekoliko sati, pa bih htio sve dovesti u red.– Onda vam predlažem da dođete u banku.– Znam to – odgovori Bourne, zadovoljan što je razgovor tekao točno onako kako ga je Marie

predvidjela. – Ja samo želim da sve bude spremno kad dođem tamo. Gdje je vaš ured.– Na glavnom katu, monsieur. Sa stražnje strane, iza glavnih vrata.Tamo je recepcioner.– Ja ću razgovarati samo s vama, točno?– Ako želite, iako bilo koji službenik banke.– Gledajte, mister – uzviknu ružni Amerikanac – mi govorimo o preko četiri milijuna franaka!– Samo sa mnom, monsieur Bourne.– Lijepo. Dobro. – Jason stavi prste na viljušku. Preostalo mu je još petnaest sekundi. –

Gledajte, sad je dva i trideset pet… – Dvaput pritisne polugu, prekidajući liniju ali ne i vezu. –Halo? Halo?

– Ovdje sam, monsieur.Prokleti telefon' Slušajte, ja ću … – Opet pritisnu, ali sada triput u brzom slijedu. – Halo?– Monsieur, molim vas – Kad biste mi dali svoj telefonski broj. _ Centrala? Centrala :?– Monsiuer Bourne, molim . . ._ Ja vas ne čujem! – Četiri sekunde, tri sekunde, dvije sekunde. Pričekajte, opet ću nazvati.Spusti viljuški i zadrži je, prckidamci vezu. Prošle su još tri sekunde i zazvoni telefon; podigne

slušalicu.– Zove se d'Amacourt, ured na glavnom katu, odostraga, srednja vrata.– Shvatila sam – reče Marie i spusti slušalicu. Bourne ponovno nazove banku, opet utisne novac.– Je parlais avec Monsieur d'Amacourt quand on m'ff coupe – Je regrette, monsieut – Monsieur

Bourne?– D'Amacourt?– Da – veoma mi je žao što ste imali nezgodu s telefonom. Govorili ste? O vremenu?– O, daaa. Sad je malo iza dva i trideset. Bit ću tamo oko tri.– Veselim se susretu, monsieur.Jason je opet spleo telefonsku žicu i postavio slušalicu da visi, zatim je izišao iz govornice i

brzo se uputio kroz gomilu do sjene nebnice ispred neke trgovine. Okrenuo se i čekao, pogleda uprtogu banku preko puta, sjetivši se druge banke u Zurichu i zvuka sirena na Bahnhofstrasse. Slijedećihdvadeset minuta će reći je li Marie bila u pravu ili nije. Ako je bila, neće biti sirena u RueMadeleine.

Vitka žena u šeširu široka oboda koji joj je djelomično skrivao lice, objesila je slušalicu javnogtelefona na zidu s desne strane ulaza uz banku. Otvorila je torbicu, izvukla kutiju sa šminkom i tobožeprovjeravala makeup, naginjući ogledalce najprije lijevo, pa na desno. Zadovoljna rezultatom, vratilaje kutiju u torbicu, zatvorila je i pored kaveza blagajnika uputila se prema stražnjem dijelu prizemlja.Zaustavila se kod šaltera na sredini, uzela lančićem privezanu kemijsku olovku i počela ispisivatibesmislene brojke na formularu koji je našla na hrpici, na mramornoj ploči. Tri metra dalje bila sumala glavna vrata u okviru od mjedi, a s jedne i druge strane bila je niska drvena ograda koja seprotezala širinom predvorja. Iza tih vrata i ograde bili su stolovi nižih funkcionera, a iza njih stoloviglavnih sekretarica – ukupno pet – ispred petorih vrata na stražnjem zidu. Marie je pročitala imeispisano zlatnim slovima na srednjim vratima.

» M.A.R. D'AMACOURT VICE-PRESIDENT COMPTES A L'ETRANGER ET DEVISES – To će se dogoditi svake sekunde – ako se bude dogodilo, ako je u l pravu. A ako jest, mora znatikako izgleda monsieur A.R.

D'Amacourt; to bi imao biti funkcioner banke kojeg će posjetiti Jason. Doći do njega irazgovarati s njim, ali ne u banci.

Dogodilo se.Uzbuđenje obuzdane aktivnosti. Sekretarica za stolom ispred ureda d'Amacourta, utrčala je u

njegovu sobu, noseći veliki notes, izišla je iz sobe za trideset sekundi i zgrabila slušalicu telefona.Birala je tri brojke – unutrašnji razgovor – i govorila, čitajući iz bilježnice.

Prošle su dvije minute; otvorila su se vrata d'Amacourtova ureda i na vratima se pojaviodopredsjednik, zabrinuti visoki funkcioner, jer se suočio s nekim nepredviđenim zakašnjenjem. Bio jeto sredovječan čovjek lica starijeg od njegove dobi, ali koji teži biti mlađi. Prorijeđena crna kosabila je osmuđena i počešljana tako da sakrije ćelava mjesta; oči mu bijahu ukalupljene u dva malamesna omota, što je svjedočilo o dugim satima provedenim uz vino. Iste te oči bile su hladne,ispitivačke, strelovita pogleda, dokaz o čovjeku koji ima pravo da zahtijeva od onih koji imaju pravoi naročito dužnost da slušaju, pogled čovjeka svjesna okoline. Izlajao je pitanje svojoj sekretarici;ona se premjesti na stolici, čineći sve što može da zadrži smirenost.

D'Amacourt se vratio u svoju sobu ne zatvorivši vrata, kavez bijesnog risa koji je ostao otvoren.Prošla je još jedna minuta; sekretarica je stalno pogledavala sebi na desno, gledajući u nešto –očekujući nešto. Kad je to ugledala, ispusti dah i zatvori oči od olakšanja.

Na udaljenom lijevom zidu, iznad dviju ploča od tamna drveta, odjednom se pojavilo zelenosvjetlo; dizalo je u upotrijebi. Poslije nekoliko sekundi otvorila su se vrata lifta i pojavi se starijiotmjeni muškarac, koji je u ruci nosio malu crnu kutijicu, ne veću od njegova dlana. Marie se dobrozagleda u nju, osjećajući i zadovoljstvo i strah; pogodila je. Crna kutijica, ne, zapravo mala tankašknnjica, ne, to su bile crne korice neobična izgleda; korice su uzeli iz povjerljive arhive u prostorijikoja je pod stražom. Za njih je potpisao čovjek koji je izvan prigovora i kušnje – stariji čovjek kojije prolazio pored stolova prema uredu d'Amacourta, Sekretarica je ustala, pozdravila višegfunkcionera i dopratila ga do d'Amacourtova ureda. Ušla je s njim, ali odmah izišla, zatvarajući vrataza sobom.

Marie pogleda na sat, prateći kazaljku sekundi. Trebao joj je još samo jedan djelić dokaza, a

osigurat će ga ako dopre iza tih vrata, s jasnim pogledom na stol sekretarice. Ako će se to dogoditi,dogodit će se za koji trenutak, a neće dugo potrajati.

Prišla je vratima, otvorila torbicu i tupo se nasmiješila recepcionistići koja je razgovaralatelefonom. Usnama je oblikovala ime d'Amacourt, dovevši je u bludnju, a zatim otvorila vrata. Brzoje ušla unutra, kao odlučna iako ne baš bistra klijentica banke Valois.

– Pardon, madame … – Žena je stavila ruku preko telefona, žurno govoreći francuski. – Mogu livam pomoći, madame?

– Monsieur d'Amacourt, Bojim se da sam zakasnila. Samo bih otišla do njegove sekretarice. –Nastavi uskim prolazom prema zaposlenoj službenici, _- Monsieur d'Amacourt. Bojim se da samzakasnila. Samo bih otišla do njegove sekretarice. – Nastavi uskim prolazom prema sekretaričinomstolu.

– Molim vas, madame – pozove je službenica recepcije. – Moram najaviti. . .električnih pisaćih strojeva i prigušeni razgovori utopili su – njene riječi. Marie se približi

sekretarici mrka lica, koja podigne pogled, smetena kao i recepciomstica.– Da? Mogu li vam pomoći?– Monsieur d'Amacourta, molim.– Bojim se da je na sastanku, madame. Jeste li dogovorili?– O, da, dakako – odvrati Marie i opet otvori torbicu. Sekretarica pogleda na otipkani raspored

na svom stolu; učini to pa opet provjeri.– Bojim se da nemam nikoga upisanog za ovaj sat.– O, Boga mi! – uzvikne smetena klijentica banke Valois. To je za sutra, ne danas! Jako mi je

žao!Okrenu se i brzo podje prema ulazu. Vidjela je ono što je htjela vidjeti. Jedno dugme je bilo

upaljeno na d'Amacourtovu telefonu; zaobišao je sekretaricu a razgovarao s nekim izvan zgrade.Račun koji pripada Jasonu Bourneu proviđen je specifičnim, povjerljivim uputama, koje ne mogu bitiotkrivene imaocu računa.

Bourne pogleda na sat u sjeni nebnice: dva sata i četrdeset šest minuta. Marie će se vratiti dotelefona ispred banke, ali s očima uprtim unutra. Idućih nekoliko minuta će im dati odgovor; možda gaona već zna.

Polako se pomakao prema lijevoj strani izloga, držeći banku na pogledu. Službenik iznutra mu senasmiješio, podsjećajući ga da treba izbjegavati svaku upornu pozornost u blizini banke. Izvukao jecigarete, jednu zapalio, pa opet pogledao na sat. Osam minuta do tri.

I onda ih je ugledao.Njega.Trojica dobro odjevenih muškaraca brzo su hodali Ulicom Madeleine, razgovarajući, ali

pogleda uperena naprijed. Prešli su sporije pješake ispred njih, ispričavajući se uljudnošću koja nijesasvim pariška. Jason je usredotočio pozornost na čovjeka u sredini. To je on. Čovjek koji se zoveJohann.

Signaliziraj Johannu da uđe. Vratit ćemo se po njih. Visoki mršavi čovjek s naočalama zlatnaokvira, izrekao je te riječi u Steppdeckstrasse.

Johann. Ovamo su ga uputili iz Zuricha: on je vidio Jasona Bournea. A to mu je nešto govorilo:nema fotografija.

Trojica su stigla do ulaza. Johann i čovjek s njegove desne strane ušli su banku; treći je čovjekostao uz ulaz. Bourne se uputi natrag prema telefonskoj govornici; pričekat će ćetin minuta iposljednji put nazvati Antoinea d'Amacourta.

Bacio je cigaretu pored kabine, zgnječio je i otvorio vrata.– Monsieur… – Glas odostraga.Jason se naglo okrenu, zadržavajući dah. Čovjek neopisiva izgleda i neobrijane brade pokaže na

kabinu, – Le telephone – il ne marche pas. Regardez la corde.– Merci bien. Je vais essayer quand meme.Čovjek slegne ramenima i ode. Bourne uđe; sad će proteći posljednja od četiri minute. Uze

kovani sitniš iz džepa – dovoljno dva poziva – pa stade birati prvi broj.– La Banque de Valois. Bonjour.Poslije deset sekundi na telefonu je bio d'Amacourt. Glas mu je zvučao napregnuto.– Jeste li to vi, monsieur Bourne? Mislim da mi želite reći da ste na putu prema mom uredu.– Promjena plana, bojim se. Morat ću vas sutra nazvati. – Odjednom, kroz stakleni zid

govornice, Jason ugleda kola koja su skrenula na prostor preko puta ulice, nasuprot banci. Trećičovjek koji je stajao kod ulaza, klimne vozaču.

– … mogu učiniti? – D'Amacourt je postavio pitanje.– Oprostite?– Upitao sam mogu li ja išta učiniti. Imam vaš račun, sve je spremno za vas.Uvjeren sam da ;e si'e spremno, pomisli Bourne. Varka je vrijedna pokušaja.– Gledajte – opet će manje uljudnim američkim stilom – poslije podne moram sletjeti u London.

Upast ću u jedan od tih letovacunaka, ali ću se sutra vratiti. Zadržite sve kod sebe, u redu?– U London, monsieur?– Nazvat ću sutra. Moram pronaći taksi za Orlv.Opusti slušalicu i zagleda se u ulaz banke. Za manje od pola minute istrčali su Johann i njegovi

prijatelji; razgovarali su s trećim čovjekom, a onda sva trojica uđoše u automobil koji je čekao.Telefon – ne radi. Pogledajte žicu.Automobil ubojica, koji im je imao poslužiti za bijeg kad ubiju Bournea, bio je i dalje u službi,

u lovu. Sada su kola žurila do Orlvja, do aerodroma. Jason je upamtio broj s registarske tablice.Nejasno je predviđao da će se još susresti s tim kolima. Ovog im puta klopka opet nije uspjela.

Koliko će ih još biti? Do kada?Jason nazove drugi telefonski broj. Ako javni telefon na ulazu u banku nije zauzet, Marie će

zgrabiti slušalicu prije nego počne zvonjava.Tako je i bilo.– Da?– Jesi li što vidjela?– Dosta, – Šetali su trgovinom od tezge do tezge. Međutim, Marie je stalno bila u blizini

velikog izloga, držeći stalno na oku ulaz u banku preko rue Madeleine.– Uzeo sam ti dva šala – reče Bourne.– Nije trebalo. Cijene su previsoke.– Skoro će četiri sata. Ako nije izišao do sada, neće izići do kraja radnog vremena.– Vjerojatno neće. Ako se imao sastati s nekim, dosad bi to učinio.Ali smo se morali uvjeriti.– Vjeruj mojoj riječi da sada njegovi prijatelji na Orlvju trče od jednog do drugog čunka. Ne

mogu znati jesam li u ovom ili onom zrakoplovu, jer ne znaju kojim se imenom služim.– Ovise o čovjeku iz Ziiricha da te prepozna.– On traži tamnokosog muškarca koji šepa, ne mene. Hajdemo, hajdemo u banku. Ti možeš

pokazati gdje je d'Am.Kourt.

– To ne smijemo i ne možemo – reče Marie, tresući glavom.– Kamere na stropu imaju širokokutne leće. Ako se snima na trake, mogu te opaziti.– Plavokosog muškarca s naočalima?– Ili mene. Ja sam bila tamo; mogu me prepoznati ili službenica na recepciji ili njegova

sekretarica.– Ti kažeš da je u banci redovna tajna sprega, i da redovno puštaju traku. Ja sumnjam u to.– Oni mogu smisliti bilo koji razlog da uključe traku. Konačno, zašto traka postoji. A ona bi te

mogla stajati glave, zar to ne znaš?Marie zašuti i stegne Jasonovu ruku, očiju uprtih u banku iza Prozora. Čekanje nije bilo

uzaludno.– Eno ga! Onaj u kaputu s okovratnikom od crnog baršuna! to je d Amacourt.– Onaj koji navlaci rukavice?– Da.– Imam ga. Vidjet ćemo se u hotelu.– Budi oprezan. Budi vrlo oprezan.– Plati šalove; zamotani su, a nalaze se na stražnjem dijelu tezge.Jason je izišao iz trgovine, namrštivši se na suncu izvan nebnice, tražeći prekid u prometu da bi

mogao prijeći ulicu, ali prekida nije bilo. D'Amacourt je skrenuo na desno i hodao je običnimkoracima šetača, neusiljeno; to nije čovjek kojemu se žuri da se sastane s nekim. Štoviše, njegov jehod podsjećao na pomalo očerupanog pauna; htio je više nego je mogao. Tko zna je li i u poslu takav,pomisli Jason.

Bourne je stigao do ugla i prešao ulicu sa svjetlom, stupivši na pločnik, gotovo tik uz bankara.D'Amacourt se zaustavio kod prodavača novina da kupi večernje novine. Jason je za to vrijemezastao ispred trgovine sportskim artiklima, a zatim je slijedio bankara koji je nastavio niz ulicu.

Ispred je bila kavana tamnih izloga; ulaz od teškog drveta s okovima od teškog metala. Nije biloteško zamisliti kakav je taj lokal iznutra: to je točionica za muškarce i za žene u društvu muškaraca,žene o kojima bi drugi muškarci nerado govorili. To je bilo sasvim dobro mjesto za razgovor sAntoineom d'Amacourtom.

Jason požuri i uhvati korak s bankarom. Govorio je čudnim, angliciziranim francuskim, s kojimse služio govoreći preko telefona.

– Bonjour, monsieur. Je. . . pense que vous. . . etez Monsieur d'Amacourt. – Rekao bih da se nevaram, što vi kažete?

Opet malo američkog bezobrazluka u izražavanju. Bilo kako bilo, bankar se zaustavio. Hladneoči su mu bile uplašene, jer se odmah sjetio kakva ga je nevolja snašla. Pauna uhvati tresavica ukaputu šivenom po mjeri.

– Bourne? – prošapće.– Vaši prijatelji mora da su sada vrlo zbunjeni. Držim da skaču po aerodromu Orly, pitajući se,

možda, niste li im dali krivo obavještenje. Možda čak namjerno.– Što? – Prepadnute oči kao da će iskočiti iz duplji.– Hajdemo unutra – reče Jason, uzevši d'Amacourta ispod ruke, stegnuvši ga na način po kojemu

je vjerojatno poznat. – Držim da bi bilo dobro da porazgovaramo mislim da ste vi. gospodind'Amacourt – Ja ne znam apsolutno ništa! Ja sam samo slijedio zahtjeve računa.

Ja nisam upleten – – Žao mi je. Kad sam prvi put razgovarao s vama rekli ste da ne možeteputem telefona potvrditi takav bankovni račun o kakvom je bila riječ; vi nećete poslovno razgovaratis nekim koga ne poznajete.

Ali nakon dvadeset minuta ste rekli da imate sve spremno za mene.To je potvrda, zar ne? Hajdemo unutra.Cafe je na neki način bio minijaturna verzija ciriškog Drei Alpenhausera.Lože su bile duboke, ograde između njih visoke, a svjetlo prigušeno. Međutim, nakon toga se

izgled mijenjao; cafe na rue Madeleine je sasvim francuski, a karafe s vinom su zamijenile vrčeve spivom. Bourne je zamolio ložu u kutu; konobar ga je uslužio.

– Popijte nešto – nuknu ga Jason. – Trebat će vam.– Vi pretpostavljate – odgovori mu bankar hladno. –Ja ću viski.Piće je brzo stiglo, a u kratkom međučinu je d'Amacourt nervozno izvukao kutiju s cigaretama iz

kaputa koji mu je točno pristajao.Bourne upali šibicu, držeći je veoma blizu bankarova lica. Veoma blizu.– Merci.– D'Amacourt udahne dim, odloži cigaretu i popije pola od male čašice viskija. – Ja nisam

čovjek s kojim bi trebalo da razgovarate.– Tko je?– Jedan od vlasnika banke, možda. Ja ne znam, ali zacijelo nisam ja.– Objasnite to.– Postoje stanovita utanačenja. Banka u privatnim rukama ima više fleksibilnosti od javne

institucije s dioničarima.– Kako?– Tu je veća širina, da kažemo, u odnosu na zahtjeve stanovitih klijenata i sestrinskih banaka.

Manje je podložna ispitivanju koje se primjenjuje kad je u pitanju kompanija citirana na Burzi.Gemeinschaft u Zurichu također je privatna institucija.

– Zahtjeve je postavio Gemeinschaft?– Zahtjeve. . . molbe. . . da.– Čije je vlasništvo Valois?– Čije? Mnogi – konzorcij. Deset Ui dvanaest Hudi i njihove obitelji.– Znači da moram razgovarati s vama, zar ne? Naime, bilo bi prilično luckasto od mene da

trčkaram po Parizu i pronalazim ih.– Ja sam samo funkcioner. Namještenik.D'Amacourt proguta ostatak pića, zgnječi cigaretu i posegne za drugom. I za šibicama.– Dakle, kakva su utanačenja?– Mogao bih izgubiti namještenje, monsieur!– Mogli biste izgubiti i život – odmah će Jason, uznemiren što su mu te riječi tako lako navrle.– Ja nisam tako privilegiran kao što mislite – Niti takva neznalica kao što biste htjeli da

povjerujem – reče Bourne, a pogled mu odluta od bankara preko stola. – Kakav ste vi tip vidljivo jepo svemu, d'Amacourt. To se vidi po odjeći, po načinu kako češljate kosu i baratate njome, a poučnovas je gledati čak i kako hodate; previše se šepirite. Čovjek poput vas ne postaje dopredsjednikbanke Valois ne postavljajući pitanja; vi se pokrivate.

Vi nećete učiniti neki iole smrdljiv korak ukoliko niste sigurni da ćete spasiti svoju guzicu. Asada mi recite kakva su to utanačenja.

Vi meni niste važni, jesam li jasan?D'Amacourt pripali šibicu i zadrži je pod cigaretom, zureći u Jasona.– Vi mi ne morate prijetiti, monsieur. Vi ste veoma bogat. Zašto meni ne platite? – Bankar se

nervozno nasmija. – Usput, vi ste u pravu. Pitao sam pitanje-dva. Pariz nije Zurich. Čovjek moga

položaja mora imati riječi, ako ne odgovore.Bourne se odmakne od stola i stade okretati čašu.čvoktanje kockica leda u čaši očito je išlo na živce d'Amacourtu.– Kažite razumnu cijenu – konačno će – pa ćemo raspraviti.– Ja sam razuman čovjek. Neka se odluka zasniva na vrijednosti, a neka to bude vaš posao.

Zahvalni klijenti u cijelom svijetu kompenziraju bankare koji su ih poslužili dobrim savjetom. Htiobih o vama misliti kao o klijentu.

– U to sam uvjeren. – Bourne se nasmiješi, tresući glavom zbog vraških živaca njegovasagovornika. – – tako smo se doklizali od mita do napojnice. Kompenzacija za osobni savjet iuslugu.

D'Amacourt slegne ramenima.– Prihvaćam definiciju, i, ako budem pitan, ponovit ću vaše riječi.– Utanačenja?_ Transfer našeg novca iz Zuricha pratio je une fiche confidentielle.– Une fiche? – upadne mu Jason u riječ, sjetivsi se trenutka u Gemeinschaftu, kad je ušao Konig i

izgovorio te riječi. – To sam već čuo. O čemu se radi?– Zapravo, izraz je star. Dolazi još iz sredine devetnaestog stoljeća, kad je bila opća praksa

velikih bankarskih kuća – prvenstveno Rothschildsa – da prate tragove međunarodnog protoka novca.– Hvala vam. A sada, što je to specifično?– Odijeljene zapečaćene upute koje se otvaraju i po njima se postupa, kada netko pozove taj

račun.– »Pozove račun«?– Podizanje ili ulaganje novca.– Recimo da ja odem blagajniku, prezentiram mu bankovnu knjižicu i zatražim novac?– Na kompjuteru za transakcije pojavio bi se dvostruki asterisk.Poslali bi vas k meni.– I tako su me poslali k vama. Telefonistica me spojila s vašim uredom.– Nevažna slučajnost. U Odjelu za vanjske usluge još su dvojica funkcionera. Da ste se povezali

s bilo kime od njih, fiche bi diktirao da ipak dođete k meni. Ja sam viši funkcioner.– Vidim.Bourne nije baš bio siguran je li vidi. U tome slijedu negdje je zijev, praznina, prostor koji treba

ispuniti.– Samo malo. Vi niste znali ništa o ficheu kad su vam moj račun donijeli u ured.– Zašto sam ga zatražio? – prekinu ga d'Amacourt, očekujući to pitanje. – Budite razboriti,

monsieur. Stavite sebe na moje mjesto.Nazove čovjek i predstavi se, a zatim kaže da »govori o preko četiri milijuna franaka«. Četiri

milijuna. Zar vi ne biste svim silama htjeli biti na usluzi? Tu i tamo saviti neki propis?Gledajući u već starijeg otmjenog bankara, Jason je shvatio da je n)egov sugovornik sada

izgovorio nešto što najmanje izaziva uzbuđenje.– Instrukcije. Kako glase?– Možemo početi s telefonskim brojem – neuvedenim u imeniku, ako. Treba nazvati taj broj i

prenijeti sve informacije.– Sjećate li se broja?– Smatram svojom dužnošću da takve stvari upamtim. j, – Kladim se u to. Koji je broj?– Ja se moram štititi, monsieur. Na koji drugi način bi mogli dobiti taj broj? Ja postavljani to

pitanje. . . kako vi to kažete?. .. retorički.– Što znači da imate odgovor. Dakle, kako sam ga dobio? Ako to ikad dođe na površinu?– U Ziirichu. Vi ste platili vrlo visoku cijenu nekome ne samo da povrijedi najstroža pravila: u

Bahnhofstrasse, već i zakone Švicarske.– Imam tog čovjeka – reče Bourne, kojemu je Konigovo lice došlo u fokus. – On je već izvršio

zločin.– U Gemeinschaftu? Šalite se?– Ni najmanje. Zove se Konig; njegov je desk na drugom katu.– To ću upamtiti.– Uvjeren sam da hoćete. Broj?D'Amacourt mu ga je dao. Jason ga je napisao na papirnatom ubrusu.– Kako znadete da je ovo točan broj? ; – Imate popriličnu garanciju za to. Nisam plaćen.– Prilično razumno. r – A sve dok je vrijednost bitna za naš razgovor, trebate bi da vam kažem

da je to drugi telefonski broj; prvi je opozvan. f – Objasnite to.D'Amacourt se nagnuo bliže Bourneu.– Fotostat originalnog fichea stigao je s kurirom. Bio je zapečaćen u crnoj kutijici, koju je

zaprimio i za nju potpisao stariji arhivar.Karticu koja je bila unutra validirao je partner Gemeinschafta, a supotpisao ju je uobičajeni

švicarski bilježnik. Upute su bile vrlo jednostavne, vrlo jasne. U svim stvarima koje se tiču računaJasona.

C. Bournea, odmah treba nazvati broj u Sjedinjenim Državama i objasniti pojedinosti. . . Tu jekartica bila preinačena, broj u New Yorku je prekrižen, a umetnut je broj iz Pariza.

– New York? – prekinu ga Bourne. – Kako znadete da je bio New York?– U zagradi je bio stavljen karakterističan područni broj telefona, stavljen je ispred samog

broja; taj prvi broj je ostao nedirnut. Bio je Kao potpredsiednik, Vanjske us takve brojeve.Preinačenje je bilo prilično površno.

– Moguće je. Možda je obavljeno na brzinu, ili nije dovoljno shvaćeno. S druge strane, bilo jenemoguće izbrisati instrukcije bez ponovne notarizacije. Manji rizik uzevši u obzir broj telefona uNew Yorku. U svakom slučaju, ta zamjena mi je dala širine da i ja postavim jedno do dva pitanja.Promjena je prokletstvo za bankara.

D'Amacourt ispi ostatak pića. …– Još jedno piće.' – upita Jason.– Ne, hvala. To bi produžilo razgovor.– Vi ste prestali.– Ja razmišljam, monsK-ur Možda imate nai pameti kakav maglovit broj prije nego nastavim.

Bourne promotri čovjeka.– Može biti pet – najzad će.– Pet što?– Pet brojeva.– Nastavit ću. Razgovarao sam s jednom ženom. . .– Sa ženom? Kako ste počeli?– Istinito. Ja sam dopredsjednik Valoisa i slijedim inschafta u Ziirichu. Što je još trebalo reći?– Nastavite.– Rekao sam da sam razgovarao s čovjekom koji tvrdi da je Jason Bourne. Upitala me kada sam

razgovarao, na što sam odgovorio – prije nekoliko minuta. Ona je odmah pokazala najveću

zainteresiranost za suštinu našeg razgovora Tada sam ja izrazio svoju zabrinutost. Fithe specifičnonavodi da treba nazvati New York, a ne Pariz. Naravno, odgovorila je da to nije moja briga, te da jepromjena ovlaštena i dopuštena potpisom, i da li bih ja htio da Zurich bude obaviješten da jedanfunkcioner Valoisa odbija slijediti instrukcije Gemeinschafta?

– Nastavite – presneče ga Jason. – Tko je ona?– Nemam pojma.– Želite mi reći da ste sve to vrneme razgovarali s njom, a ona vam mje ništa rekla, nije rekla

tko je? A vi je niste upitali?~ To je obilježje fichea. Ako se ponudi ime, zdravo i pravo. Ako ne, čovjek se ne raspituje.– Niste oklijevali da upitate za telefonski broj.– Samo lukavstvo; htio sam obavještenje. Vi ste prebacili četiri i po milijuna franaka, sasvim

lijep iznos, pa ste, prema tome, moćan klijent s, možda, još moćnijim pravima. . . Čovjek se povuče,zatim pristaje, pa se opet trgne i povuče, da bi se opet suglasio; tako se saznaju činjenice. Osobitoako stranka s kojom razgovaram ne može prigušiti zabrinutost i tjeskobu. Uvjeravam vas da je to bilonjeno raspoloženje.

– Što ste saznali?– Da bi vas trebalo smatrati opasnim čovjekom.– Na koji način?– Objašnjenje je ostavljeno otvoreno. Ali sama činjenica da je upotrebljen taj izraz bila mi je

dovoljna da upitam zašto Surete nije uključen. Njen je odgovor bio izuzetno zanimljiv. »On je iznadSurete, iznad Interpola«, rekla je.

– Što vam je to reklo?– Da je to vrlo zamršena stvar zbog niza mogućnosti, a najbolje je o njima šutjeti. Otkad smo

počeli razgovarati, međutim, to mi sada govori nešto drugo.– Što je to?– Da me doista morate dobro platiti, jer moram biti izuzetno oprezan. Oni koji vas traže – možda

su i oni iznad Suretea, iznad Interpola.– Vratit ćemo se na to. Kazali ste toj ženi da sam na putu u vaš ured.– Za petnaestak minuta. Rekla mi je da ostanem na liniji nekoliko trenutaka, da će se odmah

vratiti. Očito je da je još nekog nazvala.Vratila se sa svojim konačnim uputama. Vi morate biti zadržani u mojem uredu dok ne dođe

čovjek mojoj sekretarici i raspita se za stvar iz Zuricha. A kad izađete treba vas identificiratipokretom glave ili kretnjom; u tome ne smije biti greške. Čovjek je došao, dakako, i, dakako, vi nistedošli, pa je uz blagajničke kaveze čekao s jednim svojim pratiocem. Kad ste telefonirali i rekli daputujete u London, ja sam izišao da nađem tog čovjeka. Moja ga je sekretarica pokazala, pa sam muto rekao, a ostalo znate.

– Nije li vam se učinilo čudnim da me trebalo identificirati, uperiti prst u mene i tako pokazatitko sam?

– Ne toliko čudno koliko, da kažemo, neumjereno, nekako razuzako je izraz dobar. Fiche jejedna stvar – telefonski pozivi, bzlicni razgovori – ali biti izravno upleten, na otvorenom, kao Što jebilo! to je sasvim nešto drugo. To sam rekao i toj ženi.

_' Što vam je odgovorila' D'Amacourt pročisti grlo._ ona je stavila jasno do znanja da će stranka koju ona zastupa – a čiji je ugled, doista, potvrđen

samim ficheom – zapamtiti moju suradnju. Vidite, nisam vam ništa prešutio…. Oni očigledno ne znajukako vi izgledate. Cijela ta predstava, ne znam, možda bi mogla zavarati nekakvog početničića u

poslu, ali mene. ..– U banci je bio čovjek koji me vidio u Ziirichu.– U tom slučaju, njegovi pratioci nemaju povjerenja u njegov vid. Ili je on, možda, mislio da je

vidio.– Zašto to kažete?– Samo jedno opažanje, monsieur; žena je bila ustrajna. Vi morate shvatiti da sam se ja

neumorno protivio bilo kakvom otvorenom sudjelovanju; to nije narav fichea. Rekla je da ne postojivaša fotografija. Očita laž, dakako.

– Doista?– Razumljivo. Na svim pasošima su fotografije. Postoji li pogranični službenik kojeg je

nemoguće izigrati ili potkupiti? Deset sekundi u sobi za pasošku kontrolu, fotografija fotografije; svese to može urediti. Ne, oni su izvršili ozbiljan previd.

– Držim da jesu.– A vi ste mi – nastavi d'Amacourt – upravo rekli nešto drugo. Da, vi me doista morate dobro

platiti.– Što sam vam upravo rekao?– Da vas vaš pasoš ne identificira kao Jasona Bournea. Tko ste vi, monsieur?Jason nije odmah odgovorio. Razlozi su bili razni, ali je oklijevanje s odgovorom bila i dobra

taktika. Umjesto odgovora stade opet kotrljati led u čaši. Onda se odluči na odgovor, propustivši tri-četiri sekunde da to učini.

– Netko tko će vam možda platiti mnogo novaca – odgovori.– Sasvim dovoljno. Vi ste jednostavno klijent po imenu Bourne. A ja moram biti oprezan.– Želim taj telefonski broj u New Yorku. Možete li mi ga nabaci?Slijedi opipljiva nagrada. – – Ali je netko ipak podmićen. Konig! On je jedan telefonski broj zamijenio drugim.– Dobro su ga platili, u to te mogu uvjeriti. Ne bi mu ginulo deset godina u švicarskom zatvoru.– Deset? To je prilično strogo.– Takav je švicarski zakon. Mora da su ga platili čitavim malim bogatstvom.– Carlos – upadne Bourne. – Carlos. . . Zašto? Što sam ja njemu? To se stalno pitam. Stalno

ponavljam to ime, opet i opet! Ja ne dobijam ništa, sasvim ništa. Samo. . . a. .. ne znam. Ništa.– Ali ima nešto, zar ne? – Marie sjedne bliže njemu. – Što je to, Jasone? O čemu misliš?– Ja ne mislim. . . ja ne znam.– Onda osjećaš. Nešto. Što je to?– Ne znam. Strah, možda.. . Ljutnja, živci. Ne znam.– Koncentriraj se!– Prokletstvo, zar misliš da se nisam? Misliš li da nisam usredotočio pozornost? Možeš li ti

uopće zamisliti što je to? – Bourne se ukrutio, uzrujan zbog svog izljeva. – Oprosti, žao mi je.– Neka ti ne bude. Nikad. To su nagovještaji, tragovi koje moraš tražiti – koje moramo tražiti.

Tvoj prijatelj liječnik iz Port Noira bio je u pravu: okolnosti i sjećanja ti nadolaze, izazivaju ih drugeokolnosti, podstiču. Kao što si sam rekao: omot šibica, lice, ili pročelje restorana. Vidjeli smo da seto događa. A sada je to ime, ime koje si izbjegavao gotovo tjedan dana, iako si mi ispripovjedio svešto ti se dogodilo u proteklih pet mjeseci, sve do najsitnije pojedinosti. Ali ipak nikad nisi spomenuoCarlosa. Trebalo je, ali nisi. To ime ti nešto znači, zar to ne možeš shvatiti? Ono ti miješa utrobu,komeša ti neke činjenice koje nastoje izbiti na površinu.

– Znam. – Jason ispije.

– Dragi, postoji čuvena knjižara na bulevaru Saint-Germain, koju vodi jedan manijak časopisa.Čitav pod je ispunjen starim brojevima časopisa, a ima ih na tisuće. On čak katalogizira teme,indeksira ih kao bibliotekar. Htjela bih ustanoviti je li Carlos u tom indeksu. Hoćeš li to učiniti?

Bourne osjeti oštar bol u prsima. Bol nije bio u vezi s ranama, to je bio strah. Ona je to vidjela inekako razumjela; on ga je osjetio, ali ga nije mogao razumjeti.

Postoje i stari brojevi novina na Sorbonni – sad će Jason, l dajući je. –Jedan od njih me zanekoliko trenutaka bacio u deveti krug. Sve dok nisam razmislio o tome. : Laž je otkrivena. To je biloveoma važno. _ Ali sada ne tražimo laž, zar ne?

– Ne, sada tražimo istinu. Ne boj se istine, dragi. Ja se ne bojim.Jason ustade.– Okay. Na rasporedu je Saint-Germain. U međuvremenu, nazovi tog prijana u ambasadi.Bourne izvuče iz džepa papirnati ubrus s telefonskim brojem, pa nadopiše brojeve registarske

tablice automobila koji je pojurio od banke u rue Madeleine.– Ovdje je telefonski broj koji mi je dao d'Amacourt, a i broj automobila. Vidi može li nešto

učiniti.– U redu.Marie uzme ubrus i priđe telefonu. Pored telefona bio je mali notes s metalnom uvojnicom;

prelistavala je stranice.– Evo ga. Zove se Dennis Corbelier. Peter je obećao da će ga nazvati danas oko podne, pariško

vrijeme. I da se mogu osloniti na nj; zna sve, više od drugih atašea u ambasadi.– Peter ga osobno poznaje, nadam se. Nije mu to samo ime s popisa.– Zajedno su studirali na Sveučilištu Toronto. Mogu ga nazvati odavde, zar ne?– Svakako. Ali nemoj reći gdje si. Marie uze slušalicu.– Reći ću mu isto što sam rekla Peteru. Da se selim iz jednog hotela u drugi, ali da još ne znam u

koji.Dobila je vanjsku liniju, pa je nazvala broj kanadske ambasade na aveniji Montaigne. Već za

petnaest sekundi razgovarala je s atašeom Dennisom Corbelierom.Marie je gotovo odmah prešla na srž razgovora: Držim da vam je Peter rekao da će mi možda

biti potrebna neka pomoć.Od koga – odgovori Corbelier. – Rekao je da ste bili u a sam shvatio sve što je rekao, ali sam

stekao dojam. Čini se da ovih dana ima mnogo manevriranja u svijetu visokih financija.– To je jedan od razloga.Jedva su stigli do kabine i upalili cigarete, kad iznutra zaćuše dvije kratke zvonjave. Marie

otvori vrata i ude. U ruci je imala notes sa žičanom uvojnicom i olovku. Uzme slušalicu.Šezdeset sekundi poznije, Bourne je zapanjeno gledao kako se zabuljila u zid. Ona stade vikari,

padne joj torbica, a sadržaj se rasuo po podu male kabine; notes se zadržao na polici; slomljenuolovku držala je u ruci. Utrčao je u kabinu; ona je bila na rubu kolapsa.

– Ovdje je Marie St. Jacques u Parizu, Lisa. Peter očekuje moj poziv.– Marie? O, moj Bože.. . – Glas sekretarice se gubio u daljini, a zamijenili su ga drugi glasovi u

pozadini. Uzbuđeni glasovi prigušeni dlanom preko telefona. Čulo se žuborenje pokreta, dok jetelefonska slušalica prelazila iz jedne u drugu ruku.

– Marie, ovdje je Alan – progovori prvi pomoćnik direktora odjela. Svi smo u Peterovu uredu.– O čemu se radi, Alane? Nemam puno vremena; mogu li razgovarati s njim, molim, te? Nasta

trenutak šutnje.– Želio bih da ti ovo olakšam, ali ne znam kako. Peter je mrtav, Marie.

– On je … što?– Prije nekoliko minuta smo nazvali policiju; oni su na putu.– Policija? Što se dogodilo? O, Bože, on je mrtav? Što se dogodilo?– Mi to pokušavamo sastaviti. Pregledavamo njegov telefonski notes, ali ne bismo smjeli ništa

dodirnuti na njegovu stolu.– Njegovu stolu .. .?– Zabilješke, podsjetnike, ništa slično.– Alane! Kaži mi što se dogodilo!– To je sve – mi ne znamo. Nikome od nas nije rekao što radi. Jedino znamo da su ga jutros

dvaput nazvali iz Država – jedan poziv iz Washingtona, drugi iz New Yorka. Oko podne je rekao Lišida ide na aerodrom na sastanak s nekim koji leti. Nije rekao s kim. Policija ga je pronašla prije jedansat u jednom od onih tunela koje upotrebljavaju za teret. Bilo je strašno; ustrijeljen je. U vrat. ..Marie?

Marie?Starac upalih očiju i strnjikom bijele brade došepesao je do tamne ispvjedaonice, stalno

trepćući očima; sad je nastojao razbistriti nneled na zakukuljeni lik iza neprozirne zavjese. Nije bilolako bistriti pogled tome osamdesetgodišnjem glasniku. Ah mu je glava bila bistra, a jedino je to bilovažno.

– Angelus Domini – poče _ Angelus Domini, dijete Božie – prošapta zakukuljena silueta. –Jesuli ti dani ugodni?

_ Privlače se kraju, ali je učinjeno da budu ugodni.– Dobro . . . Ziirich?– Našli su čovjeka s Guisan Quaia. Bio je ranjen. Pronašli su mu trag preko liječnika poznatog

Verbrechenveltu. Podvrgli su ga strogom ispitivanju, pa je priznao da je napadao ženu. Kain je došaopo nju.

Kain ga je nastrijelio.– Dakle, to je bilo netko utanačenje, neki dogovor, žena i Kain.– Čovjek s Guisan Quaia ne misli tako. On je bio jedan od dvojice koji su je pokupili s

L6wenstrasse – Osim toga je i budala. On je ubio čuvara?– On to priznaje i brani. Nije imao drugog izbora da pobjegne.– Možda to nije trebalo da branu to je mogio biti najmudrije što ie napravio. Ima li on svoj

pištolj' – Vaši ljudi ga imaju – Dobro. Ima jedan prerekt u ciriškoj policiji, glavni. Taj pištolj morabiti njemu predan. Kain vrluda, prepreden je i izmiče, žena mnogo manje. Ona ima suradnike uOttawi; bit će u dodiru. Ulovimo li nju, ulovili smo njega. Je li ti olovka spremna?

– Da, Carlose.– To ja sebi često govorim. »Prestani.« Nemoj razmišljati; nastoi se sjetiti, ali negdje duž puta

zakoči. Nemoj predaleko, preduboko.Jedna laž će biti razotkrivena, ali će postaviti deset drugih pitanja povezanih s tom laži. Možda

je to slično onome kad se probudiš nakon dugog pijančevanja, pa ne znaš s kime si se tukao, s kime sispavao, ili… koga si … prokletstvo . . . ubio.

– Ne… – Marie istrgne tu riječ. – Ti si ti. To mi nemoj oduzimati.– Ne želim. Ja to ne želim oteti ni od sebe.Jason se vrati stolici i sjedne, licem okrenutim prema prozoru. – Ti si našla način smaknuća . . .

zar ne? Ja sam našao nešto drugo. Ja sam to znao kao što sam znao o Howardu Lelandu. Nisam to čakmorao ni pročitati.

– Što pročitati?Bourne uzme tri godine stari broj časopisa Potomac Quarieriy.Časopis je bio otvoren na stranici, na kojoj je bio crtež bradata muškarca, grubih crta, ne sasvim

jasnih i konačnih, kao da je to brza skica na temelju lošeg opisa. Pokaže joj tu stranicu.– Pročitaj to – ponuka je. – Počinje gore s lijeve strane, pod naslovom »Mit ili čudovište«. A

zatim sam voljan odigrati igru.– Igru?– Da. Pročitao sam samo prva dva odlomka. Moraš povjerovati mojoj riječi da je tako.– U redu. – Marie ga je gledala, sasvim zbunjena. Spusti časopis prema svjetlu i stade čitati.MIT ILI ČUDOVIŠTE Više od desetljeća se ime »Carlos« šapuće u pokrajnjim ulicama tako

različitih gradova kao što su Pariz, Teheran, Bejrut, London, Kairo i Amsterdam. Govori se za nj daje vrhunski terorist u smislu da se posvetio ubojstvu i asasinaciji kao takvima, lišen neke očitepolitičke ideologije. Postoje konkretni dokazi da se on prihvatio veoma probitačnih smaknuća za takoekstremističke radikalne grupe kao što su PLO i Baader-Mein-hof – , i kao učitelj i kao zgrtačprobitka. I doista, zahvaljujući njegovu neobičnu gravitiranju i unutrašnjim sukobima u takvimorganizacijama, počela se oblikovati jasnija slika o »Car-losu«.

Doušnici izniču iz povrijeđenosti i zlovolje, i govore.Na temelju tih priča o njegovim pothvatima stvara se slika svijeta ispunjena nasiljem i

zavjerama, jakim eksplozivima i još jačim intrigama, brzim automobilima i bržim ženama,činjenicama koje barem toliko upiru prst na Adama Smitha koliko na lana Fleminga. – »Carlos« jesveden na ljudske razmjere, pa nam se, u sažimanju, bistri slika uistinu čovjeka koja nas užasava.Sadoromantični mit pretvara se u briljantno, krvlju natopljeno čudovište, koje ugovara ubojstvastručnošću analizatora tržišta, temeljito upućen u plaće, troškove, raspodjelu i podjelu rada upodzemlju.

To je zamršen posao a »Carlos« je majstorski poznavalac njegove dolarske vrijednosti.Njegov portret počinje s tobožnjim, a ako to nije onda s uglednim imenom, koje je na svoj način

čudno kao i vlasnikovo zanimanje.Ilich Ramirez Sanchez. Kaže se za nj da je Venezuelac, sin fanatično posvećenog ali ne vrlo

istaknutog marksističkog odvjetnika (Iljič je očev pozdrav uspomeni na Vladimira Iljiča Lenjina, padjelomično objašnjava »Carlosove izlete u ekstremistički terorizam), koji je dječaka poslao u Rusijuda završi svoje školsko obrazovame, koie je obuhvaćalo i obuku u špijunaži u sovjetskom centru uNovgorodu.

Ovdje portret nakratko gubi jasnoću, a umjetnikov kist hrane govorkanja i nagađanja. Sudeći ponjima, oni u Rusiji koji redovno prate strane studente, nalazeći one na koje mogu računati u budućiminfiltracijama, brzo su uvidjeli tko je Ilich Sanchez, i nisu htjeli imati nikakve veze s njim Bio jeparanoik koji je sva rješenja vidio u oblaku dobro smještene bombe ili metka; napisana je preporukada se mladić vrati u Caracas, te da se s njegovom obitelju i s njim prekine svaka veza. I tako, odbijenod Moskve a duboko suprotstavljen zapadnom društvu, Sanchez je počeo

.. Pitanje: Kakve dokaze imate?Izkaz: Čuo sam ga da to kaže. On je bio na maloj travnatoj nakupini iza okuke. Njegova je puška

imala malu žičanu košaricu za čahure.Pitanje: O tome nitko nije izvijestio. Kako to da ga nitko nije vidio.Iskaz: Možda su ga i vidjeli, ali o tome nitko nije govorio. Bio je odjeven kao starac s izlizanim

kaputom, a cipele je omotao u platno da izbjegne otiske stopala.

Riječi teroriste zacijelo nisu dokaz, ali ih ne bi trebalo uvijek zanemarivati. Osobito kad je riječo majstoru asasinu, poznatom kao učenjaku zavaravanja i lukavštine, a koji je priznao nešto što takozapanjujuće potkrepljuje jedan neobjavljeni nepoznati iskaz o trenutku nacionalne krize, koji nikadnije istražen. To, zacijelo treba uzeti ozbiljno. A isto tako i mnoge druge povezane događaje – čak izdaljine – s tragičnim trenucima u Dallasu. »Burlapa Billvja« su nekoliko dana poslije našli mrtva odprekomjerna uzimanja droge.

Bio je poznat kao starac koji je stalno bio pijan od jeftina vina; nitko od građana nije ga vidio dauzima drogu. Nikad. On je sebi nije mogao priuštiti.

Je li »Carlos« bio čovjek na travnatom humku? Kakav izuzetan početak izuzetne karijere! Ako jeDallas doista bio njegova »operacija«, koliko milijuna dolara mu je dobačeno kanalima?

Zacijelo više nego dovoljno da utemelji mrežu doušnika i vojnika, koja je sama po sebi svjetskakorporacija.

Mit ima suviše sadržaja. Carlos je sasvim moguće čudovište od mesa i suviše krvi...Marie odloži časopis.– Kakva je igra?– Jesi li pročitala do kraja? – Jason se okrenu od prozora. . – Da.– Držim da članak vrvi iskazima, izjavama. Teorija, pretpostavka* jednačenje.– Jednačenje?– Ako se nešto dogodilo ovdje, a tamo je bio neki učinak, postojao je odnos._ Hoćeš reći veza – na to će Marie.U redu, veza, veze. To je sve u članku, zar ne?– Mogao bih reći da je tako do stanovita stupnja. Taj članak bi se jedva mogao ubrojiti u pravni

dokument; ima mnogo nagađanja, govorkanja i obavještenja iz druge ruke._ Postoje i činjenice, rekao bih._ Podaci.– Dobro. Podaci. To je u redu. _ U čemu je igra? – ponovi Marie.– Ima jednostavan naziv. Zove se »klopka«.– Klopka za koga?– Za mene. – Bourne sjedne naprijed. – Želim da mi postavljaš pitanja. O bilo čemu što je

unutra. Fraza, ime grada, govorkanje, dio … podataka. Bilo što. Da čujemo koji su moji odgovori.Moji slijepi odgovori.

– Dragi, to nije dokaz da – Učini to! – naredi Jason.– U redu. – Marie podigne primjerak Potomac Quarterlyja. –Bejrut rekla je.– Ambasada – odgovorio je. – Šef CIA pozira kao ataše. Marie ga pogleda. – Ja se sjećam … –

započe.– Ja ne! – prekinu je Jason. – Nastavi.Uzvratila mu je pogled, a onda se vratila časopisu. – BaaderMeinhof.– Stuttgart. Regensburg. Miinchen. Dva ubojstva i otmica, pripisano Baaderu. Honorari iz … –

Bourne zastade, pa zapanjeno prošapće: … američkih izvora. Detroit.. . Wilmington, Dala-ware.– Jasonu, što su – Nastavi. Molim te. ~ Ime, Sanchez.– Ime je Ilich Ramirez Sanchez – odgovorio je. – Oa JC … Garlos.– Zašto Ilich?Bourne zašuti; pogled mu je lutao. – Ne znam. ~ To je rusko ime, ne španjolsko. Je li njegova

majka Ruskinja? ~ Ne … da. Njegova majka. Mora da je njegova majka … Mislim. Nisam siguran ~

Novgorod.Zašto sam izbjegavao njegovo ime, zašto ga nikad nisam spominjao. Zastrašen sam. Bojim se

njega.Trenuci prođoše u šutnji. Izrekao je više, nije govorio samo o strahu. Marie klimnu.– Uvjeren sam da u to vjeruješ – započe. – A na neki način htjela bih da je to istina. Ali mislim

da nije. Ti u to želiš vjerovati jer to podupire ono što si rekao. To ti da je jedan odgovor . . . jedanidentitet. Možda to nije identitet koji želiš, ali i sam Bog zna da je i to bolje nego slijepo tumarati polabirintu, što činiš svaki dan. Sve bi dobro poslužilo. – Zašutila je. U sobi zavlada takva tišina kao useoskoj crkvi oko ponoći. Samo su letjele misli, vrludale, hvatale neuhvatljivo. I – A ja bih htjela daje to istina, jer tada ne bismo bili ovdje.

– Što?– To je neskladnost, dragi, to je proturječje. Broj ili znak koji ne pristaje tvojoj ravnoteži,

jednačenju. Kad bi ti bio ono što kažeš da si bio, i da se bojiš Carlosa – a nebesa znaju da za to imašrazloga – Pariz bi bio posljednje mjesto na zemlji u koje bi otišao prisiljen nekom težnjom. Bilibismo negdje drugdje; to si i sam rekao.

Pobjegao bi; uzeo bi novac iz Ziiricha i nestao. Ali ti to ne radiš, a umjesto toga, vraćaš seravno u Carlosov brlog. Tako ne postupa čovjek koji je ili preplašen ili kriv.

– Ne postoji ništa drugo. Ja sam došao u Pariz da ustvrdim; jednostavno tako i ništa više.– Onda bježi. Ujutro ćemo imati novac; ništa te ne može zadržati nas. I to je jednostavno. Marie

ga je pomno gledala. Jason pogleda nju, pa se okrenu. Otišao je do stola i natočio piće.– Postoji još Treadstone koji treba razmotriti – rekao je obrambeno.– Isto kao i Carlosa! – Zašto? To je tvoja prava jednadžba. Carlos i Treadstone. Čovjeka,

kojega sam nekad jako voljela, ubio je Treadstone. Još jedan razlog više da bježimo, da preživimo. |– Mislio sam da bi ti htjela da budu razotkriveni ljudi koji su ga l ubili – reče Bourne. – Natjerati ihda to plaće. l – I te kako to želim. Veoma. Ali ih drugi mogu pronaći. Ja imam | prioritete, a osvetanije na vrh mog popisa prava prvenstva. Mi j jesmo. Ti i ja. Ili je to samo moj sud, moj osjećaj?

_ Ti to dobro znaš.Čvršće je obujmio čašu u ruci i pogledao u Marie._ Volim te – prošaptao je._ Onda bježimo! – rekla je i gotovo mehanički povisila glas, zakoraknuvši prema njemu. –

Zaboravimo sve to, uistinu zaboravimo, i bježimo koliko nas noge nose, što dalje možemo!Učinimo to!– Ja … ja – Jason je zamucao, hvatale su ga izmaglice, razjarivši ga. Postoje . . . stvari.– Koje stvari? Mi volimo jedno drugo, pronašli smo jedno drugo!Možemo otići bilo gdje, biti bilo tko. Ništa nas ne može zaustaviti, je li tako?– Samo ti i ja – tiho je ponovio; izmaglice su ga sada sasvim okružile, gušile ga. – Znam. Znam.

Ali moram razmišljati. Ima mnogo toga što mogu saznati, toliko toga što mora izaći.– Zašto je to toliko važno?– Jer … je.– Ne znaš?– Da … Ne, nisam siguran, nemoj me sada pitati.– Ako ne sada, kada? Kada te to mogu pitati? Kada će to proći? Ili hoće li ikad proći.– Prestani! – odjednom je zagrmio, bacivši čašu na drveni poslužavnik.– Ja ne mogu bježati! Neću! Ja moram ovdje ostati! Ja moram saznati!Marie pojuri prema njemu, stavivši mu najprije ruke na ramena, pa na čelo, brišući mu znoj.

– Sad si to izrekao. Možeš li čuti sebe, dragi? Ti ne možeš pobjeći, jer što si bliže, to te sve višeizluđuje. A da si pobjegao, bilo bi samo još gore. Ne bi imao život, imao bi stalnu moru. Ja to znam.

Podigne ruke, dotakne joj lice, pogleda je.– Doista?– Svakako. Ali to si ti morao reći, a ne ja. – Držala ga je, pa naslonila glavu na njegov obraz. –

Morala sam te prisiliti na to, navesti te na to. Smiješno je i čudno da bih ja mogla pobjeći. Mogla bihvečeras sjesti s tobom u zrakoplov i otići gdje god zaželiš, iščeznuti, ne svraćati pogleda, sretnijanego sam ikad bila u životu. Ali ti to ne bi mogao. Ono što je – ili nije – ovdje, u Parizu, izjedalo bite sve dok to više ne bi mogao podnositi. To je luda ironija, dragi moj. Ja bih s tim mogla živjeti, aliti jie bi mogao.

Zašto sam izbjegavao njegovo ime, zašto ga nikad nisam spominjao.Zastrašen sam. Bojim se njega.Trenuci prođoše u šutnji. Izrekao je više, nije govorio samo o strahu. Marie klimnu.– Uvjeren sam da u to vjeruješ – započe. – A na neki način htjela bih da je to istina. Ali mislim

da nije. Ti u to želiš vjerovati jer to podupire ono što si rekao. To ti da je jedan odgovor . . . jedanidentitet. Možda to nije identitet koji želiš, ali i sam Bog zna da je i to bolje nego slijepo tumarati polabirintu, što činiš svaki dan. Sve bi dobro poslužilo. – Zašutila je. U sobi zavlada takva tišina kao useoskoj crkvi oko ponoći. Samo su letjele misli, vrludale, hvatale neuhvatljivo. I – A ja bih htjela daje to istina, jer tada ne bismo bili ovdje.

……..“What?” “That’s the inconsistency, darling. The number or symbol that doesn’t fit in your

equation. If you were what you say you were, and afraid of Carlos–and heaven knows you should be–Paris would be the last place on earth you’d feel compelled to go to. We’d be somewhere else; yousaid it yourself. You’d run away; you’d take the money from Zurich and disappear. But you’re notdoing that; instead, you’re walking right back into Carlos’ den. That’s not a man who’s either afraidor guilty.” “There isn’t anything else. I came to Paris to find out; it’s as simple as that.” “Then runaway. We’ll have the money in the morning; there’s nothing stopping. you–us. That’s simple, too.”Marie watched him closely.

Jason looked at her, then turned away. He walked to the bureau and poured himself a drink.“There’s still Treadstone to consider,” he said defensively.“Why any more than Carlos? There’s your real equation. Carlos and Treadstone. A man I once

loved very much was killed by Treadstone. All the more reason for us to run, to survive.” “I’d thinkyou’d want the people who killed him exposed,” said Bourne. “Make them pay for it.” “I do. Verymuch. But others can find them. I have priorities, and revenge isn’t at the top of the list. We are. Youand I. Or is that only my judgment? My feelings.” “You know better than that.” He held the glasstighter in his hand and looked over at her. “I love you,” he whispered.

“Then let’s run!” she said, raising her voice almost mechanically, taking a step toward him.“Let’s forget it all, really forget, and run as fast as we can, as far away as we can! Let’s do it!” “I …I,” Jason stammered, the mists interfering, infuriating him. “Where are … things” “What things? Welove each other, we’ve found each other! We can go anywhere, be anyone.

There’s nothing to stop us, is there?” “Only you and me,” he repeated softly, the mists nowclosing in, suffocating him. “I know. I know. But I’ve got to think. There’s so much to learn, so muchthat has to come out.” “Why is it so important?” “It … just is.” “Don’t you know?” “Yes … No, I’mnot sure. Don’t ask me now.” “If not now, when? When can I ask you? When will it pass? Or will it

ever?!” “Stop it!” he suddenly roared, slamming the glass down on the wooden tray. “I can’t run! Iwon’t!

I’ve got to stay here! I’ve got to know!” Marie rushed to him, putting her hands first on hisshoulders, then on his face, wiping away the perspiration. “Now you’ve said it. Can you hearyourself, darling? You can’t run because the closer you get, the more maddening it is for you. And ifyou did run, it would only get worse. You wouldn’t have a life, you’d live a nightmare. I know that.”He reached for her face, touching it, looking at her. “Do you?” “Of course. But you had to say it, notme.” She held him, her head against his chest. “I had to force you to. The funny thing is that I couldrun. I could get on a plane with you tonight and go wherever you wanted, disappear, and not lookback, happier than I’ve ever been in my life. But you couldn’t do that. What is–or isn’t–here in Pariswould eat away at you until you couldn’t stand it anymore. That’s the crazy irony, my darling. I couldlive with it but you couldn’t.” “You’d just disappear?” asked Jason. “What about your family, yourjob–all the people you know?” “I’m neither a child nor a fool,” she answered quickly. “I’d covermyself somehow, but I don’t think I’d take it very seriously. Pd request an extended leave for medicaland personal reasons.

Emotional stress, a breakdown; I could always go back, the department would understand.”“Peter?” “Yes.” She was silent for a moment. “We went from one relationship to another, the secondmore important to both of us, I think. He was like an imperfect brother you want to succeed in spite ofhis flaws, because underneath there was such decency.” “I’m sorry. I’m truly sorry.” She looked up athim. “You have the same decency. When you do the kind of work I do decency becomes veryimportant. It’s not the meek who are inheriting the earth, Jason, it’s the corrupters.

And I have an idea that the distance between corruption and killing is a very short step.”“Treadstone Seventy-One?” “Yes. We were both right. I do want them exposed, I want them to payfor what they’ve done.

And you can’t run away.” He brushed his lips against her cheek and then her hair and held her. “Ishould throw you out,” he said. “I should tell you to get out of my life. I can’t do it, but I knowdamned well I should.” “It wouldn’t make any difference if you did. I wouldn’t go, my love.” Theattorney’s suite of offices was on the boulevard de la Chapelle, the book-lined conference room morea stage netting than an office; everything was a prop, and in its place. Deals were made in that room,not contracts. As for the lawyer himself, a dignified white goatee and silver pince-nez above anaquiline nose could not conceal the essential graft in the man. He even insisted on conversing in poorEnglish, for which, at a later date, he could claim to have been misunderstood.

Marie did most of the talking, Bourne deferring, client to adviser. She made her pointssuccinctly, altering the cashiers checks to bearer bonds, payable in dollars, in denominations rangingfrom a maximum of twenty thousand dollars to a minimum of five. She instructed the lawyer to tell thebank that all series were to be broken up numerically in threes, the international guarantors changedwith every fifth lot of certificates. Her objective was not lost on the attorney; she so complicated theissuing of the bonds that tracing them would be beyond the facilities of most banks or brokers. Norwould such banks or brokers take on the added trouble or expense; payments were guaranteed.

When the irritated, goateed lawyer had nearly concluded his telephone conversation with anequally disturbed Antoine d’Amacourt, Marie held up her hand.

“Pardon me, but Monsieur Bourne insists that Monsieur d’Amacourt also include two hundredthousand francs in cash, one hundred thousand to be included with the bonds and one hundred to beheld by Monsieur d’Amacourt. He suggests that the second hundred thousand be divided as follows.Seventy-five thousand for Monsieur d’Amacourt and twenty-five thousand for yourself. He realizes

that he is greatly in debt to both of you for your advice and the additional trouble he has caused you.Needless to say, no specific record of breakdown is required.” Irritation and disturbance vanishedwith her words, replaced by an obsequiousness not seen since the court of Versailles. Thearrangements were made in accordance with the unusual–but completely understandable–demands ofMonsieur Bourne and his esteemed adviser.

A leather attaché case was provided by Monsieur Bourne for the bonds and the money; it wouldbe carried by an armed courier who would leave the bank at – : – in the afternoon and meetMonsieur Bourne at – : – on the Pont Neuf. The distinguished client would identify himself with asmall piece of leather cut from the shell of the case and which, when fitted in place, would prove tobe the missing fragment Added to this would be the words: “Herr Koenig sends greeting fromZurich.”

…..….od vanjskog dijela kovčežića, a koji će, stavljen na mjesto, dokazati da je djelić koji nedostaje.

Uz to će kurira pozdraviti riječima: »Herr Konig vam šalje pozdrave iz Zuricha.« Toliko opojedinostima. Osim još jedne koju je razjasnila savjetnica monsieur Bournea.

– Mi znamo da zahtjevi označeni u ficheu moraju biti izvršeni doslovno, pa u cjelosti očekujemood monsieura d'Amacourta da tako postupi – rekla je Marie St. Jacques. – Međutim, mi isto takocijenimo da točan vremenski slijed može biti koristan monsieuru Bourneu, pa tu korist i očekujemo.Ako to ne bi bilo tako, bojim se da bih se ja kao potvrđeni – iako, zasad, anonimni – članMeđunarodne bankarske komisije, smatrala prinuđenom da izvijestim o stanovitim aberacijamabankarskog i pravnog postupka, kako sam ih opazila. Uvjerena sam da to neće biti potrebno; svi smodobro plaćeni, n'est-će pas, monsieur?

– C'est vrai, madame! U bankarstvu i pravu . . . doista, kao i u životu .. . pravodobnost je sve..Nemate se čega bojati. i – Znam – odgovori Marie. f| Bourne je pomno pregledao žlijeboveprigušivača, i bio zadovoljan svojim radom: uklonio je čestice prašine i dlačice koje su se nakupileneupotrebom. Posljednji put ga je zavrnuo, pritisnuo zatvarač magazina i provjerio obarač i sadržajmagazina. Ostalo je šest metaka; on je spreman. Stavio je oružje iza pojasa i zakopčao kaput.

Marie ga nije vidjela s pištoljem. Sjedila je na krevetu, njemu okrenutih leda, i razgovarala satašeom kanadske ambasade, Dennisom Corbelierom. Dim cigarete se vrtio iznad pepeljare blizunjenog notesa; zapisivala je obavještenja koja je dobila od Kanađanina. Kad je završio, zahvalila muje i spustila slušalicu.

Dvije-tri sekunde je nepokretno sjedila, držeći olovku u ruci.– On ne zna što se dogodilo s Peterom – rekla je, okrenuvši se Jasonu. – To je čudno.– Vrlo – suglasi se Bourne. – Mislio sam da će on biti jedan od prvih koji će to saznati. Rekla si

da su gledali Peterovu telefonsku bilježnicu, i njegov osobni telefonski imenik i bilježnicu razgovora;a nazvao je Pariz, Corbeliera. Čovjek bi pomislio da je to netko mogao slijediti.

_ Čak nisam m mislila o tome. Mislila sam o novinama, o agencijskim izvještajima. Peter je …nađen prije osamnaest sati, a bez obzira na to kako sam ga ja možda predstavila, on je bio važančovjek u kanadskoj vladi. Njegova bi smrt već bila vijest, a kamoli njegovo umorstvo … Nijeobjelodanjeno.

_ Nazovi večeras Ottawu. Priupitaj zašto.– Hoću.– Što ti je Corbelier rekao?– O, da. – Marie svrati pogled na notes. – Registarska tablica iz rue Madeleine je beznačajna –

automobil iznajmljen na aerodromu De Gaulle na ime Jean-Pierre Larousse.– John Smith – – upadne joj Jason u riječ.– Točno. Imao je više sreće s telefonskim brojem koji ti je dao D'Amacourt, ali on ne shvaća

kakve veze može imati taj broj s bilo čim. A ne mogu ni ja, zapravo.– Tako je čudan?– Mislim. To je privatan broj koji pripada modnoj kući na SaintHonore. Les Classiques –

Modnoj kući? Misliš na studio mode.– Uvjerena sam da je i studio mode, ali u osnovi to je trgovina elegantne odjeće. Poput Kuće

Dior, ili Givenchv.Hđmte couture. – U trgovini, kaže Corbelier, poznata je kao Kuća Rene. To jeBergeron.

– Tko?– Rene Bergeron, dizajner. On djeluje već godinama, uvijek je na rubu većeg uspjeha. Ja znam o

njemu jer ženica kod kuće, koja mi kroji i šije, kopira njegove nacrte.– Jesi li dobila i adresu?Marie klimnu, pa se opet vrati prethodnoj temi.– Kako to da Corbelier ne zna o Peteru? Kako to da već svi ne znaju?– Možda ćeš saznati kad nazoveš. Možda se objašnjenje jednostavno svodi na vremenske zone:

prekasno za jutarnja izdanja ovdje, u Parizu. Uzet ću poslijepodnevne novine.………Bourne went to the closet for his topcoat, conscious of the hidden weight in his belt. “I’m going

back to the bank. I’ll follow the courier to the Pont Neuf.” He put on the coat, aware that Marie wasnot listening. “I meant to ask you, do these fellows wear uniforms?” “Who?” “Bank couriers.” “Thatwould account for the newspapers, not the wire services.” “I beg your pardon?” “The difference intime. The papers might not have picked it up, but the wire services would have known. Andembassies have teletypes; they would have known about it. It wasn’t reported, Jason.” “You’ll calltonight,” he said. “I’m going.” “You asked about the couriers. Do they wear uniforms?” “I wascurious.” “Most of the time, yes. They also drive armored vans, but I was specific about that. If a vanwas used it was to be parked a block from the bridge, the courier to proceed on foot.” “I heard you,but I wasn’t sure what you meant. Why?” “A bonded courier’s bad enough, but he’s necessary; bankinsurance requires him. A van is simply too obvious; it could be followed too easily. You won’tchange your mind and let me go with you?” “No.” “Believe me, nothing will go wrong; those twothieves wouldn’t permit it.” “Then there’s no reason for you to be there.” “You’re maddening.” “I’min a hurry.” “I know. And you move faster without me.” Marie got up and came to him. “I dounderstand.” She leaned into him, kissing him on the lips, suddenly aware of the weapon in his belt.She looked into his eyes. “You are worried, aren’t you?” “Just cautious.” He smiled, touching herchin. “It’s an awful lot of money. It may have to keep us for a long time.” “I like the sound of that.”“The money?” “No. Us.” Marie frowned. “A safety deposit box.” “You keep talking in nonsequiturs.” “You can’t leave negotiable certificates worth over a million dollars in a Paris hotelroom. You’ve got to get a deposit box.” “We can do it tomorrow.” He released her, turning for thedoor. “While I’m out, look up Les Classiques in the phone book and call the regular number. Find outhow late it’s open.” He left quickly.

Bourne sat in the back seat of a stationary taxi, watching the front of the bank through thewindshield. The driver was humming an unrecognizable tune, reading a newspaper, content with thefifty-franc note he had received in advance. The cab’s motor, however, was running, the passengerhad insisted upon that.

The armored van loomed in the right rear window, its radio antenna shooting up from the centerof the roof like a tapered bowsprit. It parked in a space reserved for authorized vehicles directly infront of Jason’s taxi. Two small red lights appeared above the circle of bulletproof glass in the reardoor. The alarm system had been activated.

Bourne leaned forward, his eyes on the uniformed man who climbed out of the side door andthreaded his way through the crowds on the pavement toward the entrance of the bank. He felt a senseof relief, the man was not one of the three well-dressed men who had come to the Valois yesterday.

Fifteen minutes later the courier emerged from the bank, the leather attaché case in his left hand,his right covering an unlatched holster. The jagged rip on the side of the case could be seen clearly.

Jason felt the fragment of leather in his ‘shirt pocket; if nothing else it was the primitivecombination that made a life beyond Paris, beyond Carlos, possible. If there was such a life and hecould accept it without the terrible labyrinth from which he could find no escape.

But it was more than that. In a manmade labyrinth one kept moving, running, careening off walls,the contact itself a form of progress, if only blind. His personal labyrinth had no walls, no definedcorridors through which to race. Only space, and swirling mists in the darkness that he saw so clearlywhen he opened his eyes at night and felt the sweat pouring down his face. Why was it always spaceand darkness and high winds? Why was he always plummeting through the air at night? A parachute.Why? Then other words came to him; he had no idea where they were from, but they were there andhe heard them.

………kretati, trčati, odmicati se od zidova, naginjati, a sam dodir je već oblik napredovanja, iako

slijepog. Njegov osobni labirint nema zidova, nema omeđenih hodnika kroz koje može trčati. Samoprostor i uskomešane izmaglice u tami, koje tako jasno vidi kad otvori oči u tami i osjeti kako muznoj curi s lica. Zašto je uvijek prostor, mrak i visoki vjetrovi? Zašto se noću uvijek ruši, ponire krozzrak? Padobran. Zašto? Tada mu navrnuše druge riječi; nije mogao odrediti odakle mu, ali su bile ičuo ih je.

Što će ostati kad vas pamćenje ostavi? I kad nestane identiteta, gospodine Smith?Dosta!Armirana kola skrenuše u promet u rue Madeleine. Bourne dotakne rame vozača. – Slijedite to

vozilo, ali neka budu bar dva automobila između nas – reče mu na francuskom.Vozač se okrenuo, uzbunjen.– Mislim da ste u pogrešnom taksiju, monsieur. Uzmite svoj novac.– Ja radim u poduzeću koje posjeduje oklopna vozila, ti imbecile. To je specijalni zadatak.Zanimljivo je kako se Francuzi prečesto ne uzrujavaju kad ih se tako oslovi. Od prečeste

upotrebe uvreda je valjda izgubila smisao uvrede.– Žalim, monsieur. Nećemo ih izgubiti.Vozač se poprečno ubaci u prometnu bitku.Oklopna kola pođoše najbržim putem do Seine, hvatajući pokrajne ulice. Skrenuše lijevo na

Quai de la Rapee prema Pont Neufu. Tri ili četiri bloka od mosta usporiše vožnju, držeći se bližeruba pločnika, kao da je kurir zaključio da je prerano stigao na sastanak. Međutim, začudi se Bourne,prije bi se moglo reći da kasni. Šest minuta do tri, a to je jedva dovoljno da parkira i da pješkeprijeđe blok kuća do mosta. Dakle, zašto su oklopna kola usporila? Usporila? Ne, zaustavila su se, nekreću se! Zašto?

Promet?.. . Dobri Bože, dakako – promet!

– Stanite ovdje – obrati se Bourne šoferu. – Parkirajte uz pločnik.Brzo!– O čemu se radi, monsieur?– Vi ste vrlo sretan čovjek – odgovori mu Jason. – Moja kompaja vam je voljna platiti još

stotinu franaka ako samo odete do prednjeg prozora tog vozila i šoferu kažete nekoli riječi. _ Što,gospodine?

– Bit ću iskren, mi ga iskušavamo. On je novi. Želite li stotku?– Samo dođem do prozora i kažem nekoliko riječi?– To je sve. Najviše pet sekundi, zatim se vratite po svoj taksi i odvezite se.– Nema nikakvih teškoća? Ne želim nevolje.– Moje je poduzeće jedno od najuglednijih u Francuskoj. Naša kola viđate posvuda – Ja ne znam

..– Zaboravite! – Bourne ispruži ruku prema vratima.– Koje su riječi?Jason sad izvuče što franaka, pa dobro pogleda vozača.– Sarno ovo: »Herr Konig. Pozdravi iz Ziiricha.« Što je tako teško?– Vi? Iza mene?– Tako je.Brzo odoše prema oklopnom dostavnom vozilu, držeći se desne strane svoje uske staze u

prometu, dok su ih putnička i teretna kola mimoilazila s lijeve strane. Oklopna kola su Carlosovaklopka, pomisli Bourne. Asasin je potkupio put među redove naoružanih kurira. Samo jedno ime imjesto sastanka otkriveno preko pomno slušane radio-frekvencije može slabo plaćenom kurirudonijeti mnogo novaca. Rourne. Pont Neuf. Tako jednostavno. Ovome je kuriru bilo manje stalo dabude točan, ali se htio uvjeriti da su Carlosovi vojnici na vrijeme stigli do Pont Neufa. Pariški jepromet po zlu poznat; svatko može zakasniti. Jason je zaustavio vozača taksija. U ruci je držao jošdvije stotine tranaka; vozač je prikovao oči na novčanice.

– Monsieur?Moja će kompanija biti vrlo velikodušna. Toga čovjeka moramo disciplinski kazniti zbog

velikog prekršaja.– Što, monsieur?– Pošto mu kažete »Herr Konig. Pozdravi iz Zuricha« samo o ajte: »Raspored je izmijenjen. U

mom taksiju je putnik koji vas vidjeti.« Jeste li to upamtili?Jason ugleda čovjeka koji se sagnuo pored stražnjih vrata, da se zaštiti. Imao je oružje u ruci i

vikao je upomoć. Bourne skoči na noge i baci se na ispruženi pištolj, uhvativši ga za cijev. Izvukaoga je iz kurirove ruke. Zgrabio je kovčežić i uzviknuo.

v- Nema štete, je li tako? Daj mi to, ti kopile? – Bacio je .<unrov pištolj ispod kola, ustao isjurio se u histeričnu gomilu na pločniku.

Trčao je luđački, slijepo, a tijela ispred njega bila su pokretni zidovi labirinta. Ljudi supromicali kao maske na koje se nije osvrtao. Kao da nisu dio njegove predstave, čak ni kao statisti.Zanimali su ga samo posredno: da li se osvrću na nj ili ne, trče li za njim ili ne. Ako ih je bilo,takvima je sigurno izbjegao, završavajući još jedan susret – opasnošću, koja kao da mu je stalanpratilac života.

Ipak, postojala je bitna razlika između ovog izazova i onoga kojim živi svaki dan. Nije bilomraka; poslijepodne je bilo osunčano, zaslijepljujuće kao i njegova trka kroz labirint.

14 – Sve je ovdje – reče Marie. Uspoređivala je certifikate po denominacijama.Na stolu su bile hrpe vrijednosnih papira i novčanica.– Rekla sam ti da će biti.– Zamalo nije bilo.– Što?– Čovjek kojeg su zvali Johann, onaj iz Zuricha. Mrtav je. Ubio sam ga.Marie brzo rukama pokrije usta i zatvori oči, pa zavapi: – Jasone, što se dogodilo?Ispričao joj je.– Računali su na Pont Neuf – rekao joj je. – Držim da su druga kola bila zadržana u prometu, pa

su iz njih upali u radio-frekvenciju kurira i rekli mu da se ne žuri. Uvjeren sam u to.– O Bože, oni su posvuda!– Ali ne znaju gdje sam ja – odvrati Bourne, gledajući u ogledalo iznad pisaćeg stola. Gledao je

svoju plavokosu glavu dok je stavljao naočale od kornjačevine. – A posljednje mjesto gdje bi meočekivali ovog trenutka – čak i da pomišljaju da znam za to mjesto – bila bi modna kuća na Saint-Honore.

– Les Classiques? – upita Marie, zapanjena.– Tako je. Jesi li ih nazvala?– Jesam, ali tvoja je zamisao doista umobolna?– Zašto? –Jason se okrenuo od ogledala. – Razmisli o tome. Prije dvadeset minuta se njihova

klopka raspala; bit će svašta: smetenosti, spočitavanja, optužbi zbog nesposobnosti u poslu, ili još igore. U ovom trenutku su više zaokupljeni sobom nego mnome; nitko ne želi metak u vrat. To nećedugo potrajati: brzo će se pregrupirati, za to će se pobrinuti Carlos. Ali idućeg sata ili nešto duže,dok budu pokušali sastaviti dijelove onoga što se dogodilo, jedino mjesto gdje me neće razitl )estrelejski punkt za koji ni u snu ne misle da mi je poznat.

– Netko će te prepoznati!– Tko? Zbog toga su doveli čovjeka iz Ziiricha, a on je mrtav *Onj nisu sasvim sigurni u to kako

ja izgledam.– Kurir. Uzet će ga; on te vidio. '' – Idućih nekoliko sati bit će zauzet s policijom.– D'Amacourt. Odvjetnik!– Držim da su već na pola puta do Normandije ili Marseillesa.'ili su, ako ih je služila sreća, već

izvan zemlje.– Pretpostavimo da su ih zaustavili, ulovili?– Pretpostavimo da jesu? Zar misliš da bi Carlos razotkrio ili ugasio stanicu s koje mu šalju

poruke? Možeš se kladiti u život. Ili njegov.– Jasone, ja se bojim.– I ja. Ali se ne bojim prepoznavanja. – Bourne se vratio ogledalu.– Mogao bih dati dugu disertaciju o facijalnim klasifikacijama i o omekšanim crtama, ali neću.– Govoriš o oznakama kirurškog zahvata. Port Noir. Rekao si mi.– Nisam sve. ; j , Bourne se nagne preko stola i zagleda se u svoje lice.– Koje su boje moje oči?– Što?– Ne, nemoj gledati u mene. A sada mi riječi koje su boje moje oči?Tvoje su smeđe sa zelenim točkicama; kakve su moje?– Plave . . . plavkaste. Ili neke sive boje, doista … – Marie zašuti.

– Nisam sasvim sigurna. Držim da je to strašno s moje strane.– To je sasvim prirodno.!' osnovi su boje (ji-šnjjk.i. ah ne uvijek. To sam čak i ja primijetio.

Kad nosim plavu košulju ili kravatu, postaju plavije; smeđi kaput ili kaputić, pa su sive. Kad sam gol,one su čudno neopisive.

– To nije tako čudno. Uvjerena sam da su milijuni ljudi isti.– Uvjeren sam da jesu. Ali koliko ih nosi kontaktne leće a imaju normalan vid?– Kontaktne . . .– Da, to sam rekao – prekinu je Jason. – Neke vrste kontaktnih leća nose se radi promjene boje

očiju. Najdjelotvornije su kad su oči boje lješnjaka. Kad me Washburn prvi put pregledavao našao jedokaz produžene upotrebe kontaktnih leća. To je jedan od tragova, jedan od ključeva, zar ne?

– To je sve ono što ti kažeš – odgovori mu Marie. – Ako je istina._ Zašto ne bi bila istina?Zato što je taj liječnik češće bio pijan nego trijezan. To si mi rićao. On je nagomilavao

nagađanje na nagađanje, a nebesa znaju sve to još zalijevao alkoholom. Nikad nije bio specifičan.Nne ni mogao biti.

– Bio je u jednome. Ja sam kameleon, oblikovan tako da prianjam u savitljivi kalup. Sada želimustanoviti čiji je to kalup; možda sada uspijem u tome. Zahvaljujući tebi imam jednu adresu. Moždatamo netko znade istinu. Samo jedna osoba, to je sve što mi treba. Jedna osoba s kojom se mogusuočiti, slomiti je ako budem morao . . .

– Ja te ne mogu zadržati, ali za ime Božje budi oprezan. Ako te prepoznaju, ubit će te.– Ne, tamo ne; to bi upropastilo posao. Ovo je Pariz.– Mislim da to nije šaljivo, Jasone.– Ni ja to ne mislim. Ja na to vrlo ozbiljno računam.– Što nakanjuješ učiniti? Mislim, kako?– Znat ću bolje kad dođem tamo. Kad vidim da li netko trčkara naokolo nervozan ili tjeskoban,

ili grozničavo čeka na telefonski poziv kao da mu život ovisi o tome – A onda?– Učinit ću isto kao s D'Amacourtom. Pričekat ću vani i slijediti tu osobu, tko bila. Tako sam

blizu; ne smijem promašiti. A bit ću oprezan.– Hoćeš li me nazvati!– Pokušat ću.– Mogla bih poludjeti čekajući – Nemoj čekati.– Posluži se velikim hotelom; Imaju trezore!' – Za to moraš imati sobu.– Uzmi jednu sobu. U Meunceu ili George Cinq. stolu, ali se vrati ovamo.klimnu. – Tako qu imati nešto da radim. Onda nazovi Ottawu.Ustanovi što se dogodilo.– Hoću.ourne priđe stoliću uz krevet i uzme više novčanica od< pet tisuća – Bit će lakše podmititi –

objasni. – Misiim da se to neće dogoditi ali moglo bi.– Moglo bi – suglasi se Marie, a onda u istom dahu nastavi: – Jesi li čuo sebe? Otčegrtao si

imena dvaju hotela.– Čuo sam. – Okrenuo se prema njoj. – Ja sam ovdje već bio. Mnogo puta. Živio sam ovdje, ali

ne u tim hotelima. U sporednim ulicama, mislim. Gdje nije lako pronaći nekoga.Nekoliko trenutaka prođe u tišini; strah je imao kvalitetu električne struje.– Volim te, Jasone.– I ja volim tebe – odgovori Bourne.

– Vrati mi se. Bez obzira na to što se dogodi, vrati mi se.Osvjetljenje je bilo blago, ali jako, a to nije proturječje; svjetiljke su bile pomične,

osvjetljavale su dramatično, naglašavajući nešto.Točno usmjereni mali reflektori koji su sjali s tamnosmeđeg stropa, kupajući lutke i skupo

odjevene klijente jezercima laskajućih žutih nijansi. Tezge s nakitom i priborom bile su oivičene iobložene crnim baršunom, žarkocrvenim i zelenim svilama koje su se ukusno talasale iznad tamnogsjaja, blistavi prasak zlata i srebra uhvaćen svjetlima nevidljivih svjetiljki na unutrašnjim okvirima.Prolazi između tezgi bijahu blago zavojiti u polukrugovima, dajući iluziju prostora kojeg nije bilo, jerLes Classiques, iako bi se jedva moglo reći da je mali lokal, ipak nije bio golem trgovinski centar.

Međutim, bila je to divno uređena trgovina na jednom od urbanističkih jezičaca Parizanajskupljih nekretnina. Sobe za probe, s vratima od obojena stakla, nalazile su se odostraga, ispodbalkona gdje su bile kancelarije uprave. Tepihom presvučene stepenice uzdizale su se zdesna, izapovišene platforme s kućnom telefonskom centralom, za kojom je sjedio sredovječan čovjek ukonzervativnom poslovnom odijelu, koji je čudno stršio u toj sredini; govorio je u usnik koji je bioprodužetak samo jedne slušalice.

U lokalu su radile uglavnom namještenice, visoke, vitke, mršava lica i tijela, živi postmortemibivših modela mode, čiji ih je ukus i inteligencija gurnula ispred njihovih sestara u toj branši, a drugoim zanimanje više nije bilo moguće. I nekoliko je muškaraca bilo vitkotrstikavi likovi naglašenielegantno skrojenim odijelima, brzih kretnji i baletanski izazovnih pokreta.

S tamna stropa lelujala je romantična glazba, a tiha su crescenda traktno naglašavali snopoviminijaturnih reflektora. Jason je lutao prolazima, razgledavajući lutke s modelima, dodirujući tka-inudonoseći sam sudove o izloženom. Tako je prikrivao svoju zbunjenost. Gdje je ta pometnja, gdje jezabrinutost koje je očekivao da će ugledati u Carlosovorn centru za poruke? Bacio je pogled naotvorena vrata ured i jedini hodnik koji je mali kompleks rezao na dva dijela. Muškarci i žene hodalisu ravnodušno kao i na izložbenom i prodajnom dijelu, ponegdje zaustavljali jedno drugo,razmjenjujući ugodnosti ili suvislo nesuvisla obavještenja, kao u svakom uredu, kao u svakoj srediniu kojoj rade različiti ljudi prisilno sličnog interesa. Govorkanja. Počeci osmijeha. Govor očiju.

Vječno ništa. Nigdje ni traga hitnosti u najblažem smislu te riječi, apsolutno nikakva znaka da imje ispred lica prasnula vitalna klopka, da je uvezeni ubojica – jedini čovjek u Parizu koji je radio zaCarlosa i mogao prepoznati metu – ustrijeljen u glavu, leži mrtav u stražnjem dijelu oklopnih kola, naQuai de la Rapee.

To je bilo nevjerojatno, ako zbog ničega drugog a ono zbog toga što je zatekao atmosferu koja jebila suprotna onoj koju je pretpostavljao. Ne, nije očekivao da će naići na kaos; daleko od toga;Carlosovi vojnici se predobro zauzdavaju da bi ispoljili takvo raspoloženje. Pa ipak je očekivaonešto. A ovdje nema napetih lica, uznemirenih strelovitih pogleda, naglih kretnji koje označujuuzbunu. Ništa nije bilo neobično; otmjeni svijet haute couture nastavio je svoje obrtanje u otmjenojorbiti, ne vodeći brige o događajima koji bi trebalo da njegovu osovinu izbace iz ravnoteže.

Pa ipak, tu negdje je privatan telefon i netko tko ne samo govori u ime Carlosa, već ima moć dastavi u pogon trojicu ubojica i potjera ih u lov. Žena . . .

Ugledao ju je; to mora biti ona.Na sredini stepeništa – visoka žena zapovjedničkog izgleda, s licem pje su dob i kozmetika

pretvorili u hladnu masku nje same.Zaustavio ju je službenik koji je izgledao kao trska, a dao joj je na odobrenje °k prodaje; ona

pogleda račun, pa baci pogled dolje, na prizemlje, na nervoznog sredovječnog muškarca pored jednetezge s nakitom. Sled je bio kratak ali naglašeno jasan, poruka sasvim nedvosmislena. [J redu, mon

ami, uzmi svoje trice ali štu prije plati račun. Ako drugi put bismo te mogli dovesti u nepriliku. Ili jošgore. Mogla bih nazvati tvoju ženu. Prijekor je trajao milisekundu; Dsmijeh lažan koliko širokraspucao je masku; klimnula je i brzim zamahom ruke uzela olovku od prodavača i inicijalimaodobrila kupnju. Nastavi niz stepenice, prodavač iza nje, nagnut u razgovoru. Bilo je očito da jojlaska; na posljednjoj stepenici stade, okrenu se, dotakne svoju krunu išarane crne kose i njegov ručnizaglavak u gesti zahvalnosti.

U njenim očima nije vladala spokojnost. Bio je to prodoran pogled podozriv, jedan odnajpodozrivijih koje je vidio, ako izuzme oči iza naočala zlatna okvira, u Zurichu.

Instinkt.Ona je bila njegov cilj; preostalo mu je da smisli kako će )o) prići.Prvi koraci pavane moraju biti vrlo fini, ni prenaglašeni ni nenaglašeni, ali da zaokupljaju

pozornost. Ona mora njemu prići, a ne obratno.Idućih nekoliko minuta je iznenadilo Jasona – što će reći da je sebe iznenadio. Izraz glasi

»igranje uloge«, on je to znao, ali ga je gotovo potresla lakoća kojom je uronio u ličnost koja jedaleka od njega – kako se on poznaje. Dok je prije nekoliko minuta samo razgledavao pogledom idoticao prstima, sad je krenuo u pravu inspekciju: izvlačio je odjevne predmete s njihovihpojedinačnih polica, prečki i klinova, podizao tkaninu prema – ,\ jerlu. l'ažliuo |e ispitivao šavove,pregledavao dugmad i rupice za dugmad, prelazio prstima preko okovratnika, nadizao ih i puštao dapadnu.

Bio je sudac dobre tkanine, školovani kupac koji |e znao što želi i brzo ostavljao ono što nijeprema njegovu ukusu. Jedino što nije ispitivao bili su privjesci s cijenom; očigledno ga cijena nijezanimala.

Činjenica da ga cijena nije ni najmanje zaokupljala i da ju je sasvim zanemarivao, ponukala jezanimanje žene zapovjedničkog izgleda, koja se stalno nabacivala pogledima u njegovu smjeru.Dolepršala je prodavačica konkavnog tijela koje se jedva držalo uspravno na tepihu; on joj seuljudno nasmiješio i rekao da bi radije sam razgledavao. Ni trideset sekundi kasnije bio je iza trilutke, svaka odjevena u najskuplje modele koji se mogu naći u Les Classiquesu.

Podiže obrve, napući usne u tihom priznanju, dok je između plastičnih figura znkao na ženu izatezge. Ona je nešto prošaptala prodavačici koja mu se bila obratila; bivša manekenka je zatreslaglavom i slegnula ramenima.

Bourne je stajao podbočenih ruku, valjajući obrazima, jedva izdišući dah dok mu se pogledpomicao s jedne do druge lutke; slika odlučna čovjeka koji se sprema na odluku o kupnji. A mogući utakvoj situaciji, osobito onaj koji ne gleda na cijenu, nije a redovitiji prizor; mora mu pomoći osobau blizini koja najviše nije mu se moglo odoljeti. Žena koja se držala poput kraljice dotakne kosu iljupkim koracima uputi se prema njemu. Pavana je došla do konca, plesači su se darovali,pripremajući se za gavotu.

_ Vidim da naginjete prema našim boljim primjercima, monsieur – obrati mu se žena naengleskom, gradeći svoju pretpostavku sudom vještog pogleda.

– Uvjeren sam da je tako – odgovori Jason. – Imate zanimljivu kolekciju, pa je valja dobropretražiti, zar ne?

– Uvijek prisutna i neizbježna vrijednosna ljestvica, monsieur.Međutim, svi su naši modeli ekskluzivni.– Ćela va sans dire, madame.– Ah, vous parlez francais?– Un peu- Mogu se provući – Vi ste Amerikanac?

– Rijetko kad sam ovdje – odgovori Bourne. – Kažete da su ovi modeli načinjeni samo za vas –O, da. Naš je kreator pod ekskluzivnim ugovorom, kako mi to kažemo. Uvjerena sam da ste čuli zanjega. Rene Bergeron. Jason se namršti.

– Da, čuo sam. Vrlo ci)en)en, ali još nije uspio prodrijeti, zar ne?– Hoće, monsieur. To je neizbježno. Njegov ugled raste svakom sezonom. Prije nekoliko godina

radio je za St. Laurenta, pa za Givenchvja. – Neki kažu da je radio mnogo više nego rezao šablone ikrojio, ako znate na što mislim.

– Nije vas teško slijediti.– A kako ga samo ti mačori žele gurnuti u pozadinu! To je sramotno! Zato što on obožava žene,

laska im i ne želi ih pretvoriti u dječake, vous comprenez?– Je vous compreds parfaitement.– Jednog će dana izniknuti u svjetskim razmjerima, a om neće biti kadri dotaknuti ni porube

njegovih kreacija. O ovim modelima razmišljajte kao o radovima jednog majstora koji se uvelikeprobija monsieur.

– Vrlo ste uvjerljivi. Uzet ću ova tri modela. Pretpostavljam da su veličine dvanaest.– Četrnaest, monsieur. Prilagodit ćemo ih, dakako, na osobi, zar ne?– Bojim se da ne, ali sam uvjeren da ima dobrih krojača u CapFerratu.– Naturellementi – žena se brzo suglasi.– Osim toga … – Bourne je oklijevao i opet se namrgodio. – Dok sam ovdje, a da uštedim

vrijeme, odaberite mi još nekoliko modela u skladu s ovima. Drugačije boje, drugačiji kroj, ali da susrodni, ako ima smisla to što govorim.

– I te kako ima smisla, monsieur.– Hvala vam, veoma to cijenim. Imao sam dug let od Bahamasa, pa sam iscrpen.– Da li bi gospodin sjeo?– Iskreno rečeno, monsieur bi rado nešto popio.– To možemo urediti, dakako. A što se tiče načina plaćanja, monsieur . . .?– Je paierai cash, mislim – odgovori Jason, znajući da će se plaćanje robe izravno novcem

svidjeti nadglednici ili upravnici Les Classiquesa. – Čekovi i računi su kao tragovi zvijeri u šumi, zarne?

– Vi ste toliko mudar koliko profinjena ukusa. Ukočeni osmijeh opet je naprsnuo masku, s kojomkao da oči nisu bile u srodstvu.

– Što se tiče pića, zašto ne u mome uredu? Tamo je sasvim privatno, možete se odmoriti, a ja ćuvam donijeti izbor na odobrenje.

– Sjajno.– A što se tiče cijena, monsieur?_ Les meilleurs, madame _ Naturellement.Žena ispruži dugu bijelu ruku – Ja sam Jacqueline Lavier, upravni partner Les Classiquesa _

Hvala vam. – Bourne uze ruku, ne ponudivsi svoje ime. Ime može uslijediti u manje javnoj okolini,govorio je njegov izgled, ali ne sada. Zasad je novac njegovo predstavljanje. – Vaš ured? Moj jeudaljen nekoliko tisuća milja odavde.

_ Ovuda, monsieur.Ukočeni osmijeh se opet pojavio, lomeći masku lica poput ploče leda koja sve više raspucava.

Madame Lavier pokaže kretnjom prema stepeništu. Svijet haute couture se nastavljao, a njegovuorbitu nije prekinuo neuspjeh i smrt na Quai de la Rapee.

Činjenica da nema prekida Jasona je jednako uznemiravala koliko i čudila. Bio je uvjeren da je

žena pored njega nosač smrtonosnih naređenja, i onoga koje je završilo porazom prije jedan sat, uvatri koju je priredila druga stana, ona koja je bila osuđena na smrt bez kompromisa. Čovjek bez licaizdao je naređenje koje je trebalo poslušati ili se izložiti smrtnoj kazni. Pa ipak, nije bilo ninajmanjeg traga ljutnje ili uznemirenosti, ni kovrdžica, ni pramenčić njene savršeno dotjerane kose,nije bila pomaknuta nervoznim prstima, na isklesanoj maski nije bilo traga bljedila, koje bi se mogloprotumačiti strahom. Pa ipak, u Les Classiquesu nema osobe višeg ranga, nitko drugi nije mogao imatiprivatan broj u vrlo privatnom uredu. Dio jednadžbe nedostaje … ali je drugi bio uznemirujućepotvrđen.

On.Kameleon. Šarada je djelovala; nalazio se u neprijateljskom 'ogoru, uvjeren izvan svake sumnje

da ga nisu prepoznali. Čitava epizoda ima neku deja vu kvalitetu. I prije se ponašao na sličan način, – ranije je doživio isti osjećaj ispunjenja. Bio je čovjek koji trči kroz nepoznatu džunglu, ali nekakonagonski zna svoj put, zna gdje su Za , e i kako ih valja izbjeći. Kameleon je bio stručnjak u tomePoslu.

Pođoše do stepeništa i pođoše gore, na kat. Dolje, zdesna, konzerativno odjeveni, sredovječnitelefonist, tiho je govorio u slušalicu; gotovo umorno je klimao sijedom glavom, kao da stranku naliniji želi uvjeriti da je njihov svijet miran kao što treba da bude.

Bourne se zaustavio na sedmoj stepenici, a stanka je bila nehotimična.Stražnji dio glave toga čovjeka, obris jagodičnih kostiju razrijeđena sijeda kosa – način kako je

padala preko uha; on je već vidio toga čovjeka! Negdje, l! prošlosti, u ncupanićcno] prošlosti, ali gase sjetio negdje iz mraka, u mraku … i s odsjajima .svjetla.

Eksplozije, izmaglice; snažni udarci vjetra, iza čega je slijedila tišina ispunjena napetošću. Štoje to bilo? Gdje je to bilo? Zašto mu se u očima opet pojavila bol? Sjedokosi muškarac se stadeokretati sa sjedalom stolice koja se obrće. Jason odvrati pogled prije nego su očima uspostavilidodir.

– Vidim da je gospodin iznenađen našom jedinstvenom telefonskom centralom – primjetimadame Lavier. – To je osobitost koja, kako vjerujemo, razlikuje Les Classiques od drugih i. . i»vina na SaintHonore.

– Kako to? – upita Bourne, dok su se uspinjali, a bol u očima ga netj ara vala da trepće.– Kada klijent nazove Les Classiques, na poziv ne odgovara neki šuplji ženski glas, već kulturan

džentlmen koji sve o nama ima na vršcima prstiju.– Lijep potez.– I druga gospoda tako misle – dodala je. – Osobito kad preko telefona kupuju, a žele da to

ostane tajna. Nema tragova u našoj šumi, gospodine.Stigli su u prostrani ured Jacqueline Lavier. Bilo je to gnijezdo zaposlenog i uspješnog

funkcionera, na stolu tuceti papira na odijeljenim hrpama, na stalku pored zida skice u vodenimbojama, neke istaknuto potpisane, druge ostavljene nedovršene, očito nisu bile prihvaćene. Zidovi subili puni uramljenih fotografija »lijepih osoba«, kojih je ljepota bila prečesto narušena otvorenimustima i osmijesima – :; hini poput o\os.T,.i na maski žitelja tog ureda. U namirisanom zraku osjećalose nešto od kuje; to je bilo obitavalište postarije tigrice koja hoda po svom brlogu, spremna dastrelovito napadne svakoga tko bi zaprijetio njenoj imovini ili zadovoljavanju njenog apetita. Paipak, bila je disciplinirana, suzdržana, sve u svemu vrl° cijenjena Carlosova veza.

Tko je taj čovjek za telefonskom centralom? Gdje ga je vidio?udila ga je pićem iz izbora raznih boca. Odabrao je brandy. Sjednite, monsieur. Zatražit ću

pomoć samog Renea, ako ga ^«to je veoma ljubazno, ali sam uvjeren da će zadovoljiti sve što vi

odaberete. Imam neki instinkt u pogledu ukusa; vaš provijava cijelim uredom. Osjećam se ugodno.– Suviše ste velikodušni _ Samo kad je to zasluženo – odgovori Jason, koji je još bio na

nogama. – Vrlo bih rado pogledao fotografije. Vidim niz poznanika, ako ne i prijatelja. Mnogo ovihlica prilično često prolazi kroz bahamske banke.

_ U to sam uvjerena – suglasi se Lavier glasom koji je odisao poštovanjem prema takvimfinanciiskim izvorima, h kojih je, očito, i zasad nepoznati Amerikanac. – Neće dugo potrajati,monsieur.

I neće, pomisli Bourne, kad je partnerica Les Classiquesa izašla iz svog ureda. Madame Lavierneće dopustiti umornoj i bogatoj meti da se suviše bavi svojim mislima. Vratit će se s najskupljimmodelima koje uzmogne što prije pokupiti. Prema tome, ako u toj sobi ima bilo što što baca svjetlo naCarlosova posrednika – ili na djelatnost tog asasina – to valja brzo pronaći. A ako postoji, bit će nastolu ili oko njega.

Jason je obišao kraljičinu fotelju ispred zida, glumeći zabavno zanimanje za fotografije, ali jepozornost usredočio na stol. Na njemu su bili računi, primke, još neplaćeni a dospjeli računi, pa mrkapisma opomene koje čekaju na potpis gospode Lavier. Na stolu je bio i otvoreni adresar. Prišao jebliže da bolje vidi. Četiri imena na stranici. Nazivi četiri tvrtke, pojedinci su navedeni u zagradi,njegova ili njena funkcija potcrtane. Nadao se da će moći upamtiti svaku tvrtku, svaki kontakt ili imeosobe. Spremao se to memorirati, kad mu pogled padne na rub jedne indeksne kartice.

Bio je to samo rub; ostalo je bilo skriveno ispod telefona. A bilo je i nešto drugo – mutno, jedva»»azgovjetno. Komadić prozirne trake duž ruba kartice, koja ju je držala na mjestu. Traka je bilarelativno nova, nedavno nalijepljena Prije_k° debelog papira kartice i blistava drveta; bila je čista,bez P javštine ili uzvrćenih rubova, nije bilo nikakvih znakova da je dugo tu.

Instinkt. ourne podignu telefon. Zazvonio je, zvonjava mu je vibrirala u ruci, a reski zvuk jeparao živce. Brzo ga stavi na stol i otkoraći, a gotovo istog trenutka u sobu utrči muškarac u košuljikratkih rukava, kroz otvorena vrata hodnika. Zastao je, zureći u Bournea pogled mu je bio zbunjen, alineodređen. Telefon zazvoni i drugi put-čovjek brzo priđe stolu i podignu slušalicu.

– Allo? – Zavlada šutnja dok je upadač slušao pognute glave usredotočivši pozornost nanazivaoca. Bio je mišićav muškarac neodređene dobi, preplanuo od sunca, a kultivirana preplanulostskrivala ! mu je godine. Lice mu je bilo zategnuto, usne tanke, nisko podšišana kosa gusta,tamnosmeđa, zauzdana. Tetive golih ruku micale su se pod mesom dok je premještao slušalicu izjedne u drugu ruku, govoreći hrapavo. »Pas ići. Sais pas. Telephonez plus tard. .

Spustio je slušalicu i gledao u Jasona.– om est ]acqueline? – – Malo polaganije, molim vas – odgovori Bourne, lažući na engleskom.

– Moj je francuski ograničen.– Oprostite – odgovori preplanuli. – Tražio sam madame Lavier.– Vlasnicu?– Titula će biti dovoljna. Gdje je ona?– Ispražnjuje moje fondove. feid sp«.Jason se nasmiješi i čašu pridigne usnama.– O? A tko ste vi, monsieur?– Tko ste vi?Čovjek stade proučavati Bourna, kao da se odlučuje da H da odgovori ili ne. Najzad se odlučio.– Rene Bergeron.– O, Gospode! – uzviknu Jason. – Ona vas traži. Vi ste vrlo dobar, gospodine Bergeron. Rekla

mi je da na vaše modele gledam kao na modele majstora koji se brzo uzdiže. – Bourne se opet

nasmiješi. – Vi ste razlog zbog kojeg ću vjerojatno morati brzojaviti na Bahamske otoke da mipošalju mnogo novaca.

– Veoma ste ljubazni, gospodine. Ispričavam se što sam tako upao.– Bolje da ste vi odgovorili na poziv, nego ja. Berlitz me smatrao promašenim.Kupci, dobavljači, sami vrištavi idioti. S kime, monsieur, imam čast govoriti?– Briegs – odgovori Jason, nemajući pojma odakle mu je nadošlo to ime, zapanjen što je navrlo

tako brzo, tako prirodno. – Charles Briggs._ Zadovoljstvo mi )e upoznati vas. Bergeron ispruži ruku i čvrsto stegnu Briggsovu.– Kažete da me Jacqueline tražila?– Zbog mene, bojim se.– Ja ću je naći. – Modni kreator brzo ode, ne oprostivši se.Bourne opet zakorači do stola, s očima na vratima, s rukom na telefonu. Pomaknuo ga je na

stranu, otkrivši indeksnu karticu. Na njoj su bila dva telefonska broja. Prvi je bio prepoznatljiv kaobroj ciriške telefonske centrale, a drugi je očito bio pariški.

Instinkt. Nije se varao. Djelić prozirne trake bio je jedini znak koji mu je trebao. Zagleda se ubrojeve i upamti ih, zatim vrati telefon na mjesto i odstupi od stola.

Jedva je uspio otići od stola, a madame Lavier se poput lavine pojavila u sobi, noseći prekoruke pola tuceta haljina.

– Susrela sam Renea na stepenicama. Oduševljeno se suglasio s mojim izborom. Također mikaže da se zovete Briggs, monsieur.

– Ja bih vam ga sam rekao – odgovori Bourne, uzvrativši osmijeh kojim je smirio pućenje unjenom glasu. – Ali mislio sam da me niste upitali.

– »Tragovi u šumi«, monsieur. – Evo, donijela sam vam gozbu i svečanost za oči. – Ja doistavjerujem da ove spadaju medu najbolje kreacije koje nam je Rene donio.

– Donio? Znači da on ne radi ovdje?– Govorna figura; njegov je studio na kraju hodnika, ali je to svijeta sakristija. Ja čak drhćem

kad ulazim.– Ovi su modeli divni – nastavi Bourne, razgledavajući jedan za rugim. – Ali ja je ne želim

poraziti, već samo stišati – doda, Pokazujući na tri haljine. – Uzet ću ove. ~ Lijep izbor, monsieurBriggs.

Stavite ih u kutiju s ostalima, ako smijem zamoliti. » Svakako. Ona je uistinu sretna dama.Dobra sudružica, ali dijete. Razmaženo dijete, bojim se da je to riječ.Međutim, dugo sam izbivao i nisam joj poklonio dovoljno pažnje, pa držim da je vrijeme za

sklapanje mira. To je razlog zašto sam je poslao u Cap-Ferrat.Nasmijao se, na što je ona pokušala odgovoriti nešto iskrenijim osmijehom nego joj maska

dopušta. Izvukao je novčanik louisa Vuittona.– La facture, si'l vous plait?– Jedna od djevojaka će vam sve poslati.Madame Lavier pritisnu dugme unutrašnjeg teletona; kućni aparat bio je pored drugog telefona.

Jason je pozorno gledao, spreman da nešto kaže o pozivu na koji je odgovorio Bergeron. . Ne bi bilozgodno kad bi madam Lavier uočila da je telefonski aparat iole pomaknut sa svoga mjesta. Možda bita pojedinost izazvala erupciju podozrenja i akcije koju Bourne nikako nije želio.

– Faites venir Janine – avec les robes. La facture aussi. – – Ustala je.– Još jedan brandv, monsieur Briggs?– Merci bien.

Bourne ispruži čašu; ona je uze i pode do bara. Jason ie znao da još nije vrijeme za ono što muje na pameti; bit će uskoro – čim se odijeli od novca – ali ne sada. Međutim, mogao bi nastavljatiizgradnjom odnosa s tom ženom naglašeno aristokratskog ponašanja, upravnom partnericom LesClassiquesa.

– Taj momak Bergeron – nastavi Jason. – Kažete da je s vama vezan ugovorom oekskluzivnošću?

Madame Lavier se okrenu, sa čašom u ruci. ,,,,,.– O, da. Mi smo ovdje vrlo bliska obitelj. :ui o i''Bourne uzme čašu, zahvali i sjedne u fotelju

ispred stola'. – To'je konstruktivno utanačenje – primjeti gotovo besmisleno.Visoka mršava prodavačica, koja mu se prva obratila, pojavila se u sobi, s knjigom prodaje u

ruci. Upute su bile brže, brzo je upisivala brojke, a kad je knjiga prodaje promijenila ruke, dvije sužene odijelile svaki odjevni predmet od drugoga, pripremajući ga kupcu za pregled. Lavier istodobnoponudi Jasonu knjigu prodaje, da vidi ie li sve u redu s iznosima na računu.

– Voici la facture, monsieur – rekla mu je.Bourne zatrese glavom i odbije pregled._ Combien? – upita Vingt-mille soixante francs, monsieur. Odgovori partnerica Les

Classiquesa, prateći njegovo reagiranje izrazom lica primjerenom nekoj opreznoj ptičuriniReagiranja nije bilo. Ni vidljivog ni zamišljenog, ako bi se o potonjemu uopće moglo govoriti. Jasonje samo uzeo pet novčanica, svaka od pet tisuća franaka, i predao ih madame Lavier. Ona klimnu, paih preda vitkoj prodavačici, koja je poput kadavera izašla iz sobe, noseći haljine.

– Sve će biti spakovano; stvari će vam donijeti ovdje, s ostatkom novca. – Lavier zađe iza stolai sjedne. – Dakle, sad ste na putu za Ferrat. Bit će vam lijepo.

Platio je; došlo je vrijeme – Posljednja noć u Parizu prije nego se vratim u dječji vrtić – rečeJason i podigne čašu da nazdravi, lakrdijajući sa sobom.

– Da, spomenuli ste da vam je prijateljica prilično mlada.– Dijete je, rekao sam, a tome nemam što dodati. Ona je dobra životna prijateljica, kako se to

već kaže, ali mislim da mi je draže društvo zrelijih žena.– Zacijelo je jako volite – usprotivi se Lavier, dodirnuvši svoju savršeno očešljanu kosu;

prihvatila je laskanje. – Kupujete joj tako divne i, iskreno – tako skupe stvari.– Što je niska cijena ako čovjek razmisli za što bi se ona mogla odlučiti.– Doista.– Ona je moja žena, moja treća žena da budem točniji, a na Bahamskom otočju valja voditi

računa o izgledu. Ali sve to nije ni ovdje ni tamo; moj je život sasvim u redu.– U to sam uvjerena, monsieur.– Govoreći o Bahamama, prije nekoliko minuta mi je pala na pamet jedna misao. Zato sam vas

upitao o Bergeronu.– O čemu se radi.A ~ Možda ćete pomisliti da sam nagao; uvjeravam vas da nisam. i kad me nešto zanima, volim

to istražiti. Budući da je Bergeron skluzivno vaš, jeste li ikad pomislili da otvorite filijalu naotocima?

– Na Bahamskom otočju?– I južnije. Na Karibima, možda.– Monsieur, Saint-Honore je često vise nego što možemo svladati Neobrađivana zemlja

općenito postaje jalovicom, kao što se kaže.– Ne bi je trebalo obrađivati; ne onako kako vi mislite. Jedna koncesija ovdje, druga tamo,

ekskluzivne kreacije, lokalno vlasništvo na bazi franšize uz postotak. Samo jedan boutique ili dva, paširenje posla, dakako, oprezno.

– Za to je potrebno dosta kapitala, monsieur Briggs.– Povoljne cijene, na početku. Mogli biste to nazvati ajenom ulaznice. Cijena ulaznice je visoka

ali nije nepodnosiva. U boljim hotelima i klubovima sve zavisi od toga koliko poznajete ljude izuprave.

– A vi ih poznajete?– Izuzetno dobro. Kao što kažem, ja samo istražujem, ali mislim da zamisao nije bezvrijedna.

Vaše bi etikete uživale stanoviti ugled i zato jer bi bile drugačije – Les Classiques, Pariz, GrandBahama …

Caneel Bay, možda. – Bourne ispije ostatak brandvja. – Ali vi vjerojatno mislite da sam lud.Uzmite ovo samo kao razgovor. ..

Premda bih mogao reći da sam zaradio dolar-dva na rizicima koji su mi se nametnuli u hirutrenutka.

– Rizicima? – Jacqueline Lavier opet dotaknu kosu.– Ja se općenito ne razbacujem idejama, već ih uglavnom podupirem.– Da, razumijem. Kao što kažete, zamisao nije bezvrijedna.– Ja tako mislim. Dakako, zanimalo bi me kakav ugovor imate s Bergeronom.– Možete ga vidjeti, monsieur.– Da vam nešto kažem – sada će Jason. – Ako ste slobodni, Ja porazgovaramo o tome uz piće i

večeru. To je moja jedina večera u Parizu.– A radije ste u društvu zrelijih žena – zaključi Jacqueline Lavier; maska je opet naprsla u

smiješak, koji je sada bio bolje prilagođen bijelom ledu ispod očiju.– C'est vrat, madame. – – To se može urediti – odgovori mu i ispruži ruku prema telefonu.Telefon. Carlos.On će je slomiti, pomisli Bourne. Ubiti je ako bude morao. Saznat će istinu.Marie je šetala kroz gomilu prema kabini u telefonskom komnleksu u rue Vaugirard. Uzela je

sobu u Meuriceu, ostavila attache kovčežić na čelnom desku i sama sjedila u sobi točno dvadesetdvije minute. Sve do trenutka kad više nije mogla izdržati.

Sjedila je i gledala u bijeli zid, razmišljajući o Jasonu, o ludnici posljednjih osam dana, koja juje izbacila u tako umobolan vrtlog kakav nije mogla ni zamisliti. Jason. Pažljivi, zastrašujući,zbunjujući Jason Bourne. Čovjek koji u sebi skriva toliko nasilja, ali, sasvim čudno, i tolikočuvstvenosti. I tako strašno sposoban baratati sa svijetom o kojemu obični ljudi ništa ne znaju.Odakle je iznikao, odakle dolazi taj njen dragi? Tko ga ]e naučio da se snalazi u tamnim ulicamaPariza, Marseillesa i Zuricha .. . ;čak na Dalekom istoku, možda? Što mu je Orijent? Kako ]e naučiote jezike, jezik?

Koji su to jezici? Ili jezik?Tao.Ce-sa.Tam Quan.Drugi svijet, a ona ne zna ništa o njemu. Ali ona zna Jasona Bournea, ili čovjeka nazvanog Jason

Bourne, pa se drži za poštenje koje je u njemu, koje nije svakodnevno, koje je uistinu tako rijetko.O Bože, koliko ga voli!Ilich Ramirez Sanchez. Carlos. Tko je on Jasonu Bourneu?Prestani s tim! viknu samoj sebi. A oijida učini ono što je toliko puta vidjela u Jasona: naglo

ustade sa stolice kao da će joj fizička kretnja raščistiti izmaglice i oblake – ili jcjj omogućiti daprodre kroz njih.

Kanada. Mora razgovarati s Kanadom i upitati zašto se s Peterovorn smrću – njegovimumorstvom – igira s takvim zataškavanjem, zašto je sve to tako potajno, tako bestidno šutljivo. Tonema nikakva smisla; ona se tome protivila svim svojjim srcem. Jer je i Peter bio pošten čovjek, aubili su ga nepošteni. Ili će joj objasniti zašto se tako ponašaju, ili će ona objelodaniti njegovu smrt –umorstvo.

Glasno će govoriti, vikat će svijetu koji poznaje, i|reći: »Učinite nešto!« tako 'e otišla izMeuricea, uzela takii do rue Vaugirard, i nazvala Ottawu. Čekala je ispred kabine, osjećajući kako jesve više obuzim ljutnja, nezaustavljivi bijes; gotovo je zdrobila neupaljenu cigaretu medu prstima. Daju je zapalila, ne bi imala vremena da je ugasi Začu zvono. Otvori vrata kabine i ude.

– Jesi li to ti, Alane?– Jesam – glasio je kratak odgovor.– Alane, što se do đavola dog;ađa? Petera su ubili, a nigdje ni jedne jednu riječi u novinama!

Mislim da ne znaju čak i u ambasadi! Kao da nikome nije stalo! Ljudi, što to radite, što?– Ono što nam je rečeno. A tako ćeš i ti.– Što? Pa riječ je o Petero! Bio je tvoj prijatelj! Slušaj me, Alane …– Ne! – Grubo joj je prekinuo nedovršenu misao.– Ti slušaj. Napusti Pariz odmah! Uzmi prvi direktni let ovamo. Ako imaš kakvih problema,

ambasada će ih riješiti – ali treba da razgovaraš isključivo s ambasadorom, je li to jasno?– Nije! – vrisnu Marie St. Jacques. – Ne razumijem! Petera su ubili n nikome nije stalo! 'ne si<>

u govoriš nije drugo već birokratska govna. Ne uplići se; za ime Božje, nikad se nemoj uplitati!– Što dalje od svega, Marie!– Što dalje od čega? To je ono o čemu mi ne govoriš, o čemu uporno šutiš? Dobro, bilo) bi

bolje . .– Ne mogu! – Alan spusti glas. –Ja ne znam, samo ti govorim što mi je rečeno da ti kažem.– Tko ti je to rekao?– To me ne možeš pitat i.– Ja te to pitam!– Slušaj me, Marie. Niša m bio kod kuće puna dvadeset i četiri sata.Posljednjih dvanaest sati će kam na tvoj poziv. Pokušaj me shvatiti – ja ti ne predlažem da se vri

itiš. To je naređenje tvoje vlade.– Naređenje? Bez objašnjenja?– Upravo je tako. Tolike mogu reći. Žele da se vratiš; žele da on bude izoliran . . . takva je si

tuacija.– Zao mi je, Alane – takva nije situacija. Do viđenja. – Lupi slušalicom, pa odmah stegnelruke

da zaustavi drhtanje. O, moj Bože, ona ga toliko voli. . . a oni ga nastoje ubiti. Jasona, mogajasona.Svi ga žele ubiti. Zašto?

Staromodno odjeveni muškarac za telefonskom centralom modne k će škljocnu crvenim klipkomkoji blokira linije i tako sve vanjske ožive izloži signalu zauzete linije. Činio je to jedanput-dvaputsvakog sata, ako ništa drugo a ono da pročisti mozak i istjera isprazne umobolnosti koje je morfaoizgovarati proteklih minuta.

Potrebu da isključi sve razgovore obično bi osjećao nakon nekog strašnog razgovora; takav ]ebio posljednji razgovor. Žena narodnog poslanika pokušavala je sakriti ludo visoku cijenu nečega štoje kupila, razbijajući je u nekoliko iznosa jer je to jedini način da joj muža ne udari kap kad vidi

koliki je račun! Dosta! Treba mu nekoliko minuta samo da diše. l Udari ga ironija situacije. Nijepnošlo mnogo godina kad su drugi sjedili za centralom, radeći za njega. U njegovim tvrtkama uSajgonu, u sobi za komunikacije njegove ogromne plantaže u delti Mekonga. A sada je on iza maletelefonske centrale, tuđe, u namirisanom okolišu Saint-Honorea. Najbolje je to rekao engleskipjesnik: u životu ima više naopakih događaja nego ih može izbajati samo jedna filozofija.

Začu smijeh na vrhu stepeništa i pogleda. Jacqueline je odlazila rano, nema sumnje u društvu sjednim od njenih glasovitih i novčano dobro potkoženih poznanika. O torcje nema nikakve sumnje:Jacqu-eline ima talent za odnošenje zlata ijz dobro očuvanog rudnika, ona bi mogla čak dignutidijamante od De Beersa – . Nije mogao vidjeti tog muškarca pored nje; bio je s druge straneJacqueline, čudno odvra-ćene glave.

A onda ga ugleda samo na trenutak; pogledi im se susretoše; dodir je bio kratak i eksplozivan.Sjedokosi telefonist odjednom nije mogao disati; kao da je lebdio u trenutku nevjerice, zureći u lice,u glavu koju nije godinama vidio. A i tada gotovo uvijek u tami, jer su radili n°ću . . . umirali noću.

O. moj Bože – to je on! Iz živih – zamirućih – mora udaljenih tisućama milja. To je on!Sijedi čovjek ustade pored centrale kao da je opčinjen. Skinuo je s| usalicu s glave i pustio je da

padne. Čegrtala je po telefonskom aParatu na kome su žaruljice bile upa jene crvenim svjetlom:nazivali tvrtka koja diktira svim svjetskim su iz vana, ali nije bilo veze; oni koji su nazivali mogli sučuti samo neskladan šum. Napustio je platformu i brzo se uputio k stepeništu da pažljivije pogledaJacqueline Lavier i duha koji ju je pratio. Duh koji je zapravo bio ubojica – iznad svih ubojica kojeje poznavao ubojica. Govorili su da bi se to moglo dogoditi, ali im nije vjerovao; sada im vjeruje. Toje taj čovjek.

Oboje ih je jasno vidio. Njega je vidio. Išli su središnjim prolazom prema izlazu. Mora ihzaustaviti. Mora nju zaustaviti! Ali izjuriti i viknuti značilo bi za nj sigurnu smrt. Kugla u glavu,odmah, bez pogreške.

Stigli su do vrata; on ih je otvolrio, puštajući je da side na pločnik.Sjedokosi istrča s mjesta gdje se skrivao, pa preko razdielnog prolaza između izloženih modela

do izloga. Na ulici je on zaustavio taksi. Otvarao je vrata i govorio Jacquelini da ude. O, Bože! Onaide!

Sredovječni muškarac se okrenu i potrči prema stepeništu koliko su ga noge nosile. Sudario se sdvojicom zaprepaštenih kupaca i prodavačicom, pa ih sve nasilno otjera sa svoga puta. Potrčistepeništem, pa preko balkona u hodnik, do vrata otvorena studija.

– Rene! Rene! – vikao je, provalivši unutra. Bergeron podignu pogled s ploče na kojoj je crtao,veoma iznenađen, – Što je? O čemu se radi?

– Taj čovjek s Jacqueline! Tljco je on! Koliko je ovdje?– Tko? O! Vjerojatno Amerikanac – odgovori kreator. – Zove se Briggs. Ugojeno tele; danas

nam je lijepo napunio kasu, ako te to zanima.– Kamo su otišli?– Nemam pojma da su nekamo otišli.– Otišla je s njim!– Naša Jacqueline drži svoj korak, ne? I razboritost.– Pronađi ih! Izvuci je!– Zašto?– On zna! Ubit će je.– Što to govoriš?– To je on. Zakleo bih se! Taj čovjek, je Kain!

15 – Taj čovjek je Kam – reče pukovnik Jack Manning, ne prezajući, kao da je očekivao da će mu

se suprotstaviti najmanje trojica od četvorice civila za konferencijskim stolom u Pentagonu. Svaki jebio stariji od njega, a svaki se smatrao i iskusnijim. Nijedan nije bio spreman priznati da je vojskadobila obavještenja, a njegova organizacija u tome nije uspjela. Bio je tu i četvrti civil, ali njegovomišljenje nije bilo važno. Bio je član Kongresnog nadglednog odbora, pa su se prema njemu odnosilisa poštovanjem, ali ne ozbiljno.

– Ako se sada ne pokrenemo – nastavi Manning – čak uz opasnost razotkrivanja svega što smosaznali, on bi se opet mogao provući kroz mreže. Prije jedanaest dana bio je u Ziirichu. Uvjereni smoda je još tamo. A, gospodo, to je Kain.

– To je ozbiljna tvrdnja – sada će polućelavi akademik iz Vijeća nacionalne sigurnosti, koji jeizgledao kao neka nedefinirana ptica; u ruci je držao stranicu izvještaja o Zurichu, koju su podijelilisvakom delegatu za stolom. Zvao se Alfred Gillette, a bio je stručnjak za testiranje i procjenu ljudi,osobito državnih službenika.

U Pentagonu su ga smatrali pametnim, osvetoljubivim i s prijateljima na visokim mjestima.– Ja nalazim da je to izuzetno čudno – doda Peter Knowlton, jedan od pomoćnika direktora

Centralne obavještajne agencije, čovjek od otprilike četrdest i pet godina, koji se oblačio, izgledao iponašao kao Ivy Leaguer – od prije trideset godina. – Prema našim izvorima Kain je u Bruxellesu, neu Zurichu, u isto vrijeme – prije jedanaest dana. Naši izvori rijetko griješe.

– I to je ozbiljna tvrdnja – rekao je treći civil, jedini za stolom °jeg je Manning doista poštovao.Bio je najstariji tu, a zvao se avid Abbott; bio je bivši olimpijski plivač, a njegov je um bio ravanličkoj spremnosti. Bio je pri kraju šezdesetih godina života, ali mu le držanje bilo uspravno, a mislibrže i oštre kao uvijek; međutim, dob mu je odavalo lice išarano napetostima života koje neće nikadotkriti. On je znao o čemu govori, pomisli pukovnik. Iako |e sada bio član svemogućeg Komitetačetrdeset, sa CIA-om je od njenih početaka u OSS-u. Šutljivi monah tajnih operacija – bio je nadimakkoji su mu nadjenule kolege u obavještajnom radu. – Za vrijeme mojih dana u Agenciji – nastaviAbbott, cerekajući se – izvori su isto toliko bili u sukobu, koliko u sporazumu.

– Imamo različite metode provjeravanja podataka – ustrajao je pomoćnik direktora. – Neshvatite to kao nepoštivanje, gospodine Abbot, ali naša oprema za transmisije doslovno je časovita.

– To je oprema, nije provjeravanje. Ali ne kanim se prepirati; :ini se da smo pred nesuglasicom.Bruxelles ili Zurich. Je li tako? A nije svejedno.

– Razlog za Bruxelles je neoboriv – čvrsto je inzistirao Knovvlton.– Da ga čujemo – reče Gillette, namještajući naočale. – Možemo se vratiti izvještaju o Zurichu;

ispred nas je. Isto tako, i naši izvori imaju neka obavještenja na ponudu, iako to nije u sukobu sBruxelle-som ili Zurichom. Dogodilo se prije šest mjeseci.

Abbott srebrnaste kose baci pogled na Gillettea, kao da mu nešto nije jasno.– Prije šest mjeseci? Ne sjećam se da je NSC imao išta o Kainu prije šest mjeseci.– Nije bilo sasvim potvrđeno – odgovori Gillette. – Ne želimo opterećivati odbor s

nedokazanim podacima.– I to je vraška izjava. – odvrati Abbott, ne smatrajući potrebnim da to objasni.– Kongresmene Walters – prekinu pukovnik, gledajući u čovjeka iz Nadglednog – imate li

ikakvih pitanja prije nego nastavimo?– K vragu, da – zagunđa kongresni pas čuvar iz države Tennessee, prelazeći svojim pametnim

pogledom od čovjeka do čovjeka – ali kako sam novi u ovome, nastavimo pa ću znati gdje ću početi.

– Vrlo dobro, gospodine – reče Manning i klimnu CLA-inom Knovvltonu. – Što je bilo sBruxellesom prije jedanaest dana, da čujemo.

– Jednog čovjeka su ubili na Place Fontainas, tajnog posrednika u dijamantima između Moskve iZapada. Djelovao je preko Russolmaza, sovjetske tvrtke u Ženevi, koja mešetari u svim takvimkupcima Mi znamo da je to jedan od načina kako Kain mijenja novac iz svojih fondova. Što povezujeKaina s tim ubojstvom? – upita sumnjičavi Gil – Način, ponajprije Oružje je bila dugačka iglauhođena kirurškom preciznošću, usred podnevne gungule. Kain se time i prije poslužio.

– To je sasvim točno – suglasi se Abbott. – Tako je bilo s onim Rumunjom u Londonu, prijeotprilike godinu dana; drugi slučaj dva tjedna prije njega. Oba su slučaja povezana s Kainom.

– Povezana ali ne i potvrđena – usprotivi se pukovnik Manning. –To su bile prebjeglice visokerazine i funkcije; mogao ih je uzeti KGB.

– Ili ih je uzeo pomoću Kaina, s mnogo manie opasnosti za Sovjete branio je svoje gledištepredstavnik CIA-e.

– Ili pomoću Carlosa – doda Gillette, podižući glas. – Ni Carlos ni Kain ne vode računa oideologiji; obojicu je moguće unajmiti. Kad se dogodi netko značajnije ubojstvo, zašto ga uvijekpripisujemo Kainu?

– Kad god to učinimo – odgovori Knovvlton, čije je udostojanje bilo očito – to je zato štoinformirani izvori, koji se međusobno ne poznaju, potvrđuju istu informaciju. Budući da informanti nepoznaju jedan drugoga, teško bi se moglo govoriti o njihovu dosluhu, o koliziji.

– Sve je to nekako prejednostavno – odgovori Gillette, ne uzimajući odgovor kao zdravo zagotovo.

– Vratimo se Bruxellesu – prekinu ih pukovnik. Ako je to bio Kain, zašto bi on ubio mešetara izRussolmaza? On ga je upotrijebio.

– Tajni mešetar – ispravi ga jedan od direktora CIA-e. – A zato je rnoglo biti mnogo razlogaprema našim doušnicima. Taj je čovjek bio lopov, a zašto ne? I većina njegovih klijenata bila jetakva; bilo bi im teško da podignu optužnicu protiv bilo koga. Možda je prevario Kama, a ako je toučinio onda je to bila njegova posljednja transakcija. Ili je mogao biti toliko glup da nagađa oKainovu identitetu; čak – površan nagovještaj takvog interesiranja bio dovoljan za smrtnu Presuduiglom. Ili je Kain jednostavno htio sakriti svoje tadašnje ragove. Bez obzira na sve, okolnosti plusizvori ostavljaju malo sumnje da je to bio Kain.

Bit će toga mnogo više kad razjasnim Zurich – reče Manning. možemo li proslijediti doizvještaja pred nama?

– Trenutak, molim.David Abbott je govorio neusiljeno dok je pripaljivao lulu. Mislim da je naš kolega iz

Nacionalnog vijeća sigurnosti spomenuo događaj u svezi s Kainom, a koji se dogodio prije šestmjeseci.

Možda bi bilo dobro da čujemo o tome.– Zašto? – upita Gillette, koji je iza stakala naočala bez ruba imao oči slične sovinima. –

Vremenski faktor to otklanja – nema nikakva utjecaja na Bruxelles ili Zurich. I to sam spomenuo.– Da, jeste – suglasi se nekad strahotni monah tajnih operacija.– Međutim, mislio sam da bi nam svaka pozadinska informacija mogla koristiti. Kao što ste

također rekli, možemo se vratiti izvještaju; »u je pred nama. Ali ako nije relevantan, nastavimo saZurichom.

– Hvala vam, gospodine Abbott – sada će pukovnik. – Primijetit ćete da su prije jedanaest danačetiri čovjeka ubijena u Zurichu. Jedan od njih bio je čuvar parkirališta, na Rijeci Limmat; može se

pretpostaviti da on nije bio uključen u Kainovu djelatnost, već ulovljen u nju. Dvojica drugihpronađena su u uzanoj ulici na zapadnoj obali grada; površinski gledano ta ubojstva nisu povezana,ali da nije četvrtog ubojstva. Četvrta je žrtva povezana s mrtvacima u ulici – sva su trojica pripadnicipodzemlja na relaciji Zurich-Munchen, a bez ikakve je sumnje povezan s Kainom.

– To je Chernak – reče Gillette i posegne za izvještajem. – Barem pretpostavljam da je Chernak.Prepoznao sam ime i povezao ga negdje s Kainovim fasciklom.

– To je sasvim na mjestu – odgovori Manning. – Najprije se pojavilo u izvještaju G-drugogprije osamnaest mjeseci, pa opet izniklo godinu dana poslije toga.

Što će reći prije šest mjeseci – uplete se Abbott tiho, gledajući u Gillettea.– Da, gospodine – nastavi pukovnik. – Ako je ikad postojao jedan primjer za nekoga tko je

prava fukara i nikogović, onda je to Chernak. Za vrijeme rata bio je čehoslovački novak u Dachau,trojezični ispitivač koji je bio okrutan kao najokrutniji stražar u logoru. Slao je Poljake, Slovake iŽidove pod tuševe nakon mučenja, poslije izvlačenja – i izmišljanja – »inkriminirajućih« informacijakoje su komandanti logora Dachau željeli čuti. Učinio bi sve da se dodvori pretpostavljenima, anajsadističkije klike jedva su mogle stizati njegovu odvratnu okrutnost, malo ih je bilo koji mu bijahuravni u zlodjelima. Ono što drugi nisu znali jest činjenica da je on katalogizirao zlodjela drugih.Poslije rata je pobjegao i izbjegao odgovornosti, izgubio je noge od mine na koiu je slučajemnatrapao, uspio je sasvim lijepo preživjeti ucjenama i iznudama, naplaćujući svoju šutnju. Kain ga jenašao i služio se njime kao posrednikom u naplaćivanju svojih ubojstava – Molim, pričekajtetrenutak! – usprotivi se Knowlton svom silom. Mi smo već govorili o tome Chernaku. Ako se sjećate,Agencija ga je prva otkrila; mi bismo ga razotkrili već davno, da se nije uplelo Ministarstvo vanjskihposlova, zalažući se u korist nekolicine moćnih antisovjetski nastrojenih funkcionera bonske vlade.Vi pretpostavljate da je Kain upotrijebio Chernaka; vi to ne znate ništa sigurnije nego što mi znamo.

– Mi znamo – uplete se Manning. – Prije sedam i po mjeseci dobili smo mig i riječ-dvije očovjeku koji je vodio restoran zvan Drei Alpenhauser; obavijestili su nas da je bio posrednik izmeđuKaina i Chernaka. Tjednima smo ga pratili, ali bez rezultata; bio je samo osoba nižeg ranga uciriškom podzemlju, to je sve. Nismo se dovoljno dugo bavili tim čovjekom.

Pukovnik zašuti, zadovoljan što su sve oči uprte u nj.– Kad smo čuli za ubojstvo Chernaka, bacili smo kocku. Prije pet večeri su se dvojica naših

ljudi sakrili u Drei Alpenhauser poslije zatvaranja lokala. Suočili su se s vlasnikom i optužili ga zbogdosluha i poslova s Chernakom, zbog rada za Kaina; odigrali su mu pravu predstavu. Možetezamisliti udarac koji su doživjeli kad se čovjek slomio i doslovce pao na koljena, moleći ih da gazaštite.

Priznao je da je Kain bio u Zurichu one večeri kad je Chernak ubijen, da je on, zapravo, vidioKaina te večeri i da su Chernaka spomenuli u razgovoru. Vrlo negativno Vojnik je opet zašutio, ašutnju je prekinuo samo tihi zvižduk avida Abbotta, koji je držao lulu ispred svog kao od grebenaodvaljenog lica.

– Dakle, to je lijepa tvrdnja – reče tiho i donekle zagonetno. ~ Zašto niste obavijestili Agencijuo informaciji za koju ste znali Prije sedam mjeseci – nabrušeno će CIA-in Knowlton. ~ Nije biladokazana u vašim rukama; možda bi bilo drugačije da je informacija bila našim rukama – Moguće je.Priznao sam da se s njim nismo bavili dovoljno dugo.

Nemamo neograničen broj raspoloživih ljudi? Tko od nas može neograničeno dugo održavatineproduktivan nadzor nad nekim?

– Mogli smo podijeliti brigu, da smo znali.– A mi bismo vam mogli uštedjeti vrijeme tko]e ste izgubili slažući briselski fascikl, da nam je

netko rekao o tome.– Odakle je stigla ta informacija? – upita Gillette, nestrpljivo prekinuvši taj razgovor, s očima

na Manningu.– Bila je anonimna.– I to vam je dovoljno? – Ptičji izraz Gilletteva lica sad |e govorio o blagoj zapanjenosti.– Bio je to jedan od razloga zbog kojih je prvobitni nadzor bio ograničen.– Da, dakako, ali želite li reći da više niste kopali na tom njestu? i Razumije se da jesmo –

razdražljivo će pukovnik. t- – Očigledno bez velikog oduševljenja – nastavi Gillette liutito. –Nijevam palo na pamet da bi netko u Langlevju – ili u Vijeću možda mogao pomoći, ispuniti prazninu?Slažem se s Peterom. Trebalo nas je izvijestiti.

– Postoji razlog zašto niste bili. – Manning je duboko disao; u manje vojničkoj okolini to bi semoglo protumačiti kao uzdisanje.

– Informant nam je jasno stavio do znanja da više neće kontaktirati ako se uplete još nekadružba. Smatrali smo da bi to trebalo poštovati; tako je bilo i prije.

– Što si rekao? – Knovvlton odloži izvještaj i zabulji se u jficira Pentagona.– Nije to ništa novo, Peter. Svaki od nas gradi svoje izvore, jtiti ih.– To mi je poznato. Zbog toga ti nije bilo rečeno za Bruxelles. Oba truta su zahtijevala da se

vojska ne upetljava u to.Tišina. Narušio ju je nakostriješeni glas Alfreda Gillettea iz Vijeća sigurnosti.– Koliko puta je bilo – »tako je bilo i prije«, pukovniče?– Što? – Manning je pogledao Gillettea, ali je znao da ih David Abbott pomno, gleda obojicu.Sjedište CIA-e Htio bih saznati koliko puta ti je bilo rečeno da svoje izvore za sebe- to

spominjem, dakako, u vezi s Kainom. Više puta, pretpostavljam.– Pretpostavljaš?– Gotovo redovno._ A ti, Peter? Što je s Agencijom?– Mi smo strogo ograničeni u smislu dubinske diseminacije.– Za ime Božje, što to znači? – Za upadicu je bio odgovoran onaj od koga se to najmanje

očekivalo: kongresmen iz Nadglednog.– Nemojte me krivo razumjeti, ja još nisam ni počeo. Samo želim slijediti jezik kojim se ovdje

govori. – Okrenu se čovjeku iz CIA-e: – Koga ste to đavola sada rekli? Dubinska što?– Diseminacija, kongresmene Walters. Rasprostiranje, ako želite drugačiju riječ. Riječ je svuda

u Kainovu fasciklu. U opasnosti smo da izgubimo informante ako na njih skrenemo pozornost drugihobaviestai-nih jedinica. Uvjeravam vas da je to standardno ponašanje.

– Zvuči kao da umjetno oplođujete junicu; diseminacija.– S uglavnom istim rezultatima – doda Gillette. – Nema križanog oplođivanja koje kvari vrstu. ,

prema tome, nema upoprečnog ispitivanja ne bi li se našao neki obrazac netočnosti.– Lijepi niz fraza – sada će Abbott, kojemu se od kamena odvaljeno lice naboralo pažnjom – ali

nisam siguran da vas razumijem.– Rekao bih da je sve prokleto jasno – odgovori čovjek iz NSC-a, gledajući u pukovnika

Mannmga i Petera Knowltona. – Dvije najaktivnije obavještajne institucije ove zemlje papajuobavijesti o Kamu – protekle tri godine – a nema zajedničkog provjeravanja mogućih laži iizmišljotina. Jednostavno smo sve informacije primali kao bona fide podatke, pohranili ih i prihvatilikao valjane.

– Dakle, ja se muvam već dugo – možda predugo, priznajem – ali ovdje nema ničega što već

nisam čuo- – reče Redovnik. Izvori su Prepredeni ljudi uvijek spremni da se brane; oni ljubomornočuvaju svoje kontakte. Nijedan nije u poslu radi dobrotvornih razloga, već samo radi zarade i daprežive.

~ Bojim se da vi previđate ono što ja govorim. – Gillette skinu aocale. – Rekao sam prije dasam uzbunjen činjenicom da se toliko v. vn'h ubojstava pripisuje Kainu – ovdje su pripisani Kainu –a čini mi se da je najuspjeliji asasin našeg vremena, možda i u povijesti, na drugo mjesto, jer ovdje,medu nama, to je osoba drugog ranga. Mislim da je to pogrešno. Mislim da je Carlos čovjek nakojega moramo usredotočiti pozornost. Dakle, što se dogodilo s Carlosom?

– Ja dovodim u pitanje tvoj sud, Alfrede – javi se Redovnik.– Carlosovo je vrijeme prošlo, namjesto njega pojavio se Kain. Stari poredak se mijenja; sada

je novi, a vjerujem da je u vodama daleko smrtonosniji morski pas.– Ja se s tim ne mogu suglasiti – reče čovjek iz Nacionalne sigurnosti, kojega su bušile sovine

oči starijeg višeg tunkcionera obavještajne službe. – Oprosti mi, Davide, ali osjećam se kao da samCarlos manipulira ovim odborom. Da bi skrenuo pozornost sa sebe, navodi nas da se usredotočimona mnogo manje važan predmet.

Trošimo svu našu energiju progoneći bezubog morskog psa s pjesko-vita plićaka, dok opasnimlat pliva slobodno i neometano.

– Nitko nije zaboravio na Carlosa – usprotivio se Manning. – On jednostavno rečeno nijeaktivan kao što je Kain bio.

– Možda – ledeno će Gillette. – A to je točno ono što Carios želi da vjerujemo. A Boga mi, to ivjerujemo.

– Zar ti možeš posumnjati u to? – upita Abbott. – Covieku se zavrti glava kad se sjeti što je Kainsve učinio.

– Mogu li u to posumnjati? – ponovi Gillette. – To ]e bilo piranje, zar ne? Ali može li itko odnas biti uvjeren u to? To je također pitanje sa smislom. Mi sada nalazimo da su Pentagon i Centralnaobavještajna agencija doslovce djelovali nezavisno jedno od drugoga, ne savjetujući se čak ni okotočnosti svojih izvora.

– Običaj koji se rijetko kad povrijeđuje u ovom gradu – uvese-Ijeno će Abbott.U riječ opet upadne kongresmen iz Kongresnog nadglednog odbora: – Što vi želite reći,

gospodine Gillette?– Želio bih imati više obavijesti o djelatnosti nekog Ilicha Rami-reza Sancheza. To je …– Carlos – doda kongresmen. – Sjećam se onoga što pročitam. Tako.Hvala vam. Nastavite, gospodo.Manning je govorio brzo, odlučan da razgovor drugačije usmjeri: – Možemo li se vratiti na

Ziirich, molim. Naša je preporuka da se odmah bacimo za Kainom. Možete raširiti glas uVerbrechenveltu, povući svakog doušnika kojeg imamo, zamoliti za suradnju policiju Ne možemosebi dopustiti da izgubimo još jedan dan, samo jedan dan. Taj čovjek u Zurichu je Kain.

_ A što je onda bilo s Bruxellesom? – CIA-in Knowlton uputi to pitanje jednako sebi kolikodrugima za srolom. – Metoda je Kainov, u tome su jednoglasni svi mformanti. Koja je bila svrha?

_ Da vas se napapa lažnim informacijama, očito – primjeti Gillette. A prije nego poduzmemobilo kakve dramatične korake u Zurichu, predlažem da svaki od vas pročešlja dokumentaciju o Kamui ponovno provjeri svaki izvor i informaciju koju ste od njih dobili.

Neka vaše europske stanice izvuku svakog doušnika koji se tako čudesno pojavio nudećiobavijesti. Zamišljam da biste mogli naći nešto što niste očekivali: finu latinsku ruku RamirezaSancheza.

– Budući da toliko inzistiraš na objašnjenjima, Alfrede – sad upadnu Abbott – zašto nam neispričaš o nepotvrđenom događaju koji se dogodio prije šest mjeseci. Čini se da smo ovdje upali ublato; možda će nam to pomoći Po prvi put za vrijeme sastanka, činilo se da nabrušeni delegatNacionalnog vijeća sigurnosti oklijeva.

– Sredinom kolovoza smo iz povjerljiva izvora u Aix-en-Provencu saznali da je Kain na putu zaMarseilles.

– Kolovoz? – uskliknu pukovnik. – Marseill ? To je bio Leland.Ambasadora Lelanda su ustrijelili u kolovozu iji Marseillesu. U kolovozu!– Ali Kain nije ispalio iz te puške. To je Carlosova ruka: to je potvrđeno. Na zrnima brazde

koje su bile iste kao na zrnima prethodnih umorstava, tri opisa nepoznatog tamnokosog muškarca natrećem i četvrtom katu kuće na obali, s torbom preko ramena.

Nikad se nije rodila ni sumnja da je Carlos ubio Lelanda.– Za ime Krista! – zagrmi časnik. – To je bilo nakon događaja, nakon ubojstva! Bez obzira na to

tko ga je ubio, o Lelandovoj je glavi bio sklopljen ugovor – zar ti to nije palo na pamet? Da smo znalio planu bili bismo kadri zaštititi Lelanda. On je bio vojno vlasništvo!

Prokletstvo, danas je mogao biti živ!~ Jedva vjerojatno – mirno mu odgovori Gillette. – Leland nije bio čovjeka koji živi u bunkeru.

A s obzirom na njegov životni stil, ste)asno upozorenje ne bi postiglo svrhu. Osim toga, da se naša aegna održala, upozorenje Lelandu bilo bi kontra produktivno.

– Na koji način? – oporo upita Redovnik.– Evo, dakle, potpunijeg obavještenja, molim. Naš ie izvor trebao uspostaviti dodir s Kainom

između pola noći i tri sata izjutra, u rue Sarrasin, 23. kolovoza. Leland nije trebalo da dođe prijedvadeset petoga. Kao što kažem, da smo sve imali u rukama uzeli bismo Kaina. Nismo*, jer se Kainnije ni pojavio.

– A vaš izvor inzistira da surađuje isključivo s vama – reče Abbott. Dakle, uz isključenje svihdrugih.

– Da – kimnu Gillette, koji je bezuspješno nastojao sakriti svoju zbunjenost. – J'o našem sudu,opasnost /d l.elauda bila ]e uklonjena – što se u pogledu Kaina i obistinilo – a mogućnost njegovahvatanja bila je veća nego ikad. Konačno smo pronašli nekoga koji ie pristao da svojom voljom izađei identificira Kaina. Da li bi netko od vas postupio na drugačiji način?

Šutnja. Sad ju je prekinuo pronicavi kongresmen iz Tennesseeja, otežući riječi kao što je i red unjegovoj državi.

– Isuse Kriste Svemogući. . . kakav skup govnara. Šutnja, koju je sada okončao David Abbott,glasom koji ie zvučao zamišljeno.

– Mogu li vas pohvaliti, gospodine, zato jer ste prvi pošten čovjek upućen s Brežuljka. – Nitkood nas nije previdio činjenicu da vas nije svladala razrijeđena atmosfera ovog supertajnog okoliša.To je osvježavajuće.

– Ja mislim da kongresmen nije u cijelosti shvatio osjetljivost…– O, zaveži, Peter – zaustavi ga Redovnik. – Ja mislim da kongresmen želi nešto reći. » * –

Samo sitnicu – reče Walters. – Mislio sam da ste svi prevalili dvadeset i prvu; naime, doimate se kaoosobe starije od dvadeset jednu godinu, pa se u tom slučaju očekuje od vas da znate bolje.

Pretpostavlja se da ste kadri voditi inteligentne razgovore, razmjenjivati informacije uzpoštivanje povjerljivosti i tajnosti, te nastojati pronaći zajednička rješenja. Umjesto toga, vi zvučitekao grupa dječaka koji skaču na prokleti karuzel, rječkajući se oko toga tko će dobiti jeftini prsten odmjedi. To je vraški dobar način trošenja novca građana koji plaćaju porez.

– Vi suviše pojednostavljujete, kongresmenu – upao je Gillette. Vi govorite o nekom utopijskomaparatu za pronalaženje činjenica.

Tako nešto ne postoji._ Ja govorim o razboritim ljudima, gospodine. Ja sam pravnik, a prije nego sam došao u ovaj

bogomprokleti cirkus, svaki dan svoga života bavio sam se svim razinama tajnosti i povjerljivosti.Što je sada tako prokleto novo u tome?

– I što želite naglasiti? – upita ga Redovnik.– Želim objašnjenje, hoću objašnjenje. Više od osamnaest mjeseci sjedio sam u Pododboru za

asasmacije Predstavničkog doma. Orao sam kroz tisuće stranica ispunjenih stotinama imena idvostruko više teorija. Mislim da nema nikakve asasinacije ili osumnjičenih asasina o kojima ja neznam. S tim imenima i teorijama živio sam gotovo dvije proklete godine, sve dok nisam pomislio daviše nemam što naučiti.

– Rekao bih da su vaše vjerodajnice vrlo impresivne – prekinu ga Abbott.– Mislio sam da je tako; to je razlog zbog kojega sam se primio stolice u Nadglednom. Mislio

sam da ću moći nešto uistinu pridonijeti radu tog tijela, ali sada nisam više siguran. Odjednom sepočinjem pitati što da sada uradim.

– Zašto? – upita ga Manning zabrinuto.– Zato što ovdje sjedim i slušam vas četvoricu kako opisujete jednu operaciju koja traje već tri

godine, a u nju su upletene mreže ljudi, ljudi naših službi, i doušnika, i najvećih obavještajnih stanicasirom Evrope, a svi su se usmjerili na asasina, kojega je »popis postignuća« takav da izazivavrtoglavicu. Govorim li, u osnovi, točno?

– Nastavite – mirno mu odgovori Abbott, držeći lulu, zaokupljen pažnjom. – Kako glasi vašepitanje?

– Tko je on? Tko je, do đavola, taj Kain?Tišina je potrajala točno pet sekundi, kroz koje su vrijeme jedne oči tražile druge, druge su

lovile treći pogled, nekoliko je grla bilo pročišćeno, a nitko se nije ni pomakao na stolici. Činilo sekao da je odluka donesena bez raspravljanja: vrdanje treba izbjeći. Kongresmen Efrem Walters, kojije sišao s brežuljaka Tennesseeja zahvaljujući Vale Law Reviewu', nije spadao medu ljude tko]ih selako otresti laganim okolišanjem na području ezoterike tajnih manipulacija. Govno je bilo vani.

David Abbott odloži lulu na stol, a tiha zveka bila je uvod.– Što čovjek poput Kaina bude manje razotkriven u javnosti, to bolje za svakoga. ;,' – To nije

odgovor – uzvrati Walters. – Ali to uzimam kao početak odgovora. X – Tako i jest. On jeprofesionalni asasin – što će reći obučeni stručnjak s najšire zahvaćenog područja uzimanja tuđegživota. Ta stručnost nije na prodaju, niti vodi računa o bilo kakvoj političkoj ili osobnojmotiviranosti. On je u poslu isključivo zbog zarade – a njegova zarada raste u izravnom odnosu snjegovim ugledom.

Kongresmen klimu.– Dakle, što čvršće držite poklopac na tom ugledu, to više zauzdavate besplatnu reklamu.– Točno. Na ovom svijetu ima mnogo mani]aka s previše zbiljskih ili zamišljenih protivnika, a

mogli bi jednostavno skrenuti k njemu, kad bi znali za Kaina. Na nesreću, to ih je već učinilo višenego nam je milo; do današnjeg dana je trideset osam ubojstava moguće izravno povezati s Kainom,moguće ih je njemu pripisati, a dvanaest do petnaest je vjerojatno njegovo.

– To je taj »popis postignuća«?– Da. A mi gubimo bitku. Njegov se ugled širi svakim novirn ubojstvom.Jedno je vrijeme bio uspavan – doda Knowlton iz CIA-e. –«koliko proteklih mjeseci mislili smo

da su možda i njega uzeli. Bilo nekoliko događaja u kojima su uklonjene i same ubojice; mislili 'moda je i njega zadesila takva vjerojatnost.

– Kao na primjer? – upita Walters._ Bankar u Madridu preko kojega je išlo mito Europolitan Corporation za vladine nabavke u

Africi. Ustrijeljen je iz jurećeg automobila na Paseo de la Castellana. Šofer-tjelesni čuvar ubio je ivozača i ubojicu; netko vrijeme smo vjerovali da je Kain bio ubijeni ubojica. _ Sjećam se togdogađaja. Tko je mogao platiti, naručiti to ubojstvo?

– Mnogo kompanija je moglo naručiti to ubojstvo – odgovori mu Gillette. – Ili bilo koja je htjelaprekonoćnim diktatorima prodavati zlatom prevučene automobile s unutrašnjom kanalizacijom.

– Što još? Tko još?– Šeik Mustafa Kalig u Omanu – nastavi pukovnik Manning.– Rečeno je da je ubijen u neuspjelom državnom udaru.– Ne baš tako – nastavi časnik. – Nije bilo pokušaja državnog udara; to su potvrdili informanti

iz G-dva. Kalig je bio nepopularan, ali ostali šeici nisu budale. Priča o udaru bila je pokriće zaasasinaciju koja bi mogla namamiti druge profesionalne ubojice. Da bi se dala vjerodostojnost tojlaži, pogubljena su trojica inače bezopasnih bukača iz oficirskog korpusa. Netko vrijeme mislili smoda je jedan od njih bio Kain; taj slijed je u skladu s Kainovom uspavanošću.

– Tko bi platio Kainu za umorstvo Kaliga?– To smo se stalno pitali i pitali – reče Manning. – Jedini mogući odgovor došao je iz izvora

koji je tvrdio da zna, ali nije bilo mogućnosti za provjeru te tvrdnje. Rekao je da je to učinio Kain dabi dokazao da je bilo moguće. Njemu je moguće. Naftni šeici putuju s najvećim osiguranjem nasvijetu – Ima još nekoliko tuceta drugih događaja – doda Knowlton.

– Probabile koje spadaju pod istu vrstu: ubijene su strogo čuvane ličnosti, a izvori su u to upleliKaina.

– Tako.Kongresmen uzme stranicu izvještaja o Zurichu. – Ali na temelju svega što čujem, držim da vi ne

znate tko je on. ~ Ne postoje dva opisa koja se podudaraju – začu se Abbott. –ain je očiglednovirtuoz prerušavanja.

– Pa ipak su ga ljudi viđali, razgovarali su s njim. Vaši izvor doušnici, taj čovjek u Ziirichu;nijedan od njih ne može na otvoreno ' svjedočiti, ali ste ih zacijelo ispitivali. Morali ste dobitisastavljenu sliku nečega.

– Sakupili smo mnogo djelića slike – odgovori Abbott – ali ustrajno točan opis ne spada u to.Kao za predjelo – Kain ne dopušta da ga vide danju. Sastanke održava noću, u zamračenim sobamaili prolazima. Ako se Kain sastaje s više od jedne osobe istodobno, mi o tome ništa ne znamo.Izvještavali su nas da nikad ne stoji, uvijek sjedi – u slabo osvijetljenom restoranu, na stolici u kutu,ili u parkiranim kolima. Pokadšto nosi debela stakla, kadšto nema nikakvih naočala; na jednom jesastanku možda tamnokos, na drugom je sijed ili crvene kose, ili je glavu pokrio šeširom.

– Jezik?– Tu smo bliže – odgovori direktor iz CIA-e, koji je jedva čekao da stavi na stol rezultate

Kompanijina istraživanja. – Tečno govori engleski i francuski, i nekoliko istočnjačkih dijalekata.– Dijalekata? Kakvih dijalekata? Zar jezik ne dolazi na prvo mjesto?– Svakako. Korijen je vijetnamski.– Vijet… – Walters se nagne na stol. – Zašto mi se čini da se približavam nečemu o čemu mi

najradije ne biste ništa rekli?– Zato, jer ste vjerojatno vrlo pronicav u unakrsnom ispitivanju, savjetniče. – Abbott kresnu

šibicu i zapali duhan u luli.– Prolazno budan – suglasio se kongresmen. – A sada, o čemu se radi?– Kain – reče Gillette i kratko i čudno zadrži pogled na Davidu Abbottu. – Mi znamo odakle je

porijeklom.– Odakle?– Iz jugoistočne Azije – odgovori mu Manning, kao da je izdržao bol uboda nožem. – Koliko

smo mogli pribrali, on je naučio i rubne dijalekte kako bi ga mogli razumjeti u brdskom području dužgraničnih puteva Kambodže i Laosa, a i u ruralnom Sjevernom Vijetnamu. Prihvaćamo te podatke;slažu se.

– Sa čim?– Operacija Meduza. – Pukovnik dohvati veliki fascikl sebi s lijeve strane. Otvorio ga je i

izvukao jednu od više omotnica; stavio ju Je preda nj. – To je Kainov fascikl – reče i glavom pokažena otvorenu knjižicu – To je materijal o Meduzi, ono što bi na bilo koji način moglo biti povezano sKainom Čovjek iz Tennesseeja se opet nasloni na naslonjač stolice, dok mu e tračak ujedljivaosmijeha nabirao usne.

– Znadete, gospodo – sada će on – ubijate me svojim pitijskim nazivima. Usputno, ovaj jekrasan; to je vrlo čudno, vrlo zlokobno.

Ja mislim da vi momci prolazite obuku za takve stvari. Nastavite, pukovniče. Što je ta Meduza?Manning dobaci kratak pogled Davidu Abbottu, pa progovori._ To je tajna izraslica jedne zamisli traži-i-uništi, koja je zamišljena da djeluje iza

neprijateljskih redova za vrijeme vijetnamskog rata.Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina formirane su jedinice od američkih,

francuskih, britanskih, australijskih i domorodačkih dobrovoljaca, sa zadatkom da timski djeluju nateritoriju zauzetom snagama Sjevernog Vijetnama. Prvenstveni zadaci bili su im prekidanjeneprijateljskih komumkaciia i opskrbnih linija, pronalaženje zatvoreničkih logora, i, što nije najmanjevažno, ubijanje seoskih starješina za koje se zna da surađuju s neprijateljem, i neprijateljskihkomandanata, gdje god je to moguće.

– Bio je to rat unutar rata – umiješao se Knowlton. – Na nesreću, rasne karakteristike i jezici susudjelovanje u takvim jedinicama činili beskrajno opasnijim nego je bio rad u njemačkom ilinizozemskom podzemlju, ili u francuskom pokretu otpora u drugom svjetskom ratu. Zbog togaregrutiranje zapadnjaka nije uvijek bilo tako selektivno kao što je moglo biti.

– Takvih je timova bilo na tucete – nastavio je pukovnik. – U njima je bilo i starih pomoracakoji su poznavali obalu do francuskih vlasnika plantaža, kojih je jedina nada da će dobiti reparacije,Počivala na američkoj pobjedi. Bilo je britanskih i australijskih utalica koji su godinama živjeli uIndokini, a i visoko motiviranih merikanaca, vojnih i civilnih obavještajnih funkcionera i časnika od ato je bilo neizbježno, među njima je bila i skupina kriminalaca do srži, ali uglavnom krijumčara, kojisu se specijalizirali za trgovinu oružjem, narkoticima, dijamantima na širokom područjuJužnoklneskog mora. Bili kad je bila riječ o noćnom iskrcavanju i putea kroz džunglu. Mnogi kojesmo zaposlili bili su odbjeglice ili bjegunci iz Država, znatan broj dobro školovanih, a svi okretnspretni. Trebala nam je.njihova stručnost, a ta nije bila mala.

– To bijahu prilično miješani dobrovoljci – prekinu ga kongr smen. Starovična mornarica ivojska, britanski i australijske napla vine, francuski kolonijalisti i ćete lopova. Kako ste ih, dođavola naveli da zajedno rade?

– Svakome prema njegovoj pohlepi – reče Gillette.– Obećanja – pukovnik proširi temu. – Garancije činova, unapređenja, oprosta, čak izravno

isplaćene gotovine, a u jednom dijelu slučajeva ljudima je garantirana mogućnost da mogu krastinovac i od same operacije. Vidite, svi su oni morali biti malo adareni mokrom čarapom; mi smo toshvaćali. Tajno smo ih obučili, naučili ih šiframa, metodama transporta, postavljanja klopki iabijanja i rukovanja raznim oružjem, a da o tome nije znala ni komanda u Sajgonu. Kao što je Peterspomenuo, bili su izloženi nevjerojatnim opasnostima – zarobljavanje bi značilo strašno mučenje ipogubljenje; cijena je bila visoka i platili su je. Većina ljudi bi ih nazvala zbirkom paranoičara, alisu bili geniji kad je u pitanju širenje nereda i asasinacija. Osobito asasinacija.

– Koja je bila cijena?– Operacija Meduza je imala više od devedeset posto žrtava. Ali ima jedna začkoljica – medu

onima koji se nisu vratili, bio je jedan »broj onih koji to nisu ni namjeravali.– Iz grupe lopova i bjegunaca?– Da. Neki su ukrali znatne svote novca od Meduze. Mi mislimo da je Kain jedan od tih ljudi.– Zašto?– Njegov modus operandi. Služio se šiframa, zamkama, načinom ubijanja i prijevoza, koji su

razvijeni i specijalizirani u obuci za Meduzu.– Ako je tako, za ime Krista, pa vi imate izravnu liniju njegova identiteta – upadne Walters.

Meni nije stalo gdje je ta arhiva zakopana – a prokleto sam uvjeren da ne želite da budeobjelodanjena – ali pretpostavljam da je sačuvana.

– Bila je; sve smo izvukli iz tajnih arhiva, uključujući i materijal ovdje. – Časnik kućnu o debelifascikl ispred sebe. – Sve smo proučili, pod mikroskop smo stavili svatko ime, sve smo činjenicebacili u kompjutere – sve što smo mogli smisliti i čega smo se mogli sjetiti. Nismo se otisnuli daljeod početka.

– To je nevjerojatno – primjeti kongresmen. – Ili nevjerojatno nekompetentno._ Ne baš tako – usprotivi mu se Manning. Pogledajte malo toga čovjeka; pogledajte s kime

imamo raditi. Poslije rata je Kain izgradio svoj ugled diljem najvećeg dijela istočne Azije, od takosjeverne točke kao što je Tokio, pa niže kroz Filipine, Maleziju i Singapur, uz poneka putovanja uHong Kong, Kambodžu, Laos i Kalkutu. Prije otprilike dvije i po godine počeli su curiti izvještajinašim azijskim postajama i ambasadama. Ima jedan ubojica koji se može iznajmiti; ime mu je Kain.Visoko profesionalan, bezobziran.

Takvi izvještaji stadoše stizati sve češće, sve više su zbunjivali.Činilo se da je Kain upleten u svatko zapaženije ubojstvo. Izvori bi nazivali ambasade usred

noći, ili zaustavljali atašeje na ulici, uvijek s istom informacijom. To je bio Kain, Kain je odgovoran.Ubojstvo u Tokiju, automobil dignut u zrak u Hong Kongu; napad iz zasjede na karavan s narkoticimau Trokutu – ; bankar ustrijeljen u Calcutti; ambasador ubijen u Moulmeinu; ruski tehničar ili američkibiznismen ubijen na ulicama – čak Šangaja. Kain je bio posvuda, a ime su mu samo šapatomizgovarali tuceti povjerljivih informanata na svakom obavještajnom sektoru. Pa ipak nitko – ni jednajedina osoba na čitavom području istočnog Tihog oceana – nitko se nije pojavio s njegovim opisom.Gdje da započnemo?

– Ali zar niste do tog vremena već ustvrdili činjenicu da je bio u Meduzi? – upita kongresmen izTennesseeja.

– Jesmo. Čvrsto.– Prokletstvo, pa onda ste valjda proučili svaki pojedinačni dosje Meduze!l ukovnik otvori manji fascikl iz dokumentacije o Kainu.– Ovo je popis žrtava, poginulih i nestalih. Medu bijelim zapadnjacima koji su iščezli iz

Operacije Meduza – a kad kažem iščezli °n m'slim na one koji su nestali bez traga – nalaze se

slijedeći: e arndeset tri Amerikanca, četrdeset šest Francuza, trideset devet ustrahjanaca i dvadesetčetiri Britanca, te približno pedeset bijelih Područje između Tajlanda, Kampučije i Laosa.

muških kontakata regrutiranih medu neutralcima u Hanoju i obučenih na terenu – većinu njihnismo poznavali. Preko dvije stotine i trideset mogućnosti; koliko ima slijepih ulica? Tko je živ?

Tko je mrtav? Čak i da saznamo ime svakog čovjeka koji je msimu preživio tko je on sada? Štoje? Mi čak ne znamo sigurno ni Kainovu nacionalnost. Mislimo da je Amerikanac, ali nema dokaza.

– Kain je jedno od sporednih pitanja u okviru našeg stalnog tlaka na Hanoj da uđe u trag MIA-ima – objasni Knowlton. – Mi stalno recikliramo ta imena, navodeći im jedinice.

– A i tu ima jedna zakačka – doda časnik. – Jedinice hanojske kontrašpijunaže slomile su ipogubile desetke ljudi koji su pripadali Meduzi. Oni su znali za našu operaciju, a mi nismo nikadisključili mogućnost infiltracije. Hanoj je znao da pripadnici Meduze ne spadaju u boračke jedinice;nisu nosili odore. Odgovornost za izgled nije postojala, a ti ljudi nisu ni bili u dostupnim popisima.

Walters ispruži ruku.– Mogu li? – upita, pokazujući glavom na stranice spojene spajalicom.– Svakako. – Časnik ih preda kongresmenu. – Vi dakako znadete da ta imena još ostaju tajna,

kao i sama operacija.– Tko je donio odluku o tome?– To je nepovučena zabrana izvršne vlasti koju su osnaživali predsjednici jedan za drugim, na

temelju preporuke generalštaba.Podupro ju je Senatski odbor za oružanu službu.– To je lijepa vatrena moć, zar ne?– Vjerovalo se da je to u nacionalnom interesu – objasnio |e čovjek iz CIA-e.– U tom slučaju se neću rječkati – saglasi se Walters. – Sablast takve operacije ne bi mnogo

učinila za slavu Stare slave. Mi ne obučavamo asasine, a još manje ih štitimo ili plaćamo.Prelistavao je stranice, pa će opet: – A negdje ovdje, eto, nalazi se asasin kojeg smo obučili i

plaćah, ali ga sada ne možemo pronaći.– Vjerujemo da je tako, da – primjeti pukovnik. .., – Kažete da je slavu stekao u Aziji, ali se

preselio u Europu. Kada. i – Prije godinu dana.U originalu »Old Glory« – američka nacionalna zastava (op._ Zašto? Kakav razlog?Očit rekao bih – reče Peter Knowlton. – Previše se raširio, ako tako reći, nadmašio sama sebe.

Nešto nije pošlo kako treba, pa osjetio ugroženim. Bio je ubojica bijele puti medu istočnjacima, štoje u najboljem slučaju, opasna zamisao. Došlo je vrijeme da se makne. Svi znaju da je već stvorioglas o sebi; u Europi mu neće manjkati posla. David Abbott pročisti grlo – Htio bih ponuditi drugumogućnost koja se temelji na onome što je Alfred rekao prije nekoliko minuta. – Redovnik zašuti i spoštovanjem klimnu Gilletteu – Rekao je da smo bili prisiljeni usredotočiti se na »bezubog morskogpsa iz pješčana plićaka dok mlat slobodno pliva«, vjerujem da su to bile njegove riječi, iako sammožda poremetio slijed riječi – Da – reče čovjek iz NSC-a. – Mislio sam na Carlosa, dakako. Nebismo trebali loviti Kama, već Carlosa.

– Svakako, Carlosa. Najneuhvatljivijeg ubojicu u suvremenoj povijesti, čovjek za kojega mnogiod nas doista vjeruju da je odgovoran – ovako ili onako – za najtragičnija politička ubojstva poznatau našem vremenu. Bio si sasvim u pravu, Alfrede, a, na neki način, ja sam se varao. Mi sebi nemožemo priuštiti da zaboravimo Carlosa.

– Hvala ti – odgovori Gillette. – Drago mi je da sam uspio razjasniti što mislim.– Uspio si. Barem što se mene tiče, u svakom slučaju. Ali si me također natjerao da mislim.

Možeš li zamisliti kušnju čovjeka poput Kaina, koji djeluje unutar uzavrelih granica jednog područjakoje vrvi plutalicama i lutalicama, i režimima koji su do grla zagazili u korupciju? Kako je moraozavidjeti Carlosu, kako je morao biti ljubomoran na brži, svijetliji, luksuzniji svijet Evrope. Kolikočesto je govorio sebi: »Bolji sam od Carlosa«. Bez obzira na to koliko su ti momci hladne osobe,njihov je ego besprimjeran. Nije isključeno da Je otišao u Europu da nade taj bolji svijet… i Carlosaskine s Prijestolja. Samozvanac, gospodine, hoće preuzeti titulu. On želi biti šampion.

Gillette se zagleda u Redovnika, pa će zamišljeno: – To je zanimljiva teorija.A ako vas slijedim – ubaci kongresmen iz Nadglednog – prateći agove Kaina naići ćemo na

Carlosa.– Nisam siguran da li ja slijedim – sada će direktor CIA-e, ojeden – Zašto?– Dvojica pastuha na tratini uz konjušnicu – odgovori Walters – Zapletu se.– Prvak se dobrovoljno ne odriče titule. – Abbott posegnu za lulom. Bori se svim silama da je

zadrži. Kao što kaže kongresmen nastavimo slijediti Kaina, ali moramo paziti i na druge tragove ušumi. A kad nađemo Kaina, ako ga nađemo, možda bi trebalo da se pritajimo. I čekamo na Carlosa dadođe za njim.

– Zatim uzmemo obojicu – doda časnik.– Vrlo mudro – reče Gillette.Sastanak je završio, a učesnici su bili u raznim fazama odlaska.David Abbott je stajao s pukovnikom iz Pentagona, koji je slagao stranice fascikla Meduza; uzeo

je popise žrtava i spremao se da ih umetne.– Mogu li pogjedati? – upita Abbott. – Mi nemamo svog primjerka kod nas u Cetrdesetici.– Takve su nam bile upute – odgovori časnik, predajući spojene stranice starijem čovjeku. –

Mislio sam da je to došlo od vas. Samo tri primjerka. Ovdje, u Agenciji, i u Vijeću.– I došlo je od mene. –Šutljivi Redovnik se dobroćudno nasmijao.– U mom dijelu grada ima prokleto mnogo civila.Pukovnik se okrenuo da odgovori na pitanje kongresmena iz Tennesseeja. David Abbott nije

slušao; brzo je prelazio pogledom po stupcima imena; uznemirio se. Dio imena je bio precrtan, štoznači da se za njih zna, sudbina im je objašnjena. Odgovornost za njih je ono što ne mogu dopustiti.Ili krivnja. Nikad. No, gdje je to .ime? On je jedini čovjek u toj sobi koji je znao to ime, pa je osjetiokako mu udara u prsima kad je došao do posljednje stranice. Ime je bilo tu.

Bourne, Jason C. – Posljednja poznata postaja: Tatn Quan. Što se za ime Božje dogodilo?Rene Bergeron lupi telefonom o svoj stol; glas mu je jedva suzdržaniji od te kretnje._ Pokušali smo sa svakom kavanom, svakim restoranom i svakim bistroom koji je ikad posjetila!_ Nije registriran ni u jednom hotelu u Parizu – doda sjedokosi telefonist, koji je sjedio uz drugi

telefon, pored ploče s crtežima.– Prošla su više od dva sata; moglo bi biti da je mrtva. Ako nije, mogla bi poželjeti da bude.Ona mu ne može reći nešto osobito – razmišljao je Bergeron. – Manje od nas; ona ne zna ništa o

stvarima.– Dovoljno zna; nazivala je Parca Monceaua. J – Ona je prenosila poruke; ne može sa

sigurnošću reći kome.– Ali zna zašto.– To zna i Kain, mogu te uvjeriti u to. A s Parcom Monceauom bi strašno pogriješio. – Modni

kreator se nagnu naprijed; njegove snažne ruke su se napele kad ih je stisnuo; bio je uprta pogleda usjedokosog. – Riječi mi, opet, sve čega se sjećaš. Zašto si tako siguran da je to Bourne?

– Ja to ne znam. Rekao sam da je Kain. Ako si točno opisao njegove metode, to je taj čovjek.

– Bourne je Kain. Pronašli smo ga kroz arhivu Meduze. Zbog njega si dobio ovo zaposlenje.– Onda je on Bourne, ali to nije ime koje je upotrijebio. Dakako, bilo je dosta pripadnika

Meduze koji nisu htjeli dopustiti upotrebu njihovih pravih imena. Njima su bili garantirani lažniidentiteti; imali su prošlost kriminalaca. On bi mogao biti jedan od tih ljudi.

– Zašto on? Drugi su iščezli. Ti si iščezao.– Ja to mogu reći zato što je bio ovdje u Samt-Honore, a trebalo di da je to dovoljno. Ali ima

još, mnogo više. Gledao sam ga kako djeluje.Odredili su me na izvršenje zadatka kojim je on komandirao; to nije bio doživljaj koji se može

zaboraviti, a ni njega. Taj bi čovjek mogao biti – bio bi – vaš Kain.~ Ispričaj mi.– Noću smo se spustili padobranima na sektor koji se zvao Tam xuan. Imali smo zadatak da

izbavimo jednog Amerikanca, Webba, kojeg su držali pripadnici Vijetkonga. Mi to nismo znali, ali sumogućnosti da preživimo bile minimalne, opasnosti velike. Čak je i et lz Sajgona bio strašan: olujnivjetar na tri stotine metara, a zrakoplov se tresao kao da će se raspasti. Pa ipak, naredio nam je daiskočimo.

– I poslušali ste ga?– Pištolj nam je uperio u glavu. U glavu svakoga od nas kad srno se približili grotlu. Prirodne

elemente bismo mogli preživjeti, ali ne metak u lubanji.– Koliko vas je bilo?– Deset.– Mogli ste ga uzeti.– Ti ga nisi upoznao.– Nastavi – reče Bergeron, usredotočujući pozornost; sjedio je nepokretno za stolom.– Nas osmorica smo se pregrupirali na zemlji; držali smo da dvojica nisu preživjela skok. Bilo

je upravo zapanjujuće da sam ja preživio.Bijah najstariji i skoro jak kao bik, ali sam poznavao taj teren; zato su me uputili. – Sjedokosi

muškarac zašuti, tresući glavom sjećajući se tog događaja. – Sat kasnije shvatili smo da je to zamka.Trčali smo poput gmazova kroz džunglu. A tokom te noći, kasnije svake noći, on je odlazio sam krozeksplozije minobacača i granata. Da ubija.

Uvijek bi se vraćao prije zore da nas prisili da se što više približimo glavnom logoru. U to samvrijeme mislio da je :o najobičnije samoubojstvo.

– Zašto ste to radili? On ti je morao objasniti, reći razlog; vi ste bili meduzanci, a ne vojnici.– Govorio je da je to jedini način da se živi izvučemo, u tome je bilo logike. Bili smo daleko iza

linije; trebala nam je opskrba koju smo mogli naći u glavnom logoru – ako ga u/.mognemo uzeti.Rekao je da ga moramo uzeti, jer nemamo drugog izbora. Ako bi se netko usprotivio, on bi ga smiriozrnom u čelo – to smo znali. Treće smo noći zauzeli logor i pronašli čovjeka zvanog Webb, višemrtva nego živa, ali disao je. Pronašli smo i dvojicu pripadnika naše grupe, veoma žive i zapanjeneonim što se dogodilo pred njihovim očima.

Bijelac i Vijetnamac; platio ih je Kong da nas navuku u klopku – da njega uhvatite, tako sammislio.

– Kaina?– Da. Vijetnamac nas je prvi ugledao i pobjegao. Kain je bijelca ustrijelio u glavu. Koliko sam

shvatio, jednostavno mu je prišao i rasprsnuo mu glavu.– Je li vas vratio? Kroz linije.– Četvoricu nas, da, i čovjeka zvanog Webb. Petorica su poginula.

Za vrijeme tog strašnog povratka mislio sam da razumijem zašto bi govorkanja mogla biti ipakistina da je on najbolje plaćen novak Meduze.

_ U kome smislu?_ Bio je najhladnokrvmji čovjek kojega sam ikad vidio, najopasniji i sasvim nepredvidiv. Tada

sam mislio da je to čudan rat za njega; bio je Savanarola, ali bez vjerskih principa, držao se samosvog čudnog morala koji je usredotočio oko sebe. Svi su mu ljudi bili neprijatelji – osobito vode – anije mu bilo ni najmanje stalo za bilo koju stranu. – Sredovječni čovjek opet zastane, pogledauperena na ploču za crtanje, ali su mu misli bile očito tisuće kilometara daleko, natrag u vremenu. –Upamti, Meduza je bila ispunjena različitim ljudima, očajnicima. Mnogi su bili paranoidni u mržnjiprema komunistima. Ubij komunistu i Krist će ti se nasmiješiti – čudni primjeri kršćanskog učenja.Drugi – a medu njima sam ja – imali su druge razloge: meni je neprijatelj oteo bogatstvo. Jedini načinda ga povratim bio bi u američkoj pobjedi u ratu. Francuska nas je napustila kod Dijenbjenfua. Alibili su i deseci onih koji su vjerovali da će preko Meduze zaraditi bogatstvo. U kurirskim vrećamačesto je bilo od pedeset do sedamdeset pet tisuća američkih dolara. Kurir koji bi isisao polovinunovca za vrijeme deset-petnacst putovanja, mogao se povući u Singapur ili Kuala Lumpur, iliuspostaviti svoju mrežu za narkotike u Trokutu. Osim izuzetno visoke zarade – i često oprosta bivšihzločina – mogućnosti su bile neograničene. U tu skupinu sam smjestio tog vrlo čudnog čovjeka. Bio jesuvremeni gusar u punom smislu te riječi.

Bergeron rastavi ruke.– Čekaj trenutak. Upotrijebio si frazu »zadatak kojim je on komandovao«. U Meduzi je bilo

profesionalnih vojnika; jesi li siguran da nije američki časnik?– Amerikanac, o tome nema sumnje, ali zacijelo nije američki časnik.– Zašto?– Mrzio je sve što je vojno. U svemu što je učinio vidio se prezir Prema komandi u Sajgonu; na

armiju je gledao kao na skup budala i nesPosobnjakovića. Jednom, u Tam Quanu, primali smoradioporuku s naređenjima. On je prekinuo poruku i rekao pukovskom generalu da se jebe o svometrošku – on ga neće poslušati.

– Ukoliko se nije spremao napustiti svoje zanimanje – reče kreator. Kao što je Pariz tebenapustio, a ti si činio sve što si mogao da kradući od Meduze, uspostaviš svoju jedva patriotskuaktivnost – gdje si god mogao.

– Moja je zemlja mene izdala prije nego sam ja nju, Rene.– Vratimo se Kainu. Kažeš da Bourne nije ime kojim se služio. Kako se onda zvao?– Ne sjećam se. Kao što rekoh, mnogima prezime nije bilo relevantno. On je meni bio samo

»Delta«.– Mekong?– Ne, abeceda, mislim. Alfabet.– Alfa, Bravo, Charlie . .. Delta – reče Bergeron zamišljeno na engleskom. – Ali je u mnogim

operacijama šifra »Charlie« bila zamijenjena rječju »Kain«, jer je »Charlie« postao sinonim sKongom. »Charlie« je postao »Kain«.

– Sasvim točno. Tako je Bourne odbacio slovo i.uzeo nadimak »Kain«. Mogao je odabrati»Echo«, ili »Foxtrot«, ili »Zulu«.

Dvadesetak i više. U čemu je razlika? Što kaniš reći?– Namjerno je izabrao ime Kain. To je simbolično. Već je s početka htio sve razjasniti.– Što razjasniti?– Da će Kain zamijeniti Carlosa. Razmisli. »Carlos« je španjolski za Charlesa – Charlie. Kodna

riječ »Kain« zamijenjena je za »Charlie« Carlos. To mu je bila nakana od početka. Kain će zamijenitiCarlosa.

A htio je da to Carlos zna.– Zna li to Carlos?– Dakako. Riječ se širi u Amsterdamu i Berlinu, u Ženevi i Lisabonu, u Londonu i ovdje u

Parizu. Kain je na raspolaganju; mogu se s njim sklapati ugovori, njegova je cijena niža odCarlosove. On podlokava! On stalno podlokava Carlosov položaj.

– Dvojica matadora u istom ringu. A može opstati samo jedan.– To će biti Carlos. Postavili smo klopku za naduvena vrapca. On je negdje unutar dva sata od

Saint-Honorea.– Ali gdje?– Nije važno. Naći ćemo ga. Na koncu, on je nas našao. Vratit će se; to će zahtijevati njegov

ego. A onda će se sjuriti orao i uhvatiti vrapca. Carlos će ga ubiti.Starac je namjestio jedinu štaku ispod lijeve ruke, razdvojio crne viese i uvukao se u

ispovjedaomcu. Nije se dobro osjećao; na licu je bilo smrtno bljedilo. Bio je sretan što ga lik usvećeničkoj halji za poluprovidne zavjese nije mogao jasno vidjeti. Ubojica mu možda e bi daonovog posla ako bi mu izgledao suviše iscrpljen za to; a sada mu je potreban posao. Preostali su musamo tjedni a ima odgovornosti. Progovorio je.

– Angelus Domini.– Angelus Domini, dijete Božje – začu šapat. – Jesu li ti dani ugodni?– Vuku se kraju, ali je učinjeno da budu ugodni.– Da. Mislim da će ovo biti tvoj posljednji posao za mene. Međutim, posao je tako važan da će

tvo] honorar biti pet puta veći od uobičajenog. Nadam se da će ti koristiti.– Hvala ti, Carlose. Znači, ti znaš.– Znam. Sada ću ti reći što moraš učiniti, a informacija mora ostaviti ovaj svijet s tobom. Ne

smije biti prostora za pogrešku.– Uvijek sam bio točan. Odlazim u smrt isto tako precizan.– Umri u miru, stari prijateliu. Jednostavnije ti je. … Otići ćeš u vijetnamsku ambasadu i upitati

za atašea Fan Loka. Kad budete nasamo, kaži mu ove riječi- »Kraj ožujka 1968. Meduza, sektor TamQuan. Kain je bio tamo. l jedan drugi.« Jesi li to zapamtio?

– »Kraj ožujka 1968. Meduza, sektor Tam Quan. Kain je bio tamo. I jedan drugi.« – On će ti rećikad da se vratiš. To će biti za nekoliko sati.

17 – Mislim da je vrijeme da porazgovaramo o ofiche confidentielle iz Ziiricha.– Moj Bože!– Ja nisam čovjek kojega tražite.Bourne stegnu ruku žene, držeći je na mjestu, onemogućivši joj da pobjegne između stolova

otmjenog restorana punog gostiju, u Argen-teuilu, nekoliko kilometara izvan Pariza. Pavana je gotova,gavota je završila. Bili su sami; baršunom prevučena loža kavez.

– Tko ste vi?Lavier, madame Lavier načini grimasu, pokušavajući osloboditi ruku; vene na njenom

kozmeticiranom vratu kao da će naprsnuti.– Bogati Amerikanac koji živi na Bahamskom otočju. Zar fo ne vjerujete?– Trebalo je da znam – rekla je. – Nikakvi računi, nikakvi čekovi samo gotovina. Čak niste

pogledali račun.– Ili na cijene prije sabira konačnog iznosa. To vas je dovelo k meni.– Bila sam budala. Bogati uvijek gledaju cijene, ako ništa drugo a ono iz zadovoljstva da ih ne

uvaže – bacajući kradomice poglede okolo, tražeći mjesto između stolova ili konobara kojeg bimorala pozvati. Pobjeći.

– Nemojte – upozori je Jason, prateći joj pogled. – To bi doista bilo glupo. Bit će nam obojmabolje ako porazgovaramo.

Žena ga pogleda a most neprijateljske šutnje još je više naglašavao žamor velike, prigušeneosvijetljene prostorije sa svjećnjacima, i neprekidno prskanje tihog smijeha sa susjednih stolova.

– Opet vas pitam – reče žena – tko ste vi?– Moje ime nije važno. Zadovoljite se s onim koje sam vam rekao.– Briggs? To je lažno prezime. .– Kao što je i Larousse, prezime na koje je iznajmljen autornooi koji je pokupio trojicu ubojica

kod Banke Valois. Tamo su promašili su i danas posije podne kod Pont Neufa. On je otišao navrijeme. , i O Bože! – zavapi, pokušavajući se otrgnuti. _ Rekao sam ne – Bourne ju je čvrsto držao,vrativši je u stari položaj.

– Ako vrisnem, monsieur? Na naprasenoj masci sad se pojaviše napukotme od otrova, ažarkocrveni ruž definirao je rezanje već ostarjela glodavca pritjeranog u kut.

– Ja ću vrisnuti jače – odgovori joj Jason. – Izbacili bi nas oboje, a izvan restorana ne vjerujemda biste bili nesavladivi. Zašto da ne razgovaramo? Mogli bismo ponešto naučiti jedno od drugog.Na koncu, mi smo namještenici a ne poslodavci.

– Ja vam nemam što reći, – Onda ću ja početi. Možda promijenite mišljenje.Oprezno je popustio pritisak na njenu ruku. Na njenom bijelom napudranom licu zadržala se

napetost, ali je i ona popustila pošto je osjetila slabiji pritisak prstiju oko ruke. Bila je spremnaslušati.

– Vi ste platili cijenu u Ziirichu. I mi smo platili. Očito više nego vi.Trčimo za istim čovjekom; mi znamo zašto ga mi trebamo. –Pustio ju je. – Zašto ga vi trebate?Nije progovorila gotovo pola minute; umjesto toga ga je šutljivo proučavala; oči su joj odavale

ljutnju ali i uplašenost. Bourne je znao da je pitanje točno frazirao, za Jacquelinu Lavier bi bilaopasna greška da ne razgovara s njim. Mogla bi je stajati života ako iziđu na površinu druga pitanja.

– Tko je »mi«? – upita ga.– Kompanija koja želi svoj novac. Mnogo novaca. On ga ima.– Znači da ga nije zaradio?Jason je znao da mora biti oprezan; od njega se očekuje da zna mnogo više nego što zna, –

Recimo da je neka prepirka oko toga.– Kako je to moguće? Ili ga je zaradio ili nije, jedva da ima sredine.Sad je red na meni – odvrati Bourne. – Na pitanje ste odgovorili P'tanjem, a ia ga nisam

izbjegao. A sada se vratimo. Zašto ga vi e »e.Zašto je privatan broj stavljen na fiche u Zurichu.– Za koga?– Jeste li vi ludi?– U redu, zasad ću prijeći preko toga. Mislimo da to ionako znamo.– Nemoguće!– Možda da, možda ne. I tako, to je bila susretljivost da se ubije čovjek?– Ja nemam što reći.

– A malo prije, kad sam spomenuo automobil, pokušali ste pobjeći.To već nešto kazuje.– Sasvim normalno reagiranje.Jacqueline Lavier dotaknu držak čaše za vino.– Ja sam uredila oko najma telefona. Nije mi stalo što vam to kažem, jer nema dokaza da sam to

učinila. Izvan toga ne znam ništa o ničemu što se dogodilo. , Odjednom je zgrabila i stegla čašu, amaska lica bila joj je mješavina bijesa i straha.

– Koji su vaši ljudi?– Rekao sam vam. Kompanija koja želi natrag svoj novac.– Vi se uplićete! Nestanite iz Pariza! Ostavite ovo na miru!– Zašto bismo to učinili? Mi smo povrijeđena strana; želimo ispravak u knjigovodstvu. Na to

imamo pravo.– Vi nemate pravo ni na što! – gotovo ispljunu madame Lavier.– Greška je bila vaša i platit ćete je!– Greška?Mora biti vr/o oprezan. To je ovdje – odmah ispod tvrde površine; ispod leda je moguće vidjeti

oči istine.– Pustite to. Krađa nije greška koju je počinila žrtva.– Greška je u vašem izboru, monsieur. Izabrali ste pogrešnog čovjeka.– Ukrao je milijune iz Ziiricha – nastavi Jason.– Ali vi to-znate. On je uzeo milijune, a ako vi mislite da ćete ih uzeti od njega – što je isto kao

da ih uzmete od nas – veoma se varate.– Mi ne želimo novac!– Drago mi je da to čujem. Tko je »mi« – Mislila sam da ste rekli da znadete.– Rekao sam da imamo neku predstavu. Dovoljno da razotkrijemo čovjeka koji se preziva

Konig, u Ziirichu; D'Amacourta ovdje, Parizu. Ako se odlučimo na to, to bi moglo izazvati priličnuzbunjenost, zar ne?

Novac? Zbunjenost? To nisu pitanja. Vas je izjela glupost, sve as!Opet ću ponoviti. Napustite Pariz. Ostavite ovo na miru. To više nije vaša briga. ….– Mi ne mislimo da je vaša. Iskreno rečeno, mi ne mislimo da ste vi kompetentni.– Kompetentni? – ponovi Lavier kao da nije mogla povjerovati onome što je čula.– Tako je.– Možete li sebi ikako predstaviti o čemu govorite, o čemu govorite?O kome govorite?– To nije važno. Ukoliko se vi ne povučete, moja je preporuka da sve kažemo glasno i jasno.

Izmišljene optužbe – koje je nemoguće slijediti do nas, dakako. Izložiti Ziirich, Valois. PozvatiSurete, Interpol… bilo koga i bilo što, ali da otpočne lov na čovjeka – lov velikih razmjera.

– Vi ste lud. I budala.– Ni najmanje. Imamo prijatelje na vrlo važnim položajima; najprije ćemo se domoći

informacija. Onda ćemo ga čekati na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mi ćemo ga uzeti.– Vi ga nećete uzeti. On će opet iščeznuti! Zar to ne vidite? On je u Parizu a mreža ljudi koje on

ne poznaje traga za njim. Možda je izbjegao jedanput-dvaput, ali neće i treći put! Sad je u klopci. Mismo mu postavili klopku!

– Mi ne želimo da mu vi postavite klopku. To nije u našem interesu.Gotovo da je trenutak, pomisli Bourne. Gotovo, ali ne sasvim; njen strah mora se izjednačiti s

bijesom. Treba je dignuti u zrak da otkrije istinu.Ovo je naš ultimatum a držimo vas odgovornim da ga prenesete mače ćete se pridružiti Konigu i

D'Amacourtu. Večeras otkažite svoj lov. Ako to ne učinite, mi ćemo se ujutro pokrenuti: stat će nas a.Les Classiques će postati najpopularnijom trgovinom u SaintHonoreu, ali ja ne mislim da će to bitipravi ljudi.

Napudrano lice opet naprsnu neugodnim pojedinostima.– Vi se to ne bi usudili! Kako se usuđujete reći tako nešto? Tko ste Vi da to kažete?Zašutio je, a onda udario. m o – Grupa osoba koja ne vodi mnogo računa o vašem Carlosu Fućka

nam se na nj.Jacqueline Lavier se smrznula, razrogačila oči, a mršava koža lica se razvukla u ožiljke.– Vi znadete – prošaptala je. – A mislite da mu se mo|ete suprotstaviti? Vi mislite da ste par

Carlosu?– Jednom rječju – da.– Vi ste umobolan. Vi ne možete izricati ultimatume Carlosu.– Upravo sam to učinio.– Onda ste mrtvi. Podignite svoj glas na bilo koga i nećete potrajati ni jedan dan. On ima ljude

posvuda; oni će vas srezati na ulici.– Možda bi to i učinili kad bi znali koga da srežu – odgovori joj Jason. – Vi zaboravljate. Njih

nitko ne poznaje, ali oni znaju tko ste vi. I Koniga i d'Amacourta. Onog trenutka kad vas otkrijemo, vićete tu ti u Umijem. Car l os vas vise neće trebati. Ali mene nitko ne poznaje.

– Zaboravljate, gospodine. Ja vas poznajem.– Najmanja medu mojim brigama. Pronađite me . . .nakon počinjene štete i prije nego se donese

odluka o vašoj budućnosti. To neće dugo potrajati.– Ovo je apsolutna ludost. Pojavljujete se iz ničega i govorite kao luđak. Ne možete tako!– Predlažete li kompromis?– To je zamislivo – sada će Jacqueline Lavier. – Sve je moguće.– Jeste li vi u položaju da možete pregovarati?– Ja sam na položaju da to mogu prenijeti … mnogo bolje nego ultimatum. Drugi će prenijeti

jednome koji odlučuje.– Ono što vi kažete isto je ono što sam ja rekao prije nekoliko minuta: možemo razgovarati.– Možemo razgovarati, gospodine – suglasi se madame Lavier; po njenim očima se vidjelo da se

bori za život.– Onda otpočnimo s očitom temom.– Koja glasi?– Sada. Istina.– Što je Bourne Carlosu? Zašto ga on hoće?– Što je Bourne … – Žena zašuti, a otrov i strah zamijeni joj izra potpunog šoka. – Vi možete to

pitati?_ Opet ću upitati – reče Jason, slušajući odjek pobješnjela udaranja u prsima. – Što je Bourne

Carlosu?_ On je Kain! Vi to znate isto tako kao i mi. On je vaša greška, vaš izbor! Izabrali ste pogrešnog

čovjeka – Kain.Čuo je to ime a odjek je osjetio kao naglu vrtoglavicu: ime je praskalo jekom zaglušujuće

grmljavine. Svakim praskom ošinula ga je reska bol, strijele su ga probadale kroz glavu, smjenjujućise jedna za drugom, i duh i tijelo su se trgali pod nesmiljenim napadom tog imena. Kain. Kain.

Izmaglice su bile opet tu. Tama, vjetar, eksplozije.Alfa, Bravo, Cain – , Delta, Echo, Foxtrot. .. . Kain, Delta. Delta, Kam.Delta . . . Kain.Cain stoji umjesto Charite.Delta stoji umjesto Cain – Što je? Ne osjećate se dobro?– Ništa.Bourne je spustio desnu ruku na zglob lijeve; meso je pritiskao takvom silinom da je pomislio

da će mu prsnuti koža. On mora nešto učiniti; mora zaustaviti drhtavicu, smanjiti buku, odbiti bol.On mora raščistiti misli. Oči istine su zurile u njega; nije mogao otkloniti pogled. Bio je tamo,

bio je kod kuće, a hladnoća učini da se tresao.– Nastavite – rekao je, namećući glasu takvu volju da je glas bio šapat; nije se mogao svladati.– Jeste li bolesni? Vrlo ste blijedi i vi ste …– Ja sam dobro – prekinu je kratko. – Rekao sam, nastavite.– Što se još ima reći?– Recite sve. Ja to želim čuti od vas.– Zašto? Nema ničega što ne znate. Odabrali ste Kaina. Odbacili ste Carlosa; vi mislite da ga i

sada možete odbaciti. Varali ste se onda, kao što se i sada varate.Ubit ću te. Zgrabit ću ti vrat i istjerati posljednji dah iz tebe. Kaži mi! Za ime Krista riječi mi!

Na kraju je samo moj početak! ]a to moram znati, cijelu istinu.~ To nije važno – rekao je. – Ako očekujete kompromis – ako ima čega, a ono da spasite svoj

život – recite mi zašto bismo mi morali slušati. Zašto je Carlos tako strašno tvrd . .. tako paranoidan .. . prema Bourneu? Objasnite mi to kao da to nikad nisam čuo.

Ako me ne poslušate, ta imena koja ne bi smjela biti spomenuta raširit će se po čitavu Parizu, ado poslepodneva vi ćete biti mrtvi.

Jacqeline Lavier je bila ukočena, maska od alabastera opet se vratila i smirila.– Carlos će slijediti Kaina do kraja zemlje i ubiti ga.– Mi to znamo. Zanima nas zašto.– On to mora. Pogledajte sebe. Ljude poput vas.– To je bez veze. Vi ne znate tko smo mi.– I ne moram znati. Ja znam što ste učinili.– Kažite to od slova do slova!– Već sam rekla. Odabrali ste Kaina umjesto Carlosa – to je vaša greška. Odabrali src

pogrešnog čovjeka. Platili ste pogrešnog ubojicu. Pogrešnog asasina.– Pogrešnog . . . asasina.– Niste bili prvi koji je pogriješio, ali ćete biti posljednji. Nabusiri pretendent bit će ubijen

ovdje u Parizu, pa bilo kompromisa ili ne.»Odabrali smo pogrešnog asasina .. .« Riječi su lebdjele u otmjenom, parfimiranom zraku

restorana. Zaglušujuća grmljavina se povukla, još je bila Ijutita ali daleko u olujnim oblacima,vazdušaste mase su se čistile, a zavitlana para se vrtjela oko njega.

Stade gledati, a ono što je ugledao bili su obrisi čudovišta. Ne mita, već čudovišta. Drugogčudovišta. Bila su dva.

– Zar možda sumnjate u to? – upita ga žena. – Nemojte se petljati s Carlosom. Pustite ga da uzmeKaina; pustite ga da mu se osveti.

Zašutjela je, a obje su joj ruke bile malčice podignute od stola; Majka Štakor.– Ja ništa ne obećavam, ali ću govoriti za vas, reći ću o šteti koju ste vi pretrpjeli. Moguće je …

samo moguće, razumijete … da vaš ugovor poštuje onaj kojeg je trebalo da odmah izaberete.– Onoga kojega je trebalo da odaberemo. . .. Zato jer smo izabrali pogrešnog.– Shvaćate li to, zar ne, monsieur? Carlosu bi trebalo reći da to shvaćate. Možda … jedino

možda . .. bude suosjećao s vašim gubicima ako se uvjeri da ste uvidjeli svoju grešku.– To je vaš kompromis? – upita Bourne odrješito, boreći se da pronađe linije misli.– Sve je moguće. Nikakvo dobro ne može proizići iz vaših prijetnjito vam mogu reći. Bilo kome

od nas, a dovoljno sam iskrena da n)1' ujučim i sebe. Nastala bi besmislena ubijanja, a Kain bi stajaosa strane i smijao se. Vi ne biste izgubili jedanput, već dvaput. _ Ako je to istina … – Jason proguta;gotovo se zagušio kad je hi zrak ispunio prazninu u suhom grlu – onda ću morati objasniti svojimljudima zašto mi … zašto smo izabrali . . . pogrešnog čovjeka. – Prestani!

Završi što si htio reći. Svladaj se. – Kažite mi sve što znate o Kainu.– Zbog čega?Jacqueline Lavier stavi prste na stol, a jarkocrveni lak za nokte učini se kao deset točaka na

nekom oružju.– Ako smo odabrali pogrešnog čovjeka, znači da smo imali pogrešnu informaciju.– Čuli ste da je ravan Carlosu, zar ne? Da su njegovi honorari razboriti, da je njegov aparat

suzdržaniji, a budući da ima manje posrednika ne postoji opasnost da se kontraktu uđe u trag. Zar nijetako?

– Možda.– Dakako da je tako. Tako svakome govore a sve je to laž. Carlosova je snaga u njegovim

dalekosežnim izvorima informacija nepogrešivih informacija. U njegovu pažljivo razrađenom sistemukoji mu omogućuje da do određene osobe dođe u točno određenom trenutku prije ubojstva – Zvučikao da je tu previše ljudi. U Zurichu je bilo previše ljudi, previše ih je ovdje, u Parizu – Sve je toslijepo, monsieur, bezopasno. Svaki pojedinac.

– Slijepo?– Da budem jasnija. Ja sam već godinama dio operacije, susretala sam na ovaj ili onaj način

tucete osoba koje su odigrale svoje male uloge – nijedna veću. Ja tek moram upoznati čovjeka kou jerazgovarao s Carlosom ili ima neku predstavu o tome tko je on.

~ To je Carlos. Ja želim saznati o Kainu. Što vi znate o Kainu.Zauzdaj se. Ne možeš se okrenuti. Gledaj u nju. Gledaj u nju!~ Gdje da počnem?~ i očnite s onim što vam prvo padne na pamet. Odakle je on?Ne gledaj na drugu stranu! Prikuj pogled na nju!~ Jugoistočna Azija, dakako.– Dakako …- O, Bože. .– Od američke Meduze znamo da …Meduza! Vjetar, mrak, blijesci svjetla, bol.. . . Bol ga je sada žegl i: kroz lubanju; nije bio gdje

je, već gdje je bio. Daleki svijet i u prostoru i u vremenu. Bol. O, Isuse. Kakva bol…. Tao!Ce-sa!Tam Quan!Alfa, Bravo, Cain… Delta.Delta . . . Cain! • Cain je umjesto Charliea.Delta je za Caina.– Što je s vama?Žena je izgledala prestrašeno; pažljivo mu je promatrala lice, oči joj nisu propuštale

nijednu.pojedinost, prodirale su u njegove. Očito nije znala objasniti prizor kojemu prisustvuje.– Znojite se. Ruke vam se tresu. Imate li napad?– To brzo prolazi. – Jason je odmaknuo ruku od ručnog zgloba i dohvatio ubrus da obriše čelo.– To dolazi s pritiskom, ne?– S pritiskom, da. Nastavite. Nemamo mnogo vremena. Treba uspostaviti vezu s ljudima,

donijeti odluke. Vaš je život vjerojatno jedna od tih odluka. Natrag na Kaina. Kažete da on dolazi odameričke . . . Meduze.

– Les mercenaires du diable – – reče madame Lavier. – To je ''nadimak koji su indokineskikolonijalisti dali Meduzi – onima koji su preživjeli, a malo ih je bilo. Pravi nadimak, ne mislite li?

– Nije ni najmanje važno što ja mislim. Ili što ja znam. Ja želim čuti što vi mislite, što vi znate oKainu.

– Napad vas je učinio neuglađenim.– Moja me nestrpljivost čini nestrpljivim. Kažete da smo izabrali pogrešnog čovjeka; ako

jesmo, znači da smo dobili lažno obavještenje. Les mercenaires du diable. Dajete li do znanja da jeKam Francuz?

– Ni najmanje. Slabo me iskušavate. To sam spomenula samo zato da ukazem koliko dubokosmo prodrli u Meduzu.

– »Mi« se odnosi na ljude koji rade za Carlosa._ Mogli biste tako reći._ Tako ću reći. Ako Kain nije Francuz, što je?_ Nesumnjivo Amerikanac O, Bože'.Zašto to mislite? Imate li dokaza za to?– Sve što radi ima prizvuk i pečat tipične američke drskosti. Gura i odgurava s malo ili nimalo

finoće, uzima slavu koja mu ne pripada, preuzima ubojstva s kojima nema nikakve veze Proučio jeCarlosove metode i veze kao nijedan živi čovjek Kažu nam da ih vjerno recitira mogućim klijentima,najčešće se stavlja na Carlosovo ni|esto, uviera-vajući budale da je bio on, ne Carlos, koji jeprihvaćao i ispunjavao ugovore. – Žena zašuti, pa nastavi: – Udarila sam u žicu, zar ne? Isto je učinios vama – s vašim ljudima – da?

– Možda.Jason opet posegnu za ručnim zglobom, jer mu se stadoše vraćati izjave i rečenice koje je čuo.

Izjave koje je čuo kao odgovor na neke oslonce u strašnoj igri.Stuttgart. Regensburg. Miinchen. Dva ubojstva i otmica, pripisivanje Baadera. Honorari iz

američkih izvora . . .Teheran? Osam ubojstava. Podijeljena zasluga – Homeini i PLO.Honorar, dva milijuna. Jugozapadni sovjetski sektor.Pariz? . . . Svi ugovori će biti razrađeni preko Pariza.Čiji ugovori?Sanchez . . . Carlos.– … uvijek tako proziran trik.Opet je govorila Lavier; on je nije čuo.– Što ste rekli?– Sada ste se dosjećali, zar ne? Isti je trik primijenio prema vama – vašim ljudima. Tako on

dobi]a plaćene zadatke, sve na tuđoj slavi.– Zadatke? – Bourne je stezao mišiće trbuha sve dok ga bol nije vratila za stol u restoran sa

svjećnjacima, u Argenteuilu. – Znači on odbija zadatke – reče bez ikakva smisla.

lzvrsava ih stručnošću koja se ne može zanemariti; to mu nitko osporava. Veoma je upadljiv brojnjegovih poslova. On je čovjek velike vještine, izuzetno je dovitljiv; obučeno smrtonosno oružje kojeje stiglo od Meduze. Ali će ga srušiti njegova nadutost, njegove laži na račun Carlosa. To će muzavrnuti vratom.

– I to ga čini Amerikancem? Ili je to vaša predrasuda«' Stekao sam dojam da volite američkinovac, ali to je otprilike sve što oni izvoze a vama se sviđa.

Čovjek velike vještine; izuzetno dovitljiv; savladano smrtonosno oružje . . . Port Noir, La Ciotat,Marseilless, Ziirich, Pariz.

– To je izvan predrasuda, monsieur. Opis je točan.– Kako ste ga dobili?Jacqueline Lavier dotakne držak čaše s vinom i omota oko njega kažiprst s crvenim noktom.

Slijedi novo otkriće.– U Washingtonu su potkupili jednog nezadovoljnog čovjeka.– U Washingtonu?– I Amerikanci tragaju za Kainom – intenzitetom koji se približuje Carlosovom, kako mi se čini.

Meduza nije bila objelodanjena, a moglo bi se dogoditi da Kain bude razlog izuzetne zbunjenostinesagledivih razmjera. Taj nezadovoljni čovjek bio je na položaju koji mu je omogućio da nam dadeveliki broj informacija, uključujući one iz arhiva Meduze. Bilo je veoma jednostavno usporediti taimena s onima u Zurichu. Jednostavno za Carlosa, ali ne za bilo koga drugog.

Suviše jednostavno, pomisli Jason, ne znajući objasniti zašto ga je ta pomisao pogodila.– Tako – reče kratko.– A vi? Kako ste ga vi pronašli? Ne Kaina, dakako, već Bo'tfrnea.Kroz izmaglice tjeskobe Jason se sjetio drugih riječi. Ne njegovih, već onih koje je izrekla

Marie.– Mnogo jednostavnije – rekao je. – Novac smo mu isplatili putem depozita na jedan račun, ali

ne sav iznos, a višak smo slijepo prenijeli na drugi račun. Brojevima se moglo ući u trag; to jeporezna taktika.

– Kain je to dopustio?– On to nije znao. Brojevi su bili isplaćeni na … kao što E« ate na razne brojeve – telefonske

brojeve – na ficheu.– Odajem vam priznanje.– To nije traženo, ali tražimo sve što znate o Kainu. Sve što što ste učinili nije mnogo: samo ste

objasnili jednu identifikaciju. da proslijedite. Sve što znate o tom Bourneu, sve što su vam rekli. Budioprezan. Liši se napetosti u glasu. Ti samo .. . pracjenju-podatke.

Marie, to si ti rekla. Draga, draga Marie. Hvala Bogu što nisi ovdje.– Ono što mi znamo o njemu nije potpuno. Uspio je maknuti većinu najvažnijih upisa o sebi,

lekcija koju je nesumnjivo naučio od Carlosa. Ali nije sve, pa smo nekako skrpali skicu. Prije negosu ga regrutirali u Meduzu, navodno je bio poslovan čovjek koji je živio u Singapuru, govorio jefrancuski, a zastupao je kolektiv američkih uvoznika od New Yorka do Kalifornije. Istina je da ga jekolektiv otpravio, a poslije je nastojao postići da ga izruče Sjedinjenim Državama radi krivičnoggonjenja; ukrao je stotine tisuća od kolektiva. U Singapuru je bio poznat kao povučena osoba, vrlomoćna u krijumčarskim operacijama, i izuzetno bezobzirna.

– Prije toga – upadne joj Jason u riječ, osjećajući da mu znoj opet izbija s ruba kose. – PrijeSingapura. Odakle je došao?

Budi oprezan! Slike! Mogao je vidjeti ulice Singapura. Ulica Prince Edward, Kim Chuan, Ulica

Boon Tat, Maxwell, Cuscaden.– To su podaci koje nitko ne može pronaći. Postoje samo govorkanja, a ona su besmislena. Na

primjer, govorilo se da je on jezuit kojemu je skinuta mantija i koji je poludio; prema drugomnagađanju on je bio mladi, agresivni investicijski bankar, kojega su ulovili u velikoj pronevjerinovca, u dosluhu s nekoliko singapurskih banaka. Nema ništa opipljivo, ništa što se može slijediti,nedvosmisleno ustanoviti. Prije Singapura, ništa.

Ti se varaš, bilo je mnogo toga. Ali ono što je bilo nije dio tvoje pnce.. .. Postoji praznina kojamora biti ispunjena, a ti mi ne možeš pomoći. Možda nitko ne može; možda nitko ne bi mogao.

– Dosad mi niste rekli ništa iznenađujuće – primjeti Bourne – ništa što se tiče informacije kojame zanima.

– Onda ja ne znam što vi hoćete! Postavljate mi pitanja, ustrajno azite podrobnosti, a kad vamodgovaram na pitanja mo)e odgovore odbacujete kao nepovezane. Što vi zapravo želite? – Što vam jepoznato o Kainovu . radu? Budući da sada tražite °mpromis, dajte mi razloga za nj. Ako se našaimormacija razlikuje, razlika će biti oko onoga što je napravio, zar ne? Kad je prvi put zaokupio vašupozornost? Carlosovu pozornost? Brzo!

– Prije dvije godine – odgovori mu madame Lavier, smućena Jasonovom nestrpljivošću,uznemirena, zaplašena. – Iz Azije je došla riječ o bijelom čovjeku koji nudi uslugu koja jezapanjujuće slična onoj koju da je Carlos. Brzo se pretvara u industriju. Jedan je ambasador ubijen uMoulmeinu; dva dana poslije toga, u Tokiju je ubijen veoma cijenjeni japanski političar, prije debateu Dietu. – Tjedan dana nakon toga je izdavač jednih novina dignut u zrak iz automobila u HongKongu, a nije proteklo ni četrdeset osam sati kad je bankar ustrijeljen na ulici u Calcutti. Iza svakogdogađaja, Kain. Uvijek Kain.

Žena zašuti želeći se uvjeriti kako Bourne reagira. Bio je sasvim miran.– Zar ne vidite? Bio je posvuda. Jurio je od jednog ubojstva do drugog, prihvaćao je ugovore

takvom brzinom da nije pravio razlike. Bio je čovjek u strahovitoj žurbi, a svoj je ugled tako brzoizgrađivao da je šokirao i najbolje profesionalce. A nitko nije ni sumnjao da je on profesionalac,najmanje od svih Carlos. Uputili su znatiželjne upite: ustvrdite tko je taj čovjek, saznajte sve štomožete o njemu. Vidite, Carlos je shvatio ono što nitko od nas nije, a za manje od dvanaest mjesecidokazalo se da je bio u pravu. Stizali su izvještaji od doušnika iz Manile, Osake, Hong Konga iTokija. Kain se seli u Europu, govorili su; Pariz će uzeti kao bazu svojih operacija. Izazov je biojasan, rukavica je bačena. Kam se upuno da uništi Carlosa. On bi postao novi Carlos, a njegoveusluge prave usluge za one koji ih traže. Kao što ste ih vi potražili, monsieur.

– Moulmein, Tokio, Calcutta … – Jason začu imena gradova sa svojih usana, prošaptane iz grla.Opet su lebdjela u parfemiranorn zraku, sjene zaboravljene prošlosti. – Manila, Hong Kong ..

– Zašuti nastojeći raščistiti oblake, zureći u obrise čudnih oblika koji su mu preletali mislima.– Ta mjesta i mnoga druga – nastavi Lavier. – To je Kamova pogreška; još je njegova greška.

Carlos može biti svašta u L>ćima mnogih ljudi, ali je privrženost karakteristika onih koji su doživjelikoristi od njegova povjerenja i velikodušnosti. Njegovi doušnici i najmljenici nisu tako spremni naprodaju, iako je to Kain stalno pokušavao i sada pokušava. Govori se da je Carlos brz u donošenjutih sudova, ali, kako se to također kaže, bolja je sotona koju poznaješ nego nasljednik kojeg nepoznaješ. Ono što Kain nije ni sada shvaćao – jest činjenica da je Carlosova mreža veoma razvijena.Kad se Kain preselio u Europu, on nije znao da je njegova aktivnost otkrivena u Berlinu, Lisabonu,Amsterdamu . . .

čak u Omanu.– Oman – nehotično izreče Bourne. – Seik Mustafa Kalig prošaptao je kao samome sebi – Nikad

dokazano! – izazovno ubaci madame Lavier. – Namjerno izazvana dimna zavjesa, sam ugovorizmišljotina. Pripisao je sebi zaslugu za interno ubojstvo; nitko ne bi mogao prodrijeti kroz tesigurnosne prepreke. Laž!

– Laž – ponovi Jason – Toliko laži – doda Jacquelme Lavier prezirno. – Međutim, on nijebudala; laže tiho, baci poneki nagovještaj ovdje i tamo, znajući da će prepričavanjem biti pretjerani,naduvem do suštine. Na svakom koraku izaziva Carlosa, gurajući sebe na račun čovjeka kojeg bi htiozamijeniti. Ali on nije par za Carlosa; preuzima ugovore koje ne može ispuniti. Vi ste samo jedanprimjer; čuli smo da ih je još bilo.

Govore da se zato mjesecima držao po strani, izbjegavajući ljude kao što ste vi.– Izbjegavajući ljude … – Jason se opet uhvati za ručni zglob; drhtanje je opet počelo, a zvuk

daleke grmljavine treperio je svim kucima lubanje. – Vi ste … sigurni u to?– I te kako. Nije bio mrtav: skrivao se. Kain je zapetljao više od jednog dogovorenog zadatka; to

je bilo neizbježno. Prihvatio ih je suviše u veoma kratkom razdoblju. Kad bi to učinio, uslijedilo bi'što: nakon promašena ubo]stva dogodilo se spektakularno, netrazeno, tek radi očuvanja statusa.Odabrao bi istaknutu ličnost i prasnuo je; asasinacija izaziva opću potresenost, a nepogrešivo jeainova. Ambasador koji je putovao u Moulmein bio je jedan Pnmjer; nitko nije tražio njegovu smrt.Još dva slučaja za koja znamo ruski komesar u Šangaju, i, bliže našim danima, bankar u MadriduRiječi su nadirale sa žarkocrvenih usana koje su grozničavo radile dijelu napudrane maske predkojom se nalazio. Čuo ih je i prije.

Proživio ih je prije. To više nisu bile sjene, već iz zaboravljene prošlosti. Slike i zbilja su sespojile. Nije počinjala ni jednu jedinu rečenicu koju on nije mogao dovršiti, niti k mogla spomenutinetko ime ili grad, neki događaj, a da nije odmah bio s njime upoznat; instinktivno je znao sve to.

Ona je govorila o … njemu. s, Alfa, Bravo, Cain, Delta …Cain je za Charlie, a Delta je za Cain.Jason Bourne je asasin nazvan Kain.Bilo je još konačno pitanje, njegov kratki povratak iz mraka, prije .dvije večeri na Sorbonni. Marseilles. 23. kolovoza.– Što se dogodilo u Marseillesu? – upita je.– Marseilles? – Jacqueline Lavier odskoči kao oparena.– Kako se usuđujete? Kakve laži su vam ispričali? Kakve laži?– Samo mi recite što se dogodilo.– Vi mislite na Lelanda, dakako. Svuda prisutni ambasador, čija je smrt bila naručena – plaćena,

ugovor je prihvatio Carlos.– A što ako vam kažem da ima onih koji misle da je Kain odgovoran?– To je samo ono što bi on htio da svatko misli! To je bila konačna uvreda Carlosu – ukrasti mu

ubojstvo. Novac nije bio važan Kainu; htio je samo pokazati svijetu – našem svijetu – da on tamomože doći prvi i obaviti posao za koji je Carlos plaćen. Ali on ro nije učinio, znate. On nema nikakveveze s umorstvom Lelanda.

– Bio je tamo.– Bio je u klopci. Ako ništa drugo, jednostavno se nije pojavio. Neki su rekli da je ubijen, ali

kako nije bilo lesa Carlos to nije povjerovao.– Kako je Kain tobože bio ubijen?Madame Lavier se povukla i zatresla glavom kratkim brzim pokretima.– Dvojica ljudi iz luke nastojali su sebi pripisati zaslugu, pokušali su izvući novac, biti plaćeni

za to. Jedan nije više nikad viđen; može se pretpostaviti da ga je Kain ubio, ako je to bio Kain. Ta su

dvojica bili smeće iz luke.– O kakvoj je klopci bila riječ?– O navodnoj klopci, monsieur. Tvrdili su da su ćuli da će Kam s nekim sastati u Ulici

Sarrasin, noć ili tako nekako prije uoojstva.Kažu da su na ulici ostavili pnm]ereiio zamagljene poruke i namamili čovjeka, za kojeg su bili

uvjereni da je Kain, do gata, na ribarski ribarica ni kapetan više nisu viđeni, pa su možda govorili rnu _ ali kao što kažem, nema dokaza. Čak niti Kainova opisa, isa koji bi bio dorastao opisu čovjekakojeg su odveli iz Sarrasina.

svakom slučaju, opet sve zapetljano, a tu i prestaje priča._ Varaš se. Tu je počela. Za mene.– Tako – reče Bourne, nastojeći opet uliti prirodnost u svoj glas.– Naša je informacija bila drugačija, dakako. A čovjeka smo izabrali na temelju onoga što smo

znali.– Krivi izbor, monsieur. Istina je ono što sam vam ja rekla.– Da, znam.– Dakle, hoćemo li imati naš kompromis?– Zašto ne?– Bien.Osjetivši očito olakšanje, žena je podigla trenu s vinom do usana.Horizont je postao čišći, a možda je sasvim jasan.– Vidjet ćete, bit će bolje za svakoga.– To … sada doista više nije važno. – Glas mu se jedva čuo i on je to znao. Što je rekao? Što je

sad izustio? Zašto je to rekao?. . . Oko njega se opet uskovitlaše oblaci, a grmljavina je bila sveglasnija; u sljepoočice se vratila bol. – Želim reći. .. želim reći, kao što vi kažete, da je ovako boljeza sve. – Osjećao je – vidio je – Lavierine oči na sebi, pogled koji ga je pomno proučavao. – To jerazborito rješenje.

– Svakako, nema sumnje. Ne osjećate se dobro?– Rekao sam da nije ništa; proći će.– Osjećam veliko olakšanje. Nego, da li biste me ispričali na trenutak?– Ne. – Jason joj zgrabi ruku.– Je vous prie, monsieur. Moram se dotjerati, to je sve. Ako baš želite ostanite ispred vrata.Polazimo. Možete se zaustaviti usput. Bourne dade znak konobaru da donese račun.– Kako želite – rekla je, promatrajući ga.ajao )e u zamračenom hodniku između snopova svjetla s uvučenih svjetiljaka na stropu. Preko

puta je bila ženska toaleta, označena malim zlatnim slovima – FEMMES.Zgodni muškarci-prolazili su pored niega; putanja ]e bila slična onoj u Les Classiquesu.

Jacqueline Lavier je bila kod kuće.Osim toga, u toaleti se zadržala gotovo deset minuta. To je činjenica koja bi uznemirila Jasona

da se bio kadar usredotočiti na vrijeme.Nije mogao; bio je na vatri. (.alatna i boi su ga iscrpili, svaki završetak živca bio je vani, gol,

izložen, tkivo se nadimalo, bojao se da će pući. Gledao je pravo ispred sebe, a iza njega je bilapovijest mrtvih ljudi. Prošlost je bila u očima istine; oni su ga tražili a on ih je vidio. Kain . . . Kain .. . Kain.

Zatresao je glavom i pogledao u crni strop. On mora funkcionirati; on sebi ne može dopustiti dadalje pada, da tone u imbis ispunjen mrakom i uskovitlanim vjetrom. Treba donijeti odluke … Ne,

već su donesene, a sada ih treba jedino sprovesti.Marie. Marie? O, Bože, moja ljubavi, tako smo se varali!Duboko je uzdahnuo i bacio pogled na sat – kronometar koji je zamijenio za tanki zlatm sat

ukrašen dragim kamenjem, a pripadao je markizu na jugu Francuske. On je čovjek – neobično vješt,izuzetno domišljat. . . Nije osjećao radosti zbog tog suda.

Pogleda na vrata ženske toalete.Gdje je Jacqueline Lavier? Zašto nije izašla? Što se nada da će postići boravkom unutra. Bio je

ipak toliko bistre svijesti da je upitao šefa sale ima li telefon u toaleti; čovjek je odgovorio niječno ipokazao na kabinu pored ulaza. Jacqueline Lavier je bila pored njega kad je to pitao; čula je odgovori razumjela pitanje.

Zasljepljujući blijesak. Nagnuo se natrag, odskočio do zida, s rukama ispred očiju. Bol! O,Kriste! Oči su mu na vatri!

A zatim začu riječi izgovorene kroz uljudni smijeh otmjeno odjevenih žena i muškaraca koji suravnodušno prolazili hodnikom.

– Za uspomenu na vašu večeru kod Rogeta, monsieur – rekla je vedra domaćica, držećinovinarsku kameru za uspravnu prečku blijeskalice. – Fotografija će biti gotova za nekoliko minuta.Poklon Rogeta.

Bourne ostade ukočen, znajući da ne smije razbiti foto-aparat.Istodobno ga obuzme strah nove pomisli.– Zašto mene? – upita.– Vaša zaručnica je to zamolila, monsieur – odgovori mevoika i klimnu prema ženskoj toaleti. –

Razgovarale smo unutra. Vi ste vise sretan; ona je vrlo draga i ljupka dama. Zamolila me da vam ovopredam.

Domaćica ispruži ruku i uruči mu savijeni papir. Jason ga uze, a ona stade poskakivati premaulazu u restoran.

Vaša me bolest uznemiruje, a uvjerena sam i vas, moj novi prijatelju. Možda ste vi ono štokažete, a možda i niste. Odgovor ću imati za otprilike pola sata. Zamolila sam jednu suosjećajnugošću da telefonira, a ta je fotografija na putu za Pariz. Ne možete je nikako baš – zaustaviti, kao štone možete zaustaviti one koji sada voze u Argenteuil. Ako mi doista održimo želju za kompromisom,ni jedno ni drugo vas neće uznemiriti – kao što vaša bolest mene uznemiruje – pa ćemo nastavitirazgovor kad stignu moji kompanjoni.

Kažu da je Kain kameleon, da se pojavljuje prerušen u razne likove, a u svakome jenajuvjerljiviji. Također se govori da je uvijek spreman na nasilje i da je nagla temperamenta. I to suznakovi jedne bolesti, zar ne?

Mračnom ulicom Argenteuil a trčao je za krovnim svijetlećim znakom taksija, ali je znak bržezamirao nego je on trčao za njim; svijetleći je znak najzad iščezao. Bourne se zaustavi, teško dišući.

Gledao je u svim smjerovima neće li ugledati drugi taksi, ali nigdje ga n').ev bilo. Vratar kodRogeta rekao mu je da na dolazak taksija mora pričekati od deset do petnaest minuta; zašto monsieurnije ranije zatražio da mu naruči taksi? Klopka je postavljena, a on je ušetao u nju.

Tamo naprijed! Svjetlo, drugi taksi! Stade ga trka. Mora zaustaviti taJ taksi; mora se vratiti uPariz. Marici.

Bl° je natrag u labirintu, u slijepoj trci, znajući, konačno, da više nema bijega. Ali će u trci bitisam; ta je odluka neopoziva. Neće biti prepirke, neće biti debate, nikakva vrištanja ovamo-tamo –dokaza asnovanih na ljubavi i nesigurnosti. Sada je sve razjašnjeno, sve je ^gurno dokazano. Sada znatko je … tko je bio; dokazana mu je nvnia kao u optužnici – kao što je očekivao.

– Sat ili dva neće ništa govoriti, neće ništa reći. Samo će promatrati mirno govoriti o bilo čemuosim o istini. Voleći. A onda će otići- o ' neće znati kad je otišao a nikad joj neće reći ni razlog. Tojoj duguje – to će ga netko vrijeme boljeti kao duboka rana, ali bol koju doživi bit će mnogo manjaod one koju je izazvala ljaga na Kainu Kain!

Marie, Marie! Što sam učinio?– Taksi! Taksi!

18 Odlazi iz Pariza! Odmah! Što god radiš prestani i otiđi!… To je naređenje tvoje vlade. Oni žele

da što prije odeš. Oni ga žele izolirana.Marie zgnječi cigaretu u pepeljari na stolicu uz krever; pogled joj je pao na tri godine stari

primjerak Potomac Quarterlyja, a misli joj se nakratko zadrže na strašnoj igri na koju ju je Jasonprisilio da je igra.

– Neću poslušati! – glasno izreknu sama sebi, iznenađena zvukom glasa u praznoj sobi. Prošećedo prozora, do istog prozora pored kojeg je on stajao, gledao, bio uplašen i nastojao je privoljeti daga shvati.

]a moram saznati neke činjenice. . . dovoljno za donošenje odluke . .. ali možda ne sve. Dio mene mora biti kadar. . . pobjeći, nestati. Ja moram biti kadar reći

samome sebi – ono što je bilo više nije, a postoji mogućnost da nikad i nije bilo, jer se ja toga nesjećam. Ono čega se osoba ne sjeća ne postoji. . . za nju.

– Dragi moj, dragi moj. Ne dopusti im da ti to učine! – Sada je njene izgovorene riječi nisuiznenadile, jer joj se učinilo kao da je on u sobi, da sluša, obazirući se na svoje riječi, voljan dapobjegne, iščezne … s njom. Ali je u dubini svog razumijevanja situacije znala da on to ne bi mogaoučiniti; on se ne bi mogao pomiriti s poluistinom ili s tri četvrtine laži. Žele ga izolirati.

Tko su oni? Odgovor je u Kanadi, a Kanada je odsječena, još jedna stupica.Jason je imao pravo u pogledu Pariza; i ona to osjeća. Što je god no, ovdje je bilo. Kad bi mogli

pronaći jednu osobu koja bi podigla pokrov i omogućila mu da se sam uvjeri da su s njimmanipulirali, a bi druga pitanja bila savladiva, a odgovori ga više ne bi nesmiljeno gurali premasamouništenju. Kad bi se mogao uvjeriti da ez obzira na bilo kakve nezapamćene zločine koje jeizvršio ipak jv, Plon mnogo većeg jedinstvenog zločina, mogao bi se smiriti, otići, nuti s njom. Sve jerelativno. Čovjek kojega ona voli ne mora biti kadar sebi reći da prošlost više ne postoji, većobratno, da j postojala, ali on može živjeti uz nju i prepustiti je miru.

To je racionalizacija koja mu je potrebna, uvjerenje da je bez obzira na ono što je bio to ipakmnogo manje nego bi njegovi neprijatelji htjeli da svijet povjeruje, jer im on treba samo takav,čovjek njihove verzije On je žrtveno janje, i njegova smrt treba zauzeti mjesto nečije druge smrti, ilismrti iu Čega drugog. Kad bi on to mogao samo shvatiti; kad bi ga nekako mogla uvjeriti uto. A akoga ne uvjeri, izgubit će ga. Oni će ga uzeti, oni će ga ubiti.

– Oni.– Tko ste vi? – viknu prozoru i svjetlima Pariza; – Gdje ste vi?Osjećala je hladan vjetar na licu kao da se staklo prozora istopilo a noćni zrak prodro u sobu.

Zatim osjeti kako joj se steže grlo i na trenutak nije mogla gutati. . . nije mogla disati. Trenutak jeprošao i opet je disala. Uplašila se, bojala se; to joj se već dogodilo za vrijeme prve večeri u Parizu,kad je izašla iz kavane da ga potraži na stepeništu Clunvja. Brzo je hodala Saint-Michelom kad se todogodilo: hladan vjetar, nateklo grlo … u tom trenutku nije bila kadra disati. Poslije je mislila da znarazlog; i u tom trenutku, nekoliko blokova dalje, u Sorbonni, Jason je donio naglu odluku koju će za

iirki >i Tko im ni i t.i preokrenuti – ah ]e ipak hn ' donio prvu odluku. Bio je odlučio da joj se više nevrati.

– Prestani s tim! – uzviknu. – To je ludo – doda, tresući glavom, gledajući na sat. Nema ga višeod pet sati; gdje je? Gdje je on?

Bourne iziđe iz taksija ispred otrcano otmjenog hotelai na Montparnassu.Idući sat imi će mu najteži u njegovu životu kojega se malo prije sjetio – životu koji je bio

praznina prije Port Noira, a od onda mora. Mora će se nastaviti, ali će on sam živjeti s njom; previšeje voli da bi zatražio od nje da živi s njim. Naći će načina da nestane, uzimajući sa sobom dokazekoji je povezuju s Kainom.

Bit,će to najjednostavnije: otići će na neugovoreni sastanak i više se neće vratiti. A u tokuidućeg sata napisat će joj poruku: ( Gotovo je. Našao sam svoje strelice. Vrati se u Kanadu i ništa negovori, jer je to u interesu oboma. Znam gdje te mogu naći.

Posljednja rečenica nije bila kako treba – nikao je neće potražiti – i mala lepršava nada moraostati, ako zbog ničega drugog, a ono da privoli da sjedne u zrakoplov za Ottawu. S vremenom –poslije nekog za mena – njihovi zajednički tjedni će izblijediti u mračno čuvanu V nu u spremnicubogatstava koju će otkrivati i doticati u nekim čudnim trenucima mira. A poslije ni to, jer život se živi/bog aktivnih uspomena; uspavane gube smisao. Nitko to ne zna bolje od njega.

Prošao je kroz predvorje i klimnuo conciergeu koji je sjedio iza tezge s mramornom pločom ičitao novine. Čovjek je jedva podigao pogled, ali ipak dovoljno da opazi da je to čovjek njihovekuće.

Dizalo je brektao i stenjao dižući se do petog kata. Jason je duboko udahnuo i posegao zakvakom; iznad svega, izbjegavat će dramatiku – ni riječima, ni kretnjama, ni izgledom neće davatirazloga za uzbudenost. Kameleon se mora stopiti sa svojim mirnim dijelom šume, onim u kojemu sene mogu pronaći tragovi, bilo kakvi. Znao je što će reći: o tome je pomno razmišljao, kao o porucikoju će napisati.

– Najveći dio večeri sam hodao okolo – reče joj, držeći je, milujući njenu tamnocrvenu kosu,ugnijezdivši joj glavu na svoje rame . . . i osjećajući neizdrživu bol – trčao za kadaveričnimprodavačicama, slušao živahne gluposti i pijuckao kavu prerušenu u ciknuto blato.

Les Classiques je bilo gubljenje vremena; t.o je zoološki vrt.Majmuni i pauni drže vrašku predstavu, ali ja mislim da doista nitko ne zna ništa. Postoji jedna

izvanjska mogućnost', ali otf |e 'možda samo lukavi Francuz koji traži američku žrtvu.– On? – upita Marie, kojoj se drhtavica smirila.– Čovjek koji radi za telefonskom centralom kuće – reče Bourne, odbijajući slike zasljepljujućih

eksplozija, mraka i uskovitlana vjetra, zamišljajući lice koje nije znao ali ga je znao tako dobro. Tajje čovjek !o sada samo izgovor; njegovu je sliku odagnao. Sporazumio sam se s njim da ćemo sesastati oko pola noći u Bastringueu, na rue Hautefeuille. – Što je rekao?

– Malo, ali dovoljno da me zanima. Vidio sam ga kako me a dok sam postavljao pitanja. Utrgovini je bilo prilično prometa, sam se mogao slobodno muvati razgovarati s prodavačima. ~tanja? Što si ih pitao?

– Bilo što čega sam se mogao sjetiti. Uglavnom o upravnici ii kako je god zovu. Uzimajući uobzir ono što se dogodilo danas poslije podne, a ako je izravan prijenos do Carlosa, trebalo je dabude blizu histerije. Vidio sam je. Nije bila; ponašala se kao da se ništa nije dogodilo osim poslovnodobrog dana u trgovini.

– Ali ona je bila relejna stanica, ili direktan prijenos, kako si se sada izrazio. To je objasnioD'Amacourt. Fiche.

– Neizravan. Njoj telefoniraju i kažu joj što da kaže prije nego ona nekoga nazove. – Uistinu,pomisli Jason, izmišljena mjera njene uloge zasniva se na zbilji. Jacqueline Lavier je zacijeloneizravan relej.

– Nisi mogao samo tako hodati okolo i zapitkivati a da ne ispadneš sumnjiv – usprotivi seMarie.

– Mogao sam – odgovori Bourne – ako sam bio američki novinar koji piše članak o trgovinamau Saint-Honore za časopis nacionalne cirkulacije.

– To je vrlo dobro, Jasone.– Djelovalo je. Nitko ne želi biti ostavljen po strani.– Što si saznao?– Poput većine sličnih mjesta, Les Classiques ima svoju klijentelu, svi su bogati, većina se

međusobno poznaje, a uz to idu uobičajene bračne intrige i nevjerstva, sve karakteristično za scenu.Carlos je znao što radi; tamo je uobičajeni telefonski servis, ali ne one vrste koja je ubilježena uimeniku.

– To su ti tamo rekli? – upita ga Marie, držeći njegove ruke, gledajući ga u oči.– Ne s tolikim riječima – odgovori, svjestan sjena njene nevjerice. Akcent je uvijek bio na

talentu tog Bergerona, ali jedna stvar vuče drugoj. Možeš stvoriti sliku. Čini se da sve gravitiraprema to] upravnici. Na temelju onoga što sam sakupio, ona je izvor informacija o pariškom društvu,iako mi ona vjerojatno ne bi mogla reći ništa drugo osim da je nekome učinila uslugu – susretljivost –a taj netko će biti netko drugi, koji je učinio uslugu nekome trećem.

Trag do izvora možda ne postoji, ali je to sve što sam saznao.– Zašto taj sastanak noćas u Bastringueu?– Prišao mi je kad sam odlazio i rekao vrlo čudne riječi. – Jason nije morao izmišljati taj dio

laži. Pročitao je riječi s papirića u otmjenom restoranu u Argenteuilu, koje je dobio pred nepuni sat.– »Možda ste vi ono što kažete, a možda i niste.« Zatim je dložio da nešto popijemo, ali poslije i

dalje od Saint-Honorea.Bourne je vidio kako se njena sumnjičavost povlači. Uspio je; rihvatila je tapiseriju samih laži.

A zašto ne? – On je čovjek velike vještine, izuzetno domišljat. Taj mu sud nije bio odvratan; on jeKain.

_ Možda je on taj, Jasone. Rekao si da ti treba samo jedan; možda je to on!_ Vidjet ćemo.Bourne pogleda na sat. Počelo je odbrojavanje do njegova odlaska; nije se mogao osvrtati;

odlučio se.– Imamo još gotovo dva sata. Gdje si ostavila kovčežić?– U Meuriceu. Tamo sam se prijavila.– Hajdemo po njega, pa nešto večerajmo. Ti nisi večerala, zar ne?– Nisam … – Marie je imala ispitivački izraz lica. – Zašto ne ostavimo kovčežić tamo gdje je?

Sasvim je siguran; ne bi trebalo da smo zabrinuti oko toga.– Trebalo bi ako bismo morali otići odavde na brzinu – odvrati gotovo naprašite i pode do

pisaćeg stola.Sada je sve pitanje stupnjevanja, tragovi trenja će se potpuno pojavljivati u govoru, u izgledu, u

dodiru. Ništa uzbunjujuće, ništa što se temelji na lažnom junačenju-, ona bi prozrela takvu taktiku.Tek koliko je dovoljno, tako da poslije shvati istinu kad bude čitala njegove riječi. »Gotovo je.

Našao sam svoje strelice . . .– O čemu se radi, dragi?

– Ništa. – Kameleon se nasmiješio. – Samo sam umoran i vjerojatno malo obeshrabren.– Nebesa, zašto? Čovjek se želi potajice sastati s tobom, kasno u noć, čovjek koji radi s kućnom

telefonskom centralom. On bi te mogao nekamo dovesti. A ti si uvjeren da si Carlosov kontakt suziona tu ženu; ona bi ti morala nešto reći – htjela to ona ili ne. Na neki mračni način, mislim da bi moraobiti uznesen.

~ Nisam siguran mogu li to objasniti – odgovori Jason, gledajući sada u njen odraz na ogledalu.– Trebalo bi da razumiješ što sam tamojiašao.

– Što si našao? – Pitanje.~ Što sam našao. – Iskaz. – To je drugačiji svijet – nastavi Bourne i segnu za bocom s viskijem i

čašom – drugačiji ljudi. Sve je mekano, Jepo i frivolno, s mnogo sićušnih reflektora i s tamnimbaršunom.

Tamo ništa ne uzimaju ozbiljno osim ogovaranja i uživanja. A svaka od tih lakoumnih osoba –uključujući i onu ženu – može biti Carlosov relej a da toga nije ni svjesna, niti pomišlja na to. Čovjekpoput Carlosa može se poštapati tim ljudima, iskorištavati ih; svi koji su poput njega, obuhvaćajući tui mene. … . To sam ustanovio a to obeshrabruje.

– A to nije razborito. Što god ti mislio, ti liudi vrio svjesno donose odluke. To zahtijeva talakoumnost o kojoj govoriš; oni misle, i te kako. A znaš li što ja mislim? Ja mislim Ja si umoran igladan, da ti je potrebno piće-dva. Želim da se večeras oslobodiš obaveza; doživio si isuviše zajedan jedini dan.

– Ja to ne mogu – odgovori oštro.– U redu, ne možeš – ona će obrambeno, – Oprosti, bridovit sam. T – Da, znam. – Marie se uputi

u kupaonicu. –samo da se ojsvježm, pa možemo poći. Natoči punu čašu, dragi.– Marie?– Da?– Pokušaj shvatiti. Uznemirilo me ono što sam tamo našaot,Mislio sam da će biti drugačije.

Lakše …– Dok si ti tražio, ja sam čekala, Jasone. Ne znajući ništa. Ni to nije bilo lako.– Mislio sam da si otišla i nazvala Kanadu. Zar nisi? Ona zastade na trenutak.– Nisam – odgovori mu. – Bilo je prekasno. .iviM Zatvorila su se vrata kupaonice; Bourne priđe

stolu u kutu sobe.Izvuče ladicu, uzme hotelski papir pronađe kemijsku olovku i napiše riječi: Gotovo je. Našao

sam svoje strelke. Vrati se u Kanadu i ne – govori ništa, jer je to oboma u interesu. Znam gdje temogu naći. i Presavio je papir i umetnuo ga u omotnicu, ostavivši krilce l reno.

Posegnu za novčarkom. Izvukao, gurnuo ih iza presavijena pisamca i zalijepio kovertu. Napnieje napisao: MARIE.

Tako je očajnički htio nadodati: Moja ljubavi, moja najdraz ljubavi.Nije napisao. Nije mogao. ……Otvorila su se vrata kupaonice. Omotnicu je stavio u džep kaputića._ To je bilo brzo – reče._ Doista? Nisam mislila da sam iako brza. Što ti radiš?_ Tražio sam pero – odgovori joj i uzme kemijsku olovku. – Ako; mi taj čovjek bude imao nešto

reći moram to zabilježiti.Marie priđe pisaćem stolu i baci pogled na suhu, praznu čašu.– Nisi ništa popio.– Nisam se poslužio čašom – Tako. Hoćemo li? –U hodniku su čekali na gunđavi dizalo, šutira

medu njima bila je čudna, nepodnosiva u pravom smislu riječi.Uzme joj ruku. Osjetivši dodir ona stegnu njegovu i pogleda ga.Njene oči su mu govorile da je njeno svladavanje pod probom a ona ne zna zašto. Upućeni su joj

tihi signali, koje je primila; nisu bili dovoljno glasni ili nabrušeni da bi bili uzbunom, ali su bili ičula ih je, To je bio dio odbrojavanja, ukočen, nepovratan preludij njegovu odlasku.

O Bože, toliko te volim. Pored mene si i dotičemo se, a ja umirem.Ali ti ne možeš umrijeti sa mnom. Ne smiješ. Ja sam Kain.– Bit će sve u redu – utješi )e.Metalni kavez je bučno treptao svojim tunelom. Jason povuče vrata od bronzanih rešetki, pa

odjednom prokune ispod daha.– O, Kriste, zaboravio sam!– Novčanik. Danas poslije podne sam ga ostavio u ladici pisaćeg stola u slučaju da bude ikakvih

teškoća u Samt-Honoreu. Pričekaj me u predvorju. Odmah ću se vratiti.Nježno joj je pomogao da izađe kroz vrata lifta, držeći pritisnuto dugme slobodnom rukom.

Zatvorio je rešetku. Ukrasnica od mjedi saknla mu je njene iznenađene oči. Okrenuo se i brzo pošaoprema sao je, izvukao omotnicu iz džepa i naslonio je na donji dio sv)etiljke na stoliću pored kreveta.~ Zbogom, ljubavi moja prošaptao je.

Čekao na kišici ispred Hotela Meurice u rue de Rivoli, ci Marie kroz staklena vrata ulaza. Bilaje uz čelni desk, i potpisala je da je primila kovčežić, koji su joj uručili preko deska Sada je od blagoiznenađenog recepcionera zatražila račun, spremna da plati sobu koja je bila zauzeta manje od šestsati. Za nepuna dva minuta dobila je račun. S ustezanjem; tako se ne ponaša gost u »Meuriceu«.

Uistinu, čitav se Pariz kloni takvih nejasnih posjetilaca kojima soba služi za koješta.Marie je konačno izašla i pridružila mu se u sjeni, na magličastoj kisici s lijeve strane nebnice.

Predala mu je kovčežić, s prisilnim osmijehom na usnama; glas joj je zvučao kao da joj je prolaznoponestalo daha.

– Taj čovjek nije bio zadovoljan sa mnom. Siguran sam da je uvjeren da sam sobu upotrijebilaza niz brzaka.

– Što si mu rekla? – upita je Bourne.– Da mi se izmijenio plan, to je sve.– Što se manje kaže, to bolje. Tvoje je ime na prijavaaeiv Smisli razlog zašto si bila u hotelu.– Da smislim?. . . Trebalo bi da ja smislim razlog?Zagledala mu se u oči; smiješak je iščezao.– Htio sam reći da ćemo smisliti razlog. Naravno.– Naravno.– Hajdemo.Uputiše se prema uglu. Ulični je promet bio sada bučniji, sipavica u zraku punija, izmaglica

gušća, sve je najavljivalo jaku kišu. Uze joj ruku – ne da je vodi, čak ne iz uljudnosti – samo da jedodiruje, da dio nje ima u svojoj ruci. Preostalo je tako malo vremena.

Ja sam Kain. Ja sam smrt. * – Možemo li usporiti? – oštro će Marie.– Što?Tek sad je Jason shvatio da on praktički trči; na nekoliko se sekundi vratio u labirint, trčao je

kroza nj, okretao se, znajući gdje je i ne znajući. Pogleda naprije i pronađe odgovor. Na uglu, poredkričave prodavaonice novina, zaustavio se prazan taksi; vozač je kroz otvoreni prozor nešto vikaoprodavaču.

– Želim uloviti taj taksi – reče Bourne, ne skraćujući korak. –Sručit će se paklenska kiša.

Stigli su do ugla, oboje bez daha dok je nezauzeti taksi odlazio, skrenuvši lijevo u rue de Rivoli.Jason pogleda u noćno osjećajući kako mu krupne kapi bubnjaju po licu, obeshrabren.

Pogleda u Marie pod blještavim svjetlom novinskog kioska; 'Vaše mrštila na naglom pljusku.Ne. Nije se mrštila; ona je zurila u orivto gledala u nevjerici, zgranuta. Užasnuta. Bez upozorenja jerisnula, lice joj se iskrivilo, prstima desne ruke pritisnula je usne. Bourne je zgrabi, povuče joj glavuna mokru tkaninu svog ogrtača; nije prestajala vriskati.

Okrenuo se, pokušavajući pronaći razlog njene histerije. Ugledao sa je i te nevjerojatnerascjepljene polusekunde shvatio je da od odbrojavanja nema ništa. Izvršio je najteži zločin; ne možeje napustiti. Ne sada, ne još.

Na prvoj polici kioska bih su prvi jutarnji primjerci tabloida; crni je naslov djelovao kaoudarac električne struje pod krugovima svjetla: UBOJICA U PARIZU POTRAGA ZA ŽENOM UCIRIŠKIM UMORSTVIMA OSUMNJIČENA ZA KRAĐU MILIJUNA > O KOJOJ SE GOVORIIspod kričavih riječi bila je fotografija Mane St. Jacques.

– Prestani! – prošapće Jason, posluživši se tijelom da joj sakrije lice od znatiželjnog prodavačanovina. Posegnu rukom u džep, izvuče kovani sitniš i baci ga na tezgu; zgrabio je dvije novine i blagoje gurnuo niz mračnu, kišom natopljenu ulicu.

Sada su oboje bili u labirintu.Bourne otvori vrata i pusti Marie da ude. Nepokretno je stajala i gledala u nj, blijeda lica i

uplašena. Disala je nepravilno, čujnom mješavinom straha i ljutnje.– Natočit ću ti piće – reče Jason i uputi se prema stolu. Dok je točio, pogled mu zaluta do

ogledala i odmah je osjetio nesavladivu zelju da razbije staklo, tako mu je bio ogavan vlastiti lik. Štoje, do aavola, učinio? O, Bože!

J* sam Kain. Ja sam smrt.aču je kako je naglo udahnula zrak; brzo se okrenuo, ali prije-asno da je zaustavi, predaleko da

se baci i podere tu strašnu stvar u nim rukama. O, Kriste, zaboravio je! Našla je omotnicu na stolićupored kreveta – Jasonneee!

– Molim te! Ne!Pojuri od stola i zgrabi je – To nije važno! To više ne vrijedi! – Bespomoćnome' vikao vidjevši

kako joj suze bubre u očima i ćurkom cure. – Slušaj me! To je bilo prije, ne sada.– Htio si otići! Moj Bože, htio si me napustiti! – Oči joj postaše prazne, dva slijepa kruga

panike. –Ja sam to znala! Osjećala sam!– Ja sam učinio da to osjetiš! – reče, prisilivši je da gleda u nj. – Ali to je sada prošlo. Ja te

neću ostaviti. Slušaj me. Ja te neću ostaviti! Opet je vrisnula. – Nisam mogla disati! . . . Bilo je takohladno! Privukao ju je k sebi i obujmio je.

– Moramo opet otpočeti. Pokušaj razumjeti. Sada je drugačije – a ja ne mogu izmijeniti ono štoje bilo – ali te neću napustiti. Ne ovako.

Odgurnu ruke s njegovih prsiju, otkloni suzama bkupano lice, moleći ga, vapeći pogledom,očima, tijelom.

– Zašto, Jasone? Zašto?– Poslije. Ne sada. Netko vrijeme nemoj ništa govoriti.'Samo me drži; pusti me da te držim.Minuti su prolazili, histerija je prošla svojim putem, a obrisi zbilje stadoše se bistriti. Bourne ju

je poveo do stolice, rukav haljine joj se zapetljao o izlizanu čipku stolice. Oboje se nasmije; klečaoje pored nje i držao joj ruku, u tišini.

– Kako bi bilo da nešto popijemo? – konačno je upita.– Mislim da hoću – odgovori mu i nakratko mu jače stegnćrruku dok je ustajao. – Natočio si već

prije.– Neće se pokvariti.Vratio se pisaćem stolu i uzeo dvije čaše napola napunjene. viskijem.Ona uze svoju.– Osjećaš li se bolje? – upita je. …– Mirnija. Još smetena . . . uplašena, dakako. Možda ir- Ijurita, – nisam sigurna. Suviše se bojim

misliti o tome. – Ispi, zatvori oči, nasloni glavu na stolicu. – Zašto si to učinio, Jasone? i rr Zato jersam mislio da moram. To je jednostavan odgovor.

I nikakav odgovor. Zaslužujem više od takva odgovora.– zaslužuješ, i ja ću ti sve reći. Sada to moram jer ti moraš čuti; moraš razumjeti. Treba da se

zaštitiš _ Zaštitim …On digne ruku, prekinuvši njene riječi._ To će doći poslije. Sve to, ako želiš. Ali prvo što moramo učiniti je da znamo što se dogodilo

– ne meni, već tebi. Tako moramo početi.Možeš li to izdržati?– Novine?– Da.– I te kako, veoma me zanima – *- odgovori, nasmiješivši se slabašno.– Evo ih. – Jason ode do kreveta na koji je odbacio dvije novine* Oboje ćemo čitati.– Bez igara?– Bez igara.U tišini su čitali dugi članak koji je izvještavao o smrti i spletki u Ztirichu. Svatko malo bi

Marie dahnula od čuda, prestravljena :onim što je čitala; drugom bi zgodom tresla glavom unevjerici.

Bourne nije ništa govorio. Vidio je ruku Ilicha Ramireza Sancheza.Carlos će pratiti Kama do kraja svijeta. Carlos će ga ubiti. Marie St.Jaques nije važna, nju se može – potrošiti, ona je samo mamac s mekom koji će umrijeti u klopci

koja uhvati Kaina.Ja sam Kain. Ja sam smrt.Članak je bio, zapravo, dva članka – čudna mješavina činjenica i nagađanja, tananih

povezivanja tamo gdje su dokazi ušutjeli. Prvi je dio ukazivao prstom na službenicu kanadske vlade,ekonomistkinju Mane St. Jacques. Stavili su je na pozornicu triju ubojstava, a njene je otiske prstijupotvrdila kanadska vlada. Osim toga, policija je pronašla hotelski ključ iz Canllon du Laća, koji jevjerojatno izgubljen za vnjeme nasilja na Guisan Quaiu: To je bio ključ sobe Marie St. Jacques, kojijoj je dao hotelski recepeioner; on ju je dobro upamtio upamtio je gošću koja mu se učinila da je ustanju veoma duboke l obje ' zat>rinutosti. Konačan dokaz bilo je ručno vatreno oružje, Pronađenonedaleko Steppdeckstrasse, u prolazu blizu scene druga a ubojstva. Balističari drže da je to oružjeubojstva, a opet su Pronađeni otisci prstiju, koje je opet potvrdila kanadska vlada. To su bili otisciprstiju jedne žene, Marie St. Jacques.

Tu je članak počeo glavinjati, skrenuvši sa činjenica. Pisalo je o govorkanjima dužBahnhofstrasse da je izvršena multimilijunska dolarska krađa putem kompjuterske manipulacije snumeriranim povjerljivim računom, koji pripada američko] korporaciji što se zove TreadstoneSeventy-One. Spomenuta je i banka; bila je to, dakako Gemeinschaft. Ali je sve ostalo bilozasjenjeno, opskurno, više nagađanje nego činjenica.

Prema »neimenovanim izvorima«, jedan Amerikanac koji drži točnu šifru, prenio je milijune u

parišku banku i otvorio novi račun specifičnim pojedincima, koji su trebali da preuzmu pravaposjedovanja. Te su osobe čekale u Parizu, a čim je procedura bila gotova povukli su novac i nestali.Uspjeh operacije valja zahvaliti Amerikancu koji je dobio točne šifre računa u Gemeinschaftu, a tajpodvig mu je omogućio prodor u bankin numerički slijed, koji je u vezi s godinom, mjesecem i danomotvaranja računa, što je uobičajeni postupak kad su u pitanju povjerljivi računi. Takva je analizamogla biti moguća jedino upotrebom najsuvremenije kompjuterske tehnike, uz potpuno poznavanjeprakse švicarskih banaka. Kad su ga ispitivali, funkcioner banke, Herr Walther Apfel, potvrdio je dase vrši istraga oko pitanja koja se tiču spomenute američke kompanije, ali u skladu sa švicarskimzakonom, »banka više neće davati o tome svoje komentare – nikome«.

Tu je objašnjena veza s Marie St. Jacques. U novinama su je opisali kao ekonomistkinju u službivlade, koja je izuzetno školovana na području međunarodne bankarske procedure, a uz to je i vrloškolovani programer za kompjutere. Osumnjičena je da je saučesnik, a njena je stručnost bilapotrebna da bi se izvela ogromna krađa. A postoji i osumnjičeni muškarac; su da su je vidjeli unjegovu društvu u Carillon du Lacu.

Marie je prva završila čitanjem i pustila da novine padnu na pod.Čuvši taj šum, Bourne pogleda s ruba kreveta. Zurila je u zid, prožeta čudnom zamišljenom

vedrinom. Bilo je to posljednje reagiranje koje je mogao očekivati. Brzo je završio čitanje,osjećajući se potištenim i beznadnim, a na trenutak ostao je i bez riječi. Tada je našao glas iprogovorio.

– Same laži – otpoče – a izmislili su ih radi mene, zbog onoga tko sam i što sam. Budu li tebeistjerivali dimom, naći će mene. Žao mi je više nego ti to uopće mogu reći.

Marie skrenu pogled sa zida i stade gledati u nj.To dopire dublje nego su same laži, Jasone – rekla je. –Previše je istine da bi se moglo govoriti

samo o lažima.– Istine? Jedina je istina da si bila u Zurichu. Nikad nisi ni dodirnula pištolj, nikad nisi bila u

prolazu blizu Steppdeckstrasse, nisi izgubila hotelski ključ, a nisi bila ni u blizini Gemeinschafta.– Slažem se, ali to nije istina o kojoj govorim._ Onda što je?– Gemeinschaft, Treadstone-Sevemy-One, Apfel. Te su činjenice istinite, a nevjerojatna je sama

činjenica da su spomenute – osobito Apfelova potvrda. Švicarski su bankari vrlo oprezni ljudi. Onine ismijavaju zakone, ne na ovaj način; kazne zatvora su suviše stroge.

Statuti koji se odnose na tajnost rada banaka spadaju među najsakro-sanktnije u Švicarskoj.Apfel bi mogao otići u zatvor i tamo ostati godinama, samo zbog toga što je rekao, čak i zbog samealuzije na takav račun, a da i ne govorim o spominjanju tog računa pod imenom. Ukoliko mu autoritetkoji je dovoljno moćan da se suprotstavi zakonu nije naredio da kaže ono što je navodno rekao.

Zašutjela je, a pogled joj je opet odlutao na zid.– Zašto? Zašto su Gemeinschaft, ili Treadstone, ili Apfel uopće utkani u priču?– Rekao sam ti. Hoće mene, a znaju da smo zajedno. Carlos zna da smo zajedno. Pronaći tebe

znači pronaći mene.– Ne, Jasone, to sve ide dalje od Carlosa. Ti uistinu ne razumiješ zakone u Švicarskoj. Čak ni

Carlos ne bi mogao uspjeti da im se naruga na ovakav način.Pogledala ga je, ali ga njene oči nisu vidjele; sada je zurila kroz svoje izmaglice, kroz oblake

nejasnoća primisli.Ovo nije jedna priča. Dvije su. Obje su satkane od laži, prva je povezana s drugom mršavim

nagađanjima – javnim nagađanjima – o jednoj bankarskoj krizi koja nikad ne bi bila objelodanjena,

sve dok temeljita i nepristrana privatna istraga ne dokaže činjenice. A ta druga priča – to je posebnapriča: bezobrazno lažna tvrdnja da su iz Cememschafta ukradeni milijuni – spojena je s jednakolažnom Pncom da me traže zbog ubojstva troje ljudi u Zurichu. To je do<W Namjerno.

– Objasni to, molim te.– To je tu – Što to?

19 Vojna limuzina žurila je u južnom smjeru po manhatanskom East River Driveu; njena su svjetla

osvjetljavala uskomešane ostatke snježnih padavina pri kraju zime. Bojnik na stražnjem sjedištu jedremuckao; njegovo dugo tijelo bilo je naslonjeno u kutu, a noge je poprečno ispružio preko poda. Ukrilu je imao torbu za spise; tanko najlonsko uže bilo je metalnom sponom pričvršćeno za ručku, adrugi dio najlonskog konopca bio je provučen kroz njegov desni rukav i ispod donje tunike do pojasa.U proteklih devet san, sigurnosni je uređaj bio samo dvaput uklonjen. Jednom za vrijeme bojnikovaodlaska iz Ziiricha, i opet, prilikom dolaska na Aerodrom Kennedv. Na oba mjesta, međutim, bili suljudi američke vlade koji su promatrali carinike – točnije, promatrali su torbu. Nije im rečeno zašto;samo im je zapovjeđeno da prate postupak pregleda, te da se upletu već pri najmanjem znakudevijacije od uobičajena postupka, što je značilo ako opaze netko nepotrebno zanimanje za torbu, zaspise. Da interveniraju i oružjem, ako bude potrebno.

Začu se nagla, tiha zvonjava; bojnik brzo otvori oči i primakne lijevu ruku bliže licu. Zvuk kojise čuo bio je alarm ručnog sata.

Pritisnuo je dugme na satu i žmirkajući gledao na drugi radijumski brojčanik svog dvozonskogsata. Prvi je bio na ciriškom, a drugi na njujorškom vremenu; alarm je namjestio prije dvadeset četirisata, kad je časnik primio brzojavna naređenja. Transmisija će biti za tri minute. To jest, pomislibojnik, bit će ako Željezni magarac bude tako točan kako to očekuje od svojih podređenih. Časnik serastegnuo, nezgodno održavajući ravnotežu kovčežića, a zatim se nagnu napri-l?d i obrati se vozaču.

Narednice, namjesti radio na 1430 megahertza, hoćeš li?– Da, gospodine.arednik je okrenuo dva prekidača na ploči radio-aparata ispod Komandne ploče, pa okretao

kazalo do frekvencije 1430, Tu je, majore. Hvala. Hoće li mikroton doseći do otraga?– Ne znam. Nisam nikad probao, gospodine. – Vozač izvuče mali plastični mikrofon s vilice i

produži uvojitu žicu preko sjedišta. Čini se da hoće – zaključi.– Iz zvučnika navre statika; odašiljač je elektronski ispitivao i blokirao frekvenciju. Poruka će

uslijediti za nekoliko sekundi.Uslijedila je.– Treadstone? Treadstone, potvrdite, molim.– Treadstone prima – odgovori bojnik Gordon Webb. – Sve je čisto.Govorite.– Koji je vaš položaj?– Oko milju južno od Triborougha, East River Drive – . reče bojnik.– Vaš slijed je prihvatljiv – začu se glas iz zvučnika.– To mi je drago čuti. To mi uzdiže dan … gospodine, f fa Nasta kratka stanka; majorov

komentar nije oduševio s druge strane. Proslijedite do 139 Istočna sedamdeset prva.– Potvrdite ponavljanjem. .– Jedan-tri-devetka Istočna sedamdeset prva.– Neka vozilo ostane izvan područja. Produžite pješice, Razumio.

– Gotovo.– Gotovo. Webb pritisnu dugme transmisije na mjesto i vrati mikrofon vozaču.– Zaboravite tu adresu, narednice. Vaše je ime sada na vrlo kratkom popisu.– Razumio, majore. Na toj stvari ionako ništa drugo osim smetnji.Ali budući da ja ne znam gdje je to, a pretpostavlja se da ovi kotači tamo ne smiju, gdje želite da

vas odbacim?Webb se nasmiješi. – Ne dalje od dva bloka. Zaspao bih u |arku kad bih morao hodati dalje od

tamo.– Kako bi bilo kod Lexa i Sedamdeset druge?– Jesu li to dva bloka?– Nije više od tri bloka.– Ako su tri bloka, ti si vojnik.– Onda ne bih mogao poslije doći po vas, majore. Redovi ne mogu obavljati ovu dužnost.– Što god ti kažeš, kapetane.Webb je zatvorio oči. Poslije dvije godine on će sam vidjeti Treadstone Seventy-One. Mislio je

da bi trebalo da ga obuzme osjećaj velikog iščekivanja; to se nije dogodilo. Osjećao je samo umor,ispraznost. Što se dogodilo?

Neprekidno mrmljanje guma po cesti djelovalo je nipnoticki, ah bi ritam bio naglo i oštroporemećen na mjestima gdje beton i kotači nisu bili suklađeni. Zvukovi su mu budili davne uspomene,kad su vrištavi šumovi džungle bili upleteni u jedan ton. A onda noć – ta noć – kad su svuda okonjega bila zasljepljujuća svjetla i stakato eksplozije, oko njega i ispod njega, upozoravajući ga da muje smrt pred vratima. Ali nije umro; čudo koje valja pripisati čovjeku, vratilo mu je život… a godinesu se nastavljale, mada tu noć, te dane, nikad neće zaboraviti. Što se do đavola dogodilo?

– Evo nas, majore.Webb je otvorio oči i rukom obrisao znoj koji mu se pojavio na čelu.Pogleda na sat, zgrabi kovčežić i ispruži ruku prema ručki vrata.– Bit ću ovdje između 23.00 i 23.30 sati, narednice. Ako ne možeš parkirati, samo kruži a ja ću

te naći.– Da, gospodine. – Vozač se okrenuo na sjedištu. – Može li mi bojnik reći hoćemo li poslije

voziti daleko?– Zašto? Imaš li drugu vožnju?– Zaboga, gospodine. Dodijelili su me vama sve dok vi ne kažete drugačije, vi to znate. Ali ove

kamiončine debele karoserije troše benzin kao staromodni »shermani«. Ako ćemo daleko, bolje da ganapunim.

– Oprosti. – Bojnik zašuti. – Okay. I tako ćeš saznati gdje je to, jer ni ja ne znam. Idemo naprivatni aerodrom u Madisonu, New Jersev.

Tamo ne smijem stići kasnije od što sati.– Imam neku predstavu o tome kako ćemo – odvrati vozač. – Ali P« 23.30 vi to prilično spajate,

gospodine – OK – 23.00, onda. I hvala.Webb iziđe iz kola, zatvori vrata i pričeka da crna limuzina ude u promet na Sedamdeset drugoj

ulici. Uspne se na pločnik i zaputi se ka južnom smjeru, prema Sedamdeset prvoj…. par minutaposlije stajao je ispred dobro održavane stare zgrade, »Ji su bogati ukrasi bili u skladu s ostalimkućama u toj stablima Vlcenoi uu'ci. Bila je to stara ulica, ulica novca – starog novca. Bilo 'e toposljednje mjesto na Manhattanu, za koje bi netko mogao – pomisliti da skriva jednu odnajosjetljivijih obavještajnih operacija n zemlji. A od prije dvadeset minuta, bojnik Gordon Webb je

bio jedna od samo osam ili deset osoba u zemlji, koja zna za njeno postojanje Treadstone Seventy-One.

Uspinjao se stepeništem, znajući da pritisak njegove tjelesne težine na željezne rešetke ukamenim stepenicama stavljaju u pogon elektronske uređaje koji aktiviraju kamere, što prenosenjegovu sliku na ekrane iznutra. Osim toga znao je vrlo malo, osim da se Treadstone Seventy-Onenikad ne zatvara; odabrana nekolicina, .nepoznatih identiteta, tu rade i prate dvadeset četiri sata.

Stigao je do posljednje stepenice i pozvonio na zvonce, ubično zvonce, ali ne za obična vrata, toje bojnik odmah shvatio. Teško drvo bilo je prikovano za čeličnu ploču s unutrašnje strane, ukrasneželjezne šare zapravo su bile zakivci. Velika rtKica od mjedi također je imala drugu ulogu, a neukrasnu. To je bio živac okovanih vrata koji bi na dodir ruke, kad je uključen alarm, izazvao nizčeličnih zasuna da strelovito prelete u čelična utočišta i dodatno osiguraju vrata. Svatko je staklo,znao je, debelo dva i po centimetra, pa može odoljeti udarcu zrna kalibra 30.' Treadstone Seventy-One je tvrđava.

Otvorila su se vrata i bojnik se nehotice nasmijao ugledavši osobu koja je stajala pored vrata,jer se činilo da nikako ne spada u tu sredinu. Bila je to mala, sjedokosa žena otmjena izgleda,mekanih aristokratskih crta i ponašanja koje je govorilo o ugledu i novcu, iako ne b ugledu stečenoms novcem. Njen je glas potvrdio sud; ikcenat srednjoatlantski, rafiniran u boljim ženskim privatnimškolama i na bezbrojnim utakmicama poloa.

– Kako je lijepo od vas što ste svratili, majore. Jeremv nam je napisao da ćete možda doći.Uđite. Takvo je zadovoljstvo opet vas vidjeti.

– Meni je zadovoljstvo vas vidjeti – odgovori Webb, stupivši u ukusno namješteni foyer, ali jezavršio rečenicu tek kad su se za njim zatvorila vrata – ali nisam siguran gdje je to bilo kad smo seprije susreli.

Žena se nasmijala.– O, toliko smo puta zajedno večerali._ S Jeremyjem?_ Dakako._ Tko je Jeremy?Odani nećak koji je također vaš odani prijatelj. Takav divan ladić- šteta je što ne postoji. – Uze

ga za lakat dok su hodali dugačkim hodnikom. – Ta je predstava u korist susjeda koji možda prolaze.Hajdemo, čekaju.

Prošli su kroz nadsvođem prolaz koji je uvodio u veliku sobu za dnevni boravak; bojnik pogledaunutra. Pored prozora bio je veliki klavir, a uz njega harfa; a posvuda – na klaviru i na ulaštenimstolovima što su blistali pod svjetlom prigušenih svjetiljaka – bijahu fotografije u srebrnim okvirima,uspomene na prošlost ispunjenu bogatstvom i otmjenošću. jedrilice, muškarci i žene na palubamalinijskih oceanskih brodova, nekoliko portreta vojnika. I, da, dvije snimke osobe koja se uspjela nakonja radi utakmice u polou. Bila je to osoba koja je u svemu pripadala tipičnom starom zdanju u tojulici.

Stigli su do kraja hodnika; tu su bila velika vrata od mahagonija, ukrašena bareljefom iželjeznim ukrasima, koji su dijelom bili sigurnosni uređaji. Ako je tu bila infracrvena kamera, Webbnije mogao opaziti mjesto gdje su skrivene leće. Sjedokosa je žena pritisnula nevidljivo zvonce;bojnik začu tiho brujanje.

– Ovdje je vaš prijateli, gospodo. Prestanite igrati poker i bacite se na posao. Odškljocni,jezuita.

– Jezuita? – upita Webb iznenađeno.

– Stara šala – odgovori mu žena.– Još od onda kad ste se vjerojatno igrali sa špekulama i kesili se curicama.Otvorila su se vrata i pojavio se ne vile mladi ali uspravni lik Davida Abbotta.~ Drago mi je da vas vidim, majore – obrati mu Se bivši Tihi redovnik tajnih operacija,

pružajući mu ruku.Drago mi je što sam ovdje, gospodine.webb se rukovao. Iza Abbotta se pojavio još jedan stariji rnuška-rac impozantnog izgleda..~ Jeremyjev prijatelj, nema sumnje – progovori čovjek duboka protkana humorom. – Veoma mi

je žao što nam vrijeme nemogućuje pravo predstavljanje, mladiću. Dođi, Margaret. Gore je lijepavatra u kaminu. – Okrenu se Abbottu: – Javit ćeš mi se kad budeš odlazio, Davide?

– U moje uobičajeno vrijeme, kako očekujem – odgovori mu Redovnik. – Pokazat ću ovojdvojici kako da te nazovu.

Tek tada je Webb vidio da je u prostoriji i treći čovjek, stajao je u sjeni u suprotnom kutu, abojnik ga je odmah prepoznao. To je bio Elliot Stevens, stariji pomoćnik predsjednika SjedinjenihDržava – neki su govorili da mu je to alter ego. Tek je prevalio prve godine petog desetljeća; bio jevitak, nosio je naočale i doimao se kao osoba koja se ne razbacuje autoritetom.

– … to će biti u redu. – Ugledni stariji muškarac koji nije našao vremena da se predstavi, sadaje govorio. Webb ga nije slušao, jer je usredotočio pozornost na funkcionera Bijele kuće. – Ja ćučekati.

– Do slijedećeg puta – nastavi Abbott, pa uperi ljubazan pogled na sjedokosu ženu. – Hvala.Sestro Meg. Neka ti haljina ostane izglačana. I dolje.

– Ti si još vragoljast, jezuito.Par je otišao, zatvorivši vrata iza sebe. Webb je stajao i na trenutak okrenuo glavom,

smješkajući se. Muškarac i žena iz kuće 139 Sedamdeset prva pripadaju onoj sobi u hodniku kao štota soba pripada tipičnoj staroj zgradi, smeđokamenki – , a sve to pripada mirnoj, drvećem oivičenojulici, koja miriši po novcu.

– Vi ih poznajete već dugo, zar ne?– Životni vijek, mogli biste reći – odgovori Abbott. – Un je bio jedriličar, stalno se ljuljao na

moru, pa smo tu njegovu sklonost dobro iskoristili u jadranskim »jedrenjima« za Donovanoveoperacije u Jugoslaviji. Mihailović je jednom rekao da je on jedno samo na živcima, jer je i najgorevrijeme prilagođavao svojoj volji. A neka vas ne zavara ljupkost sestre Meg. Ona je jedna oddjevojaka, piranja vrlo oštrih zuba.

– Oni su priča za sebe, i to kakva._ Koja nikad neće biti ispričana – odgovori Abbott i zaključi mu – Želim vas upoznati s

Elliotom Stevensom. Mislim da vam ne moram govoriti tko je on. Webb, Stevens. Stevens, Webb. _To zvuči kao odvjetnička tvrtka – primjeti Stevens srdačno, došeta preko sobe, ispružene ruke. –Drago mi je da sam vas upoznao, Webbe. Je li bilo ugodno putovanje?

– Više bih volio da sam išao u vojnom transportnom zrakoplovu.Mrzim te proklete komercijalne linije. Pomislio sam da će carinik na »Kennedvju« žiletom

izrezati podstavu mog kofera.– U toj odori djelujete suviše ugledno – nasmijao se Redovnik. – Što očito znači da ste

krijumčar.– Ja još nisam siguran razumijem li odoru – reče bojnik i ponese kovčežić do dugog stola s

poluvratima, oslonjenog o zid. Otkopčao je najlonsko uže s pojasa.– Mislim da nije trebalo da vam kažem – odgovori mu Abbott – da najveću sigurnost često

postižemo kad smo na površini sasvim jasni. Vojni obavještajni časnik koji bi sada potajice tumaraopo Ziirichu, ponavljam – baš sada, neosporno bi podigao uzbunu.

– Sad je red na meni da i ja ne razumijem – uplete se funkcioner Bijele kuće. Prišao je Webbupored stola i promatra majorovu manipulaciju s uzetom i bravom – Zar jedna očita i jasna prisutnostne bi izazvala još glasniju uzbunu? Smatrao sam da je tajno djelovanje probitačnije, da je otkrićenamjera manje vjerojatno.

– Webbovo putovanje u Ziirich bio je rutinski pregled nekih konzularnih poslova, unaprijedubilježeno i datirano na rasporedu »va ; jNitko se ne zavarava u pogledu tih putovanja; ona su ono što)?su i ništa više. Prosuđivanje novih izvora informacija, isplata infor-manata. Sovjeti to stalno rade.oni se čak ne trude da to sakriju. A ni mi, iskreno rečeno.

– Ali to nije bila svrha ovoga puta -- poćinjući shvaćati.– Tako očevidno sakrivarnje – Tako je.– Mogu li pomoći? – Činilo, se da je Predsjednikov pomoćnik očaran kovčežićem.– Hvala – odgovori Webb. – Samo provucite najlonsko uže. Stevens je to učinio. – Uvijek sam

mislio da se to radi s iancem oko ručnog zgloba.– Bilo je previše odsječenih ruku – objasni mu bojnik, nasmijavši se reagiranju čovjeka iz

Bijele kuće. – U najlonu je čelična žica.Oslobodio je kovčežić i otvorio ga na stolu, pa pogledao oko sebe na otmjeni namještaj

biblioteke. S druge strane sobe bila su dvoja francuska vrata, koja su očito vodila u vrt, jer su seobrisi visokog kamenog zida slabo nazirali kroz debelo staklo. i – Dakle, ovo je Treadstone Seventy-One. Ne izgleda onako kako sam ga zamišljao.

– Opet navuci zavjese, hoćeš li, Elliote? – reče Abbott. Predsjednikov pomoćnik posluša ga ipriđe francuskim vratima. Abbott priđe ormaru za knjige, otvori jedan ormarić i uvuče ruku unutra.Začu se tihi zuj: čitav ormar s knjigama je izišao iz zida i polako se okrenuo na lijevu stranu. S drugestrane je bila elektronska radio-konzola, jedna od najsuvremenijih i najrazvijenijih koje je GordonWebb imao prilike vidjeti.

– Je li ovo više nalik onome što ste zamišljali? – upita ga Redovnik.– Isuse .. . – Bojnik je zafućkao razgledavajući brojčanike, kazala, lx,ilibnu:ije, kabele i uređaje

za kontrolu i sve to ugrađeno u ploču.U pentagonskim operativnim prostorijama nalazi se mnogo razrađenija oprema, ali ovo je

minijaturizirani istovrsnik većine izvrsno opremljenih obavještajnih stanica.– I ja bih zafućkao – reče Stevens, stojeći ispred guste zavjese. –Ali je gospodin Abbott već

priredio predstavu za mene. To je samo početak. Još pet dugmadi i ovo mjesto naliči bazi SAC-a – uOmaru.

– Ta ista dugmad ovu sobu opet pretvara u otmjenu biblioteku dostojnu East Sidea. – Starac opetuvuče ruku u ormarić; za nekoliko sekundi su police s knjigama zamijenile ogromnu konzolu. Zatim u – Kratica za Strategic Air Command – Komanda strateške avijacije susjednoj biblioteci, otvoriormarić i opet ispruži ruku. Započe anie: biblioteka je tiho skliznula sa svog mjesta a pojaviše se trisoka ormara za arhivu. Redovnik uzme ključ i izvuče ladicu s fasciklima. _ l a ovo ne pokazujem tektoliko, Gordone. Kad završimo, želim da prošvrljaš kroz ovo. Pokazat ću ti prekidač koji će ormarevratiti na svoje mjesto. Budeš li imao ikakvih problema, naš domaćin će se za sve pobrinuti.

– Kroz što treba da prošvrljam?– Vratit ćemo se na to; sada želim čuti o Zurichu. Što si saznao?– Oprostite, gospodine Abbott – prekinu ga Stevens. – Ako sam spor, to je zato jer mi je sve

novo. Ali razmišljao sam o nečemu što ste maločas rekli u vezi s putovanjem maiora Webba.

– O čemu se radi?– Rekli ste da je datum putovanja bio unaprijed naveden na rasporedima G-dva.– Tako je.– Zašto? Bojnikova očita i vidljiva prisutnost imala je za cilj da smijete Zurich, a ne

Washington. Ili ipak ovaj drugi grad? Redovnik se nasmiješio.– Mogu shvatiti zašto vas Preds)edmk ima uza se. Mi nismo nikad sumnjali da je Carlos

potkupio put do kruga dvojice – ili desetorice u Washingtonu. On pronalazi nezadovoljnike i nudi imono što nemaju. Carlos ne bi mogao postojati bez takvih ljudi. Treba da se podsjetite da on neprodaje samo smrt, već i državne tajne. Počesto ih prodaje Sovjetima, ako ništa drugo a ono da impokaže kako su bili nagli kad su ga istjerali.

– Predsjednik bi htio biti s tim upoznat – odgovori pomoćnik. To bi objasnilo više toga.– Zato ste ovdje, zar ne? – na to će Abbott.– Držim da je tako.~ A Zurich je dobro mjesto za početak – reče Webb i ponese ovcežić od naslonjača ispred

ormara s arhivom i dokumentacijom. leo je i raširio pretince kovćežića, koji mu je bio uz noge, teizvukao nekoliko listova papira.

– Vi možete ne sumnjati da je Carlos u Washingtonu, ali ja to mogu potvrditi.– Gdje? Treadstone – Za to nema jasnog dokaza, ali ne može se isključiti i ta moguc.nost. Našao je fiche. Preinačio ga je.– Dobri Bože, kako?– Kako – to mogu samo nagađati: tko – to već znam – Tko?– Čovjek koji se preziva Konig. Do prije tri dana bife je na dužnosti šefa primarne verifikacije u

Gemeinschaft Banku.– Prije tri dana? Gdje je sada?– Mrtav? Čudna automobilska nesreća na cesti kojom je putovao svaki dan svog života. Ovo ic

policijski izvještaj: dao sam ga prevesti.Abbott uze papire i sjedne u obližnju fotelju. Elliot Stevens ostade stajati. Webb je nastavio: –

Ovdje ima nešto vrlo zanimljivo. To nam ne kaže ništa što ne znamo, ali postoji jedna vodilja kojubih htio slijediti.

– Koja je? – upita Redovnik, čitajući. – Ovdje je opisan događaj.Zavoj, brzina vozila, naglo skretanje radi izbjegavanja sudara.– Ono o čemu govorim je na kraju. Spominje se abojstvo u Gemeinschaftu, udarac koji nas je

odbacio s ležišta.– Spominje se? – Abbott okrenu stranicu.– Pogledajte. Nekoliko posljednjih rečenica. Vidite li na što mislim?– Ne baš sasvim – odgovori Abbott, namrštivši se. – Ovdje samo piše da je Konig bio

namješten u Gemeinschaftu, gdje se nedavno dogodilo ubojstvo … a on je bio očevidac početka vatreiz pištolja.

To je sve.– Ja ne mislim da je to »sve« – usprotivi se Webb.–Ja mislim da tu ima više. Netko je stao

pitati, ali je sve ostavljeno u zraku. Htio bih saznati tko ima crvenu olovku na ciriškim policijskimizvieštajima.

To bi mogao biti Carlosov čovjek; mi znamo da tamo ima svog čovjeka.Redovnik se zavali u fotelji, i dalje namršten.– Uzimajući da ste u pravu, zašto nije izbrisano sve u vezi ? nm događajem?

– Više nego očito. Ubojstvo se dogodilo: Konig je bio očevidac; istražitelj koji je napisaoizvještaj mogao je sasvim zakonito i normalno upitati zašto je to učinjeno.

– Ali ako je nagađao o povezanosti zar ne bi bio jednako uznemiren što je nagađanje izbrisano?Nje bi morao biti. Mi govorimo o banci u Švicarskoj. Neka su esta službeno nepovrediva sve

dok nema dokaza.__ Ne uvijek. Saznao sam da ste bili vrlo uspješni s novinama._ Neslužbeno. Igrao sam na kartu znatiželjnog novinarskog senzacionalizma, i – premda ga je to

gotovo ubilo – naveo sam Walthera Apfela da to napola potkrijepi._ Upadica – javi se Elliot Stevens. – Mislim da je ovo trenutak gdje se mora pojaviti Ovalni

ured. Kad govorite o novinama, pretpostavljam da je riječ o Kanađanki – Ne baš. To je već bilovani; mi to nismo mogli zapriječiti. Carlos je žicom vezan s ciriškom policijom; oni su to dali ujavnost. Mi smo to samo proširili i povezali je za jednako lažnu priču o milijunima koji su ukradeniiz G'emeinschafta.

Webb zašuti i pogleda u Abbotta, pa nastavi: – To je nešto o čemu moramo porazgovarati;možda to na kraju i nije lažna priča.

– Ja to ne mogu povjerovati – odvrati Redovnik.– Ja u to ne želim povjerovati – odgovori mu bojnik. – Nikad.– Da li biste mi to podrobnije objasnili? – upita pomoćnik Predsjednika, sjedeći nasuprot

časniku. – Ja želim da mi to bude sasvim jasno.– Dopustite da objasnim – upadne Abbott, ugledavši zbunjenost na Webbovu licu. – Elliot je

ovdje po naređenju Predsjednika. Riječ je o ubojstvu na aerodromu u Ottawi.– To je neugodna zavrzlama – otvoreno će Stevens. – Premijer je bio prokleto blizu da kaže

našem Predsjedniku da odnese naše stanice iz Nove Škotske. Vrlo ljutiti Kanađanin.– Kako je došlo do toga? – upita Webb. – I kako je to završilo?– Vrlo loše. Sve što oni znaju svodi se na to da se ekonomist visokog ranga diskretno raspitivao

o neupisanoj američkoj korporaciji, pa je zbog toga ubijen. Da bi stvari bile još gore, kanadskoj – .av)'eštajnoj službi je rečeno da se drži po strani; to je bila vrlo osjetljiva američka operacija – Tkoje to do đavola napravio- vjerujem da sam čuo da ponegdje nabadaju s nadimkom eliezni magarac –odgovori Redovnik. si i neral Crawford? Glupi kurvin sin – glupi željeznoguzi kujin – Možete li tosebi predstaviti? – javi se Stevens s upadicom Njihov je čovjek ubijen a mi imamo obraza da imkažemo da se drže po strani. ,; – On je bio u pravu, dakako – ispravi Abbott. – To se moralo obavitibrzo, nije bilo vremena za nerazumijevanje. Zavrtani je trt.–h,lio odmah stegnuti, a prepast zbogdogađaja dovoljno strašna da sve zaustavi. To mi je omogućilo da uspostavim kontakt sMackenzieom Hawkinsom – Mac i ja smo zajedno radili u Burmi; sada je u mirovini ali ga slušaju.Sada surađuju, a to je važno, zar ne?

– Postoje i druga razmatranja, gospodine Abbott – protestirao je Stevens.– Ona su na različitim razinama, Elliote. Mi radm ukočenjaci nismo na njima; mi ne moramo

gubiti vrijeme s diplomatskim poziturama.Ja dopuštam da su te poze potrebne, ali one se nas ne tiču. j I – Tiču se Predsjednika, gospodine.

One su dio svakog niegovog dana u ulozi radnog ukočenjaka, kako se izraziste. I zato se moram vratitis jasnom slikom. Stevens zastade, pa se obrati Webbu: – A sada, molim vas, da to opet čujem. Točnomi recite što ste učinili i zašto? Koju ste ulogu odigrali u vezi s tom Kanađankom?

– S početka ni prokletu stvarčicu; to |e bio Carjosov potez. Netko na vrlo visoku položaju uciriškoj policiji je na Carlosovu platnom spisku. Ciriška je policija izmislila takozvane dokaze, kojije povezuju sa sva tri ubojstva. A to je smiješno; ona nije ubojica.

– U redu, u redu – nestrpljivo će pomoćnik. – To je bio Carlos. Zašto je to učinio?– Da istjera Bournea. Marie St. Jaccjuos i Bournc su zajedno.– Bourne je taj ubojica koji se naziva Kainom, točno?– Da – odgovori Webb. – Carlos se zakleo da će ga ubiti- Kain se muvao po cijeloi l vropi i

Srctlnicni istoku, stalno za petama Carlosu, ali nema Kainove fotografije, nitko ne zna kako on uistinuizgleda. Objavljujući fotografiju žene – a dopustite mi da vam kažem, snimak je u svakim tamošnjimprokletim novinama – računa na to da će je netko opaziti. Ako nju pronađu, sve su mogućnosti da ćepronaći i Kaina – Bournea. Carlos će ih oboje ubiti.

– U redu. Opet, to je Carlos. A sada, što ste vi radili?– Baš ono što sam rekao. Došao u Gemeinschaft i uvjerio banku da potvrdi mogućnost da je žena

mogla – samo mogla povezana s velikom krađom.' To nije bilo lako, ali je njihov čovjek, Konig biopodmićen, a ne netko od naših ljudi. To je interna stvar.

da se na to stavi poklopac. Zatim sam nazvao novine i rekao im da se obrate Waltheru Apfelu.Misteriozna žena, ubojstva, ukradeni milijuni; urednici su skočili na to kao pomamni.

– Za ime Božje, zašto? – uzviknu Stevens. – Iskoristili ste građanina druge zemlje zaobavještajnu strategiju Sjedinjenih Država!

Ugledna službenica, funkcioner bliske savezničke vlade. Jeste li- vi sišli s uma? Vi ste samopogoršali situaciju, vi ste je žrtvovali!

– Varate se – odgovori Webb. – Mi joj pokušavamo spasiti život. Mi smo Carlosovo oružjeokrenuli protiv njega.

– Kako?Redovnik podignu ruku.– Prije nego odgovorimo moramo se vratiti drugom pitanju – rekao je. –Jer će vam odgovor na

to poslužiti kao indikacija kako to obavještenje mora biti čuvano, ograničeno na najuži krug najužegkruga. Malo prije sam upitao bojnika kako je Carlosov čovjek mogao pronaći Bournea – kako jemogao pronaći fiche koji je Bournea identificirao kao Kaina. Ja mislim da to znam, ali želim da vamto on kaže.

Webb se nagnuo naprijed, a činilo se kao da se svaka riječ teškom mukom odvaja od usta: –Dokumentacija Meduza – rekao je tiho, oklijevajući.

– Meduza . . .? – Izraz Stevensova lica prenosio je činjenicu da je Meduza bila temom ranijihpovjerljivih brifinga u Bijeloj kući.

– Dokumentacija je zakopana – završio je.– Ispravak – opet će Abbott. – Postoje original i dvije kopije, a nalaze se u sefovima Pentagona,

CIA-e i Nacionalnog vijeća sigurnosti. l nstup tim dokumentima ograničen je na izabranu nekolicinu,a svaki među njima je jedan od funkcionera najvišeg ranga Bourne je došao iz Meduze; usporedba tihimena u Meduzi s bankovnom ubilježbom izbacit će njegovo ime. Netko je ta 'mena dostavio Carlosutevens stade zuriti u Redovnika, nevjerica ga je savladala, pitao se da » Je dobro čuo i shvatio.

vi kažete da je Carlos . . . povezan tako čvrsto ,. s ljudima takva kova? To je izuzetna optužba.– to je samo objašnjenje – reče Webb.– Ali zašto bi Bourne upotrijebio svoje ime?– To je bilo potrebno – odgovori Abbott. – To je jedan od najvažnijih dijelova portreta. Ime je

moralo biti autentično; sve je moralo biti autentično. Sve.– Autentično?– Možda ćete sada shvatiti – nastavi bojnik. – Povezujući tu ženu St.Jacques, s milijunima koji su tobože ukradeni iz Gemeinschafta mi kažemo Bourneu da se pojavi

na površini. On zna da su optužbe lažne.– Bourne da izađe na površinu?– Čovjek nazvan Jason Bourne – reče Abbott, ustavši i uputivši se prema navučenim zastorima –

taj čovjek je Amerikanac, on je američki obavještajni časnik. Ne postoji Kain, ne onaj u kojeg Carlosvjeruje. On je mamac, klopka za Carlosa; eto tko je on. Ili je bio.

Tišina nije dugo potrajala, a prekinuo ju je čovjek iz Bijele kuće: – Mislim da će biti najboljeda to objasnite. Predsjednik to mora znati.

– Pretpostavljam da je tako – zamišljeno će Abbott; razdijelio je zastor i odsutno se zagledaonekamo vani. – To )e nerješiva dilema, doista. Predsjednici se mijenjaju, u Ovalnom uredu sjederazličiti ljudi različitih temperamenata i apetita. Međutim, dalekosežna obavještajna strategija se nemijenja, ne ovakva. A ipak, jedna neprova-rena ili ovlaš primjedba uz čašu viskija upotpredsjedničkom razgovoru, ili egoistička fraza u memoarima, može tu istu strategiju raznijeti došto đavola. Nema jednog dana da se ne uzrujavamo oko tih ljudi koji su preživjeli Bijelu kuću.

– Molim vas – začu se Stevensova upadica. – Tražim od vas da upamtite da sam ovdje ponaređenju ovog Predsjednika. Slažete li se vi ili ne, nije važno. On ima zakonsko pravo da zna, a unjegovo ime inzistiram na tom pravu.

– Vrlo dobro – odgovori Abbott, koji je još zurio van. – Prije trl godine smo posudili stranicuod Britanaca. Stvorili smo čovjeka koji nije nikad postojao. Ako se sjećate, prije invazije uNormadiju, britanska je obavještajna služba pustila u more les blizu obale Portugala, znajući da ćebilo koji dokument koji se nade uz les naći puta do njemačke ambasade u Lisabonu. Za to mrtvo tijelostvoren ) e život: ime, mornarički čin, školovanje, obuka, putni nalozi, vozačka dozvola, članske karteu ekskluzivnim londonskim klubovima, privatnih pisama. Kroza sve to bili su razbacani nagovještaji,tUCasno sročene aluzije, a bilo je i nekoliko izravnih kronoloških i »e| grafskih spominjanja. Ipak,sve je ukazivalo na invaziju do koje će doći što milja dalje od normandijske obale, a šest tjedanaposlije istinskog datuma iskrcavanja, u lipnju. Pošto su njemački agenti širom Engleske izvršilipanične provjere – a i njih je, usputno, kontrolirao i pratio MI Pet – visoka je komanda u Berlinupopila tu priču i prebacila veliki dio obrambenih snaga na lažno označeno područje. Bez obzira na tokoliko je života izgubljeno, tisuće i tisuće je spasio čovjek koji nikad nije postojao. Abbott pustizavjesu i klonulo se vrati do svoje stolice.

– Čuo sam priču – javi se pomoćnik Bijele kuće.– I?– Naša je bila varijacija – odgovori Redovnik i umorno sjedne. Stvoriti živa čovjeka, brzo

utemeljenu legendu, čovjeka koji je kako se čini posvuda u isto vrijeme, koji juri područjemjugoistočne Azije, nadmašuje Carlosa na svakom zaokretu, osobito kad je riječ o samom broju. Gdjegod se dogodi ubojstvo, ili neobjašnjena smrt, ili je istaknuta ličnost stradala u kobnoj nesreći, tu jeKain imao svoje prste. Povjerljivim izvorima – doušnicima koji su poznati po točnosti – dostavljenoje njegovo ime; ambasadama, oslušnim stanicama, čitavim obavještajnim mrežama, naši suneprekidno dostavljali izvještaje što su se usredotočili na Kainovu aktivnost koja se brzo širila.Njegova »ubojstva« bijahu brojnija svakog mjeseca, kadšto i svakog tjedna. Bio je posvuda . .. i bioje. Na sve načine.

– Kažete da je taj Bourne – bio?– Da. Utrošio je mjesece da sazna sve što se imalo saznati o Carlosu, proučavao je svaki

dokument koji smo imali o njemu, svaku asasinaciju za koju se znalo ili sumnjalo da je Carlos u njuupleten.

Proučavao je Carlosovu taktiku, njegov metoda rada, sve. Najveći dio tog materijala nije nikad

ugledao svjetlo dana, a vjerojatno i neće nikad. To je eksploziv – vlade i velike međunarodne .°mPanije skakale bi jedna drugoj na vrat. Doslovce nije bilo ničega što Bourne nije saznao, što semoglo saznati – o Carlosu. A onda bi se po azao, uvijek u drugačijem ruhu, govoreći bilo kojim odnekoliko zika, govoreći izabranom krugu teških kriminalaca samo o onome govori profesionalnaubojica. Zatim bi nestao, ostavljajući a sebe zbunjene i često prestrašene ljude. Oni su vidjeli Kaina,postojao je, bio je bezobziran. To je bio imidž koji je Bourne ostavljao. .

– On je tri godine bio u podzemlju koje ste opisali? i* upita Stevens.– Da. Preselio se u Europu kao najuspješniji bijeli asasin u' Aziji pripadnik ozloglašene

Meduze, došao je da izazove Carlosa u njegovu dvorištu. A u tom je procesu spasio četvoricu ljudikoje je označio Carlos, prišio je sebi zaslugu za druge koje je Carlos ubio, izrugivao mu se kad godmu se pružila prilika … i uvijek ga je nastojao prisiliti da izađe na otvoreno. Proveo je gotovo trigodine živeći životom najopasnije laži, koji čovjek može proživjeti, takvim životom o kojemu jesamo nekolicina ikad saznala. Većinu .judi bi slomio takav život; a takvu mogućnost ne treba nikadisključiti.

– Kakva je to vrst čovjeka?– Profesionalac – odgovori mu Gordon Webb. – Netko tko se obučio za to, ali je već došao s

prirođenom sposobnošću, koji je shvatio da Carlosa treba pronaći, zaustaviti ga. .– Ali tri godine . . .?– Ako vam se to čini nemoguće – nastavi Abbott – trebalo bi da znate da se on pod vrgao

kirurškom zahvatu. To je bi d prekid posljednje spone s prošlošću, s čovjekom koji je on bio da bipostao čovjek koji nije. Mislim da nema nikakva načina kako bi nacija mogla uzvratiti čovjeku kaošto je Bourne za ono što ]e učinio. Možda je jedini način u tome da mu se pruži prilika da uspije – aneka mi Bog bude svjedok da ja to kanim učiniti. – Redovnik zašuti dvije sekunde, pa doda: – Ako jeon Bourne.

Činilo se kao da je Elliota Stevensa udario nevidljivi malj.– Što ste rekli? – upita ga s nevjericom u glasu.– Bojim se da sam ovo ostavio za kraj. Htio sam da razumijete cijelu sliku prije nego opišem

prazninu. Možda to nije praznina – mi jednostavno ne znamo. Dogodilo se toliko toga što nam jeneshvatljivo. To je razlog zašto ne smije biti apsolutno nikakvog uplitanja s drugih razina, nikakvihdiplomatskih zašećerenih pilula koje bi mogle razotkriti strategiju. Mogli bismo osuditi čovjeka na»mrt, čovjeka koji je dao više nego bilo koji od nas. Ako uspije, može se vratiti svome osobnomživotu, ali samo anonimno, samo tako da m osobnost nikad ne bude otkrivena.

Bojim se da ćete mi to morati objasniti – javi se zapanjeni Predsjednikov pomoćnik Privrženost,Elhote, lojalnost. Ona nije ograničena samo na one , .

Obično spominjemo kao »dobre momke«. Carlos je izgradio vojsku, okupio i muškarce i ženekoji su mu privrženi. Oni ga možda ne poznaju, ali ga obožavaju. Međutim, ako on uzmogne uzetiCarlosa – ili ga navesti u klopku da ga mi uzmemo – pa onda iščezne, on je sasvim slobodan.

– Ali vi ste rekli da on možda nije Bourne!– Rekao sam da ne znamo. U banci je bio Bourne, potpisi su autentični. Ali je li sada Bourne?

To će nam reći idućih nekoliko dana.– Ako se pojavi na površini – doda Webb.– To je vrlo osjetljivo – nastavi stari muškarac. – Ima toliko varijanti.Ako to nije Bourne – ili ako se okrenuo – to može objasniti poziv Ottawi, ubojstvo na

aerodromu. Na temelju onoga što smo mi saznali i složili, upotrebljena je stručnost te žene da bi senovac povukao iz Pariza. Sve što je Carlos imao učiniti bilo je da se raspita u kanadskoj financijskoj

upravi. Ostalo bi mu bila dječja igra. Ubiti njen kontakt, uzbuniti je, odrezati je od njenih iupotrijebiti je da svježe Bournea.

– Jeste li joj uspjeli doturiti glas? – upita bojnik.– Pokušao sam, ali nisam uspio. Zamolio sam Mac Hawkinsa da nazove čovjeka koji je u radu

bio blisko povezan s tom ženom, St.Jacques, čovjeka koji se zove Alan ovako-ili-onako. Rekao joj je da se odmah vrati u Kanadu.

Spustila mu je slušalicu u nos.– Prokletstvo! – prasnu Webb – Baš tako. Da smo je nekako mogli dobiti natrag, mnogo bismo

saznali. Ona je ključ. Zašto je ona s njim? Zašto je on s njom? Nema razumna odgovora.Meni je to još manje jasno! – usplamti Stevens, čija se zbunjenost razvila u ljutnju. – Ako želite

Predsjednikovu suradnju – a ja obećavam ~ bilo bi bolje da budete jasniji.Abbot se okrenu njemu, s novom istinom na usnama: – Prije šest mjeseci je Bourne iščezao.

Nešto se dogodilo; mi nismo gurni u to što se dogodilo, ali možemo sastaviti samo vjerojatnost.roturio je glas u Ziirich da je na putu za Marseilles. Poslije, ali asno – razumjeli smo Saznao je

da je Carlos sklopio ugovor o Howardu Lelandu, pa je to Bourne pokušao spriječiti. Ondaništaiščezao je. Jesu li ga ubili? Je li se slomio pod napetošću' Da li je digao ruke od svega?

– Ja to ne mogu prihvatiti – Ijutito prekinu Webb. –Ja ro ne želim prihvatiti!– Znam da nećeš – uzvrati Redovnik. – Zato i želim da se upoznaš s ovom dokumentacijom. Ti

znaš njegove šifre; sve su ovdje. Vidi hoćeš li opaziti ikakvo skretanje u Zurichu.– Molim! – umiješa se Stevens. – Što vi zapravo mislite? Mora da ste našli nešto konkretno,

nešto na čemu temeljite sud. To mi je potrebno, gospodine Abbott. To treba Predsjedniku.– I te kako bih htio da ga imam – odgovori Redovnik. – Što smo pronašli? Sve i ništa. Gotovo tri

godine najpažljivije građene varke za koju znamo. Svaki je lažni čin dokumentiran, svaki korak točnoodređen i opravdan; svakoj osobi – doušnicima, kontaktima, izvorima – dah smo opise lica, giasa,priče koje treba da pričaju. A svakog mjeseca, svakog tjedna bili smo barem malčice bliže Carlosu.Onda ništa. Tišina. Šutnja. Šest mjeseci vakuuma.

– Sada više ne – uzvrati Predsjednikov pomoćnik. – Šutnju je netko prekinuo. Tko?– To je temeljno pitanje, zar ne? – upita starac, sada već umorna glasa. – Mjeseci šutnje, a onda

eksplozija neovlaštene, nerazumljive djelatnosti. Prodor u bankovni račun, preinaka fichea, transfermilijuna – po nizu okolnosti ukradenih milijuna. Iznad svega, ubijeni su ljudi i zamke su postavljenedrugima. Ali za koga, tko ih je postavio?

Redovnik klonulo zatrese glavom, pa se upita: – Tko je taj čovjek tamo? …..

20 Limuzina je bila parkirana između dviju uličnih svjetiljaka, poprečno nasuprot teškim

ukrašenim ulaznim vratima smeđokamenke.Na prednjem je sjedištu sjedio uniformirani šofer; takav vozač za volanom takva automobila nije

rijedak prizor u ulici oivičenoj drvećem. Međutim, bila je neobična činjenica da su dvojicamuškaraca sjedili u sjeni stražnjeg sjedišta, a nijedan nije pokazivao namjeru da izađe iz kola. Sjedilisu i promatrali ulaz u zgradu, sasvim mirni, znajući da ih ne može uloviti infracrveni snop kamerekoja čuva ulaz.

Jedan je muškarac namjestio naočale; oči iza debelih stakala izgledale su kao sovine, asumnjičavo su promatrale gotovo sve što su vidjele. Alfred Gillette, direktor službe za ispitivanje iocjenjivanje službenika Nacionalnog vijeća sigurnosti, nije se ni pomakao progo-vorivši.

– Kako će biti divno tamo kad se stara nabusitost sruši. A još je ljepše biti oruđe tog kraha.

– Ti ga doista ne možeš smisliti? – reče Gilletteov kompanjon, čovjek širokih ramena, s crnimkišnim ogrtačem, i akcentom koji potječe od nekog od slavenskih jezika.

– Prezirem ga. On je sve ono što mrzim u Washingtonu. Prave škole, kuće u Georgetovvnu,farme u Virginiji, tihe sastanke u njihovim klubovima. Oni imaju čvrsto vezani mali svijet u koji nemožeš prodrijeti – sve je u njihovim rukama. Kopilad. Superiorna, naduvena vašingtonska vlastela.Služe se tuđim mozgom, tuđim znanjem, a sve to umotavaju u odluke koje nose njihov imprimatur.

A ako si van toga, izvan njih, pretvaraš se u tu amorfnu masu, »prokleto dobar personal«.Pretjeruješ – sada će Europljanin, držeći pogled na zgradi g edna izgleda. – Ti tamo ne prolaziš

loše. Da je tako, mi ne bismo U°p« s tobom kontaktirali se namrgodio, prolazim loše, ali samo zatošto sam prijeko potreban takvima kao što su David Abbott. Ja u glavi imam tisuću činjeni kojih se onine mogu sjetiti. Najjednostavnije im je da me posta tamo gdje niču pitanja, gdje se očekuje rješenjeproblema. Direkto službe za ispitivanje i ocjenjivanje službenika! Oni su stvorili tu titulu, taj položaj,za mene. Znadeš li zašto?

– Ne, Alfrede – odgovori Europljanin, gledajući na sat.–Ne znam zašto.– Zato što nisu strpljivi, pa ne mogu provoditi sate i sate pregledavajući tisuće karakteristika i

dosjea. Radije ručaju i večeraju u Sans Souciju, – ili se razmeću ispred senatskih odbora, čitajućistranice koje su pripremili drugi, oni koji spadaju u nevidljivi, neimenovani »prokleto dobarpersonal«.

– Ti si ogorčen – primjeti Europljanin.– Više nego misliš. Čitav životni vijek obavljam posao za tu kopilad, posao koji bi sami morali

obaviti. A za što? Za titulu i pokadšto za neki objed, gdje mi bockaju mozak između morskih . račića ipredjela! I to ljudi poput vrhunski nabusitog Davida Abbotta; oni su ništa bez ljudi kao što sam ja.

– Ne potcjenjuj Redovnika. Carlos ga ne potcjenjuje.– Kako može imati takvo mišljenje o njemu? On ne zna što ima procjenjivati. Sve što Abbott

radi obavijeno je tamom; nitko ne zna koliko je puta pogriješio. A ako neka pogreška ispliva napovršinu, > zbog nje optužuju ljude kao što sam ja.

Europljanin prenese pogled s prozora na Gillettea.– Ti si vrlo emotivan, Alfrede – obrati mu se hladno. – Na to moraš paziti.Birokrat se nasmiješio.– To se nije nikad pokazalo preprekom. Vjerujem da o tome svjedoče moji doprinosi Carlosu.

Samo kažimo da se pripremam na sučeljenje koje ne bih htio izbjeći ni za što na svijetu.– Pošteno mišljenje – neodređeno će čovjek širokih ramena.– Što je s tobom? Ti si me pronašao.– Znao sam što moram potražiti. – Europljanin se opet vrati prozoru.– Mislim na tebe. Posao koji radiš. Za Carlosa.– Ja sam lišen tako zamršenih razmatranja. Dolazim iz zemlje u kojoj školovane osobe napreduju

zahvaljujući mušici slaboumnika recitiraju ideološke litanije napamet.Gillette se nasmijao, a njegove oace su gotovo zasjale._ Na kraju ispada da se mnogo i ne razlikujemo.Možda – suglasi se Europljanin, opet gledajući na sat. – Mislim da se približuje vrijeme. Abbott

uvijek hvata ponoćnu vezu, a Washington vodi računa o svakom njegovu satu._ Uvjeren si da će sam izaći?– Uvijek izlazi sam, a zacijelo ga nećemo vidjeti u društvu s Elliotom Stevensom. Webb i

Stevens će također odijeljeno; uobičajen je razmak od dvadeset minuta između svakog posjetioca.– Kako si pronašao Treadstone?

– Nije bilo tako teško. Ti si pridonio, Alfrede; ti spadaš u »prokleto dobar personal«. – Čovjekse nasmnao, ali je pogled zadržao na zgradi. Zatim nastavi: – Kain je iz Meduze, to si nam rekao, aako je Carlosova sumnja točna, to je značilo Redovnika, to smo mi znali; to ga je vezalo za Bournea.Carlos nas je naputio da Abbotta držimo pod 24-satnom paskom; nešto je pošlo krivim putem. Kad supucnjeve iz Zuricha čuli u Washingtonu, Abbott je postao neoprezan. Pratili smo ga ovamo. To je bilosamo pitanje ustrajnosti.

– To vas je dovelo do Kanade? Do čovjeka u Ottawi?– Čovjek u Ottawi se sam otkrio tražeći Treadstone. Kad smo saznali tko je djevojka, stavili

smo pod prismotru Financijsku upravu, osobito njen odjel. Došao je telefonski poziv iz Pariza; bila jeona, rekla mu je da počne s traženjem. Mi ne znamo zašto, ali mi sumnjamo da Bourne možda nastojidignuti Treadsione u zrak. Ako im okrene leda, to je jedan od načina kako ih može pozdraviti iZa ržati lovu- Ni)e važno. Odjednom, ta šefica odjela za koju nije nikad čuo netko izvan kanadskevlade, preobražava se u problem Prvorazredne važnosti. Od prometa obavještajnih izvještaja gotovopregorile žice. A to je značilo da le Carlos u pravu; ti si bio u pravu Altrede. Nema Kaina. On jeizmišljotina, mamac.

– Od početka – glasnije će Gillette – govorio sam isto to. Tri izvještaja, neprovjereni izvori.Sve je tamo.

od početka – razmišljao je Europljanin. – To je nesumnjivo ovnikovo najljepše djelo … sve dokse nešto nije dogodilo i kreacija se prevrnula s postolja. Sve se prevrće, sve se raspada na šavovima.

– To potvrđuje i činjenica da je ovdje Stevens. Predsjednik mzi-stira na tome da sazna istinu.– I mora. U Ottavi se vuče i raste sumnja da je američka obavještajna služba ubila šefa odjela

Financijske uprave. – Europljanin skrenu pogled i zagleda se u birokratu. – Upamti, Alfrede, mi samoželimo znati što se dogodilo. Dao sam ti činjenice onako kako smo ih saznali; neoborive su i Abbottih ne može zanijekati. Ali moraju biti predstavljene kao da se za njih saznalo nezavisno, h vlastitihizvora.

Ti si se zgrozio, svi ste se zgrozili. Zahtijevaj razjašnjenje; čitava obavještajna služba jeizigrana.

– Tako je! – uzviknu Gillette. – Izigrana i iskorištena. Nitko u Washingtonu ne zna za Bournea, niza Treadstone. Oni su svakoga isključili; to je zapanjujuće. Ne moram se nimalo graditi. Nabusitakopilad!

– Alfrede – upozori ga Europljanin, podigavši ruku u sjeni – sjeti se za koga radiš. Prijetnjase'ne može zasnivati na emociji, već na hladnokrvnom profesionalnom nasilju. Istog trena ćeposumnjati u tebe; ti moraš jednako brzo rastjerati te sumnje. Ti optužuješ, ne on.

– Upamtit ću.– Dobro. – Kroz staklo je prodro snop automobilskog svjetla. –Stigao je Abbottov taksi. – Kako

ću se pobrinuti za vozača. –Europljanin pritisnu o prekidač ispod oslonca za ruku. – Ja ću biti usvojim kolima preko puta, i slušati. – Zatim se obratio šoferu: – Abbott će izići svakog trenutka. Tiznaš što moraš uraditi.

Šofer klimnu. Obojica su istodobno izišli iz automobila. Vozač je prošetao oko prednjeg dijelavozila kao da bogatog poslodavca prati do južnog dijela ulice. Gillette je promatrao prizor krozstražnje staklo. Dvojica muškaraca su samo nekoliko sekundi bili zajedno; odijelili su se. Europljaninse uputio prema taksiju koji se približavao; podigao je ruku i medu prstima držao novčanicu. Taksi ćeotići; promijenio se plan onoga tko je nazvao. Šofer je otrčao na sjevernu stranu ulice i sakrio se usjeni stepeništa, dvoja vrata od Treadstone Seventy-One.

Trideset sekundi kasnije Gilletteov pogled privukla su vrata kuće koju je motrio. Pojavilo se

svjetlo a odmah zatim i nestrpljivi David Abbott; pogledavao je gore-dolje ulicom, gledao na sat,očito uzruTaksi kasni, a on mora uhvatiti zrakoplov; treba slijediti točan raspored. Sišao je nizstepenice, okrenuo lijevo, pa opet pogledom otražio taksi. Za koji će sekundu proći pored šofera.Prošao je, pa su sada obojica bili izvan objektiva kamere.

Presretanje je bio naglo, razgovor brz. Duboko iznenađeni David Abbott je ušao u limuzinu, ašofer je odšetao u sjenu. _ Vi! – reče Redovnik ljutila i prezirna glasa. – Od svih ljudi vi.

– Ja mislim da niste u položaju kad se možete ponašati prezirno … a najmanje biti nabusit.– Što ste vi učinili? Kako se usuđujete? Zurich. Dokumentacija Meduze. To ste bili vi!– Dokumentacija Meduze, da, Zurich, da. Ali nije pitanje onoga što sam ja učinio, već što ste vi

učinili. Mi smo poslali svoje ljude u Zurich i rekli što da traže. To smo i pronašli. Ime mu je Bourne,zar ne? To je čovjek kojega nazivate Kain. Čovjek kojeg ste izmislili.

Abbott se uspio savladati – Kako ste pronašli ovu kuću?– Ustrajnost. Učinio sam da vas slijede.– Vi ste učinili da mene smeđe' Što vi do đavola mislite da radite?– Pokušavam ovladati točnim činjenicama. Činjenicama i dokumentima koje ste omotali kako

vam drago, o kojima ste lagali, držeći istinu skrivenu od svih ostalih. Što ste mislili da vi radite?– O, moj Bože, vi prokleta budalo!Abbott je duboko uzdahnuo, vrijeme je letjelo.– Zašto ste to učinili? Zašto mi se niste obratili?– Zato jer ne biste ništa učinili. Vi ste manipulirali s čitavom obavještajnom službom. Milijuni

dolara, neizrecive tisuće radnih sati, ambasadama i stanicama se šalju laži i pogrešni podaci oubojici koji nije ni postojao. O, sjećam se vaših rijeci-kakavizazov Carlosu! Kakva je to stravičnaklopka! Jedino se sve svodilo na to da smo i mi bih vaši pioni, a kao odgovoran član Vijećasigurnosti ja vam to duboko zamjeram. Svi ste vi slični. Tko vas je izabrao za Boga, pa da možetekršiti pravila – ne, ne samo pravila, zakone – i činiti nas sve budalama?

– Nije bilo drugog puta – umorno će starac, čije se lice na Prigušenu svjetlu pretvorilo unategnutu masm raspuklina. – Koliko ljudi znade? Kažite mi istinu. ,.,; ..

~ Zadržavao sam istinu od drugih. To je moj poklon.– Možda to nije dovoljno. O, Kriste!– Možda to neće potrajati, točka – naglašeno će birokrat. – Ja želim znati što se dogodilo.– Što se dogodilo?– Toj vašoj velikoj strategiji. Čini se da se … raspada na šavovima.– Zašto to kažete?– To je sasvim jasno. Izgubili ste Bournea; ne možete ga pronaći. Vaš je Kain iščezao s

bogatstvom koje je u Ziirichu izvučeno za nj iz banke.Abbott je zašutio na trenutak; još nešto nije u redu s Gilletteovim istupom.– Samo trenutak. Što vas je navelo tome na trag?– Vi – brzo će Gillette glasom oprezna čovjeka koji vješto izbjegava udicu u pitanju. – Moram

reći da sam se divio vašoj suzdržanosti kad je onaj magarac ix Pentagona govorio o operacijiMeduza kao da je zna naizust… a sjedio je ravno preko puta čovjeka koji ju je stvorio.

– Historija. – Starčevo je lice sada očvrslo.– To vam nije moglo ništa reći.– Recimo to da je bilo prilično neobično da vi ne kažete baš ništa.Drugim riječima, tko je za stolom znao više o Meduzi od vas? Ali vi niste izustili ni riječi, pa

me to natjeralo da se zamislim. Zato sam se tako ustrajno protivio nastojanjima drugih da toliko

govore o tom ubojici, Kainu. Vi niste mogli izdržati, Davide. Morali ste ponuditi vrlo prihvatljivrazlog za nastavljanje potrage za Kainom. Vi ste bacili Carlosa u lov.

– To je bila istina – prekinu ga Abbott.– Svakako je bila; vi ste znali kako ćete je upotrijebiti, a ja sam znao kad ću je opaziti.

Domišljato. Iz Meduzine glave se izmigoljila zmija kojoj je namijenjena mitološka uloga. Izazivačuskače u prva-kov ring, da bi ga izmamio iz njegova ugla.

– To je bilo razborito, razborito od početka.– Zašto ne? Kao što kažem, to je domišljato, a domišljat je bio i svaki korak njegovih Ifudi

uperen protiv Kaina. Tko će bolje prenijeti te poteze Kainu od čovjeka kojemu u Komitetu četrdesetdaju izvještaje o svakom sastanku koji je imao na dnevnom redu tajne sastanke i tajne operacije. Sveste nas upotrebljavali kako ste htjeli!

Redovnik klimnu.– U pravu ste do određene točke; bilo je samo stanovite zloupotrebe _ ali po mome mišljenju

sasvim opravdane – ali to nije ono što mislite. Postoji minus i plus; tako je uvijek, drugačije ne bih niprihvaćao taj posao. Treadstone sačinjava mala skupina ljudi, među najpovjerljivijima u vladi. Onisu iz raznih institucija, od armijskog G-dva do Senata, od CIA-e do Mornaričke obavještajne službe,a tu je i, dakle, Bijela kuća. Da je bilo ikakve prave zloupotrebe nitko od njih ne bi oklijevao dadokrajči operaciju. Nitko nije smatrao da za to ima razloga, a ja vas molim da ni vi ne postupite nadrugačiji način.

– Hoću li i ja postati dijelom Treadstonea?– Vi sada jeste njegov dio.– Tako. Što se dogodilo? Gdje je Bourne?– l te kako bih to htio znati. Mi čak nismo sigurni da ie to B – Vi čak niste sigurni u što?Tako. Što se dogodilo; – Gdje je Boume?I te kako bih to htio znati. Mi čak nismo sigurni da je to Bourne.Vi čak niste sigurni u što?Europljanin uhvati prekidač na komandnoj ploči i isključi ga.– To je to – reče. – To smo morali saznati. – Okrenu se vozaču pored sebe: – A sada brzo. Stani

iza stepeništa. Upamti, ako jedan od njih iziđe imaš točno tri sekunde prije nego se vrata zatvore.Radi brzo.

Uniformirani je čovjek prvi izišao. Išao je pločnikom prema Treadstone Seventy-One. Iz jedneiz susjednih kuća istog ranga iv ugleda« sredovječni par glasno se opraštao od svojih domaćina.

Šofer je usporio, izvukao kutiju s cigaretama i pripalio. Bio je to sada šofer koji se dosađivao ikoji je na sve moguće načine nastojao ublažiti dosadu dugočasnog bdijenja. Europljanin jepromatrao, zatim otkopčao kišni ogrtač i izvukao dugački tanki revolver, s prigušivačem uvećanecijevi. Otkočio je sigurnosnu sponu, vratio oružje natrag u utrolu, izišao iz kola i zaputio se prekoulice prema limuzini.

gledala su bila postavljena u skladu sa svrhom; držeći se slijepog ugla približavao se kolima ada ga nijedan od dvojice u kolima nije vidio da se približava. Europljanin se nakratko zadržao poredprtljažnika, a zatim se brzo, ispružene ruke, bacio prema desnim orednjim vratima; otvorio ih je i kaočigra se uvrtio na sjedište, upenvši pištolj preko naslona.

Alfred Gillette je čujno i resko uzdahnuo, a lijeva mu je ruka poletjela prema kvaki; Europljaninje bio brži i pritisnuo je dugme kojim je zaključao četvora vrata. David Abbott je ostao nepokretan,zureći u upadača.

– Dobro večer, Redovnice – začu se Europljanin. – Jedan drugi, koji, kako saznah, često oblači

svećeničke halje, šalje vam svoje pozdrave i zahvaljuje vam. Ne samo na Kainu, već i na domaćempersonalu u Treadstoneu. Jedriličaru, na primjer. Nekoć vrhunskom agentu.

Gilletteu se nekako povratio glas koji je bio mješavina krika i šapata: – Što je ovo? Tko ste vi?Gradio se kao da nema pojma o upadaču, ali mu je iznenađenje ipak bilo iskreno.– Ali, hajde, stari prijatelju. To nije potrebno – obrati mu se čovjek s pištoljem. – Prema izrazu

lica gospodina Abbotta zaključujem da on shvaća da su njegove prvobitne sumnje u tebe oile rođenes razlogom. Čovjek treba da uvijek vjeruje svom prvom instinktu, zar ne, Redovnice? Bili ste upravu, dakako. Pronašli smo još jednog nezadovoljnog čovjeka; vaš ih sistem pospješuje i umnažazbunjujućom brzinom. I doista, on nam je dao dokumentaciju o Meduzi, i ona nas je doista dovela doBournea.

– Što vi radite?! – kriknu Gillette. – Što to govorite?– Ideš na živce, Alfrede. Ali ti si uvijek bio pripadnik prokleto dobrog personala. Nije dobro

što nisi znao s kojim personalom da ostaneš; ljudi poput tebe to nikad ne znaju.– Ti!… – Gillette naglo ustade sa sjedišta, iskrivljena lica u grču.Europljanin je ispalio iz pištolja, a kratki škljocaj samo je načas odjeknuo u mekanoj

unutrašnjosti limuzine. Birokrat se presavio; tijelo mu se stropoštalo na pod pored vrata, a sovine očibijahu mu široko razrogačene u smrti.

Mislim da ga ne oplakujete – reče Europljanin.– Ne oplakujem ga – odvrati Redovnik.– Sve se vrti oko Bournea, znate. Kain se okrenuo; ovaj se slomio.Završeno je dugo razdoblje tišine. Zmija iz Meduzine glave odlučila je da udara na svoju volju.

Ili su ga možda kupili. I to je moguće, zar ne? Carlos kupuje mnoge, na primjer ovoga pored vašihnogu.

_ Od mene nećete ništa saznati. Nemojte ni pokušavati._ Nema se što saznati. Mi znamo sve. Delta, Charlie . .. Kain. Ali imena više nisu važna, a

zapravo nikad i nisu bila važna. Sve što ostaje jest konačna izolacija – uklanjanje čovjeka-redovnikakoji donosi odluke. Vas. Bourne je u klopci. S njim je svršeno.

– Postoje drugi koji donose odluke. On će s njima uspostaviti vezu.– Ako to učini, ubit će ga bez pitanja, čim ga ugledaju. Nitko nije dostojniji prezira od

prevrtljivci, od onoga koji promijeni stranu i zastavu. Ali da bi se čovjek natjerao da okrene stranu,najprije mora postojati neoboriv dokaz da je bio vaš; to je početak. Carlos ima dokaz; on je bio vaš,a njegovo je porijeklo gotovo najosjetljivija tema u cjelokupnoj dokumentaciji Meduze.

Starac se namrgodio; uplašio se, ali ne zbog svog života, već zbog nečega što je beskrajnomnogo važnije.

– Vi ste sišli s uma – otpoče. – Nema dokaza.– To je propuklina, vaša propuklina. Carlos je temeljit; njegovi pipci se uvlače u sve moguće

skrivene udubine i usjekline. Vama je bio potreban čovjek iz Meduze, netko tko je živio i iščezao.Izabrali ste čovjeka zvanog Bourne, jer su okolnosti njegova iščeznuća bile izbrisane, uklonjene izsvakog postojećeg dokumenta – ili ste barem tako vjerovali. Ali vi niste vodili računa o hanojskimterencima koji su se uvukli u Meduzu; ti dokumenti postoje. Dana 25. ožujka 1968.

jedan američki obavještajni časnik smaknuo je Jasona Bournea u džungli Tam Quana Redovnikjurnu naprijed; nije mu preostalo ništa drugo osim posljednje geste, posljednjeg prkosa.

Europljanin je ispalio Otvorila su se vrata kuće od smeđeg pješčenjaka. Skriven u sjeni lsPodstepeništa Sofer se nasmiješio. Pomoćnika Predsjednika prati starac koji živi u Treadstoneu; to ječovjek kojeg su nazivali Jedriliča-rem. Ubojica se imao razloga smiješiti, jer je pojava starca značila

da su primarni uređaji za uzbunu isključeni. Tako je uklonjena opasnost od uređaja, pa više nijevažan ni razmak od tri sekunde.

– Tako je lijepo od vas što ste navratili ~ reče Jedriličar – Mnogo vam hvala, gospodine.Bile su to posljednje riječi koje su izgovorila ta dvojica muškaraca.Sofer je naciljao iznad ograde od cigli i dvaput pritisnuo obarač.Prigušeni pucnji nisu se razlikovali od mirijade dalekih šumova grada. Jedriličar se srušio

iznutra; čovjek iz Bijele kuće zgrabio se za prsi; posrnuo je prema vratnicama. Šoier je brzo zaobišaoogradu od cigli i potrčao stepeništem, ulovivši Stevensovo tijelo baš kad se skljokalo. S volovskomsnagom je ubojica podigao Predsjednikova pomoćnika na noge i kroz vrata ga odbacio u predvorje,pored Jedriličara. Zatim se okrenuo i stao razgledavati unutrašnji rub teških čeličnih vrata. Znao ješto traži i našao je. Duž gornjeg vijenca bio je debeli kabel koji je iščezao u zidu, a bio ie boje vrata.Ubojica je pritvorio vrata, podigao pištolj i ispalio metak u kabel. Pucanj i e bio popraćenelektričnim praskanjem i varnicama; sigurnosne su kamere izbačene iz upotrebe, a televizijski ekraniunutrašnje televizije bili su posvuda mračni.

Otvorio je vrata da dade znak, ali to nije bilo potrebno. Europljanin je išao brzo tihom ulicom.Za nekoliko sekundi uspio se stepeništem i ušao u predvorje; bacao je poglede na sve strane, ali su ganajviše zanimala vrata na kraju hodnika. Zajednički su podigli tepih s poda u predvorju, aEuropljanin je zatvorio vrata samo rubnim dodirom, spajajući tkaninu i čelik vrata, ali tako da jeostao prostor od šest-sedam centimetara; sigurnosni su zasuni još bili na svome mjestu. Neće bitiizazvana uzbuna uključenjem drugih sigurnosnih uređaja.

Obojica su stajali i šutjeli; ako žele otkriti znali su da to moraju odmah učiniti. Pomogao im ješum nekih gornjih vrata koja su se otvorila, zatim su začuli korake i riječi koje je izgovarao dobroodgojeni ženski glas: – Dragi! Baš sam opazila: prokleta kamera je na fritzu. – Da li le pogledao,molim te? . Nasta stanka, a onda je opet žena progovorila: – Nego, razmislivši, zašto ne kažešDavidu? Opet stanka, opet precizan vremenski slijed.

_ Ne uznemiravaj Jezuitu, dragi. Kaži Davidu! Dva koraka. Tišina.Šuškanje tkanine. Europljanin je proučavao stepenište. Ugasilo se svjetlo. David. Jezuit.. .

Redovnik!– Zgrabi je! – zagrmio je šoferu. Okrenuo se i pištolj uperio na vrata na kraju hodnika.Uniformirani je čovjek trčao po stubištu, penjući se; začu se pucanj.Snažno oružje – neprigušeno, neutišano. Europljanin pogleda gore i ugleda šofera koji se držao

za rame. Kaput mu je već bio natopljen krvlju, ali je ipak stalno pijuckao iz pištolja u međustubišniprostor.

Naglo su se otvorila vrata na kraju hodnika; u vratima je stajao zgranuti bojnik s fasciklom uruci. Europljanin je dvaput ispalio; Gordon Webb se propeo, naherio, pa se zanio odostraga: vrat muje bio smrskan, a papiri iz fascikla letjeli su oko njega. Čovjek u kišnom ogrtaču pojuri gore premašoferu; gore, preko ograde, presavila se sjedokosa žena, mrtva; krv joj je tekla iz glave i vrata.

– Jesi li u redu? Možeš li se micati? – upita ga Europljanin. Šofer klimnu potvrdno.– Kuja mi je raznijela pola ramena, ali nekako mogu.– Moraš! – naredi mu pretpostavljeni i skine svoj ogrtač. – Obod moj kaput. Redovnika želim

ovdje! Brzo!– Isuse! . . .~ Carlos želi ovdje Redovnika.Ranjenik je nespretno obukao kaput i stao silaziti niz stubište, obilazeći tijela Jedriličara i

Pomoćnika. Oprezno, bolno, nekako se iskobeljao kroz vrata i sišao prednjim stepeništem.

Europljanin ga je promatrao, držeći vrata, želeći se uvjeriti je li čovjek dovoljno pokretan za tajzadatak. Bio je; to je bio bik kojemu Carlos zadovoljavao svaki apetit. Sofer će donijeti tijeloDavida Abbotta, unijeti ga u kuću, ali kao da pomaže starijoj pijanici na veselje svakoga na ulici; aonda će nekako zadržati krvarenje dovoljno dugo da tijelo Alfreda Gillettea preveze preko rijeke izakopa u močvari. Carlosovi su ljudi kadri to učiniti; to su sve ikovi. Nezadovoljni bikovi koji su svinašli svoje životne ideologije u jednom čovjeku.

Europljanin se okrenuo i uputio hodnikom; treba obaviti posao.°nacna izolacija čovjeka nazvanog Jason Bourne., – : Bilo je to više nego se mogao ponadati:

otvoreni dokumenti su bili nevjerojatan poklon. Tu su bili i fascikli koji su sadržavali svaku šifru imetoda komunikacije, kojima se ikad služio mitski Kain.

Sada više nije tako mitski, razmišljao je Europljanin, sakupljajući papire. Postavljena je iscena: četiri lesa u mirnoj elegantnoj biblioteci. David Abbott se iskosio u naslonjaču a mrtve oči sumu izražavale prepast; Elliot Stevens mu je bio uz noge; Jedriličar se presavio oko stola s ladicama,a u ruci mu je bila preokrenuta boca od viskija; Gordon Webb se ispružio po podu, s kovčežićem uruci.

Bez obzira na nasilan događaj koji se očito dogodio, prizor je ukazivao da je događaj bioneočekivan. Razgovor koji je odjednom prekinula vatra iz oružja.

Europljanin je hodao okolo s rukavicama na rukama, ocjenjujući svoje umijeće, a to je biloumijeće. Otpustio je šofera, obrisao svaku ručku, svaku kvaku, svaku blistavu drvenu površinu. Došloje vrijeme za posljednji dodir vješte ruke. Prišao je stolu na kojemu su bile čaše za brandv nasrebrnom pladnju. Podigao |e jednu i držao je prema svjetlu; kao što je i očekivao, bila jebesprijekorno cista.

Spustio ju je pa iz džepa izvukao malu ravnu plastičnu kutiju.Otvorio ju je i izvukao komadić providne trake, koju je također prinio svjetlu. Bili su tu čisti

kao portreti ili portreti koji se ne mogu zanijekati kao ni fotografija.Skinuli su ih sa čaše »perriera«, u jednom uredu Gemeinschaft Banka u Zurichu. To su bili otisci

prstiju desne ruke Jasona Bournea.Europljanin uze čašu za brandv i strpljivošću umjetnika oritisnu traku oko donje površine, a

onda je mekano i oprezno skinu. Opet je podigao čašu: otisci su se prigušeno ali savršeno odražavalinasuprot svjetlu stolne svjetiljke.

Uze čašu do kuta sobe s parketnim podom, i baci je. Kleknuo je, razgledavao razbijenekomadiće stakla. Uklonio je nekoliko komadića a ostale je pažljivo odgurao ispod zastora.

Bilo ih je dovoljno.

21 – Poslije – rekao je Bourne, odbacivši njihov putni kovčeg na krevet.– Moramo se izvući odavde.Marie je sjedila u naslonjaču. Ponovno je pročitala članak, odabrala neke rečenice i ponovila

ih. Njena je pažnja bila potpuna; bila je sasvim obuzeta svojom analizom, sve uvjerenija u nju.– U pravu sam, Jasone. Netko nam šalje poruku.– Poslije ćemo o tome razgovarati; ostali smo ovdje već predugo. Te će novine za jedan sat biti

posvuda u hotelu, a jutarnja izdanja mogu biti još gora. Nije vrijeme za skromnost; ti odskačešsvojom pojavom u predvorju hotela, a u ovom te hotelu vidjelo suviše ljudi.

Spremi svoje stvari.Marie je ustala, ali se inače nije pokrenula. Stajala je na mjestu i prisilila ga da gleda u nju.

– Poslije ćemo razgovarati o nekoliko tema – reče čvrstim glasom.– Ti si bio na putu da odeš od mene, Jasone, a ja želim znati zašto.– Rekao sam ti da ću ti ispričati – odgovori joj ne izbjegavajući i ne vrludajući – jer treba da

znaš a ja to doista i mislim. Ali sada želim da se iskobeljamo odavde Spremi svoje stvari,prokletstvo!

Ona trepnu; izljev njegove ljutnje je djelovao.– Da, svakako – prošaptala je.Liftom su se spustili u predvorje. Kad su ugledali mramorni pod predvorja, Bourneu se učinilo

kao da su u kavezu,.izloženi i ranjivi; ako se stroj zaustavi uzet će ih No, brzo je shvatio zašto ga jeprožeo tako jak osjećaj opasnosti. Dolje, s lijeve strane, bio je čelni desk, iza kojega je sjedioconcierge. Njemu zdesna bila je hrpa novina. Bili su *° Pr™jerci istog tabloida kojeg je Jason staviou kovčežić koji je .

anve 'mala u ruci. Concierge je žudno čitao te iste novine; zabadao , cackalicu između zubi,sasvim izoliran od svega osim od najnovijeg skandala.

– pravo van – reče joj Jason. – Ne zaustavljaj se, već izađi, a 'a ću ti se vani pridružiti ~ O, mojBože – prošaptala je ugledavši conciergea.

– Platit ću mu što je brže moguće.Šum Marienih potpetica na mramornom podu bilo je odvraćanje pažnje koje Bourne nije želio.

Concierge podignu pogled s novina na Jasona, baš kad je ovaj stao ispred njega, sprečavajući ga davidi Marie.

– Bilo je vrlo ugodno – rekao je na francuskom – ali mi se veoma žuri. Noćas moram voziti uLyon. Jednostavno zaokružite iznos do najbližih pet stotina franaka. Nisam imao vremena ni daostavim napojnicu.

Takvo, financijsko odvraćanje pažnje postiglo je svoju svrhu.Concierge je brzo zbrojio svote i predao račun. Jason je platio i sagnuo se da uzme kovčege, ali

je brzo podigao pogled čuvši uzvik iznenađenja koji je prasnuo iz razjapljenih usta hotelskogeslužbenika. Čovjek je buljio u hrpu novina na desnoj strani, gledajući u fotografiju Marie St. Jacques.Zatim pogleda prema staklenim vratima ulaza: Marie je stajala na pločniku. Pomakao je iznenađenipogled na Bournea i uspostavio vezu. Čovjeka je uhvatio strah, vidljivo naglo.

Jason je brzim koracima išao prema vratima, istunvši rame da ih otvori, pa je bacio pogled narecepcionera, koji je ispružio ruku prema telefonu.

– Hajdemo! – uzviknuo je Marici. – Potraži taksi!Našli su taksi u Rue Lecourbe, pet blokova od hotela. Bourne je odglumio ulogu neiskusnog

američkog turiste, služeći se svojim neadekvatnim francuskim, koji mu je tako dobro poslužio u BanciValois. Šoferu je objasnio da on i njegova petite amie – žele otići iz središnjeg Pariza na dan-dva,nekamo gdje će biti sami. Možda bi im on mogao predložiti nekoliko mjesta, pa će oni odabratijedno.

Taksist je to mogao i učinio.– Ima malo prenoćište izvan Issy-les-Moulineauxa, koje se zove La Maison Carree – objasnio

je. – Drugo je u Ivry sur Seine, mislim da bi vam se moglo svidjeti. Veoma je prijatno, monsieur. Ilimožda Auberge du Coin u Montrougeu; tamo je veoma diskretno.

– Hajdemo do prvog mjesta – odgovori mu Jason. – Ono vam je prvo palo na pamet. Koliko imado tamo?

– Ne više od petnaest, dvadeset minuta, monsieur.Dobro. – Bourne se okrenu Marici i tiho joj se obrati: – Promijeni kosu.

– Što?_ Promijeni kosu. Navuci je gore ili odostraga, meni nije stalo, promijeni. Sjedni tako da te ne

vidi u svome ogledalu. Požuri! Koji trenutak poslije, Marie je svoju dugu kestenjastu kosu sasvimnavukla ostraga, oslobodivši lice i vrat; uz pomoć ogledala i ukosnica koje je imala u torbici, kosu jepričvrstila u gustu punđu.

Jason ju je pogledao na slabom svjetlu – Obrisi ruž. Sav.Izvukla je papirnatu maramicu i poslušala ga.– U redu?– Da. Imaš li olovku za obrve.– Svakako.– Pojačaj obrve, samo malo. Produži ih za pola centimetra; krajeve malčice zavrni.Opet je poslušala njegove upute, radeći tako brzo da se iznenadio.– Sada? – upita ga.– To je bolje – odgovorio je, proučavajući joj lice.Izmjene su bile male, ali učinak velik. Iz nenaglašeno otmjene žene koja je plijenila pogled,

suptilnim preobražajem nastala je žena ponešto tvrđeg dojma. Ako ništa drugo, barem nije bila naprvi pogled žena s novinske fotografije, a to je najvažnije.

– Kad stignemo u Moulineaux – prošaptao je – brzo izađi i okreni se.Nemoj dopustiti šoferu da ti vidi lice.– Sada je malo prekasno za to, nije li.– Učini kao što sam ti rekao Slušaj me. ]a sam kameleon zvan Kain a mogu te naučiti mnogim

stvarima kojima te ne želim naučiti, ali ovog trenutka moram. Ja mogu promijeniti svoju boju tako daje sukladna svakom skloništu u sunii, mogu se kretati s vjetrom, mirišući ga. Mogu pronaći put krozdžunglu, i prirodnu i onu koju je čovjek podigao. Alfa, Bravo, ^harlie, Delta . . . Delta je namjestoCharliea, a Charlie stoji namje-s o Kaina. Ja sam Kain Ja sam smrt. I moram ti reći tko sam i 'Zgubitite.

~ Dragi moj, što je s tobom?– Što?~ Gledaš u mene, ali ne dišeš. Osjećaš li se dobro?– Žao mi je – rekao je, promijenivši pogled i opet dišući. Razmišljam o našim koracima. Kad

dođemo tamo bolje ću znati što nam je uraditi.Stigli su do prenoćišta. S desne je strane bilo parkiralište ograđeno stupovima i žicom; nekoliko

kasnih gostiju izašlo je iz restorana kroz ulaz ukrašen željeznim ornamentom. Bourne se nagnuo premavozaču.

– Mi ćemo izaći na parkiralištu, ako nemate ništa protiv – naredio mu je, ne objašnjavajući svojčudan zahtjev.

– Svakako, monsieur – odgovori vozač, klimnuvši glavom, a onda stresavši ramenima, izrazivšitako mišljenje da je par koji je dovezao doista vrlo oprezan. Kiša se smirila i vratila se u rominjanjekao prije.

Taksi je otišao. Bourne i Marie ostadoše u sjeni lišća sa strane prenoćišta, sve dok taksi nijeiščezao s vidika. Jason je odložio kovčege na mokro tlo.

– Pričekaj ovdje – obratio se Marie.– Kamo ćeš?– Telefonirati po taksi.Drugi taksi ih je odvezao u četvrt Montrouge. Ovog vozača se ni najmanje nije dojmio par

ozbiljna lica, koji su bili očito iz provincije, a vjerojatno su tražili jeftin smještaj. Kad uzme i akouzme novine i ugleda fotografiju Kanađanke francuskog porijekla koja je jpletena u ubojstvo i kradu uZurichu, žena na stražnjem sjedištu mu neće pasti na pamet.

Auberge du Coin – nije izgledao kako se moglo pretpostavio po imenu. To nije bilo staroseosko prenoćište smješteno u povučenom kutku pokrajine. To je bila velika, ravna, dvokatnagrađevina, udaljena četiri stotine metara od auto-puta. Ako ništa'drugo, a ono je podsjećala na motelepo cijelom svijetu, koji uništavaju prilaze gradovima; komercijalnost garantira anonimnost gostiju.Nije bilo teško zamisliti stotine sastanaka pod krivim imenima.

I tako su se i oni registrirali pod lažnim imenima. Dodijelili su im plastičnu sobu u kojoj jesvaki predmet skuplji od dvadeset tranaka bio prikovan za pod ili je zavrtnjima bez glave pričvršćenza .akirarn ultrapas. Međutim, ipak su uočili i jednu pozitivnost u motelu: Aparat za pravljenje leda iledenih pića, u hodniku. Znali su da radi, jer su ga čuli. Zatvorenih vrata.

_ U redu, sada. Tko bi nam slao poruku ? – upita Bourne. Bio je na nogama i okretao led u čaši sviskijem.

– Kad bih znala uspostavila bih vezu s njima – odgovori mu. Sjedila je iza malog stola; okrenulaje stolicu, prekrižila noge i pažljivo ga gledala. – Moglo bi se povezati s razlogom zašto si htiopobjeći.

– Ako je tako, onda je to klopka.– Nije to bila klopka. Čovjek kao što je Walther Apfel nije učinio ono što je učinio da bi

zadovoljio zahtjeve neke klopke.– Ja ne bih bio toliko siguran u to.Bourne priđe jedinom plastičnom naslonjaču i sjedne.– Konig je to učinio; on ie označio točno tamo, u čekaonici.– On je bio podmićeni vojnik, običan pješak, a ne funkcioner banke.Djelovao je sam. Apfel to ne bi mogao. Jason podignu pogled.– Čini mi se da te ne razumijem. Objasni, molim te.– Apfelovu izjavu su morali odobriti njegovi pretpostavljeni. Izjava je dana u ime banke.– Ako si u to toliko sigurna, nazovimo Zurich.– Oni to ne žele. Ili nemaju odgovora, ili ga nisu kadri dati. Kao posljednje, Apfel je rekao da

više neće komentirati. Nikome. I to je bio dio poruke. Mi moramo uspostaviti dodir s nekim drugim.Bourne je pio; bio mu je potreban alkohol, jer se približavao trenutak kad će otpočeti priču o

ubojici Kainu. – Znači da se moramo vratiti. Kome? Natrag u klopku.– Ti misliš da znaš kome, zar ne? – Marie ispruži ruku do kutije s cigaretama na stolu. – Zbog

toga i bježiš, zar ne?– Odgovor na oba pitanja glasi: da.Došao je trenutak. Poruku je uputio Carlos. Ja sam Kain a ti me moraš napustiti. Moram te

izgubiti. Ali prvo je Zurich i ti moraš razumjeti.~ Taj je članak tiskan u novinama kako bi me lakše pronašli.~ Oko toga se neću rječkati – upadne mu u riječ, iznenadivši ga upadicom. – Imala sam vremena

za razmišljanje; oni znaju da su otvoreno lažni da je to smiješno. Ciriška policija sada očekuje da ćuodmah uspostaviti dodir s kanadskom ambasadom … – Marie zastade, s neupaljenom cigaretom uruci. M0j Bože, Jasone, oni to čekaju od nas!

– Tko to od nas očekuje?– Onaj tko šalje poruku, ma tko to bio. Znaju da nemam izbora već da nazovem ambasadu i da

me zaštiti kanadska vlada. Nisam mislila o tome, jer sam već razgovarala s ambasadom, i kako se

ono zove – Dennisom Corbelierom – a on mi nema ništa reći. Samo je učinio što sam ga zamolila daučini; nije bilo ničeg drugog. Ali to je bilo jučer, ne danas, ne večeras.

Marie se uputi prema telefonu na stoliću uz krevet.Bourne je brzo ustao i presreo je, držeći je za ruku.– Nemoj – rekao joj je čvrsto.– Zašto ne?– Zato jer se varaš.– Ja se ne varam, Jasone! Pusti me da ti dokažem! Bourne se pomicao ispred nje. – Mislim da će

biti najbolje da poslušaš što ti imam reći.– Ne! – kriknu, iznenadivši ga. –Ja to ne želim slušati. Ne sada!– U Parizu prije jednog sata to je bilo jedino što si htjela »lušati. Sada slušaj.– Ne! Prije jedan sat sam umirala. Ti si bio odlučio pobjeći od mene.Pobjeći. Bez mene. A ja znam da će se to stalno ponavljati, sve dok se to jednog trenutka ne

zaustavi. Razlozi kako ih vidiš i doživljavaš. Ti čuješ riječi, vidiš slike, vraćaju ti se djelićisituacija, djelići prošlosti koje ne možeš razumjeti, ali budući da ti navraćaju i jer postoje, ti sebeosuđuješ bez priziva. Ti ćeš se stalno osuđivati sve dok ti netko ne dokaže da su te drugi, bez obzirana to što si bio da su te drugi iskorištavali, oni isti koji bi te spremno žrtvovali. Ali tamo negdjepostoji netko drugi koji ti želi pomoći, koji nam želi pomoći. To je poruka! Ja znam da se ne varam.Ja ti to želim dokazati. Dopusti mi!

Bourne joj je držao ruke šuteći, gledajući njeno lice, njeno lijepo lice ispunjeno bolom ibeskorisnom nadom, njene oči koje su ga molile.

U cijelom je tijelu osjećao strašnu bol. Možda je ovako bolje: sama će se uvjeriti, a strah će jenatjerati da ga sluša, da ga razumije. Više im ništa drugo ne preostaje. Ja sam Kain – U redu, možešnazvati, ali to moraš učiniti na moj način. Nazvao je glavni desk recepcije Auberge du Coina.

_ Ovdje je soba 341. Upravo su mi se javili prijatelji iz Pariza; dolaze ovamo i pridružit će namse netko vrijeme. Imate li sobu u ovom hodniku za njih? Lijepo. Njihovo je prezime Briggs, to jeamerički par. Ja ću sići i platiti vam unaprijed, a vi mi dajte ključ. Zašto vam plaćam unaprijed – Dakle, ako odmah platim, izbjeći ću poslije natezanje s njima oko plaćama. Je H jasno? Eto. Sjajno.Hvala vam.

– Što to radiš?– Nešto ti dokazuiem – rekao je. – Daj mi haljinu. Najdužu koju imaš.– Što to kažeš?– Ako želiš nazvati kao što si rekla, učinit ćeš kako ti ja kažem.– Ti si lud.– To sam već priznao – rekao je. Zatim je izvukao hlače i košulju iz svoga kofera. – Haljinu,

molim.Poslije petnaest minuta je spremna soba gospodina Briggsa i njegove supruge, soba preko puta

sobe 341, ali udaljena šest vrata.Odjeća je bila uredno složena, ostavljena su odabrana svjetla, a druga nisu funkcionirala jer su

uklonjene žarulje.Jason se vratio u njihovu sobu. Marie je stajala pored telefona.– Sve smo postavili – reče Jason.– Što si učinio?– Ono što sam htio, ono što sam morao. Sada možeš nazvati.– Sad je veoma kasno. Uzmimo da ga nema tamo?

– Mislim da će biti. Ako ga ne bude, dat će u njegov telefonski broj.Ime mu je u telefonskom imeniku Ottawe; mora biti, – Držim da je.– Onda će ga naći. Jesi li razmislila o onome što sam ti rekao da kažeš?– Jesam, ali to ni|e važno; to nije u svezi s ovim. Ja znam da se ne varam.– Vidjet ćemo. Samo kaži riječi koje sam ti rekao. Ja ću biti pored tebe i slušati. Hajde, zovi.Ona uze slušalicu nazove. Sedam sekundi pošto je nazvala centralu ambasade, na liniji se čuo

glas Dennisa Corbeliera. Bio je Jedan sat i petnaest minuta izjutra.~ Kriste svemogući, gdje ste vi?– Znači da ste očekivali da ću nazvati?– Paklenski sam se nadao da ćete Čekam vas od pet sati poslije podne.– Tako je čekao i Alan, u Ottavvi.– Alan tko? Koji Alan, zaboga! O čemu govorite? Gdje ste do đavola?– Prvo želim znati što mi imate reći.– Vama reći?– Imate poruku za mene, Dennise. Kako glasi?– Što kako glasi? Kakva poruka?Marie je problijedila.– Ja nisam nikoga ubila u Zurichu. Ja ne bih mogla …– Onda za ime Božje – prekinu je ataše – dođite ovamo! Mi ćemo vas zaštititi kako god možemo.

Ovdje vas nitko ne može ni dotaći!– Dennise, slušajte me! Vi ste tamo čekali na moj poziv, zar ne?– Da, svakako.– Netko vam je rekao da čekate, je li to istina?Stanka. Kad je Corbelier progovorio, glas mu je bio vrlo tih.– Da, rekao je. Rekli su.– Što su vam rekli?– Da vam je potrebna naša pomoć. Da vam je jako potrebna. Marie nastavi disati.– I oni nam žele pomoći?– Kad kažete »nam« – odgovori joj Corbelier – vi onda kažete da je on s vama?Bourneovo je lice bilo uz njeno; nagnuo je glavu da čuje Corbelj erove riječi. Klimnuo joj je. '

– Da – odgovorila je. – Zajedno smo, ali on je izišao na nekoliko minuta. To su sve laži; oni su vamto rekli, zar ne?

– Sve što su rekli svodi se na to da vas treba pronaći, zaštititi. Oni vam doista žele pomoći: želeposlati kola po vas. Jedna od naših.

Diplomatska.– Tko su oni?– Ne znam ih po imenu; i ne moram. Znadem njihov položaj i službu.– Službu? , – Stručnjaci, FS-Pet. Ne možete prodrijeti više od toga.– Imate povjerenja u njih?_ Moj Bože, da! Uspostavili su vezu sa mnom kroz Ottawu.Njihova su naređenja iz Ottawe.__ jesu li sada u ambasadi?_ Ne, na drugom su mjestu. – Corbelier je zašutio, očito razdra-žen.– k'use Kriste, Marie – gdje ste vi?Bourne opet klimnu, a ona odgovori. !

– Mi smo u Auberge du Coin u Montrougeu. Pod prezimenom Briggs.– Istog trena će vam poslati ta kola.– Ne, Dennise! – protestirala je Marie, gledajući Jasona; njegove su joj oči govorile da slijedi

njegove upute. – Pošaljite kola ujutro. Prvo što ćete učiniti ujutro – za četiri sata, ako hoćete ovako.– Ja to ne mogu učiniti! To je za vaše dobro.– Morate; vi ne razumijete situaciju! Natjerali su ga da nešto učini, pa je uplašen; želi pobjeći.

Da on zna da sam vas nazvala, već bi bježao. Dajte mi vremena. Mogu ga uvjeriti da se preda. Jošsamo nekoliko sati. Smeten je, ali u sebi zna da sam u pravu.

Marie je izgovorila te riječi gledajući u Bournea.– Kakva vrst kurvina sina je on? .– Prestrašena vrsta – odgovorila je. – Čovjek s kojim su manipulirali.Treba mi vremena. Dajte mi ga.– Marie . . .? – Corbelier zašuti. – U redu, prva stvar ujutro. Recimo …u šest sati. I, Marie, žele vam pomoći. Oni vam mogu pomoći.– Znam. Laku noć.– Laku noć.Marie spusti slušalicu.– Sada ćemo čekati – reče Bourne.– Ne znam što želiš dokazati. Dakako da će on nazvati FS-Pet, i, dakako, oni će se ovdje

pojaviti. Što drugo očekuješ? Gotovo je izrekao što kani učiniti, što misli da mora učiniti.~ A ti diplomatski FS-Pet su oni koji nam šalju poruku?– Moja je pretpostavka da će nas odvesti onome tko šalje poruku. 'i> ako su oni koji nam je

šalju vrlo daleko, omogućit će nam dodir s n)irna. U svom profesionalnom životu nisam ni u što bilasigurnija nego u ovo.

Bourne je pogleda.~ Nadam se da si u pravu, jer me sada zabrinjava tvoj cijeli život.Ako dokazi protiv tebe u Ziirichu nisu dio neke poruke, ako su ih tamo izmislili i postavili

stručnjaci da bi tako mene pronašli – ako ciriška policija u to vjeruje – onda sam ja prestrašeničovjek o kojemu ii govorila Corbelieru. Nitko više od mene ne želi da si u pravu. Ali ja mislim da sevaraš.

U tri minuta poslije dva su svjetla u hodniku zasvjetlucala i agasila se, ostavljajući dugi hodniku razmjernom mraku, a svjetlo sa stubišta bilo je jedini izvor osvjetljenja. Bourne je stajao poredvrata njihove sobe s pištoljem u ruci; svjetlo je ugasio i gledao u hodnik kroz pukotinu između rubavrata i okvira. Marie je bila iza njega i virkala iznad njegova ramena. Oboje su šutjeli.

Koraci su bili prigušeni, ali su se ipak čuli. Jasni koraci, smotreni; dva para cipela oprezno seuspinjalo stubama. Za nekoliko sekundi su se mogli vidjeti likovi dvojice muškaraca, kako sepribližavaju iz prigušena svjetla. Marie je nehotice istjerala dah. Jason je ispružio ruku preko ramenai oštro joj začepio usta. Razumio je njeno reagiranje, jer je prepoznala jednoga od dvojicemuškaraca, čovjeka kojega je vidjela samo jednom prije. U ciriškoj Sreppdeckstrasse, nekolikominuta prije nego je drugi naredio njeno pogubljenje. Bio je to plavokosi muškarac kojeg su poslali uBourneovu sobu, potrošivi izviđač kojeg su dovukli u Pariz da opazi plijen koji je promašio. Ulijevoj je ruci držao malu svjetiljku-olovku, a u desnoj pištolj duge cijevi, s prigušivačem.

Njegov je suputnik bio nižeg rasta, puniji, hodao je kao da slijedi životinjski trag: ramena i strukmicao je u »kladu s nogama.

Podigao je suvratke kaputa, :i glavu je pokrio šeširom uskog ruba, koji mu je /.asjenjivao

nevidljivo lice. Bourne se zagledao u tog čovjeka; bilo mu je nešto poznato, znao je taj lik, načinhoda, način kako je nosio glavu. Što je to bilo? Što je to bilo? Očito ga je poznavao.

Ali nije bilo vremena da razmišlja o tome. Dvojica su se približavala vratima sobe rezerviranena ime gospodina i gospode BriggsPlavokosi je tankom baterijskom svjetiljkom gledao brojeve, aonda je mlaz uperio na bravu i kvaku.

Ono što je uslijedilo opčinilo je brzinom i djelotvornošću. Krupniji je muškarac držao prsten sključevima u desnoj ruci i stavio ga pod mlaz svjetla, dok su mu prsti odabirali određeni ključ. Ulijevoj je ruci držao oružje; pod mlazom svjetla vidio se obris neobično velikog šivača za automatskipištolj velikog kalibra, veoma sličnog snažnom »sternlicht Lugeru«, koji je upotrebljavao Gestapo udrugom svjetskom ratu. Mogao je prodrijeti kroz mrežu čelika i cementa, a zvuk mu nije bio jači odreumatskog kašlja; idealan pištolj za ubijanje neprijatelja države noću u mirnim predgrađima, tako daje i najbliži susjedi ništa ne čuju, ne registriraju nikakvu pometnju ili uznemirenost, a ujutro samoopaze da je netko iščezao.

Niži je čovjek umetnuo ključ u bravu i polako ga okrenuo, a zatim je cijev pištolja spustio dobrave. Tri brza kašljucanja popratili su blijesci svjetla; drvo oko brave se raspalo. Vrata su bilaslobodna; dvojica ubojica su pojurila u sobu.

Samo dva otkucaja tišine, a onda erupcija prigušene vatre iz oružja: pljucaji i bijeli blijeskovidopirali su iz mraka. Vrata su zatvorili udarcem noge, ali nisu mogla ostati zatvorena, pa su se opetotvorila; iz sobe su dopirali glasniji šumovi udaranja i sudaranja.

Konačno su pronašli svjetlo; nakratko su ga upalili pa ga bijesno zatvorili; svjetiljka se srušilana pod i začu se zveket stakla. Mahniti krik eksplodirao je iz grla razbješnjela muškarca.

Dvojica ubojica su izjurila uperena oružja, spremna na zamku; bili su iznenađeni što je nije bilo.Stigli su do stubišta i sjurili se dolje kad su se otvorila desna vrata do sobe u koju su upali. Provirioje gost trepćući očima, pogledao ovamo-tamo, slegnuo ramenima i vratio se u sobu. Tišina se vratilau zatamnjeni hodnik.

Bourne je stajao na istom mjestu i zagrlio Marie St. Jacques. Ona je drhtala, glavu je oslonila nanjegove grudi, tiho je jecala, histerično, u nevjerici. Čekao je da prođe nekoliko minuta da je ostavidrhtavica, a duboki udisaji su smijenili jecanje. Više nije mogao čekati; trebalo je da se sama uvjeri.Da vidi sve do kraja, da joj to ostavi neizbrisiv dojam. ]a sam Kain. Ja sam smrt. – Pođimoprošaptao je.

Odveo ju je u hodnik, čvrsto ju je vodio do sobe koja je sada n)egov konačan dokaz. Gurnuo jerazbijena vrata i ušli su unutra.

stajala je nepomično. Prizor koji su ugledali istodobno ih je odvraćao i opčinjavao. Naotvorenim vratima zdesna bio je obris 'ka, svjetlo iza njega bilo je tako slabo da se mogla vidjetisamo S1 ueta, ali tek kad se vid prilagodio čudnoj mješavini mraka i odsjaja.

Bila je to figura žene u dugačkoj haljini, koja se lagano micala povjetarcu s otvorena prozora.Prozor. Ravno ispred njih bio je drugi lik, jedva vidliiv ali tu; oblik mu je predstavljala mračna

mrlja koju je ocrtavalo svjetlo s dalekog auto-puta. Činilo se kao da se i taj lik kreće, kao da se rukemiču kratkim grčevitim trzajima, ali to je bila samo tkanina.

– O, Bože – rekla je Marie, smrznuta. – Upali svjetlo, Jasone.– Nijedno svjetlo ne funkcionira – odgovori joj. – Samo dvije stolne svjetiljke; jednu su našli.Oprezno je prešao preko sobe i došao do svjetiljke koju \e tražio; bila je na podu, pored zida.

Kleknuo je i upalio svjetlo; Marie je zadrhtala.Obješena o vratnice kupaonice visile je njena dugačka haljina, koju je Jason bio pričvrstio

nitima koje je izvukao iz zavjese. Haljina se lelujala poticana povjetarcem iz nevidljiva izvora. Bila

je izrešetana mecima.Bourne je svoju košulju i hlače postavio uz prozor; ubojice su razbili stakla pored oba rukava,

tako da je ulazio povietarac od kojeg su se košulja i hlače pomicali gore-dolje. Bijela tkanina bila jeizrupičana na pet-šest mjesta, poprečna crta metaka prelazila je preko prsišta košulje.

– To je tvoja poruka – reče Jason. – Sada znaš kako glasi. A sada, mislim da će biti najbolje daposlušaš što ti imam reći.

Marie mu nije odgovorila. Umjesto odgovora, polako se približila haljini, razgledavajući je kaoda ne vjeruje onome što je vidjela.

Odjednom, sasvim neočekivano, okrenula se oko osi, blistavih očiju, zadržanih suza.– Ne! To je pogrešno! Nešto je strašno pogrešno! Nazovi ambasadu.– Što? … – Učini kao što ti kažem. Odmah! j« – Prestani, Marie. Moraš razumjeti. .– Ne, proklet bio! Ti moraš razumjeti! Nije se trebalo ovako dogoditi. Nije se smjelo.– Dogodilo se.– Nazovi ambasadu! Odmah nazovi s onog telefona u kutu! Traži Corbeliera. Brzo, za ime

Božje! Ako ti ja išta značim, učini kako ti kažem!Bourne joj to nije mogao zanijekati. Njena je žestina bila ubitačna za nju i za njega ……_ što da mu kažem? – upita je, idući prema telefonu.– Najprije uspostavi vezu s njim! Toga se bojim … o, Bože, jako se bojim.– Koji je broj?Dala mu je broj; on je nazvao i dugo čekao da se javi centrala. Kad se konačno javila,

telefonistica je bila uspaničena, riječi su joj se dizale i padale, na trenutke sasvim nerazumljive. Upozadini je čuo uzvike, oštra naređenja na engleskom i francuskom. Za nekoliko je sekundi saznaozašto je tako Dennis Corbelier, kanadski ataše, silazio je stubištem ambasade u Aveniji Montaigne, ujedan sat i četrdeset minuta ujutro, a netko ga je ustrijelio u vrat. Mrtav je.

– Postoji drugi dio poruke, Jasone – prošaptala je Marie, iscrpena, ali uporna pogleda. – A sadaću saslušati sve što mi imaš reći, jer postoji netko tko želi uspostaviti vezu s tobom, koji ti pokušavapomoći. Poruka je upućena, ali ne nama, ne meni. Samo tebi, a jedino je ti možeš razumjeti.

22 Jedan po jedan, četvorica muškaraca stigli su u prepuni Hotel Hilton, u vašingtonskoj

Šesnaestoj ulici. Svaki se uputio drugom liftu, kojim se odvezao dva ili tri kata iznad ili ispod cilja,pa se pješice uputio do odredišta. Nije bilo vremena za sastanak izvan granica Districta of Columbia;– dogodila se neuporediva kriza. Bili su to pripadnici Treadstone Seventy-One – oni koji su ostali naživotu. Ostali su bili mrtvi, ubijeni u pokolju u mirnoj njujorškoj ulici s drvoredom.

Dva su lica bila poznata javnosti, ali jedno više od drugoga. Prvo Je pripadalo starijem senatoruiz Colorada, a drugi je čovjek bio brigadni general I. A. Crawford – Irwin Arthur, slobodnijeprevedeno kao Željezni magarac – priznati i uvaženi govornik u ime armijske obavještajne službe ibranitelj banke podataka G-2. Ostala dvojica bijahu sasvim nepoznata, osim u hodnicima svojihslužbi.

Jedan je bio pomorski časnik srednjih godina, pridodan Informativnoj kontroli 5. pomorskeoblasti. Četvrti, posljednji čovjek, imao je četrdeset i šest godina, bio je veteran Centralneobavještajne službe; bio je vitak, a izgledao je kao sklupčana opruga bijesa, koja hoda sa štapom.Stopalo mu je raznijela granata u jugoistočnoj Aziji; u tom je razdoblju bio agent u dubokoj tajnosti,povezan s operacijom Meduza. Zvao se Alexander Conklin.

U sobi nije bilo stola za sastanke; bila je to obično dvokrevetna soba sa standardnim krevetima-

blizancima, kaučem, dva naslonjača i stolićem za kavu. Bilo je to vrlo neobično mjesto za održavanjesastanka takve važnosti. Nije bilo kompjutera s pomičnim disko vima, koji su tamne ekraneosvjetljavali zelenim slovima, nije bilo elektronskih uređaja za komunikaciju, koji bi oživjeli konzoleu Londonu, Parizu ili Istanbulu. Bila je to obična hotelska soba lišena l svega osim četiriju mozgovakoji su držali tajne Treadstone Seventv-One.

Senator je sjeo s jedne strane kauča, pomorski časnik s druge.Conklin se spustio u fotelju, ispruživši nepokretnu nogu ispred sebe, dok je štap držao između

nogu. Brigadni general Crawford je ostao stajati, crvena lica, dok su mu vilični mišići ljuto pulsirali.– Razgovarao sam s Predsjednikom – reče senator trljajući čelo; po njegovu se držanju vidjelo

da nije spavao. – Morao sam; sastajemo se večeras. Kažite mi sve što možete, svaki. Vi počnite,generale. U ime Boga, što se dogodilo?

– Bojnik Webb je morao stići do svojeg automobila u 23.00 sata, na uglu Lexingtona iSedamdeset druge ulice. Vrijeme je bilo dogovoreno, ali se on nije pojavio. U 23.30 se vozačuzbunio zbog udaljenosti do aerodroma u New Jersevju. Narednik je upamtio adresu – uglavnom zatošto mu je bilo rečeno da je zaboravi; dovezao se kolima i pješke došao do ulaznih vrata. Sigurnosnizasuni su bili zakočeni, a vrata široko otvorena; svi alarmni uređaji bili su u kratkom spoju. Na podupredvorja ugledao je krv, a na stubištu mrtvu ženu. Otišao je hodnikom do operacijske sobe ipronašao tijela.

– Taj čovjek zaslužuje vrlo tiho promaknuće – reče pomorski časnik.– Zašto to kažete? – upita ga senator. Cravvford je odgovorio: – Bio je toliko staložen da je

nazvao Pentagon i inzistirao da razgovara s tajnim transmisijama, domaćim. Specificirao jefrekvenciju svog radio-primopredajnika, vrueme i m|esto prnema, i rekao da mora razgovarati sodašiljačem. Nikome nije rekao ni riječi dok nije sa mnom uspostavio telefonsku vezu.

– Stavi ga u Ratni koledž, Irwine – mračno će Conklin, držeći stap. On je svakako bistriji odvećina klaunova koje tamo imate.

– Ne samo da je to nepotrebno, Conklme – ukorio ga je senator – već je otvoreno uvredljivo.Nastavite, generale, molim vas.

Cravvford je izmijenio poglede sa čovjekom iz CIA-e. – Nazvao sam pukovnika PaulaMcclarena u New Yorku, naredio mu da dođe tamo i upozorio ga da ne učini apsolutno ništa dok jane dođem.

Zatim sam nazvao Conklina i Georgea, pa smo zajedno doletjeli.– Nazvao sam tim za otiske Biroa – u Manhattanu – dodao je onklin.– Tim koji smo prije upotrebljavali i u koji možemo imati povjerenja. Nisam im rekao što

tražimo, ali sam im rekao da pregledaju sve što je moguće i da rezultate nalaza dadu samo meni.– Čovjek iz CIA-e je zašutio, pa podigao štap i uperio ga u smjeru pomorskog časnika. – Zatim

im je George dao trideset sedam imena ljudi za čije otiske znamo da su u arhivi FBI-a. Došli su sotiscima koje nismo očekivali, nismo željeli… u koje nismo povjerovali.

– Deltini – reče senator.– Da – odobrio je pomorski časnik. – Imena koja sam im dao pripadala su onima koji su – iako

sasvim iz daljine – mogli saznati za adresu Treadstonea, uključujući, usputno, i sve nas. Soba je bilaizbrisana: svaka površina, svaka kvaka, svaka čaša – osim jedne. To je razbijena čaša za brandv,samo nekoliko djelića u kutu ispod zastora, ali dovoljno. Na njima su bili otisci: kažiprst i srednjak,desna ruka.

– Jeste li potpuno sigurni u nalaz? – polako upita senator.– Otisci ne mogu lagati, gospodine – odgovori mu ofcir. – Bili su tamo, a na krhotinama još se

zadržala vlaga brandvja. Izvan ove sobe, Delta je jedini koji zna za Sedamdeset prvu ulicu.– Možemo li biti sigurni u to? Možda su se drugi nekako izlanuli, neoprezno.– Takva mogućnost ne postoji – upadne mu u riječ brigadni general.– Abbott to ne bi nika,d otkrio, a Elliot Stevens nije znao za tu adresu petnaest minuta prije nego

je došao tamo, kad je nazvao iz telefonske govornice. A osim toga, pretpostavljajući najgore, teško jepovjerovati da bi on zatražio svoje pogubljenje.

– A kako je s majorom Webbom? – pritiskao je senator.– Pošto je sletio na Aerodrom Kennedv, ja sam bojniku javio adresu radio-vezom – odgovori

Crawford. Prije je nije znao. Kao što vam je poznato, to je frekvencija G-dva pod elektronskomkontro lom. Podsjećam vas na činjenicu da je i on izgubio život.

– Da, dakako. – Senator poodmakle dobi zatrese glavom. – Sve je to nevjerojatno. Zašto?– Htio bih iznijeti bolnu temu – ću se brigadni general Crawford, Već s početka nisam bio

oduševljen kandidatom. Ja razumijem Davidovo razmišljanje i slažem se da je bio kvalificiran za to,ali, ako se sjećate, on nije bio moj izbor.

– Ja opet nisam bio svjestan činjenice da smo imali toliko izbora – sada će senator. – Imali smočovjeka, kvalificiranog čovjeka, kao što ste kazali – koji je bio voljan povući se u duboku ilegalnostna neodređeno vrijeme, svakog dana izlagati život opasnosti, čovjek je trebao prerezati sve veze sasvojom prošlošću. Koliko takvih ljudi postoji?

– Možda smo mogli pronaći jednog uravnoteženijeg – uzvrati brigadir. – Svojedobno sam tonaglasio.

– Ti si naglasio – ispravi ga Conklin – svoju osobnu definiciju uravnotežena čovjeka, za kogasam ja, svojedobno, naglasio da je šeprtlja.

– Obojica smo bih u Meduzi, Conkline – Crawford će Ijutito ali ipak suzdržano. –Ti nemašisključivo promcavost. Deltino ponašanje na terenu bilo je stalno i otvoreno neprijateljski spramkomande. Bio sam u položaju da takvo ponašanje opažam nekako jasnije od tebe.

– U najvećem broju slučajeva imao je svatko pravo da se tako ponaša. Da si proveo viševremena na poprištu a manje u Sajgonu, ti bi to shvatio. Ja sam to shvatio.

– Možda će te ovo iznenaditi – odgovori mu brigadni general, ispruživši ruku u znak primirja –ali ja ne branim ogromne gluposti koje su često harale Sajgonom – nitko ih ne može opravdati. Jasamo pokušavam opisati jedan način ponašanja koji je mogao dovesti do pretprošle noći uSedamdeset prvoj ulici.

Pogled čovjeka iz CIA-e ostade na Cravvfordu; njegovo je neprijateljstvo iščezlo kad jeklimnuo glavom.

– Znam da pokušavaš Žao mi je. To je srž problema, zar ne? Meni nije lako; radio sam s Deltomna pola tuceta sektora, a stacionirali smo ga u Pnom Penu pri]e nego ie Meduza bila čak sjaj uRedovnikovu oku. Poslije Pnom Pena više nije bio isti; zato je otišao u Meduzu, zato je htio postatiKain.

Senator se nagnuo gornjim dijelom tijela prema naprijed.– Čuo sam to, ali mi recite opet. Predsjednik mora sve znati.– Žena i dvoje djece ubijeni su mu na gatu uz rijeku Mekong. oombe je bacao i otvorio vatru iz

mitraljeza neki zalutali zrakoplov – nitko nije znao reći kojoj je strani pripadao, identitet avionanikad nije otkriven. Mrzio je taj rat, mrzio je svakoga u njemu. Prelomio se. Conklin zasta i pogledana generala. – I ja mislim da si u pravu, generale. Opet je škljocnuo, prelomio se. To je bilo u njemu.Što je bilo? – oštro upita senator.

– Eksplozija, držim – odgovori Conklin. – Prsla je brana. Otišao je preko svojih granica i

svladala ga je mržnja. To se može razumjeti ako se podsjetimo okolnosti. Čovjek mora biti vrlooprezan da ne prede tu granicu. Poubijao je te ljude, tu ženu, poput luđaka koji svjesno luduje iuništava. To nije očekivao nitko od njih, osim žene koja je bila gore, na katu, a ona je vjerojatno čulauzvike. On više nije Delta. Stvorili smo mit nazvan Kain, jedino što to više nije mit.

To je on.– Poslije toliko mjeseci… – Senator se naslonio na fotelju, a glas mu se izgubio. – Zašto se

vratio? Odakle?– Iz Ziiricha – odgovori mu Crawford. – Webb je bio u Zurichu, a ja mislim da je on jedini koji

ga je mogo vratiti. Odgovor na pitanje »zašto« možda nećemo nikad saznati, ukoliko nije očekivao daće nas tamo sve zateći.

– On ne zna tko smo mi – protestirao je senator. – Njegovi su jedini kontakti bili Jedriličar,njegova žena, i David Abbott.

– I Webb, dakako – doda general.– Dakako – suglasio se senator. – Ali ne u Treadstoneu, čak ni on.– To ne bi ni bilo važno – reče Conklin i štapom jednom udari po tepihu. – On zna da postoji

odbor, uprava. Webb mu je mogao reći da ćemo svi biti tamo, sasvim normalno očekujući da ćemobiti.

Imamo mnogo pitanja vrijednih šest mjeseci, a sada i nekoliko milijuna dolara. Delta bi tomogao ocijeniti kao mogućnost potpunog rješenja. Mogao nas je sve uzeti i iščeznuti. Bez traga.

– Zašto si tako siguran u to?– Zato jer, prvo, bio je tamo – odgovori čovjek iz obavještajne službe, podižući glas. – Imamo

njegove otiske i čašu brandvja koju čak nije ispio do kraja. I, drugo, jer je to klasična klopka snekoliko stotina varijacija.

– Da li bi to objasnio?– Ti šutiš – upadne general, gledajući Conklina – sve dok tvoj neprijatelj više ne može izdržati,

pa se otkrije.– A mi smo postali njegovi neprijatelji? Njegovi neprijatelji.– To više nije pod upitnikom – reče pomorski časnik. – Zbog bilo kojeg razloga, Delta je

promijenio stranu. I prije se to događalo, hvala nebesima ne baš tako često. Znademo što ćemoučiniti.

Senator se opet nagnu naprijed.– Što ćete vi učiniti?– Njegova fotografija nije nikad prije cirkulirala – objasnio je Cravvford. – Sada ćemo je

objaviti svakoj stanici, svakom mjestu osluškivanja, svakom izvoru i informantu koje imamo. Onmora nekamo otići, a počet će s mjestom koje poznaje, ako ništa drugo a ono da kupi novi identitet.Trošit će novac; pronaći će ga. Kad ga pronađu, naređenje će biti jasno.

– Odmah ćete ga dovesti ovamo?– Ubit ćemo ga – jednostavno odgovori Conklin. – Ne dovodi se čovjek kao što je Delta, a ne

smiješ se ni izlagati opasnosti da ga dovede ovamo neka druga vlada. Kad svi znamo što on zna.– Ja to ne mogu reći Predsjedniku. Postoje zakoni.– Ne za Deltu – odgovori mu agent. – On je izvan zakona. Njega je nemoguće spasiti. Izvan

spasa.– Izvan?– Tako je, senatore – upadne mu general u riječ. – Izvan spasa.Mislim da vam je poznato značenje te fraze. Vi morate odlučiti hoćete li je ili nećete objasniti

Predsiedmku. Možda bi bilo bolje . . .– Vi morate sve istražiti, svaku mogućnost – odgovori mu senator, ne dopuštajući časniku da

dovrši misao. – Prošlog sam tjedna razgovarao s Abbottom. Ispričao mi je o strategiji koja je u toku,a sa ciljem da se dopre do Delte. Zurich, banka, imenovanje Treadstonea; sve je to dio toga, zar ne?

– Da, ali je sada s tim svršeno – objasni Crawford. – Ako vam nisu dovoljni dokazi pronađeni uSedamdeset prvoj ulici, onda vam je to dovoljno. Delti je dat jasan signal da dođe. Nije došao. Štoviše želite?

– Želim biti potpuno siguran.– Ja ga želim mrtvog.Conklinove riječi, iako izgovorene tiho, djelovale su kao neočekivan hladan vjetar. Nastavio je:

– Ne samo da je prekršio sva pravila koja smo postavili za sve nas bez obzira na to koja su – već jepropao u jamu. Smrdi; on je Kain.

Toliko smo upotrebljavali ime Delta – čak ne Bourne, već Delta – da mislim da smo tozaboravili. Gordon Webb je bio njegov brat. Treba ga pronaći. Treba ga ubiti.

TREĆA KNJIGA Recepcionerove poluzatvorene oči su se tako otvorile i raširile, da mu senapela koža.

– U gotovu, monsieur?– Prirodno. Moj kompanjon bi ih vratio sutra navečer.– Nema žurbe, monsieur.– Oprostite? Dakako, doista nema razloga zašto ne bih unajmio taksi. Povjerenje se može platiti.– Ja ne znam kako bih došao do taksija – prekinu ga recepcioner, kojemu je glas sada odavao

žudnju da vodu navede na svoj mlin. Međutim, moj »renault« nije baš tako nov, možda, a možda i nijenajbrža stroj na cesti, ali to su kola s kojima je moguća vožnja, čak vrlo dobra kola.

Kameleon je opet promijenio boju, opet su ga prihvatili kao nekoga tko nije on. Ali je sada znaotko je i shvaćao je.

Svitanje.Ali nije to bila topla soba seoskog prenoćišta, niti su zidne tapete išarale prve zrake sunca što su

se provukle kroz prozor, probivši se kroz lelujavo lišće stabla. Prve zrake sunca navrle su s istoka iokrunile francusku pokrajinu, otkrivajući polja i brežuljke SaintGermain-en-Layea. Sjedili su umalom automobilu parkiranom iza nasipa napuštenog pokrajnjeg puta, dok se dim cigarete uvijao iizlazio gubeći se kroz djelomično otvoreni prozor.

Svoje prvo pripovjedanje, u Švicarskoj, počeo je riječima: Moj je život počeo prije šestmjeseci na malom otoku na Sredozemnom moru, nazvanom Ile de Porte Noir . . .

Ovo je počeo mirnom izjavom: Poznat sam kao Kain.Sve je ispričao, ne izostavljajući ništa čega se mogao sjetiti, uključujući i strašne slike koje su

praskale u njegovu mozgu kad je čuo | riječi koje je izgovorila Jacqueline Lavier, u restoranu sasvjećnja-'! cima, u Argenteuilu. Imena, događaji, gradovi. . .

asasinacije.– Sve se slaže. Nije bilo ničega što nisam znao, ničega što nije bilo negdje otraga u mojoj glavi,

a nastojalo je izaći. To je bila istina.– To je bila istina – ponovila je Marie.Zagledao se u nju ispitivačkim pogledom.– Varali smo se, zar ne vidiš?– Možda. Ali smo bili i u pravu. Ti si bio u pravu, ja sam bila u j pravu._ U vezi sa Čime?

U vezi s tobom. Moram ti to opet reći, mirno i logično. Svoj si život ponudio za moj prije negosi me upoznao. To nije odluka Čovjeka kojeg si opisao. Ako je taj čovjek postojao, više ne postoji.

Marie je govorila moleći ga očima, ali joj je glas bio suzdržan. Kao da se nije iznenadila onomešto je slušala.

_ To si ti rekao, Jasone. »Ne postoji ono čega se čovjek ne može sjetiti. Njemu ne posudi »Može biti da si sada s time suočen. Možeš li se udaljiti od toga?

Bourne klimnu; došao je strašan trenutak.– Da – rekao je. – Mogu se udaljiti, ali sam. Ne s tobom. Marie povuče dim cigarete, gledajući

ga. Ruka joj je drhtala.– Tako, dakle. Znači, to je tvoja odluka, zar ne?– Mora takva biti.– Ti ćeš herojski nestati, kako ja ne bih bila umrljana pred ljudima, Bogom i zakonom, zar ne?– Moram tako postupiti.– Mnogo ti hvala, ali što ti do đavola misliš tko si ti?– Što?– Što ti do đavola misliš tko si ti?– Ja sam čovjek kojeg nazivaju Kain. Mene traže vlade – policije – od Azije do Evrope Ljudi u

Washingtonu žele me ubiti zbog onoga što misle da znam o toj Meduzi; asasin nazvan Carlos želi meustrijeliti u vrat zbog onoga što sam mu učinio. Razmisli o tome na trenutak.

Koliko dugo misliš da bih mogao bježati prije nego me netko iz svih tih vojski ne pronađe,namami me u stupicu, ubije me? Je li želiš da tako završi i tvoj život?

– Dobri Bože, ne! – uzviknu Marie, ali je bilo očito da nešto jako kopka po njenom mozgu. – Janamjeravam trunuti u švicarskom zatvoru pedeset godina ili biti obješena za ono što nisam nikadučinila u Ziirichu!

– Postoji način kako se mogu pobrinuti za Zurich. Razmišljao sam o tome; ja to mogu učiniti.– Kako?Zgnječila je cigaretu u pepeljari.~ Za ime Božje, zar je to važno-kako? Priznanje. Ja se predajem, l°s ne znam točno, ali ja to

mogu učiniti! Ja mogu opet sastaviti tvoj život. Moram ga vratiti u kolotečinu!– Ne na takav način.– Zašto ne?Marie mu dodirne lice, glas joj je opet bio tih i mekan, nagla vrištavost je otišla.– Zato jer sam opet dokazala svoju tvrdnju. To bi trebalo da uvidi čak i osuđenik – koji je toliko

siguran u svoju krivnju. Čovjek koji se zove Kain ne bi nikad učinio ono što si ti ponudio da ćešučiniti. Ni za koga.

– Ja jesam Kain!– Čak kad bih bila prisiljena suglasiti se s time, sada to nisi.– Pokušaj posljednje rehabilitacije? Samopotaknuta lobotomija?Potpuni gubitak sjećanja? Čini se da je to istina, ali to neće nikoga zaustaviti da me traži. Neće

ga zaustaviti – neće ih zaustaviti – da potegnu obarač.– Čini se da je to najgore, a ja nisam spremna da to primim kao činjenicu.– Onda znači da ti ne gledaš na činjenice.– Ja gledam na dvije činjenice koje si ti, kako se po svemu čim, zanemario. Ja to ne mogu. Živjet

ću s njima do kraja svog života, jer sam fi odgovorna. Dva su čovjeka ubijena na isti okrutni načinsamo zato jer su stajali između tebe i poruke koju ti je netko pokušavao poslati. Preko mene.

– Vidjela si Corbelierovu poruku? Koliko je rupa od metaka bilo tamo? Deset, petnaest?– Onda znači da su ga iskoristili! Čuo si ga dok je govorio preko telefona, a i ja sam ga čula.

Nije lagao; pokušavao nam je pomoći.Ako ne tebi, zacijelo meni.– To je … moguće« – Sve je moguće. Ja nemam odgovora, Jasone, samo ukazujem na

neslaganja, na ono što se ne može objasniti – a trebalo bi biti objašnjeno. Ti nisi nijednom, nikad,pokazao potrebu ili poticaj da se ponašaš onako kako bi se ponašao ako si možda bio ono što kažešda si bio. A tko se tako ne ponaša ne može biti takvim čovjekom. Ili* obratno, ti ne bi mogao biti on.

– Ja jesam on.– Slušaj me. Ti si meni vrlo drag, dragi moj, a to bi me moglo zaslijepiti, ja to znam. Ali ja isto

tako znam nešto o sebi. Ja nisam velikooko dijete cvijeća; – pripao mi je moj dio viđenja ovogsvijeta, eledam vrlo pomno i vrlo izbliza one koji me privlače. Možda oie vrijednosti mogu potvrditiono što ja volim misliti – a to jesu vrijednosti. Moje, ne tuđe.

Zašutila je na trenutak i odmakla se od njega, ah ne mijenjajući perspektivu._ Promatrala sam čovjeka kojega muče – on sam i drugi – ali neće zaplakati ni viknuti. Možda ti

imaš tihe, nečujne krike, ali ne želiš dopustiti da ti krici budu bilo čije opterećenje, osim tvoje.Umjesto toga, ti ispituješ, kopaš i pokušavaš shvatiti. A to, moj prijatelju, nije svijest hladnokrvneubojice, a to nikako nije ni ono što si učinio za mene i što još želiš učiniti. Ja ne znam što si ti bioprije, niti znam zbog kojih si zločina kriv, ali to nije ono što ti vjeruješ – ono što drugi žele dapovjeruješ. Što me opet navraća na vrijednosti o kojima sam govorila. Ja sebe poznajem. Ja ne bihmogla voljeti čovjeka za kojeg kažeš da jesi. Ja volim čovjeka za koga znam da jesi. Ti si to opetpotvrdio. Nijedan ubojica ne bi ponudio ono 'što si maločas ponudio A ta je ponuda, gospodine,odbijena s poštovanjem.

– Ti si prokleta budala! – prasnuo je Jason. – Ja mogu tebi pomoći, ti ne možeš meni! Ostavi minešto za ime Krista!

– Neću! Ne na takav način . . .Odjednom je Marie zašutjela, ne završivši rečenicu. Usne joj se bešumno odijeliše, a onda je

prošaptala: – Mislim da sam to upravo učinila.– Što si učinila? – upita je Ijutito Bourne.– Obojma sam dala nešto.Sada se okrenula prema njemu, kao da je ponesena' sasvim 'novom mišlju. Progovori: ~ Sad sam

to rekla; to je već dugo prisutno. »Ono što drugi žele da Povjeruješ . .~ O čemu do vraga govoriš?– O tvojim zločinima … o onome što drugi žele da povjeruješ da su tvoji zločini.– Postoje. Moji su.– Pričekaj malo. Pretpostavimo da su ti zločini postojali, ali msu tvoji? Pretpostavimo da su

dokazi namješteni jednako stručno kao što su meni namješteni u Ziirichu – a pripadaju nekomedrugome Jasone – ti ne znaš kad si izgubio pamćenje, ti o tome nemaš pojma Riječi!

– Port Noir.– Tada si ga počeo graditi, a nisi ga tada ni tamo izgubio. Prije Port Noira; to bi moglo objasniti

toliko toga. Moglo bi objasniti tebe, proturječja između tebe i čovjeka za koga ljudi misle da jesi.– Varaš se. Ništa ne bi moglo objasniti uspomene – slike – koje mi se vraćaju.– Možda se samo sjećaš onoga što ti je rečeno – uzvrati Mane. –Opet i opet i opet. Sve dok

nema ničega drugog. Fotografije, uspomene, vidni i slušni poticaji.– Ti opisuješ funkcionirajuću vegetabilnu osobu koja samostalno hoda, kojoj je ispran mozak.

To nisam ja. Gledala ga je i blago mu govorila: – Ja opisujem pametnog, vrlo bolesnog čovjeka, čijase pozadina podudara s onom koju traže i nalaze drugi ljudi. Znaš li kako je jednostavno naći takvačovjeka? Posvuda su u bolnicama, u privatnim sanatorijima, u vojnim bolnicama. – Zastala je, pabrzo nastavila: – Taj članak u novinama rekao je još jednu istinu. Ja sam poprilično spretna u radu skompjuterima. Trebalo bi da je cakav svatko tko radi posao koji ja radim. Ako tražim primjerkrivulje koja inkorporira izolirane faktore, ja znam kako se to radi. Slično :ome, kad netko tražičovjeka koji je hospitaliziran zbog amnezije, a čija prošlost obuhvaća specifične vještine, talente,jezike, rasne karakteristike i slično, kandidate će naći u bankama medicinskih podataka. Bog jedinizna da takvih kandidata kao što si ti nema mnogo, možda nekolicina, možda je samo jedan. Ali njimaje bio potreban baš taj jedan, samo im je on trebao.

Bourne je gledao kroz prozor nastojeći otvoriti čelična vrata svoje svijesti, pokušavajućipronaći barem neku sličnost nadi koju ona osjeća.

– To što govoriš svodi se na to da sam ja reproducirana iluzija – rekao je onemoćalo.– To je krajnji učinak, ali ja o tome nisam govorila. Ja kažem da je suce da su s tobom

manipulirali. To bi objasnilo toliko toga.Dodirnu mu ruku i unese mu se u oči.Govoriš mi da ima trcnuuka kad događaji žele prsnuti iz tebe – kad misliš da će ti se raspuc,

glava od njih.Riječi – mjesta – imena – tu su otponci sjećanja i uspomena. _ Jasone, nije li moguće da ui služe

kao otponac za lažna sjećanja? Za ono što ti je stalno bilo govoreno, kljukano u tebe, ali nisi kadar tosam proživjeti. Te događaje ne vidiš jasno, jer oni nisu ti.

– Sumnjam. Vidio sam što sam kadar učiniti. To sam radio i prije.– Možda si to radio zbog drugih razloga' . Prokletstvo koliko si uporan! Do đavola s tobom, ja

se borim za svoj život! Za oba naša života! … U redu! Ti možeš misliti, možeš osjećati. Sada misli,sada osjećaj! Pogledaj u mene i kaži mi da si pogledao u svoju nutrinu, u nutrinu svojih misli iosjećaja, te nesumnjivo znaš da si ti asasin nazvan Kain! Ako to doista možeš učiniti – doista toučiniti – onda me odvedi u Ziirich, preuzmi odgovornost i krivnju za sve, i nestani iz moga života! Aliako to nisi kadar učiniti, ostani sa mnom i dopusti mi da ti pomognem. I voli me, za ime Božje. Volime, Jasone.

Bourne joj uze ruku i čvrsto je stisnu, kao Ijutitom djetetu prožetom drhtavicom.– To nije pitanje osjećanja ili mišljenja. Ja sam vidio račun u Gemeinschaftu; uplatnice su već

davno datirane. One su u suglasju sa svim što sam saznao – Ali taj račun, te uplate, sve je to moglobiti stvoreno jučer, ili prošlog tjedna, ili prije šest mjeseci. Sve što si čuo i čitao o sebi možda jesamo jedan dio strategije onih koji žele da preuzmeš Kainovo mjesto. Ti nisi Kain, ali om te želenatjerati da misliš da jesi, žele da drugi misle da jesi. Ah tamo negdje je netko tko zna da ti nisi Kaini pokušava ti to reći. I ja imam svoj dokaz. Moj ljubavnik je živ, a vojica prijatelja su mrtvi, jer su senašli između tebe i onoga tko ti šalje poruku, tko ti pokušava spasiti život. Ubili su ih isti ljudi koji tee žrtvovati Carlosu namjesto Kaina. Prije si rekao da se sve Podudara. To nije bilo tako, ali ovo sepodudara! Objašnjava tebe.

– Šuplja školjka koja čak ne posjeduje uspomene koje misli da – S demonima koji luduju unutrai paklenski udaraju po stijenama?

To nije ugodna perspektiva.– To nisu demoni, dragi moj. To su dijelovi tebe – ljutiti, bijesni ji vrište jer žele izaći, jer ne

pripadaju ljuski u koju si ih zatvorio' A ako razmrskam tu ljusku što ću naći?– Mnogo toga. Nešto dobro, nešto loše, mnogo toga tko je pozlijeđeno. Ali nećeš naći Kaina. Ja

ti to obećavam. Ja 'vjerujem u tebe, moj dragi. Molim te ne diži ruke i ne odreci se nade.Zadržavao je udaljenost među njima, iako je to bio samo stakleni zid, ali su ga upitnici

nesmiljeno mučili i tierali da u sve sumnja.Nije ga napuštala upornost svoga suda o sebi.– A ako se varamo? Ako se konačno dokaže da se varamo? Što jonda?– Brzo me ostavi. Ili me ubi. Nije mi stalo.– Ja te volim.– Znam. Zato se ne bojim.– U uredu Lavierove našao sam dva telefonska broja. Ako me iole posluži sreća, ti brojevi bi

me mogli dovesti do broja koji, mi je potreban.– New York? Treadstone?– Da. Tamo je odgovor. Ako ja nisam Kain, netko na tom,broju zna tko sam.Odvezli su se natrag u Pariz uzimajući da će biti mnogo manje upadljivi u vrevi grada nego u

udaljenom seoskom prenoćištu.Plavokosi muškarac s naočalama od kornjačevine, i naočita ali vrlo stroga žena, lišena bilo

kakve kozmetike, s kosom počešljanom sasvim otraga poput neki smjernice pi>-,]|cdnie s'.ndine naSorbonm, nisu svojom pojavom stršili na Montmartreu. Uzeli su sobu u Terrassi na Rue de Maistre, iprijavili se kao bračni par iz Bruxellesa.

Kad su ušli u sobu i zatvorili vrata za sobom, stajali su nekoliko trenutaka na mjestu, negovoreći, jer riječi nisu bile potrebne za ono što su vidjeli i osjećali. Bili su oslonjeni jedno o drugo,sjećajući neku snagu u tom dodiru, u stezanju ruku kroz koje je tekla [/rela krv. Iza sebe su zatvorili

nasilni svijet koji im je uskraćivao mir, koji ih je prisiljavao da održavaju ravnotežu na napregnutimžicama, jedno pored drugoga, visoko iznad provalije; ako jedno padne bit će to kraj za oboje.

Bourne nije mogao promijeniti boju istog trenutka kad je ušao u sobu. To bi bila laž, a sada nijebio trenutak za laž i varku.

Moramo se malo odmoriti – rekao je. – Moramo malo odspa vati. Bit će dug dan……..Vodili su ljubav. Nježno, potpuno, spojeni u toploj, ritmičkoj ugodnosti kreveta. A bio je i

trenutak, glup trenutak, kad su bili bez daha a morali su prilagoditi jedan kut između sebe, pa su sesmijali.

Bio je to tihi smijeh, s početka čak zbunjeni smijeh, ali je toga oboje bilo svjesno; ocjenjivanjegluposti trenutka bilo je prirođeno nečemu što je bilo veoma duboko medu njima. Držali su sestrastvenije kad je trenutak prošao, sve više željni da otjeraju strašne zvukove i grozne prizoremračnog svijeta koji ih je vrtio svojim kovitlacima.

Odjednom stadoše bježati iz tog svijeta, uranjajući u mnogo bolji, gdje svjetlo sunca i modrevode zamjenjuju tamu. Zurili su prema njemu grozničavo, bjesomučno, a onda su prodrli u taj svijet,našli ga.

Zaspali su iscrpeni, isprepletenih prstiju.Bourne se prvi probudio. Čuo je trube i motore automobila koji su dolje ludovali u tipičnom

pariškom prometu. Pogledao je na sat: trinaest sati i deset minuta. Spavali su gotovo pet sati,vjerojatno manje nego im je bilo potrebno, ali bilo je dovoljno. Bit će dug dan.

Što će raditi, nije bio sasvim siguran; samo je znao da ima dva telefonska broja koji će gadovesti do trećega. U New Yorku.

Okrenu se Marici koja je duboko disala pored njega, njenom licu njenom naočitom, lijepom licu,koso nagnutom na rubu jastuka, njenim razdvojenim usnama, samo nekoliko centimetara udaljenim odnjegovih usana. Poljubio ju je, a ona ga zagrli, još zatvorenih očiju.

– Ti si žaba a ja ću te učiniti princem – rekla mu je pospanim glasom.– Ili je obratno' – Mada to obuhvaća vrlo široko područje, ipak je nekako daleko °d mojih

sadašnjih spominjanja.– Onda ćeš morati ostati žabom. Poskakuj, žabice. Pokaži što znaš.– Nisam u napasti. Samo skačem kad jedem muhe.– Žaba jede muhe? Držim da je tako. Naježila sam se; to je strašno.~ Hajde, hajde, otvori oči. Moramo oboje poskakivati. Moramo Početi lov.žmirkala je i gledala ga. – Lov na što? – upita ga.– Na mene – odgovori joj. – Iz telefonske govornice u rue Lafavette, gospodin Briggs je nazvao broj u Ziirichu na račun

tog broja. Bourne je bio uvjeren da Jacoueline Lavier nije gubila vrijeme, već je poslala svojesignale uzbunejedan je zacijelo otišao u Ziirich.

Kad je čuo da zvoni telefon u Švicarskoj, Jason se odmaknuo i predao slušalicu Marici. Znala ješto ima reći.

Nije imala za to mogućnosti. Čuo se glas telefoniste s međunarodne centrale u Ziirichu.– Zao nam je što broj koji ste nazvali više nije u službi.– Bio je prije nekoliko dana – upadnu Marie. – Ovo je hitan slučaj, operatore. Imate li drugi

broj.– Telefon više nije u službi, madame. Nema drugog broja.– Možda su mi dali pogrešan broj. Radi se o najhitnijoj stvari.Možete li mi reći ime stranke koja je imala taj broj?– Bojim se da to nije moguće.– Rekla sam vam – riječ je o hitnosti! Mogu li razgovarati s vašim pretpostavljenim, molim vas?– Ne bi vam bio kadar pomoći. Ovaj broj nije tiskan u imeniku. Do viđenja, madame. Veza je

bila prekinuta.– Prekinula je vezu – reče Jasonu.– Potrajalo je prokleto dugo da se to ustvrdi – odgovori |oj Bourne, gledajući gore-dolje ulicom.

– Hajdemo odavde.– Zar misliš da bi mogli pronaći trag do ove kabine? U Parizu: Do javnog telefona?– U roku od tri minute mogu ustvrditi koja je centrala, točno u kojoj četvrti. Za četiri minute

mogu suziti traganje za telefonom na samo pet-šest uličnih blokova.– Kako to znaš?– Volio bih da ti na to znam odgovoriti. Hajdemo.– Jasone. Zašto ne pričekamo negdje skriveni? I gledamo tko će doći?– Zato jer ja ne znam što moram gledati, a oni znaju. Imaju fotografiju koja im pomaže u

traganju. Mogli bi postaviti svoje ljude na čitavom ovom području.– Ja ni najmanje ne izgledam poput fotografije objavljene u novinama.– Ne ti. Ja. Hajdemo!Brzo su hodali kroz nemirnu plimu i oseku ulične vreve, sve dok nisu stigli do Bulevara

Malesherbes, udaljenog deset blokova od njihova polazišta. Sad su stigli do druge telefonskegovornice, ali drugačije od prve. Sada nije trebalo nazivati preko centrale; ovo je Pariz. Marie jeušla s metalnim novcem u ruci, i nazvala broj. Bila je spremna. Ali su je zapanjile riječi koje je čula:– La residence du General Villiers. Bonjour? . . . Allo Na trenutak Mane nije mogla progovoriti.Samo je zurila u telefon.

– Je m'excuse – prošaptala je. – Une erreur. – Spustila je slušalicu.

– Što je? – upita je Bourne, otvorivši staklena vrata. – Što se dogodilo? Tko je bio?– Pa to nema nikakva smisla – odgovorila mu je. – Uspostavila sam telefonsku vezu s kućom

jednog od najuglednijih i najmoćnijih ljudi u Francuskoj – Andre Frangois Villiers – ponovila jeMarie, upalivši cigaretu.

Vratili su se u svoju sobu u Terrassi da srede utiske, da protumače i upiju zapanjujućuinformaciju.

– Završio akademiju Saint-Cyr, heroj drugog svjetskog rata, legenda u pokretu otpora, i, sve dosvog prekida zbog Alžira, očiti nasljednik De Gaullea. Jasone, povezivati takvog čovjeka s Carlosom– to je jednostavno nevjerojatno.

– Veza je tu. Vjeruj joj.– To je gotovo nemoguće. Villiers je stara čast Francuske, obiteljsko mu porijeklo seže do

sedamnaestog stoljeća. Danas je jedan od najuglednijih poslanika u Nacionalnoj skupštini – političkije desno od Karla Velikog, nema sumnje – ali je poznat kao istaknuti vojnik i zagovornik reda izakona. To je isto kao da povežeš Douglasa Macarthura s istaknutom ubojicom iz redova Mafije. Tonema nikakva smisla.

– Onda ga potražimo. Zbog čega je prekinuo s De Gaulleom?– Alžir. Početkom šezdesetih godina. Villiers je pripadao OAS-u – – bio je jedan od alžirskih

pukovnika pod Salanovom komandom.Protivili su se sporazumima u Evianu, na temelju kojih je Alžir postao nezavisan, jer su istinski

vjerovali da pripada samo Francuskoj.– Ludi pukovnici Alžira – reče Bourne; kao što mu se dogodilo s toliko riječi i fraza, ni sada

nije mogao objasniti odakle mu te riječi i zašto ih je izrekao.– To tebi nešto znači?– Mora da mi znači, ali ja ne znam što je to.– Razmisli – reče mu Marie. – Zašto »ludi pukovnici« nailaze na suglasje kod tebe. Što ti prvo

pada na pamet? Brzo! Jason ju je bespomoćno gledao, a onda su došle riječi.Bombardiranje . .. infiltracije. Provocateurs. Proučavaš ih; proučavaš mehanizam. _ Zašto?– Da li se odluke zasnivaju na onome što saznaš?– Držim da je tako.– Kakve odluke? Tko odlučuje što?– Prekidi, prijelomi.– Što to tebi znači? Prekidi.– Ne znam! Ne mogu misliti!– U redu … u redu. Navratu ćemo se na to neki drugi put.– Nema vremena. Vratimo se Villiersu. Poslije Alžira, što je bilo?– Bilo je nekakvo pomirenje s De Gaulleom; Villiers nije nikad bio izravno upleten u terorizam,

a njegova je vojnička prošlost to zahtijevala. Vratio se u Francusku – izrazili su mu dobrodošlicu,uistinu – bio je borac za izgubljenu ali poštovanu stvar. Dobio je komandni položaj i čin generala,prije nego se prebacio u politiku.

– Znači da je on radni političar?– Više je govornik Stariji državni funkcioner. I dalje je duboko ukopani militarist, i dalje se

pjeni zbog smanjenog vojnog statusa Francuske.– Howard Leland – reče Jason. – Tu je tvoja veza s Carlosom.– Kako? Zašto?– Lelanda su ubili zato što se uplitao u politiku naoružanja i izvoza oružja koju su gradili u Quai

d'Orsavu. Ne treba nam ništa više.– Čini se upravo nevjerojatnim, čovjek poput… – Marien glas se izgubio; gotovo se zaprepastila

onim što se sjetila. –Ubili su mu sina. Bila je to politička spletka, prije pet ili šest godina.– Kaži mi.– Kola su mu otišla u zrak u rue du Bac. To je objavljeno u svim novinama. On je bio radni

političar, on je javno djelovao, bio je konzervativac poput oca, na svakom se koraku suprotstavljaosocijalistima i komunistima. Bio je mladi član parlamenta, opstrukcionist kad je u pitanju vladinotrošenje, ali je zapravo bio vrlo popularan. Bio je aristokrat ali koji je očaravao.

– Tko ga je ubio?~ Nagađalo se da su to bili neki fanatici iz redova komunista. Uspio je spriječiti donošenje

nekih zakona koje je favorizirala ekstremna ljevica. Nakon njegova umorstva, front protivljenja seraspao i zakoni su izglasani. Mnogi misle da je to razlog zašto je Villiers napustio vojsku ikandidirao se za poslanika u parlamentu.

To je tako neočekivano, to je tako proturječno. Na koncu, ubili su mu sina; pomislio bi da jeposljednja osoba na svijetu s kojom bi želio imati ikakvu vezu – baš profesionalni asasin.

– Ima tu i nešto drugo. Rekla si da su mu u Parizu izrazili dobrodošlicu zato što on nije nikad bioizravno upleten u terorizam.

– Ako je bio – prekinu ga Marie – to je pokopano. U ovoj su zemlji znatno trpeljiviji spramstrastvenih povoda i motiva, kad su u pitanju zemlja i krevet. A on je bio istinski heroj, ne zaboravito.

– Ali jednom terorist, uvijek terorist, ne zaboravi to.– Ne mogu se suglasiti. Ljudi se mijenjaju.– Ne u nekim stvarima. Nijedan terorist ne može zaboraviti kako je nekad bio djelotvoran; on

živi od toga.– Kako bi ti mogao znati o tome?– Nisam siguran da se i ja to želim odmah upitati.– Onda se ne pitaj.– Ali sam siguran u pogledu Villiersa. Ja ću ga posjetiti.Bourne priđe stoliću i otvori telefonski imenik.– Da vidimo je li u imeniku ili je to tajni broj. Potrebna mi je njegova adresa.– Nećeš moći doći u njegovu blizinu. Ako je on Carlosova veza, čuvat će ga. Ubit će te čim te

ugledaju. Imaju tvoju fotografiju, pamtiš lito?– To im neće pomoći. Ja neću biti onaj kojega oni traže. Evo ga.Villiers, A. F. Pare Monceau.– Još to ne mogu povjerovati. Sama činjenica da je znala koga zove, mora da je duboko

djelovala na madame Lavier i prepala je.– Ili ju je uplašila toliko da je bila kadra učiniti što bilo.– Ne čini li ti se čudnim da su joj dali taj broj?– Ne, ako se podsjetim okolnosti. Carlos želi da njegovi trutovi znaju da se ne šali. On hoće

Kaina.Marie ustade. * – Jasone? Što je »trut«?Bourne je pogleda kao da je i sam iznenađen.– Ne znam . . . Netko tko slijepo radi za nekoga drugoga, radi za nj ali ga ne poznaje.di jedno, a zapravo radi nešto _ Slijepo? Ne vidi ga? _ Ne poznaje ga, kažem., drugo. _ Ja to ne

razumijem.

– Hajde da ti ovako objasnim. Ja ti kažem da paziš neće li se pojaviti neka kola na stanovitomuličnom uglu. Kola se ne pojavljuju, ali činjenica da si tamo govori nekome drugome koji tebepromatra da se dogodilo nešto drugo – Aritmetički, poruka kojoi se ne može ući u trag.

– Da, držim da je tako.– To se dogodilo u Zurichu. Walther Apfel je bio »trgt*.objelodanio vijest o kradi, ne znajući zapravo što govori.– A to je?– Sasvim je temeljita pretpostavka da su ti rekli da uspostaviš vezu s nekim koga dobro

poznaješ.– Treadstone Sedamdeset jedan – reče Jason. – No, vratimo se Villiersu. Carlos me našao u

Zurichu zahvaljujući Gememschaitu.To znači da je morao znati za Treadstone; sasvim je temeljita pretpostavka da i Villiers zna.

Ako ne zna, možda postoji način kako ćemo ga natjerati da to sazna za nas.– Kako?– Njegovo ime. Ako je on sve što kažeš da jest, znači da o sebi misli prilično visoko. Čast

Francuske sparena sa svinjom kao što je Carlos, da, to bi moglo djelovati na nj. Zaprijetio bih mu daću otići na policiju, da ću o tome izvijestiti novine.

– On bi to jednostavno zanijekao. Rekao bi da je to besramno i nečuveno.– Neka ga. On zna istinu. U uredu Jacqueline Lavier sam našao njegov broj. Osim toga, svatko

nijekanje će biti objavljeno na istoj stranici gdje i njegov nekrolog.– I dalje si pred zadatkom da dopreš do njega.~ Doprijet ću. Ja sam djelomično kameleon, sjećaš li se?Ulica s drvoredom u Pare Monceau nekako mu se činila poznatom, a – ' ne kao da je već bio u

njoj. Riječ je o atmosferi. Dva reda dobro održavanih kamenih kuća, blistavih vrata i prozora,ulaštenih metalnih dijelova, stepeništa oprana i čista, osvijetljene sobe pune visećeg sobnog bilja.Bila je to ulica lovaša u bogatom dijelu grada, a znao je da je već bio u jednoj takvoj ulici, bio je čakizložen nekoj opasnosti taj mu je događaj svakako nešto značio.

Bilo je devetnaest sati i trideset pet minuta. Ožujska je noć bila hladna, nebo vedro, a kameleonodjeven za tu zgodu. Kapa je pokrivala i prekrivala Bourneovu plavu kosu, vrat mu \c bio skrivenispod okovratnika kaputića, a na leđima su bila slova tekličke službe. Preko leda je objesio torbu odgruba platna, koja je bila gotovo prazna. Bio je kraj teklićeva posla, ili je barem bio pri kraju. Morase zaustaviti još na dva ili tri mjesta, možda na četiri ili pet, ako bude smatrao da je to potrebno;ubrzo će saznati. Koverte zapravo nisu bile koverte, već brošure koje oglašavaju zadovoljstva kojapruža Bateaux Mouche – , koje je uzeo iz predvorja hotela. Bez reda će odabrati nekoliko kuća blizurezidencije generala Villiersa, pa će brošure ubaciti kroz proreze za poštu. Oči će mu zabilježiti svešto ugledaju, ali će se iznad svega zainteresirati za jedno: kakvu sigurnosnu službu i uređaje imaVilliers? Tko čuva generala i koliko ih je?

A budući da je bio uvjeren da će naći ili ljude u automobilima ili druge koji šeću na svojimstražarskim mjestima, veoma se iznenadio kad je shvatio da ih nema. Andre Frangois Villiers,militarist, govornik u ime svoga političkog ideala, i prva veza do Carlosa, nema nikakvih vanjskihsigurnosnih mjera. Ako je zaštićen, ta je zaštita isključivo unutar kuće. Uzimajući u obzir golemostnjegova zločina, Villiers je ili arogantan do bezbrižnosti ili je prokleta budala.

Jason se uspio stepeništem susjedne kuće. Od Villiersovih je vrata bio im.iiicn samo šestmetara. Ubacio je brošuru u poštanski sandučić i bacio pogled na prozore Villiersove kuće, tražećilice, lik.

Nikoga nije bilo.Odjednom su se otvorila vrata udaljena šest metara. Bourne se prignuo i gurnuo ruku ispod

kaputića, do pištolja, misleći kako je on ta prokleta budala; mora da ga je primijetio netko tko boljeopaža od njega. Ali su ga razuvjerile riječi koje je čuo. Sredovječni par » uniformirana kućnapomoćnica i čovjek s tamnim kaputićem razgovarao je na vratima.

_ Vodi računa o tome da pepeljare budu čiste – rekla je žena. –Znaš kako mrzi prepunepepeljare.

_ On je vozio danas poslije podne – odgovori muškarac. – To znači da su sada pune.Očisti ih u garaži, imaš vremena. Neće sići još desetak minuta. U Nanterreu ne mora biti prije

dvadeset i trideset.Muškarac klimnu i navuče suvratke kaoutića silazeći stepenicama. Deset minuta – rekao je

besciljno.Vrata su se zatvorila i tišina se vratila mirnoj ulici. Jason je ustao i stavio ruke na ogradu,

gledajući u muškarca kako žuri pločnikom.Nije bio siguran gdje je Nanterre, samo je znao da je to pariško predgrađe. A ako Villiers sam

tamo vozi, ako je sam u kolima, onda nema nikakva razloga za odgađanje sučeljenja.Bourne je pomaknuo remen na ramenu i brzo sišao niz stepenište.Skrenuo je lijevo.Deset minuta.Jason je kroz vjetrobran gledao kako su se otvorila vrata i pojavio se general armije Andre

Frangois Villiers. Bio je muškarac srednjeg rasta, poput bačve snažnih prsiju, posljednjih šezdesetihgodina života, možda je već prešao prag i sedamdesete godine. Bio je bez šešira, kratko šišane sijedekose i pažljivo dotjerane bijele bradice.

Držanje mu je bilo vojničko već na prvi pogled. Njegova se pojava nametala okolini u koju jeprodirao rušeći je; dok se on kretao rušili su se nevidljivi zidovi Bourne ga je gledao očaran, pitajućise kakve su umobolnosti mogle natjerati toga čovjeka u prljavi i bestidni Carlosov svijet. Bez obzirana to koji su pravi razlozi, nesumnjivo su bili snažni, jer je on – snažan. A to ga je činilo opasnim –jer su ga poštovali, a vlada ga Je slušala, iako to ne mora značiti da se ponašala u skladu s njegovim»ljama.

Villiers se okrenuo, obratio se kućnoj pomoćnici i bacio pogled na ni sat. Žena je klimnula izatvorila vrata, a general je čvrstim i nm koracima sišao niza stepenice i obišao veliku limuzinu, doerove strane. Otvorio je vrata i ušao u kola, upalio motor i polako krenuo prema sredini ulice. Jasonje čekao sve dok limuzina nije ga do ugla i skrenula na desno; polako je udaljio »renault« od pločnikai ubrzao, pa je stigao do raskrižja taman na vrijeme da ugleda Villiersova kola, koja su iza jednogbloka s istočne strane opet skrenula na desnu stranu.

Bilo je stanovite ironije u toj podudarnosti; znamenje, ako čovjek vjeruje u takve stvari. Put kojije izabrao general Vilhers do udaljeno? predgrađa Nanterrea obuhvaćao je i jedan dio sporednogputa izvan grada, gotovo istovetnog onome u Saint-Germain-enLaye, gdje je prije dvanaest sati Mariemolila Jasona da ne digne ruke – od svog života ili njenog. Put je vodio i kroz pašnjake, kroz poljakoja m se spajala s brežuljcima što su se blago uspinjali i već bili okupani hladnim bijelimmjesečevim zracima. Bourneu ie palo na pamet da bi taj dio napuštenog puta bilo pogodno mjesto zapresretanje generala kad se bude vraćao kući.

Jasonu nije bilo teško slijediti ga na udaljenosti od otprilike četiri stotine metara, pa se stogaiznenadio kad je shvatio da je praktički sustigao starog vojnika. Villiers je naglo usporio i staoskretati na pošljunčani put probijen u šumi. U blizini se vidjelo parkiralište osvijetljeno reflektorima.

Na dva lanca s visokog nakrivljenog stupa visila je tabla s natpisom: L'ARBALETE. General se snekim sastajao na večeri u restoranu izvan glavnog puta, ne » predgrađu Nanterre, već u blizini. Naladanju.

Bourne se provezao pored ulaza, pa se vozio sasvim uz rub puta, tako da je desnu stranu njegovaautomobila sakrivalo lišće zelenilo.

Stao je. Morao je razmisliti o svome položaju. Morao se svladati. U glavi mu je buktala vatra:rasla je, širila se. Odjednom ga je obuzela misao o jednoj izuzetnoj mogućnosti.

Imajući na umu uništavajuće događaje – strahovitu zbunjenost i sramotu koju je Carlos sinoćdoživio u motelu u Montrougeu, više je nego vjerojatno da su Andrea Villiersa pozvali u jedanrestoran izvan puta na hitan sastanak. Možda će na sastanku biti i sam Carlos. Ako bude tako, restoranće biti pod stražom, a čovjeka, kojega su fotografiju razdijelili tim stražarima i čuvarima, ubili bi naprvi pogled. S druge strane, mogućnost da promotri jezgru koja pripada Carlosu – ili samogaCarlosa, svakako je mogućnost koja se možda više nikad neće ostvariti. On mora ući u L'Arbalete.Bila je to neka prisila u njemu koja ga je tjerala da se izloži opasnosti, da reskira. Da bilo kakoreskira. To je sasvim ludo! Ali, ustalom, on nije zdrav. Zdrav kao što je zdrav čovjek s pamćenjem.

Carlos. Naći Carlosa! Bože na nebesima, zašto?Opipao je pištolj za pojasom: bio je na mjestu i sigurno stajao. Izišao je iz kola i obukao ogrtač,

pokrivši kaputić sa slovima na leđima. Sa sjedišta je dohvatio šešir uskog ruba, mekanog rubaspuštenog sa svih strana; tako će pokriti kosu. Zatim se pokušao sjetiti je li imao naočale odkornjačevine kad ga je ona kučka fotografirala u Argenteuilu. Nije ih imao; skinuo ih je za stolom,kad su mu munje boli presijecale glavom, munje izazvane riječima koje su mu govorile o prošlostikoja mu je bila predobro poznata, a bio je suviše uplašen da se suoči s njom. Napipao je džep odkošulje; naočale su bile tu, ako mu zatrebaju. Zatvorio je vrata i uputio se kroz šumu.

Kroz stabla su dopirale zrake reflektora i bile sve jarkije svakih nekoliko metara, jer im sesuprotstavljalo manje lišća i grana.

Bourne je stigao do ruba kratkog šumovitog dijela, pa se ispred njega pružilo pošljunčanoparkiralište. Bio je sa strane rustičnog restorana. Niz malih prozora pratio je dužinu zgrade, atreptajuće svijeće iza prozorskih stakala osvijetljavale su likove gostiju. Zatim mu je pogled privukaodrugi kat zgrade – koji se nije rasprostirao cijelom dužinom zgrade, već samo polovinom, a stražnjise dio nastavljao kao otvorena terasa. Zatvoreni je dio, međutim, bio sličan prvom katu. Niz prozora,nešto većih, možda, ali isto u redu, a svaki je bio osvijetljen svijećama. Ljudi su milili unaokolo, alisu bili drugačiji od gostiju nižeg kata.

Svi su bili muškarci. Stajali su, a ne sjedili; hodali su neusiljeno, s čašom u ruci, a dim cigaretauvijao im se iznad glave. Bilo je nemoguće reći koliko ih je bilo – više od deset, manje od dvadeset,možda.

Eno njega. Išao je od skupine do skupine, a njegova bijela bradica bila je kao svjetionik koji seneprekidno pali i gasi, jer su je sklanjale osobe bliže prozorima. General Villiers se doista odvezao uNanterre na sastanak, a događaji su priredili sastanak koji se bavio neuspjesima doživljenimposljednjih četrdeset osam sati, neuspjesima koji su omogućili čovjeku nazvanom Kain da ostane naživotu.

Kakve su mogućnosti? Koje su? Gdje su stražari? Koliko ih je bilo i gdje su postavljeni? Držećise iza ruba šume, Bourne je koračao Postrance prema pročelju restorana, tiho svijajući grančice, dokje cipelama sklizao po travi, izbjegavajući svaki šum. Zastao je nepokretan, gledajući neće li opazitiljude skrivene u raslinju ili u sjeni kuće. Nije nikoga vidio, pa se stao vraćati natrag, ali ne istimputem sve dok nije došao do stražnjeg dijela restorana.

Otvorila su se vrata, prosulo se jako svjetlo i pojavio se muškarac u bijelom kaputiću. Bournepogleda lijevo, pa desno, pa na terasu, ali se nitko nije pojavio. Muškarac je pripalio cigaretu.Stražara koji bi tu stražario zacijelo bi uznemirilo naglo svjetlo tri metra ispod prostorije u kojoj seodržava sastanak. Vani nije bilo stražara. Kao i u Villiersovoj kući u Pare Monceau, zaštita jeorganizirana u samoj zgradi.

Na vratima se pojavio drugi muškarac, i on u bijelom kaputiću, ali s kuharskim šeširom.Govorio je Ijutito, a francuski mu je bio protkan grlenim dijalektom Gascogne.

– Dok ti pišaš, mi se znojimo! Kolica s kolačima su napola prazna.Napuni ih. Odmah, ti kopile!Čovjek koji očito razvozi kolače bez riječi se okrenuo i slegnuo ramenima; zgnječio je cigaretu i

vratio se u kuću zatvorivši vrata za sobom. Svjetlo je nestalo, ostala je samo mjesečina, ali je biladovoljna da osvijetli terasu. Tamo nije bilo nikoga, stražari nisu patrolirali pored širokih dvostrukihvrata koja su vodila u unutrašnje. prostorije.

Carlos. Pronađi Carlosa. Uhvati ga u stupicu. Kain je namjesto Charliea, a Delta je namjestoKaina.

Bourne je ocijenio udaljenost i prepreke. Nije bio više od dvanaest metara od stražnjeg dijelazgrade, tri ili četiri metra ispod ograde koja graniči terasu. Na vanjskom su zidu bila dva ispuha, paraje nadirala kroz oba; pored njih je bio oluk koji nije bio daleko od ograde. Ako bi se mogao uspjetinaslanjajući se na prstenove koji drže oluk – i prstima nogu uhvatiti se donjeg otvora, mogao bidograbiti donju prečku ograde i provući se na terasu. Ali to nije mogao učiniti noseći ogrtač. Skinuoga je, položio ga uz noge, na njega je stavio šešir mekana ruba, pa je sve pokrio travuljom.

Uspravio se, udahnuo, pogledao još jednom na sve strane, stupio na rub šume, pa potrčao što jetiše mogao preko šljunka prema oluku.

Zaštićen sjenom stade povlačiti ižlijebljeni metal; uvjerio se da je čvrsto na svome mjestu.Uhvatio se rukama što je mogao više, pa odskočio, čvrsto stežući oluk, stopala pritisnutih o zid.Podizao je nogu preko noge sve dok mu lijeva noga nije bila usporedno s prvim otvorom. Držeći serukama, ukliznuo je nogu u šupljinu u zidu, pa se još više uspio. Bio je pola metra od ograde;dovoljno je da se još jednom snažno uspne odbacivši se od ispušne cijevi u zidu, pa da dosegnedonju prečku Ispod njega su se vrata treskom otvorila, a bijelo svjetlo se razlilo preko šljunka došume. Iskliznuo je muškarac koji je pleo rukama da zadrži ravnotežu. Iza njega je bio kuhar s bijelomvisokom kapom, koji je vikao.

– Ti piškavče! Ti si pijan, eto što je! Pijan si čitave ove govnaste večeri! Kolači posvuda porestoranu, po podu. Posvuda nered.

Odlazi, nećeš dobiti ni soua* Vrata su se sada treskom zatvorila, a šum zasuna neopozivo jekazivao da je to konačno. Jason se držao za cijev, boljele su ga ruke i gležnjevi, a potočići znojaizbijali su mu na čelu. Čovjek dolje posrnu unazad, ali je desnom rukom stalno izvodio bestidnekretnje u čast kuhara kojeg tu više nije bilo. Staklene su mu oči lunjale po zidu i zaustavile se naBourneovu licu. Jason je zadržao dah kad su im se pogledi susreli; čovjek je buljio, pa zažmirkao iopet se zabuljio. Stresao je glavom, zatvorio očne kapke, pa ih široko otvorio, gledajući svompijanom pažnjom ono u što nije bio siguran da je tu. Odmaknuo se, posrnuo nalijevo, pa naprijed,očigledno zaključivši da je prikaza na polovini zida isključivo rezultat njegovih privremenih muka.Zapleo je oko ugla zgrade, ali sada kao čovjek koji je u većem miru sa sobom, jer je uspio odbitiglupost koja mu se nametala očima.

Bourne stade opet disati, pustivši da mu se tijelo skljoka o zid, u olakšanju. Ali je olakšanjepotrajalo samo koju sekundu; bol u gležnju prenijela mu se na stopalo i grč je bio na pomolu.

Odbacio se i zgrabio željeznu prečku koja je bila temelj ograde. Uhvatio ju je desnom rukom, dok selijevom odupirao o oluk, pridruživši je.

Koljena je naslonio na dva snažna prstena, udaljena jedno od drugoga desetak centimetara, pa sepolako uspinjao uza zid, sve dok mu glava nije bila iznad ruba terase. Na terasi nije bilo nikoga.

Desnu je nogu uspio do ruba, dok se desnom rukom uhvatio za vrh od kovana željeza; uspostavioje ravnotežu i prebacio se preko ograde.

U proljetnim i ljetnim mjesecima terasu su upotrebljavali za što-ove restorana; na podupopločanom keramičkim pločicama mogli su smjestiti od deset do petnaest stolova. Na sredini zidakoji je razdvajao pokriveni dio od terase bila su široka dvostruka vrata, koja je vidio iz šume. Osobeu dvorani sada su stajale nepokretno, pa se Jason na trenutak zapitao nije li netko uzbunio prisutne, nečekaju li na nj. Stajao je nepokretno, s rukom na pištolju; ništa se nije dogodilo. Približio se zidu, alije ostao u sjeni. Leđa je pritisnuo o drvo i polako se primicao prvim vratima sve dok mu prsti nisudodirnuli okvir. Polako, milimetar po milimetar, pomicao je glavu prema staklu vrata i pogledaounutra.

Ono što je ugledao opčinilo ga je i nije samo malo zaplašilo. Ljudi su stajali u redovima – u trireda, a u svakom po četiri čovjeka.

Gledali su u Andre Villiersa, koji im je govorio. Ukupno trinaest ljudi, a dvanaestorica nisusamo stajala, već su stajala u stavu mirno. Bili su to stari ljudi, ali ne samo stari ljudi; bijahu to starivojnici. Nijedan nije nosio odoru, ali je svaki u zapućku imao trake, boje vojne jedinice iznad vrpcikoje su označavale odlikovanja i položaj. A ako se moglo reći da jedna nota prožima čitav prizor,onda se bez uvijanje moglo reći da je to stav tih ljudi. Bili su naučeni na zapovjedanje – naučeni navlast. To im se vidjelo na licu, u očima, po načinu kako su slušali izražavajući poštovanje, ali ne islijepi posluh, jer se nisu lišavali svoga suda. Tijela su im bila stara, ali je u toj prostoriji bilo snage.Ogromne snage. To je plašilo. Ako ti ljudi pripadaju Carlosu, onda su njegova sredstva i baza nesamo dalekosežni, već i izuzetno opasni. Jer to nisu bili obični ljudi, već ogrubjeli profesionalnivojnici. Ukoliko se uvelike ne vara, mislio je Bourne, onda se za dubinu iskustva i utjecajni doseg utoj sobi doista može reći da izazivaju vrtoglavicu.

Ludi pukovnici Alžira – što je ostalo od njih? Ljudi koje potiču uspomene na Francusku kojaviše ne postoji, na svijet kojega više nema, koji je zamijenio novi, a oni nalaze da je slabašan inedjelotvoran. Takvi bi ljudi mogli sklopiti ugovor s Carlosom, ako zbog ničega, a ono zbogprikrivene moći koju bi tako stekli. Udariti.

Napasti. Iznenaditi. Odlučivanje o životu i smrti, što je nekad bilo dijelom njih samih, vraćenisilom što bi mogla poslužiti idejama za koje su uporno odbijali priznati da više nisu sprovedive.Jednom terorist, uvijek terorist, a asasinacija je sirova srž terora.

General je podizao glas; Jason je nastojao čuti riječi kroz staklo.Postadoše mu jasnije.». . . naša će se prisutnost osjetiti, naš će cilj shvatiti. Zajedno smo u našem stavu, a ta) je stav

kao isklesan iz kamena; nas će slušati!Na spomen svih onih koji su pali – na našu braću po odori i oružju – koji su položili svoje

živote za čast i slavu Francuske. Mi ćemo prisiliti našu voljenu zemlju da ih se sjeća, da u njihovoime ostane jaka, ničiji lakej! Oni koji nam se suprostave upoznat će našu ljutnju.

I u tome smo sjedinjeni. Molimo se svemogućem Bogu da oni koji su otišli prije nas nadu svojmir, jer smo mi još u sukobu.. . .

Gospodo: ja vam povjeravani našu Gospu – našu Francusku!« Začu se mrmljanje odobravanja,ali su stari vojnici još ukočeno stajali u stavu mirno. Zatim se začu drugi glas koji je sam otpjevao pet

prvih riječi, a kod šeste mu se pridružila cijela grupa.Allons enfants de la patrie.Le jour de gloire est arrive . .Bourne se okrenuo. Bilo mu je mučno od prizora i od riječi.Uništavajte u ime slave; smrt palih prijatelja silom zahtijeva smrt drugih. Tako mora biti, a ako

to znači pakt s Carlosom, neka bude.Što ga je toliko uznemirilo? Zašto je odjednom osjetio bijes i ispraznost, beskorisnost? Što je

izazvalo tako nagli preokret raspoloženja? Odjednom je znao. Mrzio je ljude kao što su AndreVilliers, prezirao je ljude u toj sobi. To su bili starci koji su stvarali i vodili ratove, koji su kraliživote mladih … i najmlađih.

Zašto se opet spustila omaglica koja ga zaokuplja? Zašto osjeća tako britku bol? Nije bilovremena za pitanja, nije bilo snage za trpljenje takvih pitanja. Mora ih izgurati iz svijesti i svupozornost usmjeriti na Andrea Franc.oisa Villiersa, ratnika i vojnog diktatora, propovjednika rata,čovjeka čiji ideali pripadaju jučerašnjici, ali je sklopio pakt s asasinom na temelju kojega traži smrtdanas.

On će generala uhvatiti u klopku Slomit će ga. Saznat će sve što on zna, a vjerojatno ga i ubiti.Ljudi poput Villiersa otimaju život od mladih i vrlo mladih Ne zaslužuju da žive. Opet sam u labirintua zidovi su načičkani željeznim šiljcima. O, Bože, kako me pozlijeđuju.

Jason se u mraku prebacio preko ograde i spustio se na oluk. Bolio ga je svaki mišić. I bol trebaizbrisati. Mora se dovesti do napuštenog dijela puta osvijetljenog mjesečinom i postaviti stupicutrgovcu smrti.

25 Bourne je čekao u »renaultu«, dvije stotine metara istočno od ulaza u restoran, upaljena motora,

spreman da pojuri čim ugleda Villiersa da se izvezao s parkirališta. Nekoliko je drugih već otišlo,svaki u svojem automobilu. Zavjerenici nisu oglašavali svoje udruženje, a ti starci bijahu zavjereniciu istinskom smislu te riječi. Sva priznanja i časti koje su zaslužili zamijenili su smrtonosnomprednošću koju da je asasinov pištolj i ubojičina organizacija. Dob i predrasude lišili su ihrazboritosti, oteli im razum, kao što su oni život provodili otimajući život. . . mladima i vrlomladima.

Što je to? Zašto me ne ostavi! Nešto strašno je duboko u meni i nastoji izaći, mislim da menastoji ubiti. Obuzimaju me i strah i krivnja . . . ali od čega i zbog čega, to ne znam. Zašto ti olinjalistarci izazivaju u meni takav strah i krivnju . . . i prezir?

Oni su bili rat. Oni su bili smrt. Na zemlji i s neba. S neba … S neba.Pomozi mi, Marie. Za ime Božje, pomozi mi!Eno ga. Svjetla su skrenula s parkirališta na put, a duga crna šasija automobila odražavala je

svjetlo reflektora. Izvlačeći kola iz sjene, Jason je ugasio svjetla. Ubrzao je sve do prvog zaokreta,gdje je upalio glavna svjetla i papučicu pritisnuo do poda. Izolirani dio ceste bio je udaljen otpriliketri kilometra; morao je tamo brzo stići.

Prošla su dvadeset dva sata i jedanaest minuta. Kao prije tri sata, polja su odnosili brežuljci, ijedni i drugi okupani ožujskom mjesečinom, ali je sada Mjesec bio na sredini neba. Stigao je ipogledao na sve strane; izvedivo je. Rub uz cestu bio je vrlo širok, a graničio je s pašnjakom, što jeznačilo da se oba automobila mogu povući s ceste. Međutim, prvi je cilj natjerati generala da sezaustavi. General je bio star, ali ne slabašan; ako posumnja u Bourneovu taktiku pojurit će prekotrave i pobjeći. Sve je u točnom slijedu i u sasvim uvjerljivom trenutku neočekivanog.

Bourne je okrenuo »renault« za što osamdeset stupnjeva, pa čekao dok nije ugledao svjetla udaljini, onda je naglo ubrzao, naglo okrećući volan ovamo-tamo. Automobil je išao pijano, naginjaose slijeva-zdesna, izbjegavajući sredinu kao po pravilu, ali vozeći i po oj Tipičan vozač koji gubikontrolu nad volanom i nije kadar pronaći ravnu crtu, ali svejedno juri.

Villiers nije imao izbora; morao je usporiti kad je vidio da se kola nekog očitog luđaka takoopasno približavaju njegovima. A onda, odjednom, kad dva automobila nisu bila udaljena jedan oddrugoga više od šest-sedam metara, a po svemu se moglo zaključiti da je sudar neminovan, Bourne jeokrenuo volan na lijevu stranu i istodobno kočio; kola su se sklizala dok su gume škripale.

Zaustavio se. Kroz otvoreni prozor podigao je glas u neodređenom kriku. Pola uzvik, pola krik;mogao je to biti vokalni prasak ili bolesna čovjeka ili pijanca, ali svakako osobe koja ne prijeti.Udario je rukom po okviru prozora i tiho se skljokao na sjedištu, s pištoljem na krilu.

Čuo je da su se otvorila vrata Villiersove limuzine, pa je virnuo kroz volan. Starac nije biovidno naoružan; činilo se da ništa ne sumnja i da osjeća olakšanje što je izbjegnut sudar. General jeprošao kroz snopove svjetala do lijevog prozora »renaulta«. Zabrinuto je vikao, a njegov francuskiiskazivao je tipičnu profesionalnu prošlost; to su bila upitna naređenja Saint-Cvra.

– Što ovo znači? Što do đavola radite? Je li sve u redu s vama?Rukama se uhvatio za donji okvir prozora.– Sa mnom je, ali nije s vama – odgovori Bourne na engleskom i podigne pištolj – Što … –

starac naglo udahnu, ali ostade stajati. – Tko ste vi i što ovo znači?Jason je izišao iz »renaulta«; lijevu je ruku ispružio u obrambenoj kretnji, ako mu se zatreba

braniti. I to je bio dio predstave.– Drago mi je da tečno govorite engleski. Vratite se u svoja kola.Odvezite ih sa ceste – A ako odbijenr' – Ubit ću vas na licu mjesta. Malo mi treba da budem

izazvan.– Dolaze li te riječi od Crvenih brigada? Ili je to pariški odjeljak Baader-Mainhofa?– Zašto? Zar bi te riječi proglasili beznačajnim da je onako kako yi pretpostavljate? ~ Ja

pljujem na njih! I na vas!– Nitko nije posumnjao u vašu hrabrost, generale. Pođite prema svojim kolima.– To nije pitanje hrabrosti! – odgovori mu Villiers, ne poma-knuvši se. – To je pitanje logike.

Ništa ne biste postigli da me ubijete a još manje da me otmete. Moja su naređenja jasna i čvrsta, apotpuno ih razumije i moja obitelj i personal koji radi za mene. Izraelci su apsolutno u pravu. Nemapregovora s teroristima. Upotrijebi svoj pištolj, smeće jedno! Ili mi se makni s puta!

Jason je pažljivo promatrao starog vojnika. Bio je odjednom vrlo nesiguran, ali ga starac nećenamagarčiti. To će ugledati u bijesnim očima koje su ga gledale. Jedno ime ogrezlo u prljavštini izločinu, udruženo s drugim imenom, na koje se nacija zdušno nabacivala priznanjima, činovima iodlikovanjima, izazvat će drugu vrst eksplozije. Vidjet će je u generalovim očima.

– Tamo u restoranu ste rekli da Francuska ne smije biti ničiji lakej.General Andre Villiers – Carlosov potrkušac. Carlosov kontakt, Carlosov vojnik, Carlosov

lakej.Razrogačile su se bijesne oči, ali ne na način koji je Jason očekivao.Bijesu se pridružila mržnja, ne prepast, ne histerija, već duboko beskompromisno gađenje. Ruka

mu je poletjela od struka; udario je Bournea po licu, snažno, točno, bolno. Zatim ga je je ošamario,ali tako okrutno, uvredljivo i snažno da se Jason zanio na nogama.

Starac se pomamio iako mu se ispriječila cijev pištolja; nije se plašio, a pištolja kao da nijebilo. Bio je prožet takvom srdžbom da mu je kažnjavanje napasnika bilo isključiv cilj. Udarci su

padali jedan za drugim. Čovjek je izgledao kao da je opsjednut.– Svinjo! – vikao je Villiers. – Prljava, odurna svinjo! Smeće!– Pucat ću! Ubit ću vas! Prestanite!Ali se Bourne nije mogao odlučiti da povuče obarač. Povlačio se do svojih kola, prignuo se i

ramenima oslonio na krov. Ali je starac i dalje napadao, ruke su mu letjele kao pomamne i bolno sespuštale na cilj.

– Ubij me ako možeš – ako se usuđuješ*. Smeće! Smeće!Jason je bacio pištolj na zemlju i podigao ruke da se obrani od Villiersova napada. Izbacio je

lijevu ruku i starca zgrabio za desni zglob, pa za lijevi, stežući ruku koja se spuštala na nj kao širokasablja pljoštimice. Obje mu je ruke snažno stresao, pa privukao generala k sebi, prisiljavajući ga dastoji nepokretno, dok su mu se prsa nadimala. Samo su nekoliko centimetara bili udaljeni licem odlica.

Je li mi vi to govorite da msie Carlosov čovjek? Zar to niječete?Villiers nagrnu naprijed u nastojanju da slomi Boumeov stezaj.Svojim grudima poput bačve udario je u Jasona._ Pljujem te! Životinjo!_ Prokleti bili – da ili ne? ' ''„.Starac je pljunuo u lice Bourneu. Sada mu se vatra u očima zamutila, najavivši suze Carlos je

ubio moga sina – prošaptao je. – Ubio je moga jedinog sina na rue du Bacu. Život moga sina odnesenje s pet sipki dinamita na rue de Bacu!

Jason je polako popuštao pritisak prstiju. Teško je disao, ali je govorio što je mirnije mogao.– Odvedite svoja kola na polje i ostanite tamo. Mi moramo razgovarati, generale. Nešto se

dogodilo o čemu vi ništa ne znate, a bilo bi bolje da obojica znamo što se dogodilo.– Nikad! Nemoguće! To se nije moglo dogoditi!– Dogodilo se – odvrati Bourne. Sjedio je s Villiersom na prednjem sjedištu limuzine.– Učinjena je nevjerojatna greška! Vi ne znate što govorite!– Nema pogreške – a ja znam što govorim jer sam sam našao taj broj.Ne samo da je to pravi broj već je i veličanstveni zaklon. Nitko tko je zdrave pameti ne bi vas

povezao s Carlosom, osobito u svjetlu tog događaja – smrti vašeg sina. Da li svi znaju da je on bioCarlosov ulov?

– Više volim drugačiji način izražavanja, monsieur.– Žao mi je. Nisam se mogao drugačije izraziti.– Da li svi znaju? Unutar Surete – apsolutno da. U vojnoj obavještajnoj službi i Interpolu –

gotovo sigurno. Čitam izvještaje.– Što je pisalo o tome?– Pretpostavljalo se da je Carlos učinio uslugu svojim prijateljima iz radikalnih dana. Išao je

tako daleko da im je dopustio da oni budu tiho odgovorni za taj čin. To je bilo politički motivirano,znate. Moj l? sin bio žrtva, žrtvovan je kao primjer drugima koji se protive fanaticima.

– Fanaticima.« – Ekstremisti su formirali lažno savezništvo sa socijalistima, obećavajući onošto nisu namjeravali ispuniti. Moj je sin bio shvatio razotkrio je to i započeo je zakonodavni postupaku namjeri <ja spriječi takvo svrstavanje. Zbog toga su ga ubili.

– Jeste li se zbog toga povukli iz vojske i kandidirali se na izborima?– Svim svojim srcem. Uobičajeno je da sin nastavi očevo Starac je zašutio. Mjesečina je

osvjetljavala njegovo oronulo lice. –U ovoj je stvari bilo drugačije: bio je očev zavjet da nastavisinovljevo. On nije bio vojnik, ni ja političar, ali ja nisam stran oružju i eksplozivu.

Njegove sam ideale ja oblikovao, njegova je filozofija odražavala moju, a zbog toga je ubijen.Odluka mi je bila jasna. Ja ću naša uvjerenja prenijeti u političku arenu i prisiliti n]egove neprijateljeda se bore sa mnom. Vojnik je bio spreman na njih.

– Više od jednog vojnika, pretpostavljam.– Što želite reći.– Oni ljudi tamo, u restoranu. Izgledali su kao da su vodili pola francuskih armija.– I jesu, gospodine. Nekoć su bili poznati kao ljutiti mladi komandiri Saint-Cyra. Republika je

bila pokvarena i izopačena, vojna komanda nekompetentna, a linija Maginot bila je loša šala. Da suih slušali u njihovo vrijeme, Francuska ne bi pala. Postali su vođe pokreta otpora; borili su se protivŠvaba i Vichvja širom Evrope i Afrike.

– Što sada rade?– Većina živi od mirovine, mnogi su opsjednuti prošlošću. Mole se Djevici da se prošlost više

nikad ne ponovi. Međutim, na mnogim područjima vide da se prošlost nesmiljeno vraća. Vojska jesvedena na provincijsku predstavu, a komunisti i socijalisti u Skupštini stalno nagrizaju vojnu silu.Moskovki aparat je uvijek isti, desetljećima se ne mijenja. Slobodno društvo je zrelo za infiltraciju, akad je mriltri-/ano promjene ne prestaju sve dok društvo ne bude sasvim načinjeno po drugoj slici.Posvuda su zavjere; ne smiju proći bez izazova.

– Neki bi mogli reći da i to zvuči prilično ekstremno.– Zašto? Preživljavanje? Snaga? Čast? Zar su vam ti pojmovi suviše anakronistički?– Ne mislim tako. Ali mogu si predstaviti veliku štetu koja se počinja u njihovo ime.– Naše se filozofije razlikuju a ja ne želim o njima raspravljati.Pitali ste me za moje kompanjone a ja sam vam odgovorio. A sada, molim vas, vratimo se toj

vašoj nevjerojatnoj pogrešnoj informaciji.T ie užasno. Vi ne znate što znači izgubiti sina, što znači kad vam ubiju jedinog sina.Vraća mi se bol a ne znam zašto. Bol i praznina, vakuum na nebu .s neba. Smrt na nebu i s neba. Isuse, kako to boli. To. Što je to?– Ja suosjećam s vama – reče Jason, koji je čvrsto stegnuo ruke da bi spriječio naglu drhtavicu.

– Ali to se podudara.– Ni za sekundu! Kao što ste sami rekli, nitko zdrava razuma ne bi me mogao povezivati s

Carlosom, a najmanje sama ta svinja ubojica. To je rizik kojemu se ne bi izložio. To je nezamislivo.– Točno. A to je razlog zašto se time služe; to jest nezamislivo. Vi ste savršeni relej za konačne

instrukcije.– Nemoguće! Kako?– Netko s vašeg telefona je u izravnoj vezi s Carlosom. Služe se šiframa, izgovaraju se stanovite

riječi da bi se taj gospodin doveo do telefona. Vjerojatno kad niste prisutni, a moguće je da se na tone obaziru. Da li vi sami odgovarate na telefonske pozive?

Villiers se namrštio. – Zapravo, ne. Ne odgovaram na taj broj.Suviše ljudi treba izbjegavati, a ja imam privatan broj.– Tko odgovara na njega – – Uglavnom domaćica kuće ili njen muž, koji služi i kao komornik i

kao šofer. Bio je moj šofer za vrijeme mojih posljednjih godina u vojsci. Ako oni ne odgovore, onda,dakako, odgovori moja žena. Ili moj pomoćnik, koji često radi u mojem uredu u kući; dvadeset godinabio je moj ađutante.

– Tko još?– Nema više nikoga.– Kućne pomoćnice?

– Nema ih koje su u stalnom zaposlenju, već se pozivaju prema zgodi i potrebi. U prezimenuVilliers ima više bogatstva nego ga ima u bankama.

– Čistačice?~ Dvije. Dolaze dvaput tjedno, ali ne uvijek dvije iste.~ Bit će bolje da bacite oko na svoga šofera i ađutanta, ~ To se protivi zdravu razumu! Njihova

je privrženost izvan svake: sumnje.– Takva je bila i Brutova, a Cezar je bio viši po činu od vas.– Nemoguće je da govorite ozbiljno.– Ja sam smrtno ozbiljan. A bilo bi bolje da vjerujete u ono što govorim. Istina je sve što sam

vam rekao.– Ali, uostalom, i niste mi baš previše toga ispričali, zar ne? Vaše ime, na primjer.– Nije potrebno. Da ga saznate – vjerujem da bi vas povrijedilo.– Na koji način?– Kad bi se obistinila ta vrlo daleka mogućnost da se varam u pogledu te relejne službe – a

takva mogućnost doista jedva postoji.Starac je klimao glavom poput staraca kad ponavljaju riječi koje su ih zapanjile do nevjerice.

Izbrazdano mu se lice micalo gore-dolje osvijetljeno mjesečinom.– Čovjek koji se nije predstavio, bez imena, hvata me noću na ulici, drži me pod pištoljem,

bestidno me optužuje – a optužba je tako prljava da ga želim ubiti – no očekuje da ću ja prihvatitinjegovu riječ. Riječ čovjeka bez imena, s licem koje mi ništa ne govori, a nema nikakve drugevjerodajnice osim tvrdnje da ga Carlos lovi.

Kažite mi, zašto bi trebalo da povjerujem tome čovjeku?– Zato – odgovorio je Bourne – jer ne bi bilo razloga da dođe k vama, kad on ne bi vjerovao da

je to istina. Villiers se zagledao u Jasona.– Ne, postoji bolji razlog. Malo prije ste mi dali život. Bacili ste pištolj, niste pucali. Mogli ste.

Lako. Umjesto toga ste izabrali da sa mnom razgovarate, molili ste me.– Ne mislim da sam vas molio.– To je bilo u vašim očima, mladiću. Uvijek je u očima. A često«i u glasu, ali treba pažljivo

slušati. Molbu je moguće hiniti, ah ne ljutnju. Ili je prava ili je poza. Vaša je ljutnja bila istinska kao imoja.

Starac pokaže prema »renaultu«, koji je bio desetak metara udaljen, na polju.– Pratite me u Pare Monceau. Možemo nastaviti razgovor u mome uredu. Zakleo bi se u svoj

život da se varate u pogledu obojice, ali, kao što ste pripomenuti, Cezara ie zaslijepila lažnaprivrženost. A doista – bio je višeg čina.

– Ako ja uđem u vašu kuću a netko me prepozna, ja sam mrtav.' isto tako i vi.– Moj je pomoćnik otišao iza pet sati, poslije podne, a šofer, kako vi nazivate, ne prestaje

službom kasnije od deset sati, da bi mogao Redati beskrajno televiziju. Pričekat ćete dok ja uđem iprovjerim.

Ako sve bude normalno, pozvat ću vas; ako ne bude, izaći ću i odvesti se. Opet me slijedite.Negdje ću se zaustaviti, pa ćemo nastaviti.

Tason ga je pomno gledao dok je Villiers govorio.– Zašto želite da se vratim u Pare Monceau?– Gdje drugdje? Ja vjerujem u prepast neočekivana sučeljenja. Jedan od njih je u krevetu i gleda

televiziju u sobi na trećem katu. A ima još jedan razlog. Želim da moja žena čuje što imate reći. Onaje žena starog vojnika i ima antenu za ono što često izbjegne časniku na poprištu zbivanja. Odavno

sam shvatio da se mogu osloniti na njenu percepciju; kad vas čuje možda će u nečijem ponašanjuprepoznati stanoviti obrazac.

Bourne je morao izreći ove riječi: – Ulovio sam vas u stupicu, izmišljajući drugu priču, vi memožete namamiti, izmišljajući drugu. Kako mogu znati da Pare Monceau nije klopka. Starac se nije nipomakao, kao da je očekivao sumnju.

– Imate riječ francuskog generala, generala u službi Francuske, to je sve. Ako vam to nijedovoljno, uzmite svoje oružje i izađite.

– Dovoljno je – odgovori mu Bourne. – Ne zato što je generalova riječ, već riječ čovjeka čijeg?u sina ubili u rue du Bacu.

Povratna vožnja u Pariz činila se Jasonu neusporedivo dužom od vožnje u polasku. Opet seborio protiv slika i privida, slika koje su ga mamile i progonile, izazivale ga da se znoji Izazivale su ibolove koji su počinjali kod sljepoočice, širili se kroz prsa i oblikovali čvor u trbuhu – oštreblijeskove bola koji su ga udarali do te mjere da je zaželio vikati.

Smrt na nebu … s neba Ne mrak, već zaslijepljujuće sunce. Nije bilo vjetra koji udara u mojetijelo bacajući ga u još gušći mrak; bila Je tišina i zadah džungle i… obala rijeke. Tišinu jezamijenilo vrištanje ptica i vrištava tutnjava strojeva. Ptice . . . strojevi. . . obrušavaju se s neba uzaslijepćujućem suncu. Eksplozije. Smrt. Mladih i vrlo mladih.

Prestani! Drži volan! Usredotoči pozornost na cestu ali ne razmišljali. Misao je previše bolna ati ne znaš zašto.

Dovezli su se u stablima oivičenu ulicu u Pare Monceau. Vilhers je bio tridesetak metara isprednjega, suočen s problemom koji nije postojao prije nekoliko sati: sada je bilo mnogo više automobilana ulici, a mjesto za parkiranje premija.

Međutim, bio je oveći slobodan prostor s lijeve strane, nasuprot generalove kuće; dovoljno zaoba automobila. Villiers je provukao ruku kroz prozor, dajući znak Jasonu da se zaustavi iza njega. Aonda se to dogodilo.

Jasonovu je pozornost privuklo svjetlo na ulaznim vratima, tokus mu se odjednom ustalio nalikovima koje je obasjavalo svjetlo.

Toliko se iznenadio prepoznavši jedan lik kojemu tu nikako nije bilo mjesto da je posegnuo zapištoljem iza pojasa. Nije li na koncu ipak namamljen u stupicu? Je li riječ generala Francuske bilabezvrijedna?

Villiers je manevrirao svojim kolima, dovodeći ih na mjesto. Bourne se na sjedištu okretao nasve strane, gledajući u svim smjerovima.

Nitko mu nije prilazio, nitko nije bio blizu njega. To nije bila zamka.Bilo je to nešto drugo, nešto što se događalo a o čemu jtari vojnik nije imao ni pojma.Preko ulice, na vrhu Villiersova stepeništa, stajala je mlada žena – vrlo upadljiva. Bila je uz

vrata, brzo je govorila i riječi pratila manjim zabrinutim kretnjama. Govorila je muškarcu tko]i jestajao na gornjoj stepenici, a stalno je klimao glavom kao da sluša upute.

Taj je muškarac bio sjedokosi telefonist dostojanstvena izgleda, koji je radio u Les Classiquesu.Čovjek čije je lice Jason tako dobro znao, a ipak ga nije znao. Lice koje je izazvalo druge slike .. .snažna i bolna priviđenja poput onih koje su ga razdirale u »renaultu« prošlih pola sata.

Ali bila je razlika. Ovo mu je lice vratilo mrak i bjesomučan vjetar na noćnom nebu, eksplozijekoje su se smjenjivale jedna za drugom, zvuk oštre ujednačene vatre iz mitraljeza, koja je odjekivalakroz mirijade tunela u džungli.

v Bourne odvrati pogled s ulaza i kroz vjetrobran pogleda u Villiersa.General je ugasio svjetlo i spremao se da iziđe iz automobila.

Jason je opustio kvačilo i pustio kola polako naprijed, sve dok nisu uspostavila dodir sodbojnikom limuzine. Villiers se okrenuo na sjedištu.

Bourne je ugasio svoja svjetla i upalio unutrašnje krovno svjetlo.Podigao je ruku s dlanom dolje, pa je to ponovio još dvaput, dajući ak starom vojniku da ostane

na mjestu. Villiers mu klimnu, a Jason ugasi unutrašnje svjetlo.v Pogledao je na ulaz. Čovjek jezakoračio da siđe, ali ga je zaustavila posljednja zapovijed žene. Bourne ju je sada mogao jasnovidjeti.

Imala je između trideset pet i četrdeset godina: bila je kratke tamne kose, ali stilski dotjerane;kosa joj je uokvirivala tamno osunčano lice. Bila je visoka, izgledala je kao kip iako je bila stanjenefigure; nabrekline prsiju naglašavala je duga bijela haljina od fine tkanine, koja joj je prianjala uztijelo i naglašavala osunčanost kože. Ako ona pripada kući, Villiers je nije spomenuo, što znači da nepripada. Bila je posjetilac koji je znao kad će doći u starčevu kuću; to je sasvim primjereno strategijirelej-udaljen-od-releia. A to znači da ona ima kontakt u Villiersovoj kući. Starac je mora poznavati,ali koliko je poznaje? Odgovor očito glasi: ne poznaje ju dovoljno.

Sjedokosi telefonist klimnu još jedanput, side niza stepenice i brzo se uputi ulicom. Vrata su sezatvorila, a svjetlo prihvatnih svjetiljki s jedne i druge strane ulaznih vrata obasjavalo je praznostepenište i blistava crna vrata s ukrasima od mjedi.

Zašto mu to stepenište i ta vrata nešto znače-- Slike. Zbilja koja nije zbiljska.Bourne izađe iz kola, gledajući u prozore, motreći neće li opaziti pomicanje zastora; ništa nije

opazio. Brzo je prišao Villiersovim kolima. Kroz spušteni prozor ugledao je generalovo liceokrenuto gore, guste obrve nadsvođene u luku znatiželje.

– Što to, za ime Božje, radite? – upita Jasona.– Tamo preko, na vratima vaše kuće – otpoče Jason, sagnuvši se. Vidjeli ste ono što sam ja

vidio.– Vjerujem da je tako. I?– Tko je bila ta žena? Poznajete li je?Do Boga se nadam da je poznajem! Ona je moja žena. . ~ »asa žena?– Bourne nije mogao sakriti zaprepaštenost. – Mislio sam da ste rekli mislio sam da ste rekli da

je to stara žena.a želite da me čuje, jer ste s godinama naučili cijeniti njen sud. Na Polju, rekli ste. Tako ste

rekli.– Ne baš sasvim tako. Rekao sam da je ona žena staroga vojnika. ja doista cijenim njen sud. Ali

je ona moja druga žena – moja mnogo mlada druga žena – ali jednako privržena MOBI kao što je bilažrtva, koja je umrla prije osam godina.

– O, moj Bože . . .– Neka vas ne brine razlika u godinama. Ona je ponosna i sretna što je druga madame Villiers. U

parlamentu mi je bila od velike koristi. , – ; – Žao mi je – prošapće Bourne. – Kriste, žao mi je.– Zbog čega? Zamijenili ste je s nekim drugim? To se ljudima često događa; to je djevojka

osupnjujućeg izgleda. Ponosim se njome.Villiers je otvorio vrata dok je Jason stajao na pločniku.– Pričekajte ovdje – reče mu general. – Ja ću ući u kuću i provjeriti; ako sve bude normalno,

otvorit ću vrata i dati vam znak. Ako ne bude, vratit ću se ovamo, pa ćemo se odvesti.Bourne je stajao nepokretno ispred Villiersa, sprečavajući starcu da istupi.– Generale, moram vas nešto upitati. Ne znam kako, ali moram.Rekao sam vam da sam vaš broj našao u jednom releju kojim se služi Carlos. Nisam vam rekao

gdje, već samo da je to potvrdio netko tko je priznao da prenosi poruke između Carlosovih kontakata,od jednoga do drugoga i obratno.

Bourne duboko uzdahnu, bacivši kratak pogled na vrata preko puta. Odlučio se: – Sada vasmoram nešto upitati, a molim v-<\'-- da dobro promislite prije nego mi odgovorite. Da li vašasupruga kupuje odjeću u trgovini koja se zove Les Classiques?

– U Saint-Honoreu?– Da.– Slučajno znam da ne kupuje.– Jeste li siguran u to?– Veoma sam siguran. Ne samo da nikad nisam vidio račun iz te trgovine, već mi je rekla koliko

ne voli njihove kreacije. Moja je žena vrlo dobro upućena u pitanja mode.– O, Isuse.– Što?– Generale, ja ne mogu ući u tu kuću. Bez obzira na to što će naći, ja tamo ne mogu.– Zašto ne? Što to govorite?Govorim o čovjeku koji je na stepeništu razgovarao s vašom m On je iz releja; to je Les

Classiques. On je Carlosov kontakt.Krv je nestala iz lica Andre Villiersa. Okrenuo je leda Jasonu i zabuljio se preko ulice, kroz

drvored s jedne i druge strane, u svoju kuću kao da je nikad nije vidio. Gledao je u blistava crnavrata i okove od mjedi koji su odražavali svjetlo svjetiljaka s jedne i druge strane.

Kozičavi je prosjak strugao strnjiku svoje brade, skinuo s glave sasvim izlizanu francusku kapu is mukom prekoračio prag brončanih vrata male crkve u Neuilly-sur-Seine Hodao je desnim pobočnimprolazom praćen nezadovoljnim pogledima dvojice svećenika. Obojicu je uzrujao taj prizor; ovo jebogata župa, a uza svo biblijsko sažaljenje, bogatstvo ima svojih privilegija. Jedna od njih jeodržavanje stanovitog statusa vjernika – u korist svih vjernika – a ova stara neuredna nasprudinajedva da odgovara tom kalupu.

Prosjak je slabašno okušao kleknuti, ali je sjeo na klupu u drugom redu, prekrižio se i nagnuonaprijed, s glavom u molitvi, dok je desnom navlačio lijevi rukav ogrtača. Na ruci je imao sat koji jenekako odudarao od odjeće i opće pojave. Bio je to skupocjeni digitalac, velikih brojki i svijetlogočitavanja. Nije mu ni padalo na pamet da se odijeli od tog predmeta, jer je to dar koji je dobio odCarlosa. Jednom je dvadeset pet minuta zakasnio na ispovijed, uzrujavši svog dobročinitelja, a nijeimao nikakva drugog izgovora osim što je rekao da nema točno kazalo vremena. Za vrijeme idućegsastanka, Carlos mu je gurnuo sat ispod poluprozirnog platna koje dijeli grešnika od svetog čovjeka.

Bio je sat i minuta. Prosjak je ustao i otišao do druge ispovjeda-°nice na desnoj strani.Odmaknuo je zavjesu i ušao.

– Angelus Domini – Angelus domini, dijete božje. – Čuo se šapat oštriji nego inače: – Jesu litvoji dani ugodni? ~ Učinio ih je ugodnim . . .

– Dobro – prekinu ga silhueta. – Što si mi donio? Moja se strpljivost vuče kraju. Plaćam tisuće– stotine tisuća – za neznanje neuspjeh. Što se dogodilo u Montrougeu? Tko je bio odgovoran za lažikoje su dolazile iz ambasade u Montaigneu? Tko ih je prihvatio poslušao?

– Auberge du Coin je bila klopka, ali ne za ubijanje. Teško je točno znati što je bila. Ako jeataše zvan Corbelier ponavljao laži naši su ljudi uvjereni da on toga nije bio svijest.m. Namagarčilaga je žena.

– Namagarčio ga je Kain! Bourne prati svaki izvor, hrani svakom lažnom informacijom, paotkriva svaku laž i to potvrđuje. Mi zašto?

Kome? Mi sada znamo što je i tko je on, ali on ništa ne prenosi Washingtonu. Odbija se pojavitina površini.

– Da bih predložio jedan odgovor – odvrati prosjak – morao t>ih se vratiti mnogo godina, ali jemoguće da ne želi da se njegovi pretpostavljeni upliću u njegov posao. Američka obavještajna službaima svoj obrok nepostojanih ;iut<>k' i' i <>ii rijetko potpuno komuniciraju jedan s drugim. U danimahladnog rata novac se .zarađivao prodajom informacije istoj stanici tri ili četiri puta.

Možda Kain čeka sve dok ne pomisli da postoji samo jedan tok akcije koji treba slijediti, a neda postoje razne strategije o kojima će raspravljati oni odozgo.

– Dob ti nije umrtvila osjećaj za manevar, stari prijatelju. Zato sam te i pozvao, jer znam štoznaš.

– Ili, možda – nastavi prosjak – možda se doista okrenuo. To se već događalo.– Ne mislim da je tako, ali nije ni važno. Washington misli da im je okrenuo leđa i kabanicu.

Redovnik je mrtav, svi su mrtvi u Treadstoneu. Ustvrdili su da je Kain ubojica.– Redovnik? – upita prosjak. – Ime iz prošlosti; bio e aktivan u Berlinu, u Beču. Dobro smo ga

poznavali, ali je bilo zdravije biti što dalje od njega. Evo tvoga odgovora, Carlose. Uvijek je radionošen teorijom da su njegovi krugovi infiltrirani, kompromitirani. Mora da je bio naredio Kainu daizvještaje podnosi samo njemu. To bi objasnilo pometnju Washingtona, mjesece šutnje.

– Da li bi objasnilo naše? Mjesecima nije bilo riječi, ni znaka aktivnosti.– Tucet mogućnosti. Bolest, iscrpenost, povlačenje zbog svladavanja nove tehnike, zbog nove

obuke. Čak i širenje pometnje u neprijateljskim redovima. Redovnik je znao toliko trikova koliko ihnestalo u katedralu.

Ali je ipak prije nego je umro rekao jednom kolegi da ne zna što se dogodilo. Da čak nijesiguran da je taj čovjek Kain. _ Kako se zove taj kolega. _ Gillette. On je bio naš čovjek, ali toAbbott nije mogao znati.

– Još jedno moguće objašnjenje. Redovnik je imao instinkt u pogledu takvih ljudi. U Beču segovorilo da David Abbott ne bi vjerovao ni Kristu na brdu i odmah bi potražio podvalu.

– Moguće je. Tvoje riječi djeluju ugodno; ti tražiš u stvarima ono što drugi ne traže.– Imam mnogo više iskustva; nekoć sam bio čovjek sa statusom.Na nesreću, ispisao sam novac.– To i sada činiš.– Rastrošan – što još mogu reći?– Očito nešto drugo.– Ti si perceptivan, Carlose. Trebalo je da se znamo a starim danima.– Sada si uobražen.– Uvijek. Ti znaš da ja znam da mi u svakom trenutku koji ti drago možeš oduzeti život, pa,

prema tome, valjda i vrijedim. A ne samo moje riječi koje dolaze s iskustvom.– Što mi imaš reći?– Možda ovo nije od velike vrijednosti, ali je nešto. Obukao sam se kao ugledan građanin, pa

sam jedan dan proveo u Auberge du Coinu. Bio je tamo jedan Čovjek, debeo čovjek kojeg jeispitivala i otpustila Surete, a oči su mu bile vrlo nemirne. I previše se znojio.

Brbljao sam s njim, pokazavši mu službenu iskaznicu NATO-a, koju sam napravio početkompedesetih godina. Čini se da je ugovorio iznajmljivanje automobila, jučer ujutro u tri sata.Plavokosom muškarcu u pratnji jedne žene. Opis se slaže sa fotografijom iz Argenteuila.

– Iznajmljivanje?– Navodno. Automobil je imala vratiti žena za dan-dva. ~ To se neće dogoditi.

. – Svakako neće, ali to izaziva pitanje, zar ne? Zašto bi se Kain izlagao neugodnosti da nabavljakola na takav način?

Da pobjegne što dalje što je brže moguće.~ U tom slučaju, informacija nema vrijednosti – odvrati prosjak. ostalom, ima toliko načina da

se brže putuje a manje upadljivo. A teško mi je povjerovati da je Bourne mogao imati povjerenja upohlepnog noćnog recepcionera, koji se može nadati i nagradi sa strane Suretea. Ili nekoga drugog.

– Što je tvoj zaključak?– Ja nagađam da je Bourne mogao uzeti kola samo sa ciljem da slijedi nekoga ovdje, u Parizu.

Ne zastajkivati na javnim mjestima gdje bi ga mogli uočiti, ne iznajmljivati kola kojima se može ući utrag, ne tražiti taksije kojih ima i nema. Umjesto toga jednostavna zamjena tablica registracije ipotpuno neupadljiv crni »renault« u uličnoj vrevi. Gdje da ga čovjek stane tražiti?

Silueta se okrenula.– Lavier – asasin će tiho. – I kod svakog drugog u koga on sumnja u Les Classiquesu. To je

jedino mjesto gdje mora početi. Njih treba držati na oku, pa će za nekoliko dana – ili već nekolikosati – pogled pasti ha neupadljivi crni »renault«. Tako ćemo ga naći. Imaš li potpun opis togautomobila?

– Čak i opis triju zarezotina na lijevom blatobranu.– Dobro. Proširi riječ među stare prijatelje. Pročešljajte ulice, garaže, parkirališta. Onaj tko

pronađe ta kola više nikad neće – norati raditi.– Govoreći o tim pitanjima …Omotnica je skliznula između nategnuta ruba zavjese i plave puste okvira.– Ako se dokaže valjanost tvoje teorije, ovo smatraj samo sitnicom.– U pravu sam, Carlose.– Zašto si tako siguran.– Zašto što Kain radi ono što bi ti učinio, što bih ja učinio – u starim danima. Treba ga

poštovati.– Treba ga ubiti – odvrati asasin. – Postoji simetrija u toku vremena.Za nekoliko će dana biti dvadeset peti ožujak. 25. ožujka 1968. je Jason Bourne pogubljen u

džungli Tam Quana. Sada, godinama poslije – gotovo točno u dan – love drugog Jasona Bournea, aAmerikanci ga što prije žele vidjeti ubijena, kao što i nu želimo.

Pitam se koji će od nas ovaj put potegnuti obarač.Zar je to važno?– Ja ga hoću.Nasta kratka šutnja, ali je prosjak instinktivno znao da je ne smije čuti već čekati Carlosov

nastavak misli. To su one situacije, misli prosjak, kad bi čovjek mogao ubiti onoga tko se drzneupasti mU-Uon nije nikad bio zbiljska osoba – nastavi Carlos. – A to je eov zločin protiv mene: Kažistarima da ništa ne urade kad ga nađu već da samo odmah izvijeste Pare Monceau. Da ga drže na oku,ali da ništa drugo ne urade! Je li to sasvim jasno? _' To je sasvim jasno.

– Ja ga želim živa na dvadeset peti ožujka. Dana dvadeset petog ožujka ja ću ga smaknuti ipredati njegovo tijelo Amerikancima.

– Riječ će otići istog trenutka.– Javljanje na isti način.– I ne zaboravi reći kakva nagrada slijedi onome tko mu uđe u trag, ili tebi ako se obistine tvoje

riječi. Ovo su vrlo značajni trenuci za našu stvar.– Tko zna – možda ti stigne vijest prije nego je očekuješ.

– Tim bolje. Angelus Domini, dijete Božje.– Angelus Domini – odvrad prosjak.

26 Stari je vojnik hodao uz mlađeg čovjeka mjesečinom osvijetljenom stazom u Bois de Boulogne.

Obojica su šutjeli, jer su već previše rekli – priznali, izazvali jedan drugoga, nijekali i suglasili se.Villiers je morao razmišljati i analizirati, prihvatiti ili žestoko odbiti ono što je čuo. Život bi mu biomnogo podnošljiviji da je Ijutito .uogao uzvratiti udarac, napasti laž i povratiti duševni mir. Ali on tonije mogao učiniti nekažnjeno; bio je vojnik a okrenuti se od događaja nije postupak u skladu snjegovim karakterom.

Mlađi je čovjek govorio onako kako govori čovjek istine. Istina je bila u njegovim očima, uglasu, u svakoj kretnji kojom je tražio ra/mni|evari|e. Čovjek bez imena nije lagao. Podla i konačnaizdaja je u Villiersovu domu. Objašnjavala je toliko toga što se prije nije usuđivao pitati. Staracosjeti želju da zaplače.

Čovjek bez sjećanja imao je malo toga mijenjati ili izmišljati; nije trebalo da se kameleonskiizmijeni. Njegova je priča bila avier'ijiva jer se njen najvažniji dio temeljio na istini. Morao jepronaći Carlosa, saznati što asasin zna; ako u tome ne uspije neće biti života iz njega.

Do te točke sezala je njegova istina. Iza toga ništa. Nije ni spomenuo Marie St. Jacques, ili I.K.V l'on Noir, ili poruku koju šalje nepoznata osoba ili osobe, niti je govorio kako hoda praznomljuskom, koja bi mogla biti ili ne biti nekim tko je on bio ili nije bio – koji čak nije siguran u to jesu likomadići uspomena koje posjeduje doista njegove uspomene. O svemu tome nije bilo ni riječi.

Umjesto toga, ispričao je sve što mu je poznato o ubojici nazvanom Carlos. Znao ie toliko onjemu da ga je Villiers zapanjeno gledao dok je Jason govorio, jer je prepoznao informacije za kojeje znao da su pod režimom strogo čuvane tajne, a bio je zgranut novim zapanjuju čim podacima kojisu bili u sukladu s tucetom postojećih teorija, ali ih njegovo uho nije nikad prije čulo izrečene takojasno. Zbog njegova sina, generalu su dali na uvid najtajnije podatke o Carlosu koje ima njegovazemlja, a u toj dokumentaciji ništa nije ravno nizu činjenica koje je iznio mladi muškarac.

Ta žena s kojom ste razgovarah u Argenteuilu, ona koja naziva kuću koja vam je priznala da jekurir … °l Njeno je ime Lavier – začu se Bourneova upadica.

je vidjela kroz vas, kako se to kaže; ona je naručila vašu fotografiju.– Da. ._ prije nisu imali vaše fotografije » Trako dok vi lovite Carlosa, Carlos vas lovi. Ali vi nemate

fotografije-vi imate samo dvoje kurira, od kojih je jedan bio u mojoj kući.– Da.– Razgovarao je s mojom ženom.– Da.Starac se okrenuo. Započe šutnja Stigli su do kraja staze, gdje je bilo minijaturne jezero.

Graničilo je s bijelim šljunkom, a klupe raspoređene na udaljenosti od tri ( do pet metara okruživalesu vodu poput počasne straže koja okružuje grobnicu iz crna mramora. Stigli su do druge klupe.Villiers je prekinuo šutnju.

– Rado bih sjeo – reče. – S godinama nastupa siromaštvo izdržljivosti.To me često zbunjuje.– Ne bi trebalo – odgovori mu Bourne i sjedne pored generala.– Ne bi trebalo – suglasio se general – ali je tako. –Zašutio je na trenutak, pa je mirno dodao: –

Često u društvu moje žene.

– To nije potrebno – na to će Jason.– Pogrešno ste me shvatili. – Stan muškarac se okrenuo mlađemu.– Ja ne govorim o krevetu. Jednostavno rečeno, ima trenutaka kad nalazim da mi je potrebno

skratiti aktivnost – rano napustiti društvo za večerom, provoditi vikende na Sredozemlju, ili iščeznutina nekoliko dana i boraviti na obroncima Gstaada.

– Nisam siguran da razumijem.– Moja žena i ja često smo razdvojeni. Na mnogi način živimo sasvim odijeljenim životom,

uživajući, dakako, u zanimanjima, težnjama druge strane.– Ja još ne razumijem.– Moram li se još zbunjivati? – upita ga Villiers. – Kad starac nađe tako naočitu mladu ženu

koja je vrlo voljna dijeliti njegov dvot stanovita ponašanja razumiju se sama po sebi, mada druga netako spremno. Dakako, u mom slučaju – tu je financijska sigurnost i stupanj ugleda u javnosti.Materijalne pogodnosti, ulazak u velike kuće, lako sklapanje prijateljstva s proslavljenim osobama;sve |e to vrlo shvatljivo. U zamjenu za to, čovjek unosi lijepu suprugu u kuću, pokazuje je medu sebiravnima – što je oblik stalne virilnosti, zar ne. Ali uvijek ostaju sumnje.

Starac je zašutio nekoliko trenutaka kao da bira nastavak ili čak sumnja da je potrebno nastaviti.Ipak, odlučio se, mada mu nastavak nije bio jednostavan.

– Da, sumnje. Hoće li uzeti ljubavnika? – nastavi tiho. – Žudi li za mlađim, čvršćim tijelom,onim koje je u većem suglasju s n]enim?

Ako se odluči na to, čovjek to može prihvatiti – čak, pretpostavljam, osjetiti olakšanje –nadajući se do Boga da joj nije stran osjećaj za diskreciju. Viši državni službenik za koga se zna daje rogonja lakše će izgubiti ugled u birača nego onaj koji se kadšto naljoska na javnom mjestu; jer bitirogonja znači da je čovjek sasvim izgubio svoju vlast. Ima i drugih briga. Hoće li zloupotrijebitinjegovo ime?

Neće li javno osuditi nekog protivnika kojeg nastojiš uvjeriti i pridobiti? To su nagnuća mladih;s njima se nekako može upravljati, oni su dio rizika razmjene. Ali postoji jedna sumnja koja se stalnoprovlači, a koju je nemoguće opravdati – samo ako bude dokazana. A svodi se na to da je ona diozavjere. Od početka.

– Znači da ste vi to osjećali? – tiho ga upita Jason.– Osjećanja nisu zbilja! – žustro ispali stari vojnik.– Nemaju mjesta u promatranju polja.– Ako je tako, zašto mi to govorite? '''* Villiers najprije nagne glavu unatrag, pa se zatim

gornjom polovicom tijela nagne naprijed, gledajući u vodu.– Možda postoji jednostavno objašnjenje za ono što smo večeras obojica vidjeli. Molim Boga

da je tako, a ja ću joj pružiti svaku mogućnost da ga čujem od nje.Starac se opet nagnuo natrag, savladan sumnjom.– Ali u svome srcu ja znam da ga nema. Znao sam to onog trenutka kad ste mi spomenuli Les

Classiques. Gledao sam preko ilice, prema vratima svoje kuće, i odjednom je niz stvari bolno palo iasvoje mjesto. Protekla dva sata igrao sam se đavoljeva odvjetnika; nema nikakve svrhe da nastavim.Moj je sin bio prije te žene.

– Ali rekli ste da imate povjerenja u njen sud. Da vam je bila od velike koristi._ Istina. Vidite, htio sam joj vjerovati, očajnički sam joj htio vjerovati. Najjednostavnija stvar

na svijetu jest uvjeriti se da si u pravu. Što si stariji to ti je jednostavnije.– Kažete da su neke stvari pale na svoje mjesto. Koje su to stvari.– Sama pomoć koju mi je pružala, samo povjerenje koje sam osjećao spram nje. Villiers se

okrenuo i pogledao u Jasona.– Vaše poznavanje Carlosa je izuzetno. Proučavao sam dokumentaciju o njemu pomnije nego

itko živ, jer bih dao više nego itko da ga ugledam uhvaćena i smaknuta, a sam ja da budem streljačkistroj. Bez obzira na to koliko je ta dokumentacija nabrekla, ni približno ne raspolaže podacima skojima vi raspolažete. Pa ipak, vi ste se usredotočili isključivo na njegovu vještinu, na njegov metodaasasina-cije. Previdjeli ste drugu stranu Carlosa. Ne samo da prodaje svoj pištolj, već i državnetajne.

– Ja to znam – na to će Bourne. – To nije strana . . .– Na primjer – nastavi general kao da Jasona nije čuo – ja imam pristup do tajnih dokumenata

koji se bave vojnom i nuklearnom sigurnošću Francuske. Možda još pet ljudi – svi su izvan sumnje –dijele taj pristup. Pa ipak, s prokletom točnošću nalazimo da je Moskva saznala ovo, Washingtonono, a Peking nešto treće.

– Jeste li s vašom ženom razgovarali o tome? – upita ga Bourne, iznenađen.– Dakako da nisam. Kad takve papire donesem kući pohranim ih u trezor u svojem uredu. Nitko

ne može ući u tu sobu osim u mojoj prisutnosti. Postoji samo još jedna osoba koja ima ključ, jošjedna jedina osoba koja zna gdje se nalazi prekidač uređaja za uzbunu.

Moja žena.~ Ja mislim da je to jednako opasno kao i razgovor o tome Materijalu. I jedno i drugo se može

silom iscijediti iz nje.– ostojao je razlog za to. Ja sam u godinama kad je neočekivano nevna pojava; pogledajte

stranice na kojima objavljuju nekrologe.Ako mi se nešto dogodi ona zna da mora telefonirati Conseiller Militaire, otići u moj ured i

stajati uz trezor dok ne dođu ljudi iz sigurnosti.– Zar ne bi jednostavno mogla ostati uz vrata?– Poznati su slučajevi da su ljudi moje dobi umrli za radnim stolom.– Villiers je zatvorio oči. – Od početka je bila ona. Kuća mjesto koje nitko ne bi mogao

osumnjičiti ni iz daleka, nikako.– ' Jeste li sigurni?– Više nego se usuđujem sebi priznati. Ona je bila uporna zahtijevajući brak. Ja sam toliko puta

govorio o razlici u našim godinama, ali ona nije htjela ni čuti o tome. Važne su zaicdmćke godine ubraku, a ne godine koje odjeljuju naše datume rođenja.

Ponudila je da potpiše sporazum kojim se odriče svih prava na imanje Villiers, a ja, dakako,nisam o tome htio ni čuti, jer mi se njen stav činio dokazom njene vezanosti za mene. Izreka je sasvimtočna: stara budala je potpuna budala. Ali su ipak uvijek postojale sumnje; rađale su se sputovanjima, s neočekivanim odvajanjima.

– Neočekivanim?– Ona ima niz interesa koji uvijek traže njenu pozornost. Francuskošvicarski muzej u Grenoblu,

umjetnička galerija u Amsterdamu, spomenik otporu u Boulogne-sur-Mer, idiotska oceanografskakonferencija u Marseilleu. Oko te posljednje smo se vruće prepirali.

Trebala mi je u Parizu; bile su neke diplomatske funkci|e koiima sam morao prisustvovati, a htiosam da bude sa mnom. Nije htjela.

Ponašala se kao da joj je zapovjeđeno da istodobno bude ovdje i tamo i na nekom trećemmjestu.

Grenoble – blizu švicarske granice, jedan sat od Zuricha.Amsterdam. Boulogne-sur-Mer – na Kanalu, jedan sat od Londona.

Marseil-le . . . Carlos.– Kad je bila konferencija u Marseilleu? – upita ga Jason.– Prošlog kolovoza, mislim. Krajem druge polovine mjeseca.– Dana 26. kolovoza, u pet sati poslije podne, u Marseilleu, na obali, ubijen je ambasador

Howard Leland.– Da, znam – odgovori mu Villiers. – O tome ste prije govorili-Žalim smrt toga čovjeka, ne

njegov razbor. Starac odjednom zašuti i pogleda u Bournea.– Moj Bože – prošaptao je. – Morala je biti s njim. Carlos ju je pozvao a ona je otišla k njemu.

Poslušala ga je.__ Ta nisam išao tako daleko – odvrati Jason. – Kunem vam se da o njoj mislio isključivo kao o

vezi – slijepoj vezi. Nikad nisam mase °a starčeva grla začuo krik – dubok i ispunjen eoni om imržnjom. Prinio je ruke k licu i još jednom sagnuo glavu unazad, u grotesknom prizoru na mjesečini;zaplakao je.

Bourne se nije ni pomakao; on nije mogao ništa učiniti.Žao mi je – rekao je jednostavno _ General se borio da povrati nadzor nad sobom.– I meni je žao – konačno je odgovorio. – Ispričavam se.– Nema potrebe.Mislim da ima. O tome više nećemo govoriti. Učinit ću što ima biti učinjeno.– A to je?Vojnik je uspravno sjedio na klupi, stisnutih vilica.– Vi me to možete upitati?– Moram vas to upitati.– Ono što je ona učinila ne razlikuje se od ubojstva moga djeteta, kojeg ona nije rodila. Gradila

se kao da s ljubavlju čuva uspomenu za nj. A bila je i jest saučesnik u njegovu umorstvu. A čitavo jevrijeme vršila drugu izdaju protiv zemlje kojoj sam služio cijelog života.

– Vi ćete je ubiti?– Ja ću je ubiti. Ona će mi reći istinu i umrijeti.– Nijekat će sve što joj budete rekli.– Sumnjam u to.– To je luđački!– Mladi čovječe, više od pola stoljeća proveo sam boreći se protiv neprijatelja Francuske, čak i

kad su to bili Francuzi. Istina će se čuti.– Što mislite da će ona učiniti? Sjediti slušajući vas i mirno se suglasiti da je kriva?– Ništa ona neće učiniti mirno. Ali će se suglasiti; ona će to izjaviti.– Zašto bi, ne razumijem?– Zato, jer kad je optužim omogućit ću joj da me pokuša ubiti.Kad to pokuša imat ću objašnjenje, zar ne?– Izložit ćete se takvom riziku?– Moram.– Recimo da ne pokuša, ne pokuša vas ubiti?– To će biti drugo objašnjenje – odgovori mu Villiers. – U takvu nevjerojatnom slučaju, pazio

bih na svoje bokove da sam na vašem mjestu, monsieur. – Zatresao je glavom. – To se neće dogoditi.Oboje to znamo, ali je to meni mnogo jasnije nego vama.

– Slušajte me – ustrajao je Jason. – Rekli ste da je prije postojao vaš sin od nje. Mislite nanjega! Potražite ubojicu a ne suučesnika. Ona je velika rana na vama, ali je on još veća. Uhvatite

čovjeka koji je ubio vašeg sina! Na koncu ćete uhvatiti oboje. Nemojte joj se ispriječiti; ne još. Onošto znate iskoristite protiv Carlosa. Lovite ga sa mnom. Nitko mu nikad nije bio tako blizu.

– Tražite više nego mogu dati – odgovori mu starac.– Ne ako mislite na svoga sina. Ako mislite na sebe, onda jest. Ali ne ako se sjetite Rue du Bac.– Suviše ste okrutni, monsieur.– U pravu sam, a vi to znate.Visoki oblak je plovio noćnim nebom i nakratko zasjenio mjesec.Mrak je bio potpun; Jason je zadrhtao od studeni. Stari je vojnik progovorio, a glas mu je

očitavao mirenje.– Da, u pravu ste – nastavio je. – Suviše okrutan i suviše u pravu.Treba zaustaviti ubojicu, a ne kurvu. Kako bismo radili zaiedno?Lovili zajedno?Bourne je s olakšanjem zatvorio oči dvije-tri sekunde.– Ne činite ništa. Carlos me zasigurno traži po cijelom Parizu. Ubio sam njegove ljude, otkrio

jednu njegovu adresu, pronašao mu kontakt. Suviše sam mu blizu. Ukoliko se obojica ne varamo, vašće telefon biti sve zaposleniji, sve više i više. Za to ću se ja pobrinuti.

– Kako?– Presrest ću pola tuceta namještenika Les Classiquesa. Nekoliko prodavačica, madame Lavier,

možda i Bergerona, a zacijelo čovjeka koji radi na telefonskoj centrali. Govorit će. A i ja ću. Taj ćevas, telefon biti paklenski zauzet.

– Ali što je sa mnom? Što je na meni da uradim?– Ostanite kod kuće. Kažite da se ne osjećate dobro. A kada god zazvoni taj telefon budite blizu

svakoga tko odgovori na nj. Slušajte razgovor, pokušajte uloviti šifru, pitajte ukućane što im jerečeno.

Mogli biste čak prisluškivati razgovor. Ako nešto čujete, lijepo, ah vjerojatno nećete. Tko godbude na liniji, znat će da ste tamo. Osim toga, frustrirat ćete relej. A u zavisnosti od toga gdjeje«waša žena U '' r,die je kurva – glasila je upadica starog vojnika. Carlosovoj hijerarhiji, moždabismo ga čak mogli prisiliti da izađe na javu kako?

– Opet pitam: – Bit će poremećene njegove komunikacijske linije. Netko će se uplitati u njegovsigurni relej, na koga nitko živ ne bi pomislio.

Zahtijevat će sastanak s vašom ženom.– Sasvim je teško povjerovati da će objaviti gdje se nalazi.– Mora to njoj reći.Bourne je zašutio, jer mu se stade bistriti nova misao.– Ako poremećenje linije bude dovoljno ozbiljno, uslijedit će još jedan telefonski poziv, ili će u

vašu kuću opet doći ona osoba koju vi ne poznajete, a ukratko poslije toga vaša će vam žena reći damora nekamo otići. Kad se to dogodi, inzistirajte da ostavi broj gdje je možete potražiti. Budite čvrstiu tome; vi je ne pokušavate zaustaviti da ne ide, ali morate znati gdje je možete naći. Recite joj bilošto – upotrijebite odnos koji je ona razvila. Kažite joj da je riječ o vrlo osjetljivom vojnom pitanju okojemu ne možete govoriti dok ne dobijete odobrenje. Onda joj recite da želite porazgovarati s njomo tome, prije nego donesete svoj sud. Možda skoči na to.

– – Kakva je korist od toga?– Reći će vam gdje je. Možda gdje je Carlos. Ako ne baš Carlos, onda zacijelo oni koji su mu

bliski i blizu. Tada mene nazovite. Dat ću vam hotel i broj sobe. Prezime u hotelskoj knjizi je bezznačenja, nemojte oko toga voditi brigu.

– Zašto mi ne kažete vaše pravo ime?– Zato jer biste bili mrtvi čim ga spomenete – svjesno ili nesvjesno.– Ja nisam senilan.– Ne, niste. Ali ste vi čovjek kojeg su teško pogodili. Najteže što je moguće, kako mislim Vi

možete riskirati svoj život; ja neću.Vi ste čudan čovjek, monsieur.– Ua. Ako ne budem tamo kad nazovete, odgovorit će vam ženski Ona će znati gdje sam. Mi

ćemo se dogovoriti o primanju – Žena? – povuče se general. – Niste ništa rekli o nekoj ženi ili 0 bilokome drugom.

– Nema nikog drugog. Da nije bilo nje, ja ne bih bio na životu Carlos nas lovi oboje; pokušavaonas je oboje ubiti.

– Da li ona zna o meni?– Da. Ona je rekla da to ne može biti istina. Kazala je da vi ne možete biti u savezništvu s

Carlosom. Međutim, ja sam mislio suprotno. Čini se da neke žene izvrsno otkrivaju pojedinosti kojeupućuju na cjelinu.

– Možda ću se susresti s njom.– To nije vjerojatno. Naime, dok ne uzmemo Carlosa – ako ga je moguće uzeti – ne smijemo biti

viđeni s vama. Od svih ljudi, najmanje s vama. Poslije toga – ako bude poslije toga – vi moždanećete htjeti biti viđeni u društvu s nama. Sa mnom. Ja sam pošten u odnosu s vama.

– Ja to razumijem i cijenim. U svakom slučaju, zahvalite to) ženi u moje ime. Zahvalite joj štomisli da ja ne mogu biti novezan s Carlosom. U usporedbi s vašim prvobitnim nastupom spram mene,takvo je mišljenje zacijelo pravo osvježenje.

Bourne je klimnuo.– Nego, možete li biti sigurni da vaš privatni telefonski broj netko ne sluša?– Sasvim sam siguran. To se redovno provjerava, a tako se postupa sa svim telefonima koje

posjeduju vojni savjetnici, a, dakako, i druge ličnosti.– Kada god očekujete moj telefonski poziv, sami odgovorite i dvaput pročistite grlo. Znat ću da

ste to vi. Ako zbog bilo kojeg razloga ne budete mogli razgovarati, kažite mi da ujutro nazovem vašegsekretara. Nazvat ću opet za deset minuta. Koji je broj? \ Villiers mu ga je dao.

– Vaš hotel? – upita ga general.– Terrasse. Rue de Maistre, Montmartre. Soba 420.– Kad ćete početi?– Što je prije moguće. U podne, danas.– Budite poput čopora vukova – reče stari vojnik i nagniTi«e naprijed, poput komandanta koji

napućuje časnički korpus. – Brzo udarajte.

27 – Bila je tako očaravajuća, tako šarmantna, da ja jednostavno moram nešto učiniti za nju –

glasno je govorila Marie kiptećim francuskim od koga je poigravala slušalica. – Isto tako i onaj dragimladi čovjek; bio je tako uslužan. Kažem vam da je haljina bila succes /OM/ – Tako sam zahvalna.

– Na temelju vašeg opisa, madame – odgovorio je kulturni muški glas sa centrale LesClassiquesa – uvjeren sam da mislite na Janine i Claude.

– Da, svakako. Janine i Claude, sad se sjećam. Svakome ću napisati pisanice i baremdjelomično im zahvaliti. Da li slučajno znadete kako se prezivaju? Naime, čini mi se tako neotesanoadresi-rati omotnice samo na »Janine« i »Claude«. Činilo bi se kao da šaljem poruke slugama, zar ne

mislite tako? Da li biste mogli upitati Jacqueline?– Nije potrebno, madame. Ja ih znam. A mogu li reći da je madame isto tako osjećajna kao što je

i velikodušna. Janine Dolbert i Claude Oreale.– Janine Dolbert i Claude Oreale – ponovila je Marie, gledajući u Jasona. – Janine je udata za

onog zgodnog pijanistu, zar ne?– Ne vjerujem da je mademoiselle Dolbert udata za bilo koga.– Dakako. Ja mislim o nekom drugom.– Ako smijem upitati, madame, ja nisam uhvatio vaše prezime.– Kako sam smiješna! – Marie odgurne telefon i podigne glas: – Dragi , već si se vratio, tako

brzo! To je divno. Razgovaram s onim divnim ljudima u Les Classiquesu … Da, odmah, dragi moj. –Zatim Povuče slušalicu do usana i progovori tiho: – Toliko vam hvala. Bili ste vrlo Ijubezni.

Spustila je slušalicu i pogledala u Jasona: – Dakle, kako sam prošla, jesam li bila uvjerljiva?Ako ikad odlučiš napustiti ekonomiju – reče Jason prelistavajući Ludi uspjeh– Je li opis bio točan?– Sve do lesa i mlitava zgloba, kako se kaže. A pijanist ic bio lijep završetak.– Odjednom mi je palo na pamet da bi telefon mogao biti na ime njenog supruga, ako je udata.– Međutim, nije – upadne joj Bourne u riječ. – Evo je. Dolbert, Janine, rue Losserand. – Jason

je napisao adresu. – Oreale, to je prezime koje počinje s O, kao u neke ptice, zar ne? Nije Au.– Mislim da je tako. – Marie je zapalila cigaretu. – Ti doista nemjeravaš poći u njihove

stanove? Bourne klimnu.– Ne smijem ih uhvatiti u Saint-Honore, jer će ih Carlos držati na oku zbog mene.– A što je s drugima? Lavier, Bergeron i tko-je-da-je na ;enrrali.– Sutra. Danas je dan mrtvog mora.– Mrtvog mora?– Treba ih sve natjerati da progovore. Šalabazat će okolo i govoriti ono što ne bi smjeli. Do

zatvaranja trgovine, Dolbert i Oreale će proširiti glas. Večeras ću dospjeti do dvoje drugih; oni ćenazvati madame Lavier i čovjeka za centralom. Imat ćemo prvi trusni udar, pa zatim drugi. Generalovće telefon početi zvoniti danas poslije podne. Ujutro će panika biti potpuna.

– Dva pitanja – izreknu Marie, ustavši s ruba kreveta. Uputila se prema njemu. – Kako kanišodvući dvoje službenika s radnog mjesta dok je trgovina otvorena? I, drugo, do koga kaniš večerasdoprijeti?

– Nitko ne živi u dubokom smrzavanju – odgovori joj Bourne, gledajući na sat. – Osobito osvijetu haute couture. Sada je 11 sati i 15 minuta. Do podne ću stići u stan Dolbertove i privoljetinadglednika da je pozove u Les Classiques. Reći će joj da odmah dođe kući. Pojavio se hitan i vrloosobni problem i bit će bolje da se odmah uhvati ukoštac s njim.

– Koji problem?– Ne znam, ali tko ga nema?– Isto ćeš učiniti s Orealeom?– Vjerojatno još djelotvornije.– To što govoriš je nečuveno, Jasone. sam smrtno ozbiljan dok to govorim – odvrati Bourne, ie

orst opet klizio stupcem imena. – Evo i njega. Oreale.Giselle Bez komentara. Rue Račine. Do tri sata ću dospjeti i do njega; kad završim on će se

odmah vratiti u Saint-Honore i početi Što je s ostalom dvojicom.' Tko su oni?_ lmena ću dobiti ili od Orealea ili od Dolbertove, ih od oboje. Oni to neće znati, ali će mi

omogućiti drugi trusni val.

Jason je stajao u sjeni uvučenog ulaznog hodnika u Ulici Losserand.Bio je pet metara od ulaza male stambene zgrade u kojoj je stanovala Janine Dolbert, od ulaza

gdje je prije nekoliko trenutaka zbunjeni i odjednom bogatiji surintendant – našao za shodno dazadovolji vrlo uglađenog stranca i nazove mademoiselle Dolbert na radnom mjestu, i kaže joj da jegospodin u limuzini sa šoferom bio dvaput i tražio je. Opet se vratio; što treba da učini on,surintendant?

Mali crni taksi zaustavio se uz pločnik, a uzbuđena, poput lesa mršava Janine Dolbert doslovnoje iskočila iz kola. Jason je pojurio iz hodnika i presreo je na pločniku, jedva pola metra od ulaza.

– To je bilo brzo – rekao )e, dodirnuvši joj lakat. – Tako mi je drago što vas opet vidim. Nekidan ste bili tako uslužni.

Janine Dolbert se zabuljila u niega, odnelivši usne naipnie dos]eca jući se, a onda zapanjeno.– Vi. Amerikanac – izusti na engleskom. – Monsieur Briggs, zar ne?Jeste li vi onaj koji. . .– Rekao sam šoferu da je jedan sat slobodan. Htio sam da s vama nasamo porazgovaram.– Sa mnom? O čemu biste vi željeli sa mnom porazgovarati?– Zar ne znate? Zašto ste onda tako požurili ovamo? široke oči ispod kratko šišane kose bile su

prikovane za njegove, a njeno blijedo lice doimalo se još bljeđim na suncu.– Znači, vi ste iz Ažurne kuće, zar ne? – upita ga oklijevajući. Moglo bi biti. – Bourne malo jače

pritisne njen lakat. – I?– Izručila sam što sam obećala. Nema više ništa, o tome smo se suglasili.– Ne budite idiot! Vi ne poznajete parišku eouture. Netko se može razbjesniti na nekoga drugog i

kurvinski komentirati u tvom vlastitom uredu. Kakva čudna skretanja! A kad se pojave jesenske linijea vi budete paradirali s pola Bergeronovih kreacija prije njega, što mislite koliko još mogu ostati uLes Classiquesu? Ja sam Lavienna djevojka broj dva, jedna od malobrojnih kojoj je dopušten pristupu njen ured. Bit će bolje da se pobrinete za mene, kao što ste obećali. U jednoj od vaših trgovina uLos Angelesu.

– Prošećimo – započe Jason, blago je gurnuvši. – Vi razgovarate s pogrešnim čovjekom, Janine.Ja nisam nikad čuo za House of Azur i ni najmanje me ne zanimaju ukradeni nacrti – osim kadsaznanje o tome može biti korisno.

– O, moj Bože . . .– Nastavite šetati. – Bourne joj je stegnuo ruku. – Rekao sam da želim razgovarati s vama.– O čemu? Što želite od mene? Kako ste dobili moje ime? – Sad su joj riječi brzo navirale, a

rečenice su joj se prelijevale jedna preko druge. – Uzela sam vrijeme za rani ručak i moram seodmah vratiti; danas imamo mnogo posla. Molim vas – stiskate me tako da ine boli ruka.

– Oprostite.– Ono što sam rekla – to je bila gluparija. Laž. Kod nas ;mo čuli govorkanja, naklapanja, pa sam

vas ja testirala. To je bilo sve, provjeravala sam vas!– Vaše riječi zvuče vrlo-uvjerljivo. Ja ću prihvatiti vaše objašnjenje.– Ja sam privržena Les Classiquesu. Uvijek sam bila privržena.– To je lijep kvalitet, Janine. Ja cijenim privrženost. To sam neki dan govorio . . . kako mu je

ime? . . . onom ugodnom prijanu na telefonskoj centrali. Kako mu je ime? Zaboravljam.– Philippe – odgovori prodavačica, zaplašena i puzava. – Philippe D'Anjou.– Tako je. Hvala vam.Stigli su do uskog kamenim kockama popločana prolaza između dviju zgrada. Jason ju je poveo

u prolaz.

– Zakoračimo ovdje na trenutak, samo da ne budemo na ulici.Nemojte se uzrujavati, nećete zakasniti. Uzet ću samo nekoliko minuta vašeg vremena. Prešli su

deset koraka uskim prolazom.Bourne je stao, a Janine Dolbert se leđima naslonila na zid'od cigli.Cigaretu? – upita je i izvuče kutiju iz džepa. _ Hvala vam, da.Upalio joj je cigaretu, jer je opazio da joj ruke drhću. _ Jeste li se sada opustili?– Da. Ne, ne sasvim. Što vi želite, monsieur Briggs?– Kao prvo, moje ime nije Briggs, ali mislim da je trebalo da to znate.– Ne znam. Zašto bi trebalo?– Bio sam uvjeren da vam je to rekla Lavierina djevojka broj jedan.– Monique?– Recite uvijek i prezime, molim vas. Točnost je važna.– Brielle, onda – odgovori Janine i znatiželjno se namršti.– Da li vas ona poznaje?– Zašto nju ne upitate?– Kako želite. O čemu se radi, monsieur?Jason zatrese glavom u nevjerici, vješto odglumljenoj.– Vi to doista ne znate, zar ne? Tri četvrtine službenika Les Classiquesa radi s nama a s jednom

od najbistrijih namještenica nije se kontaktiralo. Dakako, moguće je da je netko pomislio da vipredstavljate rizik; događa se.

– Što se događa? Kakav rizik? Tko ste vi?– Sada nema više vremena. Drugi vam mogu objasniti i nadopuniti me. Ja sam ovdje zato što

nikad od vas nismo primili izvještaja, a vi ipak čitavog dana razgovarate s prvorazrednim kupcima.– Morate govoriti jasnije, monsieur.– Recimo da ja govorim u ime skupine ljudi – Amerikanaca, rrancuza, Engleza, Nizozemaca –

koja steže krug oko ubojice koji je »bio političke i vojne vode u svakoj od tih zemalja.– Ubio? Vojne, političke … – Janine je razjapila usta; pepeo s cigarete se otkinuo i prosuo po

njenoj ukočenoj ruci. –Što je ovo? O čemu vi govorite? Nikad nisam čula nešto slično! Mogu vam sejedino ispričati – rekao je Bourne tiho i iskreno. –Malo je da s vama kontaktiraju prije nekolikotjedana. To je Pogriješio čovjek prije mene. Žao mi je; mora da je ovo bio udarac za vas.

– I jest udarac, monsieur – prošaptala je prodavačica. Njeno konkavno tijelo bilo je napeto iizgledalo je kao savijena lakirana trska oslonjena na cigle. – Vi govorite o stvarima koje su izvandosega mog razumijevanja.

– Ali sada ja razumijem – Jason će upadicom. – Ni riječ od vas nikome. Sada je to jasno.– Meni nije. . – Mi stežemo krug oko Carlosa. Asasina poznatog kao Carlos.– Carlos? – Iz Dolbertine je ruke ispala cigareta, sad je prepast bila potpuna.– On je jedan od vaših najčešćih kupaca, svi dokazi ukazuiu na to.Vjerojatnosti smo suzili na osam ljudi. Nekome je postavljena idooka slijedećih nekoliko dana,

a mi poduzimamo sve mjere opreza.– Opreza . . .?– Uvijek postoji opasnost uzimanja talaca, to svi već znamo.Očekujemo paljbu iz vatrena oružja, ali održat ćemo je na minimumu. Temeljni je problem sam

Carlos. Zakleo se da živ neće upasti nikome u ruke; hoda ulicom radio-vezom spojen s eksplozivom,za koji je proračunato da teži više od bombe od pet stotina kilograma. Ali mi to možemo srediti. Našiprecizni strijelci će biti na pozornici događaja; jedan čist pogodak u glavu i sve će biti gotovo.

– Une seule balle . . .l Odjednom Bourne pogleda na sat.– Uzeo sam već dovoljno vašeg vremena. Vi se morate vratiti u trgovinu, a ja u svoju stanicu.

Upamtite, ako me vidite vani – vi me ne poznajete. Ako uđem u Les Classiques, ophodite se sprammene kao spram bilo kojeg bogatog kupca. Osim ako ste opazili kupca za koga mislite da bi mogaobiti naš čovjek; tada ne gubite vremena da mi kažete. Ponavljam, žao mi je zbog ovoga. Bio je toprekid u komunikacijama, to je sve. A to se događa.

– Une rupture . . .Jason klimnu, okrenu se na mjestu i stade se brzo udaljavati od Janine Dolbert, prema ulici.

Zastao je i bacio pogled na Janinu. Bila je u komatoznom stanju, naslonjena na zid; činilo joj se da seotmjeni svijet haute couture divlje izokrenuo iz redovne putanje.

Philippe d'Anjou. Ime mu nije ništa značilo, ali sebi Bourne nije ogao pomoći. Stalno je tihoponavljao to ime nastojeći izazvati ku sliku . . osjećajući se kako je lice sjedokosog telefonisteizazvalo njemu vihor silovitih slika mraka i blijeskova svjetla. Philippe d'Anjou. Ništa. Baš ništa. Alije ipak bilo nešto, nešto što je izazvalo stezanje u Jasonovu trbuhu, što mu je stezalo mišiće čineći ihtvrdim kao kamen, meso mu se steglo čim se sjetio . . . mraka.

Sjedio je uz prednji prozor i vrata kavane u Ulici Račine, spreman da ustane i ode čim ugledaClauda Oreala, kad on stigne do ulaza u staru zgradu preko ulice. Imao je sobu na petom katu, u stanukoji je dijelio s još dvojicom muškaraca. U stan se moglo stići samo uspinjanjem istrošenih uglatihstepenica. Kad stigne, Bourne je bio uvjeren da neće dokono došetati.

Claude Oreale, koji je bio tako srdačan s Jacqueline Lavier na drugom stepeništu, u Ulia Saint-Honore, sada nije imao razloga za srdačnost. Bezuba gazdarica mu je rekla preko telefona da svojusale gueule – donese u rue Račine i zaustavi vrištanje i razbijanje namještaja, što se događa u stanuna petom katu. Ili će on to zaustaviti ili će biti pozvani žandari; ima dvadeset minuta da se pojavi.

Uspio je to učiniti za svega petnaest. Njegov tanahni okvir zarobljen u odijelo Pierrea Cardina –kojemu su skuti lepršali na suprotnom vjetru – mogao se opaziti kako trči pločnikom od obližnjegizlaza Metroa. Sudare s drugim pješacima izbjegavao je vještinom i agilnošću nekog trkača izvanforme, kojega je školovao Ballets Russe. Tanki je vrat izbacio nekoliko centimetara ispred prsijuzaštićenih tankom vunenom majicom ispod odijela, a dugačka tamna kosa vijorila je poput grive.Stigao je do ulaza, zgrabio ogradu desnom rukom, preskačući stepenište, da bi najzad uronio u sjenupredvorja.

Jason je brzo ustao i potrčao preko ulice. Ušavši u kuću potrčao je do starog stepeništa, pa sestao uspinjao stepenicama koie su cvilile.

S odmorišta na četvrtom katu čuo je udaranje na vratima stana na Petom katu.– Ouvrez! Ouvrez' Vite, nom de Dieu! – – Prljava jezičina Otvorite! Otvorite! Brzo, za ime

Božje! (franc.) Oreale je zašutio, a činilo se da ga tišina iznutra plaši vise nego bilo što drugo.Bourne se uspio preostalim stepenicama sve dok nije ugledao Orealea između prečki ograde i

poda. Namještenikovo slabašno tijelo bilo je pritisnuto o vrata; ruke s raširenim prstima držao je sicdnc i druge stt,me; uho je naslonio <> drvo, poka/ujući jednu stranu crvena lica. Pojavivši se, Jasonje uzviknuo grlenim, birokratskim francuskim: – Surete! Ostanite točno gdje ste sada, mladiću.Okanimo se svakih neugodnosti. Mi promatramo vas i vaše prijatelje. Mi znamo za tamnu sobu.

– Ne! – kriknuo je Oreale. – To nema nikakve veze sa mnom, kunem se! Tamna soba?Bourne je podigao ruku u znaku ozbiljnog upozorenja: – Tiho, nemojte toliko vikati!Odmah poslije izrečenih naređenja nagnuo se na ogradu i pogledao dolje.– Mene ne možete upetljati! – nastavio je prodavač iz Les Classiquesa.– Ja u to nisam upleten! Govorio sam im toliko puta da se otarase svega toga! Jednoga dana će

se unin. Droge su za idiote!Moj Bože, sve je mirno. Ja mislim da su mrtvi!Jason se uspravio i približio Orealu podignutih dlanova, gledajući ga oštrim pogledom.– Rekao sam vam da zavežete – grleno je prošaptao. – Uđite unutra i budite tihi! Sve je ovo bilo

izvedeno u korist one stare kurve u prizemlju.Kao da je netko probo prodavača. Uzbunjenost i strah sad su lebdjeli oko njega u šutljivoj

histeriji.– Što? – bilo je jedino što je mogao izustiti.– Vi imate ključ – odgovori mu Bourne. – Otvorite i uđite.– Zasunjena su vrata – odgovori Oreale. – U ovo vrijeme uvijek su zasunjena.– Ti prokleta budalo, morali smo doprijeti do tebe! Morali smo te dovesti ovamo a da nitko ne

zna razlog. Otvori ta vrata. Brzo!Poput preplašena zeca, Claude Oreale je prevrtao po džepovima i pronašao ključ. Otključao je

vrata i otvorio ih odgurnuvši ih, kao što bi vjerojatno učinio onaj koji ulazi u netko stovarište punoiznakaze-nih leševa. Bourne ga gurnu kroz vrata, i sam uđe, te ih zatvori.

Ono što se moglo ugledati u stanu nije bilo u skladu sa zgradom.poveća soba za dnevni boravak bila je ispunjena elegantnim, skupocjenim namještajem, tucetima

crvenih i žutih jastuka od baršuna razbacanih po kaučima, foteljama i po podu. Bila je to erotskaprostorija, luksuzno utočište usred ruševina.

_ Imam svega nekoliko minuta – reče Jason. – Nemam vremena ni za što drugo osim posla.– Posla? – upita ga Oreale, kojega je izraz izražavao potpunu paralizu. – O ovoj . . . ovoj tamnoj

sobi? Kojoj tamnoj sobi?– Zaboravi to. Ti imaš mnogo bolji posao.– Koji posao?– Primili smo glas iz Zuricha i želimo da ga prenesete svojoj prijateljici Lavier.– Madame Jacqueline? Moja prijateljica?– Ne možemo imati povjerenja u telefone.– Koje telefone? Riječ? Kakva riječ?– Carlos ima pravo.– Carlos? Koji Carlos?– Asasin.Claude Oreale je kriknuo. Prinio je ruku ustima, ugriza« zglob kažiprsta i vrisnuo. Ponovno,

uvierljivo.– Što vi to govorite?– Šutite! Tiho govorite!– Što to vi meni govorite – Vi ste broj pet. Računamo na vas.– Pet što? Za što?– Da biste pomogli Carlosu da pobjegne iz mreže. Stežu obruč oko njega. Sutra, prekosutra,

možda dan poslije. Mora se držati po strani; svakako mora ostati što dalje. Opkolit će trgovinu, astrijelci će biti udaljeni jedan od drugoga svaka tri metra. Unakrsna vatra bit će ubitačna; ako se nađeunutra bit će pokolj. Svaki od vas.

Mrtvi.reale je opet kriknuo; zglob mu je bio crven.

– Hoćete li prestati s ovim! Ja ne znam o čemu vi govorite! Vi ste manijak i ja više ne želim čutijednu jedinu riječ- ja nisam ništa čuo.

Carlos. . . unakrsna vatra . . . pokolj! Bože, gušim se … potreban mi je zrak!– Dobit ćete novac. Mnogo novaca, kako zamišljam. Madame avier će vam zahvaliti. Također i

D'Anjou.– D'Anjou? On me prezire! Naziva me paunom, vrijeđa me svakom zgodom.– Tako se samo pokriva, dakako. Zapravo si mu vrlo drag – možda više nego ti je poznato. On je

broj šest.– Što su ti brojevi? Prestanite govoriti o brojevima!– Kako bismo – da nema brojeva – mogli razlikovati jednoga od drugoga, kako bismo vam

mogli dodjeljivati dužnosti? Ne možemo se služiti imenima.– Tko se ne može služiti imenima?– Svi mi koji radimo za Carlosa.Sad je krik parao uši, a iz Orealova kažiprsta je potekla krv. Čovjek je bio izvan sebe od

uzrujavanja.– Ne želim slušati! Ja sam couturier, umjetnik!– Ti si broj pet. Učinit ćeš točno ono što ti kažemo ili više-mkad nećeš vidjeti ovu svoju jazbinu

strasti.– Aunggg!– Prestani se derati! Mi te cijenimo; mi znamo da si pod pritiskom.Usputno, nemamo povjerenja u računovođu.– Trignon?– Samo imena. Važna je skrivenost.– Onda Pierre. On je odvratan. On odbija i telefonske pozive.– Mi mislimo da on radi za Interpol.– Interpol?– Ako radi, svi biste mogli provesti deset godina u zatvoru. Živog bi te pojeli, Claude.– Auuhh!– Zaveži! Kaži Bergeronu što mi mislimo. Drži oko na Trignonu, posebno u toku iduća dva dana.

Ako iz bilo kojeg razloga izađe iz trgovine, pazi se. To bi moglo značiti da se klopka zatvara.Bourne je otišao do vrata, držeći ruku u džepu.– Ja se moram vratiti, a isto tako i ti. Kaži svim brojevima od jedan do šest što sam ti rekao.

Veoma je važno da se riječ o ovome što prije proširi.Oreale je opet kriknuo, opet je bio histeričan.– Brojevi! Uvijek brojevi! Koji broj? Ja sam umjetnik, a ne broj!– Od lica će ti nastati pulpa ako se ne vratiš tamo što prije možeš, brzo kao što si i došao.

Odmah razgovaraj s Lavierovom, D'Anjouom, Bergeronom. Što brže možeš. Zatim s ostalima._ Kojim ostalima?_ pitaj broj dva._ Dva?_ Dolbert. Janine Dolbert _ Janine? Nju, također _ Tako je. Ona je dva.Prodavač je ludom kretnjom široko podigao ruke iznad glave U kretnji nemoćnog protesta – Ovo

je ludost! Sve ovo nema nikakva smisla!– Tvoj život ima, Claude – jednostavno će Jason. – Procijeni. Ja ću čekati s druge strane ulice.

Otiđi odavde točno za tri minute, l ne služi se telefonom. Otiđi i vrati se u Les Classiques. Ako neodeš odavde za tri minute, ja ću se morati vratiti.

Izvukao je ruku iz džepa. U njoj je bio pištolj.

Oreale je istisnuo puna pluća zraka, kad je ugledao pištolj lice mu je odjednom popepeliloBourne je izišao i zatvorio vrata.

Zazvonio je telefon na stolu pored kreveta. Marie je pogledala na sat. Bilo je 20 sati i 15minuta, pa je na trenutak osjetila oštru bol od straha. Jason je rekao da će nazvati u 21 sat. LaTerrasse je napustio poslije mraka, oko 19 sati, da presretne prodavačicu Monique Brielle.

Raspored je bio precizan, a moglo se prekinuti samo uAiitnom slučaju. Da li se nešto dogodilo?– Je li to soba 420? – upita dubok muški glas.Marie osjeti duboko olakšanje. Čovjek koji je zvao bio je Andre Villiers. General je nazvao

kasno poslije podne da kaže Jasonu da se uzbuna raširila kroz Les Classiques. U toku sata t ponjegovu su ženu nazvali ne manje od šest puta. Međutim, nijednom nije bio u mogućnosti da čujenešto važno, jer kada bi god uzeo slušalicu ozbiljan razgovor zamijenilo bi bezazleno brbljanje.

– Da – odgovori Marie – Ovo je 420.– Oprostite mi, mi prije nismo razgovarali. ~ Ja znam tko ste.~ Ja također znam za vas. Mogu li uzeti slobodu da vam zahvalim.Razumijem. Nema na čemu.– Na stvar. Telefoniram iz svoga ureda, a ova linija, dakako, nema drugog produžetka. Kažite

našem zajedničkom prijatelju da se kriza sve brže razvija. Moja se žena povukla u svoju sobu,tvrdeći da osjeća mučninu, ali po svemu sudeći nije toliko bolesna da ne bi odgovarala na telefonskepozive i sama telefonirala. U nekoliko sam navrata, kao i prije, uzeo slušalicu i odmah shvatio dabudno prate neće li netko omesti razgovor, a taj netko sam jedino ja. Svaki put sam se prilično osornoispričao, rekavši da očekujem poziv. Iskreno rečeno, nisam ni najmanje siguran da je moja ženaprihvatila moju ispriku, ali, dakako, ona nije u položaju da mene ispituje. Bit ću sasvim otvoren,mademoiselle. Između nas se stvara sve jače iako neizgovoreno trenje, a ispod površine je vrložestoko. Neka mi Bog dade snage.

– Jedino vas mogu zamoliti da se sjetite cilja – Mane ee upadicom. Sjetite se svoga sina.– Da – mirno će starac. – Moga sina. I kurve koja tvrdi da poštuje njegovu uspomenu. Oprostite.– Nema na čemu. Ovo što ste mi rekli prenijet ću našem prijatelju.On će nazvati u toku jednog sata.– Molim vas – sad će Villiers upadicom. – Ima još nešto. To je razlog zbog kojeg sam vas

morao nazvati. Dvaput dok ]e razgovarala moja žena, glasovi koje sam čuo značili su mi nešto. Drugiglas sam prepoznao; odmah mi se pred očima stvorilo lice. On je na centrali u Saint-Honoreu.

– Znamo kako se zove. A što je s prvim glasom?– To je bilo čudno. Nisam znao glas, niti sam pred sobom imao lice koje bi u sjećanju izazivao

taj glas, ali sam shvatio zašto se javio taj glas. Sasvim čudan zvuk, napola šapat, napola naređenje,odjek svoga glasa. Zaprepastilo me naređivanje. Vidite, taj glas nije razgovarao s mojom ženom, većje izdavao naređenje. Čim sam ja upao u liniju glas se, dakako, preobrazio; čuo sam unaprijeddogovoreni signal za brz oproštaj, ali je ostala jeka toga glasa. Taj upamćeni glas, čak i ton, poznatisu svakom vojniku; naime, riječ je o načinu naglašavanja. Jesam li jasan?

– Mislim da jeste – blago će Marie, svjesna toga da starac osjeća nepodnosivu napetost, ako jojdoista želi natuknuti ono što ona misli da joj uvijeno napominje.

– Budite uvjereni u to, mademoiselle – opet će general – da je bio svinja ubojica. – Villiers jezašutio, ali se čuo kako teško diše, i se da nastavi. Riječi je jedva izvukao iz sebe, jer je taj snažniove bio blizu plača. – On je … naređivao . . . mojoj. . . ženi. .. C Vojnikov glas je napukao _Oprostite mi neoprostivo. Nemam prava da vas opterećujem.

Imate na to svatko pravo – odgovorila mu je Marie, odjednom uzbunjena. – To što se događa

zacijelo je strašno bolno za vas, a još je gore što nemate s kime razgovarati – Razgovaram s vama,mademoiselle. Ne bi trebalo, ali razgovaram.

– Željela bih da možemo nastaviti s razgovorom. Željela bih da jedno od nas bude s vama Ali tonije moguće, a znam da vi to razumijete. Molim vas, nastojte se savladati, držite se. Veoma je važnoda ne povezu vas i našeg prijatelja. To bi vas moglo stajati života.

– Mislim da sam ga ja možda izgubio.– ?đ, čest absurde – oštro odgovori Marie svjesnim samarem u lice starog vojnika. – Vous etes

un soldat. Arretez immediatement! – – C'est l'institutrice qut corrige le mauvais eleve. Vous avezbien raison.

– On dit que vous etes un geant. Je le crois. – Šutnja s druge strane žice Marie je zadržala dah.Kad je Villiers progovorio, opet stade disati.

– Naš je zajednički prijatelj vrlo sretan. Vi ste izuzetna žena.– Ni najmanje. Ja samo želim da mi se prijatelj vrati. U tome nema ništa izuzetno.– Možda nema. Ali bih i ja htio biti vaš prijatelj. Starog čovjeka ste podsjetili na to tko je i što

je. Ili tko ili što je nekad bio, a mora nastojati opet biti. Po drugi put vam zahvaljujem.– Vi ste dobro došli . . . moj prijatelju.Marie spusti slušalicu, duboko ganuta i jednako uznemirena. Nije b«a sigurna da će Villiers

moći izdržati iduća dvadeset i četiri sata, a ne uzmogne izdržati, asasin će znati koliko duboko seprodrlo u njegov aparat. Naredio bi svakom svom kontaktu u Les Classiques da pobjegne iz Pariza iiščezne. Ili bi nastao pokolj u Saint-Honoreu čime bi se postignuo isti rezultat.

Ako se dogodi jedno ili drugo, neće biti odgovora, neće biti adrese u New Yorku, nećedešifrirati nikakvu poruku, niti će naći pošiljaoca. Čovjek kojega voli vratio bi se u svoj labirint.

I ostavio je.

28 Bourne ju je ugledao na uglu. Ispod svjetla ulične rasvjete hodala je prema malom hotelu u

kojemu je stanovala. Monique Brielle, djevojka broj jedan Jacqueline Lavier, bila je čvršća i žilavijaverzija Janine Dolbert. Sjetio se da ju je vidio u trgovini. Odavala je sigurnost; njeni su koraci bilikoraci samouvjerene žene, sigurne u svoje stručno znanje. Žena koja se ne može okretati. Jason jemogao shvatiti zašto je ona broj jedan Lavierove. Njihovo će sučeljavanje biti kratko, udarac porukezapanjujući, prijetnja jasna. Vrijeme je za početak drugog trusnog vala.

Stajao je nepokretan i pustio je da prođe pločnikom, po kojemu su joj pete ratnički udarale.Ulica nije bila puna ljudi, ali nije bila ni napuštena. Pet-šest ljudi dužinom bloka. Mora je odvojiti,pa je odvesti dalje od domašaja nečijeg uha, jer će to biti riječi zbog kojih se nijedan glasnik ne biizložio riziku da ih drugi čuje. Sustigao ju je desetak metara prije ulaska u mali hotel. Usporio jekorak i hodao joj sa strane.

– Odmah stupite u dodir s Lavier – obratio joj se na francuskom, gledajući ispred sebe.– Pardon? Što ste rekli? Tko ste vi, monsieur?– Ne zaustavljajte se! Hodajte dalje. I poslije ulaza.– Vi znadete gdje ja stanujem; – Malo je toga što mi ne znamo.– A ako uđem pravo unutra. Tamo je vratar …– A na drugom je mjestu madame Lavier – Bourne joj upadne u riječ.– Izgubit ćete posao a nećete biti kadri naći drugi u Saint-Honore. A bojim se da će to biti

najmanji od vaših problema.– Tko ste vi?

~ Ne vaš neprijatelj – Jason je pogleda. – Nemojte me učiniti neprijateljem.– Vi. Amerikanac! Janine Claude Oreale!~ Carlos – dovrši Bourne ~ Carlos? Što je sva ova ludorija* Čitavo poslije podne, ništa nego

Carlos! I brojevi! Svatko ima broj za koji nikad nije čuo! I razgovori o klopkama i ljudima spištoljima! To je sve ludo!

– Događa se. Nastavite hodati. Molim vas. Za vaše dobro. Poslušala ga je, iako su joj sadakoraci bili manje sigurni; akoćena marioneta na nesigurnim koncima; početak zabrinutosti.

– Jacqueline nam je govorila – sada će napetim glasom. – Rekla nam je da je sve to umobolno,da to – vi – želite jmštiti Les Classiques. Da vas je jedna od drugih kuća zasigurno platila da nasuništite.

– Što ste drugo očekivali da će reći?– Vi ste iznajmljeni provokator. Rekla nam je istinu.– Je li vam također rekla da držite jezik za zubima? Da o tome nikome ne kažete ni riječ?– Dakako.– Iznad svega – nastavi Jason kao da je nije čuo – da ne kontaktirate s policijom, što bi pod

okolnostima bilo najlogičniji postupak na svijetu. Na neki način, jedino što bi se moglo učiniti.– Da, prirodno . . .– Ne baš prirodno – usprotivi se Bourne. – Gledajte, ja sam samo relej, vjerojatno ne mnogo

viši od vas. Ja nisam ovdje da vas uvjeravam, već da vam izručim poruku. Dolbertovu smo uzeli naispit; nahranili smo je pogrešnim informacijama.

– Janine? – Očita zbrka pojmova kojoj je bila žrtva Monique Brielle pomiješala se sa svevećom općom smetenošću. – To što je ona rekla bilo je nevjerojatno! Jednako nevjerojatno kao iClaudeovo histerično vrištanje – ono što je on ispričao. Ali ono što je ona rekla bilo je suprotnoonome što je on kazao.

– Znamo; to je namjerno učinjeno. Ona je razgovarala s Azurom.– House of Azur?– Provjerite sutra. Sučelite se s njom.– Sučeliti se s njom?– To učinite. Možda bi se moglo povezati.– Sa čime?– S Interpolom. O tome je riječ, a mi sve znamo, samo se da ne znamo. Znamo mi i tko postavlja

klopke na sve strane.– Interpol? Klopke? To je ta ista ludorija! Nitko ne zna o čemu vi govorite.Lavier zna. Odmah stupite u dodir s njom. Jeste li me dobro čuli: odmah.Stigli su do kraja bloka. Jason joj dodirnu ruku._ Ostavit ću vas ovdje na uglu. Vratite se u svoj hotel i nazovite lacauelinu. Kažite joj da je

mnogo ozbiljnije nego smo mislili. Sve se raspada. Najgore od svega, netko je prešao na drugustranu. Ne Dolbert, ne neki od prodavača već netko na višem mjestu. Netko tko sve zna.

– Prešao na drugu stranu? Što to znači?– U Les Classiquesu je izdajica. Recite joj da bude oprezna. Da pazi na svakoga. Ako ne bude,

to bi mogao biti kraj za sve nas.Bourne joj pusti ruku, side s pločnika i prede preko ulice. Na drugoj je strani opazio uvučena

kućna vrata i brzo je ušao u hodnik.Centimetar po centimetar je pomicao lice prema rubu i gledao van.Pogledom je obuhvatio ugao bloka i ugledao Momque Brielle koja je žurila, gotovo trčala,

prema ulazu u hotel. Počela je prva panika drugog trusnog vala.Vrijeme je da nazove Marie.– Zabrinuta sam, Jasone Sve to ga razdire. Gotovo je doživio slom pored telefona. Što se

događa kad ]e gleda? Što mora da osjeća, misli?– On će to svladati – na to će Bourne, gledajući iz staklene telefonske govornice na promet na

Champs-Elvsees. Ipak, želio je da ima više povjerenja u svoje riječi o Andreu Villiersu. – Ako nesvlada, ja sam ga ubio. Ja ga ne želim na svojoj savjesti, ali je to ono što bih učinio.

Trebalo je da zatvorim svoju prokletu gubicu i sam je uzmem – U tome ne bi mogao uspjeti.Ugledao si D'Anjoua na stepenicama; nisi mogao ući u kuću.

– Mogao sam nešto smisliti. Kao što smo se suglasili, ja sam domišljat – više nego mi se sviđarazmišljati o tome.

– Ali ti nešto činiš! Izazivaš paniku i prisiljavaš one koji prenose Carlosova naređenja da sepokažu. Netko mora zaustaviti paniku, a čak si ti rekao da ne misliš da je Jacqueline Lavier dovoljnovisoko.

Jasone, nekoga ćeš vidjeti i znat ćeš. Uzet ćeš ga! Hoćeš!– Nadam se. Kriste, nadam se! Ja točno znam što radim, ali tu i tamo … – Bourne je zašutio.

Mrzilo ga je da to kaže, ali je morao Pierre Trignon nije bio čovjek koji često prima telegrame; to semoglo razaznati po začuđenom tonu njegova glasa. Ostatak njegovih riječi se jedva mogao razumjeti,ali je ženski glas u pozadini bio preneražen, poistovećujući telegram sa svim vrstama strašnihnesreća.

Bourne je čekao izvan vrata od mliječna stakla, koja su vodila u unutrašnjost stambene zgrade.Za nekoliko je sekundi čuo brzo i sve glasnije klopotanje koraka dok je netko – očito Trignon –gotovo trčeći silazio. Rastvorila su se vrata, sakrivši Jasona. Proćelavi krupni muškarac, kojemu sunaramenice nepotrebno stezale meso ispod nabrekle bijele košulje, prišao je poštanskim sandučićimai zaustavio se kod broja 42.

– Monsieur Trignon?Krupni muškarac se okrenuo oko osi. Njegovo kerubinsko lice izgubilo se u bespomoćnosti.– Telegram! Ja imam telegram! – uzviknuo je. –Jeste li mi vi donijeli telegram?– Ispričavam se zbog lukavstva, Trignon, ali je to bilo radi vaše koristi. Mislio sam da ne želite

da vas ispituju pred ženom i obitelji.– Ispituju? – uskliknuo je računovođa. Njegove jake isturene usne su se napućile, u očima strah.

– Mene? O čemu? Što je ovo? Zašto ste ovdje, u mojoj kući? Ja sam građanin koji poštuje zakon ired!

– Vi radite u Saint-Honore? U poduzeću koje se zove Les Classiques?– Da, radim. Tko ste vi?– Ako želite, možemo poći do moga ureda – reče Bourne. , – Tko ste vi?– Ja sam specijalni isljednik Uprave za porez i knjigovodstvo, odjel za prevare i zavjere. Pođite

– vani su moja službena kola.– Vani? Da pođem? Nemam ni kaputića, nemam kaputa! Moja žena.Ona me gore čeka – očekuje da ću donijeti telegram. Telegram.– Možete joj poslati telegram ako hoćete. Sada pođite sa mnom. Ja ovo pratim cio dan i želim

završiti.– Molim vas, monsieur – usprotivio se Trignon. –Ja ne .nzistiram da idem ma kamo! Rekli ste da

imate pitanja. Pitajte me to i pustite me da odem gore. Ne želim poći u vaš ured.– To bi potrajalo samo nekoliko minuta – objasni mu Jason.

– Pozvonit ću ženi i reći joj da je greška posrijedi. Telegram ie za Graveta; on stanuje na prvomkatu a jedva može čitati. Ona će shvatiti.

Madame Trignon nije shvatila, ah je njeno vnstavo protivljenje smirio još vrištaviji monsieurTrignon.

Eto, vidite – rekao je računovođa, vraćajući se od poštanskog sandučića. Preostali čuperčićikose na ćelavu tjemenu natopili su se znojem. – Nema razloga da idem bilo kamo Što je nekolikominuta čovjekova života? Televizijske programe će ponoviti za mjesec-dva.

A sada, za ime Božje, što je sve ovo, monsieur? Moje su knjige besprijekorne, potpunobesprijekorne! Dakako, ja ne mogu biti odgovoran za knjigovođu. To je druga tvrtka; on je uodijeljenoj firmi. Iskreno rečeno, nikad ga nisam volio; puno kune, ako znate na što mislim. Ali,uostalom, tko sam ja da to kažem? – Trignon je podigao ruke ispruženih dlanova, a lice mu se nabraloponiznim osmijehom.

– Za početak – sada će Bourne, odbacujući svatko protivljenje – ne napuštajte granice gradaPariza. Ako to morate učiniti zbog bilo kojeg razloga, osobnog ili profesionalnog, unaprijed nasizvijestite.

Da budem iskren, ne vjerujem da će vam to biti odobreno.– Vi se zacijelo šalite, monsiuer?– Ja se zacijelo ne šalim.– Nemam razloga da napuštam Pariz – niti imam novaca za to – ali je nevjerojatno da to meni

netko kaže. Što sam ja učinio?– Uprava će sutra ujutro zatražiti da joj knjige stavite na raspolaganje. Budite spremni?– Na raspolaganje? Zbog čega? Da budem spreman na što?– Isplate takozvanim dobavljačima koji su ispostavili lažne račune.Roba nije nikad stigla – a na to se ionako nije ni pomišljalo – a isplate su skrenute u banku u

Zurichu.– Ziirich? Ja ne znam o čemu govorite! Ja nisam nikad obradio čekove za Zurich.– Ne direktno, mi to znamo. Ali kako ste ih jednostavno pripremili za nepostojeće tvrtke,

isplatili novac, ali u cirišku banku.– Na svakom su računu inicijali madame Lavier! Ja sam ništa ne Plaćam! Jason je zastao i

namrgodio se.– Sada se vi šalite – rekao je.– Na moju riječ! To je politika kuće. Pitajte koga hoćete! Les Classiques ne isplaćuju ni jedan

sou ako ne odobri madame Lavier – Znači da vi, kako kažete, slušate naređenja izravno od nje.– Ali prirodno!– Od koga ona prima naređenja?Trignon se nacerio s olakšanjem, shvativši da je posrijedi možda golema zabuna, ali da je

njegova odgovornost u ovom slučaju – nepostojeća.– Kažu od Boga, kad nije obratno. Dakako, to je šala, monsieur.– Vjerujem vam da možete biti ozbiljniji. Tko su pravi vlasnici trgovine Les Classiques?– To je partnersko vlasništvo, monsieur. Madame Lavier ima mnogo bogatih prijatelja; oni su

investirali u njenu sposobnost. I, dakako, u talent Renea Bergerona.– Da li se investitori često sastaju? Da li predlažu poslovnu politiku?Možda se zalažu za stanovite tvrtke s kojima bi trebalo poslovati?– Ja to ne bih znao, monsieur. Razumljivo, svatko ima prijatelja.– Možda smo se mi usredotočili na pogrešne osobe – Bourne će upadicom. – Sasvim je moguće

da vas i madame Lavier – kao dvije osobe koje su izravno povezane sa svakodnevnim financijamadrugi koriste.

– Koriste za što?– Za kanaliziranje novca u Zurich. Isplate na bankovni račun jednog od najokrutnijih ubojica u

Europi.Trignon se zgrčio; njegov veliki trbuh je drhtao kad se leđima teško naslonio na zid. Razrogačio

je oči, ne vjerujući svojim ušima.– Za ime Božje, što to govorite?– Pripremite se. Osobito vi. Vi ste pripremali čekove, nitko drugi.– Samo po njenom odobrenju!– Jeste li ikad uspoređivali robu prema računima?– To nije moj posao!– Znači da ste zapravo vršili isplate za isporuke koje niste' nikad vidjeli.– Ja nikad ništa ne vidim! Samo račune na kojima su imcijaiif laćam samo na temelju njih!– Bit će bolje da pronađete svaku isplatu. Za vas i madame Lavier hiti najbolje da počnete

iskapati svaki stari račun u uredu. Zato jer »te se vas dvoje – osobito vi – suočiti s optužbama.– Optužbama? Kakvim optužbama: – Zbog pomanjkanja specifičnih dokumenata, nazovimo tu

optužbu kao suodgovornost u višestrukim umorstvima.– Višestrukim . . .– Asasinacijama, ako hoćete točnije. Bankovni račun u Ziirichu pripada asasinu poznatom kao

Carlos. Vi, Pierre Trignon, i vaš sadašnji poslodavac, madame Jacqueline Lavier, izravno steupleteni u financiranje najtraženijeg ubojice u Europi. Ilich Ramirez Sanchez.

Alijas Carlos.– Auuu! . . . Trignon se po zidu skliznuo na pod kućnog predvorja Oči su mu odavale

zapanjenost i prepast, a podbulo lice mu se sasvim iskrivilo. – Čitavo poslijepodne – prošaptao je. –Svi trče unaokolo, histerični sastanci u prolazima, svi me čudno gledaju, prolaze pored mojegograđenog dijela i okreću glave. O, moj Bože.

– Kad bih bio na vašem mjestu ne bih gubio ni sekunde. Nije daleko do jutra, a jutro će vamdonijeti vjerojatno najteži dan života.

Jason pode prema vanjskim vratima i zaustavi se, s rukom na ručici.– Nije na meni da vas savjetujem, ali bih na vašem mjestu odmah nazvao madame Lavier.

Počnite pripremati zajedničku obranu možda vam je to sve što vam je preostalo. Javno smaknuće sene isključuje.

Kameleon je otvorio vrata i izišao. Ledeni zrak mu je umio lice.Uzmi Carlosa. Klopku za Carlosa. Kain je namjesto Charliea a Delta je namjesto Kaina.Krivo!Nađi broj u New Yorku. Nađi Treadstone. Pronađi značenje Poruke. Pronađi pošiljaoca.Pronađi Jasona Bournea Sunce je prodrlo kroz prozore od obojena stakla dok je svježe obrijani

starac u starom odijelu žurio prolazom između klupa crkve u Neuilly-sur-Seine. Visoki svećenik, kojije stajao pored izdignutog ostavišta za devetničke svijeće, promatrao ga je kako prolazi, osjetivšiodjednom kao da ga poznaje. Svećenik je na trenutak pomislio da je toga čovjeka već vidio, ali ganije mogao smjestiti.

Jučer |e bio neuredni i otrcani prosjak, otprilike iste veličine, iste Ne, cipele ovog starca suočišćene, bijela mu je kosa uredno počešljana, a odijelo, premda iz drugog desetljeća, bilo je dobrekakvoće.

– Angelus Domini – reče starac, odijelivši zavjese ispovjedaonice.– Dosta! – prošaptala je silueta figure iza zavjese. – Što si saznao u Saint-Honoreu?– Ništa značajno, osim poštovanja spram njegovih metoda.– Postoji li neka podudarnost, neki obrazac ponašanja?– Nasumce, kako se čini. Izabire ljude koji ne znaju baš ništa i kroz njih podstiče kaos.

Predložio bih obustavu svake nove aktivnosti u Les Classiquesu.– Svakako – suglasila se silueta. – Ali što mu je nakana?– Osim izazivanja kaosa? – upita ga starac. – Mislim da mu je namjera da posije nepovjerenje

medu onima koji nešto znaju. Brielle je upotrijebila te riječi. Rekla je da joj je Amerikanac kazao daje unutra »izdajica«, što je očito lažna tvrdnja. Tko bi se od njih usudio? Prošla je noć bila umobolna,kao što znaš. Računovođa, Trignon, sasvim je poludio. Čekao je do dva ujutro ispred kuće u kojojstanuje Lavier, i doslovce ju je napao kad se vratila iz lotela u kojemu stanuje Brielle, vrištao je iplakao na ulici.

– Ni sama Lavier se nije mnogo bolje ponijela. Kad je nazvala Pare Monceau jedva je vladalasobom; rečeno joj je da više ne zove. Više nitko ne smije tamo zvati. . . više nikad. Nikad.

– Primili smo glas. Nekolicina nas koji znademo broj zaboravili smo ga.– Dobro pripazi na to. – Silueta se odjednom pokrenula; zavjesa se zatalasala. – Dakako da sije

nepovjerenje! To slijedi nakon kaosa. O tome više ne treba govoriti. On će kupiti kontakte i nastojatiistisnuti informacije iz njih; kad s jednim ne uspije bacit će ga Amerikancima i nastaviti saslijedećim. Ali će svakome sam pristupati, to je dio njegova ega. On jest luđak. I opsjednut.

– On je možda oboje – odgovori starac – ali je također i profesionalac.On će sve poduzeti da imena budu izručena njegovim pretpostavljenima, u slučaju da ne uspije. I

tako, bez obzira na to hoćeš li ga ti uzeti ili nećeš, njih će uzeti.– Bit će mrtvi – sada će asasin. – Ali ne i Bergeron. On je više nego dragocjen. Kaži mu da se

uputi u Atenu. On zna kamo. _ Treba li da pretpostavim da ja uzimam mjesto Pare Monceaua? _ Tobi bilo nemoguće. Ali ćeš zasad prenositi moje konačne odluke na koga se god odnosile _ A prvaosoba do koje moram stići je Bergeron. Atena.

_ Da._ Znači da su Lavier i kolomjahst, D'Anjou, označeni?Označeni su. Mamac rijetko kad preživi, ali oni neće. Možeš prenijeti i drugu poruku, dvema

timovima koji pokrivaju Lavierovu i D'Anjoua. Riječi im da ću ih promatrati – cijelo vrijeme. Nemože biti grešaka. Sad je bio starčev trenutak da zastane, da šutnjom moli za pozornost.

– Najbolje sam ostavio za posljednje, Carlose. Pred sat i po pronašli su »renault« u garaži naMontmartru. Sinoć je dovezen.

U tišini je starac čuo polagano oprezno disanje lika iza zavjese.Ubojica je vladao raspoloženjem i vagao riječi.– Pretpostavljam da si poduzeo mjere da paze na ta kola – čak sada, ovog trenutka – i da ih

slijede – čak sada, ovog trenutka. Prosjak koji je nekada bio odjeven po mjeri, tiho se nasmijao: – Uskladu s tvojim posljedniim uputama, dopustio sam sebi slobodu da unajmim prijatelja, prijatelja sazdravim automobilom.

On je opet zaposlio trojicu poznanika, pa su svi zajedno na straži ispred garaže, u smjenama odšest sati. Oni ne znaju ništa, dakako, osim da treba da slijede taj »renault« dan i noć.

– Ti me ne razočaravaš.– To sebi ne mogu priuštiti. A budući da je Pare Monceau eliminiran, nisam imao drugog

telefona da im dadem osim svoga, koji je, kao što znaš, izlinjali kafić u Kvartu. Vlasnik i ja smo bili

prijatelji u starim danima, boljim danima. Mogu mu se obraćati svakih pet minuta i pitati za mogućeporuke, a on se neće protiviti.

Ja znam gdje je dobio novac da plati za otvaranje posla, i koga ie morao ubiti da bi ga sedomogao. – Ponio si se dobro, vrijedan si.

~ Ali imam i problem, Carlose. Budući da nitko od nas više neće nazivati Pare Monceau, kakoda uspostavim vezu s tobom? U slučaju a moram. Recimo, na primjer, »renault«.

Da, svjestan sam problema. Jesi li ti svjestan tereta koji tražiš?Mnogo radije bih ga izbjegao. Kad ovo sve završi i Kain bude mrtav, moja je jedina nada da ćeš

se sjećati mog doprinosa, pa ću promijeniti broj, umjesto da me ubiješ.– Ti doista gledaš unaprijed.– U starim danima je to bio moj način preživljavanja.Asasin je prošaptao sedam brojeva.– Ti si jedini živi čovjek koji znade ovaj broj. Razumije se, broju se ne može ući u trag.– Razumije se. Tko bi očekivao od nekog starog prosjaka da ima taj broj.– Svaki te sat približuje boljem životnom standardu. Mreža se zatvara; svaki ga sat približuje

jednoj od nekoliko klopki. Kain će biti uhvaćen, a tijelo varalice bit će bačeno natrag zbunjenimstratezima koji su ga stvorili. Računali su na monstruozni ego a on im ga je dao. Na kraju je bio samolutka, potrošiva lutka. Svi su to znali osim njega.

Bourne je podigao slušalicu.– Da?– Soba 420?– Nastavite, generale.– Telefonski pozivi su prestali. S njom više ne kontaktiraju – barem ne putem telefona. Naš je

bračni par bio vani a telefon je dvaput zazvonio. Oba puta me zamolila da ja odgovorim. Doista jojnije bilo do razgovora.

Tko je nazvao?– Apoteka s receptom i novinar koji je molio intervju. Ni leđnog ni drugog nije mogla

poznavati.– Jeste li stekli dojam da vas se žele otarasiti puštajući »vas ua vi preuzimate pozive ?Villier je zašutio a odgovor mu je bio protkan ljutnjom: – Ako sam stekao taj dojam moram reći

da je efekt bio manje nego suptilan kad je spomenula da će možda vani ručati. Rekla je da imarezervaciju u George Cinqu, pa je mogu tamo pronaći, ako se odluči da ode.

– Ako se odluči, ja tamo želim stići prvi.– Izvijestit ću vas.Rekli ste da više ne kontaktiraju s njom preko telefona. »Barem preko telefona«, mislim da ste

rekli. Da li ste time htjeli nešto reći?Da. Prije trideset minuta je došla u kuću neka žena. Moja je žena oklijevala da li da se susretne s

njom, ali je to ipak učinila. Lice sam joj vidio samo na trenutak u salonu, ali bilo mi je dovoljno.Žena je bila obuzeta panikom.

_ Opišite je.Villier ga je poslušao – Jacqueline Lavier – sada će Jason.– Mislio sam da bi to mogla ona biti. Na temelju njena izgleda čini se da je čopor vukova bio

izrazito uspješan; bilo je očito da nije spavala. Prije nego ju je odvela u biblioteku, moja mi je ženaobjasnila da je to njena stara prijateljica, koja je sada u bračnoj krizi.

Nedotupavna laž; u njenim godinama više ne preostaju bračne krize, samo prihvaćanje i iznuda –

Ne razumijem zašto je došla u vašu kuću. To je preopasno. To nema nikakva smisla. Ukoliko to nijeučinila po svojoj volji, znajući da više neće biti telefonskih poziva.

– To je i meni palo na pamet – odvrati vojnik. – Zato sam osjetio potrebu za malo svježeg zraka,za šetnjom oko bloka. Pratio me moj pomoćnik – drhtavi starac koji se koristi ograničenom slobodompod pažljivim pogledom pratioca. Ali su i moje oči bile pažljive i budne. Lavierovu su slijedili. Dvasu čovjeka sjedila u automobilu, četiri kuće dalje, a automobil je imao radio-primopredajnik. Ti ljudine pripadaju ulici. To im se vidjelo na licu, na načinu kako su promatrali moju kuću.

– Kako znadete da nije došla s njima?– Mi živimo u mirnoj ulici. Kad je ona stigla, sjedio sam u obiteljskoj sobi i pio kavu, i čuo je

kako trči stubištem, do naših vrata. Došao sam do prozora taman na vrijeme da ugledam taksi koji seodvezao.

Došla je s taksijem, ali su je pratili.– Kad je otišla?– Nije otišla. A ljudi su još vani.– U kakvim su kolima?– »Citroen.« Sivi. Prva tri slova na tablici registracije jesu: NYR.– Ptice u zraku, slijede kontakt. Odakle su doletjele ptice? – Oprostite. Što ste kazali?je zatresao glavom, mada ga general nije vidio.– Nisam siguran. Nije važno. Nastojat ću tamo stići prije nego Lavierova ode. Učinite sve što

možete da mi pomognete. Prekinite razgovor svoje žene, kažite joj da morate s njom porazgovaratinekoliko minuta. Inzistirajte na tome da njena »stara prijateljica« ostane. Recite bilo što, aliosigurajte da ostane.

– Učinit ću sve što mogu.Bourne je spustio slušalicu i pogledao u Marie, koja je >tajala pored prozora.– Počelo je djelovati. Počinju iskazivati nepovjerenje iedno spram drugoga. Lavier je otišla u

Pare Monceau, ali su je pratili. Počinju sumnjati u svoje.– »Ptice u zraku« – reče Marie. – Što to znači? Što si time htio reći?– Ne znam, a nije ni važno. Nema vremena.– Ja mislim da jest važno, Jasone.– Ne sada. – Bourne prošeće do stolice na kojoj je odložio ogrtač i šešir. Brzo se obukao i

prišao pisaćem stolu, otvorio ladicu i izvukao pištolj. Gledao ga je na trenutak, sjećajući se. Slike subile tu, njegova cjelovita prošlost još nije bila cjelovita, nikako. Zurich.

Bahnhof-strasse i Carillon du Lac; Drei Alpenhauser i L6wenstrasse; prljavo prenoćište uSteppdeckstrasse. Pištolj ih je s\ i smihoii/irao, jer mu je jednom zgodom zamalo oduzeo život uZurichu.

Ali je ovo Pariz. A sve što je počelo u Zurichu sada je u pokretu.Pronađite Carlosa. Klopka za Carlosa. Kain ]e namjesto Charliea a Delta je namjesto Kaina.Lažno! Prokleti bili, lažno!Pronađi Treadstone. Pronađi poruku. Nađi čovjeka.

29 Jason je sjedio sasvim u uglu stražnjeg sjedišta, kad je taksi stigao do Villiersova bloka u Pare

Monceau. Gledao je u sve automobile parkirane s jedne i s druge strane kolovoza, ali nije bilo sivog»citroena«, nije bilo registarske tablice sa slovima NYR.

Ali je ugledao Villiersa. Stari je vojnik stajao sam na pločniku, ali za četvora vrata dalje od

svoje kuće.Dvije osobe… u automobilu četiri kuće dalje od moje kuće.Villiers je sada stajao na mjestu gd]e je bio parkiran taj automobil; bio je to signal.– Arretez, s'il vous plait – obratio se Jason šoferu. – Le vieux la-baš.Je veux parler avec lui. – – r Spustio je prozor i nagnuo se. Monsieur?– Na engleskom – odgovorio je Villiers, hodajući prema taksiju starac kojega je pozvao stranac.– Što se dogodilo? – upita ga Jason.– Nisam ih mogao zadržati.– Njih?– Moja je žena otišla s Lavierovom. Međutim, ja sam bio nepopustljiv. Rekao sam joj da

očekuje moj poziv u George Cinqu.Radi se o nečemu što je od najveće važnosti a potreban mi je njen savjet.– Što je ona odgovorila?– Da nije sigurna hoće li biu u Georgeu Cinqu, pa je, ugledavši me začuđena, tobože objasnila

da joj je dužnost da pomogne prijateljici, koja inzistira da posjeti svećenika u Neuilly-sur-Seine, uCrkvi blagoslovljenog sakramenta. Opet je dodala da se osjeća obaveznom da joj pomogne.

– Jeste li se usprotivili?– jvim silama. A po prvi put u toku našeg zajedničkog života 's azala je misli koje su mi na

pameti. Rekla je: »Ako želiš provjeriti je sam, Andre, zašto ne nazoveš župu? Uvjerena sam da bi metamte, molim vas. –Starac tamo. Želim s njim govoriti.

putnik nije izišao, ali se iz karoserije počeo dizati tanki metalni štap koji je odražavaoblještavilo sunca. Aktivirana je radio-antena, a šifre su upućene kontroliranom frekvenciiom. fason iestajao kao začaran ali ne onim što je gledao i znao što je, već nečim drugim.

Nadirale su mu riječi, odakle nije znao, ali ih je slušao: Delta Almanacu, Delta Almanacu. Minećemo odgovoriti.

Ponavljamo, negativno, brate.Almanac Delti. Odgovorit ćete kako vam je zapovjeđeno. Napustiti, napustiti. To je konačno.Delta Almanacu. Ti si konačan, brate. Odjebi. Delta izvan akcije, uređaj je oštećen.Odjednom je oko njega opet bio mrak, sunce je iščezlo. Više nije bilo visokih tornjeva crkve,

koji su se uzdizali do neba; umjesto njih bili su crni obrisi lišća nepravilna oblika koje je drhtaloispod svjetla oblaka koji su se prelijevali bojama. Sve se kretalo, sve se kretalo; on se morao kretatis kretanjem. Ostati nepokretan značilo je umrijeti.

Kreči! Za ime Božje, kreći!I izvući ih i uzeti. Jednoga po jednoga. Dopuzati što bliže; savladati strah – strašan strah – i

smanjiti broj. To je bilo sve što se moglo učiniti. Smanjiti broj. Redovnik je to jasno objasnio. Nož,žica, koljeno, palac; ti znaš mjesta maksimalne štete. Smrti.

Smrt je statistika za kompjutere. Tebi znači preživjeti.Redovnik.Redovnik?Sunce se opet pojavilo i zaslijepilo ga na trenutak. Noga mu je bila na pločniku a pogled na

sivom »citroenu« udaljenom stotinu metara. Ali bilo je teško gledati; zašto je bilo tako teško?Sumaglica, omaglica… sada ne mrak već neprobojna omaglica. Bilo mu ic vruće; ne, bilo mu jehladno. Hladno! Naglo je podigao glavu odjednom svjestan gdje je i što radi. Lice je pritisnuo naprozor; dah mu je zamaglio staklo.

– Izaći ću na nekoliko minuta – rekao je Bourne. – Ostamce ovdte.

– Čitav dan, ako želite, monsieur.Jason je podigao suvratke kaputa, šešir nabio naprijed i stavio naočale s rubom od kornjačevine.

Hodao je sa strane jednog Par prema vjerskom bazaru na pločniku; ostavio ih je da bi stao tko tezge,iza majke i djeteta. Imao je čist pogled na »citroen«; taksi tko) su pozvali u Pare Monceau više nijebio tamo, otpustila ga )c V lliersova žena. Bila je to njezina čudna odluka, jer tu taksija nema kolikohoćeš.

Poslije tri minute je razlog bio jasan . . . i uznemiravajuci. Vilher-;e žena izišla iz crkve ikoračala velikim koracima, vrlo brzo, a jena je visoka figura poput kipa privlačila zadivljenepoglede šetača Otišla je pravo do »citroena«, nešto razgovarala s ljudima na prednjem sjedištu, pa jenajzad otvorila vrata i sjela na stražnje sjedište.

Torbica. Bijela torbica! Villiersova je žena nosila torbicu koju je prije nekoliko minuta stezalaruka Jacqueline Lavier. Zatvorila je vrata.

Motor limuzine stavljen je u pokret, zaružio je, što je bio preludij brzom i naglom odlasku. Doksu se kola udaljavala, svijet-leće metalna šipka koja je bila antena postojala je sve kraća, dok se nijesasvim povukla u bazu.

Gdje je Jacqueline Lavier? Zašto je svoju torbu dala Villiersovoj ženi? Bourne krenu, ali seodmah zaustavi, jer ga je instinkt upozoravao. Klopka? Ako su Lavierovu slijedili, mogu pratiti i onekoji su nju pratili – ali ne on.

Gledao je gore-dolje ulicom, proučavajući šetače na pločniku, svaka kola, svakog vozača iputnika, tražio je lice koje tu ne pripada, kao što je Villiers rekao za dvojicu ljudi u »citroenu« da nepripadaju Parcu Monceau.

Nije bilo prekida u paradi, nije ugledao munjevite poglede ili ruke skrivene u prevelikimdžepovima. Bio je pretjerano oprezan; Neuillv-sur-Seine nije bio mamac za njega. Odmaknuo se odtezge i uputio prema crkvi.

Zaustavio se: stopala su mu odjednom bila pribijena za pločnik. Iz crkve je izlazio svećenik,svećenik u crnom odijelu, uštirkanog b'ielog okovratnika i sa crnim šeširom koji mu je djelomičnozakljan) ao Uče. Već prije ga je vidio. Ne jako. davno, ne u zaboravljenoj Prošlosti, već nedavno.Vrlo nedavno. Tjedni, dani… možda sati. je je to bilo? Gdje? On ga je znao! Prepoznao je taj načinhodanja, Pomicanje glave, prepoznao je široka ramena koja su izgledala kao a klize na mjestu iznadfluidnih pokreta njegova tijela. Bio je čovjek S Pištoljem! Gdje je to bilo?

Carillon du Lac? Dvojica muškaraca koji se probijaju kroz pnk'lzava)u mu se, donose smrt.Jedan je imao naočale sa okvirom; to nije bio on. Taj je čovjek mrtav. Je li to onaj drugi čovjek izCarillon du Laća? Ili na Guisan Quaiu? Zvijp mrmljajuća, širokih očiju za vrijeme silovanja. Je li toon? Ili netko drugi. Čovjek u tamnom kaputu u hodniku Auberge du Coina, gdje su svjetla ugašenakratkim spojem, a snopić svjetla sa stepeništa je osvijetlio klopku. Obratna klopka kad je raj čovjek umraku pucao iz pištolja u oblike za koje je vjerovao da su ljudski. Je li to taj čovjek? Bourne to nijeznao, samo je znao da je svećenika već vidio, ali ne kao svećenika. Kao čovjeka s pištoljem.

Ubojica u svećeničkom odijelu stigao je do kraja kamene staze i skrenuo desno kod podnožjabetonskog sveca. Sunce mu je na trenutak zahvatilo lice. Jason se smrznuo; koža. Ubojičina ie kožabila tamna, ali ne preplanula od sunca, već od rođenja. Latinska koža, čija se nijansa učvrstila prijemnogo generacija u predaka koji su živjeli na Sredozemlju i oko njega. Preci su se selili prekoglobusa … preko mora.

Bourne je stajao paraliziran, zaprepašten svojom sigurnošću.Gledao je u Ilicha Ramireza Sancheza.Uhvatiti Carlosa. Uzeti Carlosa. Namamiti u klopku Carlosa.

Kain je namjesto Charlie a Delta namjesto Kaina. ,, Jason naglo potegne vrh kaputa i desnomrukom zgrabi ručicu pištolja za pojasom. Stade trčati pločnikom, sudarajući se s leđima i prsimašetača, a uličnog prodavača je odgurnuo ramenom, pojurivši pored prosjaka koji je kopao po košariciza otpatke. – Prosjak!

Prosjakova se ruka naglo spustila u džep; Bourne se okrenuo na vrijeme da ugleda cijevautomatika koja se pojavila iz prosjakova olinjala kaputa, dok je sjaj sunca odskakao od metala.Prosjak je imao pištolj! Podigla ga je njegova mršava ruka, ali su oružje pogled bili vrlo sigurni.Jason naglo pojuri prema kolniku i baci se u čučanj sa strane malog automobila bez putnika. ZačupljucKanja zrna iznad i oko sebe, koja su parala zrak zlokobnom konačnošću od koje je hvatalamučnina. Vrisak, uzvici, jecanje od boli nevidljivi ljudi na pločniku. Bourne se opasno ubacioizmeđu dva automobila i kroz promet potrčao na drugu stranu ulice. Prosjak je bježao; starac sačeličnim očima trčao je kroz gomilu u gomilu, u zaborav.

Uhvatiti Carlosa. Klopka za Carlosa. Kain je..Jason se opet okrenuo oko osi i opet se nagnuo naprijed, gurajući se, odbacujući sve što mu je

bilo na putu, bježeći u smjeru ubojice, asasina. Stao je bez daha, dok su mu se prsa nadimalasmetenoscu i oštri rezovi boli zahvaćali sljepoočice. Gdje je on? Gdje je onda ga je ugledao; ubojicaje sjeo za volan velike crne l užine. Bourne je opet potrčao u promet, udarajući prtljažnike i klopcemotora dok je umobolno, tren brže tren sporije, trčao prema ci°ju Odjednom su mu se ispriječila dvaautomobila koja su se darila Rukama je zahvatio blistavu kromiranu masku motora i preskočio prekoodbojnika u srazu. Opet je zastao. Ono što je vidio učinilo je da mu bol sijeva očima, znajući da jenekorisno nastaviti.

Velika crna limuzina našla je razmak u prometu i Ilich Ramirez Sanchez je odjurio.Jasno se vratio na drugu stranu ulice dok su reski zvuči policijskih pištaljki svuda okretali glave.

Pješaci su stradali: neki su bili ranjeni, neki ubijeni, a neki samo okrznuti. Prosjak s pištoljem ih jenastrijelio.

Lavier! Bourne stade opet trčati, natrag prema Crkvi blagoslovljenog sakramenta. Stigao je dokamene staze pod okom betonskog sveca, pa okrenuo lijevo prema nadsvođenim isklesanim vratima imramornim stepenicama. Potrčao je i ušao u gotsku crkvu. Ugledao je naprave s treperavimsvijećama, a stopljene zrake obojena svjetla u mlazovima su se spuštale s prozora od obojena staklavisoko na tamnim kamenim zidovima. Hodao je srednjim prolazom između klupa tražeći kosu sasrebrnim pramenovima i masku lica presvučenu bijelom bojom. Pažljivo je gledao sve vjernike, alibez rezultata.

Lavierove nije bilo nigdje, ali ona ipak nije izišla iz crkve; ona je nekako i negdje u crkvi. Jasonse okrenuo i pogledao sa strane.

Nema je. Sad je ugledao visokog svećenika koji je neusiljeno hodao pored naprava sasvijećama. Bourne se pomicao postrance duž dugačke ojastučene klupe i pojavio se na sasvimdesnom prolazu, presrevši svećenika.

– Oprostite, oče – obratio mu se. – Bojim se da sam nekoga 'zgubio.– Nitko nije izgubljen u kući Božjoj, gospodine – odgovorio je svećenik, nasmiješivši se.– Možda ona nije izgubljena u duhu, ali ako ne pronađem njen Preostali dio vrlo će se uzrujati.

Na mjestu gdje radi dogodio se hitan M«cai. Jeste li dugo ovdje, oče?Pozdravljam one od naše pastve koji traže pomoć, da. Ovdje sam gotovo jedan sat.– Prije nekoliko minuta ovdje su došle dvije žene. Jedna je bil izuzetno visoka, vrlo naočita,

imala je svijetli kaput i mislim tamni rubac preko kose. Druga je bila postarija dama, ne tako visoka aočito nije dobra zdravlja. Jeste li ih slučajno vidjeli.

Svećenik klimnu.– Da. Na licu starije žene očitavala se bol, bila je blijeda i patila je.– Znadete li kamo je otišla? Saznajem da je njena mlađa prijateljica otišla.– Vjerna prijateljica, ako smijem dodati. Ona je jadnu dragu otpratila do ispovjedaonice i

pomogla joj da ude. Čišćenje duše daje nam svu snagu u trenucima očajanja.– Ispovjedaonica?– Da – druga zdesna. Ako smijem dodati, imala je vrlo osjećajnog oca ispovjednika. Svećenika

gosta iz nadbiskupske dijeceze Barcelone. Izuzetan čovjek; žao mi je što moram reći da je ovo bioijegov posljednji dan kod nas. Vraća se u Španjolsku… – Visoki svećenik se namrštio. – Nije li točudno? Prije nekoliko trenutaka mi se učinilo da sam ugledao oca Manuela da odlazi. Pretpostavljamda ga je netko zamijenio nakratko. Nije važno, draga gospoda je u dobrim rukama.

– U to sam uvjeren – odvrati Bourne. – Hvala vam, oče. Pričekat ću je.Jason je pošao prema nizu ispovjedaonica, držeći pogled na drugoj, na kojoj je traka bijele

tkanine označavala zauzetost: vrši se čišćenje duše. polako okretao glavu tako da vidi stražnji diocrkve. Visoki svećenik ie stajao na ulazu, usredo-točivši pozornost na nered na ulici. Iz daljine sečulo zavijanje sirena policijskih automobila, koje je bilo sve glasnije.

Bourne je ustao i prišao drugoj ispovjedaonici. Odijelio je zav)ese i pogledao unutra, ugledavšiono što je očekivao da će vidjeti. Ostalo je samo pitanje načina izvršenja ubojstva.

Jacqueline Lavier je bila mrtva. Tijelo joj je palo naprijed, >kljo-kalo se na stranu, gdje ga jepodupro drveni odjeljak za molitvu. Maska od lica bila je okrenuta prema gore, oči su joj bile širokootvorene, u smrti su gledale u strop. Kaput joj je bio otvoren, a haljina natopljena krvlju. Oružjekojim je ubijena bio je dugački tanki otvarač za pisma, koji joj je zarinut iznad lijeve dojke. Prsti sujoj bili smotani oko drške, a lakirani nokti bili su boje njene krvi.

Uz noge joj je bila torbica – ali ne bijela torbica koju je prije deset nuta čvrsto držala u ruci,već elegantna modna torbica Yves St. l nt s dragocjenim inicijalima otisnutim na materijalu – štit srbom haute couture. Jasonu je bio jasan razlog. Unutra su bili papiri iz kojih se moglo zaključiti da jeposrijedi tragično samoubojstvo; ta premorena i iznurena žena bila je toliko opterećena tugom da jesebi oduzela život dok je tražila oproštaj grijeha u očima Boga.

Carlos je bio temeljit, sjajno temeljit.Bourne je zatvorio zavjesu i odmaknuo se od ispovjedaonice.Visoko u zvoniku divno su zazvonila zvona jutarnjeg angelusa.Taksi je besciljno lutao ulicama Neuilly-sur-Seine. Jason je sjedio na stražnjem sjedištu dok su

mu se misli strelovito smjenjivale.Nema nikakve koristi od čekanja, možda je to čak smrtno opasno.Strategije se mijenjaju s okolnostima, a okolnosti su se smrtonosno preokrenule. Jacquelinu

Lavier su pratili. Njena je smrt bila neizbježna, ali izvan slijeda događaja. Prerana smrt, jer je onajoš vrijedila. Onda je Bourne shvatio. Ona nije ubijena zato što nije bila privržena Carlosu, već zatošto ga nije poslušala Otišla je u Pare Monceau – to je bila njena neoprostiva pogreška U LesClassiquesu postoji još jedan poznati relej: sjedokosi telefonist Philippe d'Anjou. Njegovo je liceJasonu dozivalo u mutno sjećanje slike silovitosti i mraka, nepodnosive blijeskove svjetla i zvuka.On je bio u Bourneovoj prošlosti, u to je Jason bio siguran, a zbog toga je lovljeni morao bitioprezan; on nije mogao znati što mu taj čovjek znači. Ali, on je prijenosni punkt, relej, što znači da jei on P°d prismotrom, kao što je i Lavierova bila pod okom, dodatni mamac za drugu stupicu; čim sestupica zatvori obavijesti o tome će P'juštati s raznih strana.

Jesu li njih dvoje jedini? Gdje su ostali? Neki neupadljivi, bezlični namještenik, možda, koji

uopće nije namještenik već netko drugi?obavljač koji provodi sate u Saint-Honore i normalno prati stvar ,,aMevc°uture, iako mu je neki

drugi ideal mnogo značajniji. Ili njoj. – mišićavi kreator, Rene Bergeron, kojega su kretnje tako brže i…Bourne se odjednom ukočio. Vrat je pritisnuo o naslon sjedišta i opet doživljavao nedavne

uspomene. Bergeron. Jako osunčana koža široka ramena naglašena uskim posuvraćenim rukavima…ramenima koja lebde na mjestu iznad stanjena struka, ispod kojega se snažne noge brzo kreću,

poput životinjskih, poput mačjih.Je li to moguće? Jesu li druga povezivanja samo prividi, fantomi sastavljeni djelići poznatih

slika, koji bi, uvjeravao se, mogli biti Carlos? Je li asasin – što je nepoznato njegovim relejima –duboko unutar vlastitog aparata, pa nadzire i upravlja svakim korakom? Je li to Bergeron f Mora seodmah domoći telefona. Svaki minut koji izgubi znači minut udaljen od odgovora, a previšeizgubljenih minuta moglo bi značiti da uopće nema odgovora. Ali ne smije on nazvati; slijed događajabio je suviše brz, mora se malo povući, pohraniti informacije.

– Stanite kod prve telefonske govornice koju ugledate – obratio se vozaču, koji je još biopotresen kaosom koji je doživio kod Crkve blagoslovljenog sakramenta.

– Kako želite, monsieur. Ali ako bi me monsieur izvolio razumjeti, prošlo je vrijeme kad sam setrebao javiti svojoj garaži. Prilično je prošlo.

– Razumijem.– Tamo je telefon.– Dobro. Parkirajte.Crvena telefonska govornica sa starinskim staklenim plohama koje su blistale na suncu,

izgledala je izvana kao velika kuća za lutku, a iznutra je vonjala na urin. Bourne je nazvao Terrasse,ubacio novac i zatražio vezu sa sobom 420. Marie je odgovorila.

– Što se dogodilo?– Nemam vremena da ti objasnim. Želim da nazovcš Les Classiques i potražiš Rcne Bergerona.

D'An]ou će vjerojatno biti za centralom; izmisli ime i kaži mu da si čitavog prošlog sata pokušavalarazgovarati s Bergeronom preko Lavierove privatne linije. Kaži da je hitno, da moraš s njimrazgovarati.

– Kad odgovori što ću mu reći?– Ne vjerujem da će odgovoriti, ali ako to učini, samu spusti slušalicu. A ako se opet javi

d'Anjou upitaj ga kad se očekuje dolazak Bergerona. Nazvat ću te za tri minute.– Dragi, je li s tobom sve u redu?_ Doživio sam duboki vjerski doživljaj. Poslije ću ti pričati o tome. t son je držao pogled na

satu. Beskrajni mali skokovi tanke i jedva Jliive kazaljke za sekunde bili su mučno spori. Kodtridesete sekunde počeo je osobno odbrojavati, računajući kucanje srca koje mu je odjekivalo u vratu– otprilike dva i po otkucaja u sekundi. U desetoj sekundi je počeo birati broj, novac je umetnuo učetvrtoj, a u minus-petoj je čuo glas telefoniste Terrassea. Marie je podigla slušalicu čim je čula prviton telefonskog zvonca – Što se dogodilo? – upitao ju je. – Pomislio sam da možda još razgovaraš.

– Bio je to vrlo kratak razgovor. Mislim da je D'Anjou bio oprezan.Možda ima popis imena osoba koje imaju privatan broj – ne znam.Svakako je zvučao kao da je oprezan, kao da oklijeva.– Što ti je rekao?– Monsieur Bergeron je na Sredozemlju, gdje bira materijale za svoju kolekciju. Otputovao je

jutros a neće se vratiti nekoliko tjedana.

– Moguće je da sam ga upravo ugledao nekoliko stotina milja od Sredozemlja.– Gdje?– U crkvi. Ako je to bio Bergeron, valja reći da je oprost od grijeha davao vrlo oštrim

sredstvom.– O čemu govoriš?– Lavierova je mrtva.– O, moj Bože! Što kaniš učiniti?– Razgovarati sa čovjekom za koga mislim da ga poznajem. ima mozga u glavi, slušat će.

Označen je za uništenje.

30 – D'Anjou.– Delta? Pitao sam se kad… mislim da bih tvoj glas prepoznao bilo gdje.Rekao je! Izgovorio je ime. Ime koje mu ništa ne znači, a nekako mu sve znači. D'Anjou zna.

Philippe D'Anjou je dio nezapamćene prošlosti. Delta. Kain je namjesto Charliea a Delta je namjestoKaina. Delta. Delta. Delta! On je poznavao toga čovjeka a taj čovjek zna odgovor! Alfa, Bravo, Cain,Delta, Eho, Foxtrot.

Medusa…– Meduza – rekao je tiho, ponavljajući ime koje mu je u ušima bilo tihi krik.– Pariz nije Tam Quan, Delta. Između nas više nema nepodmirenih dugova. Ne traži isplatu. Mi

sada radimo za različite poslodavce.– Jacqueline Lavier je mrtva. Carlos ju je ubio u Neuilly-sur-Seine, nije prošlo ni trideset

minuta.– Nemoj ni pokušavati. Prije dva sata je Jacqueline bila spremna otputovati iz Francuske.

Nazvala me s Aerodroma Orly. Pridružit će se Bergeronu…– Koji u Sredozemlju traži materijale za novu kolekciju? – upadicom će Bourne. D'Anjou je

zašutio.– Dakle, žena koja je telefonom pitala za Renea. To sam i mislio.Ništa se ne mijenja. Razgovarao sam s njom; nazvala je s Orlyja.– Rečeno joj je da ti to kaže. Da li je zvučala kao da vlada sobom?– Bila je uzrujana, a to ne zna nitko bolje od tebe. Ovdje si obavio izuzetan posao. Delta. Ili

Kaine. Ili kako se god sada nazivaš.Dakako, nije bila sasvim ista. Zbog toga je otišla na netko vrijeme.– Zbog toga je mrtva. Ti si slijedeći na popisu.– Posljednja dvadeset četiri sata bila su dostojna tebe. Ovo ni)*-- Pratili su je, i tebe prate.

Svakog trenutka si pod nadzorom.– Ako jesam, to je zbog moje osobne zaštite.– Ako je tako, zašto je Lavierova mrtva?_ Ne vjerujem da je mrtva._ Da bi ona izvršila samoubo]Stvo?Ajiksd ~ Nazovi župni ured crkve Blagoslovljenog sakramenta u NeuillySeine Upitaj za ženu

koja se ubila dok se ispovjedala. Što možeš iz'gubiri? Nazvat ću te Bourne je spustio slušalicu iizišao iz kabine. Sisao je na kolnik tražeći taksi. Kad opet nazove Philippe D'Anjoua, učinit će to izgovornice koja je udaljena najmanje deset blokova od ove. Čovjek iz Meduze ne može se lakouvjeriti, a dok se sam ne uvjeri, Jason se ne može izlagati opasnosti da elektronski skaneri ulove čak

opću lokaciju poziva.Delta? Mislim da bih tvoj gias prepoznao bilo gdje… Pariz nije Tam Quan. Tam Quan … Tam

Quan, Tam Quan! Kain je namjesto Charlie a Delta je namjesto Kaina Meduza!Dosta s tim! Ne razmišljaj o onome o čemu… ne možeš misliti.Usredotoči se na ono što jest. Sada. Ti. Na sebe. Ne na ono što drugi kažu da jesi – čak ne na

ono što ti misliš da jesi. Samo na – sada. A sada je čovjek koji ti može odgovoriti. Mi sada radimo zarazličite poslodavce… To je ključ. Kaži mi! Za ime Krista, kaii mi! Tko je to?

Tko je moj poslodavac, d'Anjou? Taksi je skrenuo ustranu i zaustavio se opasno blizu njegovihkoljena. Jason je otvorio vrata i ušao.

– Place Vendome – rekao je vozaču, znajući da je to blizu Saint-Honorea. Bilo je imperativnoda bude što je bliže moguće kako bi stavio u pokret strategiju koja mu se brzo bistrila pred očima.Bio je u prednosti koju je trebalo iskoristiti za dvostruki cilj. D'Anjoua treba uvjeriti da su oni kojiga slijede njegovi krvnici. Ali ono što ti ljudi ne zr>a)u jest okolnost da će netko njih pratiti.

Vendome je bio pun ljudi kao obično,, promet pomahnitao kao lcno- Bourne je ugledaotelefonsku govornicu na uglu, pa je izišao U taksi)a' Ušao je u kabinu i nazvao Les Classiques. Prošloje četrnaest minuta otkad je nazvao iz Neuilly-sur-Seine. ~ D'Anjou?

na !e sebi oduzela život dok se ispovjedala, to je sve što znam.– D'Anjou.– Delta? Pitao sam se kad… mislim da bih tvoj glas prepoznao bilo gdje.Rekao je! Izgovorio je ime. Ime koje mu ništa ne znači, a nekako mu sve znači. D'Anjou zna.

Philippe D'Anjou je dio nezapamćene prošlosti. Delta. Kain je namjesto Charliea a Delta je namjestoKaina. Delta. Delta. Delta! On je poznavao toga čovjeka a taj čovjek zna odgovor! Alfa, Bravo, Cain,Delta, Eho, Foxtrot…

Medusa…– Meduza – rekao je tiho, ponavljajući ime koje mu je u ušima bilo tihi krik.– Pariz nije Tam Quan, Delta. Između nas više nema nepodmirenih dugova. Ne tra/i isplatu. Mi

sada radimo za različite poslodavce.– Jacqueline Lavier je mrtva. Carlos ju je ubio u Neuilly-sur-Seine, nije prošlo ni trideset

minuta.– Nemoj ni pokušavati. Prije dva sata je Jacqueline bila spremna otputovati iz Francuske.

Nazvala me s Aerodroma Orly. Pridružit će se Bergeronu…– Koji u Sredozemlju traži materijale za novu kolekciju? – upadicom će Bourne. D'Anjou je

zašutio.– Dakle, žena koja je telefonom pitala za Renea. To sam i mislio.Ništa se ne mijenja. Razgovarao sam s njom; nazvala je s Orlyja.– Rečeno joj je da ti to kaže. Da li je zvučala kao da vlada sobom.– Bila je uzrujana, a to ne zna nitko bolje od tebe. Ovdje si obavio izuzetan posao. Delta. Ili

Kaine. Ili kako se god sada nazivaš.Dakako, nije bila sasvim ista. Zbog toga je otišla na netko vrijeme.– Zbog toga je mrtva. Ti si slijedeći na popisu.– Posljednja dvadeset četiri sata bila su dostojna tebe. Ovo mi – --l Pratili su je, i tebe prate.

Svakog trenutka si pod nadzorom.– Ako jesam, to je zbog moje osobne zaštite.– Ako je tako, zašto je Lavierova mrtva?Ne vjerujem da je mrtva.

Da li bi ona izvršila samoubojstvo?_ Nikad.Nazovi župni ured crkve Blagoslovljenog sakramenta u Neuillv-sur-Seine. Upitaj za ženu koja

se ubila dok se ispovjedala. Što možeš izgubiti? Nazvat ću te.Bourne je spustio slušalicu i izišao iz kabine. Sišao je na kolnik tražeći taksi. Kad opet nazove

Philippe D'Anjoua, učinit će to iz govornice koja je udaljena najmanje deset blokova od ove. Čovjekiz Meduze ne može se lako uvjeriti, a dok se sam ne uvjeri, Jason se ne može izlagati opasnosti daelektronski skaneri ulove čak opću lokaciju poziva.

Delta? Mislim da bih tvoj glas prepoznao bilo gdje… Pariz nije Tam Quan. Tam Quan… TamQuan, Tam Quan! Kain je namjesto Cbarlie a Delta je namjesto Kaina. Meduza!

Dosta s tim! Ne razmišljaj o onome o čemu… ne možeš misliti.Usredotoči se na ono što jest Sada. Ti. Na sebe. Ne na ono što drugi kažu da jesi – čak ne na ono

što ti misliš da jesi. Samo na – sada. A sada je čovjek koji ti može odgovoriti. Mi sada radimo zarazličite poslodavce… To je ključ. Kaži mi! Za ime Krista, kaži mi! Tko je to?

Tko je moj poslodavac, d'Anjou? Taksi je skrenuo ustranu i zaustavio se opasno blizu njegovihkoljena. Jason je otvorio vrata i ušao.

– Place Vendome – rekao je vozaču, znajući da je to blizu Saint-Honorea. Bilo je imperativnoda bude što je bliže moguće kako bi stavio u pokret strategiju koja mu se brzo bistrila pred očima.Bio je u prednosti koju je trebalo iskoristiti za dvostruki cilj. D'Anjoua treba uvjeriti da su oni kojiga slijede njegovi krvnici. Ali ono,što ti ljudi ne znaju jest okolnost da će netko njih pratiti.

endome je bio pun ljudi kao obično,, promet pomahnitao kao lcnoBourne je ugledao telefonskugovornicu na uglu, pa je izišao aksija.

Ušao je u kabinu i nazvao Les Classiques. Prošlo je četrnaest minuta otkad je nazvao iz Neuilly-sur-Seine. ~ D'Anjou?

ena je sebi oduzela život dok se ispovjedala, to je sve što znam.– Hajde, hajde, ti se ne bi zadovoljio takvim odgovorom. Meduz se ne bi zadovoljio.– Daj mi trenutak da centralu stavim na »zauzeto«. – Linija je bila mrtva otprilike četiri sekunde.

D'Anjou se vratio. – Sredovječna žena srebrne i bijele kose, skupocjeno odjevena, s torbicom St.Laurent Upravo sam opisao deset tisuća takvih žena u Parizu. Kako mogu znati da nisi jednu

uhvatio, ubio je i učinio je temeljem svoga shvaćanja?– O, dakako. Unio sam je u crkvu kao bogomoljku, a crkvom je tekla krv iz njenih otvorenih

stigmi. Budi razuman, D'Anjou. Počnimo s očitim. Torba nije njena; ona je donijela bijelu ručnu torbuod kože.

Teško je povjerovati da je reklamirala konkurentsku kuću.– Što da je uvjerljivost mojem vjerovanju. To nije Jacqueline Lavier.– Više da je mojem. Papiri u toj torbici identificiraju je kao neku drugu osobu. Tijelo će brzo

odnijeti »rastuženi«. Nitko neće dodirnuti Les Classiques.– Zato jer to ti kažeš?– Ne. Zato jer je to način kojim se Carlos poslužio u pet uoojstava koja mogu imenovati. Mogao

je. To je zastrašujuća činjenica.– Čovjeka uzmu, policija vjeruje da je to određena osoba, smrt je zagonetna, ubojice nepoznati.

Zatim ustanove da je ubijeni netko drugi, ali tada je Carlos već u drugoj zemlji, izvršio je još jedanugovor. Lavierova je bila samo varijacija tog načina, to je sve.

– Riječi, Delta. Nisi nikad mnogo govorio, ali kad jesi, riječi su bile tamo.– A kad bi ti bio u Saint-Honoreu još tri ili četiri tjedna – a nećeš biti vidio bi kako to završava.

Na Sredozemlju se srušio zrakoplov ili je nestao brod. Tijela pougljenjena da ih je nemogućeprepoznati ili ih jednostavno nema. Identiteti mrtvih, dakako, bit će jasno dokazani.

Lavier i Bergeron. Ali samo jedna osoba je doista mrtva – madarne Lavier. Monsieur Bergeronje privilegiran – više nego ćeš ikad saznati. Bergeron se vraća na posao. A što se tiče tebe, ti si samostatistički podatak u pariškoj mrtvačnici.

– A ti?– Sudeći prema planu, i ja sam mrtav. Očekuju da će me Jzetl preko tebe.Logično. Obojica smo iz Meduze, oni to znaju – Carlos to zna.Treba pretpostaviti da si me prepoznao._ A ti mene?D'Anjou je zašutio. …pa – napokon će. – Kao što sam ti rekao, sada radimo za različite poslodavce.– O tome želim razgovarati s tobom.Nema razgovora, Delta. Ali radi starih vremena – zbog onoga što si za sve učinio u Tam Quanu

– poslušaj savjet jednog Meduža-nina.Nestani iz Pariza ili si ti taj mrtvac koieg si maločas spomenuo.– Ja to ne mogu.– Trebalo bi. Ako mi se pruži mogućnost ja ću sam potegnuti obarač i za to biti dobro plaćen.– Onda ti dajem tu mogućnost.– Oprosti mi ako nalazim da je to smiješno.– Ti ne znaš što ja želim niti koliko sam voljan riskirati da to dobijem.– Što god želiš ti ćeš se izložiti opasnostima zbog toga. Ali glavna opasnost čeka tvoga

neprijatelja. Ja te poznajem, Delta. A sada se moram vratiti centrali. Zaželio bih ti dobar lov, ali …To je bio trenutak da upotrijebi jedino oružje koje mu je preostalo, jedinu prijetnju koja bi

d'Anjoua mogla ostaviti na liniji.– Kome se sada obraćaš za instrukciie, kad je Pare Monceau izvan službe?Napetost je bila pojačana D'Anjouovom šutnjom. Kad je odgovorio, glas mu je bio šapat, kao da

je govorio kroz svilu: – Što si rekao?– Zbog toga je ubijena, znaš. Zbog toga će i tebe ubiti, o tome nema sumnje. Otišla je u Pare

Monceau i zbog toga je umrla. Ti si bio u are Monceau, pa ćeš i ti umrijeti zbog toga. Carlos te višene može Prihvatiti; jednostavno znaš previše. Zašto bi ugrozio takvu pogodnost za sebe? Upotrijebitćete da me ulovi u stupicu, onda će te ubiti i osnovati drugi Les Classiques. Govoreći kao MedužaninMežudalnu' zar možda sumnjaš u to? ada je šutnja duže potrajala, bila je intenzivnija nego prije.Bilo je J o da se stariji pripadnik Meduze pita o nečemu, postavlja sebi n teških ptanja. to želiš odmene? Trebalo bi da znaš da taoci nemaju svrhe. A ipak me izazivaš, iznenađuješ me onim što sisaznao. Ja ti niša dobar ni mrtav ni živ, pa što hoćeš od mene?

– Informaciju. Ako je dobijem, večeras ću otputovati iz Pariza ni Carlos ni ti više nećete čuti zamene.

– Kakvu informaciju?– Ti bi mi slagao, da te to sada upitam. I ja bih. Ali kad se susretnemo, reći ćeš mi istinu.– Sa žicom oko moga vrata?– Usred gomile?– Gomile? Danju?– Za jedan sat. Izvan Louvrea. Pored stepeništa. Kod stanice taksija.– Louvre? Gomila? Informacija za koju ti misliš da je imam, a poslije koje ćeš otići? Bilo bi

sasvim nerazborito od tebe da pomisliš kako ću s tobom razgovarati o svome poslodavcu.– Ne o tvome. O mome.– Treadstone?Znao je. Philippe D'Anjou ima odgovor. Ostani miran. Ne dopusti da ti se tjeskoba osjeti u

glasu.– Sedamdeset jedan – dovrši Jason. – Samo jednostavno pitanje i ja ću nestati. A kad mi

odgovoriš – istinu – dat ću ti nešto u zamjenu.– Što bih mogao zaželjeli od tebe? Osim tebe?– Informaciju koja bi ti mogla omogućiti da živiš. To nije garancija, ali vjeruj mi kad ti kažem,

bez nje nećeš živjeti. Pare Monceau, d'Anjou.Opet tišina. Bourne je mogao zamisliti sjedokosog bivšeg Medužanina kako bulji u telefonsku

centralu, a ime pariškog okruga u kojemu žive i stanuju bogati, sve mu glasnije odiekuie u glavi. IzPare Monceaua dolazi smrt. D'Anjou je to znao jednako dobro kao što je znao da se mrtva žena uNeuilly-sur-Seine zvala Jacqueline Lavier.

– Kakva bi to mogla biti informacija? – napokon se D'Anjou odlučio da upita. ' – Identitet tvogaposlodavca. Ime i dovoljan dokaz za to imaju biti zapečaćeni i predani odvjetniku, koji će to držatitokom tvog prirodnog, života. Ali, ako ti život završi neprirodno, čak slučajno, on će otvoritiomotnicu i otkriti sadržaj. To je zaštita, D'Anjou.

– Vidim – tiho će Medužanin. – Ali ti si rekao da me ljudi prate, slijede.pokri se _ nastavi Jason – Kaži im istinu. Ti imaš broj koji ~žeš nazvati, zar možda nemaš? _

Da, ima jedan broj, jedan čovjek. Glas starijeg muškarca izražavao je čuđenje._ Nazovi ga, kaži mu točno što sam u rekao… osim ono u ogledu zamjene, dakako. Kaži da sam

kontaktirao s tobom, da se želim sastati s tobom. To će biti izvan Louvrea za jedan sat. Istina.Istinu kaži.– Ti nisi normalan.– Ja znam što radim.– Obično si znao. Ti stvaraš svoju osobnu stupicu, ti organiziraš svoje smaknuće.– U tom ćeš slučaju biti bogato nagrađen.– Ili sam biti pogubljen, ako je kao što kažeš.– Ustvrdimo je li tako. Ja ću kontaktirati s tobom na jedan ili drugi način, vjeruj mi na riječ. Oni

imaju moju fotografiju. Oni će znati kad to bude. Bolja je situacija pod nadzorom, od one u kojojuopće nema nadzora.

– Sada slušam Deltu – odgovori D'Anjou. – On ne stvara svoju stupicu; on ne hoda ispredstreljačkog stroja i traži povez preko očiju – Ne, ne traži – suglasio se Bourne. – Nemaš izbora,D'Anjou. Jedan sat. Izvan Louvrea.

Uspjeh svake stupice leži u njenoj temeljnoj jednostavnosti. Obratna stupica mora po prirodisvoje jedine komplikacije biti brza i još jednostavnija.

I e čudne i naoko suprotstavljene riječi navrle su mu dok je čekao taksi u Saint-Honoreu, ulicudalje od Les Classiquesa. Zamolio je sofera da ga dvaput proveze oko toga bloka, što nije ni čudno,jer je on američki turist kojega je žena do nosa u kupovanju, u tom dijelu ariza poznatom po carstvuhaut couture. Prije ili poslije će ona izmknuti iz jedne od tih trgovina, pa će je ugledati.

Ono što je ugledao bio je Carlosov nadzor. Antena s gumenom om na vrhu crne limuzine bila jedokaz za to i znak opasnosti. ćao bi se sigurnije kad radio-primopredajnik ne bi funkcionirao,mogućnosti da to ucim- Alternativa je pogrešna mfor-. Negdje tokom idućih četrdeset pet minutaJason će učiniti najbolje što može da preko tog radija krene pogrešna poruka, s svoga skrivena mjesta

na stražnjem sjedištu, proučavao je dvojicu muškaraca u koJima preko puta. Ako ili je ištarazlikovalo od stotina drugih muškaraca poput njih, u Saint-Honoreu, onda je to bila činjenica da nisurazgovarali.

Philippe d'Anjou se pojavio na pločniku sa sivim šeširom ina sijedoj glavi. Pogledavao jeovamo-tamo, govoreći tako Bourneu da se on, bivši Medužanin, pokrio. Nazvao je broj i prenio svojuzapanjujuću informaciju; znao je da ljudi u kolima spremno čekaju da ga slijede.

Taksi, kojega je netko očito naručio putem telefona, parkirao se uz pločnik. D'Anjou jerazgovarao s vozačem i ušao u kola. Preko ulice se jedna antena zlokobno digla iz podnožja. Lov jepočeo.

Limuzina je krenula iza taksija; to je bila potvrda koju je Jason trebao. Nagnuo se i obratiovozaču, gradeći se da je stubokom promijenio raspoloženje.

– Zaboravio sam – rekao je uzrujano. – Rekla je Louvre jutros, a kupovanje je poslije podne.Kriste, kasnim već pola sata! Odvezite me do Louvrea, molim vas!

– Mais oui, monsieur, Le Louvre.Za vrijeme kratke vožnje do monumentalne fasade s pogledom na Seinu, Jasonov je taksi dvaput

prešao crnu limuzinu, koja je poslije prešla taksi. Blizina ie omogućila Bourneu da točno vidi što jemorao vidjeti. Čovjek pored vozača u limuzini često je govorio u radio-mikrofon koji je držao u ruci.Carlos se pobrinuo da zamka nema olabavljene šiljke: drugi stežu obruč oko mjesta pogubljenja.

Stigli su do ogromnog ulaza u Louvre.– Stanite u red iza onih drugih taksija – obratio se vozaču.– Ali oni čekaju na vožnju, monsieur. Ja imam vožnju; vi ste moja vožnja. Ja ću vas odvesti

do…– Samo vi učinite kako sam rekao – zaključno će Bourne, bacrvsi pedeset franaka preko naslona

sjedišta. Stari trik koji taksistu uvijek natjera da se okani riječi koje je upravo izgovorio.Vozač je skrenuo i stao u red. Crna limuzina bila je dvadese metara s desne strane; čovjek s

mikrofonom se okrenuo na sjedist gledao kroz lijevi stražnji prozor. Jason je slijedio njegov pogJeugledao ono što je mislio da će ugledati. Nešto više od stotmja metara prema zapadnoj strani velikogtrga bio je sivi automobil, on slijedio Jacquelinu Lavier i Villiersovu ženu do crkve Blagosakramenta, pa je pojurio samo s posljednjom, napustivši Seine, pošto je Lavierovu otpratio naposljednju ispovi-, j Antena na tim kolima spuštala se u bazu. Carlosov vojnik s desne |C ' vjše nijedržao mikrofon. Spuštala se i antena crne limuzine: dir je uspostavljen, vidni domet potvrđen.Četvorica. To su bili Carlosovi krvnici.

Bourne je usredotočio pozornost na gomilu ispred ulaza u Louvre i odmah opazio elegantnoodjevenog d'Anjoua. Koračao je polako, oprezno, gore-dolje duž velikog bloka bijelog granita slijeve strane mramornih stuba.

Sada. Vrijeme je da pošalje lažnu informaciju, – Izvucite se iz reda – naredio je Jason.– Što, monsieur?– Dvije stotine franaka ako točno napravite ono što vam kažem.Izvucite se i idite do početka reda, zatim dvaput skrenite nalijevo i krenite prema slijedećem

prolazu.– Ja ne razumijem, monsieur – – I ne morate. Tri stotine franaka Vozač je okrenuo na desno i

nastavio vožnju do početka reda, gdje je okrenuo volan, uputivši taksi lijevo prema nizu parkiranihautomobila. Bourne je izvukao automatik iza pojasa i držao ga medu koljenima. Pregledao jeprigušivač i čvrsto navrnuo cilindar.

– Kamo želite poći, monsieur? – upita ga smeteni vozač, kad su ušli u prolaz koji vodi natrag do

ulaza u Louvre.– Usporite – reče Jason. – Ona velika siva kola naprijed, ona što su okrenuta prema izlazu na

Seinu. Vidite li ih?– Dakako.– Polako vozite oko njih, s desne strane.Bourne je skliznuo na lijevu stranu sjedišta i spustio prozor, skrivajući glavu i oružje. Za

nekoliko sekundi će pokazati i jedno i taksi se približio prtljažniku limuzine, a vozač je opet okrenuoan. Sada su bili usporedo. Jason je isturio i glavu i oružje. Naciljao tik« Stražnji prozor limuzine .opalio; pet pljucaja iz automakor ' n.za drugim, razbijali su staklo i zaprepastili dvojicu u lma, kojistadoše vikati jedan na drugoga. Bacili su se na pod ispred prvog sjedišta. Ali vidjeli su ga. To jebila pogrešna informacija.

– Vozite odavde! – viknuo je Bourne prestrašenom vozaču bacivši mu tri stotine franaka prekosjedišta, dok je istodobno stavio svoj mekani šešir na mjesto za prtljagu ispred stražnjeg prozora.Taksi je kao ispaljen pojurio prema kamenim vratima Louvrea.

Sada.Jason je skliznuo sa sjedišta, otvorio vrata i skotrljao se na pločnik od kamen oblutaka, vičući

posljednje upute vozaču: – Ako želite ostati živi, što prije odavde!Taksi je prasnuo naprijed; motor je treštao a vozač vrištao. Bourne se sakrio između dvaju

parkiranih automobila, sada skriven s vidika sive limuzine. Polako je ustao i virkao kroz prozore.Carlosovi su ljudi bili brzi, ponijeli su se profesionalno i nisu gubili ni trena u progonu. Taksi

su imali na vidiku, taksi nije par njihovoj snažnoj limuzini, a u tome taksiju je plijen. Čovjek zavolanom je povukao ručicu u brzinu i pojurio, dok je njegov kolega držao mikrofon; antena se opetpenjala iz krova. Vikali isu naređenja drugoj limuzini koja je bila bliže velikim kamenim stubama.Taksi koji je jurio skrenuo je u ulicu pored Seine, a veliki sivi automobil bio je odmah iza njega. Kadsu kola prošla ni metar od Jasona, izraz lica te dvojice muškaraca sve je rekao. Imali su Kaina nanišanu, zamka se zatvorila i za koju minutu će zaraditi svoju plaću.

Obratna stupica mora po prirodi svoje jedine komplikacije biti brza i još jednostavnija…Nekoliko minuta… Ima samo nekoliko minuta ako je sve onako kako misli. D'Anjou! Kontakt je

odigrao svoju ulogu – svoju manju ulogu – i bio je potrošljiv, kao što je Jacqueline Lavier bilapotrošljiva.

Bourne je protrčao između dva automobila prema crnoj limuzini, koja nije bila udaljena više odpetnaest metara. Ugledao je dvojicu muškaraca kako se približuju Philippu D'Anjou, koji je joššetkao ispred kratkog niza kamenih stuba. Jedan točan pucanj iz pištolja bilo kojeg od dvojice ubojicai D'Anjou će biti mrtav, a Treadstone Sedamdeset jedan će otići s njim. Jason potrči još brže, s J«ukounutar ogrtača, gdje je stezao teški automatik.

Carlosovi su vojnici sada bili samo nekoliko metara od njega* Pogubljenje mora biti brzo, aosuđenik srušen prije nego shvati što se događa.

– Meduza! – zagrmio je Bourne, ne znajući zašto je viknuo to ime D'Anjouovo. – Meduza –Meduza!

D'Anjou naglo podignu glavu, zaprepaštena lica. Vozač crne limuzine se okrenuo i naciljao uJasona, dok mu je kolega išao naprijed prema D'Anjou, ciljajući u bivšeg Medužanina. Bourne sebacio na svoju desnu stranu i ispružio automatik, smirujući ga lijevom rukom. Ispalio je u zrak, uvisini donjeg dijela prsiju. Ciljao je točno: čovjek koji se spremao da ubije D'Anjoua savio seunatrag kad mu je trenutak paralize ukočio noge; srušio se na oblutke. Dva pljucaja prasnula su iznadJasonove glave, a zrna su se zarila u metal iza njega. Skotrljao se na lijevu stranu, opet sa spremnim

pištoljem i naciljao u drugog čovjeka. Dvaput je povukao obarač.Vozač je kriknuo, a dok je padao iz lica mu je prskao krvavi gejzir.Ljude je zahvatila histerija. Vrištali su i muškarci i žene, a roditelji su se bacali nad djecu; drugi

su trčali stubama kroz velika vrata Louvrea, dok su stražari pokušavali izaći. Bourne je ustao, tražećiD'Anjou. Stariji muškarac se bio bacio iza bloka bijelog granita; njegov mršavi lik je u strahunespretno puzao iz zakloništa, Jason je trčao kroz uspaničenu gomilu, vrativši automatik iza pojasa;razmicao je histerična tijela koja su stajala između njega i čovjeka koji bi mu mogao dati odgovorena njegova pitanja. Treadstone.

Treadstone!Stigao je do sjedokosog Medužanina.– Ustani! – naredio mu je. – Hajdemo odavde!– Delta!… To je bio Carlosov čovjek! Ja ga poznajem, upotrijebio sam ga! Htio me ubiti!– Znam. Hajdemo! Brzo! Drugi će se vratiti, tražit će nas. Brzo, brzo!ok~ ni? – mrl'a 'e pa a preko Bourneovm °či)«> samo preko kutka izntad u™0 – e ka° stri!ela '

instinktivno srušio D'Anjoua, dok su k a njih prošišala četiri brza metka koja je ispalila tamna figuraPravr Što'ala P°red niza poredanih taksija. Posvuda oko njih ramena ,JU.komadlći §ranita » mramora.To je on! Široka teška °dijel 3 • su lebdjela u prostoru, uski struk naglašen crnim svilen°mvSa ivemmP° mjeri… tamnoputo lice zatvoreno bijelim »n salom ispod crnog šešira uskog ruba. Carlos!

Uhvati Carlosa! Stupica za Carlosa! Kain je namjesto Chartiea Delta namjesto Katna!Lažno!Pronađi Treadstone! Pronađi poruku; za čovjeka! Pronađi !asona Bournea!Činilo mu se da postaje lud! Nejasne slike iz prošlosti spajale su se sa strašnom zbiljom

sadašnjosti, čineći ga umobolnim. Vrata njegove svijesti su se otvorila i zatvorila; praskom su seotvorila, praskom su se zatvorila; u jednom je trenutku navrla svjetlost, u drugom mrak. Sljepoočicemu opet zahvati bol oštrim, isprekidanim notama zaglu-šujuće grmljavine. Uputio se prema čovjeku ucrnom odijelu s bijelim svilenim šalom oko lica. Zatim je ugledao oči i cijev pištolja. Tri crne kugleusmjeriše se na nj poput crnih laserskih zraka. Bergeron?… Je li to bio Bergeron? Je li to on?

Ili Ziirich… ili… Nema vremena!Pretvarao se da će na lijevo, pa se bacio na desno, izvan vatrene linije. Zrna su pljuštala po

kamenu, a reski vrisak odbijenih zrna slijedio je nakon svakog praska. Jason se skotrljao ispodparkiranog automobila; između kotača je ugledao figuru u crnome kako bježi.

Bol je ostala ali je grmljavina prestala. Izvukao se na oolutke, ustao i potrčao prema stubištuLouvrea.

Što je učinio? D'Anjou je nestao! Kako se to dogodilo? Obratna stupica uopće nije bila stupica.Protiv njega su upotrijebili njegovu strategiju, omogućavajući bijeg jedinom čovjeku koji je mogaoodgovoriti na njegova pitanja. On je slijedio Carlosove vojnike, ali je Carlos slijedio njega! OdSaint-Honorea. To je bilo – sve za ništa.

Obuzela ga je mučna praznina.A zatim je čuo riječi izgovorene iza obližnjeg automobila. Philippe d'Anjou se oprezno pojavio.– Tam Quan nije nikad daleko, kako se čini. Kamo ćemo. Delta.Ovdje ne možemo ostati.Sjedili su u loži zatvorenoj zavjesom u dupke punoj kavani u rue Pilon, stražnjoj uličici koja je

jedva bila nešto više od prolaza na Montmartru. D'Anjou je pijuckao svoj dvostruki brandv. GovorioF tiho, zamišljeno.

– Vratit ću se u Aziju – rekao je. – U Singapur ili Hong Kong, vda čak na Sevchelles. Francuska

nije bila nikad dobra prema lTl°ni a sada )e smrtonosna.m _ Možda nećeš morati – reče Bourne, progutavši viski. Žestoka kučina se brzo proširila

tijelom, izazivajući kratku, ugodnu mir-'u ja mislim to što sam ti rekao. Kaži mi što želim saznati. Jaću ti dati… – Zastao je, jer su ga obuzele sumnje; ne, reći će. – Dat ću ti Carlosov identitet.

Nisam ni najmanje zainteresiran – odgovorio je bivši Meduza-nin pomno gledajući u Jasona. –Reći ću ti sve što znam. Zašto bih nešto zadržavao, tajio? Očito ne kanim poći vlastima, ali ako jaimam informaciju koja će ti pomoći da uzmeš Carlosa, svijet će biti sigurnije mjesto za mene, zar ne?Osobno, međutim, ne želim se upeti javati.

– Ti nisi čak ni znatiželjan?– Akademski, možda, jer mi tvo) izražaj kaže da ću se zaprepastiti Zato pitaj pitanja, a onda me

zapanji.– Bit ćeš zapanjen.Bez upozorenja, d'Anjou je mirno izgovorio ime: – Bergeron?Jason se nije pomakao. Bez riječi je zurio u starijeg muškarca.D'Anjou je nastavio.– Razmišljao sam o tome tko zna koliko puta. Kada god razgovaramo ja gledam u nj i pitam se.

Svaki put, međutim, ja odbijam tu pomisao.– Zašto? – prekinu ga Bourne, odbijajući priznati Medužaninovu točnost opažanja.~ az'' ia nisam siguran – samo osjećam da nešto nije u redu. Možda samo zato što sam o

Carlosu više saznao od Rene Bergerona, nego od ikoga drugog. On je opsjednut Carlosom; radi zanjega godinama, strahovito je ponosan na povjerenje koje uživa. Moj je Problem u tome što on suvišepriča o njemu.

~ Ego govori kroz pretpostavljenu drugu stranu?– Moguće je, pretpostavljam, ali nije u skladu s izuzetnim mje.ma 0Preza koje su karakteristične

za Carlosa, s doslovce neproboidak fld°m tainov'tosti koji je izgradio oko sebe. Nisam siguran,Kako, ali sumnjam na Bergerona.

~ Ti si rekao ime, nisam ja.u Anjou se nasmiješio.– Nema razloga da se zbog nečega brineš, Delta. Pita) svoj pitanja.– Ja sam mislio da je to doista Bergeron. Žao mi je.– Ne treba ti biti žao, jer možda i jest. Rekao sam ti da mi više nije važno. Za nekoliko dana ću

se vratiti u Aziju, slijedit ću dolar ili franak ili jen. Mi smo Medužani uvijek bili domišljati, zar ne?Jason nije znao reći zašto, ali mu se pred očima poiavilo oronulo lice Andrea Villiersa. Obećao

je sebi da će saznati sve što može za starog vojnika. Ovakva mu se mogućnost možda više nećepružiti.

– Gdje tu upada Villiersova žena? D'Anjou je nabrao obrve.– Angelique? Ali, pa da – ti si rekao Pare Monceau, zar ne. Kako…– Podrobnosti sada nisu važne.– Meni svakako nisu.– Što je s njom? – pritiskao je Bourne.– Jesi li je gledao iz blizine? Kožu?– Bio sam dovoljno blizu. Opaljena je suncem. Vrlo je visoka i vrlo osunčana.– Tako održava svoj ten. Riviera, grčki otoci, Gosta del Sol, Gstaad; nikad nije bez suncem

opaljena tena.– To vrlo lijepo pristaje.

– To je i vrlo djelotvorna igra. Pokriva ono što je ona. Jer za nju nema jesenskog ili zimskogbljedila, njenom licu, rukama ili vrlo dugim nogama ne nedostaje boje. Privlačna nijansa njenog tenaje uvijek na mjestu, jer bi bila na istom mjestu u svakom slučaju. Sa ili bez Saint-Tropeza, GosteBrave ili Alpa.

– O čemu ti govoriš?– Iako se za osupnjujuću Angelique Villiers uzima da je Parižanka, ona to nije. Ona je

Hispankinja, Venezuelka, da budem točniji- Sanchez – prošapće Bourne. – Ilich Ramierez Sanchez.– Da. Medu vrlo ograničenim brojem onih koji govore o tim stvarima kaže se da je ona

Carlosova prva rođakinja, njegova ljubavnica od njene četrnaeste godine. Govorka se – takođermedu sporne nutim malim brojem osoba – da je osim njega samoga ona jedina osoba na svijetu dokoje mu je stalo.

– A Villiers je trut u neznanju?– Riječi iz Meduze, Delta? – D'Anjou je klimnuo. – Da, Villiers je Carlosova briljantno

zamišljena žica u mnoge od najosjetljivijih trutjova francuske vlade, obuhvaćajući tu i odjel gdječuvaju arhivu o Carlosu. _ Briljantno zamišljeno – ponovi Jason, podsjećajući se. Zato jer jenezamislivo.

_ Sasvim.Bourne se nagne naprijed; prekid dosadašnjeg razgovora bio je nagao i potpun: _ – Treadstone.

– Obim rukama je stezao trenu ispred sebe. – Kaži mi što znaš o Treadstoneu Sedamdeset jedan.– Što ja mogu tebi reći?– Sve što znaš. Sve što Carlos zna.– Bojim se da nisam sposoban za to. Čujem pojedinosti, sastavljam nekakve cjeline, osim kad je

u pitanju Meduza. Ja sam jedva konzultant, a mnogo manje osoba kojoj se povjeravaju.Jason nije mogao drugačije pitati. Tako se savladao, izbjegao je da pita o Meduzi, o Delti i Tam

Quanu. Vjetrovi na noćnom nebu, tmina, eksplozije svjetla koje ga zasljepljuju svaki put kad čuje teriječi. Nije to mogao upitati, neke činjenice treba samo pretpostaviti, mora prijeći preko svog gubitkai ničim ne pokazati što je u zbilji.

Prioriteti. Treadstone. Treadstone Sedamdeset jedan…– Što si čuo? Što si sastavio?– Ono što sam čuo i ono što sam sastavio kamičak po kamičak nije uvijek bilo podudarno. Pa

ipak, očite činjenice su mi bile jasne.– Kako na primjer?– Kad sam vidio da si to ti, znao sam. Delta je sklopio vrlo unosan sporazum s Amerikancima.

Još jedan vrlo unosan sporazum, možda drugačije vrste nego prije.– Objasni to, molim te Jedanaest godina se prema govorkanjima iz Sajgona moglo zaključiti da

je poput leda hladni Delta najskuplje plaćeni Medužanin svih nas. Dakako, ti si bio najsposobnijikojega sam ja poznavao, R sam pretpostavio da si sklopio vraški dobar ugovor. Sada mora da sklopibeskrajno bolji ugovor kad radiš ono što sada radiš.

– A to je? Na temelju onoga što si čuo.Mi znamo. Jer potvrđeno je u New Vorku. Redovnik je nr,* fi – ,pr''e ne&° >e umro, toliko je i

meni kazano. To se od Pretka slagalo s obrascem.Bourne je držao trenu, izbjegavajući pogled D'Anjouovih očjju Redovnik. Redovnik je mrtav,

tko god ili što god je bio. On sada nije važan za razjašnjenje.– Ponavljam – reče Jason, brzo se sabravši – što oni misle da ja sada radim.– Hajde, Delta, ja sam onaj koji odlazi. Nema nikakve svrhe.

– Molim te – upadne mu Bourne u riječ.– U redu. Pristao si da postaneš Kain. Mitski ubojica s besErajnim popisom utanačenja koja

nikad nisu ni postojala, a svatko je stvoreno iz čitave tkanine, pa mu je na sve moguće načine udahnutživot. Svrha. Izazivati Carlosa – »erodirati njegov status na svakom zaokretu«, kako se Bergeronizrazio – snižavati njegove cijene, širiti riječ o njegovim nedostacima, o tvojoj superiornosti. Usuštini izvući Carlosa i uzeti ga. To je bio tvoj ugovor s Amerikancima.

Zrake njegova osobnog sunca prodrle su u tamne kutke Jas'onove svijesti. U daljini su seotvarala vrata, ali su još bila predaleko i samo djelomično su se otvarala. Ali je bilo svjetlo tamogdje je prije bio samo mrak.

– Znači da su Amerikanci… – Bourne nije završio rečenicu, nadajući se u kratkotrajnoj muči daće je D'Anjou završiti za njega.

– Da – nastavi Medužanin. – Treadstone Sedamdeset |edan. Najkontroliranija jedinica američkeobavještajne službe poslije Konzularnih operacija State Departmenta. Stvorena od istog čovjeka kojije izgradio Meduzu. David Abbott.

– Redovnik – reče Jason tiho, instinktivno; još jedna udaljena vrata su se djelomično otvorila.– Dakako. Kome bi on mogao pristupiti i dati mu da igra ulogu Kaina ako ne čovjeku iz Meduze,

poznatom kao Delta? Kao što sam ti rekao, čim sam te ugledao znao sam da je tako.– Ulogu… – Bourne nije dovršio; sunce je svijetlilo jače, toplo a ne zasljepljujuće. D'Anjou se

nagne naprijed.– Tu sam, dakako, zaključio da se ne podudara ono što sam čuo i ono što sam sam sastavio,

komadić po komadić. Govorili su da je Jason Binu ne preu/eo /adatak /boi; razloga za koje sam znaoda nisu istiniti. Ja sam bio tamo, oni nisu bili; oni nisu mogli znati.

– Što su govorili? Što si čuo?– Da si ti američki obavještajni časnik, vjerojatno iz vojne obavje dnžbe. Možeš li ti to sebi

predstaviti? Ti. Delta. Čovjek prezirom prema tolikim stvarima, a nije nevažno da je riječ 1SP – ujpram većine američkih pojava. Rekao sam Bergeronu da je »/nemoguće, ali nisam siguran da li mi jepovjerovao. _ Što si mu rekao?

Ono što sam vjerovao. Što još vjerujem. Nije bio u pitanju novac nikakav novac te ne bi mogaonatjerati da to učiniš – to mora da je nešto drugo. Mislim da si to učinio iz istog razloga zbog kosa sumnogi drugi pristali da budu u Meduzi, prije jedanaest eodina.

Osloboditi se obaveza, vratiti se nečemu što si prije imao, a bilo ti je onemogućeno. Dakako, jane znam točno i ne očekujem da ćeš mi ti potvrditi, ali ja tako mislim, jer drugačije ne mogu, Delta.

– Moguće je da si u pravu – odgovori mu Jason, zadržavajući dah; hladni vjetar opuštanja uzerastjerivati izmaglice. To ima smisla.

Poruka je doista upućena. To bi moglo biti. Pronađi poruku.Pronađi pošiljaoca. Treadstone!– Što nas vraća natrag – nastavi D'Anjou – na priče o Delti. Tko je on bio? Što je bio? Taj

školovani, čudno miran čovjek koji se u džungli mogao preobraziti u smrtonosno oružje. Koji sebe idruge muči izvan granica izdržljivosti ni zbog kakva razloga. Nikad to nismo shvatili.

– Nije ni trebalo. Ima h još nešto što mi možeš reći? Da li znaju točno mjesto gdje se nalaziTreadstone?

– Svakako. Saznao sam od Bergerona. Stambena zgrada u New York Citvju, na Istočnojsedamdeset prvoj ulici. Broj 139. Je li to točno?

– Moguće je… Još nešto?– Samo ono što očito znaš, strategiju jednog postupka koja je ttvan sposobnosti mog

razumijevanja – A to je?– Amerikanci misle da si se preokrenuo. Ljepše rečeno, oni Ze e natierati Carlosa da pomisli da

si se ti okrenuo od njih.– Zašto? – Bio je bliže. Ovdje je!o je priča o dugom razdoblju šutnje koje se podudara s amovom neaktivnošću. Povrh toga

ukradeni novac iz banke, ali »glavnom šutnja.– Šutnja. Mjeseci u Port Noiru. Ludovanje u u, umobolnost u Parizu.Nitko nije mogao znati što se doista dogodili Rečeno mu je da dođe.Da iziđe na površinu. Imala s' pravo, Marie, ljubavi moja, moja najdraža ljubavi. Imala si pravo

od početka.– Znači, više ništa drugo, a? – upita ga Bourne, koji je nastojao savladati nestrpljivost u svome

glasu, jer je sada jedva čekao da se vrati Marie, osjećajući vruću želju da je što prije vidi,nestrpljivo uznemiren kao što nikad nije bio. Mislio je da će se rasprsnuti od muke što još mora ostatisa drugom iz daleke prošlosti, ali to nije smio pokazati.

– To je sve što ja znam – ali molim te shvati da mi nikad nisu previše govorili. Mene su uvuklisamo zbog leđnog razloga, a taj je moje poznavanje Meduze, jer je ustvrđeno da je Kam iz Meduze.Ali ja nisam nikad bio dijelom Carlosova unutrašnjeg kruga. Uostalom, današnji bi događaj mogaoposlužiti kao barem djelomičan dokaz za istinitost mojih riječi.

– Bio si dovoljno blizak. Hvala ti.Jason je ostavio nekoliko novčanica na stolu i stao kliziti sa sjedišta u loži.No, kao da se nečega sjetio, opet su se čule riječi D'Anjoua: – ]ma nešto, ali nisam siguran da li

ti je to važno u ovom trenutku.Naime, oni znaju da tvoje ime nije Jason Bourne.– Što?– 25. ožujka. Zar se ne sjećaš. Delta? Još samo dva dana do toga dana, a taj je datum Carlosu

veoma važan. Riječ je otišla na sve strane. On želi tvoj les dvadeset petoga. Toga dana ga želi uručitiAmerikancima.

– Što ti to nastojiš reći?– Dana 25. ožujka 1968. Jason Bourne je pogubljen u Tam Quanu. Ti si ga smaknuo.

31 Kad je otvorila vrata on je ostao nekoliko sekundi na istom mjestu, ne govoreći ni riječi.

Gledao ju je, vidio je kako njene velike smeđe oči pretražuju njegovo lice, oči koje su bilepreplašene ali znatiželjne. Znala je. Ne odgovor, već da je čuo icaan odgovor, a sada se vratio da jojga kaže. Ušao je u sobu, a ona je zatvorila vrata.

– Dogodilo se – ona će.– Dogodilo se.Bourne se okrenu i ispruži ruke prema njoj. Brzo mu je prišla, zagrlili su se, a šutnja zagrljaja

govorila je više od bilo koje izgovorene riječi.– Imala si pravo – najzad je prošaptao s usnama na njenoj mekanoj kosi. – Ima mnogo toga što

ne znam – možda neću nikad saznati – ali bila si u pravu. Ja nisam Kain, jer nema Kaina, nikad ganije ni bilo.

Nije bilo Kaina o kojemu govore. Taj nije nikad postojao. On je mit koji je izmišljen da bi seizvukao Carlos. Ja sam ta kreacija. Čovjek iz Meduze nazvan Delta pristao je da bude laž nazvanaKain. Ja sam taj čovjek.

Odmakla se od njega, ah ga je i dalje držala.– Kain je namjesto Charliea… – Mirno je izgovorila te riječi.– A Delta je namjesto Kaina – dovršio je Jason. – Čula si me da to kažem?Marie klimnu.– Jedne večeri u sobi u Švicarskoj to si viknuo u snu. Nikad nisi spomenuo Carlosa; samo

Kaina… Deltu. Ujutro sam ti nešto rekla o °me, ali mi nisi odgovorio. Samo si. pogledao kroz prozor.– /,ato jer nisam razumio. Još ne razumijem, ali prihvaćam. To ob)asnjava mnogo toga. °Pet je

klimnula.– rovocateur. Šifrirane riječi koje upotrebljavaš, čudni izrazi, ^obična opažanja. Ali zašto?

Zašto ti> »Osloboditi se obaveza negdje«. Tako je on rekao.– D'Anjou.– Čovjek na stepeništu u Pare Monceau? Telefonist u Les Classiquesu?– Da. I čovjek iz Meduze. Poznavao sam ga u Meduzi.– Što ti je rekao?Bourne joj je sve ispričao. Pričajući, opažao je na njoj olakšanje koje je i sam osjećao. Oči su

joj blistale, a u grlu joj je prigušeno lupalo, čista radost joj je prskala iz vrata. Činilo se kao da jedvamože dočekati kraj njegove priče da bi ga mogla opet držati.

– Jasone! – uzviknula je, uzevši mu lice u ruke. – Dragi, moj dragi!Moj prijatelj mi se vratio! To je sve što znamo, sve što smo osjećali!– Nije baš sasvim sve – rekao je, dodirujući joj obraze. – Ja sam Jason tebi, Bourne sebi, zato

jer je to ime koje su mi dali, a moram ga upotrebljavati jer nema drugoga. Ali to nije moje ime iprezime.

– Izmišljotina?– Ne, on je doista postojao. Kažu da sam ga ja ubio u mjestu koje se zove Tam Quan.Povukla je ruke s njegova lica i skliznula ih do njegovih ramena, ne puštajući ga.– Mora da je postojao razlog za to.– Nadam se. Ne znam. Možda je to obaveza koje se nastojim riješiti.– Nije važno – rekla je, puštajući ga. – To je u prošlosti, pred više od deset godina. Sada je

najvažnije da stupiš u dodir sa čovjekom u Treadstoneu, zato jer oni nastoje doprijeti do tebe.:,;i –D'Anjou je rekao da se proširio glas da Amerikanci misle da sam im okrenuo leda. Nijedna riječ odmene više od šest mjeseci, milijuni izvučeni iz Zuricha. Oni mora da misle da sam ja najskupljipogrešni proračun koji je zabilježen.

– Možeš objasniti što se dogodilo. Ti nisi svjesno povrijedio vašu pogodbu; s druge strane, ti nemožeš nastaviti. To je nemoguće. Sva obuka koju si primio ne znači ti ništa. Ostala je samo ufragmentima – u slikama i frazama koje ne možeš ni sa čim dovesti u vezu. Ljude koje bi trebalo daznaš, ti ne znaš. To su lica bez imena, nema razloga da su ono što jesu ili tko su.

Bourne je skinuo kaput i izvukao automatik iza pojasa.Razgledavao je cilindar – ružni, izrupičani produžetak cijevi, koji je garantirao da će decibelski

broj pucnja biti sveden na pljucaj.Smučilo mu se.Kod pisaćeg stola, stavio oružje unutra i zatvorio ladicu. Za trenutak je zadržao ruke na ladici,

dok su mu oči odlutale do ala, do lica na staklu koje nije imalo imena. ~ Što ću im reći? – upita.Ovdje je Jason Bourne, koji vas zove. Dakako, ja znam da to nije moje ime, jer samja ubio čovjekakoji se zvao Jason Bourne, ali dali ste mi to ime… Žao mi je, gospodo, ali nešto mi se dogodilo naputu za Marseille. Nešto sam izgubio – ništa na što možete staviti cijenu samo svoju uspomenu. A

sada, držim da imamo nekakav sporazum, ali se ne sjećam o čemu se radi, osim ludih fraza kao»uhvati Carlosa!« i »klopka za Carlosa!«. Da, znam nešto i o tome da je Delta Kain a Kain bi trebaloda zamijeni Charliea, a Charlie je zapravo Carlos. Samo takve stvari, što vas može navesti napomisao da se ja sjećam. Vi čak možete u sebi reći »gle, ovdje imamo prvorazredno kopile. Hajde,stavimo ga nekoliko desetljeća u dobro čuvani vojni zatvor. Ne samo da nas je vozao, još i gore, onbi se mogao pokazati izvorištem vraške neugodnosti.« Bourne se okrenuo od ogledala i pogledao uMarie.

– Ja se ne šalim. Dakle, što imam reći?– Istinu – odgovori mu. – Oni će je prihvatiti. Poslali su ti poruku; nastoje uspostaviti vezu s

tobom. A što se tiče tih šest mjeseci u Port Noiru, nazovi Washburna u Port Noir. On je sve zapisivao– on ima vrlo opširnu, podrobnu dokumentaciju o tvom slučaju.

– Možda neće odgovoriti. Imali smo naš sporazum. Za to što me opet sastavio u cjelinu imao jeprimiti petinu Zuricha, kojoj on ne može saznati porijeklo. Poslao sam mu milijun američkih dolara.

– Zar misliš da bi ga to moglo zaustaviti da ti pomogne? Jason zašuti, razmišljajući.– Možda on nije kadar sebi pomoći. On ima svoj problem; on je Pijanac. Ne pilac. Pijanac

najgore vrste; on to zna i to mu se sviđa.Koliko on može živjeti s milijun dolara? Ili da budem precizniji, što mishs koliko dugo će ga ti

lučki eusari ostaviti na životu kad saznaju istinu? možeš dokazati da si bio tamo. Bio si bolestan,izoliran.

Nisi bio u dodiru ni sa kim.– mogu ljudi u Treadstonu biti sigurni u to? S njihova m lsta. ja sam hodajuća enciklopedija

službenih tajni. To sam orao biti da bih radio što sam radio. Kako mogu biti sigurni da am razgovaraos pogrešnim ljudima' – Kaži im da pošalju grupu ljudi u Port Noir. ul – Dočekat će ih bijelimpogledima i šutnjom. Taj >am otok napustio usred noći, dok je pola otočana jurilo za mnom s kukamaAko je uko tamo izvukao bilo kakav novac od Washburna, shvatite' vezu i krenuti drugim putem.

– Jasone, ja ne znam kamo ti ciljaš. Dobio si odgovor, odgovor na koji si čekao od onoga jutrakad si se probudio u Port Noiru. Štoviše želiš?

– Želim biti oprezan, to je sve – nabrušeno će Bourne. – Želim »pogledati prije nego skočim«,želim biti prokleto siguran da su »vrata štale zatvorena«, i »Jack budi okretan, Jack budi brz, Jackskoči preko svijeće – ali za ime Krista ne u vatru, kao da imaš noge magareće!« Što ti se čini o tome,kad govorimo o sjećanju? O sjećanju?

Vikao je; prestao je.Marie je prešla preko sobe i stala pred njim.– To je bila vrlo dobra predstava. Ali to nije to, zar ne? Govorim o oprezu.Jason je zatresao glavom, mračno se smirivši.– Ne, to nije to – priznao je. – Svakim sam se korakom bojao, bojao sam se onoga što sam

saznao. A sada, na kraju, Sojim se više nego ikad. Ako nisam Jason Bourne, tko sam zapravo? Štosam tamo ostavio? Je li ti to ikad palo na pamet?

– U svim mogućim razgranjenjima, dragi moj. Na neki način, ja se više bojim od tebe. Ali nemislim da nas to može zaustaviti. Do Boga bih htjela da može, ali znam da ne može.

Ataše u američkoj ambasadi na Aveniji Gabriel ušao je u ured prvog sekretara i zatvorio vrata.Čovjek za stolom podigne pogled.

– Jesi li siguran da je to on?– Samo sam siguran da je upotrijebio prave riječi – odgovori ataše i priđe stolu; u ruci je imao

indeksnu karticu crvena ruba. – Ovdje je signalna kartica – nastavio je, pružajući karticu prvom

sekretaru.– Usporedio sam riječi koje je upotrijebio, pa ako je ova kartica točna, rekao bih da je on prava

osoba. – , Čovjek iza stola proučavao je karticu.– Kad je upotrijebio ime Treadstone?T k kada sam ga uvjerio da neće razgovarati ni sa kim iz vk obavještajne službe ukoliko mi ne da

za to prokleto dobar.Držim da je mislio kako će mi prsnuti glava kad je rekao da je Jason Bourne. Kad sam ga

jednostavno upitao što mogu učiniti zato učinilo mi se kao da ga je netko proburazio, gotovo sampomislio da će pasti na mene.

_ zar ti nije rekao da je potjera za njim?_ očekivao sam, ali on to nije rekao. Sudeći prema toj skici od devet riječi – »Iskusan terenski

časnik. Mogući prebjeg ili uhvaćen od neprijatelja« – mogao je samo izgovoriti riječ »zastava« – imi bismo možda našli zajednički jezik. Nije ništa rekao.

– Onda možda on nije pravi.– Ostalo se podudara, moram reći. Rekao je da ga D. C. traži već više od šest mjeseci. Tada je

upotrijebio ime Treadstone. On je iz Treadstonea; činilo se da je to trebao biti eksploziv. Također mije rekao da prenesem kodne riječi Delta, Kain i Meduza. Prve dvije su na zastavi, provjerio sam ih.Ja ne znam što znači Meduza.

– Ja ne znam što znači bilo koja od tih riječi – odgovori prvi sekretar.– Znam samo da imam naređenje da to prvo odnesem u komunikacije, da očistim sav promet za

Langley, i sasvim sterilnu informaciju pošaljem duhu – koji se zove Conklin. Za njega sam čuo:bijedni kurvin sin kojemu je eksplozija odnijela nogu prije dvanaest godina, u Namu. Taj pritišćevrlo čudnu dugmad u Kompaniji.

Osim toga, on preživljava sva čišćenja, što me navodi na zaključak da je to čovjek za kojega nežele da tumara ulicom tražeći posao. Ili izdavača.

– Što ti misliš tko je taj Bourne? – upita ga ataše. – U svih osam godina što izbivam iz Država,nisam vidio tako usredotočenu iako bezobličnu hajku na čovjeka.

– Netko koga vruće žele. – Prvi sekretar je ustao. – Hvala za ovo.Reći ću onima u D. C. kako si dobro obavio ovu stvar. Kakav je raspored? Držim da ti nije

ostavio svoi telefonski broj.– Nikako. Htio je opet nazvati za petnaest minuta, ali sam ja odigrao ulogu birokrate koji voli

mučiti. Rekao sam mu da drugu sviraš._ d Postupili ste kako treba – rekao je uvaženi direktor u Langleyju. eci ću našim ljudima ovdje kako ste dobro obavili taj posao. m ste u pravu; treba nam

vremena, ali to Bourne ne shvaća. Ne mogu reći što otežava situaciju. Mi smo na sterilnoj mogu ligovoriti primjereno tome?

nazove za otprilike jedan sat. To znači iza pet sati, pa možemo dobit još jedan sat ili dva, budućida ću biti vani na večeri.

– Ne znam. Ne smijemo riskirati da ga izgubimo. Ja ću pustiti Conklinu da stvori plan lova. Onima kontrolu nad ovim. Nitko ne smije učiniti ni jedan jedini korak ako on to izričito ne odobri.

Alexander Conklin je sjedio za stolom u svojem uredu bijelih zidova, u Langlevju, Virginija, islušao čovjeka '?. ambasade u Parizu. Bio je siguran: to je Delta. Spominjanje Medu/e bilo je dokaz,jer je to ime koje ne bi znao nitko drugi osim Delte. Kopile!

[gra ulogu nasukanog agenta, a njegove kontrole na telefonu Treadstonea ne odgovaraju na pravekodne riječi – koje god bile – jer mrtvi ne mogu govoriti. Koristi se situacijom da bi se oslobodio

mesarske kuke! Sami živci toga kopila užasavaju. Kopile, kopile!Poubijati kontrole i upotrijebiti ubijene da opozovu lov. Bilo kakav lov. Koliko je ljudi to

učinilo prije njega, pomisli Alexander Conklin. On je to učinio. U brdima Huong Khe bila je; izvor-kontrola, manijak koji je izdavao manijakalna naređenja, koja su bila sigurna smrt za tucete timovaMedužana u manijakalnom lovu.

Mladi obavještajni časnik po imenu Conklin dopuzao je natrag u bazu Camp Kilo sasjcvcrovijetnamskom puškom, ruski kalibar, i ispalio je dva metka u glavu manijaka. Bilo je tuge isprovedene su strože mjere sigurnosti, ali je lov opozvan.

Ali na stazama u džungli oko baze Camp Kilo nisu pronašli komadiće stakla. Komadiće sotiscima prstiju koji bi nepogrešivo identificirali snajpera kao zapadnjačkog novaka iz same Meduze.

Takvi su komadići stakla pronađeni u Sedamdeset prvoj ulici, ali to ubojica ne zna – Delta to nezna.

– U jednom trenutku smo se ozbiljno pitali je li on pravl objasnio je prvi sekretar ambasade,torokajući dalje da bi nekako ispunio naglu tišinu Washingtona. – Iskusan terenski časnik bi rekaoatašeu da provjeri zastavu, ali to subjekt nije učinio.

– Previd – odgovori Conklin, vraćajući misli okrutnoj dileml DeltaKain. – Kakva su utanačenja?– S početka je Bourne inzistirao da će nazvati za petnaest minuta, ali sam niži rang naputio da

auto zatjera u blato. Na pnmier, mog bismo iskoristiti vrijeme večere…Čovjek iz ambasade bio je siguran da će jedan od direktora anije u Washingtonu shvatiti

oštroumnost njegova doprinosa. T k' ie to išlo gotovo cijelu minutu; Conklin je prije čuo već previševarijacija na istu temu.

Delta- Zašto se okrenuo? Mora da mu je ludilo izjelo glavu, stavljajući mu samo instinkt dapreživi. Predugo se muha okolo; znao je da će ga prije ili poslije pronaći i ubiti ga. Nikad nije biloalternative; on je to shvatio od trenutka kad je okrenuo leda – ili bio slomljen – ili što bilo. Više senigdje nije mogao sakriti; bio je meta na čitavom globusu. Nikad ne bi saznao tko je iskoračio izsjene i dokrajčio mu život. To je situacija s kojom su svi živjeli, jedini najuvjerljiviji argumentprotiv mijenjanja strane. Dakle, trebalo je naći drugo rješenje: preživljavanje. Biblijski Kain je bioprvi koji je izvršio fratricid – ubio je brata. Je li mitološko ime izazvalo bestidnu odluku i samustrategiju? Zar je sve tako jednostavno? Bog je znao da je to jedino rješenje. Ubij ih sve, ubi brata.

Webb je otišao. Redovnik je otišao. Jedriličar i njegova žena… tko bi mogao zanijekatiinstrukcije koje je dobio Delta, kad je samo to četvero prenosilo njemu direktive? On je preuzeomilijune i raspodijelio ih kako mu je bilo zapovjeđeno. »Slijepi« primaoci, za koje je uzimao da suprirođeni Redovnikovoj strategiji. Tko je Delta da bi postavljao pitanja Redovniku? StvoriteljMeduze, genije koji je regrutirao i stvorio njega. Kaina.

– Savršeno rješenje. Da bi bio sasvim uvjerljiv trebalo mu je umorstvo brata, pa da uslijediprimjerena tuga. Službena pravda će biti odmjerena. Carlos je infiltrirao i razbio Treadstone. Asasinje Pobijedio. Treadstone je napušten. Kopile!

~jer sam u osnovi smatrao da ćete vi dati plan lova na divljač. ~ rvi sekretar u Parizu završio jesvoju govoranciju. On je obično ^upe, ali je potreban Conklinu; treba slušati jednu melodiju dok»»»» sviraš.

– Dakako.– Bourne je pod pritiskom. Bio je… pritvoren… prilično dug – Jesam li jasan?– Sovjeti?– Ravno u Lubjanki – . Uspio je pobjeći zahvaljujući dvostrukom ulazu. Je li vam poznat taj

izraz?

– Da, poznat mi je. Moskva misli da on sada radi za njih.– Tako oni misle. – Conklin je zastao. – A mi nismo sigurni. Lude se stvari događaju u Lubjanki.

Prvi sekretar je tiho zazviždao.– Lijepa košara pa izaberi – reče. – Kako ćete odrediti što je istina?– S vašom pomoći. Slučaj ima tako visoko prvenstvo u tajnosti da je iznad ambasade, čak iznad

ambasadorske razine. Vi ste na pozor nici; vama se obratio. Vi možete prihvatiti posao ili ne, navama je.

Ako prihvatite posao s takvim okolnostima, mislim da će vam pismo zahvalnosti stići ravno izOvalnog ureda.

Conklin je čuo usporeno disanje u Parizu.– Učinit ću sve što mogu, svakako. Samo recite.– Već ste učinili. Želimo da bude zadržan u blatu. Kad nazove vi razgovarajte s njim.– Razumije se – upadne čovjek iz ambasade.– Kažite mu da ste prenijeli šifre. Kažite mu da će Washington vojnim zrakoplovom uputiti

čuvara dokumentacije Treadstonea.Kažite mu da D. C. želi da ne bude na vidiku i da se drži podalje od ambasade; svaki je prilaz

pod prismotrom. Onda ga upitajte je li mu potrebna zaštita; ako želi, pitajte ga gdje želi dočekatičovjeka. Ali nemojte nikoga slati. Kad budete opet razgovarali sa mnom, ja ću već biti u dodiru snekim tamo. Tada ću vam reći ime i mjesto koje mu možete dati.

– Mjesto?– Vidljiva identifikacija. Nešto ili netko koga može prepoznati. ? Jedan od vaših ljudi?– Da, mislimo da je tako najbolje. Uz iznimku koja ste vi, mislim – da nema smisla upetljavati

ambasadu. Zapravo je vitalno da to ne učinimo, prema tome ne treba bilježiti u knjige nikakavrazgovor koji ćete možda voditi.

Pobrinut ću se za to – odgovori prvi sekretar. – Ali kako će vam razgovor koji ću imati s njimpomoći da odredite je li on dvostruki ulaz.

Zato jer neće biti samo jedan razgovor; bit će ih blizu deset._ Deset?– Tako je. Vaše upute Bourneu – od nas preko vas – bit će jasne: treba da vam se javlja svaki

sat da bi potvrdio činjenicu da je na sigurnom terenu. Sve do posljednjeg poziva, dakle kad ćete mureći da je funkcioner Treadstonea stigao u Pariz da bi se sastao s njim.

– Što će se time postići? – upita čovjek iz ambasade.– Bit će u pokretu… ako nije naš. U Parizu radi pola tuceta poznatih sovjetskih agenata u

dubokoj tajnosti, a svima smo pomrsili telefone. Ako radi za Moskvu moguće je da će upotrijebitibarem jedan od tih telefona. Mi ćemo paziti A ako tako ispadne, mislim da ćete se cijelog životasjećati događaja kad ste cijelu noć proveli u ambasadi. Predsjednikova zahvalnost obično pomažečovjeku od karijere da se uspne na višu stepenicu u službi. Dakako, vi ne morate ići mnogo više…

– Postoje viša mjesta, g. Conkline, ali to nije važno – upadne mu u riječ prvi sekretar, vjerujućida je to bila prava riječ u pravo vrijeme, izrečena pravom čovjeku.

Razgovor je završen. Čovjek iz ambasade će nazvati čim bude razgovarao s Bourneom. Conklinje ustao i odšepesao do sivog ormara za arhiv, prislonjenog uza zid. Otključao je gornju ladicu.

Unutra je bio fascikl u kojem je bila zapečaćena omotnica s imenima i mjestima ' |'.udi koji bi semogli nazvati u slučaju hitnosti. To su nekad bili dobri |)udi, privrženi ljudi, ali koji zbog ovog ilionog razloga više ne mogu blti na platnom spisku Washingtona. U svakom slučaju, bilo je potrebnoukloniti ih sa službene scene, preseliti ih u druga prebivališta i opskrbiti ih novim identitetom, oni

koji tečno govore strane lezike često dobivaju državljanstvo od neke strane vlade koja spremnosurađuje s Washingtonom. Oni su jednostavno iščezli.

° su izopćenici, ljudi koji su u službi svoje zemlje postupili izvan / C|na' k°'i su često ubijali uinteresu svoje zemlje. Ali njihova , 'a nne mogla trpjeti njihovo službeno postojanje, jer je njihovn°hr°V bl° podignut, a o njihovoj se djelatnosti saznalo. Pa ipak, na se može računati. Novac sestalno kanalizira na račune izvan javnog ispitivanja i kontrole, ali te isplate podrazumijevaju stanovitponašanje.

Conklin je donio omotnicu na stol i otrgnuo označenu traku krilca; kovertu će opet zapečatiti ioznačiti. U Parizu živi jedan čovjek, privržen čovjek koji se uzdigao medu časnicima vojneobavještajne službe: postao je dopukovnik prije 35. godine života. N.i njega se može računati; on jeshvaćao državne prioritete. Prjh dvanaest godina ubio je Ijevičarski nastrojenog kamermana u selunedaleko Huea.

Poslije tri minute imao je čovjeka na liniji; poziv nije bio službeno zabilježen. Kivši časnik jedobio ime i kratak opis prebjega, uključujući i tajno putovanje u Sjedinjene Države, kad jeprebjeglica o kojemu je riječ, inače na specijalnom zadatku, uklonio one koji su radili nadzor nad tomstrategijom.

– Dvostruki ulaz? – upita čovjek iz Pariza. – Moskva?– Ne, nisu Sovjeti – odgovori Conklin, znajući da će ta dvojica razgovarati, ako Delta zatraži

zaštitu.– Riječ je o dalekosežnom dubokom pokrivanju da bi namamio Carlosa.– Asasina?– Tako je.– Ti možeš reći da nije Moskva, ali mene ne možeš u to uvjeriti.Carlos je obučen u Novgorodu, a što se mene tiče on je još prljavi pištolj u službi KGB-a.– Možda. Pojedinosti nisu za saopćavanje, ali je dovoljno reći da smo uvjereni da je naš čovjek

isplaćen; uzeo je nekoliko milijuna a želi neopterećen pasoš.– I tako je on uklonio kontrolu i uperio prst na Carlosa, što ne znači ništa drugo već traženje

čistog puta.– Tako je. Mi želimo igrati igru, želimo ga navesti na pomisao da je slobodan kao ptica. Bilo bi

najbolje od svega kad bismo izvukli priznanje, bilo koju informaciju koju možemo izvući, zato se jaspremam na put. Ali to je apsolutno u drugom planu, glavno je da ga dobijemo u ruke i dovedemoovamo. Kompromitirao je previše ljudi na previše mjesta da bismo ga likvidirali tamo gdje je.Možeš li nam pomoći? Slijedi nagrada.

– Moje zadovoljstvo. I zadrži nagradu, jer ja mrzim jebonje popu njega. Oni dižu u zrak čitavemreže.

Sve mora biti izvedeno hermetički; on je jedan od najboljih.Predložio bih podršku, barem još jednoga.Imam čovjeka iz Saint-Gervaisa koji vrijedi za petoricu. Može se Uzmi ga. Evo pojedinosti.

Kontrolu u Parizu predstavlja slijepac ambasade; on ne zna ništa ali je u komunikaciji s Bourneom imožda će zahtijevati zaštitu za njega. _ To ću ja odigrati – odgovori bivši obavještajni časnik. –Nastavi.

– Trenutačno nema mnogo više. Uzet ću mlažnjak s Andrewsa. – Moj ETA – u Parizu bit ćeizmeđu dvadeset tri i dvadeset četiri po tvome vremenu. Bournea želim vidjeti sat po slijetanju ilinešto kasnije, a sutra se kanim vratiti u Washington. Sve je vrlo suženo, ali tako mora biti.

– Ako je tako, znači da će tako i biti.

– Slijepac u ambasadi je prvi sekretar. Zove se…Conklin mu je saopćio još neke podrobnosti. Razradili su temeljne šifre razgovora za svoj

početni kontakt u Parizu. Šifrirane riječi na temelju kojih će čovjek iz Centralne obavještajneagencije odmah saznati ima li nekih problema. Conklin je spustio slušalicu. Sve je bilo u pokretutočno onako kako bi Delta očekivao da će sve biti u pokretu. Nasljednici Treadstonea će se ponašatipo knjizi, a knjiga je specifična kad su u pitanju srušene strategije i stratezi. Treba ih rastvoriti,odrezati, nije dopuštena nikakva službena povezanost ili priznanje. Neuspjele strategije : strateziizazivaju neugodnosti Washingtonu.

A od svojih manipulativmh poćetaka, Treadstone Sedamdeset jedan je upotrebljavao,zloupotrebljavao i manevrirao svakom većom jedinicom zajednice obavještajnih službi SjedinjenihDržava, i ne samo s nekoliko stranih vlada. Preživjele će dodirivati vrlo dugim motkama.

Jjelta je sve to znao, a budući da je on sam uništio Treadstone, on » cijeniti mjere opreza,očekivat će ih, bit će uzbunjen ako ih ne ude. On je živa enciklopedija i taktike i strategije, i ništa nemože Promaći njegovu budnom oku. Sve je naučio i imao bezbroj prilika da očvrsne u svemu.Zapravo je nevjerojatno kako je sada seh dopustio nevjerojatnu neopreznost, koja je, uostalom,počela onog' dana kad je ostavio otiske prstiju na razbijeno! čaši u sobi nečuveno pokolja. Od togačovjeka može se sve očekivati i doživjeti, o tome nema sumnje. Ali ni druga strana nije nespremna.Delti će pružiti priliku da se u to uvjeri. Ubrzo.

Kad bude sučeljen sa činjenicama reagirat će lažnim bijesom i umjetnim gnušanjem nad nasiljemkoje se dogodilo u Sedamdeset prvoj ulici. Alexander Conklin će ga slušati svom pažnjom, nastojećiotkriti neku iskrenu notu, ili čak obrise više-manje razboritog objašnjenja, ali je znao da neće ništačuti. Komadići razbijene čaše imaju svoju riječ; krhotine stakla nisu mogle nekom tajanstvenomzrakom prijeći preko Atlantika, da bi poslije bile sakrivene ispod teškog zastora u staroj kući naManhattanu, a otisci prstiju su točniji dokaz da je taj čovjek bio na mjestu događaja nego bilo kakvafotografija. Nema nikakva načina da se falsificiraju.

Conklin će Delti dobrostivo dati dvije minute da kaže što mu god padne na njegovu hitroprilagodljivu pamet. Slušat će ga, a onda će povući obarač.

32 – Što rade? – upita Jason, sjedeći pored Marie u kavani punoj ljudi. Obavio je peti telefonski

razgovor, pet sati pošto je uspostavio prvu vezu s ambasadom. – Oni me žele držati u stalnom trku.Prisiljavaju me na to, a ja ne znam zašto.– Previše se forsiraš – odgovori Marie. – Mogao si ih nazivati iz sobe.– Ne, nisam mogao. Zbog nekog razloga oni žele da ja to znam.Svaki put kad nazovem taj kurvin sin me pita gdje sam sada, jesam li na »sigurnoj teritoriji«.

Blesava bogomprokleta fraza »siguran teritorij«. Ali mi on kaže nešto drugo. Kaže mi da svakikontakt moram uspostaviti s drugog mjesta, tako da nitko izvana ili iznutra ne može otkriti trag jednomtelefonu, jednoj adresi. Ne žele me pod svojim nadzorom, ali me žele uz telefon. Žele me, ali me seboje. To sve nema nikakva smisla!

– Nije li moguće da ti uobražavas to što govoriš? Nitko ti nije rekao ni izdaleka nešto sličnotome.

– Nije ni trebalo. To je ono što ne kažu. Zašto mi nisu jednostavno rekli da odmah dođem uambasadu? Naredili mi. Tamo me nitko ne može dodirnuti; to je teritorij Sjedinjenih Država. Ipak, tonisu učinili.

– Ulice su pod prismotrom; to su ti rekli, zar ne?

– Znaš, ja sam to prihvatio – slijepo – ali me to ošamutilo prije trideset sekundi. Od koga? Tkostražari ulicama? Riječi.

– Očito Carlos. Njegovi ljudi.– To ti znaš i to ja znam – barem možemo nagađati da je tako – ali o ne znaju. Ja možda ne znam,

do đavola, tko sam i odakle sam, Ja znam što mi se dogodilo u posljednja dvadeset četiri sata. Oni tone znaju.

Određeno vozilo može brzo proći kroz vrata ambasade. Vodo marinaca su obučeni za takvestvari, a oni čuvaju ambasade.

– Vjerujem ti.– Ali oni to nisu učinili; nisu to čak ni predložili. Umjesto toga me zadržavaju, natjeravaju me da

igram njihovu igru. Prokletstvo, zašto*' – To si sam rekao, Jasone. Šest mjeseci nisu čuli od tebe ni otebi Sada su vrlo oprezni.

– Zašto na ovakav način? Kad me dobiju unutar svoga prostora mogu učiniti što im drago. Onime nadziru. Mogu mi prirediti svečani doček ili me baciti u zatvor. Umjesto toga, ne žele medodirnuti, a ne žele me ni izgubiti.

– Čekaju na čovjeka koji leti iz Washingtona.– Ima li boljeg mjesta da ga čekam nego je ambasada? – Bourne je odgurnuo stolicu. – Nešto

nije u redu. Hajdemo odavde. .Alexanderu Conklinu, nasljedniku Treadstonea, trebalo je točno šest sati i dvanaest minuta da

prijeđe preko Atlantika. Vratit će se prvim letom »concorda« koji polazi mutni iz Pariza a stiže naDulles u 7 sati i 30 minuta po vašingtonskom vremenu, dok će u Langlevju biti oko 9 sati. Ako muitko pokuša telefonirati ili upita gdje je proveo noć, jedan susretljivi bojnik iz Pentagona će spremnodati lažan odgovor. A prvom sekretaru ambasade u Parizu bit će rečeno da će biti srušen na razinunajnižeg atašea na ljestvici i upućen na novu dužnost u Tierra del Fuego. To je garantirano.

Conklin je prišao nizu javnih telefona na zidu i nazvao ambasadu.Prvi sekretar je bio ispunjen osjećajem osobnog uspjeha.– Sve je prema rasporcdu,Conkline – rekao je čovjek iz ambasade. U oslovljavanju je izostavio

prethodno »gospodine«, smatrajući to sada znakom jednakosti. Direktor iz Kompanije je sada uParizu, pa se svi mogu kladiti pod jednakim okolnostima. – Bourne je razdražljiv. Za vrijemeposljednjeg razgovora nekoliko me puta upitao zašto mu nije rečeno da dođe u ambasadu.

– Doista? – Conklin je s početka bio iznenađen, a zatim je shvatio.Delta je hinio reagiranje čovjeka koji ne zna ništa o događajima Sedamdeset prvoj ulici. Da su

mu rekli da dođe u ambasadu, on skočio kao oparen. Znao je dobro kakva je situacija: ne može k eslužbene veze. Treadstone je anatema, diskreditirana stratega velika neugodnost. J Da li ste naglasilida su ulice pod prismotrom?

Dakako. Onda me upitao tko ih drži pod prismotrom. Možete li to sebi predstaviti?Mogu. Što ste mu odgovorili _ Da on to zna jednako dobro kao i ja, te da je, kad se sve sabere,

sasvim kontraproduktivno raspravljati o takvim stvarima preko telefona.– Vrlo dobro.– Ja sam tako mislio.– Što je odgovorio na to? Da li se suglasio s time? Je li se zadovoljio s odgovorom?– Na jedan čudan način, da. Rekao je »tako«. To je sve.– Je li promijenio mišljenje i zatražio zaštitu?– Nastavio ju je odbijati. Čak i kad sam inzistirao. – Prvi je sekretar nakratko zašutio, pa

nastavio: – On ne želi biti pod prismotrom, zar ne? – To je upitao kao osoba od povjerenja, mada se

s početka snebivao da to pita.– Ne, ne želi. Kada očekujete njegov idući poziv?– Otprilike za petnaest minuta.– Kažite mu da je došao funkcioner iz Treadstonea. Conklin je izvukao kartu iz džepa, koja je

bila presavijena tako da je pokazivala to područje, a ruta je bila označena modrom tintom.– Kažite mu da je mjesto sastanka određeno na cesti između Chevreusea i Rambouilleta,

jedanaest kilometara južno od Versaillesa, na Cimetiere de Noblesse – u jedan sat i trideset minuta.– Jedan i trideset, cesta između Chevreusea i Rambouilleta… groblje.Da li će znati doći tamo?– Već je bio tamo. Ako kaže da će poći taksijem, recite mu da se m normalnih mjera opreza i

otpusti taksistu.– Neće li se to učiniti čudnim? Mislim na taksistu. To je neobično vrijeme za oplakivanje.– Ja sam vam rekao »recite mu« to. Očito je da neće poći taksijem.Očigledno – odgovori prvi sekretar što je mogao brže, oporav-a'ući se od svoje taktičke

pogreške, jer je ispetljao nepotrebnu sumnju. – Budući da nisam nazvao vašeg čovjeka ovdje, da li dasada nazovem i kažem mu da ste stigli?

– Za to ću se ja pobrinuti. Imate li još njegov broj?– Da, svakako.– Spalite ga – naredi mu Conklin. – Prije nego spali vasifvlazvat ću za dvadeset minuta.Vlak je protutnjao nižom platformom podzemne željeznice, od koje je podrhtavala kao da je

potres. Bourne je spustio slušalicu javnog telefona na betonskom zidu i za trenutak se ?agledao uaparat, kao da od njega očekuje još nešto. Još jedna vrata su se djelomično otvorila u daljini njegovesvijesti, svjetlo je bilo predaleko i preslabo da bi se vidjelo unutra. Pa ipak, bilo je slika. Na putu zaRambouillet… kroz nadsvođeni ulaz od ukrašena kovana željeza…

kosina blagog uspona s bijelim mramorom. Križevi – veliki, veći, mauzoleji… i kipovi na svestrane. Cimetiere de Noblesse. Groblje, ali mnogo više od odmarališta za mrtve. Sastajalište, ali iviše od toga. Mjesto gdje se razgovori vode za vrijeme ukopa i spuštanja lijesova. Dvojicamuškaraca odjevena u crno poput gomile koja je odjevena u crno, hodaju među ožalošćenima dok sene susretnu medu ožalošćenima i izmijene riječi koje imaju reći jedan drugome.

Ima jedno lice, ali je zamagljeno, izvan fokusa je; vidio ]e samo oči.A to neoštro lice i te oči imaju ime. David… Abbott. Redovnik.Čovjek kojega je poznavao, ali ga ne zna. Čovjek koji je stvorio Meduzu i Kaina.Jason je trepnuo nekoliko puta i zatresao glavom kao da se želio otresti izmaglica koje su se

opet stuštile na nj. Bacio je pogled na Marie, koja mu je bila pet metara s lijeve strane, uza zid, kojaje vjerojatno motrila gomilu na platformi, gledajući neće li ugledati nekoga tko njega gleda. To jetrebalo da radi, ali nije. Gledala je u njega, a lice joj se namrštilo zabrinutošću. Klimnuo joj je,razuvjeravajući je: to nije loš trenutak za njega. Umjesto toga, navrle su mu slike. On je bio na tomgroblju, nekako će znati doći do čamo. Čak je bio siguran u to. Pošao je prema Marie. Ona seokrenula i uhvati a korak s njim pored njega; uputili su se prema izlazu.

– On je ovdje – rekao je Bourne. – Treadstone je stigao. Treba se sastanem s njim blizuRambouilleta. Na groblju.

_ pomalo vukodlačka režija. Zašto groblje? To bi trebalo da mi dade pouzdanje._ Dobri Bože, kako?Tamo sam već bio. Tamo sam se susretao s ljudima… s jednim kom.Naznačivši groblje kao rendezvous – neuobičajeni rendez-vous Treadstone mi kaže da je pravi.

Uzela ga je ispod ruke dok su se uspinjali stepenicama prema ulici._ Ja želim poći s tobom._ Žao mi je._ Ne možeš me isključiti!– Moram, jer ne znam što ću tamo naći. A ako ne nađem ono što očekujem, ne bih htio da je

netko pored mene. Ili, drugačije rečeno, htio bih da je netko uz mene, ali onda ne ti.– Dragi, to nema smisla! Mene lovi policija. Ako me pronađu, poslat će me u Ziirich prvim

zrakoplovom; tako si sam rekao. Od kakve bih ti koristi bila u Ziirichu?– Ne ti. Villiers. On ima povjerenja u nas, ima povjerenja u tebe.Nazovi ga ako se ne vratim do zore ili ne nazovem i objasnim zašto kasnim. On može izazvati

veliku buku, a Bog dobro zna koliko je spreman na to. On nam je jedina potpora koju imamo, jedina.Da budem točniji, njegova žena je – kroz njega.

Marie klimnu, prihvaćajući tu logiku.– On je spreman – suglasila se. – Kako ćeš stići do Rambouilleta?– Imamo kola, sjećaš li se? Odvest ću te u hotel, a onda ću poći u garažu.Ušao je u dizalo garažnog kompleksa na Montmartru i pritisnuo dugme za četvrti kat. Misli su mu

bile zaokupljene grobljem negdje ttmečtu Chevreusea i Rambouilleta, na cesti kojom se već vozio, alinema nikakvu predstavu o tome kada je to bilo i zašto.

bog toga se želio sada odvesti na mjesto susreta, a ne da čeka da u do'azak padne gotovo uvrijeme dogovorena rendezvousa. Ako s '*e koje su mu dolazile u svijest nisu sasvim iskrivljene, toje ^gromno groblje. Na tim hektarima grobova, grobnica, mauzoleja, sat – ' P°va ~ S je Je mjestosastanka? Tamo će stići oko jedan aut Pa i – C mu po'a sata Preostati da hoda stazama tražeći paromobilskih reflektora kao signal. Javit će mu se i druge slike.

Vrata lifta su se škripeći otvorila. Tri četvrtine kata bilo je ;s njeno automobilima, ali nije biloljudi. Jason se nastojao sjetiti gđi parkirao »renaulta«; bio je sasvim u uglu, toga se sjećao, ali je ]lijevom ili desnom uglu? Nesigurno je krenuo lijevo. Kad je prj nekoliko dana doveo kola dizalo jebio s lijeve strane. Zaustavio se je ga je logika odmah orijentirala. Dizalo ie bio s lijeve strane kad jeušao a ne pošto je parkirao automobil; tada mu je bio poprečno s desne strane. Naglom kretnjom seokrenuo, a misli su mu opet bile zaokupljene cestom između Chevreusa i Rambouilleta.

Da li je to mogao zahvaliti naglo], neočekivano) promjeni smjera ili neiskusnosti čovjeka kojise pritajio, čekajući ga, Bourne nije znao reći a nije se ni htio baviti time. Kako bilo, taj mu jetrenutak spasio život, u to uopće nije sumnjao. Neki je čovjek brzo sagnuo glavu ispod kape motoranekog automobila, u drugom prolazu Jasonu s desne strane. Taj ga je čovjek držao na oku. Iskusan:ovjek bi se uspravio, držeći prsten s ključevima koji mu je tobože pao, ili bi provjerio čistače navjetrobranu, pa pošao dalje, jedno zasigurno ne bi učinio: izložiti se riziku da bude viđen, sakrivajući.se od čovjeka kojega je čekao.

Jason je zadržao korak, ali su mu se misli sada vrtjele oko novog razvoja situacije. Tko je tajčovjek? Kako su ga našli? A onda su mu oba odgovora bila tako jasna i tako očita da se osjećao –<ao budala.

Recepcioner u Auberge du Coinu.Carlos je bio temeljit – kao što je uvijek bio temeljit – svaku pojedinost neuspjeha je analizirao.

A jedna od tih pojedinosti bio je recepcioner koji je bio na dužnosti u vrijeme neuspjeha. Takav ječovjek najprije određen za promatranje, a onda za ispitivanje; to nije nimalo teško. Pokazati pištoljili nož više je nego dovoljno. S drhtavih usana noćnog portira informacije su curile potocima – ako ihje toliko imao. Nakon toga je Carlosovoj armiji zapovjeđeno da pročešlja čitav grad, a svaka je

četvrt podijeljena na sektore, pa je počeo opći lov na-određenog crnog »renaulta«. Vrlo mučnostraživanje, ah ne i nemoguće, a znatno ga je olakšao vozač kojemu nije palo na pamet da promijeniregistarske tablice. Koliko neprekidnih sati je garaz pod prismotrom? Koliko je ljudi skriveno ugaraži? Unutra, vaniKad će stići ostali? Hoće li doći i Carlos?

Pitanja su bila sekundarna. On mora izaći iz garaže.a mogao bez kola, ali bi to uzrokovalozavisnost od nepredvidljivosti, nešto što bi ga moglo sasvim omesti; potrebno mu je prijevoznosnalaze .' re^no mu je sacja Nijedan ta si ne odvezao stranca sre |je na prilazu Rambouilleta, i to ujedan sat izjutra, a nije bilo Nijeme da se osloni na mogućnost krađe automobila s ulice. »' Zaustaviose i izvukao cigarete i šibice. Skupio je ruke i sagnuo glavu da zaštiti plamen. Krajičkom je okaugledao sjenu: uglat, krupan muškarac, koji se opet sagnuo, ah je sada bio iza prtljažnika bližegautomobila.

lason se naglo sagnuo, okrenuo sebi na lijevo i jurnuo prolazom između dva susjednaautomobila, ublaživši pad dlanovima. Čitav je manevar izveo u tišini. Puzao je oko stražniih kotačaautomobila sa svoje desne strane; ruke i noge su inu brzale, tiho duž uskog prolaza izmeđuautomobila, poput pauka koji žuri preko mreže.

Sada je bio iza toga čovjeka; otpuzao je naprijed i podigao se na koljena, pomičući lice dužglatkog metala, pa je virnuo iza svjetiljke automobila. Sada je krupnog muškarca vidio uspravna.Očito )e bio smeten, jer je oklijevajući prilazio »renaultu«, opet sagnut, žmirkajući da vidi krozvjetrobran. Ono što je ugledao još ga je više uplašilo: nije bilo ničega, nikoga. Naglo je otvorio usta,a čujni duboki uzdah bio je uvod u bijeg. Bio je izigran, toga je bio svjestan, pa nije bio voljan čekatina posljedice – a to je Bourneu objasnilo nešto drugo. Čovjeku je ukratko rečeno tko je vozač»renaulta«, objašnjena mu je opasnost. Čovjek stade trčati prema izlaznoj rampi.

Sada. Jason je odskočio i potrčao ravno naprijed preko uskog prolaza, između automobila dodrugog prolaza, sustigavši čovjeka koji je trčao. Bacio mu se na leda i srušio ga na pod. S obje rukemu je stegnuo debeli vrat i njegovom velikom lubanjom udario u pod, dok Je prste lijeve rukepritisnuo u čovjekove očne šupljine.

– Imaš točno pet sekundi da mi kažeš tko je vani – rekao mu je na rancuskom, sjetivši se grimasajednog drugog Francuza u liftu u unchu. I tada su vani čekali ljudi koji su ga htjeli ubiti, čekali su galsPred banke u Bahnhofstrasse. – Kaži mi! Odmah!

~ ^ovjek, jedan čovjek, to je sve! očj °urne mu je opet stegnuo vrat i prste mu pritisnuo jošdublje u – Gdje?

– Parkiran je preko puta – moj Bože, gušite me! Osljepljujete me!guma čovjek je izvršio U-zaokret i naglo se zaustavio ispred »chevroleta«. Iza njih su se

otvorila vrata automobila, – Ne još. Kad to učinim znat ćeš i za jedno i za drugo, vjeruj Kakva kola?– Strana. Ne znam. Talijanska, mislim. Ili američka. Ja ne znam Molim vas! Moje oči!– Boja!– Tamna! Zelena, modra, vrlo tamna. O moj Bože!– Ti si Carlosov čovjek, zar ne?– Čiji?Jason ga opet stisnu, ali ne šaleći se. Čovjek je zajvilio.– Čuo si me – ti si od Carlosa!– Ja ne znam nikakvog Carlosa. Mi nazivamo čovjeka; imamo broj.To je sve što mi radimo.– Jeste li ga nazvali?Čovjek nije odgovorio; Bourne mu je opet zakopao prste u oči. Kaži mi!

– Da. Morao sam.– Kada?– Prije nekoliko minuta. Telefon na novac na drugoj. farnpi. Moj Bože! Ne mogu vidjeti!– Da, možeš. Ustani!Jason je pustio čovjeka i podigao ga na noge.– Hajde do kola. Brzo!Bourne je gurnuo čovjeka, gurao ga je između parkiranih automobila do prolaza gdje je bio

»renault«. Čovjek je okrenuo, protestu-jući, bespomoćan.– Čuo si me. Zuri! – vikao je Jason.– Ja samo zarađujem nekoliko franaka.– Sada se 'možeš voziti za njih. – Bourne ga je opet odgurnuo prema kolima.Nekoliko trenutaka poslije je mali crni automobil okrenuo kroz izlaznu rampu prema staklenoj

kabini u kojoj je bio samo Jeclan čovjek uz automatsku blagajnu. Jason je sjedio na stražnjem sjedištui držao pištolj na čovjekovu vratu punom modrica. Bourne je kroz prozor gurnuo novčanicu i datiranitiket. Čovjek u kabini uzeo ) jedno i drugo. .

– Vozi! – rekao je Bourne. – Učini točno onako kako sam rekao!Čovjek je pritisnuo na papučicu i »renault« je projurio kroz začuše trčeći koraci._ lules? Que se passe-t-il? C'est toi qui conduis? Pred otvorenim prozorom' uzdigao se lik

muškarca. _ Bourne je podignuo automatik, usmjerivsi cijev na lice pndoslice._ Vrati se dva koraka natrag – rekao mu je na francuskom. – Ne više samo dva. A onda stoj

mirno. – Kvrcnuo je po glavi čovjeka koji se zvao Jules: – Izađi. Polako Mi smo vas imali samoprami – protestirao je Jules, zakoračivši na ulicu. – Slijediti vas i javiti gdje ste.

– Učinit ćete bolje od toga – odvrati Bourne. Izišao je iz »re-naulta« i ponio kartu Pariza sasobom. – Vi ćete me voziti. Netko vrijeme.

Upadajte u vaša kola, obojica!Osam kilometara izvan Pariza, na putu za Chevreuse, naredio je toj dvojici da iziđu iz. kola. Bio

je to mračni, ponegdje jedva osvijetljeni, trećerazredni put. Nije bilo ni trgovina, ni kuća, nikakvihgrađevina ni cestovnih telefona najmanje pet kilometara.

– Koji je broj što ste ga morah nazvan – – zahtijevao je Jason. – Ne lažite. Bit ćete u mnogogoroj nevolji, a ja ću se pobrinuti za to, Jules mu je rekao broj. Bourne )e klimnuo i sjeo za volan»chevroleta«.

Starac u izlizanom ogrtaču sjedio je šćućuren u sjeni prazne lože, pored telefona. Mali restoranbio je zatvoren, a svoju prisutnost ima zahvaliti uviđavnosti prijatelja iz starih dana, boljih dana.Stalno je pogledavao na aparat na zidu, pitajući se kad će zazvoniti. To je samo pitanje vremena, akad zazvoni on će nazvati drugi broj i bolji dam će se zauvijek vratiti. On će biti jedini čovjek uParizu koji će biti yeza s Carlosom. O tome će se šaputati među drugim starcima, pa će °Pet uživatiugled kao nekad.

eski zvuk zvonca zaparao je uši iz telefona, odjekujući zidovima Praznog restorana. Prosjak jeustao iz kabine i potrčao do telefona, – mu je u prsima udaralo od iščekivanja. Bio je to signal. Kainje ) fan u kut! Dani strpljivog čekanja bili su samo uvod u dobar je slušalicu aparata u udubljenjuzida.

– Ovdje je Jules! – viknuo je glas bez daha.Starčevo je lice popepelilo, a udaranje u prsima bilo je tako jak bolno i glasno da je jedva

mogao čuti strašne riječi koje je slušao A| je ipak čuo dovoljno.On je bio mrtav čovjek.

Užarene eksplozije pridružile su se drhtavici koja mu je obuzela tijelo. Nije imao zraka, samo subijeli blijesak i zaglušujuce eksplozije provaljivali iz trbuha u glavu.

Prosjak je skliznuo na pod. Žica se nategnula, a slušalica je još bila u njegovoj ruci. Buljio je ugrozan aparat koji je prenio tako strašne riječi. Što bi mogao učiniti? Što bi u ime Boga on mogaoučiniti?

Bourne je hodao stazom između grobova, prisiljavajući »e da mu se misli slobodno roje, kao štomu je Washburn naređivao u Port Noiru, prije čitavog životnog vijeka. Ako je ikad imao bitispužvom, sada je to bio; čovjek iz Treadstonea mora shvatiti. Pokušavao je svom svojomkoncentracijom osmisliti neupamcenu prošlost, pronaći smisao u slikama koje su mu navirale bezupozorenja. On nije povrijedio nikakvo utanačenje, nikakav dogovor, ugovor, obavezu, što bilo utome smislu. Nije se okrenuo drugome, nije bježao… Bio je osakaćen; sasvim jednostavno rečeno. Ai sada je.

Mora pronaći čovjeka iz Treadstonea. Gdje će ga naći unutar tih ograđenih jutara tišine? Gdjeon njega očekuje da će biti? Jason ?

stigao na groblje znatno prije jednog sata, jer je »chevrolet« mnogo brži automobil odrasklimanog »renaulta«. Prešao je vrata, odvezao se nekoliko stotina metara cestom, povukao jeautomobil sa strane i parkirao ga izvan vidokruga koliko je mogao. Kad se vraćao prema vratimapočelo je kišiti. Bila je to ledena kiša, ožujska kiša, ali tiha, koja je oprezno narušavala tišinu.

Prošao je pored grupe grobova na mjestu ograđenom niskom željeznom ogradom. U sredini jebio križ od alabastera, koji se uzdizao dva i po metra od tla. Na trenutak je zastao pored kriza. J većbio ovdje? Da li mu se u daljini otvaraju druga vrata? Ili ih s^« – suviše očajnički pokušava naći? Aonda mu je navro isječak _i prošlosti. Sićušan. Nije riječ o toj posebnoj skupini nadgrobne.

Na drugoj strani brežuljka. Blizu vrata. Bijeli mauzolej, nečija umanjena verzija PartenonaProšao je pored nje prije pet minuta, gledao je u nju ali je nije vidio Tamo je odjednom udarila jakakiša, tamo su se sudarila dva kišobrana, a omotnica je promijenila vlasnika. Zažmirio je gledajući uradijski brojčanik sata. Jedan sat i četrnaest minuta; stade trčati stazom natrag. Još je bilo rano. Još jebilo vremena da ugleda svjetla automobila, ili paljenje šibice, ili …

Snop svjetla iz baterijske svjetiljke. Bilo je tamo na dnu brežuljka, a kretalo se gore-dolje,neprekidno se navraćalo na ulazna vrata, kao da je u rukama osobe koja se boji da se netko ne pojavi.Bourne osjeti gotovo nezadrživi poriv da potrči dolje, između redova grobova i spomenika, da vičešto ga grlo nosi. Ovdje sam! Ja sam.

Razumijem vašu poruku. Vratio sam se! Imam vam toliko toga ispričati …i toliko toga što mi vimorate reći.

Ali nije vikao niti je trčao. Iznad svega, mora pokazati kontrolu nad sobom, jer je ono što ga jetištilo bilo tako nekontrolirano. Mora se pojaviti sasvim lucidan – zdrav u granicama svojeg sjećanja.

Stade odati niz brežuljak po ledenoj kisici, žaleći što se zbog hitnje nije sjetio baterijskesvjetiljke.

»aterijska svjetiljka. Bilo je nešto čudno sa snopom svjetla što Pe eset metara niže. Kretao se ukratkim uspravnim udarcima, kao a to svjetlo nešto naglašuje… kao da čovjek koji ga drži govorinest° naglašeno drugome.

Jason se nagnuo i virkao kroz kišu, dok su mu oči nagli odražaji svjetla, koje bi se rasprsnulokad god bi snop pogodio predmet ispred sebe. Sasvim se spustio do tla, gotov puzao ali vrlo brzo, jerje udaljenost od tridesetak metara svlada |C sekundarna, održavajući stalno pogled na svjetlu injegovu čudno odrazu. Sada je mogao jasnije vidjeti; zaustavio se koncentrira Bila su dvojicamuškaraca, jedan je držao svjetiljku, a drugi pušk kratke cijevi; debeli čelik te puške Bourne je i te

kako poznavao. Na udaljenosti do deset metara ta puška može čovjeka orasnuti u zrak gotovo dvametra. To je vrlo čudno oružje za čuvara dokumentacije kojega je Washington poslao da bude podnjegovom komandom. Ili on pod njegovom?

Snop bijela svjetla preletio je do strane bijelog mauzoleja; osoba koja je držala pušku brzo sepovukla, sakrivši se iza stupa udaljenog ne više od šest metara od čovjeka koji je držao bateriju.

Jason nije trebao razmišljati; znao je što mora učiniti. Ako postoji netko objašnjenje zasmrtonosno oružje, neka ga bude, ali neće biti upotrebljeno protiv njega. Klečeći je procjenjivaoudaljenost i tražio mjesta utočišta, gdje će se i sakriti i zaštititi. Uputio .se brišući kišu s lica. Opipaoje pištolj iza pojasa za koji je znao da ga ne može upotrijebiti.

Milio je od jednog nadgrobnog spomenika do drugog, od kipa do kipa, usmjerivši se na desno, aonda je postupno išao u lijevo, sve dok nije opisao polukrug. Bio je pet metara od mauzoleja; čovjeks ubojitim oružjem stajao je iza stupa lijevog ugla, ispod kratkog trijema, da se zaštiti od kiše.Milovao je pušku kao da je seksualni :)bjckt, pucketao je po rupi cijevi, nije mogao odoljeti da nepogleda u cijev. Bestidnom kretnjom dlana gladio je zadnjicu, tko zna iz kojih razloga.

Sada. Bourne se naglo otisne iza nadgrobnog spomenika, ali na rukama i koljenima, tiho kaopantera. Puzao je po mokroj travi i zaustavio se kad je bio dva metra od skrivena čovjeka. Skočio jekao tiha smrtonosna životinja koja u odskoku razbacuje zemlju oko sebe. Jednom rukom je jurnuoprema cijevi puške, a drugom je ispalio na glavu čovjeka. Uhvatio je obje, zgrabio ih, cijev je držaoprstima lijeve ruke, a čovjekovu kosu desnom rukom. Glavu mu je povu natrag, rastegnuo mu vrat,začuo se samo prigušeni šum.

Glavom je tako snažno udario u bijeli mramor, da je čovjek istjerao dan n način koji je značiojaki potres mozga. Čovjek se skljokao, ah Sa Jason zadržao, omogućujući onesviještenom tijelu datiho sklizne između stupova. Pretražio ga je, izvukao mu je »magnum« kalibra 357 iz kožne futroleušivene u kaputić, zatim aut° urjiača oštar skoči-nož iz toka na pojasu, i mali revolver 22 iz futroleiznad gležnja noge. Nijedno od tih oružja nije u' ni izbliza službeno oružje. To je bio unajmljeniubojica, arsenal na nogama.

Slomiti mu prste. Rijeci su nadosle Bourneu. Izgovorio ih je čovjek u naočalima zlatna okvira, ulimuzini koja je jurila iz Steppdeckstrasse.

Sada je postojao razlog za takvo nasilje. Jason je zgrabio desnu ruku čovjeka i prste mu savi]aounatrag dok nije čuo pucketanje; isto je učinio i s lijevom rukom. Lakat mu je zabio između zubi, pase nije čuo nikakav zvuk osim rominjanja kiše.

Ubojica neće moći upotrijebiti ni jednu ni drugu ruku na oružje ili kao oružje, a njegovo jeoružje stavio negdje u mrak, izvan dosega.

Jason je ustao i polako pomicao glavu izvan stupa. Časnik Treadstonea sada je svijetlio ravno uzemlju ispred sebe. Bio je to stacionarni signal, izgubljena ptica se vraća kući, ali mogao je imati idruga značenja. Koja – riječi će idućih nekoliko minuta. Čovjek se okrenuo prema vratima, pošao jeoprezno kao da je nešto čuo.

Bourne je najzad ugledao štap i vidio da čovjek šepa. Časnik iz Treadstonea bio je bogalj… kaošto je i on bio bogalj.

Jason je potrčao natrag do prvog nadgrobnog spomenika, sakrio se iza njega i virkao okomramornog ugla. Čovjek iz Treadstonea Sedamdeset jedan još je pazio na vrata. Bourne je baciopogled na sat. Bio je jedan sat i dvadeset sedam minuta. Još je bilo vremena.

Odgurnuo se od groba, držeći se tla sve dok nije bio izvan vidokruga, zatim se uspravio ipotrčao istim putem natrag do vrha kosine. astao je na trenutak, čekajući da mu disanje i udaranje srcauspostave vrijednosti barem slične normalnima, zatim je iz džepa svukao kutiju sa šibicama.

Zaštićujući je od kiše, zapalio je šibicu. ~ Ireadstone? – rekao je dovoljno glasno da bi ga čuliodozdola. Delta!

čovT namiesto Chartiea a Delta je namjesto Kaina. Zašto je dio T U Treadstonea upotrijebioime Delta a ne Kain? Delta nije bio readstonea; on je iščezao s Meduzom. Jason se stao spuštati.

Nešto više od 9 mm Ledena kiša mu je udarala u lice, dok je on instinktivno pose ispod kaputa ipritisnuo automatik iza pojasa.

Došao je do travnjaka ispred mauzoleja. Čovjek iz Treadstonea šepesao prema njemu, zatimstao, podigao svjetiljku. Oštro svjetlo natjeralo Bournea da žmirka i okrene glavu.

– Prošlo je već dugo – rekao je obogaljeni časnik, spuštajući svjetlo – Ime je Conklin, u slučajuda si zaboravio.

– Hvala. To je jedna od stvari.– Jedna od stvari?– Koje sam zaboravio.– Međutim, sjećaš se ovoga mjesta. Pretpostavljao sam. Pročitao sam Abbottove zapise i knjige.

Ovdje ste se posljednji put sastali, ovdje je bilo posljednje uručenje. Za vrneme državnog pogrebanekog ministra ili slično, zar ne?

– Ja ne znam. To je ono o čemu moramo najprije razgovarati. Vi niste čuli za mene više od šestmjeseci. Postoji jedno objašnjenje?

– Doista? Čujmo ga.– Najjednostavniji način da to objasnim svodi se na to da sam bio ranjen, nastrijeljen, a

posljedice rana izazvale su jako. poremeće-nje, dislokaciju. Dezorijentacija je bolja riječ, čini mi se.– Dobro zvuči. Što to znači?– Doživio sam gubitak pamćenja. Potpuni. Mjesecima sam proveo na jednom otoku u

Sredozemlju – južno od Marseillea – ne znajući ni tko sam ni odakle sam. Ima jedan liječnik, Englezkoji se zove Washburn, koji je zapisivao povijest bolesti. On vam može potvrditi ono što govorim.

– Uvjeren sam da može – odvrati Conklin, klimnuvši. – l kladio bih se da je ta povijest vrloopširna. Krista mi, dobro si ga platio.

– Što želiš time riječi?– I mi imamo sličnu – povijest. Funkcioner banke u Zunchu, koji je mislio da ga Treadstone

testira, prenio je milijun i po švicarski franaka u Marseille, na jedan račun kojemu se ne može ući utrag.

Hvala ti što si nam rekao njegovo ime.– To je dio onoga što svi vi morate shvatiti. Ja nisam znao. On m je spasio život, sastavio me.

Bio sam prokleto sličan lesu kad su me donijeli njemu..– Pa si odlučio da je otprilike milijun ih više uolara prijatna sitn za takvu uslugu. S poštovanjem

– budžet Treadstonea.Rekao sam ti, ja nisam znao. Treadstone nije postojao za mene; mnogo načina još mi ne postoji._ Zaboravio sam. Izgubio si pamćenje. Koja je ono bila riječ?Dezorijentacija? …..Da ali nije dovoljno snažna. Prava je njec amnezija. Zadržimo se na dezorijentaciji. Jer kako se

čini ti si se orijentirao ravno u Ziirich, ravno u Gemeinschaft. _ Pored bedra mi je kirurški bioumetnut negativ.

Zacijelo je bio; inzistirao si na tome. Malo nas je razumjelo zašto. To je najbolje osiguranjekoje imaš.

– Ja ne znam o čemu ti govoriš. Zar ti to ne možeš razumjeti?

– Svakako. Našao si negativ na kojemu je bio samo broj i istog si trenutka uzeo da se zovešJason Bourne.

– Nije se tako dogodilo! Svakog sam dana ponešto saznavao, učio, korak po korak, svaki putnovo otkriće. Recepcioner u hotelu nazvao me Bourne. Nisam saznao za ime Jason sve dok nisamotišao u banku.

– Gdje si točno znao što moraš učiniti – upadnu mu Conklin u riječ. Bez ikakve nesigurnosti ilioklijevanja. Sve u svemu, odoše četiri milijuna.

– Washburn mi je rekao što da učinim!– Zatim se pojavila jedna žena, a dogodilo se, eto, da je ona financijsko čudo od djeteta, koja ti

je rekla kako ćeš .poput vjeverice spremiti ostatak. A prije toga si uzeo Chernaka u L6wenstrasse 'trojicu ljudi koje mi nismo znah, ali smo /uključili da te om i te kako Poznaju. A ovdje u Parizu jošjedan ustrijeljen u bankovnom vozilu za prijevoz novca. Još jedan pomoćnik? Pokrio si svaki trag,svaki Prokleti trag. Sve dok ti nije preostalo da obaviš još jedno. A ti si to – kurvin sine – i učinio. –Hoćeš li slušati što ja govorim! Ti su me ljudi pokušali ubiti; od Marseillea. Osim toga, ja iskreno neznam o čemu ti govoris Sjećanja mi se vraćaju na mahove. Ulice, lica, zgrade; kadšto stv Sne m°8usvrstati, ali znam da mi nešto znače, ali je njim Uatome to m ne mogu povezati, što se ja ne mogupovezati s – postoje imena, ali nemaju lica. Proklet bio – ja sam – To je istina!

– jedno od tih imena je bi bilo Carlos, zar ne?Ti to znaš. Tu je temeljno: ti znaš mnogo više o tome nego što ja znam. Ja mogu izreći tisuću

činjenica o Carlosu, ali |a ne zna zašto. Čovjek koji je sada na pola puta prema Aziji rekao mi je dimam ugovor s Treadstoneom. Čovjek je radio za Carlosa. Rekao i da Carlos zna za to. Rekao ie daCarlos sreze obruč oko mene, da st vi proširili glas da sam se odmetnuo, da sam se okrenuo. On ne bimogao razumjeti strategiju, a nisam mu je ni mogao reći. Vi ste mislili da sam se okrenuo zato štoniste ništa čuli od mene, a ja nisam mogao uspostaviti dodir s vama jer nisam znao tko ste. Ja još neznam tko ste!

– Ili Redovnika, pretpostavljam.– Da, da … Redovnika. Ime mu je Abbott.– Vrlo dobro. A Jedriličar? Sjećaš li se Jedriličara? A njegove' žene?– Imena. Ona su tu, to je točno. Nemaju lica.– Elliot Stevens?– Ništa.– Ili … Gordon Webb. – Conklin je tiho izgovorio to ime.– Što?Bourne je osjetio udarac koji ga je potresao u prsima, a zatim peckajuću oštru bol koja ga je

sjekla od sljepoočica do očiju. Oči su mu bile na vatri! Vatra! Eksplozije i tmina, visoki vjetar i bol .. .

Almanac Delti! Napustite, napustite! Odgovorit ćete kako vam je zapovjeđeno. Napustite! ' –Gordon …

Jason je čuo svoj glas, ali je bio daleko, nošen dalekim f jetrom.Zatvorio je oči koje su ga toliko pekle, i nastojao je oneran omaglice.Onda je otvorio oči i nije bio nimalo iznenađen kad je ugledao Conklinov pištolj uperen u svoju

glavu.– Ja ne znam kako si to učinio, ali si učinio. Jedino što ti je preostalo, pa si i to obavio. Vratio si

se u New York i sve ih otpuhnuo. Poklao si ih, ti kurvin sine. Volio bih do Krista da te mogu vratiti ividjeti te vezana za električnu stolicu, ali ne mogu, ja ću učiniti ono što je drugo najbolje. Sam ću te

uzeti.– U New Yorku nisam bio mjesecima. Prije toga, ne znam – k' – ne u toku protekle pola godine.– Lažac! Zašto to nisi obavio uistinu kako treba? ZAŠTO prokletu točku nisi bolje prilagodio pa

da si pošao i na spfov Redovnikov je bio neki dan; mogao si ugledati mnogo starih prija . lja. I nasprovod svoga brata! Isuse Bože svemogući! Mogao titi njegovu ženu između klupa. Možda si mogaoodržati govor °Tlavu preminulog, to bi bio pravi štos. Mogao si barem lijepo govoriti o brltu kojeg siubio.

Brat? . . . Prestani! Za ime Krista, prestani! _ Zašto bih? Kain je živ!Mi smo ga stvorili i oživio je!Ta nisam Kain. On nije ni postojao! Ja nisam nikad postojao! _ Dakle, ti znaš! Lažac! Kopile! _

Skloni taj pištolj. Govorim ti, skloni ga!Nema mogućnosti za to. Zakleo sam se sebi da ću ti dati dvije minute, jer sam htio čuti s čime

ćeš izaći. Dakle, čuo sam a to smrdi.Tko je tebi dao to pravo? Svi nešto gubimo; to ide s poslom, a tko ne voli taj prokleti posao

neka se makne. Ako je prilagođavanje nemoguće polako blijediš i nestaneš; ja sam mislio da je totvoj slučaj, pa sam bio voljan da predem preko svega, voljan druge uvjeriti da ti dopuste da postupnouveneš! Ali ne, ti si se vratio i okrenuo pištolj na nas.

– Ne! To nije istina!– To kaži tehničarima u laboratoriju, koji imaju osam staklenih krhotina čaše, na kojima su tvoji

otisci. Srednjak i kažiprst, desna ruka. Bio si tamo i pobio si pet ljudi. Ti – jedan od njih – izvukao sisvoje pištolje – množina – i smrskao ih. Savršena zamisao.

Diskreditirana strategija. Razne čahure, mnogo zrna, infiltracija.Treadstone je propao a ti hodaš slobodan – Ne, varaš se! To je bio Carlos. Ne ja, Carlo&. Ako

se to što govoriš dogodilo u sedamdeset prvoj ulici, onda je to on! Ona zna. Oni znaju. Stambenazgrada u Sedamdeset prvoj ulici. Broj 139. Oni znaju za nju!

Conklin klimnu zasjenjenih očiju, u kojima se prezir vidio i na slabom svjetlu, kroz kišu.Tako savršeno – rekao je polako. – Glavni pokretač strategije na SV°J posao; digne je u zrak

paktirajući sa ciljem. Što si još dobio Slm četiri milijuna? Carlos ti da je imunitet od svoje osobitevrste Pogona? Vas dvojica ste ljupki par. ~ To je luđačka pomisao – točna – završi čovjek izTreadstonea. Samo devet živih ljudi je adresu prije sedam i trideset prošlog petka. Trojica suubijena, smo preostala četvorica. Ako ju je Carlos našao, postoji samo a osoba koja mu je mogla rećiadresu. Ti.

– Kako sam mogao? Ja je nisam znao. Ja je ne znam!– Sad si je izrekao.Conklin je lijevom rukom čvrsto obujmio štap. To je bio uvod u otvaranje vatre, podupirao je

obogaljenu nogu.– Nemoj! – uzviknuo je Bourne, znajući da je molba beskorisnaokrenuo se na lijevo dok je

uzviknuo i gotovo istodobno desnom nogom udario u zglob ruke u kojoj je bio pištolj. Će-sa! To jebila nepoznata riječ koja mu se u glavi pojavila kao tihi krik. Conklin je pao, pucajući nasumce uzrak; spotaknuo se o štap. Jason se opet zavrtio, pa je sada lijevom nogom udarao u oružje, koje jeizletjelo iz ruke koja ga je držala.

Conklin se kotrljao po zemlji, pretražujući pogledom daleke stupove mauzoleja, očekujućiprasak koji će njegova napadača dignuti u zrak. Ne! Čovjek iz Treadstonea se opet otkotrljao. Sadana desnu stranu. Lice mu je odavalo prepast, divlji pogled mu se izbistrio na… Tu je još netko!

Bourne se presavio i bacio poprečno natrag dok su se četirf pucnja čula u brzom slijedu. Tri

vrištava rikošetirana zrna zavrtila >u se brže od zvuka. Stalno se kotrljao, ali je usput izvukaoautomatik iza pojasa. Ugledao je čovjeka na kiši; silueta nekog čovjeka dizala se iza nadgrobnogspomenika. Dvaput je ispalio; čovjek se srušio.

Tri metra dalje Conklin se bacakao po mokroj travi, objema rukama je grozničavo pretraživaozemlju oko sebe, nastojeći napipati čelik pištolja. Bourne je skočio i potrčao do njega; kleknuo jepored čovjeka iz Treadstonea. Jednom rukom mu je zgrabio mokru kosu, a u drugoj je držaoautomatik; cijev je uperio u Conklinovu lubanju.

Od dalekih stupova mauzoleja dopro je dugi uništavajući krik. Bio je sve glasniji, jezovitogvolumena, a onda je prestao.

– To je tvoja unajmljena sačmarica – rekao je Jason, povukavsi Conklinovu glavu. – Treadstoneje uzeo neke vrlo čudne službenike.

Tko je bio onaj drugi čovjek? Iz koje ćelije osuđenika na smrt si ga izvukao?– Bio je bolji čovjek nego si ti ikad bio – odgovorio je Conk m izmučenim glasom. Kiša mu je

blistala na licu uhvaćena snoporn baterijske svjetiljke koja je ležala na zemlji, dva metra udaljena o^njih. – Svi su bolji. Svi su izgubili koliko si i ti izgubio, ali se ni nisu okrenuli. Na njih možemoračunati!

Bez obzira na to što ja govorim, ti mi ne želiš vjerovati. Ti ne 'eliš vjerovati u ono što ja kažem!Z – Zato jer znam tko si – što si učinio. Upravo si potvrdio čitavu kletu priču. Ti me možeš ubiti,

ali oni će te uhvatiti. Ti si od gore vrste. Misliš da si poseban. Uvijek si mislio. Vidio sam te lakonPnom Pena – svi su tamo izgubili, ali tebe to nije 'zanimalo. Bio' si samo ti, samo ti! Onda u Meduzi!Nikakvih pravila za Deltu ?

Životinja je htjela samo ubijati. A to je vrsta koja se rado okrene.Dobro, i ja sam izgubio, ali nisam nikad okrenuo stranu. Hajde!Ubij me! Onda se možeš vratiti Carlosu. Ali kad se ja ne vratim, oni će znati. Doći će za tobom i

neće stati dok te ne ulove. Hajde! Pucaj!Conklin je vikao, ali ga je Bourne jedva mogao čuti. Čuo je riječi i munjevita bol mu je opet

sjekla sljepoočicama. Pnom Pen! Pnom Pen, Smrt na nebu, s neba. Smrt mladih i vrlo mladih. Vrisakptica i škripa strojeva i smrtni zadah džungle …i rijeka. Opet je bio zaslijepljen, opet je bio na vatri.

Ispod njega se izvukao čovjek iz Treaustonea. Njegov osakaćeni lik panično je puzao, bacakaose, ruke su mu pomamno pretraživale mokru travu. Jason je otvorio oči, stao žmirkati, prisiljavajućisvijest da se vrati sadašnjosti. Onda je odjednom shvatio da mora uperiti automatik i ispaliti. Conklinje našao svoj pištolj i dizao ga. Ali Bourne nije mogao povući obarač Zario se na desno, kotrljao se,gmizao prema mramornim stupovima mauzoleja. Conklin je pucao divlje, nasumce; bogalj nije uspiosmiriti ni nogu ni ruku. Zatim je pucanje prestalo i Jason je ustao, naslonivši lice na glatki mokrikamen. Gledao je i podigao automatik; mora ubiti toga čovjeka, jer će inače taj čovjek njega ubiti,ubit će Marie, oboje će ih povezati s Carlosom.

Conklin je sažaljivo šepesao prema vratima groblja i stalno se – retao, s pištoljem u ispruženojruci. Djelić sekunde i sve će biti svrseno, njegov neprijatelj iz Treadstonea bit će mrtav, a u toj smrtinaći će nadu, jer u Washingtonu ima razboritih ljudi.

ue to mogao učiniti, nije mogao povući obarač. Spustio je pištolj espomoćno stajao poredmramornog stupa, dok je Conklin ulazio u autornobil.

utomobil. Mora se vratiti u Pariz. Postoji izlaz. Stalno je uz njega.Pokucao je na vrata, dok su mu misli letjele, analizirajući čmjenic upijao ih je i odbacivao

jednako brzo kako su mu navirale, razvijala se nova strategija. Marie je prepoznala kucanje. Otvorilaje vrata – Dragi Bože, pogledaj se! Što se dogodilo?

– Nema vremena – rekao je i pojurio prema telefonu, preko pma sobe. – To je bila stupica.Uvjereni su da sam se okrenuo, da sam se predao Carlosu.

– Što?– Kažu da sam prošlog tjedna doletio u New York, prošlog petka.Da sam ubio pet ljudi… medu njima i brata. – Jason je nakratko zatvorio oči. – Bio je brat-jest

brat. Ne znam, sada ne mogu misliti o tome.– Ti se nisi maknuo iz Pariza! To možeš i dokazati!– Kako? Osam, deset sati, to je sve što mi je potrebno. A osam ili deset sati koje ne bih mogao

objasniti je sve što njima treba. Tko će prvi istupiti?– Ja ću. Bio si sa mnom.– Oni misle da si i ti dio toga – odgovori joj Bourne i zgrabi slušalicu.Stade birati broj. – Krađa, prebjeg, Port Noir, čitav prokleti događaj.Spleli su te sa mnom. Carlos je sve to izveo sve do posljednjeg komadića s otiskom prstiju.

Kriste! Kako je on to lijepo sastavio!– Što radiš? Koga zoveš?– Našu podršku, sjećaš li se? Jedinu koju imamo. Villiersa. Villiersovu ženu. Nju trebamo. Uzet

ćemo je, slomiti, staviti je na stotinu sprava za mučenje, ako ustreba. Ali to neće trebati; neće seboriti jer ne može pobijediti… Prokletstvo, zašto ne odgovara?

– Privatni telefon mu je u uredu. Sada su tri sata izjutra. On je vjerojatno…– Evo ga! Generale? Jeste li to vi?Jason je to morao upitati jer je glas na liniji bio čudno miran i tih, ali to nije bila mirnoća

prekinutog sna.– Da, ja sam, moj mladi prijatelju. Ispričavam se zbog čekanja. Bio sam gore sa svojom ženom.– Zbog nje i zovem. Moramo se pokrenuti. Odmah. Izvijestite francusku obavještajnu službu,

Interpol i američku ambasadu, ali i recite da se ne upliću dok je ja ne vidim i razgovaram snjomMoramo razgovarati.

„ tako ne mislim, gospodine Bourne… Da, znam vaše is«|ng>j J,- A što se tiče vaše želje daporazgovarate S mojom ženom, da to nije moguće. Znate, ubio sam je.

33 Jason je zurio u zid hotelske sobe, u tapetu ukrašenu pramićcima izblijedjelim ukrasima koji su

se preplitali u uvojnicama, blesavo iskrivljenim na izlizanom papiru.– Zašto? – tiho je upitao, držeći slušalicu. – Mislio sam da ste razumjeli.– Pokušao sam, moj prijatelju – odgovori mu Villiers, čiji glas nije odavao ni ljutnju ni tugu. –

Sveci znaju da sam pokušavao, ali nisam mogao sebi pomoći. Stalno sam je gledao… vidjevši sinaVojega ona nije nosila, kojega je ubila svinja, zvijer koja je bila njezin zaštitnik.

Moja je kurva bila kurva nekoga drugoga… kurva te životinje.Nisam mogao biti drugačiji; nije moglo biti drugačije, a kao što sam saznao i nije moglo biti.

Mislim da je vidjela sramotnu uvredu u mojim očima, nebo zna da je bilo tako.General je zastao, jer mu je sada uspomena bila bolna.– Nije vidjela samo sramotnu uvredu i prijetnju, već i istinu. Vidjela je da ja znam. Što je bila,

tko je, tko je bila tokom godina koje srno zajedno proveli. Na kraju sam joj dao priliku o kojoj samvam govorio da ću je dati.

– Da vas ubije?– Da. To nije bilo teško. Između naših kreveta je noćni ormarić, a u ladici je pištolj. Ležala je na

krevetu, Govina Svibnja, prekrasna u nadutosti i bezobrazluku, otresala me se svojim intimnimmislima, kao što sam ja izgarao svojim. Otvorio sam ladicu da izvadim omot šibica i vratio sam sestolici i luli, ostavivši ladicu otvorenom, tako da se ručica pištolja jasno vidjela.

– Zamišljam da su je moja šutnja i činjenica da nisam mogao skinuti pogleda s nje prisilili dapostane svjesna moje prisutnosti, pa da zatim usredotoči pozornost na mene. Napetost između nas ,enaras do točke kad se malo što imalo reći pa da prsne brana, a – neka m' Bog pomogne – ja sam torekao. Čuo sam se kako je pitam »zašto si to učinila?« Zatim je optužba bila potpunija. Nazvao samie svoio kurvom, kurvom koja je ubila moga sina.

Zurila je u mene nekoliko sekundi, a samo je jednom svrnula led prema otvorenoj ladici ipištolju… i telefonu. Ustao sam, žar ]uij raiario, rahal… chauffe au rouge. – Skinula je noge skreveta, Družila obje ruke u otvorenu ladicu i izvukla pištolj. Nisam je iiečio, umjesto toga sammorao čuti riječi s njenih usana, čuti svoju optužbu sebe i nje, pa njenu optužbu sebe i mene, ako takomogu reći. Ono što sam čuo otići će u grob sa mnom, jer će moja osoba i osoba moga sina ostavitičast za sobom. Neće nas prezirati oni koji su dali manje od nas. Nikad.

– Generale… – Bourne je zatresao glavom, jer nije bio kadar jasno misliti, znajući da morasmoći sekunde da bi našao svoje misli. Generale, što se dogodilo? Rekla vam je moje ime. Kako? Tomi morate reći. Molim vas Vrlo rado. Rekla je da ste vi beznačajni revolveraš koji želi obući cipeleorijaša. Da ste vi lopov koji je došao iz Ziiricha, čovjek kojega su se odrekli čak i njegovi ljudi.

– Je li vam rekla tko su ti ljudi?– Ako je rekla, ja to nisam čuo. Bio sam slijep, gluh, nisam mogao svladavati bijes. Ali vi se

nemate čega bojati. Poglavlje je završeno, moj život je gotov s ovim telefonskim razgovorom.– Ne! – uzviknu Jason. – Nemojte to učiniti. Ne sada.– Moram.– Molim vas. Nemojte se zadovoljiti s Carlosovom kurvom.Treba uloviti Carlosa! Treba mu postaviti klopku!– Da požnjem prezir na svoje ime zato što sam ležao s tom kurvom?Zato što je sa mnom manipulirala ženturača te zvijeri?– Prokletstvo – a što ie s vašim sinom? Pet sipki dinamita u rue du Bac!– Ostavite ga na miru. Pustite mene na miru. Svršeno je, sve je svršeno.– Nije svršeno! Slušajte me! Dajte mi trenutak, to je sve što tražim.ahke iz Jasenove svijesti bijesno su mu preletale ispred očiju, sudarajući se, zamjenjujući jedna

drugu. Ali su te slike imale smisla.vrhu. Osjetio je Marienu ruku na svojoj, osjetio je kako ga steže, mu nekako usidruje tijelo za

sidrište zbilje.– Je li itko čuo pucanj ?– Nije bilo pucnja. Vremena su kad ne razumiju coup ae grace ' I se opredjeljujem za njegovu

prvobitnu namjenu. Smtriti patnju ranjenog druga ili poštovanog neprijatelja. To se ne koristi kad je upitanju bludnica.

– Što hoćete reći? Rekli ste da ste je ubili.– Zadavio sam je, prisilio sam je da joj oči gledaju u moie dok je posljednji dah izlazio iz njena

tijela.– Imala je pištolj uperen u vas…– Sasvim nedjelotvorno kad nečije oči gore od izbačena iara lule.Sada to više nije važno: mogla je ona pobijediti.– Ona je pobijedila ako pustite da ovdje bude kraj! Zar to ne možete shvatiti? Carlos pobjeđuje!

Ona vas je slomila! A vi niste imali mozga za ništa drugo već da je ugušite! A govorite o preziru! Visvemu nasjedate: nije ostalo ništa drugo osim prezira!

– Zašto ste tako ustrajni, monsieru Bourne? – umorno ga upita Villiers. – Ne očekujem nikakvemilostinje ni od vas, ni od koga drugog. Jednostavno me ostavite na miru. Ja prihvaćani ono što je.

Vi nećete ništa postići.– Hoću, ako vas uspijem privoljeti da me poslušate! Uloviti Carlosa, stupicu za Carlosa! Koliko

puta to moram reći? On le osoba koju tražite! On vam je sve upropastio! A on je i čovjek kojega jatrebam!

Bez njega sam mrtav. Mi smo mrtvi. Za ime Božje, slušajte me!– Htio bih vam pomoći, ali nema načina za to, ne mogu. Ili neću, ako hoćete ovako.– Ima načina.Slike su mu bile bistre, u fokusu. Znao je gdje je, kamo ide.Značenje i cilj stizali su zajedno.– Treba preobrnuti stupicu. Otići od nje nedodirnut, sa svime što je vaše na mjestu.– Ja ne razumijem. Kako je to moguće?– Vi niste ubili svoju ženu. Ja sam!– Jasone! – kriknu Marie, stežući mu ruku.– Ja znam što radim – odgovori Bourne. – Po prvi puta znam što radim. To je srpcino,;ali mislim

da sam to znao od početka.Pare Monceau je bio tih, ulice prazne, nekoliko trijemnih svjetiljki treptalo je na ledenoj,

izmagličastoi kiši, a svi prozori u nizu dobro održavanih, skupocjenih kuća bili su mračni, osim urezidenciji Andrea Francoisa Villiersa, legende Saint-Cyra i Normandije, člana francuske narodneskupštine. ženoubojice. Prozori iznad i s lijeve strane trijema bili su slabo osvijetljeni. To je spavaćasoba u kojoj je gospodar kuće ubio gospodaricu kuće, mjesto gdje je stari vojnik opterećenuspomenama ugušio život asasinove kurve.

Villiers se nije suglasio ni sa čim; bio je suviše osupnut da bi odgovorio. Ali je Jason nametnuosvoju temu, iščekićao je poruku takvim ponavljanim naglašavanjem, da su riječi odjekivaletelefonskom linijom. Uhvatiti Carlosa! Ne treba se zadovoljiti samo s ubojičinom kurvom! Uhvatitičovjeka koji je ubio vašeg sina!

Čovjeka koji je stavio pet sipki dinamita u automobil parkiran u rue du Bac, ubivši posljednjiizdanak Villiersove loze. Njega vi želite.

Uhvatite ga!Uhvatiti Carlosa. Klopka za Carlosa. Kain je namjesto Charlie a Delta namjesto Kaina To mu je

bilo tako jasno. Nije bilo drugog puta. Na koncu je bio početak – početak kakav mu je otkriven. Da bipreživio mora dovesti asasina, ako ne uspije, on je mrtav čovjek. A ne bi bilo života ni za Marie St.Jacques. Bila bi uništena, zatvorena, možda bi je ubili zbog čina vjere koji je postao čin ljubavi. Nanjoj je K.ainova oznaka, ako se ona ukloni izbjeći će se velike neugodnosti.

^na je fijala nitroglicenna koja balansira na visokoj žici usred nepoznatog skladišta streljivaTreba upotrijebiti mrežu. Ukloniti je.

Metak u glavu neutralizira eksploziv u njenoj svijesti. Ona se ne smije ma toliko toga štoVilliers mora razumjeti, a tako malo vremena mu to objasni, a samo je objašnjenje ograničeno iuspomenama koje ne postoje i sadašnjim stanjem svijesti staroga vojnika. U Kanju valja naćidelikatnu ravnotežu, treba uspostaviti parametre nosu na vrijeme i na neodložni generalov doprinos.Jason ga je umio: od čovjeka kojemu je čast najvažnija zahtijeva da laže svijetu. Da bi to Villiersučinio, razlog mora biti monumentalne častan.

Uhvatiti Carlosa!U prizemlju je bio i drugi ulaz u generalovu kuću, desno od stepeništa, iza vrata, tamo gdje se

donose stvari za donju kuhinju Villiers je pristao da ostavi otključana i željezna i drvena vrataBourne nije čak ni rekao starom vojniku da to nije ni važno, da će ući u kuću u svakom slučaju, astupanj štete je bitan za njegovu strategiju. Ali prvi je rizik da je Villiersova kuća pod prismotrom,postoje dobri razlozi da se Carlos za to pobrine, ali i jednako tako dobri da to ne učini. Kad se svezbroji, možda je asasin. odlučio da se od Angelique Villiers drži što je moguće dalje, ne izlažući seopasnosti da mu pokupe nekog od njegovih ljudi i tako dokažu njegovu vezu, vezu s Pare Monceauom.S druge strane, mrtva Angelique je njegova rođakinja i ljubavnica… jedina osoba na svijetu do kojemu je.stalo. Philippe d'Anjou.

D'Anjou! Dakako da će netko paziti – dvojica ili desetorica! Ako se D'Anjou iskobeljao izFrancuske, Carlos je mogao pretpostaviti najgore: ako čovjek iz Meduze nije otišao, asasin će saznatinajgore.

Kolonijalca će slomiti, pa će ovaj otkriti svaku riječ koju je izmijenio s Kainom. Gdje? Gdje suCarlosovi ljudi? Sasvim je čudno, pomisli Jason, da bi čitava njegova strategija bila bezvrijedna,ako nitko nije postavljen da stražari u Pare Monceau.

Nije bila bezvrijedna: bili su tamo. U limuzini – u istoj limuzini koja je prije dvanaest satiprojurila kroz velika vrata Louvrea – ista dvojica, ubojice koji su bili podrška ubojicama. Kola subila parki rana petnaestak metara niz ulicu, s lijeve strane, s jasnim pogledom na Villiersovu kuću.Ali jesu li ta dvojica presamićenih na sjedištu, otvorenih i budnih očiju, jedini koji su u blizini?Bourne to nije mogao reći: automobili su bili poredani s obje strane ulice. Sagnuo se u sjeni kuće nauglu, poprečno preko od dvojice ljudi u parkiranoj limuzini. Znao je što treba učiniti, ali nije biosiguran kako će to izvesti. Mora smisliti neku diverziju, dovoljno uzbunjujuće odvraćanje pažnje daprivuče Carlosove vojnike, dovoljno vidljivo da istjera iz zaklona sve druge koji su možda skrivenina ulici ili na krovu, iza mračnog prozora.

Vatra. Odjednom. Ne zna se odakle. Dalje od Villiersove kuće, ipak dovoljno blizu iuzbuđujuće, dovoljno da izazove vibracije om mirnom, praznom, drvećem oivičenom ulicom.Vibracije.. neeksploziv…

eksplozije. To se može učiniti. Sve se svodi na Bourne se povukao iza kuće na uglu u poprečnuulicu i tiho potrčao do najbližeg ulaza. Stao |e i skinuo kaputić i ogrtač. Zatim je svukao košulju irasparao je od ovratnika do pasa; obukao je jedan i drugi kaput, podigao suvratke, zakopčao ogrtač.Košulju je držao ispod ruke. Zurio je kroz noćnu kišu, pretražujući pogledom automobile na ulici.Trebalo mu je benzina, ali ovo je Pariz i većina rezervoara za benzin bit će zaključana. Većina, ali nesvi. U nizu automobila na nogostupu mora biti barem jedan s nezaključanom kapicom.

A onda je ugledao ono što je htio vidjeti – pravo ispred sebe, na pločniku, lancem privezano zaželjezna vrata. Bio je to motor-kotač, veći od uličnog skutera, ali manji od normalnog bicikla.Rezervoar za benzin bio mu je metalni mjehur smješten između guvernala i sjedišta. Na vrhu će bitilanac, ali je malo vjerojatno da će biti i katanac. Osam litara goriva ne zaslužuje takve mjere opreza.Rizik krađe valja staviti u ravnotežu s posljedicama, a toliko benzina jedva da vrijedi kaznu od petstotina franaka.

Jason se približio motor-kotaču Gledao je gore-dolje ulicom. Nije bilo nikoga, a nije se čuloništa drugo osim mirnog rominjanja kiše.

Prstima je dosegao zavrnuti poklopac rezervoara i okrenuo ga.Lako se odvrtao. Još bolje, otvor je bio razmierno širok, a rezervoar gotovo pun do vrha. Vratio

je kapicu na svoje mjesto; još nije bio spreman da nakvasi svoju košulju. Treba mu još jedan dio

opreme.Našao ga je na slijedećem uglu, pored otvora kanalizacije.Djelomično pomaknuta kamena kocka koju je istjerala iz ležišta plejada bezobzirnih vozača koji

su parkirali na pločniku. Olabavio ju je udarajući petom u komadić koji ju je odjeljivao od škrbastazida. Podigao je i veći i manji dio i vratio se motor-kotaču. Komadić je držao u džepu, a velikikomad u ruci. Iskušao mu je težinu…

iskušao le ruku. Poslužit će; oboje će poslužiti.I oslije tri minute je natopljenu košulju polako izvukao iz tanka. are benzina miješale su se s

kišom, a ostatak benzina mu je smočio ruke. Košulju je omotao oko kocke, prcKri/io rukave oko nje ičvrsto lh svezao oko svoje rakete. Bio je spreman.

Ljopuzao je do ruba kuće na uglu Villiersove ulice. Dvojica muškaraca u limuzini i dalje susjedila nisko na sjedištu, usredotočene pažnje na Villiersovu kuću. Iza njihova automobila bila su trimanja – malj »mercedes«, tamnosmeđa limuzina i »bentley«. Pravo ispred Jasona iza »bentlevja«,bila je kuća od bijela kamena, a prozori su bili oivičeni crnim emajlom. Svjetlo iz hodnika prosipalose na udubljene prozore s jedne i druge strane stubišta; lijevo je očito bila blagovaonica. Nadodatnom svjetlu rokoko ogledala sa strane vidio je stolice i dugački stol. S prozora blagovaonicebio je divan vidik na staru, bogatašku parišku ulicu.

Bourne je izvadio kamen iz džepa; bio je jedva četvrtinu veličine kamena polivenog benzinom,ali će biti primjeren svrsi. Polako je koračao oko ugla zgrade, stao, napeo ruku i odbacio kamen štoje mogao dalje, iznad i iza limuzine.

Prasak je odjeknuo mirnom ulicom. Slijedio je niz tresaka dok je kamen bubnjao po kapi motorai srušio se na ulicu. Dvojica iz limuzine kao da ih je ošinula munja. Čovjek pored vozača otvorio jevrata, stupio na pločnik, s pištoljem u ruci. Vozač je spustio prozor, pa upalio svjetla. Snop svjetlajurnu naprijed i odskoči zasljepjujućim odsjevom od metala i kromiranih dijelova prednjegautomobila. To je bio izrazito glupi postupak, koji je samo naglasio strah ljudi stacioniranih u PareMonceau.

Sada. Jason je potrčao preko ulice gledajući u dvojicu muškaraca koji su rukama pokrivali oči,nastojeći vidjeti kroz blijesak odraženog svjetla. Stigao je do prtljažnika »bentlevja«, s velikimkamenom ispod ruke, s omotom šibica u lijevoj ruci i s više istrgnutih šibica u desnoj. Sagnuo se,upali šibice, spusti kamen na tlo, pa ga podigne produženim rukavom. Zapaljene šibice je stavioispod košulje natopljene benzinom. Prasnula je vatra.

Brzo je ustao, zamahnuo kamenom na rukavu, pojurio preko nogostupa i svom snagom bacioraketu na prozor u prizemlju. Još nije ni čuo lom, a trčao je iza ruba kuće.

Prasak razbijena stakla označio je nagli prodor u kišom natopljenu mirnoću ulice. Bourne jetrčao lijevo po uskom prolazu, zatim natrag prema Villiersovu bloku. Opet je nalazio zasjenjenamjesta.

Vatra se raširila potpomognuta vjetrom s razbijena prozora.Plameni jezici su skakali po stražnjim zavjesama od grebenaste vune. Za trideset skundi se soba

pretvorila u zapaljenu peć, a dojam plamena je jako čavalo velikr. –-.gledalo sa strane. Začuše seir/viri Tasv bližnji prozori, pa zatim i drugi, udaljeniji. Prošla je minuta a kaos azvijao. Naglo su seotvorila vrata kuće u plamenu; pojavila su se , ijka _ stariji muškarac u noćnoj košulji, žena unegligeeu i s jednom papučom – oboje unezvereni.

Otvarala su se druga vrata, iznicale su druge figure, prilagođavaiući se od sna kaosu. Neki sutrčali prema kući zahvaćenoj plamenom – susjed je u nevolji. Jason je potrčao poprečno prekoraskrižja, još jedna trčeća figura u gomili koja se brzo okupljala.

Zaustavio se tamo odakle je potrčao prije samo nekoliko minuta, uz rub kuće na uglu.Nepokretno je stajao i nastojao uočiti Carlosove vojnike.

Bio je u pravu: ta dvojica nisu bili jedini stražari postavljeni u Parcu Monceau. Sada su bilačetvorica, okupljena oko limuzine. Govorili su brzo, tiho. Ne, petorica. Jedan im se brzo približionogostupom, pridruživši se četvorici.

Začuo je sirene. Sve glasnije, sve bliže. Petorica su se uznemirila.Treba donijeti odluku: ne mogu svi ostati na tom mjestu. Možda treba porazmisliti o činjenici da

su neki od njih već bili hapšeni, pa bi se policija možda radovala ponovnom susretu barem s nekimaod njih.

Sporazum. Jedan će čovjek ostati – peti čovjek. Klimnuo je i brzo pošao preko ulice, naVilliersovu stranu. Drugi su ušli u kola. Kad su vatrogasna kola skretala u tu ulicu, oni su se izvukli sparkirališta i pojurili pored goleme crvene nemani koja je jurila u suprotnom smjeru.

Ostala je jedna prepreka: peti čovjek. Jason je zaobišao zgradu i uočio ga na pola puta od ugla iVilliersove kuće. Sada se postavljalo pitanje vremena i prepasti. Bourne stade neravnomjerno trčati,poput onih koji su trčali prema vatri. Glavu je iskosio prema uglu, tako da je djelomično trčao natrag,stopivši se s ponašanjem okoline, što je mače jedino postupanje u svakom sukobu. Prošao je poredtoga čovjeka, koji ga nije zamijetio – ali bi ga primijetio da je pošao prema donjem ulazu uVilliersovu kuću i otvorio ga. Čovjek je bacao Poglede na sve strane, zabrinut, zbunjen, možda izaplašen činjenicom da je sada jedina patrola na ulici. Stajao je ispred niske ograde, Pored jošjednog donjeg ulaza u još jednu bogatašku kuću u predjelu Pare Monceau.

Jason je stao i dvaput brzo zakoračio u stranu, prema čovjeku, zatim se okrenuo zadržavširavnotežu na lijevoj nozi, dok je desnom udario petog čovjeka u trbuh, bacivši ga natrag, preko željezograde. Čovjek je vikao dok je padao u uski cementirani prolaz Bourne je skočio preko ograde,ukočivši zglobove desne ruke, s obie noge naprijed. Sletio je na grudni koš Carlosova vojnika islomio mu rebra, dok je zglobnim vršcima prstiju stisnutih u šaci zaronio u njegov vrat. Carlosovvojnik je olabavio, u nesvjestici.

Svijest će mu vratiti se tek pošto ga netko donese u bolnicu. Jason je pretražio čovjeka; u futrolipreko prsiju imao je samo jedan pištolj.

Bourne ga je izvadio i stavio u džep ogrtača. Predat će ga Villiersu.Villiers. Put je slobodan.Uspio se stubištem do trećeg kata. Dok se uspinjao posljednjim stepenicama vidio je crtu svjetla

ispod vrata spavaće sobe; iza tih vrata je starac koji mu je jedina nada. Ako je ikad u svome životu –zapamćenom i nezapamćenom – morao biti uvjerljiv, onda je to sada. A njegovo je uvjerenje biloistinsko – sada nema potrebe da bude kameleon. Sve u što je vjerovao temelji se na jednoj činjenici.

Carlos mora doći za njim. To je istina. To je klopka.Stigao je na kat i skrenuo nalijevo prema spavaćoj sobi. zastao je pred vratima, nastojeći se

otarasiti odjeka u prsima, koji je bio sve glasniji, praćen sve bržim udaranjem. Dio istine, ne cijelu.Nikakvo izmišljanje, samo propust.

Sporazum… ugovor… sa skupinom ljudi – časnih ljudi – koji su za Carlosom. To je sve štoVilliers treba da zna; takvu istinu mora prihvatiti. Ne može mu reći da razgovara i pregovara sbolesnikom od amnezije, jer bi se u tom gubitku sjećanja mogao naći nečastan čovjek. Legenda Saint-Cyra, Alžira i Normandije to ne bi prihvatila; ne sada, ovdje, na kraju života.

O, Bože, ravnoteža je vrlo nježna! Crta između vjerovanja t nevjerovanja tako je tanka… tankakao što je bila za čovjeka-les> kojemu ime nije Jason Bourne.

Otvorio je vrata i ušao, ušao u privatni pakao jednoga starca. Vani, iza prozora s navučenim

zavjesama, bješnjele su sirene i vikala je gomila. Gledaoci u jednoj nevidljivoj areni, koji se rugajunepoznatom, ne znajući za njegove nedokučive uzroke.

Jason je zatvorio vrata i ostao nepokretan. Velika je prostorija bila ispunjena sjenama, jedino jesvjetlo bila svjetiljka na noćnom ormaOči mu je dočekao prizor za koji bi volio da ga nije ugledao.Vlliers je dovukao naslonjač s visokim naslonom, sjedio je u njemu, dnožje kreveta, i buljio u mrtvuženu ispruženu preko pokrića Brončana glava Angelique Villiers odmarala se na jastuku, azrogačenihočiju koje su stršale iz očnih šupljina. Vrat joj je bio atečen, meso crvenkastoljubičasto, velikamasnica širila joj se čitavim vratom.

Tijelo joj je još bilo gornjim dijelom skvrčeno, u suprotnosti s podignutom glavom, iskrivljenihcrta od pobješnjele borbe.

Dugačke gole noge su bile ispružene, bedra opuštena, malo razmaknuta, spavaćica pokidana.Dojke su joj štrcale iz svile senzualne i u smrti. Starac nije ni pokušao pokriti tijelo kurve.

Stari je vojnik sjedio kap zbunjeno dijete, kažnjeno zbog nekog beznačajnog postupka, dok jepravi zločin izbjegao razložnosti njegovih mučitelja, a možda i njemu. Pomaknuo je pogled s mrtvežene i pogledao u Bournea.

– Što se vani dogodilo? – upita ravnodušnim glasom.– Ljudi su držali na oku vašu kuću. Carlosovi ljudi, petorica. Ja sam zapalio požar u jednoj kući

ovog bloka; nitko nije ozlijeđen. Svi su otišli osim jednoga, a njega sam ja sredio.– Vi ste domišljat, monsieur Bourne. – Da, ja sam domišljat – suglasi se Bourne. – Ali oni će se

vratiti. Vatru će ugasiti, a oni će se vratiti. Čak i prije, ako Carlos sastavi dijelove, a mislim da hoće.Ako tako shvati situaciju, nekoga će uputiti ovamo. On sam neće doći, dakako, ali jedan od

njegovih pištolja bit će ovdje. Kad taj čovjek nađe vas… i nju… on će vas ubiti. Carlos ne gubi, jošpobjeđuje. I objeduje po drugi put; upotrebljavao vas je preko nje, a na kraju vas ubija. On lijepoodlazi, a vi ste mrtvi. Ljudi mogu izvući zaključke koje im drago, ali ne mislim da će biti laskavi.

– Vrlo ste precizni. Sigurni u svoj sud.~ Ja znam o čemu govorim. Ja radije ne bih rekao ovo što ću sada riječi, ali nema vremena za

vaše osjećaje. Više ih i nemam. Kažite što želite.~ Vaša vam je žena rekla da je Francuskinja, zar ne?– Da. S juga. Njena je obitelj iz Louresa Barousea, blizu španjol-v e granice. Došla je u Pariz

prije mnogo godina. Živjela je s tetkom. ito Je s tim?~ Jeste li ikad upoznali njenu obitelj? ~ Nisam.– Zar se nisu pojavili na vašem vjenčanju?– Kad smo o svemu razmislili, mislili smo da je najbolje da ih n pozovemo. Razlika u godinama

bi ih uznemirila.– A što je bilo s tetkom koja živi u Parizu?– Umrla je prije nego sam upoznao Angelique. Zbog čega sve to pitate?– Vaša žena nije Francuskinja. Sumnjam da je uopće imala tetku u Parizu, a njena obitelj nije iz

Louresa Barousea, mada španjolska granica ima stanovito značenje. Mogla je mnogo pokriti, mnogoobjasniti.

– Što želite reći?– Ona je Venezuelka. Carlosova prva rođakinja, njegova ljubavnica od svoje četrnaeste godine.

Oni su bili tim, godinama su bili, Čuo sam da je ona jedina osoba na svijetu do koje mu je stalo.– Kurva.– Asasinovo oruđe. Pitam se koliko je ciljeva ona postavila.Koliko je vrijednih ljudi mrtvo zbog nje.

– Ne mogu je ubiti dvaput.– Možete je upotrijebiti. Upotrijebiti njenu smrt.– Umobolnost o kojoj ste govorili?– Jedina je umobolnost ako vi odbacite svoj život. Carlos sve pobjeđuje, sve dobija; on ide

dalje, upotrebljava pištolj… i šipke dinamita… a vi ste samo još jedan statistički podatak. Još ednoubojstvo dodano dugom popisu istaknutih leševa. To je umobolno.

– A vi ste razuman čovjek? Vi preuzimate krivnju za zločin koji niste izvršili? Za smrt jednedrolje? Pa da vas love zbog umorstva koje niste počinili?

– To je dio toga. Zapravo bitan dio. x – Nemojte meni govorit o umobolnosti, mladiću. Molitnvas, otiđite.

Ono što ste mi rekli da je mi hrabrosti da se suočim sa svemogućim Bogom. Ako je nečija smrtikad bila opravdana, onda je to njena smrt iz moje ruke. Pogledat ću u oči Krista i zaklet ću se u to.

– Znači da ste se otpisali – reče Jason, koji je po prvi put opazio nabreklinu od oružja u starčevudžepu.

– Ja neću stajati na suđenju, ako je to što ste mislili.– O, to je savršeno, generale! Sam Carlos ne bi mogao smis i nešto bolje. Neće učiniti nijedan

nepotrebni pokret; on čak ne mora upotrijebiti svoje oružje Ali oni koji se broje – oni će znati da jeto on učini«, da je to uzrokovao.

Oni koji se broje neće ništa znati. Une affaire de coeur… une ave maladie… ne brinu me jeziciubojica i lopova.

A ako ja kažem istinu? Kažem zašto ste je ubili?Tko bi vas slušao – Čak da ostanete na životu, pa da možete pričati.Ja nisam budala, monsieur Bourne. Vi bježite od više razloga nego je samo Carlos. Vas love

mnogi, ne samo jedan. Vi ste mi to eotovo sami rekli. Niste mi htjeli reći svoje ime… radi mojesigurnosti rekli ste. Kad i ako ovo završi, rekli ste mi. možda se ia neću htieti vidjeti u vašem društvuTo nisu riječi čovjeka u koga se može imati mnogo povjerenja.

– Imali ste povjerenja.– Rekao sam vam zašto – rekao je Villiers, odmaknuvši pogled; opet se zagledao u svoju ženu. –

To je bilo u vašim očima.– Istina?– Istina.– Onda me opet pogledajte. Istina je još ovdje, još je u očima. Na toj cesti za Nanterre rekli ste

mi ua ćete poslušati što vam imam reći, jer sam vam dao život. Ja vam ga sada pokušavam opet dati.Vi možete otići slobodan, netaknut, možete opet stajati iza onoga za što kažete da vam je važno, što jebilo važno vašemu sinu. Vi možete pobijediti!… Nemojte me krivo shvatiti. Ja sada nisam uzvišenoplemenit. Ako vi ostanete na životu i učinite što vas zamolim, jedini je način da ja ostanem na životu,jedini način da ikad budem slobodan.

Stari vojnik ga pogleda – Zašto?,- upita ga.– Rekao sam vam da hoću Carlosa zato jer je nešto oduzeto od mene – nešto što je veoma

potrebno mome životu, mojem duševnom zdravlju – a on je bio uzrok torne To je ta istina – javjerujem da je to istina – ali to nije cijela istina. Tu su upleteni i drugi ljudi, neki su Pošteni, nekinisu, a moj sporazum s njima bio je – uhvatiti Carlosa, uhvatiti Carlosa u zamku. Oni žele ono što viželite. Ali se nešto ogodilo što ja ne mogu objasniti – neću ni pokušati objasniti – a ti ludi misle dasam ih izdao. Misle da sam stvorio pakt s Carlosom, da m ukrao njihove milijune i ubio druge, koji sumi bili veze s njima.

Oni imaju ljude posvuda, a zapovjeđeno je da me ubiju čim me vide BI ste u pravu: ja bježim odbrojnih, ne samo od Carlosa. Love me ljuc) koje ja ne poznajem i ne mogu vidjeti. Zbog svih mogućihpogrešnih razloga. Ja nisam učinio ono što kažu da sam učinio, ali nitko ne želi slušati. Ja nemamdogovora s Carlosom – vi znadete da nemam – Ja vam vjerujem. Ništa me ne može spriječiti datelefoniram u vašu korist. To vam dugujem.

– Kako? Što ćete reći? »Čovjek koji mi je poznat kao, Jason Bourne nije sklopio pakt sCarlosom. Ja to znam jer mi je otkrio Carlosovu miljenicu, a ta je žena bila moja supruga, žena kojusam zadavio da ne obeščasti moje ime. Baš namjeravam nazvati Surete i priznati svoj zločin – iako,dakako, ne namjeravam reći zašto, sam je ubio. Ili zašto kanim sebe ubiti« … Je li to – to, generale'Kanite li to reći?

Starac ga je gledao bez riječi, jer su mu temeljne suprotnosti bile jasne.– Onda vam ne mogu pomoći.– Dobro. Lijepo. Carlos pobjeđuje u igri i sve uzima. Ona pobjeđuje.Vi gubite. Vaš sin gubi. Hajde – nazovite policiju, stavite cijev pištolja u svoja prokleta usta i

rasprsnite svoju prokletu glavu!Hajde, izvolite! Vi to želite! Uzmite samoga sebe, ležite na pod i umrite! Više ne vrijedite ni za

što drugo. Vi ste samosažaljivi stari čovjek, starce! l Bog zna da vi niste sposoban biti par Carlosu.Niste ravni čovjeku koji je stavio pet sipki dinamita u automobil u rue du Bac i ubio vašeg sina.

Villiersu se zatresoše ruke, a drhtavica mu zahvati i glavu.– Nemojte mi to činiti. Kažem vam, ne činite mi to.– Kažete mi? Hoćete reći da mi naređujete? Mali starac < velikim dugmetima od mjedi izdaje

naređenje? Dakle, zaboravite na to! Ja ne slušam naređenja od ljudi koji su poput vas! Vi steprijevara, vi ste lažan! Gori ste od svih ljudi koje napadate; oni barem imaju petlje da urade ono štogovore da će učiniti! Vi nemate. Vi imate samo vjetar.

Riječi, vjetar i bromide za istu svrhu. Ležite i umrite, starce – Ali mi nemojte naređivati!Villiers je rastavio ruke i skočio kao mladić. Sada mu je ispcen tijelo drhturilo od glave do

pete.– Rekao sam vam. Ne više!– Mene ne zanima to što mi govorite. Bio sam u pravu kad »a Drvi put ugledao. Vi pripadate

Carlosu. Njegov ste lakej kao živ, a bit ćete mu lakej i kao mrtav.Lice starog vojnika namrstilo se od bola. Izvukao je pištolj sažaljivom kretnjom, ali je prijetnja

bila zbiljska.U svoje vrijeme sam ubio mnogo ljudi. U mojem je zanimanju to neizbježno, često

uznemiravajuce, onespokojavajuće. Ja vas ne želim sada ubiti, ali ću to učiniti ako ne budetepoštovali moje želje.

Napustite ovu kuću.– To je fantastično. Vi mora da ste žicom povezani s Carlosovom glavom. Vi me ubijate, a on

čisti stol!Jason je zakoračio, znajući da mu je to prva kretnja otkad je ušao u sobu. Vidio je kako se

Villiersove oči šire; pištolj mu se tresao u ruci, a trepetava sjena oružja plesala je na zidu. Samo malipritisak i kokot bi poletio naprijed, a zrno bi našlo cilj. Unatoč ludosti trenutka, ruka koja je držalapištolj provela je čitav životni vijek stežući čelik. Bila bi mirna kad bi nadošao trenutak. Akonadođe.

To je bio rizik koji je Bourne morao preuzeti. Bez Villiersa nema ničega; to starac morarazumjeti. Jason je odjednom uzviknuo: – Nastavite. Vatra. Ubijte me. Poslušajte Carlosova

naređenja.Izvršite ih.Villiersova je ruka još jače zadrhtala. Što je više dizao pištolj to su mu zglavci ruke bili sve

bjelji. Cijev je sada uperio u Bourneovu glavu. A onda je Jason čuo šapat iz grla starca: – Vous etesun soldat . . . arretez . . . arretez. – ~ Što?

– Ja sam vojnik. To mi je netko nedavno rekao, netko tko vam je vrlo drag. – Villiers je govoriotiho. – Osramotila je starog ratnika Podsjećajući ga tko je bio… tko je bio. »On dit que vous etes ungeant. Je le crois.« [ to mi je rekla, pokazujući tako veliku dobrohotnost i ljubaznost. Netko joj jerekao da sam ja gigant, a ona je to V'e,r°ya'a' Prevarila se – svemogući Bože, prevarila se – ali ćupokušati. – Andre Villiers je spustio pištolj; u toj pokornosti bilo je d°stojanstva. Dostojanstvavojnika. Giganta.

~ Što biste htjeli da uradim? – napokon će.je opet disao– Da prisilite Carlosa da dođe za 'mnom. Ali ne ovdje, u Pariz Čak ne u Francuskoj.– Onda gdje?Jason je ostao na istom mjestu. Molba mu je bila na usnama – Možete li me izvesti iz zemlje?

Trebalo bi da vam kažem za mnom je potjernica. Moje ime i opis sada su na stolu svakogpograničnog službenika u Europi.

– Zbog pogrešnih razloga?– Zbog pogrešnih razloga.– Vjerujem vam. Postoje načini. Conseiller Militaire ima ttačina i učinit će kako ja budem

tražio.– Bez obzira na lažan identitet? Da im ne kažete ni zašto?– Moja je riječ dovoljna. To sam zaslužio.– Drugo pitanje. Taj vaš pomoćnik o kojemu ste govorili, ima te li povjerenja u njega – da li mu

uistinu vjerujete.– Svojim životom. Iznad svih ljudi.– I životom druge osobe? Jedne za koju ste točno rekli d*nmi je vrlo draga?– Dakako. Zašto? Vi ćete sam putovati?– Moram. Ona me ne bi pustila.– Morate joj nešto reći.– Reći ću joj. Reći ću joj da sam u tajnosti ovdje u Parizu, ili Bruxellesu, ili Amsterdamu.

Gradovi u kojima djeluje Carlos. Ali ona mora otići, mora se maknuti sa scene. Naša kola su pronašlina Montmarrru. Carlosovi ljudi pretražuju svaku ulicu, svaki stan, svaki hotel. Vi sada radite samnom. Vaš će je pomoćnik odvesti u pokrajinu – tamo će biti sigurna. To ću joj reći.

– Sada ja moram postavljati pitanja. Što će se dogoditi ako se ne vratite?Bourne je nastojao govoriti glasom oslobođenim molbe.– Imat ću vremena u tom zrakoplovu. Napisat ću sve što se dogodilo, sve čega se… sjećam. To

ću poslati vama, a vi ćete odlučiti. Oko nje. Nazvala vas je gigantom. Donesite pravu odluku.Zaštitite je.– »Vous etes un soldat… arretez. – « Imate moju riječ. Nitko je neće pozlijediti._ To je sve što mogu zamoliti.Villiers je bacio pištolj na krevet. Pao je između ispruženih nogu mrtve žene, okrznuvši koljeno;

stari je vojnik naglo zakašljao, prezirno, sada mu je držanje bilo odlučno i normalno.Na praktičnosti i pojedinosti, moj mladi vuče – rekao je autoritetom koji mu se vratio zbunjeno,

ali odlučno. – Kakva je vaša strategija?– Kao prvo, vi ste u stanju kolapsa, prešli ste granicu prepasti. Vi ste automat koji tumara u

mraku, slijedeći upute koje ne možete razumjeti, ali ih morate slušati.– Nije mnogo različito od zbilje, zar ne? – Villiers mu upadne u riječ.– Prije me je mladi čovjek s istinom u očima prisilio da ga slušam.Ali, kako je došlo do ove zamišljene situacije? I zašto?– Sve što znate – sve čega se sjećate – zapravo je dosta jednostavno: za vrijeme požara u vašu

je kuću upao neki čovjek i pištoljem vas udario po glavi; pali ste onesviješćeni. Kad ste se probudilinašli ste svoju ženu mrtvu, zadavnenu, a pored nje jednu cedulju! Ono što je pisalo na cedulji tako jedjelovalo na vas da ste gotovo dobili slom živaca.

– A što bi to pisalo? – oprezno upita stari vojnik.– Istina – odgovori Jason. – Istina koju ne možete dopustiti nikome da je sazna. Što je ona bila

Carlosu, što je on bio njoj. Ubojica koji je napisao cedulju ostavio je telefonski broj preko kojegamožete potvrditi ono što je napisao. Kad budete zadovoljeni možete uništiti cedulju i prijavitiubojstvo kako vam drago. Ali zato što vam je rekao istinu – zato što je ubio drolju koja je imalaznačajnu ulogu u smrti vašeg sina – on želi da izručite pisanu poruku.

– Carlosu?– Ne. On će poslati releja.– Hvala Bogu za to. Nisam siguran da bih se mogao savladati, znajući da je to on.– Poruka će mu stići.– Kako glasi?~ Ja ću vam je napisati; možete je dati čovjeku kojega će on Poslati.Mora biti točna i u onome što kaže i u onome što ne kaže. oourne pogleda na mrtvu ženu, na njen

natečeni vrat. ~ imate H ikakva alkohola? ~ Piće?– Ne. Alkohola za trljanje. Dovoljan je i parfem.– Siguran sam da alkohola za trljanje ima u ormariću s lnekovim – Da li biste mi donijeli malo?

I ručnik, molim vas.– Što kanite učiniti?– Stavit ću svoje ruke na mjesto gdje su bile vaše. Za svaki slučaj mada ja mislim da vas nitko

neće ispitivati. Dok ja to budem radio nazovite koga god morate nazvati, da me izvuče iz zemlje.Vrijeme je veoma važno. Moram biti na putu pnie nego nazovete Cariosov relej mnogo prije negonazovete policiju. Oni će pojačati pozornost na aerodromima.

– Mogu odgađati do zore, mislim. Stari je čovjek bio u stanju šoka, kao što ste rekli. Ni bih smiodalje produžavati. Kamo ćete poći?

– New York? Možete li to izvesti? Imam pasoš koji me identificira kao Georgea Washburna.Vrlo dobro obavljena preinaka.

– To mi olakšava posao. Imat ćete diplomatski status. Bit ćete »čisti« s obje strane Atlantika.– Kao Englez? Pasoš je britanski?– Susretljivost sa strane NATO-a. Kanali Conseillera; vi ste član anglo-američkog tima koji

sudjeluje u vojnim pregovorima. Želimo da se brzo vratite u Sjedinjene Države radi novihinstrukcija. To nije neuobičajeno, a dovoljno je da brzo prođete pored jedne i druge pograničnekontrole.

– Dobro. Provjerio sam red letenja. U sedam sati ujutro je let Air France za Kennedv.– Vi ćete biti u zrakoplovu.Starac je zašutio, ali nije završio. Zakoračio je prema Jasonu.

– Zašto New York? Što vas čini tako sigurnim da će vas Carlos slijediti u New York?– Dva pitanja s različitim odgovorima – reče Bourne. – Moram ga izručiti tamo gdje je mene

označio kao ubo]icu četvorice muškaraca i jedne žene koju nisam poznavao… jedan je od tih ljudibio meni vr o blizak, uvelike dio mene, mislim.

– Ja vas ne razumijem.– Nisam siguran ni da ja razumijem, isto je i sa mnom. Nijem vremena. Sve će to biti u onome

što ću u zrakoplovu napisati za v – Moram dokazati da je Carlos znao. Kuća u New Yorku. Tamogdje dogodilo; oni moraju shvatiti. On je znao za tu kuću. Vjerujte '_ – Vjerujem vam. Dakle, sadadrugo pitanje. Zašto će on doći za vama?

lason je opet bacio pogled na mrtvu ženu. Možda instinkt. Ubio sam jedinu osobu na svijetu dokoje mu je stalo.

– Mislite da je to dovoljno za njega?– Ima još nešto – odgovori Jason, okrenuvši pogled od mrtve žene. On nema što izgubiti, a može

sve dobiti. Nitko ne zna kako on izgleda, ali mene je ovlaš vidio. Ipak, on ne zna kako je mojeduševno stanje. Odrezao me, izolirao me, okrenuo me u nekoga drugog, u osobu koja ja nisam niti samikad imao biti. Možda je bio više nego uspješan; možda sam ja lud, umobolan. Ubiti nju, AngeliqueVilliers, to je umobolno. Moje su prijetnie iracionalne. A koliko sam još ja iracionalniji? Iracionalančovjek, umobolan čovjek – to je čovjek kojega je obuzela panika. Takav se čovjek može uzeti?

– Je li vaša prijetnja iracionalna? Mogu li vas uzeti?– Nisam siguran. Samo znam da nemam izbora.Nije ga imao. Na koncu je kao na početku. Uhvatiti Carlosa.Namamiti Carlosa. Kam je Charlie a Delta je za Kaina. Čovjek i mit su napokon jedno, slike i

zbilja su se stopili. Nema drugog puta.Prošlo je deset minuta otkad je nazvao Marie, lagao joj i čuo mirno prihvaćanje u njenom glasu,

znajući da to znači da joj je potrebno vremena da razmisli. Nije mu vjerovala, ali je vjerovala unjega; i ona nije imala izbora. A nije joj mogao olakšati bol, nije bilo vremena za to, nema vremena.Sada je sve u pokretu. Villiers je dolje i naziva telefonski broj za hitne slučajeve francuskogConseiller Mihtaire; pobrinut će se da čovjek sa lažnim pasošem odleti iz Pariza s diplomatskimstatusom. Za manje od tri sata čovjek će letjeti preko Atlantika, približavajući se godišnjici svogasmaknuća. To je ključ; tu )e zamka. To je posljednji iracionalni čin, umobolnost dokazuje Privlačenjetoga datuma, umobolnost je zapovijest toga datuma.

Bourne je stajao pored stola. Odložio je pero i čitao riječi koje je – napisao na osobnomlistovnom papiru mrtve žene. To su riječi k će slomljeni, sasvim zbunjeni čovjek ponoviti prekotelefona ne natom releju koji će zahtijevati taj papir i predati ga llichu RAMIREZ Sanchezu.

Ubio sam tvoju kuju drolju a vratit ću se i po tebe. U džungli ima sedamdeset i jedna ulica.Džungla gusta kao Tam Quan, ali bila je staza koju nisi našao, riznica u podrumima za koju nisi znao– kao što nisi znao ništa o meni na dan moga pogubljenja pnje jedanaest godina. Jedan je čovjek znaoa ti si ga ubio. Nije važno. U tom su trezoru dokumenti koji će me učiniti slobodnim. Zar misliš da bihpostao Kain bez te konačne zaštite? Washington se neće usuditi ni dotaći me! Čini se pravednim da nadatum Bourneove smrti Kain uzima papire koji mu garantiraju vrlo dug život. Ti ,n označio Kaina kaoubojicu u Neiv Yorku. Sada ja tebe označujem. Vratit ću se, pa se možeš pridružiti drolji.

Delta Jason je bacio papir na stol i prišao mrtvoj ženi. Alkohol je bio suh, natečeni vratspreman. Sagnuo se i raširio prste, stavivši ruke na mjesto gdje su bile ruke drugoga čovjeka. Ludilo.

Prvo svjetlo dana probilo se kroz tornjeve crkve u Levallois-Perretu, u sjeverozapadnom Parizu.Ožujsko je jutro bilo hladno, a kišu koja je noću padala zamijenila je izmaglica. Nekoliko starih žena,

koje su se vraćale kući nakon noćnog rada u samom gradu, dotruckale su u crkvu, umorne od svograda, držale se za ograde jednom rukom dok im je u drugoj bio molitvenik. Molile su, a kad završečeka ih malo dragocjenog sna prije nego počne dosadni tok dnevnih sati. Pored starih žena bili subijedno odjeveni muškarci – većina jednako stara, drugi patetično mladi; rukama su stezali kapute,tražeći toplinu crkve. U džepovima su im bile boce koje će im produžiti dragocjeni zaborav,omogućiti im da prežive još jedan dan. Jedan stari čovjek, međutim, nije lebdio, u skoro transu, poputostalih. Bio je to starac u žurbi koja nije dolikovala Božjem hramu, ali kao da o tome nije vodioračuna. Na njegovom izbrazdanom licu očitavala se nevoljkost, možda čak i strah, ali blijedobolešljivo lice može skrivati i druge strahove. Ako mu je oklijevanje bilo na licu, nije oklijevao ukoracima, pa ie čvrsto grabio pored treperavih svijeća lijevim prolazom između klupa. Bio je toneobičan sat za vjernika koji traži ispovjednika; pa ipak, stari je prosjak otišao pravo do prveispovjedaonice, razdvojio zastore i uvukao se u polumrak, u kojemu se na čudan način govori o istini.~ Angelus Domini… – Jesi li to donio? – čuo se šapat svećenikove siluete iza zastora koja je drhtalaod bijesa.

~ Da. Gurnuo mi je ovo u ruku poput čovjeka koji je sasvim obamro, plačući, govoreći mi danapustim kuću. Spalio je cedulju koju je Kain njemu napisao i kaže da će sve zanijekan ako samojedna riJeč bude ikad spomenuta Starac je gurnuo listovni papir ispod zavjese. ~ Uzeo je njenlistovni papir…

. ubojičin je šapat bio isprekidan, silueta ruke prišla je silueti glave; lza zavjese se čuoprigušeni krik očajanja.

– Želim te podsjetiti, Carlose – molio je prosjak – da glasnik ni odgovoran za vijest kojudonese. Mogao sam odbiti da to čujem odbiti da ti ovo donesem.

– Kako? Zašto?…– Lavier. Slijedio ju je u Pare Monceau, a zatim je obje pratio do crkve. Vidio sam ga u

Neuilly-sur-Seine kad sam ti bio aslonac.– Znam. Ali zašto? Mogao ju je upotrijebiti na što raznih načina!Protiv mene! Ali zašto ovo?– Piše na papiru. Poludio je. Otišao je predaleko, gurnut je predaleko, Carlose. To se događa; ja

sam vidio da se ro događa.Čovjek na dvostrukom ulazu koji je ostao bez izvorne kontrole; nema nikoga tko može potvrditi

njegov prvobitan zadatak. Obje strane žele njegov les. Možda se napeo do granice kad više ne zna nitko je.

– On zna…Šapat se izvukao u mirnom bijesu.– Potpisavši se s Delta, on mi kaže da zna. Obojica znamo odakle je to, odakle je on.Prosjak je šutio, razmišljajući.– Ako je to istina, onda ti je on još opasan. U pravu je. Washing-ton ga neće ni dotaknuti. Možda

ga neće priznati, ali će opozvati krvnike koji love njegovu glavu. Možda će čak biti prisiljen da mupodijeli jednu-dvije privilegijice u zamjenu za njegovu šutnju.

– Papiri o kojima piše? – upita ga asasin.– Da. Za starih dana – u Berlinu, Pragu, Beču – zvali su ih »konačnim isplatama«. Bourne se

koristi »konačnom jaštitom«, što je mala varijacija na istu temu. To su papin između primarne izvornekontrole i infiltratora, a vade se na površinu u slučaju da se strategija sruši, primarna kontrola budeubijena, a agent nema nikakvih drugih otvorenih puteva. To nije ono što si ti učio u Novgorodu;Sovjeti nemaju takvih prilagođavanja. Međutim, sovjetski prebjezi su inzisti-rali na njima.

– Znači da su to papiri koji optužuju?– Moraju do određene granice. Uglavnom kad je riječ o onima s kojima se manipuliralo.

Neugodnosti treba uvijek izbjegavati, neugodnosti su uništavale karijere. Uostalom, ja to ne moram tegovoriti. Ti si tu tehniku sjajno upotrijebio. …

– »Sedamdeset jedna staza u džungli« … – reče Carlos, čitajući Svome je šapatu nametnuoledeni mir. – »Džungla P kao Tam Quan« … Ovaj put će smaknuće biti održano točno rasporedu.Jason Bourne neće živ napustiti ovaj Tam Quam. Kako d se zvao ili promijenio ime. Kam će bitimrtav, a Delta će umrijeti zbog onoga što je učinio. Angelique – dajem ti svoju riječ.

Bajanje je prestalo, a asasinove misli su jurile na praktične probleme.– Ima li Villiers ikakvu predstavu o tome kad je Bourne napustio njegovu kuću?– Nije znao reći. Rekao sam ti, jedva da je bio bistar. Bio je u stanju potpunog šoka, koji mu je

uvećao i telefonski poziv.– Nije važno. Prvi letovi za Sjedinjene Države počeli su tokom prošlog sata. On će biti u

jednom od aviona. Bit ću u New Yorku s njim, ali ovog puta neću promašiti. Čekat će ga moj nož,kojemu je sječivo brijač. Odgulit ću mu lice; Amerikanci će dobiti svoga Kaina bez lica! Onda mogutome Bourneu, tome Delti dati ime koje im drago.

Telefon s modrim prugama zazvonio je na stolu Alexandera Conklina, Zvonio je vrlo tiho.Potisnuti zvuk je jezovito naglašavao najavu poruke. Telefon s modrim prugama bio je Conklinovdirektni telefon za prostorije s kompjuterima i bankama podataka.

U sobi nije bilo nikoga da preuzme poziv Jedan od rukovodilaca Centralne obavještajneagencije odjednom je došepesao kroz vrata, nenaviknut na štap koji su mu dali u G- – , jHAPE , uBruxellcsu, kad je sinoć naredio da ga vojni transportni zrakoplov preveze do Andrevvsa, Maryland.Ljutito je bacio štap preko s°be, dok je sav pogrbljen žurio prema telefonu. Oči su mu bile krvave odnespavanja, dah kratak. Čovjek odgovoran za raspuštanje teadstone bio je vidno iscrpljen. Prekoprovjereno sigurne radio-Veze Komunicirao je s desetak grana tajnih operacija – u Washing-°nu ipreko mora – nastojeći razvezati bezumlje prošla dvadeset et'n sata. Svaki djelić informacije koji jemogao pronaći u arhivi putio je svakoj stanici u Europi, a uzbunio je sve agente na osovini . Pariz-London-Amsterdam. Bourne je živ i opasan; pokušao e svoju kontrolu iz D.C.–a. Može se nalazitibilo gdje na udaljenosti od deset sati od Pariza. Treba paziti na svim aerodromima i željezničkimstanicama, – treba aktivirati sve podzemne mreže. Pronaći ga.

– Da? – Conklin se naslonio na stol i uzeo slušalicu.– Ovdje je kompjuterski dok 12 – javio se izvježbani muški glas.– Možda imamo nešto. Država ga nema nigdje upisana, bolje rečeno State Department ne zna za

njega.– Što, za ime Krista?– Prezime koje ste nam dali prije četiri sata. Washburn.– Što je s njim?– Neki George P. Washburn je bez pograničnih formalnosti odletio jutros zrakoplovom Air

Francea iz Pariza. Washburn je prilično često prezime. Mogao je biti običan poslovan čovjek svezama, ali je bio ubilježen. No, kako mu je status bio NATO-diplomatski, provjerili smo u Stateu.Oni nisu nikad čuli za njega. Ne postoji nikakav Washburn koji ima ikakve sveze sa sadašn|imNATOpregovorima s francuskom vladom, ne postoji ni u jednoj zemljičlanici pakta.

– Pa kako je, do đavola, mogao proći bez pograničnih formalnosti?Tko mu je dao diplomatski status?– Provjerili smo kroz Pariz; nije bilo lako. Očito se radilo o susretljivosti Conseiller Militaire.

Oni su poprilična klika budala.– Conseiller? Pa kako to oni mogu pomagati našim ljudima?– To ne mora biti u smislu podjele »naši« ljudi ili »njihovi« ljudi.Može biti tko bilo. Samo usluga zemlje domaćina, a to je francuski prijevoznik. To je jedan od

načina da se dobije pristojno mjesto na prebukiranom zrakoplovu. Usputno, Washburnov pasoš čaknije američki. Britanski je.

Ima jedan liječnik, Englez koji se zove Washburn… To je on! To je bio Delta, a francuskiConseiller je surađivao s njim. Ah zašto New York? Što u New Yorku ima za njega? A tko je osobana tako visokom položaju, koja je uslužila Deltu? Što im je sve rekao? U, Kriste! Koliko im je rekao?

– Kad je zrakoplov doletio? – upita Conklin.– Jutros u deset i'trideset sedam. Prije nešto više od sata.– U redu – rekao je čovjek koji je, radeći u Meduzi, izgubio nogu eksploziji. Bolno se uvukao

iza stola i još bolnije sjeo. Izručio si da to bude skinuto s traka. Izbriši._ Razumio, gospodine. Izbrisati, gospodine.Conklin spusti slušalicu.New York. Netv York? Ne Washington, već New York! U New Vorku više nema ničega. Delta

je to znao. Ako je on za petama nekome iz Treadstonea – ako je njemu za petama – uzeo bi izravan letdo Dullesa. Što ima u New Yorku?

I zašto se Delta otvoreno poslužio prezimenom Washburn? To je isto kao da je telegrafskiobjasnio svoju strategiju; znao je da će to prezime pokupiti, prije ili poslije… Poslije… Pošto jeprošao kroz ulazna vrata zemlje! Delta govori onome što je preostalo od Treadstonea da pregovara spozicije snage. On je u položaju da može razotkriti ne samo operaciju Treadstone, već sam Bog znadokle još može doprijeti. Čitave mreže koje je upotrebhavao kao Kain, postaje za osluškivanje iersatz konzulate, koji nisu bili ništa drugo već stanice elektronske špijunaže .. čak krvavu sablastMeduze. Njegova veza unutar Conseillera dokaz je Treadstoneu koliko se visoko popeo. Njegovsignal da ga ništa ne može zaustaviti, kad je mogao doprijeti u tako razrijeđenu skupinu stratega.Prokletstvo, zaustaviti ga od čega? U čemu je taktika? Ima milijune, mogao je jednostavno izblijediti,nestati!

Conklin je tresao glavom, sjećajući se. Bilo je vrijeme kad je htio Delti dopustiti da izblijedi.To mu je rekao prije dvanaest sati, na groblju nedaleko od Pariza. Mogao se time zadovoljiti, a tonije nitko znao bolje od Alexandera Conklina, nekoć jednog od najboljih tajnih terenskih časnikaobavještajne službe. Uzeti novac i polako blijediti, ali licemjerni bromidi o tome kako si još živ svremenom postaju ustajali i gorki. Sve zavisi od toga što si bio prne, što si postao svojomnagrđenošću. Samo toliko… ali Delta nije izblijedio, nije postupno °. Uitlr°! Vratio se s umobolnimtvrdnjama, umobolnim zahtjevima… glupom taktikom o kojoj jedan iskusan obavieštajni časnikrazmišljao. Jer bez obzira na to koliko eksplozivnih informacija Bez obzira na to koliko je visokoprodro, nijedan zdrav čovjek i se vratio na minsko polje okruženo njegovim neprijateljima.

»na te ucjene na svijetu koja bi te vratila…'jedan zdrav čovjek. Nijedan zdrav čovjek. Conklin se polako premjestio na stolici.Ja nisam Kain. Nisam nikad ni bio. Nisam nikad bio! Ja nisam b u New Yorku… To je bio

Carlos. Ne ja, Carlos! Ako se to š't° govorite dogodilo u Sedamdeset prvoj ulici, to je on bio. Ontna< Ali je Delta bio u staroj zgradi u Sedamdeset prvoj ulici, Otisci srednjak i kažiprst desne ruke.A način putovanja je sada objašnjen' Air France, pokriva se Conseillerom… Činjenica: Carlos tonije mogao znati.

Naviru mi dijelovi… lica, ulice, zgrade. Slike koje nemamo kamo smjestiti …Ja znam tisuću

činjenica o Carlosu, ali ne znam zašto!Conklin je zatvorio oči. Bila je jedna fraza, jednostavna kodna fraza koju su s početka

upotrebljavali u Treadstoneu. Kako ]e glasila? Bila je iz Meduze… Kain je namjesto Charlie a Deltaje namjesto Kaina, Kain je za Charlie a Delta je za Kaina. To je to. Kain je namjesto Carlos. Delta-Bourne je postao Kain, a to je bio mamac za Carlosa.

Conklin je otvorio oči. Jason Bourne je imao zamijeniti Ilicha Ramireza Sancheza. To je bilačitava strategija Sedamdeset prve ulice. To je bio ugaoni kamen čitave zgrade varke, paralaksa kojabi navukla Carlosa iz njegova položaja na njihov nišan.

Bourne. Jason Bourne. Sasvim nepoznati čovjek, ime pokopano više od desetljeća, ljudskiotpadak ostavljen u džungli. Ali je postojao; i to je bio dio strategije.

Conklin je razmicao fascikle na stolu dok nije našao onaj koji traži.Nije bilo naslova, već samo jedan inicijal i dva broja, iza kojih je slijedio crni X, što je značilo

da je to jedini fascikl koji sadrži početke Treadstonea.T-71 X. Rođenje Treadstonea Sedamdeset jedan.Otvorio ga je gotovo uplašen da će ugledati ono što je znao da je tu.Datum smaknuća. Sektor Tam Quan, 25. ožujka… u Coklinove oči potražiše kalendar na stolu.24. ožujka.– O, moj Bože – prošaptao je, ispruživši ruku prema :eletonu.Dr Morris Panov je prošao kroz dvostruka vrata psihijatrijskog odjela na trećem katu

Bethesdina Pomorskog aneksa i krenuo ) prema stolu bolničarke. Nasmiješio se uniformiranojmedicinskoj koja je preturala indeksne kartice pod ozbiljnim pogledom sestre, što je stajala porednje. Bilo je očito da je mlada sestra, koja je još na obuci, pogrešno umetnula pacijentov fascikl – Tone pacijenta – a njena pretpostavljena je odlučila da joj uvjerljivo kaže da se to više ne smijeponoviti.

_ Ne dopusti da te zavara Annien bič – rekao je Panov zbunjenoj djevojci. – Ispod tih hladnih,neljudskih očiju je srce od čistog granita. Zapravo je ona pobjegla s petog kata prije dva tjedna, alise bojimo bilo kome to kazati.

Mlada djevojka je hihotala, a glavna sestra je tresla glavom u ljutnji.Zazvonio je telefon na stolu iza deska bolničarki.– Hoćeš li podići slušalicu, draga – obratila se Annie mladoj djevojci, koja je klimnula i uputila

se prema stolu. Sestra se obratila Panovu: – Doktore Mo, kako ću im išta utuviti u glavu dok ste vi ublizini?

– S ljubavlju, draga Annie. S ljubavlju. Ali nemojte izgubiti iz vida ni svoje lance s bicikla.– Vi ste nepopravljiv. Kažite mi kako je vaš pacijent u Pet-A? Znam da ste zabrinuti zbog njega.– Još sam zabrinut – Čula sam da ste bili na nogama cijelu noć.– Na televiziji su bila tri A. M. filma – koja sam htio vidjeti.– Nemojte to raditi, Mo – rekla mu je glavna sestra. – Suviše ste mlad da tamo završite.– A možda suviše star da to izbjegnem, Annie. Ali, hvala.Odjednom su Panov i sestra shvatili da ga traže, kako su mogli zaključiti po velikim očima

mlade još nedoškolovane medicinske sestre.– Dr Panov, molim vas. Telefon…– Ja sam dr Panov – psihijatar je sotto voće prošaptao djevojci. –Mi ne želimo da to itko zna.

Ova ovdje Annie Donovan je zapravo moja majka iz Poljske. Tko je to?Mlada sestra je zurila u Panovljevu identifikacijsku pločicu na bl)elom mantilu, žmirnula je i

odgovorila: – Neki gospodin Alexander Conklin vas zove, gospodine.

– O? – Panov je bio iznenađen. Alex Conklin je već pet godina h' njegov pacijent, koji mu jedolazio ponekad, sve dok se obojica nis suglasila da se prilagodio koliko je mogao – a to mje bilomnogo.

In ih toliko, a tako malo mogu za njih učiniti. Kad je već Conklin nazvao mora da je razlograzmjerno ozbiljan kad ga je nazvao u Bethesdu, a ne u njegovu ordinaciju.

– Gdje mogu preuzeti ovaj razgovor, Annie?– Soba jedan – rekla je sestra, pokazujući preko hodnika. –Prazna je.Ja ću tamo prebaciti razgovor.Panov je pošao prema vratima, osjećajući nekakvu nelagodicu gotovo zabrinutost.– Trebaju mi neki vrlo brzi odgovori, Mo – javio se Conklin napeta glasa.– Ja nisam baš dobar za brže odgovore, Alex. Zašto ne dođeš k meni, danas poslije podne?– Ne radi se o meni. To je netko drugi. Vjerojatno.– Bez igara, molim te. Mislio sam da smo završili s tom fazom.– Nikakvih igara. Ovo je hitan slučaj Četiri-nula, a potrebna mi je pomoć.– Četiri-nula? Pozovi nekoga od svojih ljudi. Ja nisam nikad zahtijevao takvu provjeru i

odobrenje za sebe.– Ne mogu. Iz toga se može zaključiti kako sam stisnut.– Onda ti je najbolje da se šapatom obratiš Bogu.– Mo, molim te! Ja moram samo potvrditi mogućnosti, vjerojat-noće, a ostalo mogu sam

sastaviti. A ne smijem izgubiti ni pet sekundi, u takvom sam škripcu. Čovjek lunja okolo spreman dadigne u zrak duhove, svakoga za koga misli da je sablast. Već je ubio vrlo zbiljske, vrlo važne ljude anisam siguran da li je toga svjestan.

Pomozi mi, pomozi njemu!– Ako budem mogao. Govori.– Čovjek je stavljen u izrazito promjenljivu stresnu situaciju u kojoj provodi dugo, a sve to

vrijeme je u dubokoj tajnosti. – arnj* tajnovitost je mamac – vrlo vidljiv, vrlo negativan, stalnipritisa da bi se održala ta vidljivost. Namjera je da se navuče cilj koji je sličan mamcu, uvjeravajućiga da je mamac njemu prijetnja, prjsl J vajući cilj da iziđe na otvoreno… Jesi li dovde sa mnom?

– Dovde – odgovori Panov. – Kažeš da je bio stalan pritisak n mamac da održi negativan,veoma vidljiv profil. U kakvoj oko i _ Najsurovijoj što je možeš _ Koliko dugo? _ Tri godine.

Dobri Bože – na to će psihijatar. – Bez prekida?Bez ikakva prekida. Dvadeset četiri sata dnevno, tri stotine i šezdeset pet dana u godini. Tri

godine. A bio je netko tko on nije.– Kad ćete vi proklete budale nešto naučiti? Čak zatvorenici najgrubljih kaznionica mogu biti

oni, mogu razgovarati s drugima koji su oni sami… – Panov je na tren zašutio, hvatajući svoje riječi iznačenje Conklinovih riječi – Dakle, tu je srž problema, zar ne?

– Da, nisam siguran – odgovori mu obavještajni časnik. – Sve je mutno, smućeno, čakkontradiktorno. Što te želim upitati je ovo. Da li bi taj čovjek pod takvim okolnostima mogaopočeti… vjerovati da je mamac, preuzeti njegove karakteristike, sve proklete značajke, da li bimogao usisati lažni dosje do točke da vjeruje da je on?

– Odgovor na tvoje pitanje je rako očit, da sam iznenađen da si me to pitao. Dakako da bimogao. Vjerojatno bi mogao. To je neizdrživo produžena predstava koju je nemoguće održan ukolikovjerovanje ne postane dijelom njegove svakidašnje zbilje. Glumac koji nikad ne silazi s pozornice upredstavi koja nikad ne završava.

Dan za danom, noć za noći.

Liječnik je opet zastao, pa oprezno nastavio: – Ali to nije uistinu tvoje pitanje, zar ne?– Nije – odgovorio je Conklin. – Idem korak dalje. Iza mamca.Moram, jer je to jedino što ima nekog smisla.– Samo trenutak – oštro ga prekinu Panov. – Bit će bolje da se tu zaustaviš, jer ja ne potvrđujem

nikakvu slijepu dijagnozu. Ne za ono kamo me vodiš. Nikako, Charlie. To ti da je ovlaštenje za kojeja nisam odgovoran – s honorarom za konzultaciju, ili bez njega.

– »Nikako… Charlie.« Zašto si to rekao, Mo? ~ Što misliš time reći zašto sam to rekao? To jefraza. Stalno je s usam. Dječaci u prljavim trapericama na uglu; kurve u mojim najdražim saloonima.

~ Kako znaš kamo ja vučem? – upita ga čovjek iz CLA-e.~ Zato jer moram čitati knjige, a ti nisi osobito suptilan. Ti se Prernaš opisati klasičan slučaj

paranoidne shizofrenije s višestrukom oscu. Ne samo da vaš čovjek preuzima ulogu mamca, već iamac prebacuje svoj identitet na onoga za kojim grabi. Na cilj. Eto kamo me vučeš, Alex. Ti migovoriš da je tvoj čovjek troje ljudi- mamac i cilj. A ja ponavljam. Nikako, Charlie. Ja nepotvrđujem nešto čak izdaleka slično tome bez temeljitog ispitivanja. To ti dai prava koja ne možešimati: tri razloga za otpravljanje. Nikako!

– Ja ne tražim od tebe da bilo što potvrdiš! Ja samo želim znati je li to moguće. Za ime Krista,Mo: jedan smrtonosno iskusan čovjek baulja okolo s pištoljem, ubija ljude za koje tvrdi da ih ne zna,ali s kojima je radio tri godine. On niječe da je bio na određenom mjestu u određeno vrijeme, anjegovi otisci prstiju potvrđuju da je bio tamo. Kaže da mu naviru slike – lica koja ne /na smjestiti,imena koja je čuo ali ne zna gdje. J vrdi da mLul n c bio mamcem; nikad nije bio on! A bio je! Jest!Je li to moguće? To je sve što želim znati.

Mogu li ga stres, vrijeme i svakodnevni pritisak tako slomiti? U trojicu?Panov je nakratko zadržao dah.– Moguće je – odgovorio je tiho. – Ako su tvoji podaci ročni, moguće je. To je sve što ću reći,

jer postoje i mnoge druge mogućnosti.– Hvala ti. – Conklin sada zašuti. – Posljednje pitanje. Recimo da postoji datum – mjesec i dan

– koji je značajan za lažni dosje – za dosje mamca.– Morao bi biti jasniji.– Bit ću. To je datum kad je ubijen čovjek kojega je identitet uzet za mamca.– Onda očito nije dio radnog dosjea, ali ga tvoj čovjek zna. Da li te slijedim?– Da, znao ga je. Recimo da je bio tamo. Da li bi ga se sjećao?– Ne kao mamac.– Ali kao jedan od druge dvojice?– Pretpostavljajući da ga je i cilj znao, ili da ga je priopćio kroz svoje prenošenje – da.– Postoji i mjesto gdje je strategija zasnovana, gdje je mamac stvoren. Ako je naš čovjek bio u

blizini toga mjesta, a datum smrti se približuje, gotovo je tu, da li bi ga to mjesto privlačilo? Da li bimoglo izaći na površinu i postati mu važno?

– Moglo bi ako je povezano s pravim mjestom smrti. Zato l r )e mamac tamo rođen; moguće je.Zavisilo bi od toga tko je bio u tome trenutku.

– Recimo da je bio cilj?_ I znao je mjesto?– Da, jer je drugi dio njega morao znati._ Onda bi ga ono privlačilo. To bi bila podsvjesna prisila._ Zašto?_ Da ubije mamac On bi ubio sve što vidi, mamac. On sam.

Alexander Conklin je spustio slušalicu. U nepostojećoj je nozi osjećao nesnosno udaranje, amisli su mu se tako preticale da je opet morao zatvoriti oči da bi našao neku misao vodilju. Nije biou pravu u Parizu… na groblju izvan Pariza. Htio je ubiti čovjeka zbog pogrešnih razloga, dok su pravibih izvan dosega njegova razumijevanja. On je raspravljao s luđakom. S nekim čije nevolje nisu bileobjašnjene tokom dvadeset godina obuke, ali su razumljive ako se čovjek sjeti boli i gubitka,beskrajnih valova nasilja… a sve je završavalo u ispraznosti. Nitko nije doista znao.

Ništa nije bilo razumno. Jedan Carlos je uhvaćen u stupicu, danas je ubijen, a drugi će zauzetinjegovo mjesto. Zašto smo to učinili…

Davide?David. Konačno ti kažem ime Nekoć bijasmo prijatelji, Davide…Delta. Znao sam tvoju ženu i djecu. Zajedno smo pili i nekoliko puta zajedno večerali u dalekim

mjestima Azi/e Bio si najbolji funkcioner u službi vanjskih poslova na Orijentu, a svi su to znali.Bio si na putu da postaneš ugaonim kamenom nove politike, one koja je već bila iza ugla. A

onda se to dogodilo Smrt s neba u Mekongu. Okrenuo si se, Davide. Svi smo izgubili, ali je samojedan od nas postao Delta. U Meduzi. Nisam te toliko dobro poznavao piće i jedna ili dvije večere nečine bliske prijatelje – ali su neki od nas postali životinje. Ti * postao, Delta.

A sada moraš umrijeti. Nitko te više ne može priuštiti. Nitko od nas.~ Ostavi nas, molim te – rekao je general Villiers svome ađutantu, ad je sjeo nasuprot Marie St.

Jacques, u kavani na Montmartreu.Ađutant je klimnuo i otišao do stola udaljenog tri metra od lože; otići ali će ostati na straži.

Iscrpeni stari vojnik gledao je u Marie.– Zašto ste inzistirali da dođem ovamo? On želi da napustit Pariz.Dao sam mu svoju riječ.– Izvan Pariza, izvan trke – rekla je Marie, koju je dirnulo starčevo oronulo lice. – Žao mi je.

Ne želim vam biti još jedno opterećenje.Čula sam izvještaje s radija.– Umobolnost – rekao je Villiers, uzevši brandv koji mu je naručio ađutant. – Tri sata s

policajcima, proživljavajući strašnu laž, osuđujući čovjeka za zločin za koji sam isključivo jaodgovoran.

– Opis je bio točan, neugodno točan. Nitko ne bi mogao skinuti odgovornost s njega. ,, – Sam miga je dao. Sjedio je ispred ogledala moje žene i rekao mi što moram reći, dok ie na svoje lice gledaona naičudniii način.

Rekao je da je to jedini izlaz. Carlos će se uvjeriti jedino ako uđem na policiju, ako pokrenemlov na čovjeka. Bio je u pravu, dakako.

– Bio je u pravu – suglasi se Marie – ali on nije u Parizu, ili Bruxellesu, ili u Amsterdamu.– Oprostite?– Želim da mi kažete kamo je otišao?– On vam je to rekao.– Lagao mi je.– Kako možete biti tako uvjereni u to?– Zato jer ja znam kad mi govori istinu. Vidite, mi oboje želimo je čuti.– Oboje? Vas dvoje?… Bojim se da vas ne razumijem, – Nisam ni mislila da ćete me razumjeti;

bila sam sigurna da vam nije rekao. Kad mi je lagao preko telefona, kad je govorio iako oklijevajući,znajući da ja znam da su to laži, tada nisam mogla razumjeti. Dijelove nisam sastavila sve dok nisamčula izvještaj s radija. Opise – vaš i jedan drugi. Taj opis… tako potpun, tako totalan, čak do

brazgotine na njegovoj lijevoj sljepoočici. Tada sam shvatila. On neće ostati u Parizu, ni pet stotinamilja od Pariza. On ide daleko – tamo gdje taj opis neće puno značiti – tamo gdje može navućiCarlosa i izručiti ga ljudima s kojima ima ugovor. Jesam li u pravu?

Villiers je spustio čašu.– Dao sam riječ. Vas će odvesti na sigurno mjesto u pokrajinu. Ja ne razumijem to što govorite.– » Onda ću pokušati biti jasnija – reče Marie i nagne se naprijed.Na radiju je pročitan i drugi izvještaj, onaj koji vi očito niste slušali, ste se povukli s

policajcima Na groblju nedaleko Rambouilleta Jutros su pronašli dvojicu ustrijeljenih ljudi. Jedan jebio poznati ubojica iz Saint-Gervaisa. Drugoga su identificirali kao bivšeg američkog obavještajnogčasnika koji je živio u Parizu, veoma kontroverz-noe čovjeka koji je ubio novinara u Vijetnamu, pa sumu ponudili izbor ili da se povuče iz vojske ili da ga izvedu pred vojni sud.

_ Želite li reći da su ti događaji povezani? – upita starac._ Sinoć su Jasonu rekli iz američke ambasade da ode na groblje, gdje će se susresti s čoviekom

koji leti iz Washingtona.– Washington?– Da. Imao je sporazum s malom skupinom ljudi iz američke obavještajne službe. Sinoć su ga

pokušali ubiti; oni misle da ga moraju ubiti.– Dobri Bože, zašto?– Zato jer mu ne mogu vjerovati. Ne znaju što je radio i gdje je bio dugo vremena, a on im ne

može reći. – Marie je zastala i nakratko zatvorila oči. – On ne zna tko je. On ne zna tko su oni. Ačovjek iz Washingtona je unajmio ljude da ga noćas ubiju. Taj ga čovjek nije htio slušati; misle da ihje izdao, da im je,ukrao milijune, da je ubio ljude za koje nikad nije ni čuo. Nije ih ubio. Ali on nemanikakvih jasnih odgovora. On je čovjek s fragmentima sjećanja, a svaki ga fragment osuđuje. On jegotovo totalni amnezičar.

Villiersovo je lice bilo zgrčeno zapanjenošću; oči su ga boljele sjećanjima.– »Zbog svih pogrešnih razloga…« – Tako mi je rekao. »Imaju ljude posvuda… izdano je

naređenje da me smaknu čim me netko ugleda.Love me ljudi koje ne znam i ne mogu ih vidjeti. Zbog svih Pogrešnih razloga.« – Zbog svih

pogrešnih razloga – naglasila je Marie. Ispružila je ruku i dotakla starčevu. – A oni doista imajuposvuda svoje ljude, 'lude kojima je zapovjeđeno da ga ubiju čim ga opaze. Kamo god krene, oni ćega čekati.

Kako će znati kamo je otišao?~ Reći će im. To je dio njegove strategije. A kad im kaže, ubit će 8a'°n ulazi u vlastitu zamku.vil'iers je šutio nekoliko trenutaka, obuzet krivnjom. Najzad je Progovorio šapatom: –

Svemogući Bože, što sam učinio?– Ono što ste mislili da je pravo. Ono što je on vjerovaoda je pravo. Ne možete sebe optuživati.

Ni njega, zapravo.– Rekao je da će napisati sve što mu se dogodilo, sve čega se sjeća… moralo je biti bolno

izreći to! Ne mogu dočekati to pismo, mademoiselle. Ne možemo čekati. Moram znati sve što mimožete reći. Odmah.

– Što možete učiniti?– Otići u američku ambasadu. Ambasadoru. Odmah. Svej Marie St.Jacques je polako povukla ruku i naslonila se na naslon sjedišta u loži. Njena tamnocrvena kosa

prosipala se po naslonu.Oči su joj bile daleko, zasjenjene izmaglicom od suza.

– Ispričao mi je da mu je život počeo na malom otoku u Sredozemlju, koji se zove Ile de PortNoir…

Ministar vanjskih poslova je Ijutito ušetao u ured direktora Konzularnih operacija, odjeljenjeministarstva koje se bavi tajnom djelatnošću. Prešao je preko sobe do stola zapanjenog direktora,koji je ustao čim je ugledao moćnog čovjeka. Njegovo je lice odavalo mješavinu prepasti izbunjenosti.

– Gospodine sekretaru?… Nisam primio nikakvu poruku iz vašeg ureda, gospodine. Ja bihodmah pošao gore.

Ministar je lupnuo bilježnicom sa žutim papirima na direktorov stol. Na prvoj stranici velikognotesa bio je stupac sa Šest imena ispisanih velikim slovima krupnim flomasterom. , BOURNEDELTA » MEDUZA – Što je ovo? – upita ministar. – Što je do đavola ovo?

– Direktor Cons-Opa nagnuo se iznad stola.– Ja ne znam, gospodine. To su imena, svakako. Šifra za abecedu – slovo D – i spominjanje

Meduze; to je još pod režimom čajne, a|!sam čuo o tome. A pretpostavljam da se »Carlos« odnosi na asasina; htio bih da više znamo o

njemu. Ali nikad nisam čuo za »Bournea« ili »Kaina« ili »Treadstone« Onda dođite u mojukancelariju pa poslušajte traku telefonskog razgovora koji sam sad imao s Parizom, pa ćete saznatisve o mirna!

– praskao je ministar. – Na toj traci ima izvanrednih činjenica, uključujući tu i ubojstva u Ottawii Parizu, i vrio čudnih dogovora koja je naš prvi sekretar u Montaigneu imao sa čovjekom CIA-e.

Riječ je i o otvorenom laganju istaknutim predstavnicima stranih vlada, našim obavještajnimslužbama i evropskim novinama – ni sa znanjem ni s pristankom State Departmenta! Postoji globalnaprijevara a lažne informacije su prosipane u više zemalja nego se želim sjetiti. Mi dovodimo poddebelom diplomatskom zaštitom jednu Kanađanku – ekonomistkinju koja radi za vladu u Ottavvi, atraže je zbog umorstva u Ziirichu. Prisiljeni smo dati azil bjeguncu, potkopavati zakone – jer ako tažena govori istinu, dupe nam je u praćki! Ja želim znati što se događa. Odgodite sve što imate nakalendaru – a kad kažem sve, to i mislim. Ostatak dana cijelu noć ako treba provest ćete iskopavajućiovu prokletu stvar iz zemlje. Tu je jedan čovjek koji baulja lijevo-desno a ne zna tko je, ali s višetajnih informacija u glavi nego što ih je pohranjeno u deset obavještajnih kompjutera!

Prošla je ponoć kad je iznureni direktor Konzularnih operacija uspostavio vezu. Malo jenedostajalo da je propusti. Prvi sekretar ambasade u Parizu rekao mu je ime Alexandera Conklinakad mu je zaprijetio hitnim otpustom iz službe. Ali se Conklin nije mogao nigdje naći. Vratio se uWashington vojnim mlažnjakom iz Bruxellesa, vratio se ujutro, ali je otišao iz Langlevja u 13 sati i22 minute, ne ostavivši telefonski broj – čak ni broj za hitne slučajeve – gdje se može naći. A natemelju onoga što je direktor saznao o Conklinu taj je propust sasvim izuzetan. Čovjek iz CIA-e jepoznat kao morski Pas-ubojica, kako se to kaže u obavještajnim službama; on upravlja Pojedinačnimstrategijama širom svijeta, u slučajevima kad se sumnja na izdaju ili prebjeg na drugu stranu. Imapreviše ljudi na previše stanica kojima je u svakom trenutku potrebno njegovo odobrenje za nešto, iliuskrata odobrenja. Nije logično da bi on punih dvanaest sati Posjekao to uže koje ga povezuje sasvima njima. Također je neobična činjenica da su izgrebene neke stranice njegova telefonskogimenika.