ROMANIKO KIPARSTVO

ROMANIKO KIPARSTVOJoko Belamari Saetak: Davor iftar

Mnotvo sauvanih ulomaka predromanike skulpture 9. i 10. st. dokazuje da hrvatska povijest umjetnosti nikada kasnije nije imala takvu homogenost. Predromanika na svom izmaku zapravo je i posljednji zajedniki nazivnik hrvatske povijesti umjetnosti, prije nego to e njen daljnji razvoj odreivati geopolitiki kontrasti, koji e se posebno u 12. st. i nadalje produbljivati. Romanika ih nee prikazivati u njihovim stvarnim suprotnostima, jer je i sama u svojoj policentrinosti bila posljednji univerzalni europski pokret. Regionalizmi hrvatske romanike sukladni su europskima, prikrivajui razliitost usmjerenja putova koji e se definitivno profilirati ve u rano gotiko doba.

Tri zone: primorska, planinska i nizinska, uvjetovale su razliite ritmove povijesnog i kulturnog razvoja Hrvatske. Istra i Dalmacija imale su zlatne trenutke u antiko i u doba sutona Rimskog imperija (5. i 6. st.), a potom u doba pune autonomije svojih gradova u srednjem vijeku i u osvit renesanse u 15. st. Unutranjost Dalmacije cvate u vrijeme osnutka ranosrednjovjekovne hrvatske drave. Lika je najviu toku dosegla u gotiko doba, a gornja Hrvatska sa Slavonijom u doba baroka. Razliitost stilskih oblika i neravnomjernost ouvane batine ini se jo veom zbog razliitih ritmova ratnih i prirodnih kataklizmi. Tatari u 13. i Turci od 15. do 17. st. ostavili su u unutranjosti tek ulomke srednjovjekovne umjetnosti, dok je zastoj drutvenog razvitka Istre i Dalmacije u osvit modernog doba konzervirao spomenike iz starijih razdoblja. U tim okolnostima Dalmacija je ostala kolijevka i mjesto obnavljanja. Stoga e u kiparstvu romanikog razdolja posebno dalmatinski spomenici dati temelj na kojem se mogu vagati dometi tog stila u Hrvatskoj.

Geografski poloaj Dalmacije

uvijek je donosio svjee poticaje,

djelatnost kiparskih radionica

unutar drevnih gradova u kojima je

polako umirala antika nije se

prekidala, a urbana civilizacija nije

se gasila. Demografski rast,

trgovaka revolucija od 11. st.

nadalje, dugotrajna politika

ravnotea i orijentiranost prema

moru ispresjecanom trovakim

putevima, davalo je snagu tim

gradovima. Najopasniji suparnik

bila je Venecija, koja je 1125. g.

unitila Biograd, 1171. Trogir, a

1204. g. definitivno slomila Zadar,

kako joj ne bio bio konkurencija na

Jadranu. No, Venecija je obnovila

Hvar i utemeljila Korulu,

osiguravajui pomorsku magistralu

prema Levantu.

U 11. st. na reljefe se vraa ljudska

figura i niz antikih dekorativnih

motiva: astragal, ovulus, palmeta i akant na korintskom kapitelu. Bjelokosni plenarij, Strossmayerova galerija, druga polovica 10. st.

Do tada je glavni naglasak u opremi crkve bio u njenom apsidalnom dijelu, a sada trijumfalnoj romanikoj crkvi treba jasan narativni program na proelju. Arhitektura proelja sa svojim protironima, vijencima, konzolama i zabatima, traila je od skulpture da se prilagodi njenim formama.

Tehniku plastinog oblikovanja i komponiranja romanika skulptura ui iz antikih modela sarkofaga, slavoluka i portala, a sadrajni repertoar preuzima iz tekstilnih, bjelokosnih, iluminiranih rukopisnih i zlatarskih predloaka. Moe izgledati paradoksalno da su predloci ovako malih formi sluili u stvaranju umjetnosti koja je teila monumentalnom mjerilu. Dok je arhitektura upuivala na monumentalnost, iz ovih je predloaka stjecala osjetljivost za obradu detalja, koloristike i slikarske uinke. U to doba ojaale su klesarske radionice u Istri (osobito du zapadne obale), u sreditu Jadrana posebice u trokutu izmeu Zadra, Knina i Splita, te u junoj Dalmaciji izmeu Dubrovnika i Kotora, a jednako djeluju i one u unutranjosti.

Kninska klesarska radionica producirala je djela zajednikih ornamentalnih motiva: ulomke monumentalnog portala naene na kninskoj tvravi, oltarsku pregradu sa Crkvine u Biskupiji, tegurij sa splitskog Sustipana, fragmente oltarske pregrade i jedno raspelo iz Plavna.

Istra kao izdvojen primjerPitanje je zato u njoj nema jasno profilirane romanike, iako ima najvei broj pod krovom sauvanih kasnoantikih graevina. Osim donekle linije gradia uz zapadnu obalu, Istra je bila poput zatvorena depa. Jai vanjski utjecaj donose benediktinci preko akvilejske patrijarije. ini se da je trajna retardacija stila i dugotrajnost prijelaznih stilsko-morfolokih i ikonograskih oblika najuoljivija crta razvoja istarske skulpture.

PLUTEJI IZ SV. NEDILJICE u Zadru Najizrazitiju pojavu starohrvatske umjetnosti inile su predoltarne pregrade s posvetnim latinskim natpisima. Polovinom 11. st. njihovi pluteji dobivaju reljefne narativne cikluse. Na plutejima iz Sv. Nediljice Evanelje je prikazano u cjelovitom narativnom slijedu, a linearni crte pleterne plastike naglo je razrijeena u figuri. Dotad besprijekorna linija poinje se vrtloiti kako bi opisala nabore odjee, iako ostaje u grafizmu. Na plutejima se vidi sraz minijaturnog i grafikog s monumentalnim i plastikim. Karakteristina romanika kompozicija niza figura smjetenih pod arkadama ima daleki uzor u helenistikim sarkofazima, odnosno starokranskim varijantama. Sline e kompozicije kasnije biti koritene na nadgrobnim spomenicima. U nizanju prikaza iz Kristova djetinjstva Salamunov sud zamjenjuje Pokolj nevine djeice, to nije nesporazum iz neznanja, nego svjestan izbor reducirane kompozicije koja moe zamijeniti pravu, a da ne zbuni gledaoce. Novim ustrojstvom prezbiterija poetkom 12. st. izgubila se potreba za takvim tipom kamenih predoltarskih pregrada. Zabati pregrada iz splitskih crkava Sv. Stjepana "pod borovima" i Sv. Mikule u Velom varou posljednji su primjeri takvog namjetaja. Izlazei iz okvira pletene ornamentike, oni predstavljaju prvu stilski proienu romaniku.

PLUTEJI IZ SV. LOVRE u Zadru

Na ovim plutejima kiparski "prijevod" donosi niz

"umova": u prikazu Roenja Kristova jaslice s

Djetetom jednostavno nisu stale u natrpanu

kompoziciju unutar koje se naao i Josipov san,

na neobinom mjestu i preuranjen spram ostalih

prikaza (sredina 11. st.).

PLUTEJ SPLITSKE KATEDRALE

Na pluteju ranoromanike predoltarske pregrade

(u 13. st. premetnute u krsni zdenac) prikazan je

lik kralja na prijestolju, vjerojatno jednog od

hrvatskih kraljeva, jer kruna i nonja su zapadnog

a ne bizantskog tipa. Na pluteju ima tragova

naknadnog popravljanja prizora: dvoranin uz

prijestolje nema atribut (ma), a radiran je natpis

(oito ime koje je u novom kontekstu 13. st.

trebalo izbrisati) kako bi se prikaz "neutralizirao"

u svom izvornom politikom karakteru. Budui

da se na tom mjestu redovno nalaze imena

donatora, bilo bi neobino da se ovdje radilo o

izoliranoj evaneoskoj paraboli, pa je vjerojatno

rije o kralju Zvonimiru, koji je imao izvrsne

odnose sa splitskim metropolitom Lovrom i stoga

bio prvi kralj koji je izborio stvarnu jurisdikciju

nad dalmatinskim gradovima.

BAANSKA PLOA oko 1100. g.Tekst uokviren meko oblikovanom izmjeninom lozicom preuzeo je mjesto likovne kompozicije. Spomen kralja Zvonimira na narodnom jeziku i pismu jedinstven je za to doba, kao i njegov prikaz na pluteju iz splitske katedrale. To je jedan od najstarijih spomenika nacionalne pismenosti Zapada. Tekst takvog karaktera, ve s obzirom na svoju poziciju u unutranjoj topografiji samostanske crkve u Jurandvoru, jedinstveni je primjer u europskoj povijesti umjetnosti. Dijelovi teksta su ak prostorno rasporeeni prema plastikom i arhitektonskom pravilu zlatnog reza.

"Pobjednika" crkva razvija skulptoralni program na proelju. Nove liturgijske forme, uz ekstrovertni karakter tadanje zapadnjake crkvene doktrine, utjeu na nove odnose vanjskog i unutranjeg prostora crkve i na preobrazbu arhitektonskih oblika unutar svetita. U benediktinskim crkvama produbljuje se kor, oblikuje ideja deambulatorija, a u bazilikalnim osnovama prevladava troapsidalnost. Poetak rane romanike u Hrvatskoj treba gledati u sklopu irenja reformiranog benediktinskog reda u 11. st. i zamahu gradnji nakon raskola istone i zapadne crkve 1054. g.

Osorski opat Gaudencije, bl. Ivan Trogirski i splitski nadbiskup Lovro najznaajnija su imena koja svjedoe o znaaju osorskog samostana u irenju reformatorskih ideja. Gaudencije je bio uenik Sv. Romualda, pa su stoga ulomci skulpture s osorske opatijske crkve slini skulpturama iz crkve u Pomposi i Torcellu. Radi se o prvoj ranoromanikoj skulpturi namijenjenoj proelju.

U 11. st. Hrvatska je imala intenzivne veze sa Zapadom, naroito posredstvom rimskih legata (najee benediktinaca): u Kreimirovo doba Majnhard, opat Sv. Marije u Pomposi i Teuzon, opat u Razzolu u Romagni, a u doba Zvonimira Gerard, sipontski nadbiskup i Gebizon, opat samostana na Avetinu. Krajem 11. st. u Hrvatskoj je bilo 40-ak benediktinskih samostana, a ova benediktinska interancionala davala je zajedniki ton u programu skulpture. Dobrom poznavanju tendencija u razvoju skulpture na internacionalnom planu pridonijele su veze naih samostana s matinim sreditima: Susak Montecassino, Osor Pomposa, Krk clunijevski priorat u Polironeu, Mljet Pulsano. Regionalne veze Osora i sredinje Dalmacije, te Zadra s Krkom i Rabom pridonijele su formiranju regionalnog tipa u oblikovanju glavnog crkvenog portala.

PORTAL SV. LOVRE u Zadru, 11. st.

To je najstariji sauvani primjer zaokruene kompozicije

portala u srednjovjekovnoj kamenoj skulpturi uope.

Jedna od ikonografski najznaajnijih inovacija je prikaz

Krista na prijestolju u mandorli koju pridravaju dva

anela. Teofanijski prikaz ranije je izveden tek na reljefu

u St. Denis-des-Fontaines (1020.), a razraen na

sredinjem portalu opatijske crkve u Montecassinu

(1066.) i Clunyju. Zadarski pentagonalni nadvratnik ("en

btiere", kakav se nalazi ve u ranokransko doba) u

svom ikonografskom i arhitektonskom smislu nije imao

izravnih izvedenica na naoj obali, iako je reducirani

teofanijski program razvijen ve na sustipanskom

predoltarskom zabatu i luneti iz 12. st, naknadno uzidanoj

u vrh dvorinih vrata crkve Sv. Duha u Splitu. Oblik

zabatnog arhitrava Sv. Lovre primijenjen je da

omogui ikonografski tonu hijerarhiju prikaza na

kompoziciji, a ne radi same konstrukcije. Sa strane su

simetrino postavljeni grifoni uz dva "drva ivota", a na dovratnicima su prikazani likovi Navjetenja Marijina usred vijugave lozice. Astragal se nalazi na rubu trokutno povienog zabata, na deblu "drva ivota" i na mandorli. Kraljeci astragala na vijugavoj stabljici i listii ovjeeni na koljenaste peteljke, od lozice ine fantastinu biljku. Orijentalna komponenta ovdje je nadjaala kasnoantiku. Novi kiparski stil nikada vie nee biti tako apstraktan.

Zabatni tip portala na jadranskoj obali razvio se u nekoliko varijanti. Rana pojava zabatnih portala sa stupovima ili menzolama nije izazvala veu tipoloku raznovrsnost. U 11. i 12. st. nema "lombardskog Zabat s Maiestas Domini , Sustipan, kraj 11. st. protirona" sa zabatom dignutim na stupove koji su

poloeni na lea lavova ili grifona. Kasnije se javljaju

stepenasto usjeeni portali, a svi prikazuju

moralizirajuu kristoloku simboliku grijeha i smrti.

PORTAL U SUPETARSKOJ DRAGI na Rabu, samostanska crkvaRaen je po uzoru na sjevernotalijanske primjere. Slini su mu i portali rapske katedrale, crkve Sv. Krevana u Zadru, a moda i crkve u Jurandvoru (Baanska ploa).

PORTAL SV. MIKULE u splitskom Velom varouPortal s lavljim menzolama iz 12. st., a iz istog vremena su i ulomci proelja benediktinske crkve na Sustipanu, u istom gradu. Skulpture s oba spomenika ukazuju na mogue apulske utjecaje.

KAPITELI U starohrvatsko doba kapitel je preivio samo na oltarskim ciborijima, krajnje saet i shematiziran.Akantovo lie je apstraktnog izgleda i brojano reducirano. Korintski kapitel iz kojeg posredno potiu ovi primjeri, razvija se iz cilindrine donje zone, obavijene s 2 vijenca strikova lia, prema kubinoj gornjoj zoni. Abakus je ovdje prijelazni element, pa su za prouavanje razvoja kapitela njegovo oblikovanje i izgled gornje zone bitni za odreivanje stila. Kod predromanikih kapitela, abakus s atrofiranim volutama obino predstavlja recesiju spram organskog rasta donje zone, a cijeli volumen postaje amorfna masa, dok ranoromaniki kapiteli pokazuju ponovno shvaeno razlikovanje pojedinih dijelova.

Najzanimljiviji kapiteli tog novog doba su iz bazilike u Sutlovreu, volute se poinju pojavljivati na kapitelima Sv. Petra u Dragi na Rabu (1059.), linearno su urezane u Sv. Mihovilu na Krku (12. st.), potpuno su klasicizirane u Sv. Ivanu na Rabu i Sv. Mariji Velikoj u Zadru, a ugaona ispupenja i konkavne abakuse imaju kapiteli iz Sv. Lovre i Sv. Stoije u Zadru.

Revival ranokranskih oblika nije dolazio samo preko akvilejskih, gornjojadranskih i montekasinskih uzora, ve i kroz bogatu kasnoantiku arhitekturu "in situ". U Sv. Kerovanu u Zadru (12. st.) mijeaju se ponovno koriteni antiki kapiteli s novima koji ih imitiraju; u prizemlju zvonika u Splitu vide se pokuaji (13. st.) kopiranja korintskih kompozitnih kapitela s Peristila; kapiteli ciborija u Poreu (13. st.) vjerojatno su vjerna kopija Eufrazijevih iz iste katedrale. Na gradskoj loi u Trogiru (14. st.) kapiteli pokazuju karakter kasnoantikih.

UKRASNI REPERTOARUkrasni repertoar hrvatske ranoromanike skulpture, uz pleternu ornamentiku, pokazuje i nove elemente: vijenac u kojem se premeu palmete s akantovim listovima na samostanskom kapitulu i unutranjosti prvog kata zvonika Sv. Marije u Zadru, a slian ukras je i na bazi galerijskog parapeta bazilike San Marco u Veneciji i crkvi Sv. Foske na Torcellu. To je hibridna, a ne imitativna forma uzeta iz prirode.

Ukras na dnu pluteja iz Koloepa s prikazom erota (kasnoantiki uzor) spaja palmete s lotosom. Pleter je "rastvoren" da bi mogao primiti simbolike figure i apsorbira predloke u suvislu reljefnu kompoziciju. Naa ranoromanika skulptura je kompozitna, u skladu s tadanjim tendencijama.

Tipini ukrasni ranoromaniki vijenac prikazuje intermitirajuu izmjeninu lozicu, zapravo akantove vrijee s izbojima cvjetova ili brljanovih listia, koji u stilizaciji imaju neobine oblike, kao na dovratnicima portala Sv. Lovre u Zadru ili junom portalu katedrale u Splitu. Ovaj motiv moe imati i izrazito shematizirani gusti geometrijski tok, kao na dovratnicima Sv. Bartula u Dubrovniku. Biljna vrpca je idealni motiv za dekorativnu obradu arhitektonskih vijenaca.

POJAVA ROMANIKE SKULPTURE

CIBORIJ PROKONZULA GRGURA u ZadruDatira se u 4. desetljee 11. st. Vjerojatno je stajao nad glavnim oltarom katedrale u Zadru, prvotno posveene Sv. Petru, prije prenoenja moi Sv. Stoije, za koju je u 9. st. sagraena rotunda, kasnije posveena Sv. Donatu. Stilski i radioniki povezuje se s ciborijem Sv. Tome u Zadru, plutejima Sv.Nediljice, te dijelovima crkvene opreme iz Sv. Petra i Mojsija u Solinu i katedrale u Splitu.

ZVONIK I SAMOSTANSKI KAPITUL SV. MARIJE u ZadruMea zrele romanike u Dalmaciji su zvonik i samostanski kapitul uz crkvu zadarskih benediktinki (poetak 12. st.), vezani uz opaticu Veenegu i prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Na bonim zidovima kapitularne dvorane stupovi karakteristinih kubinih kapitela nose slijepe lukove i pilastre povezane dekorativnim vijencem, nad kojim je preko 4 pojasnice sagraen bavasti svod. Na prvom katu samostanskog zvonika, u Veeneginoj eliji-kapeli, javlja se prvi europski pouzdano datirani krino-rebrasti svod, podignut nad kubinim kapitelima na kojima je uklesano ime kralja Kolomana. Ovo je naa najoriginalnija varijanta i primjer "lombardskog" tipa zvonika. Nadgrobni spomenik Veenege, s dugakim elementnim epitafom u majuskulnoj kapitali pokazuje "protorenesansne" epigrafske odlike, a sauvane su freske izrazito suvremenog zapadnjakog slikarskog jezika. Ovaj spomenik (1110/1111.) sadri sarkofag nadsvoen lukom unutar kojeg je upisana bifora i predstavlja najrazvijeniji i najljepi primjer takvog tipa grobnice, koji je bio uobiajen u junoj Francuskoj.

Sve ovo predstavlja iznenadnu simultanu zrelost romanikog izraza u konceptu arhitekture, nainu gradnje, kiparstvu, slikarstvu i epigrafici, pa se postavlja pitanje kako je novi stil dopro do Zadra.Pretpostavlja se da su graditelji bili francuski benediktinci iz Kolomanova kruga, ili oni iz lombardskog kruga graditelja. Zadar je u to doba bio najznaajnije sredite istone obale Jadrana, a romanika skulptura se u punom zamahu formirala u zadarskim radionicama, ije se djelovanje protezalo u unutranjost Dalmacije, prema Kvarneru i prema Splitu. Ovo benediktinsko gradilite se zatvara poetkom 12. st., a u to vrijeme u Zadru djeluje bizantizirajua kiparska struja, od koje je sauvano vie kamenih ikona. Nakon druge polovice 12. st. Zadar postaje nadbiskupija, te poinju radovi na Sv. Krevanu i Sv. Stoiji, a ova je radionica imala utjecaja i na Gornji Jadran, posebno na Krk i Rab.

CRKVA SV. KREVANA ZadarVidljiv je zavren proces eksteriorizacije romanike skulpture, a iz ostataka se vidi koliko je skulptura sudjelovala u raslambi cijele fasade. Utjecaj lombardske romanike jo je jasniji u izgledu galerije sredinje apside, nad kojoj je stajao fresko-natpis s posvetom: 4. 5. 1175.

KATEDRALA SV. STOIJE Zadar, 12 - 13. st.

Sudei prema nizu sukladnih arhitektonskih oblika, na temeljitom preoblikovanju radila je ista radionica kao i na Sv. Krevanu. Novi liturgijski obrasci imali su utjecaja na preobrazbu prezbiterija. Razvoj glavnog proelja pokazuje da je u doba kasne romanike bilo presloeno uz neke izmjene u zoni portala i u gornjem dijelu, gdje je poneto poremeen sklad horizontalnog nizanja etiriju redova arkada. U 13. st. katedrala je bila produena za travej i pol, moda do linije proelja ranijeg narteksa ranokranske bazilike, od koje su sauvani znaajni ostaci. Opi izgled proelja nalik je pisanskoj bazilici. Dijelovi skulpturalnog ukrasa fasade prve romanike faze, juni portal, kipovi apostola uz sredinji portal, te Navjetenja, ukazuju na utjecaje lombardske i emilijanske romanike. U tamonjoj "kiparskoj koli" rezimirana su iskustva sjevernotalijanske skulpture s utjecajima bizantizirajue i struje iz june Francuske. "Zadarski" apostoli pokazuju najjai trag internacionalne

romanike skulpture. Nakon monojezine prakse 11. st. javljaju

se na portalu apostoli i Gabrijel ogromnih krila zagrnuti

antikizirajuim togama koncentrinih ovalnih nabora, a

istovremeno kip Sv. Stoije na ambonu katedrale nosi tipinu

bizantsku odjeu, iji ukrasi i zavijoreni krajevi ukazuju na

slikarski predloak. Monumentalnost, kruna i lice Sv. Stoije

svjedoe o radionici s proelja katedrale. U najstrooj

frontalnosti isklesan je lik svetice s pletenicama, a na jednom

nadvratniku u kripti prvi puta je prikazana "povijest" lokalnog

sveca: prikaz Sv. Stoije na lomai.

Akroteriji, lavovi i volovi u punoj plastici na proeljima Sv. Stoije i Sv. Krevana, orolav na "stupu srama", te reljefi s kamenog namjetaja Lampridijeve katedrale zaokruuju niz zadarskih skulptura iz istog razdoblja. Portal katedrale je stepenasto usjeen u proelni zid i flankiran superponiranim kipovima u punom formatu (sastavljen je 1324.). Sjevernotalijanski kiparski utjecaji i "pisansko" proelje Sv. Stoije govore o sukobu Zadra s Venecijom od 6 12. st., a paktove s Pisom sklopili su Durovnik, Split i Zadar.

U 12. st. radionice se formiraju uz velika gradilita u Zadru, Krku, Dubrovniku i Kotoru, te emitiraju utjecaje u regionalnim okvirima. Juna Dalmacija intenzivira veze s Barijem i apulskom romanikom, Pomposa utie na Osor i Rab (zvonik katedrale), talijanski utjecaj je vidljiv na tipu proelja katedrale u Senju, polovicom 13. st. Za razvoj nae romanike skulpture bitne su stoljetne veze s Apulijom i Markama (skulpture proelja u Sustipanu 11 12. st), a u idua 2 stoljea utjecaji Italije vidljivi su na skulpturi i arhitekturi Dubrovnika i Kotora.

DUBROVAKA KATEDRALA

Ulomak dovratnika, Bogorodica na prijestolju s djetetom

Jakovljev san, Eustasio iz Tranija Dubrovnik, druga polovica 11. st.

Izgled katedrale u prvoj polovici 11. st. odredio je nadbiskup bl. Vital Gueti s programom zatitnikih znakova srednjovjekovnog Dubrovnika (1026. nabavio relikvije Sv. Vlaha). Protomajstor Eustasio, sin protomajstora Bernarda iz Tranija, 1199. g. vodi gradnju obnovljene dubrovake katedrale. Eustasiu se pripisuje ulomak s prikazom Jakovljeva sna, ostatak ukrasa dubrovake katedrale, koja je vanjskim izgledom, visokim arkadama i galerijama nad njima na bonim zidovima, bila bliska katedrali i crkvi Sv. Nikole u Bariju i katedrali u Bitontu.

imun Dubrovanin je u Italiji, na portalu Sv. Andrije u Barletti, iznio kompendij raznih formula apulske i dalmatinske romanike, u kojima su vidljivi permutirani stilemi bizantske slikarske i bjelokosne umjetnosti i ikonografije. Njemu se pripisuje i Maiestas, Gospa s Djetetom ("Prijestolje Mudrosti"), iz dubrovakog muzeja.

Poetkom 13. st. razvoj romanike iz Zadra (razorili ga kriari 1204.), Kvarnera, Dubrovnika i Kotora prebacuje se u Split i Trogir. Programe obnova njihovih katedrala vode nadbiskup Bernard iz Peruggie i trogirski biskup Treguan iz Firenze. IV. Lateranski koncil 1215. definira doktrinu o sakramentu oltara i euharistije, dominikanci i franjevci donose nove forme pobonosti, poinje se tovati kult Marije. Uvedene su institucije ispovijedi i inkvizicije, a uvedeno je propovijedanje na narodnom jeziku i koritenje glagoljice. Vodi se rat protiv bogumilstva u dalmatinskom zaleu.

VRATNICE ANDRIJE BUVINE na splitskoj katedrali

1214. g. splitska katedrala dobiva

pozlaene vratnice Andrije

Buvine. Ikonografski, to su

antiheretiki "gigantic posters".

Buvina voli jednostavne

kompozicijske sheme,

pa na 28 udubljenih polja

ponegdje izostavlja bitne

ikonografske detalje. Prizori iz

Krostova djetinjstva i javnog

djelovanja niu se na lijevoj strani

odozgo nadolje, a prizori iz

ciklusa Muke prikazani su na

desnoj strani odozdo prema

gore. Ukrasne trake koje

obrubljuju kasete napuene su

likovima koje je Buvina preuzeo s

portala Dioklecijanovog

mauzoleja-katedrale i s portala

oblinjeg antikog hrama u kojem

je u ranom srednjem vijeku

smjetena krstionica. Predloci

kristolokih prizora nisu bili

jedinstveni, te sadre

konzervativnu bizantsku

ikonografiju i suvremene

zapadnjake sheme, koje je

Buvina mogao usvojiti

posredstvom rukopisa koje donio

nadbiskup Bernard. Buvina se

ipak vie povodi za

ranoromanikim nego suvremenim uzorima. Likovi nemaju individualne geste, nego su

stilizirani tvrdim proporcijama, modelirani sumarno i linearno. Oporost stila rezimira tijek ranoromanike hrvatske umjetnosti viene u Zadru, Kninu, Splitu i du obale do Istre. Drvena plastika srednjeg vijeka, kao aplikativna umjetnost, lake nego kiparstvo u kamenu kumulira oblikovne tendencije s raznih strana, iz raznorodnih i raznovremenih stilova i raznih umjetnikih medija (Buvina je bio i slikar: freska Sv. Kristofora).

KORSKE KLUPE u splitskoj katedrali

Ovi spomenici drvene plastike zbog kompozitnosti stila i ikonografije datiraju se od 12 14. st. (najvjerojatnije 13. st. kad se mijenjala unutranjost). Ukrasni motivi raskono rezbarenih naslona mogu potjecati iz bizantskih bjelokosnih reljefa, koptskog i islamskog fatimidskog namjetaja, romanikih spomenika Italije i konzervativnog ponavljanja domae pleterne ornamentike. Na etiri kraja naslona prikazani su pod stiliziranim ciborijima srednjovjekovni gradski zatitnici Sv. Dujam, Sta, Kuzma i Damjan. Sedam dugih vodoravnih pojasa, s tokarenim reetkama i geometrijskim prepletima, ispunjeni su rezbarijama ivotinja i bilja iz srednjovjekovnog bestijarija i herbarija. Izmeu dvokatnih arkadica u gornjem dijelu naslona postavljene su na ugao etvorine s prikazima evanelista i apostola. Neke su alegorijske figuralne kompozicije vrlo slikovite ianje sveenika, lov i oranje. U treem pojasu odozdo prikazana su dva koludra koji sviraju na vielli (trokutnoj harfi). Prvo je glazbalo izvedeno vrlo detaljno, a drugo shematski, bez rezonantnog korpusa, to pokazuje da rezbar nije shvatio predloak. Prikaz etvorice sveenika, koji se dre za ruke i pjevaju iz kodeksa na pultu, moda pokazuje srednjovjekovni nain "dirigiranja": ritam se odreivao prema pulsu kolovoe kojeg se dralo za zapee. Na najdonjem pojasu prikazani lik koji se zgrbio pod koarom i die neki kolut, oznaava starozavjetnu kiu mne (s neba), simbol Kruha istinitog.

Poboka drvenog kora splitske katedrale, prva polovica 13. st.

RADOVANOV PORTAL Trogir

Kipovi i reljefi koje je 1240. g.

izradio Radovan, u vrijeme

biskupovanja Firentinca

Treguana (1206 1252.)

najznaajnija su djela hrvatske

romanike. Dananja cjelina

portala nije nastala istodobno,

nego je izvorni ikonografski i

arhitektonski program u drugoj

polovici 13. st. bio preinaen i

proiren. Kapitelni friz (izum

novog gotikog sloga) nije

samo razdjelnica dviju zona

portala, nego s kipovima

Adama i Eve i vanjskim

pilastrima sa estoricom

apostola, pokazuje kako je

dolo do konanog montiranja

portala, u kojeg su interpolirani

Radovanovi dijelovi. Radovan

je napravio manje od polovice

zamiljene cjeline. On je

postavio jasnu naznaku

arhitektonskog okvira cijelog

portala: u donjoj zoni telamone

i lavove, a lunetu u gornjoj, koja

je trebala biti nadsvoena

reljefnim prikazima Kristova

ivota, javnog djelovanja i

Muke, od kojih je napravio tek dio. Nepotpuni ciklus mjeseci u donjoj zoni trebao je imati zaokrueni kalendarski niz, komponiran u rasporedu od po dva pilastra noena na leima telamona sa svake strane vrata, a poetna je toka prikaz Oujka. Karakteristian je klasicizirajui arhajski smjeak. Natpis na luneti vjerojatno oznaava poetak rada.

Portal se moe shvatiti samo kao

sustav. Teoloka poanta gornje zone

temeljena je na sakramentnom ka-

rakteru, na euharistijskom znaenju

Kristova roenja. Polazite je luneta

("a double face") s prikazom Roe-

nja na prednjoj strani i znakom kria

na stranjoj, s iscrpnim didaktikim

vjeronaunim deklaracijama. Na ta

dva reljefa povezane su dvije temelj-

ne perspektive srednjovjekovnog

kranstva: inkarnacijska i eshatolo-

ka Pashalna gozba i Muka.

Donja zona ikonografski predstavlja preludij Utjelovljenju, u skladu s odredbama IV. lateranskog koncila 1215. g. o "preobraaju bia", stvarnoj prisutnosti Krista u sakramentu priesti. "Pozornica" u sreditu lunete je zapravo ciborij, tabernakul due, koji dobiva figurativni znaaj ukazujui na Tijelo Gospodnje. Prizor dadilje koja kupa Dijete je vrhunac Radovanovog protorenesansnog kiparskog poimanja. Teoloki stav da su svijet i ovjek dostojni spasa stvorio je osnovu za humanizam i realizam tzv. renesanse 12. i 13. st, odnosno simboliki naturalizam koji se hrani komentarima i alegorijskim parafrazama Postanka.

Gabrijel Bogorodica Adam

Radovanovi prikazi mjeseci na poluoblim stupcima i pilastrima nemaju isti smisao kao antiki prikazi koji su slavili vjenost u ciklikom povratku. Kocept vremena nije isti: kransko vrijeme pripada samo Bogu poinje s Adamom i zavrava s Posljednjim sudom. To vrijeme vie nije kruno, nego linearno i prepolovljeno na vrijeme prije i poslije Roenja. Odijeljeno otro od

Prikaz zimskih mjeseci, portal katedrale u Trogiru Prikaz mjeseca travnja, portal u Trogiru

Vjenosti, vrijeme pripada niem, ljudskom redu, u kojem je sve sazdano od nepostojanosti trenutka koji nam je dan. Prikazi na stupcima su parabole o grijehu ovjeka i njegovoj borbi sa zlom, alegorijski prikazi opasnosti i iskuenja. Prikazana poganska boanstva su lani i laljivi bogovi, a scene ilustriraju trasmutacije borbe. ovjekova metapovijest nakon Pada nastavlja se kalendarskim ciklusom koji ima moralizatorski karakter, a u cijeloj donjoj zoni razvijaju se prizori s temom grijeha i stanja ljudskog roda. Iza kompleksnog programa portala stoji biskup Treguan iz Firenze, najvanija crkvena linost Dalmacije tog vremena.

Kapitel ciborija trogirske katedrale Propovjedaonica i ciborij trogirske katedrale

Druga faza portala (70-ih 13. st.), koja se odnosi na dovrenje i postavljanje, zadire u Treguanov i Radovanov ikonografski program. Kljune su figure donatora uz Krista razapetog na "Drvo ivota", u tjemenu drugog luka iznad lunete. Portal postaje mjesto privatne pobonosti i osobnog iskupljenja, a pojaavaju se teme Grijeha i Otkupljenja uvoenjem kipova Adama, Eve i apostola. Apostoli opasani vinovom lozicom na junom pilastru uz Adama pokazuju moda tvrdu ruku majstora, a u grafizmu njihove odjee vidi se utjecaj onovremenog slikarstva. Apostoli na Evinoj strani se razlikuju jer su u umanjenom mjerilu, kako bi se oslobodilo mjesto za prikaz njihovih atributa malenih tabernakula nad glavama Sv. Petra i Sv. Ivana, te velike aureole i smokvinog lista nad Sv. Bartulom.

Radovan se sluio bizantizirajuim, antikizirajuim, neofrancuskim crtama skulpture, ili posizao u druge medije (minijature) ne kao eklektik, ve ih je koristio kao instrumente za svoj program. Njegov trogirski torzo uzima se kao reper u datiranju glavnog portala bazilike San Marco u Veneciji, a trogirski prikaz Oujka dovoen je u izravnu vezu sa onim iz San Marca, jer su na oba prikazani antitetiki parovi boga Marta i genija vjetra koji pue iz roga prema njemu. Ovo upuuje kako trogirski prikaz potjee iz drugog predloka, najvjerojatnije neke minijature.

SPLITSKI ZVONIK

Zapoet 1257. g., to je vjerojatno

najizvornija dalmatinska srednjovjekovna

graevina, jer mu po vitkosti,

transparentnosti, stepenastom suavanju

prema vrhu i ideji postavljanja stupova na

uglove masivne gradnje, kod nas nema

primjera. Prizemlje predstavlja

obnovu ideje antikog slavoluka, a u

vijencima, kapitelnoj zoni, formatu

otvora i lukova slae se s arkadama

Peristila i trabeacijom periptera

mauzoleja. Ugaoni stupovi u prizemlju,

koji mogu izgledati preniski za ideju

slavoluka, u proporciji su prema

antikim arkadama Peristila.

Pored izrazitih djela Navjetenja i

Roenja, nalaze se reljefi magistra Otta:

reljefi s prikazom lokalnih zatitnika

(legenda o poslanju Sv. Dujma i

apostolskom porijeklu crkve), te frontalni

luk s prikazom lova nad propilejima

zvonika. Po stilu to je rana romanika, ali

analiza pokazuje da je Otto retardirani

majstor koji se naao usred razvijene

dalmatinske romanike.

Klesani lavovi nad ulazom u predvorje vremenom su "izgubili" plijen iz svojih pandi, a bez glava su ostale dvije skupine dostojanstvenika koje su simboliki nosile teret stupova. Sredinji je lik (Bela IV?) u doba baroka sasvim odbijen i na njegovom je mjestu u plitkom reljefu maska Oceana. Navjetenje sa zvonika splitske katedrale, sredina 13. st. Roenje, zvonik splitske katedrale, 13. st.

Najizrazitiji je reljef velikog Navjetenja, koji naizgled predstavlja posljednji pozdrav bizantizirajuim tendencijama, ali kompozicija je ikonografski u skladu sa zapadnom teolokom dogmatikom. Figure Gabrijela i Marije su trodimenzionalno oblikovane, a ploa reljefa je perforirana, tako da je izvorno bila dijelomice transparentna. Ovo je Navjetenje, skupa s nekoliko figuralnih konzola na zvoniku (grifon koji je zgrabio mladia), najmonumentalnije djelo splitske romanike, vjerojatno nastalo prema slikanom predloku. Radovanovo dvokatno Roenje ovdje je prevedeno u jedan registar, povienog plasticiteta, s bujnim voluminoznim haljama, ali bez produhovljenog izraza lic.

Telamoni sa zvonika, Split Orao s propovjedaonice, Split Zmaj sa zvonika, Split

PROPOVJEDAONICE I CIBORIJIPropovjedaonica u Splitu je esterostrana, u Trogiru osmerostrana, a u Dubrovniku dvanaesterostrana, ali im je projektna metoda ista. Njihovu slinost dokazuju usitnjeni, otro urezani prepleteni ukrasi na kapitelima, kakvi se u malo drukijim varijantama nalaze i u franjevakoj crkvi u Bribiru i u Zadru. Dekorativni repertoar ove radionice proiruju kapiteli ciborija u Trogiru skulpture orla i lavia u borbi sa zmijom, te rovaeni vijenac sa zamrenim ukrasom na parapetu propovjedaonice u Splitu, u kojem se vide citati nekih prizora iz bestijarija Radovanovog portala. Neki od trogirskih i splitskih kapitela upuuju na uzore iz Italije.

TROGIRSKA PROPOVJEDAONICASve ove propovjedaonice slijede jedan zajedniki prototip koji bi mogao biti izgubljeni jeruzalemski (1141.). Na kapitelima iz Trogira vide se odjeci Radovanova stila, iako on nije ostavio ni jedan kapitel. Likovi anela na kapitelu jugoistonog stupa ciborija sa svojim klasicizirajuim licima, siluetama i nagibima glava spram tijela, tipoloki formalno spadaju u repertoar anela s Radovanova portala. Lica na kapitelu su im iroka, punih usana, s tek malo zatvorenijim arhajskim smjekom, gotovo ista im je obrada oiju zasvoenih otrim lukom koji se protee od ravnog nosa, jednake su im odlune ispupene brade i zaobljene ruke bez zglobova. Jednaki lisnati kapitel kakav je na prednjoj strani trogirskog ciborija nalazi se na desnoj strani unutranjeg glavnog portala u San Marcu u Veneciji, i na njemu stoji aneo u punoj plastici, iste modelacije, ali uveanog mjerila, oito djelo trogirskog majstora. To je prva izravno dokazana veza trogirske i vencijanske skulpture oko polovice 13. st. Tip kapitela trogirskog ciborija pokazuje daljnji razvoj u ranogotikim izvedenicama ciborija Sv. Nikole u Trogiru. Pretvorba romanikog stila u gotiki najbolje se moe pratiti u predvorju trogirske katedrale, gdje 70-ih djeluje radionica koja je, sudei po kapitelima i profilacijama rebara pod svodovima, bila upoznata s repertoarom dekorativnih formi Castel del Montea i drugih apulskih spomenika Fridrihova doba.

PROPOVJEDAONICA U KATEDRALI u Splitu

Nastaje po istom projektnom obrascu kao i trogirska,

nastojei ga nadii rovaenim kapitelima, bogatstvom

mramora i ostalim plastinim pojedinostima. Unutar

cjeline koja svojom vitkou kao da najavljuje novi stil,

u usitnjenom ukrasu vidi se zastupljenost arhaizirajuih

motiva i naina obrade. Iako je bila izraena od

skupocjenog crvenog i zelenog porfira (vjerojatno iz

Dioklecijanova mauzoleja), bila je obojena i pozlaena

poput trogirske propovjedaonice i ciborija. Oito su

propovjedaonice i ciboriji u tim katedralama bili

podizani u paru.

Tijekom cijelog srednjeg vijeka, a i kasnije, u opremi

sakralnih graevina na naoj obali koriten je kameni

ukraeni namjetaj i tamo gdje su se inae postavljali

drveni oltari ili oslikavali zidovi kapela. Ovakvo

integralno opremanje prostora klesanim kamenom

najbolje se oitovalo u 15. st. u krugu oko majstora

Jurja Matijeva. Kamen se uzimao iz kamenoloma u

Istri, Koruli, Brau, Molatu, Rabu, a najpodesniji je

bio trogirski kamen, kompaktan poput mramora,

dobar za cizeliranje i glaanje, a vremenom je dobivao

zlaanu patinu. Ali najpristupaniji kamenolomi bile su

antike ruevine. Radovanov portal, starohrvatska

pleterna plastika, propovjedaonice, Buvinine vratnice

sve je to izvorno bilo kolorirano i pozlaeno.

PORTALI ZADARSKE KATEDRALEStepenasto usjeen glavni portal na nadvratku ima godinu 1324. koja se obino vee uz kapitele gotikih osobina i uz naknadno ugraenu lunetu (polovinom 14. st.). Dovratnici su datirani u vrijeme nadbiskupa Lovre Perijandra, kada je 1286. katedrala bila ponovno posveena. Portal je sloen od romanikih, romaniko-gotikih i gotikih dijelova. Unutranji okvir vrata je nastao kopiranjem velikog kasnoantikog praga uzidanog u unutranjosti katedrale. Sjeverni portal takoer nosi jasne oznake antikog ornamentalnog porijekla.

PORTAL FRANJEVAKE CRKVE U PULIPortal pokazuje slinu kompozitnost dekorativnog repertoara: romanika profilacija, koljke i vitica koja je dola s antikog predloka slavoluka Sergijevaca u Puli. Epigrafike osobine natpisa i nain obrade njihovih ukrasa upuuju na definirani novi gotiki stil.

OPINSKA PALAA U PULITijekom romanike, Istri je nedostajao majstor Radovanova formata koji bi dao mjeru. Skupina skulptura domaih klesara u 13. st. okupljenih na podizanju opinske palae, pokazuje ranoromanike odlike. Iako su nastale na mjestu najtrajnijeg djelovanja antike, ove skulpture ne pokazuju nita klasicizirajueg, nego se uklapaju u tvrdu liniju provincijskog redukcionizma stilskih formi. Osjea se regionalna kola koja skulpturu stvara kao nusprodukt arhitekture.

DRVENA RASPELA iz IstreRaspelo u Balama ima klasini romaniki izgled. Odnos irine i visine je jednak.Raspelo iz Galiane u bonom obrisu pokazuje nesigurnost u slaganju dijelova. Raspelo iz Pule i ono iz Graia pokazuju tipoloku i morfoloku srodnost, a sauvana je i njihova boja. Pulsko izgleda kao predloak, a graiko kao replika, koja blago izvijenom siluetom ipak pokazuje neke tragove gotike osjeajnosti.

Veliko raspelo iz sakristije Eufrazijane u Poreu po tipu je blizu ovim istarskim drvenim raspelima, ali pokazuje i promjenu koju je donijela gotika: romaniki trijumfalni "ivi" Krist pretvoren je u alosnog, glava mu pada ustranu, noga slomljena kako bi se prebacila preko druge i bila spojena samo jednim avlom, a "nove" su mu i ruke.

Ovim raspelima treba dodati i zreloromanikog trijumfalnog Krista iz benediktinske crkve Sv. Nikole na Susku, kojeg je kralj Kreimir III. poetkom 11. st. dao kasinskim monasima.

Metalno Raspelo, Mljet, 12/13. st. Drveno reljefno Raspelo, Zadar, 12/13. st. Drveno Raspelo, Graie, 13/14. st.PAGE 1