ROMANTIZAM U KNJIEVNOSTI JUNOSLAVENSKIH NARODA Tokom XIX vijeka
svi junoslavenski narodi doivljavali su svoj nacionalni preporod. A
upravo je knjievnost predstavljala ono djelatno podruje u kojem se
ta probuena nacionalna svijest najpotpunije i najdosljednije
izraavala. Jer u uvjetima borbe za nacionalno oslobodenje i
politiku nezavisnost ona je jedina mogla afirmirati duhovne tenje i
stvaralake mogunosti naroda, njegov jezik i tradiciju, a time i
njegovo prisustvo u savremenom svijetu. Zato je knjievnost tada -
vie nego ikada ranije predstavljala oblik borbe za ouvanje i
potvrdivanje nacionalnog identiteta naroda. I ona je to bila
utoliko vie to je u to vrijeme kod svih junoslavenskih naroda
predstavljala i osnovni oblik borbe za narodni jezik i njegovu
afirmaciju. Jer, jezik je uvijek - a posebno u vremenima nacionalne
ugroenosti - jedna od najznaajnijih oznaka nacionalnog identiteta.
Ona ista tenja za slobodom, slobodnim ivotom i slobodnim stvaranjem
koja je bila osnovna zajednika karakteristika evropskih romantiara
dolazila je do izraaja i u knjievnim djelima veine junoslavenskih
pisaca skoro sve dokraja XIX vijeka. Ali je ona kod njih u prvom
redu znaila tenju za nacionalnom slobodom, a tek onda i za
slobodnim ivotom pojedinca u drutvu. Ali je ba ta sprega
nacionalnog i individualnog bunta, u kojoj je esto sudbina naroda
bila povezana sa linom sudbinom i linom sreom i nesreom,
predstavljala jednu od glavnih karakteristika romantiara sa
slavenskog juga. Ljubav i patriotizam dvije su najee i
najizrazitije teme junoslavenskog romantizma. A u izraavanju i
jednog i drugog osjeanja ti se pjesnici nisu libili ni hiperbole,
ni patosa (tj. strastvenog zanosa, koji je zbog prevelikog
oduevljenja ili uzbuenja esto neumjeren i pretjeran u izrazu). Ali
u tome i jeste karakteristino romantiarski stil: strastvena
osjeajnost, koja se izraava u predimenzioniranim slikama, u jakim
kontrastima, u hiperbolama, u narastajuim gradacijama i u
metaforama koje sve stvari boje izrazito emocionalnim bojama. I bez
obzira na estu neumjerenost u izrazu, romantiari su upravo na taj
nain doprinijeli da njihov jezik postane poerski izraajan, tj. da
bude u stanju da izrazi najsloenija i najsnanija ovjekova osjeanja.
U tom pogledu u knjievnosti junoslovenskih naroda romantizam je
posebno znaajan, jer je izvrio takav preobraaj jezika da je tek od
tada on postao sposoban da bude jezik poezije u modernom znaenju
rijei. S romantizmom, u stvari, i poinje moderna knjievnost Srba,
Hrvata, Bonjaka i drugih junoslavenskih naroda. ROMANTIZAM U
SRBIJIKULTURNI PODUHVAT VUKA KARAD1A
Srpska knjievnost sutinski je obiljeena rezultatima onog
poduhvata koji je u XIX vijeku izveo Vuk Stefanovi Karadi, borei se
da narodni govor (u novotokavskom dijalektu) postane srpski
knjievni jezik. Vuk Karadi je uspio da cijelu srpsku kulturu
utemelji u narodnom ivotu i njegovim kulturnim vrijednostima: u
njegovom govornom jeziku (jeziku seljaka, ratara i pastira) i u
njegovoj bogatoj usmenoj tradiciji (u narodnim pjesmama i priama,
obiajima i predanjima). Taj njegov poduhvat je bio utoliko vei jer
je zahtijevao ne samo uporan
rad ve i upornu borbu i slamanje otpora sa svih strana: sa
strane obrazovanih ljudi, koji su bili njegovali jednu od naroda
otuenu kulturu, piui na vjetakom "slavjanoserbskom jeziku"; sa
strane mone Pravoslavne crkve, iji su poglavari bili uvjereni da je
ak i Vukova reforma pravopisa (s iskljuivanjem nekih
crkvenoslovenskih slova i uvoenjem latinikog "j") mogla potkopati
vjeru; sa strane srpskih glavara, pa i samoga kneza Miloa
Obrenovia, koji su u svojoj neobrazovanosti i nepismenosri
sumnjiavo gledali na Vukov rad i njegove susrete s poznatim
evropskim naunicima i knjievnicima. Potiui sa sela i duhovno
sazrijevajui u Prvom srpskom ustanku, Vuk je sav svoj ivot posvetio
velikom kulturnom poduhvatu koji je poduzeo. Iako samouk, on je
poslije poetnih lutanja - taj poduhvat izveo ne samo s ogromnom
energijom ve i s jasnom svijeu to eli postii. U tome mu je mnogo
pomogao ueni Slovenac Jernej Kopitar, s kojim se upoznao u Beu i
koji ga je uputio da skuplja narodne pjesme, da pie gramatiku
srpskog jezika, da saini pravopis, da pripremi rjenik. A im je
objavio svoja prva glavna djela ("Pismenica srpskog jezika",
1814;"Narodna srpska pjesnarica", 1815; "Srpski rjenik", 1818;
"Narodne srpske pripovijetke", 1821), Vuk je za svoj rad
zainteresirao i pridobio mnoge ugledne linosti evropske nauke i
knjievosti, meu njima i velikog pjesnika Goethea i poznatog
filologa i folkloristu Jakoba Grimma. S njihovom podrkom i podrkom
sve veeg broja pristalica iz krugova mladih srpskih inrelektualaca
Vuk je sve uspjenije vodio svoju borbu. Poslije mnogo otpora,
sukoba i polemika, a takoer i odricanja, oskudice i bolesri, Vuk je
doivio pobjedu svojih ideja. A s razlogom se smatra da se to
dogodilo 1847. godine. Te godine Vukj e objavio svoj prijevod
"Novog zavjeta", u kojem je na djelu pokazao sve izraajne mogunosti
novog knjievnog jezika. Te godine je njegov mladi sljedbenik ura
Danii objavio znaajno nauno djelo "Rat za srpski jezik i pravopis",
u kojem su naunim argumentima uutkani svi Vukovi prodvnici. Te
godine Branko Radievi je objavio svoje "Pesme", u kojima je konano
potvrdeno Vukovo uvjerenje da se na osnovama narodnog govora i
narodne poezije moe razviti jedna sasvim nova, po osjeajnosti i
.izrazu moderna knjievnost. A sve je to znailo prekretnicu u
kulturnom razvoju srpskog naroda. VUK STEFANOVI KARADI (1787 -
1864.) rodio se u selu Triu kraj Loznice. Nije imao redovno
kolovanje, ali je ipak rano nauio itati i pisati, i to bolje nego
veina njegovih zemljaka iz tog vremena. Zato su ga za vrijeme Prvog
srpskog ustanka 1804. godine ustanike voe uzeli za pisara. Poslije
neuspjeha Karadorevog ustanka, kao i mnogi drugi Srbi, Vuk je iz
Beograda prebjegao najprije u Zemun, a zatim u Be. U Beu je upoznao
Jerneja Kopitara. Taj susret je bio od sudbonosnog znaaja ne samo
za Vukov ivot ve i za cijelu srpsku kulturu. Jer, po Kopitarevim
savjetima i uputama Vuk je poeo skupljati narodne pjesme, pisati
gramatiku, pripremati rjenik. Objavivi svoja prva djela, Vuk je
postao poznat u knjievnim krugovima irom Evrope. Ali je i dalje sve
vrijeme ivio u oskudici, jedva prehranjuji svoju veliku porodicu.
Zato je bio prisiljen stalno i na sve strane traiti pomo kako bi
mogao nastaviti sa svojim radom. Ali su ga svi sumnjiili: ruska
vlada da je austrijski pijun, mtropolit Stratimirovi da podriva
pravoslavlje, knez Milo da rovari protiv njega i Srbije. ak i kad
je u Njemakoj dobio mnoga priznanja za svoj rad i postao
poasni doktor Univerziteta u Jeni, Vuk nije u domovini nalazio
razumijevanja ni potpore. Tek kad je njegov rad na skupljanju
narodnih umotvorina postao poznat irom Evrope (dobio je tada i
stalnu pomo ruske akademije nauka), Vuka su poeli slaviti i u
njegovoj domovini. Tada je on ve dobio bitku za novi knjievni jezik
i pravopis, a za sobom je imao veliko djelo, i to u vie oblasti: u
skupljanju narodnih umotvorina, u prouavanju narodnih obiaja, u
radu na gramatici i rjeniku srpskog jezika, u historiografiji. Na
temeljima tog djela razvila se ne samo srpska nova knjievnost ve i
cjelokupna moderna srpska kultura. BRANKO RADIEVI (1824. - 1853.)
roen je u Slavonskom Brodu. Svoje najljepe dane proveo je kao ak
gimnazije u Sremskim Karlovcima, koji su u ono vrijeme bili znaajno
sredite srpskog kulturnog ivota. Godine 1843. odlazi na studije
prava u Be, gdje se zbliava sa Vukom Karadiem i njegovim pristaama,
naroito sa mladim filologom urom Daniiem. Taj krug oko Vuka u Beu
predstavljao je prethodnicu ne samo srpskog romanrizma ve i nove
srpske knjievnosti, koja se poela razvijati na Vukovim idejama.
Radievieve "Pesme", objavljene 1847, znaile su prvu veliku potvrdu
ispravnosti tih ideja. U njima je na narodnom jeziku i u duhu tih
ideja progovorio jedan talentovani pjesnik, zdruujui poetski izraz
narodne lirike i raspoloenja evropske romantike poezije. Radievi je
za ivota stigao objaviti samo jo jednu zbirku pjesama (1851.).
Razbolivi se na pluima, umro je mlad, u 28. godini, kako je u nekim
svojim pjesmama i slutio. PETAR II PETROVI NJEGO (1813. - 1851.),
pjesnik i vladika crnogorski. Rodio se u Njeguima podno Lovena, kao
Rade Petrovi, u porodici koja je po tradiciji davala crnogorske
vladike. Upravu nad Crnom Gorom preuzeo je u svojoj 18. godini, i
to u vrijeme kada je Turska carevina i dalje uporno nastojala da
pokori tu malu slobodnu zemlju. Nastavljajui tenje svog strica,
Petra I, trudio se da modernizuje svoju dravu, pa je uveo senat, iz
Rusije donio tampariju, osnovao prvu kolu, poeo graditi putove i
odluno suzbijao samovolju plemenskih glavara. Dosta je putovao i
odravao prisne veze s mnogim uenim Srbima i Hrvatima tog vremena.
Poznanstvo s Vukom Karadiem navelo ga je da i sam pone skupljati
junake narodne pjesme ("Ogledalo srpsko", 1845). U svojim prvim
djelima oponaao je junake narodne pjesme ("Svobodijada", 1835.).
Ali upoznavi klasinu i modernu evropsku knjievnost, nastojao je u
svojim djelima sjediniti epski duh i povijesna iskustva koja su
sadrana u narodnom pjesnikom predanju sa misaonou i sloenijim
oblicima velike evropske knjievne tradicije (religiozno-filozofski
spjev "Lua mikrokozma", 1845.) U drami "Lani car epan mali" (1851)
obrado je jednu istinitu zgodu iz crnogorske historije (pojavu
nekog pustolova koji se Crnogorcima predstavio kao prognani ruski
car). U svom najpoznatijem djelu, "Gorskom vijencu" (1847), on je
nastojao ostvariti poetsku sintezu duha junake narodne poezije i
evropske romantike. Mlad se razbolio od tuberkuloze. Umro je u 38.
godini ivota na Cetinju. JOVAN STERIJA POPOVI (1806 - 1856.),
srpski komediograf i pjesnik. Roen je u Vrcu. kole je uio u
Sremskim Karlovcima, Temivaru i Peti. Po zavretku studija radio je
kao advokat u Vrcu, zatim kao profesor Vie kole u Beogradu, te kao
naelnik u ministarstvu prosvjete Kneevine Srbije. Svoj knjievni rad
zapoeo je
pisanjem romana po ugledu na tada popularnog srpskog romansijera
Milovana Vidakovia, ali je onda u "Romanu bez romana" ismijao i
svog uzora i svoj vlastiti sentimentalistiki stil. Nakon toga poeo
je pisati komedije, u kojima je izvrgao ruglu negativne pojave u
srpskom graanskom drutvu: pomodarstvo, snobizam, pohlepu, lanu
uenost, lano rodoljublje kojim se prikriva grabe i koristoljublje
("Laa i paralaa", "Kir-Janja ili Tvrdica", "Zla ena", "Pokondirena
tikva", "Beograd nekad i sad", "Rodoljupci"). U komedijama Sterija
je, s jedne strane, slijedio ideje prosvjetiteljstva XVIII vijeka,
ali je, s druge strane, nagovijestio realizam u srpskoj
knjievnosti. Osim komedija pisao je refleksivnu poeziju ("Davorje")
i historijske drame, po kojima je i bio pravi predstavnik srpskog
romantizma. Razoaran u drutveni i politiki ivot Beograda, povukao
se u svoj rodni grad, gdje je i umro. URA JAKI (1832 - 1878.),
najizrazitiji romantiki pjesnik u srpskoj knjievnosti. Rodio se u
banatskom selu Srpska Crnja, u siromanoj porodici. Uio je
slikarstvo, ali zbog nematine viu kolu nije zavrio. Radio je kao
uitelj i nastavnik crtanja u manjim mjestima u Srbiji. Siromaan i
boemski nastrojen, nemiran i buntovnog duha, stalno je dolazio u
sukob sa vlastima u provinciji, pa se zbog toga esto morao seliti
iz mjesta u mjesto, ak i onda kada se ve bio proslavio svojim
knjievnim radom. Umro je u Beogradu kao siromaan boem, ali priznat
i kao slikar i kao pjesnik. Pisao je pripovijetke, historijske
drame ("Seoba Srbalja", "Jelisaveta", "Stanoje Glava"), romantike
poeme i lirsku poeziju. I kao slikar i kao pjesnik, Jaki je
izraavao snaan, buntovan temperament, beskompromisnu
slobodoljubivost i silovitu romantiarsku osjeajnost. JOVAN JOVANOVI
ZMAJ (1833 - 1904.), najplodniji srpski pjesnik XIX vijeka. Rodio
se u Novom Sadu, koji je u ono vrijeme bio kulturni centar
vojvodanskih Srba ("srpska Atina"), iako je bio u sastavu
Austro-Ugarske Monarhije. Zavrio je najprije studije prava, a
kasnije i medicine. itav ivot je pisao pjesme: ljubavne,
rodoljubive, satirine, politike, djeije. Ureivao je mnoge asopise,
meu njima i satiriki asopis "Zmaj", po kojem je i dobio nadimak.
Djeijoj poeziji posvetio se poslije smrti svoje djece. Tada je poeo
uredivati i djeiji asopis "Neven". Prevodio je mnoge pjesnike sa
maarskog, ruskog, njemakog i francuskog jezika. Njegovu poeziju
karakterizira iskrenost, toplina osjeanja, jednostavnost i vrsta
veza sa stvarnim ivotom, linim i drutvenim. Pisao je brzo i lako,
na razne ivotne teme, pa je iza sebe ostavio obimno i raznovrsno
pjesniko djelo. LAZA KOSTI (1841 - 1910.), srpski pjesnik i dramski
pisac. Roen je u Kovilju u Bakoj. Studirao je pravo u Peti. Bio je
jedan od voa politike organizacije vojvoanskih Srba, Ujedinjene
omladine srpske. Radio je kao profesor i sudija. Posljednje godine
ivota proveo je povueno u Somboru. Prevodio je ekspirove drame
("Riard III", "Romeo i Julija", "Hamlet"), bavio se filozofijom i
estetikom ("Osnovi lepote u svetu"), pisao tragedije u stihu
("Maksim Crnojevi", "Pera Segedinac"), a objavio je i dvije zbirke
pjesama ("Pesme", 1873. i 1874.) Jedan je od najoriginalnijih
srpskih pjesnika, koji je smjelo traio nove rijei i nove ritmove za
svoje pjesnike vizije.
ROMANTIZAM U HRVATSKOJHRVATSKI NARODNI PREPOROD
Hrvatski preporod je naziv za drutveni, politiki i kulturni
pokret koji su tridesetih i etrdesetih godina XIX stoljea vodili
hrvatski pisci i intelektualci, zastupajui tenje mlade gradanske
klase u njenoj borbi za nacionalnu ravnopravnost Hrvata u
AustroUgarskoj monarhiji. Oni su sami sebe nazivali "ilircima", jer
su smatrali da izraavaju raspoloenje svih slavenskih naroda koji
ive u nekadanjoj Iliriji, tj. u zemljama Balkana. (Zbog toga se
njihov politiki i kulturni poduhvat zove jo i ilirski pokret). Kao
i njihov voa Ljudevit Gaj (1809. - 1872.), veina njih je, s
izuzetkom grofa Janka Drakovia, porijeklom bila iz malograanskih,
trgovakih, inovnikih i seljakih porodica. Kako je u to vrijeme
Hrvatska bila izloena bezobzirnoj maarizaciji, ti su se hrvatski
pisci odluno borili za priznavanje nacionalne posebnosti i
ustavopravne ravnopravnosti Hrvata u okviru austrougarske carevine.
A u svom su programu imali i ideju ujedinjenja Hrvata s drugim
junoslavenskim narodima koji su ivjeli pod austrougarskom vlau.
Zbog toga su blisko suraivali s nekim srpskim piscima iz kruga
pristalica Vuka Karadia, pa su s njima 1850. u Beu sklopili dogovor
o zajednikom knjievnom jeziku, prihvarajui novotokavski dijalekt
umjesto kajkavskog, kojim su do tada pisali pisci u Zagrebu i
sjevernoj Hrvatskoj. U stvari, svoju reformu knjievnog jezika, kao
i stvaranje novog hrvatskog pravopisa, ilirci su zapoeli jo ranije,
uzimajui kao model jezik na kojem je nastajala bogata dubrovaka
knjievnost. Naime, jo 1830. godine Ljudevit Gaj je u Budimu objavio
svoju "Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja" i na
osnovu toga 1835. reformirao jezik i pravopis svojih Novina, koje
je pokrenuo godinu dana ranije. Tako su Gajeve "Novine", kao i
njihov knjievni prilog koji je izlazio pod naslovom Danica ilirska,
najavile ne samo novi hrvatski knjievni jezik (zasnovan na
tokavskom narjeju) ve i novu hrvatsku knjievnost. Od druge godine
izlaenja Gajevih "Novina" (1836) tim knjievnim jezikom poeli su
pisati gotovo svi hrvatski pisci tog vremena: Ivan i Matija
Maurani, Stanko Vraz, Petar Preradovi, Dimitrije Demeter, Ivan
Kukuljevi, Antun Nemi, Ljudevit Vukotinovi i dr. A njihovim
knjievnim radom postavljen je temelj razvoju moderne hrvatske
knjievnosti. IVAN MAURANI (1814. - 1890.), hrvatski pjesnik i
politiar. Rodio se u Novom Vinodolskom u Hrvatskom primorju.
Gimnaziju je uio na Rijeci, koja je u to vrijeme bila pod jakim
uticajem austrijske i talijanske kulture. Studirao je prava u
Zagrebu. Kao student pridruio se ilirskom pokretu. Kasnije se
nalazio na visokim politikim poloajima, pa je od 1873. do 1880. bio
i hrvatski ban. Iz zaviaja je ponio ljubav prema narodnoj pjesmi,
kao i prema staroj dalamatinskoj i dubrovakoj knjievnosti. U toku
kolovanja razvio je najprije naklonost prema klasinoj knjievnosti,
a kasnije se oduevljavao Bajronom i Pukinom, talijanskom i njemakom
romantiarskom knjievnou. Te uzore imao je pred oima i kad je pisao
svoj poznati spjev "Smrt Smail-age engia" (1846.), u kojem je, kao
pravi romantik, patetino, u tnjumfu, reagirao na vijest da su
Crnogorci u Hercegovini napali i pogubili poznatog bonjakog
feudalnog zemljoposjednika engia. Romantiki duh tog spjeva dobio
je
nacionalistiki karakter, jer se "svoji" vide kao nosioci Dobra,
a "tui" (drugi) kao nosioci Zla. Ipak, taj spjev zbog toga ne gubi
znaaj za historiju hrvatske knjievnosti, jer predstavlja prvo pravo
pjesniko djelo ispjevano modernim hrvatskim knjievnim jezikom.
PETAR PRERADOVI (1818. - 1872.), hrvatski pjesnik. Roden je u selu
Grabovnici kod Bjelovara u siromanoj oficirskoj porodici. Poto je
rano ostao bez oca, primljen je na kolovanje u vojnu akademiju u
Bekom Novom Mjestu. Kao oficir i kasnije general slubovao je irom
Austro-Ugarske Monarhije, kojoj je u to vrijeme pripadao i veliki
dio Italije. Poeo je pisati pjesme kao oficir u Milanu, i to na
njemakom jeziku, jer je hrvatski bio gotovo sasvim zaboravio. U
tuini se zainteresirao za ilirske ideje, pa je i sam postao
oduevljeni ilirac. Za prvi broj zadarskog ilirskog asopisa "Zora
dalmatinska" (1844.) napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu "Zora
puca...", u kojoj je pozdravio nacionalno buenje Hrvatske. Ubrzo je
postao najznaajniji i najplodniji ilirski pjesnik. Objavio je
nekoliko knjiga pjesama: "Prvenci" (1846.), "Nove pjesme" (1851.).
Kao i svi romantiari, najvie je pisao ljubavne, patriotske i
refleksivne pjesme. A kao ilirac slavio je slavenstvo, povratak
rodnoj grudi i maternji jezik. Znatno je uticao na razvoj hrvatske
poezije XIX stoljea. AUGUST ENOA (1831. - 1881.) najznaniji je
hrvatski knjievnik iz druge polovice prologa stoljea. Obimnou i
vrijednou svoga djela on je odredio itavo jedno razdoblje u
hrvatskoj knjievnosti (tzv. "enoino doba") i izvrio snaan uticaj na
nekoliko generacija hrvatskih pisaca. Rodio se u Zagrebu u obitelji
obrtnika. Pravne nauke studirao je u Zagrebu i Pragu. U poetku se
bio posvetio novinarstvu i radu u kazalitu. Knjievnim radom poeo se
baviti u zrelim godinama, a ostavio je za sobom veliki broj romana,
pripovjedaka, pjesama, feljtona, kritika i prijevoda (sa francuskog
i slavenskih jezika). Hrvatsko narodno kazalite mu je 1868. godine
izvelo komediju "Ljubica". Od 1874. do smrti uredivao je glavni
hrvatski knjievni asopis "Vijenac". Napisao je itav niz
historijskih romana, u kojima je, na osnovu prouavanja arhivske
grade, umjetniki sugestivno oivio starija razdoblja hrvatske
povijesti. S mnogo smisla za dinamiku proznog izraza, za graenje
likova, za razvijanje sloene i razgranate fabule, za doaravanje
historijske atmosfere, enoa je u tim romanima nastojao nacionalno i
socijalno osvijestiti iroke italake slojeve u Hrvatskoj.
(Historijski romani su mu: "Zlatarevo zlato", "uvaj se senjske
ruke", "Seljaka buna", "Diogene", te nedovreni roman "Kletva").
Napisao je i vei broj pripovijesti i kraih romana s tematikom iz
suvremenog ivota. Tim djelima postao je rodonaelnik
hrvatskerealistike proze: ("Prijan Lovro", "Mladi gospodin",
"Ilijina oporuka", "Branka", "Prosjak Luka" i dr.) Iako je u svojim
djelima sauvao mnoge tipino romantiarske crte, on je nagovijestio i
nove mogunosti pripovjedake knjievnosti, otvarajui tako epohu
realizma, za koji
se i teorijski zalagao u predgovorima svojih romana, u kritikama
i naroito u raspravi "Naa knjievnost". Smatrao je da je nacionalni
ivot Hrvata mnogo bogatiji nego to se to vidjelo iz hrvatske
knjievnosti onoga doba, pa je zahtijevao od pisaca da slikaju
stvarni ivot naroda. A i sam je to nastojao initi. Svojim brojnim
zanimljivim djelima enoa je jo za ivota pridobio brojne itaoce,
koji su do tada uglavnom itali njemake knjigc, pa se zato moe rei
da je on stvorio hrvatsku italaku publiku.
