RRoowwaann CCoolleemmaann

OOddjjeeddnnoomm mmaajjkkaa TThhee aacccciiddeennttaall mmootthheerr

Mikeu 1971.-2005.

Sken i obrada Dalmatinka

1 Sophie je razmišljala o pitanju koje joj je Jake Flynn upravo postavio. Nije to bilo

neko teško pitanje koje bi zahtijevalo diplomu iz bilo čega, a ni neko posebno poznavanje semantike. Ne, bilo je mnogo kompliciranije od toga. Jake Flynn ju je pozvao da izađe s njim na ručak, ali zapravo se nije radilo o tome. Pitanje je bilo na kakav ručak ju je pozvao.

Dok je Jake s druge strane telefonske žice čekao na njezin odgovor, Sophie se udobno naslonila na svojem stolcu, okrenuvši ga tako da je mogla kroz prozor ureda gledati dolje na trg i promatrati kako, preko toga velikog i gotovo praznog prostora, naleti vjetra u kovitlacima raznose komadiće nekoga šarenog smeća. Jedna od glavnih Sophienih poteškoća u životu (poteškoća, a ne problema - odbijala je priznati kako ima problem, usprkos tome što ju je Cal, njezin osobni pomoćnik, stalno uvjeravao u suprotno) bila je shvatiti da je privukla nekog muškarca. Ostale žene i većina njezinih prijateljica - OK, sve njezine prijateljice - su, čini se, imale neku vrstu intuicije s kojom su to skužile barem mjesec dana prije nego Sophie. I dok su sve one, temeljeći sve samo na onih trideset sekunda koliko je trajao susret s pogledom nekog iz noćnog kluba, planirale kratke zaruke i dugi brak, Sophie se daleko više bojala kako će pogrešno shvatiti kao znak da se netko zagrijao za nju sve ono što je manje od raskošnih buketa cvijeća dostavljenih na njezin radni stol i poziv na romantičan odmor u Veneciji. A kako je tijekom posljednjeg desetljeća samo jedan čovjek učinio takvo što - Sophiein bivši dečko Alex - njezino se iskustvo u vezama s muškarcima svodilo na njega i na šačicu onih koje su joj njezini prijatelji i kolege bili namjestili. A svi su oni priznali poraz već na prvoj prepreci.

Ta prva prepreka bila je sama Sophie.

Sophieina zbunjenost ovim Jakeovim pozivom na ručak proizašla je iz činjenice da je Jake Flynn njezin klijent, najnoviji i najvažniji klijent u posljednjih nekoliko tjedana. On je bio taj za kojeg se nadala kako će joj omogućiti promaknuće za koje se bilo teško izboriti. Zadivit će svoju šeficu Gillian unosnim dugoročnim ugovorom koji je namjeravala sklopiti s Madison Corporation, Jakeovom firmom.

Već nakon prvog njihova sastanka, prije gotovo tri mjeseca, Cal je izjavio da se ona Jakeu sviđa.

- Ne sviđam mu se - usprotivila se Sophie. - On se samo ponaša prijateljski i... ma znaš, kao Amerikanac. Amerikanci se ponašaju vrlo prijateljski.

- Ne ovako prijateljski - odgovorio joj je Cal. - Osim ako ne žele da ih se zvekne sudskom tužbom.

Sophie ga je ušutkala jednim od njezinih najboljih pogleda za ušutkivanje i rekla mu kako je sada najvažnije Jakea Flynna uvjeriti kako je McCanhy Hughes najbolja tvrtka za organiziranje korporacijskih događanja koju bi mogao odabrati da njegovoj tvrtki organizira njihovo prvo pojavljivanje u Ujedinjenom Kraljevstvu. I da mu pokaže kako njezine zamisli, planovi i budžet mogu, kako bi to njezina mama rekla, stjerat konkurenciju u mišju rupu.

I Sophie je trijumfirala.

- Nikada nisam sreo nekog organizatora domjenaka koji to obavlja tako temeljito kao ti - rekao joj je Jake, odlazeći nakon njihova prvog sastanka. - U vojsci bi mogla biti general.

Sophie se pristojno nasmijala i rukovala se s njim (pitajući se ima li ovaj njegov komentar ikakve veze s tim što je prošlu večer zaboravila staviti sjajilo na gornju usnu), a onda ga je otpratila do dizala. To je ono što se naziva flertom, izjavio je Cal čim se ona vratila za svoj radni stol.

- Cal - upozorila ga je - on nije flertovao, a čak i da je... iako nije... ne bih hodala s njim, jer je moj klijent.

- Ti si organizator domjenaka, a ne pravnica - rekao je Cal, - pa ne vjerujem da se to kosi s pravilima.

- Kosi se s mojim pravilima.

- S tvojim pravilima se sve kosi - odgovorio je Cal.

Kako je Sophie u tom utvrđivanju je li koga privukla bila posve beznadan slučaj, najčešće je izbjegavala i misliti o tome. Ali sada nije mogla prestati razmišljati je li, što se Jakea tiče, Cal možda u pravu. To je bilo poput dijela križaljke koji nije mogla riješiti. Nije mogla prestati misliti o tome kako je Jake Fynn jako lijep, u smislu da ima vrlo pravilne crte lica i sve to. A zapazila je kako je i strašno pristojan i kako ima vrlo svjež dah. Bila bi katastrofalna pogreška pobrkati dobre manire i dobru higijenu zuba s privlačnošću i to nikad ne bi prežalila. Ali Jake je zaista bio izvan svih okvira i to ga je činilo još zanimljivijim. Ne zato što bi Sophie bila od onih koje odbacuju svaki oprez i naglavce srljaju u neku nepreporučljivu vezu, nego zato što joj je bilo draže svoje zanimanje za stvari iz područja ljubavi držati nedodirljivim. To je bilo znatno sigurnije i oduzimalo je znatno manje vremena.

Prošlo je već dobrih pet sekunda otkad ju je Jake pozvao na objed, a Sophie je u djeliću sekunde izvršila analizu svih raspoloživih činjenica.

Domjenak za njegovu tvrtku već je bio planiran, datum je bio dogovoren i svi nužni aranžmani su već bili učinjeni. Nije postojao neki stvarni razlog zbog kojeg bi, sve do domjenka, Jake trebao biti s njom u kontaktu. Ipak, Sophie nije mogla zaključiti kakvu bi to vrstu ručka Jake mogao imati na umu, a u jednom lucidnom trenutku je shvatila da će prihvatiti taj poziv... konačno, on je njezin najvažniji klijent.

Oprosti, Jake, upravo sam gledala svoj kalendar u koji zapisujem obveze i u dvanaest sati nemam ništa pa bih... Oh, čekaj, što je ovo. - Tu su uz dvanaest sati crvenom olovkom upisani neki inicijali T. A. To nije učinio Cal, on je previše dobro organiziran da bi joj na ovakav način unakazio rokovnik. To je sigurno učinila ona vježbenica Lisa. Sophie je uzdahnula. Nije bilo nikakvih detalja, samo ta slova T. A., upisana oblim djevojačkim rukopisom. Koliko puta je trebala reći Lisi neka prepusti Calu unošenje bilješki u njezin kalendar? Nevolja je u tome što se Lisa boji Cala pa iako je on, u tehničkom smislu, i Lisin osobni pomoćnik, ona bi si radije gnjilim noktima iskopala vlastite oči nego dopustila da on učini išta za nju.

- Pa, ma što to bilo, može se odgoditi - rekla je Sophie, osjetivši se vrlo hirovitom, sekundu prije nego su joj se trbušni mišići zgrčili od zabrinutosti. To ne može biti ništa tako važno, rekla je samoj sebi. Kad bi bilo, onda bi joj čak i Lisa skrenula pozornost na to.

- Sjajno! - rekao je Jake s olakšanjem. - OK, mogu li onda svratiti u dvanaest i pokupiti te?

- Oh, ne moraš to učiniti, Jake... - započela je, prije negoli je na trenutak zastala kako bi razmislila o neizvjesnosti svrhe tog sastanka - ... ali ako želiš - završila je, pomalo oklijevajući.

- Želim - Jake se nasmijao. - Vidimo se u dvanaest.

- Super - rekla je Sophie.

Jake je prekinuo.

Sophie je pogledala telefonsku slušalicu i zaključila kako sada nije vrijeme za razmišljanja o tome kako je prošlo više od godine dana otkad je posljednji put imala seksualni odnos i brinuti se o tome hoće li uopće još ikada završiti s nekim u postelji.

Vidjevši kako ima još samo pet minuta do sljedećeg sastanka s Deutche Bankom, bacila je pogled na svoje čizme, špičoke izrađene od ružičastog antilopa, i osmjehnula se. Jutros joj je trebalo dobrih deset minuta više da dođe do ureda, samo zato što je morala biti posebno oprezna izbjegavajući male mlake vode i prljave ostatke snijega koji je prošle noći neodlučno pao, kako bi joj čizmice ostale besprijekorno čiste. A tu su, naravno, bile i visoke potpetice. Bilo bi teško, a vjerojatno čak i rizično u visokim potpeticama strčati niz mokre i pretrpane stube eskalatora, ali je, podigavši svoju desnu nogu a onda opet lijevu, zaključila kako su ove čizme vrijedne toga. Naravno, mogla je svoje nove čizme staviti u vrećicu pa do ureda otići u tenisicama, ali kao prvo, uopće nije imala tenisice, a kao drugo, to mijenjanje obuće je za nesposobne trapavce. Osim toga, držala je kako je najbolja stvar vezana uz te nove čizme nositi ih, bez obzira naišla li na pakao ili duboke mlake. Sophie možda nije bila prvak svijeta u sklonosti prema avanturizmu ili spontanosti, ali bila je iznimno tvrdokorna kad se radilo o njezinim cipelama - o svih četrdeset i osam pari njezinih cipela.

Cal joj je jednom rekao kako ta njezina neobuzdana ljubav prema obući ukazuje na onu unutarnju divu u njoj koja se bori kako bi se oslobodila njezine puritanske, seksualno potiskivane vanjštine.

Sophie je istaknula kako ona vrlo često nosi suknje iznad koljena pa zato, hvala mu lijepa, nema ni govora ni o puritanizmu niti o potisnutoj seksualnosti. Cal je samo prezrivo frknuo i rekao kako bi, kad bi postojao odjeljak za umjerene ljude, ona jamačno bila tamo. A te upadljive cipele nosi samo zato da bi prikrila potpuno pomanjkanje seksualnosti. Sophie mu je rekla kako ima potpuno krivo. Cipele su jednostavno cipele. Ona voli cipele svih boja, oblika i veličina... njezina reakcija kad ugleda novi Vouge ili Glamour gotovo je instinktivna. Javlja se grčevita požuda koja ne prestaje sve dok se upravo taj par cipela, udobno ugniježđen u kutiji, ne ljulja u skupoj papirnatoj vrećici koju ona nosi u ruci. A tu je i ona savršena radost i zadovoljstvo očekivanja pobjede nad njezinom uredskom rivalkom i općenito ljutim neprijateljem, nad Evom McQueen.

Cal bi često rekao kako za ljude poput nje postoje posebne web stranice, no Sophie je odbila njegove komentare i rekla mu kako pravi razlog leži u tome što ju je sve do četrnaeste godine života njezina majka tjerala da u školi nosi one neudobne i nezgrapne cipele Clark, premda su njezine prijateljice nosile sive lakirane, s remenčićem oko skočnog zgloba i sa smeđim čvorićem sa strane.

Rekla mu je kako je skupljanje cipela bio onaj maleni dio nje koji je mogao biti slobodan i kreativan. Njezine su cipele ono po čemu se isticala među ženama u sivoj ili crnoj poslovnoj odjeći.

Cal je rekao da nisu cipele to po čemu se ona razlikuje, no odlučila je ne pitati ga što je time mislio reći.

Ugrizavši se za usnu dok je rukom prelazila preko listova nogu i protegnula nožne prste, pomislila je kako su možda baš cipele natjerale Jakea Flynna da je pozove na objed - ako se na kraju ipak pokaže kako je to bio ručak ručak, a ne ručak ručak.

Namrštila se. Ponovno je uspjela samu sebe zbuniti. Srećom, Cal ju je prenuo iz tih misli.

- Dolaze Nijemci - rekao je, otvorivši bez kucanja njezina vrata. Sophie je brzo povukla nogu u čizmi natrag pod stol i uspravila se na stolcu. - Sad su iz predvorja krenuli gore... želiš li ih dočekati kraj lifta?

- Želim - odgovorila je, dopustivši si malen osmijeh kad se je čula kako poput jeke ponavlja isto ono što je Jake rekao. - Daj da putem malo vježbamo njemački.

- Guten Tag Herr Manners - rekao je polako i razgovijetno. Činjenica da Cal govori više jezika čini ga zaista korisnim i nikada se nije umorio spominjući joj to.

- Guten Tag Herr Manners - kad je Sophie to rekla, zvučalo je kao kad njezina mačka Artemida iskašljava gvalju dlake.

- Mnmm - rekao je Cal - još jedanput, s više osjećaja.

- Guten Tag, ma jebiga! - mrzila je kad nije mogla nešto izvesti posve onako kako treba, a posebno ju je ljutilo to što nije dobra u stranim jezicima. Nije se tu toliko radilo o riječima, ionako zapravo nije znala druge do onih koje joj je Cal rekao, koliko o naglasku. Jednostavno nije mogla izgovoriti onako kako treba.

- Ne vjerujem da naši njemački rođaci rabe tu frazu - rekao joj je otvoreno. - Možda bi se ti trebala držati samo engleskog. Nijemci vrlo dobro govore engleski. Većina naroda vrlo dobro govore engleski i mislim kako bi se ti trebala time okoristiti, sve dok ne popravim ove tvoje pokušaje da se ponašaš transglobalno.

- Mislim da imaš pravo - rekla je Sophie. - Samo sam htjela obratiti...

- ... pozornost na detalj - Cal je nadnaravnom preciznošću oponašao izgovaranje te njezine mantre.

Njoj se Cal zbilja jako sviđao. Bili su zajedno već gotovo pet godina, što je Sophiein najduži odnos s nekim muškarcem i znala je da se na njega može u potpunosti osloniti. Bio je najbolji agent na cijelom katu. U ranoj fazi njihove suradnje ona je gotovo tri mjeseca bila zaljubljena u njega, žaleći što njegova seksualna orijentacija nije okrenuta prema ženama. A onda je shvatila da joj se on, kad bi bio kao ostali momci, vjerojatno uopće ne bi svidio, jer kome bi se mogao svidjeti normalan tip koji toliko vremena provodi čitajući ženske magazine? Otad su postupno postajali sve bliskiji prijatelji, a Sophie se zaljubila u nekoga anonimnog savjetnika za rizična ulaganja koji je radio na suprotnoj strani ulice.

Često je s prijateljima ili Calom, do kasno u noć i malo pod gasom, vodila rasprave o tome je li njezina »ljubav na daljinu« stvarna ljubav u pravom smislu riječi. Sophie je izjavila da je to upravo to, čista ljubav, svojevrsna aktualizirana verzija one srednjovjekovne kad se od ljubavnog para nije nužno očekivalo da međusobno i razgovaraju. To je značilo da nisu davana nikakva lažna obećanja, nitko se nije poševio, nitko nije ostavljen i nitko, a posebno ne Sophie, ne mora provesti nekoliko mjeseci pretvarajući se kako nije nimalo tužna niti povrijeđena.

- Meni to zvuči kao lov - rekao je Cal.

Sophie je svoju pozornost ponovno usredotočila na Nijemce.

- Uostalom, gdje je Lisa? Ona zna da je u jedanaest sati sastanak. - Sophie je pogledom pretraživala ured, tragajući za svojom vježbenicom, tim trećim i navodno vitalnim dijelom tima, iako je vježbenicu Cal vedro spominjao kao Onaj Balast. Kod nje su nam sve kalkulacije za sastanak, a ovi samo što nisu stigli... ako se sad ponovno zaključala u zahod i plače, kunem se Bogom da ću...

- Bit ćeš ljubazna prema njoj i reći joj da nije važno? - zajedljivo je upitao. On se nije bojao jasno iznijeti svoje mišljenje o tome koliko im je Lisa korisna. Trebaš je baciti u kontejner, to je smeće.

- Ovo joj je prvi posao - rekla je Sophie. - Svatko se usrano ponaša na prvom poslu. Treba joj malo vremena da se privikne.

- Imala je osam mjeseci.

- Samo je pronađi, u redu? - rekla je Sophie onim svojim šefovskim glasom.

Cal joj je salutirao, a onda se namjerno uputio prema ženskom zahodu.

Sophie je uzdahnula i promatrala brojeve koji su pokazivali gdje se trenutačno nalazi dizalo koje se polako uspinjalo. Već je prošao dobar dio godine otkad je započela obučavati Lisu. Svidjela joj se, mogla je sagledati njezin potencijal, ali čini se da Lisa jednostavno ne može odvojiti svoj mozak od svojeg srca. Kao da su joj ta dva organa spojena u neku kaotičnu smjesu. Lisa je imala toliko dramatičan ljubavni život da bi to neki prosječni pisac ljubavnih romana odbio kao nevjerojatno. Sophie ju je mjesecima pokušavala oraspoložiti, a posljednji put kad je njezina vježbenica imala krizu tijekom radnog vremena, čak joj je obrisala uplakane oči i oprezno joj predložila kako bi možda mogla pokušati smanjiti broj muškaraca s kojima se sastaje ili možda na neko vrijeme uopće ne viđati muškarce... posebno zato što se čini da joj to ne čini dobro.

- Mislite reći neka potpuno odustanem, kao vi? - upitala ju je Lisa s tipičnim razrogačenim očima i taktičnošću jedne dvadesetjednogodišnjakinje. - A što ću bez seksa? Zar vama ne fali ševa?

Sophie se sjećala kako je osjetila da joj se lice počelo crvenjeti i kako je odlučila ne povjeriti Lisi da nije ni s kim spavala još otkad ju je prije osamnaest mjeseci njezin dečko Alex ostavio e-mailom. Ne radi se o tome da joj seks ne nedostaje, ali to obavlja na neki apstraktni, romantizirani način. No nije joj nedostajao s nekom određenom osobom. Čak ni s Alexom... a u njega je bila gotovo zaljubljena... seks nije bio nešto od čega bi joj se izmaklo tlo pod nogama. Sumnjala je da se uopće ijednoj ženi zbog seksa izmiče tlo pod nogama i kako je sve to jedna golema urota koju su izmislili ženski časopisi i muškarci, kako bi se žene osjetile nesigurno. Ali opet, zbog stvorenja kakvo je Lisa, ta je teorija mogla letjeti kroz prozor. Bilo je posve jasno kako Lisa zaista uživa u seksu, čak i onda ako je to neminovno završavalo emocionalnim razočaranjem.

- Nisam ja odustala od muškaraca - rekla je Lisi - samo sam odlučila u ovom trenutku dati prednost poslu i mislim kako bi i ti trebala to učiniti. Ovo je za nas vrlo važno vrijeme. Ako Gillian zaista bude odlučila napustiti posao, onda će ga netko drugi morati preuzeti. Otvaraju se mogućnosti. Želim imati najbolju moguću karijeru, a i ti bi trebala imati ista stremljenja. Lisa, ja ti ovdje pružam veliku priliku i vrijeme ti je da je zgrabiš s obje ruke. Nemoj me razočarati.

- Budem, budem - obećala joj je. Ali putem do svojega radnog stola zaljubila se u momka koji mijenja boce u rashladnom uređaju za pitku vodu, a kad ju je taj nakon dva tjedna ostavio, bila je opet na samom početku.

Lift se zaustavio kat ispod onog gdje je čekala Sophie.

- Evo je. - Cal je gotovo dovukao Lisu do Sophie, koja je svoju vježbenicu odmjerila kritičkim okom. Osvježila je šminku, ali oči su joj bile crvene i podbuhle, a i nos joj je otekao. Opet je plakala.

- Dave te ostavio? - upitala je Sophie u onih nekoliko posljednjih trenutaka prije no što se dizalo zaustavilo na njihovu katu.

Lisine blage oči su se raširile od duševne boli: - A samo sam tražila da se upozna s mojom mamom. Zar je to značilo neko pretjerano vezanje? Sophie je uzdahnula. Mora se priznati da kad bi Lisa bila neka heroina, sigurno bi je zvali Žena-Priljepak, ali sada sigurno nije trenutak za raspravu o tome.

- Razgovarat ćemo o tome poslije - rekla je. - Sada se samo saberi i usredotoči, sjeti se zašto si tu.

Vrata dizala su kliznula i otvorila se.

Kad su se Sophie i Lisa vratile sa sastanka, Sophie je bila vrlo zadovoljna samom sobom. Sastanak je protekao vrlo dobro, a Lisa se sad vraćala za svoj stol, a da se uopće nije uplitala. Stvari su se kretale nabolje. Čak je do sastanka s Jakeom imala malo vremena za sređivanje nekih svojih dokumenata. Ili bi možda trebala svratiti u Evin ured, reći joj za novi ugovor, pokazati nove čizmice i općenito je pokušati nekako razbjesniti.

- Ne moraš mi ni reći da je sve dobro proteklo - rekao je Cal, vireći preko gornjeg ruba primjerka časopisa OK. - Samo te pogledam i već znam kako je bilo, opet imaš onaj trijumfalni izraz kraljice Boudicce. Ratnica Sophie Mills, kraljica među onima koji planiraju partyje.

Sophie je mrtva-hladna stala ispred njegova stola i uzela mu časopis iz ruke. - Radi nešto - rekla je. - Ja imam nešto slobodnog vremena pa ću srediti...

- ...tračeve o slavnima? - upitao je Cal, žalosno pogledavši svoj časopis.

- Neke isječke teksta - lagala je.

Jedva je došla do nekog članka o vjenčanju slavnih, kad ju je Cal prekinuo. - Pojavio se mali problem u tvojem sređivanju - rekao je pogledavajući preko svojeg ramena pomalo prezrivim pogledom. - Iskrsnulo je nešto izvan rasporeda. Elastični pojas oko struka. Rubac za glavu.

Sophie je zatreptala.

Ovdje je jedna »dama« koja te želi vidjeti! - uskliknuo je, kao da je ovaj njegov opis trebao biti i više nego dostatan. To su sigurno ona tvoja slova T. A. s kojima je dogovoren sastanak za dvanaest sati? Ili bih trebao reći Tess Andrew? Sophie je zatreptala gledajući ga i pomislila na Jakea koji bi upravo u ovom trenu mogao biti savršen i dio nje je odahnuo zbog ove prepreke koja se pojavila.

- Možeš li je odgoditi? Reći da sam imala upisana dva sastanka ili tako nešto? - upitala je, znajući da bi Cal mogao navesti većinu ljudi da učine većinu stvari.

Cal je ušao u njezin ured i zatvorio za sobom vrata, stojeći dovoljno blizu da je Sophie mogla namirisati Chanel Allure. Nije bila sigurna je li pour homme ili pour femme.

Pružio joj je posivjelu, otrcanu posjetnicu. - Dala mi je ovo. I zamolila me da joj je vratim, jer ima samo tu jednu. Zbog smanjenog budžeta ili tako nešto.

Sophie je uzela posjetnicu i pročitala je: Tess Andrew, socijalna služba Highburyja i Islingtona.

- Ali mi radimo samo s privatnim tvrtkama - rekla je Sophie zbunjeno.

Cal je slegnuo ramenima. - To sam joj i ja rekao. Ali ona je rekla kako je stvar osobne prirode. Rekla je da se mora s tobom vidjeti... sada. - Na trenutak je zastao: - Slušaj, Sophie, žao mi je ali ona to ozbiljno misli, a konačno, zapisana ti je i u rokovniku. Kaže da je jutros telefonirala i kako ju je neka ljubazna mlada dama predbilježila za sastanak rekavši kako uopće neće biti problema. Kaže da je zaista vrlo hitno. - U glasu mu više nije bilo ni traga onom uobičajenom humoru i sarkazmu.

Hitno? - ponovila je Sophie nesigurno. Što bi neka socijalna radnica mogla htjeti od nje? Oh, Bože, zavapila je u sebi. Nadala se da se nisu susjedi opet žalili na pse njezine majke, premda ih ne bi mogli kriviti ni da jesu. Činjenica da žive pokraj nečije štenare, baš ne diže vrijednost njihovim kućama. Bilo kako bilo, Sophie nije bila čuvarica svoje majke. Nije mogla zaustaviti to majčino bavljenje uzgojem pasa sve da je i htjela jer se dobro brinula o psima i oni iz R.S.P.C.A.-a su sve provjerili. Sophie je to mogla dokazati. Odrasla je u tom kaosu vezanom za pse i vrlo često je imala osjećaj kako su psi važniji od nje. Otkako joj je prije šesnaest godina umro otac, majka je počela ne samo uzgajati pse nego je pružila dom i psima lutalicama. Bila joj je potrebna farma negdje u području Surreyja, a ne viktorijanska terasa u Highburyju. Sophie se nije mogla dosjetiti ikakva drugog razloga zašto bi socijalna radnica došla ovamo, a ona bi mogla i bez da sve to ponovno sluša, ali ako Cal nije mogao nagovoriti tu Tessu Andrew da ode, onda to nitko ne bi mogao.

- OK, ako baš mora biti tako - rekla je povrativši u trenu svoje poslovno samopouzdanje. - Možda ću stići sve to s njom obaviti prije nego Jake dođe ovamo.

- Jake će doći ovamo po tebe? - upitao ja Cal, zainteresirano podigavši obrvu. - On te jako voli.

Sophie je zatekla Tessu Andrew kako sjedi na Calovu stolcu i u rukama nervozno stišće neku golemu torbu ukrašenu nitnama.

- Gospođice Andrew - Sophie se nasmiješila ženi ugodnog izgleda, koja je vjerojatno navršila pedeset i neku, bila je srednje građe i iz nje je zračila neka urođena rastresenost kojoj je njezin ciganski »look« davao poseban šarm. - Kako vam mogu pomoći? Jer moram vam reći, ako se radi o mami i njezinim psima... tu logika ne pomaže. Ona vidi njihova »mala ličeka« i sav razum ode kroz prozor. Ni ja to ne razumijem, ja sam osoba sklonija mačkama.

- Žao mi je, gospođice Mills. Ne radi se o psima niti... ovaj... o mačkama. - Žena je slijedila Sophie u njezin ured.

- Sophie, zovite me Sophie. Ako se ne radi o psima, što je onda? Kanalizacija? - Nije znala kakve to ima veze sa socijalnom radnicom, ali kanalizacija u donjim katovima bila je pomalo sumnjiva.

Hvala vam što ste pristali primiti me u tako kratkom roku - rekla je Tess. - Sigurno se čudite odakle sam se pojavila... ovako iz čista mira, ali... - zastala je - bojim se da vam nosim loše vijesti. - Sophie je osjetila grč u želucu. Ovo su bile riječi kojima se poslužila i njezina razrednica onoga dana kad joj je otac preminuo od srčanog udara. Oblio ju je hladan znoj. Zar je ipak nešto s mamom? Zar je mama bolesna ili...?

- OK - rekla je, smogavši snagu. - Nastavite.

- Jako mi je žao što vam moram reći da je umrla vaša prijateljica Caroline Gregory.

Sophie je zurila u nju. Osjetila je kako joj se u prsima rasprsnuo mjehur olakšanja i počela se smijati.

Tess je izgledala zaprepašteno, pa je Sophie shvatila kako to njoj mora izgledati bezobzirno.

- Oh, ispričavam se, gospodična Andrew, ali došlo je do neke zbrke. Ne poznajem nikoga tko se zove Caroline Gregory. Mislila sam da ste mi došli reći kako mi je mama bolesna.

Sophie je udahnula i sabrala se. - Žao mi je, ali mislim da gubite vrijeme. Mislim da ste došli k pogrešnoj Sophie Mills.

Tess Andrew je izgledala kao da joj nešto nije jasno pa je na trenutak zatvorila oči, a čelo joj se naboralo.

- Oh, ne - rekla je i na njoj se vidjelo koliko joj je neugodno. - Žao mi je, znate, zaboravila sam. Naravno da se nije služila prezimenom svojeg supruga, zar ne?

Sophie ju je bijelo gledala dok je Tess na svoje lice ponovno navukla izraz nekoga tko donosi tužne vijesti. - Žao mi je, Sophie, htjela sam reći Carrie, Carrie Stiles iz St. Ivesa u Cornwallu. Imala je prometnu nesreću i poginula je na licu mjesta. Carrie Stiles je mrtva.

Sophie se u trenutku prisjetila kako se smijala s Carrie Stiles u zahodu za učenice, u Našoj Gospi, katoličkoj gimnaziji za djevojke, dok su okretale elastične pojasove njihovih sivih plisiranih suknji, sve dok se nisu postupno podigle iznad koljena. Stajale su u zahodu, uz otvoren prozor, pušeći Silk Cuts.

Umrla je Carrie Stiles. Carrie koja je nekad bila njezina najbolja prijateljica, njezin nadomjestak za sestru i njezina potpora tijekom dugog vremena, sve dok prijateljstvo nije postupno izblijedjelo i svelo se na otprilike jedan telefonski poziv godišnje, na božićne čestitke i slanje darova za Carrienu djecu, njezinu kumčad. Ali kad bi je netko upitao, onako bez ikakva interesa, tko je njezina najbolja prijateljica, Sophie bi smjesta odgovorila kako je to Carrie Stiles. Nastojala se prisjetiti koliko su sad djeca stara. Malena su, vjerojatno i mlada od šest godina. Cal je za njih uvijek nabavljao rođendanske darove... on će to znati. Pogledala je Tess Andrew koja ju je pomno promatrala, držeći već spreman omot papirnatih rupčića.

- Žao mi je... ovo je šok - rekla je Sophie, još uvijek ne mogavši probaviti tu vijest. - Nekada smo bile vrlo bliske. Ali hvala vam. Hvala vam što ste me obavijestili. Nisam ni znala da socijalna služba obavlja i ovakve stvari. Mislila sam da imate premalo zaposlenika i previše posla. Pa, znate li možda kad je sprovod? - Sophie je bila svjesna kako joj glas zvuči posve pogrešno, kao da ugovara termin za neki

rutinski sastanak, a ne kao da se raspituje o sprovodu. O pokopu Carrie Stiles. Carrie je bila živa negdje drugdje, i to već toliko dugo da se činilo nemogućim da nije još uvijek tamo, živeći svojim uobičajenim životom, samo negdje izvan vidika.

Tess je u svojim rukama stiskala i vrtjela omot s rupčićima. Činilo se da se osjeća više zbunjeno i nelagodno nego Sophie. Sophie je pak pretpostavljala kako je ovaj šok činio Carrienu smrt tako nestvarnom. To je bilo drukčije nego tatina smrt. Tatina je smrt bila stvarna od trenutka kad je za nju čula. Istini za volju, premda se i sad svakodnevno znala prisjetiti svojeg oca, na Carrie već dugo nije ni pomislila. Pokušala se sjetiti što je pisalo na božićnoj čestitki koju je potpisala prije samo nekoliko tjedana, ali nije mogla. Cal je pisao sve njezine čestitke, uključujući i nekoliko privatnih. Sophie ih je samo, jednu za drugom, potpisala, dopisavši svoje ime i tri poljupca, XXX.

- Bojim se - rekla je Tess tjeskobnim glasom - da je sprovod već bio. Zapravo, još prije nešto više od šest mjeseci. Kako sam čula, to je bio pravi događaj. Carrie je tamo imala mnogo prijatelja. Oni su sve organizirali. Bila je i njezina majka, tada se još mogla lakše kretati. Ona mi je rekla kako je sve proteklo upravo onako kako bi Carrie to željela, mislim da je uporabila izraz poganski. Njezin su pepeo bacili u more na mjestu koje su ona i njezina djeca najviše voljeli.

Sophie je pokušavala zamisliti skupinu ljudi koje nije poznavala kako bacaju Carriein pepeo u more. Za nju to nije imalo nikakva smisla. Bilo je poput sna.

- Oh - rekla je. Bila joj je čudna spoznaja da Carrie već više od šest mjeseci nije bila na svijetu i da je njezina božićna čestitka ostala neotvorena. Neopravdano se osjetila povrijeđenom jer je sprovod prošao bez nje, ali to ju nije iznenadilo. Nije poznavala niti jednog Carriena prijatelja iz St. Ivesa i jedva da joj je poznavala i muža. Sophie je duboko udahnula i pokušala se usredotočiti na stvarni svijet.

Morala je ići dalje, otići s Jakeom na ručak. Morala je učinili nešto normalno, nešto nad čim je imala kontrolu i što je mogla razumjeti. Nije mogla shvatiti da je Carrie mrtva. Jednostavno nije mogla o tome misliti.

- Pa - Sophie je bacila pogled na onu posjetnicu - Tess, hvala vam što ste me obavijestili. Imali ste pravo, ovo je bio šok, ali mislim kako je najbolje nastaviti dalje živjeti normalno... pa ako je ovo bilo sve?

Tess je bila malo zatečena i odmahnula je glavom.

- Oh, zaboga - rekla je ispričavajući se. - To nije jedini razlog zbog kojeg sam ovdje, gospođice Mills. Sophie. Nisam došla samo da bih vas obavijestila o tome da je Carrie mrtva. Oh... - duboko je uzdahnula - radi se o djeci. O njezinoj djeci. Belli je sada šest, a Izzy tek malo više od tri godine.

- Naravno - rekla je Sophie, sumorno odmahujući glavom. - To je za njih strašno. Jednostavno strašno. - Nije razumjela što sad Tess želi od nje.

- Dobro, baš mi je drago što razumijete kako je toj jadnoj dječici teško. To će im onda sve olakšati.

Sophie je bila zbunjena. - Što će im to biti mnogo lakše? - upitala je pristojno.

Djevojčicama će biti lakše kad dođu živjeti s vama. - Tess je promatrala kako ju Sophie bijelo gleda. - Zaboravili ste, zar ne? Bojala sam se da bi se to moglo dogoditi... Ljudi nikad takve stvari ne uzimaju ozbiljno. - Mogla je opaziti kako Sophie jedva čeka da joj Tess sve objasni. - Znate, Carrie vas je u svojoj oporuci

imenovala, ali oporuku smo pronašli tek prije nekoliko dana. Njezina susjeda se dragovoljno javila da će sortirati sve njezine stvari prije nego ih maknu... kako bi djevojčicama sačuvala sve što bi im moglo biti važno. Oporuku su našli na dnu kutije s bojama, možete li to vjerovati? - Tess je ponovno vratila na lice svoj osmijeh. - Carrie vas je imenovala dječjom skrbnicom, gospođice Mills. Željela je da se vi brinete o njima.

2 Sophie je zaboravila. Naravno da je zaboravila - zašto bi se i sjećala obećanja koje

je, napola pijana, dala prije tri godine? Carrie uopće nije trebala zaista umrijeti.

To je bilo nakon krstitki. Carriena majka je sve organizirala u onoj istoj crkvi u Highburyju gdje je i Carrie bila krštena i gdje je primila sakrament potvrde. To je bilo neposredno nakon njezina prvog udara, laganog, od kojeg se brzo oporavila, ali je naglo postala moralna i obnovila svoj religiozni žar, što je značilo da želi prije smrti vidjeti svoju unučad krštenu, jednostavno je to morala, ili je barem tako rekla svojoj kćeri.

- Naravno da je to emocionalna ucjena - rekla je Carrie kad su telefonom razgovarale i zvučala je vrlo uzrujano i umorno, dva stanja koja je nesumnjivo prouzročila njezina majka. - Ne želim ih krstiti, ali mama me je zbilja prišarafila pa dolazim s obje djevojčice. Ili to, ili život u pravom čistilištu, tko zna dokad.

Sophie je suosjećala s Carrie. I njoj je bilo poznato kako je to imati majku iz zone sumraka. Zapravo, mnoge žene njezinih godina imale su slično iskustvo sa svojim majkama. Sophie se činilo kako žene odmah nakon što postanu majke, započinju dug i degenerativan proces koji ih polako preobrazi iz vedrih i zanimljivih u šašave i ekscentrične. Jedan od mnogih razloga zbog kojih je Sophie odlučila da nikada neće imati djecu bio je taj što se ona nije htjela pretvoriti u svoju majku, a o tuđima da se i ne govori. A Sophieina majka je bila luda samo za psima. S druge strane, Carriena majka bila je prava prvakinja kad se radilo o uzajamnom optuživanju i emocionalnim ucjenama.

- A što kaže Louis? - Sophie se sjetila upitati je. - Kladila bih se da on to ne želi. Mogla bi joj reći kako on to ne dopušta pa pustiti neka krivi njega, zar ne?

Carrie jedan trenutak nije odgovarala i Sophie je mogla čuti kako grglja i kašlje u telefon.

- Oh pa... ne... ja samo... Ma dobro, nije važno jer sad sam već pristala - Carriein smijeh je zvučao malo šuplje. - Jadna Bella, Bog zna što će ona o tome misliti kad vidi nekakvog čovjeka u nekakvoj odjeći kako vodom polijeva trogodišnju curicu! Mama je čak odabrala i kumove, neke grozne pobožne rođake iz Tottenhaima. Ali to nisam dopustila. Rekla sam kako imam barem jednog prijatelja kojeg ću odabrati. To ćeš biti ti, Sophie, hoćeš li? Ne vjerujem da bih sama mogla podnijeti suočavanje sa svojom krivnjom. I ti si se školovala u Našoj Gospi... pa barem razumiješ. A osim toga, bit ćeš dobra kuma, pružit ćeš djevojčicama dobar primjer i sve to.

- Naravno da ću ti to učiniti - rekla je Sophie, radujući se prigodi kad će moći s Carrie lamentirati o starim vremenima. - Ali ti nećeš biti sama, zar ne? I Louis će biti tamo? On će spriječiti tvoju mamu da te prijavi samostanu. - Sophie se pokušavala prisjetiti je li se Carrie nasmijala toj traljavoj šali, ali nije mogla.

Louis ne može doći - rekla joj je Carrie, a glas joj je malo drhtao. - Zbog posla. Rekla sam mu neka se ne brine. Sve to ionako radimo zbog mame. To je njezin cirkus. - Sophie se prisjetila dana kad se jedini put susrela s Louisom, pri sklapanju građanskog braka u uredu matičara. Carrie je bila osam mjeseci trudna, odjevena u bijelu kačkanu tuniku i s poljskim cvijećem upletenim u njezine smeđe kovrče, pa je izgledala poput neke poganske božice plodnosti. Gospođi Stiles je tada uspjelo svojim nedolaskom zasjeniti cijeli taj događaj. Sophie gotovo nije ni razgovarala s

Louisom. Čak i tijekom same ceremonije činilo se da je on malčice pijan i Sophie je pomislila kako se je barem mogao počešljati i obrijati te crne čekinje na bradi. Bio je prilično zgodan i simpatičan, ali Sophie potajice nije odobravala tu vezu, jer je jednostavno bila previše impulzivna.

Carrie ga je upoznala za vrijeme svojih dugo planiranih praznika koje je, slikajući, provodila u St. Ivesu. On se zanimao za surfanje i fotografiju. Oboje su dijelili ljubav prema umjetnosti i moru.

»Srela sam mrak komada« napisala je Carrie na razglednici koju će poslati Sophie. »Zadržat ću ga.« Tri mjeseca kasnije bila je trudna, a osam mjeseci nakon toga su se vjenčali. Kad je Sophie pod nekim izgovorom šmugnula iz paba u kojem je bila proslava vjenčanja, nije tom braku davala rok trajanja dulji od šest mjeseci. Osjećala je kako se, odjevena u kostim boje jorgovana, s odgovarajućim cipelama i sa svojom dugom ravnom plavom kosom koja joj je padala na ramena, razlikovala od društva u pabu. Svi osim nje bili su odjeveni posve ležerno, u džins i tijesne topiće. Carrie ju je molila neka još ostane, ali ona je objasnila kako još te noći mora voziti natrag u London. Već je tada bila usmjerena na promaknuće na poslu. Ipak, brak je trajao dulje od šest mjeseci i time se pokazalo da Sophie nije bila u pravu i pretpostavljala je kako je rođenje drugog djeteta to i dokazalo.

Sam obred krštenja djece tekao je upravo onako kako je Sophie i očekivala. Bio je dugačak, u crkvi je bilo hladno i nitko nije razumio o čemu to govori dominikanski svećenik koji je bio šarmantan, ali je imao vrlo jak naglasak. Manje dijete je tijekom čitavog obreda vrištalo nesmanjenim intenzitetom, dok je starija djevojčica, Bella, imala nekakvu gripu pa se Sophie, samo pogledavši je, osjećala kao da ima temperaturu i upaljeno grlo. Sophie je u jednom trenutku morala držati djetešce, a ono je podiglo pogled i pogledalo je. Dva velika crna oka virila su iz naboranog ružičastog lica bez ikakve vidljive emocije i Sophie to nije razumjela. Nije mogla shvatiti zašto je Carrie toliko luda za tim djetetom. Zapravo, luda za objema djevojčicama. To sigurno mora biti mnogo kompliciranije od samih hormona koji nove majke namame u vječito ropstvo. Kako itko može biti toliko zaljubljen u smrknutu grudu nekakva nepoznatog oblika života u kojem se ne nazire nimalo čovječnosti, samo neprestano htijenje, s jedinim ciljem da od ljudskog roda izvuče sve što ovi imaju za ponuditi? Ne, mala joj se nije nimalo svidjela, ali barem je Bella znala govoriti i činila se posve razumnom.

- Sviđaju mi se tvoje cipele - rekla joj je Bella, dok su stajale uz krstionicu. - I imaš krasnu odjeću. Kao Barbie.

Pružila je ruku prema Sophie i Sophie ju je sljedećih dvadeset minuta držala za ruku, premda se bojala da Bellin dlan nije pomalo ljepljiv samo od uzbuđenja.

Kasnije te večeri, kad su se svi ostali razišli kućama ili u krevet, Sophie je još dugo sjedila s Carrie. Pri ruci su im se našle tri boce Tužne redovnice koje je gospođa Stiles nabavila za ovu prigodu i upravo su se nalazile na posljednjoj trećini druge boce.

- Oh, moj Bože - rekla je Carrie onim uvježbanim prigušenim kikotom majke - kako su nas onda u St. Peteru ulovili u muškoj garderobi! Mislila sam da smo nadrljale. Mislila sam da će me mama doslovno ubiti. Ipak, nije me ubila, samo me je pogledala i rekla kako su se i ona i Isus razočarali u meni.

Sophie se prisjetila događaja kad su jedva izbjegle privremeno udaljavanje iz škole. Njezina majka bila je previše zaokupljena brigom o novom leglu štenadi da bi

se jako ljutila. - Ti šašavice - rekla joj je - kad bi ti ta Carrie rekla da skočiš s litice, ti bi skočila. Samo mi nemoj to ponovno učiniti, dušo, u redu?

- To je bilo ono s petim stupnjem smjelosti, zar ne? Koja će od nas biti u stanju iz St. Petera donijeti bokserice Tobyja Barnesa. Gdje nam je bila pamet? To ti samo pokazuje kakva smo nevinašca bile i kako ni o čemu nismo imale pojma. Da smo imale imalo razbora, držale bismo se podalje od Tobyjevih bokserica.

Da, a ne kao Ursula Goodman. Ona im se previše približila. Trudna u petnaestoj godini. Prognana u Welwyn Garden City. Strava i užas. Sophie je natočila ostatak iz boce Tužne redovnice. - Eh, pa i ti si mlada majka i čini se da ti se ta uloga sviđa. Ali pretpostavljam da je drukčije kad imaš nekog s kime to možeš podijeliti.

Carrie je kimnula i u jednom gutljaju iskapila svoju čašu. - Bože, kako je ovo jako - nasmijala se. Zastala je, a Sophie je čekala, osjećajući kako ova želi nešto reći.

- Znaš kako smo nakon vjenčanja kupili kuću?

Sophie je kimnula.

- Znaš, hipoteka i klinci te natjeraju razmisliti o nekim stvarima. Napisali smo oporuke i čak uplatili policu životnog osiguranja.

Sophie je ponovno kimnula s odobravanjem. Ona je sastavila oporuku nedugo nakon što je kupila stan i uzela policu koja će, u slučaju da je zgazi autobus, pokriti hipoteku. To je jednostavno bilo razumno. Pedantno. Impresioniralo ju je to što su Carrie i Louis uopće razmišljali tako daleko unaprijed. Možda je ipak Louis bio dobar za Carrie.

- Nedavno sam razmišljala kako moja oporuka nije dostatna - nastavila je Carrie. - Trebala bih osigurati curice, za slučaj da mi se nešto dogodi, mislim nama oboma. Imenovati skrbnika, znaš. - Carrie je pogledala Sophie i osmjehnula se. - Nekoga tko nije moja mama. I tako sam se upitala, Sophie, bi li ti to učinila? Bi li ti htjela biti skrbnica mojim djevojčicama? Ti si jedina osoba, od svih koje poznajem, koja ima pravi, redovit posao.

Sophie se nasmijala: - Oh, polaskana sam - rekla je.

- Znaš što sam htjela reći. Mislim da si ti jedina osoba kojoj bih ih mogla povjeriti.

- Zaista? Sigurno imaš jako neodgovorne prijatelje.

- Pa je, imam - rekla je Carrie, samo napola se šaleći.

Dvije žene su se smijale i Sophie je osjetila kako ju je opet preplavio onaj stari osjećaj prijateljstva. Bila je vrlo dirnuta tom molbom. To je pokazivalo kako su još uvijek bliske, usprkos svim tim kilometrima koji ih dijele. Bila je polaskana. Sophie nije znala je li to Tužna redovnica, nostalgija ili eho onih stotina obećanja koje su, bez razmišljanja, jedna drugoj davale tijekom godina, ali u tom trenutku je bila, protivno svojoj prirodi, impulzivna pa je prihvatila to za što je pretpostavljala da je samo svojevrsni zalog, gesta kojom joj Carrie pokazuje svoju privrženost. Gesta koja će ponovno afirmirati to prijateljstvo.

- Naravno! - pristala je bez oklijevanja. - Naravno da hoću. Ako se ikada nešto dogodi tebi i Louisu, a što se neće, prihvatit ću se posla.

Sophie je odmahnula glavom. Njezino strpljenje s Tess Andrew bilo je pri kraju. Već je dovoljno loše to što Carrie više nema, a još gore ju je pogodilo sve to loše planiranje i nekompetentnost.

- Gospođice Andrew - rekla je Sophie oštro - očito je da se ja sjećam tog dogovora. Ali to bi vrijedilo u slučaju da oba roditelja umru. Niste spomenuli Louisa. Pretpostavljam da on nije bio u tom sudaru. On će se skrbiti o djeci. On im je otac. Mislila sam da je to posve jasno.

Čuvši ton kojim je Sophie govorila, Tess se isprsila, odjednom je izgledala kao netko s kime neće biti lako. - Da, tehnički gledano to je tako, i mi poduzimamo sve kako bismo mu ušli u trag, ali...

Sophie ju je pogledala: - Kako biste mu ušli u trag? Što mislite pod tim? - upitala je s nevjericom.

Tess je sada onaj stolac na kojem je sjedila odgurnula malo dalje od Sophieina stola i onda duboku uzdahnula: - Louis Gregory je prije izvjesnog vremena napustio obitelj. Ne možemo ga pronaći. Mislimo da je otišao preko oceana.

Sophie je palcem i kažiprstom trljala sljepoočnice. - Carrie je bila sama? - upitala je, nastojeći prisiliti svoj um da prihvati sve informacije koje su pred nju bile bačene.

- Da, nakon što se manje dijete rodilo - rekla je Tess izgledajući malo potreseno. - Mislila sam da to znate.

Sophie je pomislila na sve one božićne čestitke koje je poslala i primila i na kojima je bilo Louisovo ime. Istini za volju, vjerojatno ih nikad i nije pažljivo pročitala, ali sada kad je malo razmislila o tome, bila je prilično sigurna da je Carrie svoje karte i pisma potpisivala ili svojim imenom ili sa »od svih nas«. S Carrie je razgovarala nekoliko tjedana nakon krstitiki i onda još nekoliko mjeseci kasnije. Carrie nije niti jedanput spomenula da ju je Louis napustio, a to baš i nije neka tema koju bi se onako samo usputno spomenulo u nekom opuštenom razgovoru. Otad nisu razgovarale. Sophie je uvijek pretpostavljala, a vjerojatno i Carrie, kako će ponovno razgovarati, ali nekako ni jedna nije telefonirala pa je Carrie, njezin život i njezina obitelj nekako kliznula iz Sophieina života sve dok se nisu gotovo posve razdvojile. Sve do sada.

Louis ju je sigurno napustio nakon rođenja drugog djeteta. Od prvog trenutka kad ga je ugledala, Sophie je znala da on nije od onih koji bi se okrenuli braku i očinstvu. Mislila je kako nije u pravu, ali ipak je bila.

No čak i ovako, to je nije činilo starateljem te djece.

- Njihova bi baka sigurno... - započela je Sophie, gledajući kazaljku sata kako odmiče. Pitala se je li Jake već došao i razgovara li vani s Calom i Lisom.

- O, da - kimnula je Tess. - Gospođa Stiles ih je dovela kući odmah nakon sprovoda. Tu su, u Londonu. Ali dvoje male djece je previše da bi se jedna stara žena mogla s time nositi. Ali nikako da se srede. Bella je izgubila mnogo od nastave u školi, a gospođa Stiles je vrlo osjetljiva zdravlja. Visoki tlak i angina. Ona se trudi koliko može, ali bilo je trenutaka kad nas je morala pozvati da joj pomognemo. Mi se o djeci brinemo samo ovih posljednjih nekoliko tjedana. U svakom slučaju, Vijeće joj je omogućilo smještaj u domu. Prazno mjesto u domu pojavilo se neposredno prije Božića i mora ga prihvatiti odmah ili će ga izgubiti. A čak kad bi ona i mogla izlaziti na kraj s djevojčicama, ne možete tamo povesti djecu. Možete zamisliti kako se ona

grozno osjeća... ali, iskreno rečeno, djeci bi bilo bolje negdje gdje nije tako... sumorno.

- Sophie je nastojala progutati sve te podatke koje joj je Tess Andrew govorila Carrie je imala brojnu obitelj. Istini za volju, nije imala braće i sestara, ali rođaka ima na tone... ona je bila katolkinja!

- Da, znam. Većina njih se odselila ili imaju vlastitu obitelj. Nema nikoga tko bi htio preuzeti djecu, a osim toga - Tess je sad pogledala Sophie s nekom obnovljenom odlučnošću - Carrie je imenovala vas. Vi ste pristali. Sigurno ste razmislili o tome što znači pristati biti njihovom skrbnicom.

Sophie je osjetila kako joj se zidovi njezina ureda sve više primiču i činilo se kako u sobi ima sve manje zraka. Naglo je ustala.

- Moram ići, gospođice Andrew - rekla je. - Imam dogovoren ručak.

I Tess je ustala. - Ručak? - rekla je, izgledajući zbunjeno. - Gledajte, znam da je ovo puno za prihvatiti i da mnogo tražimo... ali Carrie je sigurno mislila kako to može od vas tražiti, inače to ne bi stavila u svoju oporuku. A mi mislimo na to što je kratkoročno, najbolje za djevojčice. Ne postoji mnogo opcija, Sophie. Sve dok njezina oporuka nije pronađena, postojala je samo jedna mogućnost - staratelji ili odlazak u dječji dom, sve dok im ne pronađemo oca. Ne tražimo da ih uzmete zauvijek, nego samo dok ne pronađemo oca. Nakratko.

Sophie je otišla do vrata. - Nakratko? - ponovila je tu riječ kao da je pitanje.

- Kao što ste istaknuli, djevojčice imaju oca. Tražimo ga i sigurna sam kako će se on, kad sazna što se dogodilo, htjeti vratiti i brinuti se o njima. To bi, dakle, trajalo samo dok ne pronađemo Louisa Gregoryja i kažemo mu što se dogodilo. - Završivši rečenicu, Tess je zakašljala, stavivši ruku pred usta.

- Sophie je trenutak razmišljala o tome kako to dvoje siročadi koje je jedva poznavala žive u njezinu stanu. Bilo je mnogo stvari u kojima je Sophie bila vrlo dobra. U pokušajima da postigne i više nego je teoretski moguće, da misli izvan uobičajenih kalupa, radi popise popisa i grafičke prikaze statističkih podataka. Ali uvijek je govorila kako, onda kad ih otkrije, rado priznaje svoje granice. Sada je došao taj trenutak. Žao mi je, Tess - rekla je. - Zaista mi je žao. Ali ja ne znam ništa o djeci. Bellu i Isobel jedva poznajem. Bilo bi pogrešno kada bih to prihvatila. To ne bi bilo u redu prema njima. Njima treba netko tko zna kako će im pomoći.

Tessino je lice ostalo posve bezizražajno.

- Možda imate pravo, Sophie. U idealnom svijetu to bi bilo najbolje. Ali znate li koliko djece u Londonu noćas treba pomoć skrbnika? Na stotine. Znate li koliko udomiteljskih obitelji imamo? Ni približno dovoljan broj. Ako ih vi ne prihvatite, morat ću ih predati na brigu starateljstvu. Poslat će ih u dom, ako ne večeras, onda najkasnije sutra. Tamo će ostati sve dok se isprazne mjesta kod udomitelja ili se njihov otac vrati. U domovima se trude koliko mogu, ali, vjerujte mi, to je uvijek posljednje, posljednje pribježište. Može potrajati tjednima, pa i mjesecima, dok im pronađemo usvojitelje. Još uvijek nisam uspjela pronaći kako ih smjestiti a da ostanu zajedno. - Tess se prodornim pogledom zagledala u Sophie. - Ako pristanete uzeti ih, nećete u tome biti sami. Moći ću zatražiti da se odredi nadzor pa ću vam ja biti dodijeljena kao osoblje koje će vam u svemu pružiti potporu. Njima nedostaje njihova mama, Sophie. Zaista bi im pomoglo kad bi mogli biti s nekim poznatim.

Molim vas da barem uzmete malo vremena i razmislite o tome. U ovom trenutku vi ste njihova jedina nada.

Sophie je trenutak oklijevala. Ponovno se prisjetila onog dana kad joj je umro otac. Kad ju je ravnateljica poslala kući, Carrie ju je sigurno vidjela kroz prozor kako u suzama tetura preko igrališta. Carrie je podigla ruku, molila dopuštenje da ode na zahod, otišla iz škole i potrčala za Sophie.

- Nemoj mi reći da su te napokon izbacili - rekla joj je kad ju je sustigla. Sophie se još više rasplakala i rekla joj što se dogodilo. Sjetila se kako je cijelim preostalim dijelom puta do kuće osjećala Carrienu ruku oko svojeg ramena, sve dok se napokon nisu zaustavile pred kućnim vratima. Psi su počeli lajati.

- Mogla bih ući s tobom - ponudila je Carrie. Sophie je odmahnula glavom. Ne, mislim da moram ući sama - rekla je, žaleći što to mora reći - Ipak, hvala ti.

- Slušaj - rekla je Carrie - znam da to nije isto, znam da si ti voljela svojeg tatu, a ja svojeg mrzim, i da je tvoj tata umro, a moj je pobjegao s našom susjedom pa je mama zbog toga poludjela... ali mislim da te na izvjestan način pomalo i razumijem. Znam kakav je osjećaj kad izgubiš tatu. Makar je moj bio gad, a tvoj je bio super. - Na trenutak je zastala: - Shvaćaš li da je sada u katoličkoj školi dvoje djece bez oca. Više tamo nisam najčudnije stvorenje. - Nevjerojatno, ali taj Carriein nespretni pokušaj da pronađe riječi utjehe, kod Sophie je gotovo izmamio osmijeh. I dok su je u idućim tjednima ljudi gušili svojom sućuti i osjetljivošću, Carrie je činila ono jedino što joj je život činilo podnošljivim. Nasmijavala ju je i dopuštala joj da s vremena na vrijeme na nekoliko minuta zaboravi kako joj se, bez ikakva upozorenja, otac na benzinskoj pumpi srušio mrtav zbog srčanog udara. Carrie ju je puštala da bude bijesna, puštala ju je plakati, govoriti o dečkima, o topićima s kimono rukavima i pletenim štucnama kakve nose balerine dok vježbaju, a onda ponovno plakati ako je to željela.

- Sretna sam što te imam, Carrie - rekla je Sophie kad je njezina mama otvorila vrata, a onda su se djevojčice zagrlile i dugo ostale u tom zagrljaju, sve dok Sophie nije shvatila da napokon mora ući.

- Ako me budeš trebala, tu sam - rekla joj je Carrie. - Uvijek, zauvijek, ma o čemu se radilo.

- Znam. I ja. Uvijek, zauvijek, ma o čemu se radilo.

Sophie godinama nije pomislila na to, ali sada se mogla točno sjetiti kakav je to bio osjećaj i koliku snagu joj je dalo to nepokolebljivo prijateljstvo trinaestogodišnjakinje. »Uvijek, zauvijek, ma o čemu se radilo.« To je bilo nešto što su te djevojčice svakodnevno govorile jedna drugoj, sve dok gotovo nisu prestale misliti što to zapravo znači. Ali onda kada je to bilo važno, Carrie je bila uz Sophie i pružala joj potporu u najgorem razdoblju njezina života. Sophie je dugo čekala prigodu da joj vrati tu uslugu. Tvrdoglava i puna samopouzdanja, umorna i postiđena svim onim milodarima koje su davali dobronamjerni članovi crkve njoj i njezinoj majci kad ih je otac ostavio, Carrie nikada nije tražila ničiju pomoć. Nikada loj i nije trebala pomoć... sve do sada.

- Na koliko dugo? - upitala je Sophie, ni sama ne vjerujući na što pristaje.

- Molim? - rekla je Tess i bilo je jasno kako je očekivala da će je Sophie glatko odbiti.

- Koliko vam vremena treba da pronađete oca?

Osjetivši krhki napredak, Tess je napućila usne i dala profesionalnu procjenu. Bilo je važno da joj Sophie ne izmakne.

- Pa, kao što sam rekla, socijalna služba se time bavi samo nekoliko tjedana. Ali ne mislim da će dugo trajati. Možda tjedan dana, najviše dva tjedna.

Sophie je razmišljala o ovoj informaciji. - Dva tjedna... onda, u redu. Za Carrie. I ona bi to učinila za mene. Neću dopustiti da se djevojčice razdvoje, ne bih to mogla učiniti.

Dakle, uzet ću ih na dva tjedna, ako mi obećate da ćete pokrenuti nebo i zemlju da do kraja tog roka pronađete neko povoljnije rješenje.

- Hoću - obećala je Tess, podigavši malo bradu.

Nesvjesnom kretnjom, Sophie je nadlanicom dodirnula svoj užareni obraz. Njezin ten je uvijek bio prvi, zapravo jedini dio njezina tijela na kojem su se mogli vidjeti znakovi stresa. To je mogla prikriti puderom, ali uvijek joj je bilo krivo što to ne može kontrolirati. Duboko je uzdahnula.

- Onda u redu, javite mi datum i sat i sve to pa se čujemo drugi tjedan.

- Pardon? - rekla je Tess.

- Sada idem na ručak - ponovila je Sophie pomalo frustrirano.

Tess ju je gledala.

- Zapravo sam se nadala, Sophie, da ćete sada poći sa mnom i pokupiti djevojčice. Donijela sam sa sobom sve papire, spremne da ih potpišete. - Posegnula je u svoju nitnama ukrašenu torbu i izvadila nekoliko formulara.

- Mislite sada, upravo sada? Želite da ih odmah sada pokupim? - ponovila je Sophie s nevjericom.

- Upravo tako sam mislila - izjavila je Tess uz škrt osmijeh. - Konačno, djevojčicama je sada potrebna vaša pomoć. Ne onda kad vi budete imali prazan termin u svojem rokovniku.

Sophie se pitala kako su joj se svi ti događaji uspjeli sručiti na glavu upravo u ovom času, a da nije ni opazila što joj se sprema. Spustila je pogled na ružičaste vrške svojih novih čizama i znala je kako jednostavno mora prihvatiti da joj da ne ide onako kako je planirala, jer nitko nije znao bolje nego ona kako ti se život katkad okrene naglavce, ne čekajući i ne pitajući za dopuštenje. Pogledala je Tess i rukom pokazala na stolac za posjetitelje.

- OK - rekla je jednostavno. - Ispričajte me na nekoliko minuta, moram samo odgoditi neke dogovorene sastanke.

Napokon je otvorila vrata svojega ureda i stupila natrag u normalan svijet u kojem su se stvari događale upravo onako kako su se događale prije negoli je ona bila uvučena u alternativnu realnost koju je predstavljala Tess Andrew. U djeliću sekunde pomislila je na bijeg, ali znala je da ne može pobjeći. Jednostavno nije bila od onih koji bježe od problema umjesto da ga riješe. Čak i da je to htjela, njezin ponos joj to ne bi dopustio.

Jake Flynn je sjedio na rubu Calova radnog stola. Okrenuo se i osmjehnuo joj se kad se pojavila, a iza njegovih se leđa Cal spustio na svoj stolac.

- Jesi li spremna? - upitao ju je Jake.

Sophie ga je gledala.

- Ne, nisam spremna - odgovorila je, osjećajući svaku riječ.

Jakeovo lice se izdužilo.

- Slušaj, Jake, zaista mi je žao, ali ja... upravo sam saznala da mi je umrla bliska prijateljica i ja... - Sophie nije mogla sastaviti ostatak rečenice, ali činilo se da i ne mora.

- Oh, Sophie - rekao je nježnim glasom - žao mi je. Naravno da nisi spremna. Ne brini se zbog tog ručka. - Na trenutak je zastao, kao da bira što bi još rekao: - Posao može pričekati... Samo sam htio da proanaliziramo nekoliko detalja koji se pojave u posljednji tren, koje si ti vjerojatno već sredila. Ne brini se o tome. I primi moju sućut.

Sophie je kimnula, ne znajući bi li osjetila olakšanje ili bila razočarana time što ju je Jake ipak pozvao na poslovni ručak.

Pogledala je Cala.

- Danas se više neću vraćati u ured - rekla je. - Odgodi sve i upitaj Gillian ima li pet minuta vremena.

Cal je kimnuo, a pogled mu je lutao s Jakea na Sophie i opet natrag.

- Hoće li s tobom biti sve u redu? - upitao ju je Jake, dodirnuvši joj lakat. To je bila tako čudna i emotivna kretnja da je pomislila kako je to zaista dirljivo.

- Hoće - odgovorila je. - To je... komplicirano, Jake.

Jake je kimnuo i spustio ruku: - Nazvat ću te - rekao je.

- Ne znam točno kada ću se vratiti u ured, ali Cal i Lisa imaju sve pod kontrolom pa se ne moraš brinuti...

- Ni ne brinem se i nazvat ću tebe - rekao je.

Cal ga je promatrao kako odlazi prema dizalu.

- Mhmm - rekao je zamišljeno, manje-više samome sebi: - Sada sam čak i ja zbunjen. - Pogledao je Sophie: - Što još mogu učiniti?

- Sada? Ništa. Tijekom sljedeća dva tjedna... vjerojatno sve. - A onda mu je, na brzinu, ispričala sve što joj je Tess rekla.

- Tako ti Boga! - rekao je Cal raširenih očiju kad je ona završila priču.

- Znam - rekla je Sophie.

Okrenula se i pogledala vrata svojeg ureda. Tada je duboko udahnula i pošla tamo.

3 Sophie je dvadeset minuta slušala kako Tess govori o proceduri, u frazama za koje

nikad nije ni sanjala da bi mogle imati važnosti u njezinu životu. Tess joj je objasnila kako joj se odobrava da privremeno djeci pruži dom i preuzme punu roditeljsku odgovornost.

- Tehnički gledano - rekla joj je - vi to već imate, kao njihova zakonita skrbnica, ali zbog neuobičajenih okolnosti ovog slučaja, mislim da je važno držati vas i djevojčice pod nadzorom. Ja ću vam davati upute i potporu dok se stvari ne poboljšaju.

Gledajući Tess, Sophie je jedva primjetno stisnula oči: - Da, ali to je samo privremeni aranžman, zar ne? - podsjetila ju je. - Sve mi se to čini malo pretjeranim za razdoblje od samo dva tjedna.

- Ne, nije - odgovorila je Tess. - To je standardna procedura sa stavljanjem pod nadzor... bojim se da je pomalo jednoobrazna ali, općenito uzevši, sasvim dobro funkcionira. - Vedro ju je pogledala - Sada su djevojčice na promatranju, ali...

- Promatranju? - Sophie se uhvatila za tu riječ. - Zar su... mislim, jesu li djevojčice traumatizirane u... ma znate, u onom lošem smislu?

Tess je podigla obrvu: - Za razliku od traumatiziranosti u dobrom smislu? - upitala je, gledajući je malo zabrinuto.

Nema potrebe da me ovako gledate - oštro joj je odvratila Sophie. - Slušajte, ja nemam mnogo... nemam nikakva...iskustva s djecom, ako se izuzme moje vlastito djetinjstvo, a ono je bilo neobično. Mene nije odgojila majka, nego smeđi labrador imenom Muffin.

Tess je opet podignula obrvu.

- Dobro, malo sam pretjerala, ali u svakom slučaju nemam mnogo toga na što bih se mogla nadovezati. Ja nemam pojma ni što bih rekla sretnoj, normalnoj djeci, a da i ne spominjemo one kojima je umrla mama, a tata ih je napustio. - Sophie je shvatila da je povisila ton pa je spustila glas. - Želim reći kako je njima potrebna stručna pomoć, a ja nisam ona koja bi im to mogla pružiti.

Tess je malo pričekala, tek toliko da vidi ima li Sophie još nešto dodati. - Promatranje je standardna procedura koja djeci stoji na raspolaganju ako je ustrebaju. - Trenutak je razmišljala: - Ja ih poznajem vrlo kratko, ali mogu vam reći kako je Bella vrlo samostalna, zrela djevojčica. Ona baš nikada ne govori o Carrie. Mislim da je to njezina strategija suočavanja s tim problemom. Čini mi se kako misli da zbog Izzy mora biti jaka. A Izzy? E, ona je tipična trogodišnjakinja, iako je očito kako ju je ta prometna nesreća učinila prilično nesigurnom kad se radi o automobilima. Radije ne ulazi u auto. A u svakom slučaju, kako ćete ih imati samo privremeno, ne mislim da biste se trebala brinuti o dubljim slojevima. Budite samo poznato lice, netko tko je poznavao njihovu mamu i to će im pomoći. Netko tko će im odagnati misli od tih stvari... to bi u ovom trenu značilo mnogo.

- Ali ja nisam poznato lice - rekla je Sophie. - Nisam ih godinama vidjela.

Tess se osmjehnula: - Ali one su vidjele vas. Carrie je čuvala fotografiju na kojoj ste vas dvije zajedno... s vašeg tuluma, rekla mi je Bella. Sada imate drukčiju kosu, drukčiju odjeću... ali ako se to izuzme, izgledate isto kao na toj slici. - Tess je ovaj kompliment ubacila s profesionalnom diskrecijom. - Kad su odlazile od kuće, djevojčice su ponijele tu sliku. One znaju tko ste. Govore o vama. Izgleda da su od

vas uvijek dobivale najbolje darove. Sophie je gledala kroz svoj prozor s pogledom na Broadgate Circus i promatrala neku ženu koja je bila približno njezinih godina, štiteći se od studeni krpama kašmira. Odjednom je poželjela da se može zamijeniti s tom čudesno slobodnom ženom, a istodobno je osjetila kako joj je sila i da je cijelo jutro pokušavala naći malo vremena da ode na zahod. Sada je zaista morala ići.

- OK - rekla je brzo i ustala. - Moram sve dogovoriti sa svojom šeficom. Znate, to oko ostatka radnog dana...

- Htjeli ste reći oko uzimanja dvotjednog dopusta - rekla je Tess.

- Ako bude potrebno - promrmljala je, žureći prema vratima.

- Pa ne možete ih ostaviti same kod kuće...

- To mi je jasno, ali... - Sophie je otvorila vrata i shvatila da se brzo iskrada, krećući se na prstima. Osjetila se kao zločesto dijete koje pokušava pobjeći iz razreda.

- Dakle, morate uzeti dopust - ponovila je Tess.

- Dobro. Uzet ću tjedan dana dopusta - odbrusila je Sophie. - Svoj posao mogu obavljati i kod kuće. A sada me ispričajte, zaista moram otići srediti te stvari. - Zatvorila je vrata pred Tessom s više odlučnosti nego je to bilo potrebno.

- Da napravim još čaja? - upitao je Cal dok je marširajući prolazila pokraj njega.

- Nemoj se truditi - odgovorila je kratko.

- Puna prezira, uvjerena u svoju moralnu superiornost, pompozna... - gunđala je Sophie ispod glasa, idući prema zahodu. Dok je prolazila pokraj Evina ureda, pridružila joj se Eve, s jasnim ciljem, pa su sada četiri metalne potpetice lupkale po popločanom podu.

- Za-nim-lji-vo - rekla je Eve, pomno izgovarajući svaki slog riječi, promatrajući pritom Sophie. - Ma što ja to vidim? Kisele poglede i ogorčenost. - Slatko je okrenula glavu prema Sophie. - Nije ti uspio biznis s Nijemcima, zar ne?

Sophie je ponosno uzdigla glavu - Potpisano, poštambiljano i isporučeno. Tri konferencije, ljetni domjenak, božićni domjenak, osoblje. Sve proslave tvrtke. Na dvije godine. Ako je Eve i bila impresionirana, to je dobro prikrila.

- Da, mislim da su već bili zreli za promjene. Mislim da ih je čak i Lisa mogla upecati.

Sophie je ignorirala ovu posprdnu opasku i zaustavila se pred vratima nužnika.

- Pušiš li jutros? - upitala je Eve, izvukavši iz džepa traperica vrh kutije Maribora, kao da su krijumčari, što su manje-više i bile u tvrtki u kojoj je pušenje zabranjeno. Pušenje nije bilo posve zabranjeno, bilo je dopušteno vani, ali jedva da je još itko pušio osim Eve i povremeno Sophie koja sebe nije smatrala pravim pušačem jer je pušila samo tri cigarete na dan i to nikada u zatvorenom prostoru, a ta njihova sklonost prema nikotinu bila je jedino što im je bilo zajedničko. A to im je bila i prigoda da odmjere jedna drugu i vide kako ide konkurenciji.

Tess Andrew može pričekati još deset minuta.

- Da, pušim - rekla je Sophie uvjerljivo i gurnula vrata zahoda.

- Čekat ću te - rekla je Eve.

Pet minuta poslije, osjećajući se znamo svježije, Sophie je pripalila drugu cigaretu s opuškom one koju je upravo popušila, radosna što svježina jutra pruža rashlađujući protulijek vrućini njezinih obraza.

- Pa, ako se uzme u obzir da ti je posao tako dobro uspio, zašto si ovako pod stresom? - upitala ju je Eve, otpuhujući dim kroz napućene usne. - I nemoj to poricati, jer lice ti izgleda kao da si u ranom stadiju gube. Nisi čak ni paradirala s tim novim čizmama... zar si bolesna?

Ni Eva, baš kao ni Sophie, nije nosila kaput, no hladnoća nije na nju imala učinka, vjerojatno zato što je već bila hladnokrvna. Sophie se zagrlila vlastitim rukama, pogledavala Eve i procjenjivala situaciju. Eve se ni na koji način ne bi moglo opisati kao prijateljicu, jer je teško biti kompić sa svojim smrtnim neprijateljem, čak i ako ti s vremena na vrijeme doda poneki Marlboro Light. Ali Sophie i Eve su tijekom radnog vremena neizbježno provodile mnoge sate zajedno pa su razvile jedna prema drugoj neki ogorčeni respekt koji je evoluirao u nekakav odnos. Napokon, njih su dvije bile jedine od svoje vrste. Gillian je bila iznad njih tri, a Eve i Sophie su bile dvije od tih troje menadžera. Treći je bio Graham Hughes, ali on je bio toliko nesposoban da nitko nije na njega ozbiljno računao. On je držao taj posao samo zahvaljujući svojem prezimenu.

Uz Sophie, Eve je bila jedina osoba u McCarthy Hughesu koja je točno znala kako je to biti Sophie i koliko želi dobiti Gillianin posao, ako će ova odstupiti s dužnosti kako bi mogla više vremena provoditi sa svojom obitelji. Sophie je deset godina radila usmjerena prema tom trenutku i ne bi bez krvave borbe propustila tu svoju šansu da zasjedne u Gillianin stolac.

Izvan ureda Sophie se ne bi zbližila s Eve ni na razmak od dva metra duge motke, ali osjetivši kako je ovo jedan od onih trenutaka kada se isplati biti blizak s neprijateljem, Sophie je odlučila da joj sve kaže.

- Upravo sam saznala da mi je umrla jedna stara prijateljica - rekla je glatko.

Nije bilo drugog načina kako bi se to moglo reći. Do sada se sve što je osjećala vezano uz tu novost činilo dvodimenzionalno, kao da je pročitala riječi ispisane na stranici, ali još nije zapravo osjetila što one znače. Carriena smrt nije se činila stvarnom. Sophie je pretpostavljala kako će se to promijeniti kad se bude sastala s djecom i ta ju je pomisao užasnula. Bilo bi mnogo lakše ne osjećati ništa, zaključila je, ali i mnogo gore.

- Zbilja - rekla je Eve monotonim glasom dok je gasila opušak prednjim dijelom svoje cipele Prada. Sophie je odsutno zaključila kako je to njihovo dnevno nadmetanje s cipelama završilo neriješeno. Eve je imala marku, ali bile su već godinu dana stare. Sophieine su bile kupljene u skupoj prodavaonici u centru, ali bile su kopija onih s modne piste. Carrie je mrtva, a ti misliš o cipelama, rekao joj je jedan dio vlastita uma. Ignorirala je taj ukor i malo bolje pogledala prekrasan prednji dio svojih cipela.

- Znači, bila si bliska s tom prijateljicom? - pitala ju je Eve.

Sophie je razmislila o pitanju. - Bile smo nekada, u školi. I još neko vrijeme, nakon što se ona upisala na fakultet, a ja počela ovdje raditi. Ostale smo u kontaktu... susretale se u dane blagdana... ali obje smo se promijenile. Ubrzo nakon što smo maturirale, ona se udala i odselila. - Sophie je razmišljala o dužini vremena i udaljenosti koja je rasla između nje i Carrie. I tako više nismo bile toliko bliske, ne... ali znaš...

Eve je okrenula svoje lice prema ono malo sunca koje je jedan oblak u prolazu malo razotkrio i Sophie je pomislila da ona vjerojatno ne zna.

- Znači, nije sve tako crno, plač i lelek - rekla je Eve vedro - nećeš sada uzeti tjedne i tjedne slobodno zbog suosjećanja?

- Nije mogla spriječiti da joj glas ne bude ispunjen nadom.

Sophie je zaškiljila prema njoj i uzrujano pomislila na vrijeme u kojem će tijekom sljedećih nekoliko dana nužno izbivati iz ureda.

- Ne, uopće ne - rekla je. Jedan značajni dio nje... onaj dio koji je znao da je Eve prirodna grabežljivica... nije htio Evi ispričati ostatak priče. Ali znala je i da će, ako ne kaže, to izgledati kao slabost, a Sophie se bojala Evi pokazati ikakav znak slabosti.

- Ipak, pojavila se jedna druga mala komplikacija - rekla je Sophie oprezno, razmišljajući kako da to najbolje odigra. Neka Eve pomisli kako je njezin rivalski položaj ugrožen, a kad Sophie bude pokazala Gillian kako se dobro može nositi s krizom i pritom zadržati kontrolu nad poslom, postat će jači takmac nego ikad.

- Je li ti ta kolegica ostavila gomile novca? - upitala ju je Eve.

Sophie je odmahnula glavom i napravila dramsku pauzu kako bi pojačala učinak: - Ne... ostavila mi je svoju djecu.

Sada je Sophie po prvi put svjedočila situaciji u kojoj je Eve ostala bez riječi, premda samo na trenutak. A onda je pronašla dvije riječi koje je Sophie ocijenila kao posve odgovarajuće.

- Jebena Nora - rekla je Eve.

* * *

Gillian je imala dvoje djece: osmogodišnjeg Jacka i četverogodišnju Matildu. Sophie im je znala imena i dob zato što su zidove Gillianine sobe resili mnogi dječji crteži i fotografije te djece koja su joj s vremena na vrijeme dolazila u ured.

Sophie je pretpostavljala kako su oni uzrok suzama koje su se jutrom znale pojaviti u Gillianinim očima. Gillian Hughes, vitalna i silno privlačna žena koja je tek zašla u četrdesete godine bila je Sophie inspiracija i uzor. Ona je sve postigla još dok su se ostale žene još uvijek žalile na barijere na koje nailaze u svojem napredovanju, a postala je partner u tvrtki kad joj bilo trideset i pet godina. Otvoreno je bodrila svoje mlađe osoblje da pokušaju napredovati u karijeri i dosegnuti vrtoglave visine koje je ona dosegnula. Imajući nju za šefa, osjećali ste da je sve moguće i sve se činilo dostižnim. Sophie je od nje sve naučila i nije se ustezala priznati kako bi, kad odraste, željela biti Gillian. Željela je njezin posao, njezinu prisebnost, njezin urođeni autoritet, a i onu njezinu zaista sjajnu kožu bez ikakvih bora. Toliko je u poslu držala sve konce u rukama da je Sophie bila zapanjena njezinim neočekivanim pokazivanjem emocija.

- Oh, moj Bože - tiho je rekla Gillian, odmahujući glavom i zureći kroz prozor. - To ti je najgora noćna mora, zaista, najgora noćna mora. Ta pomisao da ćeš svoju djecu ostaviti samu na svijetu. To je najdublji strah svake majke. - Pogledala je Sophie: - Tvoja prijateljica je svakako imala golemo povjerenje u tebe, Sophie. Možeš biti ponosna.

Sophie se malo osjetila krivom. Ponos je bio posljednja stvar koju bi ona osjećala. Osjećala je obvezu, bila je spremna boriti se, bila je užasnuta i šokirana... sve je to već

bilo registrirano, ali ponos će se tek morati probiti na neko od prvih pet mjesta u kovitlacu njezinih emocija.

- Naravno da sam ponosna - lagala je, ne želeći razočarati Gillian. - I... eto, bojim se da će mi, dok su djeca kod mene, trebati nekoliko slobodnih dana. Socijalna radnica kaže...

- Naravno - velikodušno se složila Gillian, prije nego se u svojem stolcu nagnula malo naprijed. - Koliko dugo bi to bilo?

Uopće ne neko dugo vrijeme - brzo je rekla Sophie, osjetivši kako Gillian sad pokušava točno vidjeti koliko će to biti na uštrb posla. Njezina je šefica mogla suosjećati, ali bila je razumna poslovna žena. - Neće mi trebati mnogo... samo tjedan ili dva, znaš, samo dok pronađu njihova oca.

- Znači tražiš sada odmah dva tjedna dopusta? - upitala je Gillian i odjednom je zvučala manje velikodušno. - Kako bi provela vrijeme sa svojom kumčadi.

- Ne, želim... - započela je Sophie, ne želeći je iritirati - htjela sam reći kako, naravno, želim provesti vrijeme s tim malim jadnicama, ali ne bih zanemarila svoje obveze prema McCarthy Hughesu. Bila si krajnje ljubazna prema meni i ne želim zlorabiti tu ljubaznost. Znam da ću uglavnom morati biti kod kuće, no sigurna sam kako ću ipak moći nadgledati Lisu i Cala i dolazit ću ovamo najmanje dvaput tjedno. Možda i triput. Možda ću skočiti svaki dan. Uzet ću dadilju ili tako nekoga.

- Za dva tjedna? - vedro je upitala Gillian. Sophie je shvatila kako je očito rekla nešto smiješno, ali nije imala pojma što bi to moglo biti.

- To se čini malo ekstremno, Sophie, za tako kratko razdoblje. Znaš, ako je to sve što će se dogoditi, moći ćemo nekoliko dana bez tebe.

Ovaj je komentar pogodio Sophie gore nego da se Gillian nagnula preko svojeg stola od čiste orahovine i zviznula je u lice.

- Znam - rekla je s krhkim osmijehom i glasom u kojem je bila tek natruha cmizdrenja. - Ali upravo sam usred važnih projekata, posebno u vezi domjenka na brodu. To će biti vrlo brzo, a mora se još masa toga obaviti, premda, naravno, sve držimo pod kontrolom...

- Naravno - rekla je Gillian, uz ironični osmijeh.

- Zato, mislim, uzet ću taj dopust, ali ću i nastaviti raditi, ako je to u redu.

Činilo se da Gillian razmišlja o tom prijedlogu pa se Sophie pitala, i to ne po prvi put, kako joj uspijeva nositi oko vrata te male, šik marame od šifona, posve labavo vezane na ramenu, a ipak joj se nikada ne razvežu niti kliznu, kao što se to događalo Sophie svaki put kada ih je pokušala tako nositi. Možda ih zalijepi, pomislila je.

- Slušaj, Sophie - rekla je napokon Gillian - cijenim tvoju predanost poslu. To ne prolazi nezamijećeno. Ali pitam se znaš li ti o čemu govoriš? Pričekajmo da vidimo kako će se stvari odvijati... ako se situacija bude promijenila ili opaziš kako ti je obavljati i jedno i drugo prenaporno, onda Eve može uvijek uskočiti...

- Ne! - prekinula ju je Sophie i istog trenutka je to požalila. To je bilo kao da prekineš kraljicu. - Oprosti, Gillian, samo sam htjela reći da ću ja to moći. Nema potrebe za ičijim uskakanjem. To neće dugo trajati. Koliko bi teško to uopće moglo biti?

4 Tijekom prvih deset minuta vožnje taksijem prema kući gospođe Stiles, Sophie i

Tess nisu razgovarale. Sophie je bila previše zabrinuta razmišljajući o izrazu lica Lise i Cala kad im je rekla što se događa i pitajući se što se krije iza tih pogleda. Izgledali su kao kazališne maske. Lisino lice imalo je tragičan izraz, dok je Cal navukao onu iz komedije, ležerno spominjući dvoje siročadi kako bi sagledao smiješnu stranu i dao Sophie u glavnim crtama prikaz svih smiješnih katastrofa koje bi im se mogle dogoditi.

- Slušajte... - rekla je Tess, prekinuvši šutnju u trenu kada je taksi skretao u Gornju ulicu - mislim da vi u tome svemu radite nevjerojatno veliku stvar, zaista tako mislim i želim da znate da ću vam pomoći. Nećete u tome biti sami.

Sophie joj se škrto osmjehnula. - Hvala - rekla je, stavljajući pramen kose iza uha i gledajući kroz prozor taksija. Mnogo prije prodavaonice mobitela na tom je mjestu bio dućan s gramofonskim pločama u kojem su ona i Carrie provodile mnoge sate i, vireći preko LP ploča sastava Stone Roses, kriomice promatrale dečke. - Želim pomoći, zaista želim. Samo, sve me je to iznenadilo, sve se to dogodilo tako brzo, barem ŠLO se mene tiče.

- Znam - rekla je Tess promatrajući njezin profil. - To je moja pogreška, jer sam malo prtljala. To mi se inače nikad ne događa, ali nikad ranije nisam imala ovakav slučaj. - Pružila je ruku prema Sophie, koja se okrenula i pogledala je. - Pokušajmo surađivati i učiniti nešto dobro za tu djecu... OK?

Sophie je kimnula i prihvatila ispruženu ruku.

- OK - rekla je. - Učinit ću najbolje što mogu.

Kuća gospođe Stiles, njezin život i velik dio Sophieine prošlosti bili su već spakirani. U predsoblju je još bilo nekoliko drvenih sanduka s oznakom skladište, a mnoštvo kartonskih kutija bilo je poslagano uza sav raspoloživi prostor pokraj zidova. Na svima je bila ispisana oznaka SH. Ova kuća u kojoj je Sophie provela s Carrie tolike sate, smijući se, kujući urote i sanjareći, bila je sada pometena i ostale su samo nejasne sjene i obrisi, kao jedini dokaz da je ikada postojala. Čak je i sama gospođa Stiles izblijedjela do točke kad je već gotovo postala prozirna.

Kad ju je Sophie vidjela na krstitkama, izgledala je staro i umorno, no u posljednje tri godine se sasvim usukala. Postala je nekoliko centimetara niža, a koža joj je bila siva i tanka poput papira.

- Gospođo Stiles - rekla je Sophie - jednostavno nisam mogla vjerovati kad sam čula. Tako mi je žao.

Gospođa Stiles joj je kretnjom pokazala neka sjedne na sofu presvučenu bež velurom, na kojoj su se Sophie i Carrie kikotale one noći kad su krstili djecu, a i bezbroj puta prije toga, još kao djevojčice.

Tako smo dugo pokušavali dobiti dijete, njezin tata i ja - rekla je gospođa Stiles. - Kad smo napokon začeli Caroline, bila sam toliko nespremna da sam najprije pomislila kako je to klimakterij! Ona je bila moje čudo. Moj dar. - Osmijeh gospođe Stiles je nestao. - Ne znam zašto nije bilo dovoljno to što smo je toliko voljeli. Ne znam zašto je otišla od nas, zašto je dopustila da taj... čovjek - ispljunula je tu riječ -

upropasti njezin život baš onako kako je i njezin otac upropastio moj. - Počela je kašljati i krkljati kao da bi je ta njezina ogorčenost mogla ugušiti. - A sada i životi te jadne djece. Sve što im se dogodilo, dogodilo im se zbog njega. Da je bio kod kuće, kako je trebao biti i uzdržavati svoju obitelj, Carrie ne bi morala onoga dana ići autom. - Naglo je prestala govoriti i čekala je da dođe do daha. - Jednostavno sam toliko ljutita, a sve to, sve to je njegova krivnja.

Sophie nije znala što bi joj rekla pa nije rekla ništa, samo je osluškivala kući, onu savršenu tišinu u kojoj se čulo samo kucanje sata.

- Gdje su djeca? - upitala je na posljetku.

- Gore - odgovorila je gospođa Stiles. - Rekla sam im neka tamo čekaju i neka ne virkaju dok ne budemo spremni. S njima nema nikakvih problema, tako dugo dok se zna tko je gazda. Spakirale su sve svoje stvarčice... nemaju puno, samo jedan veliki kovčeg, a sve drugo je još uvijek u Carrieinoj kući. Tamo su susjedi dobri i paze na stvari, ali toliko je toga da se treba oko toga naraditi. Nisam mislila da ću to morati. - Posegnula je i svojim rukama primila Sophieinu ruku. Koža joj je bila suha i gruba.

- Ja to jednostavno ne mogu - rekla je, a Sophie je znala da govori o djeci.

- Znam.

- Pa - rekla je gospođa Stiles glasom u kojem se osjećala oštrina - uvijek sam govorila Carrie kako ste vi osjetljivi. A vidite sada.

Sophie je povukla svoje prste iz ruku gospođe Stiles i naslonila se. Očekivala je da će starica biti uzrujana, ali ne i ljutita.

- Gospođice Andrew, dajte, molim vas, pozovite djecu dolje - rekla je gospođa Stiles.

Sophie je progutala knedlu i odbrojavala posljednje sekunde svoje predvidive slobode, a onda se začuo zvuk koraka kako jure niz stube, vrata dnevnog boravka su se otvorila i neko djetešce se bacilo Sophie u krilo takvom silinom da se ova zanijela.

Bože, dijete, daj malo uspori - rekla je gospođa Stiles, no dijete se nije obaziralo na nju, nego je zagrlilo Sophie oko vrata. Sophie je najprije pomislila kako je to Bella, no tada je spazila Bellu kako stoji uz dovratak pa je shvatila da je ovo dijete u krilu sigurno Izzy koja je sva blistala u lijepom lila kostimu dobre vile, upotpunjenom krilima i blještavom mrežastom suknjom. Mala je poljubila Sophie jednim vlažnim poljupcem u obraz i s mnogo simpatije je potapšala po glavi.

- Auto moje mame je slupan - rekla je. - Bio je jedan TRAS!... i neki čovjek u kombiju i sad je slupan pa je u garaži. Ja ne volim aute, znaš? Jesi li danas dobila ikakvu čokoladnu rođendansku tortu? Koliko ti je danas, tri ili sedam?

- Mhmm - rekla je Sophie.

Bella je prešla preko sobe i uputila Izzy onaj sestrinski pogled neodobravanja. Sophie je pomislila kako je u njezinu izrazu zapazila tračak sličnosti s Carrie... samo tračak na onom dobrom tamnoputom izgledu koji su sigurno naslijedile od oca. Carrie je bila svijetle puti i imala je svijetlosmeđu kosu. Djevojčice su imale vrlo krupne tamne oči i maslinastu put.

- Zaveži, Izzy - rekla je Bella. Njoj je mnogo više nego sedam godina, ti idiotkinjo. - Bella je ispružila ruku, a Sophie ju je prihvatila, još uvijek se boreći da pronađe nešto prikladno što bi mogla reći.

- Sviđaju mi se tvoje čizme - rekla je Bella. - Sviđa mi se što su ružičaste, to je moja najdraža boja.

Sophie im se objema osmjehnula: - I meni je ružičasta najdraža boja.

- I meni! - povikala je Izzy, zbog čega je gospođa Stiles malo uzmaknula. Strast prema čokoladi i dobro oko za cipele. Možda je Sophie ipak imala nešto zajedničko s ovom djecom. Samo je šteta, pomislila je dok je djevojčicama uputila krut osmijeh, što imam osjećaj da mi se cijeli život okrenuo naopako uz silan vakuum straha.

- Onda dobro - rekla je Tess nekoliko sati poslije, skupljajući gomilu papira koje je razastrla po svijetlosivom Sophienu stoliću za kavu. Ja sad idem. Vidimo se sutra, djevojke.- Bok, Tess - zapjevušile su obje djevojčice odsutno, očarane nečim što je Tess pronašla za njih u tv programu, neki film u kojem je bilo mnogo žarko obojenih marioneta i mnogo vikanja.

- Idete? - upitala je Sophie uzrujano. - Kamo idete? - Njezin mali, uredni stančić već je bio transformiran i izgledao je kao neuredan dućan pun prljave, šarene odjeće. Tess je već predložila Sophie neka, kad ulovi vremena, isprazni komodu kako bi tamo stavile odjeću djevojčica, a u međuvremenu pomogla im je razdvojiti ono što je čisto od onog što nije, pa je ono čisto ponovno složila u kovčeg, a ostatak je strpala u Sophieinu perilicu. Sophie se rijetko koristila tim strojem, jer je više pripadala onima koji se odlučuju za kemijsko čišćenje. Kad se perilica pri početku centrifugiranja počela divlje tresti, Sophie je imala osjećaj da će iskočiti iz kože.

- Kamo sada morate ići? - nervozno je ponovila svoje pitanje.

- Oh, znate, posao. Već je gotovo četiri sata, Sophie. Moram još noćas imati sve ovo potpisano i isporučeno.

- Ali tako brzo? Zar mislite da sam spremna? Prije ste, u taksiju, rekli kako ćete mi pomoći i kako nisam sama! - rekla je Sophie, tresući se od straha i nervoze.

- Znam - rekla je Tess ubacujući sve one papire u svoju torbu. - A to i mislim, ali ne mogu se doseliti ovamo. Tamo vani ima još ljudi koji me trebaju, a osim toga treba srediti i hrpu papira. Zakon predviđa posebne odredbe za slučajeve kao što je vaš. Ja ću na noćnom sudu do kasnih sati sređivati stvari oko vašeg stana. - Tess se osvrnula po stanu, prvom katu adaptirane gregorijanske gradske zgrade i osmjehnuvši se, spustila bradu na podbradak. - Gledajte, imate zgodan stan. Očito je, sa samo jednom spavaćom sobom i bez vrta, premalen za odraslu osobu i dvoje djece ali, sve u svemu, ja sam zadovoljna. Za sada je sasvim dostatan.

Čekajte malo - rekla je Sophie kojoj je nešto upravo sinulo. - Ako ste upravo sada zaključili da je moj stan »zadovoljavajući«, kako ste znali da će biti u redu da meni dovedete djevojčice? Moglo se dogoditi da dilam drogu ili da sam elitna prostitutka. Mogla sam biti bilo tko.

Tess je odmjeravala Sophie, skeptično podigavši obrvu: - To je bilo malo vjerojatno. Ali ja vas jesam provjerila. Nemate kriminalni dosje, imate dobar posao i otplaćujete hipoteku. Osim toga, vi niste »bilo tko«. Vi ste starateljica djeci i odredila vas je njihova majka, a to je ipak dobra preporuka. A i čini se da su se djevojčice dobro smjestile.

Sophie je pogledala djevojčice. Tess je ovo dobro rekla... ona je očekivala djecu nalik onoj iz Dickensovih knjiga, mršave, blijede i crvenih očiju. Ali čini se da su one kroz sve ovo prolazile mirnije i sabranije nego ona, a i bile su zaista poslušne otkad su napustile kuću gospođe Stiles.

Sophie je mislila kako će biti suza kad se budu opraštale sa svojom bakom, no činilo se da im nije žao što se s njom rastaju. Gospođa Stiles im je rekla da će se uskoro ponovno vidjeti i neka samo budu hrabre i podignu glavu što su obje i učinile, a Izzy čak doslovno pa je zato, na samom kraju staze kroz vrt, naletjela na stupić od vrata. Ako je uopće bilo ikakve naznake suza, onda je to bilo od gospođe Stiles koja je, gledajući djevojčice kako odlaze, tako čvrsto stisnula usne da su pobijelile kao da u njima nema ni kapi krvi. Zatvorila je vrata kuće prije nego su one za sobom zatvorile vrata vrta.

Nekim čudom Sophie je tada spazila crni taksi kako skreće u ulicu pa je stala kako bi ga zaustavila, ali baš u trenutku kad ju je taksist opazio, Tess ju je povukla natrag na pločnik i mahnula vozaču neka nastavi svojim putem.

- U čemu je problem - upitala je Sophie. - Ako se radi o novcu, ja ću platiti, znate, moj stan je predaleko da bismo do njega pješačile. Male nožice i sve to - Sophie je gledala onaj pretrpan kovčeg pokraj sebe: - A i ovo je teško.

Tess je odmahnula glavom.

- Jao, curke, pogledajte ovo! - uzviknula je. - Mravi! - Bilo je zapanjujuće do koje mjere je to otkriće oduševilo obje djevojčice koje su čučnule uz pukotinu na asfaltu i promatrale užurbanu kolonu mrava.

Sophie je, podigavši obrvu, pogledala Tess. - Nisam mislila da ćemo se zaustavljati zbog lekcije iz prirodopisa - rekla je.

Tess je prišla korak bliže Sophie i spustila glas. - Rekla sam vam kako je Izzy još uvijek malo nesigurna što se tiče automobila - rekla je. - Nakon sudara.

- Oh - Sophie je zaboravila taj podatak. - Kad ste rekli nesigurna«, što ste zapravo pod tim mislili?

Tess je grizla usnu. - Izzy je bila u autu, na putu za vrtić, kad je Carrie poginula. Na raskrižju ih je kombi bočno udario, jureći osamdeset kilometara na sat. Izzy je bila u dječjoj sjedalici pa je bila zaštićena. Bila je prestrašena i sama nekih deset minuta dok pomoć nije došla, ali ostala je fizički neozlijeđena. Pojas Carriena sjedišta bio je neispravan. Čini se da je ona to znala, samo joj se to nije dalo popravljati. Ostala je na mjestu mrtva. Izletjela je iz auta. Zato se bojim kako ta Izzyna nesigurnost u vezi automobila podrazumijeva i taksije.

Sophie je pogledala niz cestu s tri vozne trake kojom su ona i Carrie godinama mnogo puta šetale, neprestano govoreći, kujući planove, stvarajući svoje snove. Carrie je željela postati slikarica i modna dizajnerica. Živjet će odmah uz more i udat će se za ribara. Sophie je htjela postati veterinarka i imati prihvatilište za mačke. A udat će se za Jasona Donovana. Smiješno je kako se Carriein san nije nikada promijenio i kako ga je, manje-više, ostvarila. Sophieni snovi su se iz godine u godinu mijenjali... različita zanimanja, različiti slavni supruzi... sve dok joj snovi i fantazija nisu izblijedjeli i pretvorili se u realnu, solidnu ambiciju, u život kakvim sada živi. Čak i znajući točno što želi i točno kamo ide, Sophie je pretpostavljala da ima na raspolaganju još dovoljno dug životni vijek da bi to i ostvarila. Ali Carrie

nikada nije planirala da bude izbačena iz automobila dok vozi dijete u vrtić. Niti jedna od njih nije nikada pomislila na to da će umrijeti. Ni tada, niti ikada.

- Razumije li ona što se tada dogodilo? - upitala je Sophie.

Jer, iskreno rečeno, nije imala blagog pojma što jedna trogodišnjakinja može ili ne može razumjeti. Da je ikada ranije tome razmišljala, rekla bi da taj uzrast ima otprilike istu sposobnost poimanja koliku i prosječan pas... možda kao colie i njemački ovčar... ali mnogo manju nego mačka.

Tess je slegnula ramenima. - Zna da je bilo vrlo zastrašujuće i da otad nije vidjela svoju mamu. Nisam sigurna što još osim toga razumje, zapravo i nisam imala vremena i s jednom od njih pošteno porazgovarati. Mislim da to nitko nije učinio. Kao što sam već ranije spomenula, predbilježila sam ih obje za vještačenje, ali za to postoji lista čekanja.

Sophie jedan trenutak nije znala što bi rekla i osjećala je kako je pritišće teret strašnog gubitka koji su djeca pretrpjela. Otjerala je te misli. Sada nije vrijeme za to, rekla je samoj sebi. Sada moram ostati usredotočena na ovo što se događa.

- Na kraju ulice je autobusna postaja - rekla je napokon, podižući kovčeg. - Ići ćemo autobusom.

* * *

- U svakom slučaju - rekla je Tess, provjeravajući svoj mobitel - svratit ću ujutro, samo da vidim kako vam ide. U redu?

Sophie je kimnula. - U redu - rekla je, uzaludno se boreći protiv vala panike koji ju je preplavio. - Što trebam raditi s njima? - tiho je siknula. - Sada je sve u redu, ali što ako počnu plakati ili tako nešto?

- Onda ih zagrlite - rekla joj je Tess.

- Da ih zagrlim - Sophie ju je sumnjičavo pogledala.

- Da, ali u međuvremenu im dajte čaj - dodala je Tess, gledajući na svoj sat.

- Čaj? Zbilja? U redu, ako vi tako kažete.

Tess je uputila Sophie pomalo ispitivački pogled kad ju je ova otpratila do kućne veže. Kad je Tess izašla, Sophieina mačka Artemida je ušla, gurajući se ramenima uz Sophieine noge, bez i najmanje naznake nekog pozdravljanja. Sophie se nije uvrijedila, bila je to samo Artemida. Njoj je trebalo mnogo vremena da uspostavi potpuno povjerenje prema ljudima. Sophie nije bila sigurna koliko joj je za to trebalo, ali u svakom slučaju više od tri godine, jer Sophie ju je tada uzela iz azila za mačke u kojem je bila najmanje popularni i najosamljeniji stanar. Tko zna zašto, ali Sophie je osjetila kako ju je ta mačka privukla i ostala joj je robovski odana od trenutka kad ju je donijela kući. Emocija koja posve sigurno nije bila obostrana.

Kad Artemida ovako uđe, onda uvijek pojuri stubama i ode u kuhinju tražeći svoju večeru. Ali sada se zaustavila u podnožju stuba i zurila gore.

- Ah, da - rekla joj je Sophie. - Ima nešto što ti moram reći.

Uzela je Artemidu i podigla je u naručje. Mačka se držala kruto i pandžama se prihvatila za njezine rukave, upravo onoliko čvrsto koliko je trebalo da to držanje učini neugodnim. Sophie je to prihvatila kao dobar znak. Da je Artemida bila zaista

bijesna, pokušala bi se nekako izmigoljiti i pobjeći. - Znaš, Artemida, radi se o tome da imamo goste. Djecu. Tja, znam kako mrziš buku i strku i da ti ljudi upadaju u tvoj prostor i diraju tvoje stvari, ali to će potrajati samo tjedan dana. U redu? Zato pokušaj biti ljubazna. U najmanju ruku pokušaj ne biti divlja. Mislim reći kako se nikad ne zna, možda bi ti se mogle i svidjeti, dvoje djece s kojima se možeš igrati. - Artemida, baš kao ni Sophie, nije izgledala kao netko koga su u nešto uvjerili. Napokon, jedina stvorenja s kojima se ta njezina mačka ikada radosno igrala bio je jedan preparirani miš i ne još posve mrtvo pile čvorka. Ipak nema potrebe to spominjati djevojčicama. Sophie je ponijela užasnutu Artemidu u dnevni boravak i pokazala je djevojčicama.

- Bella, Izzy - rekla je - ovo je moja mačka Artemida.

- Maca! - oduševljeno je povikala Izzy, nagnuvši se preko naslona za ruke na sofi presvučenoj krem kožom. Artemida je naglo skočila iz Sophieinih ruku i nestala u spavaćoj sobi.

- Mhmm, to je bila moja Artemida - rekla je Sophie. - Ona je malo... - Sophie je htjela reći nedruštvena, ali sjetila se boljeg izraza: - Malo je stidljiva. Dobila sam je iz prihvatilišta za mačke. Njezini raniji vlasnici nisu bili dobri prema njoj pa joj zato ljudi baš nisu nešto najdraže na svijetu. Nitko drugi je nije htio, jer je bila tako... stidljiva. Ipak, mi se dobro slažemo.

Ja nju volim, a ona se na mene ne obazire. To sasvim dobro funkcionira.

Izzy je kliznula na pod i gledala ispod sofe.

- Maco? Maco, gdje si? - pitala je. - Maco, vrati se. Izzy će te maziti!

- Znaš, Izzy, - rekla je Sophie, govoreći dječjoj guzi - vjerojatno će biti najbolje da, dok ste ovdje, ostavite mačku na miru, OK?

- OK - vedro je odgovorila Izzy. - Maaaaaaacooooooo? Gdjeeeeeeeeeeeeeeesiiii? - Provirila je iza vrata dnevne sobe i pogledala na obje strane kratkog hodnika prije no što je pošla prema spavaćoj sobi. Očito se Izzyna definicija izraza OK razlikovala od Sophieine. Pa dobro, traženje Artemide će je nekoliko minuta zaokupiti, pomislila je Sophie. Nema načina da Izzy pronađe Artemidu na vrhu ormara, u njezinu omiljenom utočištu, a to znači da su, zasad, obje prilično sigurne.

- Eto - rekla je Belli koja je ostala sjediti, držeći ruke na koljenima - Tess mi je rekla neka vam dam čaj. Kako ga volite piti? S mlijekom, sa šećerom? Koju vrstu? Earl Grey? Mislim da negdje imam Darjeelinga...

Bella je zatreptala svojim tamnim očima, pogledavši Sophie ispod svojih gustih i malo predugih trepavica.

-Mislim, teta Sophie, da je ona mislila na čaj uz neku hranu - rekla je polako, kao da engleski nije bio Sophiein materinski jezik. - Na nešto kao večera?

Sophie je sjela na sofu pokraj nje: - Naravno, znam to - lagala je. - Samo sam se šalila, ha-ha. Kužiš?

Bella je odmahnula glavom. - Ne - rekla je, a lice joj je bilo bezizražajno. - To nije bilo smiješno.

Na trenutak je podsjećala Sophie na neki film koji je gledala, film u kojem su opaki stanovnici svemira osvojili naš svijet prerušeni u djecu. Prisilila se potisnuti tu misao. Ona je odrasla, a ovo su djeca. Ona je ta koja donosi odluke. Ovo nije ništa

nalik na, na primjer, Znamen. Ovo su Carriena djeca, a ne Antikristova... premda to i nije mogla posve odbaciti, jer je vrlo slabo poznavala Louisa.

- Dakle, čaj! - rekla je, s obnovljenom energijom. - Hajde, Bella, hoćemo li pogledati što imamo u hladnjaku?

U hladnjaku nije bilo ničega osim četvrt litre obranog mlijeka, tri uvela komada mladog luka, margarin s malim postotkom masnoće i dva gotova jela Marks&Spencer, pripremljena s niskim postotkom masnoće: thai zeleni pileći curry i tjestenina s plodovima mora. To bi trebalo biti dovoljno.

Sophie je izvadila iz hladnjaka ta dva jela, s mnogo entuzijazma skinula poklopce i ubacila ih u mikrovalnu pećnicu.

Bella, čije su oči jedva dopirale do visine kuhinjske radne površine, promatrala je kako Sophie pokazuje domet svoje kulinarske vještine i upitala: - Što je to?

- To je tjestenina s plodovima mora i pileći curry - odgovorila je. - Mljac, mljac.

Bella nije ništa rekla, nego je jedan trenutak zabrinuto promatrala mikrovalnu. Osvrnula se po uskoj čajnoj kuhinji. - Kuhinja ti je vrlo mala - rekla je. - Gdje ti jedeš?

To je bilo dobro pitanje.

- Obično sjedim na sofi - rekla je. - Je li to u redu?

Bella je izgledala malo skeptično - Pa, što se mene tiče, u redu je, ali...

- Super, to smo onda riješile.

Upravo u trenutku kad je zazvonilo zvono mikrovalne pećnice, začuo se tresak iz spavaće sobe, a uz dreku bijesne mačke čuo se i plač zbunjenog, nesretnog djeteta. Sophie i Bella potrčale su u spavaću sobu. Izzy je ležala koliko je duga i široka na Sophienu krevetu. U jednoj ruci je držala Sophiein starinski kišobran, a pola noge joj je bilo zarobljeno ispod, na sreću, laganog kovčega.

- Maco! - jecala je Izzy, divlje mašući kišobranom prema otvorenom prozoru. - Maco, vrati se!

Sophie je pogledala kroz mali prozor koji je uvijek ostavljala otvorenim kako bi Artemida mogla dolaziti i odlaziti kako joj se svidi. Sigurno je pobjegla preko malog balkona, pa dolje na dograđen krov i odatle je, što je brže mogla, nestala u noć. Sophie nije vjerovala da će se u dogledno vrijeme vratiti pa je osjetila bespomoćnu zabrinutost, premda nije znala zašto bi trebala biti zabrinuta za Artemidu. Artemida je bila prilično opaka mačka i neki će siroti glodavac noćas jamačno platiti za ovo.

Bella se popela na krevet i s još uvijek jadne Izzy gurnula kovčeg tako da je s treskom pao na pod. Obuhvatila je Izzy rukama i povukla je u sjedeći položaj. Poljubivši maloj gustu crnu kosu, Bella ju je tri puta čvrsto potapšala po leđima.

- Dobro. Dobro. Dobro - govorila je i time popratila svaki udarac. Sophie nije bila sigurna što bi sad ona trebala učiniti. Možda je sad ona trebala zagrliti Izzy i još je malo potapšati, ali nije točno znala kako ide sve to s grljenjima i tapšanjima. Prepustila je to Belli i umjesto toga sjela je na rub kreveta.

- Što se dogodilo, Izzy? - upitala je malenu.

- Maca se zaglavila i ja sam joj pomagala, onako kao kad je Bob Zidar pomogao Srdelici - jecala je Izzy - ali ona je pobjegla. Htjela sam je pomaziti!

Sophie je pretpostavljala da je mala spazila mačku gore na ormaru i, kako ju nije mogla dohvatiti, popela se na krevet i Sophieinim kišobranom, koji ima savijenu

ručku, pokušala kao s nekom kukom, baciti mačku dolje. To je jamačno prestravilo jadnu staru Artemidu. Ipak, to je bio dokaz da Izzy ima zdravog razuma barem koliko i kakav škotski ovčar. Sophie je hrabro ispružila ruku, potapšala Izzy po koljenu i onda brzo povukla ruku natrag.

- Ne brini se - rekla je - Artemida će se vratiti. Možda će biti najbolje da je, kad se vrati, ipak ne maziš... ona ti nije od onih mačaka koje se vole maziti.

- Dobro - rekla je Izzy, šmrcajući.

Sophie nije bila sigurna može li to shvatiti kao prihvaćanje. Mikrovalna je ponovno zazvonila. - Večera je gotova! - rekla je vedro i sad su obje djevojčice izgledale veselije. Mora da su jadna djeca zaista gladna.

Pri serviranju večere Sophie je obje djevojčice posjela na sofu i svakoj dala papirnate ručnike kako bi spriječila prolijevanje hrane. Objema im je postavila nož i vilicu, a onda je na svojem praktički srednjovjekovnom televizoru sa samo pet kanala potražila nešto prihvatljivo i konačno se odlučila za Richard & Judy.

- Ooo, nož - rekla je Izzy, razgledavajući taj komad pribora kao da je kakvo smrtonosno oružje.

Sophie je u kuhinji istresla svako od dva zgotovljena jela na zaseban tanjur. Malo je razmislila, a onda istresla obrok s tjesteninom preko piletine u curryju i miješala tako dugo dok ona nijansa zelene nije postala svjetlija. Tada je tu mješavinu podijelila na dva dijela i jednog od njih ponovno prebacila na onaj drugi tanjur. Ovako neće biti prepiranja oko toga tko je što dobio, pomislila je; bila je zadovoljna sama sobom. Sposobnost predviđanja, to je ono što je sada pokazala. Ključ vještine rješavanja problema je u tome da ga se riješi prije nego se i pojavio.

Odnijela je tanjure u dnevnu sobu gdje je Izzy nazubljenom stranom noža pokušavala razrezati sofu.

- Mhmm - Sophie je posebno pripazila na to da ne podiže glas. - Izzy, nemoj to raditi, OK? - zatražila je, pitajući se bi li spominjanje svemirske cijene sofe Izzy išta značilo. Vjerojatno ne bi.

- OK! - rekla je Izzy i dalje pileći sofu.

- Evo večere - Sophie je svakoj djevojčici pružila tanjur. - Želim vam dobar tek. Ja sad moram na brzinu obaviti samo nekoliko telefonskih razgovora i vraćam se za nekoliko minuta, OK?

- OK! - rekla je Izzy, prebacivši svoju usredotočenost s piljenja sofe na hranu.

Bella je sumnjičavo promatrala jelo i vilicom gurkala komadiće hrane. - OK - složila se, s mnogo manje entuzijazma.

Sophie je u spavaćoj sobi podignula slušalicu i najprije nazvala Cala.

- Kako ide? - upitao ju je, ne mogavši iz svojeg glasa izbaciti onu nijansu koja je pokazivala koliko ga sve to zabavlja.

- Zapravo sasvim dobro - odgovorila je, pitajući se da li s druge strane njezin glas zvuči jednako piskavo kao u njezinoj glavi. Učinila je svjestan napor kako bi glas spustila za pola oktave. Dala sam im njihov čaj i očekujem da će nakon toga ići u krevet - rekla je s pouzdanjem.

- Što, čaj u pet? - Cal nije zvučao tako pouzdano.

- Ma pusti sad to. Je li stigao ugovor iz banke? - Cal je potvrdio da su ga primili. Ukratko joj je spomenuo sve ostale događaje dana i iscrpno izvješće kako se Lisa nosila sa svojim novim dužnostima.

- Zapravo prilično dobro - rekao je. - Cijelo poslijepodne nije plakala. Jedva da je i zašmrcala. Ma dobro, možda samo tu i tamo pokoji jecaj, ali uglavnom mi se čini kako joj tvoj odlazak iz ureda čini dobro. Previše je prestrašena da bi mene gnjavila.

Sophie je ignorirala ovaj posljednji komentar. - Dobro. Slušaj, svrati ujutro ovamo. Donesi mi moj laptop... nisam ga imala vremena uzeti kad sam odlazila. Donesi sve stvari o kojima smo danas razgovarali i naš tjedni raspored. Želim točno rasporediti tko će što i kada obaviti.

- Yes, sir - odgovorio je. - Hoćemo li uskladiti naše satove?

Sophie se nije nasmijala. Nije joj se sviđalo kada joj se Cal obraćao sa sir.

- Je li još netko zvao? - upitala je.

- Zvao je Jake kako bi čuo jesmo li se čuli s tobom. Tražio me broj tvojeg telefona, a ja sam mu rekao kako se to protivi politici tvrtke, a onda me je pitao bi li mogao dobiti broj tvojeg mobitela, a ja sam rekao kako je to u redu, bude li te trebao zbog nečeg zaista važnog, a on je rekao kako mora s tobom razgovarati u vezi onog domjenka. Ponudio sam da vidimo mogu li mu ja u tome pomoći, no on je rekao kako će te samo nazvati da vidi kako ti ide pa je očito da mu se ipak sviđaš, iako si nedavno postala samohrana majka. Mislim da bi se trebala udati za njega. Takvog momka se ne pušta.

Sophie se kratko, histerično nasmijala.

- Slušaj, Cal, moram biti sabrana. Carrie je otišla, a njezina djeca sjede u mojoj dnevnoj sobi. Ne mogu razmišljati o takvim stvarima... zato, molim te, meni za volju, prestani s tim, hoćeš li?

Uslijedila je kratka stanka.

- Žao mi je, Sophie. - Calov glas je postao mekši: - Znaš ti mene, što emocionalne stvari postaju kompliciranije, to moja usta postaju sve veća i gluplja. Slušaj, ako ti mogu ikako pomoći, znaš da ću to i učiniti, zar ne?

Sophie se osmjehnula. - Znam - rekla je. - Ti si prijatelj. Sumo sutra dođi ovamo... pod pauzom, OK?

- Yes, sir - rekao je Cal službenim glasom. - Over and out, sir.

Ovoga puta joj to nije smetalo.

Osluškivala je čuje li se iz dnevne sobe ikakav znak komešanja. Na zapadnoj fronti je sve bilo tiho i čuo se samo tihi džingl teme Richard &Judy. Nazvala je broj svoje mame. Telefon je, kao i obično, zazvonio dva puta prije nego je čula kako je slušalica pala na pod i začuo se cvilež i lajanje pasa. Njezina pomalo nagluha majka uvježbala je Scoobyja, mješanca njemačke doge, da se javlja na telefon. Na žalost, nije ga naučila primati poruke ili, što bi bilo još bitnije, da ode po nju i dovede je, dajući joj do znanja da je netko čeka s druge strane žice.

- Mama! - urlala je Sophie u slušalicu. - Mama! Mama! Mama! - Bila je to poprilična lutrija, to hoće li mama shvatiti da je netko zove. Ali što se Sophie više derala, to su psi jače lajali, a to je pak značilo veću šansu da mama dođe pogledati zašto laju i konačno bi razgovarale.

Napokon se čulo kako mama razgovara s psima.

- Idite dolje, peseki... idite dolje. Halo? - rekla je mama na pokon. Kad se javljala uvijek joj je glas zvučao iznenađeno, kao da je svaki put zaboravila da je telefon već izmišljen.

- Mama, ja sam - rekla je Sophie.

- Halo, draga - mamin je glas postao topliji. - Oh, tako mi je drago što si nazvala. Moram ti toliko toga reći. Felicity mora upet k veterinaru... opet je muči trbuščić. Ne znam što bi to moglo biti, ali opet kaka svakih...

- Mama! - Sophie je napokon uspjela zaustaviti bujicu majčinih informacija koje su se odnosile na pse. - Slušaj, žao mi je, ali moram ti nešto reći. - I onda joj je rekla sve o Carrie i o djeci.

- A joj - rekla je mama nakon duge stanke. - Kako je to grozno. Kako je to grozno.

Sophie se još jedanput složila da je to grozno i znala je da jest, ali se bojala kako potajice tako govori zbog nekih pogrešnih, sebičnih razloga.

- Stvar je u tome, mama, da ja zapravo nemam pojma što radim. Mislila sam kako bi ti možda mogla doći ovamo. Da mi daš neke savjete. Molim te, mama.

Majka je oklijevala, baš kako je Sophie i predvidjela.

- Noćas, draga? Mislila si još večeras? - pitala je mama nesigurno.

- Pa, hitno mi je. - Sophie je bila razočarana majčinim oklijevanjem, premda je znala kako ju je gotovo nemoguće odvojiti od njezinih pasa, posebno tijekom ovih posljednjih godina. Sophie je mislila kako bi pod ovim okolnostima ipak mogla učiniti taj napor.

- Molim te, mama - rekla je, ljutita što je mora dvaput moliti. - Potrebna si mi.

- U redu - rekla je majka, malo oklijevajući. - Ali neću moći dugo ostati. Znaš da se Mitzy treba ošteniti. To bi moglo započeti svakog časa.

Sophie ju je pozdravila i onda se zagledala u svoj odraz u zrcalo postavljenom na toaletnom stoliću. Izgledala posve jednako kao i uvijek. Uredno i učinkovito. Sabrano i pod kontrolom... ali zašto se onda osjeća kao da su je iznenada poslali u ratnu zonu, ubacili je usred krvavog kaosa, bez ikakve ideje što bi trebala učiniti, bez ikakve prethodne obuke. Prisilila se duboko udahnuti. Rad s djecom nije ništa drukčiji od rada na nekom drugom projektu. Sve to zahtijeva široko i duboko znanje, hladnu glavu i sjajne pregovaračke sposobnosti. To i dvadeset i četiri apaurina i veliku bocu whiskyja. Sophie se osmjehnula svojem liku u zrcalu. Stvari zapravo nisu tako loše. Zasad.

- To je samo dva tjedna - rekla je samoj sebi. - Izdržat ćeš.

Vrata spavaće sobe su se odškrinula i iza njih je provirila Bella.

- Mhmm, teta Sophie - rekla je nekim znakovitim glasom. -Mislim da bi trebala doći i vidjeti ovo.

Sophie je instinktivno postala odlučna dok je slijedila Bellu kroz hodnik do dnevnog boravka, pokušavajući zamisliti što bi to bilo najgore što se moglo dogoditi. Njezine najgore sumnje nisu bile ni blizu stvarnosti.

- Moja sofa! - kriknula je, ne obazirući se na dijete koje je od glave do pete bilo umrljano Thai-curry-tjestenina-plodovima mora. - Oh, moj Bože! Moja sofa. Moja... sofa.

Pola njezine sofe presvučene krem kožom bilo je sada zelenkaste boje, a jednako su tako prošla i dva jastuka presvučena umjetnim krznom, čija se podatna mekoća sada pretvorila u neke ljepljive bodlje nalik špagi.

Izzy joj se osmjehnula. - Čaj je bio fuj i bljak - rekla je razumno i objašnjavajući. - Pa sam s tim crtala po sofi. - Izzy je očito mislila kako je ta umjetnost bila nešto što je trebalo impresionirati Sophie, a ne deprimirati je. - Molim te, imaš li sladoled?

Sophie se suzdržavala od plača. U glavi je listala sve zakonske i moralne razloge zbog kojih bacanje djeteta kroz prozor ne bi bila dobra zamisao, sve dok nije bila sigurna da neće početi vrištati. Duboko je udahnula i još brojala natraške od deset, za svaki slučaj.

- Što si to učinila s mojom sofom? - upitala je, s mnogo više kontrole u glasu negoli je to zaista osjećala. - Zašto si... uništila moju sofu? Okrenula se prema Belli: - Zar je nisi mogla spriječiti? Zar me nisi mogla pozvati? Htjela sam reći kako si zapravo ti odgovorna.

- Ja imam samo šest i pol godina - rekla je Bella ljutito. - A osim toga, ti si otišla telefonirati i rekla si kako je u redu ako jedemo na sofi, a ja nisam mogla znati što će ona učiniti, zar ne? Otišla sam samo do kuhinje uzeti još malo vode, a kad sam se vratila ona je to već posvuda razmazala i... - Bella je prestala govoriti pa se Sophie zabrinula kako ju je rasplakala. Ali kad je mala pogledala Sophie, oči su joj bile suhe.

- Zaista - rekla je Bella i sada je ona imala optužujući ton u glasu - Izzy je potreban nadzor nekog odraslog.

- U redu, prihvaćam da to nije tvoja krivnja - rekla je Sophie. Pogledala je Izzy, stisnula oči i pokušala s frazom koju je njezina mama nekad tako često rabila obraćajući se njoj: - Što ti imaš reći u svoju obranu, mlada damo?

Izzy se zakikotala i brzo stavila ručice na usta. - Opa! - rekla je. - Popiškila sam se u gaće. Dijete se ponovno zakikotalo i pokazalo na mali potočić koji je tekao do ruba sofe i onda kapao dolje na tepih napravljen od ovčjeg runa. Sophie je poželjela da se može slomiti i plakati za svojom sofom, željela je plakati zbog svojeg tepiha, očajnički je htjela žalovati za svojim jastucima od umjetnog krzna, ali rekla je samoj sebi da ne može. Nije mogla plakati zbog nekakvih tepiha, jastuka i sofa, kad do ovog časa nije vidjela da je ijedno od ove djece plakalo jer su izgubile mamu. Kako god to pogledaš, bile su čvrstog karaktera. A djeca su važnija od sofa i jastuka. Očito.

U redu, znači krivo je procijenila situaciju. Onako na brzinu, degradirala je Izzynu inteligenciju na rang koker-španijela koji ima blago oštećenje mozga. Kao jedina odrasla osoba, morala je prihvatiti odgovornost za incident na svoju dušu. Sada je morala nekako ograničiti štetu.

Izzy je izgledala posve zadovoljno prekrivena hranom i u mokrim gaćicama... ona može čekati. Sofa nije mogla.

Sophie je vrlo oprezno podignula Izzy, držeći je na udaljenosti dužine svojih ruku. To je bilo teže nego je mislila, jer je Izzy bila prilično teška i škakljiva. Kikotala se i ritala, prskajući sitne kapljice po Sophieinoj suknji koja je upravo došla iz kemijske čistionice. Sophie je stisnula zube i zahvalila Bogu što je skinula svoje nove čizme i zaključala ih na sigurnom mjestu u svojoj garderobi.

- Samo ću te na nekoliko minuta ostaviti u kuhinji, Izzy - rekla je maloj. - Samo dok počistim onaj nered, OK?

- OK! - rekla je Izzy.

Sophie baš i nije bila tako sigurna. Posjela je djevojčicu na linoleum pokraj prozora i bacila pogled uokolo, ne bi li zapazila izvor kakve moguće katastrofe. Nigdje na vidiku nije bilo oštrih predmeta, otrovnih supstanci niti kutija šibica. Sve bi trebalo biti u najboljem redu.

- Hajde da se igramo kipova. Ti tu sjedi i budi vrlo, VRLO mirna, tako dugo dok izdržiš i nemoj se micati. OK?

Izzy je kimnula.

Nakon dvadeset minuta, dvije role papirnatih ručnika i tri zdjele tople vode s deterdžentom, Sophie i Bella su obavile sasvim dobar posao čišćenja sofe, premda je Sophie sumnjala da ima ikakve nade za one jastuke pa ih je sa žaljenjem strpala u vreću za smeće i iznijela van, na zajednički hodnik.

- Hvala Bogu - iskreno se obratila Belli - da Marks & Spencer ne rabe umjetne boje.

- Hvala Bogu - složila se Bella.

Sophie je opazila kako ni Bella nije pojela svoj obrok, ali ga je barem milosrdno ostavila na tanjuru. Sada je Sophie imala trenutak vremena razmisliti i zaključila je kako to jelo zaista izgleda kao nešto što bi neki od maminih pasa mogao izbaciti iz svojeg tijela, na gornjem ili donjem kraju.

- Ni tebi se nije svidjelo? - upitala je.

- Bilo je posve odvratno - Bella je nabrala svoj nos.

Sophie je potisnula osmijeh. Za tako maleno dijete, Bella je zaista imala bogat rječnik.

- Žao mi je, Bella - rekla je. - Meni je sve ovo novo. Pomalo sam trapava u tome, zar ne?

- Da, ali se trudiš.

Sophie, koja je dotad klečala, smogla je nekako snagu i ustala pa pružila ruku kako bi i Belli pomogla ustati.

- Teta Sophie? - rekla je Bella, još uvijek držeći Sophieine prste. - Ja volim baku i sve to, ali ipak sam sretna što smo došle k tebi.

Sophie je osjetila kako se osmjehuje i njezina odlučnost se pojačala. - Zaista? - upitala je, odlučivši se ići još malo dalje:

Zašto to kažeš?

Bella je slegnula ramenima:

- Baka nema televizor.

Sophie je kimnula i pogledala ekran na kojem je upravo išla odjavna špica emisije Richard &Judy.

- Poštena izjava - rekla je. - Pa, mislim kako bi sada bilo najpametnije da odemo očistiti i tvoju sestru.

- Da, prije nego počne jesti hranu za mačke - rekla je Bella.

Sophie se nasmijala. - Šališ se, zar ne?

Bella se nije šalila.

* * *

Sophie je pružila svojoj majci šalicu čaja i pogledala je svojim najboljim pokajničkim pogledom. Iris je izgledala uvrijeđeno.

- Draga, došla sam ovamo tako brzo kako sam mogla rekla je.

- Mama, sada je dvadeset do deset. Nadala sam se da ćeš doći prije nego one odu na spavanje. Tada mi je pomoć bila najpotrebnija.

Ali bez obzira što Sophie govorila, Iris je ostala pri svojem.

To je bilo neposredno nakon što je Sophie otkrila da je Izzy jela Kitekat, što se poslije pokazalo kritičnim otkrićem. Kada trogodišnjakinja odluči nešto učiniti, onda to ona misli ozbiljno.

U ovom slučaju Izzy je glatko odbila svući svoju lijepu haljinicu, čak ni zbog kupanja koje joj je bilo nužno potrebno. U početku ju je Sophie pokušala razumom i logikom nagovoriti. Ali kad je Izzyno vrištanje naraslo do jačine od koje u uhu pucaju bubnjići, a Sophie, koja se već bila uhvatila svih raspoloživih slamki, u očaju se okrenula prema Belli.

- Što trebam učiniti? - upitala je Bellu, koja je, pokrivši rukama uši, sve to promatrala s nepristranim zanimanjem.

- A kako bi bilo da joj dopustiš ostati u toj haljini? - predložila je ležerno. Bilo je to jednostavno, briljantno i posve učinkovito rješenje.

Nekoliko minuta poslije, Sophie je kupala malu zajedno s haljinicom, uronivši je u golemu količinu pjenušave kupke Chanel pokušavajući tako maskirati smrad, previše napeta i uzrujana da bi bila ogorčena zbog žrtvovanja te skupe tekućine.

- Ona je uvijek sretna ako joj dopustiš da bude po njezinom - rekla je Bella sjedeći na zahodskoj školjki. Ja joj ne dopuštam da bude po njezinom, nego samo obavljam više poslova odjednom.

- Znaš, Sophie, ja bih došla i ranije, ali Kralj Edip je dobio jedan od onih svojih napada pa sam ostala uz njega dok se to nije smirilo. Ne želim da se opet moji susjedi žale, zar ne?

Sophie je odmahnula glavom: - Trebala bi se preseliti, mama. Trebala bi prodati tu kuću i otići na selo. Za taj novac bi tamo mogla kupiti nešto mnogo prostranije i tamo toliki psi ne bi smetali.

Iris je uzdahnula:

- Na selu nikoga ne poznajem. - Izgledala je malo povrijeđeno.

- Ni ovdje više nikoga ne poznaješ - podsjetila ju je Sophie. - Nitko više ne želi dolaziti k tebi zbog straha da će se možda zaraziti bjesnilom.

Iris je opet uzdahnula: - Ipak, želim živjeti negdje blizu tebe - rekla je tužnim glasom. Sophie je prikrila svoje iznenađenje. Njezina majka je toliko voljela te svoje pse da je Sophie katkad zaboravljala da ona vjerojatno jednako tako voli i svoju kćer.

- Pa, što kažeš na to jedenje hrane za mačke? - pitala je Sophie, odlučivši promijeniti temu prije nego nekako upadnu u jedan od onih njihovih dugih, nezadovoljavajućih i krajnje iscrpljujućih razgovora o tome što znači biti dobra kći.

Njezina je majka trenutak razmišljala o tom pitanju.

- Mislim da će sve biti dobro - rekla je. - Prošli tjedan sam u Expressu čitala članak o nekoj starici koja nije mogla platiti svoj račun za plin. Jadna stara, hranila se isključivo hranom za mačke, a ipak, kad su susjedi provalili, pod krevetom su joj pronašli na tisuće funta.

- Zašto su susjedi provalili? - upitala je Sophie.

- Zato, draga, što je starica bila mrtva - odgovorila je mama, kao da je to bilo glupo pitanje.

- Mrtva! - Sophie je bila obuzeta panikom i pitala se kolika je maksimalna zakonska kazna za nehotično ubojstvo.

- 67Oh, ne, ne - brzo je dodala Iris. - Starica nije umrla od hrane za mačke, nego od hipotermije. Znaš, bila je posve sama na svijetu... njezina su je djeca napustila.

- Oh, hvala Bogu - rekla je Sophie s olakšanjem, a mama ju je pogledala podigavši obrvu.

- Ma znaš što sam mislila - rekla je Sophie, uzdahnuvši i podvukavši noge ispod sebe. Naborala je nos. Sofa je smrdjela po začinima. - Mama, stvar je u tome što ja nemam pojma što radim. Dobila sam djevojčice samo na kakvih tjedan dana, ali sada imam osjećaj kako je to tjedan dana previše. Sasvim sam beskorisna.

Njezina majka je posegnula u svoju torbu i iz nje izvadila knjigu. Dobacila ju je Sophie, koja je očekivala nešto korisno, iz područja staranja o djeci. Ali trebala je znati što će joj mama donijeti.

- Sveobuhvatni priručnik doktora Roberta o uzgoju i dresuri pasa? - pročitala je Sophie s nevjericom. - Mama! Pa to su djeca, ljudska bića... barem su mi tako rekli! Kako će mi to - mahnula je knjigom - pomoći?

Mama je napućila usne: - Mislim da ćeš se iznenaditi. Princip je manje-više isti: sjedni, čekaj, dođi... i tako dalje. Učenje u osnovnom redu. Malo pseće psihologije. Očekujem da bi to moglo učiniti čuda. Da sam barem sve to znala kad sam tebe. rodila. To ti je problem s ljudima koji su skloni mačkama. Nemaju mašte.

Sophie je s gađenjem bacila knjigu na pod.

- Ti mama, moraš nešto znati o brizi oko djece. Pa, konačno, podigla si me... manje-više.

Iris je kimnula i doimala se malo posramljenom:

- Znam, draga, znam, ali ja sam... već sam zaboravila kako sam to učinila. Zvuči glupo, ali to je bilo tako davno i nekako... ne znam, jednostavno mi je to izvjetrilo iz glave. Jedino čega se sjećam je osjećaj da sam uvijek radila pogrešno. Ipak, nije moguće da sam toliko griješila jer... pogledaj se. Uspješna si, neovisna. Nisi u stanju pronaći muža, ali i to će doći...

Sophie je popila malo čaja i osjetila kako joj grije stražnji dio grla. - Ne želim muža, mama. Ne želim - rekla je ljutito. - U tome je razlika.

Majka ju je skeptično pogledala, a Sophie je pomislila na Jakea. - A čak i kad bih ga htjela, ja nikada ne znam točno da li me netko želi.

- Ma to je onaj lakši dio, draga - rekla je majka smijući se i misleći kako se Sophie sigurno šali. - Puno je teže ono pitanje što ćeš s njima nakon što se vjenčate.

- Ti i tata nikada niste imali nikakvih problema.

- Da, da - rekla je mama s ljubavlju. - Između tvojeg tate i mene je uvijek postojala nevjerojatna seksualna kemija. Ne mogu ti reći koliko mi nedostaje...

- Mama!

- Samo kažem kako žena ima izvjesne potrebe i znam da otkad je tvoj otac preminuo...

- Mama! - siknula je Sophie, bojeći se podignuti glas: - Ne želim s tobom razgovarati o »potrebama«, mojim, tvojim ili ičijim, OK? Potrebna mi je samo pomoć oko ove djece!

Iris je slegnula ramenima. - Alex je bio sasvim zgodan mladić - rekla je, namjerno se ne obazirući na Sophiein pokušaj da je vrati na pravu temu ovog razgovora. - Činilo se kako mu je doista stalo do tebe, a i donosio mi je lijepo cvijeće.

Sophie je osjetila kako joj se mišići u prsima stežu od uzrujanosti i frustracija. Ni sama nije znala koliko puta je već rekla mami zašto to s Alexom nije išlo.

Na kraju joj je Alex rekao kako je umoran od izlazaka s njom. Umoran od količine napora koji je morao uložiti kako bi je privolio da barem na nekoliko minuta ostavi svoj posao i provede malo vremena s njim. Rekao joj je kako je skakao kroz jedan obruč za drugim samo da bi privukao njezinu pozornost, no činilo se da mu ništa ne pomaže. Zato je morao pribjeći posljednjem sredstvu.

Zaprosio ju je.

Odlučujuće je bilo to što je ona oklijevala. Ne nekoliko minuta ili dana, nego gotovo tri tjedna. I nije oklijevala samo te večeri kad je otišao ostavivši kutiju s prstenom na njezinu stoliću... to je bilo posljednji put da je s njim razgovarala licem u lice. Jednostavno nije znala što bi rekla pa zato nije rekla ništa.

Na kraju joj je Alex poslao e-mail, rekavši kako pretpostavlja da njezina šutnja znači ne... osim ako mu sad ne želi reći nešto drugo. Sophie nikada nije ni na to odgovorila, osim što je rekla Galu neka mu uzvrati poziv, bez ikakve poruke. Pustila je da joj najveća i potencijalno najvažnija veza u njezinu odraslom životu promakne, jednostavno zato što nije znala kako bi se u njoj ponašala. Ne, to je bilo više od obične nebrige i bezobzirnosti. Nije samo pustila da joj veza izmakne. Izbrisala ju je.

I premda su joj prijatelji, a posebice Cal, govorili kako je luda što ga je pustila, ona im je odgovarala kako ga nije mogla zadržati jer nije bila apsolutno sigurna želi li to.

Ipak, katkad joj je nedostajao. Pa dobro, nije joj nedostajao baš on, nego ona toplina koju je jutrom ostavljao u krevetu. Sophie je odmahnula glavom. Njezinoj je mami uspjelo da je sad ponovno vrati na tu priču.

- Možemo li barem na trenutak pokušati razmišljati o najneposrednijem problemu?

Iris ju je pogledala ne shvaćajući.

- Mislim na ovu djecu - podsjetila ju je Sophie.

- Žao mi je što nisam neki ekspert za majčinstvo - rekla je Iris, a Sophie je bila začuđena izvjesnom oštrinom u majčinu glasu. - Ali mislim da samo trebaš slijediti svoj instinkt. Samo slušaj svoju intuiciju i nećeš pogriješiti.

- Mislim kako je baš u tome problem - rekla je Sophie smrknuto, žaleći što je, nakon što su djeca otišla spavati, popušila svih pet preostalih cigareta.

- Sto ti je, draga - pitala je majka. Sophie joj je uputila prazan pogled. - U čemu je problem? - ustrajala je Iris.

- Pa, većina žena ima urođenu intuiciju, zar ne? - rekla je Sophie. - Samo im daj dijete i one istog trena znaju što će s njim... barem su nas naveli da tako mislimo. Ali očito je da meni upravo taj gen nedostaje... Mama, meni intuicija nikada ne govori ni o čemu. Želim reći, otkud znam da činim ono najbolje, osim ako ispred sebe nemam sve raspoložive činjenice... sve za i protiv? Meni cijela ta priča s intuicijom zvuči kao totalna glupost... poput refleksologije ili astrologije.

Iris se osmjehnula: - Tvoje zvijezde govore da ćeš doživjeti velik pomak.

- Zaista? - Sophie je na trenutak zvučala zainteresirano, a onda je shvatila da ju majka zafrkava. - Bilo kako bilo, ne vjerujem da intuicija zaista postoji. Mislim da je to mit.

- Nije - rekla je Iris.

- To ti tako kažeš... uostalom, otkud znaš - izazivala ju je Sophie.

- Jednostavno znam, onako kako znam i da je ti imaš - rekla je Iris, zastavši kako bi pronašla način kako da joj to objasni, a da je pritom ne uvrijedi. - Katkad mislim kako si uz sav taj posao, karijeru i unapređenja zaboravila na sebe. Uvijek radiš probijajući se prema nečemu, ali pitam se znaš li uopće zašto?

Sophie je preokrenula očima: - Mama, sada stvari drukčije stoje. Ja znam što želim od svojeg života. Želim se popeti na vrh. Ne treba mi ni muž niti djeca da bih se osjetila sretnom ili ispunjenom. Ja želim biti uspješna.

- Ali zašto? - upitala ju je mama, naglasivši posljednju riječ. Sophie ju je pogledala i zapitala se kako je moguće da one govore istim jezikom, a Iris, čini se, nikad ne zna što ona hoće.

- Želim biti najbolja što mogu - rekla je, frustrirana što je razgovor opet pošao u smjeru koji je bio majci najdraža tema: Ono Što Kod Sophie Nije U Redu.

- Osim toga, sada nije riječ o meni - rekla je ljutito. - Radi se o sljedeća dva tjedna. Moram stvoriti strategiju kako ću se s time nositi i mislila sam da mi možeš pomoći... a trebala sam znati.

Sophie je spustila glavu i zagledala se u čaj, a Sophie je istog trenutka požalila što je to rekla. - Ne mislim reći da nisi dobra mama, mislim da si sjajna, ti si moja mama i volim te... ali zapravo nisi bila baš konvencionalna, zar ne?

Mama je slegnula ramenima. - Lako moguće - rekla je - ali to su bile sedamdesete, draga. Tada ništa nije bilo konvencionalno.

- Znam... samo kažem kako ja to nemam. Nemam taj vješti način ophođenja s djecom koji bih, navodno, trebala imati. Ja bolje razumijem Artemidu nego djecu, a Artemida nije mačka koju je lako razumjeti. Ima ona svoje muhe.

Iris je popila čaj i spustila šalicu na stolić. - Ne vjerujem, Sophie, da itko od tebe očekuje da se pod ovim okolnostima odmah pretvoriš u eksperta. Sigurna sam da Carrie to ne bi očekivala. Zapravo, ako se ja nje dobro sjećam, ona bi sad pomislila kako je sve ovo prilično smiješno.

Sophie je osjetila kako su joj se krajevi usana kradomice podigli u osmijeh. Carrie bi se slatko smijala svemu što se večeras dogodilo.

- Sigurna sam kako ćeš se na kraju ipak snaći, jedna ovako sposobna djevojka kao ti - ohrabrila ju je mama.

- Na kraju možda - složila se oklijevajući. - Ali ne za dva tjedna.

5 - Teta Sophie! - Sophie je otvorila jedno neodlučno oko i ugledala Izzy. Činilo joj se

kao da je sveukupno spavala kakvih četrdeset i sedam minuta.

- Pssst, teta Sophie - šaptala je Izzy. - Probudi se, probudi se. Hoću doručkovati. Želim pahuljice i to Cheerios i Shredies i Krispies i Coco Pops i mlijeko. - Izzyne su se oči raširile od jasnog predviđanja užitka koji će joj takva gozba donijeti. Ali nije joj je posrećilo. Sophie nije imala običaj doručkovati. Čak više nije imala ni kruha, jer su ga prošle noći dokrajčile. Shvativši da djecu mora nečim nahraniti, Sophie im je spržila gomile tosta koji su djeca jela sjedeći, za svaki slučaj, na kuhinjskom podu.

Sjedajući, Sophie je protrljala oči i pogledala na sat. Bilo je tek nekoliko minuta do šest. Pokazalo se da je, sve u svemu, zaista spavala četrdeset i sedam minuta.

Sinoć je već prošlo jedanaest kad je majka otišla i kad je Sophie sjela na rub sofe, pitajući se kako se zapravo našla u ovoj točki svojeg života, a onda je začula tiho zujanje. Na trenutak je pomislila kako je taj dan krasno završio najezdom divovskih osa-ubojica, a onda je shvatila kako zvuk dolazi od njezina mobitela koji je na stoliću vibrirao. Nikada je nitko nije izvan radnog vremena zvao na mobitel. Taj monotoni zvuk ju je zaista zbunio. Sophie ga je podigla i pogledala.

Pisalo je da nema broja pozivatelja. Ne mogavši ne odgovoriti na poziv, pritisnula je tipku call.

- Halo - rekla je nesigurnim glasom.

- Sophie? - bio je to glas Jakea Flynna. Sophie je pogledala na svoj sat. Jake u ovo doba?

- Slušaj, znam da je kasno, ali cijelu večer se kolebam bih li te zvao - brzo je rekao. - Samo sam htio čuti kako si. Gotovo sam odustao od poziva, a onda sam pomislio kako bih, da sam na tvojem mjestu, zabrinuto probdio čitavu noć. - Zastao je. - Ako želiš, reci mi da prekinem, ali mislio sam da bi možda željela s nekim porazgovarati.

Sophie je grizla usnicu. - Mhmm, ne, hvala ti što si nazvao, To je... vrlo lijepo od tebe. - Morat će ujutro nazvati Cala kako bi joj on to potvrdio, ali bila je prilično sigurna da su telefonski pozivi u ovo doba sasvim dobar indikator koji pokazuje kako Jakeovo zanimanje za nju prelazi okvire posve poslovnog odnosa.

Ali što ako mu se ona zaista sviđa? To što on dobro izgleda i njezin je najvažniji klijent, to je jedna stvar. A čovjek koji je ovako kasno noću zove i pita je kako je, to je nešto sasvim drugo. A ako mu se ona na taj način sviđa, što to znači? Na koji način bi sad ona trebala razmišljati o njemu... kao o realnoj trodimenzionalnoj verziji od krvi i mesa koja bi je željela u stvarnom svijetu, a ne onda kad ona sanjari ležeći u kadi? Na ovom se njezina nit razmišljanja prekinula, pa je zatvorila oči kako bi ponovno uključila onaj kompjutor u svojoj glavi. Jer moguće je da mu se ona ipak ne sviđa. Možda se samo ponovno ponaša kao Amerikanac. Amerikanci su poznati po tome da baš ne znaju točno odrediti granice.

- Pa onda, kako se snalaziš? - nastavio je Jake, a Sophie je shvatila kako je on prva osoba koja je to uopće pita.

- Zapravo ne znam, Jake, toliko toga trebam usvojiti. Hoću reći, Carrie je otišla... - Sophie je zastala kako bi slušala zvuk tih riječi, ponovno glasno izgovorenih. Još uvijek nije mogla pronaći u njima smisla. - Sve je pomalo nadrealistički - dodala je.

- Znaš da u tome svemu nisi sama, zar ne?

Znam. Imam tu ženu, Tess, socijalnu radnicu, a Cal i Lisa će u uredu sve obaviti dok se ja ne budem mogla vratiti... ne moraš se ništa brinuti, Jake, neću dopustiti da išta iskrsne...

Nisam to mislio - čula ga je kako je govori. - Slušaj, Sophie, zaista mi se sviđaš i, za slučaj da imalo sumnjaš što pod tim mislim, želim reći kako mi se sviđaš na onaj osobni način koji nema veze s poslom. Jako me privlačiš.

Oh. - To je, dakle, razjasnilo stvar.

Znam da imaš puno obveza i možda bih se trebao povući i pustiti te da to obavljaš, jer, kako sam rekao, sviđaš mi se. Ne bih htio da to propadne prije nego dobije priliku prerasti u nešto. Nešto što bi moglo biti zaista dobro. Znam da u ovom trenu ne možeš razmišljati o nečem takvom, ali u međuvremenu želim ti biti prijatelj. Mislim da sam te zato zvao u ovo doba noći kako bih ti rekao da mi se sviđaš i da sam tu ako me zatrebaš. - Nasmijao se: - Nadam se da će te ova moja kavalština toliko impresionirati da ću ti se svidjeti i da ćeš mi, kad se slegne prašina, dopustiti da te nekamo izvedem. - Uslijedila je kratka stanka u kojoj je Sophie shvatila da joj je Jake zapravo postavio pitanje.

- Naravno - odgovorila je automatski.

- A mislio sam i kako bih jednoga dana mogao doći i sve vas izvesti. Recimo u zoološki vrt? Svi dopusti ovise o meni, a kako sam, na posljetku, ja gazda, siguran sam da ću si i u ovako kratkom roku odobriti slobodan dan.

- To bi bilo jako zgodno - rekla je Sophie, još uvijek misleći o tome kako mu se ona definitivno sviđa, što ostavlja još samo jedno pitanje: sviđa li se, jednako tako definitivno, on njoj?

- Znači, bit će u redu ako te nazovem bez veze s poslom? - pitao je Jake.

- Da - odgovorila je, bolno svjesna svojih izvještačenih odgovora.

- Onda, laku noć, Sophie. - Ovoga puta je način na koji je izgovorio njezino ime zvučao nekako drukčije.

Sophie je sjedila na rubu sofe, držeći mobitel u ruci i pitajući se kako bi drukčije ovaj dan mogao izgledati da se Tess Andrew nije pojavila. Pitala se bi li Jake bio ovako otvoren i na onom dogovorenom sastanku za ručak. Ako bi, bi li se onda možda dogovorili za zajednički izlazak na večeru pa bi je možda dopratio kući. Zatvorila je oči i pokušala zamisliti ga kako je ljubi, a onda ih je brzo otvorila. Nije se radilo o tome da joj se on nije sviđao, ali bilo joj je drago zbog načina na koji se ova prepreka pojavila među njima. Razmišljanje o tome što bi se s Jakeom moglo ili ne moglo dogoditi bilo je previše komplicirano da bi joj se uklapalo u njezin sadašnji raspored briga. Imala je toliko drugih stvari zbog kojih se trebala brinuti: napuštena djeca, odsutni očevi, mrtve najbolje prijateljice. Sophiein, se želudac stisnuo kad je izlistala taj popis.

Odlučila je kako će se umjesto toga brinuti zbog svoje mačke. To je bilo daleko manje zabrinjavajuće.

I tako je veći dio noći ležala budna na toj malo prekratkoj i prilično smrdljivoj sofi, razmišljajući o Artemidi. Artemida je voljela svakodnevnu rutinu, nije voljela nikakve prekide i oni su je izluđivali. Jer iza sve te nepristupačnosti kojom se ogradila i iza tog njezina šepurenja, u dnu duše bila je ipak samo pomalo prestrašena mačka. Usprkos tome što je bila najneljubazniji kućni ljubimac na

cijelom svijetu, Sophie je osjetila kako joj nedostaje Artemidino sjedenje na onom što je postalo njezina vlastita fotelja iz koje je katkad bacila na Sophie svoj imperatorski pogled.

Srećom, nešto prije pet ujutro, Artemida se vratila kući, što je Sophie smatrala jednim korakom naprijed u njihovu odnosu, jer je Artemida sigurno pomislila na stan kao na dom u koji se vrijedi vratiti, čak i ako su tu dvoje rabijatne djece. Nakon što je pojela ono što je preostalo od njezine hrane i napila se vode, došetala je u dnevni boravak, pozdravila Sophie jednim optužujućim pogledom, skočila je na fotelju i tamo se sklupčala na jastuku, okrenuvši Sophie leda, a ova je, primivši ovakav prijekor, osjetila izvjesnu utjehu.

Sophie je zurila u strop i po prvi si je put u posljednja dvadeset i četiri sata dopustila razmišljati o Carrie. Zatvorivši oči prisjetila se kad ju je posljednji put vidjela. Prije tri godine.

Malena, ali dobro građena, s kovrčama boje tamnog meda i usnama poput lješnjaka koje su blistale kad se smijala... a ona se stalno smijala. Vezivala je kosu rupcem i nosila bojom umrljane hlače u koje je uvukla donji dio veste bez rukava. Rugala se Sophie jer se brinula hoće li joj Carriena djeca ljepljivim rukama umrljati presvlake sjedišta njezina voljenog automobila dok ih je vozila na kolodvor kako bi ulovili vlak natrag za Cornwall.

Nazovi me ako me budeš trebala - rekla je Sophie dok joj je pomagala donijeti prtljagu na peron. - Nazovi me u svakom slučaju, ali zovi me i ako ti zatrebam... bilo kada, OK?

Carrie se nasmijala i ubacila torbu u vlak, ne obazirući se na to koga je ili što mogla njome pogoditi.

Uvijek, zauvijek, ma o čemu se radilo... točno? - rekla je, grleći Sophie koja ju je podsjetila na njihov prastari dogovor.

Točno - odgovorila je Sophie koja joj nije mogla uzvratili istom mjerom jer se bojala da će zvučati pomalo jeftino.

Hajde da se doista ubrzo sastanemo, u redu? Mislim, znam da vodiš buran život, ali sigurna sam da možeš naći vremena da se nađemo. - Sophie je znala što joj Carrie time na blag način želi reći, jer premda joj je njezin posao jamčio barem tri partija mjesečno, njezin život izvan ureda sveo se na gotovo ništa.

Carrie je imala pravo. Sophie je pustila da joj društveni život promakne. Ne radi se o tome da nije imala prijatelje koji bi se željeli viđati s njom i s kojima se i ona htjela družiti. Jednostavno, uvijek se u zadnji tren pojavilo nešto što je trebala obaviti. U devet od deset puta morala je u posljednji tren otkazati takvo druženje. Što se tiče viđanja s Carrie, Sophie se poslužila izlikom jer žive stotinama kilometara udaljene jedna od druge, ali bila je jednako tako loša i u druženju s ostalima. Na primjer, Christina i Sue su obje živjele u Islingtonu. Ni jednu od njih nije vidjela već mjesecima, a bile su praktički susjede. A od nje se očekivalo i da svaki četvrti četvrtak dolazi na čašicu razgovora starih cura iz McCarthy Hughesa, ali kad se zadnji put s njima našla to je bilo neposredno nakon narudžbe i sve što je mogla učiniti bilo je to da svoje prijateljice poljubi u obraz dok je s njima na brzinu izmijenila novosti čekajući u redu za taksi.

- Morala bi češće nositi spuštenu kosu - rekla joj je Angie, njezina bivša prijateljica koja se nedavno zaručila. - Nemoj dopustiti da ti McCarthy Hughes uništi život. Ne želiš se pretvoriti u Gillian!

Sophie se nasmijala, ali potajno je pomislila kako je upravo to ono što ona želi.

Ipak, pomislila je kako je rastanak s Carrie drukčiji. Carrie je bila njezina najbolja prijateljica i imala je jednako toliko udjela u Sophienu životu koliko ga je imala i Sophieina majka... ako ne i više. Nitko ju nije poznavao tako dobro kao Carrie. Ona se morala malo više potruditi.

- Nemojmo dopustiti da opet prođu dvije ili tri godine - rekla je Sophie iskreno. - Tek kad te ponovno vidim postanem svjesna koliko si mi nedostajala.

- Uzet ću to kao kompliment - rekla je Carrie, osmjehnuvši se. Kad je vlak odlazio s perona, Bella i Carrie su pritisnule svoje nosove na staklo prozora i gledale u križ, dok im je Sophie mahala. Sophie nikad nije više vidjela Carrie.

- Žao mi je, frendice moja - šapnula je Sophie. - Vjeruj mi, sada znam koliko mi nedostaješ. - A onda ju je ova drama shrvala pa je napokon zaspala.

* * *

To je bilo prije četrdeset i osam minuta. U ovom trenutku Izzy je ponavljala svoju narudžbu, a glas joj je imao sve jači prizvuk žurnosti. Sophie je bacila pogled na fotelju. Artemida više nije bila tamo. Sretne li mačke.

- U redu, u redu - rekla je Sophie, stavivši svoj dlan ispred Izzyna lica. - Budi tiho.

Izzy nije bila tiho. Oči su joj se napunile suzama, a usta su joj se opasno iskrivila.

- Ne! - rekla je Sophie brzo, s tješiteljskim tonom u glasu, bojeći se cviljenja, vrištanja i zadržavanja daha koji su prethodili sinoćnjem kupanju. - Ne, ne, ne, ne... nemoj plakati, Izzy!

Teta Sophie nije htjela vikati na tebe! Ti si krasna, dobra djevojčica, zar ne? - Izzy je šmrcajući kimnula i uzdahnula. - Jesi, jesi, ti si sjajna velika djevojčica koja više neće plakati. - Sophie joj je kimnula bodreći je, a Izzy je uzvratila kimanjem pa se bez poziva popela Sophie u krilo i stavila joj ručice oko vrata.

- Ja ću ti biti dobra curica, teta Sophie - rekla je Izzy, primivši poveći uvojak Sophieine kose i omotavši ga oko svoje šake. - Ja ću biti tvoja prijateljica i svi ćemo biti i ti se nećeš ljutiti, OK?

Sophie je kimnula. Znala je da bi svaka normalna žena bila očarana i ushićena ovakvom izjavom... pa zašto se onda ona osjeća kao da je primila prijetnju u mafijaškom stilu?

- Dogovoreno - rekla je nesigurnim glasom.

- Sada ću ti dati pusu, OK? - rekla je Izzy i bez čekanja na pristanak, pritisnula svoje mršavo lišce na Sophiein napet obraz, ostavivši vlažan trag svojega nosa ispod Sophieina ustreptalog oka. - Onda, idemo jesti. Ja hoću Cheerios i... - Dok je Sophie razmišljala kako da maloj kaže lošu vijest da nema doručka, opazila je jednu hodajuću hrpu rublja kako prilazi. Bella je spustila plahte na tepih.

- Izzy se popiškila u krevet - rekla je malo nervozno. - Ja se nisam.

Sophie je osjećala kako se vlaga suknjice kostima dobre vile probija kroz donji dio njezine pidžame pa je duboko uzdahnula. Neće dopustiti da zbog toga podlegne stresu. To na njezinoj nozi je samo mokraća i to je neće ubiti. Vjerojatno je neće ubiti, premda bi to morala provjeriti na internetu da bi bila posve sigurna. Samo će se presvući, staviti pidžamu u smeće, a kad djeca odu kupit će si novi krevet i to je sve. I novu posteljinu, i novu sofu, i nove jastuke i novi tepih. Pitala se je li nazočnost djece njezine pokojne prijateljice prihvatljiv rizik koji bi uzeli u obzir na njezinoj polici osiguranja. Jer ako nije, trebao bi biti.

Sophie je podigla Izzy sa svojeg krila i spustila je na hrpu posteljine gdje će moći napraviti najmanje štete.

- OK - rekla je objema djevojčicama. - Još samo trinaest dana. - Obje su je djevojčice bijelo gledale. - Mislila sam reći kako u kući nemam nikakve hrane. Doručkovat ćemo vani. Odvest ću vas u Zamak. Odjenut ćemo se i otići tamo, OK?

- OK! - rekle su obje djevojčice.

- Ja sam gladna - smrknuto je izjavila Izzy. - Umirem od gladi.

- Znam. Zato ćemo se sad posebno brzo spremiti. I zato moramo učiniti sve što teta Sophie kaže, OK? - Sophie je zurila u djevojčice kao da im hipnozom želi usaditi poslušnost. One su pak zurile u nju. Sophie je skovala plan.

* * *

Naravno da taj Sophiein plan, koji se svodio na potpuno pražnjenje Izzyna mjehura a da pritom izađu iz kuće prije negoli se pojave znakovi pothranjenosti, nije uspio.

Evo što se umjesto toga dogodilo.

Sophie je posjela Izzy na zahodsku školjku i rekla joj neka se odatle ne miče dok se ona ne vrati. Otišla je u spavaću sobu odjenuti se i zatekla Bellu kako u jednoj ruci drži jednu Sophieinu cipelu Manolo, dok je drugu obula i u njoj nesigurno balansira. Sophie je na taj prizor reagirala kao da je upravo ugledala Bellu s rukom na osiguraču ručne bombe.

- Neeeee! - povikala je u stilu komandosa i, barem u njezinoj glavi, slow motion.

Bellino se lice snuždilo i srušila se na krevet, licem prema dolje, puštajući da cipela iz ruke padne na pod. Sophie ju je odmah pokupila i na trenutak je nježno držala prije negoli je shvatila kako je posve moguće da je malo pretjerala. Upravo se spremala nagovoriti Bellu da joj ne dira stvari, kad se iz kupaonice začuo zveket i vrisak. Cipele su još jedanput bile ostavljene, a Sophie je shvatila kako je počinila početničku pogrešku, ostavivši Izzy samu duže od jedne nanosekunde. Pronašla ju je zaglavljenu u zahodskoj školjci. Listovi nogu kojima ja bijesno mahala virili su pod pravim kutom, a lice i gornji dio tijela bili su joj namazani debelim slojem Sophieine šminke.

To je značilo još jedno kupanje. A to je pak značilo, Sophie je u to bila sigurna, novi napad bijesa.

Tijekom pranja Izzy se držala začuđujuće pokajnički pa je čak dopustila Sophie da s nje svuče i onaj toliko dragi kostim dobre vile kojem sada više nije bilo pomoći sve

dok ga Sophie ne bude zamijenila isto takvim novim. Sophie je odlučila kako se neće brinuti o održanju toga obećanja nego se samo usredotočila na njegov učinak.

Napokon se i ona odjenula dok su djevojčice bile uz nju. Bella je odlučila odjenuti crvene tajice ukrašene žutim točkama, kričavo plavu majicu, zeleni džemper u nijansi limete i ružičastu pamučnu suknju. A Izzy je, ostavši bez svojega kostima dobre vile, pomno odabirala posve žute komade svoje odjeće.

U međuvremenu se Sophie trudila za sebe pronaći odjeću prikladnu za izlazak s dvoje male djece u supermarket. Kupovanje jednostavne, razumne odjeće nije joj bilo jaka strana. Gotovo sve što je kupila bilo je odabrano za nošenje u uredu. I sve je kupovala imajući na umu neke od svojih cipela, neki par od onih u svim mogućim bojama i stilovima i najvjerojatnije s visokim potpeticama. Jer njoj su cipele bile na prvom mjestu. Prema njezinu iskustvu, cipele su bile poput modnih magneta. Odgovarajuća odjeća jednostavno se ljepila za njih. Ležernu odjeću nije imala jer se nije često odijevala za ležerne prigode.

Napokon je pronašla par traperica na koje je već bila posve zaboravila i jedine koje je imala, a koje je kupila osjetivši poriv da mami pomogne prebojiti zidove kuće bojom protiv mrlja koja se može prati. Prekapajući po stražnjem dijelu komode, pronašla je i staru ružičastu majicu Calvin Klein s logom ispisanim imitacijom dijamanata i koju je, oklijevajući, navukla preko glave. Zatim je medu svojim uredno složenim cipelama potražila nešto praktično. Najrazumnijim joj se činio par, a bilo ga je i najmanje šteta, koji je kupila na River Islandu, tamne purpurno crvene boje, s niskim potpeticama i izrazitim špičokima, remenčićem koji je poprijeko prelazio preko prstiju.

Nekada prije, zapravo jučer, premda se to sad već činilo kao nešto u maglovitom sjećanju, zabavljala ju je pomisao kako je to najrazumniji par. Sada ju je to plašilo. Ne zato što bi željela biti bolje pripremljena za svaki mogući scenarij, nego zato što je željela da joj se život vrati u normalu. Željela je i dalje živjeti životom u kojem ne treba vući dvoje djece po supermarketu.

Kad su na posljetku izašle iz stana, Sophie je osjetila neki čudni trijumf, kao da je preživjela apokalipsu.

Stvar je u tome - pomislila je zaškiljivši malo prema sjajnom zimskom suncu - da se sačuvaju živci. Kad bi mi to uspjelo, bila bih na konju.

Nevolja je bila u tome što Sophie nije znala koliko dugo će još izdržati. Imala je osjećaj kao da se ukrcala na brod koji čeka teška i opasna plovidba, koja se, zbog činjenice da joj se ne vidi kraj, čini beskonačnom.

Sophie nije bila od onih koji vole prepustiti ikakvu kontrolu nad bilo kojim malenim dijelom života i zaključila je kako najveći izvor njezine zabrinutosti nisu sama djeca (premda su ona bila posebno zastrašujuća), nego pomisao da njezina sudbina, baš kao i sudbina djevojčica, leži u rukama Tess Andrew iz socijalne službe. A može proći cijela vječnost dok oni pronađu oca ove djece. Na tu se pomisao Sophie sledila krv u žilama. Jedino razumno što može učiniti, bilo je vratiti svoju sudbinu u svoje ruke. Morat će sama pronaći Louisa Gregoryja, jer što prije to bude učinila, to će prije svoj život dobiti natrag.

6 Što se tiče toga njezina plana, Cal nije pokazao ni približno toliki entuzijazam kao

Sophie. Pogotovo kad mu je rekla neka potraži Louisa Gregoryja na internetu, kao da će taj čovjek i njegovo prebivalište biti evidentirani na Googleu u imeniku A-Z Izgubljenih neuspješnih očeva.

- Sophie, ovo nije televizija - rekao joj je nestrpljivo preko telefona kad je odlučila sama pronaći Louisa Gregoryja, odnosno prepustiti to traženje Calu. - Ne možeš natipkati ime nekog čovjeka i onda samo bz-bz i na internetu se pojavi njegova sadašnja adresa i satelitske snimke svakog njegova pokreta. Rekao sam ti to i jučer kad sam došao. Jesi li me čula? Znaš li što ja dobijem kad utipkam Louis Gregory? Tristo osamdeset i dvije tisuće onih na koje bi se to moglo odnositi. I sad, koji od tih Louisa Gregoryja je tvoj Louis Gregory? Onaj s Novog Zelanda koji je najbolji na svijetu u šišanju ovaca? Nije, ako nije Maur, star šezdeset i dvije godine.

- Sophie je maknula odrezane nokte sa svojeg kreveta. Bila je nervozna jer je bila sama u spavaćoj sobi, bez djevojčica, ali nije željela da one znaju kako se bacila u potragu za njihovim ocem. Nije čak bila ni sigurna znaju li uopće da imaju oca. Otkad su došle ovamo nisu ga spomenule. Nije bila sigurna kakvu vrstu reakcije bi mogla ta vijest izazvati, ali ako bi to bilo išla nalik onoj kad su saznale da ona na svojem televizoru nema kanal CBeebies, onda nije bila voljna riskirati. Oh, ma daj, Cal - molila ga je. - Trebaš mi u tome pomoći, jer je hitno.

- Zašto to ti ne učiniš? - obrecnuo se. - Napokon, ti si ta koja je na odmoru.

Zastala je. Razmišljala je bi li mu u detalje ispričala o tome kako joj je, nakon što je on jučer otišao, crknuo laptop, a što je bilo povezano s tubom regeneratora za kosu Frieda Sheer namijenjenog plavušama, ostacima iz jedne prazne kutije Coco Popsa i škaricama za nokte, ali odlučila je da mu to neće spominjati. Nije mogla podnijeti pomisao da će opet biti ismijana, jer joj je još uvijek u ušima odzvanjao smijeh IT-jeva čovjeka za hitne intervencije.

- Pokvaren mi je laptop - rekla je. - Moći će mi ga zamijeniti tek sljedeći tjedan. A osim toga, ako je ovo odmor, onda jamačno u sebi ima uključeno razgledavanje svih sibirskih rudnika soli za vrijeme bivšeg SSSR-a. Cale, ti si moj osobni pomoćnik. Pomozi!

Cal je ispustio onaj neodobravajući c-c-c zvuk: - Mislim da si to »osobni« shvatila previše doslovno - promrmljao je.

Sophie je šutjela. Nikada nije prestala misliti o tome kako je njihov odnos previše blizak, ali pretpostavljala je da povremeni odlasci u šoping tijekom vikenda i čudni kokteli u gradu nakon radnog vremena i njihovi rijetki ali virtuozni karioke dueti s Ljubav nas uzdiže tamo gore gdje nam je i mjesto, ne znače da njihov odnos nije strogo poslovni. Možda ipak od njega traži previše. Možda su se njezini zahtjevi protegnuli na teritorij »stvari koje tražiš da ih za tebe čini tvoj momak, temeljem toga što s tobom ima seksualnu vezu«.

- Zao mi je - rekla je kruto - nisam ti htjela smetati.

Ponovno je planuo:

- Joj, draga, za Boga miloga, nemoj mi sada još izigravati mučenicu, znaš da sam imun na to. Osim toga, imam odgovor na sve naše probleme. - Cal je spustio glas: - Znam nekoga tko može pomoći.

- Tko - upitala je Sophie, dirnuta i ohrabrena Calovom prekvalifikacijom njezinih problema u »naše«.

- Maria Costello - ponosno je odgovorio. - Privatna detektivka. Nije jeftina, ali je dobra i uvijek pronađe svojeg čovjeka.

U tom smislu ona i ja imamo mnogo zajedničkog.

Na trenutak Sophie nije znala što bi rekla. Ona je Calove prijatelje i poznanike povezivala u rasponu od kraljice droge do automehaničara, ali nikada ne bi pogodila da poznaje i nekoga privatnog detektiva.

- Privatni detektiv? - upitala je. - Otkud ti poznaješ neku privatnu detektivku?

Calov glas je postao dramatičan: - Oh znaš, malo sam... radio za nju, onako kao slobodni strijelac.

- Slobodni strijelac? Kakve poslove slobodnog strijelca?

- Pa - šapnuo je - jesi li ikad čula za »medenu klopku«?

- Da - rekla je tjeskobno.

- E, zlato moje, ja sam ti bio taj med u klopci - kikotao se Cal.

- Ma lažeš! - povikala je Sophie, sablažnjavajući se. - Molim te, reci da lažeš... ako se to ikada sazna... ma sigurno lažeš - ponovila je.

Cal je uzdahnuo: - Da, u redu, lažem... baš mi uništiš svaki užitak. Njezini uredi se nalaze u prodavaonici ispod stana u kojem stanujem, ali to je tako dosadno. Ipak, ona je zaista vrlo dobra u svojem poslu i rekao sam joj za tebe. Rekla je da ga može pronaći bez problema. Rekla je, citirat ću: »To je lako kao popišat se.« Želiš li se naći s njom?

- Koliko bi to koštalo? - započela je Sophie nesigurno, prije negoli su Cal i ona u istom trenutku došli do istog zaključka.

- Zapravo... baš me briga koliko košta - rekla je.

- Vjeruj mi, uopće te ne zanima koliko košta - u isti je čas rekao Cal. - A osim toga - nastavio je - ne postoji ništa pametnije na što bi mogla utrošiti svoj novac.

Sophie se morala s tim složiti jer u tom času zaista ništa nije bilo važnije od toga.

- U redu, reci joj neka danas dođe k meni. Upravo sam izračunala da su nam šanse za preživljavanje osamdeset posto veće ako ne budemo izlazile iz stana. Ali nemoj to reći Gillian.

- OK - složio se ležerno. - A sada, ako nemaš ništa protiv, mislim da bih se trebao vratiti svojem pravom poslu.

- Je li tamo sve u redu? - zabrinuto je pitala, misleći na svoj pravi posao. Nije bila u svojem uredu već četrdeset i osam sati.

- Sve je u redu i nikome ne nedostaješ - rekao je samo da bi je iznervirao. - Osim, možda, onom tvojem novom dečku, Jakeu.

- On mi nije dečko - rekla je Sophie umornim glasom.

- Naravno da ti nije dečko, jer tebi se jedino sviđaju oni muškarci za koje nisi sigurna da im se ti sviđaš. Sada se Jake pojavio i rekao kako želi biti dijelom tvojeg života, a ti si se odmah prepala i pobjegla i bacila se na izradu proračunskih tablica ili tako nečeg.

- Cal! - nestrpljivo ga je prekinula. - Zašto sada govorimo o tome?

- Zato što je Jake previše dobar da bi se od njega bježalo - pritiskao je Cal dalje, ne obazirući se. - Ako ga želiš zadržati, moraš nadvladati svoj strah od intimnosti i prestat se ponašati kao da si pritajena lezbijka. Ili frigidna pritajena lezbijka.

- Mislim da si sada ti uzeo onaj »osobni« dio iz opisa tvojeg radnog mjesta kao osobnog pomoćnika previše doslovno - rekla je nestrpljivo, želeći završiti taj razgovor time da čuje ono što joj Cal ima reći. Samo ti kažem da ne radiš istu pogrešku koju si napravila s Gospodinom Slatkim Procjeniteljem Štete.

- Kakvu pogrešku? - upitala je. - Samo sam ga gledala izdaleka. Čak nikada nisam ni razgovarala s njim.

- A baš to je - izjavio je Cal glasom kojim se izriče činjenično stanje - ta pogreška.

- Ma dobro! - Sophie mu je htjela oštro uzvratiti, ali kao i obično, ništa joj nije padalo na pamet. - Samo pazi da me stalno držiš u toku svih događaja na poslu, OK?

- Kao da govorim zidu - rekao je Cal i objesio slušalicu.

Maria Costello je došla te iste večeri u deset sati i deset minuta. Bila je to večer koja je slijedila iza dana koji je, kako je to Sophiein iscrpljen mozak rezonirao, bio bez stresa, u onoj mjeri u kojoj je to uopće mogao biti otkad su djeca okupirala njezin stan. To je bilo uglavnom zato što je Sophie razradila prilično učinkovit sustav ograničavanja koji se odnosio i na hranu i na televiziju. Navukla je zavjese kako bi isključila svaki neželjeni dodir dnevne svjetlosti s televizijskim ekranom i po cijele dane je gledala dnevni program, a djevojčice su sjedile uz nju. Tek je povremeno ustajala sa sofe kako bi im donijela nove grickalice. Srećom, djevojčice su, nakon boravka u kući gospođe Stiles u kojoj nije bilo televizora, bile toliko gladne televizijskog programa da su bilo što gledale s blesavim čuđenjem, kao da su djeca koju je netko izvukao iz života u špiljama i stavio ih pedeset tisuća godina daleko u budućnost kako bi se čudile modernim izumima čovječanstva. A što se Sophie tiče, nju nije bilo briga u što gleda tako dugo dok djevojčice nisu uništavale neku novu od njezinih dragocjenih stvari.

- Ti si previše stara da bi imala plavu kosu - rekla je Bella Mariji Costello koju je Sophie uvela u dnevnu sobu punu razbacanih pokrivača i odjeće.

Detektivka je naborala svoj malo povijen nos dok se ogledavala po sobi, a onda je spustila pogled na Bellu.

- A ti si previše mlada da bi u ovo doba bila još budna - rekla je svojim liverpulskim naglaskom. Sophie je stavila ruku djevojčici na rame i privukla je bliže k sebi, odjednom osjetivši koliko je zapravo malena u usporedbi s krupnom i prilično prsatom gospodom Costello.

Sophie nije točno znala što bi mogla očekivati od privatnog detektiva, ali to svakako nije bio narančasti puder Day-Glo i nakit gotovo jednako tako mjedene boje kao i njezina kosa.

Maria Costello je sigurno pogodila o čemu Sophie razmišlja. - Danas više nije nužno izgledati neprimjetno, draga - rekla je. - Ja mogu gotovo sav svoj posao obavljati u uredu. - Namignula je prema Belli: - Ali upozoravam te, kada to moram biti, ja sam majstor kamufliranja.

- Tko si ti i što hoćeš od nas? - upitala ju je Bella, točno i doslovce ponovivši rečenicu koju je ranije tog dana čula u emisiji Susjedi.

- Bella, Maria je došla mene posjetiti - rekla je Sophie. - Samo u vezi s mojim poslom i nema veze s tobom. A sada, popila si svoju čašu vode, zar ne? A sada brzo trči u krevet jer sutra ćemo...

Sophie se istog trenutka zaustavila. Za sutra nije za djevojčice planirala ništa osim gledanja televizije, jedenje suhih pahuljica na sofi i pohane pileće medaljone s krumpirićima, koje će posjesti na kuhinjskom podu (jer je kečap zahtijevao posebne mjere opreza). - ... Sutra ćemo opet biti budne - završila je traljavo.

- Mogu li ti do kraja ispričati priču o poniju dobre vile? - pitala je Bella. Još je prošle noći započela tu priču koju je, čini se, sama izmislila. Bila je iznenađujuće zanimljiva, no ma koliko ta njezina ponuda bila primamljiva, sada nije bilo vrijeme za treće poglavlje.

- Ne, sačuvat ćemo to za sutra, tako da je i Izzy može čuti. A sada u krevet.

Prije no što je napokon otišla, Bella je sumnjičavo odmjerila gospodu Costello. Sophie se nervozno osmjehnula toj ženi pomalo zastrašujućeg izgleda uz koju se odjednom i sama osjetila malenom. Veći dio ovog dana provela je očekujući da se Maria pojavi, a u devet navečer se prestala nadati da će uopće doći. Sada Sophie nije bila spremna. Nije na sebi imala svoju odjeću vamp žene. Na sebi je imala majicu sa Snoopyjima... njezin ustupak ležernom odijevanju... a oni baš nisu ostavljali neki zastrašujući dojam.

- Mhmm, želite li piće?

- Imate li kakvog whiskyja - upitala je Maria glasom punim nade. Sophie nije imala. Imala je samo dvije trećine punu bocu Baileysa koju joj je Lisa dala za Božić, nakon što je prvu trećinu sama ispila sjedeći na podu Sophieina ureda, plačući zbog nekog momka koji ju nije poljubio kad su stajali ispod imele. Ovih posljednjih nekoliko dana Sophie je i te kako mislila na tu bocu, ali joj se još uvijek odupirala. Sada kad nje bila sama, to je bilo prihvatljivo.

- Može Baileys? - predložila je.

- Može, dupli - odgovorila je Maria, a Sophie je, zahvalna, napunila dva lončića s tom tekućinom boje kave. Naravno da je imala čaše, ali nekako su joj se ti lončići činili daleko prikladnijima. Na televiziji detektivi uvijek piju whisky (ili Baileys) i okrhnutih lončića.

- Dakle - započela je Maria smjestivši se na sofu i prekriživši noge. - Jeste li znali da vam sofa smrdi po...

- Jesam - odgovorila je Sophie i odmah nastavila. - Možete li ga pronaći.

Maria je kimnula i otpila velik gutljaj pića, zadržavši ga trenutak na jeziku.

- Da vidim jesam li dobro shvatila. Taj momak napušta trudnu ženu i odlazi Bog zna kamo kako bi se pronašao i kako bi ševio gomile kurvetina... jesam li u pravu?

Da ga nije tako čvrsto držala, Sophie bi od iznenađenja ispustila iz ruku svoj Baileys.

- Da, u principu je tako.

Čini se da je Cal Mariji ispričao detalje tog slučaja na svoj osobit način, bez onih sentimentalnih besmislica.

Sophie je ukratko obavijestila Mariju o sadašnjoj stvarnoj situaciji. Marijino lice se smekšalo i zagrizla je svoju usnu namazanu sjajilom.

- Jadna dječica - rekla je nježno.

Sophie se suspregnula da ne zakoluta očima i da ne kaže:

Da, da, bla, bla, bla... a što je sa mnom, malom jadnicom?

- Da, znam - brzo je rekla umjesto toga. - Grozno. A znate, ja ih mogu imati samo privremeno, a nakon toga idu u dom, pa je zato stvar vrlo hitna...

- Zašto? - upitala je Maria.

Sophie je izgledala zabezeknuto. - Pa zato što je očito da je to bolje što manje vremena budu provele u domu.

- Nisam to mislila. Mislila sam, zašto s vama mogu ostati samo privremeno?

Sophie je pomno birala riječi: - Jer ja jednostavno nisam osoba koja može... koja se snalazi s djecom pa to nije fer prema njima.

Maria ju je promatrala, iskapila svoje piće i rekla: - Vjerujte mi, morate zaista biti govno od čovjeka da biste bili gora opcija od nekih domova koje sam ja vidjela. Osim toga, meni se čini da vam ide sasvim dobro.

Sophie je izdržala Marijin pogled, ali nije ništa rekla, odlučivši elegantno prijeći preko toga kakva bi to osoba ona trebala ili ne bi trebala biti. Maria je bila samo još jedna u dugom nizu ljudi koji su željeli točno znati što ju to čini tako krutom. To je ona vječita mantra njezine majke, kad god se sretnu samo to zašto, zašto, zašto? Cal je danima razmišljao o raznim nedostacima njezine ličnosti pa je čak jedan i izmislio kako bi se to uklopilo u njezino očito čudno ponašanje. Čak se i Jake vjerojatno pitao može li se upornošću otopiti ta njezina reputacija Snježne kraljice. A sada je ova žena željela znati je li Sophie osoba koja bi radije pustila da dvoje dječice završi u domu nego da riskira svoje mentalno zdravlje.

Sophie je bila umorna od svih tih njihovih pomnih analiziranja. Umorna od toga što su je ljudi željeli prozreti. Barem u ovom slučaju ona je bila mušterija, a mušterija je uvijek u pravu.

Napokon je Maria slegnula ramenima: - U redu, onda mi radije recite sve što znate o Louisu Gregoryju, a ja ću ga pokušati čim prije pronaći.

- Jeste li sigurni da ćete to moći? - upitala ju je Sophie. - Kad ni policija ni socijalna služba nisu imali sreće?

- Oni su amateri, mnogi od njih. - Maria je zapalila cigaretu i, opazivši žudnju u Sophienu pogledu, ponudila joj je jednu. - Pronaći ću ga, i to brzo - rekla je, otpuhnuvši dim zajedno s tim riječima. - Ne brinite se, draga, imam ja svoje načine.

* * *

Nakon što je Maria otišla, Sophie je sjedila na sofi i zurila u prazni tv ekran. Zapanjujuće je, razmišljala je, kako brzo se ljudi prilagode neobičnim situacijama. Ovo je bila tek treća noć da djevojčice spavaju u njezinu krevetu, a ona bdije na sofi, a ipak su ti njezini trenuci tihih razmišljanja i očaja već gotovo postali rutina.

Barem je radila na nečemu što im svima pomoći, mada će je to stajati 55£ na sat, plus PDV, plus troškovi. Kad pronađu Louisa i dovedu ga u UK, djevojčice više neće biti Sophieina odgovornost. Učinila je pravu stvar i u odnosu prema Carrie i u odnosu prema djeci i uopće, pa će se moći vratiti svojem poslu i krasnom novom

paru cipela i svi će biti sretni, posebno Gillian. Osim, naravno, što će predati djevojčice u ruke čovjeka kojeg jedva poznaju, koji ih je tako lako napustio, a da nije čak ni dvaput promislio.

* * *

- Bože moj, toliko ga volim! - rekla je Carrie Sophie one noći kad joj je telefonirala kako bi joj rekla ne samo da je trudna, nego da se i udaje. - Gleda me tim svojim nevjerojatnim smeđim očima tako da mi se, ne šalim se, gaćice orose!

Sophie je dobro upamtila taj opis, jer mokre gaćice nisu bile nešto s čim je ona, u toj fazi svojeg života, imala neposrednog iskustva, a - tu je bila posve poštena - niti ikada kasnije.

- Jesi li sigurna da je to ljubav, a ne samo dobra stara požuda? - pitala ju je Sophie, svojom tipičnom opreznošću. - Hoću reći, jesi li sigurna da se želiš udati za njega? Jedva ga poznaješ.

Carrie se nasmijala: - Oh, Soph, kako bi ti uopće i znala razliku? Ti si uvijek žudjela samo za onima koje ne možeš imati. A osim toga, o njemu znam sve ono što trebam znati. Prokleto je fantastičan i nasmijava me. I... rodit ću njegovo dijete, trudna sam šest tjedana. Kad sam mu to rekla, zaista sam se bojala da će me ostaviti i da će to biti kraj naše veze, ali on to dijete zaista želi, Soph. To je bilo rizično, ali nekako sam znala da će to htjeti. Ja sam odrasla bez prave obitelji, a on je zaista želi pružiti svojoj djeci. To će biti prekrasno. Bit će nam prekrasno, vjeruj mi.

- Sophie joj je vjerovala, jer Carrie je uz svu svoju impulzivnost i nehajnost pokazivala i nevjerojatnu odlučnost da bude sretna, a Sophie je nikada ranije nije čula da zvuči tako sretno kao u tom času. Ako si sigurna, onda mi je zbog tebe drago, Carrie, zaista je tako - rekla je Sophie i zaista je tako i mislila.

- On je dobar čovjek, Soph. Kad ga jednom upoznaš i ti ćeš ga zavoljeti. To ti obećajem.

Osim što, naravno, Sophie nije nikada zaista upoznala Louisa, jedva ga je uopće i vidjela prije nego je napustio ženu i djecu i pobjegao na drugi kraj svijeta.

- Zašto mi to nisi rekla, Carrie - rekla je Sophie tiho u polutami. - Znaš, ja bih ti se tada našla pri ruci. Uvijek, zauvijek, ma o čemu se radilo. - Te su riječi u praznoj sobi zvučale otrcano i Sophie je osjetila krhkost prijateljstva koje se raspalo a da nije to ni opazila, kao da joj se u rukama raspala paukova mreža.

Sophie se pitala gdje je Carrie sada. Ne ono je li u raju ili u paklu, čak ni da li se tamo negdje na obali reintegrirala u morski ekosustav. Pitala se gdje je sad ona Carrie koja je u njoj, jer u ova posljednja tri dana nije se brinula o Carrie, nije čak imala ni vremena osjećati tugu, a čak i u trenucima kad ju je osjetila, kao ovo sada, tuga je bila toliko malena da je bila zanemariva. To nije bilo kao da ju je izbacila iz neke teške vanjske zaštitne ljušture. Ako je u njoj uopće bilo neke tuge, onda je to više bilo kao nešto vrlo slojevito u čijoj je srži bilo to da je toliko voljela Carrie i da joj je toliko nedostajala da se jedva usuđivala dotaknuti te slojeve.

Sophie je na trenutak zatvorila oči i silno se trudila osjetiti žaljenje. Prisiljavala se plakati, ali niti jedna suza se nije pojavila. Možda su svi njezini osjećaji bili prigušeni pod onim zaštitnim slojem, jer se nije mogla prisjetiti kada je posljednji put zaista

nešto osjećala. No priznala si je kako to i nije posve točno. Mogla se je sjetiti tog posljednjeg puta. Bilo je to onog dana kada su kremirali njezina oca.

Sophie je odmahnula glavom kako bi odagnala tu misao. Nije sada željela razmišljati o svojem ocu. Morala je ostati usredotočena. Kad svi ovi praktični problemi budu sređeni, tek tada će početi osjećati Carrieinu smrt. Znala je da je to tako.

Bosim stopalom osjetila je nešto hladno sa stražnje strane sofe. Nožnim je prstima izgurala taj predmet, sagnula se i pokupila knjigu Sveobuhvatni priručnik doktora Roberta o uzgoju i dresuri pasa. Gledala je sliku nekoga blesavog irskog setera kako joj se glupavo osmjehuje s ovitka knjige pa se nasmiješila. Samo je njezina mama u stanju dati priručnik o uzgoju pasa kako bi pomogao nekome podizati djecu. Kako nije imala pametnijeg posla, preletjela je pogledom preko nekoliko stranica tog priručnika, sve dok se nije zaustavila na poglavlju Psihologija štenadi, a za oko joj je bio zapeo podnaslov Štenad i vožnja automobilom.

Sophie je slegnula ramenima. Bilo je kasno, a nije joj se spavalo. Možda će biti korisno pročitati stranicu-dvije o psihologiji štenadi.

Bila je na drugom odlomku tog poglavlja i pitala se mogu li se i djeci kupiti tablete protiv glista kad je kroz kuhinjski prozor ušla Artemida i došetala do nje. Bacila je pogled na korice knjige i Sophie bi se mogla zakleti da je s gađenjem nabrala svoj ružičast nos prije negoli je opet otišla nekamo u smjeru spavaće sobe. Sophie se u sebi osmjehnula. Začuđujuće je, ali izgleda da se Artemida bolje od nje prilagodila činjenici da su djevojčice u stanu. Čak je uhvatila Artemidu kako sjedi udaljena od Belle samo tri koraka, dok se djevojčica vrlo studiozno trudila nacrtati mačje uho. Mačka je sjedila savršeno mirno, kao da u tome pokušava surađivati. Možda zato što su sve tri ženke... Artemida, Izzy i Bella... imale nešto zajedničko. Sve su bile barem napola divlje.

- Mačke, psi i djeca - mrmljala je Sophie, ponovno legavši na sofu. - U osnovi je to sve isto.

Okrenula je knjigu na poglavlje o nedruštvenom ponašanju.

Sken i obrada Dalmatinka

7 U petak je jutro započelo Lisinim jecanjem preko telefona, dok je govorila: - Žao mi

je, žao mi je, Sophie.

Ali moraš doći ovamo. Radi se o Evi... ne mogu je zaustaviti. Nećeš vjerovati kojim me sve imenima nazivala. - Sophie će joj to vjerovati. Bila je prilično uvjerena kako je Eve spremna učiniti bilo što, premda nije očekivala da će se ovako brzo baciti na plijen.

- Gdje je Cal, daj mi Cala - rekla je Lisi koja je šmrcajući prebacila liniju.

- O čemu se radi, Cal? - upitala ga je Sophie.

- Eve je upravo sada u tvojoj kancelariji. Uzela je tvoje fajlove, tvoj adresar s telefonskim brojevima i nekako se domogla tvoje šifre na računalu... - Sophie je otvorila usta kako bi viknula, ali čuvši je kako je bučno uzdahnula, Cal ju je presjekao prije negoli je uspjela išta izgovoriti. - Nemoj vikati na mene, nemam pojma kako se toga dočepala... jer ta šifra jamačno nije nešto očigledno kao, ma ne znam, kao Sophie, zar ne?

Sophie, koja je patila od nemaštovitosti, zatvorila je usta čim je spomenuo šifru.

- U svakom slučaju - nastavio je brzo Cal - ona kaže kako je Gillian od nje tražila da joj pomogne držati stvari pod kontrolom dok tebe nema. Pokušao sam je zaustaviti, ali mi je rekla ako imam nekakvih problema neka razgovaram s Glillian. Što sam mogao učiniti? Ako Gillian kaže kako je OK da je ona tu unutra, onda je to OK, zar ne?

- Ne, ona to koristi kao izgovor da bi se domogla mojeg popisa klijenata i pobrala zasluge za sve moje zamisli - rekla je Sophie glasom kojim se iznose gole činjenice. Ona na Evinu mjestu to ne bi učinila, ali samo zato što nije imala muda i jer je imala savjest.

- Vjerojatno. Lisa ju je pokušala spriječiti da ne ude, ali ova ju je nazvala... čekaj da se sjetim, oh da, rekla joj je da je debeli, glasno jecajući, nesvrhovit, hrđavi stari bicikl, a Lisa je počela plakati i... ostalo i sama možeš zamisliti. - Cal je zastao: - Mislim da ti je najpametnije doći ovamo.

- Dolazim - rekla je i spustila slušalicu. Pogledala je djevojčice koje su u pidžamama zauzele svoja uobičajena mjesta na sofi, gledajući reprizu Trishe s izrazom fasciniranog užasa.

- Idemo, curke... brzo, idemo van.

Glavom su trznule u njezinu smjeru kao da im je rekla da je vrijeme za šetnjicu.

- Van! Van! Van! - Izzy je radosno skočila sa sofe. - Jooooj, fino. Da obučem svoj kostim dobre vile?

Sophie je odmahnula glavom. Kostim je odletio u smeće i sad ga već vjerojatno pale u betonskom kontejneru usred Sjevernog mora.

- Znam - rekla je Sophie, prisjetivši se nečega što je u onoj knjizi o psima napisano o skretanju pozornosti - idemo se utrkivati. Idem pogledati u vaš kovčeg, a tko se prvi odjene dobit će fantastičnu nagradu. Obje su djevojčice skakutale u očekivanju, kao da čekaju da im baci štap. - Priprema, pozor, START! - povikala je.

- tako su dvadeset minuta poslije tri djevojke izašle iz kuće, trepćući na danjem svjetlu: jedna odjevena u džins, malo neurednu majicu Calvin Klein i kožuh

(Sophie), jedna odjevena u komplet koji je svojevrsna kombinacija balerine i gusara, upotpunjen crnim povezom preko oka i čarobnom palicom, s gornjim dijelom trenirke i pončom (Izzy) i jedna koja je nosila prugasti džemper u svim duginim bojama koji joj je bio barem deset brojeva prevelik, spadao joj s jednog ramena otkrivši posivjelu čipku stare majice, a bio joj je tako dugačak da je dolje sezao do ispod koljena, tamo gdje su počinjale nježne gumene čizme Balerina Anđelina. Preko svega toga navukla je upadljivu ljubičastu jaknu.

- Jesu li ovi autobusi dovoljno komforni da bi se u njih ušlo? - upitala je Sophie Bellu, pitajući se kolike su im šanse da autobus dođe sljedeća četiri sata.

Bella je nabrala čelo: - Ja nisam mislila na komfor, teta Sophie. Mislila sam na brzinu. Htjela sam osvojiti nagradu i osvojila sam je.

- Nisi ti pobijedila, ja sam pobijedila! - vikala je Izzy, dok su se penjale u autobus broj 149.

- Ja sam pobijedila! - viknula je Bella.

- Ja sam pobijedila! - derala se Izzy.

- Ja sam pobijedila! - ponovila je Bella.

- Ja sam pobijedila! - povikala je Sophie nadglasavši obje djevojčice, tako da su i one i vozač i onih pet-šest putnika koji su već sišli s gornje platforme i spremali se izaći, prestali razgovarati i zagledali se u nju. Sophie je ubacila kovani novac na pladanj na kojem je vozač držao sitniš i istrgnula karte iz aparata. - Ja sam pobijedila - ponovila je dok je autobus kretao sa stanice i sve tri bacio na prazna sjedala. - Ja sam se odjenula prije negoli ijedna od vas pa sam zapravo ja pobijedila. - Ugurala je obje djevojčice na sjedalo uz prozor, a sama je sjela na rub.

- Ali ti ne možeš biti pobjednica - protestirala je Bella. - Ti si odrasla, a osim toga si već imala neku odjeću na sebi kad si najavila takmičenje pa to ne važi.

- Nije pošteno! - pridružila joj se Izzy. - Nije pošteno, nije pošteno!

Sophie je pogledala obje djevojčice i ugrizla se za usnu.

Htjela im je reći kako ni život nije fer i kako će doći vrijeme kada će i one to shvatiti, ali to bi zvučalo baš kao nešto što je gospođa Stiles redovito govorila Carrie i znala je da Carrie ne bi željela čuti kako netko to govori njezinoj djeci, čak i ako je Sophie u ovom času mislila kako je gospođa Stiles možda bila u pravu. Ali Sophie nije bila bez srca, bila je samo prilično umorna, pa je rekla: - OK, nazvat ćemo to trostrukim neriješenim rezultatom. Sve tri smo pobijedile, OK? Čim budem sredila ovo s poslom, idemo po nagradu.

Izzy i Bella izmijenile su sumnjičave poglede.

- Valjda - rekla je Izzy.

- Ja sam pobijedila - rekla je Bella, ali to je rekla vrlo tiho, gotovo za sebe, prekriživši ruke na prsima i spustivši ramena.

- Tja, mislim da ćete shvatiti da sam ja pobijedila - nije mogla odoljeti Sophie a da ne ponovi, prije nego je opazila kako je neka žena kritički promatra pa je shvatila što radi i ušutjela.

* * *

Sophie se s djevojčicama zaustavila ispred poslovne zgrade u kojoj je tvrtka McCarthy Hughes zauzimala sedmi i osmi kat. Djeca su zurila gore otvorenih usta.

- Ovo je kuća od diva - rekla je Izzy zaprepašteno.

- To je neboder, budalo - rekla je Bella. - Kuće u kojima žive divovi mnogo su veće.

Sophie je pomislila na poglavlje o psihologiji štenadi koje je sinoć pročitala. Govor tijela, sve je samo u govoru tijela. Ako vi vjerujete da imate kontrolu i da zapovijedate, onda i oni vjeruju da imate kontrolu i da zapovijedate... ili tako nešto. Ne pokazujte strah, to je ono što priručnik kaže, jer oni to mogu osjetiti i preko uzice na kojoj ih vodite. Tako da je možda i sreća što je protuzakonito voditi djecu na uzici. Čučnula je na stubama koje vode u zgradu i stavivši svakoj djevojčici svoju ruku na rame, pogledala ih ravno u oči.

- A sad me slušajte - rekla je. - Ovo je mjesto gdje ja radim. To je moj posao. Jako je, jako važno da dok smo u ovoj zgradi radite točno ono što vam kažem. Nemojte vrištati ili trčati ili prouzročiti poplavu... - Sophie je stisnutih očiju pogledala Izzy -... ili pokušati nešto popraviti, onako kako to radi Zubar Bob...

- Zidar Bob! - ispravila ju je Izzy, kikoćući se.

- Svejedno. Razumijete li? - Sophie je pogledala Bellu čija je pozornost opet bila usmjerena gore prema nebu i blago joj dlanom pritiskala tjeme, sve dok ju opet nije gledala ravno u oči.

Nemojte trčati uokolo, nemojte ništa dirati, nemojte nikome ništa govoriti jer ovo je moj posao, VRLO važan posao.

Bela je iskrivila usta na jednu stranu. Sophie je već naučila kako je to izraz koji obično prethodi nekom nepristojnom pitanju na koje je često vrlo teško odgovoriti.

- Teta Sophie, što ti radiš? - upitala je Bella. - Jesi li ti doktorica, ili veterinarka ili... - tražila je neko zanimanje koje bi se moglo opisati kao vrlo važno: - Jesi li ti astronaut?

Sophie je uzdahnula. Na ovom svijetu je mnogo ljudi koji njezin posao, u usporedbi s drugim poslovima, ne smatraju vrlo važnim i koji ne mogu vidjeti zašto bi to okupiralo devedeset posto njezina života, ali nije očekivala da će im se pridružiti i jedna šestogodišnjakinja.

- Ja planiram partije, domjenke - rekla je ispod glasa, prije negoli je dodala - one zaista, zaista važne.

Penjući se liftom, Sophie je planirala nekoliko različitih kamuflaža kako bi djeca neprimijećeno ušla u ured. Možda bi ih mogla sakriti ispod svojeg kaputa ili im na glavu nabiti kutije u kojima stoji fotokopirni papir pa se s njima ušuljati koristeći se mjestima koja su u sjeni. Ili bi djeca mogla otpuzati po narančastim kockama tepiha... Prekinula je ta razmišljanja. Ona nije morala krišom uvoditi djecu u svoj ured. Djeca, za razliku od pušenja, nisu bila posve zabranjena. Gillianina dadilja je katkad dovodila Gillianinu djecu, na primjer u vrijeme polugodišnjih školskih praznika, i svi su im se osmjehivali i pitali ih kako ide u školi i izgledali vrlo nervozno ako su jedno od te djece natjerali u plač, onako kako je to učinio John Baker iz marketinga, neposredno prije negoli je napustio McCarthy Hughes nakon jednog događaja koji, naizgled, nije bio povezan s tom djecom. Ali Izzy i Bella nisu bile kao Gillianina djeca. U usporedbi s Gillianinim pomno počešljanim i

iznenađujuće smirenim potomcima, ove su bile poput onih napola divljakinja koje su othranili vukovi.

Nekim čudom je onaj brisani prostor unutar uredskih prostorija bio potpuno prazan pa je Sophie nagađala kako su se svi okupili u Gillianinom golemom uredu gdje nazoče nekom događaju tjedna. Usprkos uvjerenju kako ne čini ništa loše, Sophie je požurivala djevojčice prema svojoj sobi i kad ih je gotovo ubacila kroz vrata, zalupila ih je iza sebe i podesila venecijanske zavjese na unutrašnjim prozorima tako da nitko nije mogao kroz njih gledati ni van, niti unutra.

- Zar te progoni federalna policija? - upitao je Cal, vrteći se u njezinu stolcu i odmjeravajući je od glave do pete. - Usput rečeno, izgledaš jezivo.

- Gdje je Lisa? - pitala je.

- Na sastanku - odgovorio je Cal. - Rekla je da ne može ići tamo jer će svi znati da je plakala, a ja sam joj rekao kako su se već svi navikli na to i kako ipak mora ići jer joj je to posao i kako ne može ustuknuti pred svakim izazovom koji život baci pred nju, jer inače neće nikamo dospjeti i neka samo pogleda Lisu Minnelli. - Cal se osmjehnuo djevojčicama i namignuo im. Obje su se zakikotale. - I onda je pokorno otišla, kao discipliniran vojnik. Posudio sam joj tvoju maskaru za hitne slučajeve, pa sada, kakve li ironije, zaista i izgleda kao Lisa Minnelli.

Sophie je morala priznati kako Calova nesposobnost da i na najjednostavnije pitanje odgovori kratko, nego vodi duge monologe, imala utjecaja na njezin stav prema njemu, pogotovo onda kad je vrijeme bilo od ključne važnosti.

- I, kolika je šteta? - pitala je, obilazeći oko svojega radnog stola i otvarajući ladice, sve dok nije pronašla neke rezervne notese. Izvadila je nekoliko blokova, dvije kemijske olovke i set raznobojnih markera za označivanje teksta pa sve to pružila Belli: - Sjedni tu u kut i nacrtaj mi nekoliko krasnih slika, OK?

Bella je uzela olovke i oklijevajući sjela na tepih u kutu sobe. - Što bih crtala? - Pitala je dok se Izzy bacila na pod pokraj nje.

- Bilo što - rekla joj je Sophie nestrpljivo. - Crtaj ono što vidiš.

Bella se osvrnula, jer otud je imala pogled na noge radnog stola i na donje dijelove dva ormarića za fascikle i kantu za smeće, a među obrvama joj se pojavila duboka bora.

- Crtat ću morske sirene - rekla je Izzy koja je odmahnula glavom.

- Ja ću crtati Artura Mindu - izjavila je Izzy i Sophie je trebalo malo vremena dok je shvatila kako namjerava nacrtati njezinu mačku. Svoju je pozornost ponovno usmjerila na Cala, koji je oklijevajući napustio njezin stolac.

- Onda? - pitala je.

- Isto kao i prije. Eve je uzela tvoj adresar Rolodex, tvoj vodič i tvoj dnevnik - ponovio je Cal monotonim glasom, očima okrenutim prema nebu. - Rekla je kako joj je Gillian rekla neka to uzme. Lisa joj nije mogla proturječiti ili umarširati kod Gillian i pitati je koji joj je vrag pa smo joj tako, nakon vrlo kratke borbe, dopustili da sve uzme. Što smo drugo mogli? - Jedva primjetno je slegnuo ramenima i počeo razgledavati svoje nokte.

- Dobro - rekla je Sophie, vraćajući se do unutrašnjeg prozora kancelarije. Malo je otvorila jednu od zavjesa i provirila kroz nju. Njezini su se kolege postupno vraćali na svoja radna mjesta.

Opazila je Eve kako stoji kraj Gillianinih vrata, razgovara i smije se s njihovom šeficom kao da su najbolje prijateljice.

- Sastanak je završio. Lisa će svaki tren doći ovamo. Želim da ti i ona držite na oku ove dvije. Ne skidajte ih s oka, OK?

Cal nije imao vremena odgovoriti jer je Lisa otvorila vrata.

- Hvala kurcu i to je gotovo - rekla je s mnogo emocija.

- Ti ne bi smjela pred nama govoriti takve riječi - Bellin glas isplivao je s druge strane stola.

- Jebi ga! - uzviknula je Lisa tom glasu nevidljive osobe s druge strane stola, nakon čega je ugledala Bellin strog i neodobravajući pogled.

- Oh, jeb... jesem ti gajde! - rekla je Lisa zureći u Bellu. - Oprosti, Sophie, znala sam da ćeš ih dovesti ovamo.

Sophie se ugrizla za donju usnu. - Nemam baš velik izbor, Lisa - rekla je, na brzinu procjenjujući kako je Lisa odjevena: strukirana ružičasta bluza na kopčanje. Nije njezin uobičajen stil, ali poslužit će svrsi. - Ali pusti sad to - rekla je - i skini tu bluzu.

Lisa ju je zaprepašteno pogledala. - Molim?

- Rekla sam ti da skineš tu bluzu - ponovila je Sophie nestrpljivo. - Ne mogu ovakva ići susresti se s Eve i Gillian, zar ne? Posudi mi tu tvoju bluzu dok ovo sredim. - Sophie se nije obazirala na Lisino oklijevanje, nego je preko glave svukla svoju majicu.

- Možeš obući ovo - ponudila je Lisi. - U redu? A sad požuri.

Lisa je uzela majicu i prebacila je preko naslona stolca prije negoli je raskopčala svoju bluzu i pružila je Sophie.

- Sada je pogodan čas da vam kažem kako sam vam lagao kad sam rekao da sam gej - rekao je Cal.

Sophie ga je ignorirala, ali Lisini su se obrazi zarumenjeli dok je navlačila flekavu majicu preko glave. Možda joj se Cal potajno sviđao. Inače je on bio jedini čovjek na ovom planetu na kojeg ona baš nikada nije obraćala pozornost.

Zakopčavši Lisinu malo pretijesnu bluzu, Sophie je raspustila svoju kosu, prošla prstima kroz nju i na potiljku je smotala u čvrstu punđu koju je učvrstila zavukavši u nju kemijsku olovku. Cal joj je dodao njezinu maskaru za hitne slučajeve, koju je nanijela gledajući u svoj sablasni odraz na staklu unutrašnjeg uredskog prozora, a onda je uzela ostatak nekoga svojeg sjajila za usne i njime prešla preko usta.

- Eto - rekla je, navukavši donji dio bluze preko traperica.

- Kako izgledam?

- Izgledaš kao zdepasta amazonka koja se priprema za boj - rekao je Cal poprativši to gore uzdignutim palcem.

Sophie je stisnula zube i zaputila se prema vratima. - OK, idem srediti tu cijelu zbrku. Sve što vi trebate učiniti je držati djecu pod kontrolom i izvan Gillianina vidokruga. Mislite li da ćete to moći? - upitala ih je.

- Naravno da možemo - rekla je Lisa osmjehujući se prema djevojčicama koje su marljivo crtale. - Ništa lakše.

Sophie nekako baš nije bila sigurna u to.

Kad je otvorila vrata Evina ureda, našla se pred njezinom koščatom guzicom. Eve je bila usred činjenja dva smrtna grijeha. Ne samo da je otvorila svoj prozor, što bi moglo pomno nadziran klima uređaj dovesti do potpunog rasula, nego se i naslonila kroz prozor i pušila. Sophie je trenutak promatrala kako Eve kleči na sjedalu svojeg stolca, s laktovima oslonjenima na njegov naslon, trudeći se otpuhnuti dim dok su joj ga naleti vjetra nosili ravno u lice. Naravno, Sophie ju je mogla jednostavno gurnuti kroz prozor i tvrditi kako je to bio nesretni slučaj, što bi jednim potezom riješilo sve njezine probleme. Ali prošla je cijela vječnost otkad ona nije zapalila, a Eva je u ruci držala kutiju s cigaretama. U tom času Sophie je mogla posve hladnokrvno ubiti Eve, ali nije mogla dopustiti da i njezine cigarete pate. Zadovoljila se time što je zalupila vratima iza sebe i gledajući kako je Eve skočila prije negoli se povukla s prozora i kako je bacila opušak dolje na ulicu pa sjela na svoj stolac, a lice joj je bilo oličenje nevinosti.

- Sophie! - rekla je, posegnuvši rukom iza sebe kako bi zatvorila prozor. - Kakvo ugodno iznenađenje.

- Ti ne bi smjela to raditi - rekla je Sophie, pokazujući glavom prema vratima, a u glasu joj se, više nego je to htjela, osjetio ton školskog redara.

- Ti ne bi smjela to raditi - vedro je rekla Eve, odmjeravajući Sophie od glave do pete. - Nikad nemoj nositi bluzu koja je na prsima tako tijesna da dijelovi uz dugmad zjape, Sophie. Mislila sam da toliko znaš i sama.

Sophie je bolje nego itko poznavala Evinu taktiku i nije se dala zbuniti. S treskom se spustila na stolac, jedno dugme Lisine bluze se pritom otkopčalo, no Sophie je dala sve od sebe da se i ne obazre na to.

- Što to planiraš, Eve? - upitala je otvoreno.

Eve je slegnula ramenima. - Kako to misliš? - upitala je ležerno.

- Što radiš u mojem uredu, odnoseći moj adresar i telefonski imenik, moj vodič i podatke o mojim klijentima?

Eve je okrenula očima: - Ah, to. Zar si samo zbog toga dojurila ovamo? - podigla je sa stola pero i ljuljala ga, držeći ga za vrh. - Gillian mi je rekla da moram biti u toku sa svime što radiš pa sam to i učinila. U čemu je problem? - Eva je izgledala iskreno začuđena. Sophie se narogušila, a njezin unutarnji bijes se još pojačao činjenicom da ni sama nije bila sigurna u čemu je problem. Cal ju je nazvao, Lisa je plakala i prije negoli se snašla, ona je dojurila ovamo. Možda je zaista malo pretjerano reagirala.

- Lisa može sve obaviti - rekla je, pomno modulirajući svoj optužujući ton. -Ja ću se dovoljno brzo vratiti na posao. Samo hoću da mi vratiš moje stvari, u redu? One ti ne trebaju.

Eve je uzdahnula i lice joj se izdužilo. - Vjerovala sam da bismo trebale biti u istom timu. Ne znam što si mislila da ja smjeram, ali...

U tom je času ušla Evina pomoćnica, noseći hrpu fotokopija i Sophiein adresar Rolodex. - Fotokopirala sam ovo, kako si mi rekla, a sada idem kopirati onu knjigu, OK? - Sophie je opazila kako je pogled koji je Eve dobacila jadnoj djevojci bio dovoljno opak da je ova sitnim koracima odbrzala iz sobe ni ne pričekavši odgovor.

- Znala sam! - Sophie je skupila hrpu fotokopija s Evina stola i na vrh hrpe spustila svoj adresar s telefonskim brojevima. - Njuškaš po mojim kontaktima, po mojim

računima i mojim potencijalnim klijentima. - Sophie je zurila u Eve koja se uopće nije smela, iako je uhvaćena na djelu.

- Ma daj, Eve, nemoj me ljutiti, znam te previše dobro da bih nasjela na ovu igru nedužnosti. Gillian je možda i tražila da pogledaš što Lisa radi, ali sigurno ti nije rekla da napraviš premetačinu mojih ladica i učiniš ovo! - Sophie je pokazala na hrpu fotokopija kao na materijalni dokaz A.

- U redu, gospođice Marple - Eve je ispružila ruke s dlanovima okrenutim prema gore. - To sam bila ja. - Osmjehnula se poput školarke koju su zatekli kako se ljubaka iza ostave za bicikle.

Sophie se zabezeknula. Nije očekivala ovakvo brzo priznanje. - Onda... dobro - rekla je. Odjednom je uvidjela da u njezinim jedrima više nema vjetra. - Samo mi to nemoj više raditi, OK? - nastavila je nesigurno, skupljajući hrpu papira i uzimajući je u naručje što je imalo i dodatnu ulogu prikrivanja razdrljenog mjesta na bluzi gdje više nije bilo dugmeta. I onda je shvatila kako radi upravo ono što je Eva i željela, da odlazi ne dižući buku.

Ponovno je sjela, još uvijek držeći papire pritisnute na prsa i privukla je stolac bliže. Evino je lice ostalo posve bezizražajno.

- To je prilično usrano ponašanje, zar ne? Pokušavati mi preoteti stvari onda kad nisam ovdje pa ne mogu poduzeti ništa protiv toga.

Eve je podignula obrve i još uvijek vrtjela po rukama ono pero: - Mislila sam kako je to najpogodnije vrijeme za tako što - rekla je opuštenim glasom, prebacivši izraz lica na onaj njezin mrtvački osmijeh. - Ma daj, Sophie... i ti bi učinila isto.

- Zapravo - rekla je Sophie s uvjerenjem - ja to ne bih učinila. Daj da tu prekinemo sa sranjem. Obje znamo da ako... kad se Gillian povuče iz posla, obje želimo uskočiti na to mjesto. Obje znamo da će ga samo jedna dobiti i da bi si ona druga radije prerezala žile i hodala obuvena u japanke nego trpjela sramotu i poniženje ostajući u tvrtki i podnoseći onu drugu. Ja to razumijem. I prihvaćam to. Nemam ništa protiv rivalstva tako dugo dok je poštena borba, ali pokušat me izigrati dok čuvam djecu moje umrle prijateljice, to nije fer, Eve, to je pokvareno. To je vrlo opako. - Sophie je zastala kako bi pojačala učinak svojih riječi: - Gillian bi se zgrozila nad tim - završila je, s naznakom prijetnje.

- Oh da, djeca mrtve prijateljice - ogorčeno je rekla Eve. - Kako je to pogodno.

Sophie je otvorila usta, a onda ih je opet zatvorila... Gdje je sad ono: jadne male sirotice, oh kako grozno; taj je tekst već navikla slušati.

- Molim? - rekla je.

- Pa sve je u redu što se tiče fer konkurencije i cijeloj tog stanja. Ali ovo nije fer igra, zar ne. Prestala je biti fer otkad si otplesala odavde kako bi mogla obaviti svoju ulogu Majke Tereze. Sada te Gillian voli! Non-stop ponavlja kako si nesebična i kakva je rijetkost da netko ima petlju preuzeti ugroženu djecu i kako si jamačno bila odlična prijateljica toj tvojoj Kakosevećzove, kad ti je povjerila ono najvrednije što za sobom ostavlja, bljak, fuj. Zar je to fer? Je li meni umrla neka moja prijateljica i ostavila za sobom djecu koja nemaju oca? Nije! I zato to nije fer. - Eve je malo podigla bradu: - Ja sam se samo spustila na tvoju razinu igranja ove igre - završila je.

- Ja nisam tražila da se išta od toga dogodi! - povikala je Sophie, pokazujući rukama prema vratima, kao da su iza njih bili nagomilani svi njezini problemi. - Zar misliš da sam sretna što mi je umrla najbolja prijateljica?

- Iskreno rečeno, ne izgledaš mi previše potišteno.

- Vjeruj mi, potištena sam! - vikala je Sophie. - Žao mi je što Gillian misli kako je to što radim prava stvar, ali zar ti zaista vjeruješ kako će mi ona na kraju prepustiti svoj posao zbog malo posla čuvanja djece koji sam obavila? - Oh, Bože, nadam se tome, rekla je Sophie u sebi. - Ona je ozbiljna poslovna žena, Eve. Ona će svoje mjesto prepustiti onome tko je najbolji za taj posao, a moje izostajanje s posla me samo vuče dolje, i to sasvim dovoljno i bez te tvoje »učini to sama« sabotaže, OK?

Eve se nagnula preko svojeg stola tako da je razmak između dvije žene bio samo desetak centimetara.

- OK! Ali postavi sebi jedno pitanje, Sophie: Zašto ti zapravo želiš to promaknuće?

Sophie je odmahnula glavom: - Zašto stalno svi mene pitaju zašto? Zašto ovo! Zašto ono! Zašto nikada ne pitaju tebe zašto.

- Zato što svi znaju da još od puberteta radiš u McCarthy Hughesu, da si se uspinjala po ljestvici i plaćala cijenu znojem, krvlju i suzama i tako dalje. Ali ozbiljno te pitam, zašto si ovdje, zašto zaista želiš taj posao... zašto ti to toliko znači? Jesi li apsolutno sigurna da to što sada sjediš u mojoj sobi kao stariji menadžer ove tvrtke nije neka pogreška? Što bi bilo da su te sa Zavoda za zapošljavanje poslali u kakav modni magazin ili u prodavaonicu kućnih ljubimaca?

Sophie se naglo spustila natrag na stolac. Bilo je iznenađujuće teško, ovako bez razmišljanja, odgovoriti na to pitanje.

Vidjevši izraz na njezinu licu, Eve se nasmijala: - Ti nisi odabrala ovu karijeru, Sophie - rekla je. - Ona je odabrala tebe i niti jednom u ovih posljednjih deset godina nisi ni na trenutak zastala i upitala se čini li te ovaj posao zaista sretnom. Nemaš pojma zašto želiš ovo unapređenje, osim zato što ga se može dobiti. To je tvoj Everest.

- To nije istina - brzo je odgovorila Sophie. - Očito je da to želim jer je to moja karijera. Zbog toga sam provela najbolji dio svojeg života radeći.

- Suoči se s tim, Sophie, toliko si duboko u kolotečini da ne možeš ni zamisliti da bi iz nje izašla. Ali upitaj se još i ovo: Što ćeš raditi kad budeš dobila Gillianin posao? Kamo ćeš tada krenuti... prema čemu ćeš moći stremiti, ha? Što se dogodilo s tvojim djevojačkim snovima?

Sophie je preokrenula očima i pomislila na Jasona Donovana. - On je oćelavio i dobio tik, to se dogodilo mojim snovima. Ma daj, Eve, budi realna. Pa razgovaraš sa mnom. Ja ne padam na te tvoje usrane smicalice.

- Oh, Sophie, Sophie, Sophie - lamentirala je Eve - trebala bi slijediti svoje snove dok još nije prekasno i ne šali se s njima kako bi prikrila svoj pravi očaj. - Cijelo lice joj je zračilo iskrenošću.

- Moji razlozi su dobri - odgovorila je Sophie, nimalo impresionirana. - Uložila sam mnogo godina u ovaj posao želim nagradu kakvu zaslužujem. Sigurna sam kako je to isti razlog kao i tvoj.

Eve je ustala i zaobilazila svoj stol, a onda sjela na njegov rub i prekrižila noge, tako da joj se jedna cipela napola skinula i ljuljala na stopalu, otkrivajući ljeskanje

etikete Dolce&Gabbana. Sophie je bila bijesna jer se cipele koje je ona sad imala nisu mogle ni izbliza mjeriti s ovima.

- Ne, uopće - rekla je Eve posve ozbiljno. - Ja želim ovo promaknuće jer je to sve o čemu sam ikada sanjala, još otkad sam bila mala djevojčica.

- Ma jesi kurac! - odgovorila je Sophie, i to ne samo zato što je duboko sumnjala da je Eve ikada bila mala djevojčica.

- Možda, ali sada sam tu i svatko će se boriti kako god zna, ako razumiješ što time želim reći. - Bez ikakva objašnjenju izvadila je iz ladice plastičnu vrećicu i pričvrstila je okruglom gumenom vrpcom preko indikatora koji pri pojavi dima aktivira alarm. Ponovno je sjela i ležerno dobacila Sophie toliko žuđenu cigaretu pa se Sophie morala obuzdavati da je lakomo ne zgrabi. Nakon što je sebi pripalila, Eve je pričekala trenutak koji je za Sophie bio pravo mučenje, a onda joj je dobacila i svoj upaljač. Nekoliko dimova poslije Eve je pogledala Sophie u oči i uzdahnula: - Žao mi je, zaista. OK?

Sophie ju je pogledala kroz blagu maglu koju je dim cigarete stvorio. - Sumnjam - rekla je blagim glasom. - Ali samo nemoj misliti da sam laktaš, OK?

Eve je malo razmislila o tome. - OK - rekla je, ali zvučalo je kao da nije uvjerena u to. - Ti znaš da u svemu tome nema ničeg osobnog, zar ne? Samo me je malo zanijelo sve to oko rivalstva. Pretpostavljam da bi mi silno smetalo ako bih ti jednoga dana morala dati otkaz. Jer pomažeš mi da izgledam zaista dobro.

Sophie ju je ispitivački pogledala. Bilo je vrlo teško reći da li se Eve šali, uglavnom zato što je vrlo nejasna ona crta koja razdvaja humor od brutalnosti.

- E pa zasad si, u doglednoj budućnosti, ostala sama. Samo Bog zna kada ću opet provesti neko pristojno vrijeme u uredu - Sophie je istog časa požalila što je dopustila da joj pobjegne ova informacija.

- Mislila sam da ta djeca sljedeći tjedan odlaze - rekla je Eve sa zanimanjem. - Da sam znala da ćeš dulje izbivati, pričekala bih neko pristojno vrijeme za pljačku tvojeg ureda.

Sophie je napućila usne. -Trebale bih ih poslati sljedeći tjedan - rekla je, pomislivši kako to zvuči kao da o djeci govori kao o nekim proizvodima s greškom koji trebaju biti vraćeni. Pomislila je na Mariju Costello i na Gillianino odobravanje njezine misije anđela milosrđa. Naravno da je morala reći Evi kako misli da bi joj Gillian dala unapređenje zbog njezinih sposobnosti da se brine o djeci, ali možda, samo možda, bi i mogla to učiniti. A Gillian bi bila mnogo manje impresionirana ako bi Sophie radije djecu predala nekom domu nego ih vratila njihovu davno izgubljenom ocu, čak i ako bi to značilo da bi katkad mogle izlaziti i jesti više od tri stvari.

Prije nego je Eve stigla išta reći, zazvonio je njezin telefon i ona je pogledala na zaslon kako bi vidjela tko zove.

- Gillian - rekla je Eve, ustajući i istovremeno otvarajući prozor iza sebe.

- Hej, Gillian, što mogu učiniti za tebe? - upitala je, i dok je govorila, zakvačivši slušalicu ispod uha, pokušavala je kretnjama ruku rastjerati dim i usmjeriti ga kroz prozor, kao da bi Gillian mogla dim cigarete nanjušiti preko telefona.

- U redu, reći ću joj. Odmah sada - rekla je Eve i spustila slušalicu.

- Ajoj - rekla je uz sitan, opak osmijeh.

- Ajoj, što? - upitala je Sophie, pružajući svoj opušak Evi tlu ga ona baci kroz prozor.

- Mali kerubini. Čini se da su izašle iz ureda i uputile se u istraživanja.

Sophie je skočila sa stolca: - Jebi ga, jebi ga! Što su učinile? Što su slomile?

- Ništa, samo su malo odlutale i sklopile novo prijateljstvo Eve je uživala u ovom trenutku. - One su u Gillianinu uredu. Ona želi da dođeš tamo. Odmah, molim.

Ali Sophie je već otišla.

* * *

- A onda opet nakon Susjeda gledamo vijesti i onda U potrazi za dobrom cijenom pa poslije toga gledamo Eastenderse, a onda...

- Bella! Izzy! - Sophie se prisilila na smijeh. - Mislila sam da crtate.

- Završile smo - rekla je Bella, podigavši papir prekriven morskim sirenama. - Htjele smo ti pokazati, ali te nismo mogle naći. Zato smo ih pokazali ovoj dobroj gospođi koja nam je dala kekse. Rekle smo joj da nećemo voće jer bi onda možda morale kakati. - Gillian se osmjehnula Sophie, a ova joj je uzvratila osmijehom, očajnički pokušavajući shvatiti je li taj osmijeh upućen njoj bio iskren ili je zapravo govorio »Otrgnut ću ti glavu«.

- Sjedni - rekla je Gillian. Sophie je sjela. - Kako je ta tvoja kumčad slatka. Izzy mi je ispričala sve o tome kako se kod tebe zabavlja, uključujući i to kako je upala u zahodsku školjku... - Gillian je podignula obrvu.

- Ah, da, pa... - Sophie je počela na brzinu objašnjavali, ali Gillian se počela smijati. Smijala se i Sophie, pomalo hiserično.

- Oh, u tom uzrastu su tako zabavne, zar ne? Čista radost, od trenutka kad ustanu pa sve dok ne odu spavati.

Sophie je kimnula u znak slaganja. Pretpostavljala je da, ako imaš dadilju i ako ih svakodnevno ne vidiš osam sati, onda bi to i moglo biti točno.

- Oh da - rekla je. - Radost. Apsolutno. Čista radost.

- Trebala si reći da ćeš doći. Da si me nazvala rekla bih ti da se ne trebaš gnjaviti. Lisa uz Calovu pomoć radi vrlo dobro, a i Eve je pripazila na nju.

- Da, ali...

- A ti? Kako se ti snalaziš? - pitala ju je Gillian i gledala ju gotovo nepodnošljivo prodornim pogledom.

Sophie se trudila da je pogleda u oči, pomalo nesigurna u to kako bi trebala odgovoriti, jer Gillian nikada ranije nije postavila to pitanje. Sophie se uvijek nekako snađe. Ne, to ne bi bio dobar odgovor, Sophie se nikada prije nije »snalazila«, jer nije ni morala. Sve do sada nikada se nije morala boriti s nekim izazovom i nikada ništa od nje nije zahtijevalo »snalaženje«. Je li trebala odgovoriti kako je sve u najboljem redu ili je trebala priznati kako joj se sve čini pomalo teškim? Koji bi je odgovor pokazao u boljem svjetlu i koji bi je doveo bliže napredovanju u poslu?

- Mhmm - rekla je.

- Oh, znam - složila se Gillian, počastivši Sophie malim urotničkim osmijehom kakva Sophie nikada nije vidjela i koji ju je malčice nervirao.

To je takav šok, zar ne? - rekla je Gillian toplim, prijateljskim glasom. - Djeca posve promijene tvoj svijet. Ja sam ona svoja dva draga stvorenja planirala, ali ipak nisam bila spremna. - Gillian se malo nagnula naprijed u svojem stolcu:

- I, znaš, mislim da je teže kad ih dobiješ malo kasno u životu, slažeš li se? Kad si već toliko dugo navikla biti svoj čovjek, a onda se odjednom pojavi to malo biće, to je... to je... - Gillian je zapucketala prstima, kao da traži odgovarajuću riječ.

- Kao krvožedna mala pijavica? - ponudila je Sophie.

Gillianin osmijeh je smjesta nestao, sve dok nije zaključila kako se Sophie jamačno šali, a onda je njezin smijeh, koji se inače rijetko čuo, zazvonio poput razbijenog stakla.

- Htjela sam reći kako taj mali stvor cijelim svojim bićem ovisi o tebi - završila je. - Ti si tu zaista pokazala da imaš petlju. Ja ti se divim.

Sophie je osjetila kako se nehotice uspravila na stolcu. - Hvala - rekla je, pogledavajući Izzy koja je pretraživala sadržaj Gillianina koša za smeće, i Bellu koja je napeto slušala. - One su dobre djevojčice, Bog ih blagoslovio - rekla je i pomislila kako je Bella sad vjerojatno podigla obrvu, ali to nije mogla provjeriti zbog djetetovih gustih šiški. - Važno je samo da se sve to sredi - Sophie se osmjehnula svojoj šefici koja je s odobravanjem kimala glavom.

- Naravno, tebi sve to mora biti još teže, jer nisi to planirala. Tebi je to sigurno došlo kao da su pale s neba. - Sophie je shvatila da se ona upravo tako osjeća i odjednom je, gledajući Gillianino ljubazno lice osjetila strah da će joj se oči napuniti suzama. A ona nije smjela zaplakati, jer bi Gillian pomislila kako plače zbog Carrie ili ove djece, a to ne bi bilo točno. Plakala bi zbog sebe.

- Da - rekla je Sophie, potrudivši se da joj glas zvuči čvrsto.

To je točno takav osjećaj.

Gillian je stavila svoje prste na stol i za trenutak ih promatrala.

- Slušaj, Sophie, mislim da se sada ti i ja već dovoljno dobro znamo, zar ne? - Sophie je kimnula. - I znam da ti nisi od onih koje traže tuđu pomoć... zapravo, znam da nisi od onih kojima obično treba ikakva pomoć. Ali želim znati što misliš kako će sve ovo ispasti. Misliš li da usred ovakve pomutnje možeš održati u svojem poslu zadovoljavajuće standarde?

Sophie je počela kimati još i prije nego je Gillian dovršila svoje pitanje. - Mogu, naravno da mogu - rekla je pokazavši na djecu. - Ovo je samo privremeno. Zaista. Meni je posao na prvom mjestu, Gillian. Znaš kolike sam godine uložila u McCarthy Hughes i uvijek sam bila lojalna. Neću ni sada prestati. - Sophie je tek sada opazila kako se nagnula naprijed, u silnoj želji da šefici pojasni svoje namjere. Gillian ju je još trenutak gledala. - Onu minutu kad shvatiš da to ne možeš obavljati, one iste minute kad ti to postane previše, ja to moram saznati, razumiješ li me?

- Da - rekla je Sophie, osjetivši u želucu neku nervozu kakvu nije osjetila otkad je triput pala na vozačkom ispitu.

- Ti znaš što osjećam prema tebi, zar ne? - rekla je Gillian, ali se ispod toga suosjećajnog tona osjećala čvrstina. - Ali ovo je za McCarthy Hughes vrlo važno vrijeme. Sve do sada pridonosila si našem uspjehu. Nemoj misliti, Sophie, da ja to

nisam vidjela ili da nisam imala planove s tobom. - Sophie je osjetila zadovoljstvo, ali i duboku napetost. - Za našu vrstu posla, posao nije ono što je nekad bio. Budžet je malen, moramo biti konkurentniji i ažurniji nego ikada prije. - Sophie je imala neki osjećaj kako Gillian govoreći mi zapravo misli ti.

- Mislim da želim reći kako ću te u tome poduprijeti, jer sam puna divljenja prema tebi. Ali ako počneš osjećati kako ne možeš uskladiti brigu oko djece i održati svoj posao, ja to moram znati. Morat ću tada napraviti neki drugi aranžman.

- To se neće dogoditi - rekla je Sophie istog trenutka, pitajući se zabrinuto kakav bi to »drugi aranžman« mogao biti.

- Dobro - rekla je Gillian. - Mislim da si već čula govorkanja o tome kako ću se ja povući iz ureda i predati štafetnu palicu dalje, je li tako?

Sophie je blesavo kimnula. Nije imalo smisla to poricati. Gillian bi vidjela da joj laže.

Eh, pa sada kažem tebi i nikome drugom, kako će se to dogoditi samo ako budem osjetila da će ljudi kojima vjerujem da mogu preuzeti tu odgovornost biti u stanju uložiti sto posto sebe u ovaj posao. Razumiješ li što želim reći?

Sophie je opet kimnula, pitajući se razumije li zaista.

Dobro - rekla je Gillian i počela pregledavati neke papire na svojem stolu, što je uvijek bio siguran znak da tuđa prisutnost više nije poželjna. Jedan čas je bila toliko zbunjena da se nije mogla pomaknuti, još jutros joj je život bio u potpunom kaosu, no bio je samo u privremenom kaosu, poduprt jedinom konstantom u njezinu životu - njezinim poslom. A sada se činilo da joj je Gillian na vrlo lijep način rekla kako bi ne bude li držala oči na lopti, mogla izgubiti ono što joj je bilo najdragocjenije. Sophie je pogledala djevojčice i potisnula taj rastući jad natrag u dubinu želuca.

Gillian ju je opet pogledala i uputila joj svoj najljepši osmijeh. - E pa idi onda i odvedi ove dvije u zoološki vrt ili nekamo. Sljedeći put ćeš mi podnijeti izvješće.

Kad je ustajala i djevojčicama pokazivala neka izađu, Sophie je pogledala Gillianino tjeme gdje je kosa bila uredno začešljana u punđu, a glava je već bila nagnuta nad nekim papirima. Ona je poznavala Gillian i znala je da ako si ona zabije u glavu da bi se nešto trebalo dogoditi, onda se to i dogodi. Ako se drugi ne slože ili misle da je potrebna daljnja diskusija, Gillian će sjediti, pristojno se smješkati i činit će se kako razmatra sve ponuđene alternative, a onda će učiniti upravo onako kako je to već prije odlučila. I zato je bila prava sreća što je ona bila jedna draga gospođa četrdesetih godina, a ne neki despotski diktator. Ali čak i ovakva, Gillian ju je strašila. Jer, po prvi put otkad je preuzela djecu, Sophie je shvatila da postoji šansa i ako ne bude postupala vrlo oprezno, nikada više neće vratiti svoj stari način života.

Shvatila je kako postoji samo jedan način da to funkcionira. Morala je prihvatiti da je s djevojčicama ulovljena u klopku koja će trajati dok se ne pronađe njihov otac, a dotle će se ona morati potruditi pokriti sve što treba. To će biti teško i stresno ali, podsjetila je samu sebe, to neće trajati dovijeka, samo dok Maria Costello pronađe Louisa. A Sophie je bila sigurna da će do tada ona sve ovo moći izdržati.

Moleći se da je Maria zaista dobra u svojem poslu, a ona je rekla da jest, Sophie je povela djevojčice natrag u svoj ured kako bi ukratko izvijestila Lisu i Cala, ali njih nije bilo na vidiku.

- Kamo su otišli Lisa i Cal? - upitala je Bellu.

- U ženski zahod. Lisa je plakala - odgovorila je mala.

- Opet? - rekla je Sophie, više samoj sebi nego Belli. - Što se ovoga puta dogodilo? Zar joj je puknuo nokat? Ili ju je neki neznanac mirne duše odbacio?

Belli se sve to činilo preteškim da bi shvatila. - Ne, mislim da se jako uzrujala zato što joj je Izzy izlila ljepilo na glavu.

Izzy je živahno kimala glavom: - Da, jer joj je sve bilo bijelo i ljepljivo - rekla je i popratila to zvukovima kakvi se čuju pri grgljanju.

- I zato što joj je Cal rekao kako se već trebala naviknuti da u kosi ima ono bijelo i ljepljivo... na što je to mislio, teta Sophie?

- Nije važno - odgovorila je Sophie pa je otvorila ladicu pisaćeg stola i iz nje izvadila svoju sigurnosnu iglu koju je tamo čuvala, potajno se radujući kako je ovo doista hitan slučaj u kojem će igla poslužiti svrsi. Gledala je lica djevojčica koja su se okrenula prema gore i zurila u nju dok je iglom zatvarala otvor na dekolteu bluze.

- Hajde, idemo - rekla je djeci. - Nazvat ću ih kasnije i održati telefonsku sjednicu.

- Idemo li u zoološki vrt, idemo li u zoološki vrt, idemo li u zoološki vrt, idemo li, idemo li, onako kako je to rekla ona dobra gospoda? - pitala je Izzy, skakućući s jedne noge na drugu.

- Ne - odgovorila je Sophie, povevši ih prema dizalima.

- Idemo na još bolje mjesto.

- Kamo? Kamo? - vikala je Izzy.

Natrag u stan. lzzyno se lice opasno iskrivilo, a Belline su oči potamnjele. - Ali što je s nagradom? - pitala je. - Rekla si da ćemo dobiti nagradu!

Sophie je na trenutak zašutjela. Zaboravila je na nagradu i zapravo se nadala da su i one zaboravile, ali kako je još samo nedostajalo nekoliko sekundi da onaj detonator u Izzynoj glavi eksplodira, Sophie je naglo promijenila svoje planove.

- Naravno! - rekla je uz širok osmijeh. - Idemo u trgovinu u kojoj se prodaju darovi.

- Hura! - rekla je Izzy, a nalet bijesa joj se naglo smanjio. - Idemo! Idemo! Idemo!

8 Pola sata kasnije, dok je Sophie promatrala Bellu kako se pokušava odlučiti

između čizmica izrađenih od imitacije ovčjeg runa i ružičastih cipelica izrađenih od jelenje kože s malim srcima, prisjetila se kako je, izgleda, potkupljivanje najučinkovitiji način da se djeca drže pod kontrolom, a to pogotovo vrijedi za Izzy. O tome je čitala u priručniku za uzgoj pasa. Tamo su, doduše, kao sredstvo potkupljivanja preporučili komadić jetrica, ali Sophie je pomislila da su djeci ipak primamljivije igračke i odjeća. Od onog trenutka kada je Sophie rekla Izzy da samo tihe i pristojne djevojčice dobivaju haljinice, mala se preobrazila u još sladunjaviju verziju Shirley Temple i sada su barem tri člana osoblja prodavaonice bili spremni jesti joj s dlana one ljepljive rake.

- O, kako je slatka - rekla je jedna prodavačica. - Tata joj je sigurno strašno zgodan.

- Nemam pojma - rekla je Sophie, odsutna duhom, dok je promatrala Izzy koja je odmah pronašla svoju nagradu i navukla je preko sve one odjeće koju je imala na sebi. Bio je to neki šuštavi mali komad odjeće od sifona ružičaste boje i boje jorgovana, obrubljen srebrnom vrpcom. Presretna, u tom se neobuzdano vrtjela i vrtjela i Sophie je načas osjetila ljubomoru. Kako je krasno kada tako lako i u jednom trenu možeš postati sretna.

Što se pak Belle tiče, ona je na svakoj nozi imala po jednu cipelu od ona dva para između kojih se dvojila i tako obuvena hodala je amo-tamo pred zrcalom, stisnuvši oči kad je u zrcalu gledala svoj odraz i onda ih čvrsto stisnula prije negoli ih je opet otvorila, kako bi u potpunosti sagledala učinak. Sophie je podbočila bradu rukama i čekala. Ako je išta u životu znala, onda je to bilo da ne možeš žuriti kad kupuješ par cipela. Sretno se osmjehivala skupoj, debeloj papirnatoj vrećici s ručkama izrađenim od užeta, koja je počivala pokraj njezinih nogu. Od trenutka kad je u izlogu spazila novitet u sezoni, par cipela Luc Berjen, pa do trena kad je izvadila svoju kreditnu karticu, srce joj je udaralo poput bubnja i sada se osjećala sretno i zadovoljno. U njezinu, morala je priznali ograničenom, iskustvu kupovanje cipela bilo je veći izvor zadovoljstva nego seks, zadovoljstvo je trajalo mnogo duže i za sobom ostavljalo mnogo manje nereda. Zato je poskočila sa stolca kad je s njezina mobitela dućanom odjeknula polifona verzija pjesme Ljubav nas uzdiže gore, gdje i spadamo.

Djevojčice su se zaustavile, kao da su u nekoj obrnutoj verziji figurica na glazbenoj kutiji, na trenutak su se zagledale u Sophie i onda nastavile s onim što su radile.

- Dobre vijesti - rekla joj je u uho Maria Costello. - Pronašla sam ga.

- Pronašla si ga? - ponovila je Sophie s nevjericom.

Bella ju je oštro pogledala i sjela, jednostavno se bacivši na stražnjicu, i ušutkivala kikotavu Izzy koja se bacila na pod tik do nje.

- Već si pronašla... rezervni sjekač leda, Lisa... odlično... zar tako brzo?

- Manje-više - odgovorila je Maria. - Barem mislim da sam pronašla zemlju u kojoj se nalazi. Gotovo sam sigurna da je u Peruu. Iz onog što znam, mogu reći da je tamo približno dvije godine, osim ako nije otišao otkad ga je moja veza vidjela.

- Tko je tvoja veza? - upitala je Sophie.

Čulo se glasno udisanje zraka.

- Ja nikada ne otkrivam svoje veze, draga.

Sophie je okrenula očima. Počela je misliti kako Maria cijelu tu stvar oko špijuna uzima malo previše ozbiljno. Potajice je bila sigurna da ta misteriozna veza nije nitko drugi do kakva žrtva njegovih osvajanja koje je, dok je još živio ugodnim i bezbrižnim životom, ostavio razasute posvuda po svijetu.

- I? - pritisnula je Mariju. - Koliko otprilike treba vremena za prispijeće? Dan? Dva? Koliko?

- Rekla sam kako mislim da je u Peruu - sarkastično je rekla Maria. - To je poprilično velik prostor. Pokušat ću ga locirati posluživši se svojim nadzornim centrom za to područje, ali može se dogoditi da ću osobno morati otići tamo... Podsjećam na obvezu plaćanja mojih računa, jer ako let traje duže od četiri sata, ja uvijek kupim avionsku kartu u poslovnoj klasi.

Sophie se srce spustilo u pete: - Maria, hoću reći Lisa, mislim... budi iskrena sa mnom, hoćeš li pronaći... moj sjekač leda ili bacam svoj novac ni na što.

- Jesi li znala da je u Peruu prije negoli sam ga ja počela tražiti? - upitala je Maria pomalo ljutito. - Je li to itko znao?

- Ne - izjavila je Sophie oklijevajući, strepeći da je ne uvrijedi i tako odbaci jedinu nadu da će pronaći Louisa. - Ali, jesi li sigurna da je to on?

- Slušaj, draga, ja sam privatni detektiv i ja ću ga detektirati. I nazvat ću te kad saznam nešto više.

- Još samo nešto - rekla je Sophie. - Znaš li što on radi u Peruu?

Ali Maria je već prekinula vezu.

Sophie je opazila kako je Bella napeto promatra. - Danas se, bogme, nahodaš dok ne pronađeš sjekač leda - rekla je.

Ono što je započelo kao kratak pohod u kupovanje nagrade, učinilo je Sophie vrlo popularnom kod ove dvije presretne djevojčice: Izzy je bila sretna jer joj se sviđala njezina haljinica za svečane prigode, a i zato što je Sophie nije tjerala da je sada svuče, nego je rekla prodavačici neka samo odreže karticu na kojoj je bila ispisana cijena i sigurnosnu etiketu, ostavivši haljinicu na Izzy. A Bella je bila sretna jer je, nakon što je sa žaljenjem odbacila ružičaste cipelice u korist čizmica koje su bile razumniji izbor, Sophie otišla i kupila joj i one ružičaste.

Zato kume i postoje, zaključila je Sophie; da kupuju darove i budu popularne. Njezino je zadovoljstvo izgubilo malo od svojeg sjaja kad je shvatila kako je ovo sve što je, kao njihova kuma, do sada učinila, ako se izuzme to što se pojavila na krstitkama i što je zadužila Cala da im triput godišnje kupi darove. Da joj je Carrie rekla da je Louis otišao i da je ostala sama s djecom, i da je prizvala u sjećanje staro prijateljstvo, bi li se ona malo više potrudila. Bi li imala prisniji kontakt s ovom djecom? Iskreno rečeno, nije znala na to odgovoriti. Vjerojatno bi samo zaključila kako su ona i Carrie sada druge osobe i kako Carrie sad, tamo u St. Ivesu, ima svoju vlastitu mrežu novih i drukčijih prijatelja koji je podupiru i kako živi posve dobro i bez Louisa, sve dok se nije umiješala sudbina i sve joj sjebala. Sve dok se djevojčice nisu pojavile na Sophienu pragu i dok time sva ona obećanja koje su si još kao djeca zadale nisu ponovno postala od vitalne važnosti.

I tako je, s tom čudnom mješavinom osjećaja krivnje i zadovoljstva, Sophie djevojčice odvela i u neke druge prodavaonice i kupila im još odjeće, a kad su u jednom dućanu obje zastale i obje odabrale posve jednake narančaste plišane mačke

i grlile ih kao da im njihovi mali životi ovise o njima, kupila im je i njih, zajedno s jednom lutkom za Izzy i golemim kompletom za crtanje i bojanje za Bellu.

Putem kući djeca su već jedva hodala pa je Sophie, vidjevši kako Izzy šakama trlja oči i zijeva, nesigurnim glasom predložila da uzmu taksi. Izzy je upravo bila na rubu posvemašnjeg živčanog sloma kad se niotkuda, baš kao vitez u sjajnom oklopu, odjednom pojavio Jake Flynn.

- Isuse, kakvu krasnu haljinu imaš! - rekao je Izzy, čija su se usta usred zavijanja sledila i odmah se preoblikovala u osmijeh.

- Hvala - rekla je ljupko. - Ja sam krasna, je li?

- Jake! - rekla je Sophie kojoj je pošlo za rukom da joj glas zvuči i zahvalno i iznenađeno.

- Cal mi je rekao da ste danas bile u uredu - rekao je s blagom natruhom prijekora. - Da sam znao, došao bih i odveo vas na ručak.

Sophie se prisjetila njegovih ponuda koje joj je dao tijekom onog telefonskog razgovora i shvatila kako posljednjih dana uopće nije imala vremena misliti na njega. U njezinu pravom životu ona bi tjednima opsesivno razmišljala o svakom detalju i nijansi njihova razgovora, dok bi odgađala svaku priliku da razmišlja o tome znači li to išta, za slučaj da je ipak nešto značilo. Ali u ovom životu nije imala vremena razmišljati o tome. Bio je to nevjerojatan blagoslov.

- Tko si ti i što hoćeš od nas? - smrknuto je upitala Bella.

Jake se nasmijao. Bella nije.

- Ja sam Jake i ja sam Sophiein prijatelj. A vi ste...?

- Bella, a ovo je moja sestra Izzy. Ona ima samo tri godine pa je vrlo glupa, sa svakim bi razgovarala. - Bella je pogledala Sophie i onda opet Jakea. - Jesi ti njezin dečko? - upitala je.

Jake je pogledao Sophie koja se glupavo osmjehivala i slegnula ramenima.

- Još nisam - odgovorio je, polako se osmjehnuvši. - Ali radim na tome.

- Njezina sofa smrdi po curryju - pripomogla je Bella. - A ona si čupka dlake s gornje usne.

Jake se smijao, a Sophie se nadala da će studen kasnog poslijepodneva spriječiti da joj se obrazi zarumene.

- Pa, Bella - rekao je, galantno odlučivši ne komentirati ovo što mu je otkrila - izgledaš mi kao netko tko ima mnogo cipela u tim vrećicama. Hoćeš li pozvati taksi?

- Ne, ne, NE, NE, NE! - počela je Izzy tuliti svoj protest.

- I to je u redu - rekao je, brzo pokupivši njezine vrećice. - idemo djeco, gledajte, dolazi autobus. - Pokupio je i tri vrećice koje je nosila Sophie pa ubacio Izzy na platformu autobusa, pomogavši zatim i Belli i Sophie popeti se. Kad su se smjestili na sjedala, Sophie se zagledala u njega: - Svjestan si da ovo nije pravi broj autobusa? - pitala ga je, ne znajući bi li joj bilo drago ili bi se ljutila.

- Zaista? Pa onda ćemo malo skrenuti s puta.

I Sophie je otkrila da joj je zapravo drago. Putem kući Izzy je bila utjelovljenje šarma. Od autobusne stanice pa sve do Sophieinih ulaznih vrata nije imala niti jedan napad bijesa i, upustivši se u monolog riječima »jesi li znao da se drveće radi od čvrste boje i sladoleda?«, veselo je brbljala Jakeu o svemu u njoj poznatom svijetu.

Okupili su se zajedno s vrećicama na pločniku ispred stana i Sophie se zahvalno smješkala Jakeu.

- Puno ti hvala - rekla je, očekujući kako će on uhvatiti prvi taksi i vratiti se natrag u civilizaciju.

- Nema na čemu. A sada reci koji si broj jer umirem za šalicom nečega.

Sophie se morala nasmijati jer je ovo šal’ca zvučalo tako smiješno kad je izgovoreno američkim naglaskom.

Jake je stajao pokraj Sophie dok je ona u kuhinji pripremala čaj i natočio je dvije čaše mlijeka, kao da je najprirodnija stvar na svijetu da on bude tu.

- Idem li ti na živce? - upitao ju je. - Otići ću, ako želiš.

Razmislila je. - Ne, molim te, ostani - rekla je, a Jake ju je pogledao jednim dugim plavookim pogledom zbog kojeg je Sophie postala svjesna kako je on spreman poljubiti je.

- Jednu kockicu ili dvije? - upitala je, držeći pred sobom zdjelicu sa šećerom kao štit.

Jake se osmjehnuo i ustuknuo jedan korak. - Niti jednu. Apstiniram. Očito.

Odnijeli su pića natrag u dnevnu sobu i tamo zatekli Izzy kako čvrsto spava, manje-više na istom mjestu gdje se, usred sobe, srušila na pod prekriven sada prljavim i izgužvanim tepihom i pokrila glavu rukama.

- Pssst - rekla je Bella, pokazujući dolje na svoju sestru, sa svojim uobičajenim, poput britve oštrim darom zapažanja. - Zaspala je.

Sophie se smiješila promatrajući zaspalu djevojčicu, njezina napola otvorena usta i polumjesece koje su tvorile njezine dugačke trepavice dodirujući vrhove bucmastih obraza.

U potpunosti je razumjela zašto roditelji vole svoju zaspalu djecu. Čak je i ona, makar na trenutak, to osjetila prema Izzy.

- Pusti, ja ću - rekao je Jake, podigavši Izzy u naručje. - Kamo sada? - šapnuo je.

Sophie ga je povela u svoju spavaću sobu i na brzinu poravnala poplun, pokazujući mu da spusti Izzy na krevet. Kada ju je spustio, Sophie je navukla pokrivač preko nje, ostavivši je posve odjevenu i neopranu.

- A pidžama, ništa? - pitao je Jake, obuzdavajući smijeh.

- Ne - odgovorila je Sophie posve ozbiljno. - Znaš, otkrila sam da ako je probudiš makar samo pet minuta nakon što je zaspala, ona misli kako je prespavala cijelu noć i ponovno je orna za akciju. Najbolje je ne riskirati.

Prizor koji ju je dočekao po povratku u dnevnu sobu uvjerio je Sophie da će ovaj krhki mir ubrzo biti poremećen. Bella je sjedila u Artemidinoj fotelji, a i Artemida je sjedila tamo.

- Ne miči se - siknula je Sophie Jakeu, koji je stajao iza nje, a put u sobu mu je prepriječila njezina ispružena ruka. Pomno je promatrao kako Bella sjedi uz veliku sivu mačku i začudio se ovom upozorenju. Ali on nije znao Artemidu.

Bella je sjedila s nogama podvučenim ispod sebe, zagrlivši jastuk koji je držala na prsima. Mačka je sjedila na širokom osloncu za ruku, s prednjim šapama uredno povučenim ispod tijela. Napeto je, onim svojim nepomičnim zelenim pogledom zurila u malog uljeza na njezinu stolcu. Sophie je zadržala dah, sigurna da će mačka,

tako sklona obrani svojeg teritorija, skočiti na Bellu s posebnim bijesom koji je čuvala za onoga tko bi sjeo u njezinu fotelju onda kad je ona željela tamo sjediti.

- Nemoj napraviti nikakav nagli pokret - savjetovala je Sophie Belli, tihim i monotonim glasom. - Samo pusti da vidi gdje su ti ruke i sidi s fotelje.

Bella je oklijevajući podigla dlan lijeve ruke i onako kako joj je Sophie savjetovala, ali umjesto da se makne s fotelje, polako je pružila ruku i pogladila Artemidu odmah iza ušiju. Sophie je zatvorila oči i spremno očekivala vrisak.

- Isuse! - šapnula je Jakeu.

Ali ništa se nije dogodilo.

Ponovno je otvorila oči. I ugledala najčudniji prizor. Umjesto da Belli iskopa oči, Artemida se nije ni maknula, osim što je malo više pomaknula glavu na stranu, jasno pokazujući Belli mjesto po kojem želi da ju počeše. Bella ju je instinktivno poslušala i samo trenutak kasnije sobu je ispunio zvuk glasnog brujanja.

Artemida je prela. Sophie ju je jedan jedini put čula presti i to još kad je bila s jednim od zaposlenih u onom azilu za mačke iz kojeg ju je donijela kući. Tri je godine čekala da Artemida počne presti, ali nije prela, sve do sada.

- Isuse! - ponovila je, ovaj put joj je glas bio pun divljenja.

- Što se događa? - upitao ju je Jake, osjećajući se pomalo glupo zbog šaptanja.

- Ništa! - uskliknula je u čudu.

- Je - rekao je, podigavši obje obrve i prekriživši ruke. - To sam i ja mislio.

Sophie je polako i oprezno ušla u sobu i sjela na sofu kako bi promatrala taj prizor u kojem djevojčica gladi mačku, a na licu joj se polako javljao osmijeh.

- Sviđaš joj se - rekla je Sophie.

- Mene mačke vole - izjavila je Bella, još uvijek gledajući Artemidu. - Mi... kad smo još bile kod kuće, imali smo velikog mačka koji se zvao Tango jer je bi narančast... ali kad smo morale otići živjeti k baki, on je morao ići u dom, jer je baka alergična na mačke i sada ne znam s kim živi. - Bella je okrenula svoj profil malo dalje od Sophie. - Zato znam da me mačke vole.

Sophie je kliznula sa sofe i ostala klečati pred foteljom.

- Ali, Bella, Artemida ne voli čak ni mene - rekla je bez ljubomore. - Ja sam njoj samo gazdarica. Kada ti ona nakon samo nekoliko dana dopušta da je gladiš, to mora značiti da si ti jako, jako posebna osoba.

- Zbilja? - Bella je pogledala Sophie.

- Zbilja. - I zato što je odjednom prema Belli osjetila zahvalnost i zato što je osjetila kako je i njoj Bella potrebna.

Sophie ju je jednom rukom zagrlila oko ramena, davši joj malen zagrljaj. - Hvala ti, hvala ti što si učinila da se Artemida osjeća sigurno i sretno.

Stavila je ruku na Bellinu slobodnu ruku i blago je stisnula. Artemida je brzo izvukla šapu i brzom kretnjom je ogrebla Sophie po nadlanici, dobacivši joj jedan od svojih najljućih pogleda prije no što je skočila s fotelje pa u punoj brzini projurila pokraj Jakea i izašla nekamo u hodnik.

- Ajoj! - rekla je Sophie, gledajuću četiri crvena traga koji su počeli bubriti na njezinoj nadlanici.

- Žao mi je - rekla je Bella koja je izgledala zabrinuto. - Sigurna sam da ona to nije namjerno učinila.

Sophie se nasmijala. - Oh, jest, učinila je to namjerno, ali znaš što? Nije važno. Meni je drago da si je našla prijateljicu. Zaista joj je bila potrebna.

Bella i Sophie su se osmjehnule jedna drugoj i Sophie je shvatila kako je ovo prvi put otkad je Bella ušla u njezin život, da su se njih dvije osjetile zaista povezanima. Bilo je to kao da je uhvatila kratak pogled koji je bio tu negdje, krijući se iza zaštitnih vanjskih slojeva. Sophie je osjetila kako joj je nešto čudno poskočilo u trbuhu ugledavši kako se Bella opet, gotovo naočigled, povukla i osjećala se kao da je na trenutak razgovarala s Carrie. Ali Bella je pogledala Jakea koji je još uvijek stajao uz dovratak i istog je časa nestalo svake sličnosti s Carrie.

- Ako to što me Artemida u tako kratko vrijeme zavoljela znači da sam posve izuzetna osoba... - započela je Bella polako.

- Da? - rekla je Sophie uz osmijeh, nadajući se da će laskanjem opet izmamiti na površinu onu drugu Bellu.

- ... Znači li onda to što tebe ne voli ni nakon tri godine, da si ti bez veze?

Sophie se na trenutak zamislila. - Vjerojatno je tako - dopustila je. Već se polako privikavala na Belline otvorene primjedbe koje je mala govorila bez uvijanja, a osim toga, nije imala energije da se osjeti uvrijeđenom zbog izjave jedne šestogodišnjakinje.

- Pa, teta Sophie, ja volim Artemidu, ali mislim da ona nema pravo. Ja ne mislim da si bez veze. Meni se sviđaš... ti si smiješna. - Bella je sa simpatijom potapšala Sophie po koljenu. - Ovo je bio jako dug dan... mogu li otići u krevet?

- Apsolutno - rekla je Sophie brzo i možda joj je glas zvučao imalo previše zadovoljno.

- Da operem zube?

- Mislim da bi bilo dobro da ih opereš. Preporučuje se pranje minimalno jedanput svaki drugi dan.

- Ide li on sada kući? - upitala je Bella, pokazujući glavom prema Jakeu.

- Ubrzo - odgovorila je Sophie.

- Sigurno će te htjeti poljubiti, bljak - rekla je Bella, nabravši nos.

- Znaš što, idem i ja s tobom oprati zube.

Nema nikakvog zla u tome ako je čovjek spreman.

Pola sata kasnije, Sophie je Jakeu ponudila čašu vrućeg Baileysa.

- Žao mi je - rekla je. - To je sve što imam, osim ako ne želiš još jednu »šal’cu«.

Jake se osmjehnuo i iz njezine ruke uzeo čašu. Pritom su im se prsti lagano dodirnuli.

- Ne, mislim da mi je potrebno nešto jače.

Sophie je otpila malo veći gutljaj svojega Baileysa nego što možda dolikuje dami.

- Znaš - rekla je zamišljeno - katkad radim od osam ujutro do deset navečer... a i još duže, ako to posao zahtijeva. Ne idem na pauzu, niti koristim prekid za ručak, samo radim i na kraju dana sam umorna, ali ne ovako umorna. Nikada prije u svojem

životu nisam bila ovako umorna i... - Tu svoju iscrpljenost pokazala je time što je zašutjela.

Jake ju je promatrao sekundu-dvije prije negoli je spustio svoju čašu, pa iz njezinih ruku uzeo njezinu i odložio je pokraj svoje.

- Ovo obavljaš zapanjujuće dobro - rekao je.

Sophie je požudno gledala svoju čašu. - Hvala ti.

- Htio sam reći kako sam od trenutka kada sam te susreo, vidio sve te tvoje očite osobine - rekao joj je. - Vrlo si lijepa, pametna si i grozna.

- Grozna? - nesigurno je ponovila.

- Ja volim izazove - rekao je s osmjehom. - Pokušavam ti reći kako mi se sviđaš i da ti se divim. Zaista me privlačiš... ali sve ovo? Vidio sam kako sve to obavljaš s toliko gracioznosti i dobre volje...

- Pa... - što se tiče ovog zadnjeg dijela, Sophie baš nije bila sigurna i pod njegovim intenzivnim pogledom postajala je sve nervoznija.

- Oborila si me s nogu - rekao je Jake. - Mislim da bih se zaista mogao zaljubiti u tebe, Sophie Mills.

Sophie se sledila. To je to. On je položio svoje karte na stol, a ona se osjećala poput zeca uhvaćenog svjetlom automobilskih farova. Taj joj se čovjek tjednima sviđao, a sada je samo željela pobjeći.

- Oh - rekla je i dodala: - Mhmm, kako lijepo.

- Idem prebrzo, zar ne? - uzrujano ju je upitao, a sva njegova hrabrost je nestala.

Sophie je odmahnula glavom. - Ne, ne... hoću reći... slušaj, Jake, sada se u mojem životu događa toliko toga. Toliko toga da to nekako moram držati pod kontrolom. Posao je tako važan, a i djevojčice, naravno. Moram im vratiti njihova oca, inače će završiti u domu, a to bi bilo pogrešno. Ne mislim da je sada vrijeme kad mogu započeti bilo što... - petljala je Sophie i gotovo nije bila u stanju vjerovati to što govori. Jer posljednjih nekoliko tjedana, kad god je pomislila na Jakea, zamišljala je kako bi bilo kada bi on rekao te riječi ili nešto vrlo nalik tome. A sad kada ih je izgovorio, ona odjednom osjeća kako bi htjela skočiti, pootvarati sve prozore i oprati kuhinjski pod. Možda je Cal bio u pravu. Možda je zaista imala problema s intimnosti. Možda joj se daleko više svidjela pomisao da hi se Jake u nju zaljubio nego što joj se sviđa kad se to događa u stvarnosti. Zapravo, zamišljanje je oduzimalo znamo manje vremena i bilo je manje komplicirano.

- Ja sve to razumijem - rekao je Jake nježno. - Ali mogu li te pitati, Sophie, radi li se samo o tome. Jer ako je tako, onda mogu čekati dok ne budeš spremna. Ali ako ti se uopće ne sviđam, onda mi to i reci, hoćeš li? - Nasmijao se. - Obično mi je dovoljno samo pogledati ženu pa mogu reći što misli. S tobom to nije nimalo tako. Ti si prava enigma... Uopće ne mogu dokučiti što misliš.

Dobro došao u klub, pomislila je Sophie dok ga je gledala; njegovo blago preplanulo lice, njegove modre oči i plavu kosu tamnije nijanse. Bio je neosporno privlačnog izgleda. Kad bi u rječniku potražila značenje riječi »privlačan«, vjerojatno bi tamo kurzivom pisalo Vidi pod Jake Flynn.

- Sviđaš mi se - rekla je i to je bilo točno... nije bilo moguće ne diviti se čovjeku koji je u estetskom smislu tako privlačan.

Odjednom se Jake nagnuo naprijed i uhvatio je za ruku, privukavši je bliže sebi.

- Onda - rekao je tiho - hoće li ti smetati ako te poljubim? Tek toliko da imam o čemu sanjati dok budem čekao na tebe.

- U redu - prošaputala je.

Jake ju je uhvatio oko struka i privukao je njezino tijelo tijesno uz svoje, zastenjao ispod glasa i poljubio je. Sophie je rastvorila svoje usne pod njegovima i sklopila oči. Bio je to lijep poljubac, topao i bio je dobar osjećaj nalaziti se tako blizu drugom ljudskom tijelu. Jače je stisnula svoje ruke oko njegova vrata, a njegova je ruka kliznula ispod nabora njezine bluze i...

- Izzy je povraćala - odjeknuo je Bellin glas u Sophienu uhu. Ona i Jake su se odmah odmaknuli jedno od drugog.

- Pocrvenjela si u licu - rekla je Bella, iskrivivši usta. - U svakom slučaju, Izzy je povratila u krevet. Pokušala sam je natjerati da tu učini u kantu za smeće, no nije mogla toliko čekati. Ali barem je promašila većinu tvojih cipela.

Sophie je nesvjesno prešla nadlanicom preko svojih usta i pogledala Jakea.

- Žao mi je - rekla je. Ali on je samo slegnuo ramenima i osmjehnuo se.- Ne, meni je žao - rekao je. - Znao sam da postoji neki razlog zbog kojeg smo čekali. - Slatko se nasmijao. - Hajde... pomoći ću ti počistiti to.

Poslije, kad su posteljina i pidžame bili promijenjeni, kad su djeca bila okupana i kad je trogodišnjakinja napokon bila nježno nagovorena da se pokupi u krevet, Sophie je zatvorila vrata za Jakeom Flynnom i sjela na sofu, gledajući u prazan ekran televizora.

Bio je to lijep poljubac, zaključila je. I bio je tako dobar osjećaj ponovno biti u nečijim rukama. Sophie se počela pitati može li ljubljenje uopće biti bolje nego je bilo ovo, a onda ju je iscrpljenost napokon svladala i zaspala je sjedeći na sofi, posve odjevena i neoprana.

9 Gotovo dva tjedna poslije, u subotu i to opet točno u devet ujutro, nazvala ju je

Maria Costello.

- Imam ga.

Sophie je trebala jedan trenutak dok joj je mozak uopće dojavio tko ju je nazvao. Tijekom posljednja dva tjedna toliko je utonula u svoj čudni novi život žongliranja s djecom, obavljanja svojeg posla i veze s Jakeom, da je posve smetnula s uma da je kraj tunela na vidiku. Vrijeme kada bi čak mogla dobiti natrag svoj sređeni, tihi i miroljubivi život.

- Zaista? - Ustala je, osjetivši nalet krvi i adrenalina u njezin istovremeno prenapet i stisnut mozak, ustala je od stola za kojim su djevojčice za mačku organizirale ispijanje čaja i gdje je ona upravo pokušavala srediti brojčane pokazatelje poslovnih rezultata toga mjeseca, i ponijela telefon u kuhinju. - I, jesi li saznala gdje se točno nalazi?

- Točno - odgovorila je Maria trijumfirajući. - Imam njegove brojeve i adresu. Ako želiš, mogu ti nabaviti i mjeru unutrašnje strane nogavice njegovih hlača.

- Adresa će biti sasvim dovoljno - rekla je Sophie, na brzinu pretražujući ladicu u kojoj drži pisaći pribor i u kojoj je sada bilo svega osim pera. Napokon je pronašla neku kemijsku olovku s logom Oxfama i oderala komad kuhinjskog ručnika na koji će pisati. - Hajde, reci.

- Evo ti broj telefona škole u kojoj radi. - Marija joj je izdiktirala brojeve i adresu, brzo i učinkovito, slovkajući španjolske riječi ritmom staccato. Račun ti šaljem poštom, OK?

- Čekaj - brzo je rekla Sophie. - Jesi li rekla da radi u školi? U kakvoj školi? Zar mi ne možeš reći malo više o njemu? Ja sam o njemu mislila kao o kakvom mafijom u međunarodnom švercu drogom.

Maria se nasmijala, ali to nije zvučalo kao da joj je zaista smiješno: - On je i više od muške inačice Majke Tereze. Posljednjih nekoliko godina radio je kao volonter dobrotvornog društva koje se brine o djeci prepuštenoj ulici.

Sophie je probavljala taj dio informacije. To nije bilo ono što je očekivala da će čuti. Čovjek koji je napustio svoju ženu s novorođenčetom i nestao, ostavivši za sobom svu svoju odgovornost, nije izgledao kao tip koji će posvetiti život dobrotvornom radu s djecom. Sophie je zaključila kako ga je na to jamačno naveo osjećaj krivnje, a kako je kukavica i svinja, pokušava se te krivnje riješiti tisućama kilometara daleko umjesto da se suoči s onim što je učinio kod kuće.

- I to je posve sigurno on?

- Definitivno - odgovorila je Maria čvrstim glasom.

- Mhmm... hvala ti, hvala ti, Maria.

- Očekujem da mi platiš preko pošte. - Maria je prekinula vezu.

Sophie je odložila telefon, pogledala kroz kuhinjski prozor i vidjela Artemidu kako balansira na susjednoj ogradi, spremna iskasapiti prvog miša koji naiđe, ili nekoga drugog nesretnog sisavca.

Znači, Maria ga je pronašla i sada je Sophie morala razmisliti o tome što će to značiti. Još prije dva tjedna razmišljala je samo o tome da ga uspiju pronaći. Sada je

shvatila kako će njegov povratak izazvati posljedice koje će se odraziti na svakoga tko je s time povezan. Pomislila je na onaj izraz lica gospođe Stiles pri spomenu Louisova imena. Pomislila je na Carrie, samu s djecom, previše ponosnu ili posramljenu ili možda previše udaljenu da bi joj rekla da je Louis otišao.

Shvatila je kako uopće nije mislila o tome kakve bi to posljedice moglo imati za bilo koga osim nje. Bilo je vrlo vjerojatno da će se sada, kad je našla Louisa, njezin život popraviti, a teret djece će s nje prijeći na njega, što je, uostalom, posve u redu. Ali što ako njegov povratak ne bude bio ono najbolje za djecu?

Prije dva tjedna bez odlaganja bi nazvala Louisa i dovela ga natrag onako brzo koliko je to u ljudskoj moći, ali tijekom ovih četrnaest dana, koliko je prošlo od prvog Marijina poziva, nešto se promijenilo. Nešto na što u ovom trenu Sophie jedva da bi mogla uprijeti prstom.

Shvatila je da joj doista stalo do Belle i Izzy i da se počela brinuti o njima.

Nije to bilo kao da se zaljubila ili bilo što tako veliko. Nije osjetila iznenadni poriv da ih usvoji i nazove ih svojima. Napokon, još ni nije zagrlila niti poljubila ni jednu od njih, osim onoga dana kada su došle k njoj. Ali osjećala je da ih je počela poštovati jer su se tako hrabro i stoički nosile sa svime što im se dogodilo. Bila im je zbog toga zahvalna, jer da su otvoreno tugovale, ona nikada ne bi bila u stanju s time izaći na kraj. Osim toga, posve neočekivano se naviknula na novi ritam svojeg života i na to da su djevojčice dio toga života.

Zapravo, razmišljala je, najveća prepreka koju je trebalo prijeći nisu bila sama djeca, nego obavljanje posla uz djecu. Mislila je da će Gillianino majčinsko suosjećanje prema djeci Sophieine najbolje prijateljice biti beskonačno i kako će njezina potreba da zadrži Sophie biti nepatvorena, ali u zadnja dva tjedna otkrila je nešto što radije ne bi bila otkrila, a to je činjenica da je, kad se radilo o njezin poslu, bila zamjenjiva. Bila je to hladna i otrežnjujuća lekcija kad je shvatila kako joj deset godina koje je posvetila McCarthy Hughesu nisu pružale nikakvu spomena vrijednu sigurnost, ali to ju je čak učinilo još odlučnijom da ne dopusti da joj sav taj trud propadne.

I tako su razvile rutinu.

Svakoga jutra, nešto poslije šest sati, Izzy je budila Sophie. Zatim su njih dvije probudile Bellu i onda su, sjedeći na kuhinjskom podu, sve tri doručkovale žitne pahuljice i tost, Sophie bi u dva-tri gutljaja popila vruću instant kavu, kao da joj je to neki eliksir života, dok su Bella i Izzy podijelile i u sebe izlile četvrt litre napola obranog mlijeka.

Tada je slijedilo zajedničko pranje u kupaonici. Sophie bi napunila umivaonik toplom vodom, dala svakoj djevojčici spužvu i prepustila im da se operu kako najbolje znaju i umiju. Ona je promatrala kadu i nejasno se prisjećala vremena kada joj je bilo na raspolaganju približno sat vremena da se uroni u nju. Najbolje što si je sada mogla dopustiti bilo je brzo tuširanje nakon što su djevojčice otišle na spavanje. Odijevanje je bilo relativno jednostavno, jer je Izzy koristila samo jedan odjevni predmet i to je bilo posve u redu otkad se Sophie počela redovito služiti perilicom rublja i otad je svake druge noći na radijatoru osušila kostim dobre vile. Vjerovala je kako postoji neko neizrečeno pravilo po kojem se ne smije djetetu dopustiti izlazak među ljude ako je prednji dio odjeće umrljan kečapom, ali je iz principa odbijala taj kostim prati baš svakog dana.

S Bellom je bilo mnogo lakše, jer je svakodnevno iz svoje oskudne garderobe s elanom, na koji bi njezina majka bila ponosna, odabirala. Došlo je do incidenta kada je mala, želeći pomoći, natrpala perilicu i uspjela sve Sophieino besprijekorno bijelo donje rublje obojiti u neku bordelsku nijansu ljubičaste. Sophie je bila iznenađeno činjenicom da ju to nije nimalo uzrujalo. Možda joj gaće i jesu ljubičaste, ali barem su čiste. Uspjela je zadržati svoj izgled pomne urednosti koji je prikrivao ostale, beznačajnije dijelove brige o sebi od kojih je odustala, pa je tako ostavila da joj rastu dlake po nogama i ispod pazuha, a i obrve su joj sad bile malo deblje. Konačno, nitko to neće znati, zaključila je, pa joj je to, svjesno ili ne, dalo razlog da Jakea drži podalje od sebe, udaljenog za dužinu ruke.

Zatim je svakog jutra između devet i trinaest sati dovodila djecu u svoj ured. Prvog dana kada je to učinila, Gillian joj je prilično odlučno sugerirala neka za tih nekoliko sati pronađe nekoga tko će ih čuvati, jer ured nije mjesto za malu djecu, što je pak uvjerilo Sophie da se nalazi u jednoj od onih bajki u kojima princ, kako bi zadobio ruku princeze, mora obaviti tri nemoguća zadatka... ali je ipak pristojno kimnula i zamolila Cala da joj pronađe telefonski broj neke žene koja čuva djecu, a stanuje u blizini njezina stana. Provjerila je da li je pronađena žena registrirana za obavljanje tog posla i dvostruko provjerila njezine preporuke. Toga istog poslijepodneva odvela je djevojčice k toj ženi, Alice Hardy, da se s njom upoznaju. Izgleda da se djevojčicama dopao Alicein osunčan prizemni slan u kojem je postojala igraonica. I dok je Bella sjedeći na malom stolcu za malenim stolom čitala neku knjigu, a Sophie se s Alice dogovarala o uvjetima, Izzy se s nekim dječakom, koji je tamo provodio dan, već igrala dućana.

Djevojčicama je bilo svojevrsni šok kad su sljedećeg jutra shvatile kako će ih Sophie ostaviti kod Alice pa je Bellu obuzelo neutješno jecanje bez suza. Sophie je imala osjećaj da su lzzyne suze više reakcija na sestrin jad, ali Bellina ju je reakcija zaprepastila. Od toga djeteta posebne mirne naravi nikada nije doživjela nikakav emocionalni ispad pa je pretpostavljala kako je njezina mirnoća normalan način njezina ponašanja. Ali kad je na odlasku mahnula djevojčicama, Bellino se lice iskrivilo i odmaknula se od Alice, zgrabila Sophie za nogu i nije ju puštala.

I dok je Sophie čučnula kako bi odmaknula Bellu, Izzy joj se bacila na leđa i zagrlila je oko vrata. Sophie je pomislila kako to izgleda kao hrvanje s dva krokodila-ljudoždera.

- Ma dajte, djeco - brzo je rekla - smirite se.

- Molim te, nemoj nas ostaviti ovdje - molila ju je Izzy. - Molim te, ne ostavljaj nas.

- To je samo nekoliko sati - odgovorila je ljutito Sophie. - Vratit ću se!

- Molim nemoj nas opet ostaviti, teta Sophie - povikala je Bella. - Mi ne poznajemo te ljude i molim te ne tjeraj nas živjeti s ljudima koje ne poznajemo... molim te, molim te! Bit ćemo tako dobre i bit ćemo tako tihe i neću dopustiti Izzy da bude zločesta, molim te, molim te!

- Neću, neću, neću - tulila je Izzy točno u Sophieino uho.

Sophie je trebao trenutak dok je odgonetnula riječi izrečene između jecaja. Kad je to uspjela, činilo joj se da razumije.

- To je samo dok sam na poslu - pokušala je objasniti. - Kao da ste u školi ili u vrtiću. Ovo nije dječji dom niti išta nalik tome. - Sophie je osjetila kako je Belli potrebno dodatno uvjeravanje, ali nije znala što bi joj još mogla reći.

- Kad smo s tobom, znamo da smo na sigurnom - uspjela je promrmljati Bella, a njezine tamne oči postale su vlažne od suza koje su zaprijetile ali nisu potekle.

Pogled koji su Sophie i Bella tada izmijenile bio je čudan. | Sophie je shvatila kako joj je, u vremenu jedva nešto dužem od tjedna, Bella počela vjerovati i trebati je. Čvrsto je se držeći, pomislila je, kao jedine točke u životu koja se činila relativno stabilnom. I bilo je tu još nečega, kod te realne djevojčice, što je bilo tako pomno skriveno. Bilo je to uočavanje koje je Carrieinu smrt činilo i previše realnom i Sophie je na sekundu osjetila kako su je u očima peckale prijeteće suze. Ona nije bila jedina koja je čvrsto potiskivala svoje emocije.

Od trenutka kad je Tess Andrew ušla u njezin ured, Sophie jedva da si je dopustila poneki trenutak prisjećanja na Carrie, djelomice zato što je osjećala kako nema ni prostora ni vremena da bi je oplakivala i da bi joj ona nedostajala, ali i zato što se bojala kako bi, kad se prašina slegne, mogla otkriti da ne osjeća ništa ili ne osjeća ni približno dovoljno kad je riječ o smrti prijateljice koja joj je nekada značila sve. Ali u tom je trenutku Sophie osjećala sve što je i Bella i Sophie je znala da negdje u njoj još uvijek žive osjećaji prema Carrie, jer inače ne bi prema Belli mogla reagirati na način na koji je reagirala. Znajući to, osjetila je kako je njezina vezanost uz djecu porasla za još jedan krhki djelić, jer u Belli je vidjela svoj odraz i ta je slika imala smisla.

- U redu - rekla je, sliježući ramenima - idete sa mnom.

- U početku djeca često ovako plaču - rekla joj je Alice ljubaznim glasom. - I gotovo uvijek se smire. Čim majka ode, postanu sretni kao Larry. Brzo će se one priviknuti.

Sophie se zagledala u otvoreno i dobronamjerno lice te žene.

- Vjerojatno ste u pravu - rekla je. - Samo mislim da ove dvije već imaju dovoljno toga s čim se moraju nositi.

Čim je tog jutra s djecom ušla u svoj ured, Sophie je otišla ravno u Gillianinu sobu i otpočela s taktikom o kakvoj nikada prije ne bi ni sanjala.

Rekla je Gillian kako je pokušala ostaviti djecu na čuvanju i kako su reagirale.

- Upravo su izgubile majku. Užasavaju se pomisli kako će ponovno biti napuštene. - Bio je to izravan izazov za Gillian, neka se usudi pokazati kako ne suosjeća s položajem u kojem se djeca nalaze.

- Znam da ovo nije mjesto za djecu, ali pobrinut ću se da ne budu nikome na putu i neću dopustiti da mi se upleću u posao. Onog trenutka kada se to dogodi, predomislit ću se.

- Ne radi se o tome što ja o tome mislim - rekla je Gillian oprezno. - Tu su i oni koji se brinu o zdravstvu i sigurnosti i sva moguća druga osiguranja koje treba uzeti u obzir.

-- To je samo privremeno - Sophie je vršila pritisak - njihov tata se uskoro vraća.

- Pripazi da u uredu boraviš što kraće. I prije negoli odeš, želim vidjeti sve tvoje predmete sređene.

Sophie je s djevojčicama obavila dug razgovor, naširoko im objašnjavajući zašto trebaju biti posebno dobre. One su samo bijelo zurile u nju i činilo se da je veza koju je s njima postigla ponovno izgubljena.

A tada se Cal pojavio s golemom kutijom kockica za slaganje. Prije nego što je izvadio kocke, odmotao je šaren tepih i prostro ga u jedan kut sobe. Izzy je bila puna nade i očekivanja.

Ovdje su papir, olovke i bojice. I ovdje su dvije lutke Barbie i njihov auto. - A sada - strogim je pogledom prelazio s jedne djevojčice na drugu - ovo su moje igračke i strašno je lijepo od mene što vam dopuštam igrati se s njima, pa zato očekujem da ćete se lijepo igrati i dijeliti ih, i da ih nećete iznositi iz ovog ureda, ili ću vam ih morati uzeti. Obećajete?

- Da, Cal - odgovorile su djevojčice uglas, prije nego su se spustile na tepih.

Cal je namignuo Sophie: - To ti je slično kao učenje stranog jezika. Sve je u redu kad doguraš do toga da ovisiš samo o naglasku.

- Ja sam, hvala Bogu, samo na kratkom putovanju - odgovorila mu je - i dovoljna mi je ona knjižica s frazama. Ali, reci mi odakle si nabavio sve te igračke? - Sophie je bila puna zahvalnosti i divljenja prema svojem osobnom pomoćniku.

- Rekao sam ti - odgovorio je. - Moje su, još od kada sam bio dijete.

Sophie je odlučila povjerovati mu.

* * *

Bile su usred svoje svakodnevne rutine, kad se jedne večeri na vratima pojavila Tess Andrew.

Držeći otvorena vrata, Sophie je zaškiljila prema njoj. - Sigurna sam da vas odnekud znam - rekla je sarkastično. - Oh, da! Tako je! Vi ste ona koja mi je rekla da nisam sama i kako vas mogu očekivati redovito.

- Pa niste bili sami - odgovorila je Tess, energično ulazeći u stan. - Svakodnevno sam vam telefonirala i stalno ste govorili kako je sve u redu. Imala sam jedan gadni slučaj zanemarivanja djeteta i morala sam se time pozabaviti. A katkad nas i nema dovoljno da bismo sve obišli pa odabiremo prioritete.

Sophie je slegnula ramenima. Bila je istina da joj je Tess svakodnevno telefonirala i mogla je samo sebe kriviti što su je umor i sve manja energija natjerali govoriti sve što Tess želi čuti, pa da je skine s telefona i napokon mirno zaspe ispred televizora. No s druge strane, pak, prošla su gotovo dva tjedna otkad su djevojčice došle, a sve tri su još uvijek bile žive, pa je pretpostavila da zapravo i nije lagala. To joj je pružilo neočekivan osjećaj da je nešto ipak postigla i da može biti zadovoljna.

- Kako je zaista bilo? - upitala ju je Tess kad je u rukama već držala lončić s čajem.

- Zaista je bilo vrlo teško - odgovorila je Sophie. - Najgore je bilo s mojim poslom. No mislim da sam sada to uglavnom svladala. Prvi sam tjedan čak dovela u tvrtku novog klijenta.

To je bilo prilično smiješno jer je Izzy upravo flomasterom povukla pruge po mojoj lanenoj suknji, no ipak sam morala otići na taj sastanak i žena me pitala gdje sam nabavila tu suknju... rekla je kako izgleda fantastično! Suknja je, naravno, uništena. To sam vam upisala na račun. A mislim da više ne mogu ni spavati niti jesti onako kako sam to ranije mogla, a i koža mi se upropastila...

- Kako je bilo djevojčicama? - prekinula ju je Tess, a Sophie se tek tada sjetila kako ona više nije najvažnija osoba u svojem životu.

- OK - odgovorila je. - Hoću reći kako imam osjećaj da one većinu vremena provode u nekom napetom radovanju, čekajući vrijeme kada će točno znati što će

dalje s njima biti, kada mogu osjetiti što im se dogodilo. Mislim da nam se to svima sviđa. - Shvatila je da se i ona tako osjeća.

- Ja sam ih imala dva tjedna - nastavila je. - Jeste li vi pronašli Louisa? - Odlučila je ne spominjati svoje napore da ga pronađe.

Tess je spustila pogled na svoje papire. - Ne - rekla je mirno - ali sjetite se kako ga mi tražimo tek mjesec dana. Znamo da je odavde otišao izravno u Sjedinjene Države. Problem je u birokraciji, u vezi smo s tamošnjim tijelima vlade. To nas sve koči i čini ovako sporima. Ali znam da smo vam postavili vremenski rok. Pronašla sam usvojiteljsku obitelj koja će ih obje prihvatiti. Ako želite, mogu ih i sutra odvesti.

To je bio ključni trenutak. Trenutak kada se Sophie mogla riješiti svih svojih briga, jer je sada došao red na druge da se brinu o toj djeci. Vrlo se jasno sjetila izraza na Bellinu licu tog jutra kad ih je odvela na čuvanje i sjetila se osjećaja koji je na trenutak prostrujao njezinim tijelom i pekao je u grudima. Premda je golem dio nje još uvijek to želio, ipak nije mogla to učiniti. Nije mogla napustiti djevojčice koje su već ionako prošle previše toga, a još ih je i čekalo toliko toga s čime će se morati suočiti. I premda nije bila svjesna te misli, Sophie to nije mogla ni sebi učiniti. Polako su se u njoj budili instinkt i intuicija za koje je tvrdila da ih nikada nije imala... neki mali, uspavani dio nje osjećao je kako su joj ta djeca potrebna jednako toliko koliko je i ona potrebna djeci.

- Mogu ostati kod mene - rekla je.

Na Tess se vidjelo kako je iskreno iznenađena. - Zaista? - upitala je.

- Da. Kao što ste rekli, još uvijek postoji dobra šansa da bi se Louis mogao pojaviti pa mislim kako ne bi bilo u redu da ih sada ponovno seljakamo. Mi smo već razvile rutinu.

- Ali to utječe na vaš posao... - rekla je Tess nesigurno.

- Snalazim se nekako - čvrsto je odgovorila. Oduvijek je voljela izazove.

A među svim problemima, preprekama i izazovima koji su se odjednom pojavili na ranije mirnom horizontu njezina života, Jake je sebe čvrsto postavio u sredinu.

Nazvao ju je sljedećeg jutra nakon one večeri kada su se savršeno lijepo poljubili.

- Moram ti reći - kazao je - kako nisam mogao prestati misliti na onaj poljubac.

- Krasno - rekla je, premda je htjela reći bilo što osim toga.

- Bio je krasan, zar ne? - smijao se Jake. - To mi zvuči tako engleski kad se za poljubac kaže da je krasan.

- Rekla bih kako je većina riječi koje ti izgovaraš engleskog podrijetla.

Jake se ponovno nasmijao. Smijao se lijepo, poput oduševljenog dječačića, što i nije bilo posve u skladu s njegovom krupnom pojavom. - Kada ću te ponovno vidjeti?

- Pa vidjet ćemo se sljedeći tjedan radi zaključivanja one gomile faktura za tvoj domjenak...

- Znači, nakon toga idemo na ručak? Znam da imaš djecu, ali možda bismo mogli svi otići?

- Ne znam, Jake. - Nije željela da među njima dođe ni do kakvih nesporazuma. - Sjećaš li se što sam ti prije rekla o tome kako trebamo malo pričekati. U ovom se trenutku događa toliko toga. Nisam imala ni vremena ni prostora da bih razmišljala o tebi pa da zaista znam što osjećam. To ne bi bilo fer prema tebi.

Jake je trenutak šutio. - Ali - rekao je - ja točno znam što sam ja osjetio prema tebi, još prije nego si progovorila ijednu riječ, ali mislim kako je u tome razlika između nas. Ti trenutačno obaraš s nogu, dok se sklonost prema meni treba postupno razvijati. Razumijem kako se osjećaš, Sophie, i poštujem to. Neću sada od tebe tražiti još poljubaca. Ali isto tako trebaš znati da neću odustati. Mislim da bismo zaista mogli nešto ostvariti.

- Zaista? - Sophie je osjetila kako se nada da bi on mogao biti u pravu.

- Da. I zato, kako bi bilo da kažemo kako za sada nema ljubljenja i da mi dopustiš da ti budem prijatelj. U ovom trenu prijatelj ti je potreban.

- Točno - složila se.

- Dobro, onda ću ti večeras donijeti neko vino i kinesku hranu. I ne očekujem ništa zauzvrat.

- OK, Jake, hvala ti. Zaista to cijenim.

- Naravno da cijeniš. I zbog toga ćeš se, prije ili kasnije, na ovaj ili na onaj način, zaljubiti u mene.

Jake je došao te večeri i još dvaput nakon toga, sjedili su i razgovarali o poslu i o djeci, sve dok ona ne bi ekstravagantno zijevnula, a on bi to shvatio kao znak da treba otići. Uživala je u njegovu društvu i u načinu na koji ju je gledao, ali niti jednom nije osjetila potrebu da odbaci svaki oprez i dopusti mu da je ponovno poljubi.

- Budem - stalno si je govorila. - Kada dođe pravo vrijeme. Stvar je samo u tome što još nije pravo vrijeme.

10 Čvrsto držeći komad papira na kojem je mogla biti ispisana njihova sudbina,

Sophie je otišla iz spavaće u dnevnu sobu kako bi vidjela što djevojčice rade.

Ležale su na podu, s dvije barbike koje im je Cal milostivo dopustio ponijeti kući, izvodeći neku vrstu napete drame koja se, sudeći po onom što je Sophie mogla razabrati, temeljila na nedavnoj epizodi Coronation Streeta.

- Sve u redu? - upitala ih je onako usput.

Nisu se na nju obazirale, a to je obično bio dobar znak... Jutros je Sophie bilo nevažno znači li to ovo ili ono.

- Samo idem pospremiti spavaću sobu - lagala je. - Nemojte dotle progutati nešto čime bi se mogle ugušiti, OK?

Nije bilo nikakva odgovora, osim što je Barbien Ken Barlow piskutavim dječjim glasom rekao Barbie Deirdre da joj više nikada neće vjerovati.

Sjedeći na krevetu, Sophie je opet pogledala broj.

Pitala se nije li možda dobra zamisao da zaista pospremi sobu prije nego nazove. Ali onda se prisilila svoj odraz pogledati ravno u oči.

Moraš to učiniti, rekla je. Nema drugog izbora.

Prije nego se oglasilo zvono čula je cijeli niz »klikova«.

Spustila je slušalicu.

Ma što mi je bilo, rekla je glasno i s izvjesnim olakšanjem. Oni će govoriti španjolski ili peruanski ili jezik Inka ili tako nešto. Treba mi najmanje ona knjižica s frazama ili... Pala joj je na pamet jedna zamisao. Nazvat će Cala.

Kad je Cal došao, Sophie je već pospremila spavaću sobu i promijenila plahte.

Kad mu je, još uvijek u pidžami, otvorila vrata, odmjerio ju je od glave do pete. - Još si samo trebaš napraviti loknice pa si kompletna - rekao je.

Sophie mu nije ništa odgovorila jer je znala da je bijesan što ga je izvukla iz kreveta nekog Talijana imenom Mauro, koji nije bio samo lijep do ludila, nego je radio najbolju carbonaru u cijelom Londonu.

- Ti uopće ne jedeš ako hrana nije u obliku sendviča canape - podsjetila ga je Sophie prije sat vremena, kada ga je pokušavala uvjeriti da se zbog nje odrekne svoje subote. - Ti čak ni ne voliš tjesteninu.

Cal joj je, idući do njezina stana, preko mobitela svašta rekao, no Sophie mu je sve to progledala kroz prste jer, napokon, bio je u pravu. On nije morao subotom ujutro dolaziti u njezin stan kako bi i joj pomogao. I to je zaista bilo izvan svih njegovih dužnosti i radnih obveza. I ona će morati pred njim tjednima puzati, doći i odvesti ga na ručak i tijekom sljedećih šest mjeseci morat će mu potpisati onoliko slobodnih poslijepodneva petkom koliko on bude tražio. Ali ipak je išao k njoj i Sophie je bila uvjerena kako je to jak dokaz njegova prijateljstva.

- Bok, curke - rekao je Belli i Izzy, prolazeći pokraj dnevnog boravka. One su ležale ispred televizora, ali činilo se da nekim čudom ne gledaju program. Vjerojatno zato što je trenutačno bila neka sportska emisija. Bella je svojim novim kompletom flomastera crtala još jednu scenu u kojoj su na obali bile posvuda nacrtane morske sirene, a Izzy je hranila svoju novu lutku.

- Daj, mala - govorila je lutki - pojest ćemo na kuhinjskom podu malo krasnog čipsa, a onda ćemo cijeli dan gledati televiziju.

Cal je podigao obrvu i pogledao Sophie: - A kad samo pomislim kako svi govore da se prirodno ponašaš s tom djecom - rekao je s neodobravanjem.

- Da... pa - Sophie se nakašljala - to im je dobra lekcija. U svakom slučaju dođi sa mnom u spavaću sobu.

Slijedio ju je, posprdno frknuvši: - To je točno ono što mi je Mauro rekao - rekao je tužno kad je Sophie za sobom zatvorila vrata. - Hajde sad, reci mi o čemu se zapravo radi, iako ne razumijem zašto mi to nisi mogla reći i telefonom.

- Jer mobilni signal nije bio dobar, a nisam se mogla derati, za slučaj da »zidovi imaju uši«, ako razumiješ što ti želim reći.

- Ne razumijem što želiš reći - oštro je odgovorio. - Zato govori engleski. Ideš mi na živce.

- Znam i žao mi je. Pozvala sam te zbog tvojeg znanja stranih jezika. Jedan tren sam morala razmišljati je li španjolski jedan od njih, ali onda sam se sjetila kako si mu, u razgovoru koji smo obavili kada si došao raditi, rekao da si putovao posvuda po svijetu i da si godinu dana radio za neku pravničku tvrtku u Barceloni i da tečno govoriš španjolski.

Cal je napućio usne i gledao kroz prozor. - Da sjećam se toga - rekao je oprezno.

- Pa, Louis Gregory je u Limi, a provjerila sam, u Peruu govore španjolski. Zato trebaš telefonirati i, ma tko tamo podigao slušalicu, trebaš govoriti španjolski, tako da možemo doći do njega.

Cal se ugrizao za usnu: - A ti uopće ne govoriš španjolski?

- Ne - Sophie je ovo popratila pokretom glave, držeći ruke na bokovima. - Znaš ti mene!

- I tako, na primjer, nećeš imati pojma što će neki tamo Španjolac reći ili što ću ja reći? ponovno je provjeravao, prekriživši ruke na prsima preko svoje čupave košulje koja mu je donosila sreću.

- Ni slovca - pošteno je priznala.

- Dobro, obavit ću to. - Cal je od Sophie uzeo komad papira na kojem je bio napisan broj i sjeo na rub kreveta, gledajući u papir.

- Ovo je važno, zar ne? - upitao je s natruhom oklijevanja.

- Pomalo - odgovorila je, smijući se nervozno. - Životi troje ljudi ovise o ishodu ovog razgovora. - Stavila je ruku na njegovo rame: - Zbog toga zaista cijenim što si došao, Cal... Zaista mi spašavaš život, premda se praviš da to ne uzimaš ozbiljno. Znaš, zbilja si prekrasan.

Cal je kimnuo. - Žao mi je, Sophie - rekao je, ne mogavši je pogledati u oči. - Lagao sam u svojem životopisu kada sam tražio posao. Lagao sam i na razgovoru. Nisam putovao oko svijeta, jednom sam išao dva tjedna na skijanje u Aspen. Nisam godinu dana radio u Barceloni za pravničku tvrtku. Proveo sam tamo mjesec dana sa svojim bivšim dečkom i radio sam u jednom engleskom baru sve dok nismo raskinuli našu vezu. Ne mogu tečno govoriti španjolski. Jedva mogu govoriti onaj turistički španjolski. Zapravo ne mogu tečno govoriti niti jedan jezik. Kada si me pitala što trebaš reći onim prekomorskim klijentima, pogledao sam na internet. Tamo imaš

fantastičnih stranica gdje ti daju i kako se riječ izgovara i sve to. - Cal je spustio glavu i zauzeo obrambeni stav iako Sophie nije znala zašto. Do sada je već mogao naučiti da je ona grozna kad izgubi živce... to je zahtijevalo previše odricanja.

Samo je zurila u njega. Nije znala zbog čega bi bila više ljutita, zbog činjenice da se je lažima domogao posla ili zato što je u sve to povjerovala, ili pak zato što će joj sada moći poslužiti u praktične svrhe isto toliko kao i da joj je ljubavnik. A onda se sjetila kako je barem ovdje. Došao je ovamo i rekao joj je istinu onda kada je to bilo najvažnije. Nije blefirao i provlačio se kroz zakučaste situacije kako bi se spasio i, barem koliko je ona znala, slušajući njegove savjete nije nikada uvrijedila niti jednog svojeg stranog klijenta, tražeći od klijenta da ima seks s magarcem u fagotu ili nešto slično. Ako ništa drugo, Cal je laž u svojoj biografiji prikrivao dobrim i preciznim istraživanjima.

- Idiote - rekla je više općenito nego izravno Calu. - Slušaj, ako si tamo živio mjesec dana, moraš se sjećati nekih osnovnih fraza, a i prije nekoliko mjeseci klijent nam je bila ona španjolska modna marka. Moraš se sjećati nečega od tada.

Cal je slegnuo ramenima: - Mislim da se sjećam - rekao je nesigurno, prije nego je vidio Sophiein uzrujan pogled. - Oh, kvragu, učinit ću to.

- Onda zovi - glavom je pokazala prema telefonu, nesvjesna da krši prste promatrajući ga.

Cal je podigao slušalicu i onda je opet spustio. - Ali, kolika je vremenska razlika? Možda sad tamo nema nikoga.

Sophie je uzdahnula i sjela pokraj njega na rub kreveta. - Ne znam, zaboravila sam to pogledati. Razlika između nas i New Yorka je pet sati, zar ne, a to je barem toliko daleko. - Pogledala je na svoj sat. - Ako pretpostavimo da je razlika ista, onda je... tu je sada tek prošlo jedanaest pa je tamo ili četiri poslijepodne ili šest ujutro. - Sophie je ponovno uzdahnula: - Tamo sad neće biti nikoga, zar ne?

Cal je promatrao njezin profil, bradu koja joj je klonula na prsa.

- Ipak pokušajmo - rekao je - nikada ne znaš, možda nam se posreći. Moraš to srediti, Sophie... ako budeš još dugo boravila u tom stančiću i jela čips dobit ćeš trostruki podbradak zbog kojeg ćeš biti deprimirana, Jake će te napustiti i onda ću se ja morati zauvijek baviti tvojim obuzdavanjem seksa.

- Ja ne potiskujem svoju seksualnost... - započela je Sophie svoj već rutinski protest.

- Kako god ti kažeš - Cal joj je kretnjom ruke pokazao kako je više ne sluša, nazvao je onaj broj i onda su čekali. Sekunde koje su prolazile vukle su se kao da su sati.

- Ah, halo... hoću reći buenos dias. - Uslijedila je stanka tijekom koje je Cal kimnuo Sophie i namignuo joj. -Arrepentido o mhmm... hora. Ovo je hitno... urgencia? - Sophie mu je uputila zabrinut pogled. Njegov španjolski je čak i njoj zvučio kao niz izmišljenih riječi, a onaj s druge strane žice nije zvučao kao da je oduševljen što mora razgovarati u šest ujutro. Ali Cal nije odustajao i osmjehivao se, kao da njegov šarm može nekako djelovati i na toj daljini. - Ja llamo Cal i pokušavam razgovarati... mhmm... hablar?... s Louisom Gregoryjem. LOUIS GREGORY por favor? URGENCIA.

Sophie je čula neko tiho mumljanje s druge strane žice. Si... Si... Si. Gracias!

- Što kažu - šaptom ga je upitala.

- Nemam blagog pojma, ali nadajmo se da će pronaći nekoga tko govori engleski. Mislim da su shvatili onaj dio kada sam rekao da je hitno - dodao je s ponosom. - To sam naučio kad je moj dečko pao s mopeda i slomio skočni zglob pa sam morao nazvati hitnu. - Cal je osluškivao zvuke s druge strane žice. - Ako se ne varam, netko u ranu zoru u Limi voli slušati Justina Timberlakea... i tko bi ga zbog toga krivio?

Činilo se da čekaju cijelu vječnost, a onda je Cal pogledao Sophie, jer je čuo da s one strane žice buka postaje glasnija.

- Oh, halo - rekao je nakon stanke. - Onda dobro, pričekajte trenutak. - Pružio je slušalicu Sophie, koja ju je s užasom promatrala.

- Ali, Cal, ja ne znam španjolski.

- Ni ne moraš znati. To je Louis Gregory.

* * *

- Onda? - pitao je Cal nasrtljivo, čim je ona spustila slušalicu. - Što je rekao, kako je reagirao, je li plakao?

Sophie je odmahnula glavom i ponovila mu razgovor koji je upravo vodila, jer se to dogodilo tako brzo da nije bila sigurna da ga je dobro razumjela.

- Slušaj, bejbi, znaš li ti koliko je sati? Ovdje si sve probudila. Slušaj, prije nego išta kažeš, namjeravao sam te nazvati, ali bio sam do grla u tome...

Ovo je pogodilo Sophie. Nije očekivala da će Louis očekivati poziv još jedne žene iz Engleske, čiji ih je tajnik u praskozorje spojio na najgorem španjolskom jeziku na svijetu... ili od bilo koje Engleskinje u bilo koje doba dana, točka. Pomislila je kako je Cal možda pogriješio i da to uopće nije Louis.

- Je li to Louis Gregory? Onaj koji je prije živio u St. Ivesu u Cornwallu? - Uslijedila je tišina i Sophie je gotovo fizički mogla osjetiti kako su mu sva osjetila napeta i kako mu je pospanost nestala iz tijela.

- Da? - Rekao je i nasmijao se, a Sophie je kasnije taj smijeh protumačila kao nervoznu reakciju koja ga je učinila još nervoznijim.

- Halo, ovdje Sophie, Sophie Mills? Sjećaš li me se? - U telefonskoj liniji čula se jeka njezina glasa koji joj se vraćao u uho i zvučao djetinje, nikako kao glas koji donosi ozbiljne vijesti. - Sophie Mills, bila sam na tvojem vjenčanju. Carriena prijateljica. Prijateljica Carrie Stiles... bila sam prijateljica tvoje žene. - Jeka u slušalici se nastavila, a Sophie je mogla osjetiti promjenu u njemu, tisućama kilometara udaljenom. Mogla ga je zamisliti kako se malo uspravio na sjedalu i kako mu je iz trenutka u trenutak osmijeh na licu sve više blijedio kada je shvatio što njezin poziv znači. To je značilo da se dogodilo nešto loše.

- Radi li se o djevojčicama, jesu li ozlijeđene? Zar je neka od njih ozlijeđena? Što se dogodilo? - brzo je upitao, a Sophie je sebe uhvatila u tome kako žuri, tog odlutalog oca i muža koji je ostavio svoju ženu i čija djeca kao da nisu ni znala da on postoji, uvjeriti da su obje djevojčice OK.

- One su dobro, tu su sa mnom. Nisu ozlijeđene. - Čula je kako je odahnuo i gotovo da je taj dah osjetila u svojoj ušnoj školjki. Duboko je udahnuo.

- Što se dogodilo, Sophie - upitao je, ali osjećala je da je to pitanje samo puka formalnost. On je već znao odgovor. Zato mu ga je izravno rekla.

- Carrie je mrtva - rekla je.

- Carrie je mrtva - čula se jeka i Sophie je glasno uzdahnula kao da i ona po prvi put čuje tu vijest. Bila se pripremila za izljev emocija, za pitanja, čak i suze. Ali nije bilo ničega, samo tišina. Sophie se sjetila kako se ona osjećala... kao da joj je srce tisućama kilometara daleko... pa je zato nastavila s detaljima. - Bila je prometna nesreća, prije gotovo sedam mjeseci. - Louis još uvijek nije ništa rekao. - Ostala je na mjestu mrtva. Djevojčice su otišle živjeti s njezinom mamom, no gospoda Stiles se više nije mogla o njima brinuti pa je prije mjesec dana pozvala socijalne radnike. Oni su pretražili kuću i našli oporuku. U oporuci sam ja spomenuta kao starateljica djeci. Tako su djevojčice doveli ovamo. - Udahnula je zrak. - Tijekom ovih posljednjih nekoliko tjedana socijalna služba tragala je za tobom, ali oni se moraju boriti s birokracijom pa sam ja unajmila privatnog detektiva da te pronađe. - Ovoga se puta začuo Sophiein nervozni i neprilični smijeh koji je odjeknuo u njezinim ušima. - Slušaj, Louis, znam da ih dugo nisi vidio i možda ne želiš, ali...

- Dolazim prvim letom na koji se uspijem ukrcati - čuo se Louisov glas iz tišine.

Sophie je ostala osupnuta tonom njegova glasa, oporog od hitnosti.

- Oh, onda u redu - rekla je polako, pretpostavljajući da je dobila rezultat koji je htjela. - Dat ću ti samo nekoliko detalja. - Čula ga je kako traži olovku, a onda je zapisao njezin broj i adresu.

- Hvala ti na svemu što si učinila - rekao je. - Dolazim po njih.

- Znaš li kada... - veza je bila prekinuta i u Sophienu se uhu čulo samo socijalna »tu-tu, tu-tu« - ...te možemo očekivati - završila je vrlo tihim glasom.

Iz ovog je razgovora saznala vrlo malo o Louisu. Jedva da je reagirao na vijest da je majka njegove djece mrtva i samo je manje-više pretpostavio kako, nakon tri godine izbivanja, jednostavno može doći natrag i odvesti djecu bogzna kamo i u bogzna kakav život. Osjetila je još jedan nepoznati osjećaj, oštar obrambeni udarac negdje u trbuhu, iza kojeg je uslijedila prava erupcija neočekivane agresivnosti. Uhvatila je samu sebe kako misli »preko mene mrtve«, a onda se osmjehnula jer je shvatila kako je ta fraza istovremeno i vrlo prikladna i neprilična.

Gledala je zbunjenog Cala.

- Rekao je - odgovorila mu je - da dolazi. Bez detalja kao što su kako i kada, ali izgleda da dolazi.

Cal je svoju malo neobrijanu bradu oslonio na dlan ruke.

- I... kakav ti se čini?

Sophie je opet slegnula ramenima i osjetila kako joj se u prsima javlja vrućina od zabrinutosti dok je razmišljala o svim posljedicama ovog lanca događaja koji je upravo pokrenula. Zagrizla je usnu i pogledala Cala.

- Ne znam - rekla je. - Zaista ne znam.

11 Djevojčice su bile oduševljene što ponovno vide baku.

Izzy je vršljala i skakutala po maloj sobi novog prizemnog stana, sretno se sudarajući s natrpanim starim namještajem, a Bella, premda manje nasrtljiva od svoje sestre, diskretno je često na nešto pokazivala nogom ili podizala pete, kako bi pokazala svoje nove cipele u njihovu punom sjaju. Na nesreću, zbog tog Izzyna baletnog ludiranja, samo je Sophie, Bellin sudrug u pokazivanju cipela, to zapazila pa je Belli u uho šapnula: - Tvoje cipele izgledaju fantastično - što je Bellu natjeralo na osmijeh.

- Smiri se, Izzy! - opomenula ju je gospođa Stiles kad ju je mala obgrlila oko nogu i glavu zaronila u njezinu suknju, izjavljujući: - Drago mi je što te vidim, bako! - derući se iz sveg glasa.

- I meni je drago što tebe vidim, draga! - gospoda Stiles je izgledala pomalo nervozna ali i sretna zbog ovakvog pokazivanja ljubavi. - Ali rado bih sačuvala svoja koljena u jednom komadu; taj artritis... to će me ubiti, ako me prije ne dotuče visok krvni tlak - izjavila je gospoda Stiles, gladeći Izzy po glavi.

- Ili rak - podsjetila ju je Bella.

- Oh, da, imaš pravo, mogao bi to biti i rak, najvjerojatnije rak crijeva. Patim od teškog zatvora - izjavila je gospođa Stiles mirnim glasom, a Sophie je shvatila da su djevojčice za svojeg boravka kod nje sigurno vrlo često raspravljale o tome od čega će to gospođa Stiles zapravo skončati, a to ju je malo ljutilo. Promiskuitetni otac i morbidna baka... nije to bio baš neki izbor kad je riječ o najbližim rođacima.

- Oh, vi čete nas sve nadživjeti - rekla je Sophie s usiljenom veselošću.

- Iskreno se nadam da neću - smrknuto je rekla gospođa Stiles. - Lice joj se ponovno odužilo, kao da je netko uključio gravitaciju i Sophie je shvatila smisao onoga što je upravo izgovorila.

- Oprostite, htjela sam samo... - Uzdahnula je: - Oh, slušajte, ne znam što sam mislila - rekla je, poprativši to nejasnom gestom koja je to trebala poduprijeti. - Žao mi je. - Gospoda Stiles ju je ignorirala.

- Curke, želite li malo zobene kaše s limunom i French Fancy? - upitala ih je gospođa Stiles. Djevojčice su kimnule, a Sophie je pošla za gospođom Stiles do male kuhinje i tamo se naslonila na dovratak, promatrajući kako svom snagom pušu na staklo prozora u dnevnoj sobi, pa na orošenom mjestu crtaju lica prije nego vlaga ishlapi i nestane. Zatim su, širom otvorivši vrata istrčale u maleno dvorište i tamo, bez nekog očitog motiva za toliki entuzijazam, započele beskonačno marširati oko hranilice za ptice postavljene u sredini.

- Upravo sam oprala te prozore - stisnutih usana je rekla gospođa Stiles Sophie. Nije se radilo o tome da ona nije željela da djevojčice budu tu, zaključila je Sophie, nije joj bilo drago što su banule ovako neočekivano. Nije željela da joj nenajavljeni kamenčići uzburkaju mirnu površinu njezine ustaljene rutine. Sophie ju nije krivila, pretpostavljala je kako te dva nenadana, mada slaba, moždana udara i smrt kćeri mogu natjerati da se grčevito držiš uvjerenja kako je dobro da svako sutra bude posve nalik na jučerašnji dan, jer onda barem znaš na čemu si. A Sophie se, da se tako izrazimo, upravo spremila baciti prokleto veliku ciglu u to mirno jezerce.

Sophie je još jedanput imala razloga razmisliti zašto joj je bilo toliko stalo da pronađe Louisa i zašto je bila toliko sigurna da će njegov dolazak biti odgovor na probleme svih njih, a nije prestajala razmišljati o tome kako će njegovo pojavljivanje imati posljedice na sve ostale. No on je sada već bio na putu ovamo i nije bilo ničega što bi ona mogla učiniti da to zaustavi pa joj je morala reći... A ako je postojalo išta što je Sophie naučila tijekom ovih posljednjih nekoliko dana, onda je to bila činjenica da ako moraš nekome reći ono što on ne želi čuti, onda nema načina kako se to može »zamotati u celofan«.

- Louis dolazi u London. Dolazi vidjeti djevojčice.

Prije nego se okrenula prema Sophie, gospođa Stiles je nalila vodu u dvije plitke zdjelice u koje je stavila ječmenu kašu s limunom i onda odložila vrč s vodom na kuhinjsku radnu površinu.

- Pronašli su ga - rekla je. - Nadala sam se da ga neće naći i rekla sam Tess neka se ni ne trudi. Rekla mi je, manje-više, kako će ta potraga trajati mjesecima i ja sam se, zbog dobrobiti djevojčica, nadala da je ona u pravu.

Sophie nije znala kako bi reagirala na ovu informaciju pa nije ništa rekla, samo je promatrala gospođu Stiles kako odmahuje glavom i krši svoje nabrekle, kvrgave prste i kako joj je lijeva strana tijela spora i teška.

- E pa sad će on biti sretan, zar ne? - rekla je gorko. - Moja kći je mrtva i zauvijek mu se maknula s puta, pa on može poput nekog heroja doplesati ovamo i odvući djecu u bogzna kakav život. - Uperila je u Sophie užaren pogled: - Kad ih se on dočepa, ja ih sigurno više nikada neću vidjeti. On mi to neće dopustiti.

Sophie je zataknula pramen kose iza uha i jedan trenutak grickala usnicu: - Nije bila Tess ta koja ga je pronašla. To sam u određenom smislu bila ja. Ja sam s njim danas razgovarala. - Sophie se sjetila kako se potkraj tog razgovora tjeskobno osjećala. - Zvučio je kao da je zaista zabrinut za djevojčice i rekao je da odmah dolazi. - Ali njezina nesigurnost se osjetila u glasu, a gospoda Stiles je izgledala skeptično. - Zaista, ne mogu odjednom dobiti dvoje djece, gospođo Stiles. Bez obzira na to koliko ja... koliko mi se djevojčice sviđaju, nitko od nas više ne može nastaviti ovako dalje, to nije pošteno ni prema njima niti prema meni, a što je alternativa? Mislila sam da je to ono što bi i Carrie željela.

Gospođa Stiles je preko Sophieina ramena pogledala kroz prozor i vidjela kako tamo djeca još uvijek kruže, a zimsko je sunce učinilo njezino lice još bljeđim.

- Carrie je željela tebe - rekla je, namjerno naglašavajući riječi. - To je razlog zašto se tvoje ime našlo u oporuci. Osim toga, kad je ona umrla, ti si je jedva i poznavala, pa otkud bi ti mogla znati što bi ona sada htjela. E pa ja ću ti reći. Nije željela muža koji će pobjeći od nje i od djece već na prvi znak nevolje. I ona ne bi željela da on uzme to dvoje djece. - Gospođa Stiles je stisnula oči: - O da, on bi se jedno kratko vrijeme mogao igrati tate... ali koliko dugo, koliko će trajati dok ta novotarija izblijedi i njemu ponovno postane dosadno? A što će onda biti s njima? - Duboko je i drhtavo uzdahnula. - Željela bih samo to da sam dvadeset godina mlađa pa da se sama mogu brinuti o njima. Kad bih to mogla, onda bih se svim silama borila da ih zadržim podalje od njega pa da napokon učinim nešto za Carrie. Da joj mogu pomoći. Ona nikada nije dopuštala da joj pomognem, nije to željela. Katkad sam imala osjećaj da me mrzi, ali ne znam zašto, Sophie, ja ne... jer sam ja toliko voljela to dijete. Ona je bila moj život.

Sophie se zaprepastila kako se suza kotrlja po napudranoj površini kože gospode Stiles. Pružila je ruku i njome dotakla staričino krhko rame.

- Ja sam dobro - rekla je gospođa Stiles, ustuknuvši od ove geste. Desnom je rukom posegnula za kotlićem i napunila ga vodom iz slavine.

- Slušajte - rekla je Sophie - Tess ga neće pustiti da jednostavno ode s djecom. Ni ja to neću dopustiti, to vam obećajem. Ionako to ne bi mogao, postoji sva sila raznih propisa koji ih štite. - Pogledala je prema dnevnoj sobi u koju su sada kroz dvostruka vrata umarširale djevojčice, stupajući su obišle oko stolića za kavu i opet odmarširale van. - One još ni ne znaju da on dolazi. - Spustila je glas: - Znaju li one uopće tko je on?

Gospođa Stiles je stavila dvije vrećice čaja u kotlić i promatrala kako voda ključa.

- One znaju samo da ga nikada nisu imale, čak ni onda kad im je najviše trebao - rekla je, podigavši kotlić u trenutku kad je voda uzavrela i napunila čajnik do vrha. - Carrie nikada nije rekla nijednu ružnu riječ protiv njega. Rekla sam joj da bi one trebale znati. Morale bi i znati kakvoj vrsti ljudi on pripada.

Sophie je trenutak oklijevala prije negoli je postavila pitanje koje je zapravo i došla postaviti: - Je li vama Carrie odmah rekla da ju je Louis napustio? Jer, znate... ja to nisam znala.

Gospođa Stiles ju je oštro pogledala: - Nikada ti to nije rekla?

Sophie je odmahnula glavom.

- Ne - nastavila je gospođa Stiles. - Nije mi rekla čak ni nakon krstitki. Usuđujem se pomisliti da mi nikada ni ne bi rekla, da je to ovisilo samo o njoj. Ali zapala je u financijske probleme i znam da nije željela od mene tražiti pomoć, ali nije imala drugog izbora. Trebalo joj je nešto novca da bi mogla redovito otplaćivati kredit za kuću dok ne bude mogla započeti s redovitim poslom koji je dobila. Jasno da sam je pitala što Louis poduzima da ih izvadi iz tih poteškoća i onda je sve izašlo na vidjelo. Prošla je gotovo godina dana otkad je on otišao a da mi ona to nije rekla.

Gospoda Stiles se, prisjećajući se, zagledala u daljinu. - Kad je još bila mala djevojčica, kao ove dvije, bile smo tako dobre prijateljice. Tako sretne. Da barem... da barem nisam dopustila da se sve ono što se dogodilo između njezina oca i mene ispriječi između nas. Nakon što je on otišao, bila sam lako povrijeđena, toliko ljutita. Ne samo na njega, nego na cijeli svijet. Nikada se poslije nismo više tako zbližile. Znam da sam je gurala od sebe, ali činilo mi se da se ne mogu zaustaviti. Uvijek sam mislila kako ću jednoga dana biti u prigodi da popravim stvar. Imala sam krivo. A sada će i ove dvije otići s Louisom i više neću imati ni vrijeme koje bih mogla provesti s njima.

Sophie ju je primila za ruku. - Molim vas - rekla je - nemojte se brinuti. Skoknut ću sada van i nazvati Tess. Kad joj kažem kako stvari stoje, ona će znati što se mora učiniti, u redu?

- Nemoj se dugo zadržati - rekla je gospođa Stiles kruto, ulijevajući mlijeko u vrčić - tu te čeka čaj.

* * *

Tko zna zašto, možda zato što je izgubila pojam o tome koji je dan, Sophie je pretpostavila da su socijalni radnici na raspolaganju sedam dana tjedno, no pokazalo se kako Tess subotom poslijepodne ipak nije dostupna. Mobitel joj je bio isključen, a ni na telefon u njezinu uredu se nitko nije javljao. Ne mogavši smisliti ništa čime bi ohrabrila gospođu Stiles i sebe, Sophie je uzdahnula. Vidjevši na tom hladnom zraku svoj dah i bacivši kriomice pogled i lijevo i desno, izvukla je iz džepa Marloboro Lights koji je sinoć uspjela kupiti, pa je na brzinu popušila jednu cigaretu, nogom ugasila opušak, sagnula se, pokupila ga i stavila u džep kaputa i još nekoliko puta duboko udahnula studeni zrak prije nego se vratila unutra. U sljepoočnicama joj je kucalo dok je u mislima pokušavala pobrojati sve posljedice onoga što bi se moglo dogoditi.

Imala je čudan osjećaj kako se već jednom osjećala jednako ovako kao i danas, da je stajala na studeni i isto ovako promatrala vlastiti dah, radije puštajući da joj se vrhovi nožnih prstiju smrznu nego da tijelo pomakne u onaj sljedeći trenutak, pa onda u sljedeći, nakon čega više ništa neće biti isto.

Bio je to deja vu koji je bio toliko jak kao kad se čovjek trgne jer su neki miris ili fotografija pobudila sjećanja.

Nije joj trebalo dugo da bi locirala sjećanje. Bilo je to na sprovodu njezina oca. Sophie je tamo stajala u svojim najboljim crnim cipelama, pokraj hrpice jesenskog cvijeća koje je krematorij za njega složio u jednom kutu groblja. Prijatelji i obitelj su se zbunjeno kretali, rukujući se i izbjegavajući da jedni druge pogledaju u oči ne znajući zapravo što bi jedni drugima rekli, sve dok se ta mala skupina nije počela razilaziti i ići prema svojim automobilima, pripremajući se za karmine. Taj osjećaj praznine i zabrinutosti pojavio se neposredno prije no što je Sophie napokon shvatila što se dogodilo. Stajala je pokraj vijenca cvijeća na čijoj je vrpci pisalo Mojem tati, jako mi nedostaješ, kada je zbog boli, šoka i užasavajuće spoznaje kako voljeti svojega tatu više nikada neće ništa značiti, ostala gotovo ukopana u mjestu i posve obuzeta time.

Nije bila u stanju pomaknuti se. Stajala je promatrajući kako svi ostali odlaze. Nakon nekoliko sekundi Carrie je opazila da Sophie nije u skupini pa se vratila po nju.

- Hajde - rekla joj je, obraza rumenih od studeni. - Smrznut ćeš se.

- Otišao je - rekla je Sophie, zureći u Carrie. - Sada više ništa neće biti isto.

- To nije točno - odgovorila joj je Carrie, primivši je ispod ruke. - Mi ćemo ostati iste, ti i ja. Mi ćemo uvijek ostati iste, to ti obećajem. Uvijek. Zauvijek. Ma o čemu se radilo. Dogovoreno?

Tako je Sophie prepoznala kako se sada osjeća. Znala je kako je to upravo onako kako se je osjećala kada je svojem ocu rekla zbogom, neposredno prije nego je bol postala prejaka, a zidovi se spustili između nje i boli. I Sophie je znala da je Carrie imala krivo, a da je ona bila u pravu.

Nikada ništa ne ostaje isto.

Kad se Sophie napokon vratila natrag u stan gospođe Stiles, bila je potpuno nespremna za ono što je tamo zatekla, no to ju je barem trgnulo iz njezinih misli.

Zapravo nije se toliko radilo o tome što je vidjela kako gospođa Stiles sjedi na sofi između dvije djevojčice koje su joj na ramena oslonile svoje glavice, a sve tri su se

ljuljale lijevo- -desno, nego o tome što je čula. Stara gospođa i dvije male djevojčice pjevale su Motorcycle Emptiness Manic Street Preachersa, kao da je to neka uspavanka u kojoj su Bella i Izzy s mnogo entuzijazma gromoglasno izvodile dionicu solo gitare niii, niii, niii-niii, ni...

Naravno da Sophie nije vjerovala da će ikada doživjeti dan kad će čuti gospođu Stiles pjevati duboko politički velški rok, premda je ova malčice promijenila kontroverzne stihove, tek pristojnosti radi. Ipak, ma kako neortodoksna ova interpretacija bila, potaknula je živo sjećanje, jednako glasno kao ovo dječje oponašanje zvuka gitare i opet je u njezinu uhu postalo posve stvarno.

* * *

Bilo je ljeto. Ona i Carrie su imale osamnaest godina. Još su uvijek bile toliko bliske da su vjerovale kako će jedna drugoj uvijek značiti toliko koliko su značile toga dana i kako će im biti nemoguće razdvojiti se. To je bilo samo nekoliko tjedana prije nego je Carrie trebala otići na studij i otprilike tjedan dana prije negoli je Sophie dobila svoj početnički posao u McCarthy Hughesu. Zapravo su bile neposredno pred činjenjem svojih prvih koraka u potpuno suprotnom smjeru.

Bile su u parku, Sophie sa svojim potpuno novim prijenosnim tonu teškim CD plejerom. U Our Priceu u Upper Streetu kupile su CD Manic Street Preachersa. Sjedile su na travi i slušale, puštajući glazbu najglasnije što se moglo, a što i nije bilo jako glasno. Odjevene posve u crno, izgledale su ljutito i zlovoljno, jer im se to činilo najprikladnijim stilom za slušanje Manic Street Preachersa koji su, činilo se, bili jako ljutiti i zlovoljni zbog mnogočega. A kad su zasvirali Motorcycle Emptiness, Sophie se nije mogla suzdržati a da ispod glasa ne zapjeva s njima i prstima bosih nogu ne udara po travi u tom zaraznom ritmu. Proučavajući ovitak CD-a, Carrie se namrštila.

- Prokleto je u pravu - rekla je na glas.

- Oprosti, tko? - pitala je Sophie, gledajući preko njezina ramena, malo usporeno jer je upravo razmišljala o tome kakve su joj šanse da navede Jamesa Deana Bradfielda da s njom spava i, ako joj to uspije, kakve su šanse da ga to razveseli i ako joj to pođe za rukom hoće li joj se on i tada toliko sviđati koliko joj se sada sviđa taj njegov nadureni izraz lica koji predstavlja polovicu njegove ukupne privlačnosti.

- Sylvia Plath, ti blesavice - Carrie je zakolutala očima. - Na ovitku, ispod naslova Motorcycle Emptiness stoji redak njezine poezije, o Bogu. Ili, preciznije, o tome kako nema Boga. Carrie joj je pročitala taj stih, kojeg se sada više nije mogla sjetiti, ali za koji je znala da ga nije mogla skužiti. Zato je samo trepćući gledala prijateljicu kroz svoje sunčane naočale.

- Ti si takva neuka sirovina - rekla joj je Carrie. - I kad smo već kod toga, James Dean Bradfield ne bi s tobom spavao jer si takva malograđanka.

Carrie je uzdahnula i ponovno se bacila na travu. - Ne postoji Bog, Soph. Ne postoji ni red ni istina, ništa na svijetu nije lijepo i pravedno. U ovom svijetu se moraš boriti za sve što poželiš, jer ti nitko to neće dati. Pa čak ni Bog. Posebno ne Bog.

Sophie je sjela i pogledala Carrie. Shvatila je da njezina, obično ležerna i vedra prijateljica ne glumi bijes. Bila je iskreno ljutita.

- Što ti je - upitala ju je jednostavno.

- Mama, zar ne? Uvijek se radi o mami. Ništa od onoga što napravim nije joj dovoljno dobro. Nikada se ne ponosi sa mnom. Nikada zbog mene nije sretna. A sada i ovaj seminar na koji idem... čak ni to nije dovoljno dobro. Uopće joj nije važno što je to jedan od najprestižnijih seminara za umjetnike u cijeloj državi. Želi da prijeđem na neku više intelektualnu disciplinu, kao što je povijest. Ona mi je majka, ali uopće me ne poznaje. Ne zna ništa o meni... zašto me barem jedanput ne može u nečem poduprijeti, umjesto da mi svakih pet minuta baca u lice tog Boga i pokušava držati pod svojim nadzorom sve što radim? Ja samo želim biti ono što jesam. Ne mogu čekati tako dugo dok se ne budem mogla maknuti od nje što je dalje moguće i dok budem mogla imati vlastiti život, neku normalnu i sretnu obitelj i zauvijek je se osloboditi. - Carrie je odmahivala glavom kao da je u nju nekako ušla neka bijesna osa.

- Nije ona tako loša - rekla je Sophie. - Mislim da ćeš joj nedostajati. Ona se samo boji zbog toga što odlaziš.

- Znam. Samo zašto se onda trudi učiniti sve kako bih ja jedva dočekala da odem.

Sophie je slegnula ramenima. - Ne znam, Carrie. Tvoja mama je još čudnija od moje.

- Znaš, nešto ću ti reći - kazala je Carrie. - Od ovog trenutka pa nadalje, nikada više neću raditi ono što ne želim. Nikada neću propustiti niti jednu šansu, iskustvo i osjećaj. Uzet ću od života sve što budem mogla i kad god to budem zaboravila ili kad ću osjetiti da počinjem sličiti svojoj mami... ne daj Bože... pustit ću ovu pjesmu da me podsjeti. Pjesmu o tome kako život treba živjeti u svoj njegovoj punoći.

Onda su obje ušutjele i još jedanput odslušale vedru solo dionicu gitare.

- Zapravo mislim da oni govore o političkoj apatiji i ugnjetavanju - rekla je Sophie.

- Da, znam - uzvratila je Carrie, namignuvši joj. - Ali dobro zvuči.

* * *

Ovom triju na sofi trebalo je još neko vrijeme da bi otpjevale stvar do kraja, a kad su završile, Izzy je rukama pokrila lice i kikotala, a Bella je nerazumno jako poljubila baku u obraz, a gospoda Stiles je izgledala malo sretnije i mnogo mirnije.

- Trebale biste nastupiti na televiziji - rekla je Sophie i tiho im zapljeskala.

- To je bila Carriena omiljena pjesma - rekla je gospoda Stiles. - Hrpa starog smeća, naravno, ali ona i djevojčice su to stalno pjevale.

- Nismo stalno - ispravila ju je Bella sa svojom uobičajenom sklonošću za preciznost. - To je naša pjesma za uveseljavanje. Ne znam točno što znači, ali...

- Ali dobro zvuči? - rekla je Sophie. Bella je kimnula i osmjehnula se.

Vodeći djevojčice prema autobusnoj stanici, Sophie je osjećala kako sve stvari, manje-više, drži pod kontrolom, a nakon plime osjećaja koji su je u kući gospođe Stiles preplavili i prijetili probijanjem njezine obrane, ponovno se vratila ravnoteža.

Činilo joj se da sada zna kako se treba postaviti prema Louisu, kao da joj je to odjednom Carrie rekla. Znala je da mu ne može zalupiti vratima jer je ona bila ta koja ih je otvorila. Morat će ga pustiti ući, zbog dobrobiti djevojčica, jer je najvažnije ono što je najbolje za tu djecu. Ovo bi mogla biti njihova jedina prilika da upoznaju svojeg oca i ona se ne smije ispriječiti na tom putu. Ali jednako tako je znala da djevojčicama treba netko na koga se mogu osloniti dok ga budu upoznavale i kad im se otvori mogućnost života s njim. Trebat će im netko ako, kako je to gospoda Stiles predvidjela, mu njegovo očinstvo bude teško palo pa zaključi kako ipak ne može uzeti djecu. Bila im je potrebna dodatna opcija.

Još od trenutka kad je telefonski razgovarala s njim, Sophie je prema Louisu osjećala dvostruku ljutnju. Ljutila se na njega i zato što je otišao i zato što se vraća. Bilo je nemoguće osjećati oboje, no ona nije mogla prestati. Niti jedno od toga nije bila njezina odgovornost. Da je ostao kod kuće i brinuo se za svoju obitelj, onda se možda ništa od ovoga ne bi ni dogodilo. Možda bi Carrie još uvijek bila živa, tamo, tristo kilometara odavde, udaljena od nje samo jedan telefonski poziv.

Kada je Sophie pokušala zamisliti kakav će učinak Louisov povratak imati, pojavile su se sve moguće prepreke, mnoštvo kutova iza kojih se nije moglo vidjeti, ali jedno je znala. - Ateistička majka tih djevojčica nije bez razloga odabrala nju za kumu svoje djece, da bude uz njih u trenucima kada im to bude nužno i Sophie je bila spremna tako i učiniti. Ne zato što bi to morala, zaključila je dok su čekale na autobusnoj stanici, nego zato što je to željela. I nije to željela samo radi djece, kojoj se postupno počinjala diviti pa su joj se čak i dopala, nego zbog Carrie. Počela joj je nedostajati prijateljica... ona vatrena, jaka i neovisna Carrie, koja joj je bila najbolja prijateljica, nekad davno, onog sunčanog poslijepodneva kada su ležale na travi i oponašale zvuk gitare.

Carrie, koja je sada za nju bila više živa nego je to bila godinama. Već je gotovo pao mrak kada su se vratile u stan.

Blijedo zimsko sunce utonulo je iza golih grana krošanja stabala koje su obrubile obzorje i ostavilo za sobom hladno sivo nebo s tek slabim odsjajem jantara. Sophie je stajala pokraj svojeg crnog golfa, koji je bio tapeciran kožom u krem boji i koji joj je toliko nedostajao, pa ga je s ljubavlju potapšala. A onda joj je sinula ideja. Prisjetila se priručnika o dresuri pasa, poglavlja u kojem je pisalo kako i psi mogu osjećati mučninu tijekom voženje automobilom. Sjetila se kako su u golfu, ispred sjedala suvozača, po podu rasuti CD-i, medu kojima je i onaj s najvećim hitovima Manic Street Preachersa.

- Ovo je moj auto - rekla je Sophie Izzy.

Izzy je pogledala automobil.

- On ima i ime. Možeš li pogoditi kako se zove?

Izzy je ponovno kratko pogledala vozilo. - Auto? - upitala je trenutak kasnije.

Sophie je odmahnula glavom. - Zove se Phoebe.

Naravno, auto nikad u svojem životu nije zaista imao ime. Sophie je samo voljela svoj golf zato što je mogao, natovaren, voziti cestom M25, a ipak je imala osjećaj kao da plovi.

- Prošle noći mi je rekla da je vrlo usamljena i ona zna da se ti ne želiš u njoj voziti i sve to, ali je pitala bi li ti htjela samo malo sjesti u nju jer bi je to zaista razveselilo.

Izzyno je lice postalo smrtno ozbiljno: - Ne, Phoebe, hvala ti lijepa.

Sophie je shvatila kako je osnovna razlika između trogodišnje djece i pasa u tome što trogodišnjaci mogu odgovoriti. »Nikad ne odustajte dok još niste prešli ni prvu prepreku« - pisalo je u priručniku, pa je tako i Sophie nastavila, bojeći se da si stavlja omču oko vrata. Otvorila je stražnja vrata Phoebe i kimnula Belli neka uđe. - A može li ako Bella sjedi ovako otraga, a ja sjednem ovako, tu, na mjestu suvozača... - otvorila je prednja vrata i samo bokom sjela na sjedalo - ...s nogama na pločniku, a ti sjedneš meni u krilo? To bi nju beskrajno razveselilo.

- To ti je dobra zamisao - rekla je Bella i sjela na rub stražnjeg sjedala, a noge su joj se ljuljale preko ruba sjedala.

Izzy je ostala nepokretna, stojeći na pločniku i udaljena manje od jednog koraka, no odjednom se činilo da je gotovo izvan domašaja.

- Ja sam bila s mamicom u autu - rekla je tihim glasom. - I onda je jako lupilo i ja sam se jako stresla, jel’da?

Sophie se ugrizla za usnu. - Znam - rekla je.

- A mamica je otišla iz auta. I više se nije vratila. Hoće li se vratiti?

Sophie je osjetila kako se voda zatvara iznad njezine glave i odjednom je shvatila što izraz »iz dubine« zaista znači. Pripremila se na dječji plač, na nastup gnjeva i na držanje daha, ali ne i za ovo. Pogledala je preko ramena Bellu, koja je sjedila savršeno mirno, brada i usta su joj bili uronjeni u okovratnik kaputa, a oči uperene prema dolje.

- Ne, Izzy - rekla je trenutak kasnije, jer nije bilo drugih odgovora. - Mamica se neće vratiti. Ne zato što ona ne voli Bellu ili tebe ili ne želi biti s vama, nego je otišla zato da bude na nebu, sa zvijezdama... - Sophie je zastala jer je shvatila da sve ono što je izrekla Izzy shvaća posve doslovno pa je sada zaškiljila prema nebu, tražeći pogledom zvijezde koje su bile zastrte narančastim odsjajem grada.

- Ali ja nešto znam - rekla je, ponovno privukavši Izzynu pozornost. - Mamica ne bi htjela da se ti ičega bojiš, jer si tako hrabra djevojčica i ja znam da ti ne želiš ni da Phoebe bude žalosna, zar ne? Zašto mi onda ne bi sjela u krilo pa ćemo otpjevati Motorcycle Emptiness, OK?

Izzy je izgledala zbunjeno.

- Htjela je reći pjesmu koja se zove Mali autić - rekla je Bella iz polumraka. - To smo često pjevale ujutro u našem autu, putem do škole.

- Mali autić - ponovila je Sophie.

Izzy je napravila korak naprijed i oklijevajući se popela na Sophieina koljena, omotavši pramen Sophieine kose oko svoje šake, kako bi se imala za što čvrsto držati.

Sophie je pogledala u unutrašnjost automobila. - Jesi li spremna, Phoebe?- Vruuummm, vruuummm, spremna sam - rekla je Sophie hrapavim, metalnim glasom.

Izzy je prva počela mumljati tonove pjesme, a onda joj se pridružila Bella, koja je jedina znala sve riječi... barem Carrieinu verziju tih riječi. U početku oklijevajući, Sophie im se, tu i tamo malo pridružila. Postupno je to tiho mumljanje postajalo sve glasnije i glasnije, sve dok pjesma nije završila u bučnom crescendu.

- Jee! - rekla je Sophie, plješćući, dok su joj ruke još uvijek bile oko Izzyna struka.

Izzy se osmjehnula: - Je li ti si sviđalo, Phoebe? Osjećaš li se sada bolje?

- Vruuummm, da, osjećam se bolje - odgovorila je Sophie svojim upravo izmišljenim glasom automobila. A kad pomisli kako je samo prije tjedan dana žarila i palila u konferencijskim salama na sastancima održanim na temu međunarodnog uvoza. Ali što se mora, mora se.

- Želiš li sljedeći put poći sa mnom na vožnju? Ha... vruuummm?

Izzy se izvukla iz Sophieina krila i skočila natrag na pločnik. - Ne, Phoebe, hvala ti - rekla je. - Ali uskoro ću te opet doći vidjeti. Obećajem.

Susjeda koja stanuje ispod Sophie pojavila se iz zajedničkog ulaza, pa brzo sišla niz stube, baš kad je Izzy, s onim Dickensovskim načinom pokazivanja fizičke i psihičke iscrpljenosti, zacviljela: - Molim te, pusti nas sada unutra, jer je užasno hladno. - Susjeda je bacila pogled preko ramena i ošinula Sophie hladnim pogledom, a onda krenula na svoj subotnji tečaj joge.

* * *

Izzy je već bila u krevetu i čekala Bellu da joj ispriča sljedeći dio priče, kad je Bella došla u kuhinju po malo svježe vode. Sophie joj je natočila čašu.

- Teta Sophie, ovo danas ti je bila dobra ideja. Mislim, ovo s autom. Mislim da si malo pomogla Izzy - rekla je.

Sophie ju je pogledala pa je, pod naglim naletom novopronađenog samopouzdanja u primjeni dječje/pseće psihologije, upitala: - Slušaj, je li s tobom sve u redu? Jer, znaš, ako želiš razgovarati o mami... ili čak o tati...

- Ja sam dobro - odgovorila je. Oprezno je uzela čašu iz Sophieinih ruku, a na licu joj je bio posve neutralan izraz.

- Slušaj, Bella - rekla je Sophie - samo kažem...

- Ja sam dobro, teta Sophie - rekla je mala, a kako bi to i dokazala, osmjehnula se širokim, neveselim osmjehom koji otkriva zube. - Dođi, danas pričam pretposljednje poglavlje svoje priče. - Oprezno je uporabila riječ pretposljednje koju je čula nešto ranije, kada ju je izgovorio televizijski spiker.

- OK - rekla je Sophie. - To zvuči uzbudljivo.

Pola sata poslije, uzbuđena i s olakšanjem, jer se činilo kako će se Cvjetka, prekrasni poni, ipak uspjeti vratiti kući, a sirene će nakon svega ipak završiti u moru, Sophie se vratila u dnevnu sobu i ispod jastuka upecala priručnik o uzgoju pasa. Iz kuhinje je došla Artemida i samo joj u prolazu dobacila pogled, prije nego se sklupčala u svojoj fotelji, okrenuvši Sophie leđa kako bi bila sigurna da ova neće napraviti neki od svojih neustrašivih pokušaja da je pogladi.

- Što ti misliš, Artemida? - upitala je Sophie mačju stražnjicu, dok je besciljno okretala stranice priručnika. - Što misliš piše li ovdje išta o tome kako bi se napuštenom štenetu trebalo reći da mu se tata vraća kući? - Naravno da nije pisalo, pa je Sophie bacila knjigu na pod i zagledala se u strop. On dolazi pa im ona to mora reći. Ali kako? A tada je Sophie došla na, po njezinu mišljenju, sjajnu zamisao.

To bi im Tess mogla reći.

Riješivši tako taj problem, počela je čitati poglavlje o prehrani. Iz njega je naučila da čokolada može za pse biti fatalna.

- Hvala Bogu što mi nismo psi, jel' da, Artemida? - rekla je Sophie.

Artemida taj komentar nije počastila odgovorom.

12 Tess je uzdahnula i pogledala kroz prozor. Sophie, koja je inače voljela zimu jer je

daleko razumnija od ljeta i pruža djevojci priliku da se mnogo bolje odjene, nije uživala u kraju siječnja jer je već danima sunce uporno sjalo na posve modrom nebu. Sophie nije bila fanatični ljubitelj sunca. Činilo joj se da ono ljudima pruža ispriku da odijevaju mnogo manje odjeće nego im to dolikuje, kasne na posao, tjednima i tjednima izostaju s posla i vuku se uokolo, žaleći za ovom ili onom propalom sentimentalnom vezom. Žudjela je za tipičnom, vlažnom i mračnom engleskom zimom. Ili ne, sunce je i dalje sjalo, utječući na raspoloženje ljudi i što je još gore, na njihov dnevni raspored gledanja televizijskog programa. Bila je sretna što ima zavjese s kojima može zamračiti sobu, jer ovih posljednjih tjedana nije znala što bi bez televizijskog programa. Sophie je tijekom sitnih noćnih sati zaključila kako je televizija najveći izum na svijetu, važniji i od kotača i od antibiotika, čak i od sandala s prerezanim otvorom za prste.

Tess je ponovno uzdahnula.

- Zapravo mi se čini kako ste pomalo bijesni jer ste tu - rekla je Sophie glasom koji je bio na rubu da postane optužujući.

Tess je napućila usne: - Pa - rekla je - danas je nedjelja. Dan koji je u mnogim kulturama prepoznat kao dan počinka. Ali kako su sve one mnoge poruke koje ste mi ostavili tvrdile kako me morate vidjeti... evo me. Vama na službu. - Tess se nije ni potrudila prikriti ljutnju u svojem glasu, što je Sophie ocijenila posve neprofesionalnim ponašanjem.

- Eh, pa pokušajte vi imati dvoje djece u svojem stanu. Počinak? Što je to? Ovdje nema dana za odmor - rekla je Sophie, podigavši svoju sad već prilično grmoliku obrvu. - Rukom je pozvala Tess u kuhinju i zatvorila za njima vrata.

- I tako, želite znati zbog čega sam vas zvala da danas dođete ovamo? - upitala je Sophie.

- Jedva mogu izdržati napetost - rekla je Tess pomalo neprijateljskim glasom. - Slušajte, ako ste mi htjela reći da ste promijenili mišljenje o tome kako ćete zadržati djevojčice dok ne nađemo Louisa, onda mi to jednostavno recite. Sada više nemamo na raspolaganju one udomitelje, pa će mi trebati sve...

- Što ste rekli, koliko će vam još vremena trebati dok pronađete Louisa? - upitala je Sophie, žaleći što sad nema neki reflektor koji bi joj mogla uperiti u oči.

- Pa... znate... - Tess je izgledala kao da joj je neugodno. - Nekoliko tjedana, tri ili četiri, ne više.

- Da, tako ste mi i rekli - rekla je Sophie. - A to je smiješno, jer gospođi Stiles ste rekli da će to potrajati mjesecima.

Tess se istog trena iznervirala. - Da, to sam joj rekla jer je to bilo ono što je ona željela čuti. Kažem vam da smo dali sve od sebe - blago se bunila. - Onoliko koliko nam to sredstva i vrijeme dopuštaju. I znate... - počela je zamuckivati pod Sophieinim čvrstim pogledom - i mogu vas uvjeriti kako je sve što se moglo poduzeti... mhmm.... bilo poduzeto kako bi...

- Tako - prekinula ju je Sophie - vaš je posao govoriti ljudima ono što oni žele čuti, radije nego da im kažete istinu, nije li tako, Tess? Gospođi Stiles ste rekli kako će to trajati mjesecima, tako da se ne mora brinuti kako će joj Louis ukrasti i odvesti djecu,

dok ste meni govorili kako je samo pitanje dana kad ću se osloboditi čuvanja djece. Zar je to etično?

- Slušajte - započela je Tess. - To je pitanje prioriteta i iskreno sam mislila da to neće trajati dugo... ali, kako stvari stoje, dopuštajući administrativne poteškoće i komunikaciju međunarodnih službi...

- U redu je, možete prekinuti s tom govorancijom socijalne radnice. Ne morate više tražiti tog prevrtljivog Louisa Gregoryja - rekla je Sophie, uživajući u tom trenutku.

- Ne moram? - upitala je Tess trepćući.

- Ne, ne morate, jer sam ga ja našla. Ili, bolje rečeno, pronašao ga je privatni detektiv kojeg sam unajmila. To je trajalo samo dva tjedna i bilo je zapravo vrlo jednostavno. - Sophie je uvidjela da mora čvrsto stisnuti usne kako joj ne bi isplazila jezik i počela joj se rugati onako kako to rade Bella i Izzy. - On dolazi ovamo i čini se da će »pokupiti djevojčice« - rekla je oponašajući njegov duboki i pomalo grubi glas. - Kao da je njihov vlasnik ili tako nešto.

- Oh - ponovno je rekla Tess, osjetivši se posramljenom od ove mlađe žene. - E pa to mijenja stvari.

- Da, malčice ih mijenja, zar ne? Tako, hoćete li mi sada reći zašto ste lagali o pronalaženju Louisa, ili ćemo to ostaviti za neki drugi put? Možda za saslušanje prilikom ulaganja službene žalbe? - rekla je Sophie ledenim glasom. - Jer mogu vam reći kako sam pretpostavljala da ste obvezni reći istinu. Mislila sam da vam tako piše u opisu vašeg posla.

Tess je stisnula usta u čvrsti čvor: - Govorila sam vam istinu, uglavnom. Gledajte, djeci je bilo potrebno mjesto gdje će se smjestiti, a vama je, čini se, bilo važno da se Louis čim prije pojavi, pa sam vas pustila da izvučete vlastite zaključke. Stvar je u tome...

- Moje vlastite zaključke! - Sophie je povisila glas, a onda se sjetila da su u susjednoj sobi djeca pa je duboko udahnula i ponovno ga utišala. - Lagali ste mi, a to je vjerojatno nedolično ponašanje vrijedno disciplinske kazne.

Tess je malo zastala prije nego joj je odgovorila: - Stvar je u tome da sam ja učinila ono što sam mislila da je najbolje za Izzy i Bellu. I nisam lagala. Ne može se baš reći da je to bila čista laž. - Napeto se osmjehnula, gledajući Sophie: - Znam da i vi, baš kao i ja želite ono što je najbolje za djevojčice. Nije li tako?

Sophie je malo razmislila o tom pitanju i zaključila da je to točno. - Naravno da želim - rekla je, pogledavajući kroz kuhinjski prozor i preko redova i redova krovova i televizijskih antena koje su zakrčile obzor. Ponovno je pogledala Tess i uputila joj pomirljiv poluosmijeh.

- OK - rekla je - zaboravimo to, za sada. Važno je da radite svoj posao.

- Naravno - složila se Tess, odlučna da to ne primi kao uvredu.

- Morate se vrlo pomno raspitati o Louisu i provjeriti je li podoban za preuzimanje svoje uloge oca ovim djevojčicama. Morate provjeriti, i to dvostruko provjeriti, čime se bavio u ove protekle tri godine.

- Jasno - složila se Tess. - To ne trebate ni govoriti, to se podrazumijeva.

- A što ako se on djeci ne svidi? Što onda?

Tess se nije pokolebala: - Mi ćemo pokušati sve kako bi oni pronašli zajednički jezik.

Sophie je kimnula. - Eto opet, nepostojanje pristojne opcije B.

- A mislila sam kako bi bilo bolje da to dođe od vas - brzo je rekla Sophie, ne gledajući više Tess u oči.

- Što to? - upitala ju je Tess.

- Ta novost, znate, to kako Louis dolazi kući. - Sophie ju je pogledala ispod oka: - Vas su naučili kako se obavljaju takve stvari, zar ne? Objasniti to o odsutnim očevima i slično.

Tess je uzdahnula, shvativši kako je to najmanje što može učiniti: - U redu - složila se. - Hoćete li biti nazočni?

Sophie je zakolutala očima: - Pa naravno. - Morala je priznati kako joj je to tek sada postalo jasno. U posljednja dvadeset i četiri sata dogodilo joj se nešto čudno, nešto što nije očekivala. Kada bi pomislila na djevojčice i na sve što im život možda donosi, osjetila je kako joj se grči želudac i neku silnu tjeskobu, kao da joj se onaj svijet, u kojem je ranije tako čvrsto stajala, sada zatresao i počeo ljuljati. Po prvi put u životu imala je predosjećaj vezan uz Louisa Gregoryja. Možda je negdje u njoj zaista postojala rijetko korištena ženska intuicija i sada se uznemirila i upozoravala je neka bude oprezna.

I zato je, prije nego je Tess došla, Sophie dugo sjedila na zahodu (za slučaj da je ipak samo riječ o lošoj probavi) i usredotočila se na taj osjećaj. Shvatila je kako ju je obuzeo u zapanjujuće kratkom vremenu i osjećala se u potpunosti odgovornom za Carrieinu djecu. Zaključila je da je ovome što osjeća u želucu uzrok čisti strah. Znala je da će upravo ona nekako utjecati na to kako će djevojčice dalje živjeti, da će barem djelomice utjecati na to hoće li one biti sretne ili ne. Zatvorila je oči i pokušala zamisliti Carrie, onakvu kakvu je vidjela posljednji put, kako na stanici Paddington ulazi u vlak i mogla je vidjeti kako joj se osmjehuje... sjedeći na zahodu, sklopljenih očiju, Sophie joj je uzvratila osmijeh.

Nije mogla reći da voli djevojčice, jer nije zapravo znala kakav je to osjećaj. No shvatila je kako je postupno počela osjećati nešto prema njima, neku gotovo novu emociju koju je iskusila samo jedanput ranije, onda kada je spazila Artemidu samu u onom boksu u prihvatilištu za mačke. Bio je to snažan impuls da ih zaštiti od svake opasnosti. Znala je da ona mora jamčiti da će toj djeci biti dobro, da će morati učiniti sve što bude potrebno kako bi im osigurala sreću.

- Slušajte - rekla joj je Tess - apsolutno vam jamčim kako neću ni vas niti djevojčice ostaviti na cjedilu. Provjeravat ću Louisa tako dugo dok...

- A do tada - rekla je Sophie gotovo posve opušteno, ponovno usmjerivši svoj pogled prema urbanom obzorju - ove djevojčice ne idu nikamo.

13 - Potrebno mi je samo nekoliko minuta - rekla je Sophie, gladeći obraze koji su joj

se zarumenjeli tijekom ovog razgovora s Tess.

- OK, udahnite nekoliko dubokih udisaja, a onda... a onda ćemo im sve reći, zar ne? - rekla je Tess, jako zagrizavši usnu.

Sophie je kimnula i provukla se pokraj djevojčica koje su izgubile zanimanje za seriju Eastenders i sada su bile zauzete podizanjem šatora za što im je služila sofa, jedan stolac i Sophiein dugački kožni kaput. Obje su se zaustavile i ostale ukočeno stajati, poput malih životinjica koje očekuju da ih svakog trenutka napadne neka bijesna zvijer, ali Sophie jedva da je i bacila pogled na kaput i uputila im je odsutan pogled, a zatim se uputila u svoju spavaću sobu.

- Sad nam još samo trebaju klinovi za šator - čula je kako Bella govori, dok je ona zatvarala vrata sobe. Sjela je na krevet i zurila prijeko, u ogledalo na toaletnom stoliću. Razmišljala je bi li uporabila onu stvar koja je služila za prikrivanje rumenih mrlja na licu, tu šminku koja je nedavno netragom nestala i koja je jamačno pala kao žrtva Izzyna apokaliptičnog napada na Sophieinu torbicu s kozmetikom. Umjesto toga, uzela je deodoran u spreju i prislonila njegovu hladnu, glatku površinu najprije uz jedan obraz, a onda uz drugi.

Sjedeći na krevetu, opazila je djelić blijedo ružičastog materijala kako viri iz njezine čvrsto zatvorene garderobe. Još uvijek držeći deodoran priljubljen uz obraz, otvorila je vrata i oslobodila taj prikliješten komadić odjeće. Bila je to posve nova haljina koju je kupila nedugo nakon Božića, a prije Nove godine. Platila je njezinu punu cijenu od 359 £, premda je znala kako će samo tjedan dana poslije biti upola jeftinija. Platila ju je toliko jer se istog trena zaljubila u nju i jer je bila jedna jedina njezine veličine. Upamtila je da više ne smije odlaziti u tu prodavaonicu barem do travnja kako ne bi vidjela koliko su im spustili cijenu. Sophie inače nije davala toliki novac za haljine, premda su joj, istini za volju, haljine za domjenke bile potrebnije nego većini žena no, tko zna zašto, ova je haljina, u stilu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, privukla onaj romantični dio Sophieine osobe. Bila je to haljina kakvu nose djevojke u mjuzildima, kada po prvi put, pod svjetlom srebrnog mjeseca, zaplešu sa svojim dragim.

Sophie je potajice jedva čekala prigodu da je ovog tjedna odjene za parti Madison Corporationa, koja će se održati za Novu godinu, a koju je tako pomno organizirala za Jakea, a još prije nego je Jake otvoreno izjavio kako mu se sviđa željela je da je vidi u toj haljini i pitala se hoće li je tada zamijetiti kao ženu.

Za razliku od drugih korporacijskih proslava koje su se organizirale u povodu kalendarskih blagdana, proslava Madisona nije imala namjeru održati se na sam praznik ili što bliže njemu, onda kad ionako nitko ne bi zaista želio doći, nego je bila pomaknuta gotovo na sam kraj siječnja, što je Sophie ocijenila vrlo pametnim i to uglavnom zato jer je to bila njezina zamisao. Jake je želio da to bude ekstravagantan, središnji događaj, a Sophie se pobrinula da to bude upravo tako. Premda je zapravo Cal bio taj koji je pronašao odgovarajući prostor koji je omogućavao da se takav zahtjev zaista i ispuni: prvoklasni prekooceanski linijski brod koji je svaka dva mjeseca provodio tjedan dana usidren kraj Tower Bridgea, brod s plesnim dvoranama i prvorazrednim katering osobljem koje se, uz dobru cijenu, moglo s

vremena na vrijeme unajmiti. Gosti su čak mogli unajmiti brodsku kabinu i tamo provesti noć.

Otkad je Cal otkrio tu mogućnost, oboje su čekali pravog klijenta s pravim budžetom koji bi to mogao zakupiti, bojeći se to i spomenuti nekome drugom kako taj ne bi pokupio zasluge. Madison Corporation je bila takav klijent i to će biti fantastično. To je nakon cijele vječnosti bila prva zabava zbog koje je Sophie bila uzbuđena.

Nesvjesno je mjerila vrijeme po događajima koje je organizirala i odjeći koju je tada imala na sebi. Ova haljina je sada ležala u njezinu ormaru i tiho otkucavala, kao svojevrsna budilica, odbrojavajući monotone dane, sve dok se ne dogodi nešto drukčije i blago uzbuđujuće.

Sada je shvatila kako joj taj sjajni vrhunac, koji je već tjednima bio zaokružen u njezinu rokovniku, zapravo uopće više nije važan. Možda će joj poboljšati šanse za unapređenje, Jake će još uvijek biti impresioniran njezinim izgledom plavuše s lažnim blago preplanulim tenom, odjevenom u prašno ružičastu nijansu. Ali ono uzbuđenje oko odijevanja te haljine i satenskih cipelica koje će slagati s haljinom sada je posve izblijedjelo. Sophie je popipala rub materijala i uzdahnula dok je haljinu vješala natrag u ormar.

Nije važno, pomislila je, dodirujući si već prilično rashlađene obraze, neće proći još dugo vremena dok svečane haljine i društvena okupljanja opet postanu svijetle točke tvojeg života. Prihvativši to, pošla je natrag u dnevni boravak i usput čula kako se Tess i djevojčice smiju, no morala je priznati kako više ne zna želi li ponovno živjeti svojim starim životom.

Tess je obje djevojčice posjela u Artemidinu fotelju. Nagonski su se meškoljile i jedna drugu naguravale laktovima. Artemida se pojavila, šmugnula pokraj Sophie i zauzela svoju novu omiljenu poziciju na toj fotelji, na širokom naslonu za ruku, sa strane na kojoj je sjedila Bella. Sagnula se i gurkala svoju glavu prema Belli koja ju je poslušno češkala iza uha, dok je Sophie dobacila svoj uobičajeni bijesni pogled.

- Evo, smjestile smo se - rekla je Tess, kratko se osmjehnuvši djevojčicama.

Bio je to upravo onakav osmijeh kakav je Tess bila uputila Sophie neposredno prije nego joj je rekla da je Carrie mrtva. Tess bi zaista morala malo poraditi na svojim izrazima lica kada javlja važne vijesti, pomislila je Sophie. Jer taj njezin izraz je izgledao tako da možete pomisliti kako ste dobili na lutriji, premda je nikada niste igrali, a ne da će vam se cijeli svijet stubokom okrenuti. Bella zna, pomislila je Sophie, promatrajući kako je djevojčica stisnula svoje tamne oči gledajući Tess. Ona je prepoznala taj osmijeh.

- Vas ste se dvije tijekom posljednja dva mjeseca morale s mnogočime uhvatiti u koštac, zar ne? - Tessin je osmijeh postao još širi.

- Jesmo! - zapjevušila je Izzy navukavši na lice izraz odrasle osobe.

Bella je kimnula i prekrižila ruke.

Sophie je pogledala djevojčice i osjetila, sad već mnogo poznatije, stezanje u prsima.

- Znam da ste se dosta seljakale uokolo, od jednog mjesta do drugog i znam da... - Tess je zastala i protrljala koljena dlanovima ruku što je proizvodilo neki hrapavi zvuk. - Znam da vam mamica sigurno jako nedostaje.

- Meni nedostaje - rekla je Izzy tužno, a uska ramena su joj se objesila. - Ali ona se ne može vratiti, jer je teta Sophie rekla da je ona na nebu, a to je jako daleko.

Bella ju je svojom slobodnom rukom zagrlila i od pritiska tog zagrljaja Izzy je još malo dublje utonula u fotelju.

- Obje ste bile vrlo hrabre i vrlo dobre. Teta Sophie mi je rekla kako ste bile posebno dobre otkad živite kod nje.

I Sophie i Bella i Izzy su se s nevjericom zablenule u Tess.

- No dobro, bile ste uglavnom dobre - Tess se požurila ispraviti. - I ovdje vam se sviđa, zar ne?

- Meni se sviđa televizor - rekla je Izzy, živnuvši malo. - I prije su mi se sviđali pileći medaljoni, ali sada to više ne volim. Više volim riblje štapiće i mrkvicu. I ranije smo jele mrkvicu, zar ne, Bella? - Bella je opet kimnula. - Ja zapravo najviše volim hranu narančaste boje - završila je Izzy.

- Tess - rekla je Sophie ispod glasa - prijeđite na stvar.

- Djevojčice - rekla je Tess, ponovno navukavši na lice osmijeh - sjećate li se vi vašeg tate?

- Ne - brzo je odgovorila Bella - ne sjećamo se.

- Ja se ne sjećam - složila se Izzy. - Ja nemam tatu, zar ne? - upitala je s iskrenom radoznalosti. - Ili djeda? Ili... psa?

- Zapravo imaš, Izzy. Hoću reći da... imaš tatu.

Izzyno lice se pretvorilo u sliku čistog oduševljenja i iznenađenja, a to bi dirnulo Sophie da nije vidjela kako Izzy rabi isti taj izraz lica kad ju je Sophie suočila s parom mokrih hlača u koje se Izzy pomokrila kad nije stigla otići do zahoda, i lukavo ih gurnula iza jednog od preostalih jastuka na sofi.

- Oooo, Bella, dobit ćemo tatu - rekla je lupkajući svojim malim petama po rubu fotelje.

- Ne, nećemo ga dobiti, Iz. Naš tata više nije tu. Napustio je naš dom kad je ona bila posve maleno djetešce - pažljivo je Bella objasnila Tess, pokazavši trzajem glave prema svojoj sestri.

- Da, da, draga, znam to - odgovorila joj je Tess. - Ali znaš što? Vaš se tata sada vraća da bi vas vidio! I možda bi, ako ćete to htjeti, mogle otići i živjeti s vašim tatom! - Tess je pljesnula rukama, a Izzy je skočila fotelje i počela se vrtjeti.

- Hura! Hura! Huraaa! - vikala je dok se je okretala.

- NE, NEĆE! - Bella je ustala i vikala kako bi nadglasala sestru, tako da se Izzy zaustavila, kao da se skamenila.

- ON SE NE VRAĆA OVAMO I JA GA NE ŽELIM VIDJETI, A NI ONA GA NE ŽELI VIDJETI I MI GA NE ŽELIMO PA AKO DOLAZI OVAMO MOŽETE MU SAMO REĆI NEKA PONOVNO ODE JER GA NITKO NE VOLI I NE ŽELI! - Istrčala je iz sobe, zalupivši za sobom najprije vratima dnevne sobe, a onda i vratima stana.

- U, jebemti - rekla je Sophie, preskočivši preko naslona sofe i potrčavši takvom atletičarskom spretnošću za kakvu nije ni slutila da je posjeduje.

Tess je pogledala Izzy koja joj je uzrujano uzvratila pogled još uvijek stojeći savršeno mirno. Trenutak poslije, došla je do Tess i stavila svoje ruke ženi na koljena.

- Ona ne bi smjela pred nama reći jebemti, jel da?

Srećom, Bella nije otvorila glavnu kućnu vežu i odjurila pod autobus, kako se Sophie bojala. Odahnula je vidjevši je kako se sklupčala na dnu stubišta pa je polako sišla do nje i pridružila joj se.

- Jesi li dobro? - upitala je.

- Da - lagala je Bella, a glas joj je bio prigušen.

Sophie je maknula uvojak Belline crne kose s njezina obraza i zataknula ga joj je iza uha.

- Žao mi je, znala sam da će to biti šok, ali mislila sam da će ti biti drago... - To je bila istina. Jednostavno je pretpostavila da će djevojčice skočiti u Louisovo naručje, bez obzira bio on prikladan za oca ili ne. Nikada joj nije ni palo na pamet da ga one možda žele.

- Nije mi drago - rekla je Bella i malo okrenula glavu tako da joj je Sophie mogla vidjeti jedno oko i pola usta.

Oklijevajući, Sophie je stavila ruku na Bellina leđa i lagano je protrljala. - To mogu jasno vidjeti - rekla je djevojčici, uz poluosmijeh. - Dobro, ali reci mi, Bella, sjećaš li se ti uopće svojeg oca?

Bella se sada sjedeći uspravila i nekoliko puta rukama maknula kosu s lica. - Da - odgovorila je smrknuto. - Ja sam bila malo starija nego je Izzy sada kada je... kad je samo otišao.

Sophie je pokušala onih milijun pitanja koje je imala sabiti u jedno jedino koje bi shvatila djevojčica koja je netom napunila šest godina.

- Zar je bio zločest prema tebi ili prema mami, je li bio zao? Je li te ikada... ozlijedio? - oprezno je upitala Sophie, ne znajući točno, ili ne želeći znati, što je zapravo pita.

- Nije, ali otišao je, zar ne? Ostavio nas je same. Nije se vratio. Čak se nije ni pozdravio sa mnom, a ja sam mislila... mislila sam da mi je prijatelj. Znao je govoriti da sam mu ja najbolja prijateljica. Kad je otišao, mama je rekla da nam on ni ne treba, da nam ne treba nikakav muškarac koji će se brinuti o nama jer mi se brinemo jedna o drugoj... mi smo tri mušketirke. - Bella je zurila u svoja koljena. Sophie je ponovno pokušala: - Znam, Bella, da je to sigurno bilo gadno, ali... eto, on dolazi, prijeći će dug put da bi vas vidio... a to mora nešto značiti. A kad sam mu rekla...

- Ti si mu rekla? - brzo je upitala Bella, pogledavši Sophie.

- Da - priznala je Sophie. - Kad sam mu rekla što se dogodilo, rekao je da odmah dolazi. - Gurnula je svoje vlastite sumnje u stranu. - A ako će to učiniti, onda mu je sigurno stalo do vas, zar ne?

Bella se nije ni pomaknula, pa je Sophie nastavila: - A, znaš, uskoro će vam trebati neko mjesto gdje ćete moći živjeti kako treba i ja sam samo mislila kako bi bilo bolje ako bi bile s...

- Mi imamo mjesto na kojem se može živjeti kako treba - Bella je zurila u Sophie, a između obrva joj se usjekla duboka bora.

Sophie ju je pogledala, zatreptala i u sebi malo ustuknula. Nije to očekivala.

- Mi živimo ovdje, nije li tako? - tiho je upitala Bella. - S tobom. Rekla si ljudima iz socijalne službe da možemo ostati kod tebe.

Sophie je maknula ruku s Bellina ramena i spustila glavu. Nije joj palo na pamet da bi Bella ikad mogla pomisliti kako je njihov boravak u njezinu stanu išta drugo do privremeno rješenje i da je ta njezina izjava socijalnoj službi bila više općenita nego specifična.

- Zar nećemo ostati ovdje s tobom? - pitala je Bella, izgledajući zabrinuto. - Jesmo li opet učinile nešto krivo. Znam da smo katkad zločeste, ali to se obično dogodi slučajno i...

Sophie je odmahnula glavom i opet osjetila ono stezanje u prsima.

- Nije to zato što ste bile zločeste - objašnjavala joj je blagim glasom. - Gledaj, Bella, ja uopće ne znam što će se dogoditi, jer se već dogodilo toliko toga što uopće nisam očekivala. Ali moraš znati da ste ovdje trebale ostati samo tjedan ili dva... Od vas se nije očekivalo da ostanete sa mnom zauvijek. Vi ne biste željele živjeti u ovakvom blesavom malom stanu bez vrta, zar ne?

- Meni ne bi smetalo. Zar ćemo se opet morati seliti? - Bellin glas se utišao gotovo do nečujnosti.

Sophie je pogledala Bellino malo tijelo, tako čvrsto i gipko, i poželjela je nešto reći, bilo što, tek da je učini veselijom i sigurnijom. Ali nije joj mogla lagati, ne u ovakvom trenutku. Ona i Izzy zaslužile su istinu.

- Da - rekla je Sophie tiho - žao mi je, Bella.

- Ali kod koga? - pod jakom rasvjetom, Bellino je lice bilo pepeljasto sivo, a tanak glasić lagan kao pero. - Kod tate? Kod nekih stranaca koji se brinu o djeci?

Sophie je u sebi opsovala. Baš kad je pomislila kako uspijeva komunicirati s Bellom, ona je to opet prekinula.

- Sve to kroz što si prolazila... mora da ti je to bilo jako teško, Bella - rekla je napokon, zaobišavši Bellino pitanje - a tako se dobro nosiš sa svim time, iako sam sigurna da ti mama jako nedostaje.

- Ne nedostaje mi - odgovorila je Bella - ne može mi nedostajati. Znaš, nisam imala vremena jer se sve stalno mijenja i upravo kad pomislim da će sve biti u redu, sve se opet promijeni i moram se naviknuti na sve te nove stvari, a i odgovorna sam za to što će se s nama dogoditi. Mama je rekla da sam, kad nje nema u blizini, ja odgovorna i moram paziti na Izzy. Mislim... - tu je Bella zastala i ta je stanka dugo potrajala: - Ako počnem misliti na nju i ako će mi nedostajati, bojim se da onda više neću moći na sve paziti i biti odgovorna... Bila bih previše tužna i onda bih zaboravila raditi bilo što drugo.

Sophie je privukla Bellu bliže sebi, impulzivno poželjevši da može izvući svu tu bol iz Bellina malog tijela i apsorbirati je. Bilo je to prvi put da je zagrlila svoje malo kumče.

- Razumijem - rekla je, pomislivši na prve mjesece nakon što joj je umro otac. - Zaista razumijem. Ali znaš što? Ti ne moraš biti odgovorna. Imaš Tess i baku i mene, pa čak i Artemidu da se svi brinemo i pazimo na tebe i na Izzy. Ako želiš tugovati za mamom, nećeš time nikoga iznevjeriti. Tvoja mama to ne bi pomislila, ni na sekundu. - Sophie je zastala i dobni promislila o tome što će reći. - Ja ne poznajem tvojeg tatu, Bella, a ne znam zašto je otišao i zašto nije ostao u vezi s vama, ali mislim da bi mu trebala pružiti priliku. Zato što je on tvoj tata i zato što ti je, kako si rekla, nekada bio prijatelj.

- Ali zašto je bio tako grozan prema nama?

- Pa, ako je grozan, onda nećeš morati živjeti s njim. Ne moraš učiniti ništa s čim Izzy i ti ne bi bile sretne, OK? Svi smo ovdje kako bismo osigurali da ti i Izzy budete sretne i na sigurnom.

Bella je pogledala Sophie, a njezine oči, u kojima nije bilo traga suzama, pogledom su žarile: - Ali što ćemo - zurila je u Saru - ako ne možemo ostati ovdje?

U svačijem životu ima ovakvih trenutaka, pomislila je Sophie, trenutaka kada ono što ćeš reći može zauvijek promijeniti i tebe i svijet oko tebe. U želucu je osjećala mučninu, kao da se strmoglavila s ruba litice i udara o svaku njezinu izbočinu.

- Onda ćemo učiniti ono što je najbolje - rekla je, osjećajući se kao kukavica, ne mogavši izgovoriti obećanje koje je Bella željela.

- Ono što je najbolje? - tiho je rekla Bella, zagledavši se ponovno u svoja stopala.

- Da.

Bella se malo uspravila i podigla glavu kako bi pogledala Sophie.

- OK - rekla je pogledom punim umorne rezignacije, pogledom koji se nikada ne bi smio pojaviti na njezinu mladom licu. - OK, teta Sophie.

Mora postojati nešto, pomislila je Sophie, neko obećanje koje bi mogla ponuditi Belli i Izzy, obećanje za koje je apsolutno sigurna da bi ga mogla održati. Nešto što bi djeci moglo ponuditi čvrsto uporište na koje se mogu osloniti.

- Bella, znam da sam bila čudna i pomalo šašava - rekla je s uzdahom - kad sam vas vukla u ured i natrag. Kad sam vas puštala po cijele dane gledati televiziju, nemajući pojma što bih vam dala i onda vas hranila s jednom jedinom stvari, ali molim te, vjeruj mi kad ti kažem kako želim da imate najbolji i najsretniji život koji možete imati, ja to zaista, zaista želim.

A vi to sa mnom ne biste imale, zar ne? - Bella je samo trepnula, ali nije rekla ništa. - Ali obećajem ti, ma što se dogodilo bit ću na vašoj strani. Bit ću uz tebe i Izzy. Nikada vas neću iznevjeriti. Obećajem... uvijek, zauvijek, ma o čemu se radilo. - Sophie je ove riječi izgovorila posve nagonski i malo je ustuknula kad je Bella zakolutala očima.

- Kako si znala? - upitala je, naslonivši lice na Sophieinu ruku, s tako nenadanim dirljivim pokazivanjem osjećaja kakvo Sophie nije očekivala. Osjetila je Bellin dah na svojoj koži i poljubila joj je tjeme, a u jednom trenutku se činilo kao da ih je nešto povezivalo, neka nova bliskost stvorena na dnu stubišta. Prije tog trenutka Sophie nikada nije znala kako bi poljubila Bellu, ali odjednom se to učinilo posve prirodnim.

- Kako sam znala što? - upitala je Sophie, obraćajući se tjemenu Belline glave.

- Da je to bilo mamino posebno obećanje koje nam je davala. Uvijek kad nam je rekla »uvijek, zauvijek, ma o čemu se radilo«, mi smo znale... znale smo da je nešto zbilja, zbilja istina.

- E pa onda znaš da mi možeš vjerovati - rekla je Sophie, a Bella se čvršće stisnula u njihov zagrljaj.

To se tada dogodilo, kao da se krug koji se sporo okretao napokon zatvorio. Sophie je posve sigurno znala da joj počinje biti važnije što će se događati s Bellom i Izzy nego s njom samom.

14 - Što, zar baš ništa? - upitala je Tess, sjedeći za svojim radnim stolom i

pokušavajući umiješati malo života u svoju bijednu šalicu kave iz automata.

- Ništa. Ni riječ - rekla joj je Sophie telefonski, sjedeći na onome što je nekada bilo njezin krevet, promatrajući svoj odraz u zrcalu i pitajući se jesu li joj to niknule dlačice i zasjenile joj gornju usnu ili se to samo svjetlost poigrava. - Htjela sam reći da je bilo... Ispružila je po prst za svaki dan otkad je razgovarala s Louisom. Subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak... srijeda. Pet dana, ako se računa današnji dan. Više nije potrebno pet dana da bi se ikamo stiglo, osim ako ne ideš pješice. Hoću reći da on nije boravio u najdubljem i najmračnijem dijelu Per... U svakom slučaju, nije mu moglo trebati pet dana, zar ne?

Tess se naslonila u svojem stolcu, vrteći ga s lijeve strane u desnu. - Ne, ne mislim da bi mu toliko trebalo - rekla je. - Ali pretpostavljam kako ima i drugih stvari koje treba uzeti u obzir. Možda je trebao otkazati taj posao u dobrotvornoj organizaciji... - Sophie se kratko i neugodno nasmijala na spominjanje dobrotvorne organizacije. Tess je pričekala trenutak prije no što je nastavila: - Možda nije mogao dobiti avionsku kartu ili nije imao novca za avionsku kartu... jeste li razmišljali o tome da ga ponovno nazovete?

Sophie je razmislila o toj pomisli. Nije željela dati 55 £ plus PDV za telefonski poziv i onda razgovarati s Louisom jer bi to značilo da je on još uvijek u najdubljem i najtamnijem dijelu Perua, što bi imalo posljedice kojih je bila svjesna, ali o kojima još nije bila spremna detaljno razmišljati.

- Rekao je da odmah kreće. Rekao je to tako da je zvučilo kao da tog trena odlazi na aerodrom. I djevojčice su već na samom rubu. Bella je zaista uzrujana zbog cijele situacije, a Izzy poludi svaki put kad zazvoni telefon ili se oglasi zvono na vratima. Silno je teško zaokupiti ih nečim drugim.

Tess je u jednom gutljaju iskapila onu mlaku i vrlo daleku rođakinju kofeina i napravila grimasu: - Da, da, televizija nakon nekog vremena malo dosadi.

- Mi zapravo nismo samo gledale televiziju. Bile smo dvaput u parku, u dućanu na uglu, kod bake Stiles i dva sata smo sjedile u automobilu, ostavivši vrata otvorena i slušale glazbu s kompakt diskova.

- Zar i Izzy? - upitala je Tess, iskreno impresionirana.

- Da - u Sophienu se glasu osjećalo i više nego samo puka natruha ponosa. - Sljedeći put ćemo zatvoriti Phoebeina vrata, a nakon toga ćemo možda upaliti motor. Vozit ćemo se cestom prije nego uopće shvatite o čemu se radi.

- Phoebeina? - pitala je Tess.

- Da, Phoebeina. Auto se zove Phoebe - odgovorila je Sophie u čijem se glasu osjećala nelagoda.

- To je doista dobra zamisao - rekla je Tess, ne prikrivajući svoju iznenađenost.

- Hvala vam na vašem nepokolebljivom povjerenju - rekla je Sophie pomalo ironično, ne spominjući da joj je ideju dao priručnik za odgoj pasa. - One zaista vole ići u kupnju pa smo i dosta toga obavile. U supermarketu.

- I kladim se da vam je bilo bolje nego prošli put.

- Ne, bilo je grozno, ali barem sam znala što mogu očekivati pa i nije bilo tako loše - ozbiljno je pojasnila. - Mislim da u meni jača otpornost prema užasu. To vam je kao kad postanete alkoholičar pa nakon nekog vremena više nije važno koliko votke popijete, jer vas ne čini ništa pijanijom. - Tess je taj dio odlučila izostaviti iz svojega sljedećeg izvješća. - Sve u svemu - nastavila je Sophie - bilo mi je prilično lijepo.

- To je zaista super - rekla je Tess. - Ali slušajte...

Sophie se nagnula malo bliže zrcalu iznad toaletnog stolića i prešla prstom iznad gornje usne. Da, definitivno su opet počele rasti. Još nekoliko tjedana i klasificirat će se među primate.

- Sophie? - govorila je Tess.

- Da... što ste rekli? - oklijevajući je upitala.

- Rekla sam - Tess je zvučala malo iritirano - kako moramo tom čovjeku pružiti svaku šansu da učini pravu stvar. Hoću reći kako je to što ste mu javili, za njega bila velika novost. Možda mu je trebalo dan ili dva da razmisli o svemu tome.

- Ma nemojte, onako kako sam ja imala vremena? - rekla je Sophie, dureći se.

- Vi niste bila vjenčani s Carrie.

- Ni on to nije dugo bio! - oštro je uzvratila Sophie. Upravo u tom trenu začulo se zujanje zvona na ulaznim vratima.

- To su vrata, to su vrata, to su VRATA, TO SU VRATA!

- Izzyni povici bili su sve glasniji kako je prelazila iz jednog dijela stana u drugi.

- Oh, sranje, moram ići. Izzy, ne otvaraj vrata! - Tess je u svojem uhu začula tresak s kojim su ulazna vrata lupila o zid hodnika. - Da se nisi usudila otvoriti vrata! - čula je kako Sophie viče.

- Ako je to on, nazovi me - rekla je Tess, ali tada je shvatila da je veza već prekinuta.

- Oh, to si ti - rekla je Izzy pogledavši gore prema Calu. Sophie je stigla 0,01 sekundu poslije, projurivši pokraj Belle koja je otišla u spavaću sobu i za sobom čvrsto zatvorila vrata.

- Što sam rekla o otvaranju ulaznih vrata? - upitala je Sophie, gledajući Izzy i na trenutak ignorirajući Cala.

- Rekla si nemojte otvarati ulazna vrata - odgovorila je Izzy, slatko je gledajući.- A što si ti učinila?

- Otvorila sam ulazna vrata - odgovorila je Izzy polako oprezno, kao da je to posve očito.

- Ali rekla sam ti da ih ne otvaraš! - Sophie je malo povisila glas i nogom udarila o pod.

- Znam! Ali to ionako nije bio on, to je samo on. -Izzy se jednom glatkom kretnjom bacila potrbuške na otirač i ostala tamo ležati, savršeno mirna u tihom protestu.

Sophie, koja se već navikla na ovakve poteze i prestala se brinuti nisu li to možebitne nesvjestice, pogledala je Cala: - Zar ti ne bi trebao individualno testirati trideset i osam tisuća lampiona i svjećica za domjenak tvrtke Madison? - upitala ga je uz škrt osmijeh.

- Nisu se mogli upaliti - rekao je suho. - Pogledao je u Izzy.

- Moram ti reći, Izzy, kako sam mislio da ćeš pokazati malo više zadovoljstva što vidiš čovjeka s kompletom igračaka iz Parka životinja. - Izzy se nije ni pomaknula.

- Park životinja ne može se usporediti s njezinim ocem - odgovorila mu je Sophie, zabrinuta vidjevši koliko djevojčica očekuje dolazak svojeg oca. Mislila je kako bi Izzy možda mogla na to i zaboraviti, ali nije. Činilo se da je Louis bio subjekt svake njezine misli i pitanja.

- Ali zašto si došao, Cal? Znaš, zaista bi trebao biti na tom brodu, marširati po njemu uzduž i poprijeko, sa svojim notesom pri ruci, i zagorčavati život svim radnicima.

Cal je izgledao skeptično. - Već sam to učinio. Premda mi to ne stoji u opisu radnog mjesta. Trebam te da sa mnom provjeriš neke konačne detalje i da mi potpišeš neke fakture. Nisam za to ovlašten.

- Htjela sam da to bude tata-čovjek, a ne čovjek koji miriše po cvijeću - zatulila je Izzy, zaključivši kako je tihi protest neće daleko odvesti. Sophie ju je pokupila s poda, nabacila preko svojeg ramena i počela se uspinjali stubama.

- Osjećam se čudno odbačenim - zamišljeno je rekao Cal, kad je Sophie istovarila Izzy u fotelju i pogledala je. Mala nije zaista plakala; bio je to plač bez suza, a s mnogo jecaja, kakvim se služila kada je postojala daleka mogućnost da tijekom pet sekunda ona ne bude u samom središtu svemira.

- Kako bi bilo da Belli odneseš čokoladni keks i time je razveseliš? - predložila je Sophie.

Izzyno se lice istog trenutka ozarilo. - Hoću li dobiti i ja? Mogu li i ja dobiti jedan?

Sophie je kimnula i dala joj dva keksa. - Hajde sada, i nemoj putem pojesti i Bellin!

Izzy se zakikotala i otrčala iz sobe. Sophie je pogledala omot s keksima, a onda Cala. Uzela je iz omota jedan keks i strpala ga u usta.

- Kakav problem s paljenjem? - upitala ga je, govoreći punim ustima: - Vjetar, problem s testiranjem elektromotora?

- Kad bi te sada Jake mogao vidjeti - rekao je Cal, promatrajući je s izvjesnom dozom gađenja. - Znaš, kad bi imala spolni život, ne bi bila bulimična. U svakom slučaju nema nikakvih problema, samo sam htio s tobom provjeriti neke detalje, kao na primjer jesi li s kateringom definitivno dogovorila jelovnik?

- Provjereno i dogovoreno - spremno je odgovorila.

- Jesi li u vezi s pirotehnikom dobila blagoslov onih momaka iz zdravstva i sigurnosti?

- Provjereno... - rekla je, kao da bi uopće moglo biti nečega što bi ona, Kraljica Perfekcije, mogla previdjeti.

- Jesi li angažirala nekog tko će ti pričuvati djecu, a pritom ih neće izluditi?

- Provj... uh, jebiga! - opsovala je i uzela još jedan keks.

- Znao sam. A znaš da moraš biti tamo. Pojavit će se sve face, uključivši i Gillian. Ta proslava Madisona vjerojatno je najveći party koji je McCarthy Hughes ikada organizirao s ove strane Atlantika. Bit će fantastično, a ti ćeš tamo biti u središtu i svi će te gledati i misliti kako si prekrasna.

- Znam - zavapila je Sophie - ali djevojčice ne vole nikoga osim tebe! Hoćeš U ti pripaziti na njih?

- Neću - odgovorio je Cal. - Naradio sam se ko lud oko tog domjenka pa ću otići tamo i zabaviti se. Cal je bio sjajan u organiziranju takvih događaja i činio je sve potrebno da se ljudi druže i da se novonastali problemi suzbiju u samom početku, a nakon pomoći koju joj je pružio bio je zaista zaslužniji od ikog.

- Imaš pravo - rekla je Sophie.

- Onda? - Cal je čekao.

- Pa, mislim da je to onda to. Ja ne mogu ići, zar ne? - pokazala je glavom u smjeru spavaće sobe. - Ne mogu njih dvije voditi na domjenak za odrasle osobe. Najprije zato što je tamo previše toga čime bi se mogle ugušiti, a osim toga, gotovo sve je zapaljivo. Zamisli koliko bi stajalo osiguranje ako bi se mi tamo pojavile!

- Mora postojati netko - rekao je Cal, grozničavo razmišljajući. - Netko za koga će one znati da ih ti ne bi ostavila s njim zauvijek. Netko dovoljno čudan da bi njima bio prihvatljiv...

- Baš ti hvala.

Cal je zapucketao prstima:

- A njihova baka? - predložio je.

- Ne, ona se nikada ne bi uspjela popeti po ovim stubama.

- Ne, njihova druga baka... tvoja mama - rekao je Cal kao da je to nešto posve očito.

- Pa, tehnički gledano, ona im nije baka, ali... - Sophie je razmišljala o zamisli da Bellu i Izzy ostavi tih nekoliko sati pod nadzorom svoje mame. Nije se s mamom čula još od one večeri kad je ona svratila i donijela joj priručnik za uzgoj pasa, ako se ne uračunaju telefonske poruke koje su se u potpunosti sastojale od psećeg laveža i koje su vjerojatno češće bile posljedica Scoobyjeva prtljanja po tipki za brzo biranje broja, nego majčinih pokušaja da je nazove. Bilo čija druga majka bi već bila tu i pomagala oko djece, zanimala se za njih i u najmanju ruku se upletala u sve to. Ipak, činilo se kako joj je u ovom slučaju njezina majka posljednja... ne posljednja, nego jedina nada.

- Što misliš, hoće li im se ona svidjeti? - upitala ga je.

- I te kako. Ona je šašavica. Osim toga, može doći ovamo i djevojčice će se osjećati sigurne.- Kud puklo da puklo - rekla je Sophie, birajući majčin broj. Nakon uobičajene pauze povezane sa prsima, Iris se napokon javila.

- Halo? - rekla je.

- Mama, ja sam. Slušaj, moram te zamoliti za uslugu i zaista je nužno da mi je učiniš, bez pregovaranja i prigovaranja.

* * *

Sophie je poljubila Izzy i Bellu u tjeme.

- Ove pidžamice su vam fantastične - rekla im je. - Izgledate u njima kao princeze.

Izzy se nasmijala: - Ti izgledaš kao prava princeza. - Sve na tebi blista i sjaji se i ne smrdiš. Jako mi se sviđa kad lijepo izgledaš.

Sophie se pogledala. Zahvaljujući tome što je njezina majka došla rano, imala je dovoljno vremena urediti se. Čak je stigla i noge obrijati, voskom skinuti dlačice s

gornje usne, tuširati se i oprati kosu. Ipak nije imala vremena i za ravnanje kose pa je ona poput zlatnog oblaka lepršala oko glave, kako je to Bella poetski izrekla. Više je nalik raščupanoj, nepokretnoj gomili kose, pomislila je Sophie, ali joj je bio draži Bellin opis.

- Nije loša, ova haljina, zar ne? - rekla joj je oduševljeno.

- Izgledaš krasno - rekla je Bella svečanim, ozbiljnim glasom. - Ali vratit ćeš se, zar ne?

- Naravno! - uzviknula je, čučnuvši zbog nekih poteškoća s visokim petama. - A vi ćete biti dobre i slušati moju mamu, OK? Idite u krevet kad vam ona to kaže.

Izzy je kimnula. - Ali kad se vratiš, doći ćeš u našu sobu i pogledati nas? - ustrajala je Bella.

- Svakako - rekla je Sophie, ustavši, rabeći Izzynu glavu kao potporanj za ravnotežu. - Dobro, idem ja.

Oprezno je, koračajući uz majku, sišla niza stube i došla do vrata koja vode na ulicu.

- Mama, znaš sve što trebaš učiniti?

- Da. Buljiti u telku i nalokati se.

- Mama! - protestirala je Sophie. - Govorim ozbiljno.- I ja, draga. Ne daj im da se igraju šibicama, nemoj davati nikakve oštre predmete i ne puštaj ih da izlete izravno pod autobus - nabrajala je sve što je zabrinuta Sophie tražila od nje. - Čuj, ti si to radila tek nešto manje od dva tjedna, a ja to radim već trideset i pet godina!

- Mama, meni je dvadeset i devet godina! - rekla je Sophie zgrozivši se. - I ne šalim se s onim u vezi autobusa. Ova kvaka na uličnim vratima je vrlo nepouzdana...

- Sve će biti u redu. Imam broj tvojeg mobitela. Baš mi je drago da si se napokon sjetila zatražiti moju pomoć.

- Kako to misliš? Ja sam čekala da mi ti ponudiš svoju pomoć! - uzviknula je Sophie.

- O, ne, draga - blago je rekla mama. - Ja sam još davno naučila da ti nikada ne nudim pomoć. Tebi to ide na živce, jer ti uvijek najbolje znaš. Godinama sam čekala da ti zatrebam za bilo što. A sada idi i lijepo se provedi - Iris joj je uputila pogled pun odobravanja, a Sophie joj se toplo osmjehnula.

- Znaš, sada si mi zaista puno pomogla - rekla je.

- Znala sam da bi od mene moglo biti neke koristi - rekla je majka. - A ti izgledaš vrlo lijepo. Sigurna sam da bi si mogla naći dečka, ako bi se malo potrudila.

- Da, ali želim li ga? - mrmljala je Sophie kad je stigao taksi, misleći na Jakea koji ju je čekao na brodu.

15 - Izgleda nevjerojatno, zar ne? - rekao je Cal ponosno te se sa Sophie naslonio na

zlatnu ogradu koja je okruživala plesnu dvoranu. - Izgleda točno kao na Titaniku. - Sophie je kimnula i otpila gutljaj martinija. - Ali, srećom, bez cijelog potonuća i utapanja i Celine Dion.

Cal joj je uputio neodobravajući pogled.

- Nemoj omalovažavati Dion - rekao joj je. - Ona mi pruža nadu da bih jednoga dana negdje i ja mogao pronaći svojeg Leonarda s kojim bih plutao držeći se za komad drveta i gledao ga kako se nasmrt smrzava.

Sophie je izgledala iznenađeno.

- Zaista? - upitala je. - Jednoga dana se namjeravaš ozbiljno vezati uz nekog?

Cal je trenutak porazmislio o tome, a onda slegnuo ramenima.

- Ne - odgovorio je. - Vjerojatno ne. Barem ne s nekime poput onih tamo. - Kretnjom glave s lica je zabacio nepostojeću kosu. - Ne znam zašto su svi seksi muškarci ili zauzeti ili su heteroseksualni? - upitao je nesretno.

Činilo se da to zabavlja Sophie. - Ti se šališ, zar ne? - upitala je, promatrajući skupinu jednako odjevenih klonova koji su plesali jednako kao i njihovi očevi.

- Naravno da se šalim - rekao je Cal. - Bože, iako si mi šefica, katkad si zbilja tupava.

Sophie je promatrala paradu kolone konobara koja se pojavila iz kuhinje, savršeno ujednačenih pokreta, pladanj za planjem kanape sendviča i onda su se raspršili među mnoštvom gladnih ljudi. Bio je to kao da promatra vrijeme hranjenja u akvariju punom nevjerojatno dobro odjevenih morskih pasa.

- Zapravo, Cal, nešto sam razmišljala - započela je. - Znaš ono kad si jutros došao k meni, shvatila sam...

Cal je ispio svoj martini i sa žaljenjem se zagledao u praznu čašu.

- Oh, Bože, ne još jedna našminkana lezbijka... to se širi kao kuga! - rekao je. - Ipak, uvijek sam sumnjao...

Sophie ga je ignorirala: - Mislila sam kako si ti, manje-više posve sam, organizirao ovo okupljanje i znaš, baš sam se pitala kako to da me nikada nisi tražio da te unaprijedim. Želim reći kako si već godinama moj osobni pomoćnik... i to briljantan. Nikada nisi tražio da ti se pruži šansa pa da samostalno organiziraš neki domjenak, a opet kad ti se pruži prilika... sve obaviš sjajno.

- Znam - rekao je Cal. - Volim raditi za tebe, plaća mi iz godine u godinu raste i dobivam dobar bonus. Posao mi je vrlo lagan i imam samo dvadeset i pet godina. Sviđa mi se dolaziti na posao u devet, besposleno vrludati uokolo do pet i onda se fino pokupiti van. Jest da je katkad gnjavaža, kad se pojave djeca šefičine umrle najbolje prijateljice, ali onda onaj dio ugovora o radu, u kojem se spominju prekovremeni sati uvijek kad se to pokaže nužnim, postane i te kako stvaran. I nemoj da ti sad to udari u glavu... ali ti si dobra šefica.

Sophie je zasjala od zadovoljstva. Ona je uvijek mislila da je dobra šefica.

- Cal - rekla je - želim ti dati promaknuće.

- O, Bože.

To baš i nije bila reakcija kakvu je Sophie očekivala.

- Tek sam danas shvatila što sve radiš. Imaš pravo, radiš daleko više nego što stoji u opisu tvojega radnog mjesta.

Cal je zakolutao očima: - To sam ti ja mogao reći.

- Dakle, ako želiš, dobio si. Cal je trepnuo i pogledao je, oprezno glumeći kako je zbunjen i ne razumije. - Što sam dobio?

- Promaknuće! - kliknula je Sophie. - Već sam o tome razgovarala s Gillian i ona misli da je to dobra ideja. Obje mislimo da bi ti bio izvrstan šef računovodstva. Ti si izvrstan u svojem poslu, Cal, sam Bog zna koliko si vremena proveo tražeći po internetu berbu Galliano i posve je u redu da ti se sav taj trud prizna.

Sophie je promatrala u diskografsku rasvjetu koja se stalno vrti i koja je Calov profil obojila ljubičasto, pa plavo i onda zlatno. Neki maleni slatki osmijeh mu se pojavio na rubu usana.

- Zbilja? - ono njegovo uobičajeno urbano držanje sada je samo malčice splasnulo. - Ne znam, Sophie, to je naporan posao, zar ne? A ja nisam sklon promjenama, ja sam ti po horoskopu rak.

Sophie se nasmijala: - Samo mislim da u ovoj tvrtki možeš postići više. Nudim ti šansu. Kad bi naše uloge bile obrnute, ti bi mi rekao neka se izvučem iz te svoje kolotečine nesigurnosti i paranoje i napokon počnem živjeti svoj život, a, osim toga, ti ionako već obavljaš taj posao. Razliku bi osjetio samo u svojoj platnoj vrećici.

Cal ju je pogledao: - Takve promjene volim. - Još ju je malo gledao: - Onda, u redu. Kad me ovako preklinješ... prihvaćam.

Sophie mu je pružila ruku i rukovali su se.

- Naravno da hoću veću plaću - rekao je - i svejedno neću spavati s tobom... to ti je jasno, zar ne?

Sophie je uzdahnula. - To ti definitivno ne stoji u opisu radnog mjesta - rekla je odlučno.

* * *

Sophie se pitala kako da pogleda na sat, a da time ne uvrijedi Jakea koji ju je pronašao prije četrdesetak minuta i otad je držao u jednom kutu.

- Bože moj - rekao je, mjereći je od glave do pete, otvorenim pogledom kakav još nije kod njega vidjela. - Izgledaš fenomenalno. - Nastavio ju je gledati pogledom zbog kojeg počela malo vrpoljiti.

- Oprosti - rekao je. - Jednostavno... eto, jednostavno izgledaš nevjerojatno. - Osmjehnuo se i to je bio sladak dječački osmijeh, zbog kojeg se i Sophie osmjehnula i malo porumenjela.

I bilo joj je ugodno stajati tamo s Jakeom. On je s istinskim zanimanjem slušao posljednje novosti o djeci i njezine brige i nadanja u vezi s pronalaženjem Louisa. Smijao se kad mu je uz osmijeh i s nekim čudnim ponosom govorila o Izzynu prenemaganju i izgledao je iskreno dirnut kad mu je spomenula njezin otvoreni razgovor s Bellom.

- Tebi je doista stalo do te djece, zar ne? - rekao je Jake prije nekoliko minuta.

- Pa - odgovorila je - mislim da mi je stalo, na izvjestan način.

Jake ju je pogledao s još jačim intenzitetom koji ju je natjerao da ustukne jedan korak.

- Ti bi bila nevjerojatno dobra majka - rekao je, susprežući emocije.

- Ne, ne bih - Sophie je reagirala spontano, prestrašivši se tog komentara.

- Bila bi - tvrdio je Jake.

- Ne bih - ostala je ustrajna a onda zašutjela, shvativši kako ovaj dijalog opasno podsjeća na svađe na dječjim igralištima.

Jake je bacio kratak, postiđen pogled na vrhove svojih cipela, a onda ju je ponovno pogledao: - Plašim te, zar ne?

- Ne plašiš me - lagala je.

- Zašto te plašim? - Jake je to više upitao sebe nego nju. -

Mislim da je to zato što sam toliko iskren. Previše sam otvoren i trebao bih se držati više tajanstveno i više cool, zar ne? - Sophie je slegnula ramenima. - Ispričavam se, Sophie.

Izgledao je tako tužan da je ona impulzivno smanjila razmak između njih i stavila svoju ruku na njegovu.

- Nemoj se žalostiti - rekla je. - Ja sam samo malo zahrđala i to je sve. Već duže vrijeme nisam ovo radila, a ja sam Engleskinja, znaš. Držimo se rezervirano. Jakeov osmijeh je nestao kad ju je pogledao u oči, a Sophie je bila sigurna da bi svakog trena mogla podleći njegovu seksualnom magnetizmu i karizmi. Jer morala bi biti klinički mrtva da joj se to ne bi dogodilo.

No čak i kad su se njegove meke, čvrste usne spojile s njezinima, ona se, na svoje iznenađenje, zatekla kako se brine o tome što se malo više ne kreće među ljudima, što s njima ne stvara mrežu izmjenjujući posjetnice i dogovarajući poslove. Morala je provjeriti je li sljedeći val kanapea spreman za posluživanje i pristižu li pića redovito i, što je bila najvažnije, imaju li pirotehničari sve spremno za lažno odbrojavanje dolaska Nove godine koje je bilo zakazan za 22.30... jer sutra je radni dan.

Jakeovi su prsti bili omotani njezinom kosom kad se napokon sabrala, prestala razmišljati o drugim stvarima i uzvratila mu poljubac. Reakciju na to osjetila je u jakom fizičkom trzaju. Prekinula je poljubac i ustuknula korak natrag.

- Nevjerojatna si - glas mu je bio dubok od požude. - Hajdemo odavde. Noćas imam rezerviranu kabinu na palubi.

Sophie ga je nesigurno pogledala. U ovih posljednjih nekoliko trenutaka njihova zagrljaja željela ga je ljubiti, željela je na sebi osjetiti njegove ruke ili je barem njezino tijelo to željelo.

- Ne znam - rekla je. - Mislim, kanapei i vatromet...

- Ma daj - rekao je Jake, odbacujući njezine proteste, pa ju je primio za ruku i vodio je kroz mnoštvo ljudi prema kabinama. Sophie mu je dopuštala da je vodi, jer je jedan dio nje želio poći i saznati kako je to kad si s Jakeom, gola, u kabini luksuznog putničkog broda. Ali veći dio njezina bića je, s izvjesnim olakšanjem, znao da do toga neće doći. U svakom slučaju ne noćas i ne ovdje, a pogotovo ne kad ovako ima na sebi gaćice obojene u bordel-ružičasto.

- Jake - Sophie ga je povukla da se zaustavi, a onda je oslobodila svoju ruku. Podigla je glavu i koraknula korak natrag, svjesna ljudi oko njih.

- Ne mogu - rekla je, odmahujući glavom - ja ovdje radim! Gillian bi me ubila. Stidljivo se osmjehnula. Jake je izgledao razočaran. Uzdahnuo je.

- Ispričavam se - rekao je. - Malo previše šampanjca i premalo ove prekrasne tebe. To me je izludilo. Naravno da imaš pravo.

Sophie mu se zahvalno osmjehnula. - Moram ići - rekla je, pokazujući na ljude oko njih, gdje je fešta bila u punom zamahu. - Moram još obaviti posljednje provjere, a onda moram natrag k djevojčicama, prije nego zapale kuću ili nešto slično.

Jake se nasmiješio i slegnuo ramenima: - Jednoga dana imat ću te za sebe.

- Imat ćeš - rekla je Sophie, želeći mu nešto pružiti.

- Mogu li te otpratiti kući? - ponudio je pun nade.

- Ne, ovo je tvoja proslava! Ostani ovdje i lijepo se provedi.

Sophie se okrenula na peti i brzo se izgubila u gomili, bez osvrtanja, znajući da je Jake promatra.

- Bože, kakvo si ti govno - rekla je Eve, pojavivši se pokraj njezina lakta, i jedva da se čulo šuštanje njezine dugačke, izrazito tijesno pripijene zelene haljine. Sophie je pomislila kako u tome izgleda kao zmija iz rajskog vrta.

- Hvala - suho je odgovorila. - A kako si ti?

- Htjela sam reći kako se ponašaš prema Jakeu ... Jadni momak te cijelu večer pokušava poševiti. - Eva je zurila u Sophie, koja je bila šokirana ovom izjavom. - Zar to zaista nisi shvatila, ili je sve to samo dobro razrađeno lukavstvo koje će te učiniti još teže uhvatljivom i poželjnijom?

Sophie je odmahnula glavom: - Između mene i Jakea nema ničega - rekla je čvrstim glasom. Bila bi prava katastrofa kada bi se nekakav trač uspio probiti do uredskih kuloara. Ne radi se o tome da je Eve raspolagala ikakvim čvrstim činjenicama pa da je mogla proširiti trač, no u ovom slučaju bi i Sophieina reputacija ledene kraljice dobila svoju potvrdu.

- Blagi Bože, ženo - rekla je Eve. - Toliko se napalio na tebe da su praktično morali podignuti Tower Bridge da bi mu ona ukrućena stvar mogla proći. Sophie je slegnula ramenima: - Bilo je slatko malo pročavrljati s tobom, Eve, ali moram provjeriti još nekoliko detalja na ovoj mojoj fešti.

- Kuja - rekla je Eve, promatrajući Sophie koja je odlazila prema kuhinji. Sophie je znala da je ovaj put, premda je Evina riječ bila zadnja, ona odnijela pobjedu. Ova joj je proslava donijela pobjedu. Bila je zaista briljantna.

* * *

Skitnica koji je sjedio na Sophieinim stubama malo joj je pomutio osjećaj trijumfa. Kad ga je ugledala, uzdahnula je i bavila se mišlju da prođe pokraj njega i malo pričeka iza ugla, u nadi da će mu dosaditi tamo sjediti pa će otići. Skrivena stablom platane, trenutak ga je promatrala. Bio je to krupan momak, s jednom od sumnjivih brada za koje se čini kako bi u sebi mogle skrivati cijeli jedan zaseban eko sustav. Sjedio je naizgled ugodno naslonjen, oslonivši laktove na stube, gledajući otud na svijet kao da sa svojeg balkona uživa u pogledu na talijanske Alpe. Nije se radilo o tome da Sophie ne bi imala simpatije za beskućnike, imala je. Napokon, svakog je

mjeseca Skloništu za beskućnike uplaćivala 5.99 funti pa je i po tome znala da joj je stalo. Samo joj nije bilo drago što je sad jedan od njih na njezinu pragu. Ali kako se činilo da on tu namjerava provesti neodređeno vrijeme, nije joj preostalo drugo nego prići mu i vrlo pristojno ga zamoliti da se makne. Skupila je sitniš koji joj je taksist vratio i koji je bila spremila u džep kaputa.

- Evo, tu imate tri i dvadeset i osam - rekla je, pružajući mu novac. Prestrašila se kada je vidjela da ga je toliko iznenadila da je poskočio, a to nikada nije mogla biti dobra taktika. - Molim vas, maknite se, moj muž je policajac i mogao bi svakog trena doći ovamo.

Skitnica ju je odmjerio od glave do pete, s nekom natruhom zbunjenosti.

- Jebiga - rekao je napola se smijući se - zbilja si me prepala. Ali, hvala Bogu sad si tu, već sam se počeo smrzavati.- Gledajte - rekla je, pitajući se izgleda li on ovako žućkasto zbog ulične rasvjete, ili je zaista žut - znam da je teško imati mentalnih problema i sve to, ali...

Skitnica je naglo ustao, a Sophie je, stojeći na stubama malo ustuknula i istog časa izgubila ravnotežu. Osjetila je kako su mu se ruke spojile oko njezina struka i kako ju je vratio u stabilan položaj prije no što se povukao na pristojnu udaljenost. Tek je tada osjetila da, za jednog skitnicu, on vrlo ugodno miriše. Zaškiljila je, koristeći se uličnom rasvjetom, kako bi ga bolje pogledala.

- Oh - rekla je glupavo. - To si ti. Bok, Louis.

Izgledao je stariji no što ga je Sophie bila upamtila, a to je djelomično bilo zbog te njegove brade a, naravno, i zato što je sada bio šest godina stariji, baš kao i ona.

- Tvoja majka me nije htjela pustiti unutra - rekao je prijateljskim tonom, dok su oboje stajali u malom hodniku. - Rekla je da bi je ti ubila kad bi me ona pustila ući pa neka radije dođem sutra i porazgovaram s tobom. Ali ja sam već toliko čekao da se nisam mogao strpiti do sutra. I zato sam te čekao. Ovdje je barem toplo. Vani je studeno za slediti se. - Ponovno je odmjerio Sophie od glave do pete, ovaj put koristeći se pogodnostima koje je pružala električna rasvjeta stubišta.

U dobro osvijetljenom hodniku Sophie je trepnula i pogledala ga. Stubišna rasvjeta je bila podešena tako da gori samo nekih pet minuta. Za dvije-tri minute svjetlo će se ugasiti i zatekla se kako se nada da će, kad ga ponovno upali, Louis nestati. Sada kad ga je mogla jasnije vidjeti bilo je jasno da on nije skitnica, bio je samo izmoren od putovanja i neuredan. Preko debele veste imao je jaknu punjenu perjem, a na glavi takozvanu bini kapu, čvrsto nabijenu na glavu preko prilično dugačke plave kose. Brada mu nije bila onako gusta i čupava kako joj se to ranije učinilo; barem trećina toga bile su tek rese kojima je bio obrubljen njegov crni šal, kojim se, zbog hladnoće, omotao do brade.

- Nisam mislila da dolaziš - rekla je, pogledavajući prema ulaznim vratima svojeg stana i odjednom poželjevši da se nalazi s druge strane tih vrata. - Htjela sam reći kako si rekao da ćeš odmah doći, a od tada je prošlo već tjedan dana.

Činilo se nerealnim da ona tu stoji s Louisom. Gotovo je već prestala vjerovati da on zaista postoji, ali sada kad je bio tu otkrila je kako ne zna što bi rekla. Za nju je bilo posve nekarakteristično da bude ovako nespremna. Osim toga, išlo joj je na živce što je on ovako opušten. Odmotala je ružičasti šal ukrašen perlama i skinula kaput izrađen od lažnog krzna. Odjednom joj je bilo jako vruće.

- Au - rekao je Louis pa, vidjevši Sophiein izraz lica, dodao: - Htio sam reći kako je ovo zaista lijepa haljina. Ja volim ružičastu boju.

Sophie je podigla obrvu, zadovoljna što vidi da je barem zbunjen čudnom situacijom u kojoj su se našli.

- I što sada? - upitala ga je, zabacivši kosu preko ramena jednom arogantnom kretnjom zbog koje ju je Carrie vječito zafrkavala.

- Pa - rekao je Louis, pokazujući veliko zanimanje za tu temu. - Nastavimo u prijateljskom tonu. - Pljesnuo je rukama i protrljao ih, poput nekog negativca iz nijemih filmova. - Slušaj, žao mi je što nisam odmah došao, ali nisam mogao ostaviti školu na cjedilu. Morao sam srediti neke stvari. Morao sam skupiti novac za avionsku kartu. Srećom, već sam imao ušteđen veći dio potrebne sume. Znam da sam ti spustio slušalicu... to je bilo blesavo i nepristojno. Ne znam jesam li u tom trenutku znao gdje mi je glava, ako razumiješ što želim time reći. - Sophie je pretpostavila da to razumije. - U svakom slučaju, žao mi je što sam spustio slušalicu i žao mi je što mi je ovoliko vremena trebalo da dođem. Vjeruj mi da je dolazak ovamo za mene bio prava noćna mora. - Ako je Louis od Sophie očekivao bilo kakvu vrst simpatije, onda se razočarao. - Dakle, kao što sam rekao, nisam jednostavno mogao tamo ostaviti ljude na cjedilu - zaključio je.

- Nisi? - Sophie je čula sebe kako mu govori ledenim glasom. - Mislila sam kako je napuštanje ljudi tvoja jača strana.

Louisov otvoreni, prijateljski osmijeh sada se sledio i oslabio.

- Slušaj, sad sam tu - rekao je ugrizavši se za usnu - i želim vidjeti svoje djevojčice. Moje kćeri. Došao sam zbilja izdaleka i jedino o čemu sam razmišljao bio je ovaj trenutak. Molim te pusti me da ih vidim.

Sophie je promatrala Louisa kako, opušten, stoji u njezinoj veži. Činilo se da se u ovoj situaciji posve dobro osjeća. Nije nimalo izgledao kao čovjek kojem je nedavno preminula supruga i ostavila za sobom djecu koju je on napustio i koja su sada bila siročad. Nije očekivala da će se on pojaviti, ali kad je već tu, mislila je, trebao bi biti nervozan, pun žaljenja i pokajanja i izgledati kao netko tko se osjeća krivim. Na njemu s nije vidjelo ništa od toga i to ju je razljutilo.

- Djeca spavaju - rekla je, brzo zakoračivši na prvu stubu, tako da je sada bila gotovo iste visine kao i on. - Sigurno ti je jasno da ne možeš nakon tri godine jednostavno ušetati natrag u njihove živote, probuditi ih i reći: Hej, djevojčice, tata se vratio! - Sophie je tražila nešto, bilo što, čime bi poremetila ovu njegovu gotovo nepristojnu sabranost. - Osim toga - rekla je otvoreno - Izzy zapravo ne zna tko si, a Bella te čak ne želi ni vidjeti.

Na Louisovu licu se nije pomaknuo niti jedan mišić kad joj je uzvratio izravnim pogledom.

- Slušaj - rekao je odmjerenim tonom. - Ti si ta koja me je pronašla. Mislio sam kako će ti biti drago što me vidiš. A osim toga, to su moja djeca. Ako poželim mogu se popeti ovim stubama i noćas ih odvesti odavde. Ti me ne možeš zaustaviti.

Sophie se popela još za jednu stubu. Znala je da je on u pravu: ona je bila ta koja ga je pronašla i trebalo bi joj biti drago što ga vidi pa ipak se morala prisiliti ljutnju nekako zadržati u svojem tijelu, a ne da se ona manifestira rumenilom kože. Nije znala zašto je ovako reagirala na njegov dolazak, ali osjećala je kako bi se netko

trebao ljutiti na Louisa zato što je napustio svoju obitelj, a kako nije vidjela nikoga drugog tko bi joj mogao biti na raspolaganju, onda to može i sama učiniti.

- Zapravo ne, ne možeš uzeti djecu - rekla je udaljavajući se stubu po stubu od njega. - I da, ja te mogu zaustaviti. Meni je odobreno da ih smjestim kod sebe i u očima zakona ja sam njihov zakonski skrbnik. Ionako će ti trebati sudski nalog da bi ih preuzeo. - Sophie je malo razvukla stvarnu istinu, kockajući se i uzdajući se u to da Louis o zakonskoj strani cijele priče zna jednako tako malo kao i ona.

- Ali ja sam njihov otac! - Louis je izgledao razočaran i povrijeđen pa je Sophie shvatila da on nije onako nasilan i pun samopouzdanja kako joj se to u početku činilo. Udahnula je i ujednačila ton svojega glasa. Shvatila je kako od Louisa traži nešto pomalo komplicirano. Željela je da on pokaže stupanj kajanja koji je ona držala primjerenim s obzirom na zločin koji je počinio. Ali nije ga htjela posve prestrašiti, jer nije mogla riskirati da on sada ode i nikada se više ne vrati. Morala je sada potisnuti tu svoju osobnu emotivnu reakciju nekamo otraga i u prvi plan staviti djevojčice.

- Evo, Louis, što bih ti ja predložila da učiniš. Predlažem ti da odeš odavde i pronađeš neko mjesto gdje ćeš odsjesti. Ovamo se možeš vratiti ujutro, kad ćeš manje nalikovati odbjeglom robijašu. - Sophie se popela do vrha stuba i pogledala prema njemu. - Ja ću ujutro reći djevojčicama da si stigao, pa ćemo od te točke nastaviti dalje, OK?

Louis je još trenutak stajao nepokretno, pogleda prikovanog uz Sophie, a onda je slegnuo ramenima: - Ne mogu baš puno birati, zar ne? - rekao je, uputivši se prema vratima. - Vratit ću se rano ujutro.

Upravo u tom trenutku svjetlo se ugasilo. Sophie je stajala u mraku i zadržala dah. Ali kad se svjetlo ponovno upalilo, Louis je još uvijek stajao kraj ulaznih vrata. Sophie ga je promatrala kako je stisnuo kvaku i otvorio vrata, a onda zatvorio zatvarač na vjetrovki kako bi se zaštitio od studeni.

- Oh, kad smo već kod toga, djevojčice se prilično dobro nose sa svim time, kad se uzme u obzir da su ostale bez majke. Puno ti hvala što si to pitao.

Louisovo lice je bilo crveno od bijesa kad je za sobom zalupio vrata.

Sophie je duboko udahnula i shvatila da se cijela trese. Niti jednom, tijekom svih ovih dana dok je čekala i nadala se da će se Louis pojaviti, nije ni pomislila da bi reakcija na njega mogla biti toliko tjelesna, instinktivna i emocionalna. Ispod tankog materijala njezine haljine već su se na koži počele pojavljivati jasne crvene mrlje, a krv joj je bubnjala u ušima. Znala je da ovakav način razgovora s njim ne vodi nikamo i da neće ništa riješiti. Ali u onom času dok je stajao u veži i kad se njegova nazočnost osjećala u svakom kutku, osjećala se kao da je u njoj zapalio fitilj koji će je natjerati da eksplodira. Nije mogla samo stajati i olakšavati mu povratak. Morala mu se suprotstaviti. Zbog Carrie i zbog djece.

Ušla je u stan i zatekla majku kako stoji u hodniku.

- Je li otišao? - upitala je Iris šaptom.

- Je, mama, i hvala ti što si ga ostavila čekati - odgovorila je Sophie, idući za njom u dnevni boravak.

- Kako je bilo - upitala ju je majka. - Čini se da je vrlo ljubazan mladić. Bio je razočaran kada sam mu rekla da ne može ući, ali nije zbog toga bio neugodan.

Sophie je pažljivo razmislila o svojih pet minuta s Louisom.

- Zapravo ne znam - odgovorila je. - Ali imaš pravo... čini se da je normalan i ljubazan.

I tada je Sophie shvatila. To je to. To je bio razlog zbog kojeg se toliko razljutila.

Ako je tako normalan i ljubazan, zašto je onda pobjegao?

16 Izzy je odlučila da će za susret sa svojim ocem odjenuti narančasti topić u

kombinaciji s omiljenim zeleno-crnim tajicama, koje su nekada bile dio opreme za Noć vještica, a preko svega toga novu haljinu dobre vile. Sjedila je na rubu Artemidine fotelje po kojoj je udarala petama ravnomjernim ritmom koji je išao na živce, posve nesvjesna ubitačnog pogleda kojim ju je gledala mačka koja je balansirala na stražnjem naslonu stolca, tik iznad njezina lijevog ramena. Da se radilo o bilo kome drugom, ako izuzmemo Bellu, Artemida bi se do sada već obračunala s njim, koristeći se pritom svojom nasilničkom učinkovitosti.

- Je li SADA vrijeme? - upitala je Izzy, točno trideset sekunda nakon što je posljednji put upitala kada će doći taj Čovjek Koji Je Njezin Otac.

Tess, koja je stigla ovamo još prije sat vremena, protresla je srebrnim narukvicama na ručnom zglobu, sve dok nije mogla jasno pogledati na sat. - Ne, draga, morat ćemo još malo pričekati. - Podigla je obrvu pogledavši Sophie koja je stajala u kuhinjici, držeći lončić čaja, više zbog vlastite utjehe nego zbog sadržaja lončića.

- U redu, Bella? - upitala je djevojčicu koja je ležala na podu i zurila u strop. Djevojčica je kimnula i izdahnula zrak iz pluća i time na trenutak odmaknula svoje guste šiške. Nekako joj je pošlo za rukom da na sebe odjene sve potpuno crno, što je bilo posebno uočljivo kad se uzme u obzir da u šestogodišnjinjakinja crno nije neki primarni odabir boje. Naravno, kad je Sophie bolje pogledala vidjela je da je Bella počinila smrtni grijeh i bez dopuštenja kopala po njezinoj garderobi. Sophieine crne vunene tajice bile su joj naborane oko gležnja, a od Sophieine crne bluze i crne veste je, posluživši se bijelim pojasom, napravila neku vrstu haljine. Bella je posve dobro procijenila kako se Sophie, zbog težine predstojećeg događaja, neće ljutiti na nju. U svakom slučaju bilo bi se teško naljutiti na nekoga tko je pokazao toliko inicijative i uspio izgledati toliko smiješno, a toliko se trudio izgledati zlokobno i ljutito. Bio je tu možda samo jedan mali detalj koji Bella nije uspjela prikriti, a koji ju je činio toliko slatkom umjesto zlovoljnom. Bila je obuvena u ružičaste čizmice.

- Nećemo nikamo otići s njim? - upitala je Bella nakon nekog vremena, a glas joj je usprkos prkošenju zvučao uzrujano.

- Ne - odgovorila je Tess, potapšavši je po ramenu. -

Danas ne.

Sophie je odložila svoj lončić na kuhinjski pult i otišla u dnevnu sobu. Kleknula je na pod pokraj Belle i pogledala je. Bella joj je uzvratila svojim najbolje uvježbanim mrkim pogledom.

- Hoće li s tobom biti sve u redu? - ponovno ju je pitala Sophie.

- Već sam rekla da hoće, zar ne?

To je bilo točno. Bella joj je to rekla već oko tri ujutro, u sitnim jutarnjim satima. Negdje pola sata prije toga Bella se došuljala u dnevnu sobu, kleknula uz rub sofe i zurila u Sophie, sve dok se njezino slabo razvijeno i malo rabljeno šesto čulo nije prodrmalo i dok nije otvorila oči.

- Oh, dobro - rekla je Bella. - Budna si.

Pokazalo se, a Sophie je zaključila kako je to vjerojatno bilo neizbježno, da Sophie neće morati javljati vijest o Louisovu dolasku, barem ne Belli, jer ona je to već znala. »Slučajno« je čula kako je Sophie sinoć razgovarala sa svojom majkom i čula ju je

kako kaže da će on ponovno doći sutra ujutro. Bella je pokušala otići spavati i praviti se da ne zna o Louisu, kao što je to napravila za Božić, kada se pravila kako ne zna da im je baka stavila darove ispod kreveta, a ne Djed Božićnjak, jer bilo je jasno da to nije mogao biti Djed Božićnjak, kad mu nitko nije rekao kamo su se one odselile, a bila je posve sigurna da mu baka nije poslala njihova pisma s novom adresom, jer ih je Bella pronašla u bakinoj košarici s pletivom.

- Ali tada - rekla joj je Bella ozbiljnim glasom - da sam se za Božić samo morala pretvarati, kako Izzy ne bi saznala i uzrujala se, ali kako će sad ujutro Izzy ionako saznati za NJEGA, mislila sam kako je možda bolje da ustanem i dođem vidjeti jesi li ti budna, nego da se sama brinem.

Sophie nije znala bi li bila dirnuta ili užasnuta, ali nekako je napravila na sofi mjesta i za Bellu koja se popela preko nje i ugurala svoja stopala ispod deke.

- Što te najviše brine? - upitala ju je Sophie, nadajući se kako će pomoći bude li navela Bellu da govori o svojim brigama.

- Sve na što pomislim. - Bella je podigla Sophieinu ruku kako bi se meškoljenjem mogla podvući ispod nje. - Mi ne moramo nikamo ići s njim, zar ne?

- Ne - odgovorila je Sophie, privikavajući se na toplinu i težinu Bellina malog tijela. Očekivala je da će osjećati napetost i neugodu kad se dijete privuče bliže k njoj, ali umjesto toga osjećala je samo neki novi mir i spokoj. - Uopće ne. Ne mislim da će se sutra dogoditi išta važno. Svi ćete se samo pozdraviti i ponovno upoznati. - Sophie je sada držala glavu pod tupim kutom kako bi mogla gledati Bellu. - Znam kako ti je i kako se brineš zbog tatina povratka. Sigurno te to jako brine jer ga nisi tako dugo vidjela, ali postoje neke stvari s kojima se jednostavno moramo suočiti, bez obzira na to koliko se mi brinuli o njima, a u većini slučajeva se na kraju pokaže kako one nisu bile ni približno tako loše kako smo se mi bojali da će biti. A katkad čak sve ispadne prekrasno.

Bella je zijevnula, gnijezdeći se uz Sophieino tijelo i onda su promatrale kako iz minute u minutu preko stropa prolazi odsjaj automobilskih farova neumornog gradskog prometa.

- U mojoj staroj kući - rekla je Bella nakon nekog vremena - smo katkad mogli čuti more. Nismo ga mogli vidjeti jer je bilo nekako sa strane, ali ljeti kad su prozori bili otvoreni, mogli smo ga čuti. Pššššš, pššššš, pššššš. - Bella je pokretima prstiju oponašala kretanje valova. To je nekako slično kao i zvuk ovih auta koji prolaze pokraj tvoje kuće.

Sophie je osluškivala još trenutak. - Da, pomalo. Čuj, s tobom će ujutro biti sve u redu, zar ne? - pitala ju je, a trebala ju je tješiti. Sebično se nadala kako će joj djevojčica potvrdno odgovoriti.

- Hoće - odgovorila je Bella, a glas joj je zvučio iskrivljeno zbog istovremenog jakog zijevanja. - Jer mora biti, zar ne? Tako si rekla.

Sophie je nekoliko minuta provela brinući se i razmišljajući što joj je zapravo rekla. Zar je zaista rekla šestogodišnjakinji neka se prestane brinuti i neka se sabere. Iz Bellinih usta to je upravo tako zvučilo, a to nije ono što je ona djetetu htjela reći.

- Slušaj, Bella - Sophie je htjela pokušati ponovno. - Bella?

Ali usprkos svojoj uzrujanosti, Bella je nekako uspjela čvrsto zaspati, a Sophie tako nešto nije pošlo za rukom sve do jutra.

* * *

I zato je ujutro osjećala probadajuću bol koja se kretala od tjemena pa preko vrata i probijala si put kroz lijevu ruku. To što je svoju sofu, koja je bila samo dvosjed, podijelila s Bellom, donijelo joj je vrlo bolnu ukočenost vrata. To je ili bilo to, ili je imala srčani udar. U ovom slučaju ta se druga mogućnost činila posve mogućom.

Tess je ponovno zazveckala svojim narukvicama i zaškiljila pogledavajući na sat. - Je li on definitivno rekao da će to biti ovog jutra? - upitala je.

- Jest - odgovorila je Sophie. A činilo joj se kako je on odlučno tvrdio kako će to biti prva stvar koju će ujutro napraviti, pa je zato nazvala Tess na njezin mobitel već u sedam ujutro i zatražila od nje da dođe k njima već u osam. Sada je već bilo gotovo deset sati. A to je značilo da Izzy već tri sata juri uokolo kao kakva odlučna šumska vila. Tri sata tijekom kojih se Bella duri kao kakav mali boem iz dječjeg vrtića. Dva sata Tessina zveckanja narukvicama i škiljavog pogledavanja na ručni sat. Očito se Louisova predodžba o vremenu razlikovala od one koju ima ostatak svijeta. Činilo se da je njemu »dolazim sada« značilo da će se pojaviti pet dana poslije, a »ujutro« je bilo koje doba prije nego otkuca podne.

- Iz vlastitog iskustva znam - rekla je Tess - kako je dobra ideja točno dogovoriti vrijeme, tako da svatko zna na čemu je. Imam još nekoliko slučajeva za koje se trebam pobrinuti. Zaista neću moći još dugo ostati.

Sophie je upravo htjela prigovoriti kako nije u redu njoj čitati bukvicu, kad se začulo zujanje zvonca na ulaznim vratima i sve četiri su na taj zvuk poskočile.

- On je tu - povikala je Izzy, iskobeljala se iz Artemidine fotelje i odjurila u hodnik, a mačka je odletjela u suprotnom smjeru.

- IZZY! - viknula je Sophie, pojurivši za njom. - Da se nisi usudila otvoriti... - Vrata stana su se s treskom otvorila, produbivši još malo onu udubinu koju je Izzy takvim postupkom već ranije napravila na odgovarajućem zidu. - Izzy, čekaj tu! Ozbiljno ti govorim! - vikala je Sophie. Željela je zatvoriti oči da ne vidi kako Izzy napola trči, a napola pada niz zajedničko stubište, ali jurila je za njom. Izzy je stigla do uličnih vrata, poskočila pa uhvatila staru, nikada mijenjanu kvaku i otvorila vrata. Vrata su se širom otvorila i pred njima je zaista stajao Louis i gledao u Izzy. Sophie im se pridružila sekundu poslije.

- Je li to on? - upitala je Izzy, podižući pogled sve više prema gore, otvorenih usta, sve dok visoko gore nije ugledala Louisovu glavu. Sophie je stavila svoju ruku na Izzyno rame. Znala je da to nije pošteno, ali bilo bi joj draže da ova trogodišnjakinja s malo manje strahopoštovanja gleda u tog, morala je priznati, vrlo visokog i objektivno govoreći prilično zgodnog davno izgubljenog oca.

- Da - rekla je Sophie. - Izzy, ovo je Louis. Louis je tvoj tata.

Otac i kći su se promatrali s podjednakom neodlučnošću, sve dok Louis nije ispružio ruku i Izzy se okrenula na peti svojih balerinki pa poletjela natrag uza stube s onom istom opasnom, vratolomnom brzinom s kojom se i spuštala niz njih. Trenutak poslije čuo se tresak i vrata stana su se zatvorila. Sophie je s nelagodom pogledala Louisa i slegnula ramenima. Barem više nije na glavi imao onu kapu skitnice. Njegova kosa, mada duga do ramena, bila je svježe oprana i začešljana

unatrag, a i obrijao je bradu i vidjele su se čiste, glatke čeljusti i pune usne, iste onakve kao u njegove djece. Bez kape, šala i dlaka na bradi izgledao je manje iritantno i mnogo bolje, priznala je Sophie s nekim neizravnim žaljenjem.

- Znači, napokon si uspio doći? - borila se da ne zvuči kao opaka gadura, ali nekako je to zvučalo upravo tako. Stala je ustranu i pokazala Louisu neka uđe.

- Da, napokon - rekao je Louis, a riječi su mu bile pomno odmjerene. Sophie je za njim zatvorila vrata, a on je duboko udahnuo. - Možemo li početi ispočetka? Zaista mi je žao zbog onog sinoć. Imala si pravo, banuo sam bez veze. Ne znam je li tome uzrok bio dug let ili šok, ali jednostavno nisam htio čekati. Nije mi čak ni palo na pamet da bih trebao pričekati. Žao mi je, nisam želio tebe razljutiti - osmjehnuo joj se. - To nikako nije bio dio mojeg plana, nakon svega što si učinila za djevojčice i za mene.

Sophie nije bila iznenađena šarmom njegova osmijeha kojim je popratio svoje riječi, a ni učinkom koji je taj osmijeh imao na nju. Zbog toga je poželjela da joj se on svidi, no umjesto toga osjetila je kako se opet razljutila. Nije mogla popuštati pa htjela-ne htjela prihvatiti ljude i dopustiti da joj se svide, u svakom slučaju ne Louis. Ne sada kad su još neka pitanja trebala biti postavljena i dogovoreni neki aranžmani. Je li on ozbiljno namjeravao ponovno postati otac? Je li bio podoban za to? Umjesto da mu na osmijeh odgovori osmijehom, samo je kruto kimnula.

- I znam - nastavio je, nakon što je bio na trenutak zastao - znam da sam trebao već prije biti tu, mnogo prije, ali... ma jebiga, iskreno rečeno tu sam vani hodao sat vremena, amo- -tamo. Usrao sam se od straha...

- Slušaj - rekla je Sophie, spustivši glas - ako namjeravaš poludjeti, onda ovo nije vrijeme za to. - Ljutito je uzdahnula: - Ovdje si ti odrasla osoba. Sve što ti trebaš učiniti jest popeti se ovim stubama i pozdraviti se sa svojim kćerima. Koliko sam shvatila, godinama si radio s djecom. Do sada si valjda naučio nešto o tome kako se s njima treba razgovarati - rekla je s otvorenim sarkazmom, ne spominjući kako je njezino osobno iskustvo bilo ograničeno na samo ova dva tjedna. - A osim toga, kako se ti - Sophie ga je pogledala i procijenila kako je visok približno metar i devedeset i pet - možeš bojati ovako male djevojčice i njezine samo malo veće sestre? - Ovdje je također »zaboravila« kako se ona, sa svojih metar i šezdeset i sedam užasavala male Izzy već na prve znake da će ova učiniti kakav bijesni ispad.

Louis je progutao knedlu. - Imaš pravo - rekao je. - Imaš pravo.

- Jasno da imam pravo - rekla je, malo nalik na kakvu vladaricu, što je, tko zna zašto, opet potaknulo Louisa da joj uputi onaj iritantni, zgodni osmijeh.

Kad ga je uvela u dnevnu sobu, jedino živo biće na vidiku bila je Tess. Ustala je i široko mu se osmjehnula, pružajući mu ekstra-poseban, svenamjenski, katastrofa/slavlje osmijeh, s njezinom uobičajenom toplinom.

- Zdravo, ja sam Tess Andrew - rekla je, pružajući mu ruku. - Ja sam socijalna radnica zadužena za djecu.

Louisov već kolebajući osmijeh sad je posve splasnuo, no ipak se rukovao s njome, stisnuvši joj ruku razumno čvrsto, a zatim se ogledao po sobi. Baš kao i Sophie, koja je stajala naslonjena na dovratak, i on je opazio malen dio Izzyna kostima dobre vile, posebnu vrpcu za kosu koja je tek malo virila iznad naslona Artemidine fotelje.

- A joj - rekao je glasno. - Čini se da je vila sebe učinila nevidljivom.

Iza njegovih leđa Sophie i Tess su se pogledale. Sophie je zakolutala očima, a Tess se osmjehnula i namignula. Toliko što se tiče njezine objektivnosti... izgledala je kao da se već zaljubila.

- Ta pametna vila je sigurno sebe učinila nevidljivom i onda odletjela sve tamo do zemlje vila - nastavio je Louis. - To je zbilja pametna vila.

- Ja i jesam pametna vila! - Izzy je iskočila iz svojeg zaklona iza fotelje, mala gomila raznih blistajućih stvari. - Tu sam! -povikala je.

- A joj! - rekao je Louis, stavivši ruke na prsa i naglo se spustivši na sofu - Kako si me prestrašila!

Izzy se kikotala i doskakutala do njega. Louis je svojim krupnim stasom tako ispunio malenu sobu kako je nisu obje djevojčice i Sophie zajedno sa socijalnom radnicom.

- Ja sam vila jer na sebi imam odjeću vile, zar ne? A jučer sam s tetom Sophie išla u dućane i u kafić, a tu je bila i moja mačka, tamo, samo je sada otišla jer joj se ti ne sviđaš, ali njoj se nitko posebno ne sviđa, osim Belle i mene, a ja joj se najviše sviđam, a ja sam ti bila u autu i veliki kombi je napravio TRAS! i ja sad ne volim aute, zar ne? - Izzy je zastala kako bi udahnula zrak. - Osim Phoebe, koja mi ne smeta i katkad Phoebe postane osamljena i onda joj mi pjevamo.

Louisov smiješak se nije mijenjao tijekom tih dvadeset sekunda u kojima mu je Izzy ispričala svoj život, no Sophie je pomislila kako je opazila nešto u njegovim očima kad je Izzy opisivala sudar automobila, kao da mu je licem preletjela neka sjena.

Sophie je stvorila teoriju po kojoj to što Izzy naizgled neozbiljno spominje nesreću u kojoj joj je poginula majka ne znači da ona to ne razumije ili da je to nije povrijedilo i prestrašilo. Imala je potrebu o tome govoriti svakome i u svakom trenutku, jer kad je o nesreći govorila na glas ona joj se činila stvarnom. Nadala se da će Louis vidjeti u Izzy nešto od toga i shvatiti da je još uvijek krhka, usprkos njezinoj tako odlučnoj radosti.

- Ti si jako, jako hrabra djevojčica, zar ne? - rekao je Louis nježno. Ona je poskočila i prišla mu još korak bliže.

- Da, jesam - rekla je. - A ja znam i plesati balet, zato što je to lako, samo se vrtiš i vrtiš i onda ispružiš nogu ili ruku. Jesi li ti moj tata?

Louis se ugrizao za usnu i kimnuo: - Jesam, ja sam tvoj tata i meni je jako, jako drago što smo se upoznali.

Izzy je nagnula glavu na stranu i proučavala ga. - Sviđaš li se ti meni? - upitala ga je, okrenuvši dlanove svojih ruku prema gore, svojom uobičajenom kretnjom pri postavljanju pitanja.

- Mislim da to još ne znaš. Mislim da ćeš o tome odlučiti kad za to budeš spremna. Ali ti se meni već jako sviđaš.

Izzy je kimnula. Tess se osmjehnula, a Sophie se oduprla porivu da gurne dva prsta u usta i time jasno pokaže kako joj se povraća od te sladunjavosti.

- Ja sam ljupka - složila se Izzy. - Sada ću ti pripremiti šalicu čaja. - Tada je u punoj brzini otrčala u spavaću sobu gdje je ispod Sophieina kreveta bio spremljen njezin mali plastični komplet za čaj. Nije bilo sumnje da je Bella bila zanemarena. Sophie se pitala bi li otišla tamo i izvukla Bellu ispod pokrivača, ali odustala je.

Treba je ostaviti da ona to učini brzinom koja njoj odgovara. Sophie se činilo da se sve zbiva prebrzo, da je preuranjeno. Nije bila spremna.

- Ona mi je zaista slična, zar ne? - rekao je Louis, obrativši se Tess.

Tašt je i megaloman, pomislila je Sophie, dok je odlazila u kuhinju kako bi im pripremila pravi čaj.

- Obje su vam slične - rekla je Tess zadovoljno. - Naravno, nikad nisam imala zadovoljstvo upoznati Carrie, ah vidjela sam njezine slike. Uvijek se smijala. Lako je vidjeti od koga su djevojčice poprimile taj duh. Ali što se tiče tamnoputog dobrog izgleda, tu su definitivno na vas. - Tess se zapravo kikotala, što je Sophie u sebi ocijenila, s obzirom na Tessine godine, vrlo nedoličnim ponašanjem.

Sophie se pojavila iz kuhinje i pružila Louisu šalicu čaja.

- Oh, fino, hvala - rekao je. Oprezno je odložio šalicu na podložak koji je stajao na niskom stoliću za kavu, ironično pomislivši kako je taj podložak postavljen, preko nekog od Izzynih remek-djela nacrtanog flomasterima. Na trenutak je zavladala tišina.

- Je li Bella tu? Mislim, hoću U je danas vidjeti?

Prije nego je Sophie stigla išta odgovoriti, Izzy je punom brzinom uletjela u dnevnu sobu i bacila plastičnu šaličicu Louisu u krilo.

- Evo! - viknula je, vrlo uzbuđena i bez daha. - Pij ga, ispij ga.

Louis je sa svojeg krila pokupio šalicu i »otpio« dug i glasan gutljaj. - Ahhh - rekao je, prije nego je vratio šalicu Izzy- Fiiinooo. Ali pripazi na ovu šalicu s pravim, vrućim čajem, da se ne bi opekla.

- OK - rekla je Izzy. - Hoćeš da ti donesem još čaja? - Louis je kimnuo, a Izzy je pri izlasku vrlo oprezno obilazila stolić za kavu, osmjehnuvši se Louisu.

Tipično, pomislila je Sophie. Da sam joj ja rekla neka pripazi, ona bi sad već bila prekrivena opekotinama trećeg stupnja. Pogledala je prema vratima i opazila Bellu kako stoji na pragu sobe. Uhvatila je Louisov pogled i glavom pokazala prema vratima. On se okrenuo i ugledao svoju stariju kćer.

- Bellarina! - rekao je, ispruživši ruke. Bella se jedan trenutak uopće nije pomaknula, a onda je zaobišla sofu i stala pokraj. Sophie. Louis je spustio ruke, ali osmijeh mu je ostao postojan.

- Tako je lijepo što te Opet vidim - rekao je, odmahnuvši glavom nakon što ju je pogledao. - Izrasla si u veliku djevojčicu.

Tko zna zašto, ali ona prirodna lakoća s kojom je razgovarao s Izzy sada je, čini se, iščezla. Sophie jedan trenutak nije mogla razumjeti zašto se to dogodilo, a onda je shvatila. On nikada ranije nije susreo Izzy. Njihov odnos nije imao svoju povijest i započinjao je od nule. Ali on je Belli bio otac i to, kako je rekla Carrie, predivan otac, tijekom tri godine.

Prije nekoliko tjedana Sophie ne bi vjerovala da bi Bella još uvijek sa sobom nosila uspomene i osjećaje od prije tri godine, ali Sophie je prije nekoliko tjedana isto tako bila sklona misliti kako tako mala djeca zapravo ne osjećaju i ne misle ništa, da se njihova emocionalna osjetljivost i intelekt ne javljaju dok ne napune barem trinaest godina i postanu prava ljudska bića. Ali sada je Sophie poznavala Izzy i Bellu i mislila je drukčije. Znala je da je ona trogodišnjakinja, koju je Louis napustio kad i

svoju ženu, sada još uvijek tu, još uvijek dio Belle, još uvijek ljutita, frustrirana, povrijeđena i zbunjena.

Louis se, sjedeći, nagnuo malo naprijed i gledao Bellu koja je gledala u svoja stopala. - Žao mi je, Bella, zbog mame, zaista mi je žao. Želio bih da sam to prije znao, pa bih došao i bio s tobom. Kada sam saznao što se dogodilo, došao sam što sam prije mogao i... - Louis se na trenutak zagledao u njezino lice.

- Ljutiš se na mene. To je u redu, i trebaš se ljutiti. Moram ti puno toga objasniti. Moram ti reći mnogo toga što sam trebao reći ranije, ali molim te, vjeruj kad ti kažem kako si mi zaista nedostajala. Svakog sam dana mislio na tebe.

Sophie je osjetila napetost u Bellinu tijelu i vidjela je kako su joj se ruke stisnule u šake.

- Došla sam vidjeti kako izgledaš - rekla je Bella. - Izgledaš isto kao i prije. - Bacila je kratak pogled na Sophie: - Jako sam umorna, mislim da ću malo prilegnuti. - Sophie je kimnula.

- Ja ne moram s tobom razgovarati - rekla je Bella Louisu.

- Teta Sophie mi je rekla da ne moram.

Louis je stisnuo usne. - Ne - rekao je - ne moraš...

- Znam.

- Bok, draga.

Bella je izašla iz sobe ne okrenuvši se.

- Osjećate li se dobro? nježno je upitala Tess Louisa.

- Ne biste li trebali to pitanje postaviti Belli? - upitala je Sophie, kritizirajući je kao da Louis uopće nije u sobi.

- Pitat ću je - odgovorila je Tess - ali moj je posao opet sastaviti obitelj kao cjelinu i moram uzeti u obzir ono što sve strane osjećaju. Djevojčice imaju vas da se borite za njih. Louis nema nikoga.

Sophie je upravo htjela protestirati, no Tess ju je potpuno ignorirala i okrenuvši se prema Louisu, ponovno upitala: - Osjećate li se dobro?

- Mislim da sam to trebao očekivati - odgovorio je, pogledavajući prema Sophie, kao da bi ova mogla skočiti na njega čim bude zinuo. - Ali, iskreno rečeno, toliko sam dugo mislio kada ću je vidjeti, da nisam ni razmišljao što će biti kad je zaista vidim.

Sophie je sjela u Artemidinu fotelju i prekrižila noge. Pitala se zašto ga socijalna radnica ne peče na tihoj vatri, onako kako bi to trebala učiniti? Zurila je u Tess značajnim pogledom.

- Ovakve situacije su uvijek teške, dragi moj - rekla je Tess. - Trebaju se obaviti mnoge prilagodbe i svladati mnoge zapreke. Pomislite kroz što su sve djevojčice nedavno prošle, ostavši ovako malene bez majke, sada kad im je ona najviše potrebna. Pa seljakanje s jednog mjesta na drugo. Tijekom posljednjih šest mjeseci njihovi su mali životi zaista bili konfuzni. Nije bilo nikakve sigurnosti ni stabilnosti. Zato smo imali sreću kad smo pronašli Sophie. Djeca su ovdje procvala.

Čuvši ovo, Sophie je naglo podigla glavu. Jesu li zaista procvala, upitala se.

- To su sad posve drukčija djeca i zato im u doglednoj budućnosti ne želimo smetati više nego je najnužnije, zar ne? Zato bi bilo bolje da, dok se malo bolje ne upoznate, ostanu kod Sophie.

Louis ju je oštro pogledao. - Ali to su moja djeca - rekao je tvrdoglavo. - Ja sam im otac. Mogao bih ih i sada uzeti, a vi me ne biste mogli spriječiti.

Tess je odmahnula glavom. - Mislim da vam je Sophie već objasnila da vas mogu spriječiti. Gledajte, Louis, do prije nekoliko dana nismo znali namjeravate li se vratiti. Još moramo razgovarati o svim daljnjim odlukama o kojima ovisi sljedeći korak djevojčica. Posve je jasno da im nećemo mijenjati sadašnju situaciju dok se neke stvari ne razjasne.

Napokon je zaigrala čvrsto, pomislila je Sophie. Ovakav Tessin stav donio je Sophie olakšanje, olakšanje pri spoznaji da djevojčice neće otići odjednom.

Louis je izgledao kao da je za trenutak zanijemio. - Kakve stvari? - upitao je Tess, koja mu se ohrabrujuće osmjehivala.

- Zašto me danas poslijepodne ne biste posjetili u mojem uredu pa možemo porazgovarati o svim detaljima - rekla je i potapšala ga po koljenu. - Nemate se zbog čega brinuti, ali sigurna sam da biste htjeli da mi dobro provjerimo bilo koga s kime bi djevojčice jednoga dana mogle živjeti. Pa čak i vas - nastavila je Tess, prije nego je Louis stigao išta reći. - Onda, možemo li se naći u dva poslijepodne. Hoćete li vam to odgovarati?

Louis je spustio ramena, no nije se protivio.

- Mislim da hoće - odgovorio je, uzevši posjetnicu koju mu je Tess pružila.

- Izvrsno - rekla je Tess ustajući. - Ja sada idem, ali predlažem da se dogovorimo o posjećivanju. Kao prvo, važno je dogovoriti vrijeme i točno ga se pridržavati, tako da djevojčice znaju da se u to mogu pouzdati. A kao drugo, predlažem da ti posjeti budu sve duži. Ne pokušavajte ubrzavati. Te stvari zahtijevaju vrijeme. Vidimo se poslije. - Sama ću izaći.

Sophie je svejedno otpratila Tess do stuba. - Hm... oprostite, ali ne možete ga samo tako ostaviti sa mnom. A što ako on posve poludi, sveže me i pobjegne s djevojčicama? Što ako je ludi psihopat i ubojica?

Tess se osmjehnula osmijehom s tri podbratka. - Kad obavljate moj posao onoliko dugo koliko ja to već radim, onda znate tko odgovara tipu ludoga psihotičnog ubojice, a tko ne. Ima mnogo toga što ćemo tek saznati o gospodinu Gregoryju, ali prilično sam sigurna da to neće biti to.

Sophie je zakolutala očima: - Da, to su rekli i za Teda Bundyja - rekla je optužujućim tonom. - U svakom slučaju nemojmo zaboraviti da ste vi bili ta koja je bila prilično sigurna u to kako će biti u redu ostaviti dvoje male djece meni na brizi! - Sophie se namrštila, zbunjeno razmišljajući kako joj je uspjelo uvrijediti sebe kad je Tess bila njezina meta.

- Točno - Tess joj je pružila ruku. - Znate, zaista ste dobri u ovim stvarima. Mnogo bolji nego sam očekivala.

- Da - rekla je Sophie ljutito. Nije znala bi li bila dirnuta komplimentom ili bi popustila porivu da mlatne Tess po glavi prvim tupim predmetom koji joj se nađe pri ruci, zato što ju je ovako uspješno izmanipulirala. Činilo joj se da je ta pomisao vjerojatno nju učinila nekim tko je najbliži profilu psihotičnog ubojice.

Kad je za sobom zatvorila ulazna vrata stana, Sophie je zastala. Pogledala je prema ulazu u dnevnu sobu i u potiljak Louisove sagnute glave. Činilo se da ni jedna od djevojčica nije tamo. Krenula je zaobilazno, pokraj vrata spavaće sobe i gurnula glavu unutra. Bella je ležala na krevetu i igrala se s Artemidom i s onim što su nekada bile Sophieine prvoklasne satenske i gotovo prozirne tajice.

- Sve u redu? - upitala je Sophie. Već je odavno odustala od gubljenja energije na oplakivanje ovakvog postupnog smanjivanja njezine garderobe. Bella je kimnula.

- Gdje je Izzy - Sophie se namrštila, jer je nije vidjela nigdje u spavaćoj sobi.

- Peče kolače - Bella je pokazala ispod kreveta. - Barem je tu bila ranije, ali prije nekoliko minuta sve se utišalo.

Sophie je otišla pogledati s druge strane i vidjela kako ispod; kreveta viri donji dio Izzyna tijela. Mora da ju je uzbuđenje koje je donijelo ovo jutro posve svladalo, jer je sad čvrsto spavala. Sophie ju je oprezno izvukla i polegla na krevet, što dalje od Artemide.

- Misliš li da je oboljela od narkolepsije? - upitala je Bellu.

- Ne - odgovorila je Bella, kao da ima blagog pojma što je to narkolepsija. - Mislim da ima tri godine.

- Naravno - rekla je Sophie uz osmijeh - baš sam luda. Nego slušaj, Louis će uskoro otići. Želiš li se pozdraviti s njim?

- On se nikada nije pozdravio sa mnom - odgovorila je Bella otvoreno. Ležala je s glavom na jastuku i dlanom ruke gladila Artemidina leđa. - Osim toga, ja sad ionako spavam.

Sophie je kimnula i, tiho zatvorivši za sobom vrata, vratila se u dnevni boravak.

- Obje spavaju - rekla je Louisu. - Izzy je tako smiješna, jer jedan tren juri, a trenutak poslije hrče poput kakvog profesionalca.

Louis se osmjehnuo. - I Bella je znala biti takva.

Sophie i on su se jedan trenutak samo gledali, ne znajući točno što bi rekli.

- Dobro - rekao je Louis, naglo ustajući. - Idem ja. Kada ti odgovara da sutra dođem?

Sophie je osjetila kako je neočekivano pocrvenjela. Proklinjala je svoj ten.

- Pa, odgovara mi rano ujutro. One ustaju u šest... onda u osam?

- OK, dogovoreno. - Louis je otišao jednako naglo kako je i došao, a kad je otišao, njezin se mali stan činio prostranijim.

Sophie je sjela u neobično tihu dnevnu sobu i protrljala oči, razmišljajući o Louisu. Nije izgledao kao da je zao ili bezobzirni ženskar koji posvuda po svijetu ima razasutu djecu.

Činilo se da je iskreno oduševljen što vidi Izzy i Bellu i kako jedva čeka da ga one prihvate. Ali ništa od toga nije se uklapalo u sliku kakvu je bila stvorila o njemu temeljeći je na djelićima informacija koje je prikupila. Ako je on tako bezosjećajno napustio Carrie, zašto je ona to krila od Sophie? Ako je pak on toliko volio svoju djecu, zašto je otišao od njih što je dalje mogao. Ako je bio tako dobar otac koji je imao slatki nadimak od milja za svoju stariju kćer i ako je bio tako dobra osoba, taj nesebični dobrotvorni radnik, zašto ga je onda gospoda Stiles tako mrzila. I zašto se Bella još uvijek ljuti na njega?

Negdje posred svega ovoga ležala je istina o Louisu Gregoryju. Sophie je znala kako je sada na nju došao red da je otkrije.

Još je uvijek o tome razmišljala kad ju je nazvao Jake.

- Zvao sam te u ured. Bio sam siguran kako ćeš tamo uživati u svojem uspjehu - rekao je. - Jamačno te je danas zvalo stotinu ljudi i tražilo da i za njih organiziraš tako nešto.

Sophie je napravila grimasu i udarila se dlanom po čelu.

Zaista je jedva čekala da danas ode u ured, da razgovara o svojoj slavi i kapitalizira taj svoj uspjeh. Ali od trena kad se Louis pojavio, potpuno je zaboravila na sve to. Čak nije ni nazvala Gillian, što je značilo da je propustila krucijalni trenutak kojim bi ojačala položaj. Tiho je opsovala.

- Kad sam se sinoć vratila kući, Louis je bio tu - rekla je objašnjavajući.

- Ah, odlutali otac. Kako je bilo?

- To je zaista teško reći. Ne znam kako bih se postavila prema njemu. Ne znam trebam li biti ljutita i štititi djevojčice od njega. Ili bih trebala biti ljubazna i surađivati i pokušati ih nekako navesti da im se on svidi. Mislim, napravio je Carrie djecu i onda je napustio. Možda on i nije od one vrste ljudi koji postaju dobri očevi.

- Oh, ne znam - rekao je Jake razumno. - Ti ne znaš što je bilo između Carrie i njega. Možda ga ne bi trebala proglasiti lošim momkom prije nego znaš sve činjenice.

- O tome se i radi - rekla je. - Ne znam ih, a rado bih to znala.

- Onda ga pitaj - rekao je Jake kao da je to posve očito rješenje.

- Ne mogu ga to pitati! - Sophie je zvučila užasnuto.

- Zašto ne? - Bilo je to dobro pitanje.

- Zato što ga jedva poznajem - rekla je, ali znala da taj odgovor nije dovoljno dobar.

- Ali skrbila si se o njegovoj djeci. I nekad si bila bliska prijateljica s njegovom ženom.

- Jednostavno... ne mogu ga otvoreno pitati.

Jake se nasmijao. Onda budi ljubazna prema njemu i stekni njegovo povjerenje. On će se uskoro opustiti i reći ti ono što i želiš znati.

Sophie je kimnula.

- To je dobra zamisao - rekla je oklijevajući. - Znam da bih to trebala pokušati, ali kad pomislim što je učinio, najradije bih ga zviznula svom snagom.

- Nemoj to učiniti - savjetovao joj je. - Igraj na duge staze, to svaki put upali. Ili se barem nadam da upali.

Sophie se smiješila. - Sada moram nazvati ured i vidjeti je li tamo sve u redu. Ako ništa drugo, barem će Gillian biti zadovoljna što se Louis vratio, premda ću sada morati uzeti nekoliko dana potpunog dopusta, dok se djeca ne priviknu na njega.

- Ja se ne bih brinuo zbog Gillian - rekao je Jake, a u glasu mu je osjetila da se smiješi. - Jutros sam razgovarao s njom. Rekao sam joj da sam toliko zadovoljan poslom koji si obavila da bih mogao potpisati dugoročni ugovor s tvrtkom Mccarthy Hughes koji bi se temeljio na suradnji s tobom.

Sophie je trebalo malo vremena kako bi probavila ovu informaciju.

- Jake... - započela je nesigurno. Pretpostavljala je kako treba biti zadovoljna. Napokon, žig s odobravanjem od najvećeg klijenta mogao je samo pomoći da Gillian uvidi kako je Sophie i pod ovakvim okolnostima sjajno obavljala svoj posao, činjenicu da je bila još bolja, iako je situacija bila teška. Ali to što da je Jake razgovarao izravno s Gillian, nekako joj nije bilo ugodno. Jer, konačno, prošle se noći i nisu ponašali baš jako diskretno. Svatko ih je mogao vidjeti kako se ljube. A što će Gillian pomisliti ako je čula za to?

- Jake, hvala ti... ali ne bih željela da ljudi pomisle kako si me pohvalio zbog... nas - rekla je Sophie s nelagodom.

Jake se nasmijao, ali Sophie je mogla osjetiti da ga je to nekako povrijedilo.

- Sophie - Jakeov je glas sada bio grublji - možda se možeš prisjetiti da sam, prije nego sam počeo oblijetati oko tebe kao kakav zaljubljeni školarac, bio na čelu ogranka UK Madison Corporationa, tvrtke koja u svojoj branši zauzima treće mjesto na svijetu. Ja znam svoj posao i jamčim ti da, bez obzira koliko te želio, nikada ne bih kompromitirao svoj položaj samo zato da bih impresionirao neku ženu...

- Naravno da ne bi - brzo je rekla Sophie. - Znam to. Oh, Jake, žao mi je...

- Ti si dobra u svojem poslu, Sophie - prekinuo ju je Jake - i ja ću samo zbog toga tražiti da nam vaša tvrtka organizira sve takve događaje... bez obzira na to bude li među nama bilo nečega ili ne.

- Žao mi je, Jake. Samo sam malo umorna i toliko se toga događa...

- Znaš što? - rekao je Jake jasno pokazavši kako ne želi opet slušati od Sophie tu istu rečenicu. - Trebaš uzeti nekoliko dana potpunog dopusta, a možda i od mene. Pokušaj ustanoviti što zapravo želiš pa me onda nazovi, OK?

- Nazvat ću te - rekla je odjednom uzrujana što se on tako naglo povukao od nje. - Jake, bio si divan ovih posljednjih nekoliko tjedana. Hvala ti.

- Nema na čemu - rekao je, a glas mu se malo smekšao.

- Jako mi je žao zbog prošle noći - rekla je.

- Oh, baby - rekao je toplo - nije ti ni izbliza toliko žao kao meni.

17 Sljedećeg je jutra Sophie skovala plan koji je držala djelom dostojnim

makijavelijevskog genija i kojim će istisnuti sve Evine muljaže.

Prihvatit će Jakeov savjet i bit će ljubazna prema Louisu. Bio je to jednostavan plan, ali jedan od onakvih kakvi su uvijek uspijevali kad je upecala nekog teškog klijenta. Bit će savršeno ugodna i neće se suprotstavljati, pa će on postupno spustiti svoj gard. Kad se već bude mogao uz nju opustiti i kad joj bude vjerovao, saznat će od njega i što on točno namjerava i kakav je zapravo čovjek. A kad dođe pravi čas, moći će ga napokon upitati... što se to dogodilo između njega i Carrie.

Razmišljala je kako zapravo nije ništa znala o tom njihovu odnosu, pa ni to što je Carrie osjećala prema njemu, osim onih usputnih opaski iz kojih se, tijekom rijetkih razgovora koje su vodile ovih godina, moglo zaključiti kako je Carrie uglavnom bila zadovoljna; izgleda čak i onda kad ju je on već napustio. No što je Sophie duže mislila o tome, to joj je više bilo jasno da o tome zna i više nego što je mislila, da u njezinu sjećanju postoje sitni tragovi kojima je prije posvetila vrlo malu ili baš nikakvu pozornost.

A sada joj se, dok je kovala svoj plan, pojavio i drugi dio te zagonetke.

Nakon vjenčanja Carrie joj je poslala slike. Zapazila je da se kod Carrie fotoaparat rabio vrlo rijetko, jer su fotografije pokazivale Carrie kroz razvojne faze njezine veze s Louisom, sve do takozvanog medenog mjeseca gdje je na fotografiji snimljenoj na plaži u St. Ivesu Carrie sjedila na plaži poput, kako je to Carrie napisala na poleđini slike, »velikog, bijelog, debelog kita«.

Sophie je posegnula rukom i upalila svjetiljku pokraj sofe i pogledala na sat, bilo je gotovo sedam i trideset, zapravo pravo izležavanje ako su Bella i Izzy dio vašeg života; ono jučerašnje uzbuđenje i drama jamačno su ih iscrpili. Nije joj trebalo puno vremena da pronađe fotografije, jer je točno znala gdje stoje: u kutiji od cipela, na visećem kuhinjskom elementu. Donijela je kutiju i sjela na rub sofe, moleći se da djevojčice još malo ostanu u krevetu. Nije željela da ih Carrieine fotografije uznemire.

Prvih četiri-pet bile su snimljene na istoj plaži. To mora da je bilo na samom početku njihove veze. Carrie je bila nasmiješena, a povjetarac s mora joj je razmrsio smeđe uvojke. Ona i Louis su fotografirali jedno drugo. Na Carrieinim su njezine ruke bile ispružene, kao da mole zagrljaj, a na drugoj je fotografu slala poljubac. One na kojima je bio Louis, pokazivale su da se on osjeća manje ugodno, ruke su mu bile zabijene u džepove, na licu mu je bio stidljiv osmijeh, a ramena zgurena zbog hladnoće. Ali na jednoj slici ga je Carrie uhvatila nespremnog, zagledanog nekamo prema obzorju i na toj je slici djelovao posve opušteno i da, vrlo atraktivno na neki pomalo neuredan i zapušten način. Sophie je okrenula fotografiju i osmjehnula se. »Moj, samo moj!« napisala je Carrie trijumfalno. Na posljednjoj fotografiji u tom svežnju bili su oboje. Vjerojatno je Carrie, da bi ih oboje uhvatila, držala aparat u ruci ispruženoj ispred sebe pa je slika bila neoštra. Ipak, bilo je lako nazrijeti njihove široke osmijehe, čak i kroz Carrieinu kosu, kojom je tog trenutka vjetar prekrio veći dio Louisova lica.

Bilo je nekoliko snimaka korniških pejsaža, a na poleđini svakog bilo je upisano mjesto, datum i sat kad je snimljen. Našla je i dvije fotografije onog što će kasnije postati Carriena kuća. Zgrada se nalazila u uskoj uličici koja je, strmo se uspinjući,

vodila s plaže i s dva uska balkončića dolje i na katu djelovala je pomalo nestabilno. Ulica se zvala Djevičanska, pa se Carrie smijala i smijala dok je Sophie govorila svoju adresu, oduševljena što će, od svih ljudi, upravo ona stanovati u tako čestitoj ulici. Ta je kuća stajala mnogo više nego su si oni mogli priuštiti pa je Carrie morala progutati svoj ponos i zamoliti svoju majku da im položi depozit, a Louis je uzeo dodatni posao kako bi mogli otplaćivati hipoteku. Ali od onog trena kad ju je prvi put ugledala, Carrie je znala da mora imati tu trošnu kućicu pa ju je i dobila. Sophie je pomislila kako je to upravo i bilo u stilu njezine prijateljice, jer je ona na posljetku uvijek dobila ono što je htjela.

Slijedio je niz fotografija s vjenčanja. Bilo je očito kako je onaj tko ih je snimio bio loš u tom poslu, jer se činilo da se pri svakoj snimci aparat zatresao pa su ljudi na slikama bili nejasni i malo izobličeni, tako da se stekao dojam da se cijela svadba odvijala za vrijeme potresa. Na tim slikama su, uglavnom, bili Carrie i Louis, držali su se za ruke i smijali. Louis je bio crven u licu i Sophie se prisjetila kako je bio prilično pijan i kako je pri govorenju zavjeta frfljao. Carrie, koja je tada bila u visokom stupnju trudnoće, izgledala je presretno, gotovo pobjednički. Onda je Sophie ugledala sebe... ili barem pola sebe... jer joj je lice bilo zakriveno kosom. Tada je Carrie bila pružila ruku i privukla je bliže, a sada se Sophie, gledajući tu fotografiju, prisjetila kako joj je tada Carrie nešto šapnula u uho, a to prisjećanje je bilo toliko živo da joj se činilo kako i sada osjeća njezin dah na vratu. - Napokon sam uspjela, Sophie - šapnula joj je. - Imam sve što sam željela. Slobodna sam.

Prisjetila se kako je tada pomislila kako s nepune dvadeset i tri godine, biti udata za pijanog surfera i opterećena djetetom i nije nešto što bi ona nazvala slobodom, ali činilo se kako Carrie u to vjeruje. Na red su došle posljednje slike: Carrie na plaži, u velikoj i širokoj bijeloj pamučnoj košulji, kako se odignula na laktove, dok joj na nabreklom trbuhu balansira pladanj sa sendvičima. U pozadini je Sophie ugledala nešto čega se nije sjećala. Uvijek je nekako pretpostavljala da je Louis snimio tih nekoliko posljednjih slika koje je Carrie popratila komentarom: Gregoryjevi na medenom mjesecu kod kuće. Ali Louis to nije mogao snimiti jer je i on bio na tim slikama. Ne u prvom planu nego otraga, tik iznad Carriena lijevog ramena.

Sophie je bolje pogledala fotografiju... da, to je definitivno bio Louis koji se hvatao s nekim drugim, s nekom djevojkom. Ruku je držao oko njezina struka, a ona je zabacila glavu i smiješila mu se. Sophie se ugrizla za usnicu. Da je kojim slučajem ona bila neposredno pred porodom i da je sjedila na plaži gdje se, samo nekoliko koraka dalje, njezin netom vjenčani muž slobodno poigrava s nekom ženskom, ona bi otišla. Ali, bi li Carrie otišla? Vjerojatno ne bi, zaključila je Sophie. Carrie je imala fantastično samopouzdanje i vjeru u sebe. Ona nikada ne bi povjerovala da Louis s tom curom ima išta više od običnog flerta, zato što on apsolutno voli Carrie, a ne tu malu. Carrie joj je to mnogo puta govorila, u godinama prije nego se rodila Izzy. Sigurno ju je strašno pogodilo to što je on otišao... sigurno ju je to zateklo posve nespremnu. To je zasigurno pogodilo njezin ponos u istoj mjeri u kojoj je pogodilo njezino srce. Možda zato i nije Sophie govorila o tome.

Sophie je prešla palcem preko ruba Carriena lica i iznenadila se kad je osjetila kako joj naviru suze. Zatvorila je oči i duboko uzdahnula. Još nije oplakala Carrie, nije imala vremena za to i u čitavom ovom kaosu i zbrci gotovo je zaboravila da ju je nekada voljela. Usprkos tome što su se udaljile, znala je da ako bi ušla u sobu i tamo zatekla Carrie, ne samo da bi bila presretna što je vidi, nego ne bi prestale

razgovarati i smijati se sve dok ne bi morala otići. Sophie je to prijateljstvo prihvaćala kao neku datost, nešto što je oduvijek tu i što će zauvijek biti, a sada je shvatila kako nikada više neće ući u sobu i zateći tamo Carrie.

- Mama! - Sophie je naglo okrenula glavu i vidjela Izzy kako viri iza naslona sofe.

- To je mamica! - rekla je Izzy, oduševljeno pokazujući na fotografije rastrte po sofi. Optrčala je oko sofe i sjela pokraj Sophie, koja je pokupila fotografije i složila ih na klimavu hrpu. Pogledala je Izzyno lice koje je bilo puno očekivanja pa je, ne baš sigurna je li pametno to što radi, pružila djevojčici prvu sliku s hrpe, onu na kojoj Carrie šalje pusu.

- Oh, mamica! - rekla je Izzy, sretno se smijući, a onda je poljubila fotografiju.

Sophie joj je šuteći pružala fotografije, jednu za drugom i činilo se kako je svaka još više veseli.

- Tu je taj čovjek koji je moj tata! - povikala je kad je po prvi put ugledala Louisa na slici. - S mojom mamom! - Izgledalo je kao da joj se činilo nevjerojatnim što ih vidi zajedno pa je Sophie shvatila kako Izzy vjerojatno nije razumjela da su se njih dvoje nekada poznavali. Nježno je cvrkutala gledajući fotografije s vjenčanja i smijala se kad je vidjela onu na kojoj pladanj sa sendvičima balansira na majčinom trbuhu.

- Mamica. - I baš kao i Sophie, i ona je prstom nježno prešla preko Carriena lica. - Mamica - ponovila je, ovog puta mnogo nježnije.

Sophie je zagrlila Izzy i tako zapravo svoju vlastitu reakciju čvrsto privinula uza se. - Možeš ih zadržati ako želiš. Tako ćeš moći gledati mamu kad god to poželiš.

Izzy je kimnula i pokupivši fotografije, čvrsto ih je držala. - Daj mi opet reci, gdje je mama?

- Ona je na nebu, Izzy, sa suncem i zvijezdama - odgovorila je Sophie, budno pazeći da joj glas ne zadrhti.

- I s mjesecom i s krošnjama i sa stupovima ulične rasvjete i s... kućama?

- Da, mama je posvuda oko tebe. Gleda te, voli te i pazi na tebe da ti se ne bi što dogodilo.

- Ali ja bih htjela vidjeti mamu onako za ozbiljno - rekla je vrlo tiho, a oči su joj bile pune suza. - Htjela bih je zagrliti.

U tom trenutku se s druge strane sofe pojavila Bella, već umivena i odjevena, sjela do Sophie i zagrlila Izzy. - Vidiš ovaj veliki trbuh? - rekla je, pokazujući na fotografiju. - Tu unutra sam ti ja.

- Nisi - rekla je Izzy, uz slabašni osmijeh. - Ti ne bi mogla ući u trbuh.

- Mogla sam, kad sam bila još jako majušna, prije nego sam se rodila.

Izzy je ponovno gledala tu sliku. - A gdje sam ja? - upitala je, a u glasu se čula natruha njezine uobičajene arogancije. - Gdje sam ja u trbuhu? I ja sam bila u trbuhu, zar ne?

Sophie je, srećom, imala jednu fotografiju koju joj je Carrie poslala neposredno prije Izzyna rođenja, a na pozadini je na brzinu naškrabala Mislila sam da bi možda željela vidjeti kako sam se udebljala!

Sophie je brzo pregledala preostali sadržaj kutije za cipele i odande izvadila tu sliku. Carrie se smiješila, no na toj slici je bila nešto mršavija u licu i nešto bljeđa i,

usporedivši te dvije slike, Sophie je zapazila kako je ona prvotna radost posve nestala. Ipak je fotografiju pružila Izzy.

- Evo - rekla je. - Ondje si ti u trbuhu.

Izzy se ponovno nasmijala, iako su joj se na obrazima sušile suze, a Sophie se opustila shvativši da se na trenutak nije usudila disati. Bacila je pogled na Bellu, koja je gledala tu posljednju sliku Carrie, promatrajući je stisnutih usana i s rukama prekriženim u krilu.

- Jesi li dobro, Bella? - upitala je i uhvatila se kako to pitanje postavlja već rutinski i nikada ne dobiva zadovoljavajući odgovor. Izzy je bila prekrasno otvorena dok joj je sestra bila poput čvrsto zatvorene knjige.

Bella je kimnula i skočila sa sofe: - Idem jesti žitne pahuljice - rekla je odlazeći prema kuhinji.

- I ja ću, i ja ću! - vikala je Izzy, skočivši za njom i ostavivši fotografije razbacane po sofi. Sophie ih je pokupila i opet ih stavila u kutiju.

- Ostavit ću ih na stolu - viknula je djevojčicama, koje, rasipajući pahuljice posvuda po podu, kao da su se svim silama trudile privući kakvu gamad. - I požurite, jer bi Louis mogao svakog časa doći. - I baš je tada cijelim stanom odjeknulo zujanje zvonca na vratima. Sophie je pogledala na sat. Bilo je osam, točno u minutu.

Postojalo je nešto što si je Sophie bila obećala kako to nikad, nikad, baš nikad više u životu neće učiniti, nikada više neće zgodnom muškarcu otvoriti vrata odjevena u pidžamu oslikanu likovima iz crtića.

- Rekla si u osam, zar ne? - bile su Louisove prve riječi kad ga je povela uza stube, nadajući se kako će dužina njezine kose biti dovoljna da pokrije puni učinak kombinacije Snoopyjeva lika na pidžami i njezinih porumenjelih obraza.

- Da, da, rekla sam - odgovorila je, pokušavajući održati ljubazan ton i prisjetivši se svojeg plana koji je donijela pod radnim naslovom Samo ljubazno. - Pronašle smo neke stare fotografije pa smo se malo zadržale razgledavajući ih.

Louis je pričekao da ona prva uđe u stan. - Pristaje ti - rekao je suho i s osmijehom. - Mislim na ovaj Snoopy stil - dodao je.

- Ha-ha - rekla je bez veselosti u glasu, pogledavši ga stisnutim očima. Kad je ušla u dnevnu sobu, Bella je udobno sjedila u Artemidinoj fotelji, jela žitne pahuljice i gledala GMTV, a Izzy je sjedila na podu radeći to isto, samo na mnogo neuredniji način.

- Zdravo, čovjek koji je moj tata! - rekla je, mahnuvši mu žlicom. - Danas sam te vidjela.

Bella nije rekla ništa, samo je kratko pogledala Louisa koji je nespretno stajao u kutu sobe.

- Slušaj - rekla je Sophie - smjesti se negdje i ako želiš, uzmi si neko piće. Moram se odjenuti.

Louis se ponovno osmjehnuo.

- Što je? - upitala ga je.

- Ništa, samo... u pidžami izgledaš mnogo manje zastrašujuće - rekao je i brzo krenuo, tražeći utočište u kuhinji.

Progutavši ljutnju, Sophie je pogledala Izzy i Bellu. - Budite dobre - rekla je - vraćam se za deset minuta. - No trebalo joj je dvostruko više vremena, jer je osjetila potrebu za tuširanjem i brzim pranjem kose i zatim je nanijela korektivnu šminku i maskaru kako bi neutralizirala incident s pidžamom. Premda uopće nije bilo važno što Louis misli o njoj, ta pidžama sa Snoopyjem nije ju pokazala u najboljem svjetlu i ako o njoj bude mislio kao o nekome tko odlazi u postelju odjeven u likove iz crtića, bit će joj teže natjerati ga da je shvati ozbiljno. A nije joj se dopao način na koji se on izgleda brže opustio u toj situaciji nego ona. Da, to bi znatno olakšalo primjenu plana, ali zašto bi Louisu koji je bio krivac, sve išlo tako glatko da bi u najmanju ruku mogao zaboraviti kako je, najblaže rečeno, dio onoga što je dovelo do tragedije. Pomisao na to učinila ju je napetom i agresivnom.

Kad se napokon vratila u dnevnu sobu s vlažnom kosom koja se na ramenima počela kovrčati, Louis joj je pružio šalicu kave.

- Izgledaš odlično - rekao joj je posve prirodno i opušteno.

- Mhmm, hvala.

Pogledala je djecu. Bella je, čini se, pomno pratila izlaganje neke žene o kontracepcijskoj sterilizaciji maternice, dok je Izzy ostavila svoje jelo i Louisu pokazivala fotografije. On ih je gledao točno onako kako je i Bella to činila, s pomno skrivenim emocijama.

- A ovo si ti! - pokazala mu je, za slučaj da on to nije opazio.

- Da - rekao je Louis i osmjehnuo se kad ga je djevojčica pogledala. Okrenuo se prema Sophie: - Mislio sam da bih ih mogao povesti u zoološki vrt. Vani je prilično toplo i suho. - Otvorio je plastičnu vrećicu koju je donio i izvadio dva šeširića i komplete šalova i rukavica, jedan je bio ružičast s odgovarajućim rukavicama pričvršćenim za šeširić i jedan boje jorgovana s rukavicama u istoj boji. - Uzeo sam to za slučaj da bude hladno.

Izzy je zgrabila set boje jorgovana i počela ga isprobavati, usprkos tome što su svi dijelovi bili međusobno spojeni plastičnom uzicom.

Sophie nije pomišljala da bi mogao doći na pomisao da djevojčice nekamo izvede, no sjetila se svojeg plana i Tessine procjene kako Louis nije tip koji bi kidnapirao djecu. Taj je stav bio poduprt dugim telefonskim razgovorom koji je jučer kasno poslijepodne vodila s Tess. Tess joj je rekla kako je Louis u potpunosti surađivao s njom i kako se čini da je njegova privrženost djevojčicama posve iskrena.

Sophie je zaključila kako bi djevojčicama činilo dobro kad bi malo izašle i kako bi za sve njih moglo biti lakše ako nisu u ovako ograničenom prostoru.

- U redu... mhmm... mogu li i ja poći s vama? - rekla je, prisjetivši se Tessine tvrdnje.

Činilo se da je Louis malo osupnut. - Zašto? Htio sam reći... kako bi to bilo krasno i ja bih želio da pođeš s nama... ali nemam u planu prokrijumčariti djecu preko granice ili tako nešto.

- Znam to - kimnula je - ali one te ne poznaju, zar ne? - Slegnula je ramenima. - Slušaj, žao mi je, ali Tess mi je rekla kako bih tijekom prvih nekoliko susreta i ja trebala biti s njima. Ako ti se to ne sviđa, nazovi je.

Louis je uzdahnuo. - Ne, ne, ako Tess želi tako. - Namignuo je Izzy: - Želiš li ići u zoološki vrt, Izzy?

- Da, želim, želim ići u zoološki vrt! Želim vidjeti pingvine i pauke - vikala je, a na glavu je nabila novu kapu s koje su visjele rukavice kao neki smiješni rogovi. Louis i Izzy zajedno su se smijali, a tamne oči su im plesale.

- Ja ne idem - izjavila je Bella glatko, ne skidajući pogled s televizijskog ekrana.

Louis je tiho sjedio i uznemireno gledao Bellu.

- Ideš - rekla je Izzy. - Ići ćeš sa mnom pogledati pingvine i pauke, zar ne?

Bella je odmahnula glavom, dobacivši Izzy bijesan pogled. - Ne idem - rekla je, a u glasu joj se osjetilo suosjećanje.

Sophie je opazila kako se Izzyna usna počela kriviti pa je brzo kleknula pokraj nje. - U redu je, zlato - rekla je, zagrlivši je. - Pričekaj malo. - Stisnula je Izzy, a onda na koljenima prešla onu kratku udaljenost do Belle. - Bella, znam da ti je teško, ali, molim te, nemoj otežavati i Izzy. Ona želi ići, a kladim se da i ti želiš, zar ne? I ja ću ići, ali ako ti nećeš, onda nitko neće. - S Bellina se lica nije moglo ništa pročitati. Izzy je došla do Belle i stavila je ruku na njezino koljeno. Jecala je, a duboki, suhi, bijesni uzdisaju zvučali su bolno. - Molim te, Bella - molila je. - Budi vesela!

- Daj, Bella - rekla je Sophie - pokaži Izzy kakva odrasla sestra možeš biti.

Bella je uzdahnula i pogledala Sophie: - Znaš, ja imam samo šest godina - rekla je smrknuto i Sophie se osjećala užasno.

- Znam - rekla je. - Stalno zaboravljam da si mala djevojčica, zato što si tako pametna.

- U redu, ići ću, ali neću uživati - pristala je Bella protiv volje.

18 Uslijedila je rasprava o tomu kako stići do zoološkog vrta. Sve je upropastila

Bellina izjava kako »autobusi smrde« i mada se u prvi tren činilo kako je Izzy posve zadovoljna ako se budu odvezli Phoebeom (djelomice zbog Sophieine »terapije«, a posebno zato što je za Izzy kupila posebnu dječju sjedalicu i za oba stražnja prozora štitnike za sunce u obliku mačke - unatoč tome što sunca nije bilo ni na vidiku), čim su stigli do prvog ugla na kojem je Sophie skrenula lijevo umjesto desno i kad je shvatila kako ih njihov uobičajen đir oko kuće neće dovesti do zoološkog vrta, Izzy je počela plakati i uskoro je postala histerična.

- NE NE NE NE NE NE! - vrištala je. - VAN VAN VAN. - Moj Bože! - rekao je Louis uzrujano, okrećući se u svojem sjedalu. - Pssst, Izzy, u redu je, sve u redu. Zaustavi auto! - rekao je Sophie. - Ona mora izaći.

- Čekaj - rekla je Sophie. - Pričekaj samo minutu. - Bella, zapjevajmo!

Louis je zurio u nju.

- Pjevati? Slušaj, mala je zbilja uzrujana, zato zaustavi auto. Ali Sophie i Bella su već započele pjevati njihovu novu i stalno mijenjanu verziju pjesme Motorcycle Emptiness. Louis je promatrao kako Izzyno vrištanje postupno prelazi u jecaje, a kad je nejasno prepoznao pjesmu okrenu se natrag, naslonio se u svojem sjedalu i zurio u cestu ravno ispred sebe. Sophie ga je kratko pogledala. Bilo je teško reći što misli, no odjednom je izgledao kao da je kilometrima daleko. Kad je okrenula auto i vratila se u svoju ulicu, Izzy je ponovno bila mirna.

- Sve je u redu, Izzy - rekla je Bella, pomogavši joj iskobeljati se na pločnik, prije nego ju je zagrlila.

- Nisam znao, nisam imao pojma... i ona je bila u onom autu, zar ne? - Louis je tiho upitao Sophie koja mu je na brzinu ispričala detalje prometne nesreće, dok su djevojčice grlile jedna drugu.

- To ju je zaista prestrašilo, zar ne?

Sophie je kimnula, ali je i pljesnula rukama kad su im djevojčice prišle.

- Ali napredujemo, Izzy, zar ne? Danas smo išli zbilja daleko i ništa loše nam se nije dogodilo, zar ne? - Izzy je odmahnula glavom, a nova rukavica joj je prešla preko nosa i na obrazu ostavila sjajan, slinavi trag. Sophie je uzela papirnati rupčić, koje je odnedavno počela stalno nositi uza se, i njime obrisala djetetovo lice. - Svakoga dana idemo malo dalje, ali mislim da smo danas zaista otišli predaleko - objasnila je Sophie Louisu.

- To je zaista dobra zamisao - rekao joj je Louis.

Osmjehnula mu se. - Hvala. O tome sam čitala u priručniku za odgoj pasa.

Louis je trepnuo. - Da? - rekao je, podigavši obrve. - Za tebe se zaista može reći kako si puna iznenađenja. Izvrsno. A kakav je sad novi plan?

- Pa, kako je Bella ozbiljno odlučila ne ići autobusom, preostao nam je još samo jedan plan. Idemo podzemnom željeznicom.

Bilo je to, blago rečeno, zanimljivo putovanje. Izzy je postala uvjerena da su vlakovi podzemne zapravo zmajevi koji rigaju vatru. Bella, koja je odbila sjesti bilo gdje blizu Louisa, sjela je što je bilo moguće dalje od njega i od Sophie, koja se zabrinula da će netko pomisliti kako je šestogodišnjakinja posve sama u londonskom

metrou pa je zato sjela pokraj nje. Tada je Izzy inzistirala da sjedne Sophie u krilo pa tako tijekom cijelog putovanja nisu s Louisom izmijenile ni riječ, iako mu je Izzy s vremena na vrijeme radosno mahnula rukavicom.

A kad su izašli iz metroa u Camden Townu, jer je stanica Regent’s Park bila zatvorena, padala je kiša. Louis se sjeti šeširića, ali ni on ni Sophie nisu razmatrali mogućnost da padne kiša, što je vjerojatno prilično blesavo, jer je prva polovica veljače bila, što se padalina tiče, drugi najvlažniji mjesec otkad uopće postoji povijest bilježenja količine oborina.

- Potrčimo! - viknuo je Louis, zgrabio Izzy za ruku i potrčao u smjeru označenom turističkim putokazom.

- Mhmm, čekaj - uzaludno mu je doviknula Sophie. Upravo je htjela reći kako je stanica Camden Town zapravo prilično daleko od zoološkog vrta, no bilo je prekasno. Pogledala je Bellu, primila je za ruku i potrčala za njim. Trebalo im je dvadeset minuta da dođu do zoološkog vrta. Tada je već prestalo kišiti, no oni su bili posve mokri i bez daha.

- Ovo je prilično daleko - rekao je Louis Sophie. - Trebala si mi to reći.

Ugrizla se za jezik kako mu ne bi ništa odgovorila, jer je velikodušno odlučio kupiti ulaznice.

- Dvije odrasle i dvije dječje - rekao je djevojci u kućici gdje se prodaju karte.

- Gospodine, uštedjet ćete osam funta ako kupite obiteljsku ulaznicu - rekla je zatreptavši trepavicama. Louis se namrštio, a Sophie se zabrinula kako bi on sada mogao istaknuti kako oni i nisu neka prava obitelj. A tada ga je djevojka zatražila četrdeset i dvije funte, a njegov tamni ten iz Perua postao je za nijansu bljeđi.

- Dobro... OK - rekao je. - Mhmm, primate li putne čekove?

Sophie je znala da je ona tu mogla, a možda čak i trebala, uskočiti sa svojom kreditnom karticom, ali je zaključila da Louis, ako je ozbiljno želio biti otac, mora saznati koliko stoje stvari kao što je odlazak u zoološki vrt.

- Samo sam želio posjetiti zoološki vrt, a ne kupiti ga - promrmljao je Sophie, dok su prolazili kroz uska vratašca gdje rotirajuća rešetka propušta jednu po jednu osobu.

Sophie mu se nasmiješila: - Ovo je malo drukčije nego u Peruu, zar ne?

- Točno.

Sophie je pogledala prokisle djevojčice: - Idemo na neko toplo piće, a onda možemo koju minutu stajati ispod onog fena za sušenje ruku pa se tako malo posušiti prije nego odemo pogledati životinje. - Što mislite o tome? - Pogledala je u nebo: - Evo, pogledajte, sad se pojavljuje i malo modrog neba.

Izzy je kimnula: - To je mama napravila - rekla je.

* * *

Sophie je pomislila kako bi bilo fer da ona plati tri vruće čokolade i jednu kavu pa su u Pelican cafeu Louis i Izzy odabrali za kojim od slobodnih stolova žele sjediti, a Bella je sa Sophie otišla do blagajne.

- Vidiš - rekla joj je Sophie - uopće nam nije loše, zar ne?

Bella nije odgovorila, ali je gledala na drugu stranu cafea, tamo gdje je Izzy vrištala i smijala se jer ju je Louis škakljao njezinim odbačenim rukavicama.

- Lijepo je vidjeti da se Izzy smije, zar ne? - pokušala je Sophie ponovno, dok je vodila Bellu i pažljivo nosila pladanj s vrućim napitcima k njihovu stolu.

Ovog puta je Bella slegnula ramenima i promrmljala: - Ona se stalno smije.

Sophie je spustila pladanj na sol i objesila dječje kaputiće na naslone njihovih stolaca.

Kad su ih pića malo ugrijala, Sophie je rekla: - Idemo, djevojčice, vidjet ćemo možemo li se malo osušiti.

Dok je sjedila na zahodu, Izzy je veselo brbljala o pingvinima, a Sophie je dovela Bellu ispod fena za sušenje ruku i rukama joj »mrsila« kosu sve dok nije bila gotovo posve suha.

Izzy je skočila sa zahodske školjke, beskonačno prtljala navlačeći hulahopke i smijući se rekla Belli: - Fino je imati tatu, jel’ da? Jer sada kad je mama otišla, tata se može brinuti o nama!

Sophie je bila posve nespremna za ono što je uslijedilo.

Ispuštajući zvukove koje bi Sophie mogla opisati samo kao režanje, Bella se zaletjela prema Izzy i divlje je gurnula. Manja djevojčica se trznula unatrag i teško pala uz zahodski zid, udarivši glavom tako da se je taj udarac posve jasno čuo.

- Da se nisi usudila to govoriti! - vikala joj je Bella. - Ja ga mrzim! Ja ga mrzim! JA GA MRZIM!

Izzy je vrištala, a niz njezino zajapureno lice potokom su tekle suze boli i straha.

Vidjevši da se Bella ponovno sprema napasti malu, Sophie je zgrabila Bellu i čvrsto je zagrlila, tako da je svojim rukama obgrlila Belline ruke s kojima se ona nekontrolirano razmahala.

- BELLA! - Sophie je čula sebe kako viče. - Smiri se, SMJESTA!

Ali Bella se nije smirila. Izzy je sjedila na podu i vrištala, s rukama ispruženim prema Sophie, očajnički željna utjehe, a Bella se divlje borila, pokušavajući se osloboditi zagrljaja. U trenutku koji se Sophie činio beskonačno dugim, pomislila je kako će zauvijek ostati zatvorena u ženskom zahodu londonskog zoološkog vrta, zarobljena između njih dvije, ne mogavši uzeti Izzy u naručje pa je utješiti i ne mogavši smiriti Bellu. Tada su se vrata otvorila i Louis je gurnuo glavu u prostoriju.

- Je li ovdje sve u redu? Učinilo mi se da sam čuo... - Vidjevši odmah da mu se to nije samo učinilo, ušao je unutra. - Što se dogodilo?

Sophie je odmahnula glavom, pokazujući mu kako nije vrijeme za ulaženje u detalje.

- Samo odvedi Izzy odavde. Mislim da je potiljkom udarila u zid. Pogledaj da li krvari - rekla je Sophie preko Belle koja je jecala, posve crvena u licu.

Louis je u dva duga koraka došao do Izzy i podigao je u naručje, ali umjesto da je odmah iznese van, kako mu je to Sophie rekla, zastao je pokraj Belle.

- Bella, draga, molim te... - započeo je.

- Mrzim te! - vrisnula je Bella gledajući ga. - Odlazi, odlazi, odlazi!

Louis je trenutak ostao stajati kao skamenjen, a onda je pogledao Sophie.

- Mislim da je bolje da izađeš - rekla mu je, očajnički pokazujući glavom prema vratima.

Louis se napokon pokrenuo i vratio se natrag u cafe, noseći u naručju Izzy koja mu je jecala na prsima.

Činilo se da su prošli sati u tih nekoliko minuta koliko je Sophie tamo stajala, privinuvši Bellu čvrsto uza se i čekajući da se smiri. Napokon je osjetila kako su se djetetovi zgrčeni mišići počeli opuštati, kako joj je srce prestalo onako divlje udarati i kako joj je dah postao ravnomjerniji. Napokon ju je mogla pustiti, a onda ju je okrenula i zagledala joj se u lice.

- Zašto si to napravila? - upitala je Bellu mirnim glasom. Nikada još nije vidjela da su se djevojčice potukle ozbiljnije od otimanja tko će prije uzeti lutku ili zgrabiti flomaster. A čak su i to obično nakon kratkog vremena riješile same. Vidjeti inače mirnu Bellu ovako bijesnu i izvan svake kontrole, bilo je za Sophie i više nego šok. To ju je prestrašilo.

- Ne znam - odgovorila je Bella. - A ona, uostalom, ništa ne zna. Mene oni ne mogu prisiliti da živim s njim ako ja to neću, zar ne?

- Ne, Bella, ne mogu te prisiliti, ali zbilja je važno da mu pružiš šansu.

- Zato što nas ti ne želiš? - upitala je Bella optužujućim glasom.

- Ne! Ne zato, a osim toga nije točno da vas ja ne želim... - Sophie se zaustavila prije nego kaže previše.

- Ali ti si rekla da mi se on ne mora sviđati - Bella je bila ustrajna.

- Znam što sam rekla, ali nemoj ni sebi braniti da ti se sviđa. Ne vjerujem da bi tvoja mama željela da ga mrziš, zar ne?

- Ne, ne bi - složila se nevoljko Bella.

- A zašto mu ne bi pružila šansu i ponovno ga upoznala? Možda je on posve u redu. - Zapravo, pomislila je Sophie, zasad se čini da je on posve u redu.

Bella je odmahnula glavom: - Ona nema pojma - Bella je sad ponovno govorila o Izzy. - Ona je samo malo dijete koje želi zgodnog novog tatu. Ona ne razumije što se prije dogodilo.

Sophie je spustila glavu. - To nije točno, Bella. Izzy nedostaje mama baš koliko i tebi. - Gotovo da sada više nije znala što bi dalje rekla. - Mislila sam da ti to razumiješ.

Bella je šakama trljala oči. Napokon je izgledala i ponašala se kao netko njezinih godina. Sophie je čučnula i zagrlila je.

- Izzy ga ne zna - rekla je Bella. - Ona se ne sjeća njegova odlaska. Ja se sjećam. I nije u redu, uopće nije u redu da je ona tako sretna što se sada vraća, kad se mama ne može vratiti.

Sophie je osjećala kako joj je glava potpuno prazna. Svi savjeti i mudre riječi za koje je mislila da ih ima, sada su nekamo nestali. A onda je negdje u pozadini svojega tamnog i praznog uma ugledala slabašan plamičak uspomene za koju je mislila da je već davno zaboravljena, plamičak koji se sada rasplamsao i gorio jasnim sjajem.

- Moj je tata umro kad sam još bila vrlo mlada - rekla je Sophie Belli. - Bila sam starija nego ti sada, bilo mi je trinaest, ali bilo mi je gotovo isto kao i tebi. Nisam

očekivala da će se to dogoditi. Jednog jutra je odlazio na posao i ja sam ga pozdravila. Kad sam se vratila iz škole, on je već bio mrtav. - Bella ju je promatrala svojim tamnim, suhim očima, pogledom vrućim zbog nedostatka suza. - Toliko mi je nedostajao, Bella, da nisam željela osjećati tu bol. Jedina osoba koja mi je tada sve to činila podnošljivim bila je Carrie, tvoja mama. Nisam se mogla obratiti svojoj mami, jer ona je bila uzrujana koliko i ja. A ja nisam imala ni brata ni sestru. Tvoja mama je uvijek bila uz mene kad mi je bila potrebna i pomogla mi je proći kroz sve to. Uvijek, zauvijek, ma o čemu se radilo... Sjećaš se?

Bella je kimnula. Osjetivši kako je u bedru već hvata grč, Sophie je sjela na zahodski pod, zahvalna što, zbog lošeg vremena, tu za sada nije bilo nikoga. Bella je sjela do nje.

- Tvoja mama mi je pomogla... ne zaboraviti, nego držati osjećaje pod kontrolom. - Sophie je oklijevala. Nije bila sigurna je li željela osvježiti to sjećanje. Ali gledaj, pomislila je, kamo me je dovelo to skrivanje boli i uspomena, postala sam poput osamljene, hladne ribe. Belli je sada samo šest godina, a kad imaš sam šest godina, ne smiješ pokušavati skrivati osjećaje.

- Došao je Božić - nastavila je - i već je prošlo otprilike tri mjeseca otkad je moj tata umro. Mi smo išle u Suffolk, k nekim maminim rođacima. Mama je mislila da će to biti najpametnije i kako je to bolje nego da nas dvije same sjedimo kod kuće za božićnim stolom i gledamo jedna drugu. Meni se ta njezina zamisao nije nimalo sviđala. Nisam željela putovati tamo i boraviti s gomilom ljudi koje gotovo nisam ni poznavala. Nisam željela ništa raditi. Kad već nisam mogla biti s tatom, željela sam biti sama kod kuće i zaboraviti na Božić.

- Tako sam i ja htjela kad ni nama nisu dopustili ostati u našoj kući - rekla je Bella.

Sophie je kimnula. - Znam - rekla je. - Ali pokazalo se da je mama bila u pravu. Bilo je dobro imati uza se rođake s kojima se možeš družiti, neke druge stvari koje ćeš slušati i gledati. Meni moj tata nije ništa manje nedostajao, niti sam bila manje žalosna, ali sve oko mene pomoglo mi je to potisnuti. Onako kao kad utišaš zvuk na televizoru, ako razumiješ što ti želim reći. - Bella je kimnula. - A onda smo na Božić svi vukli ceduljice i na maminoj je bila napisan neki vic i ona ga je pročitala naglas... sada se više uopće ne sjećam o kakvoj se šali radilo... ali ta ju je šala nasmijala. Nisam je tri mjeseca vidjela kako se osmjehuje, a sada se smijala i smijala, kao da nikad neće prestati. Bila sam tako bijesna. Ustala sam i počela vikati na nju. Pitala sam je kako se uopće može smijati. Pobjegla sam iz sobe u vrt, i to tako naglo da sam prevrnula moj stolac i moju čašu s pićem. Znaš, Bella, toliko sam se ljutila na nju jer sam mislila da njezin smijeh znači da je već zaboravila tatu. - Sophie se ugrizla za usnu, a onda je posegnula i maknula Belli pramen kose s lica. - Mama je izašla i pronašla me. Znala je zašto sam tako ljutita i rekla mi je kako katkad trebaš vježbati biti sretna, jer inače bi mogla posve zaboraviti kako je to kad jesi sretna. Rekla je kako bi tata želio da ja budem radosna kad god to mogu biti i kako on ne bi htio da zbog njega propustim neku priliku kada se mogu nasmijati. - Sophie se uhvatila kako se osmjehuje dok misli na svoju majku. Dakle mama ju je ipak nečemu naučila, makar je tek sada postala toga svjesna.

- Odustati zauvijek od radosti, to je lakše nego misliš, a kad taj osjećaj izgubiš, teško ga je poslije ponovno vratiti - rekla je Sophie. - Ne želim da se to tebi dogodi.

Tvoja mama to ne bi željela, a vjerovala ti to ili ne, to ne bi želio ni tvoj tata. Jesi li zato onako gurnula Izzy? Jesi li bila ljutita zato što je ona sretna?

Bella je dugo razmišljala, a onda je zagrlila Sophie i nježno je poljubila u obraz.

- Da - rekla je. Uzdahnula je: - Znam da mama zaista nedostaje Izzy koliko i meni. Ja samo mrzim njega. On me toliko razljuti da sam se iskalila na Izzy. Žao mi je.

Sophie je ustala. Nije imalo smisla i dalje vršiti pritisak na Bellu, pogotovo jer je osjetila kako joj je Bella upravo počela vjerovati. A Sophie je shvatila kako je zadobivanje Bellina povjerenja postignuće koje je daleko, daleko teže ostvariti nego na poslu skakati kroz obruče kako bi iz dana u dan impresionirala Gillian.

- Mislim da će biti bolje ako se ispričaš Izzy - rekla je Sophie, pružajući Belli ruku kako bi joj pomogla ustati.

Napokon su izašle iz zahoda i Sophie je zahvalno udahnula zrak koji nije bio zasićen mirisom dezinfektora ili nekih drugih mirisa o kojima nije željela ni misliti. Bella i Izzy su ugledale jedna drugu i Izzy je skočila s Louisova krila i potrčala prema Belli. Susrele su se na pola puta i čvrsto se zagrlile.

Sophie je stajala nekoliko koraka dalje i preko njihovih glava promatrala Louisa, ali on nije gledao u nju. Gledao je svoje kćeri, a na licu mu se vidjela tuga.

- Još uvijek možemo otići pogledati pauke - rekla je Sophie kad su se djevojčice razdvojile.

- Ja želim ići kući - rekla je Izzy, gledajući Bellu. - Zoološki vrt mi se više ne sviđa i mislim da je glup, baš kao što si rekla.

- Možda bi to bilo najbolje - rekao je Louis, pridruživši im se i noseći preko ruke njihove kapute. Odjednom je izgledao umorno i shrvan brigama. - Možda je sve ovo bilo previše i prerano. Hajdemo kući.

* * *

Kad su se vratili u stan, nešto više od dva sata nakon što su ga jutros napustili, Bella je pomogla Sophie isprazniti tri konzerve juhe od rajčice, staviti to u tri zdjelice koje su zatim, jednu po jednu, stavljale u mikrovalnu pećnicu.

Louis se pojavio na vratima kuhinja: - Onda dobro, ja sad idem.

- Čekaj minutu - rekla je Sophie, dajući mu znak da želi s njime porazgovarati. - Bella, ne diraj mikrovalnu kad zazvoni, OK? - Bella je kimnula, sustavno ignorirajući svojeg oca.

- Onda - rekao je Louis, dok ga je Sophie slijedila do izlaznih vrata - sutra u isto doba?

Sophie je osjetila kako je svaki napeti mišić u tijelu boli već na samu pomisao na još jedno ovakvo jutro i žudjela je za onim jednostavnim vremenima kada su djevojčice zurile u televizor, a ona lebdjela oko njih, nastojeći spriječiti svaku moguću katastrofu.

- Jesi li siguran da si dorastao ovome - upitala ga je.

Slegnuo je ramenima i otvorio vrata: - Moram biti, zar ne? Ako želim da to funkcionira. A ja to zaista želim. - Pogledao ju je: - Zaista se divim načinu na koji si ovo obavila. Mnogi ljudi se uopće ne bi dali uvući u to. Ali ti si uzela djevojčice k

sebi, spriječila si da ih smjeste u dom i pobrinula si se da saznam što se dogodilo. Kad smo se prvi put sreli, brinula me pomisao da me mrziš. - Osmjehnuo joj se, a Sophie se zabrinula da će njezin pomno skovani plan odletjeti kroz prozor, čim ona uroni u tu dubinu njegovih očiju. Sama je sebe podsjetila kako su te tamne oči tako šarmirale Carrie da je zbog njega sve napustila.

- Možda ti to uopće nije važno - rekao joj je Louis - ali to što si učinila mi mnogo znači.

Sophie je odjednom osjetila paniku... kaže se kako je poštenje najbolja politika. - Ne radim sve ovo zbog tebe - rekla je. - I malo sam te mrzila. - Grickala je zubima usnu. - Čuj, Louis, ima nešto što ne razumijem. I to me brine... - Louis je čekao da ona nastavi. - Ne razumijem zašto si učinio to što si učinio. Zašto si pobjegao od Carrie i Belle? Zašto si jednostavno otišao i nikada se nisi vratio ili održavao s njima vezu?

Louis je trgnuo glavom prema gore i povukao se za jedan korak. - To se tebe ne tiče - rekao je, a obris lica mu je otvrdnuo dok je to govorio.

- Ne tiče me se? Kako imam starateljstvo nad tvojom djecom, mislim da me se to ipak tiče, sviđalo se to tebi ili ne.

Louisovo se je lice još više smrknulo. - Slušaj - rekao je - ti su bila Carriena najbolja prijateljica, ali ona ti nije rekla što se dogodilo. - Ovo je bila činjenica koja je već sama po sebi boljela Sophie. - Ako ona nije željela da to znaš, zašto bih ti ja to rekao? U svakom slučaju, to je sada prošlost, izrečene su i učinjene stvari koje su prouzročile mnogo boli. Ali sada ništa od toga više nije važno - inzistirao je Louis. - Sada su jedino važna moja djeca.

- To je važno Belli - naglasila je Sophie. - Silno je bijesna na tebe... zar to ne vidiš?

Louis je poniknuo pogledom. - Znam - rekao je tiho. - Ima i pravo biti, ali ono što se dogodilo između Carrie i mene nema veze s njom, to je sada prošlost.

- Oh, ne budi tako naivan - obrecnula se. - To ima i te kakve veze s njom... i s Izzy. Ako želiš da ti bilo koja od njih vjeruje, morat ćeš se s time suočiti, prije ili kasnije.

Louisovo je lice bilo vrlo mirno. - Znam da moram izgraditi mnoge mostove. Sagraditi budućnost, ali ovo je moja šansa da prema djevojčicama postupim onako kako treba. Želim da ti to znaš.

Sljedeće su riječi izletjele iz Sophieinih usta prije nego je imala vremena razmisliti o njima. - Sramota je što si čekao da im umre majka kako bi tek tada učinio taj napor.

Istog je trenutka požalila što je to rekla, ali ostala je podignute glave i nije spustila pogled. Louis ju je gledao kao da provjerava svoje mišljenje o njoj i jedno vrijeme nije ništa rekao. Tada je pustio kvaku ulaznih vrata od stana i odškrinuo ih.

- Doći ću sutra u isto vrijeme - rekao je savršeno mirnim tonom. - Vidimo se.

Zatvorio je za sobom vrata i Sophie je časak-dva stajala gledajući u njihovu glatku površinu.

Trebala si se pridržavati plana, rekla je samoj sebi. Znala je da bi takav plan na kraju uspio, ali tko zna zašto, od trenutka kada ga je pogledala u oči imala je osjećaj kao da bi ga mogla upitati bilo što i da bi joj on rekao istinu. Ali ma što da je tada osjetila, sigurno je bilo pogrešno.

Krivila je Carrieinu djecu. Otkad su ušla u njezin život, ona je, polako ali sigurno, gubila svaki smisao za doličnost i sabranost.

19 Sophie je, za promjenu, povela djevojčice posjetiti Tess u njezinu uredu, zato što je

morala izaći iz stana i zato što je Louis napokon rekao kako će doći poslijepodne... morao je srediti neke stvari.

Posljednjih osam dana bez prestanka je kišilo i električna rasvjeta koja je trebala gorjeti i tijekom dana kao da joj je napunila glavu vatom i to bi se samo malo popravilo u trenucima kada je nakratko mogla posjetiti svoj ured. Znala je kako bi se već trebala u tvrtki latiti posla oko organiziranja sljedećeg velikog događanja, ali kad se radilo o poslu kao da se nije mogla zagrijati. Srećom ju je, zasad, onaj velik uspjeh s organiziranjem domjenka na brodu još uvijek držao vrlo visoko.

Tijekom proteklih osam dana Louis je svojom nazočnošću toliko ispunio stan da je Sophie imala osjećaj da joj se stan zaista smanjio ili da Louis postaje sve veći, onako kao u Alici u zemlji čuda. Osam dana Belline česte izolacije u spavaćoj sobi, gdje je bila sama ako se ne računa Artemidu i flomastere s kojima je crtala, sliku za slikom, more prepuno malih morskih sirena. I osam jutara Louisove savršene uglađenosti, a čini se da je njegov prvotni pokušaj sklapanja toplijeg prijateljstva bio napušten.

U jednom trenutku Sophie je pomislila kako bi odnos između njih mogao postati malo topliji.

Šestoga dana se zraka sunca probila kroz oblake i prekinula vlažno vrijeme. Louis i Sophie su istovremeno došli na zamisao, bez ikakva dogovaranja, kako bi odmah trebali otići s djecom u park. Sophie je otišla u spavaću sobu i ispod kreveta izvukla dječje gumene čizmice, dok se Louis dao u potragu za šeširićima i kaputima. U hodniku su se sudarili.

- Mislila sam kako bismo mogli...

- Odvesti ih u park - dovršio je Louis njezinu rečenicu. Nasmijali su se kao da im je pomalo neugodno i dogovorili se da odvoje djevojčice od gledanja Male sirene koju su tog tjedna gledale već peti put.

Krenuli su prema parku u kratkoj koloni, dvoje i dvije. Louis i Izzy su bili naprijed, a Izzy je skakutala i ljuljala se držeći Louisa za ruku. Iza njih su hodale Sophie i Bella, gotovo u potpunoj tišini.

- Sigurno si ga vidjela već stotinu puta - rekla je Sophie, komentirajući Bellinu ljutnju što je morala prekinuti gledanje svojega najmilijeg filma.

- Htjela sam vidjeti kraj - rekla je Bella, dureći se.

- Kraj možeš pogledati i kad se vratimo. Čuj, Bella, zašto ne pokušaš učiniti nešto radikalno... kao, na primjer, da se malo veseliš?

Bella ju je pogledala i duboko uzdahnula. - Pokušavam - rekla je. - To mi je ovih dana stalno na pameti i ljuti me. Žao mi je.

Sophie joj se osmjehnula i primila je za ruku.

- Znam kako se osjećaš - rekla je. - Dođi - rekla je dok su ulazile u park. - Da vidimo kako se visoko možemo ljuljati na ovim ljuljačkama!

Sophie je zanjihala Bellu, gurajući je toliko visoko koliko je to bilo moguće, kad je Izzy pala s tobogana. Nije pala ni s jako visokog niti teško, ali je pri padu ispružila ruke ispred sebe i prilično jako ogulila kožu na dlanovima. Sophie se morala boriti s potrebom da odjuri do nje onako kako joj je to u posljednjih nekoliko tjedana postalo

svakodnevnom reakcijom, posebice zato što je Izzy bila pravi stručnjak za upadanje u nevolje koje su završile manjim ozljedama. Gledala je kako ju je Louis podigao i čvrsto je zagrlio, ali mala je svejedno plakala.

- So-So-Sophie - tulila je, pružajući ruke prema njoj. Louis ju je odmah odnio do ljuljački, a Sophie je sjela na jednu ljuljačku i posjela Izzy sebi u krilo.

- Daj da vidim - rekla je, pomno pregledavajući ogrebene dlanove. - Ajoj, to sigurno peče - nježno je poljubila oba dlana. -Je li sada malo bolje?

- Malo - hrabro je potvrdila Izzy, glasno šmrcajući. Sophie je posegnula u džep i izvadila papirnate rupčiće kojima joj je blago obrisala lice i tubu Savalona, antiseptične kreme koja je odnedavno istisnula sjajilo za usne s njegova privilegiranog položaja. U međuvremenu je Louis čučnuo ispred te ljuljačke i objema rukama držao lance na kojima je ljuljačka visjela, kako bi stajala mirno. Sophie se osjećala čudno, jer joj je on, zapravo stranac, odjednom bio ovako blizu. To joj je dalo neki čudan osjećaj, gotovo kao da je usred dana pijana.

Bella je provirila iznad Sophieina ramena: - Ma to nije gotovo ništa - rekla je s prezirom u glasu, dok je Sophie razmazivala antiseptičku mast po Izzynim ranama.

Sophie je Bellu ošinula upozoravajućim pogledom. - Ne brini se - Sophie se sada obratila Izzy - od ove čarobne kreme će ti odmah biti bolje, u redu?

- ‘redu - šmrcnula je Izzy. - Daj me ipak nosi.

I tako se mala skupina opet vraćala u tijesni stan. Ovoga puta je Louis hodao sam, nekoliko koraka iza sporih i trapavih djevojčica, a Sophie je bila sigurna da je dobila bruh.

Kad je nešto kasnije Louis odlazio, Sophie ga je otpratila niz stube, nadajući se da će u poštanskom sandučiću naći i neku drugu poštu a ne samo račune kreditne kartice.

- Tražila je tebe, zar ne? - rekao je Louis dok je otvarao vrata. - Htio sam reći, željela je da je ti utješiš. Da joj poljubiš ogrebotinu. - Spustio je glavu. - Pretpostavljam da me to ne bi trebalo čuditi, htio sam reći kako tebe poznaje duže nego mene, ali to me natjeralo shvatiti kako mi čak ni s Izzy neće biti lako, jer nije dovoljno samo pojaviti se i nasmijati je pa da bi se steklo njezino povjerenje. Ipak je htjela tebe. - Bilo je to prvi put nakon mnogo dana da je Louis rekao Sophie nešto osim onog najnužnijeg i ona na trenutak nije znala kako bi reagirala. Prišla mu je korak bliže kad je napokon rekla: - Za to će trebati vremena. Moraš biti spreman da će to potrajati toliko dugo koliko one misle da je potrebno. - Odlučila je podijeliti s njim jednu od mnogih stvari koje je u posljednje vrijeme naučila o djeci. - Ne možeš požurivati način na koji ljudi osjećaju, čak ni kod malenih ljudi. I oni imaju emocije, mislim reći adekvatne i realne - naglasila je, kimajući.

Louisova usta su se iskrivila u osmijeh.

- Što je? - upitala ga je, uplašivši se svojeg poriva da mu uzvrati osmijehom. - Slušaj, možda ti se činim smiješnom, ali ja sve ovo radim tek nekoliko tjedana. Upravo sam shvatila da su djeca ljudi!

Louis se nasmijao i Sophie nije mogla odoljeti pa mu se pridružila: - Nemam pojma gdje je Carrie bila pamet kada je mene proglasila starateljicom djece - rekla je šaleći se.

- Ti to obavljaš zapanjujuće dobro, Sophie. Danas si bila tako dobra s Izzy. Mora biti zapanjujuće kad imaš samo tri godine i zaista vjeruješ u čuda, kad vjeruješ kako nečiji poljupci mogu zaista odnijeti svu bol. - Njegov osmijeh se postupno gasio. - Htio bih da su željele mene.

Bez razmišljanja Sophie je ispružila ruku i stavila je na njegovu.

- Sigurna sam kako će se i to jednoga dana dogoditi - rekla je, znajući da je to vjerojatno istina i osjećajući malo ljubomore pomislivši na dane kada ona djeci više neće toliko značiti. Kad će ponovno biti samo neka daleka »teta Sophie«, a ne netko tko im je od životne važnosti.

- Trebao bi sada otići - rekla je pomalo naglo.

- Sutra u isto vrijeme?

Sophie je o tome razmislila s rezignacijom.

- Nema šanse za neki prekid, zar ne? - upitala je, povodeći se za impulsom.

Louisovo se lice smračilo: - Prekid? Nadao sam se da razumiješ koliko im vremena trebam nadoknaditi. Misliš li na kratki predah, za koga? Za tebe? Jer ovdje se ne radi o tebi.

- To znam - uzvratila mu je naglo i ljutito. - Samo sam na trenutak pomislila na to kako je moj normalan život posve otišao kvragu, zato da bih mogla dadiljati tvoju djecu! - osjetila je kako je počela podizati glas pa se trudila obuzdati se. - Mislila sam na djevojčice - besramno je lagala. - Prekid koji bi im dao vremena srediti dojmove, šansa da se malo opuste bez da... da si svugdje kamo pogledaju.

Jedan trenutak je Louisovo lice bilo posve mirno, a onda je odmahnuo glavom. - Sophie, žao mi je što ti se ne dopadam, ali, kao što sam već rekao, ovdje se ne radi o tebi. Vidimo se sutra u isto vrijeme.

Time je zatopljenje njihova odnosa definitivno prekinuto.

Tess je pokušavala Sophie pojasniti Louisovo gledište, a ona je to tek napola slušala, promatrajući kako djevojčice trče amo-tamo hodnikom ispred Tessine kancelarije, poput nekog para iz Muppet Showa. Svako malo bi projurilo nešto ružičasto i purpurno, a samo sekundu prije toga čulo se bezrazložno kikotanje. - On je bio oženjen s Carrie što znači da je automatski stekao odgovornost roditelja...

- Da, svaki otac to ima, što ne znači da svaki otac to zaslužuje - uzvratila je Sophie pomalo ljutito.

- Ne, ali da oni nisu bili vjenčani, on tada, u skladu sa zakonom, ne bi imao nikakvo automatsko pravo. U svakom slučaju, kako je on napustio obiteljski dom i nije kontaktirao s djevojčicama ili imao ikakav službeni dokument o tome da im pruža financijsku ili emocionalnu potporu, on je narušio uvjete s kojima je dobio roditeljsko pravo i ako će sud to smatrati važnim, moći će mu to pravo oduzeti. Konačno je na sucu da odluči o tome, kao i o tome hoće li mu dodijeliti punu skrb nad djecom.

Sophie ju je pogledala i zatreptala: - I? - upitala je. - Kako će dosuditi?

Tess je slegnula ramenima i otpila gutljaj neukusne kave.

- Rekla bih kako je ovdje bio obavljen gotovo čist, jasan rez. Rezultati provjeravanja njegove prošlosti ispali su vrlo dobro po njega. On u ovoj zemlji nema nikakvu mrlju na svojoj biografiji, a jeste li znali da je on, tijekom svojega boravka u

Peruu, pomagao nekoj dobrotvornoj organizaciji u tome da se udome djeca beskućnici i hendikepirana djeca koja su živjela na ulicama Lime? Toj je djeci sada pružena mogućnost da se školuju i žive drugim životom od onoga koji su vodili preživljavajući kopanjem po smeću. On im je doslovce pružio mogućnost da odrastu.

Tess je sada već imala pune oči suza pa je Sophie naglas izrazila svoje negodovanje. - Da, dobro - rekla je - cijela ta priča o svetom Franji Asiškom bi meni zvučala daleko bolje da on nije napustio vlastitu djecu.

Tess se u tome morala složiti sa Sophie: - Da, tu je dilema, ali sud prihvaća onu o tome kako dobri ljudi vuku loše poteze. Oni ne vole razbijati obitelji ako to nije apsolutno nužno. - Tess je sve to manje-više navodila iz knjige o obiteljskom pravu koju je čitala protekle noći kako bi joj bila posve jasna cijela procedura koja je sada u tijeku. Louis se vratio iz Perua bez veće sume novca, ali je ono malo što je imao uložio u uglednu B&B odvjetničku tvrtku i premda je legalna strana svega toga sada, striktno govoreći, ovisila o pravnicima, Tess si je uzela za pravo da zna o čemu govori. - I naravno, u svemu tome je važno to što djevojčice žele. To, kao i moja preporuka. Ja im moram do kraja ovog tjedna dostaviti svoje izvješće.

Boje su opet bljesnule kroz otvorena vrata. Tess je proučavala Sophiein profil dok je ona promatrala djecu kako se igraju, a na licu joj je titrao osmijeh kojeg nije bila svjesna. Tess se za svojim stolom nagnula malo naprijed: - Ono što me u ovom trenutku najviše zanima, Sophie, je što vi mislite o svemu tome. Sto biste vi željeli da se dogodi?

Sophie je okrenula glavu kako bi pogledala Tess. - Kako to mislite?

- Pa, ja sam vas, manje-više prisilila da preuzmete djevojčice, zar ne?

Sophie je kimnula, napućila usne i prekrižila ruke samo kako bi pokazala da to još uvijek nije Tess potpuno oprostila.

- Tja, onda se radilo samo o tome da ćete ih ili vi uzeti, ili idu u dom. Zato sam morala na brzinu ishoditi nalog o privremenom smještaju, jer sam se bojala da biste se vi mogli predomisliti. To je značilo da će dvadeset i koju godinu skupljanja lojalnosti i odobravanja propasti u samo dva dana. - Sophie je podignula obrve. Nije bila toga svjesna. - Kad ste tražila Louisa, učinili ste to zato da sebi omogućite alternativu. Tako da to onda postane dilema između Louisa i doma za siročad. A vi biste se mogli vratiti svojem poslu, bez osjećaja krivnje.

Sophie je izgledala kao da joj je malo neugodno: - Ah, znate, to baš i nije posve istinito...

Ali Tess je odbacila ovaj njezin slabašan prosvjed. - Istina je, ali ne radi se o tome. Ako dobro razumijem što se događa, vi niste spremni zadržati djecu neodređeno vrijeme, dok neće moći živjeti negdje drugdje. Čini mi se da biste ih vi zadržali kod sebe za stalno.

Sophie se htjela tome narugati, ali željena se ironija nije pojavila. Umjesto toga se zagledala u posljednje ostatke laka na svojim noktima, a negdje u glavi joj se javila zastrašujuća misao koja ju je kopkala još od razgovora s Bellom na stubištu, a koja se sada napokon oblikovala.

- Na znam - rekla je oprezno. - Ali ako ovo s Louisom zaista ne bude funkcioniralo, onda... mislite li da bih ja to zaista mogla učiniti? Pružiti im dobar dom?

Tess ju je gledala. - Zapravo mislim da biste mogli - odgovorila je ozbiljno. - Ali sada je Louis tu. Nešto bi moralo jako poći po zlu da bi se takva potreba javila. Vi to razumijete, zar ne?

- Znam - rekla je Sophie. - Glupo je i misliti o tako nečem. To nikada ne bi uspjelo. Ja imam svoju karijeru i... - nije se mogla sjetiti više ničega što bi mogla reći.

Tess se malo pomaknula na svojem stolcu. - Dakle, djevojčice imaju živog pravog roditelja, nazočnog, korektnog i spremnog preuzeti skrb o njima - rekla je - i koji se svim silama trudi biti od koristi. Obavio je razgovor s Nacionalnim udruženjem za sprječavanje okrutnosti prema djeci i uskoro bi morao dobiti nekakav posao i stalnu adresu. Raspitivao se gdje bi Bella mogla dobiti privremeno mjesto u školi. Zabrinut je da je mala već previše propustila i to je posve točno.

- Sada su božićni praznici - rekla je Sophie, kao da ima pojma o čemu govori.

- Sophie, sada je veljača! U svakom slučaju, Louis je kontaktirao s Bellinom starom školom i oni joj čuvaju mjesto. Izgleda da je ona bila njihova zvijezda među učenicima. I oni iz Izzyna vrtića bit će oduševljeni ako je dobiju natrag.

Sophie je proklinjala samu sebe. Razlog zbog kojeg nije imala pojma o svemu ovome bilo je njezino tako naglo napuštanje plana. Previše je pritisnula Louisa i sada se činilo da mu se ona baš previše ne sviđa, a posljedice toga su uznemirujuće jer ako je... kako je to Tess rekla... neminovno da djeca budu dodijeljena njemu, ona nije željela da djevojčice posve nestanu iz njezina života. A tada je mislila točno o onome što je Tess sada rekla. - Njihove stare škole u St. Ivesu?

Tess se naslonila u svojem stolcu. - Da. One ne idu nikamo dok sve ne bude sređeno, a određen je i nadzor, ali moram vam reći, Sophie, kako će se to srediti vrlo brzo, možda već tijekom sljedećih nekoliko tjedana. Ako sve bude u redu, mislim da će se djevojčice vratiti u Cornvall i tamo živjeti sa svojim ocem. I mislim da će to za njih biti najbolje.

Sophie je pokušala zamisliti kako će to biti kad bude ponovno živjela svojim starim, mirnim, sređenim životom. - Ali Bella ga mrzi. Zaista ga mrzi, a vi ste rekli kako se uzima u obzir ono što djeca žele.

Tess je kimnula. - I uzima se - rekla je oprezno. - Važno je što djeca žele, ali ja ne vjerujem da ga Bella mrzi, da ga zaista mrzi. Ona je povrijeđena i ljutita i zabrinuta i zbunjena. Ali ona ga ne mrzi. - Tess se osmjehnula pa posegnula preko stola i položila svoju tešku i toplu ruku na Sophieinu laganu i hladnu i na trenutak je stisnula. - Mislim da je ovo što ste vi do sada učinili za te djevojčice bilo prekrasno; daleko, daleko više od onoga što sam očekivala. Izvukli ste Bellu iz njezine ljušture, a znam i to da Izzy sada ide na kratke vožnje automobilom. Sve to znači jako mnogo. Ali postoji jedna stvar koju možete učiniti, zapravo jedina stvar... morate pomoći Belli prihvatiti ono što se dogodilo. Morate joj pomoći da se sprijatelji sa svojim ocem pa onda ni Izzy neće morati vječito brinuti o tome kome će biti lojalna. A dok sve to obavljate, možda biste se i sami mogli sprijateljiti s Louisom. To bi djevojčicama znatno olakšalo situaciju - oprezno je dodala Tess.

Uzvici vani postali su sve glasniji i odjednom je Tessin ured bio ispunjen zvukovima, jer su se Bella i Izzy zaletjele u Sophie, kikoćući se i smijući. Sophie im se osmjehnula.

- Priprema, pozor... start! - povikala je i djevojčice su opet otrčale. Sophie se ponovno okrenula prema Tess, a osmijeh je istog trena nestao s njezina lica.

- Ali što je s razlozima zbog kojih su se Louis i Carrie razdvojili? Zašto nije ostao u kontaktu s djevojčicama? Zar to uopće nije važno?

- Vidim kako je vama to važno... ali svakodnevno se obitelji razdvajaju zbog svih mogućih pogrešnih razloga. To je tragična činjenica. Na ljudima poput mene je da pokušaju spriječiti da do toga uopće dođe, ili da se nekako popravi šteta ako je do nje već došlo. Ovdje imamo zaista dobre šanse da se obitelj ponovno složi, Sophie... da se poprave životi. I moram priznati kako to u najvećoj mjeri trebamo zahvaliti vama. Louis nije kriminalac niti zlostavljač. Važno je to kakav je on čovjek sada. Prošlost sad više nije važna - rekla je Tess, zapravo ponavljajući Louisove riječi. - Osjećala bih se mnogo bolje kad bih vidjela da odnos između Belle i Louisa napreduje. Kad napokon bude došao kraj tom groznom razdoblju njihova života, moći će početi iznova. Hoćete li im pomoći? Jer, iskreno ću vam reći, mislim da ste vi jedina osoba koja to zaista može.

Sophie je neko vrijeme šutjela i osjećala je kako se rupa u njezinu želucu puni crnim, teškim kamenjem. Zapravo je postojalo samo jedno što je mogla na to reći. - U redu, pomoći ću joj. Pomoći ću im oboma, jer samo želim da budu sretni.

Čudno je, pomislila je Sophie, žureći s djevojčicama natrag u stan kako bi stigle na vrijeme za sastanak s Louisom, kako se ona nije osjećala sretnijom. A trebala bi osjetiti čak i razdraganost. Nekako je u cijelom tom kaosu uspjela postići dosta toga. Spasila je djevojčice od sirotišta i održala je svoje obećanje Carrie, postigla je to da ju šefica zavoli i možda joj tijekom svega ovog osigura i napredovanje. Pošlo joj je za rukom, manje-više bez ičije pomoći, pronaći tog, čini se, savršenog oca i sada pomaže djevojčicama obnoviti obiteljski život u mjestu koje vole i koje nazivaju domom. Trebala bi trijumfirati.

Za manje od mjesec dana trebala bi dobiti natrag svoj krevet, nadala se velikom unapređenju u tvrtki, a to će joj donijeti toliko novca za kupovanje novih cipela da ga neće moći ni potrošiti... dobro, možda ne baš toliko. Imat će ponovno onaj Božji mir i sve vrijeme ovog svijeta da opet čupa obrve i voskom depilira noge i opet gleda filmove u kojima ima seksa i nasilja. Čak bi mogla ponovno propušiti. Trebala bi se osjećati super.

Ali nije, uopće se nije tako osjećala.

Možda, pomislila je nevoljko dok je puštala djevojčice u stan, možda je to zato jer se bojim što ću osjećati kad se moj »savršen« život u potpunosti obnovi. Možda se bojim biti ono što sam oduvijek bila, ali si prije dolaska djevojčica to nikada nisam htjela priznati. Možda je to zato što se bojim... ponovno biti sama.

Možda je zbog toga i nazvala Jakea, iako je od njihova posljednjeg razgovora jedva i pomislila na njega. Rekao joj je neka ga nazove onda kada bude znala što želi. E pa sada je znala jedno, znala je kako ne želi da se njezin život ponovno vrati u praznu rutinu bez ikakve zanimljivosti u kakvoj je prije bio. Morala je priznati kako bi njezina majka mogla biti u pravu u mnogim stvarima, a svakako je bila u pravu u jednome: bio joj je potreban netko u njezinu životu.

- Već sam pomislio kako mi se nikada više nećeš javiti - rekao je Jake glasom koji je bio neutralan ali ugodan. - Mislio sam da sam uprskao stvar. Drago mi je, Sophie, što si nazvala, osim ako ne zoveš zato da mi kažeš kako je ovo kraj! - nervozno se nasmijao.

- Jake, pa mi još nismo ni započeli - rekla je nesigurno.

- A hoćemo li?

- Znaš - rekla je osmjehnuvši se - trebao bi me najprije upitati što mislim o vremenskim prilikama, pa onda još nešto onako posve općenito i beznačajno, prije nego prijeđeš na ono što je važno.

Jake se nasmijao: - Samo bih te želio vidjeti - rekao je.

Sophie je odlučno izgurala iz svojih misli prijeteći eho usamljenosti i sada je mislila na zgodnog, dobrog i uviđavnog čovjeka kojemu je, izgleda, zaista stalo do nje. Bila je sigurna da bi on mogao ispuniti prazninu koja će ostati kad djevojčice odu. Bila je sigurna da bi joj, kad bi se malo usredotočila na to, moglo biti zaista stalo do njega.

- I ja želim vidjeti tebe - rekla je.

- Kada? - upitao je, a u njegovu glasu više nije bilo ni traga onoj prvotnoj neutralnosti.

- Može večeras? - upitala je i odjednom ga je zaista silno željela vidjeti.

- Doći ću.

* * *

- Tri ulaznice za... - Louis je podigao napetost do te mjere da je Sophie pomislila kako bi Izzy zaista mogla...

- Za Malu sirena na ledu... danas poslijepodne! - rekao je.

Izzy je vrištala od sreće i plesala oko stolića za kavu. On se osmjehnuo Sophie, toliko zadovoljan sobom da se zaboravio držati hladno. - Premda moram reći kako mi to zvuči kao okrutnost prema životinjama, ali ipak...

Sophie se uhvatila kako se smije, ali je odmah i prestala kad je vidjela izraz na Bellinu licu. Bella ju je ljutito pogledala, a onda je spustila pogled na tri ulaznice koje je Louis stavio na stolić.

- Ne, hvala - rekla je. Sophie se malo sagnula i stavila joj ruku oko ramena: - Ali to je Mala sirena, ti voliš Malu sirenu!

- Tu su samo tri karte - rekla je Bella.

Louis je uhvatio Izzy koja je plesala i jednim jedinim pokretom je podigao na svoj bok. - Ah, da - rekao je - nisam htio izostaviti Sophie, ali oni su tamo imali još samo tri karte...

Bella je zurila u njega: - Ne idem, ako Sophie ne može ići.

Sophie je uzdahnula i prisjetila se onoga što joj je Tess rekla. - Pa možda bih si tamo pred ulazom mogla kupiti kartu? - predložila je. Louisovo lice je bilo tužno i shvatila je kako se on nada da će, ako predloži nešto što Bella voli, ona možda htjeti ići s njim i s Izzy. Ali samo s njim, bez Sophie. Pokušao se nekako izvući iz onoga što je njemu izgledalo kao nepobjediva remi situacija.

- Nećeš je naći, jer su karte rasprodane. Ja sam ove tri kupio od preprodavača. Možeš li zamisliti da postoje preprodavači ulaznica za Malu sirenu... u kakvom mi to svijetu živimo?

- rekao je potišteno. Teško se spustio na sofu, a Izzy mu se, smijući se, smjestila u krilo. - Dobro, vas tri uzmite ulaznice i idite, a ja ću se sutra vidjeti s vama.

Prije nego je Bella stigla reagirati, Izzy je protestirala. - Neeeeee - tulila je. - Ja hoću ići s tatom, a ne sa Sophie! Bella, molim te hajde s nama! Molim te!

Bella je ponovno pogledala ulaznice, a onda Izzy u Louisovu naručju. - Žao mi je - rekla je brzo - ne mogu. - Okrenula se na peti i mirno otišla iz sobe.

Sophie je sjela na sofu pokraj Louisa. - Znaš, ona zapravo želi ići. Mala sirena joj je najdraža.

- Znam - rekao je Louis. - Samo ne želi ići sa mnom.

- Ne bih rekla. Mislim da želi ići s tobom, ali zbog nečega ne može. Točno onako kako je i rekla, jednostavno ne može.

Izzy se iskobeljala iz Louisova krila i popravila svoju haljinicu dobre vile. - Moram kakati - rekla je mirno i odskakutala iz sobe.

Sophie se na trenutak zamislila, a onda je pogledala Louisa.

- Danas sam bila kod Tess - rekla je. - Rekla mi je, manje-više, da si pogodan da te izaberu za oca godine.

Louis je naizmjence izgledao iznenađen, pa onda oduševljen i onda oprezan. - Misliš...?

Sophie je kimnula. - Rekla je da voda ide na tvoj mlin tako dugo dok će te ona u svojem izvješću podupirati. A ja sam prilično sigurna da je ona zaljubljena u tebe pa ne mislim da bi se trebao brinuti oko toga kakav će biti ishod. - Sophie se prisjetila Tessina savjeta: - Slušaj, Louis, mi moramo izgladiti stvari između sebe. Carrie je bila moja najbolja prijateljica. Voljela sam je i pretpostavljam da sam je pokušala braniti, što znači da sam katkad prešla granice. Htjela sam znati što je to pošlo po zlu i zašto mi to nije rekla. - Louis je htio nešto reći, no Sophie mu to nije dopustila. - Željela sam to znati zbog Carrie, zbog Belle, a najviše radi mene same. Mislila sam da sam joj najbolja prijateljica, ali kad je postalo gusto, onda nije porazgovarala sa mnom, nije mi ništa rekla. Možda samo zato što ju ja nisam ništa pitala i zato što mi nije bilo dovoljno stalo da bih to sama zapazila. Želim biti prijateljica djevojčicama... i tebi. I za početak kažem kako mi je žao što sam bila neugodna. Loše sam se osjećala, ali sada pokušavam sagledati situaciju u cjelini. Zato - Sophie mu je ponudila napet smiješak - možemo li početi iznova?

Na Louisovu licu se vidjelo olakšanje, a onda se raširilo u osmijeh: - Naravno! - Rekao je s mnogo topline. - Bože, kako mi je drago. - Uslijedio je trenutak tišine u kojem su oboje razmišljali o tome kako bi mogli prilagoditi svoj napeti odnos u prijateljski.

- Znaš, i meni ona nedostaje - rekao je nakon nekog vremena, pa je Sophie tek nakon jednog trenutka shvatila kako on govori o Carrie. - Ne mogu vjerovati da je mrtva. Bila je tako... - Zastao je, boreći se da pronađe pravu riječ. - Bila je takva prirodna sila da se činila nepobjedivom. I još mi je uvijek bilo stalo do nje, još uvijek sam se nadao da će dobiti to što je željela i da će sve ispasti onako kako je ona planirala. - Spustio je pogled. - Zaista bih želio da je ona ovdje.

Sophie ga je pogledala i po prvi put naslutila kako možda i nije Louis taj koji je napustio Carrie. Možda, samo možda, ga je Carrie udaljila od sebe. Ali zašto bi to učinila kad je, dovoljno često, govorila Sophie kako je on ljubav njezina života?

Bilo je toliko pitanja koje je Sophie htjela postaviti Louisu, no nije namjeravala ponoviti istu pogrešku. Umjesto toga pustit će da se ovo primirje s Louisom učvrsti i

postupno ojača. Osim toga, sada je bilo još važnih stvari o kojima je trebalo razmisliti.

- Ti idi na Malu sirenu - rekla mu je. - Povedi Izzy, a ja ću ostati ovdje s Bellom. Možda ću je nekako nagovoriti.

- Zar se ne bojiš da bih mogao kidnapirati Izzy ili tako nešto? Što je sad s onim kako trebaš biti stalno uz nas? - upitao je, podigavši prema njoj svoj intenzivni pogled, a što je činio s takvom lakoćom.

Sophie je trebalo malo vremena da bi mogla progovoriti mirnim glasom. - Ne - rekla je, napokon uspjevši progovoriti - mogla bih se zabrinuti kada bi poveo obje, ali znam da ne bi otišao bez Belle.

- Imaš pravo - rekao je - ne bih ostavio moju Bellarinu, ne bih to još jedanput učinio. - Neveselo se nasmijao i bacio pogled kroz prozor u poslijepodnevno nebo koje je tamno sjalo nad krovovima. - Nekada sam je svakoga dana nakon posla odvodio u šetnju. Prije sam radio u tiskari pa sam dolazio kući u pet sati. Svakog smo dana odlazili u te šetnje, osim ako je sniježilo ili ako je bilo zaista hladno. Kad je još bila posve malena, odlazili smo u te šetnje jer je to pružalo Carrie predah, a kad je malo porasla, išli smo jer smo to željeli.

Ljeti sam je vozio u njezinim kolicima šetnicom duž morskih litica pa smo tamo gledali ptice i sunce iznad mora. Zimi bih je odveo preko plaže pa uzbrdo na suprotnoj strani grada i tamo smo promatrali svjetla koja su svjetlucala prema nebu i pokušavali prebrojiti zvijezde. Kad smo se vratili kući, ona je za Carrie crtala sve to što smo vidjeli, a ja sam joj spravljao čaj. Nikada nije išla u krevet prije nego je već dobrano prošlo pola osam, ali Carrie je rekla kako to nije važno, kako je mnogo važnije to što provodimo sate u našem posebnom druženju, da si imamo šansu postati prijatelji. - Louis je zastao i progutao knedlu. - Bella je bila moj najbolji prijatelj. Svakog smo dana zajedno naučili nešto novo. - Teškom se kretnjom naslonio natrag u sofi. - Zeznuo sam stvar, zar ne? Nisam bio stao i razmislio o bilo kome osim o sebi, sada to uviđam. Znam to već dugo. Samo bih htio da joj mogu nekako reći koliko mi je nedostajala. I koliko mi je žao.

Sophie je kimnula: - Znam.

- Zaista?

- Mislim da počinjem shvaćati - odgovorila je.

Jedan trenutak gledali su se u polumraku mračnog i vlažnog dana, a Sophie se pitala vidi li je Louis na isti način na koji ona vidi njega. Kao nekoga koga je zapravo susrela prije samo pet minuta.

- Evo - pojavila se Izzy s kišnom kabanicom odjevenom preko haljinice dobre vile - ja sam se pokakala, većinom u zahodsku školjku.

20 Kad su oni otišli, Sophie je sjedila u polumraku i osluškivala tišinu svojeg doma.

Bio je to zvuk na koji se navikla boraveći godinama u tom stanu, zvuk njezina privatnog života, njezin posve osobni balon u kojem je boravila - zadovoljni šum negdje u pozadini. Ali negdje u toj tišini bila je izgubljena Bella i Sophie je odjednom svim srcem poželjela zvukove, mnogo njih.

Razmišljala je o Louisovim opisima tih njihovih svakodnevnih šetnji, njihovim istraživanjima obala St. Ivesa, o idejama i pričama koje su stvarali tijekom tih šetnji; ili je on bio savršen glumac i savršen prevarant ili je Tess imala pravo... on je u osnovi dobar čovjek koji je učinio neke vrlo glupe stvari. Ali kako to objasniti djevojčici koja je idolizirala svojeg oca i onda je, puno prerano, saznala kako je i on samo čovjek?

Činilo se da je Bella previše povučena u sebe i bliska samo svojoj sestri da bi uopće bila u stanju razmotriti mogućnost da u taj svijet pusti ikog drugog, čak i svojeg oca. Svim se snagama pokušavala držati Carrie i voljeti je na onaj isti način na koji ju je voljela i onog dana kad ju je Carrie odvezla u školu i onda poginula. Nitko nije znao bolje nego Sophie koliko je to teško i koliko te takav napor može iscrpiti.

Izvukla je iz kuta Artemidine fotelje jedan od mnoštva Bellinih crteža. Kao i obično, to je bila slika mora, nacrtana debelim krivuljama sive, zelene i plave boje i namjerno su bili ostavljeni neki dijelovi bijelog papira, zbog čega se činilo da se površina vode zaista s plimom uzdiže i spušta. Usred vode bilo je otprilike desetak morskih sirena, djevojčice kovrčave kose ukrašene cvijećem, koje se smiju i igraju. To je Sophie podsjetilo na nekog drugog... na Carrie, naravno. U pozadini je Bella nacrtala obalu, uvijek istu na svakoj slici. Brežuljak koji se izdiže iz mora, a na njegovu vrhu kuće nalik kutijama oko kojih je bojala vrlo pažljivo, tako da kuće ostanu bijele.

Sophie je dugo promatrala tu sliku i onda je shvatila. Te kuće nisu bile izmišljene i plod Belline bujne mašte. To su bile kuće St. Ivesa. Bella je crtala svoj dom.

Sophie je odložila crtež na stolić za kavu pa prolazeći kroz sobu pogledala na sat. Tek je prošlo dva poslijepodne i imale su obilje vremena dok se Louis i Izzy ne budu vratili. Dovoljno vremena da Belli pokaže nešto za što je Sophie vjerovala da bi se moglo pokazati vrlo važnim.

Ušla je u spavaću sobu i upalila svjetlo. - Idemo van - rekla je, bacivši na Bellu njezin kaputić. Uvrijeđena zbog tog naglog paljenja svjetla, Artemida je gadno zacviljela i pokupila se kroz prozor, dok je Bella sjela u krevetu i trljala oči, prilagođavajući ih jakom svjetlu.

- Ne želim ići van - rekla je otvoreno.

- Oh, želiš, želiš. Idemo, bez raspravljanja, samo ti i ja. Vodim te da vidiš nešto zaista posebno. - Sophie je dala sve od sebe kako bi to zvučalo vrlo primamljivo.

- Ne idem gledati Malu sirenu, zar ne? - pitala je Bella s dirljivom mješavinom ratobornosti i nade.

Sophie je odmahnula glavom: - Ne, ovo je sasvim poseban pohod, samo za tebe i mene. Hajde.

Bellino drugo putovanje podzemnom željeznicom bilo je manje pustolovno od prvog i mnogo tiše. Sjedila je pokraj Sophie, a njezina ruka, još uvijek u rukavici, bila

je u Sophieinoj ruci. Dok je Sophie brojila stanice kojima su prolazile, Bella je svojim poslom smatrala otvoreno i radoznalo zurenje u sve ostale ljude u vlaku, čim bi oni zakašljali ili malo podigli pogled sa svojeg štiva. Dva su puta prelazile s vlaka na vlak i napokon izašle u Blackfriarsu.

- Kamo idemo? - upitala je Bella ponovno, dok ju je Sophie brzim koracima vodila mokrim ulicama, po sjajnim pločnicima na kojima su se odražavale boje rasvjete.

- Idemo pogledati jednu sliku - odgovorila joj je Sophie, zašavši za ugao takvom silnom brzinom da Bella gotovo nije nogama dodirnula tlo, iako se trudila držati korak s njom.

- Neku sliku? - upitala je Bella, vidljivo razočarana što ne idu na glazbenu reviju na ledu. Kamo?

Sophie se zaustavila na nizbrdici koja je vodila do ulaza u Tate Modem. - Ovdje - rekla je.

Bella je pogledala golem kompleks preuređene elektrane čiji se robustan obris isticao na pozadini od srebrnastog neba. - Wow!

- I ja kažem. Hajde, idemo unutra.

Imale su sreću. Kiša se u to doba godine, toga dana u tjednu i u taj sat urotila kako bi galeriju održala bez silne gužve i relativno prohodnom, pa su posjetitelji mogli konačno uživati u veličini zgrade kao i u izlošcima koji se tamo nalaze.

- Ooooh - uzviknula je Bella, zaprepašteno pogledavši golemu skulpturu u foajeu. - Ovo je divovsko!

Sophie je šutjela, promatrajući djelo Anthonyja Gormleya.

- Da - složila se, rastvarajući smotanu mapu. - Ako je za vjerovati ovoj mapi, slika koju ti želim pokazati nalazi se prilično daleko i moramo se do tamo popeti. Idemo najprije to pogledati, a onda možemo pogledati što god budeš htjela.

Bella je spremno skočila na pokretne stube i stala pokraj Sophie. Sophie je osjetila kako joj se želudac grči. Nije znala hoće li to što želi pokazati Belli uopće išta pomoći maloj, hoće li to djetetu išta značiti. Ali jednako ju je tako brinula i opasnost da to bude značilo i previše, a ako se to dogodi, onda nije znala predvidjeti što će uslijediti nakon toga. Ali znala je da, ma što se dogodilo, mora nastaviti s ovim, jer nije imala kamo drugamo otići. A osim toga, imala je osjećaj kako će nekako sve to izaći na dobro, osjećaj koji bi majke nazvale intuicijom.

Nakon još jednog brzog pogleda na mapu, Sophie je povela Bellu do krila u kojem su izložena djela modernih britanskih slikara, a zatim u malenu prostoriju u pozadini mreže galerija okrenutih prema rijeci. Pokazala je ploču postavljenu s lijeve strane ulaza u tu prostoriju. - Što tu piše? - upitala je Bellu.

Bella je trenutak gledala ploču, a onda se osmjehnula. - Slikarska škola St. Ivesa! - uskliknula je. - Jesu li ovdje izložene slike suncokreta koje slika gospođa Benson?

- Ne - odgovorila je Sophie - barem ne vjerujem da jesu. Mislim da su ove slike ovdje malo starije.

Kad su ušle, Sophie je pogledom preletjela preko slika, nadajući se i moleći se da se slika još uvijek nalazi tu i da je prije nekoliko godina, kad se galerija Tate Britain selila, nisu stavili u depo. A tada ju je ugledala, manju negoli bi slika trebala biti (kako je Sophie uvijek mislila) i gotovo beznačajna. Zapravo, kad ju je Carrie dovela da je pogleda u njezinu starom domu s druge strane rijeke, Sophieina prva reakcija

je bila »I dijete bi moglo ovo bolje nacrtati. Čak bih i ja mogla to bolje nacrtati!« No Sophieino poimanje umjetnosti bilo je skučeno i znatno jednostavnije od Carrieina.

Povela je Bellu i pokazala joj tu sliku.

St. Ives, Verzija Dva 1940., čitala je Sophie s bilješke pokraj slike, dok je Bella pomno promatrala samu sliku. - To je naslikao čovjek koji se zove Ben...

- Nicholson - dovršila je rečenicu Bella. - Znam. Mama nas je stalno vodila u Tate St. Ives. I tamo su neke od njegovih slika. - Ponovno je pogledala sliku za koju se Sophie sjetila kako je pomislila da ju je trebao nazvati Krčag i možda ključ za matice, a onda je stala korak bliže.

- Tu mi živimo - rekla je, pokazujući na gornji desni ugao, gdje je Nicholson bio naslikao plažu i dio grada St. Ivesa.

Sophie je stajala iza nje i ruke joj je lagano položila na ramena. Duboko je uzdahnula i počela govoriti o onome zašto je Bellu i dovela ovamo.

- Prije mnogo godina, kad je tvoja mama još živjela blizu mene, tu u Londonu, održavala se izložba umjetnika St. Ivesa. Mama i ja smo tada spremale naše školske ispite i trebale smo sjesti i dobro zagrijati stolac, ali tvojoj se mami baš i nije dalo učiti i rekla je kako moramo malo izaći na sunce i svjež zrak prije nego se zakopamo u knjige i poludimo od učenja. - Bella se osmjehnula. - Odvela me je vidjeti ovu sliku. Dobro, ne samo ovu sliku, natjerala me je pogledati cijelu izložbu. Ali njoj je ova slika posebno zapela za oko. Ne znam zašto, ali onog trenutka kad ju je ugledala, ona ju je zavoljela. - Sophie je zastala i liznula suhe usne, shvativši da je nervozna. Bella je stajala posve mirno i promatrala sliku, ali Sophie je osjetila da ju vrlo pomno sluša.

- Da ti budem iskrena - nastavila je - nikada je nisam shvatila. Ja mislim da su tvoje slike bolje od ove... ali tvoja mama je rekla da se to zove... mhmm... mislim apstraktni konstruktivizam, u svakom slučaju nekakav -izam. Sophie je brzo prelazila preko dijelova koje nije razumjela. - Čekaj sad... da se sjetim... rekla je kako je to snažno i emocionalno, kako je slikar uhvatio jedan trenutak u vremenu i uz pomoć svjetla ga uhvatio u klopku i zauvijek ostavio na platnu. - Sophie se osmjehnula jer se prisjećala tog razgovora, rečenicu po rečenicu. - Ja sam joj rekla kako to meni izgleda kao naslikani vrč, a ona je odgovorila kako ona više ne mora vježbati za svoj ispit iz umjetnosti jer nikada neće moći biti ovako dobra. Mislila sam da je poludjela, ali ona je svejedno sjela i dugo, dugo promatrala tu sliku. Ja sam dotle besciljno lutala čekajući je, sve dok je napokon nisam morala odvući od te slike. Čini mi se da sam tada željela da odemo u cafe i pojedemo kolač. Carrie me je pogledala i rekla je: - Jednog dana ću otići tamo.

- Što? Kamo? - mislim da sam je tako upitala.

- Tamo, u St. Ives - odgovorila je. - Želim sjesti točno na ono mjesto na kojem je on sjedio dok je radio tu sliku, želim vidjeti taj pogled i osjetiti to svjetlo na svojem licu. To je kao da mi je netko napokon pokazao gdje se nalazi moj dom. Otići ću tamo čim budem mogla. Tamo ću živjeti, zaljubiti se, imati djecu i slikati. Tada ću biti slobodna od ovoga prljavog starog grada i od moje... - Sophie se zaustavila prije nego je izrekla moje mame i umjesto toga je rekla - ...škole i bit ću sretna. Jednostavno znam da ću biti - rekla je Sophie, obraćajući se Bellinu tjemenu Carrieinim riječima. - Ne znam zašto, ali jednostavno znam da ću biti vrlo sretna kada budem tamo. Ova

slika mi to govori. - Sophie je kleknula pokraj Belle tako da su im glave bile u istoj visini.

- I bila je sretna, zar ne? Jer je imala more i svjetlo i Izzy i tebe. A jako vas je obje voljela.

Na ove posljednje riječi Bella se srušila na pod i zarila lice u svoje dlanove. Djelić sekunde Sophie ju je promatrala, promatrala kako joj se ramena tresu i shvatila kako je ovo vjerojatno prvi put otkad joj je mama umrla da Bella plače.

- U redu je - rekla je Sophie - u redu je, dušo. - Zagrlila ju je, a Bella se okrenula u njezino naručje.

- Mama - rekla je kroz jecaje - samo želim da mi se mama vrati.

Sophie je bilo drago kada je vidjela kako je ono malo ljudi koji su se zatekli u toj maloj galeriji bacilo tek jedan pogled na dijete na podu, a onda se okrenuli i izašli. One su dugo tako sjedile, sve dok Sophie nije osjetila kako su Belline suze pokapale njezinu jaknu i dok jecaji djeteta nisu postupno utihnuli. Tek je tada Sophie shvatila da je malu ljuljala u svojem naručju. Sada je prestala s tim i uklonila je pramen vlažne kose s Bellina lica.

- Žao mi je - rekla je - nisam te htjela rastužiti.

- Ali ja sam ionako tužna - tiho je rekla Bella. - Stalno.

Sophie je kimnula: - Znam.

- Jer je taj dan izgledao kao posve normalan dan - rekla je Bella, a Sophie je bila savršeno mirna, kao da se boji da bi bilo kakav nagli pokret mogao vratiti Bellu u njezinu šutnju.

- Zaustavile smo se na uglu, tako da mogu s Lucy otići pješice do škole, kao i uvijek. Mama je spustila staklo na svojim vratima kako bih joj mogla dati pusu. Taj prozor se uvijek na pola puta zaglavio pa sam se morala propeti na prste da bih je mogla poljubiti. A onda sam otrčala i više uopće nisam mislila na nju sve dok... Nisam se ni okrenula, niti joj mahnula niti išta.

Sophie je i dalje šutjela.

- Jedanput prije nam je umro hrčak... on je bio jedino živo stvorenje koje sam poznavala, a koje je umrlo. Mama nam je kupila novog koji je izgledao posve isto kao onaj i Izzy je ubrzo zaboravila da je to drugi hrčak. Ja ne želim zaboraviti mamu i sjećati se samo njega. Ne želim zaboraviti mamu. Stalno mislim da će doći i pokupiti nas. Stalno želim da samo dođe. Ali neće doći.

- Neće - blago se složila Sophie. - Neće doći. Ali slušaj, Bella, ti i Izzy niste same na svijetu. Imate mene i baku i Tess i imate Louisa. Imaš svojeg tatu.

- Ne želim ga - rekla je Bella, ali bez ljutnje.

Sophie ju je poljubila u tjeme. - Ne želiš? Jesi li sigurna? Moraš se sjećati kako si ga nekada voljela, inače ga ne bi sada toliko mrzila.

- Ipak je otišao - rekla je Bella. - Nije mi rekao zbogom, kao što ni ja nisam rekla mami. Ne može se samo vratiti i opet biti sretan, kad mama to ne može. Jednostavno ne može, nije fer.

-Ja ne vjerujem da i on misli da to može - rekla je Sophie.

- Mislim da se on samo želi opet sprijateljiti s tobom. Rekao je kako te više ne želi ostaviti i ja mu vjerujem. - Sophie se prisjetila svega što joj je Tess toga jutra govorila.

- Slušaj, kad se on vratio i ja sam bila ljuta na njega, ali ne vjerujem da je on učinio to što je učinio zato da bi tebe povrijedio. Ja mislim kako je on to učinio da bi na izvjestan način povrijedio sebe.

- Bella ju je pogledala namrštenih obrva. - Mislim reći da je on dobra osoba i da bi mu trebala pružiti šansu.

Bella nije izgledala kao da ju je uvjerila.

- OK - pokušala je Sophie ponovno. - Ja sam voljela tvoju mamu i mislim da je i tvoja mama voljela mene... što misliš?

Bella se osmjehnula. - Da, često nam je pričala o tebi. Ti si je puno nasmijavala.

- Da, ali prije nego se sve to dogodilo ja se cijelu vječnost nisam vidjela s tvojom mamom, zapravo godinama. Ali sam je svejedno voljela. I znala sam kako će, kad se ponovno sretnemo, stvari među nama biti onakve kakve su uvijek bile. A kada... kad sam shvatila da sam propustila priliku da se opet susretnemo, bila sam silno ljutita na samu sebe. I još sam uvijek. Ali dopustila sam da ti i Izzy dođete k meni stanovati, iako ste bučna, neuredna i razmažena derišta. - Bella se osmjehnula i kimnula u znak da se i ona slaže s tim opisom. - Ja to nisam učinila - rekla je Sophie - zato što sam voljela vas, vas dvije huliganke. Ja sam to učinila jer sam još uvijek voljela vašu mamu. Čak i nakon svih tih godina i kad su mi već rekli da je mrtva, ja sam još uvijek željela biti njezina prijateljica. Moguće je da ti bude i te kako stalo do osobe koja se nalazi kilometrima daleko od tebe. Čak i kada je cijelo to vrijeme ne vidiš.

Bella je promatrala Sophieino lice, kao da razmišlja o tome što je rekla. - A da li ti se sada sviđamo? - upitala je. - Mislim, Izzy i ja.

Sophie se nasmijala. - Naravno da mi se sviđate, sada vas volim! - Čim je to izgovorila, shvatila je da je to istina.

- Dobro - rekla je Bella ustavši - jer i meni se čini da ja tebe volim. - Pružila joj je ruku i Sophie ju je ostavila u uvjerenju kako joj je pomogla ustati.

- Hvala ti, teta Sophie - rekla je Bella, dok je Sophie pokušavala razgibati utrnulu nogu.

- Na čemu?

- Što si me dovela ovamo vidjeti tu sliku. Ne znam zašto, ali sada kad sam je vidjela, osjećam se bolje. Osjećam se nekako... lakše.

- Drago mi je - rekla je Sophie s osjetnim olakšanjem. - Zaista mi je drago. Hajde, idemo u dućan s darovima.

- Oooh - rekla je Bella. - Hoćemo li kupiti gumicu?

* * *

U toj prodavaonici nije bilo ni postera niti razglednica sa slikom Bena Nicholsona. Jedina reprodukcija te slike koju je Sophie mogla pronaći nalazila se u golemoj žutoj knjizi o autoru, knjizi čija cijena je, po Sophienu sudu, bila formirana proporcionalno s njezinom enormnom fizičkom težinom.

- To je mnogo novca za jednu sliku, pogotovo kad se uzme u obzir da je namjeravam istrgnuti - rekla je mladiću za pultom, koji ju je promatrao kako razmišlja bi li ili ne kupila knjigu koja je još bila otvorena na stranici gdje je bila slika.

- Znači, niste baš neka velika Nicholsonova obožavateljica? - upitao je, uputivši joj svoj najslađi osmijeh.

- Ja jesam - izjavila je Bella, propevši se na prste kako bi mogla proviriti iznad pulta. - Ali ja imam samo pedeset i sedam penija.

Mladić je glavom pokazao na Bellu, obraćajući se Sophie. - Cool - rekao je. - Cool klinka... vaša mala?

- Mhmm, ne - odgovorila je Sophie, smatrajući to pitanje previše osobnim.

- Ah, vi ste joj neka vrsta mentora. Cool - ponovio je mladić, vjerojatno student. Pogledao je po gotovo praznom dućanu i rekao: - Slušajte, pričekajte me trenutak. - Zatim je uzeo knjigu i nestao.

Dok ga nije bilo, dvoje turista je stalo u red i, nakon otprilike jedne minute, turistkinja je počela tapkati nogom o pod.

- Uskoro će se vratiti - rekla joj je Bella, strogo je pogledavši. Turistkinja je prestala tapkati.

Mladić se napokon vratio i pružio Sophie: - Kolor fotokopije vaše slike - rekao je, nagnuvši se preko pulta tako da mu je lice bilo blizu Bellinu. - I prilično su dobre kvalitete, a i povećao sam ih. To te ja častim. - Ponovno se uspravio i pogledao prema Belli. - A ti možeš započeti štedjeti za tu knjigu pa ćeš je, mislim, negdje 2010. godine moći kupiti. Namignuo je Sophie.

- Nemojte nikome reći, OK? Ubit će me, a onda nikada neću završiti koledž.

Sophie mu se toplo osmjehnula, otkrivši kako joj je on vrlo blizak, barem što se tiče tena, jer je istog trenutka porumenio.

- Mnogo vam hvala - rekla je - zaista ste ljubazni.

- Ne baš toliko koliko vam se čini - odgovorio je. - Napravio sam vam samo dvije kopije, a na poleđini jedne napisao sam broj svojeg telefona. Možda ćete me nazvati?

- Mhmm, hvala - rekla je Sophie još jedanput prije nego su napustile zgradu. To je vrlo lijepo od njega, pomislila je, vodeći Bellu prema izlazu. Ali, iskreno rečeno, nije se mogla sjetiti nikakvog razloga zbog kojeg bi mu telefonirala.

- Ti mu se sviđaš - rekla je Bella kad su izašle na prohladan zrak već mračnog poslijepodneva.

Sophie se nasmijala: - Ne budi blesava - rekla je.

- Joj, teta Sophie - rekla je mala, s natruhom žaljenja u glasu - nije ni čudo da nemaš dečka. Ti se mnogima sviđaš, ali čini se da to ne vidiš.

Sophie je zastala i pogledala u Bellu: - O čemu ti to govoriš?

- Onaj Jake. Svatko je vidio da je zaljubljen u tebe i posvuda te slijedio i pomogao nam je doći kući onoga dana kad smo kupovale.

Sophie se osmjehnula i osjetila kako su je preplavili topli osjećaji prema Jakeu. - Da - rekla je - to je bilo lijepo od njega, zar ne?

- Kad smo negdje vani, većina muškaraca te gleda, čak i on misli da si zgodna.

- Tko?

Bella je pogledala Sophie i slegnula ramenima. - Čak i Louis misli da si zgodna... to je očigledno.

Sophie se nasmijala i odmahnula glavom: - A zašto to misliš - upitala je, uglavnom zato što je Bella u tolikoj zabludi što se tiče ovog s Louisom da je postojala šansa da je pogriješila i što se tiče Jakea.

- Zato što uvijek kad ti ne gledaš njega on gleda tebe, a kad ga gledaš onda se on jako trudi da ne skrene pogled.

- Oh - rekla je Sophie - zaista? Hoću reći kako je to glupost!

Bilo je to ludo, ali taj je podatak pokrenuo neko pulsiranje u Sophienu želucu.

- Nisam rekla da te on voli onako kao Jake - rekla je Bella otvoreno. - On možda misli kako ti zapravo voliš zapovijedati i da si gruba, ali sasvim sigurno misli da si zgodna, inače te ne bi onako gledao.

- Zakasnit ćemo - brzo je rekla Sophie, primivši Bellu za ruku i zaputivši se prema postaji metroa. Nije željela misliti o stvarima koje je Bellin usputni komentar potaknuo. Željela je misliti o onome kako im je Jake pomogao nositi stvari do autobusa.

* * *

Kad su došle kući, Sophie je razmotala fotokopije slike, jednu je odvojila i izravnala je na stolu. - Ovo ću ti dati uramiti - rekla je Belli - ali zasad...

Bella ju je slijedila u spavaću sobu, gdje su ukrasnim čavlićima sliku pričvrstile na ormar nasuprot krevetu. - Sada ćeš moći gledati tu sliku kad god poželiš - rekla je Sophie. - I moći ćeš misliti na svoju mamu. Kad misliš na nju, možeš biti i tužna i sretna, oboje je dopušteno.

Bella je sjela na rub kreveta.

- Mislim da ću nacrtati ovu sliku - rekla je, a Sophie se oteo uzdah olakšanja. Čini se, pomislila je, da sam ipak učinila pravu stvar.

Kad su se Louis i Izzy vratili, Sophie je bila zaokupljena s njoj posve novom umjetnosti pripremanja svježeg povrća. Očekivala je kako će čuti Izzy kako viče, još mnogo prije nego bude ušla, ali umjesto nje u kuhinji se iza Sophienih leda pojavio Louis pa se iznenadila i prestrašila. U naručju je nosio Izzy koja je čvrsto spavala.

- Donja ulazna vrata nisu bila dobro zatvorena, a na gornjima je obična kvaka - rekao je kao da objašnjava i činilo se da je zabrinut što će je ponovno razljutiti. - Da je odnesem u spavaću sobu?

- Ne, za sada je ostavi na sofi - šapnula je.

Oprezno je stavio dijete na sofu i vratio se u kuhinju gdje je Sophie zurila u nikada prije korištenu kuharicu. Pokušavala je pripremiti janjeći gulaš. Već joj je ionako bilo teško, a sada je Louisova nazočnost u toj maloj prostoriji učinila taj zadatak gotovo nemogućim. Odlučnim je pokretom zaklopila knjigu i okrenula se prema njemu.

- Kako je bilo? - upitala je brzo, osjetivši potrebu da između njih napravi barem četrdesetak centimetara razmaka kako bi mogla disati.

- Sjajno - odgovorio je, a dok je razmišljao o proteklom danu na licu mu se širio malen osmijeh: - Bilo je zaista sjajno, ali Bože, mala je zaista živa kao živo srebro. U jednom trenutku sam se bojao da će nas izbaciti.

Sophie mu se nasmiješila: - O, znam, događalo mi se to. Često.

- Ali jako joj se sviđalo. Vjerovala je da je sve to čarolija, mislim pravo čudo. Zaista je šteta što će jednoga dana morati otkriti kako to nije istina.

Sophie je slegnula ramenima. - Carrie je uvijek vjerovala u čarobne stvari, čak ih je i vidjela u nekim posve običnim stvarima koje su je okruživale. Izzy će vjerojatno biti isto takva.

Osmjehnuli su se jedno drugom, a Sophie je zapazila kako u svojoj ruci još uvijek drži nož, i to prilično agresivno.

- Idem ja... - rekao je Louis, kao da mu je pomalo neugodno, dok je Sophie s izvjesnim iznenađenjem zurila u potencijalno oružje koje je držala.

- Oh, u redu... pa onda bok - rekla je.

- Ako želiš, možeš ovdje popiti čaj. - Bila je to Bella.

Stajala je na pragu i gledala Louisa.

- Zaista? - upitao je oprezno. - Misliš, s tobom?

- I sa Izzy i sa Sophie - odgovorila je. - Očito. Iako ne vjerujem da ćemo svi stati na kuhinjski pod.

- Mhmm, hvala.

- To je u redu - odgovorila je Bella. Zatim je otišla u dnevnu sobu i upalila televizor. Njezina usnula sestra nije se ni pomaknula.

- Možda ne želiš ostati na čaju - rekla je Sophie, osjećajući se glupo i odjednom nervozno.

Louisovo se lice snuždilo: - Pa, ako ti misliš da je to grozno loša zamisao... preuranjena, onda valjda...

- Ne, ne - rekla je Sophie, smiješeći mu se. - Ja mislim da je to dobra zamisao. Stvar je samo u tome što... ja zapravo ne znam kuhati.

- Onda imaš sreće, jer ja znam. Makni se.

* * *

Louis je po prvi put spremio Izzy na spavanje i, iako mu još uvijek nije dopustila da učini išta za nju, Bella mu je dopustila da u spavaćoj sobi Izzy pročita priču za spavanje, dok je ona sjedila na sofi i napokon završila priču o lijepom poniju koju je pričala za Sophie.

- Kraj - rekla je Bella izgledajući vrlo zadovoljna samom sobom.

- To je bila prekrasna priča - rekla je Sophie iskreno.

- Znam - rekla je Bella. Čim je Louis ušao u dnevnu sobu, ona je izašla, zastavši samo kako bi vrlo formalno poželjela laku noć. On je, nepozvan, sjeo pokraj Sophie na sofu, daleko opušteniji nego jutros.

Malo se odmaknula od njega i odjednom se zbog nečega počela nelagodno osjećati.

- Ne znam kako bih ti zahvalio - rekao joj je. - Toliko ti toga dugujem, a jedva da sam te uopće poznavao. - Sophie je samo slegnula ramenima. - Osim - nastavio je - što osjećam da te oduvijek znam, mislim kroz Carrie - dodao je brzo.

- Oh, pa znaš - rekla je, nadajući se da neće porumenjeti.

Prisjetila se kako joj je Tess rekla koliko je važno da ostane s Louisom u prijateljskim odnosima, ali to joj je bilo sve teže što joj je on postajao simpatičnijim. A ono što joj je Bella rekla kako Louis sigurno misli da je ona lijepa, samo je pogoršalo stvar i mijenjalo je mogućost tog novog prijateljstva, ma kakvo ono zapravo bilo, pa se osjećala nervoznom i nemirnom.

Kao da je osjetio njezinu nelagodu, ustao je i otišao do prozora, promatrajući gust promet.

- Još su samo dva tjedna do roka kada Tess mora predati svoje izvješće, a sud donijeti odluku. To mi se vrijeme istovremeno čini i predugim i prekratkim, ako razumiješ što želim reći.

Sophie je kimnula. Točno je znala kako se on osjeća.

- Ne znam što sada trebam učiniti - priznao je. - Mislio sam kako će to ići glatko, onako kao s djecom u Limi, ali mada sam se predano brinuo o njima, ja ih nisam volio, ta djeca nisu bila dio mene. Tako se bojim da ću upropastiti šansu s Bellom, a stalno mislim kako ću svaki put kad je vidim reći ili učiniti nešto glupo. - Pogledao ju je i osmjehnuo se. - To je pomalo slično onom kad se zaljubljuješ.

- Znaš - rekla je Sophie, duboko uzdahnuvši - danas mi je pala na pamet jedna zamisao, ideja koja će tražiti da svi surađujemo kako bismo je proveli u djelo. Ali mislim da postoji način kojim ćemo Bellu navesti da se potpuno opusti i otvori, a i način da se Izzy smiri. - Louis se okrenuo na mjestu gdje je sjedio i sada je pažljivo promatrao Sophieno lice. Što se pak tiče njezina tena i rumenila lica, ovo je bila zadnja slamka i rumene mrlje su postojano nadolazile.

- Zaista? - upitao je. - Reci mi.

- Pa... - Sophie je malo zastala. - Mislim da bismo morali ova dva tjedna iskoristiti tako da djevojčice odvedemo u St. Ives. - Sophie je jedva mogla vjerovati vlastitim ušima. - Htjela sam reći kako ti ionako moraš otići tamo pronaći zaposlenje i mjesto gdje ćeš stanovati, pa mislim kako bismo trebali svi otići, moglo bi se reći u posjet. Mislim da bismo ih ti i ja trebali povesti kući.

Još su uvijek raspravljali kad je stigao Jake.

-Jake! - Sophie ga je obasjala svojim najboljim osmijehom dobrodošlice dok su se uspinjali stubama.

- Nisi zaboravila da ću doći, zar ne?

- Ne budi blesav - rekla je, a u glasu joj se osjetilo toliko krivnje da ju je oštro pogledao.

Odvela ga je u dnevnu sobu gdje je Louis stajao, držeći u ruci svoju jaknu. Ako se ranije činilo kako je Louis ispunio malu sobu, onda je sada Sophie osjećala kako ona samo može lebdjeti negdje na pragu. Jake i Louis su gledali jedan drugog.

- Vi ste taj otac - rekao je Jake ljubazno, nagnuvši se naprijed i ispruživši ruku, poprativši sve to širokim američkim osmijehom.

- Louis Gregory - predstavio se Louis. Podigao je obrvu i pogledao Sophie koja je u tom trenu bila malo smetena pogledom na dva vrlo zgodna muškarca koji su stajali pokraj njezine sofe.

- Oh, da... ispričavam se... Louis, ovo je Jake moj... prijatelj - rekla je, poprativši to jednim neutralnim slijeganjem ramenima u znak isprike. Muškarci su nakratko pružili ruku, a onda je povukli i zakoračili korak natrag. Nešto poput dvoboja u zoru, pomislila je Sophie.

Louis se držao uspravnije pa je za nekoliko centimetara nadvisio Jakea, koji je pak raširio ramena i sav se napuhnuo poput Artemide kad je ljutita.

Zavladao je dug trenutak tišine u kojem se nitko nije pomaknuo. Ovaj slučajni susret, koji je trebao biti kratak i beznačajan, činio se nabijenom napetošću. Prvi se pomaknuo Jake koji je Sophie pružio svoju aktovku: - Donio sam nam nekoliko boca sivog pinota - rekao je, malo naglasivši ono nam.

- Ja volim talijanska vina - izjavio je Louis.

Sophie ga je pogledala. - Oh? Pa... želiš li ostati i popiti čašu? - upitala ga je, posve automatski se ponijevši pristojno.

Činilo se da je Louis tu ponudu shvatio ozbiljno jer je pogledao nju, pa Jakea, pa svoje cipele: - Bit će bolje da odem - rekao je napokon, a ona napetost, stvarna ili imaginarna istog je trenutka nestala iz sobe.

- Otpratit ću te - ponudila je Sophie, zaključivši kako će joj dobro doći ta minuta koliko joj treba da se stubama opet vrati do svojeg stana i pritom shvati što se upravo dogodilo.

- Nisam znao da imaš dečka - rekao je Louis kad su došli do vrata koja vode na ulicu. - Ne znam zašto... hoću reći kako je posve očito da bi ga ti trebala imati.

- Da? - rekla je Sophie.

- Pa da. Hoću reći ti si, znaš... jako zgodna i uopće... zgodna. Naravno da imaš dečka.

Čuvši ove riječi, Sophie je osjetila val zadovoljstva. Nije očekivala da će se ikada u svojem životu osjetiti ovako polaskanom. Naravno da su joj i drugi, uključujući i Jakea, znali govoriti i ljepše stvari, i mnogo romantičnije, ali zbog nečeg one nikada nisu zvučale ovako posve iskreno kao ovo što je rekao Louis.

- Ma vraga - rekla je Sophie i onda upitala - jesam li sada rekla »Ma vraga«?

Louis se nasmijao: - Jesi, ali to mi se svidjelo. Slušaj, sigurno ti to što su djevojčice kod tebe komplicira vezu s Jakeom. Nadam se da ti ta veza nije patila zbog toga?

- O ne - odgovorila je.

- Jake je sjajan, a osim toga, nije baš posve točno da mi je on dečko. On je nekako više onaj netko s kim izlazim. Osim što još nismo bili ni na jednom spoju. - Pitala se zašto mu sad tako iznenada daje tu informaciju, čovjeku kojega se to uopće ne tiče.

Je li to bilo zato što je željela da on zna da je sama? Zar je željela da muž njezine pokojne najbolje prijateljice zna da je sama? Odbila je i pomisliti što to znači u smislu dobrog ukusa i pristojnosti. Ali što ga je bolje upoznavala, to je više osjećala neku toplinu prema njemu, a to uopće nije bilo nešto što je željela. Sada svakako nije vrijeme za razvijanje neke nedolične zaljubljenosti.

- Dobro - rekao je Louis - vidimo se ujutro i onda ćemo planirati onaj veliki izlet.

- OK - složila se, a onda su se nasmiješili jedno drugom, dok je ona držala vrata otvorena, puštajući da joj studeni noćni zrak hladi obraze.

- Laku noć, Sophie - rekao je Louis. A ona je, još jedan dugi trenutak nakon što je za njim zatvorila vrata, stajala i razmišljala kakav je to bio osjećaj stajati pokraj njega. Sigurno je bilo pogrešno osjećati ono što je tog trena osjećala.

Sigurno to ne smije osjećati. Jedini lijek protiv toga je bio otići gore i poljubiti Jakea.

- Već sam počeo misliti da si otišla s njim - rekao je Jake, pružajući joj čašu vina.

- Ne budi blesav. - Sophie je sjela na sofu pokraj njega. Pogledala je njegova lijepa usta i prekrasne plave oči i onda otpila dobar gutljaj vina.

- Mlađi je nego sam mislio da će biti - rekao je Jake. - Mislim da je mladi od mene, zar ne?

- Mhmm, mislim da je mojih godina - rekla je uporno se pokušavajući diviti Jakeovu nosu koji kao da je bio isklesan - da, nešto mladi.

- A zaista je visok - rekao je Jake.

Sophie se nasmijala. - Svatko bi pomislio da si zapravo ti taj kojem se on sviđa - našalila se, prije nego je i shvatila što je rekla.

- Ja, a ne netko drugi... tko? - upitao je ležerno.

- Nitko! - brzo je odgovorila. - Nisam tako mislila, mislila sam samo... - Zagledala se u svoju čašu vina, tražeći inspiraciju... - Htjela sam samo reći da si zvučao kao da te on jako zanima.

- Uvijek me zanima moja konkurencija - rekao je Jake, a ton glasa mu je iz sekunde u sekundu bio sve hladniji.

- Jake! - viknula je. - Louis je bivši muž moje umrle najbolje prijateljice! On nije konkurencija!

- Jesi li sigurna? - upitao ju je.

- Sigurna sam. - I kao dokaz da tako i misli, Sophie je učinila nešto što nikada prije u svojem živom nije učinila. Nasmijala se Jakeu i poljubila ga.

Jedan trenutak je zbog šoka bio nepokretan, sekundu ili dvije poslije uzvraćao joj je poljubac, a onda ju je polako i nevoljko odgurnuo od sebe.

- Zaista me zezaš - rekao je.

- Ne - usprotivila se. - Zato sam ti i rekla da večeras dođeš ovamo. Kako bismo mogli pokrenuti stvar s mrtve točke. Ti i ja... možemo biti par, ako želiš.

Jake se sjedeći malo uspravio i ozbiljno se zagledao u nju. - Od one proslave na brodu nešto se u tebi promijenilo. Izgledaš manje rezervirano, manje nedodirljivo. Zapravo sam krivo rekao. Uopće ne izgledaš rezervirano ili odsutno. Izgledaš kao da te je netko oslobodio i pustio u svijet pa si sad u samom središtu, uživaš i dišeš punim plućima, a ne da samo promatraš odnekud s ruba.

- Da - složila se, iako nije posve razumjela što je time htio reći. - Tako je, činim sve to tako kako si rekao i to zahvaljujući tebi. Ti si me oslobodio!

- Ne - rekao je Jake. - To nisam bio ja.

- Jesi - ustrajavala je i onda shvatila kako zvuči previše očajnički a da bi se to moglo prihvatiti kao istina.

- Sophie - rekao je Jake i pri izgovaranju njezina imena izgledao je tužan - može biti da su te novi izazovi koje je život stavio pred tebe probudili. Ili si nakon Carrieine smrti shvatila kako je život previše kratak da bi kroz njega prolazila poput mjesečara. Možda su to čak učinile ove dvije djevojčice i njihov otac. - Jake se smrknuo. - Možda je to on.

- On?

Jake je prekinuo njezin protest odmahnuvši rukom.

- Ma što to bilo, to nisam bio ja - rekao joj je čvrstim glasom. - A ja nisam od one vrste koja se zadovoljava samo s onim što mu je dostupno. Mislio sam kako ćeš se jednoga dana probuditi i uvidjeti kako sam ovako šarmantan i vrlo zgodan dobra prilika i da ćeš me željeti isto toliko koliko i ja želim tebe. Ali, na moju veliku žalost, ne vjerujem da će se to dogoditi.

- Dogodilo se - rekla je, ali ni sama nije vjerovala u to.

- Mislim da će biti najbolje ako sada odem - rekao je.

- Ja ne želim da ideš - rekla je tihim glasom.

- Znam, ali ja mislim da želiš da ostanem kao sigurnosna mreža i uhvatim te u slučaju da ti se ovo visoko balansiranje na žici ne isplati. Ali ja ti to ne mogu biti, Sophie, ma kako to izazovno izgledalo. Ne mogu biti tvoja sigurnosna opcija. Ma što ti trebala pa da te u ovom času usreći, to nisam ja.

Spustio je svoju čašu na stol, nagnuo se naprijed i poljubio Sophie u obraz. - Nazvat ću te kad se vratiš na posao. Dogovorit ćemo poslovni sastanak.

- Jake, ja... - Sophie više nije znala što je željela reći.

- U redu je, dušo, znam - rekao je zaputivši se prema vratima stana. - Sada imaš o mnogo čemu razmišljati.

Sken i obrada Dalmatinka

21 Sophie je bila svjesna da je to bilo jedno od većih putovanja, i što se tiče udaljenosti

i što se tiče važnosti. Kao kad je Edmund Hillary došao na vrh Everesta ili kad je Neil Armstrong igrao golf na Mjesecu. Znala je da su to teška, gotovo nemoguća i za druge inspirativna putovanja koja mijenjaju svijet. Ipak je bila sigurna kako u povijesti ljudskog roda nikada nitko nije poduzeo putovanje tako zamorno, depresivno i iritirajuće kao ovo na koje se, jednog hladnog i kišnog dana, zaputila ona, idući u Cornwall.

Pravi test ljudske izdržljivosti, mislila je, to šestosatno putovanje automobilom s trogodišnjakinjom koja se boji automobila, sa šestogodišnjakinjom čiji ja-već-sve-to-znam stav je često iritirao zbog svoje točnosti, i s njihovim davno izgubljenim, emocionalno konfuznim i iritantno zgodnim ocem. A do tog je zaključka došla samo četrdeset i pet minuta nakon početka tog putovanja.

Bio je suton kad su se dovezli u St. Ives. Ono optimistički planirano šestosatno putovanje bilo se otegnulo na bolnih i iscrpljujućih osam sati i onda je napokon, u tih posljednjih nekoliko minuta putovanja, u autu vladala tišina. Nekih dvadesetak minuta prije Izzy je napokon bila zaspala, a sada su Louis i Bella ušutjeli iz posve oprečnih razloga, nagađala je Sophie. Kada su se spustili u središte grada prolazeći kraj mnogih hotela i dugog niza otrcanih i na vjetru povijenih palmi, promatrala je Louisov profil koji je s vremena na vrijeme bio osvijetljen zrakama svjetla automobila s kojima su se mimoilazili, a u retrovizoru je vidjela Bellu kako nepomično zuri kroz staklo. Oboje su imali posve isti izraz onoga tko promatra život koji je nekada poznavao i volio, a koji sada tiho klizi pokraj njihova prozora poput kakva izgubljenog sna. Sophie je i previše dobro znala što je Bella izgubila, a gledajući Louisovo lice vidjela je kako je taj osjećaj gubitka bio gotovo identičan. Odjednom je shvatila kako je on sigurno silno volio Carrie. Vjerojatno je još uvijek voli.

- Louis - rekla je, žaleći što mu prekida misli - jesu li ti dali upute kako ćeš pronaći tvrtku B&B? - Morala je ponoviti to pitanje prije nego ju je on napokon čuo i trepnuo.

- Upute? Oh, da, naravno. Oprosti, bio sam kilometrima daleko. - Kopao je po plastičnoj vrećici koju je držao između nogu i izvukao upute. - To je na Porthminster Terrace, dakle lijevo po Albert Roadu. To ti je prva lijevo i onda opet lijevo.

Sophie je kimnula i bacila kratak pogled nadesno gdje se u sumraku vidjelo tamno, uzbibano more. - Oh, gledaj! - povikala je snagom kako je to činila u djetinjstvu. - Evo more!

Izzy se nije probudila, a i Louis i Bella su prazno zurili.

- Mhmm - rekli su oboje, istom lakonskom kadencom. U autu je ponovno zavladala tišina.

* * *

Sophie se ogledala po poznatoj sobi koju je dijelila s djevojčicama. Soba i nije bila loša; bila je čista i kad se jednom privikneš na ružičaste tapete oslikane cvjetovima i

kontrastnim obrubima i na jezivo kričave purpurne prekrivače na krevetima, onda ti je soba sasvim ugodna.

- Mi smo vam manje B&B, a više neki hotel butik - rekla je vlasnica, gospođa Alexander, uvjeravajući ih dok im je pokazivala ovu sobu i Louisovu jednokrevetnu koja se nalazila do njihove.

- Da? - rekao je Louis, ogledavajući se oko sebe s iskrenim zanimanjem. - A po čemu to?

Činilo se da se gospođa Alexander napuhnula cijelim tijelom, od usana nadolje. - Pa, ja bih rekla da je to posve očigledno - rekla je.

Nekim čudom Izzy se nije probudila dok su je od automobila nosili do sobe. Nije se počela meškoljiti ni kada ju je Sophie vrlo oprezno razodjenula, ni kad joj je umjesto običnih navukla gaćice-pelenice, računajući kako je s tuđom posteljinom bolje igrati na sigurno nego poslije žaliti.

- Strogo gledajući - mrmljala je usnulom djetetu - danas si već toliko piškila da ne vjerujem da će ti iduće dvije godine biti sila, ali ipak je bolje ovako, jer ne želimo uzrujati gospođu Alexander. - Oprezno je ušuškala dijete na jednu stranu kreveta, a onda pogledala Bellu koje se iz kupaonice koja je pripadala toj sobi vratila već odjevena u pidžamu.

- Još nisi ni jela - podsjetila ju je Sophie, koja je pogledala na sat i vidjela da je tek šest sati.

- Ali u autu sam jela slane krumpiriće - odgovorila je Bella. - A osim toga sam umorna. Ne ljutiš se?

Sophie se sad već smatrala toliko iskusnom u brizi oko djece da je znala kako omot krumpirića Pringles i nije baš ono što bi Tess nazvala pravim obrokom, ali jednako je tako znala i kako nema smisla umorno dijete tjerati da ostane budno i jede kelj pupčar.

- Naravno da se ne ljutim - odgovorila je i odmaknula rub pokrivača kako bi Bella mogla uskočiti u krevet, dok je drugi krevet ostavila za sebe. Nije joj smetalo Bellino rano odlaženje na počinak. Premda je mogućnost spavanja u pravom krevetu za Sophie predstavljalo poboljšanje, nije znala što ovako rano povlačenje može donijeti kad krevet dijeliš s dvoje djece mlađe od sedam godina.

- Želiš li priču za laku noć - upitala ju je s puno nade. Bella je odmahnula glavom i zijevnula.

- ‘ku noć - rekla je i istog trenutka zaspala, kao da nije mogla dočekati da u snu nađe utočište.

Sjedeći u mraku, na rubu svojega kreveta, Sophie je slušala Bellino ritmičko disanje, praćeno Izzynim skvičavim hrkanjem i promatrala tanku traku svjetla ispod vrata. Mogla je ili ostati ovdje i satima, sve dok i sama ne zaspe, zuriti u mjesto gdje je pretpostavljala da se nalazi strop, ili je mogla izaći i posjetiti Louisa u susjednoj sobi. U tome ne bi bilo ničeg lošeg jer to ne čini ni s kakvom posebnom svrhom. Radilo se samo o tome kako je i sama pomisao da ga posjeti u njegovoj spavaćoj sobi u B&B u St. Ivesu pomalo čudna. To je uglavnom bilo zato što je, sve do nedavno, on bio glavni zlikovac u svačijem životu, uključujući i njegov vlastiti, ali i zato jer nije imala pojma što bi, kad uđe u njegovu sobu, mogli cijelu večer tamo raditi, ako ne bi razgovarali o djevojčicama i o Carrie. A znala je da nema energije za to. Ali neki

drugih mogućnosti nije bilo. Zastala je, s rukom na kvaki, osvrnula se i otišla u malu kupaonicu gdje je u polumraku oprala zube i kosu i riskirala rizično nanošenje sjajila za usne.

Činilo se kako ju je Louis očekivao jer se osmjehnuo otvorivši joj vrata i maknuvši se ustranu kako bi mogla ući u usku sobu. Njegov je krevet bio postavljen uza zid koji je dijelio njihove spavaonice. Shvatila je da se njezin krevet nalazi točno na tom mjestu s druge strane zida, što ju je, zbog nekog razloga o kojem nije htjela razmišljati, zbunjivalo.

- Upravo na vrijeme - rekao je, pokazujući na pladanj sa sendvičima i čajnikom koji je nekako držao ravnotežu na toaletnom stoliću. - Naručio sam nam jelo. Očito je kako omogućavanje jedenja navečer razlikuje B&B od nekog butik hotela.

- Očito - Sophie se osmjehnula, djelomično zato da prikrije svoje iznenađenje što Louis ne samo da ju je očekivao, nego je i naručio sendviče. Pladanj s trokutastim sendvičima s čijeg je kruha bila odrezana kora činio joj se posebno dirljivim.

- Mislio sam kako će obje djevojčice biti silno umorne - rekao je, premještajući pladanj na svoj krevet i točeći čaj u dvije šalice. Ali sam, za svaki slučaj, naručio više sendviča. Zar je i Bella zaspala?

- Ugasila se kao svjetlo. Bila je sita od one nezdrave hrane.

- Osjećam se pomalo krivim što nisam bio tamo i pomogao ti, ali... znaš, ne očekujem da me Bella dočeka raširenih ruku, zar ne? - Nije mogao odoljeti, a da toj izjavi ne doda slabašan prizvuk pitanja pa je Sophie sama odgovorila: - Bila je zaista umorna. Nisam mogla iz nje izvući ni dvije riječi. Znam kako joj je - tiho se nasmijala, nadajući se da će on razumjeti poruku. Louis je kimnuo i sjeo na krevet s druge strane. Pružio joj je šalicu s čajem koju je ona prihvatila s obje ruke i otpila. Louis je glavom pokazao na televizor postavljen na policu na zidu nasuprot krevetu.

- Sada je na programu prilično dobar film - rekao je, uzimajući sendvič s tunjevinom.

Na kraju se pokazalo kako se Sophie nije trebala brinuti o čemu će razgovarati, jer zapravo uopće nisu razgovarali, ako se zanemare komentari koji su se odnosili na film, na sendviče ili na vrlo jak miris električnog osvježivača zraka koji je, kad mu je tuna poprimila miris petunija, Louis prognao u hodnik. Umjesto intenzivne i iskrene diskusije koje se Sophie pribojavala, vrijeme je brzo prolazilo, a njihov je razgovor rastao i padao istom onom lakoćom kojom plima dodiruje obalu.

Glazba uz vijesti u deset probudila je Sophie koja je shvatila da je, sjedeći na Louisovu krevetu i naslonjena na zid, malo zadrijemala, a vjerojatno i hrkala, a možda i slinila.

- Jebiga - rekla je i sjela uspravno, ipak otirući obraz kako bi bila sigurna. - Ispričavam se.

Louis se osmjehnuo, ali nije skidao pogled s ekrana. - Ma sve je za pet - rekao je - premda sam se pitao kako ćemo oboje stati u krevet ako se ne probudiš. - Bila je to usputna opaska, ali dovoljna da Sophie osjeti kako joj vrućina pecka kožu pri pomisli na to kako bi bilo kad bi s Louisom bila stisnuta u tom krevetu... pitala se je li on to komentirao namjerno kako bi je zbunio, a odmah zatim je odbacila tu pomisao. Naravno da nije, govorila je samoj sebi. On nema pojma kako je njoj sve

teže biti u njegovoj blizini. On je to rekao tek toliko kako bi održao razgovor. Ona je ta koja je sve to prenapuhala.

To je bilo klasično ponašanje, rekao bi Cal. Cal bi sad rekao kako se ona, eto, ponovno pokušava fiksirati na muškarca kojeg ne može imati i to upravo zato što ga nikada ne može imati. Zato što joj je draže sebe mučiti beznadnim fantazijama, radije nego riskirati nešto opasno i tjelesno i realno. E pa Cal je možda u pravu, ali kad bi on znao kako je opasno biti blizu nekoga tko joj se sviđa, onda bi je razumio. Jednostavno je bolje ne dopustiti da stvar izmakne kontroli.

- Krajnje neumjesno - slučajno je izgovorila naglas.

Louis ju je pogledao, nabravši obrve: - Pardon?

- Oh, ništa. - Ustala je i popravila kosu zabacivši je na leđa i povukla košulju preko traperica. - Samo sam rekla da bih trebala otići u krevet... Onda, vidimo se ujutro... i pridržavat ćemo se plana A, zar ne?

Louis je kimnuo, ali je nekako oklijevao i nije bilo nimalo iznenađujuće što je razmišljao od čega se sastoji plan A.

- Louis, je li s tobom sve u redu? - Sophie je odjednom osjetila poriv da ga to upita, usprkos njegovoj očiglednoj nevoljkosti da razgovara o bilo kojem od razloga koji su ih doveli ovamo.

Slegnuo je ramenima, ustao i ugasio televizor. Ta mala soba ga je bila puna.

- Ja sam dobro - odgovorio je gledajući je. - Kao što si i rekla da moram biti, zar ne? Ovdje sam ja onaj koji je odrastao i... - U toj sekundi koliko je bio zastao, činilo se da su oboje barem samo za djelić smanjili jaz koji im je razdvajao tijela - ... i drago mi je što si ovdje - završio je Louis. - Čuj, jesam li ti već dosadio s tim zahvaljivanjima? - usta su mu oblikovala neki poluosmijeh.

- Dosadio? Nikada - odgovorila je s nekom krhkom lakoćom. - Volim zahvalnost. Samo ti nastavi. - Louisov osmijeh se proširio i Sophie je bila sigurna da se u sobi smanjila količina kisika.

- Onda dobro. Hvala ti još jednom - rekao je, a onda bez upozorenja, jednim naglim pokretom prešao prostor između njih i dao joj blag, nježan i topao poljubac u obraz, gotovo prije nego je ona i shvatila što se dogodilo.

- Onda dobro - rekla je glasom koji je bio decibel glasniji nego inače. - Idem spavati, vidimo se ujutro. Laka noć! - I zatvorila je Louisova vrata za sobom prije nego je dovršila zadnju riječ.

Jedan trenutak je stajala u hodniku i promatrala beskonačan uzorak na tepihu, razmišljajući o fenomenu koji je upravo iskusila. Provjerivši ukratko svoju seksualnu povijest, došla je do zaključka da je u životu imala tri ljubavnika. Jednog dečka s kojim je imala većinu sveukupnih seksualnih odnosa. Bila je prilično uvjerena da ga je voljela što je odmah, u skladu s popularnim vjerovanjem, činilo seks boljim. Ona i Alex su imali sve vrste seksa posvuda po njezinu i njegovu stanu, što je značilo da je to jamačno bio dobar seks jer svi znaju kako je onaj seks izvan kreveta dobar seks. Obavljali su to u najmanje tri položaja, a bilo je i orgazama. Alex nije uvijek tome nazočio, ali je ona svejedno pritom uvijek vidjela njega. Uvijek kad se Eva šalila na račun njezine frigidnosti, Sophie ju je uvijek prezrivo pogledala prisjećajući se tih orgazama. A što se tiče Carrienih sirovih izjava školarke o tome što to znači kad se zaista uspališ, Sophie se samo smijući složila s njome, ali je potajno zaključila kako

su stupnjevi tjelesnog uzbuđenja sigurno samo izmišljotina kojom se koriste ženski magazini i šund romani koji stalno lupetaju o tome, ali to nikada nitko nije iskusio. I nitko, čak ni Alex u svojim tangama (posebno ne Alex u svojim tangama) nije ju ikada naveo da promijeni svoje mišljenje o tome.

Sve do prije dvije minute, kad ju je bivši muž njezine pokojne najbolje prijateljice posve nevino poljubio u lice i kad su joj se od poljupca po prvi put u životu orosile gaćice.

- Jebena luđakinja - rekla je. Onda je još dodala - Muda.

Ušuljala se natrag u sobu koju je dijelila s Louisovim kćerima, brzo se skinula i uvukla u svoj samački krevet, ne potrudivši se čak ni oprati zube.

- U kurac - opsovala je još jednom ispod glasa i navukla pokrivač preko glave. Zaista je jedva čekala da se dobro naspava u pravom krevetu, a sada kad joj se napokon pružila prilika, nije mogla spavati. Ovo što je osjećala zbog Loisa bilo je vruće, intenzivno i vrlo realno.

Ne, noćas neće uopće spavati. Cijelu je noć provela budna i zabrinuta.

22 Svi smo mi bili na dugom putovanju - rekla je Izzy i, ako se uzmu u obzir njezine

godine, rekla je to s priličnom dozom misticizma. - Zar ne?

- Da - rekla je Sophie odsutno. Smiješila se i kimala dok je Izzy brbljala, pritom nervozno vrteći svoj ubrus. Njih tri su od sedam ujutro bile u blagovaonici, a bile bi došle još i dobar sat prije, samo da su im dopustili. Izzy je uživala odabirući pahuljice, a Bella je gotovo četrdeset minuta brljala po rubu tosta s jajetom. Louis još uvijek nije sišao, a Sophie nije znala bi li osjetila olakšanje ili bi se uzrujavala. Vidjela je ironiju u tome da je ona ta koja je s njegovom djecom budna od pet ujutro, dok njihov biološki otac blaženo spava, udaljen samo nekoliko centimetara cigle i izolacijskog materijala. A ipak nije bila sigurna hoće li ikada više biti spremna suočiti se s njim.

Sophie je u sebi psovala. Baš je ona morala biti jedina žena nakon nestanka velikih viktorijanskih romana koja osjeća toliku konfuziju i nervozu zbog jednog slabašnog i ni izdaleka posebnog ili seksi poljupca u obraz. Možda da ju je Louis kojim slučajem zgrabio, bacio na kauč i silovao, možda bi tada ta njezina posvemašnja zbunjenost bila razumljiva. Ali nije, to mu nije nikada ni palo na pamet. Štoviše, ona si nikada ne bi ni dopustila zagrijati se za Carriena muža... bivšeg ili ne... dok je Carrie bila živa, pa zašto bi takvi osjećaji bili dopušteni sada kad je mrtva? Ili uzmimo to ovako, da Sophiein katolicizam nije oslabio pa da je na ispovijedi priznala neke od divljih misli koje su je obuzele prošle noći, sigurno je da je nikakva količina Zdravo Marija ne bi spasila od za nju posebno rezerviranog mjesta u paklu. Ali umjesto da, u potrazi za iskupljenjem, to povjeri crkvi, ona je samoj sebi govorila kako je sve to glupost i bedastoća i tek puka izmišljotina njezine već iscijeđene mašte. Kad su napokon sva ta emocionalna komešanja prestala i kad je lijepo zaspala i vratio joj se normalan život, shvatila je da joj se uopće nisu orosile gaćice. Možda je to bio iscjedak.

- Tata je suuu-per, jel' da? - rekla je Izzy.

- Da - složila se Sophie, odsutna duhom, baš kad se Louis pojavio na vratima, sav još mokar od tuša i svježe obrijan.

- Hvala - rekao joj je uz širok osmijeh. - I ti si prilično super. Zao mi je što mi je trebalo tako dugo da siđem, mislio sam kako je pametnije otuširati se i obrijati prije nego me ljudi ponovno počnu brkati sa smrdljivim starim skitnicama. - Namignuo je Belli koja namjerno nije pokazivala baš nikakvu impresioniranost. - Mislio sam kako biste poslije vi mogle provesti nekoliko sati same,- dok ja budem odrađivao svoju solo smjenu?

Sophie ga je pogledala: - Krasno - rekla je, pitajući se ima li gospođa Alexander soka od brusnica... nije li to dobro uzimati kad imaš čistiti s?

- Sto mi ovdje radimo? - pitala je Bella, odgurnuvši svoj tanjur. Fiksirala je svoj pogleda na Sophie: - Zar ćeš nas ostaviti ovdje s njim?

Sophie je pogledala njezino blijedo i napeto lice. Louis i ona su prekjučer rekli djevojčicama da će ih odvesti u St. Ives. Očekivala je da će biti oduševljene, ali umjesto toga Izzy se počela raspitivati o svim uvjetima prijenosa i koliko će to putovanje trajati, a Bella je to primila kao još jedan dodatni stres u njezinu konfuznom životu i nije rekla ništa.

Kad ih je večer uoči polaska stavljala u krevet, Sophie je kleknula pokraj kreveta i maknula šiške s Bellina lica, šapnuvši: - Zar nisi sretna što ideš natrag kući? Mislila sam da ti nedostaje.

Bella se okrenula prema njoj, tako da joj je veći dio lica ostao u sjeni: - To baš neće biti pravi povratak kući, zar ne? Jer tamo nema mame. A povratak tamo znači prestanak života ovdje s tobom i početak života s njime, zar ne?

Sophie je pretraživala sjenovita mjesta na Bellinu licu i zaustavila se na sitnim točkicama koje su u njezinim očima odražavale svjetlo.

- Da - rekla je jednostavno, znajući da Belli ne bi pomogla nikakva laž, pa čak ni neka lijepa i dobronamjerna. - Ali mislila sam da se već malo bolje osjećaš u vezi toga. Zar se ne osjećaš malo bolje kad se radi o tati?

Očekivala je da će joj Bella postaviti mnoga pitanja, no umjesto toga one dvije točkice su trepnule i Bella je šapnula: - Idem spavati.

Sve do ovog trenutka nije više postavljala nikakva pitanja o tom putovanju. Sophie je pogledala Louisa, a ovaj je posegnuo u svoj džep i izvukao set ključeva koje je položio na stol. Bella i Izzy su ih pogledale. Dva su bila yale, a dva obična, svezani zajedno na šarenu vrpcu na kojoj je bio pričvršćen i izblijedjeli ružičasti trol, zamršene i slijepljene kose.

Bella je pogledala Sophie: - To su mamini ključevi - rekla je tiho. - On ima mamine ključeve.

- Trolček! - uskliknula je Izzy, podigavši ring s ključevima i poljubivši to stvorenje vezano uz njih. - Ali ne smijem te izgubiti, zar ne? Jer mama će se jako ljutiti. - Izgovarala je te riječi kao neku automatsku mantru, prije nego je nabrala obrve i vratila ključeve natrag na stol. - Ali mama nije tu, pa je bolje da se ne igram s tobom.

Svi četvero zurili su u te ključeve kao da su nekakav talisman ili sredstvo s kojim se mogu otvoriti vrata koja vode u prošlost. Brzo, prije nego je taj trenutak popremio još neko značenje, Sophie je uzela ključeve i zatresla njima, kao da time iz njih može istresti sva njihova značenja.

- Idemo pogledati kuću - rekla je brzo, jer Louis izgleda nije bio u stanju objasniti. - Stvari su se događale vrlo brzo kad su vas odveli živjeti k baki pa ćemo sada svratiti i možda ćete pronaći još neku stvar koju ćete željeti uzeti. A provjerit ćemo je li s kućom sve u redu prije nego...

Bella se namrštila: - Prije nego što?

- Pa... - započela je Sophie, ali ju je Louis prekinuo. - Kad je mama umrla, dala nam je ovu kuću. Ona sad pripada nama, svima trima - rekao je.

- Mama je tebi dala kuću? - Bella je zvučala kao da ne može u to povjerovati i Louis je odmah uvidio svoju pogrešku. Ona nije bila od one djece koja povjeruju roditeljskim poluistinama.

- Pa, Bella, polovica kuće je pripadala meni već u samom početku, otkad sam tamo živio s vama, a kad je mama umrla, onda je i druga polovica pripala meni jer smo još uvijek bili vjenčani - Vi niste bili vjenčani. Vjenčani ljudi žive zajedno.

Louis je posegnuo za njezinom rukom, a ona ju je povukla i obje je ruke čvrsto stisnute držala ispod stola.

- Znam - rekao je, ostavivši svoju ruku ležati na cvjetnom uzorku stolnjaka. - Ali prema zakonu mi smo još uvijek vjenčani i... u svakom slučaju, kuća sada pripada

svima trima, tebi, meni i Izzy. Otići ćemo je pogledati i odlučiti što želimo s njom učiniti.

Bella je oslobodila jednu ruku i provukla je ispod Sophieine. - Kako to misliš, što ćemo s njom učiniti? - upitala ga je nesigurno.

- Pa mogli bismo je ili prodati - rekao je oprezno - ili bismo mogli u njoj živjeti. Ti i ja i Izzy.

* * *

Carrieina kuća bila je negdje na polovici Djevičanske ulice. Bila je to uska, izblijedjela zgrada, a njezina dva prednja prozorska okvira i vrata bili su obojani sjajnom plavom bojom. Dok su hodali spuštajući se strmom ulicom, Sophie ju je odmah mogla uočiti, bez potrebe provjeravanja kućnog broja. Bila je jedina na čijem se krovu toga svježeg vedrog jutra zrcalilo inje. Hladna, prazna kuća usred niza toplih kuća punih života, kuća koja je nekada bila Carriein ponos i njezina radost. Nije bila posve zanemarena jer su susjedi pazili na nju i redovito je provjeravali. Palili su i gasili svjetla, bacali gomile reklamnog materijala koji je nastavio pristizati i onda kad je uobičajena pošta već odavno presušila, a provjeravali su i nije li u kući toliko hladno da bi popucale cijevi. Kad je Louis razgovarao s odvjetnikom koji mu je poslao ključeve kuće, otkrio je da su susjedi radili još nešto, no želio je to, za sada, zadržati tajnom.

Njih su četvero stajali nasuprot kući i promatrali je.

- Je li i mama tamo? - pitala je Izzy i bilo je teško otarasiti se osjećaja da bi zaista i mogla biti. Da bi svakog časa Carrie mogla otvoriti prednja vrata i pitati ih gdje su, pobogu, do sada bili.

- Da pozvonim? - pitala je Izzy, vukući Sophie za rukav. - Pa da nas mama čuje i otvori nam vrata.

- Mama nije tamo, ti glupačo - rekla je Bella grubo. To su bile prve riječi koje je progovorila nakon Louisove objave za doručkom.

Izzyna donja usna se počela kriviti: - Ja nisam glupa - tiho je protestirala. - Mama je na nebu, sa zvijezdama, s morem i stablima, zar ne, teta Sophie? - Sophie je kimnula, osjetivši bol kad je vidjela kamo taj Izzyn vlak misli kreće. - Onda bi mogla biti i u kući, zar ne?

Bila je njezina krivnja što se slagala s Izzy svaki put kad ju je djevojčica pitala je li mama u stupu ulične rasvjete, na vrtuljku ili u kiši. Ta stalna potpora koju joj je stalno pružala, sada se činila groznom pogreškom.

- Mhmm, stvar je u... - počela je, ali Louis ju je prekinuo, kleknuo je pokraj Izzy i stavio joj svoju ruku oko vrata. - Na neki način mama i je u kući - rekao je, pokušavajući prikriti napetost u glasu. - Tamo će biti uspomene na mamu, stvari koje nas podsjećaju na nju i koje nas potiču da mislimo na nju. Ali mama neće biti tamo, Izzy. Ona je otišla.

Izzy je zarila lice u Louisovu jaknu i Sophie je opazila kako ih Bella napeto promatra dok su preko njezina srcolikog lica prelijetale emocije kao oblaci preko sunca.

Nakon nekoliko trenutaka Bella je stavila ruku na Izzyno rame. - U redu je, baby - rekla je koristeći ovu posljednju riječ kao izraz ljubavi, umjesto uobičajenih uvreda. - Nemoj se uzrujavati.

Izzy se pojavila iz Louisova naručja i primila Bellinu ruku u rukavici.

- Dobro - rekao je Louis uspravivši se, držeći jednu ruku još uvijek na Izzynu ramenu - maknimo se sada s te studeni.

Otprilike minutu nitko nije ništa rekao, dok su se osvrtali po malenom predsoblju koje je vodilo do nevelike kuhinje i prizemne kupaonice iza nje. Nakon nekog vremena Louis je upalio svjetlo i pošao prema podnožju stuba i pojačao termostat grijanja. Začulo se »klik« i radijator ispod prozorske daske je proradio.

- Sve još uvijek radi - rekao je, pogledavajući oko sebe po prostoriji. - Zapravo se ništa nije promijenilo.

U tom času ga je Sophie poželjela upitati što se je to uopće mogo promijeniti u praznoj kući tijekom šest mjeseci, ali tada se prisjetila kako je ovo sada prvi put nakon tri godine da je Louis stupio u tu kuću. Pod kakvim je okolnostima otišao to zna samo on, i možda Bella. Nastavio je razgledavati, a onda se brzim korakom zaputio do police iznad kamina i uzeo uramljenu fotografiju na kojoj su bili on i Carrie na dan njihova vjenčanja.

Dok je gledao tu sliku, Sophie mu nije mogla vidjeti profil jer ga je zaklanjala kosa, samo je duboko udahnula i u tom je trenutku shvatila kako je Carrie zaista otišla.

Bila je sada ovdje, tako blizu Carrie, a gotovo preplavljena prazninom koju je Carrie ostavila za sobom.

Bila je zaista mrtva, jer ako nije bila tu, onda je nema nigdje. Sophie je osjetila kako su je oči počele peckati.

- Samo ću... - rekla je dok je požurila kroz kuhinju do kupaonice, nadajući se da su svi drugi toliko izgubljeni u vlastitim mislima da je nisu ni vidjeli niti čuli. Povukla je klizna vrata i našla se pred kupaonskom garniturom boje marelice koju je Carrie dobila zajedno s kućom. Carrie se uvijek šalila jer je u toj garnituri bio i bide.

Sophie je poklopila zahodsku školjku i sjela je na nju. Duboko je disala i nastojala je usredotočiti misli, no suze su navrle, spore i tople. Ramena su joj se tresla i dah joj se tresao i usred prsiju je osjećala Carrienu smrt, kao da joj je netko iščupao neki maleni, ali vitalni dio.

- Da se nisi usudila plakati - šaptala je samoj sebi. - Ne sada - ljutito je nadlanicom otrla suze, ponovivši to nakon svakog treptaja, ali suze ipak nisu stale. Tada je, kao da su joj te suze nekako izoštrile vid, sve u kupaonici vidjela zapanjujuće oštro i jasno. Par zlatnih naušnica u obliku velikih prstena sjajio se iz posude za sapun, otvorena kutija Tampaxa, grudnjak, nekada opran rukom i još davno obješen preko metalne cijevi na kojoj je visjela zavjesa za tuširanje kako bi se tamo ocijedio i osušio, a sada je bio krut i prašan. Sophie je sada još jače jecala.

Nije ovo očekivala. Mislila je da će biti jaka, kako će biti tu kao potpora djeci pa čak i Louisu, ako mu bude zatrebala. A sada je tu stajala jecajući i plačući kao nikad prije, čak ni onda kad joj je umro otac. Već je vjerovala kako nikada neće tugovati za svojom prijateljicom. No umjesto toga, odabrala je najgore vrijeme da se slomi i bude slaba, oplakujući Carrie ali i sebe.

Plakala je jer joj je Carrie nedostajala, ali plakala je i zbog svega onoga što je izgubila prije Carrieine smrti. Plakala je za svojim ocem i za svojim djetinjstvom. Za prijateljstvom sa svojom mamom. Zbog svojega doživljavanja same sebe i za hrabrošću i pustolovnim duhom. Za svim stvarima koje je Carriena smrt ponovno dovodila u sjećanje, jednu za drugom.

Zaljubila se u dvoje djece koja nikada neće biti njezina da ih može voljeti. Ovaj kompliciran kovitlac događaja nekako ju je probudio i sada je željela ono što je Carrie imala i što nikada više neće imati, a zbog toga je plakala još jače, jer ako je to istina, nije li onda istina i to da ona sada pokušava ukrasti Carriein život? A ako je tako, ona će se tu ponijeti beznadno. Ona nikada ne bi mogla imati onu napetost energije, onu njezinu hrabrost i kreativni entuzijazam koje je Carrie unosila u svaki dan. To je bila žena koju su Louis i njegove kćeri voljeli i kojima je toliko nedostajala. I baš kad se Sophie pobojala da se više nikada neće moći sabrati, začulo se kucanje na vratima.

- Teta Sophie? - Bila je to Izzy. - Moram piškiti. Jako dugo te nema, sigurno kakaš. Da li unutra smrdi?

Sophie je duboko uzdahnula, obrisala dlanovima lice i na lice navukla osmijeh prije no što je otvorila vrata. - Ne, ne - rekla je, uvlačeći Izzy u kupaonicu. - Sve je u redu. Uopće ne smrdi.

Izzy je svukla hlačice i gaće, podigla poklopac na zahodskoj školjci pa se nekako uspentrala na sam rub daske. Dok je piškila, promatrala je Sophieno lice.

- Oči su ti posve crne - rekla je. Nagnula je glavicu na jednu stranu, pružila je obje ruke prema njoj i rekla: - Ne brini se, baby. Nemoj se uzrujavati.

Da je prije samo nešto više od mjesec dana netko rekao Sophie da će otvoreno jecati u naručju trogodišnjeg djeteta koje je, sjedeći na zahodu, tješi, Sophie bi mu se nasmijala u lice. Ali sada, kad su joj Izzyne ruke bile oko vrata i kad je na obrazu osjećala njezin topao dah, znala je da joj je upravo to trebalo da se smiri. Izzy ju je nekoliko puta potapšala, dok je Sophie klečala pred njom, a onda se Sophie izvukla iz zagrljaja, jednom rukom primila Izzy za bradu i poljubila je u čelo.

- Ti si slatka mala djevojčica - rekla je i osjetila da više ne plače.

Napokon se opet usredotočila na svijet oko sebe, po prvi put nakon onoga studenog dana u krematoriju. Ustala je, znajući da ove prve suze koje je prolila za Carrie neće biti i posljednje, ali sada se je barem osjećala lakšom i snažnijom. Dovoljno jakom da im pruži potporu onako kako je namjeravala. Kako se Izzy usredotočila na obavljanje nužde, Sophie se pogledala u zrcalo i prala lice hladnom vodom sve dok više nije bilo ni traga suzama niti make-upu. Koža joj je ostala crvenkasta, ali oči su joj izgledale prilično bistro, barem tako dugo dok se nitko ne bude preduboko zagledao u njih.

Iza sebe je čula kako je djevojčica povukla vodu. Izzy je navukla hlače, a iz njih je virio trag toaletnog papira kao neki rep. Sophie ga je iščupala i bacila u školjku. Spremala se podignuti Izzy do umivaonika kako bi oprala ruke, kad je mala izvukla tronožac složen pokraj kade i donijela ga.

- Sviđa li ti se što si se vratila ovamo? - pitala ju je Sophie, dok je djevojčica prala ruke s vrstom entuzijazma koji je bio štetan po okolinu.

- Sviđa mi se - odgovorila je Izzy zamišljeno - a i ne sviđa mi se, jer... nije smiješno biti tužna.

Sophie ju je gledala kako je skočila sa stolčića, otvorila vrata i krenula natrag prema dnevnom boravku. Katkad nije mogla reći ima li Izzy neku čudnu moć uočavanja ili samo oponaša razgovore odraslih. Ali u ovom slučaju je bila sigurna kako je trogodišnjakinja rekla upravo ono što misli.

Kad su se vratile u prednju sobu, Louis je sjedio na sofi, a na krilu mu je ležao otvoren album s fotografijama. Izraz lica nije mu se mogao razabrati jer je bio skriven pramenom njegove dugačke kose, ali Sophie se činilo kako u svakoj crti njegova tijela može očitati napetost i tugu.

- Što je to? - upitala ga je Izzy koja se uspentrala na sofu i klečala pokraj njega.

- To si ti - rekao je i zbog djeteta je u glas unio vedrinu.

Sophie je sa žaljenjem zapazila kako se svi četvero pretvaraju kao da su snažniji nego što jesu, svatko od njih samo za volju preostalih troje.

- To je tvoja radosnica, u kojoj je sve o tebi kad si bila mala, a našao sam je zajedno s Bellinom radosnicom. Ja sam slikao sve ove fotografije na kojima je Bella. Mislim da ih je mama većinu uzela. Ona je samo na jednoj od njih. Tako mi nedostaje. - Uzdahnuo je.

Izzy je prstom prešla preko jedne svoje fotografije iz vremena kad je bila posve malena i onda se nasmijala.

- Bella je otišla gore? - upitala je Sophie.

- Da - odgovorio je. - Otišla je potražiti neke stvari. Ponudio sam se da idem s njom, ali ona je vrlo uglađeno rekla: »Ne, hvala lijepa.«

Sophie je kimnula. Atmosfera u kući bila je tako puna Carrie da se činilo lakšim biti odvojenom od njega i nekako raspršiti intenzitet emocija.

- To je moja djevojčica - rekla je prije nego ju je pozvala, stojeći na stubama: - Bella? Je li tamo gore sve u redu?

- Dođi gore - odgovorila joj je Bella. Sophie je pogledala Louisa, ali ovaj nije dizao pogled s radosnice.

Penjući se stubama, osjetila je čudnu zabrinutost. Nikada nije sebe vidjela kao osobu koja bi imala previše bujnu maštu, ali u ovoj kući se lako moglo dogoditi da se misli otmu kontroli. Nakon ovih posljednjih nekoliko tjedana, a naročito nakon što se Louis pojavio u njezinu životu, nije više uopće bila sigurna u to kakva je ona zapravo osoba. Ne bi se iznenadila ni kad bi na vrhu tih stuba ugledala Carrie, kako je čeka da bi je upitala kog to vraga ona radi zaljubljujući se u njezina muža.

- Hej? - pozvala je Sophie, ljutita zbog napetosti u svojem glasu.

- Ovdje sam - odazvala se Bella iz druge po redu, male spavaće sobe pa je Sophie očekivala da je to dječja soba, ali kad je ušla, shvatila je da je to Carrieina soba. Cijelom sobom je dominirao garderobni ormar koji je nekada pripadao Carrieinoj baki i koji je Carrie toliko voljela. Uz njega je preostalo još samo toliko mjesta da u sobu stane još krevet i uz njega jedan stolac iz blagovaonice na kojem je stajala hrpa smotanog rublja koja je još uvijek čekala da je netko pospremi. Bella je sjedila na krevetu, a glava joj je virila iz golema crvenog džempera izrađenog od vune moher. Rukave je podvinula toliko puta dok joj napokon ruke nisu provirile.

- Ovo je bio mamin najdraži džemper - rekla je Bella, osmjehnuvši se. - Još uvijek malo miriše na nju. Pomiriši! - Gurnula je rukav prema Sophie koja je sjela do nje i onjušila odjeću., Zaista se osjetio slabašan miris Carrieina omiljenog ulja od ruža i Sophie se pitala kako je, od svih njih, upravo Bella ovdje izgledala opušteno i sretno. Prvi put otkad je vidjela Bellu tamo u bakinoj kući, sve su se one napete crte na djetetovu licu sada posve opustile i nestale. Pogledala je Bellu i vidjela šestogodišnjakinju, a ne neku malu plemenitu odraslu osobu koja na svojim ramenima nosi golem teret.

Bella je s police iznad kreveta uzela kutiju za nakit presvučenu crnom kožom. Oprezno ju je uzela u ruke i navila nešto nalik satnom mehanizmu, a onda je, držeći kutiju u razini očiju, polako podignula poklopac. Pojavila se crveno podstavljena unutrašnjost kutije u kojoj se počela vrtjeti sićušna balerina. Sophie se osmjehnula, prepoznavši kutiju.

- Ovo je Carrie dobila za četrnaesti rođendan - rekla je Belli koja je promatrala malu balerinu. - Govorila je kako je mrzi i kako bi je najradije spalila i kako ona samo želi novac za odjeću i za gramofonske ploče i kako joj je baka to darovala samo da bi je raspi... razljutila. Ali nikada ju nije bacila. Uvijek je u njoj držala nakit, čak i kad je već bila odrasla. - Sophie je slušala tihu verziju Na lijepom plavom Dunavu koja je počela usporavati. - Možda ju je ipak tvoja baka poznavala bolje nego je ona to mislila. Morat ćeš joj reći da si našla tu kutiju. Baki će to zaista biti drago.

Bella je spustila kutiju na krevet i izvukla nekoliko niski staklenih perli, stavivši ih preko glave, a onda je izvadila naušnice, stavila ih na dlan, pogledala ih i vratila natrag u kutiju pa izvadila broš u obliku leptira. Sophie joj ga je zakopčala na džemper.

- Mogu li to uzeti? - pitala je Bella, zatvorivši poklopac na kutiji prije nego je svukla džemper. - I ovo?

Sophie je kimnula. - Naravno da možeš - rekla je, impulzivno je zagrlivši i poljubivši je u čelo. Bella joj je nesvjesno olakšala ovaj posjet Carrieinoj kući premda je zapravo trebalo biti obrnuto. - Čini mi se, Bella, da ti se sviđa biti ovdje. Misliš li da bi mogla biti tu sretna, tu živjeti sa svojim tatom?

Bella je trenutak zurila u izblijedjeli i izguljen zlatni rub koji je krasio poklopac kutije.

- Ovo je moja kuća, moja i Izzyna - rekla je. - A ne njegova.

Sophie je bila spremna za taj odgovor. - Ali, draga, znaš da ćeš konačno ipak morati živjeti sa svojim tatom i...

- Znam da moram živjeti s tatom - izjavila je Bella s manje otrova nego je Sophie očekivala i koristeći izraz »s tatom« umjesto »s njim«. - Ali ja želim živjeti ovdje, teta Sophie. Želim se vratiti kući, tu u St. Ives i u moju školu i mojim prijateljima. Tu gdje gotovo mogu dodirnuti mamu. To je kao ono jutro kad sam otišla, a nisam ni znala da se više neću ovamo vratiti. Nisam se vratila sve do sada. Ali čini mi se da je u redu vratiti se, čak... čak i ako se neki ne mogu vratiti.

Sophie je kimnula i ponovno je poljubila Bellu.

- Ne znam osjeća li i Izzy tako - rekla je Sophie oslobodivši Bellu svojeg zagrljaja. - A što se tiče tvojeg tate... teško je reći što on misli, ali mislim da imaš pravo. - Sophie

se osvrnula po sobi. Usprkos vanjskoj studeni, činilo se da je ovaj stražnji dio kuće zarobilo jutarnje sunce i sada se kupao u sjajnoj toplini.

- Osjećaš li se već sada dobro pri pomisli da ćeš živjeti s njim? - upitala je Bellu.

- Pa, spremna sam razgovarati s njim, ako to znači da se mogu vratiti kući.

Sophie je kimnula, trudeći se sakriti osmijeh zbog ovako formalnog stava male djevojčice. Osjetila je nešto što nije imala pravo osjećati... osjećaj odbačenosti.

Odjednom je tom cijelom malenom kućom odjeknuo Izzyn vrisak.

Sophie, koja se postupno navikavala na to da Izzy zna i bez nekog posebnog razloga vrištati tako kao da će srušiti kuću, pitala se što će zateći kad se ona i Bella sjure dolje. Ali svaki ostatak straha je nestao kad je ugledala trogodišnjakinju.

Izzy je stajala usred dnevne sobe, oduševljenog lica, a u rukama je čvrsto držala i gotovo ugušila golemog riđeg mačka.

- To je Tango! - vikala je radosno. - Tango! Tango!

- Tango! - Bella je preskočila posljednje dvije stube i pridružila se zagrljaju u čijem je središtu vrlo poslušno stajao mačak.

- OK, djeco - smijao se Louis - prestrašit ćete ga.

- Njega ništa ne može prestrašiti - rekla je Bella, grabeći mačka iz Izzyna stiska i trapavo odlazeći s njim do sofe. - On je najhrabriji mačak u St. Ivesu!

Louis je uzeo mačka iz Bellinih ruku dok se ona popela na sofu i sjela pokraj njega, a onda joj ga je vratio u njezine ispružene ruke.

Sophie, koja nije naviknula vidjeti da se s mačkom ovako grubo postupa, a da ona uopće ne protestira na način koji bi rezultirao barem jednim izgubljenim okom, sve je ovo zadivljeno promatrala. Tango je bio otprilike dvostruko veći od Artemide i nedostajalo mu je pola uha, a iznad jednog oka je imao malen dio na kojem je nedostajala dlaka. Izgledao je kao stari, prekaljeni borac, a ipak je u Bellinu naručju preo kao mala mačkica, dok ga je ona češkala iza uha.

- Kako on može biti ovdje? - upitala je Bella. - Njega su odveli u azil za mačke!

- Znam, htio sam ti to reći, ali bojao sam se da se možda neće pojaviti. Leslie, prva susjeda, dolazila je svakoga dana i rekla je kako ga je jednoga dana prije četiri mjeseca zatekla ovdje. Nazvala je sklonište za mačke i oni su joj rekli da su Tanga udomili u Mouseholeu (Mišja Rupa), ironično, zar ne? U svakom slučaju, tamo mu se nije svidjelo jer je prvom prilikom pobjegao iz svojega novog doma i vratio se ovamo. Ona nije znala reći kako mu je uspjelo da zdrav i čitav prijeđe toliki put, niti koliko dugo je živio hraneći se otpacima prije nego su ga oni pronašli. Iz azila su nazvali njegovu novu obitelj pa su došli po njega i odveli ga, ali on se ponovno vratio. Tada su se svi složili kako će biti najbolje da ga ostave tu. Leslie ga je hranila i mislim da on sada računa vrijeme na ono prije nego se upoznao sa susjedima i na ono poslije. Postali su jako dobri prijatelji.

- Tango - nježno je rekla Izzy, klečeći kraj Bellinih nogu.

- Hoćemo li i njega povesti kući? - upitala je, gledajući Sophie. Sophie je pokušala zamisliti logističke uvjete njegova smještaja i kako će u svoj mali stan smjestiti dvoje djece i dvije mačke od kojih je jedna psihotična, a druga golema... a onda je shvatila da se pod domom više ne misli na njezin stan, barem ne što se tiče Belle i Izzy.

- Ne mogu ja o tome odlučivati - rekla je mahnuvši glavom prema Louisu i pokušavajući suspregnuti onaj neočekivani osjećaj gubitka. Sjela je na stolac.

Louis je počešao Tanga ispod brade. - U redu, stari - rekao mu je ljubazno, prije nego se obratio djevojčicama: - Ni ja to ne mogu odlučiti. - Pogledao je Bellu. - Izzy mi je rekla da bi, kad se vratimo ovamo, ona željela živjeti u nekoj novoj kući.

- U kojoj ću imati svoju kupaonicu - potvrdila je Izzy čvrstim glasom.

- Pa, možda - rekao je Louis oprezno. - A što bi ti htjela, Bella?

- Ja želim živjeti ovdje - izgovorila je Bella u Tangov vrat. Onda je pogledala Louisa i čvrsto stisnula usnice, tvrdoglavo i odlučno.

Louis se osvrnuo po toj maloj sobi gdje je u svakom uglu bilo i lijepih i loših uspomena. Ovo je bilo zadnje mjesto kamo bi se on želio vratiti i Sophie je to jasno vidjela. Ali jednako je tako vidjela kako očajnički nastoji ne razočarati Bellu.

- Samo sam mislio kako bi nam neki novi početak svima...

- Ovo je moj dom - Bella je bila ustrajna, a u glasu joj se osjećalo kako je na rubu plača. Pokazala je prstom na Louisa: - Ti nas ne možeš maknuti odavde i natjerati nas da zaboravimo mamu. Ne možeš se pretvarati kako smo uvijek bili sretni i da se ništa nije dogodilo. Ti si nas ovdje ostavio! Ovdje, kod kuće!

Tango se uzrujano izvukao iz Bellina naručja i pobjegao iza sofe, a Izzy je stavila palac u usta i popela se Sophie u krilo.

- Ne pretvaram se - Louis je oprezno odgovorio Belli, kao da bi neka pogrešna intonacija mogla sve upropastiti. - Znam da sam pogriješio što sam te ostavio onako kako sam te ostavio, Bella. I silno mi je žao zbog toga...

- Ali zašto si to učinio, zašto? - vikala je Bella ustavši, a onda se zaletjela na njega i počela ga udarati šakama po nogama.

Izzy je zarila svoje lice u Sophieinu kosu i čvršće stisnula ruke oko njezina vrata, a Sophie joj je uzvratila stiskom.

Louis se nagnuo naprijed i stavio ruke na Bellina ukočena ramena.

- Ne znam - rekao je tiho. - Bio sam glup i sebičan i imao sam krivo. I to sam požalio i nedostajala si mi svake minute. A najviše od svega bih želio da mogu razgovarati s tvojom mamom i reći joj koliko mi je žao. Jer meni je žao, Bella. Žao mi je, Izzy. Silno mi je žao.

Izzy je šutke kliznula sa Sophieina krila i otišla do Louisa i tamo jednom rukom zagrlila Louisa, a drugom svoju sestru, privukavši ih bliže u tom zagrljaju.

- Nemoj nas tjerati da opet živimo na nekom nepoznatom mjestu - rekla je Bella.

- Neću vas tjerati ni na što - rekao je, ali Sophie mu je na licu vidjela koliko je potresen. Znala je da će povratak u ovu kuću za njega biti nepodnošljiv. Stalni podsjetnik na ono što je izgubio, na ono što se činilo da je odbacio.

- Zašto svi malo ne razmislite o tome - tiho im je predložila, bojeći se ometati ih u ovom trenutku, opazivši kako se Bella opustila u zagrljaju svoje obitelji i gurnula glavu u Louisovo rame. - Ovo je za sve vas bio težak dan. Povratak ovamo bio je vrlo velik korak i možda ćete morati malo razgovarati i promisliti prije nego bilo što odlučite. Što ti misliš, Bella?

Bellino lice se pojavilo iz Louisove kose i onda je prešla nadlanicama preko lica.

- Morat ću te pitati još neke stvari prije nego budem znala što hoću - rekla je svojem ocu.

Louisovo se napeto lice vidljivo razvedrilo kada je čuo te riječi koje bi bilo kome drugom mogle zvučati zastrašujuće. Bilo je jasno da se više nije bojao toga što bi se moglo dogoditi između njega i Belle. Bio je sretan što je napokon počeo nekakav odnos između njih dvoje.

- A morat ćemo pitati i Tanga gdje on želi živjeti - rekla je Izzy svečanim glasom, izvukavši mačka iz njegova skrovišta i čvrsto ga stisnuvši, a kad je Sophie pogledala Tanga, bila je posve sigurna da on želi živjeti bilo gdje, samo da je s njima.

- Morat ćemo razgovarati o mnogočemu - rekao je Louis djevojčicama - ali ja mislim da ćemo se uspjeti dogovoriti. - Rekao je to glasom tako punim nade da je Sophie osjetila kako ju je zaboljelo srce.

- Da - složila se Bella. - Mislim da ćemo se dogovoriti.

23 Sophie je stajala u sjeni i čekala na udaljenom kraju uske ulice, dok su Louis i

djevojčice razgovarali s njihovom susjedom, koja je povremeno prekidala razgovor rafalom poljubaca i medvjeđim zagrljajima upućenim djeci. Veze među njima su se polako zatezale i isprepletale. Veze koje nisu uključivale i nju. Željela je da barem može pokupiti neke zasluge, ali znala je da bi se sve to ionako dogodilo, prije ili kasnije, čak i da djevojčice nikada nisu upale u njezin život. Čak i da je ona, nesvjesna svega toga, sretno nastavila na osmom katu svoje kule od slonovače organizirati domjenke za korporacije, uređujući svakog jutra svoju kosu i provodeći cijele vikende u pidžami. Čak i bez mene, pomislila je, oni bi se pronašli.

A što se nje tiče, ona će se ubrzo vratiti svojem životu u kojem će opet sve biti točno onakvo kakvo je bilo i prije. Pa dobro, ne baš posve isto, zaključila je. Ona više neće biti ona ista.

Pomislila je na svoj posao, na svoj stančić i na svoj skučen društveni život koji je jedva nekako uspjela stvoriti, a onda se upitala isto što su je i drugi uvijek pitali: zašto? Zbog čega joj je trebao sav taj naporni posao i gotovo potpuna osamljenost?

Sophie nije znala odgovor, ali shvatila je... stojeći tu i gledajući Louisa, Bellu i Izzy kako čavrljaju sa starom susjedom... da to nikada i nije znala.

Njih se troje pozdravilo sa susjedom i pošli su preko ceste prema Sophie.

- Čini se da je ljubazna - rekla je Sophie, automatski pruživši Izzy ruku, dok je ona skočila na rubnik pločnika.

- Da - složio se Louis. - Zaista joj je drago što me vidi. - To je zvučilo kao da je time iznenađen i vjerojatno je imao izvjesne bojazni kad se trebao vratiti u grad, tako malen da svi znaju sve o svakome. Sigurno se pitao hoće li ga dočekati kao dobrodošlog heroja ili nimalo dobrodošlog zlikovca. Činjenica da je barem jedan od starih prijatelja bio sretan što ga vidi sigurno mu je pružila veliko olakšanje.

- Nakon ručka imam sastanak s odvjetnikom - rekao je, pogledavši Sophie. - Bi li htjela poći sa mnom? Dobro bi mi došlo malo moralne potpore.

Sophie je bila dirnuta tim pozivom. - A što ćemo s djevojčicama?

- Ako bi me vas tri pričekale u foajeu, to bi mi već bila velika pomoć - rekao je mirno.

- Oh, onda dobro.

Osjetila je malen plamičak zadovoljstva kad ju je pozvao da »samo bude tamo«, no brzo ga je ugasila. Morala bih prekinuti s time, zaista bih trebala, jer bi je, za razliku od njezinih ranijih imaginarnih veza, ovo moglo gadno raniti.

- A zatim - rekao je Louis, potpuno nesvjestan njezina unutarnjeg košmara - mislim da bismo trebali otići do posrednika nekretninama i do ureda za zapošljavanje. - Uzdahnuo je. - Bit će čudno ponovno robovati za plaću. A ipak, mora se. - Pogledao je u nebo koje je iznad njihovih glava bilo posve vedro, iako su se iznad mora navlačili kišni oblaci, a bilo je i prilično vjetrovito. - Ipak, hajdemo prošetati do Porthmeor Beacha dok je vrijeme još dobro, hoćemo li?

- Da! - složile su se djevojčice uglas, a Izzy je ljuljala Sophieinu ruku dok su silazili prema moru.

Istog trenutka kad su došli tamo, Izzy je potrčala i počela se valjati po vlažnom pijesku.

- Bit će mokra do kože - zabrinula se Sophie.

- Njoj su tri godine i dobro se zabavlja, a malo vlage neće joj štetiti - rekao je smijući se i uživajući u kćerkinom dobrom raspoloženju.

- Idem plivati! - doviknula im je, a vjetar joj je gotovo odnio glas kad je potrčala prema valovitom moru. Kako nije bila u stanju opustiti se onako kako joj je to Louis savjetovao, Sophie je instinktivno potrčala za njom što je nju još više razveselilo pa je izbjegavala Sophieine pokušaje da je ulovi. Žena i dijete su se uzajamno lovili, ne misleći na opasnost, samo nekoliko koraka od valova, sve dok Sophie nije, zaboravivši na svaki strah, zgrabila Izzy oko struka, a onda pala natraške na pijesak. Izzy se u Sophieinim rukama okrenula kako bi je mogla pogledati, a vjetar je ponio Sophieinu kosu između njihovih lica i njome škakljao Izzyn nos pa je time natjerao da se još više smije.

- Jako nam je lijepo, jel’ da? - upitala je, a oči su joj sjale od smijeha. - Kad budemo živjeli u novoj kući, ti i ja ćemo se moći loviti po cijele dane.

- Pa... - započela je, ali u tom se času plima podigla za još dva-tri centimetra i svojim ledenim milovanjem smočila joj lijevu stranu tijela.

- Banane! - Sophie se napokon na vrijeme prisjetila da ne smije pred djetetom psovati. Izzy je prodorno vrisnula od zadovoljstva kad ju je Sophie podignula i s njom potrčala izvan domašaja nadolazeće plime. Kad su došle na sigurnu udaljenost, Sophie je spustila Izzy na tlo i pogledala mokar trag koji se cijedio lijevom stranom njezinih traperica.

- Morat ćemo se vratiti i presvući - rekla je Sophie, dok je Izzy trčala u krugovima oko nje i činilo se da joj nimalo ne smeta što je mokra. Sophie je pogledala oblake kojih se već dosta nakupilo, a postajali su i sve tamniji. - Počet će kiša. Hajde, Izzy, idemo uloviti tatu i Bellu.

- Ne! - Izzy je automatski odbila. - Ja ću hodati po baricama vode!

- Ne budi blesava - rekla je Sophie, pogledom pretražujući plažu, ne bi li vidjela Louisa i Bellu - zar to namjeravaš po ovakvom vremenu? - Napokon je opazila dva lika, iznenađujuće malena gledajući s ove udaljenosti. Činilo se da Bella hoda korak ili dva ispred svojeg oca i Sophie je i odavde mogla pogoditi da on nešto govori, jer on je pri govorenju gestikulirao rukom u jednakoj mjeri u kojoj se služio i riječima.

U jednom trenutku vjetar je popustio i kroz oblake su se probile zrake sunca, a Sophie je još uvijek promatrala ona dva lika u daljini, žaleći što ne čuje o čemu razgovaraju. Tada je Bella zastala i Louis se u jednom jedinom koraku našao kraj nje. Tamo su u jednom trenutku izmijenili nekoliko riječi i Bella je ponovno krenula. Ovog puta je pružila ruku i Louis ju je prihvatio.

A tada se opet podigao vjetar, donoseći sa sobom još nešto. Izzy je opet vrištala. Uzdahnuvši, Sophie se obazrela, očekujući kako će je tu negdje ugledati kako ponosno drži ne-baš-jako-krepanog-raka ili gomilu morske trave.

Ali Izzy nije bila na obali.

- IZZY! - vrisnula je Sophie. Od straha ju je oblio hladan znoj. Nejasno svjesna da se Louis i Bella okreću i počinju se istim putem vraćati natrag, Sophie je ponovno povikala: - IZZY! - A onda ju je ugledala ili, točnije rečeno, ugledala je njezinu

crvenu jaknu, koja se pojavljivala i nestajala onako kako su je nosili valovi, i srce joj se ukočilo od užasa.

Izzy je bila u vodi.

Sophie nije znala što će učiniti, niti kako će to učiniti, ali apsolutno je znala da mora biti tamo, u vodi pokraj Izzy. Ne smije ju izgubiti iz vida, ne smije dopustiti da joj glava ponovno nestane pod valovima prije nego ona dopliva do nje. Pojurila je u valove ni ne osjetivši šok hladne vode ni kad je u njoj bila sve do struka, bila je samo svjesna otpora vode koja ju je usporavala pri trčanju i pretvarala ga u bespomoćno koračanje. Izzy je još uvijek uspijevala plutati i držati glavu iznad vode. Kad je prišla bliže, Sophie je na njezinu licu vidjela užas, a onda je iznenada plima ubacila Izzy u njezine ruke. Dok je Izzy vrištala i otimala se, Sophie ju je držala čvrsto koliko je mogla, kako je val pri povlačenju ne bi odvukao. Nije znala kako brzo može plima naići, ali znala je da mora čim prije izaći iz vode, prije nego umjesto hodanja bude prisiljena plivati. U jednom joj je trenutku postalo posve jasno da bi, ako plima bude dovoljno jaka, a vjetar dovoljno okrutan, sve ovo moglo loše završiti po njih obje. Osjetila je strah oštrije nego je ikada osjetila bilo što, neki strah koji ju je učinio slabom, osjetila je kako joj noge klecaju. A onda se prisjetila da u rukama drži Izzy pa ju je čvršće stegnula i počela sigurnije koračati.

- Imam te! - rekla je glasno dok se pokušavala okrenuti natrag prema obali.

Onda se u vodi pokraj nje našao Louis, uzeo joj Izzy iz naručja i napokon ih izveo natrag na kopno. Kad su se pojavili iz vode, Bella im se zatrčala u noge i rukama obgrlila tu mokru skupinu, a oko njih su se okupili i dva-tri surfera i neki ljudi koji su se u blizini šetali sa psima.

- Je li sve u redu? - ljubazno je upitala neka gospođa.

- Želite li da pozovemo ambulantna kola? - upitao je netko.

Sophie je odmahnula glavom: - Oprezno, Bella - čula je sebe kako govori djevojčici koja joj se čvrsto držala za noge, a glas joj je bio savršeno miran - sva ćeš se smočiti!

- Baš me briga! - rekla je Bella i jedan trenutak su tako stajali, svi četvero u zagrljaju, a Izzy je histerično plakala, još uvijek ne mogavši vjerovati da je napokon na sigurnom.

- Kompa, uzmi ovo - neki mladi surfer, u odijelu još uvijek mokrom od morske vode, ponudio im je golem ručnik za plažu.

- Hvala, stari - rekao mu je Louis zahvalno, uzimajući i taj i druge ručnike koje su im ponudili. - Idemo - rekao je. - Moramo se posušiti.

* * *

Louis je ušao u njihovu sobu s pladnjem toplih napitaka koji su se pušili. - Četiri vruće čokolade s kojima nas časti gospoda Alexander - rekao je, spustivši pladanj na toaletni stolić.

Sophie, Izzy i Bella stisnule su se ispod pokrivača na francuskom krevetu, sve tri u pidžamama, a Sophie je svakom rukom zagrlila po jedno dijete. Pronašla im je neki dječji tv program kako bi nečim zakupila Izzyne misli i djevojčica je sada napeto gledala, sišući palac i neprestano vrteći prstima pramen kose. Belline tamne oči nisu

se micale s Izzy, kao da čak i u sigurnosti dvostrukog kreveta mora paziti na nju, za svaki slučaj.

Louis se, zbog njih, osmjehnuo, ali lice mu je bilo crveno od studeni i Sophie je mogla vidjeti koliko je potresen.

- Kako su bili ljubazni oni ljudi na plaži, pomogli su nam da se osušimo, a i ona gospođa koja nam je donijela čaj iz kafića.

- Da - Louis se osmjehnuo. - To je ono što ja volim kod ljudi. Upravo kad počneš vjerovati kako je cijeli svijet natrpan sebičnim i okrutnim pojedincima, shvatiš kako, ako nam se pruži prilika, želimo biti dobri prema drugima i uzajamno si pomagati.

- Duboka spika, kompa - rekla je vragolasto, ali znala je što je htio reći. Puno je toga naučila u posljednjih nekoliko tjedana.

- A kako se vi, djevojke, osjećate? - pitanje je uputio cijelom triju na krevetu, dok je i sam sjedao na rub kreveta. Dvije se uopće nisu obazirale na njega, a Sophie je slegnula ramenima. Nije znala kako bi odgovorila na to pitanje.

- Dobro sam - rekla je uz škrt osmijeh. - Ponovno osjećam prste na nogama. Možda i nisam dobila ozebline.

Kimnuo je i pljesnuo rukama, kao da želi pokazati kako ne zna što će s njima. - Gospoda Alexander je ipak, za svaki slučaj, pozvala liječnicu. Doći će za dvadesetak minuta. Nevjerojatno je kako Izzy nije progutala više vode - rekao je, pogledavši djevojčicu koja je bila posve udubljena u gledanje programa. - Nevjerojatno je da je ostala plutati na površini. Mislim da joj je jakna poslužila kao privremeni pojas za spašavanje, jer je pod sobom držala zarobljen zrak.

- Možda. Ali sve se odigralo tako brzo, zar ne? Pretpostavljam da se zapravo nije dogodilo ništa strašno.

Pogledao ju je. - Za trogodišnjakinju je to bilo dovoljno strašno - rekao je s dubokim suosjećanjem.

- Žao mi je, Louis - rekla je neočekivano emotivno, pri pomisli što se je sve moglo dogoditi. Zadrhtala je: - Zaista mi je žao. Samo na trenutak sam je ispustila iz vida...

Vidjevši kako je uzrujana, Louis je posegnuo rukom i dotaknuo joj rame: - Ne treba ti biti žao. Ja sam taj koji je rekao kako joj malo vlage neće naškoditi. Djeca upadaju u nevolje. Ali ti si bila tamo da joj pomogneš, to je ono što se računa. I zato ti hvala.

- Nisam baš puno učinila... - rekla je, osjećajući kako joj koža gori dok je on tako pomno promatra. Malo se pridignula kako bi sjela u krevetu, tako da je Izzy sad glavu oslonila na Sophiein trbuh, a Bella se izvukla iz zagrljaja i okrenula na svoju stranu. Izgledalo je kao da je zaspala. - ...samo sam zakoračila u vodu...

- Bila si zaista hrabra - Louis je bio uporan.

- Ne bih to baš nazvala hrabrim - rekla je, osjetivši se posramljenom - prije bih rekla pomalo glupa... Ja ne znam plivati.

Louis je trepnuo i sva boja mu je nestala s lica.

Izzy je napokon odvojila pogled od dinosaurusa Barneya. - Tata, daj me mazi.

Louis se pomaknuo bliže gornjem dijelu kreveta, zagrlio Izzy i jednu nogu ispružio na krevetu, dok je drugu imao čvrsto oslonjenu na pod.

- Rekla je kako želi gacati po baricama vode! - šapnula je Sophie, kad se Izzy ponovno posvetila gledanju programa. - Nisam vjerovala da to misli ozbiljno. A

trebala sam znati, jer kad trogodišnjakinja kaže da će nešto napraviti, onda to i napravi. Samo sam na trenutak skinula pogled s nje... Tako mi je žao, Louis, mislim što bi bilo da je... - Osjetila je kako joj je tijelom prostrujao sad već poznat val panike.

Louis se malo pomaknuo i posegnuvši iza Izzy, primio Sophie za ruku. - Rekao sam ti neka ti ne bude žao. - Čvršće je stisnuo svoje prste oko njezinih: - Ne treba tebi biti žao.

Sophie je bila sigurna da je jedino što ju je spasilo od toga da ne dođe do spontanog samospaljivanja bila Izzy.

- Mama je i u moru, Sophie - rekla je razgovorljivo.

Sophie je iznenađeno pogledala djevojčicu. Umjesto nervnog sloma koji je očekivala i nove fobije prema vodi koju će dodati dugom popisu užasa koji su je snašli, djevojčica je izgledala nevjerojatno smirena.

- Misliš? - upitala ju je.

- Da - Izzy je podignula glavu i skrenula pogledom s Louisa na Sophie. - Mama je bila ta koja me je gurnula natrag, zar ne?

Sophie je pomislila na val plime koji je djevojčicu ubacio u njezino naručje. Stavila je dlan na Izzyn obraz i osmjehnula joj se. - Znaš što - rekla joj je, odjednom utješena tom dječjom logikom - mislim da si u pravu.

* * *

Louis je neuvjerljivo pokušavao uvjeriti Sophie kako one ne moraju ići s njim do odvjetnika.

Ona je izlazeći iz kreveta istaknula kako je liječnica rekla da im je posve dobro i kako će im izlazak skrenuti misli s onoga što se dogodilo.

Bilo je zanimljivo promatrati Louisovo lice dok se borio s time što nije želio sam ići do odvjetnika i kako je s druge strane želio učiniti pravu stvar.

- Ozbiljno, sasvim nam je dobro - rekla je pronašavši čistu, suhu majicu. Već je bila otkopčala dva dugmeta gornjeg dijela pidžame kad je shvatila što radi i odbacila majicu kao da je vruća cigla, pokazavši glavom prema vratima: - Naći ćemo se dolje.

Činilo se da je Louis bio jednako zbunjen tim njezinim naglim bezbrižnim porivom da se pred njim presvuče pa ga nije trebalo dodatno nagovarati da ode, ali neposredno prije no što je za sobom zatvorio vrata okrenuo se i upitao: - Jesi li sigurna da želite ići?

- Sigurne smo - rekla je Bella. - Jer ako ti budeš išao razgledavati kuće, onda to želimo i Izzy i ja. Sjećaš se kako si rekao da ćemo o svemu zajedno odlučiti?

I Sophie i Louis su osjetili da ga Bella testira.

- Naravno, naravno da ćemo svi troje zajedno odlučiti.

Kad su se vrata za njim zatvorila, Sophie je brzo odjenula sebe i djevojčice u tri nova para traperica koje su bile kupljene posebno za ovo putovanje i tri para novih tenisica.

- Izgledam kao ti! - Izzy je oduševljeno pokazala na Sophie. - Samo ja nemam mlohavi trbuh.

- Oh, Izzy - rekla je Sophie, posegnuvši za svojom torbom - ti zbilja znaš dijeliti komplimente.

Kad su ona i Izzy već izašle iz sobe, opazila je kako je Bella još tamo i dodiruje onaj mamin crveni džemper.

- Bella? Hajde! - požurivala ju je Sophie.

- Zaista mu se sviđaš - rekla je, a oči su joj bile tamne. - Zar ne?

- Malo. Mislim da mu se malo sviđam - rekla je Sophie. - I on se meni sviđa... malo.

- Sviđaš li mu se na način na koji mu se mama sviđala? - pitala ju je Bella. Zabrinuta da bi Bella mogla po njezinoj vanjštini opaziti što ona zapravo osjeća prema Louisu, Sophie je snažno reagirala. - Bože, ne! - uskliknula je. - Mislim da ne, uopće ne!

Bella je zagrizla usnu i još je jedanput dugo i ozbiljno pogledala Sophie prije nego je uzela svoj kaput i izašla iz sobe.

- Dobro - rekla je kad je prolazila pokraj Sophie.

24 - Jeste li sigurni? - ponovno je Sophie upitala gospodu Alexander dok su stajale u

foajeu B&B-a. Gospoda Alexander je živahno nekoliko puta kimnula glavom. - Da, draga - ponovila je. - Njih dvije su se ugasile kao svjetiljke, a pab je odmah tu niz ulicu pa ako se probude, ja ću vas nazvati na ovaj broj - mahnula je s ceduljicom na kojoj je bio zapisan Sophiein broj mobitela. - Ja se obično ne bavim čuvanjem djece, ali nemamo puno posla, a ovo je iznimna situacija. Samo idite, vas dvoje, baš izgledate kao da bi vam jedno piće dobro došlo.

Louis se toplo osmjehnuo njihovoj domaćici. - Ovo je upravo ona vrst usluge kakva se dobiva u butik hotelima - rekao je, bestidno flertujući s tom sredovječnom ženom. To je za Sophie bilo pomalo neugodno otkriće, jer ga nije vidjela otvoreno flertovati. Bio je u tome dobar.

- Tako je - složila se gospođa Alexander, koketno zatreptavši očima.

Vani ih je dočekao nalet studenog vjetra pa je Sophie čvrsto stisnula jaknu oko sebe. Bez ikakva komentara, Louis joj je oko ramena stavio ruku i privukao je u zaklon svojega tijela. Tiho su prešli cestu i ušli u pab.

- Što ćeš ti? - upitao ju je, naslonivši se na šank.

- Ne znam, jednostavno ne znam! - Sophie se uhvatila kako želi zaplakati od očaja, ali umjesto toga zatražila je konjak. - Naruči mi dupli - rekla mu je. - Protiv šoka! - Nije mu rekla da je to protiv šoka koji je doživjela imajući njegovu ruku oko vrata, a ne zbog epizode mogućeg utapanja.

Kad je Louis naručio, osvrnula se po ne prepunom pabu. U jednom uglu su sjedila dva starca, a u drugom skupina prilično bučnih mještana. Krenula je prema trećem kutu i odabrala stol. Dok je čekala da Louis donese konjak, razmišljala je o tome kako joj je lako i spontano stavio ruku oko vrata.

To je moglo značiti samo tri stvari: ili on sada smatra da su postali tako bliski prijatelji da se osjeća ugodno u usputnom zagrljaju, onako kako je to Cal često radio. U tom slučaju je posve sigurno da je on gej jer Sophie još nikada nije upoznala normalnog muškarca koji bi je zagrlio samo zato da bi se ponašao prijateljski. Ili je to možda značilo da on zna kako joj se potajno sviđa, što ionako nije točno, jer bi to bilo strašno neukusno, ali on zbog nečega misli da je tako pa je to shvatio kao da mu se pruža prilika. Takav stav bi ga učinio amoralnim ženskarom... a Sophie je sve donedavno mislila da mu upravo takav opis savršeno odgovara, no on ga je u posljednje vrijeme posve ugrozio sa svojim iritirajućim pokazivanjem osjećaja i heroizma. Ili, a to je i najvjerojatnije, kako je on muškarac, tako vjerojatno nije previše analizirao svoj svaki pojedini pokret pa se nije ni beskonačno brinuo o posljedicama svake kretnje. Vjerojatno, zaključila je Sophie sa žaljenjem, to nije značilo baš ništa osim da joj se njezina zaluđenost, koju je čvrsto odlučila satrti u korijenu, otela kontroli.

Blagi Bože, promrmljala je za sebe dok je Louis prilazio stolu, zadnji je čas da se vratim na posao. Počinjem se pretvarati u Lisu. I na trenutak je osjetila kako joj nedostaje emocionalna praznina i mirni pejsaž u kojem je njezin život sve donedavno bio.

Louis je spustio pića na stol i od svih slobodnih stolaca odabrao je onaj nasuprot njoj, dokazujući i na taj način kako ona ruka oko ramena nije značila ništa.

- Onda - započela je, odlučivši kako neće dopustiti da njezin premoreni i previše emotivni mozak učini još nešto bez njezina odobrenja - kako je bilo s odvjetnicima?

Morala ga je to pitati premda su ga ona, Bella i Izzy čekale na recepciji, pružajući mu prilično glasnu i živahnu moralnu potporu, kad je izašao iz kancelarije Louis nije rekao ni riječ, lice mu je imalo izraz čovjeka koji se ozbiljno morao pomiriti s realnošću.

- Idemo - bilo je sve što je rekao, a bojeći se da se možda upravo suočio s dugovima, gubljenjem prava posjeda ili nečim još gorim, Sophie je odlučila da ga pred djevojčicama neće ništa pitati.

Louis je trenutak promatrao vrh svoje krigle piva. - Čudno - rekao je. - Ispostavilo se da djevojčice i ja imamo mnogo novca.

Sophie to nije očekivala.

- Zaista? - upitala je iznenađeno.

- Da, znam - rekao je, izgledajući jednako tako začuđen. - Kad smo prvi put podigli hipoteku, sklopili smo i policu osiguranja kako bi pokrila troškove kredita i donijela još malo k tome, za slučaj da netko od nas umre. Na to nas je bio nagovorio financijski savjetnik. Zaista je smiješno, jer Carrie i ja nismo baš bili čuveni po tome kako planiramo unaprijed... ali mislim da je to bilo zbog djece koja su bila na putu. Odjednom smo shvatili da smo odrasli. Ali moram priznati da ja i nisam točno znao što ta polica znači, samo sam to nastavljao uplaćivati, čak i onda kad smo oskudijevali u novcu i bili u napasti to otkazati... jer to nije kao da smo ikada i pomislili... ali zbog nekog razloga nikad to nismo zaista i otkazali.

Sophie ga je kao iz daljine slušala kako govori o svojem životu s Carrie, kao o paru, kao o zajednici, o mi. Kako ih nikada nije upoznala kao par, bilo joj je teško misliti o njima na taj način, čak i onda kad je Louis govorio o nekim njihovim kućnim dogovorima. Bilo je to kao da postoje tri kompleta različitih realnosti koje nemaju veze jedna s drugom: Carrie i Louis koji sa svoje dvoje djece žive na obali, povučenim životom (Sophieina površna vizija života njezine prijateljice); Carrie kako se sama bori da postavi djecu na noge, nakon što ju je Louis napustio i otišao na drugu stranu svijeta; i Louis sada... ova napola poznata verzija čovjeka koji ju je postupno sve više privlačio i to baš u trenutku kad bi ona trebala zadržati distancu.

Tri paralelna svijeta, a Sophie je ipak u svemu tome pronašla smisla i uspjela sve to povezati u cjelinu. Pritom nije samu sebe potpuno izludjela.

- U svakom slučaju - nastavio je Louis - i dok sam bio odsutan nastavio sam uplaćivati na naš zajednički račun od svakog novca koji sam zaradio obavljajući nekoliko povremenih poslova. Znao sam da Carrie ne želi moju pomoć, ali nisam mogao ne učiniti baš ništa pa sam nastavio uplaćivati onoliko koliko sam imao i te se uplate nikada nisu vraćale, pa mislim da mi je to pomagalo da se u svemu osjećam malo bolje.

Sophie ga je pomno promatrala dok je on tako opušteno govorio o tome kako je napustio Carrie. Ipak je bila posve sigurna da on nije bezosjećajna osoba. Nije ništa rekla. Samo je nastavila slušati.

- Zajednički račun nije jako porastao - nastavio je - samo za nekoliko tisuća. Odvjetnik mi je rekao da otkad sam otišao, Carrie nije ni pipnula taj novac. Ali s tog

se računa plaćala polica osiguranja. Hipoteka na kuću će biti otplaćena i uz to ćemo imati i golemu sumu od gotovo stotinu tisuća funta.

Sophie je trepnula. - Jebemti! - rekla je jednostavno.

- Znam, zato se i osjećam tako čudno. Kad sam čuo što se dogodilo s Carrie, bio sam spreman doći ovamo i boriti se za svoju djecu. Bio sam spreman početi raditi, pronaći posao i znao sam da ću se morati boriti kako bih mogao otplaćivati hipoteku, ali sam odlučio tako postupiti jer to je bila moja šansa da ispravim stvari i postupim zrelo. A gotovo odmah kad sam stigao, uvidio sam kako uopće nije važno kako se ja osjećam. Radilo se samo o mojoj djeci, o moje dvoje djece. Kad sam ugledao Bellino lice, shvatio sam koliku sam joj štetu nanio svojom slabošću i nisam mogao podnijeti pomisao da bih je ponovno mogao iznevjeriti. Očekivao sam da će biti teško. I želio sam da bude teško. Zato mi nekako sav taj novac koji mi se nudi na pladnju izgleda nekako pogrešno, čini mi se jako lošim profitirati Carrieinom smrću. - Louis se borio dok je izgovorio ovu zadnju riječ i malo se pomaknuo u svojem stolcu. - Zato mislim da bih sve to možda trebao dati u dobrotvorne svrhe i početi ispočetka. Što ti misliš?

Sophie je opet trepnula pogledavši ga.

- Želio bih da prestaneš treptati i počneš govoriti - uskliknuo je. - Ovo me izluđuje.

- Oprosti! - Sophie je uzdahnula. - Jednostavno ne mogu vjerovati to što čujem. Louis, ne budi lud! Ne možeš pokloniti taj novac. Ti i Carrie ste uzajamno uplatili police životnog osiguranja. To je sve. I sada kad je Carrie otišla, ti imaš pravo, ili, bolje rečeno, djeca imaju pravo na tu isplatu. Isto to bi se isplatilo i da si ti u Limi upao u vulkan...

- U Limi nema vulkana - prekinuo ju je.

- Ma bilo što - Sophie je podigla ruku kako bi spriječila svako daljnje prekidanje. - Želim samo reći kako si ti nastavio uplaćivati i sada zbog toga ti i djeca uživate beneficije. To su činjenice. A što je još važnije, upravo to je ono što bi Carrie željela za svoju djecu. Ona bi željela da one imaju neku sigurnost. Ona bi željela da ti imaš malo prostora za predah. Razmisli o tome, sada nećeš morati srljati i prihvatiti neki posao koji mrziš, kao što je bio onaj u tiskari... možeš provesti više vremena s djevojčicama i upoznati ih. Možda bi čak mogao kupiti pristojnu kameru i ponovno se baviti fotografijom.

Louis je podigao pogled sa stola i zurio je u nju.

- Što je? - upitala ga je, osjetivši se zbunjeno.

- Kako si znala da bih se želio ponovno baviti fotografijom?

- Pa prije si imao svoj samostalni posao, prije nego se rodila Bella, a nakon toga morao si imati redovite prihode, zar ne? Jasno je da nitko ne bi obavljao neki usrani posao koji mrzi, ako bi imao priliku raditi ono što voli. - Sophie je gledala kako mu se lice smrknulo kad ju je prestao gledati.

- Jesi li zato otišao, Louis? - pitanje joj je izletjelo prije nego što se stiglo zaustaviti. - Zato što si osjetio da si uhvaćen u stupicu i moraš raditi nešto što ne želiš? Jer ti si se oženio i odmah je došlo dijete. Je li to bio razlog?

- Ne! podigao je glas protestirajući, pa su ih ostali gosti pogledali. - Ne - rekao je tiše. Uzeo je svoju praznu čašu i ustao. - Pretpostavljam da je došlo vrijeme da

razgovaramo o tome. Znam da te to još uvijek muči i želim da znaš istinu. - Progutao je knedlu. - Bila si mi zaista dobra... prijateljica. Zato ću ti reći, ako zaista želiš znati.

Sophie ga je pogledala. Želi li ona to znati, upitala se. Jer ta će spoznaja u najmanju ruku donijeti kraj ovom mjehuru u kojem je živjela, zavaravajući se kako je ona od vitalne važnosti za ovu krhku obitelj koja tek treba procvjetati. Ali znala je da to ne može biti istina. U stvarnosti je ona morala znati zašto je Louis napustio Carrie kako bi mogla staviti točku na svoje zaljubljivanje u njega i nastaviti dalje, sama.

- Želim znati - odgovorila je.

- OK, ali najprije mi treba još jedno piće.

25 - Zapravo, bio sam sretan - rekao joj je Louis nakon što je dobro povukao iz svoje

krigle. - Zaista sam bio sretan prije nego se sve raspalo. Nisam slutio da će me to snaći, a kada se dogodilo, posve me je izbacilo iz ravnoteže. Nisam se znao s time nositi.

Svi su govorili kako je naša veza osuđena na propast, očito je tako mislila Carriena mama, ali i svi naši prijatelji, čak i ako su se samo šalili. Ne vjerujem ni da si ti bila impresionirana onim što ti je Carrie govorila.

Sophie je razmislila bi li to porekla, ali onda je samo slegnula ramenima: - To se dogodilo tako naglo - rekla je.

- Znam, ali tada sam mislio... a i sad to osjećam, čak i nakon svega što se dogodilo... da ne znači da je nešto loše samo zato što se dogodilo brzo. Katkad je spontanost dobra - Louis je na trenutak zastao, kao da je čekao da ona ponudi neko svoje mišljenje. Kako je ona šutjela, nastavio je govoriti.

- Brzo smo postali par, a Carrie je bila takva sila prirode kakvoj se teško oduprijeti... ali ja joj se i nisam htio odupirati! Kad ti neka prekrasna, duhovita, nadarena žena kaže da te želi, onda je to dobar osjećaj i ne zastaješ da bi razmislio kako se sve to događa i kamo bi vas to moglo odvesti.

Sophie je ponovno slegnula ramenima. To joj se činilo prikladnom reakcijom kada nije bila sigurna što zaista osjeća.

- A i bilo je dobro... što se mene ticalo, to je bila ljubav. I kad je Carrie ostala u drugom stanju, bio sam nevjerojatno zadovoljan. Ja nikada nisam upoznao svojeg oca, a mama... pa, ona baš i nije bila savršena mama. Mene je odgojila baka. Ona je bila krasna, zaista krasna, no nedostajale su mi sve one obiteljske stvari koje su imali moji prijatelji. Bilo kako bilo, baka je umrla kad mi je bilo sedamnaest i otad, premda sam imao mnogo dobrih prijatelja, nisam imao obitelj. Sve dok nisam susreo Carrie i onda su ona i naše djetešce postali moja obitelj. Nije Carrie mene ulovila u stupicu. Bilo je to jedne noći na obali kad... - Louis je odlutao. S jedva vidljivim osmijehom izgubio se u uspomenama.

Sophie je tiho sjedila, osjećajući mučninu prouzročenu ljubomorom i osjećajem krivnje.

- Volio sam Carrie - nastavio je Louis - ona je bila moja prva ljubav. Oženio bih se njome bez obzira na dijete. Ionako sam se spremao zaprositi je nakon što smo bili zajedno otprilike godinu dana.. Mislim da sam to bio manje-više odlučio još onog dana kada sam je prvi put sreo. Ali kad mi je rekla za Bellu, to je jednostavno izašlo iz mene. Zaprosio sam je, ona je pristala i to je bilo to. Kada sad razmišljam o tome, pitam se bismo li, da se Bella nije pojavila nekoliko mjeseci nakon toga, još bili tako zaljubljeni. Ali Bella se dogodila i sretan sam što je tako. Ne žalim ni zbog čega. Bilo je to zaista sretno razdoblje.

Sophie je pomislila na fotografiju s plaže na kojoj se u pozadini vidio Louis kako grli neku drugu ženu, vjerojatno flertujući s njom onako kako je to ranije učinio s gospođom Alexander.

- Louis, smijem li te nešto pitati?

Kimnuo je i malo podignuo bradu kao da je očekivao da će ga ona poželjeti udariti.

- Jesi li se viđao s drugim ženama nakon što si se oženio? - upitala je.

Nije se ni pomaknuo. Izdržao je njezin pogled i odmahnuo glavom. - Ne - rekao je i osmjehnuo se, onako samo za sebe. - Carrie je običavala reći kako strašno flertujem, ali pošteno ti kažem da ja to nisam vidio. Ja sam jednostavno ljubazan s ljudima i ako je to flertovanje, onda ja flertujem sa svima, uključivši i muškarce.

Sophie je na trenutak razmislila o tome. Nitko ne bi mogao reći kako je ona svjetski stručnjak za te stvari, ali bila je manje- -više sigurna da on nikada nije očijukao s njom.

- Jedina iznimka su osobe koje mi se zaista sviđaju, onda se nekako zatvorim. - Zašutio je i kratko vrijeme je među njima vladala neugodna tišina.

Sophie je ponovno osjetila kako on očekuje da ona nešto kaže. Nije se mogla sjetiti ničega što bi mogla reći, osim da histerično vrisne »Nikada nisi flertovao sa mnom«, a osim toga, bila je sigurna da joj se, kad bi čak i pokušala govoriti, usta ne bi otvorila. Bila je gadno prestrašena. Previše prestrašena, a da bi mogla razmišljati o tome što bi on mogao reći ili ne reći. Što bi mogao pokušati reći.

- Nikada nisam prevario Carrie - nastavio je Louis. - Zašto bih to učinio? Carrie je sva zračila i bila je najljepše stvorenje koje sam ikada vidio. I još više kad je bila trudna i kada se Bella rodila. Bila je poput izlaska sunca koji iz jutra u jutro izgleda sve spektakularnije. Volio sam je, Sophie, možda i previše. Kad ovako pogledam unatrag, to mi se čini gotovo kao adolescentska ljubav. Prije Carrie nikada nisam imao pravu djevojku.

- Ma morao si imati! - bubnula je Sophie s nevjericom, a jezik joj se vjerojatno pobunio i oslobodio pod neugodnom bujicom ljubomore koja je bujala u njezinim grudima dok je on govorio o Carrie.

Louis je nabrao obrve i na usnama mu je titrao nagovještaj osmijeha.

- Zašto? - upitao ju je, kao što je i očekivala.

- Pa, kad si sreo Carrie imao si dvadeset i tri ili dvadeset i četiri godine - rekla je, glatko zaboravljajući kako je i sama imala samo jednog pravog dečka, a i njega nije bilo sve dok nije ušla u dvadeset i sedmu.

- Bilo je djevojaka - rekao je - ali ni uz jednu se nisam emocionalno vezao. Zato i mislim da sam, kad se to dogodilo, toliko toga unio u to. Možda i previše. Znaš, ja zapravo mislim da je upravo ta moja predanost bila ono što je prestrašilo Carrie. Sve što sam ja vidio u budućnosti bile su ona i Bella, naša obitelj. I ona je također u budućnosti mogla vidjeti isto to i mislim kako je upravo to kod nje uništavalo sve njezine nade i mogućnosti koje je tako dugo gajila. Mislim da je osjećala kako je prenaglo ušla u sve to.

Sophie je to htjela napokon razjasniti. - Želiš li reći kako je zapravo Carrie bila ta koja je okončala vaš brak? - upitala je s nevjericom. - Ali ona je uvijek govorila da ste tako sretni, čak i nakon što ste se rastali, govorila mi je kako ste bili sretni!

Louis je slegnuo ramenima: - Pa, Carrie zaista nije voljela ne biti u pravu - rekao je.

Sophie se pitala nije li ta tvrdoglavost njezine prijateljice bila posljedica straha da će joj ljudi trijumfalno govoriti »Jesam li ti rekao!« i je li joj to bio dovoljan razlog da ni njoj ne spominje da ona i Louis žive odvojeno. A onda joj je sinulo nešto drugo. Možda se njihovo prijateljstvo nije počelo spontano gasiti nakon onih krstitki. Možda je Carrie namjerno počela kidati te veze. To je bilo vrlo lako učiniti jer se

sama Sophie i nije posebno trudila održavati ih. Možda Carrie nikad nije ni bila dobra prijateljica. I pitala se kakva je korist od toga da si lojalan i postojan prijatelju koji je zauvijek otišao? Sophie je upravo počela dopuštati sebi da osjeća ponos zbog rada na spašavanju ove obitelji, ali da je ona i prije Carrieine pogibije još uvijek bila vrsta prijatelja s kojim izmjenjuješ zavjete i obećanja, onda Louis ne bi tu sjedio i pričao joj. Ona bi sve to već znala.

Sophie je od stida sagnula glavu. Ostavila je svoju prijateljicu na cjedilu još dok je bila živa, a sada je potajice žudjela za njezinim mužem, koji je jasno pokazao kako još uvijek voli Carrie, usprkos godinama koje su prošle.

To je to, rekla je samoj sebi. Ta ludost ovdje prestaje.

- Pa - kruto je upitala Louisa - što je onda pošlo po zlu?

Ispitivački ju je pogledao, vjerojatno shvativši njezin promijenjen stav kao neodobravanje, što njoj uopće nije bila namjera.

- Kako nismo imali mnogo novca, oboje smo radili, a to znači da je Bella bila na cjelodnevnom boravku u jaslicama. Niti jedno od nas nije s njom provodilo onoliko vremena koliko smo htjeli. Carrie je prestala slikati. Ja mjesecima nisam uzeo u ruke kameru. Vidio sam kako nas svakodnevna rutina uništava. Tako sam odlučio preuzeti i drugu smjenu u tiskari. Carrie je prestala raditi u dućanu. Opet je počela slikati, a i skratili smo vrijeme koje je Bella provodila u jaslicama tako da su ona i Carrie mogle biti više zajedno. Nemoj me krivo shvatiti, meni to nije izgledalo kao žrtva. Mislio sam kako radim pravu stvar za svoju obitelj i zbog toga sam se osjećao prilično dobro.

Ali Carrie i ja se gotovo i nismo viđali, a kad i jesmo, ja sam uvijek bio posve iscrpljen. Dan za danom gubili smo sitne djeliće intimnosti koja nas je povezivala.

Louis je zastao i otpio dobar gutljaj svojega piva. Sophie je to isto učinila sa svojim konjakom i osjetila kako joj peče grlo. Željela je saznati sve, ali pomisao na saznanje ju je užasavala. Otpila je još jedan gutljaj.

- Jedne sam se noći vratio, nakon što sam već oko dva mjeseca radio do kasnih sati, i ona me je budna čekala. Rekla je kako ima veliku novost, što je moglo značiti kako opet zarađuje. U gradu se otvarao umjetnički studio i galerija, samo za lokalne umjetnike. Vlasnik je bio Velšanin i tražio je dvoje ili troje umjetnika koji bi tamo radili. Ona se s njim upoznala u kući jednog prijatelja. Zvao se Tony. Njemu su se zaista svidjeli njezini radovi i želio je da ona slika u galeriji. Bila je uzbuđena, zaista uzbuđena, bila je tako sretna... i tada, dok je tamo stajala i sva blistala shvatio sam da ona već mjesecima nije bila sretna. A onda je ponovno ostala trudna. - Louisovim licem je preletjela sjenka boli, a Sophie je osjetila kako je nešto steže u prsima.

- Isprva nisam mogao razumjeti kad mi je rekla zašto je tako... rezervirana. Nije me mogla pogledati. Mislio sam kako je možda zabrinuta jer si ne možemo priuštiti drugo dijete pa sam je pokušao ohrabriti, govorio sam joj kako ćemo se već nekako snaći, a ona je briznula u plač.

»Tako mi je žao, Louis«, rekla je, »tako mi je žao« i dodala »Mislim da te više ne volim.«

Louis sada više nije gledao Sophie, nego se činilo da promatra uzorak na tepihu na podu paba, dok je prebirao po uspomenama.

- Rekla je da se zaljubila u drugog, u tog Tonyja. Rekla je da već nekoliko mjeseci spavaju zajedno. I kako je to zaista nešto posebno. I rekla je kako ne misli da je to drugo dijete moje jer smo spavali samo jedanput u nekoliko tjedana.

- Meni nije rekla ništa od toga - rekla je šokirana Sophie. - A vjerovala sam da smo si tako bliske. To je razlog zašto sam i prihvatila djevojčice, to što smo bile tako bliske... Uvijek, zauvijek, ma što se dogodilo... To smo si stalno govorile. Ali imala sam krivo. Carrie je sigurno mislila da je naše prijateljstvo nestalo.

Louis je odmahnuo glavom: - Ne vjerujem, Carrie je stalno govorila o tebi. Stalno je željela da imamo više vremena i novca pa da te češće viđamo. Da su stvari s Tonyjem ispale kako treba, ona bi ti rekla, siguran sam da bi ti rekla. Ali nije ispalo kako treba. Za Carrie su njezini snovi bili jako važni, a njihovo ostvarenje još važnije. To je bilo pitanje ponosa. Ne vjerujem da bi ona mogla podnijeti da im ide loše, ali još bi više mrzila da drugi vide kako im ne ide.

Sophieine oči su susrele Louisov pogled i jedan dio nje je silno želio da on laže, da sve to izmišlja kako bi u tom svjetlu on izgledao dobro pa da ga ona zbog toga može mrziti. Ali bilo je očito da ne laže. Ni najuspješniji umjetnik laganja ne bi mogao lagati cijelim tijelom. Svaki mišić, svaki kut na Louisovu tijelu, svi izrazi koji su se smjenjivali na njegovu licu, ukazivali su na to da govori istinu, istinu koja je očito bila bolna i za njega i za nju.

- I što je bilo? Izbacila te? - upitala je. - Ali kako si onda znao što se dogodilo s tim Tonyjem?

Louis je duboko uzdahnuo, a nakon toga je do kraja ispraznio svoju kriglu. - Ne, nije me izbacila. Kao što sam već rekao, način na koji sam je volio bio je intenzivan. Svu sam žudnju uložio u to da imam pravu, stalnu obitelj. Način na koji sam reagirao bio je patetičan, žaljenja vrijedan... djetinjast. Trebao sam ostati, trebao sam ostati i raspraviti stvari, ali ja sam jednostavno otišao, slijep od povrijeđenosti i bijesa. Otišao sam na kat, uzeo svoju putovnicu, svoju kreditnu karticu, ubacio nešto odjeće u jednu veću vrećicu i otišao, nemajući pojma kamo idem. - Louis je zastao, a kutovi usana su mu se čvrsto stisnuli. Nadlanicom je grubo prešao preko očiju. - Ta buka je probudila Bellu. Plakala je u svojem krevetiću, dozivajući me i moleći me da je podignem u naručje. Ja sam samo prošao pokraj nje. Ako postoji išta što još uvijek žalim što ne mogu promijeniti, onda je to taj trenutak. Mnogo, mnogo puta sam se budio, žaleći što se nisam vratio do nje, što je nisam podignuo i držao je. To je najveća stvar koju sam u životu požalio.

Sophie je poželjela posegnuti za njegovom rukom, ali prije nego je to stigla učiniti, on se nekako sabrao, povukao svoje ruke sa stola i uspravnije sjeo na svojem stolcu.

- Carrie nije željela da odem. Željela je da ostanem i da razgovaramo, ali ja sam morao izaći odande. Imao sam osjećaj da je moj savršeni život, sve za što sam tako teško radio da bih to stvorio, da je sve to tada bilo uništeno. Bio sam kao dijete koje želi odbaciti polomljenu igračku. Nisam je mogao ni pogledati. Samo sam izašao. Nisam čak ni Belli dao pusu za rastanak. Sljedeća dvadeset i četiri sata bili su kao noćna mora, jedva da ih se uopće sjećam. Otišao sam vlakom do Londona i dalje do Heathrowa. Kupio sam kartu za prvi let za Ameriku na kojem je bilo mjesta. Malibu! - U Louisovu smijehu nije bilo veselosti. - To je bila ironija jer oduvijek sam želio otići tamo. Želio sam to prije nego sam upoznao Carrie.

Promatrao je Sophieino lice. - Što sada misliš? - upitao ju je. - Mrziš li me ponovno?

Sophie je polako odmahnula glavom, očajnički želeći da ga mrzi jer bi joj tada život bio mnogo lakši. - Mogu razumjeti da si otišao, ali napustiti svoj dotadašnji život? Meni to teško ide u glavu - rekla mu je iskreno.

- Ona je bila moj život, sve u mojem životu. Imao sam osjećaj da kada ne bih imao nju, ne bih imao ništa. I prije nego me to pitaš, u tom času nisam ni mislio o Belli. Nisam mislio mnogo ni o čemu osim o Carrie s drugim muškarcem i... mislim da sam joj htio pokazati kako i ja mogu biti tako sebičan kao što je bila ona. Htio sam je toliko šokirati da me poželi natrag.

Louis je duboko uzdahnuo. - Bio sam idiot - rekao je i sada je bio red na njemu da slegne ramenima. - Neko sam vrijeme živio plaćajući kreditnom karticom, a i puno sam pio. - Napravio je grimasu: - Sve u svemu, ponašao sam se kao idiot.

Nagađala je kako će sada otkriti i nastavak te njegove ludosti.

- I onda, kakvih mjesec dana po dolasku u Ameriku, jednog sam se jutra nekim čudom probudio trijezan i shvatio što sam učinio sebi i Belli. Pokušavajući kazniti Carrie, kaznio sam sebe i svoju djevojčicu. Sve sam učinio pogrešno.

Odlučio sam telefonirati Carrie. Htio sam joj reći da se vraćam kući i da ću, bez obzira na to što se dogodilo među nama, biti tamo zbog svojega djeteta. Taman mi je ostalo dovoljno novca za taj poziv i da kupim povratnu kartu. - Louisovo se lice smrknulo. - Samo, Carrie se nije javila na telefon. Javio se Tony. Trebao sam tražiti da razgovaram s Carrie, ali tada sam je još uvijek volio. Kad sam čuo njegov glas, bilo mi je kao da mi je netko u trbuhu okrenuo nož pa sam samo spustio slušalicu.

Uzdahnuo je: - I opet sam reagirao kao razmaženo dijete. Trebao sam svejedno odletjeti kući Belli za volju riješiti probleme s Carrie. Ali i sama pomisao na to me previše boljela, biti blizu nje, a ne biti s njom. Zaključio sam kako će biti bolje pustiti Carrie neka si sagradi život sa svojom novom obitelji. Rekao sam samome sebi da će me Bella brzo zaboraviti i da je tako i najbolje. - Ogorčeno je zatresao glavom. - Kakvo sranje od teorije! Kakav sam jebeni idiot bio...

Sophie je promatrala njegov profil dok je on gledao kroz prozor, pokušavajući pronaći riječi kako bi nastavio svoju priču. Bilo je to kao da joj je sve što joj je ispričao bilo o nekom potpuno drukčijem čovjeku od ovog koji je sjedio nasuprot njoj. Može li se itko toliko promijeniti u samo tri godine? Zar je bilo moguće da netko tako impulzivan i brzoplet kao taj čovjek kojeg je Louis upravo opisao postane podoban za brigu o svojoj vlastitoj obitelji, može li se pretvoriti u solidnog i pouzdanog? Može li se osoba toliko promijeniti tek pukim odrastanjem? Nešto ju je opet stegnulo u prsima dok ga je promatrala, a on se, osjetivši da ga ona promatra, okrenuo prema njoj i osmjehnuo.

- Da nastavim? - upitao ju je.

Sophie je samo kimnula, nije bila u stanju uzvratiti mu na njegov osmijeh koji je nestao kad mu ona nije uzvratila.

Duboko je udahnuo i započeo: - I tako sam se, umjesto povratka u Englesku, ukrcao na let za Brazil. Odlučio sam da se nikada neću vratiti kući. Putovao sam Južnom i Srednjom Amerikom. Kad sam došao u Peru, tamo sam i ostao. To je tako prekrasna zemlja i toliko je drukčija od ovog ovdje. - Louis je rukom pokazao oko

sebe. - U Limi sam bio šest mjeseci i dragovoljno radio za dobrotvornu organizaciju koja se skrbi o djeci, a onda sam shvatio kako je to vrijeme kada bi Carrie morala roditi. Nikada prije nisam radio kao neki dobrotvor, ali bilo je lijepo tamo raditi. To ti je kao da si član velike obitelji. Oni su mi pomogli dobiti vizu, dali su mi stan i hranu. - Louis se osmjehnuo. - Radio sam s djecom s ulice, nevjerojatno hrabrom i snalažljivom. Fondacija im je pružala mjesto gdje su se noću mogli osjećati sigurnima, pojesti obrok i nešto naučiti, ako su to željeli. Igrati se, ako požele.

Navečer i vikendima radio sam u turističkom baru u gradu tako da nikada nisam mirovao. Nikada nisam imao vremena razmišljati. I onda mi je jednog dana to palo na pamet. Dijete se sigurno već rodilo.

Trebalo mi je mnogo vremena da skupim hrabrost i nazovem, ali nazvao sam. Ovog puta sam bio spreman na to da će mi se javiti Tony, ali znao sam da moram razgovarati s Carrie, saznati kako joj je, kako je Bella. I to dijete.

Sophie je zapazila da je sjedila na samom rubu svojeg stolca.

- Ali nije se javio Tony. Javila se Carrie i činilo se da joj je zaista drago što me čuje. Rekla mi je da je rodila prekrasnu djevojčicu i da su dobro. Kazao sam kako mi je drago što joj je sve krenulo dobro i činilo se da je jedan trenutak razmišljala prije nego mi je rekla da je Tony otišao i da joj je drago što je otišao. Ali da su njih tri sretne.

Sophie je mogla zamisliti kako Carrie govori te riječi. Uvijek je vjerovala kako treba živjeti s posljedicama svojeg izbora, ma kakve one bile. Gospoda Stiles je jedanput rekla kako ona te svoje pogreške nosi kao orden časti, a Carrie je rekla kako je to najljepša stvar koju je njezina majka ikada o njoj rekla. Ali tu je postojala razlika između Sophie i Carrie. Carrie je donosila odluke odlučno i provodila ih, bez obzira što se dogodilo. Sophie nikada nije odabrala ono što se događalo u njezinu životu... puštala je da sudbina bira umjesto nje i nikada nije razmišljala o tome kako se nešto moglo odigrati i drukčije.

- Odmah sam joj ponudio da se prvim mogućim letom vratim - Louis je opet govorio. - Rekao sam da me je jako povrijedila, ali da je još uvijek volim. Došao bih kući i nekako bismo izgladili stvari. Neko vrijeme se čula samo tišina i gotovo sam mogao osjetiti okus nade u svojim ustima.

- Ne želim da se vratiš, Louis - rekla je. - To što se dogodilo s Tonyjem je sada gotovo, ali ja te svejedno više ne volim. Znam da bih te trebala voljeti, a nekada sam te i voljela... tako jako. Ali sad te više ne volim. To je jednostavno prošlo. Nema smisla da se zbog mene vraćaš i želim da to znaš. Ali ako budeš htio vidjeti djevojčice, nikada ti neću stati na put. Već smo se pozdravili, a onda je ona još dodala: - Ima još nešto što bi morao znati - rekla je. - Tvoja kći se zove Izzy. - Louis je prestao govoriti. Palcem je trljao oči.

Sophie je grickala usnu. Nije znala što bi mislila o svemu što joj je Louis rekao. Osjećala je potrebu braniti Carrie, ali kako je to mogla učiniti kad ništa o tome nije znala. Na trenutak je zatvorila oči i razmišljala o svojem posljednjem susretu s Carrie, odvrtjevši u svojoj glavi cijeli film. Nakon krstitki je u jednom trenutku bila pomislila kako Carrie želi još o nečem razgovarati. Ali oklijevala je i onda promijenila temu. Možda joj se spremala ispričati sve ovo. Ali ako je namjeravala, a onda se predomislila, to je značilo da joj Carrie, premda je tražila da Sophie bude

krsna kuma i skrbnica njezinoj djeci, nije mogla reći što se dogodilo. Sophie je shvatila da se Carrie sigurno osjetila vrlo usamljenom.

- Zašto se nisi vratio vidjeti Bellu i Izzy? Carrie ti ne bi onemogućila da ih viđaš.

Louis je malo šutio prije nego je duboko udahnuo. - U početku je to bilo zato što sam još uvijek tako jako volio Carrie. Nisam mogao podnijeti pomisao da bih se vratio, a da ne budem s njom. To je bilo sebično i glupo i nezrelo. Ali tuga me posve obuzela. Jedini način na koji sam to mogao preboljeti bio je da ne mislim na to. Morao sam se nekako prisiliti da to više ne osjećam - razumiješ li što želim reći?

- Da - odgovorila je s toliko empatije da je Louis na trenutak zastao. - A onda sam jednog jutra - nastavio je - radio s djecom u vrtu s povrćem, djeca su se igrala s blatom i smijala se, a ja sam se isto tako smijao i to je bilo prvi put u gotovo dvije godine da sam se iskreno nasmijao. To je bilo kao da sam odjednom odbacio teret koji me vukao dolje. A rastopila se i bol i tuga koje su ranije potiskivale sve druge osjećaje. Po prvi put sam mogao jasno sagledati stvari. Mogao sam vidjeti što sam učinio. - Louis je odmahnuo glavom kao da je još uvijek začuđen svojim vlastitim ponašanjem.

- Od tog trenutka namjeravao sam se vratiti. Želio sam vidjeti svoju djecu da se tako smiju. Ali nije bilo tako jednostavno ukrcati se, morao sam skupiti novac za avionsku kartu, a za to mi je trebalo mnogo vremena, gotovo godina dana. Za to vrijeme sam uvježbavao druge volontere koji će me zamijeniti. Nisam htio tu djecu ostaviti prepuštenu samu sebi. Oni su mi bili kao druga obitelj. Htio sam se vratiti u Englesku i znao sam da to moram učiniti, ali ipak mi je bilo teško otići. Tamo su ljudi prema meni bili dobri i čekao sam sve dok nisam osjetio da više ne volim Carrie, jer sam mislio da će mi biti lakše biti u njezinoj blizini ako je ne volim. - Louis je spustio pogled na Sophie. - Već sam mjesecima bio spreman za povratak, ali kad si me nazvala, još uvijek nisam imao novac koji mi je bio potreban za avionsku kartu.

Sophie je bilo potrebno neko vrijeme da bi probavila ovu posljednju informaciju. - Jesi li još uvijek bio spreman vratiti se Carrie? - upitala ga je, pomno pazeći da joj emocije ne oboje glas.

Louis je odmahnuo glavom. - Želio sam je vidjeti, želio sam joj se ispričati što sam se ponašao onako kako sam se ponašao. Želio sam popraviti neke stvari, za volju djece, ali i zbog mene. Nisam imao pojma što ću osjetiti kad nju budem vidio. Sada to više nikada neću saznati. Krenuo sam prekasno. - Progutao je knedlu. - Zaista mi je žao zbog toga i zbilja bih želio da je ona još uvijek tu, zaista bih to htio. Ali više je ne volim... ne onako. Svi su ti osjećaji već odavno nestali.

Sophie je s olakšanjem odahnula. - Jesi li imao neku ljubav u Limi?

Izraz iznenađenja na njegovu licu bio je isti kao i na njezinu kad mu je postavila to pitanje. Ali umjesto da se uvrijedi, Louis je samo slegnuo ramenima.

- Imao sam nekoliko djevojaka - rekao je. - Ne istovremeno - dodao je brzo. - Ali to nikada nije bilo... nešto posebno.

Za divno čudo, činilo se kako bez problema može o svemu tome govoriti Sophie pa je odlučila, prije nego zašuti, postaviti mu još samo jedno, ne baš pristojno pitanje koje joj se vrzmalo u glavi.

- Kad sam te one noći nazvala, mislio si da sam netko drugi. Nazvao si me babe. Što si mislio tko sam? Neka od tvojih djevojaka?

Louis je nabrao obrve: - Ne, nisam stoljećima nikoga viđao... - Onda se nasmijao.

- Maureen! Misliš na Maureen.

- Maureen?

- Ona je u dobrotvornoj organizaciji bila osoba za kontakte s Ujedinjenim Kraljevstvom. Draga žena, ali uvijek je griješila pri procjeni vremenske razlike. Ona mi je trebala pomoći i pri mojem povratku u St. Ives pronaći mi smještaj i posao. Kad su mi rekli da u onaj jutarnji sat zove neka Engleskinja, pomislio sam kako to mora biti ona. Nikada je nisam susreo. Vidjet ću je sljedećeg tjedna, ali ona ima dvoje djece koja su starija od nas pa ne vjerujem da će ona biti moj tip žene. Predbilježila me je za lokalnu Nacionalnu udrugu za sprječavanje zlostavljanja djece, koje se brine o djeci kojoj je potreban predah od gradskog života. - Louis se naslonio na svojem stolcu. - Pa, nakon svega što sam ti sad rekao, misliš li još uvijek da sam svinja? - tiho ju je upitao.

Sophie je brižljivo razmotrila to pitanje. Bilo je previše toga da bi ona sve to mogla odjednom probaviti. Cal joj je uvijek govorio kako ona ima problema s intimnostima, a sada je sama shvatila kako ima problema i s emocijama. Više ništa nije mogla osjetiti, a da pritom ne osjeti i pritisak. Osjećala je bol, gubitak, krivnju, i još nešto, nešto puno nade i uzbudljivo, a sve je to plivalo nošeno bujicom osjećaja kako joj se sviđa posljednji čovjek na svijetu prema kojem bi to smjela osjećati, bivši muž njezine najbolje pokojne prijateljice. Vidjela je kako Louis čeka njezin odgovor. Borila se pronaći riječi koje bi zvučale normalno. - Mislim da si bio povrijeđen, a ljudi kada su povrijeđeni ne učine sve stvari onako kako bi trebali.

Louis je zagrizao usnu i kimnuo: - Nadao sam se jednom običnom Ne - rekao je vragolasto.

- Ali to nije tako jednostavno, zar ne - rekla je Sophie, koja više nije bila posve sigurna o čemu zapravo govori. - To je vrlo ozbiljno i složeno.

Na trenutak su se gledali u tišini. - Da, točno - rekao je, ne skidajući pogleda s nje.

- U svakom slučaju - dodala je Sophie oklijevajući - samo je još pitanje vremena kada će te Tess nazvati i reći ti da su djeca tvoja. Nije važno što ja o tebi mislim.

Polako, Louis se nagnuo naprijed, laktova oslonjenih o stol, tako da je udaljenost između njih iznosila samo nekoliko centimetra.

- Važno je - rekao je tiho. - Važno je meni.

Sophie je osjetila kako su joj usta suha i bilo joj je teško progutati. Otpila je gutljaj pića i tako ovlažila usne.

- Kakva je korist od toga, Louis - još je uvijek očajnički pokušavala dati drugi smisao ovom razgovoru, a istovremeno prestrašena zbog onoga što bi on zaista mogao značiti. - Mislim da ćeš biti sjajan otac. Mislim da ćete vas troje biti zaista sretni. To sam već rekla i Tess.

Louis je odmahnuo glavom. - Hvala ti, to mi mnogo znači, ali to nije ono što sam mislio.

Sophie je osjećala kako joj je svaki mišić u tijelu napet i krut. Osjećala je kako je posve moguće da se ona ovdje u pabu pretvori u fosil. Moći će je rasjeći na komadiće i prodavati u suvenirnici kao dijelove istinski skamenjene žene.

- Zapravo te se nisam sjećao - rekao je Louis - mislim, prije nego sam se vratio. Carrie je mnogo govorila o tebi i imala je uramljenu tvoju sliku. Ali ja tu sliku nikada

nisam dobro pogledao - zastao je i ugrizao se za usnu. - Zato je za mene bio pravi šok kada sam vidio kako si lijepa. - Sophie se nije ni pomaknula. - One prve noći kada sam došao do tvojeg stana i kada smo razgovarali u predsoblju i kada si skinula svoj kaput... ne znam, zvuči li to otrcano ako kažem da sam ostao bez daha? - Sophie nije znala što bi rekla, ali, srećom, Louis nije čekao na odgovor. - I zvuči upravo tako, zar ne? Zvuči kao fraza. Ali vjeruj mi, premda sam mislio da si silno privlačna, nikada nisam ni sanjao da ću početi o tebi misliti na način na koji sada razmišljam. Kad sam te noći otišao, bio sam tako ljutit, i na tebe i na sebe. Mislio sam da ću činjenicu da si lijepa jednostavno ostaviti po strani. U početku je bilo lako. Došao sam ovamo zbog svoje djece i ničeg drugog. Mrzila si me, a osim svega, još si i najbolja prijateljica žene od koje sam se odvojio. Nisi baš bila najpogodnija djevojka da bi mi se svidjela. - Louis se osmjehnuo: - Zapravo sam mislio kako si od onih kojima je najvažnije od svega da im se ne oguli lak na noktu. Mislio sam da si pomalo gadura.

Sophie je prije mislila kako je po prvi put u životu bila zaista prestrašena za svoj život onda kad je stajala do pasa u moru. Ali ne, ono je bilo tek šetnjica kroz park u usporedbi s čistim strahom i adrenalinom koji joj je u ovom času strujao venama. Što to zapravo Louis pokušava reći?

- Ozbiljno mi se sviđaš, Sophie - rekao je. - Svaki razumni dio mene sada vrišti neka umuknem. Ali ima nečeg... zar ne? Medu nama. Ne znam što ja tu mislim ili osjećam i znam da mi nije pametno što ti sada govorim sve to, ali mislim da ću poludjeti ako ti ne kažem.

Louis je primio Sophieinu ruku i lagano joj držao prste. - Slušaj, znam da ako je ikada postojalo krivo vrijeme, krivo mjesto i pogrešna osoba kojoj bi se sve to reklo, onda je to sada, ovdje i ti si ta osoba. Ali moram ti to reći, Sophie. Sada to već traje neko vrijeme... svaki put kad te pogledam, želim te dodirnuti. Svaki put kad te dodirnem, želim te poljubiti, a kada bih te mogao poljubiti, ne znam bih li se mogao zaustaviti. - Čekao je trenutak, a kad se Sophie nije pomaknula, pustio je njezinu ruku. - U mojoj glavi ovaj posljednji dio zvuči mnogo manje sladunjavo i jeftino. Ispričavam se. Samo sam mislio da možda... Ne mogu nas pustiti da se vratimo svojim životima, a da ne kažem glasno koliko si me privukla, to je sve. Možeš misliti kako sam previše impulzivan, ali život je prekratak. - Louis je pokušao, ali nije uspio pročitati Sophiein izraz lica. Slabašno se osmjehnuo: - Sada me možeš pljusnuti, ako želiš.

Sophie je ustala tako naglo da je srušila stolac. Izašla je iz paba, nejasno svjesna kako su ljudi podigli glave kad je protrčala pokraj njih. Napokon je uronila u hladan noćni zrak i osjetila je kako joj se koža počinje hladiti. Prešla je ulicu na stranu gdje je bila riva, naslonila se na ogradu i promatrala kako valovi, na čijem je vrhu bila pjena, sjaje na mjesečini i žure ka obali. Od trenutka kad su tog jutra stupili u Carrienu kuću, cijeli dan se činio kao san. U ova posljednja dva sata iskusila je više emocija i košmara nego u cijelom vremenu otkad joj je umro otac. Čula je šum mora jasnije, oštrije je osjetila sol u zraku i savršeno dobro je vidjela svaki i najsitniji odraz svjetlosti na tamnoj površini vode. I osjetila je Louisa pokraj sebe sekundu prije nego se zaista pojavio.

- Nisam znao želiš li da pođem za tobom ili ne pa sam ipak odlučio riskirati - rekao je.

Sophie se okrenula prema njemu: - Drago mi je da jesi. - Louis je otvorio usta kako bi nešto rekao, no ona ga je zaustavila. - Slušaj, ako želiš da razgovaram o osjećajima drugih ljudi, onda to mogu. Mogu to raditi cijelu noć. Vrlo sam dobra u davanju savjeta. Ali nisam od onih ljudi kojima je lako govoriti o sebi. Ne znam što u ovom trenu osjećam, niti što to znači. Čak to ni ne razumijem... ali sve stvari koje si tamo rekao o meni, mogla bih reći i ja tebi - dovršila je nespretno.

- Misliš li reći da i ti to osjećaš? - upitao ju je nesigurno.

- Osjećam - odgovorila je teškom mukom. Louis se osmjehnuo, ali prije nego je stigao išta reći ili učiniti, Sophie mu je stavila ruku na prsa i zaustavila ga. - Ali to nije u redu, Louis. Bilo bi pogrešno kad bismo nas dvoje išta započeli. Mislim da bi to zaista moglo biti pogrešno...

Louis je kimnuo, a osmijeh mu je malo izblijedio: - Vjerojatno si u pravu, ali zar bi zaista bilo važno ako bismo proveli barem jednu noć ne misleći ni o kome drugome osim o onome što se događa među nama?

Sophie ga je promatrala pod svjetlom mjesečine. To je sve o čemu je on govorio. O provodu za samo jednu noć, o svojevrsnoj terapeutskoj seansi kako bi se riješili seksualne napetosti. Istovremeno je osjetila i olakšanje i tugu i uzbuđenje. Ako je to sve što će se među njima dogoditi, onda se to i ne računa, niti će biti nekih posljedica. To bi bilo kao da na nekoliko sati siđe s planeta i zaboravi na sve. Sophie je napokon željela učiniti nešto što je bilo posve nepoznato njezinoj prirodi. Željela je noćas saznati kako je to kad se ni na što ne obazireš i kada te nije briga što će biti sutra.

- Želim znati - rekla je - a to vjerojatno znači da postupam kao idiot.

- Znači da nas je dvoje takvih.

- Misliš li tako zato što... - započela je, iskreno pokušavajući racionalizirati ono što govori.

- Prestanimo sada govoriti - rekao je, nježno joj stavivši vrhove prstiju na usne. Tamo je, na mjesečini prstom slijedio obris njezinih usana i onda ju je napokon poljubio tako da je sve što je tijekom sljedećih nekoliko trenutaka mogla osjetiti bila toplina njegovih usta koja je grijala svaki djelić njezina bića. Sophie se oslobodila njegova poljupca i uhvatila se kako se smije.

- Ovo baš i nije odgovor kakav sam očekivao - rekao je osmjehnuvši se, a ona je zarila lice u njegovu jaknu.

Došla je do daha i podignula pogled: - Sigurno sam pijana. Ovo nije normalno.

- Nemoj mi sada uzmaknuti. Sjećaš se što sam rekao kako se bojim da se neću moći zaustaviti ako te jedanput poljubim? Bio sam u pravu. - Louis je držao svoje ruke na njezinim ramenima, ispreplevši prste s njezinom kosom. - Sophie, hoćeš li ostati noćas sa mnom? Molim te, samo noćas - govorio joj je dirljivo nervozno.

Sophie ga je pogledala u oči i osjetila opijenost za koju je bila sigurna da nema nikakve veze s konjakom.

- Mislim da ćemo napokon oboje otkriti kako možemo stati u onaj krevet za jednu osobu - rekla je i krenula prema njihovu prenoćištu.

26 Još je uvijek bio mrak kad se Sophie probudila. Trenutak je provela čekajući da joj

se oči priviknu na tamu dok je uska crta svjetlosti uz dovratak bacala u sobu srebrnu svjetlost. Još uvijek topla i snena, zurila je u ta vrata pokušavajući se prisjetiti kako su se pomaknula iz prijašnjeg položaja.

Onda se prisjetila da je u Louisovoj sobi.

Sophie nije iskočila iz kreveta, djelomično zato što nije htjela probuditi Louisa, ali i zato što je otkrila da su joj udovi tako isprepleteni s njegovima da joj je bilo nemoguće i pomaknuti se. Ležala je i osluškivala vlastito srce kako joj tuče u prsima. Dio po dio, prisjetila se svega što se dogodilo.

Trenutak kad su se vratili u B&B. Sekunde oklijevanja prije nego su prešli preko praga. Tiho uspinjanje do Louisove sobe i kako se nisu ni pogledali uspinjući se tim stubama, samo su im se prsti dodirnuli na rukohvatu. Louis, kako ju je pogledao preko ramena kad je otključao vrata. Sophie, kako stoji savršeno mirna, napetih ušiju kako bi čula čuje li se išta iza vrata gdje su djeca, zagledana u šiljate vrhove svojih ružičastih čizama do koljena, koje su sada bile mokre i prljave i čekala je suspregnutog daha hoće li začuti tih glasić kako doziva njezino ime. Nije znala želi li ga ili ne želi čuti.

Ponovno je osjetila grč očekivanja koji kao da se pretvorio u šaku kad joj je Louis pružio ruku i ona ju je prihvatila i onda...

Prisjetila se njegovih poljubaca posvuda po svojem licu, po vratu, po kosi i preko ramena. Odjeća je nekako nestala s njih, zračenje topline njegova tijela prije nego je njegova koža dotaknula njezinu. Dodir njegovih ruku na prsima, pa usne i onda zubi. Njezine ruke kako istražuju liniju njegova struka, dužinu njegovih bedara. Osjećaj kako postaje krut na mekom jastuku njezina trbuha. Osjećaj kako je zadrhtao kad ga je dotaknula i poljubila. Osjećaj kako se u njoj pomiče, iskusila je svako i najmanje uzbuđenje, svaki dio njega koji je došao u dodir s njom kad je gurnula lice u njegov vrat, njezini zubi kako zahvaćaju kožu na njegovu ramenu dok je svršavala i trenutak kasnije njegov glas kako joj tiho šapće nešto u uho, riječi koje nije mogla razabrati i koje nije željela razumjeti.

Zatim su utihnuli i umirili se, tijela koja su se na uskom krevetu savršeno uklapala jedno u drugo, kao par iz slagalice. I mora da su ubrzo nakon toga zaspali, jer su i sada ležali u potpuno istom položaju: Sophie u Louisu, njegove dugačke ruke i noge oko nje držeći njezina leda uz svoja prsa. Polako se okrenula na leđa i okrenula glavu kako bi ga pogledala. Veći dio lica mu je bio u sjeni. Samo je tanana zraka svjetla otkrivala dio njegova zaspalog oka, crtu čeljusti i kut usana. Disao je pravilno i duboko, čvrsto je spavao.

Sophie je bila potpuno budna i mogla je osjetiti kako joj krv pulsira u tijelu. Kako je snenost polako nestajala, tako je sve više osjećala kako gubi dah, osjećala je nervozu koja je prerastala u sirovu i posve budnu paniku. Činilo se da su se svi razlozi protiv ovog njihova čina, razlozi koje su sinoć jedva i spominjali i brzo odbacili, pretvorili u krutu i hladnu realnost koja ju je okruživala.

Sophie je grozničavo pokušavala odbiti od sebe osjećaj koji je nadolazio s ranom zorom. Prošle noći se činilo tako jednostavnim prihvatiti Louisov prijedlog. Prijedlog da istraže jedno drugo bez ikakvih ograničenja koja bi im nametala njihova

prošlost ili okolnosti i onda nastaviti sa životima koje su ranije vodili. Louis ju je zavodio svojim načinom razmišljanja, svojim izgledom i svojim dodirima, a ona mu je to dopustila.

Ali nije bila u pravu kada je mislila da neće biti posljedica. Ako je to još jučer bila njezina glupa i neuzvraćena zaljubljenost, jutros je to preraslo u nešto mnogo, mnogo gore. Provevši noć s njim ostvarila je svoje snove tako naprasno u realnom živom u kojem bi sada oni mogli biti ugroženi i raskomadani.

Upustila se u to i sad se zaljubila u njega.

Nije mogla to učiniti. Nije mogla biti ovdje s Louisom. S Carrieinim bivšim mužem, s ocem Belle i Izzy. To što je ona sada ovdje, to je izdaja, to nije imalo smisla i djelo je slabića. Trebala je to znati. On je možda spavao s njom, ali je prošle večeri govorio o Carrie s toliko topline, da nema šanse da nije još uvijek u nju zaljubljen. Cijelo ovo mjesto bilo je ispunjeno s Carrie, kamo god je pogledala, osjećala se njezina nazočnost... njezine prijateljice, koja se uvijek našla pri ruci kada je Sophie bilo teško. Kako je uopće mogla i maštati o životu s Louisom i djevojčicama?

Posegnuvši rukom ispod kreveta napipala je svoju torbu i odahnula je kad joj je gotovo odmah pošlo za rukom pronaći spravu. Izvadila je mobitel i pogledala koliko je sati. Istog trenutka ju je obuzela panika. Čim je počela uviđati posljedice ovoga što je učinila, odmah je bezbrižna radost koju je osjećala dok se nalazila u Louisovu naručju nestala kao da se dogodila u nekom drugom životu.

- Oh, Kriste - šapnula je samoj sebi, osjetivši kako joj naviru suze. - Glupača, glupača, glupača!

Počela se oprezno izvlačiti iz njegova zagrljaja, ali čim je osjetio pokrete on ju je, posve refleksno, čvršće prigrlio. Palac njegove lijeve ruke lijeno je klizio preko njezine bradavice dok joj je ljubio stražnju stranu vrata, uronivši licem u njezinu kosu. Malo se pomaknuo i izvukao svoju drugu ruku ispod njezina tijela i oslonio se na nju. Sophie je osjećala da je promatra, iako mu nije mogla vidjeti lice.

- Znači, ovo nije bio san - rekao je nježno, a Sophie je osjetila kako mu vršci prstiju klize obrisima njezina lica i vrata, putuju preko njezinih grudi. Jedan trenutak si je dopustila ostati mirna, zatvorivši oči čak i u mraku. A onda je stavila svoju ruku na njegovu i zaustavila to izviđanje.

- Moram ići u susjednu sobu - šapnula je. - One će se uskoro probuditi.

Louis se s dubokim uzdahom okrenuo na leđa. - Još je mrak - protestirao je glasom još uvijek toplim od sna.

- Znam, ali... ipak - šapnula je. - Nije ju pokušao zaustaviti kad je spustila noge na pod i sjela na rub kreveta, nagnuta naprijed u potrazi za odbačenim komadima odjeće. Pronašla je gaćice i navukla ih na članke nogu, a Louis je sada svoje milovanje prebacio na stražnji dio njezina vrata i duž kralješnice.

Sophie je naglo ustala i navukla gaćice. - Ništa ne mogu pronaći - rekla je nervozno, osjećajući se klaustrofobično u tom mraku.

- Ja bih upalio svjetiljku - predložio joj je sneno.

- Ne, nemoj - rekla je prekasno da bi ga zaustavila.

Blaga svjetlost ispunila je kutove sobe i svaki osjećaj nestvarnosti je nestao. On je zaista ležao u svojem krevetu i promatrao je. Ona je zaista stajala pred njim, gotovo gola i osjećala se više izloženom nego ikada u životu.

- Tako si zadivljujuća - rekao je, dok mu je pogled prelazio po njezinu tijelu. - Vrati se ovamo, molim te, samo na trenutak... Osmjehnuo se, pruživši ruku prema njoj.

Sophie je ugledala svoju majicu koja je, okrenuta naopako, ležala na podu, pa ju je podignula i brzo navukla preko glave. Donijela je svoje traperice s nabacane hrpe na podu uz donji dio kreveta i malo je prtljala dok je povlačila nogavice hlača na pravu stranu.

- Ne mogu - rekla je, a glas joj je bio napet i nervozan. - Ako se djeca probude i vide da nisam tamo ili ako čak dođu ovamo... - Napokon je gurnula noge u hladan traper-materijal i zakopčala hlače u struku. - A osim toga, to nije ono što smo rekli, zar ne? - Sophie se prisilila da mu to ponovi, a glas joj je bio miran. - To je bilo samo za jednu noć, sjećaš se?

Louis je sjeo u krevetu. - Ja to nisam mislio doslovno. Mislio sam...

- Što si mislio? - pitala ga je, a njezina ljutnja je polako izbijala na površinu, štiteći je.

- Mislio sam da bismo se mogli riješiti pohote pa onda od te točke nastaviti dalje. - Louis je gledao izraz Sophieina lica. - Ja baš nisam jako vješt u tome - brzo je rekao. - Mislim, vješt s riječima i te stvari. Slušaj, ja nisam očekivao ovo... nisam očekivao da... - spetljao se i ušutio.

- Nisi očekivao da... što? - siknula je Sophie na njega, svjesna tankih zidova između njih i djece. Zapravo, činilo joj se kao da se cijela soba sklapa oko nje, jer je pod upaljenim svjetlom izgledala manja i tješnja, i Sophie je očajnički željela izaći odatle. - Nisi očekivao da ćeš se poševiti dok slažeš ostavštinu svoje žene? Mora da ti je to zaista došlo kao bonus.

Louis je naglo sjeo i navukao hlače. - Sophie, molim te. Zašto si tako ljutita?

Sophie mu nije mogla reći; nije mu mogla reći kako je bijesna na sebe zato što se zaljubila u njega. Bilo je bolje da ga ostavi u uvjerenju kako je ljutita zbog njega. Bolje nego užasavajuća pomisao da bi mu mogla pokazati što zaista osjeća.

- Sada moram ići - rekla je primajući kvaku.

- Sophie, čekaj...

Zatvorila mu je vrata.

Trenutak ili dva čekala je pred vratima sobe u kojoj su spavale dvije Louisove kćeri. Shvatila je da još ne može ući. Bila je sigurna kako će Bella, kad je bude pogledala, isti čas znati da se nešto dogodilo s Louisom, nešto što se nije smjelo dogoditi. Sophie nije željela da Bella ovo zna, a zadnje što bi poželjela učiniti bilo bi da nekim glupim, nepromišljenim činom slomi ono krhko primirje između Belle i njezina oca. Bella joj je vjerovala, čak ju je i voljela. Sophie je bila odlučna da to i sačuva.

Nesigurna u to što zapravo radi i kamo se zaputila, prošla je pokraj vrata sobe u kojoj su spavala djeca i odšuljala se niz stube pokrivene tepihom. Na dnu stuba je sjela i navukla čizme. Zastala je i osvrnula se pogledavši gore uza stube, kao da je mislila da bi Louis mogao stajati tamo i promatrati je, ali vrh stubišta je bio prazan i ona je otvorila ulazna vrata i zakoračila u mračno jutro.

Zbog studeni joj se naježilo cijelo tijelo. Sophie je pozdravila tu svježinu koja joj je ukočila užarene obraze. Njezina majka joj je jednom rekla kako je najmračniji sat upravo onaj neposredno prije svanuća. Sophie je znala da je ona to koristila kao

ohrabrujuću metaforu, kao način da Sophie nekako lakše preživi beznadne dane nakon gubitka oca, ali dok je sada hodala gotovo pustim gradom, još uvijek savršeno mračnim i mirnim, bila je sigurna kako će s izlaskom sunca njezine nevolje tek započeti.

Pronašla je put do Porthmeor Beacha, plaže na kojoj je otrčala u vodu po Izzy.

Rekla je samoj sebi kako je to posve slučajno odabrana destinacija nakon grozničave šetnje i kako je bilo neminovno da ona završi negdje gdje će buljiti u more, dok se ono slijeva u mračno obzorje i briše tamu s neba, ali postojali su i drugi putovi do mora, oni bliže B&B, i shvatila je kako je namjerno došla ovamo. Ovdje je Louis izvukao nju i Izzy iz vode i tu su svi četvero stajali zajedno, zagrljeni. Na ovoj je plaži Sophie iskusila ono što je najmanje očekivala.

Osjećaj pripadanja svakome od njih. I Belli i Izzy i Louisu.

Kad je sjela na pijesak, bila je tek nejasno svjesna tvrdoće i hladne vlage koja se počela probijati kroz stražnji dio traperica. Obgrlila je koljena i privukla noge vrlo blizu k sebi. Dok je promatrala čudesnost i kretanje oceana, sve se počelo polako otkrivati.

Što ja to radim ovdje, pitala se, šapćući izgovorivši pitanje koje je odmah nestalo, odneseno naletom vjetra. Kako se to dogodilo?

Sve je započelo kao neželjena smetnja, priznala je Sophie sama sebi. Bio je to isti onaj osjećaj kao kad je prije nekoliko tjedana Tess Andrew ušla u njezin ured. Iznad svega je u tom času, a i dugo poslije toga, bila iritirana i ometana Carrieinom djecom koja su unijela nered u njezin dotad prezaposlen i sređen život. Tek je sada shvatila kako je život prije dolaska Belle i Izzy bio prazan jer se ništa, baš ništa u vezi s njom nije godinama mijenjalo, sve do dolaska djevojčica. Puštala je da joj prolazi godina za godinom, bez ičega što bi označilo kao važne i posebne, dok su njezini napola zaboravljeni snovi i ambicije tiho stagnirali.

Sophie nije bila sigurna kada se to točno dogodilo, ali znala je da je tek nakon dolaska Belle i Izzy ponovno počela živjeti život, a ne samo ga promatrati kako kraj nje a bez nje, promiče. A sada jest. Zahvaljujući Belli i Izzy bila zaljubljena, možda po prvi put, možda čak i zauvijek, jer su one jednim udarcem pokrenule njezino srce. Ne bi bilo važno da je zavoljela samo djevojčice. Da se radilo samo o njima sve bi bilo savršeno i sretno, Sophie bi pronašla novu vrstu slobode i bila bi sretna.

Nevolja je bila u tome što nisu samo Carrieina djeca bila ta u koju se Sophie zaljubila. Bio je tu i Louis. Osjetila je silnu, iscrpljujuću žudnju koja kao da ju je pritisnula i nije joj dala disati.

Lice joj je počivalo u između koljena i rukom je brisala oči koje su suzile na vjetru.

Čudno je, pomislila je, čudno je i tužno što ju je opet privuklo tako blizu Carrie... da ju je gotovo mogla osjetiti kako sjedi pokraj nje na ledenom pijesku... to što voli ljude koje Carrie nikada više neće moći zagrliti i voljeti. Sophie je osjetila, ali ne i čula krik koji se stvorio u njezinu grlu. Toliko se osjećala krivom. Osjećala se poput pljačkaša grobova.

Naravno da ju je užasavala pomisao da je zaista i bila s Louisom. To što je doista bila s čovjekom kojeg je toliko željela, činila je šansu da sve krene po zlu strašno realnom. Cal se šalio s njezinim problemima u vezi intimnosti i o njezinoj nespretnosti kad je riječ o vezama, ali potajno, negdje u dnu duše, Sophie je znala da

se ona drži podalje od ljubavi jer nije mogla podnijeti pomisao da bi je čovjek kojeg voli napustio.

Pritisnula je šakama oči i znala je da joj one sada ne suze zbog vjetra.

Ako je postojao itko zbog koga bi se ona ipak poželjela upustiti u taj rizik, onda je to vjerojatno bio Louis, ali Louis se nije pojavio sam. Pojavio se sa svojom prošlošću koja je bila puna Carrie i sa svojom djecom.

Čak i da nije bilo djece, bila je stotinu razloga da ne dopusti da se išta više dogodi između Louisa i nje. On je strasno volio drugu ženu. Ženu za koju je Sophie pouzdano znala da je bila ljepša i privlačnija nego što će ona ikada biti i koju on možda još uvijek voli, usprkos njegovim protestima. Dok je govorio o Carrie, u njegovim je očima bio izraz za koji Sophie nije mogla biti sigurna da nije ljubav.

Govorio je i o drugim djevojkama, nakon Carrie, to je točno. O ženama koje su ga privukle na isti način na koji ga je i Sophie privukla. Nije se mogla točno sjetiti kako je on opisao te osjećaje, ali vjerovala je da se poslužio frazom »ništa posebno«. Osjetila je kako joj se u prsima opet javlja panika.

Što ako je Louis tako mislio i o njoj. Što ako je želio mijenjati tu jednu noć za koju su se bili dogovorili za nešto više zato što ga je na to navelo samo to što mu se fizički sviđala? A što ako je sve što je prošle noći govorio i šaptao bio samo niz fraza, dio dobro isprobane rudne? Onaj, u posljednje vrijeme zanemaren, praktični dio nje podsjetio ju je kako je on još uvijek za nju gotovo stranac. Usprkos tome što su posljednjih nekoliko tjedana i ovu noć proveli zajedno, jedva da ga je poznavala. I taj dio nje, koji je patio i nadao se, je znao da ona ne bi mogla podnijeti da bude još jedan od bezimenih susreta koje bi on jednoga dana spomenuo kao »ništa posebno«.

Bilo je zapanjujuće kad je otkrila kako se smije usprkos tome što su joj se suze ledile na obrazima. Smijala se kao luda. Bila je luda. Jednako se tako bojala da on nju voli, kao što se bojala da mu do nje nije nimalo stalo.

Odmahnula je glavom i pokušala se usredotočiti na raspetljavanje onoga u što se je sama uvalila. Pomislila je na Bellu i Izzy i ono što osjeća prema njima. Voljela je i njih i osjećala je divlju potrebu da ih štiti od bilo čega što bi im moglo naškoditi. Shvatila je kako, više od svega na svijetu, želi znati da niti jedna od njih neće više nikada biti povrijeđena.

Sophie se jače stisnula i promatrala more.

Sve je to zapravo vrlo jednostavno. Odjednom je posve jasno vidjela kako ne postoji dilema. Sve što je trebala učiniti bilo je ono što je najbolje za djecu, za Carrie, za Louisa i za nju samu. Morala je učiniti jedinu stvar koja će svakoga od njih sačuvati mogućnosti da opet budu povrijeđeni.

Morala je otići.

Ako ode sada, djevojčice će još uvijek o njoj misliti radosno, one će je još uvijek voljeti i vjerovati joj i ona će uvijek ostati netko kome se mogu obratiti. Također je osjetila kako bi svojim odlaskom mogla iskazati svoje poštovanje i uspomene na Carrie, držeći obećanje koje joj je davala: uvijek, zauvijek, ma što se dogodilo. Moći će voljeti uspomenu na nju, umjesto da se iz dana u dan takmiči s njezinom aveti.

I ako sada ode, Louisov bi ponos možda bio malo povrijeđen, moglo bi mu čak biti i žao, ali bolje je taj rez napraviti sada, pa će s vremenom, ma što bilo ovo što se

među njima dogodilo, sve to biti tako daleko da će biti nemoguće sagledati, nemoguće znati što je moglo biti.

Sophie je znala da će je, kad se vrati svojem starom načinu života, svojem mirnom životu, na kraju već sama ta rutina... odlazak na posao pa kući i njezine nedorečene želje... sve to opet izolirati, zaštititi od prijetnje ljubavi kakva joj se događa upravo sada. Imat će natrag svoj život koji je tako pomno čuvala. Sređen, miran život.

Bio je to dobar život, rekla je samoj sebi. Njezina karijera, njezin dom sve je to bilo nešto što je ona stvorila za sebe i mnogo joj je značio. Jedanput kad se otrese svih osjećaja prema Louisu, to će biti život bolji nego ikada. Moći će raditi što god poželi, kad god poželi.

Ova spoznaja ju je utješila, ali ju je istovremeno nagnala na još jači plač.

- Jeste li dobro?

Sophie je naglo podignula pogled i vidjela mladića u mokrom odijelu kako je gleda, namršten zbog zabrinutosti.

- Ne namjeravate se utopiti, zar ne? - upitao je, promatrajući sa žaljenjem val koji je mogao presresti, umjesto da se brine o nekoj nepoznatoj i nerazumnoj ženi na koju je naišao na plaži.

Sophie je svoje sleđeno lice natjerala na osmijeh, prešavši rukavom preko očiju. Shvatila je kako sigurno izgleda grozno, ali osjećala se mirnom, prvi put u ovih nekoliko tjedana.

- Ne - odgovorila je šmrcajući. - Ne namjeravam se utopiti. Mislim da sam sve sredila - uspjela je nekako protisnuti kroz odrvenjele usne.

- Dobro - rekao je surfer, pruživši joj ruku kako bi joj pomogao ustati - jer, ozbiljno govoreći, stvari nikada nisu toliko loše.

A Sophie je, hodajući polako i kruto prema B&B, pomislila kako je zaista točno da je najmračniji sat onaj uoči svitanja.

27 Cesta ispred nje je bila prazna pa je nagazila na papučicu gasa, promatrajući kako

se brzinomjer jednoliko pomiče prema brojci od sto i četrdeset kilometara. Bilo je to prvi put otkad se Izzy pojavila u njezinu životu da je vozila brzo. Očekivala je kako će pronaći neku slobodu bude li imala auto samo za sebe i samo kao stroj... kada bude maknula dječju sjedalicu, kad napokon utihne glazba The Manic Street Preachersa i kad štitnici od sunca u obliku mačke budu ugurani u pretinac za rukavice... kako će tada biti daleko sretnija negoli je bila. Ali vozeći ovako brzo, jedino što je čula bilo je brujanje motora pa je ta radost pomalo nestala.

Na obzorju se pojavilo brdo crnih oblaka i znala je da će negdje u bliskoj budućnosti jako kišiti, ali je svejedno i dalje pritiskala gas, idući čvrstom odlučnošću ususret lošem vremenu.

Govorila je samoj sebi kako će, kad stigne natrag u London, u Highbury i u svoj stan, biti ponovno u stanju čuti samu sebe kako misli. Mogla bi napokon dati smisao svojem životu koji joj se tako naglo i bez ikakva upozorenja okrenuo naglavce. Ili, još bolje, odlučila je uopće više ne razmišljati o tome. Ne misliti o svemu onome što se dogodilo s Louisom protekle noći. Ne misliti o načinu na koji je jutros napustila djecu. Ne misliti ni o čemu što se događalo i što je dovelo do ovog odlaska, jer je bila sigurna kako će, čim stigne kući, opet sve biti u redu.

Ali dom je bio još nekoliko stotina kilometara daleko i Sophie je nastavila u glavi stalno iznova vrtjeti film o protekla dva dana, poput nekoga tko pokušava shvatiti film na stranom jeziku bez titlova.

Nakon što se ujutro vratila u sobu, otuširala se i presvukla u čistu odjeću, a zatim je pomogla djevojčicama onoliko koliko su to one željele, dok su one brbljale, kikotale se i jedna drugoj odabirale odjeću u svim duginim bojama. Sophie ih je promatrala osjetivši olakšanje kad je vidjela da je Izzy, čini se, već preboljela svoj traumatični susret s morem i da je samo uživala u proživljenom uzbuđenju, nadograđujući tu pustolovinu pri svakom svojem ritmički ponavljanom prepričavanju. Onih sat i pol koliko je morala čekati, od vremena kad im se Louis pridružio na doručku pa do devet, činilo joj se kao cijela vječnost. Dok je sjedila za stolom nasuprot Louisu, Sophie se gotovo vidljivo gušila u sjećanjima na ovu noć, kao da su joj njegova usta i ruke ostavili tragove na koži, otkrivajući točno mjesto svakog poljupca i milovanja.

Gurkala je vilicom svoj doručak i pijuckala kavu, smješkajući se djevojčicama koje su kovale planove za taj dan. Sve je bilo točno onako kao i prethodnog jutra, osim što se Sophie nije obraćala izravno Louisu, niti je on govorio s njom. Bilo je jasno da je i on, baš kao i ona, bio posve siguran kako je sve to bila glupa pogreška.

Kad je napokon bilo devet sati i kad je otpočelo normalno radno vrijeme, Sophie se ispričala, otišla od stola, vratila se u sobu i tamo otkrila da joj se mobitel ispraznio. Oprezno se spustila niz stube, domahnuvši djevojčicama dok je ubacivala novac u telefonsku govornicu i birala Tessin broj.

- Isuse, još nisam ni kavu popila! - uzviknula je vedro kad je podignula slušalicu. - Kako ide kod vas? Ima li kakva napretka?

Sophie je promatrala tročlanu obitelj za stolom kako doručkuju, razgovaraju i smiju se.

- Da - odgovorila je nekom mehaničkom iskrenošću. - Ide zaista dobro. Stvari su jučer kulminirale. Bella i Louis su razgovarali i sada odlučuju gdje će živjeti. Bella je najprije željela ostati u staroj kući. Ali još nisu odlučili. - Sophie je zastala, shvativši kako ona još uvijek ne zna što su tamo na plaži njih dvoje rekli jedno drugom. Toliko toga se dogodilo da nije imala vremena ni udahnuti, a kamoli u miru porazgovarati s Bellom. - Sada su mnogo opušteniji kad su zajedno. Čini se kako obje djevojčice jedva čekaju da se tu stalno nastane. Mislim, Tess, da će sve ispasti upravo onako kako ste vi to željeli.

U tom je času Louis pogledao i uhvatio njezin pogled. Ona mu je istog trenutka okrenula leda, iako joj se činilo da još uvijek može osjetiti kako je dodiruje.

- ... izvrsno - dovršila je Tess rečenicu.

- Nešto... - započela je Sophie - mi je iskrsnulo na poslu. Zaista me trebaju u uredu, a znam da Louis mora ovdje obaviti još dosta posla, ne samo tražiti pogodnu kuću, nego i s odvjetnicima, a i odabrati školu i vrtić za djecu. Zato sam se pitala koliko dugo će još potrajati dok se sve ne završi? - Duboko je udahnula. - Zapravo vas pokušavam pitati mogu li ja sada ostaviti djevojčice s njim.

Tess nije odmah odgovorila. - Sophie - upitala je, a u glasu joj se osjetila zabrinutost - što nije u redu?

- Ništa - odgovorila je, uvjeravajući je, puno prebrzo da bi bilo uvjerljivo. - Sve je zaista u najboljem redu.

Opet je zavladala tišina u kojoj je Tess pokušavala pročitati njezin glas.

- Morate li odvesti djevojčice natrag k sebi, maknuti ih od Louisa? Meni možete reći ako postoji bilo što zbog čega ste zabrinuti - Tess je bila uporna.

- Ne! Bože! Ne, ma ni govora, Tess. Bio je fantastičan, zaista. Iskreno vjerujem da će on biti sjajan otac. - To je bila istina, iako ju je boljela svaka riječ koju je izgovorila. - Samo ne vjerujem da me oni još uvijek trebaju, a moj posao me treba. I zaista moram biti tamo. A osim toga, tu je i Artemida. Ona mrzi kad sam odsutna, bez obzira što moja majka pazi na nju... pa sam mislila, ako je to u redu, da bih ih mogla ostaviti tu. Je li to u redu?

- To mi se čini malo naglo - rekla je Tess, još uvijek tražeći pravi razlog. - Slušajte, Sophie, ako ste imali još jedan nesporazum s Louisom, ja bih rado znala...

- Nije se dogodilo ništa loše, Tess, kažem vam - izjavila je Sophie čvrstim glasom. - Djevojčicama će biti posve dobro s njim. Čak i više od toga, biti će sretne.

- I nema načina da ostanete malo duže? - pritiskala ju je Tess. - Čujte, Sophie, jeste li sigurni da želite tek tako otići? Ta djeca... posebice Bella... postala su ovisna o vama. Za njih će to ionako biti teška promjena, ali ako biste mogli ostati još malo duže, sigurna sam da bi to djeca zaista cijenila... - U slušalici telefonske govornice začula je zvučni signal dok je pokušavala odgonetnuti što je to Tess rekla.

- Nemam više sitnog novca - lagala je - moram ići. Hvala na svemu, Tess.

- Ali što ćemo s djevojčicama - brzo je upitala Tess. - Molim vas mislite na njih.

- Ja i mislim na njih - rekla je Sophie. - Moram se vratiti, moram se vratiti upravo zbog njih.

Ali telefonska veza je već bila prekinuta.

Kad se okrenula, vidjela je kako Louis vodi djevojčice uza stube.

- Što si rekla Tess? - upitao ju je napeto.

- Rekla sam joj da se još danas moram vratiti u London - odgovorila je, nesposobna pogledati ga.

- Danas odlaziš? - upitao je, kao da ju nije dobro čuo. Sophie je kimnula.

- Ne brini se - rekla je gorko - nisam joj ništa rekla.

Louis joj je prišao korak bliže.

- Sophie, nemoj odlaziti samo zbog onoga što se dogodilo prošle noći, to je...

Sophie je uzmaknula za korak. Nije željela čuti kako će on reći da to nije bilo ništa.

- Slušaj - rekla mu je prije nego je stigao završiti rečenicu - sad moram ići. Moram otići prije nego... - kratko je pogledala prema stropu - prije nego sve izmakne kontroli. Najbolje je da odem. - Uspjela mu je tri puta reći kako odlazi, ali on ju je još uvijek gledao kao da ne vjeruje. Možda je mislio kako pretjeruje.

Uslijedila je pauza i Sophie je imala osjećaj da on u svojoj glavi sastavlja pa rastavlja rečenicu za rečenicom, u potrazi za nekim prikladnim riječima.

- Ne trebaš ništa reći - kazala mu je.

Na trenutak je spustio glavu, a onda ju je ponovno pogledao: - Samo nemoj izgubiti vezu s djevojčicama - rekao je napokon - one te zaista trebaju.

Sophie je naglo kimnula.

- Znam da me trebaju - rekla je i onda se popela stubama, ostavivši Louisa pri dnu, i pokušavala smisliti način na koji će se rastati s djevojčicama.

* * *

Na autocesti je bio gust promet, no Sophie je sa samopouzdanjem krivudala iz jedne prometne trake u drugu, pretječući kamion za kamionom pa onda »dahtala za vratom« jednom fordu mondeo, sve dok se napokon nije maknuo ustranu i pustio je da projuri pokraj njega, nakon čega je u retrovizoru vidjela kako joj taj vozač, posve opravdano, opscenim kretnjama pokazuje što misli o takvoj vožnji. Ali njoj to nije bilo važno, željela je stići kući.

Kad je Sophie kleknula kako bi na rastanku poljubila djevojčice, Izzy joj je stavila ruke oko vrata i dugo vremena ju je čvrsto grlila.

Nakon nekog vremena Sophie se pokušala osloboditi tog zagrljaja, ali djevojčica ju je grlila još jače.

- Dušo - rekla joj je Sophie nježnim glasom - zbilja ćeš me brzo ponovno vidjeti.

- Zbilja? - upitala je Izzy odmaknuvši se kako bi promatrala njezino lice i možda pronašla bilo kakav znak prijevare.

- Zbilja - svečano je obećala, ali osjetila je kako obećanje neće biti dostatno. Proteći će mnogo vremena, pomislila je, dok Izzy ne bude mogla vjerovati da će se ljudi koje voli ponovno vraćati k njoj.

- Ljutim se na tebe - rekla je Izzy, spustivši ruke. - Ne želim da ideš.

Sophie je uhvatila Louisov pogled iznad glave njegove mlađe kćeri. - Moram ići, žao mi je - rekla je jednostavno.

- Čuvaj se u Phoebe - rekla je Izzy, a njezina se namrštenost malo ublažila.

- Hoću - obećala je. Bilo je to obećanje koje je prekršila manje-više odmah i sada je osjećala iracionalan grč krivnje. Nerado je smanjila brzinu i prešla u sporu traku. To je značilo da će put kući duže potrajati, ali i jedna stvar manje zbog koje bi se osjećala krivom.

* * *

Prije konačnog rastanka Bella je pratila Sophie u lokalnu prodavaonicu Spar kamo je Sophie išla po namirnice. Sophie si je željela za put kupiti nekoliko konzervi Coca Cole i čokoladu, jer je odlučila da će se u London vratiti bez zaustavljanja i uopće se nije brinula što će trošiti nepoželjne namirnice.

Hodale su, držeći se za ruku, niz strm brežuljak na kojem je bio sagrađen B&B, pa prateći zavoj ceste koja je vodila u St. Ives i skratile si put idući stubama koje su vodile dublje u grad. Kad su došle do podnožja stuba, zastale su i pogledale more.

- Danas je krasan dan - rekla je Sophie. - U zraku se osjeća miris proljeća, zar ne?

- Hajdemo gledati valove - rekla je Bella, vukući je za ruku u smjeru suprotnom od onog gdje se nalazi Spar. Sophie je osjetila da joj Bella želi nešto reći pa nije prigovorila. Išle su prema moru. Sophie ju je slijedila niz lučke stube na plažu i tamo s olakšanjem vidjela da nema plime i da je pijesak relativno suh.

- Htjela bih biti sigurna jeste li Louis i ti sada u dobrim odnosima - rekla je Sophie. - Vidjela sam vas kad ste razgovarali, ali te nikad nisam pitala što ti je rekao.

Vjetar je nosio Belli kosu preko očiju pa je zato bila maknula šiške i pričvrstila ih ukosnicama. Sophie je promatrala njezine smeđe oči koje su se rijetko kada mogle tako dobro vidjeti. Bila je prelijepo dijete.

- Hoćeš li ostati ako ti kažem da nisam sretna? - Bella ju je testirala.

Sophie je dotaknula Bellin obraz. - Ti znaš da bih ostala - rekla je iskreno, usprkos tome koliko bi ju to stajalo. - Ali jesi li?

Bella je pustila svoju kosu, čučnula i počela iz pijeska vaditi polovicu školjke. Sophie je kleknula pokraj nje i promatrala je.

- Rekao mi je kako mu je žao zbog svega što se dogodilo, da je bio loš tata i da su se stvari odvijale drukčije nego je on planirao, ali on je sada tu i voli nas i uvijek će raditi najbolje što bude mogao. Rekao je da nas nikada, baš nikada više neće napustiti.

Bella je počela čistiti školjku rubom svoje majice. - Katkad te odrasli ostave na cjedilu iako kažu da neće. Ali on je ipak tata - rekla je Bella dok je čistila. - Sada ga se bolje sjećam, sada kad smo se bolje upoznali. Nedostajao mi je. Drago mi je što smo se pomirili.

Pružila je Sophie polovicu školjke, grubu i posivjelu s vanjske strane, ali iznutra je bila blijedo ružičastog sjaja i vrlo glatka.

- Hvala ti - rekla je Sophie, prateći prstom obris školjke. - Znači rado ćeš ostati ovdje s njim i s Izzy? Što ste se dogovorili za kuću?

- Želim ostati s njim - odgovorila je Bella polako. - I odlučili smo pogledati duge kuće pa vidjeti je li koja od njih dobra svima. Ali ja svejedno ne želim da ti odeš.

Sophie je sagnula glavu. - Moram otići - promrmljala je u vjetar.

- Ne moraš - rekla je Bella brzo. - Baš sam razmišljala... znam da imaš posao, ali ljudi stalno priređuju domjenke u St. Ivesu. Sigurna sam da bi ti lako mogla dobiti posao ovdje. A i Artemida bi mogla doći i zapovijedati Tangu, njemu bi se to sviđalo. - Bella je primila Sophie za zapešće i povukla joj ruku. - Molim te, teta Sophie, molim te, ne idi.

- Ne radi se samo o poslu, Bella - rekla je Sophie, prisiljavajući se da joj glas ostane čvrst: - Ja sam se trebala samo kratko vrijeme brinuti o vama i...

- Ali ti nas ipak voliš, zar ne? - uzrujano ju je upitala Bella. - Prije si rekla da nas voliš.

Sophie je zagrlila Bellu i povukla je tek napola na svoje krilo jer je još uvijek klečala na pijesku.

- Volim te. To se neće promijeniti samo zato što se moram vratiti. Ja u Londonu imam svoj život baš kao što i ti imaš svoj ovdje. Često ćemo se vidjeti i dopisivat ćemo se i moći ćeš mi slati svoje slike i telefonirati mi i... - Zastala je, želeći da ne počne plakati, da bude jaka zbog Belle. Onda je djevojčicu podigla sa svojeg krila i okrenula je, tako da su se gledale, obje klečeći na pijesku, a ruke je stavila na Bellina ramena. - Bella, moram se vratiti - rekla je dok je ustajala. - Postoje razlozi koje ti ne možeš razumjeti...

- Kakvi razlozi? - pitala je Bella.

Shvativši kako niti jedan od njih nije bio takav da bi ga se moglo reći djetetu, Sophie je obrisala pijesak s hlača i krenula natrag prema stubama koje su vodile u luku. Bella ju je sustigla i primila Sophie ispod ruke.

- Kakvi razlozi? - ponovno je upitala.

- Razlozi koje imaju odrasli - odgovorila je, mrzeći sebe zbog toga što ovako svisoka razgovara s Bellom. - Moram platiti račune, hraniti Artemidu, brinuti se o svojoj mami. Na stotine razloga. A ti i Izzy me sada više ne trebate.

- Ali trebamo te! Mi te još uvijek trebamo!

Sophie je zastala, naslutivši u Bellinu glasu suze. Spustila je pogled na dijete čiji su obrazi bili mokri.

- Molim te, teta Sophie, molim te nemoj otići i ostaviti nas. Mi te trebamo - molila je.

Sophie je zagrlila Bellu i privukla je u zagrljaj. - Moram otići - rekla je.

- Ne moraš - Bella je bila ustrajna. - Ne moraš ako to ne želiš.

- Moram - odgovorila je Sophie, zadržavajući suze. - Moram.

Sophie je stigla u London u vrijeme najgušćeg prometa. Počela je pljuštati kiša. Upala je u gustu kolonu vozila i nervozno prtljala po radiju, sve dok ga napokon nije ugasila. Do kuće je imala samo kilometar i pol, ali samo Bog zna koliko će joj vremena trebati da dođe do tamo. Oduprla se porivu da nasloni glavu na volan ili da izađe iz auta i ostatak puta prijeđe pješice. Frustracija u njoj sve je više rasla i odjednom se pojavio lik Louisa, onako kako ga je vidjela neposredno prije svojeg odlaska, njegova silueta, a iza nje vedro, plavo nebo.

- Ne želim misliti o tebi - promrmljala je ispod glasa - to sam već obavila.

28 Težak miris jorgovana na Sophieinu stolu miješao se s proljetnim povjetarcem koji

je puhao kroz otvoren prozor njezina ureda - dvije povlastice njezina novog radnog mjesta: dvaput tjedno buket svježeg cvijeća i prozor koji se otvara prema želji. Bilo je čudno kako ni nakon mjesec dana još uvijek nije imala osjećaj da joj ovo mjesto zaista pripada. I bez obzira na to što je sve pokušavala kako bi se ponovno smjestila u svoj stari i novi život, zasad joj ništa nije pomoglo.

Nije očekivala da će je po povratku dočekati promaknuće; zapravo, to je bila posljednja stvar na koju bi pomislila kad je prije samo nešto više od mjesec dana došla na posao. Toga dana je razmišljala zašto je usred noći ustala iz kreveta i otišla spavati na sofu. A kako je to bila nova sofa koju je kupila čim se vratila kući, bila je dovoljno dugačka da se na njoj mogla ležeći posve opružiti i nije zaudarala po curryju, ležala je tamo veći dio te noći žaleći što to nije ona smrdljiva i stara.

Najviše čemu se Sophie nadala tog dana bilo je da će u tvrtki zateći gomilu još neobavljenog posla, sporog, kompliciranog administrativnog posla koji će zaokupiti svu njezinu pozornost i onemogućiti joj razmišljanje o novoj sofi i bilo čemu s tim u vezi.

Zato je i bila iskreno iznenađena kad ju je Gillian pozvala u svoj ured i rekla joj dobru vijest.

- Sigurno si se osjećala kao da ti je silan teret spao s leđa - rekla joj je Gillian kad joj je Sophie rekla da se djevojčice vraćaju kući.

- Da - složila se Sophie, premda je još uvijek bila pod dojmom tereta emocija koji ju je gotovo slomio na Porthmeor Beachu. Odlučila je to tretirati kao svojevrsnu zabludu, jedna od onih koje će same od sebe nestati samo ako ih dovoljno jako ignorirate.

Gillian joj je rekla neka sjedne i onda je održala dug govor o lojalnosti, o čvrstoći karaktera, duhovnoj moći i hrabrosti, što je Sophie išlo na jedno uho unutra, a na drugo van, sve dok nije čula riječ promaknuće.

- Promaknuće? - brzo je upitala.

- Da - odgovorila je Guillian. - Došlo je vrijeme da ja odstupim jedan korak. Bilo je teško odlučiti se između tebe i Eve, ali mislim da si pokazala koliko možeš učiniti pod teškim okolnostima. Mislim da je to bilo ono što je na kraju prevagnulo. - Gillian je pružila ruku preko stola: - Čestitam, Sophie, dobila si taj posao.

Sophie je dugo vremena maštala o tom trenutku, sanjala o njemu, određivala kako će to biti kad čuje te riječi i znala da je napokon dosegnula vrhunac kojem je toliko težila. A sada? Pa nije baš donijelo toliko zadovoljstva koliko je očekivala. To je, naravno, bila Louisova krivnja. Bila je to krivnja njega i njegove djece jer su ubacili klip i poremetili joj sjajno podmazan i ugođen mehanizam kakav je ranije bio njezin život.

- Hvala - rekla je, smiješeći se, iako je osjećala da su joj usne krute kao da je provela pola sata na studenoj plaži.

Putem do svojega ureda zaključila je kako jedina stvar koju može učiniti je napiti se, popiti što više bude mogla, jer to je način na koji ljudi proslavljaju. Gillian ju je zamolila da tu novost zadrži za sebe dok ona ne bude mogla to službeno objaviti u cijeloj tvrtki, pa je tako Sophie to rekla samo Calu, što je manje-više bilo isto kao da je

neformalno obavijestila cijelu tvrtku. Ali morala je nekome reći, tako da joj ta osoba može reći kako je to divno. Mislila je da će onda i ona u to povjerovati.

- Znači, večeras idemo to proslaviti - rekla je povjerljivo Calu kad joj je ovaj čestitao.

Cal ju je jedan trenutak zbunjeno pogledao. - Sophie, danas je ponedjeljak rekao je polako kao da se obraća pomalo senilnoj staroj gospođi. - Prilično sam siguran kako većina ljudi koje poznaješ... a, usput rečeno, poznaješ li ti uopće ljude... ponedjeljkom ne obilazi klubove.

Sophie je trenutak razmislila. Cal je bio u pravu, nije mjesecima vidjela nikog od svojih prijatelja, osim što je s ponekim razgovarala telefonom. Sada kad se vratila i kad je ponovno slobodna, ona će sve to promijeniti. Nakrcat će svoj život s tolikim doživljajima i noćnim izlascima i večerama s curama da neće imati vremena misliti o... pa ni o čemu drugom.

- Imaš pravo - rekla je. - Otići ćemo samo na onaj party i nakon toga ti i ja idemo obilaziti klubove. Onih nekoliko stotina ljudi koje znam pozvat ću van u petak navečer. Možemo imati dvije proslave. Hura! - Sophie je stisnula svoje ruke u dvije malene šake i protresla ih s forsiranim entuzijazmom.

- Hura! - rekao je Cal i izgledao je malo prestrašeno.

To nije ispalo baš onako kako je Sophie planirala.

Te je večeri već do devet sati Sophie bila toliko pijana da nije mogla učiniti mnogo toga osim otići spavati.

Srećom, nije bila bučni pijanac, samo vrlo predani. I zato kad ju je Cal zatekao kako u baru jadno zuri u čašu martinija koji je pila, kao da gleda u kristalnu kuglu, mogao ju je mirno izvesti kroz kuhinjska vrata i ubaciti u taksi tako da je nitko od njezinih klijenata ne vidi u takvom stanju.

- Što se dogodilo s našom noći ludog provoda? - upitao ju je nakon što je vozaču taksija rekao adresu. - Tako si slaba, Sophie. Znao sam da nikada nećeš uspjeti ostati budna nakon deset sati navečer. Idem s tobom - uzdahnuo je. - Trebat će ti negdje između jedne i trideset kava.

- Ne, ne! - Sophie je mahala rukama, negirajući: - Ti se moraš držati podalje... tih stvari... u redu? - Bučno se podrignula i zakikotala.

Cal je zakolutao očima prema nervoznom vozaču, ušao u taksi i sjeo pokraj nje.

- Čim te dovezemo kući, ja se vraćam - rekao je.

Kad su došli kući i kad se Sophie opružila na svojoj udobnoj i čistoj sofi, Cal je kleknuo pokraj nje i upitao: - Što je, Sophie? Ovo ne sliči na tebe. Nešto se dogodilo... što je?

- To sliči na mene... To sam nova ja! - izjavila je i onda prilično smrknuto dodala: - Mrzim ovu sofu.

Cal je sjeo na pete. - Je li to zato što sada kad si dobila taj posao ne vjeruješ da ćeš ga moći obavljati?

- Ne budi miješan... smiješan... lud - mrmljala je Sophie, zaključivši kako je sigurnije ni ne pokušavati izgovoriti višesložne riječi.

- Radi li se o djevojčicama? - pitao je Cal, kao da je tog trenutka doživio otkrivenje. - Nedostaju ti ona mala derišta koja su se tu igrala lovice i uništavala ti stan, zar ne? Tvoj biološki sat je otkucao alarm pa piješ zbog panike. Je li to?

Sophie je okrenula lice u jastuk.

- Sophie?... Sophie? Hajde reci mi da sam u pravu. Znaš, ne moraš imati muškarca da bi te napumpao. Jedino trebaš imati voljnog donora i pumpicu kojom podmazuješ puricu dok je pečeš u pećnici. Poznavao sam dvije žene koje su... Sophie? Sophie?

Oprezno se nagnuo naprijed i pogledao joj lice. Zaspala je.

Nekoliko sati poslije sjedila je i imala osjećaj da joj netko šarafi po mozgu. Cal je u njezinoj dnevnoj sobi ostavio upaljena sva svjetla. U glavi joj je bubnjalo, a usta su joj bila ljepljiva i suha. Trebalo joj je nekoliko sekundi dok je shvatila kako je došla tamo, a onda je zarila glavu u svoje tople dlanove: - Oh, Bože - zastenjala je glasno.

Kroz prste je opazila da joj je na stoliću za kavu Cal ostavio poruku:

Vratio sam se natrag kako bih ti spasio karijeru. Mislim da se moraš poševiti i to čim prije.

- Ha! - nasmijala se neveselo. - Kad se ja poševim, sve ide glatko ko po loju. Trebala sam otići u časne sestre. Imam s njima mnogo toga zajedničkog. Bila bih vrlo prirodna časna sestra. A k tome mi i crna boja dobro stoji.

Nakratko je opazila svoj odraz u zrcalu i glasno govorila svojem praznom stanu. Nekad je sama sebi bila najbolje društvo, a sada je morala sebi govoriti samo kako bi bila sigurna da je zaista tu. A sve je to bila njegova krivnja.

- Imaš krasan život - govorila si je idući u kupaonicu i pljuskajući lice hladnom vodom. - Imaš svoj prostor, određenu količinu zaista dobre odjeće, sjajan posao i puno prijatelja. Učinila si pravu stvar, učinila si jedino što si mogla učiniti. Zato preboli to i idi dalje. - Obrisala je lice, krenula u spavaću sobu i zagledala se u uredno pospremljen krevet. S uzdahom se okrenula i pošla natrag na sofu gaseći usput svjetlo.

Kad se našla u polumraku svoje dnevne sobe, Sophie je skinula večernju haljinu i pažljivo je stavila preko naslona sofe pa legla i preko sebe navukla pokrivač koji je tu ležao još od prošle noći.

Još dugo je u polumraku osluškivala zvukove prometa i promatrala tragove svjetala automobilskih farova kako šarajući prelaze preko stropa. Ali nije spavala. Bilo je nemoguće zaspati s tim mamurlukom u glavi i kaotičnom zbrkom misli koje nije mogla ni razumjeti niti ušutkati.

Nakon nekog vremena čula je Artemidu kako je ušla u sobu.

- ‘ku noć, Artemida - rekla je jedva čujno. - Lijepo spavaj.

Ali Artemida je, umjesto da se popne na svoju fotelju, učinila nešto što nije učinila nikada prije. Skočila je na sofu i sjela na Sophiein trbuh, promatrajući je očima koje su svijetlile u polumraku. Sophie je oprezno ispružila ruku i pogladila je iza ušiju. Artemida nije počela presti, ali nije joj pokušala ni pandžama iskopati oči. Sophie se malo pridigla i zaškiljila prema mački, tek toliko da provjeri je li to zaista Artemida, a ne neki nametljivac koji je slučajno banuo. I Artemida je jednako tako zurila u nju. Ta mačka nikada prije nije tražila Sophieinu pozornost pa ju je to uzrujalo i navelo na pomisao kako su promjene utjecale i na Artemidu.

- Oh, Artemida - rekla je Sophie - one sigurno i tebi nedostaju.

Artemida se izvukla izvan domašaja Sophieina glađenja i okrenula joj leda prije nego se namjestila za spavanje.

- Razumijem - rekla je Sophie i spustila ruku na svoje nove jastuke od lažnog krzna. - Ni ja ne želim o tome razgovarati.

* * *

U njezinu novom, jorgovanom namirisanom uredu, Sophie je na trenutak sklopila oči kako bi prestala misliti na taj događaj i usredotočila se na topao zrak koji joj je milovao obraze, donoseći sa sobom obećanje ljeta, prije nego se ponovno vratila svojem črčkanju po papiru: maloj sireni čiji je rep prelazio preko margine notesa i prelazio preko nekoliko zabilješki koje je napravila na ovom sastanku.

Oh, sranje! Pa ona je na sastanku.

Podignula je pogled i, naravno, svi su prestali razgovarati i gledali je s očekivanjem.

- Sto vi mislite o tome? - upitao ju je James Winter, jedan od njezinih novih rukovoditelja. - Znam da su svi radili Ixmdon Transport Museum i Aquarium, ali morat ćete se složiti kako je ovo jedinstvena zamisao, zar ne?

Sophie je bacila pogled na Cala koji joj je sjedio s desne strane i koji je na svojem notesu velikim slovima napisao CONCORDE.

- Pa, da, to je dobra zamisao, James - rekla je i malo se uspravila na stolcu. - Ali mislim da neke stvari još moramo razjasniti. Kao prvo, gdje je najbliži Concorde koji je povučen iz prometa... u Londonu? Je li dovoljno blizu da se ljude tamo prebaci autobusom? A drugo, nije li on iznutra malo premalen. Moglo bi ispasti kao da smo priredili party u dugačkoj, uskoj dnevnoj sobi. Možda, ako bi se sve održavalo u hangaru, a avion bi poslužio samo kao prostor u kojem se ljudi mogu malo opustiti... U svakom slučaju, jeste li se barem raspitali je li moguće takav avion unajmiti za održavanje partyja? - James je izgledao malo posramljeno. To ju nije iznenadilo, jer su njegove zamisli premda originalne, bile pomalo nebulozne. - Raspitaj se malo o tome pa mi javi. Ima li netko drugi kakvu ideju? Ne? Prihvatimo se onda novih poslova... želi li netko riječ, o bilo čemu?

Znala je da Cal ima nešto reći, no prije nego je on stigao otvoriti usta, Eve je povukla svoj stolac naprijed i s kraja konferencijskog stola se osmjehnula Sophie.

- Onda ću ja - rekla je.

Osam pari očiju se okrenulo prema njoj.

Svi su bili iznenađeni što Eve nije odmah predala svoj otkaz, još onog dana kad je Gillian službeno objavila da svoj položaj prepušta Sophie. Ona je to objavila u velikoj dvorani i gotovo se mogao čuti kolektivni uzdah olakšanja. Gillian je kratko govorila o logistici, zatražila od Sophie da kroz otprilike sat vremena dođe k njoj, a onda se okrenula na peti i vratila se u svoj ured tako lakim korakom kakvog Sophie nije nikada kod nje vidjela.

Ubrzo su svi koji su prilazili Sophie i čestitali joj opazili da Eve nije pomaknula ni mišić, nego je tamo stajala s rukama prekriženim na prsima, opasnim pogledom zureći u svoju rivalku. U tom su se času svi nazočni naglo prisjetili nekog posla koji su morali hitno obaviti pa su se brzo pokupili i razišli po zgradi.

Eve je, namjerno polako, prišla mjestu gdje ju je Sophie pomalo zabrinuto čekala, osjećajući kako bi sada bio pravi trenutak za trgnuti svoj pištolj iz futrole, samo kad bi ga imala.

- Onda, razjebalo te to što nisi dobila promaknuće? - Sophie je osjećala da netko mora nešto reći.

- Jest - odgovorila je Eve monotonim glasom. - Ali nisam iznenađena. Znala sam da ćeš ga ti dobiti. Cijela ta fora s djecom mrtve prijateljice donijela ti je prevagu, ti kujo.

Sophie je razmislila o tome. Da bi ironija bila veća, to je bilo točno. Kako je sad pri kraju tjednima bila odsutna, brinući se o djeci ali stalno obavljajući svoj posao, a to joj je kod Gillian beskrajno podignulo ugled.

- Znači, odlaziš? - Sophie ju je otvoreno upitala. Bilo joj je čudno što je otkrila kako zapravo uopće ne želi da Eve ode. Gillian je rekla kako joj je bilo teško odlučiti se između njih dvije i Sophie je željela da Eve ostane i posluži joj kao izlaz. Željela je da netko zauzme njezino mjesto u slučaju da ikad skupi hrabrost pa napusti tvrtku i ode na put oko svijeta. Jednom je imala svoj trenutak takve bezumne hrabrosti pa to nije izašlo na dobro. Ali voljela je misliti kako postoji i ta mogućnost.

- Ne - odgovorila je Eve, odmjeravajući Sophie - samo ću razraditi neku metodu trovanja koju neće biti lako otkriti.

Sophie se malo nervozno nasmijala. - Vjerovala ili ne, meni je drago što ostaješ - rekla je.

- Ostajem samo zato što ne vjerujem da ćeš dugo ostati ovdje - nastavila je Eve. - Otkad si se vratila s tog dadiljanja, postala si još mekša. Mislim da ćeš uspjeti pronaći nekog ubogog savjetnika za ulaganja koji će te oženiti i još prije kraja ove godine te napumpati, pa zato samo čekam da dođe moj čas.

Sophie je samo frknula. - Vjeruj mi, to se nikako neće dogoditi - rekla je, znajući da se zaista ne želi udati za savjetnika za ulaganja.

- Osim toga - nastavila je Eve - možda je i bolje što si ti dobila taj posao, a ne ja.

- Zašto? - upitala ju je Sophie koju je taj stav zaista zaintrigirao.

- Pa ako si postala šefica, onda se više ne možeš vući oko kanti za smeće i tamo pušiti, zar ne?

- Ne - odgovorila je Sophie s više žaljenja nego je očekivala. Ali nije se radilo samo o tom žaljenju. Bilo je tu i nečeg posve drugog što ona ne bi rekla Eve ni bilo kome. Ona tiha , istina koja joj je stalno zvocala u glavu, još otkad se vratila u ured. Sada kad je imala sve, kretala se prema najboljem dijelu svojeg života, sada kad je imala moć, prestiž i novac, došla je do vrlo depresivnog otkrića: nije to više željela.

Važan društveni događaj koji je planirala za petak navečer i na kojem je namjeravala proslaviti svoje promaknuće morao je biti odgođen za tjedan dana, jer je bilo malo onih koji su bili voljni odazvati se u tako kratkom roku, a čak se i taj broj rapidno smanjio na samo dvoje ili troje ljudi iz ureda, uključujući Lisu, koji se nisu bojali popiti koju čašicu pred šefom, Cala, koji je otišao dočekati Maura, i Christina, jedina Sophieina prijateljica koja trenutačno nije bila ni u kakvoj vezi koja bi monopolizirala njezine izlaske petkom.

- Hvala Kristu, Sophie, da si se opet vratila u grad - rekla je Christina, spuštajući dvije čaše vina na njihov stol. - Da nema tebe, ne bih imala s kime tulumariti. Ne mogu vjerovati, ali svi su u vezi. Tako je dosadno kad su svi sretni.

- O, znam - rekla je Sophie s puno entuzijazma i otpila jedan veliki gutljaj. - Eto, ja nisam sretna. Na mene možeš računati kad god osjetiš volju za tulumarenjem.

- Ti si tako duhovita - rekla je Christina, smijući se. - Zbilja si mi nedostajala. Onda, pričaj mi gdje si nedavno bila? Već sam pomislila da si emigrirala ili tako nešto. Koliko se sjećam, netko ti je umro, zar ne?

Da je Christina znala što će uslijediti, možda ne bi pitala. Sophie se naširoko raspričala i tek nakon dvadesetak minuta je shvatila kako je Christina zapravo ni ne sluša. Nimalo diskretno je zurila u nekog tko se nalazio odmah iznad Sophieina lijevog ramena.

- Chris! - Sophie je pokušala ponovno privući njezinu pozornost. - Ja ti govorim priču svojeg života!

Christina je poskočila: - Bože, oprosti. Nisam mogla skinuti pogled s onog čovjeka tamo. Jako je zgodan. I izgleda bogat. Vjerojatno je oženjen, naravno, ili... - Christina se naslonila na svojem stolcu i spustila dlanove na koljena. - Tipično, razgovara s Calom... Trebala sam znati. Oni najbolji su uvijek ili oženjeni ili gej.

- Ili udovci - dodala je Sophie bez razmišljanja.

- Ili su što? - upitala je Christina.

- Ništa - brzo je rekla Sophie. - To je sigurno taj Mauro, otkad sam se vratila Cal mi non-stop melje o njemu...

Sophie se okrenula kako bi pogledala tog čovjeka koji je uspio zaokupiti Calovu pozornost duže od dvije minute, a kad ga je vidjela stao joj je dah. To nije bio Mauro.

To je bio Jake Flynn.

- O, Bože! - rekla je Sophie, upravo u trenu kad je glazba na trenutak utihnula.

Jake je podigao pogled i osmjehnuo joj se. Sophie se brzo okrenula natrag Christini i iskapila svoju čašu vina.

- Što je? - pitala je Christina. - Samo mi nemoj reći da je tvoj. Ozbiljno ti kažem, ako si ti prije mene uspiješ pronaći dečka, ja ću se ubiti, jer bi to i službeno značilo da za mene nema nade.

Sophie ju nije slušala. Zgrabila je Christininu čašu pa je i nju iskapila.

- Hej! - protestirala je Christina.

- Kupit ću ti drugu, ali prije toga moram otići tamo i porazgovarati s njim. Ti znaš za sve to što se dogodilo u Cornwallu? - Christina ju je bijelo gledala. Sophie je ljutito odmahnula glavom. - Eh, pa puno se stvari tamo dogodilo, stvari zbog kojih ne mogu ići dalje, o kojima ne mogu prestati razmišljati iz noći u noć i... uostalom, ne znam zašto se prije nisam toga sjetila. Jake je rješenje. Jake će mi osloboditi misli od svega, posve je lud za mnom ili je barem bio. A ako je još uvijek, onda ću i ja biti posve luda za njim. Sama si rekla da je savršeno savršen.

Srećom Sophie nije vidjela izraz na Christininu licu kad se odlučno zaputila prema šanku gdje je stajao Jake. Da je mogla vidjeti taj izraz užasa i nevjerice, možda bi je to malo pokolebalo.

Sophie mu je namjeravala prići s nekom vrsti cool sofisticiranosti, za koju je znala da ga privlači. Na nesreću se malo spotaknula kad je bila samo korak ili dva udaljena od Jakea pa je zateturala i našla se na njegovim prsima.

- Oh - rekla je Sophie, uspravivši se - to su te nove cipele. Nemoguće je u njima hodati. - Bacila je pogled na cipele, kako bi vidjela koje je, od onih desetak pari koje je po povratku kupila, toga dana obula. Razljutila se kad je vidjela kako je, uopće ne birajući, obula neke koje se nisu najbolje slagale s odjećom.

- Sophie - Jake joj se osmjehnuo, budno pazeći da mu glas ostane neutralan. - Kako je lijepo što te vidim! Danas sam saznao za novost, a kad sam prolazio pokraj tvrtke, rekli su mi da ćeš biti tu. Želio sam te počastiti pićem kako bih ti pokazao da ti ništa ne zamjeram i da mi je drago zbog tvojeg uspjeha, iako mislim da ću odsad većinu poslova obavljati s Galom... ti ćeš biti previše važna osoba da bi tratila vrijeme pregovarajući sa mnom.

- Ja ću uvijek imati vremena za tebe, Jake - rekla je, koketno zabacujući kosu na način koji je dobro uvježbala. Calov pogled je prešao sa Sophie na Jakea: - Drago mi je što smo se vidjeli, Jake. Sad moram ići - rekao je pogledavši Sophie. - Upamti što sam ti rekao.

- Što si mi rekao? - upitala je.

- Rekao sam da se trebaš što prije poševiti - ponovio joj je i onda otišao.

Sophie je pokrila lice rukama i Jake joj ih je nježno odmaknuo i osmjehnuo se, još uvijek je držeći za zapešća.

- Prvo pravilo menadžmenta: Nikad ne dopusti da osoblje vidi da ti je neugodno - rekao je.

- Oh, ja sam to prekršila nekih dvjesto puta, a osim toga, na novom radnom mjestu počinjem raditi tek od sljedećeg tjedna - nasmijala se i opazila kako ju je Jake držao trenutak ili dva duže nego je to bilo nužno. Možda ipak nije prekasno.

- Nekako nisam očekivao da ćeš se vratiti - rekao je Jake, pružajući joj čašu vina koju je za nju naručio.

- Nisi? - upitala ga je s iskrenom radoznalošću.

- Zašto?

- Činilo mi se da se tamo nešto događalo. Nisam mislio da ćeš biti u stanju ostaviti ih. Bilo koga od njih.

Sophie je pijuckala svoje piće i borila se s rastućom plimom tuge u prsima.

- Zapravo si mi nedostajao - rekla je pogledavši ga. Trenutak ju je promatrao kao da joj pokušava pročitati misli, a ona je na to odgovorila uklonivši svaku pomisao na Louisa koja bi joj se mogla pojaviti u očima. Znala je da je to što radi loše, ali možda je Cal imao pravo, možda se trebala poševiti. Ako bude u krevetu s nekim drugim čovjekom, s nekim kome je stalo do nje i tko je želi, onda će si možda moći zauvijek izbiti iz glave one uporne misli.

- Nisi se ti zato vratila - rekao je Jake s nekim tužnim i ironičnim osmjehom.

- Jake, žao mi je što sam se onako ponijela kad sam te posljednji put vidjela. Kako sam se samo bacila na tebe. Imao si pravo što si mi sve ono rekao. Bila sam zbunjena. Morala sam ići u Cornwall. Ali kad sam došla tamo, shvatila sam kako sve to nije za mene. Kako je komplicirano.

- To što je nešto komplicirano ne znači i da je pogrešno - rekao je Jake opušteno. - Vrijedi ići za nečim što će te učiniti zaista sretnom, čak i ako je do tamo teško stići.

Sophie se oduprla porivu da se namršti. Jake je bio gotovo od onolike pomoći kolikoj se je i nadala.

Pretpostavila je da ga treba zavesti, a kako nije imala ideje kako bi to izvela, odlučila se za izravan i vrlo otvoren pristup.

- Jake, želim te - rekla je, nekako istovremeno zadržavši njegov pogled i svoje živce. - Seksualno.

Jake je morao rukom pokriti usta da bi prikrio osmjeh, a Sophie je osjetila kako joj je koža istog trenutka pocrvenjela.

- Ispričavam se - rekao je, a njegov je osmijeh u trenu nestao i sada ga je zamijenio neodoljiv pogled njegovih plavih očiju.

Napokon me je shvatio ozbiljno, pomislila je Sophie.

- Zašto? - upitao ju je.

- Zašto? - Sophie je podigla glas pa ju je nekoliko ljudi pogledalo. - Kako to misliš, zašto? - Spustila je glas do šapta.

- Zar nije dovoljno da te želim?

Jake je spustio svoju čašu na šank i poveo je Sophie podalje od bučnog šanka do tihog kutka kraj požarnog stubišta.

- Ti znaš da te želim - rekao je tihim i napetim glasom. - Želio sam te dugo vremena. Želio sam te čak i nakon što sam ti rekao da te ne želim. - Jake se kratko, neveselo nasmijao. - I znaš što? Zapravo me uopće nije briga voliš li nekog drugog. Ako me želiš samo zato da te odvedem u krevet i pomognem ti zaboraviti tog drugog, ja ću ti to učiniti. To ti pokazuje koliko te želim, Sophie. Ali odgovori mi iskreno da li zaista to želiš? Da li ti to zaista želiš? Jer mene nije briga ako me budeš povrijedila, ali ne bih mogao podnijeti gledati te kako samu sebe povređuješ.

Sophie je pogledala Jakeove izražajne plave oči i htjela se prisiliti i odgovoriti mu kako želi da je odvede u krevet.

Ali nije mogla. Nije se mogla koristiti Jakeom kao nekim ljekovitim sredstvom, jer to ne bi imalo učinka, a i imao je pravo, ona bi ih samo oboje povrijedila.

Spustila je pogled na svoja stopala. - Oh, Jake - rekla je nježno. - Oprosti, ja sam takva budala.

Jake je progutao knedlu i kruto kimnuo: - Vjerojatno jesi - rekao je - ali ne zbog onog zbog čega ti to misliš. - Okrenuo se na peti i otišao iz bara. Sophie ga otad više nije ni čula ni vidjela. Jedino je saznala kako njegovi ljudi uvijek nazovu njezine ljude kad god im nešto zatreba.

I tako, ni izlasci, ni kokteli, ni kupovanje stvari, niti pušenje, pa čak ni Jake, ništa nije pomoglo. Od trenutka kad se vratila pokušavala je, zaista je pokušavala uklopiti se u svoj novi, poboljšani život i ništa od onoga što je mogla poduzeti nije mijenjalo alarmantnu i zastrašujuću činjenicu: usprkos tom njezinu novom, brzom gradskom živom, bila je očajno usamljena. A na cijelom svijetu je postojalo samo troje ljudi koji su mogli ukloniti tu usamljenost.

Bilo je prekasno za povratak, čak i kad bi imala hrabrosti tamo otputovati.

* * *

Sastanak je završio i Eve je zastala kraj Sophieina kraja stola, kako bi spustila neke papire. - Jesi dobro? - upitala je, ali Sophie je znala da se to pitanje odnosilo na središnji dio sastanka kad se prepustila maštanju umjesto da vodi taj sastanak.

- Fino sam, samo me spopala prehlada ili nešto - rekla je Sophie i popratila to nekakvim poluosmijehom. Eve je podignula obrvu i otišla.

Cal je pogledao na sat. - Vrijeme je za objed - rekao je. - Hajde, idemo malo prošetati.

Sophie je bez entuzijazma pogledala gomilu papira na svojem stolu. - Ne mogu, Cal, moram ovo srediti i čitati neke dijelove sa sastanka... je li Lisa završila svoje izvješće?

- Šališ se, zar ne? - rekao je Cal, podigavši gomilu papira, uredno je složivši, a onda je sve to stavio u najdonju ladicu Sophieina ormarića za spise. - Tako - rekao je - ovo je odloženo, a Lisa svoje neće završiti do danas poslijepodne, a i to ako budemo imali sreće. Izašla je na ručak, u svakom smislu te riječi, s novom ljubavi njezina života. S tikvanom imenom Micky. Zgodno, ha? U svakom slučaju ovo je prekrasno proljetno jutro i mi idemo van, malo provjetriti glave. Hajde! Kupit ću ti pločicu marsa, iako mi je Bog svjedok da, sudeći po tome kako ti pristaju ove hlače, izgledaš kao da si ih već pojela sasvim dovoljno.

Nekoliko minuta kasnije sjedili su jedno pokraj drugog na klupi na Finsbury Circusu i promatrali gredicu crvenih tulipana koji su vedro lelujali na povjetarcu.

- Zašto se ovo zove Finsbury Krug kad zapravo ima oblik kvadrata? - upitao je Cal.

Sophie je slegnula ramenima: - Baš me briga.

Cal je uzdahnuo. - Čuj, kad si se vratila i bila onako u bedu, mislio sam da si iscrpljena. Toliko tjedana si provela brišući guze i nosove, ne? A kad si prolazila kroz svoj, hvala Bogu kratak period, opijanja, mislio sam da je to zbog stresa jer si dobila posao koji vjerojatno nećeš moći obavljati. Ja sam sve te stalne mamurluke, noćne izlaske, trošenje svojeg vremena za pauzu da bih tebi teglio stvari koje impulzivno kupuješ, a za koje ti je neugodno da ih nosiš sama, za sve sam to sebi govorio: ona prolazi kroz težak period, potrebno joj je vrijeme da se prilagodi. Ali, Soph, prošlo je već više od mjesec dana otkad si se vratila. A postaješ sve više nejasna, umjesto sve manje. I posve sam siguran da nisi uživala ni na jednom od tih ludih vrtuljaka za koje si se uhvatila. Nikada nisam vidio poznatu osobu koja bi izgledala tako grozno kao ti. Što me navodi na jedan zaključak. Ti si u depresiji, osim ako nisi razvila onu vrlo dosadnu ovisnost o heroinu, a nisi je razvila jer ti mrziš igle. I zato te sada konačno preklinjem, molim te, reci mi... zašto si deprimirana?

Pogledala ga je namrštivši se, iscrpljenost joj je otežavala pratiti o čemu on govori. - Dobro sam, časna riječ!

Cal je opet uzdahnuo i preokrenuo očima. - Bila si mi draža kad si bila zaljubljena u Jakea - rekao je žalosno. - Bilo je mnogo manje komplicirano.

Sophie se nekako uspjela škrto osmjehnuti - Nikad nisam bila zaljubljena u Jakea... da sam barem bila, a u svakom slučaju sa mnom će biti sve u redu - odgovorila je. -

Baš onako kako si rekao, potrebno mi je samo malo vremena za prilagodbu i to je sve.

Cal je ponovno gledao na svoj sat. - Mjesec dana nije dovoljno dugo? Slušaj, bilo bi mi draže da si mi jednostavno rekla, ali kako moram nagađati... zaljubila si se u klinke, a onda se pojavio njihov zgodan, tajanstven tata koji se poigrao s tvojim osjećajima, a onda te okrutno nogirao... je li tako bilo? Čuj, to ti je pomalo kao Jane Eyre; mogla bi otići i spaliti im novu kuću, nakon što si, naravno, najprije evakuirala djecu. To će zaokupiti svu njegovu pozornost. Ne, čekaj, mislim da je tamo na tavanu bila njegova luda prva žena.

Sophie se nije nasmiješila, nepomično je zurila u tulipane, ali Cal je bio uporan: - Mogla bi se viđati s djecom, zar ne? - upitao je. - Kladim se da bi ti gospodin Tajanstveni dopustio viđati ih, čak i ako mu se ti ne sviđaš. Sve što trebaš napraviti je podići telefonsku slušalicu i upitati ga.

Sophie se pitala bi li on pogodio koliko puta je već sjedila sa slušalicom u ruci i namjeravala nazvati broj koji joj je Louis poslao ubrzo nakon što se vratila, zajedno s kartom koju su napravile djevojčice, a na kojoj je bila nova adresa. On na toj karti nije napisao ništa, osim što je označio detalje, a ispod toga je Bella napisala Teta Sophie, mi te volimo!

Naravno da nije mogla samo »podići telefonsku slušalicu i upitati ga«, jer to bi značilo razgovarati s njim i čuti njegov glas i prije nego bi se i snašla bila bi opet na samom početku, a to bi bilo teško jer se zapravo nije pomaknula od početka još od onog dana kada je napustila St. Ives.

- Ne mogu - rekla je Calu. - Jednostavno... ne mogu.

- Čini se da te je zbilja jebeno ozlijedio tom nogom - rekao je Cal - kad te to tako dugo muči. Kada ne bih imao ovako lijepo lice koje moram štititi, otišao bih tamo i pretukao ga. - Zagrlio je Sophie oko ramena: - Slušaj, Sophie, moraš odustati od takve neuzvraćene ljubavi. Sada će te to boljeti, ali jamčim ti da ćeš se na kraju osjećati bolje. Zaista.

Sophie ga je pogledala. - Nije on nogirao mene, nego sam ja njega. Zastala je i doimala se kao da o nečemu razmišlja. - Jesi li zapazio kako neke riječi koje ne rabiš često počnu zvučati nekako čudno? Noga... noga... no...

- Stani na čas! - Calov ton ju je prenuo iz tog razmišljanja. - Ti si nogirala njega! Zašto? Hoću reći ZAŠTO već tjednima tu tužno glavinjaš i sve nas tjeraš u depresiju s tim tvojim jadnim izrazom lica kad si mogla od njega posve ležerno otići?

Sophie je rukom otrla oči. To je, manje-više, bilo ono isto pitanje koje ju je držalo budnom svake noći otkad se vratila.

Tamo na plaži, u onoj studeni, u mračnim satima prije svanuća, sve se činilo savršeno jasnim. Osjećala je kako točno zna što radi, sve do trenutka kad je zaustavila auto pred svojim malim stanom u Londonu. Od tog je trenutka trčala svom snagom kako bi pobjegla od sumnje koja joj je stalno prigovarala i govorila joj kako je napravila najveću pogrešku u svojem životu. Koja joj je govorila kako je Louis zapravo jednako tako želio nju kao što je i ona željela njega i kako im je ona oboma oduzela šansu da to otkriju.

Sophie je pomislila kako je ona jamačno jedina osoba na svijetu koja je zaista bila u stanju biti pogubno osjetljiva. Čini se da je to bila upravo njezina odluka, da sebe ubija polako i bolno.

- Sada je za sve prekasno - bila je ustrajna, dajući Calu isti odgovor koji je davala i sebi. - Imala sam sićušnu šansu i mogla sam dopustiti da se nešto dogodi, a ja sam pobjegla. Mislim reći, naravno da sam pobjegla. Ja sam ja, zar ne? Propustila sam svoju šansu. A sada je sve previše komplicirano.

- Oh, da, naravno - rekao je Cal s teškim sarkazmom. - To je strahovito komplicirano: tebi se sviđa on, a njemu se sviđaš ti. I oboje volite njegovu djecu. To je zaista velik problem, zar ne? Bolje je uništiti svačije živote, uključujući i moj, dok ćeš ti dovijeka mozgati o tome. - Bijesno ju je pogledao: - Kako je, dovraga, to komplicirano?

Sophie mu je uzvratila bijesnim pogledom: - Jer... - Nastojala je opet oživjeti sve svoje razloge s plaže: - On je Carriein muž. Ako sam s njim, to je kao da varam Carrie! A možda me on zapravo i ne voli. Možda je on samo htio ševu na brzaka, a ako se ja poslije zagrijem i sve pode po zlu, kakve će to posljedice imati za djecu? One su već propatile toliko toga i... ima i drugih razloga kojih se u ovom trenu ne mogu sjetiti, ali koji su zaista vrlo razumni.

Cal se gotovo ugušio pijući svoju Diet Coke. - Nemoguća si. On Je Zaljubljen U Tebe.

- Kako to znaš? - zavapila je, u očaju mahnuvši rukama.

- Zato što znam tebe i jer znam da razlog zbog kojeg si pobjegla ovamo nije ni jedno od tih sranja koja si sada naširoko navodila. Pobjegla si zato što znaš da i on tebe voli pa si se usrala od straha. Zašto bi inače bila u ovako patetičnom stanju?

- Ipak se ne mogu tamo vratiti, Cal. On je Carriein muž.

Cal je svoje obje krasno oblikovane obrve podigao prema nebu. - To nije pravi razlog - rekao je frustrirano.

- To je pravi razlog - inzistirala je. - I, hvala na pitanju, to je prokleto dobar razlog.

- Čuj, čak i ja znam da su, kad si ga ti srela, Carrie i Louis već godinama živjeli odvojeno. Ti mi nisi ispričala cijelu priču, ali ja sam povezao konce i znam da ma što bilo to što ih je rastavilo, to nije bilo zato što je on bio zao gad. To se vjerojatno dogodilo zato što su oni, baš kao i svi mi ostali, ljudska bića. Daj, razmisli malo, Sophie... Voljela si Alexa, zar ne?

- Mislila sam da ga volim - odgovorila je, iako nije vidjela kakve to sad ima veze.

- Eto vidiš, a to je bilo prije više od dvije godine. A sad mi reci kako se ti, kao biće od krvi i mesa, osjećaš kad znaš da će se on za dva tjedna oženiti?

- Zar se ženi? - upitala je odsutno. - Baš lijepo. - A onda je nabrala obrve i pogledala Cala: - Otkud znaš?

- Ne znam, samo sam ti htio pružiti dokaz za ono što govorim. Kad bi Carrie sad bila živa, ne bi je bilo briga što ste ti i Louis zajedno, jer bi ona živjela svoj život.

Sophie je kimnula. - Znam - rekla je - ali ona nije tu i ne može reći kako je to u redu, a zbog toga i je sve to nemoguće.

Cal ju je vrlo kritički i prezrivo pogledao: - Reci mi pravi razlog zbog kojeg sve to sebi radiš.

- Koji drugi razlog bi još mogao postojati?

Cal je mahnuo prema vedrom nebu. - Ako se Carrie sada nalazi tu gore, onda ti vjerojatno viče: Idi k njemu, ti glupa kravo! O, ne, temeljeno na istom pogrešnom principu, ti nećeš otići u samostan umjesto da se udaš za kapetana i postaneš gospođa Von Trapp. Čak ni ti nisi toliko blesava. Ti ovo radiš iz pukog straha. Bojiš se biti zaljubljena, bojiš se biti sretna, bojiš se da ćeš se jednoga dana probuditi i shvatiti kako je život kojim si godinama živjela zapravo bio govno.

Sophieine oči su se raširile, ali Cal joj nije dao vremena da ga prekine. - Da, Sophie, tvoj život je sve do sada bio dosadan i skučen i usamljen, s vječitim ponavljanjima... dobro došla u klub! Ali ako imaš priliku to promijeniti, onda ga se ne moraš i dalje držati kao svojevrsne kazne zbog osjećaja sreće. To je jednostavno nastrano!

- Ne radi se o tome - rekla je Sophie, a njezino je protivljenje iz časa u čas bilo sve slabije. - Dobro, možda i ima malo istine u tome. Ali to nije samo to, Cal. Kao što sam ti rekla, ne radi se samo o njemu. Tu je cijela obitelj, obitelj koja se upravo počela oporavljati. Što ako to s Louisom zaista pođe krivo, što će tada biti s djevojčicama? Zar ne bi bilo strašno da prekinemo, a one budu usred toga? Ne bih im mogla to učiniti.

- Nitko ti i ne kaže da moraš otrčati tamo i vjenčat se s njim. Samo budite zajedno, ponašaj se opušteno i vidjet ćeš kako to ide. Reci djeci kako stoje stvari. Reci djeci da njih voliš bez obzira kako sve ispalo. Daj jednom u životu ti sama odaberi, Sophie Mills!

Sophie je razmišljala o tim njegovim riječima koje se nije usuđivala sama sebi reći. - Jesam li ja dovoljno jaka za to? - upitala ga je. - Što ako ne bude dobro?

- Dovoljno si jaka - potvrdio joj je Cal bez ikakva ustezanja. - Dokazala si koliko si jaka. U svakom slučaju imam osjećaj da je to odluka koju nećeš požaliti. A ti znaš kako sam ja gotovo vidovit.

- Još je daleko do večere u petak navečer - rekla je, postavljajući mu i tu zadnju prepreku da bi je uništio.

- Sophie, jesi li sretna na poslu?

- Ne - odgovorila je pošteno - više nisam.

- Onda otiđi - savjetovao joj je. - Iznajmi svoj stan i pronađi mjesto gdje ćeš dolje boraviti. Oh, da, to će izazvati malo skandala. Gillian to neće odobravati, a Eve će trijumfirati, ali baš te briga.

- Ali to je moj posao, posao o kojem sam sanjala - slabo je protestirala. - Voljela sam taj svoj posao.

- Rekla si da si ga voljela, a to je prošlo vrijeme. Osim toga, znaš, nema ničeg lošeg u tome ako se snovi mijenjaju. Jedino je loše ako ih ne slijediš sa svakim atomom energije i odlučnosti koja te je dovde dovela. Nema rizika i siguran sam da oni u Cornwallu stalno priređuju partyje. Mogla bi se tamo uklopiti s poslom. Organiziraj im natjecanja u bacanju kamena s ramena ili što oni tamo već rade.

Sophie se smiješila. - Netko drugi mi je već to predlagao - rekla je. - Ali to je riskantno i bojim se.

- Sophie, cijeli život nam je sazdan od rizika - rekao joj je ljutito. - Mislio sam da to znaš, ako si uz ovu bluzu u stanju staviti ovakav ruž na usne.

Sophie se nasmijala i odjednom osjetila nalet adrenalina. - Možda bih to mogla i učiniti - rekla je kolebljivo.

- Ne da bi mogla, nego to i učini.

Sophie je pogledala Calove mirne plave oči i primila ga za ruku.

- Učinit ću to - rekla je, očiju raširenih od uzbuđenja i straha. - Jebiga!

- Bit će prekrasno - rekao je Cal, ljubeći je u obraz.

- Oh, ali čekaj malo - Sophie je zgrabila Calovu ruku dovoljno čvrsto da je zacvilio. - Što ako... što ako se Louis ohladio, ako više nije zagrijan za mene?

- Joj, daj napokon zašuti s tim tvojim jebenim »što ako«!

29 Bilo joj je potrebno malo vremena dok je pronašla kućicu koju su Louis i djevojčice

unajmili. Bila je u onom nizu nasuprot strmoj padini brežuljka, otprilike kilometar i pol izvan grada. Malena i izblijedjela, izgledala je kao da je proživjela stotinu oluja i još uvijek čvrsto stoji.

Kad je zaustavila auto pri dnu prilaznog puteljka, ponovno se upitala nije li sve ovo ipak vrlo loša zamisao. Mogla je barem telefonirati i tako provjeriti što Louis osjeća ili ima li za ovaj vikend nešto u planu. Mogao je nekamo izaći, mogao je biti s nekom ljepoticom u naručju. Djevojčice su je možda već prekrižile...

Odjednom je požalila što njezina majka nije pobješnjela kad joj je jučer nakon posla otvoreno rekla što namjerava učiniti i što ju nije preklinjala neka to ne učini. Ali umjesto toga, mama ju je samo zagrlila i rekla: - Idi, draga, učini ono što misliš da trebaš učiniti. I ako sve ispadne onako kako si željela, nikad se ne zna, možda konačno upravo tamo otvorim utočište za pse. - I onda joj je dala paket keksa da ima za put, što je Sophie odbila.

Dok je Sophie tako sjedila u autu, pitala se po posljednji put o svemu tome što radi i koliko riskira i kako bi sve moglo poći strašno loše, ili možda čak i prekrasno dobro. Znajući da je, ma kako ispalo, ona to morala učiniti. Zaustavila je sve svoje spekulacije kojih se nije mogla otarasiti i duboko udahnula. Bilo je prekrasno predvečerje, sunce kao da je zapalilo sve lišće oko kućice, obasjalo ga crvenom aureolom i sve promijenilo svojim sjajem.

Izašla je iz auta, otvorila stražnja vrata i sa stražnjeg sjedala oprezno podignula plastičnu kutiju koja je dotad bila učvršćena sigurnosnim pojasom. Grizući usnu pošla je prema prednjim vratima, ali prije nego je i stigla pozvoniti čula je glasove kako odzvanjaju. Vireći kroz prednji prozor, vidjela je da su svi, Louis, Bella i Izzy u stražnjem vrtu. Djevojčice su bile obuvene u gumene čizme do koljena i izgledalo je kao da pomažu Louisu posaditi neke biljke, iako se činilo da se to vrtlarenje pretvorilo u ratovanje u blatu i Bella i Izzy su vrištale i smijale se dok je Louis, loveći ih, trčao za njima u krug, noseći u svakoj ruci grumen blata. Sophie je jedan trenutak promatrala tu savršenu sliku koja ju je učinila i sretnijom, a i prestrašila je više nego išta u životu.

- E, sad ili nikad - rekla je, govoreći plastičnoj kutiji. Kutija se još uvijek durila i šutjela.

Sophie nije znala kako bi ih pozdravila pa je jedan dug trenutak samo stajala i promatrala ih, a srce joj je bilo u grlu. Tad ju je spazila Izzy.

- Teta Sophieeeeeeeee! - vrisnula je i bacila se, onako pokrivena blatom, na Sophie, prskajući sve oko sebe. Plastična kutija je ljutito dreknula pa ju je Sophie spustila i, kleknuvši, čvrsto zagrlila Izzy.

- Kako si narasla - rekla je, ljubeći nekoliko puta djetetove zemljom umrljane obraze.

- Znam - rekla je Izzy ponosno. - Visoka sam gotovo kao žirafa.

Tad je tu već bila Bella i stavila je ruke oko Sophieina vrata, ljubeći je u jedan obraz pa u drugi.

- Opet si tu! - rekla je oduševljeno. - Znala sam da ćeš se vratiti! Ovo će biti dugačak posjet, zar ne?

Sophie je odmaknula djevojčice koje su je posve okružile i preko njihovih glava pogledala u Louisa koji ju je, držeći ruke na bokovima, zaprepašteno promatrao.

- Pa možda će biti i dug, ako vi budete tako htjeli.

- Oh, hoćemo, hoćemo - zapjevušile su djevojčice uglas, plešući oko nje.

Najzad je Louis progovorio. - Curke! - rekao je vedro. - Pogledajte kako ste zablatile Sophie! Idite unutra i presvucite se u nešto čisto i suho, OK? Ionako je već vrijeme za čaj.

- Ne! - protestirala je Izzy. - Neću.

Bella je gledala Sophie, pa svojeg oca.

- Hoćeš - rekla je, zgrabivši Izzy za ruku i onda ju je vukla prema kući istovremeno je škakljajući, tako da se Izzyn protest postupno pretvorio u kikotanje.

- Oh, prije nego odete - Sophie se prisjetila plastične kutije. Podigla ju je i pružila prema Belli.

- Odsjela sam u B&B, a tamo ne primaju mačke.

Djeca su ushićeno vrisnula, a Bella se vratila po kutiju i pažljivo je nosila u kući. Za divno čudo, kutija je počela presti.

Sophie je ustala i popravila suknju.

- Malo sam prljava - rekla je, nasmijavši se nervozno i nije još bila dovoljno hrabra da pogleda Louisa.

- Malo - rekao je, prišavši joj korak bliže. - Zašto si došla, Sophie? - upitao ju je blagim glasom, Zagledavši joj se duboko u oči. - Moram to znati, jer ne mogu... zašto si došla?

Sophie je pomislila na onih stotinu razloga i izlika koje je smišljala dok je putovala ovamo kako bi bila pokraj Louisa i bez da mu kaže zašto, od toga da je dobila otkaz na poslu pa do nagle alergije na život u gradu. Ali kad se sada pojavilo to pitanje, shvatila je kako je već izgubila previše vremena. Istina je uvijek bila tu, od one prve noći koju je provela s Louisom, samo je ona bila previše prestrašena da bi je vidjela. Shvatila je kako čak ni tijekom onog noćnog bdijenja na plaži ona nije tražila istinu, barem ne sasvim. Tražila je razloge za odlazak, jer je mislila kako će to biti lakše nego suočiti se s onim što je već znala, da Louis osjeća prema njoj isto što i ona osjeća prema njemu. Tada nije bila u pravu.

- Došla sam da budem pokraj tebe - odgovorila je jednostavno. - Da bih ti bila dovoljno blizu, da mogu petkom otići s tobom na večeru, ili da svake nedjelje šetam plažom s tobom i s djevojčicama. Da bih bila s tobom kad ne moram misliti ni o čemu drugom osim o tome kako je to biti s tobom. Da te bolje upoznam i provjerim jesam li u pravu kad osjećam ovo što osjećam. - Sophie ga je napokon pogledala. - Ako misliš da je to u redu.

Louis je prešao one posljednje dvije stube u jednoj jedinoj kretnji i dugo ju je držao čvrsto zagrljenu. Poljubio ju je u tjeme, a onda ju je malo pustio, kako bi je mogao pogledati u lice. - Što se mene tiče, to je definitivno u redu. To je i više nego u redu.

ZAHVALE Zahvaljujem Katie Elton i Georgini Hawtrey-Woore, koje su svojom zapanjujućom

kreativnošću i stalnom potporom učinile izdavački proces takvim zadovoljstvom. I cijelom timu Arrowa i Random Housea, na njihovu svakodnevnom predanom radu i entuzijazmu.

Zahvaljujem i Lizzy Kremer, mojoj agentici koja je, što se tiče posvećenosti svojem poslu, najbolja na svijetu i koja je uvijek bila s druge strane telefona, čak i tijekom svojeg rodiljnog dopusta!

Zahvaljujem i svojim dragim prijateljicama koje su mi pomagale da ustrajem u svojem radu: Jenny Matthews, Rosie Wooley, Sarah Boswwell (i njezinoj majki, gospođi Darby), Clare Winter (i njezinoj majki, gospođi Smith) i Cathy Carter (i njezinoj majki, gospođi Bell). Sve vi ste mi pružile toliko ohrabrenja.

I na kraju, zahvaljujem svojem predivnom mužu Erolu, čija se ljubav i vjera nikada nisu pokolebale, i mojoj kćeri Lily, koja je tako pametna, lijepa, zabavna i ljubazna da jedva mogu vjerovati da sam joj ja majka!