Ruža s. Domagoja Ljubičić

Melodijska analiza gregorijanskih napjeva

misnog OrdinarijaISBN: 978-953-6420-18-6

110,

00 k

n

Ru

ža s

. Dom

agoj

a L

jub

ičić

• m

elod

ijsk

a an

aliz

a gr

egor

ijan

skih

nap

jeva

mis

nog

ord

inar

ija

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU • KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

2

Ruža s. Domagoja Ljubičić

Melodijska analiza gregorijanskih napjeva misnog Ordinarija

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBURuža s. Domagoja Ljubičić, Melodijska analiza gregorijanskih napjeva misnog Ordinarija

Biblioteka GregorijanikaKnjiga II.

nakladnikSveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet

za nakladnikaMario Cifrak, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

povjerenstvo za izdavačku djelatnost katoličkoga bogoslovnog fakulteta sveučilišta u zagrebuNenad Malović, Anto Barišić, Ana Biočić, Nedjeljka s. Valerija Kovač, Vanda Kraft Soić

recenzentiprof. Šime Marović doc. mr. art. Gabrijela s. Vlasta Tkalec

jezična lektura i korekturaTomislava Ćavar

prijelom i grafičko oblikovanjeTomislav Košćak

tisakPrintera, Sveta Nedelja

naklada: 200 primjeraka

ISBN: 978-953-6420-18-6

Tiskano u travnju 2019.

CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001025881.

© Copyright: Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet

Ruža s. Domagoja Ljubičić

Melodijska analiza gregorijanskih napjeva

misnog Ordinarija

sveučilište u zagrebu • katolički bogoslovni fakultet zagreb, 2019.

5

UVOD

Pjesma i pjevanje, koje susrećemo u svih naroda i religija, od sa-mih su početaka bili važan sastavni dio kršćanskog bogoslužja. Riječ pjesma jedna je od najčešće upotrebljavanih riječi u Bibliji:

u Starome se zavjetu spominje čak 309, a u Novome 36 puta. Posljednji spomen pjesme u Bibliji susrećemo u Knjizi Otkrivenja 15,3: Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu.

Tako od najranijih vremena postoji skladan suživot između glaz-bene umjetnosti i obreda. Stoga se ne treba čuditi što Crkva s pravom pridaje veliko značenje liturgijskom slavlju i promicanju svete glazbe, a pjevanje smatra povlaštenim načinom djelatnog sudjelovanja puka u obredima i njegovim važnim izričajem u liturgijskom događanju, koji treba ozbiljno shvatiti i ne podcijeniti.

Na planu liturgijsko-glazbenog života i Drugi vatikanski sabor u konstituciji Sacrosanctum Concilium u šestom poglavlju napominje da »glazbena baština opće Crkve jest blago neprocjenjive vrijednosti jer se ističe između ostalih izraza umjetnosti posebno time što sveto pjeva-nje, združeno s riječima, tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije« (SC 112). Dalje nastavlja: »Sveta će glazba stoga biti to svetija što se bude tješnje povezala s bogoslužnim činom, bilo da ugodnije izrazi mo-litvu, bilo da potiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću. Crkva odobrava i u bogoštovlje pripušta sve oblike prave umjetnosti koji su obdareni potrebnim svojstvima« (SC 112).

Naime, ne smije se osporiti činjenica da je sve do Drugoga vatikan-skoga sabora, ali i nakon njega, gregorijansko pjevanje bilo ‘službeno’ pjevanje katoličke liturgije. Stoga papa Benedikt XVI. u apostolskoj po-budnici Sacramentum caritatis, br. 42, ponovno ističe: »Naposljetku, vodeći računa također i o različitim usmjerenjima i različitim tradici-

Melodijska analiza gregorijanskih napjeva Misnog ordinarija

6

jama dostojnima svake pohvale, želim, kako su to tražili sinodski oci, da se prikladno vrednuje gregorijansko pjevanje, kao pjevanje vlastito rimskoj liturgiji.«

Gregorijansko pjevanje ostaje, ono je i danas pjevana molitva Ka-toličke Crkve i znak je njezina jedinstva, štoviše, ono je kroz povijest u svim društveno-političkim i kulturnim procesima utjecalo na cjeloku-pni razvitak europske sakralne i svjetovne glazbe.

Do sada su napjevi Ordinarija prikupljeni u dva izdanja Kyriale: Kyri-ale Romanum izdan u rujnu 1905. i Kyriale Simplex 1965. godine. Napjevi iz Kyriale Romanum kasnije su ušli i u Graduale Romanum (1908.). Cilj ove studije koja daje ključ svim ostalim promišljanjima i oblicima ponuđenog repertorija jest analiza tih napjeva iz Kyriale Romanum.1

Od jednake je vrijednosti iznijeti neka zapažanja i osvrte te uka-zati na nedostatke i nejasnoće u nekim dijelovima zapisanog reperto-rija. Zbog nedostatka izvornih povijesnih izvješća teško je znati točno vrijeme nastanka svih navedenih glazbenih cjelina, koje su u svojoj dugoj povijesti zasigurno bile podvrgnute mnogim gradacijskim pro-mjenama unutar pojedinih sredina kao i različitim utjecajima sa stra-ne. U tom pogledu valja istaknuti dragocjen istraživački zahvat paleo-grafskih studija s početka dvadesetog stoljeća, zahvaljujući kojem su, unatoč svemu, spašene brojne arhaične melodije.

Vrlo važno i zanimljivo povijesno razdoblje gregorijanskih napjeva svakako je ono karolinško (IX. st.), kada je uveden sustav ochtōēchosa. No ne smijemo zaboraviti važno razdoblje stare glazbene kulture i pri-je tog vremena, kada su zasigurno postojala pravila modalnog sklada-nja koje danas nazivamo arhaična modalnost. Nakon osmog stoljeća modalitet je točnije određen a napjevi za misu i časoslov sređeni i pre-uređeni u osam modalnih ljestvica.2

U skladu sa svime navedenim vodi nas bît da je Sveta Misa središ-nji i najuzvišeniji liturgijski čin. S obzirom na povijesni razvoj može se

1 Izdanje priredio dom Joseph Pothier.2 Opširnije vidi: M. MaRTINJaK, Gregorijansko pjevanje, Zagreb 1997., str. 154.-174.,

Š. MaROVIć, Glazba i bogoslužje, Split 2009., str. 54.-62.

7

Uvod

reći da se euharistijsko slavlje sastoji od dvaju dijelova: liturgija Riječi i Euharistijska liturgija, a oba su međusobno tijesno povezana tako da tvore jedan bogoštovni čin (usp. OURM 28).3 Stol koji nam je pripravljen u Euharistiji istodobno je i stol Riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega.4

Da bi se prvi dio mogao bolje razumjeti, potrebno je uvesti vjernike u sam obred. Stoga uvodni dio služi da vjernici sabrani u jedno ostvare zajedništvo te se pravo raspolože za slušanje Božje riječi i dostojno slav-ljenje Euharistije. Uvodni obred čine: ulaz uz pjesmu, pozdrav oltaru poljupcem i kađenjem, znak križa, pozdrav zajednici, uvodna riječ, po-kajnički čin s Gospodine, smiluj se – zazivanje Gospodina i molitva za njegovo milosrđe. Ovamo pripada i jedan od najstarijih himana koje Crkva poznaje, a to je Slava Bogu na visini – pisan u neovisnim frazama, podijeljen na tri dijela: prvi dio govori Bogu Ocu, drugi dio Bogu Sinu, Isusu Kristu, a treći dio Duhu Svetom. Zaključni element uvodnih obre-da je zborna molitva (usp. OURM 46).5

arhaični napjev i usklik u liturgiji dakako je Sanctus – Svet, koji u svom prvom dijelu evocira sliku Božjeg nebeskog prijestolja s nadah-nutim tekstom prema proroku Izaiji. Drugi se dio temelji na evanđeo-skim izvještajima o Isusovu mesijanskom ulasku u Jeruzalem.

Nedvojbeno, vrlo zanimljiv glazbeno-liturgijski oblik Agnus Dei – – Jaganjče Božji, čiji se naziv odnosi na Isusa Krista, široke je primjene u kršćanskim molitvama, a dakako i u samoj liturgiji. Svoj oslonac na-lazi u Ivanovu evanđelju kada je preteča Isusov, Ivan Krstitelj, ugle-davši ga kako dolazi, rekao: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta« (Iv 1,29).

3 Usp. II. VaT. EKUM. SaBOR, Konst. o svetoj liturgiji, SC 56; SV. ZBOR OBREDa, Uputa Eucharisticum mysterium, 25. svibnja 1967., br. 3: aaS 59/1967., str. 542.

4 Usp. isto, 48, 51; Dogm. konst. o božanskoj objavi, Dei Verbum, br. 21; Dekret o službi i životu prezbiterâ, Presbyterorum ordinis, br. 4.

5 Rimski misal – Opća uredba; iz trećega tipskog izdanja. Prerađen prema odluci Sveto-ga ekumenskoga sabora drugoga vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preu-ređen brigom pape Ivana Pavla II., Zagreb 2004.

8

KYRIE ELEISONGospodine, smiluj se

Kyrie eleison jedan je od glavnih dijelova uvodnog dijela euharistijskog slavlja, liturgijski zaziv preuzet iz istočne liturgije (grč. Κύριε ελέησον), koji znači: »Gospodine, budi milostiv, Gospodine, smiluj se«, dok ter-min Kyriale prema početnoj riječi označuje liturgijsku knjigu u kojoj su prikupljeni napjevi Ordinarium missae – nepromjenjivi dijelovi mise (Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, agnus Dei), gdje tekst ostaje nepromi-jenjen bez obzira na dan ili spomendan-blagdan. Taj se poklik često koristio kao odgovor na litanijske molitve,6 a kako su njegove prve me-lodijske formule bile vrlo jednostavne i lagane, pjevao ih je sav puk ba-rem od vremena sv. Grgura Velikog do IX. stoljeća; u misi ga nalazimo krajem V., početkom VI. st., a trostruki navještaj – 3 Kyrie eleison + 3 Christe eleison + 3 Kyrie eleison – poznat je u VIII. st., kada je prerastao u melizmatski napjev i kada ga je prema Ordo Romanus IV preuzela schola cantorum s novim zazivima koje je pjevao kler. U karolinškom razdoblju (VIII. st.) u pjevanju poklika sve manje sudjeluje puk, pa ga se tako u XIII. stoljeću poziva da se i on uključi u pjevanje Kyrie eleison, jer je to »njegovo pravo i obveza«.7

Prema apostolskim Konstitucijama (VIII, 6,4.9) na Istoku je prije otpusta katekumena đakon zapjevao Kyrie, a puk je odgovarao s Kyrie eleison. Na Zapadu, prema danas osporavanoj povijesnoj reformi, Kyrie prihvaćen u V. st. s Istoka, obnoviteljskim zahvatom pape Grgura Veli-koga odvojen je od antikne Deprecatio pape Gelazija (492.-496.)8 na po-četku mise, gdje je služio kao odgovor na molitvene zazive.9

6 Pjesma oblikovana od kratkih molitvenih zaziva, pjevanih na jedinstvenu melodijsku formulu, na koju zajednica odgovara jednim zazivom, kao što je Kyrie eleison. U misi rimskog obreda Kyrie eleison je ostatak prvotne litanijske molitve.

7 Usp. F. RaINOLDI, Psallite sapienter, Roma 1999., str. 132-133.8 Sačuvano je osamnaest molitava iz V. st. pod nazivom Deprecatio, koje završavaju sa

Kyrie eleison. 9 Usp. F. RaINOLDI, nav. dj., str. 131-132.

9

kyrie eleison

Prvo spominjanje Kyrie ukrašeno tropima gdje dobiva trinitarno obilježje, nalazi se u svjedočanstvu amalarija iz Metza u trećoj verziji njegove Liber Officialis 831. godine: Kyrie eleison, Domine Pater, mise-rere; Christe eleison, miserere qui nos redemisti sanguine tuo; Kyrie ele-ison, Domine Spiritus Sancte, miserere (Kyrie eleison, Gospodine Oče, smiluj se; Christe eleison, smiluj se (ti) koji si nas otkupio krvlju svo-jom; Kyrie eleison, Gopodine Duše Sveti, smiluj se).10

Između IX. i XIII. st. napjevi iz Kyriale, i ne samo oni, često su obo-gaćivani tropima (dodavanje novoga teksta na postojeće melizme, ali i dodavanje novih melodijsko-tekstovnih fraza). Po njihovu su novom tekstu nastali podnaslovi pojedinih misa. I danas je očuvana praksa tropiranja Kyrie eleison, a poneki su oblici uključeni i u službene mi-sale, tako npr:

– Gospodine, ti si poslan od Oca da bi donio radosnu vijest siromasima.Gospodine, smiluj se! O. Gospodine, smiluj se.

10 Stäblein, Kyrie, MGG 7, 1942. u: F. HaBERL, Il Kyriale Romanum, aspetti liturgici e musicali, Roma 1977., str. 21.

Melodijska analiza gregorijanskih napjeva Misnog ordinarija

10

– Kriste, ti si došao spasiti raskajane i ponizne. Kriste, smiluj se! O. Kriste, smiluj se.

– Gospodine, poslan si da objaviš milost i Božje milosrđe.Gospodine, smiluj se! O. Gospodine, smiluj se.

U srednjem vijeku zazivu Kyrie dodan je Christe, kako bi sugerirao trinitarno značenje tih zaziva – Kyrie – Christe – Kyrie: prva tri zaziva bila su upućena Bogu Ocu, druga tri Kristu, a zadnja tri Duhu Svetomu.11

Napjevi ordinarija: Kyriale Romanum iz 1905. sadrži dvije tradi-cionalne antifone za škropljenje i dvije ad libitum, zatim osamnaest Misa, a uz svaki od tih napjeva naznačeno je liturgijsko vrijeme koje-mu je namijenjen; npr. Uskrs, svečane svetkovine, marijanski blagda-ni…; zatim slijedi šest napjeva za Credo i Cantus ad libitum. Istom re-pertoriju dodano je jedanaest napjeva za Kyrie, četiri za Gloria (jedan od njih uzet je iz ambrozijanskog repertorija), tri za Sanctus i dva za agnus Dei. Tom sklopu, koji se uvodio od IV. stoljeća (Sanctus) do VIII. (Agnus Dei), tek je početkom XI. st. dodan Credo.

Nakon liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora upotreblja-va se samo šest zaziva dvostrukim izmjenjivanjem pjevača, ne isklju-čujući i češće ponavljanje ili uvođenje tropa: 2 Kyrie eleison + 2 Christe eleison + 2 Kyrie eleison. U gregorijanskim izdanjima postoje naznake za način njegova izvođenja: solist može otpjevati do zvjezdice, a zatim nastavi zbor ili dio zbora, koji se u daljnjem izvođenju može izmjenji-vati s pukom ili drugim dijelom zbora.

11 I repertori dell’ octoechos gregoriano – I canti del Kyriale, S. TERRaCCIaNO; Modalitá e canto gregoriano – II, Ins. Mo G. PIERMaRINI, Conservatorio di Musica a. Casella. L’ aquilla, Biennio di II livello a. a. 2005./06., str. 3.

11

GLORIASlava

Gloria in excelsis Deo – Slava Bogu na visini započinje citatom iz Luki-nog evanđelja; to je radosni starokršćanski himan hvale koji su pjevali anđeli kod rođenja Isusova u Betlehemu (Lk 2,14), pa je zbog toga i nazvan Hymnus angelicus. Gloria je himan slobodne strukture, koji za-jedno s Te Deum laudamus i Te decet laus pripada najstarijoj povijesti kršćanstva (II. – III. st.).12

Izvorno to nije bio napjev za misu, već zahvalni himan kojim je završavala Jutarnja i Večernja molitva,13 odakle je najvjerojatnije ušao u misu rimskog obreda krajem V. i početkom VI. stoljeća. »U V. stoljeću odobren je u današnjem obliku, koji naglašava njegovo trinitarno zna-čenje s brojnim kristološkim aklamacijama.«14

Liber Pontificalis prema jednoj informaciji iz VI. stoljeća zaslugu za uvođenje Slave u papinsku misu Božića pripisuje papi Telesforu (125.–136.), ali taj podatak nije vjerodostojan, jer u to vrijeme još nije bio ustanovljen blagdan Božića. Prema istom Liber Pontificalis, što je vjerodostojnije, papa Simah (498. – 514.) uveo je Slavu u nedjeljne mise koje je predvodio biskup, ali također i na blagdane mučenikâ. Liber Sa-cramentorum PL 78 iz VII. st. navodi da su je svećenici smjeli intonirati samo na Uskrs.

Njezin se razvojni put uvelike nastavlja i njezina se uporaba širi u liturgiji i u VIII. stoljeću, pa tako svoj konačni oblik koji mi danas po-znajemo doseže krajem XI. stoljeća, kada je Slava uvedena u sve nedje-

12 Usp. V. DONELLa, Musica e Liturgia, Bergamo 1991., str. 193.13 Najstariji latinski prijevod Kodeksa Bangor iz kraja VII. stoljeća, koji potječe iz Irske,

u podnaslovu donosi da se himan Gloria molio u Jutarnjoj i Večernjoj. 14 G. BaROFFIO – a. EUN JU KIM, Cantemus Domino Gloriose – Introduzione al canto

gregoriano, Cremona 2003., str. 135.

Melodijska analiza gregorijanskih napjeva Misnog ordinarija

12

lje, svetkovine i blagdane, osim nedjelja došašća i korizme.15

Izvorno je to bila pjesma (kantilena)16 cijele zajednice i svih službenika koji su se uje-dinjavali s celebrantom koji je intonirao gotovo psalmodij-skim formulama, a izvodila se naizmjenično ili zajedno od početka do kraja. U XI. stolje-ću schola cantorum se postu-

pno uključila u pjevanje – zapravo je pomalo prisvojila to pravo – ali u početku nije posve isključila sudjelovanje zajednice, pa se postupno uvela praksa naizmjeničnog pjevanja kao i kod Kyrie. Nakon XI. sto-ljeća preuzela je pjevanje Slave sama, što je imalo i svojih posljedica: jednostavne su se melodije obradom pretvorile u ne baš lagane, koje zajednica više nije bila u stanju izvoditi. Kako su u jednom povijesnom razdoblju svi gregorijanski napjevi bili upravo manično tropirani, tako ni ovaj nije bio pošteđen; poneki od njih opstali su takvi čak i nakon Tridentskoga sabora.

»Od mnogih napjeva zapisanih u starim kodeksima, u nama dostu-pnom tiskanom gregorijanskom repertoriju, nalazi se njih petnaest te nekoliko ad libitum; većina ih je nastala između X. i XV. stoljeća.«17

S obzirom na gregorijanske melodije Slave može se zaključiti da su uglavnom silabičke ili neumatsko-silabičkog stila, jednostavne u svojoj strukturi, u melodijskim shemama i psalmodijskim formulama, međutim, ipak su neke od njih vrlo razvijene i velikog opsega.

15 Usp. V. DONELLa, nav. dj., str. 194.16 Jedna od kantilena je sasvim jednostavna Gloria iz XV. mise. Predstavlja se u svečanoj smi-

renoj veličanstvenosti, a načinjena je svega na jednom jedinom psalmodijskom obliku, plagalnom frigijskom recitativu la. Melodijski raspon vrlo je jednostavan i skroman, od četiri note (mi-ti), a sve fraze završavaju na tonici mi. Smatra se da je ona vrlo ranog pori-jekla, a i sama činjenica da je melodija silabičkog karaktera odražava njezinu arhaičnost.

17 F. RaINaLDI, nav. dj., str. 140.

13

SANCTUSSvet

Sanctus ili Trisagium je skladba i usklik, zasigurno najstariji u cijelom repertoriju, o čemu svjedoči papa Klement I. (88.-97.) krajem I. stoljeća. U rimsku je liturgiju vjerojatno ušao s papom Sikstom III. (432.-440.) krajem IV. ili početkom V. stoljeća, a u Španjolskoj i Galiji od V. st. na-dalje.18 To je najuzvišeniji i najnadahnutiji aklamacijski pjev u kršćan-skoj liturgiji, izljev radosti i poklonstvene zahvalnosti na završetku Predslovlja. Prvi dio Sanctusa najvjerojatnije ima porijeklo u židovskoj sinagogalnoj jutarnjoj molitvi.

Izvorno Sanctus nije imao svoju vlastitu melodiju, već se pjevao na recitativu predslovlja i smatrao se njegovim sastavnim dijelom, a ujedno i uvodom u euharistijsku molitvu.19 No, prema svjedočanstvu apostolskih konstitucija (VIII, 12, 27) pjevao ga je cijeli puk kao završe-tak Predslovlja – Prefatio.

Za napjeve Prefacija postoje tri oblika recitativa:

tonus ferialis – jednostavni ili silabički;

tonus sollemnis – svečani ili poluukrašen;

tonus sollemnior ili ad libitum – svečaniji ili ukrašeniji, po volji

Nakon V. stoljeća, s naglašenom klerikalizacijom liturgije, malo-pomalo je puk prestao izvoditi tu pjesmu, pa ju je isprva pjevao zbor klerika, a kasnije schola, što objašnjava prisutnost vrlo ukrašenih na-pjeva uz one jednostavne u to vrijeme.

Što se tiče melodije Sanctusa, među najstarijima je ona iz XVIII. mise, koja se po svojoj arhaičnosti smatra tipskom20. Osobita je po svo-

18 Isto, str. 186.19 Usp. V. DONELLa, nav. dj., str. 197.20 Tipske melodije sastavljene su od melodijske linije koja se primjenjuje na cijeli niz

različitih tekstova. Kod tih su melodija zadržane glavne melodijske strukture, kao

Melodijska analiza gregorijanskih napjeva Misnog ordinarija

14

joj jednostavnosti i savršeno se uklapa u upravo otpjevano Predslovlje i Euharistijsku molitvu koja slijedi. Iako se melodija Sanctusa ubraja među najstarije, u Vatikanskom je izdanju smještena u XIII. stoljeće.21 Ipak se prema novim istraživanjima pokazalo da melodija Sanctus XVIII potječe iz razdoblja prije XI. stoljeća. Pjevala se napamet zbog svoje jednostavnosti.22

Ostale su melodije obrađivane postupno, napose od XI. stoljeća, i predstavljaju čitavu paletu napjeva, u kojima su obuhvaćeni gotovo svi modusi; poneki imaju silabički, a drugi opet ukrasni oblik. »Od XI. do XII. stoljeća, a onda i u XV., vrlo intenzivnom razdoblju stvaranja, nastalo je preko 230 melodija.«23

Ovaj arhaični himan hvale, zvan i Serafski, Anđeoski i Himan slave, nije kroz povijest uvijek imao isto mjesto i značenje. Podijeljen je u dva dijela: Svet, svet, svet... je malo izmijenjen redak iz Knjige proroka Iza-ije 6,3 i Otkrivenja 4,8, koji je kao poziv upućen zemaljskoj Crkvi da se ujedini s pjevom nebeskim u jedinstvo zemaljske i nebeske liturgije, a trostruko ponavljanje izraz je hvale Presvetom Trojstvu. Poput melodija Kyrie i ove su vrlo često bile tropirane.24 Drugi dio: Benedictus qui venit in nomine Domini – Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje zajednički je svoj četvorici evanđelista i citat je iz psalma 118,26: Mt 21,9; Mk 11,9; Lk 13,35; Lk 19,38; Iv 12,13. U rimsku liturgiju ušao je u VII. stoljeću.25

Poklik Hosanna in excelsis – Hosana u visini stoji u Matejevu evan-đelju (Mt 21,9.15.), a tekst je izvorni redak iz psalma 118,26, koji se

što je skraćivanje ili produljivanje recitativa ovisno o broju slogova, pri čemu treba poštovati važeće zakone skladanja gregorijanskih napjeva.

21 U sadašnjim izdanjima gregorijanskih knjiga ovaj Sanctus je pridržan vremenu doša-šća i korizme te misi za pokojne.

22 Usp. I repertori dell’ octoechos gregoriano – I canti del Kyriale, nav. dj., str. 79-80.23 G. BaROFIO – a. EUN JU KIM, nav. dj., str. 139.24 Trinitarni trop Sanctusa prema nonantolskoj recenziji iz XII. st. (Roma, Biblioteca

Casanatense, 1741, c. 35v): Sanctus Deus fortis, sanctus Filius excelsi, sanctus Dominus Spiritus Sanctus qui regnas in Trinitate Deus Sabaoth. (Sveti Bože moćni, sveti Sine Svevišnjega, sveti Gospodine Duše Sveti koji vladaš u Trojstvu Bog Sabaot) u: G. Ba-ROFIO – a. EUN JU KIM, isto, str. 141.

25 J. a. JUNGMaNN, Missarum sollemnia, aubier, Paris 1952., br. 41., str. 45.

15

SanctuS

pjevao u svečanim ophodima na ulicama Jeruzalema; u njemu se pre-poznaje mesijansko proročanstvo. Ovaj je poklik spontano iskazivanje počasti i usklik oduševljenja.