Rudnici željezne rude „Ljubija“ istorija

Rudnici željezne rude «Ljubija» i «Mittal Rudnici Prijedor», kaqo proizvođač željeznih ruda nalaze se u zapadnom dijelu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Tri izgrađena rudnika: "Ljubija", "Tomašica" i "Omarska" nalaze se jugozapadno, jugoistočno i istočno od grada Prijedora, na udaljenosti od 14 dio 25 kilometara. Rudonosno područje, odnosno Sansko-unski paleozoik, površine oko 1200 km² zauzima prostor između Novog Grada- Prijedora- Bronzanog Majdana, Sanskog Mosta i Budimlić Japre. Ovo područje je nedovoljno istraženo i predstavlja osnovu za naredna istarživanja. Do 1992. godine Rudnici "Ljubija" su bili glavni snabdjevč željeznom rudom kapaciteta za proizvodnju čelika u Jugoslaviji.

Istorija rudarenja Kopanje željezne rude i proizvodnja željeza na području Ljubije traje od samog početka željeznog doba, a to je period od preko dvije hiljade i pet stotina godina. Najmanje pet stoljeća prije nove ere Feničani,tragajući za zlatom i srebrom, a zatim za željezom, krenuli su uz obale sredozemnog mora u sva područja bogata rudama i tako su stigli i u naše krajeve. Izgradili su rudnike i talionice čija je tehnologija bila primitivna, primjerena tadašnjem vremenu. Interesantno je da su Feničani bili trgovci koji su iskorištavali tuđe bogatstvo, pa im je kao radna snaga služilo lokalno stanovništvo. Rudonosni tereni su bili bogati šumama i obiljem potoka i uz njih su nastajala rudarska naselja. Ležišta troske i tragovi prastarog rudarstva nađeni su na mnogim lokalitetima ove regije, kao što su: Kamengrad, Sasina, Bronzani Majdan, Stari Majdan, Stara Rijeka, Briševo, Ljubija, Vidrenjak, Budimlić Japra,Čelopek, Blagaj, Tevanovići, Tomašica, Mrakodol.. To je svjedočanstvo da je ovdje od davnina kopana željezna ruda i proizvođeno gvožđe.

Najstarije feničko naselje na sredozemlju bilo je Kreta iz koje se razvila Grčka civilizacija.U tehničkom umijeću Feničani su bili učitelji Grka, a gvožđe iz Ljubije zahvaljujući njihovom umijeću već tada je putovalo u Grčku i grčke kolonije. Provalom Kelta sa sjevera u četvrtom vijeku prije naše ere došla su ilirska plemena u krajeve oko rijeke Une-Japodi i rijeke Sane-Mezeji. Pošto su već poznavali rudarstvo nastavili su i u našim krajevima sa kopanjem rude i proizvodnjom željeza. Dva stoljeća poslije, oko 240 godine prije naše ere, dolazi do sukoba Rima sa Ilirima .Osvajanjem Grčke i pobjedom nad Kartagom, Rim je nastavio osvajačke pohode preko Balkana. Ratovi sa Ilirima trajali su sve do devete godine naše ere. Od tada, pa do raspada rimske imperije 480.godine naše ere, ilirska plemena su bila pod upravom Rimske imperije i kao vazali kopali rudu i topili željezo. Moćna Rimska imperija tokom svog postojanja svoju vojnu i drugu moć zasnivala je na željezu sa ljubijskih nalazišta. Među najznačajnijim dostignućima rimske administracije u Zapadnoj Bosni spadaju veliki pogoni za proizvodnju željeza, sastavljeni od rudnika oko Ljubije i talionica na Japri, u Šehovcima, Starom Majdanu i oko Omarske. Da bi utvrdili vlast Imperije, Rimljani, vrsni graditelji cesta, izgradili su ceste do nalazišta željezne rude i talionica. Glavna cesta vodila je od Solina (Salina) u rudarsko i prerađivačko naselje Splanum kod Starog Majdana, gdje se nalazila rudarska uprava i velika talionica željeza ( na oko 6 hektara površine), i dalje u Siscijum (Sisak). Uz sve ceste prema Solinu podignute su radionice za preradu željeza. Pored cesta, radi sigurnosti saobraćaja, izgrađene su vojne stanice. Radionice oruđa i oružja su se iz strateških razloga nalazile izvan Bosne: u Sisku (Siscium), Mitrovici (Sirmium) i Solinu (Salona). Još u to vrijeme željezo je otpremano vodenim putem, rijekama Sanom i Unom. Rimljani su bili prisutni na području Ljubije preko 400 godina. O tom vremenu svjedoče velike količine željezne troske koja je ostala sve do naših dana. Pronađeni su ostatci rimskih nadgrobnih spomenika, ostaci peći za topljenje rude, novac, nakit, alat, rudarske lampe, ostaci posuđa od pečene gline, ostaci kamenih natpisa na zgradama i mostovima. Jedan od sačuvanih spomenika podignut je 201. godine. Nevjerovatno je, ali istinito, da ga je

1

podiglo strukovno udruženje rudara, metalurga, kovača i ugljenara "Collegia".Tekst glasi: Terrae matri sacrum pro salute...a posvećen je majci zemlji za zdravlje i dug život imperatora i njegove familije. Poslije Rimljana došli su Goti, a iza njih Avari. Godine 548. po prvi put su se pojavili Slaveni. Puna dva stoljeća Slaveni su ratovali dok se nisu održali i trajno ostali na prostorima Balkana. Slaveni su bili poljoprivrednici, stočari i pčelari, a dolaskom na područja bogata rudama postali su i rudari. U rudarstvu Slavenima su pomogli Sasi, koji su bili profesionalni rudari, prebjegli pod najezdom Tatara u naše krajeve i znatno doprinijeli razvoju rudarstva. Slovenska plemena s dozvolom vizantijskog cara naseljavaju čitavu oblast rimske provincije Dalmacije, a tokom devetog i desetog vijeka dolazi i do formiranja prvih državnih zajednica. Prvi pomen imena Bosna javlja se u spisu "De administrando imperio", Konstantina Porfirogeneta, sredinom X vijeka. Krajem XII i početkom XIII vijeka Bosna doživljva uspon pod Kulin-banom. U drugoj polovini XIV vijeka, tačnije 1377 godine Tvrtko je proglasio Bosnu kraljevinom, a sebe, između ostalog i kraljem Donjih krajeva u kojima se nalazila i proizvodnja željeza u području oko Ljubije. Glavni trgovci željezom u XIV i XV vijeku bili su Dubrovčani, a Bosanska država i njeno srednjovjekovno rudarstvo bilio su u punom procvatu. Od 1463. godine Bosna je u sastavu turskog carstva. Zatečena zanatska proizvodnja, a posebno proizvodnja željeza nije razorena, naprotiv. Da bi održao rudarska naselja i proizvodnju gvožđa, sultan Sulejman II je prilagodio rudarske zakone bosanskih kraljeva i 1530. godine izdao zakon, poznat pod nazivom "Saski zakon". Njime su regulisane obaveze, prava rudara i finansijera, pa čak i prva pomoć unesrećenima. Po tom zakonu za rudare postoji lična sloboda i nesmetano kretanje. Turci su zavladali ovim krajevima, ali mira nije bilo.Područje se nalazilo neposredno uz granicu sa Hrvatskom. U slijedećim vijekovima neprekidni hrvatski napadi bili su usmjereni ka Kamengradu, središtu bosanske proizvodnje željeza od kojega se proizvodilo oružje za tursku vojsku. Pod kraj XVII vijeka u čitavom turskom carstvu je postojala samo jedna livnica topovske đuladi i to pored Kamengrada. Hrišćanske porodice neprekidno su bježale preko Une i Save, a naklonost Turske prema rudarima postajala je sve manja. Godine 1540 Nikola Zrinski je dospio do Kamengrada, ali ga nije uspio osvojiti. Sa njim je otišlo i dosta rudara. Godine 1689 poslije poraza Turaka pod Bečom austriske trupe pod vodstvom bana Baćanija provalile su do Starog Majdana i spalile ga. U jednom od svojih narednih vojnih pohoda, godine 1696. hrvatski ban Baćani je u popisu popaljenih palanki i naselja prvi put pomenuo i palanku Prijedor (Praedor). Prijedor je ubrzo obnovljen i postao je najznačajniji trgovački centar ovog područja, zahvaljujući plovnoj rijeci Sani i izgradnji prve željezničke pruge u Bosni i Hercegovini 1872. godine. Kako je slabilo i propadalo tursko Carstvo, tako je opadala i proizvodnja željeza. Godine 1870 posljednji majdandžija napustio je Knežpolje i prebjegao preko Une i Save u Hrvatsku. Godine 1875 ustanici su porušili Kamengrad i sve preostale talionice i majdane oko Tomine, Tramošnje, Kljevaca, Lipnika, Volara, uz Japru, Slabinju i Knežicu. Austro-Ugarska je 1878. godine na Berlinaskom kongresu dobila mandat da uvede protektorat nad Bosnom i Hercegovinom i pri kraju postojanja otvorila 1916. godine, za svoje ratne potrebe, industrijski rudnik željezne rude u Ljubiji.

Manufakturna tehnologija proizvodnje

Od prvih početaka rudarenja, najmanje pet stoljeća prije nove ere, pa sve do početka 20-tog vijeka, kada je otvoren rudnik Ljubija, na istom mjestu je kopana ruda i proizvođeno gvožđe. Uz željeznu rudu, uslov za proizvodnju gvožđa bile su šume, pošto se od drveta dobijao drveni ugalj, a poslije, kada je korištena vodena energija, dobro su došli potoci i rječice. Svega toga bilo je na području Ljubije u više nego dovoljnim količinama.

Prvi rudari kopali su šupljikavu, lako topljivu rudu. Kao najbolji, za ono vrijeme služio je okerasti, porozni limonit, dok siderit i tvrđe vrste limonita nisu eksploatisani. Ako na jednom mjestu nije više bilo "meke" rude prelazilo bi se na drugo mjesto. Ruda je kopana ručno tako što su rudari kopali bunar, a rudu izvlačili u sepetima, "rudnjacima", pomoću čekrka. Dubina bunara je iznosila 15 do 20 metara. U drugačijoj varijanti rudari su kopali kosi rov i na leđima iznosili rudu. Ruda je pripremana tako što je tucanjem usitnjavana do veličine od oko 5 cm u prečniku, a zatim je prevožena na konjima do mjesta topljenja.

2

Za uspješno topljenje željezne rude tehnički preduslov je jak i neprekidan dovod vazduha.Što je veći dovod vazduha, to je temperatura veća, a time je veća reduktivnost i postotak izvadka željeza. Zbog toga su prve peći građene na vjetrovitim visovima.

Prvi rudari su dobijali željezo na najprostiji način: u iskopanoj rupi-trapu. Drveni ugalj je miješan sa rudom koja se tako topila, a temperatura je postizana usmjeravanjem vjetra. Vremenom su pronađeni mijehovi kojima je raspirivana vatra. Drveni ugalj je dobijan ugljenisanjem (kađenjem) drveta, najčešće u šumama u blizini mjesta proizvodnje. Korišteno je hrastovo, bukovo, pa i ljeskovo drvo. Prve peći su bile male i primitivne. U njima se u jednom taljenju moglo dobiti svega 16 kilograma nečistog željeza. Dalje je na otvorenoj vatri željezo kovano na nakovnju da se odstrani troska i dobije kovno željezo. Poluge su bile završni proizvod ovakvog načina prerade. U vrijeme Rimskog carstva proizvodnja gvožđa je unaprijeđena.Nove peći, izrasle iz trapa, građene su pola u zemlji, a pola, oko 1 metar, nad zemljom. Gornji dio peći bio je ozidan kvarcitnim kamenom i oblijepljen debelim slojem ilovače. Iznad peći pravljen je otvor za ispuštanje plinova, a pri zemlji nekoliko rupa za oticanje troske i duvanje vazduha pomoću mjehova. Sitna prašinasta ruda dodavana je u peć u određenim količinama da bi se popravio, ako bi trebalo, tok peći. U pećnoj rudi nije upotrebljavan nikakv dodatak jer u njoj nije bilo štetnih primjesa. U dolini Ljubije, Stare Rijeke i Starog Majdana i dolini rijeke Japre nalaze se deponije kisele šljake (troske), koja je nastala topljenjem rude u ovakvim pećima. Rudarsku proizvodnju su značajno u 13 stoljeću unaprijedili Sasi, koji su bili vrsni rudari. Oni su pod najezdom Tatara masovno prešli ugarsku granicu i došli na područje Ljubije. Donijeli su na naše prostore pravne rudarske običaje, tehničku vještinu, organizaciju i nazive kao što su : štolna, šaht, karanj, špat, šihta, laufer, aer, kiper, kipa i druge. Iz tog vremena ostali su i nazivi mjesta, kao što su Sasina, Saski potok i Saski Do. Za pogon mjehova i velikih kola za čekiće u kovačnicama korištena je vodena snaga. Pojačavanjem dovoda vazduha u peći mogla se topiti tvrđa ruda i dobijati metal boljeg kvaliteta. Grade se još veće peći za topljenje rude. U zamahu rudarske proizvodnje u Bosni, bosanski srednjovjekovni vladari dali su rudarima brojna prava, privilegije i koncesije. Opšta privilegija rudara bila je sloboda kopanja rude, sječe šume i kađenja uglja. Rudari su bili poštovani, slobodni i samostalni, pa je takav status doveo do značajnog napretka rudarstva, koje je bilo najrazvijenije u XV stoljeću. Za vrijeme turske vladavine rudari su potpali pod carski rudarski zakon, a sva zemlja u kojoj se nalazila ruda pripadala je državi. Stvorena je institucija majdanskih kadija, kao nadzornika nad rudarskim majdanima. U majdanima su svi stanovnici naselja, od djece do staraca, radili sve poslove oko dobivanja željeza, ali im je status bio bolji od ostalog stanovništva. Svaka majdandžijska porodica imala je svoju rudnu jamu. Tadašnja metalurgija Evrope bila je na istom tehnološkom nivou kao i metalurgija u Bosni. Sve je bilo manifakturno i tehnološki primitivno. Prva knjiga o tadašnjem rudarstvu i metalurgiji je knjiga Georga Agrikole " De re metalika", napisana 1556. godine. Ta knjiga je tada bila temelj rudarske tehnike i na njoj se baziraju prve rudarske škole u svijetu. Spisi iz 1655. i 1675. godine opisuju stanje rudarstva u Starom Majdanu. Naziv "majdan" označavao je objekte, uređaje i postrojenja za vađenje, topljenje rude i kovanje željeza. U posljednjem stadijumu primitivne rudarske proizvodnje majdani za preradu željezne rude su bili drvene zgrade veličine 10 X 12 metara, visoke do 8 metara. Nalazili su se uglavnom uz riječne tokove u blizini mjesta gdje je ruda kopana. U majdanima su bila smještena tri glavna uređaja i to: duvnica, grno i majdanski čekić. "Duvnica" je naziv za peć za topljenje rude koja se nalazila neposredo uz zgradu. Duvnice su građene od kamena i bile oblijepljene ilovačom. Bile su visoke 4 metra i imale su obli, ili četvrtasti oblik. Istopljenio željezo sakupljano je na dnu peći u udubljenju koje se zvalo "gnijezdo peći". Iznad tečnog željeza plivala je troska koja je ispuštana, a ohlađeno tečno željezo, koje se zvalo "nado", išlo je na dalju obradu. "Grno" je bilo naziv za peć za topljenje nada (grnska peć). Pravljena je od istog materijala kao i duvnica, ali je bila manja. Vruće željezo ("splav"), prenošeno je pod majdanski čekić i iskivani su komadi koji su išli na završnu obradu. Finalni proizvod su bile željezne poluge raznih veličina, težine od 15 do 35 kilograma, dužine oko 1,5 metara, pravougaonog presjeka (8x5 cm). Jedna poluga sadržavala je

3

98,68% željeza i 0,94% ugljika. Pogonska snaga za duvanje vazduha u peć i za pokretanje kovačkih čekića bila je voda i zato su se majdani morali nalaziti pored potoka. Rad peći je pod raznim okolnostima bio različit. Postojao je normalni, ljuti, meki i u krajnjim okolnostima i zamrznuti tok peći, što govori o tome da su na ovim poslovima mogli raditi samo iskusni majstori koji su proizvodili dobro željezo bez nepotrebnih troškova. Prije izgradnje željezničke pruge Dobrljin-Prijedor-Banja Luka 1872. godine željezo je transportovano u dva pravca: karavanima prema primorskim mjestima Solinu, Senju, Šibeniku, Trstu i riječnim putem iz Prijedora Sanom, Unom, Savom i Dunavom. U to vrijeme Prijedor je imao flotilu dereglija (riječnih brodova), nosivosti od 5 pa sve do 150 tona tereta. Od kraja XVII vijeka hrišćansko stanovništvo je moglo da kopa željeznu rudu, topi i prerađuje u strogo kontrolisanim zanatskim radionicama. Proizvodnja oružja je bila isključivo u rukama Turaka. Nesigurnost plovnih i kopnenih puteva usmjerila je strane kupce željeza, među njima i Mlečane, na kupovinu švedskog željeza koje je počelo pristizati u Dalmaciju. U tehnološkom pogledu rudarstvo je i dalje bilo primitivno. O tome najbolje može posvjedočiti izvještaj Francuskog konzula u Rusiji iz 1865. godine o stanju rudarstva u Bosni. Iz njegovog izvještaja se može vidjeti da u Volaru ima 18 majdana sa po 6 radnika, a rudu dobijaju iz dva sata udaljene Ljubije. U Sasini je 27 majdana, a ruda se doprema iz tri sata udaljenih rudnika iz Obrovca, Krivaje, Jazevca i Kruške. Ruda se vadila iz bunara, dubokih od 7 –28 metara. Tursko carstvo je počelo da slabi i propada, a sa propadanjem države propadala je i domaća proizvodnja željeza. Proizvodnja u majdanima je nastavljena za vrijeme Austro-Ugarske okupacije pod kontrolom nove vlasti. Uvedeni su stalni porezi i bilo ih je više nego za vrijeme turske vladavine. Zabranjeno je svako slobodno istraživanje ruda, stvorena rudraska zadruga "Bosnia" u kojoj je bio državni kapital, oduzeto vlasništvo na šumu i ona postala državno vlasništvo. Sve ovo je regulisano rudarskim zakonom, a sve skupa je dovelo do daljeg propadanja rudarstva. Prema austrijskom izvještaju u 1881. godini je bilo na području ljubijskih nalazišta 24 rudnika, 40 peći i 160 vignjišta (malih kovačnica). Centar trgovine proizvedenog željeza bio je Stari Majdan, a poslije Prijedor. Pojedini majdani nastavili su sa radom i poslije 1900. godine. Od Starog Majdana do Redka u Staroj Rijeci bili su u pogonu majdani Šehića, Mulića, Šarića, Čobića, Vidakovića i Ćepića; na potoku Tomruci, ispod Redka, Matića, na Raljašu Huskanovića, Kolonića, Drinčića, Dejanovića i Šolaje, u Ljeskarama Bešlagića, u Žunama Brandića, u Šurkovcu Iveljića, Matanovića i Jakića. Odumiranje hiljadugodišnje proizvodnje je nastavljeno nesmanjenim tempom. Od 1915. godine u ovim krajevima više nije bilo talionica. U majdanima se radilo oko pola godine i to u zimskim mjesecima. Dnevna proizvodnja je iznosila 200 kilograma kovanog željeza, a za jednu sezonu jedan majdan je proizvodio oko 22 tone željeza. Otvaranjem industrijskog rudnika željezne rude u Ljubiji, 1916. godine, majdani su otišli u zaborav. Proizvodnja se, kao i svugdje u industrijskom svijetu, počela mjeriti hiljadama i milionima tona. Početak industrijske proizvodnje

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, austrougarske vlasti su sva rudna blaga u Bosni i Hercegovini proglasile državnom svojinom. Pristupili su istražnim radovima, kako bi utvrdili rezerve i ispitali mogućnosti eksploatacije. Među stručnjacima posebno se istakao geolog dr Kacer, koji je ukazao na znatne količine željezne rude na području Ljubije i korist od njene eksploatacije. Procijenjeno je da rezerve iznose oko 20 miliona tona, te da ljubijska ruda sadrži malo štetnih primjesa i da se vrlo lako topi u pećima. Zbog velikog značaja ove rude nastala je svađa između Austrije i Ugarske o tome kome će pripasti pravo na eksploataciju. Razvila se polemika da li podići željezaru u Prijedoru, što je bio stav Austrije, ili sirovu rudu izvoziti u Ugarsku, što je bio stav Ugarske. Međutim Prvi svjetski rat omeo je sve račune "partnera" i do izgradnje željezare nije došlo, ali je došlo, zbog velike potrebe za željezom, do forsiranog otvaranja industrijskog rudnika željezne rude. Rudnik je otvoren 1916. godine zbog ratnih potreba Austro-ugarske monarhije na brdu Javorik kod Ljubije. Godina 1916. uzima se kao godina početka industrijske eksploatacije željeznih ruda na našim prostorima.

4

Projekat otvaranja Rudnika sadržavao je rudarske objekte, saobraćajnu i drugu infrastrukturu. Izgrađena je industrijska pruga uzanog kolosjeka od Ljubije do Prijedora, dužine 19 kilometara, makadamska cesta Ljubija- Prijedor, duga 12,5 kilometara, i postrojenje za pretovar rude u Prijedoru na željezničku prugu normalnog kolosjeka, koja je već postojala, a kroz Prijedor je izgrađena 1873. godine, za vrijeme vladavine Turske carevine na ovim prostorima. Radovima na izgradnji rudnika željezne rude u Ljubiji rukovodio je rudarski inžinjer Granik, koji je ujedno bio projektant i prvi direktor rudnika. Rudarske i druge radove obavljalo je nekoliko hiljada ratnih zarobljenika, Rusa, Italijana i Srba. Uz ratne zarobljenike fizičke poslove su obavljali seljaci iz okoline, dok su zanatske i činovničke poslove obavljali stručnjaci iz Austro-Ugarske. Oni su bili majstori, poslovođe, nadglednici, pisari i činovnici. Uslovi pod kojima su živjeli i radili prvi rudari bili su veoma teški. Zarobljenici su bili smješteni u drvene barake. Obavljali su teške fizičke radove u jamama i rovovima, ručno tovarili rudu u kipere, razbijali teškim čekićima željeznu rudu, bušili minske rupe, nosili skretnice i pragove i drugo. Još veće teškoće su nastupile pojavom epidemije španjolske groznice, od koje su mnogi umrli. Imena i prezimena ljudi koji su izgradili rudnik u Ljubiji i bili prvi rudari nisu više poznata, jer je knjiga evidencije o radnicima i zarobljenicima, sa ličnim podacima, nestala u prvim danima fašističke okupacije Rudnika Ljubija u Drugom svjetskom ratu. Kao svjedačanstvo o tim danima može poslužiti pronađena zajednička fotografija na kojoj se mogu vidjeti prvi radnici Rudnika «Ljubija

Površinski kop za eksploataciju željezne rude nalazio se na brdu Javorik i zbog toga je kop dobio naziv Brdo. Prema rudarskoj terminologiji kop je bio podijeljen na tri rudna tijela: Jazavac, Adamuša i Stara Litica. Najviša kota kopa je iznosila 445 metara. Na kopu "Brdo" je bilo urezano dvanaest etaža visine 10 do12 metara. Na etažama i u rovovima izgrađena je uskotračna pruga širine 0,6 metara za transport rude i jalovine u glavni utovarni bunker i na depo rude. Vagoni na ovoj pruzi imali su zapreminu 0.75 kubnih metara, a vukla ih je parna lokomotiva. Sa glavnog depoa ruda je utovarana parnim bagerom, ili ručno i prevožena u otpremni bunker. Ruda na Javoriku je raskrivana sa tri parna bagera sa kašikom zapremine 1,5 kubnih metara. Otpucavanje rude i jalovine obavljano je dinamitom i kisikom. U pogonu su bila dva "Flotman" kompresora. Od kompresora po svim etažama bile su razvedene vazduhovodne cijevi do bušilica na radilištima. Zbog velike dužine ove mreže (oko 3000 metara), postojali su značajni gubici vazduha, pa su bušilice imale slab učinak. Za bušenje velikih minskih rupa upotrebljavane su bušilice "Flotman". Rudarski alat sastojao se od krampa, vila, ćuskije, macole, malog čekića i drugog ručnog alata. Struju je proizvodila električna centrala- turboagregat od 300 kW. Na etažama se nalazilo oko 15 radilišta. Posada jednog radilišta sastojala se od 3 do 10 rudara: kopač, pomoćni kopač i vozači. Bile su izgrađene radione za održavanje strojeva i alata, skladište za eksploziv i drugo. Pod otpremnim bunkerom rude, kapaciteta 2400 tona, na nivou ranžirne stanice, ruda je utovarana u željezničke uskotračne vagone, nosivosti tri tone. Da bi se saobraćaj normalno odvijao na uskotračnoj pruzi Ljubija- Prijedor, širine 0,760 m, postojale su četiri stanice za ukrštanje vozova: u Donjoj Ljubiji, Ljeskarama, Dubočaju i Baltinim Barama.Na željezničkoj stanici u Prijedoru ruda je pretovarana u vagone normalnog kolosjeka, kojima je odvožena u željezare. Dnevno je ovom prugom otpremano do 24 kompozicije vozova, a radilo se od 04 do 24 časa. U naselju Ljubija je izgrađena direkcija Rudnika i laboratorija za kontrolu kvalteta rude. Uzorkovanje rude je obavljano na željezničkoj stanici u Prijedoru prilikom utovara u vagone normalnog kolosjeka.

Proizvodnja rude u 1916. godini ostvarena je u količini od 30.000 tona, već u drugoj godini rada dostigla je 140.000 tona, a u 1918. godini iskopano je 300.000 tona sirove željezne rude. U mađarske topinice za nepune tri godine rata ukupno je otpremljeno 470.000 tona limonita, dok siderit tada nije korišten i predstavljo je nekorisnu rudu.

Proizvodnja željezne rude do početka Drugog svjetskog rata

Poslije završetka Prvog svjetskog rata Rudnik Ljubija počeo je sa radom tek 1922. godine u novostvorenoj državi Kraljevini Jugoslaviji.

5

Tenologija rada nije se mijenjala sve do otvaranja radilišta "Kozin", 1939 godine. Naredne godine završena je izgradnja žičare za prevoz rude dužine 5.260 metara na relaciji Kozin- Ljubija. U pogonu ove žičare je bilo 90 korpi zapremine jedan kubni metar i nosivosti oko 1.200 kilograma. Učinak prevoza žičarom je iznosio 125 tona rude na sat. Radovi u Rudniku dijelili su se na jamske u rovovima, proizvodne na etažama i na građevinama, radove u radionama, radove na istraživanju rude i održavanju kruga, radove na željeznici i druge. Ruda je uglavnom izvožena u Mađarsku, Češku, Rumuniju i Austriju. Razabir rude i utovar u vagone je obavljan ručno. Rad je plaćan na normu prema broju utovarenih kipera, a cijena rada nije bila velika. Godine 1938. u rudniku Ljubija je bilo zaposleno 1211 radnika i 70 službenika.Te godine Rudnik je prešao, zajedno sa Varešom, Zenicom i Ilijašem, u sastav akcionarskog društva "Jugoslovenski čelik". Zbog velike potražnje željezne rude, koja je i dalje prodavana u inostranstvo, nabavljen je značajan dio nove rudarske mehanizacije, od toga 200 novih vagona zapremine 0,75 kubnih metara, izgrađena nova radiona i zgrada za samački smještaj. Rudnik je tako kompletiran za proizvodnju od 500.000 tona rude godišnje. Većina rudara koja nije dolazila na posao iz okolnih sela stanovala je u rudarskom naselju koje se zvalo "Kolonija"-današnja Gornja Ljubija. Prvi objekti za stanovanje u Ljubiji su bile drvene austrijske barake. Između 1919 i 1928. godine izgrađeno je desetak zidanih zgrada, sa oko trideset stanova. U ovim zgradama su stanovali službenici i majstori (zanatlije) dok su rudari i dalje stanovali u neuslovnim barakama. Naselje bez živosti, nizak standard, rudnik sa starom tehnologijom i zastarjelom mehanizacijom, to je bila Ljubija uoči Drugog svjetskog rata. Pa ipak ta mala Ljubija u to vrijeme imala je mnogo toga što je ljudima trebalo: osnovnu školu i večernju zanatsku školu, Radnički dom u kojem je bilo kino za nijemi, a poslije i zvučni film, bolnicu (zvana "špitalj"), fudbalski klub «Rudar», gimnastičko društvo «Sokol», kulturno-prosvjetna društva, dvije čitaonice, vatrogasno društvo, rudarsku glazbu. Sindikalna organizacija rudnika Ljubija započela je sa radom 1921 godine. Pored ostalog sindikat je organizovao kasu za uzajamnu pomoć i održavao različita predavanja prosvjetnog karaktera. Jedan od predavača bio je i doktor Mladen Stojanović. Godine 1940 sindikalna organizacija je organizovala štrajk ljubijskih rudara koji je trajao 37 dana, od 22.8 – 28.9 1940 godine. Štrajk se završio uspješno. Preduzeće "Jugočelik", u čijem sastavu je bio rudnik Ljubija, potpisalo je Kolektivni ugovor o povećanju rudarskih plata za 10% i plaćanju prekovremenog rada, 50% do četiri sata, a 100% ako je prekovremeni rad trajao više od četiri sata u danu. Za uspomenu na ovaj štrajk u Ljubiji je 1960. godine postavljen memorijalni spomenik.

Proizvodnja željezne rude poslije Drugog svjetskog rata

Okupacija Rudnika Ljubija u Drugom svjetskom ratu trajala je nepune četiri godine. U dva intervala Ljubija je bila slobodna teritorija: od 17. maja do 10. juna 1942. godine i od 15. oktobra do 20.aprila 1944. godine. U partizanskim akcijama u toku rata srušeni su svi važniji objekti i na taj način onemogućena proizvodnja za potrebe okupatora. Uništena je žičara za prevoz rude sa Kozina, pretovarni bunker rude, izbačena iz pogona kompresorska stanica i električna centrala, minirane lokomotive na etažama, zatrpan tunel kod Dubočaja, srušen most na rijeci Sani kod Žegera itd. U toku rata okupator je uspio da proizvede i otpremi svega 777.551 tonu rude, a što je bio njegov jednogodišnji plan. Ljubija je konačno oslobođena 7.9. 1944. godine i odmah je počela obnova porušenih pogona u novoj državi Jugoslaviji. Obnova je uspješno završena zahvaljujući znanju i entuzijazmu ljubijskih rudara koji su savladali brojne teškoće koje su se ogledale u nedostatku sredstava i opreme. Dana 20. februara 1946. godine optpremljeni su iz Rudnika Ljubija prvi vozovi željezne rude u željezare Sisak i Jesenice i tako je počeo novi ciklus proizvodnje. Iste godine vozovi sa rudom krenuli su i u Čehoslovačku i Mađarsku. Ubrzanim radom 1947. godine izgrađena je pruga normalnog kolosjeka Ljubija-Brezičani dužine 16,5 kilometara i time je omogućen transport željezne rude direktno iz Ljubije, a što je bilo veoma značajno za veću i ekonomičniju proizvodnju. Kapacitet Južnih rudišta proširen je 1952. godine otvaranjem radilišta i puštanjem u rad žičare Gradina- Kozin, dužine 2,2 kilometra sa automatskom vagom. U novembru 1953. godine organizovana je

6

proizvodnja na lokalitetu Nova Litica koji je povezan žičarom Nova Litica- Kozin dužine 1,7 kilometara. Dalji rast proizvodnje omogućen je priključivanjem Rudnika Ljubija u 1953. godini na 35 kV dalekovodnu mrežu, čime je omogućena primjena elektrobagera većih kapaciteta. Početkom 60-tih godina proizvodnja rude u Ljubiji bila je organizovana na četiri radilišta, a odnos ruda: jalovina bio je veći od 1 : 2. Zbog toga je u 1964. i 1965. godini nabavljena nova rudarska mehanizacija.U proizvodnju su uvedene osnovne utovarne jedinice: elektrobageri 2,5 m³ i utovarivači 1,9 i 2,5 m³. Transportne jedinice bile su teški kamioni-demperi, nosivosti 24-27 tona. Na bušenju su primjenjivane samohodne udarno- rotacione bušilice 90 mm i buldozeri gusjeničari od 300 KS. Za kamionski transport sagrađeni su odgovarajući putevi, a površinski kopovi povezani su asfaltiranim svoznicama sa platoima na kojima su sagrađena postrojenja za pripremu rude. Na formiranim etažama visine 10 m vršena su masovna bušenja i miniranja. Godine 1967. otvoren je Rudnik "Tomašica". U Rudniku "Tomašica" korištena je rudarska mehanizacija istih performansi kao i nova oprema u Rudniku "Ljubija".

Od 1967. godine preduzeće ima naziv Rudnici željezne rude "Ljubija » Prijedor, jer u njegovom sastavu radi više rudnika. Od 1974. godine rotaciono bušenje je postalo dominatno u oba rudnika. Prelaskom površinskih kopova iz brdskog u brdsko-dubinski, ili dubinski tip, postala je sastavni dio tehnologije eksploatacije odbrana kopova od površinskih i podzemnih voda. Zbog porasta ukupne mase za otkopavanje, povećanog odnosa ruda : jalovina i zbog povećanja tansportnih dužina i visina podizanja masa, godine 1974. nabavljene su veće i produktivnije rudarske jedinice. U pogon su pušteni bageri EKG- 4,6 B, kašike 4,6 m³ ,demperi Wabko, nosivosti 68 tona, utovarivači Katerpilar, kašike 3,6 m³, utovarivači "Katerpilar", kašike 7,6 kubnih metara i grederi G-16. Ovom tehnologijom osposobljeni su kopovi za proizvodnju 5 – 10 miliona tona mase godišnje. U Rudniku «Omarska» koji je otvoren 1985. godine instalisana je u to vrijeme najsavremenija svjetska tehnologija za ovu vrstu proizvodnje. Kontinuiranim sistemom: rotorni bager-traka-odlagač ( BTO) eksploatirana jalovina. Bageri EKG 5m³ i demperi Kat 777, nosivosti 70 tona u ovom Rudniku rade na čvrstoj jalovini i rudi. Uvedena je pokretna drobilica kapaciteta 100 tona/sat u površinski kop. Ruda se transportuje gumenim transporterima do 2,5 km udaljenih postrojenja gravitaciono-magnetne separacije.Sastavni dio tehnologije ležišta "Omarska" je zaštita od površinskih i podzemnih voda. Radna organizacija Rudnici željezne rude "Ljubija" imala je 1986. godine, kada je obilježena 70-ta godišnjica preduzeća, 14 osnovnih organizacioja udruženog rada i jednu radnu zajednicu i to: "Centralna rudišta", "Istočna rudišta", Rudnik "Omarska", "Remont i održavanje strojeva i postrojenja", "Rudarsko-građevinski radovi", "Istražni radovi", "Autoservis", "Društvena ishrana", "Tehnička kontrola", "Zajednički poslovi", "Feroks", "Unametal", "Istraživanje i projektovanje", "Komercijalni poslovi" i "Zajedničke stručne službe". Rudnici «Ljubija» su te godine bili osnivači dvije radne organizacije u osnivanju i to: "Tomeks" i "Fadis".

Osnovnu djelatnost Rudnika željezne rude"Ljubija" krajem 80-tih godina prošlog vijeka je činila proizvodnja sedam asortimana željeznih ruda i to: prana krupna visokopećna i sitna aglolimonitna ruda koje su proizvodili "Centralna rudišta" i Rudnik "Omarska", sideritna i bazična aglo ruda koje su proizvodila "Centralna rudišta", te osušena krupna visokopećna i sitna aglo limonitna ruda koje su proizvodila "Istočna rudišta". U okviru ostalih djelatnosti značajno mjesto su imale usluge koje su bile neposredno vezane za osnovnu djelatnost. Pored ovoga u preduzeću je postojala proizvodnja nemetala, pigmenata, djelatnost rudarsko-građevinskih i metalno-montažerskih radova. Maksimalna proizvodnja u Rudnicima "Ljubija" dostignuta je u 1988. godini i to: rovna ruda 4.198.273 tona robna ruda 3.552.660 tona raskrivka jalovine 13.768.768 tona

7

U sastavu preduzeća radila su tri rudnika (Ljubija, Tomašica i Omarska), prateće djelatnosti u funkciji osnovne proizvodnje i veći broj drugih djelatnosti koje su primane u sastav Rudnika, ili građene sa odgovarajućim poslovnim partnerima u namjeri da se iskoristi postojeća infrastruktura koja više nije (ili neće biti) potrebna za rad preduzeća. Izgrađene su i puštene u rad slijedeće fabrike: Protektirnica demperskih i autoguma sa "Borovom", Tvornica prirodnih željeznih oksida (FEROKS) u Tomašici sa "Kromosom" iz Zagreba, Fabrika dijelova i sklopova za alatne mašine ("FADIS") u Ljubiji sa "Potisjem" iz Ade, Fabrika mjernih instrumenata (FAMI) u Ljubiji sa "Rudi Čajevecom" iz Banje Luke, Tvornica za spajanje metala eksplozijom (TOMEKS) u Ljubiji sa "Litostrojem" iz Ljubljane, Pogon za izradu ženskog rublja "Sana" u Donjoj Ljubiji sa Tvornicom "Sana" iz Novog Grada (Bosanski Novi). U sastavu RO RŽR "Ljubija" su bili: Rudnik krečnjaka "Drenovača", Rudnik gline u Crnoj Dolini, Preduzeće "Unametal", Novi Grad, Hotel"Kozara" na Kozari, Restoran "Ribar" u Prijedoru. Rudnici Ljubija bili su tada rudarski gigant, osnova razvoja privrede prijedorske komune i šire regije, glavni snabdjevač željeznom rudom svih željezara bivše Jugoslavije, a prvenstveno RMK "Zenica", u čijem sastavu je preduzeće poslovalo. Bile su to, i pored toga što je privreda cijele države bila nestabilna, godine najvećeg uspona ljubijskog rudarstva. Na zavidnom nivou bili su stambena izgradnja, standard, obrazovanje, sport, kultura, informisanje i druge djelatnosti.

Zbog rata na prostorima BiH proizvodnja je prekinuta 1992. godine. Rat je završen 1995. godine, a proizvodnja je u pokrenuta 1999. godine u Rudniku "Tomašica" i to u veoma skromnim količinama u odnosu na postojeće kapacitete. Od 1999. do 2001. godine proizvedeno je i otpremljeno Željezari "Smederevo" ukupno 438.771 tona rude. Godine 2001. prestala je proizvodnja za Željezaru "Smederevo". Godine 2004. počela je kontinirana proizvodnja i otprema koncentrata željeznih ruda iz Rudnika "Omarska" u željezare Kompanije "Mittal" u okviru novog preduzeća koje je osnovano sa Kompanijom "Mittal" pod nazivom "Novi rudnici Ljubija", a od 2006. godine ovo zajedničko preduzeće ima naziv "Mittal Rudnici "Prijedor. Rudnik"Tomašica" i Rudnik"Ljubija" nisu u funkciji jer su za njihovo pokretanje takođe potrebni strateški partneri.

Društvena ishranaPrva radnička menza u Rudniku Ljubija formirana je 1947. godine, a sve do tada radnici su

donosili hranu od svojih kuća. Prve menze bile su "Brdo" za ishranu radnika pogona Brdo i "Ravan" u Ljubiji za ishranu radnika Strojne, Vanjskog prometa, direkcije i drugih djelatnosti. Uz povoljne cijene i neznatno novčano učešće radnici su dobijali blokove za ishranu. U toku 1947. godine otvoren je internat za smještaj i ishranu učenika u privredi ( prestao sa radom 1953. godine), a 1950. godine hotel "Prvi maj" u Ljubiji, koji je služio za smještaj i ishranu radnika i gostiju. U tom periodu u Baltinim Barama osnovana je Rudnička ekonomija za uzgoj povrća, peradi i stoke namijenjene za ishranu radnika. Samostalna djelatnost ovih restorana počela je 1959. godine, a Ekonomska jedinica pod nazivom "Društvena ishrana" postojala je od 1961. godine. U periodu do 1974. godine Društvena ishrana je raspolagala sa restoranima "Brdo", "Kozin", "Litica" i "Ravan". Godine 1961. otvoren je restoran "Gradina", godine 1965. restoran "Tomašica" i 1971. godine restoran "Prijedor". Sa gašenjem proizvodnje na kopovima prestajali su sa radom i restorani , a novi otvarani na novim pogonima. Godine 1986. Društvena ishrana je u svom sastavu imala u Prijedoru slijedeće objekte: Restoran "Direkcija", Restoran "Centralna radiona", Restoran "Prijedor" ( Restoran "Samoposluga", "Klasična sala", "Crvena sala") i Restoran "Ribar". U Tomašici je radio Restoran "Tomašica", u Omarskoj Restoran "Omaraska" (restorani "Separacija" i "Kop"). Na planini Kozari ljubijski rudari su imali Hotel "Kozara", B kategorije, Restoran "Bijele vode", Sportsko-rekreacioni centar "Benkovac" i Skijaški centar "Mrakovica". U restoranima Društvene ishrane nudila se najsavremenija ishrana. Za korištenje toplih obroka radnici su dobijali bonove uz učešće 15% od vrijednosti obroka, a radnici u trećoj smjeni imali su topli obrok besplatn

Prevoz radnika i roba

Do Drugog svjetskog rata u Rudniku "Ljubija" nije postojalo ni jedno motorno vozilo i svi transporti odvijali su se industriskom željeznicom i konjskim zapregama. Po osnovi ratne reparacije poslije rata je dobijeno nekoliko kamiona i putničkih vozila, marke "Škoda", "Džems", "Ševrolet",

8

"Štajer", "Krajsler", "HORH"... Prvi prevoz radnika na radilište organizovan je 1955. godine kamionima FAP na kojima su postavljene klupe, a kamioni zaštićeni ceradom. Prvi autobus nabavljen je 1951. godine. Bio je to autobus marke TAM sa 22+4 sjedišta i služio je za prevoz na sportska takmičenja i izlete. Autobusi prigradske izvedbe za prevoz radnika nabavljeni su 1956. godine ( 2 autobusa FAP-IKARUS) i 1957. godine (2 autobusa FAP- 14.OKTOMBRI). Godine 1957 počeo je organizovan i redovan prevoz radnika iz pravca Ljubija-Miska Glava i Ljubija-Stara Rijeka. Sve do 1960. godine prevoz na relaciji Ljubija-Prijedor odvijao se, prvo, uskotračnom prugom do 1949. godine, a potom prugom normalnog kolosijeka, da bi 1960. godine bio organizovan prevoz autobusima Rudnika "Ljubija". Uporedo sa povećanjem voznog parka ukazala se potreba za njegovo održavanje. Godine 1947 formirana je u Ljubiji radiona za održavanje vozila, a djelatnost prevoza putnika i robe te godine je organizovana kao ekonomska jedinica "Autoservis". Otvaranjem rudnika u Tomašici organizovan je prevoz radnika za Tomašicu.

Ekonomsko-finansijski pokazatelji poslovanja Rudnika "Ljubija"

Ekonomsko-finansijski rezultati poslovanja Rudnika željeznih ruda "Ljubija" u pojedinim periodima zavisili su od nivoa i dinamike rasta proizvodnje, geoloških uslova izraženih kroz odnose rude i jalovine, vrste, granulometrijskog sastava i kvaliteta rude u ležištu, hidroloških prilika i slično, te od položaja u primarnoj raspodjeli, koji su odražavali relativne odnose u promjenama cijena. Period rada Rudnika od 1965 do 1985. godine bio je karakterističan po visokoj stopi inflacije, pa je učešće utrošenih sredstava u ukupnom prihodu bilo u stalnom porastu, dok je učešće dohotka i naročito ostatka dohotka stalno opadalo. Visoke stope rasta i učešća dohotka u ukupnom prihodu u periodu djelovanja izraženih dispariteta cijena i plasmana limitiranog nivoa proizvodnje, te smanjenog korištenja instalisanih kapaciteta, ostvarivani su najvećim dijelom smanjivanjem obima otkopavanja jalovine-raskrivke. Posljedice izrazito niskog raskrivanja rudišta nisu sanirane sve do prestanka rada Rudnika zbog ratnih dejstava. Ocjenjuje se da je nedostajala skoro cijela jednogodišnja količina jalovine. Poslije privredne reforme 1965. godine i donošenja Zakona o udruženom radu, ekonomsko-razvojna pozicija proizvođača mineralnih sirovina stalno se pogoršavala. Do 1970. godine u čisti dohodak se izdvajalo i do 90% dohotka, pošto je opterećenje dohotka ugovorenim i zakonskim obavezama bilo relativno malo. U narednim godinama ova opterećenja su bila sve veća. Amortizacija i ostatak čistog dohotka u ukupnom prihodu takođe su se stalno se smanjivali što se može vidjeti iz slijedeće tabele:

Tabela će biti dopunjena

ELEMENTI 1965. godina 1970. godina 1975. godina 1980. godina 1985. godina

Ukupan prihod (%) 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0Utrošena sredstva (%) 37,8 51,2 58,7 48,9 65,3Amortizacija (%) 6,6 13,0 14,0 11,2 10,1

Dohodak (%) 55,6 35,8 27,3 39,9 24,6

Lični dohoci (%) 26,7 24,9 16,2 24,7 14,2

Ostatak čistog dohotka (%) 24,2 7,45,2

4,4 4,8

Kadrovska struktura Rudnika "Ljubija"

Radnu snagu koja je radila na otvaranju Rudnika 1916. godine predstavljali su ratni zarobljenici. Ostalu radnu snagu sačinjavali su seljaci, potomci rudara iz starih majdana, koji su radili kao fizička radna snaga. Zanatlije, strojari i činovnici bili su stručnjaci iz zemalja Austro-ugarske monarhije. U vrijeme ekonomske krize, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, radilo se 7-15 dana mjesečno na održavanju radilišta, a imućniji seljaci su bili privremeno otpušteni.

9

Intenziviranjem proizvodnje 1936. godine ukupan broj zaposlenih je iznosio 1080, od čega u Prometu "Brdo" 590, u Strojnom prometu 115, Vanjskom prometu 141, željeznici 116, na pretovaru rude u Prijedoru 90 i direkciji 28 zaposlenih.

U jesen 1938. godine Rudnik «Ljubija», po ulasku u akcionarsko društvo «Jugoslovenski čelik», ima 1.211 radnika i oko 70 službenika.

Početkom 1945. godine radilo je ukupno 211, sredinom 1945. godine 289, a na kraju 1945. godine 513 radnika.

U periodu od 1946. do 1966.godine broj zaposlenih znatno je povećan. Značajno je popravljenja i kadrovska struktura zaposlenih, jer je savremena tehnologija zahtjevala stručne ljude. Upoređujući rezultate iz 1976. godine sa pokazateljima iz 1939.godine, kada je proizvodnja bila isključivo ručna, proizvodnja rude je povećana 2,5 puta, broj radnika je povećan za 3, a službenika oko 7 puta. Kvalifikaciona struktura zaposlenih je tokom cjelokupnog rada Rudnika konstantno povećavana, što se može vidjet iiz slijedećeg pregleda:

Godina VS VŠ SS NS VK KV PK NK Ukupno1936. 10801946. 11641956. 19761966. 58 29 197 119 338 704 298 614 23571976 137 65 395 97 647 1043 390 366 31401985. 274 182 939 117 829 1835 263 661 51001986 295 190 973 113 843 1881 269 724 52881991 295 153 965 79 646 1577 151 494 43602001 71 44 356 224 440 31 158 13242006 4 1 4 1 10

Standard radnika

Stanovi. Zaključno sa 1985. godinom, Rudnici željezne rude "Ljubija" izgradili su 1.207 stanova, 5 porodičnih kuća, 32 garsonjere, jednu zgradu za smještaj samaca sa 94 kreveta i hotel "Prvi maj" u Ljubiji sa 75 kreveta. Stambene zgrade su izgrađene u Ljubiji, Omarskoj, Tomašici, Sanskom Mostu i Prijedoru. Kreditirana je izgradnja 993 individualna stambena objekta, a u izgradnji je bilo još 200 stanova u novom naselju na Pećanima, kao i kompleks individualnih objekata u naselju «Aerodrom» u Prijedoru.

Odmarališta. Poslije obnove Rudnika Ljubija nakon Drugog svjetskog rata počelo je organizovanje godišnjih odmora radnika i članova njihove uže porodice. Sindikalna organizacija slala je radnike na more u Srebrno, Gradac, Opatiju, a 1959. godine kupljen je objekat za odmaranje u Biogradu na moru, a zatim i u Rogaškoj Slatini. Upućivanje u ova odmarališta počelo je 1960. godine, a dogradnjom i opremanjem njihov kapacitet je znatno povećan. Rudnik Ljubija je bio vlasnik nekoliko soba u banji Krapinske Toplice i u Hotelu "Zenit" u Neumu, koji je bio vlasništvo RMK "Zenica". Godine 1986, kada je obilježavano 70 godina Rudnika Ljubija, odmaralo se u vlastitim odmaralištima 3.850 radnika i članova uže porodice uz regresiranje i do 50% od cijene koštanja.

Zdravstvena zaštita radnika. Uvođenjem savremene tehnike i tehnologije ekploatacije sa ciljem maksimalnog korištenja kapaciteta posvećena je posebna pažnja zdravstvenoj zaštiti radnika i sprečavanju profesionalnih oboljenja ka0 što su pulmologija, konioze i drugo.

Rudnici željezne rude "Ljubija" osnovali su medicinu rada i godine----------izgradili savremeni objekat u Ljubiji sa potrebnom opremom. U početku bila su zaposlena dva ljekara, specijalista medicine rada. Vremenom ova institucija je zapošljavala preko 15 radnika ljekara, psihologa i medicinskog osdoblja. Godine 1985 ova služba je dislocirana u Prijedor i bila u sastavu Rudnika do 1985. godine kada su organizaciono uključeni, zajedno sa vrlo modernom zgradom i opremom, koja jje je izgrađena u Priojedoru u Medicinski centar "Dr Mladen Stojanović" Prijedor.

10

Sport i rekreacija

Organizovana sportska aktivnost počela je u Ljubiji 23. maja 1928. godine kada je sindikalna organizacija (URS ) formirala fudbalski klub "Rudar". "Rudar" je prvu javnu utakmicu odigrao početkom 1929. godine sa "Hajdukom" iz Prijedora i pobijedio sa 2:1. Na utakmice se u obližnja mjesta išlo pješice, a u dalja zaprežnim kolima.

Godine 1936. igrane su već utakmice sa uglednim fudbalskim klubovima kao što su bili "Borac" iz Banjaluke, "Slavija" i "Mladost" iz Prijedora, "Velež" iz Mostara i drugi. Ostaće zabilježeno da je prve dresove i fudbalsku opremu FK "Rudar" kupio doktor Mladen Stojanović, koji je pomagao i u plaćanju troškova putovanja. Prva fudbalska utakmica poslije Drugog svjetskog rata odigrana je na starom igralištu 1945. godine. Godine 1947. fudbalski klub «Rudar» se počeo takmičiti na zvaničnim fudbalskim takmičenjima i neprekidno napredovao od podsaveznih, preko zonskih i republičkih do saveznih nogometnih liga. U Ljubiji je izgrađen savremeni stadion i stvoreni su uslovi za razvoj širih sadržaja fizičke kulture. U svojoj istoriji FK "Rudar" je dva puta bio pred vratima Prve Savezne fudbalske lige Jugoslavije, te imao zapažene uspjehe u Fudbalskom kupu Jugoslavije. Danas se ovaj klub takmiči u Prvoj ligi Republike Srpske i ima naziv FK "Rudar Prijedor". Prije Drugogog svjetskog rata u Ljubiji je bila aktivna i gimnastička organizacija «Sokol» koja je upražnjavala vježbe i priređivala sletove. Gimnastičko društvo je obnovljeno 1948. godine, a četiri godine kasnije, 1952. godine, formirano je Društvo za tjelesno vaspitanje «Partizan» koje je imalo sekcije za gimnastiku, stoni tenis, odbojku, košarku i rukomet. Društvo «Partizan» imalo je svoju zgradu, opremljenu namjenski za raznovrsnu sportsku djelatnost. U Ljubiji je izgrađena i trim staza. Godine 1974. osnovano je Sporsko društvo "Rudar" u čiji sastav su ušli: Fudbalski, rukometni, kuglaški, stonoteniski, šahovski i karate klub. Rukometni sport u Ljubiji je počeo u jesen 1953. godine. Prvi članovi kluba su bili srednjoškolci, većinom učenici Gimnazije u Prijedoru. Rukomotni klub se uspješno takmičio u rukometnim ligama, a poslije je formiran i uspješno nastupao i ženski rukometni klub. Kuglaški sport je spadao među najrazvijenije i najmasovnije sportske aktivnosti među ljubijskim rudarima. Kuglanje se počelo razvijati 1964. godine izgradnjom kuglane u Ljubiji. Klub je postigao zapažene rezultate u ekipnim i pojedinačnim takmičenjima. Godine 1981 rekonstruisana je kuglana u Ljubiji i ugrađena automatska oprema. Godine 1984. u sklopu hotela "Prijedor" puštena je u rad automatska kuglana, namijenjena i za međunarodna takmičenja, u kojoj su se takođe takmičili ljubijski kuglaši. Stonoteniski klub «Rudar» se takmičio u nižim ligama, da bi izborio svoje mjesto u Republičkoj stono-teniskoj ligi, grupa "Zapad". Šahovska igra je u Ljubiji imala puni procvat između 1950. i 1960. godine U okviru dvije šahovske sekcije igralo je više od 600 igrača. Među brojnim šahovskim gostima U Ljubiji su gostovali Svetozar Gligorić i Robert Bobi Fišer. Šahovski klub se poslije uspješno takmičio u Republičkoj šahovskoj ligi. Zapažene uspjehe postizao je i Karate klub «Rudar», osnovan 1974. godine. Klub se takmičio u Republičkoj karate ligi Bosne i Hercegovine. Radničke sportske igre su bile najmasovnija radnička sportska aktivnost. Ove igre organizovane su na nivoima od Radne organizacije do Kombinata RMK «Zenica» i granskih takmičenja rudara, metalurga i metalaca bivše Jugoslavije. Svi zaposleni u Rudnicima željezne rude «Ljubija» imali su mogućnost da se besplatno bave sporskom rekreacijom po svom izboru uz stručni nadzor trenera i sporskih stručnjaka.

11

Kultura, obrazovanje i udruženja.

Istovremeno sa izgradnjom zgrade osnovne škole, 1928. godine, u Ljubiji je organizovan i prvi Rdnički univerzitet. Predavanja u okviru ovog univerziteta bila su povremena, dok je čitaonica dobijala štampu preko raznih veza, uglavnom sa zakašnjenjem. Ovaj univerzitet je radio svega tri godine.Poslije deset godina njegov rad je obnovljen i trajao je sve do početka Drugog svjetskog rata. Godine 1932 u Ljubiji je izgrađen Radnički dom u kojem se odvijala kulturna i prosvjetna aktivnost. U Radnički dom je prenesena i prva ljubijska kinoaparatura za nijemi film iz 1927. godine. Godine 1934 u Ljubiji je osnovana Limena glazba. Inicijativa za osnivanje limene glazbe potekla je od Sindikalne organizacije i Vatrogasnog odjeljenja. Svoj prvi javni nastup ova glazba imala je 1. maja 1935. godine. U vrijeme Drugog svjetskog rata limena glazba je prekinula djelatnost i obnovila je poslije oslobođenja u okviru Radničkog kulturno-umjetničkog društva "Grmeč", koje je formirano 1945. godine. RKUD «Grmeč» je u okviru svojih sekcija njegovao horsku, muzičku, folklornu, dramsku i recitatorsku djelatnost. U Donjoj Ljubiji je od 1952. godine radio KUD "Kozara", čiji su članovi bili takođe rudari Ljubije. Na osnovu tadašnjeg rudarskog zakona godine 1923. u Rudniku je formirana tzv. Četa za spasavanje, a u okviru nje i Odjeljenje protiv požara. Ovo odjeljenje je raspolagalo sa svaga jednom voznom pumpom za konjsku zapregu, marke "Knaus", te nekoliko kanti za lančani sistem gašenja požara i nešto tzv. «rušilačkog alata». Iz ovog odjeljenja se razvilo Vatrogasno društvo. Izgradnjom Vatrogasnog doma 1953. godine Vatrogasno društvo u Ljubiji je izraslo u savremenu, dobro opremljenu i efikasnu vatrogasnu organizaciju. Godine 1953. obnovljen je rad Radničkog univerziteta u okviru kojeg je djelovala katedra za za opšte osnovno obrazovanje, debatni klub, a tri godine kasnije, 1956. godine, osnovana je Opštinska narodna biblioteka sa oko 2000 knjiga. Godine 1963. rudari su dobili novi moderno koncipiran Radnički dom koji je postao još moderniji poslije rekonstrukcije 1981. godine. Bio je to jedan od najmodernijih višenamjenskih objekata za kulturu u bivšoj Jugoslaviji. Radnički dom je funkcionisao kao ustanova i imao Programski savjet koji je realizovao različite kulturne sadržaje: pozorišne predstave, koncerte svih vrsta muzike, likovne izložbe, filmske predstave. Izvođači programa su bili amateri i eminentni kulturni stvaraoci iz Jugoslavije i inostranstva. U prostorijama Radničkog doma bila je stalna postavka Rudarskog muzeja Rudnika Ljubija. Godine 1960 formiran je Centar za stručno osposobljavanje radnika. Centar je imao 3 službenika i organ upravljanja. Ovaj Centar je poslije dobio naziv Centar za obrazovanje kadrova i pored obrazovanja, prekvalifikacija i stručnog usavršavanja, radio je na planskom školovanju kadrova svih profila do najvišeg naučnog obrazovanja. Godine 1985. je evidentirano da je u ovom Centru kroz razne vidove obrazovanja i stručnog usavršavanja prošlo 38.260 polaznika-radnika. Evidentirano je 620 stipendista na fakultetima i višim školama koji su diplomirali do 1985. godine, te 1244 učenika srednjih škola i škola učenika u privredi. Rudnik Ljubija bio je sponzor sportskih i kulturnih manifestacija, među njima i sponzor nagrade «Skender Kulenović» koja je dodjeljivana u okviru"Književnih susreta na Kozari". Kao preduzeće koje je imalo izuzetne doprinose i uspjehe u oblasti kulture Rudnici Ljubija su imali predstavnika u žiriju za dodjelu nagrade i bili jedan od organizatora "Književnih susreta na Kozari". Ovu nagradu su dobili književnici Branko Ćopić, Rodoljub Čolaković, Jure Kaštelan, Mihajlo Lalić, Miško Kranjec, Vasko Popa, Mladen Oljača, Blažo Koneski, Danilo Kiš, Ranko Marinković, Derviš Sušić, Dušan Kostić i Jara Ribnikar. Uz povelju i novčanu nagradu svi laureati su dobili statuu "Ljubijski rudar" i bili gosti rudara na kopovima i u direkciji Rudnika.

Društvo inžinjera i tehničara (DiT), kao društveno-stručna organizacija, organizovano je u Rudniku «Ljubija» prije Drugog svjetskog rata. Poslije rata rad Društva je obnovljen, broj članova stalno se povećavao,a metod i sadržaj rada unapređivan i obogaćivan. DIT je bio organizovan u više sekcija uključujući sve struke, a članovi su imali značajnog učešća u pripremama programa perspektivnog razvoja Rudnika. To je naročito došlo do izražaja u periodu 1960-1965. godine u vrijeme kada je pripremana i izvršena rekonstrukcija Rudnika, kasnije kada su puštena u rad postrojenja za obogaćivanje i pripremu rude i otvarani novi rudnici. Između ostalog DIT je organizovao kongrese, simpozijume i konferencije inžinjera i tehničara, naučne i stručne skupove, izložbe, javne rasprave i dr. Godine 1970. pokrenuto je izdavanje časopisa «Bilten o unapređenju proizvodnje». DIT je podsticao inovatostvo,

12

racionalizatorstvo i pronalazaštvio organizovanjem stručnog Aktiva inovatora, racionalizatora i pronalazača i materijalnim stimulisanjem tog vida stvaralaštva. Uz Dan inžinjera i tehničara organizovane su stručne manifestacije i tradicionano « Veče inženjera i tehničara». U 1980. godini DIT RŽR «Ljubija» je proglašen za najbolje društvo inžinjera i tehničara u bivšoj Jugoslaviji.

Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi. Rudnika "Ljubija» osnovano je 1966. godine. Od 50 članova u početku, kroz Udruženje je registrovano do 1986. godine preko 800 članova, od čega aktivnih ( koji svake godine daruju 1-3 puta krv) 420, ili svaki šesti zaposleni radnik je bio dobrovoljni davalac krvi. U tom periodu prikupljeno je 8.464 flašice krvi. Udruženje je imalo aktive po organizacionim cjelinama procesa rada preduzeća. Rad Udruženja je nastavljen sve do danas i nije prekidan čak i u ratnom periodu. Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi sada djeluje u D.O.O. "Mittl Rudnici Prijedor" i ima 140 članova.

UKUPNA PROIZVODNJAU vremenu od 1916. godine do 1991. godine Rudnici željezne rude «Ljubija» su proizveli i

prodali željezarama 73. 614.273 tone željezne rude po dinamici i u količinama koje se mogu vidjeti iz tabelarnog pregleda:

PROIZVODNJA I OTPREMA RUDE PO ŽELJEZARAMA ZA PERIOD1916.- 2001. GODINE

ŽELJEZARA

PROIZVODNJA I OTPREMA I OTPREMAGODINAPočetakotpreme

RUDNICILJUBIJA TOMAŠICA OMARSKA UKUPNO

od 1916. god. od 1967. god od 1985. god.IZVOZ 1916. 7.228.688 - 173.000 7.401.688JESENICE 1923. 8.846.261 532.531 88.651 9.467.443OSTALI 1946. 1.083.559 1.350 995 1.085.864SISAK 1947. 8.825.009 911.151. 1.219.031 10.955.191ZENICA 1951. 14.140.669 14.189.617 4.844.784 33.175.070SMEDEREVO 1969. 2.835.338 3.985.176 1378.901 8.199.415VAREŠ 1969. 789.101 93.640 567.097 1.449.838ŠTORE 1969. 288.001 3.075 2.509 293.585ILIJAŠ 1970. 606.732 188.539 271.670 1.066.941SKOPLJE 1986. - - 80.343 80.343NIKŠIĆ 1983. - - 124 124UKUPNO:(1916.1992) - 44.643.358 19.905.079 8.627.065 73.175.502Smederevo otprema 1999. - 32.211 - 32.211Smederevo otprema 2000. - 130.720 - 130.720Smederevo proizvodnja i otprema

2001. - 275.840 - 275.840SVEGA(1916-

2001) 44.643.358 20.343.850 8.627.065 73.614.273

Sl. Broj /12.12.04/ utovar u vagone

Doprinos lokalnoj i društvenoj zajednici

Tokom svog postojanja Rudnici "Ljubija" su uvijek bili okosnica razvoja lokalne sredine i šire i pružali pomoć u razvoju privrede opštine i regiona.

13

U periodu od 1970 do, pa do1992. godine učešće Rudnika "Ljubija" u relevantnim pokazateljima Opštine Prijedor iznosilo je:

32% društvenog proizvoda,35% u materijalnim i nematerijalnim ulaganjima,30% u ukupnom broju zaposlenih na području Opštine.

DIREKTORI RUDNIKAU proteklih 90 godina, od otvaranja Rudnika 1916. godine do danas preduzećem Rudnik "Ljubija"

i Rudnici željezne rude "Ljubija" rukovodilo 28 direktora, neki u više mandata. U različitim vremenima i različitim uslovima rada uloga i značaj dužnosti direktora bili su različiti, od naredbodavne funkcije do funkcije koordinatora i izvršnog organa u sistemu radničkog samoupravljanja.

Imena i vrijeme službovanja u funkciji direktora preduzeća bili su kako slijedi:

1.Granik inž. 1916-1918. 17.Vikić 1952-1952.2.Gostiša inž. 1918-1919. 18. Jovičić 1952-19543.Tibolt inž. 1919-1920. 19. Koharić inž. 1954-1960.4.Aleksijević inž. 1920-1921 20. Bošković inž. 1960-1963.5.Gephard inž. 1921-1922. 21. Nikola Kotle 1963-1969.6.Kralj inž. 1921-1930 22. Predrag Zelenika inž. 1969-1974.7.Kućan inž. 1930-1932 23. Milan Malbašić dipl.inž 1974-1978.8.Šinkovec inž. 1932-1936. 24. Slavko Banović dipl.pol. 1978-1982. 9.Čuček inž. 1936-1938. 25. Milan Malbašić dipl.inž.inž. 1982-1987.10.Jokanović inž. 1938-1941. 26. Slavko Banović dipl.pol.1988-1990.11.Franjić inž. 1941-1942. 27. Ostoja Marjanović dipl.inž. 1990-1997.12.Kukar inž. 1942-1943. 28. Dražo Stojančić dipl.inž. 1997-1997.13.Vilenčić inž. 1943-1944. 29. Dr Ranko Cvijić dipl inž. 1997-2004.14.Sanadlj inž. 1944-1949. 30. Božo Grbić dipl.inž. 2004-2005.15.Graonić 1949-1951. 31. Stanko Vujković dipl.inž. 2005-2006.16. Polovina 1951-1952 32. Božo Grbić dipl.inž. 2006..

14