Miroslav Barun
Filozofski fakultet u Zagrebu
Ivana Lučića 3
BiH srednjovjekovlje u opusu Krunoslava Draganovića
Prema oskudnim izvorom mučno bi bilo osjeći, imaju li se
prvobitni slovjenski žitelji Bosne pribrojiti Hrvatom ili Srbom; nu
sigurno jest, da je oblast Bosna već od prvog časa bila na razmedji
življa hrvatskog i srbskog. ... Čim su se pod imenom hrvatskim i
srbskim počele stvarati dvie države i skupljati oko sebe ostale
oblasti: obje su države privlačile Bosnu, svaka na svoju stranu.
Ako i nije vjerovati potanku pričanju popa Dukljanina; jedno se
ipak razabire iz njega, a to je, da je oblast Bosna bila prvobitno
prikovana uz Hrvatsku.
Ove riječi Vjekoslava Klaića, sročene 1882. god. u prvoj
modernoj sintezi povijesti bosanskohercegovačkog prostora, stoje
reprezentativno ispred hrvatske historiografske škole, onako kako
je ona istupila u djelima Kukuljevića, Račkoga i Klaića na početku
kritičkog bavljenja prošlošću BiH od strane hrvatske povijesne
nauke. Niti nakon toliko vremena proteklog od njihovog izricanja
one, poetične kakve jesu po običaju tadašnjeg vremena, nisu bitno
izgubile na poruci i aktualnosti, kao uostalom niti cijelo Klaićevo
djelo. Njegovo pisanje povijesti BiH i uopće način rada stasajućih
prvih generacija hrvatskih povjesničara-akademičara nisu bili
proizašli samo iz postulata i mogućnosti tada mlade struke, nego su
bili bitno određeni i političkom situacijom kako same Hrvatske,
tako i prostora BiH, koji se po izuzimanju ispod neposredne vlasti
Porte i pridruživanja Dvojnoj monarhiji opet našao u situaciji
sličnoj gore opisanoj stojeći između „borbe za mjesto pod suncem“
dviju većih susjeda i njihovih nacionalnih projekata.
I hrvatska i srpska inteligencija u BiH i van nje pozivala se je
na argumente prirodnog i povijesnog prava matice-zemlje na prostor
BiH izvedene iz stilizirane ili pak sasvim dizajnirane slike
povijesti, pogotove one najstarije srednjovjekovne. No, tu
manje-više i završavaju dodirne točke svetosavlja i
starćevićanstva, jer dok je prvo praktički zanijekalo pravo
postojanja drugim južnoslavenskim narodima osim Srba, potonje je
zagovaralo upravo pravo jednog od njih – Hrvata - na postojanje
unutar vlastite države, šire ili uže zamišljene. Konzervativna
muslimanska elita u BiH pak, nakon što je prošao bio prvi šok i
nevjerica nakon Berlinskog kongresa, dugo vremena je tražila sebe
ne razumijevajući u biti novonastalu nacionalnu, socijalnu i
kulturnu realnost unutar Dvojne monarhije krajem europskog „dugog“
19. st., epohe, koja će po nekima vukući svoje probleme potrajati
sve do 1914. god. te završiti upravo u Bosni. Istini za volju,
nerazumijevanja i ne(s)trpljenja nije nedostajalo ni na drugim
dvjema, suvremenim rječnikom rečeno, konstitutivnim stranama.
Suočena s ignorancijom bečkog dvora i pritiscima budimpeštanske
politike, hrvatska akademska zajednica nastojala je obraniti
državopravni opstanak i svojim javnim i stručnim radom potpomoći
priželjkivanu reuspostavu Trojedinice u njenim starim granicama.
Taj i takav zajednički front u koji su hrvatska nacionalna politika
i nacionalna historiografija što silom prilika, što vlastitim
odabirom bile ušle, u svojoj temeljnoj ideji nije prestao djelovati
sve do današnjega dana. Potpuna emancipacija povijesne istine od
aktualnog političkog trenutka i danas ostaje desiderat ne samo
hrvatskih povjesničara jer se i danas društvena i politička
realnost itekako ogleda u promišljanju, tumačenju i (ono
najdalekosežnije) ispisivanju povijesti makar se ta sprega bez
određenog vremenskog i povijesnog odmaka ne da tako dobro uočiti
kako je to slučaj s baštinom 19. st.
Bilo kako bilo, državotvorna crta pratila je hrvatsku
historiografiju od samih njenih početaka, no zasluga je upravo
Kukuljevića, Račkoga i Klaića što nisu dopustili da taj sentiment,
kojeg su iskreno ispovijedali, preraste u metodu historiografskog
rada ili, još pogubnije, njegovu svrhu. Sačuvavši svoj kredibilitet
i pred nacijom i pred strukom, uspjeli su ostaviti djela izvorne i
trajne vrijednosti što je prepoznato i priznato i kod predstavnika
drugih škola misli. Povijest Bosne i Hercegovine od samog početka
bila je zauzela zapaženo mjesto u njihovom opusu i spoj BiH
tematike i visoke kritike, zasnovan njihovim radom, našao je
nasljedovatelje u svim kasnijim generacijama hrvatskih
povjesničara. Nasljedovan je i, ne bez razloga i temelja, i ono
osjećanje i uvid da je BiH, bez obzira na mijene država i vladara,
uvijek spadala u hrvatski etnički i povijesni prostor i da kao
takva mora biti proučavana i vrednovana. Naravno, interes povijesne
nauke u međuvremenu je daleko odmakao od samodostatne događajnice
vladara i ratova, ali iskazi o političkoj i uljudbenoj pripadnosti
BiH tijekom povijesti ne mogu se izbjeći jer se to pitanje po
prirodi stvari nameće svakom istraživaču, a ne ponuditi svoj
odgovor na njega značilo bi gurati glavu u pijesak pred
historiografskim problemom koji time nipošto ne prestaje postojati.
Odgovor hrvatske historiografije stvaran je i pisan tako sve do
danas u duhu Klaićevog povjesničarskog i nacionalnog kreda: Bosna i
Hrvatska znale su i gravitirale jedna drugoj od samih svojih
početaka i taj odnos tekao je dvosmjerno. Drukčije, veoma kritički
i individualno, kao uostalom i inače u svom radu, mislila je o
ovome Nada Klaić.
Nacionalni i profesionalni interes za prostor BiH iskazivan je u
kontinuitetu i u redovima srpskih povjesničara. Sima Ćirković u
uvodnim poglavljima svoje Istorije daje pregled historiografskog
proučavanja srednjovjekovne Bosne i Hercegovine te primjećuje kako
je hrvatsko-srpsko licitiranje oko BiH, vođeno doduše ponajviše
preko publicistike i propagande, ali čestoput i znanosti, bilo
dobrim dijelom sračunato potpirivano od austrougarskih vlasti koje
da su na toj prokušanoj divide et impera politici gradili svoju
izolacionističku politiku i u tu svrhu iznašli bošnjaštvo kako bi
bosanske muslimane jače privezali uz dvor. Zapažanje, obojeno
naravno duhom bratstva i jedinstva godine 1964., ipak stoji, ali
Ćirković, zacijelo zbog iste godine, ali i karaktera samog djela,
propušta iznijeti cijelovit historijat hrvatsko-srpskih polemika
oko BiH. Jer bure baruta Balkan nije prijetilo eksplodirati samo
zbog antagonizma velike Austrije i male Srbije, već i zbog
antagonizma Velike Srbije i njenih manjih susjeda. Zato, kada je i
eksplodiralo u Prvom svjetskom ratu, kao rezultat proizašle su
sasvim nove granice, ali i (za)ostale stare netaknute ideje o
potrebi opet novih. U konkretnom BiH slučaju predratna dijagnoza da
su „od svih etničkih skupina najglasnije Srbi podigli glas kad je
bila riječ o nacionalno-ideološkom polaganju prava na Bosnu“,
preživjela je sretno rat, a poraće ju je samo potvrdilo.
Upravo u tom vremenu nastupio je i razvio svoju najživlju
historiografsku djelatnost Krunoslav Draganović (1903-1983),
svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, poliglot, publicist i
povjesničar Crkve . Rodom iz Brčkog, teologiju polazi na
Sarajevskoj bogosloviji gdje 1928. god. biva i zaređen. Obnaša više
službi pri Vrhbosanskoj nadbiskupiji da bi zatim u Rimu upisao
poslijediplomski studij crkvene povijesti na Papinskom institutu
orijentalnih studija koji 1935. god. zaključuje doktorskom radnjom
De regressu catholicorum in Bosnia et terris circumvicinis saeculo
XVII. 1940. god. habilitira za docenta na Katoličkom bogoslovnom
fakultetu u Zagrebu na kojem 1942. god. postaje redovitim
profesorom. Već slijedeće godine biva upućen u Rim za savjetnika
delegacije NDH pri Svetoj Stolici kao koordinator za humanitarne i
karitativne poslove. Od tada do 1963. god. mjesto boravka mu je
Rim, a potom do 1967. god. Pressbaum kraj Beča (u tom vremenu je i
stekao austrijsko državljanstvo). Kroz cijelo to vrijeme jedan je
od najaktivnih pripadnika hrvatske poslijeratne emigracije, a
osobito se bavio tragedijom Bleiburga prikupljajući dokumentaciju i
iskaze preživjelih. U jesen 1967. god., na još nerasvijetljen
način, doslovno je osvanuo u Beogradu. Dvije godine proveo je pod
istragom i u zatvoru, ali do suđenja nije došlo pa biva pušten na
slobodu. Od 1970. god. do umirovljenja 1979. predaje na Sarajevskoj
bogosloviji. Umro je u srpnju 1983. god. u Sarajevu.
Misao-vodilja Draganovićeva historiografskog rada bila je
obraniti hrvatstvo Bosne i Hercegovine. Formulacija je namjerno
ostavljena nejasnom jer se iz njegovih redaka ne da bez daljnega
izvesti zaključak da li je on od samog početka hrvatstvo BiH
razumijevao kao isključivi povijesni identitet Bosne i Hercegovine,
u opreci dakle prema drugim mogućim „narodstvima“ BiH, ili kao
hrvatski korpus BiH, autohtonu etničku i vjersku zajednicu, koje je
i sam bio ponosan pripadnik, i za čiju povijest se zalagao
smatrajući iznošenje njenih istina jednako odlučujućima za
opstojnost Hrvata BiH kao i djelovanje u njihovoj sadašnjosti.
Najkasnije kod tekstova nastalih za godina NDH takva distinkcija se
gubi i službena ideologija NDH izbija u prvi plan. Kritičko
baratanje vrelima i suvereno literaturom odaju prijašnjeg
Draganovića, ali interpretativni i spekulativni napor pri
ugrađivanju istraženog i spoznatog u zgradu BiH srednjovjekovlja
svoju konkluziju uvijek dobiva „negdje na Drini“. Teško da je i
moglo biti drukčije, s obzirom na vremena, ali činjenica ipak ne
smije ostati prešućena. Individualni i politički biljeg njegovog
pisanja mora biti prepoznat i zabilježen kako bi se ideološka
prtljaga mogla odijeliti od tvrdih činjenica do kojih je Draganović
uvijek težio i umio doći.
Apologija hrvatskog naroda i katoličke vjere nipošto nisu bili
jedini Draganovićevi motivi bavljenja historiografijom, jer, narav
kakva je bio, zanimalo ga je sve vezano uz njegovu zemlju i narod,
ali svakako jedan od vrijednih ciljeva. Pri tomu se rukovodio
instrumentarijem hrvatske nacionalne historiografije nastojeći
argumentima i svjedočanstvima povijesti poduprijeti ius historicum
i ius naturale Hrvata BiH kao samoniklog, nipošto izmišljenog,
uvezenog ili uljeznulog, kako se u srpskoj propagandi znalo
tvrditi, tijela na tlu Bosne i Hercegovine s dugom državnom,
narodnom i vjerskom prošlošću. Mjesto BiH u kontinuitetu hrvatske
državnosti kroz stoljeća bit će onda posebno razrađeno i
naglašavano u spisima ranih 40-ih, ali narod i vjera, bolje reći
vjera u njih kao iskonske i nepromjenjive činitelje i čuvatelje
nacionalnog identiteta i ljudskog dostojanstva, prisutni su kod
Draganovića od samog početka i u tome, a i u čestoput egzaltiranom
tonu istupanja, imao je dodirne točke sa onovremenom srpskom
znanstvenom literaturom i publicistikom koje su rado miješale i
mijesile povijest, etnografiju, vjeru i folklor u najzačudnije
konstrukte. U eskalirajućim godinama međuraća, u kojima je živio,
bilo je praktički nemoguće bilo kome pisati sine ira et studio, pa
se to ne može uzeti kao diskvalificirajuće ni u Draganovićevom
slučaju, tim više što je uvijek nastojao ne udaljavati se od
povijesnih činjenica i njima se boriti protiv suprotnih mišljenja
radije nego ne obazirati se na njih.
Valja svakako naglasiti da je Draganović bio izvanredno
naobražen čovjek s titulom doktora rerum orientalium Papinskog
zavoda i znanjem više klasičnih i živih jezika (latinski, turski,
elemantarno arapski i perzijski, njemački, francuski, talijanski,
engleski i španjolski). Zahvaljujući tomu, a i svojoj začuđujućoj
osobnoj energiji, što su zapazili svi njegovi suvremenici,
temeljito je upoznao i proučio literaturu i vrela bosanskog
srednjeg i novog vijeka, a nemali broj njih je i sam pronašao i
uporabio iz Propagandinog arhiva pripremajući svoj doktorski rad .
Primjera radi, ovdje donosimo nekoliko punktuacija u kojima je
Draganović primjenio svoju sposobnost raščlanjivanja i polemički
žar. Poneki njegovi izvodi ne mogu se smatrati za riješenu stvar,
no takovim ih nije smatrao ni sam Draganović što nije propuštao
naznačiti kad bi se našao na nesigurnom terenu.
Sve do kraja prvog tisućljeća Bosna nam se ukazuje kao terra
incognita, a ako je suditi po očuvanim povijesnim svjedočanstvima,
takva mora da je bila i ondašnjem vremenu, van obzora pismenih
civilizacija kršćanskog Zapada i Istoka. I onda kada se bude
pojavila u izvorima, bit će to u prvo vrijeme pod učenim nazivima
nekadašnjih rimskih provincija iz doba dominata od kojih su
Panonija (Savia i Secunda) i Dalmacija ležale na prostoru današnje
Bosne i Hercegovine zahvaćajući i van nje prema sjeveru i istoku
(manje). Franački anali bilježe tako za godinu 823. kako je
„Ljudevit (Panonski, op. prev.), koji je prethodne godine zbog
vojske poslane na njega, ostavivši grad Sisak, bježeći potražio
zaklon kod Srba za koje vele da drže velik dio Dalmacije...“. Ti
navodi su u literaturi različito tumačeni. Ćirković drži da se
navedeni narod Srba ima tražiti negdje na ozemlju Bosne. Nada Klaić
iste vidi u srednjovjekovnoj plemićkoj općini i mjestu Srb na
unskom putu te isključuje mogućnost da bi se tu moglo raditi o
nekoj vlasti Srba nad Bosnom. Draganović pak gradi na slabo
poznatom tijeku granice antičke Dalmacije u gornjem Podrinju, pa
smatra da je Ljudevit mogao i onamo pobjeći k „nekom srpskom knezu
u Dalmaciji na teritoriju današnje Srbije“. Draganović je svakako
razmišljao u pravom smjeru jer se može samo nagađati što je sve od
duboke balkanske unutrašnjosti učeni franački ljetopisac brojao pod
nekadašnju Dalmaciju. Ipak, Ćirkovićevo mišljenje nekako se doima
najlogičnijim, jer ako se Ljudevit htio ukloniti pred franačkom
kaznenom ekspedicijom, morao je pobrinuti se da odmakne dovoljno
daleko kamo ga franačka vojska ni utjecaj neće moći slijediti,
Pounje se u tom slučaju čini preblizu, a Raška predaleko. Isti
izvor naime nastavlja: „... a kad je (Ljudevit, op. prev.) zatim
pošao do Dalmatinaca k Ljudemislu, ujaku kneza Borne, varkom ovoga
bi ubijen.“. Brdovita unutrašnjost južno od Save nalazi se pak van
domašaja Franaka, a ipak u prvom susjedstvu kneževske Hrvatske. Ovo
sasvim opće rezoniranje ne može nam naravno ništa točnije reći tko
su bili ti Srbi negdje u Bosni, ako ih se ima ondje tražiti, jer
svi kasniji izvori ne znaju za neko pleme ili Sklaviniju Srba
zapadno od Drine. Nekolicina isprava bana Mateja Ninoslava (točnije
tri) u prvoj pol. 13. st. doduše na kratko vrijeme uvodi oznaku
Srblin u značenju banova podanika kao opreku Vlahu- stanovniku
latinskog Dubrovnika, ali Draganović uzima i taj moment pod
povećalo zapažajući slijedeće: isprave bana Kulina kao ni mlađe
Kotromanića ne koriste izričaj Srblin za stanovnike Bosne, već od
prve četvrtine XIV. st. , od kada se bolje može pratiti narodnosno
i državno nazivlje kroz očuvanu građu, bosanski banovi pučanstvo u
svojem vladanju nazivaju Bošnani; jezik bosanskih vladarskih
isprava je cijelo vrijeme ikavština, dok su tri sporne listine bana
Ninoslava pisane ekavštinom; sve tri isprave ispostavljene su ili
za Dubrovnik ili u samom Dubrovniku. Draganović iz tih elemenata
zaključuje da se neobično sučeljavanje Srblin-Vlah ima pripisati
utjecaju formulara dubrovačke kancelarije i stručnoj spremi
„gramatika“ bana Ninoslava, koji je pisao ekavicom, dakle po svoj
prilici porijeklom bio sa istoka, kako to i oznaka njegovog
zanimanja daje naslutiti. Budući je svo neposredno kontinentalno
zaleđe Dubrovnika u to vrijeme već više od pola stoljeća u vlasti
Nemanjića, to su za dubrovačke pojmovi svi stanovnici Zagorja bili
jednostavno Srbi, a tu je predodžbu, imajući u vidu njegov
background, zacijelo dijelio i sam Desoje. Srpsko ime je, dalje
nastavlja, po prirodi stvari bilo poznato u susjednoj Bosni, ali se
ne može prihvatiti da bi Srbi i Bošnjaci bilo jedno te isto kad i
izvori i prije i poslije Ninoslava uvijek čine razliku između
podanika i zemlje bosanskih banova na jednoj strani i podanika i
zemlje raškog župana na drugoj.
U bilješci 15, u usporedbi povjesničara Draganovića i Mandića,
citirano je Mandićevo mišljenje o porijeklu banstva u Bosni.
Draganović se također bavi tim pitanjem, ali samo usputno, budući
se uslijed manjka izvora ne može jasno definirati kada i odakle u
Bosnu dolazi ili izrasta ustanova bana, pa izbjegava donositi
kategoričke sudove. On jednostavno napominje kako „banska čast,
specifično hrvatskog podrijetla, pokazuje na duboke i duge veze,
koje je Bosna imala s Hrvatskom“. Objema formulacijama, vjerujemo,
ne treba komentara jer svaka za sebe govore o svom autoru. Ipak,
vremena se mijenjaju, pa se Draganović u svojoj knjizi iz 1940.
god. ponovno osvrće na to pitanje. Ovog puta njegov odgovor ne
sadrži samo opću konstataciju, već donosi i jasnu poruku: „Banska
čast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima i tako
zemlja, kojom odvajkada vladaju banovi, sigurno je bila
hrvatskom”.
Svojom užom specijalizacijom Draganović je ipak pripadao krugu
povjesničara Crkve i upravo na tom polju ostvario je najzapaženije
radove. Pastoralnim i znanstvenim radom u Bosni te
poslijediplomskim usavršavanjem u Rimu postao je, slobodno se može
reći, najbolji poznavatelj povijesti Katoličke crkve i
katoličanstva na prostorima Bosne i Hercegovine i kao takav
profilirao se kao autoritet i u povijesnoj struci i u samoj Crkvi.
U izdanju Statističkog odsjeka društva Napredak i Napretkove
zadruge vlastoručno je iscrtao povijesni zemljovid teritorijalnog
ustroja Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini referentne godine
1500. (sloj označen modrom bojom) i 1931. (sloj označen crvenom
bojom) te ga u časopisu Croatia Sacra (1934) popratio iscrpnim
činjeničnim i problematskim komentarom (v. dolje Popis korištenih
tekstova). Zemljovid je prvorazredan produkt povijesne i geografske
discipline i mogao bi predstavljati dostojan rezime cijelog jednog
radnog vijeka, a kod Draganovića stoji gotovo na samom početku
njegove znanstvene karijere. On s vizualne strane predstavlja ono
što je Draganović u faktografskim crticama iznio u pratećem članku
– svojevrsnu summu povijesnih znanja o postanku, vjerskom životu te
institucionalnom i teritorijalnom razvoju 9 povijesnih biskupija
BiH onoliko koliko su se one prostirale i ticale srednjovjekovne
Bosne (krbavska, kninska, zagrebačka, splitska, duvanjska,
makarska, trebinjska, stonska te bosanska).
U svom prilogu za Napretkovu Poviest Draganović je uspio ne samo
dati sadržajan i pregledan historijat Katoličke Crkve na prostorima
BiH od antičkog doba do kraja stare Bosne, nego se na uvjerljiv i
argumentiran način pozabaviti nekim njenim enigmama i osobitostima:
provenijencijom i centrima reevangelizacije prostora BiH nakon
doseobe Slavena, vremenom i okolnostima nastanka, metropolitskom
pripadnošću i zemljopisnim opsegom bosanske biskupije za prvih
banova (ecclesia bosnensis), terminološkim, arhitekturalnim i
pozitivnim napismenim svjedočanstvima o kontinuiranom pripadanju
iste rimokršćanskoj ekumeni itd.
S osobitim žarom Draganović je istupao protiv tendencioznog
prikazivanja Crkve bosanske kao istinske pravoslavne vjerske
sljedbe i organizacije, prilagođene tek u nekim kozmetičkim crtama
bosanskim prilikama i svom isturenom položaju na krajnjem zapadu
pravoslavlja. U više navrata se vraćao na tu temu i s puno energije
pobijao je takve interpretacije dokazujući, kako ne samo zapadni,
mletački i rimski, izvori, već i domaći, dubrovački i splitski,
naposlijetku i srpski i carigradski, uvijek govore o Crkvi
bosanskoj kao organizaciji i sljedbi različitoj od katolicizma i
pravoslavlja, pri čemu srpski izvori štaviše prednjače u
proklinjanju i prokazivanju bosanskih i zahumskih heretika.
Zanimljivo, Draganović nikad nije uložio znatniji napor da
pokuša razriješiti enigmu postanka i prirode Crkve bosanske. Njemu
također upada u oči da se višestoljetna buka latinskih,
dalmatinskih i istočnih izvora ni na kakav plauzibilan način ne da
uskladiti sa duhom i slovom svega onoga što je sama Crkva bosanska
ostavila iza sebe napisano, sagrađeno ili uklesano, ali se
zadovoljava samo primjetiti kako „to pitanje još nije konačno
riješeno“. Dojam je da ga takva tema nije previše privlačila kao
gorljivog Hrvata-katolika pa se priklonio bogumilskoj hipotezi
Račkoga kao ipak najafirmiranijoj. To je bez sumnje osjetan gubitak
za historiografiju jer je za pretpostaviti da bi čovjek njegovog
obrazovanja i znanja pitanje svakako uspio pogurati naprijed.
Privodeći kraju ovaj prikaz historiografskog opusa Krunoslava
Draganovića ostaje nam ukazati još na jedno djelo koje stoji na
kraju njegovog rada i života. Katarina Kosača – bosanska kraljica
(v. dolje ) malena je knjižica od svojih 48 str.. Pisana je
popularno-znanstvenim stilom, namijenjena više nabožnoj poduci
katoličkog čitateljstva zainteresiranog za povijest svoje zemlje i
vjere, nego li nekom uskom krugu specijalista-povjesničara. No,
lakoća i jednostavnost izlaganja, kojima se čitatelja vodi kroz
zadnje stranice povijesti bosanske kraljevine prije njenog pada
odaje vrsnog poznavatelja svojeg predmeta koji ne odviše brojne
vijesti iz toga doba suvereno i vješto, sa kritičkim aparatom,
onoliko koliko mali format dopušta, slaže u suvislu i živu sliku
stare Bosne na izmaku srednjeg vijeka. Pri kraju jednom rečenicom
hvata onu bit cijelog bosanskog srednjovjekovlja – traženje
vlastitog puta: „Herceg od sv. Save traži od pape misionare za
Hercegovinu, šalje darove sinajskim kaluđerima i daje vrlo krupnu
svotu episkopu Davidu moliti „za svoju dušicu“, iako je u popisu
anatemisanih heretika Pravoslavne crkve“.
Historiografski opus Krunoslava Draganovića u neku ruku ogledalo
je njegovog životnog puta. Svećenik, bosanski Hrvat i znanstvenik
cijelog života ostao je vezan za hrvatsku nacionalnu ideju i
Katoličku crkvu kao njenog glavnog nositelja u bosanskih Hrvata.
Bez obzira na ideološka i politička gibanja, u kojim je sudjelovao
i uz koja je pristajao, po kojima ne ide u red modernih
povjesničara onako kako se oni nastoje profilirati u
posttotalitarnim društvima, erudicijom, kritičkim duhom i uloženim
trudom svakako spada u istaknute i zaslužne hrvatske povjesničare
međuratnog i poratnog razdoblja, a njegovi radovi o crkvenoj,
vjerskoj i nacionalnoj povijesti BiH srednjega i novog vijeka
nezaobilazan su moment za svakoga tko tim temama želi pristupiti na
temeljit i objektivan način.
Popis korištenih tekstova
● Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini
nekad i danas (Prilog uz istoimenu historijsko-statističku kartu)“,
u: Croatia Sacra IV (1934) 8, 175-216
● Krunoslav DRAGANOVIĆ, Pregledna karta katoličke crkve u Bosni
i Hercegovini nekad i danas, Statistički odsjek Hrvatskog kulturnog
društva Napredak – Nadbiskupija Vrhbosanska (izd.), Sarajevo
1935
● Krunoslav DRAGANOVIĆ, Massenübertritte v. Katholiken zur
Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der
Türkenherrschaft, Roma 1937 (nešto preuređen prijevod disertacijske
radnje De regressu ... objavljen u časopisu Orientalia Christiana
Periodica (1937) 3, 181-232; OCP (1937) 3, 550-559; hrv. prijevod:
Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje, Crkva na kamenu, Mostar
1991)
● Krunoslav DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska,
Laus, Split 1991 (prvi dio pretisak knjige Hrvati i Herceg-Bosna,
Sarajevo 1940. god. objavljene pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin;
drugi dio studija D. Mandića iz 1964. god.)
● Krunoslav Draganović, „Katolička Crkva u srednjoj Bosni“, u:
Skupina autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od
najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo 1942,
685-766
● Krunoslav DRAGANOVIĆ,“Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini“,
u: Hrvatska enciklopedija , sv. III, Naklada Hrv. izd. bib. zavoda,
Zagreb 1942, 159-162
● Krunoslav DRAGANOVIĆ – J. BUTORAC, Poviest Crkve u Hrvatskoj,
Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb 1944
● Krunoslav DRAGANOVIĆ (ur. et alii), Opći šematizam katoličke
crkve u Jugoslaviji, Biskupska konferencija Jugoslavije, Zagreb
1975
● Krunoslav DRAGANOVIĆ, Katarina Kosača- bosanska kraljica,
Sarajevo 1978/1980
� Vjekoslav KLAIĆ, Poviest Bosne (pretisak), Svjetlost, Sarajevo
1990, 43
� Vjekoslav KLAIĆ, Poviest Bosne (pretisak), Svjetlost, Sarajevo
1990, 353-356 (pogovor D. Lovrenovića)
� Viđenje BiH kod hrvatske inteligencije nikada nije poprimilo
isključivost i monolitnost pansrpske ideje. To vrijedi kako za za
pravaški pokret, tako još više za jugoslavizam i austroslavizam
koji, iako kroatocentrični, nipošto nisu smatrali Bosnu i
Hercegovinu pitanjem časti ovog ili onog naroda (usp. Srećko M.
DŽAJA, Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche
(1878-1918), R. Oldenbourg Verlag, München 1994, 194)
� Srećko M. DŽAJA, Bosnien-Herzegowina in der
österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918), R. Oldenbourg
Verlag, München 1994, 207-218
� Usp. Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države,
Srpska književna zadruga, Beograd 1964, 18-19
� Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga,
Zagreb 1997, 280-281 i passim; Oton KNEZOVIĆ, „Bosna i Hercegovina
od seobe naroda do XII. stoljeća“, u: Skupina autora, Poviest
hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do
godine 1463., Napredak, Sarajevo 1942, 184-186
� „Ali, udaljenost je centralne Bosne i najvažnjih susjednih
političkih jedinica tolika da joj je i ona osiguravala uglavnom
nepomućen razvitak. Stoga Bosna ne igra gotovo nikakvu ulogu u
političkom programu Hrvatske za Trpimirovića“, Nada KLAIĆ, Povijest
Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1971, 97
� Refleksije ovakovog tipa ipak više spadaju u povijest
historiografije, a ne u samu historiografiju. Osim toga,
dobronamjeran čitatelj će u knjizi kao cjelini naći dovoljno dokaza
za autorovu programatsku kritičnost i prema svom predmetu i prema
svom backgroundu; Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske
države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964, 20-21
� Srećko M. DŽAJA, Bosnien-Herzegowina in der
österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918), R. Oldenbourg
Verlag, München 1994, 192
� Ovaj članak ne može niti pokušati dati neku zaokružujuću
ocjenu čovjeka i povjesničara Draganovića. Predmet članka je
zamišljen kao presjek kroz historiografsku misao K. Draganovića o
srednjovjekovnoj BiH, iako je njegov interes sezao puno šire od
naznačenog vremenskog i prostornog okvira. U tu svrhu odabrani su
njegovi ključni radovi nastajali upravo u godinama međuraća, a onda
i za samog rata. Popis korištenih tekstova bit će donesen na kraju
članka, a čitatelj zainteresiran za sam život i cjelokupno
djelovanje Krunoslava Draganovića, uistinu neobične ljudske i
svećenićke pojave, upućuje se na slijedeće napise: Ivan TOMAS,
„Krunoslav Stj. Draganović – prilikom 60. godišnjice njegova
života“, u: Hrvatska revija XIV (1964) 1 (53), 27-50 (pos. otisak);
Ivo SEČKAR, „“Slučaj“ Krunoslava Draganovića“, u: Obnovljeni život
XLVIII (1993) 3/4, 347-366; Marko BABIĆ, „Prof. Dr. Krunoslav
Stjepan Draganović – u prigodi 10. obljetnice smrti i 90.
obljetnice rođenja (1903-1983)“, u: Hrvatska revija XLIV (1994) 1
(173), 184-186; Ratko PERIĆ, „Draganović o sebi“, u: Kolo – časopis
MH VIII (1998) 3, 349-354 (i ondje navedena literatura), predgovor
uz: Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Sjećanja“, u: Kolo – časopis MH VIII
(1998) 3, 355-379; Milan SIMČIĆ, „Prof. Krunoslav Stjepan
Draganović (1903-1983)“, u: Jure BOGDAN (ur.), Papinski hrvatski
zavod sv. Jeronima (1901-2001), Papinski hrvatski zavod sv.
Jeronima, Rim 2001, 843-854
� Draganovićev povratak u Jugoslaviju odjeknuo je kao bomba u
tuzemstvu i inozemstvu. Kod hrvatskog iseljeništva slovio je kao
osvjedočeni rodoljub, moralni autoritet i dobri samaritanac
progonjenih Hrvata i antikomunista, dok ga je jugoslavenski režim
zbog njegovih napora oko evakuacije i izvlačenja hrvatskih
izbjeglica iz zemlje i Europe pred komunističkom odmazdom smatrao
najokorjelijim klerofašistom i mastermindom ustaške emigracije u
zapadnoj Europi. Danas se s priličnom sigurnošću može uzeti da se
Draganović nije svojom voljom vratio u Jugoslaviju jer, iako do
kraja života nije bio u mogućnosti slobodno se očitovati pred
javnošću o tome, ipak je u oporuci priloženoj njegovim Sjećanjima
(v. preth. bilješku) zapisao da se „nenamjeravani i nedobrovoljni
povratak“ dogodio „Božjom, a ne mojom odlukom“ (Ratko PERIĆ,
„Draganović o sebi“, u: Kolo – časopis MH VIII (1998) 3, 351).
Konačan sud o Draganoviću tek treba biti donesen, jer građa o njemu
popunila bi i cijeli jedan roman, no kao da se ipak ne može izbjeći
dojam da je Draganović previše gradio na moći razlučivanja između
države, naroda i režima, distinkciji koja u nekom normalnom dobu
možda i može činiti respektabilan svjetonazor, ali koja u vrijeme
totalitarizma i totalnog rata postaje zapravo neuhvatljiva, ako ne
i kontraproduktivna. Velik uzor mu je po vlastitim riječima bio
kardinal Stepinac i njegove riječi izrečene pred jugoslavenskim
sudom poslije rata: „Hrvatski narod bio je u staroj Jugoslaviji
rob. On se je 1941. plebiscitarno izrazio za svoju državu, i ja bih
bio ništarija da nisam u sebi osjetio bilo hrvatskog naroda“.
Draganović primjećuje kako je „nadbiskup Stepinac znao razlučiti
režim od države“ te odmah nastavlja misao: „Slično tako, ali u
omjeru sa neznatnošću moje osobe, bio je slučaj sa mnom“ (Krunoslav
DRAGANOVIĆ, „Sjećanja“, u: Kolo – časopis MH VIII (1998) 3, 360).
Koliko je hrvatskom narodu, kardinalu Stepincu, pa onda i svećeniku
i povjesničaru Draganoviću taj stav u prilikama rata pošlo za rukom
pretočiti u život, i danas je predmet pasioniranih rasprava u
javnosti i struci, a „slučaj Draganović“ neizostavno je, u nekim
segmentima i krucijalno poglavlje koje će hrvatski
„Vergangenheitsbewältigung“, usprkos svim dobrim željama i
pokušajima do danas ne-domišljen i ne-dopisan, morati napisati i
privesti kraju.
� Ivo Sečkar, „“Slučaj“ Krunoslava Draganovića“, u: Obnovljeni
život XLVIII (1993) 3/4, 358
� Kukuljević u uvodu svojih “Iura regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae” (1862) priželjkuje svom djelu da bude „temelj historički
onih od starine sačuvanih prava, kojim se služilo kroz vijekove
kraljevstvo hrvatsko“ (Ferdo ŠIŠIĆ, „Izvori bosanske povijesti“, u:
Skupina autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od
najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo 1942,
14)
� V. Srećko M. DŽAJA, Bosnien-Herzegowina in der
österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918), R. Oldenbourg
Verlag, München 1994, 194-198
� Draganovićeve kvalitete se možda najbolje daju uočiti
uspoređene s pisanjem Dominika Mandića, njegova po mnogočemu bliska
suvremenika. Dok Draganović primjerice izlažući o obredu, jeziku i
pismu Katoličke crkve srednjovjekovne Bosne (ecclesia bosnensis
latinskih izvora) konstatira prvo kako „uslijed pomanjkanja
izravnih i sigurnih povjesnih svjedočanstava, osobito obrednika,
ostaje to pitanje i dalje otvorenim“, te nastavlja iznošenjem
argumenata pledirajući za svoje mišljenje o rimskom obredu i
ćirilićnom pismu kao bogoslužnoj praksi bosanske katoličke
biskupije (oko njezinog slavenskog jezika ne raspravlja jer oko
toga, kako i navodi, vlada opći konsenzus) te zaključuje svoje
izvode samokritičkom primjedbom kako „ipak ovu tvrdnju ne smatramo
dokazanom“ (Krunoslav Draganović, „Katolička Crkva u srednjoj
Bosni“, u: Skupina autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Napredak,
Sarajevo 1942, 737 i 739), Dominik Mandić, osobito u pitanjima
nacionalne i političke pripadnosti stare Bosne, istupa kategorički
i zaneseno pa, primjera radi, govoreći o postanju imena i časti
bana u Bosni ustvrđuje kako ta ustanova „govori, da su u Bosni od
najstarijih vremena živjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati svom
zemaljskom vladaru čisto hrvatski naziv „ban““ (Krunoslav
DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split
1991, 98). Nada Klaić će za Mandića primjetiti kako „je njemu stran
ne samo kritički odnos prema izvorima, već on izgrađuje hipoteze na
potpuno nedokazanim pretpostavkama“ (Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u
ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1971, 21 (bilj. 38)).
Iako je takvo isto mišljenje u ovom ili onom navratu Nada Klaić
znala izreći o gotovo svim svojim kolegama-suvremenicima, u ovom
slučaju teško je ne složiti s njenom ocjenom
� Ivo SEČKAR, „“Slučaj“ Krunoslava Draganovića“, u: Obnovljeni
život XLVIII (1993) 3/4, 358
� Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini
nekad i danas (Prilog uz istoimenu historijsko-statističku kartu)“,
u: Croatia Sacra IV (1934) 8, 176
�„Annales Fuldenses“, u: G. H. PERTZ, Monumenta Germaniae
Historica, Scriptores, tomus I, Hannover 1826, 358
� Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska
književna zadruga, Beograd 1964, 39 (prateća bilješka br. 1 na str.
351 te ukaz na daljnju literaturu)
� Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska
knjiga, Zagreb 1971, 211
� Krunoslav DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska,
Laus, Split 1991, 59
�“Annales Fuldenses“, u: G. H. PERTZ, Monumenta Germaniae
Historica, Scriptores, tomus I, Hannover 1826, 358
� Krunoslav DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska,
Laus, Split 1991, 60-62; v. sukladno razmišljanje, prošireno novim
momentima, koje se također ne slaže s tumačenjima po kojoj bi se
neobični diktat tih triju isprava bana Ninoslava mogao uzeti kao
egzaktno svjedočanstvo o pripadanju Bosne državi i narodu Srba:
Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga, Zagreb
1997, 283-285; Ćirković prihvaća i koristi isprave kao autentično
svjedočanstvo, ali odbija iz njihova sadržaja izvoditi po njemu
ahistorijske i anakrone zaključke o srpstvu Bosne kada srpsko ime u
13. st. nipošto nema onu prepoznatljivost i državopravnu
isključivost koju poprima u 19. st. Ukazuje dalje i na obratnu
činjenicu da se i stanovnici onih krajeva, koji su razmjerno kasno
otpali od Raške i pripali jačajućoj Bosni, u skladu s novim
vladarom i krunom, čestoput nazivaju Bošnani (Sima ĆIRKOVIĆ,
Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga,
Beograd 1964, 350 (bilj. 2))
� Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini
nekad i danas (Prilog uz istoimenu historijsko-statističku kartu)“,
u: Croatia Sacra IV (1934) 8, 182
� Krunoslav DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska,
Laus, Split 1991, 12; danas u historiografiji vlada opće mišljenje
da su ustanova bana, kao i samo ime avarskog porijekla,
institucionalni spomen na duboki utjecaj Avara na političko
ustrojavanje novodoseljenih hrvatskih plemena u Panoniji i
Dalmaciji. Tragova Avara ima i u toponomastici tih krajeva
(Obrovac), a u Hrvatskoj ih spominje i Porfirogenet u 30. pog. svog
djela 150 godina nakon uništenja avarske države u Panoniji: „... i
još ih ima u Hrvatskoj koji su avarskog roda i vidi im se da su
Avari (prij. s eng.)“(Gyula MORAVCSIK – R.J.H. JENKINS, Constantine
Porphyrogenitus – De administrando imperio, Dumbarton Oaks,
Washington 1967, 143)(v. još Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne
bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964, 40).
Klaić, a na njega se poziva i Draganović u gore navedenom citatu iz
1940. god., kaže da je moguće da je Bosna u doba Tomislava postala
banovinom „jer ime bana i čast njegova poznata je samo Hrvatom“
(Vjekoslav KLAIĆ, Poviest Bosne (pretisak), Svjetlost, Sarajevo
1990, 43). Doista se ne čini vjerovatnim da bi dvije susjedne
slavenske sklavinije bile primile i razvile karakteristično ime i
ustanovu bana odvojeno i nevezano jedna od druge, bez obzira na
zajedničko avaroslavensko porijeklo banstva
� Rukovodio je po nalogu Episkopata Kraljevine Jugoslavije
izradom Općeg šematizma Katoličke Crkve u Jugoslaviji (Akademija
„Regina Apostolorum“, Sarajevo 1939, 615 str.) te, 36 godina
poslije (!), bio glavnim urednikom drugog, još voluminoznijeg Općeg
šematizma Katoličke Crkve u Jugoslaviji (Biskupska konferencija
Jugoslavije, Zagreb 1975, 1166 str.)
� Primjerak zemljovida nalazi se u Kartografskoj zbirci
Sveučilišne i Nacionalne knjižnice u Zagrebu (sig. � HYPERLINK
"http://katalog.nsk.hr/cgi-bin/Pwebrecon.cgi?SC=CallNumber&SEQ=20070514134604&PID=472&SA=X-BH-B-11+%28D1,+D2%29"
�X-BH-B-11 (D1, D2)�). Zbog velikog formata (129 x 130 cm)
digitalizat zemljovida nije bilo moguće donijeti u otisku
� Osobito vješto Draganović rešeršira kroz papinske izvore XI. i
XII. st. tragajući u njima za terminus ante quem ustanovljenja
bosanske biskupije te njenom kanonskom položaju prema Splitu,
Dubrovniku i Baru
� Takvu interpretaciju su osobito zastupali Božidar Petranović
(1809-1874) i Vaso Glušac (1879-1955). Ćirković zgodno primjećuje
kako je takva interpretacija naišla na odobravanje „u krugovima
kojima je godilo pravoslavlje u srednjovjekovnoj Bosni“ (Sima
ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna
zadruga, Beograd 1964, 22) V. pregled problema i njegovog
istraživanja kod Jaroslav ŠIDAK, „Crkva bosanska“ i problem
bogumilstva u Bosni, Matica hrvatska, Zagreb 1940; BiH povjesničari
hrvatske provenijencije danas u Crkvi bosanskoj vide zemaljsku,
državotvornu bosansku vjersku organizaciju, otpalu od Rima i
neovisnu o Carigradu, koja se svojim ustrojem i vjerskim životom
smatrala i bila smatrana različitom i zasebnom, upravo
autokefalnom, i u odnosu na Zapadnu i u odnosu na Istočnu Crkvu.
Bogumilska teza Račkoga se po tom istom mišljenju može smatrati
prevaziđenom (Srećko M. DŽAJA – Dubravko
LOVRENOVIĆ,“Srednjovjekovna Crkva bosanska“, u Svjetlo riječi XXV
(2007) 286, podlistak)
� Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini
nekad i danas (Prilog uz istoimenu historijsko-statističku kartu)“,
u: Croatia Sacra IV (1934) 8, 184; DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ,
Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split 1991, 30-32; povijest
Pravoslavne crkve na prostoru BiH Draganović je i inače dobro
poznavao jer je u svom doktorskom radu De regressu (v. gore) na
temelju izvorne građe pohranjene u vatikanskim arhivima (osobito
izvješća apostolskih vizitatora za balkanske crkvene provincije pod
vlašću Turaka u Propagandinom arhivu) dokumentirao kronološki
slijed i okolnosti pod kojima su velike mase rimokatoličkog
stanovništva Zahumlja, Travunje i Zete otpale od Rima u prvim
stoljećima osmanske vlasti i prešle na pravoslavlje
� Krunoslav Draganović, „Katolička Crkva u srednjoj Bosni“, u:
Skupina autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od
najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo 1942,
727
� Krunoslav DRAGANOVIĆ, Katarina Kosača- bosanska kraljica,
Sarajevo 1978/1980, 46
