Povijest Sjedinjenih Američkih Država Izborni. 1. god. Diplomskog studija/ C segment/ ljetni semestar 2009. Dr.sc. Vjekoslav Perica, izv.prof. TEST br. 2. SAŽETAK NA PRAGU „AMERIČKOG STOLJEĆA“: WOODROW WILSON, PRVI SVJETSKI RAT, I MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU 1901-1914. SAD preuzimaju aktivniju ulogu u međunarodnoj politici. Predsjednici T. Roosevelt i Taft s promjenjivim uspjehom interveniraju u Istočnoj Aziji te u Srednjoj i Južnoj Americi (tamo je pod Roseveltom i taftom bilo 8 vojnih intervencija). SAD kombinira politiku „idealizma“ i „realizma“ to jest po Rooseveltovim riječima, „pragmatične učinkovitosti“. Woodrow Wilson (Predsjednik 1912-1920). Predsjednik Woodrow Wilson, profesor povijesti i politologije s Princetona, najavljuje naglasak na tradiciju „idealizma“. Imenuje poznatog „anti-imperijalista“ veterana Williama Jennigs Bryana za državnog tajnika. I Wilson i Bryan, obojica kalvinistički protestanti, vjeruju da vanjska politika SAD mora biti INSPIRIRANA KRŠĆANSKIM VRIJEDNOSTIMA. Wilson javno odbacuje politiku „ekonomskog imperijalizma“ (Dollar diplomacy) i „diplomacije topovanjača“ (gunboat diplomacy) kakvu su vodili T. Roosevelt i Taft u Srednjoj i Južnoj Americi. 1912-1916. INTERVENCIJA SAD U MEKSIKU. Wilsonova intervencija u građanski rat i revoluciju u Meksiku (1912-1914) postavlja presedan i neke standarde MIROVNIH I HUMANITARNIH INTERVENCIJA (pecamaking, peacebulding) u kojima Amerikanci razdvajaju zaraćene strane i na okupiranom području se bave humanitarnim radom, investiraju u ekonomski razvoj i dakako šalju

1

evangeličke misionare. Uspjeh ove intervencije bio je upitan. Meksički vođa Pancho Villa apelirao je na meksički nacionalizam protiv američkog „misionara-profesora“ te krenuo u rat s SAD i prodro na teritorij država New Mexico i Texas. Poslije eskalacije sukoba, Wilson inicira pregovore i povlaci se iz meksičkog rata. SAD I PRVI SVJETSKI RAT. Poslije izbijanja rata Antanta neuspješno preko Britanije pokušava uvući SAD u rat. U početku SAD je bila protiv člana Antante Japana koji je na Dalekom Istoku bio u sukobu s Chang Kai Šekovom Kinom koju je Amerika podržavala. Američka je javnost bila podijeljena iza većinske podrške Antanti i jakog mirovnog pokreta. 1914. Wilson objavljuje NEUTRALNOST ali iz jaku HUMANITARNU POMOĆ zemljama Evrope. Svibanj 1915. SAD osuđuju njemački zločin protiv čovječnosti: njemačke podmornice potapaju britanski putnički brod „Lusitania“, 1,200 ljudi od toga 90 djece izgubilo živote. Predsjednički izbori 1916 i javna debata o ulasku u rat: Sukob „INTERNACIONALISTA“ i „IZOLACIONISTA“. Wilson bliži prvima, govori da SAD MORA POSTATI LIDER SVIJETA U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA jer postoji MORALNA OBAVEZA SAD DA SLUŽI ČOVJEČANSTVU. Wilsonov govor u Senatu od 22. siječnja 1917: „mir bez ratne pobjede“, „novi tip međunarodne zajednice“, „ideja o svjetskog organizaciji za čuvanje mira i garanciju da se takva katastrofa poput Velikog Rata više nikad svijetu ne dogodi“. Veljača 1917. „THE INQUIRY“ - Wilson u New Yorku osniva istraživački tim eksperata koji proučavaju kako restrukturirati Evropu, kolonije i ostvariti pravo naroda na samoodređenje“. Siječanj-travanj 1917. Wilson mobilizira američke poslovne ljude da uzmu rat kao „business oportunity“ i šansu SAD da se izbori za slobodno globalno tržište. Svojim najbližim savjetnicima govori da evropske sile neće prihvatiti američki način razmišljanja o politici ali

2

da će ih SAD na to prisiliti kad ih bude financijski držala u šaci a ovaj rat je prvi korak koji će to omogućiti. 2. travnja 1917. SAD objavljuju rat Njemačkoj i njenim saveznicima. 6. travnju 1917. SAD šalju trupe u Evropu i ulaze u rat na strani Antante. Predsjednik Wilson, dok 2 milijuna US trupa dolaze u Evropu, govori o „ratu za okončanje sviju ratova“, „ratu za trajni svjetski mir bez pobjednika i pobijeđenih“ te „ratu koji će stvoriti svijet siguran za razvoj demokracije“. 8. I. 1918. Predsjednik SAD Woodrow Wilson objavljuje Fourteen Points (Program u 14 točaka) američki prijedlog za okončanje rata i „novi svjetski poredak.“ Bio je to odgovor prije svega na boljševičko otvaranje i objavu tajnih dokumenata i intriga tajne diplomacije Saveznika čiji je carska Rusija bila članom a Lenjin je to učinio da bi kompromitirao imperijalizam i pozvao na rušenje kapitalizma kao izvora imperijalizma (tada se saznalo i za tajni londonski ugovor iz 1915. o ustupanju istočne obale Jadrana Italiji). Wilson je iskoristio objavu tajnih dokumenata evropskih sila za OSUDU TAJNE DIPLOMACIJE i APEL ZA OTVORENU DIPLOMACIJU UTEMELJENU NA MEĐUDRŽAVNIM UGOVORIMA KOJI SU USUGLAŠENI JAVNIM PREGOVORIMA Wilson tada još ne spominje „pravo naroda na samoodređenje,“ (npr. za narode Austro-Ugarske kojima Saveznici obećavaju široku autonomiju ili „nesmetani autonomni razvoj“). Time se također iznutra potkopava Austro-Ugarska a ujedno odgovara na komunističku propagandu koja također naglašava„pravo naroda na samoodređenje do otcjepljena,“ (Lenjin) u sovjetskim federalnim republikama. Program 14 točaka je dio uvjeta za ulazak SAD u rat (SAD se pridružuju Antanti u travnju 1917. na nagovor Velike Britanije i pod uvjetom da se prihvati „nova diplomacija“ predsjednika Wilsona). Program 14 točaka sadrži između ostalog: 1.„otvorenu diplomaciju“ (umjesto ranije „tajne“ i zasnovane na neprijateljskim savezima);

3

2. poziv Centralnim silama da napuste okupirane teritorije u Rusiji i na 3) Balkanu 4.slobodna plovidba svjetskim morima; 5.opće razoružanje; 6.slobodno tržište bez carinskih barijera i protekcionizma 7.objektivna arbitraža kolonijalnih sporova uz poštivanje zahtjeva koloniziranih naroda; 8.obnova državnosti Belgije; 9.izolaciju boljševičkog režima i druge mjere protiv komunističke opasnosti u Rusiji; 10. povratak pokrajina Alsace-Lorraine Francuskoj 11. široka autonomija i „nesmetani autonomni razvoj“ za narode pod vlašću carstava Austro-Ugarskog i Otomanskog 12. međunarodni protektorat za otvoreni prolaz kroz Bospor i Dardanelle kako bi se slobodno plovilo iz Mediterana u Crno more 13. obnova državnosti Poljske 14. „kolektivnu sigurnost“ svih država svijeta o kojoj će brinuti nova organizacija „Liga nacija“; Wilson je izdvojio kao najvažnije od ovih 14 točaka slijedećih 8 i naglasio da će na njima SAD insistirati i neće praviti kompromise: 1. OTVORENA DIPLOMACIJA 2. SLOBODNA PLOVIDBA SVJETSKIM MORIMA 3. PREKID UTRKE U NAORUŽANJU 4. UKLANJANJE TRGOVINSKIH I CARINSKIH BARIJERA 5. OBJEKTIVNA ARBITRAŽA ZAHTJEVA GLEDE KOLONIJA UZ DUŽNO POŠTOVANJE PRAVA KOLONIZIRANIH NARODA 6. OBNOVA DRŽAVNOSTI BELGIJE 7. BEZUVJETNO POVLAČENJE NJEMAČKE S RUSKOG TERITORIJA 8. OSNIVANJE SVJETSKE ORGANIZACIJE LIGA NACIJA Wilson je također uputio poziv Njemačkoj za prestanak rata i zajedničko stvaranje novog svjetskog poretka s članovima Antantine koalicije.

4

NOVI SVJETSKI POREDAK KAKO GA WILSON ZAMIŠLJA UTEMELJEN JE NA MORALNIM A NE GEOPOLITIČKIM NAČELIMA. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu, iako su SAD i Francuska najutjecajnije sile, Wilsonova nova politika je u sukobu s tradicionalnom Francuskom. Većina odluka su rezultat kompromisa dvaju politika s tim da je Francuska ipak imala više utjecaja. Wilsonu je bilo najvažnije dobiti odluku o osnivanju Lige Nacija. 14. II. 1919. Wilson na plenarnoj sjednici konferencije u Parizu objavljuje Povelju Lige Nacija. Neslaganje oko nove i stare diplomacije: SAD protiv Francuske, Britanije, Italije i drugih evropskih sila. Od početka SAD i evropske sile se razlikuju u poimanju „otvorene diplomacije“ u uloge Lige Nacija. Za SAD Liga je instrument primjene nove otvorene diplomacije i kolektivne sigurnosti u praksi, a za evropske sile Liga brine o kažnjavanju Njemačke i čuva kolonijalne posjede te interese najjačih država. Za Wilsona, ratovi izbijaju zbog „starog načina razmišljanja u politici i nedostatka moralnih vrijednosti u njoj“ a za evropske države zbog prirode interesa država da povremeno budu u konfliktu. Zato poslije Pariza evropske sile kreću u staru politiku formiranja vojnih alijansi a SAD u izolacionizam u toj mjeri da ne pristupaju ni Ligi Nacija. Ljeto 1918 – proljeće 1919: Zajednički protiv komunista – Intervencija u Rusiji. Intervencija snaga 13 zemalja (SAD, V. Britanija, Francuska, Italija, Srbija, Poljska, Čehoslovačka, itd.). interveniraju u građanski rat u Rusiji na strani „Bijelih“ protiv „Crvenih“. Ratni brodovi SAD i Britanije okupirali luke Murmansk i Arhangelsk na Sjevernom moru. Boljševici koriste ovu intervenciju za mobilizaciju svih patriotskih Rusa u obrani domovine od agresora i pridobivaju mnoge carske oficire na svoju stranu.

5

Ljeto 1919-- proljeće 1920. Velika debata oko ratifikacije Versajskog ugovora i Lige Nacija i Wilsonov poraz. Wilsonova kampanja za ratifikaciju Versajskog ugovora koji je uključivao odredbu o osnivanju Lige Nacija bila je uvod u predsjedničke izbore 1920. ali i prva velika američka debata o novoj, aktivnoj i vodećoj ulozi SAD u svijetu. Iako većina Amerikanaca podržava ideju Lige Nacija i „internacionalizam“, Wilson se suočava s jakom opozicijom: Republikanci žele dobiti izbore i osjećaju priliku za udarac Demokratima kroz poraz Wilsonovih političkih prioriteta; neki Republikanci su NEPOMIRLJIVI („irreconcilables“) izolacionisti i američki nacionalisti koji smatraju ideju postojanja nekog autoriteta („Super-države“) protuustavnom i „neameričkom“; ni politička Ljevica ne voli Wilsona iako podržava Ligu Nacija jer je Wilson iskoristio ratno stanje i „RED SCARE“, strah od komunističke revolucije, za BRUTALNI OBRAČUN S RADNIČKIM SINDIKATIMA I AMERIČKIM SOCIJALISTIMA. Veliki broj Demokrata i Republikanaca podržava Ligu Nacija ali ne želi ratifikaciju Versajskog ugovora jer favorizira Francusku i pretjerano kažnjava Njemačku uz niz drugih nedostataka. Wilson vodi intenzivnu kampanju ali posustaje zbog bolesti. Na kraju doživljava poraz najprije u Senatu a potom i u Predstavničkom Domu, Demokrati gube izbore a Wilson umire tri godine kasnije. Na međunarodnom planu, SAD tonu u izolacionizam a unutarnja kriza se zaoštrava Velikom Recesijom krajem 1920-tih. POVRATAK NA SVJETSKU SCENU: II. SVJ. RAT, ATLANTSKA POVELJA I KRATKOTRAJNA ALIJANSA NESPOJIVIH IDEOLOGIJA 1938-1941. Izolacionisti pružaju otpor formiranju antihitlerovske koalicije i uvlačenju SAD u evropske probleme. Unatoč Hitlerovom otvorenom progonu Židova, aneksiji Austrije i zapadnog dijela Čehoslovačke, te pritisku Britanije i Sovjetskog Saveza na SAD da se formira antihitlerovska koalicija, u SAD je jak otpor

6

„internacionalizmu“. Mnogi i u Britaniji u u SAD zagovaraju sporazum s Hitlerom u cilju uništenja SSSR-a tako da ograničavaju useljavanje Židova koji bježe iz Evrope. Predsjednik F.D. Roosevelt je sklon savezu s Britanijom naročito nakon Hitlerovih zračnih napada 1940. ali ne i SSSR-om koji je s Hitlerom potpisao pakt o nenapadanju. Nakon Njemačkog napada na SSSR, i SAD i Britanija su bliži ideju saveza s komunističkom zemljom usprkos ideološkim razlikama na čemu naročito insistira Britanija. 1941. Atlantska Povelja (The Atlantic Charter). Predsjednik SAD F.D. Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill sastaju se u kolovozu 1914. na ratnom brodu kod obale Newfoundlanda i objavljuju dokument koji podsjeća na Wilsonov „Program 14 Točaka“ iz 1918. Saveznici obećavaju implementaciju prava samoodređenja naroda; slobodnu svjetsku trgovinu i jednaki pristup prirodnim resursima, kolektivnu sigurnost i sprječavanje agresivnih ratova. 1943. Sastanak u Casbalanci, Maroko. U siječnju 1943. Churchill i Roosevelt objavljuju da nema nagodbe s neprijateljem i da će pristati samo na bezuvjetnu predaju članica Osovine – odluka o sustavnom bombardiranju Njemačkih gradova i industrijskih središta. Na tom je sastanku i vođa francuskog pokreta otpora De Gaulle. Dogovora se savezničko iskrcavanje na Siciliji. 1943. Sastanak u Teheranu, Iran. U prosincu, prvi put Churchill i Roosevelt sjedaju za isti stol sa Staljinom. Savezništvo je ojačalo, zapadna pomoć Sovjetskom Savezu povećana a Staljin je raspustio Kominternu kao znak dobre volje i odustajanja od izvoza komunističkih revolucija na Zapad. Dogovaraju strategiju završnih operacija za pobjedu (Churchill i Staljin su bili za savezničku invaziju evropskog kontinenta na Balkanu u Grčkoj ili Jugoslaviji – tako da mogu odmah odrediti buduće interesne sfere u Istočnoj Evropi -- ali na nagovor Roosevelta odlučuju ići dalje preko Italije i izvršiti invaziju na obalama Francuske u Normandiji), poratnu okupaciju i demilitarizaciju Njemačke, te formiranje nove međunarodne organizacije koja je sprječavati ratove i čuvati mir na kriznim područjima. Tu se već razgovara o podjeli istočne Evrope, Staljin hoće cijelu Poljsku a o ostalom se može razgovarati. 1944. Susret Churchill-Stalin i dogovor o „procentima“ u Istočnoj Evropi. U listopadu Churchill posjećuje Staljina, donesen tajni sporazum u stilu stare

7

diplomacije i ravnoteže snaga: Grčka: 100% Zapadu; Poljska, Bugarska i Rumunjska 100% Sovjetima; fifty-fitfy u Madžarskoj, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji. 1945. Yalta. U veljači velika trojica Churcill, Roosevelt i Staljin se opet sastaju na Krimu. Postignut dogovor o poratnoj upravi nad Njemačkom, a u istočnoj Evropi Churchill i Staljin ostaju podjele interesnih sfera ali su zbog Roosevelta morali pristati tamo organizirati demokratske izbore i garancije prava na samoodređenje i suverenitet naroda, ulasku SSSR-a u rat protiv Japana na Dalekom Istoku, te konačno, o osnivanju Organizacije Ujedinjenih Nacija (OUN). 1945. Potsdam (Berlin). U srpnju se sastaju Churchill, Staljin i novi američki predsjednik Truman. Detaljni dogovori o okupacionim zonama u Njemačkoj i o „i denacifikaciji“ te međunarodnom tribunalu za ratne zločine. Dogovorene su i nove granice Poljske i Čehoslovačke, znatno proširene na račun Njemačke. 1945. 25.-26. IV. San Francisco. Osnovana OUN. Ima 50 država utemeljiteljica. Donesena Povelja UN. Prvo zasjedanje generalne skupštine UN održano 30. I. 1946. u Londonu. Za prvog generalnog tajnika izabran norveški diplomat Trygve Lie. Odlučeno da sjedište OUN bude u New Yorku. 6. i 9. VIII. 1945. SAD bacile atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. 20. IX. 1945 – 1 . X. 1946. Proces nacističkim ratnim zločincima u Nurnbergu. Prvi takav međunarodni tribunal u povijesti . 1948. Generalna skupština OUN donosi Opću deklaraciju o ljudskim pravima. 1946-1989. HLADNI RAT. TKO IMA VEĆU DOGOVORNOST ZA IZBIJANJE HLADNOG RATA: SAD ILI SSSR? Od Dana pobjede do Atomske bombe: Euforija i bliskost među pobjednicima. 8. V. 1945 („VE Day“ – Victory in Europe“). do 6-9. VIII (Atomske bombe nad Japanom). Zapadni mediji hvale Sovjetski Savez i Staljina. Sovjetska propaganda sve najbolje o „kapitalistima“. Predviđa se svijetla budućnost i suradnja. Staljin definitivno ne želi konflikt sa Zapadom: SSSR je opustošen, preko 20 milijuna ljudskih žrtava, oštećeni industrijski

8

resursi, nema atomsku bombu, SSSR treba i prima veliku zapadnu ekonomsku pomoć. Pitanje A bombe: nakon američke uporabe A bombe u kolovozu 1945. Staljin naređuje intenzivna tajna znanstvena istraživanja u cilju proizvodnje bombe na čemu su angažirani zarobljeni njemački znanstvenici. Staljin naređuje: SSSR mora imati A-bombu u roku od 3 godine! Trzavice oko Istočne Evrope i Balkana: Britanci protestiraju sovjetske okupacije Rumunjske i Bugarske i nametanje marionetskih komunističkih režima tamo. Britanci također protestiraju okupaciju Trsta od jugoslavenske vojske, Staljin naređuje Titu povlačenje ali ovaj odbija. Tito i dalje pravi probleme: 1946. oboren je američki transportni avion u jugoslavenskom zračnom prostoru i Staljin kritizira Tita a također mu naređuje da prestane pomagati grčke komuniste u grčkom građanskom ratu jer Staljin hoće prepustiti Grčku Britancima ali Tito odbija. 1946-1948. U Istočnoj Evropi se održavaju višestranački izbori i na nekima su komunisti poraženi (Madžarska, Čehoslovačka) ali na kraju pritiscima, prijevarama i državnim udarima komunisti zavode diktature u svim istočnoevropskim zemljama. 1947-1948. vojna pomoć SAD Grčkoj i Turskoj da blokiraju moguću sovjetsku ekspanziju u ove zemlje. 1948. Sukob Tito-Staljin, Afera Kominform. Zapad podržava Tita, Staljin šalje vojsku na jugoslavenske granice ali se suzdržava od invazije, Tito preživljava uz pomoć Zapada. Građanski rat u Grčkoj završava porazom komunista i probritanskom vladom. 1948-1953. Staljinistički montirani procesi i teror u zemljama komunističkog bloka. 1946. „Željezna zavjesa“, „Hladni rat“ i „kapitalističko okruženje“: metafore iz poznatih govora Churchilla, Trumana i Staljina najavljuju početak otvorenog konflikta medu ratnim saveznicima i pobjednicima. 1946. Tzv. „Dugi telegram“ američkog diplomata eksperta za Rusiju, George F. Kennana u kom na 30 stranica on objašnjava da su ruska kultura a pogotovo komunistički sistem nespojivi sa zapadnom kulturom i demokracijom i nemoguće je održati savezničke odnose sa SSSR-om te predlaže politiku zaustavljanja sovjetske ekspanzije (containment policy ili „Trumanova doktrina“). Slijedi sličan telegram sovjetskog ambasadora iz Washingtona u Moskvu u kom se odbacuje mogućnost suradnje s kapitalističkim zemljama i angloameričkim imperijalistima. 1947. Tzv. „X article“ članak Georgea F. Kennan objavljen pod pseudonimom („X“) u najutjecajnijem vanjskopolitičkom časopisu Foreign Affairs, pod

9

naslovom „Izvori sovjetskog ponašanja“ (The Sources of Soviet Conduct.“ Kenan objašnjava pojam „neurotskog osjećaja nesigurnosti“ koji po njemu karakterizira Ruse kroz stoljeća a koji se pogoršavao zbog tiranskih režima koji su nad njima uvijek vladali. 1947. Marshallov plan. U Parizu održana konferencija za ekonomsku obnovu Evrope. Na inicijativu američkog državnog tajnika Georgea C. Marshalla SAD investiraju u obnovu ekonomija evropskih zemalja. Najveći iznos pomoći dobiva Njemačka. SSSR odbija pristupanje planu i prisiljava istočnoevropske satelite da učine isto. Komunističke zemlje osnivaju COMECON (SEV). 1948-1949. Prva berlinska kriza. Sovjetska blokada Berlina i angloamerički zračni most za opskrbu grada 1949. Osnovan NATO savez. SAD i zemlje zapadne Evrope. 1955. Osnovan Varšavski Pakt. SSSR i zemlje istočne Evrope. 1962. Kubanska raketna kriza. Svijet na rubu nuklearne katastrofe. 1989-2009. SLOM KOMUNIZMA U EVROPI I NOVI SVJETSKI POREDAK Neoliberalni fundamentalizam, Globalizacija, Pax Americana – hegemonija jedne globalne supersile. Rezultati: regionalni ratovi, terorizam, intervencije u Iraku i Afganistanu. Iz SAD se širi po svijetu najveća globalna recesija poslije one iz 1929.

10