Naslov izvornika Sam Harris

LETTER TO A CHRISTIAN NATION Copyright © 2006 by Sam Harris Prava za hrvatsko izdanje

IZVORI 2007.

NakladnikIZVORI

ISBN 978-953-203-292-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 647571

Tiskano u Hrvatskoj / Presita en Kroatio Zagreb, listopad 2007.

SAM HARRIS

Pismo kršćanskoj naciji

Prevela Ljerka DuićIZVORI

Citati iz Biblije preuzeti iz izdanja: BIBLIJA, STARI I NOVI ZAVJET

STVARNOST - ZAGREB, 1968.

BILJEŠKA ČITATELJU

Sve od objave moje prve knjige Kraj vjere pisale su mi tisuće ljudi govoreći mi da sam u krivu što ne vjerujem u Boga. Najneprijateljskije među tim porukama došle su od kršćana. To je ironično, budući da si kršćani općenito umišljaju da nijedna vjera ne uključuje vrline ljubavi i praštanja više od njihove. Istina je da su mnogi koji tvrde da su preobraćeni Kristovom ljubavlju, duboko, čak ubojito, netrpeljivi prema kritici. Premda to možemo željeti pripisati ljudskoj prirodi, jasno je da takva mržnja vuče znatne korijene iz Biblije. Odakle to znam? Najuznemireniji među onima koji mi pišu, uvijek mi navode

poglavlje i stih iz Biblije. Iako je ova knjiga namijenjena ljudima svih vjera,

napisana je u obliku pisma kršćanima. U njemu ja odgovaram na mnoge argumente koje kršćani iznose u obranu svojih religijskih vjerovanja. Temeljna svrha knjige je naoružati svjetovnjake u našem društvu, koji vjeruju da bi religiju trebalo držati izvan javne politike. Slijedom toga, „kršćanin" kojem se obraćam cijelo vrijeme jest kršćanin u užem smislu riječi. Takva osoba vjeruje, u najmanju ruku, da je Biblija nadahnuta riječ Božja, i da će samo oni koji prihvaćaju božanstvo Isusa Krista iskusiti spasenje poslije smrti. Deseci ispitivanja sugeriraju da više od polovice američke populacije dijeli ta vjerovanja. Naravno, takvo metafizičko prihvaćanje ne podrazumijeva neku posebnu sektu kršćanstva. Konzervativci u svakoj sekti - katolici, izvorni protestanti, evangelici, baptisti, pentekostalci, Jehovini svjedoci i tako dalje - jednako su uključeni u moju raspravu. Kao što je poznato, vjerovanja konzervativnih kršćana sad iznimno utječu na naš nacionalni razgovor - u našim sudovima, u našim školama i u svakom vladinom sektoru.

U Pismu kršćanskoj naciji postavio sam si zadatak razaranje intelektualnih i moralnih pretenzija kršćanstva u njegovim najangažiranijim oblicima. Stoga se liberalni i umjereni kršćani neće uvijek prepoznati u „kršćaninu" kojem se ja obraćam. Oni bi, međutim, morali prepoznati sto i pedeset milijuna svojih susjeda. Ne sumnjam da liberali i umjerenjaci smatraju praznovjernu sigurnost Pravih Kršćana uznemirujućom kao i ja. Nadam se, međutim, da će oni također početi uviđati da poštovanje koji oni zahtijevaju za svoja vlastita religijska vjerovanja daje dobar zaklon ekstremistima svih vjera. Iako se liberali i umjerenjaci ne zalijeću avionima u zgrade, niti organiziraju svoje živote na temelju apokaliptičkih proročanstava, oni rijetko postavljaju pitanje legitimnosti podizanja djeteta u uvjerenju da je kršćanin, musliman ili

Židov. Čak i najnaprednije vjere daju prešutnu podršku religijskim podjelama u našem svijetu. Međutim, u Pismu kršćanskoj naciji ja. navodim kršćanstvo kao najrazornije, najštetnije i najviše natražnjačko. U tome liberali, umjerenjaci i ateisti mogu prepoznati zajednički cilj.

Prema nedavnoj Gallupovoj anketi, samo 12 posto Amerikanaca vjeruje da se život na Zemlji razvio putem prirodnih procesa bez uplitanja nekog božanstva. Trideset i jedan posto vjeruje daje evolucijom „upravljao Bog". Kad bi se naš pogled na svijet stavio na glasovanje, zamisao „inteligentnog dizajna" potukla bi biološku znanost blizu tri naprama jedan. To je uznemirujuće, budući da priroda ne nudi uvjerljiv dokaz za inteligentnog stvoritelja, već naprotiv bezbroj primjera neinteligentnog dizajna. No, postojeći sukob mišljenja o „inteligentnom dizajnu" ne smije nas zaslijepiti prema istinskom cilju naše religijske zbunjenosti u zoru dvadeset i prvog stoljeća. Ista Gallupova anketa pokazuje da je 53 posto Amerikanaca u stvari pristaša teorije o Božjem stvaranju svijeta. To znači da usprkos čitavog stoljeća znanstvenih opažanja koja dokazuju starost života i još veću starost Zemlje, više od polovice naših susjeda vjeruje da je čitav svemir stvoren prije šest tisuća godina. To je, slučajno, tisuću godina nakon što su Sumerani izumili ljepilo. Oni koji imaju pravo birati naše predsjednike i članove kongresa - i mnogi koji su i sami birani - vjeruju da su dinosaurusi živjeli dva po dva na Noinoj arci, da je svjetlost udaljenih galaktika stvoreno na putu do Zemlje, te da su prvi pripadnici naše vrste bili proizvedeni iz blata i božanskog daha, u vrtu sa zmijom koja govori, rukom nevidljivog Boga.

Među razvijenim nacijama, Amerika je usamljena u tim uvjerenjima. Naša zemlja sada izgleda, kao nikada prije u svojoj povijesti, kao nezgrapan, ratoboran, div pomućenog uma. Svatko tko brine o sudbini civilizacije učinio bi dobro da

prepozna da je kombinacija velike moći i velike gluposti naprosto zastrašujuća, čak i vlastitom prijatelju.

Istina je, međutim, da mnogi od nas možda ne brinu o sudbini civilizacije. Četrdeset četiri posto američke populacije je uvjereno da će se Isus vratiti da sudi živima i mrtvima negdje unutar sljedećih pedeset godina. Prema najčešćoj interpretaciji biblijskog proročanstva, Isus će se vratiti samo nakon što ovdje na zemlji stvari odu strašno ukrivo. Stoga, nije preuveličavanje ako se kaže da kad bi, recimo, grad New York odjednom bio pretvoren u vatrenu kuglu, znatan broj američke populacije vidio nešto dobro u popratnom gljivastom oblaku, jer bi to nagovještavalo da je najbolja stvar koja će se ikada dogoditi upravo na putu: povratak Krista. I slijepcu bi trebalo biti jasno da će vjerovanja te vrsti biti od male pomoći da se stvori trajna budućnost za nas - društveno, ekonomski, ekološki ili geopolitički. Zamislite posljedice kad bi neka značajna komponenta vlade SAD stvarno vjerovala da je svijet pri kraju i da će taj završetak biti slavan. Činjenicu da blizu polovice američke populacije očito to vjeruje, isključivo na temelju religijskih dogmi, trebalo bi smatrati moralnom i intelektualnom opasnošću. Knjiga koju ćete upravo čitati moj je odgovor na tu opasnost. Iskreno se nadam da ćete je smatrati korisnom.

Sam Harrissvibnja, 2006

New York

Pismo kršćanskoj naciji

Vjerujete da je biblija riječ Božja, da je Isus sin Božji i da će samo oni koji polažu svoju vjeru u Isusa naći spasenje nakon smrti. Kao kršćani, vi vjerujete u te tvrdnje ne zato jer se zbog toga osjećate dobro, nego zato jer vjerujete da su one istinite. Prije nego li istaknem neke od problema s tim vjerovanjima, želim priznati da postoje mnoge točke o kojima se vi i ja slažemo. Mi se, na primjer, slažemo da ako je jedan od nas u pravu, drugi je u krivu. Biblija je ili nije riječ Božja. Isus ili nudi čovječanstvu jedini, pravi put spasenja (Ivan 14:6), ili ne. Slažemo se da pravi kršćanin mora vjerovati da su sve ostale vjere pogrešne, i to duboko. Ako je kršćanstvo ispravno, a ja ustrajem u svojem nevjerovanju, ja bi trebao očekivati ispaštanje paklenih muka. još gore. ja sam uvjerio druge, i mnoge meni bliske, da odbace i samu ideju Boga. Oni će, također, sahnuti u „vječnoj vatri" (Matija 25:41). Ako je temeljna doktrina kršćanstva ispravna, ja sam zloupotrijebio moj život na najgori mogući način. Priznajem to bez i jednog prosvjeda. Činjenica da me moje stalno i javno odbacivanje kršćanstva ni najmanje ne zabrinjava, trebala bi vam sugerirati samo kako su nedostatni vaši razlozi da budete kršćanin.

Naravno, postoje kršćani koji se ne slažu ni s kim od nas. Postoje kršćani koji smatraju ostale vjere jednako vrijednim putom spasenja. Postoje kršćani koji se ne boje pakla

i koji ne vjeruju u fizičko uskrsnuće Isusa. Ti kršćani često opisuju sebe kao „vjerske liberale" ili „umjerene vjernike". S njihovog gledišta, mi smo oboje krivo razumjeli što to znači biti vjernik. Sigurni smo da postoji velik i divan prostor između ateizma i vjerskog fundamentalizma, koje su generacije promišljenih kršćana tiho istražile. Prema liberalima i umjerenjacima, vjera se sastoji u tajnovitosti, i značenju, i zajednici i ljubavi. Ljudi stvaraju religiju iz punog tkanja svojih života, ne samo iz pukih vjerovanja.

Pisao sam drugdje o problemu koji ja vidim u vezi s vjerskim liberalizmom i vjerskom umjerenošću. Sada, trebamo samo primijetiti da je pitanje urgentnije nego li to liberali i umjerenjaci općenito priznaju. Krist je ili bio božanski ili nije bio. Ako je Biblija obična knjiga, a Krist običan čovjek, povijest kršćanske teologije je priča knjiških ljudi koji razrađuju kolektivnu obmanu. Ako su temeljna načela kršćanstva istinita, tada su pak neka vrlo strašna iznenađenja spremljena za nevjernike poput mene. To razumijete. Najmanje polovica američke populacije to razumije. Pa onda budimo pošteni prema sebi: u konačnici, jedna strana će pobijediti u ovoj raspravi, a druga strana će zaista izgubiti.

Uzmite u obzir svaki pobožan musliman iz istog je razloga musliman iz kojeg ste vi kršćanin. Pa ipak, ne nalazite njegove razloge prihvatljivima. Kuran uzastopno objavljuje da je to savršena riječ stvoritelja svemira. Muslimani vjeruju u to isto tako potpuno kao što vi vjerujete Biblijskom opisu. Postoji opsežna literatura koja opisuje život Muhameda i koja, s gledišta islama, dokazuje da je on bio posljednji Božji Prorok. Muhamed je također uvjerio svoje sljedbenike da Isus nije bio božanski (Kuran 5:71-75; 19:30-38) i da će svatko tko misli suprotno provesti vječnost u paklu. Muslimani su sigurni da je Muhamedovo mišljenje o tome, kao i o svemu drugom, nepogrešivo.

Zašto ne žrtvujete koju minutu spavanja pa razmislile bi li se obratili na islam? Možete li dokazati da Alah nije jedini pravi Bog? Možete li dokazati da arhanđeo Gabrijel nije posjetio Muhameda u njegovoj špilji? Naravno da ne možete. Ali vama ne treba nikakav dokaz da biste odbacili vjerovanje muslimana kao apsurdno. Na njima leži teret dokazivanja da je njihovo vjerovanje u Boga i Muhameda ispravno. Oni to nisu učinili.

Oni to ne mogu učiniti. Muslimani jednostavno ne postavljaju zahtjeve o stvarnosti koja se može potvrditi. To je potpuno jasno svakom tko se nije anestezirao islamskom dogmom.

Činjenica je da vi točno znate kako to izgleda biti ateist u odnosu na vjerovanja muslimana. Nije li očito da su muslimani u zabludi? Nije li očito da svatko tko misli da je Kuran savršena riječ stvoritelja svemira, nije kritički čitao tu knjigu? Nije li očito da doktrina islama predstavlja skoro savršenu zapreku poštenom istraživanju? Da, te stvari su očite. Shvatite da je način na koji vi promatrate islam točno način na koji pobožni musliman gleda na kršćanstvo. A to je način na koji ja promatram sve religije.

Mudrost Biblije

vjerujete da je kršćanstvo nedostižan izvor ljudske dobrote. vjerujete da je Isus poučavao vrline ljubavi, samilosti i nesebičnosti bolje od i jednog učitelja koji je ikada živio. vjerujete da je Biblija najdubokoumnija knjiga ikada napisana i da je njezin sadržaj odolio vremenu tako dobro da mora da je bila božanski nadahnuta. Sva su ta vjerovanja lažna.

Pitanja morala su pitanja o sreći i patnji. Zbog toga ni vi ni ja nemamo moralnih obaveza prema kamenju. Pitanja

morala se primjenjuju u stupnju kad naši postupci mogu utjecati pozitivno ili negativno na iskustvo drugih stvorenja. Pomisao da je Biblija besprijekoran moralni vodič jednostavno je zaprepašćujuća s obzirom na sadržaj knjige. Kao što je svima poznato, Božji savjet roditeljima je jednostavan: kadgod djeca pogriješe, trebamo ih tući šibom (Izreke 13:24, 20:30 i 23:13-14) Ako su pak toliko bezobrazna da nam prigovaraju, trebamo ih ubiti (Knjiga Izlaska 21:15, Levitski Zakonik 20:9, Ponovljeni Zakoni 21:18-21, Marko 7:9-13 i Matej 15:4-7). Također, moramo kamenovati ljude do smrti za herezu, preljub, homoseksualnost, rad na Sabat, obožavanja idola, bavljenja čarobnjaštvom, i za mnoge druge izmišljene zločine. Evo samo jedan primjer Božje bezvremenske mudrosti:

Ako te tvoj brat, sin tvoje majke, ili tvoj sin, ili kći ili tvoja žena tajno zavodi govoreći, „pođimo sad za drugim bogovima",.... nemoj pristati niti ga slušati, neka ga tvoje oko ne sažaljuje, ne štedi ga i ne sakrivaj ga; nego ga ubij! Neka se najprije tvoja ruka digne, a onda ruka svega naroda. Kamenujte ga do smrti, jer je kušao da te odvrati od Gospoda tvojeg Boga, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva....Ako u kojem tvome gradu, što ti ga Gospod Bog tvoj dadne da se u njemu nastaniš, čuješ gdje govore „Hajde da služimo drugim bogovima!", kojih vi inače ne poznajete, tada dobro istraži, raspitaj se i temeljito izvidi.

Bude li istina, i doista se ta grozota učinila u tvojoj sredini, onda posijeci oštrim mačem stanovništvo toga grada, izvrši nad njim kleto uništenje i nad svime što bude u njemu.

-PONOVLJENI ZAKON 13:6, 8-15

Mnogi kršćani vjeruju da je Isus uklonio sav taj barbarizam Starog Zavjet najjasnijim izrazima koji se mogu zamisliti i dao doktrinu čiste ljubavi i tolerancije. Nije. u stvari, na nekoliko mjesta u Novom Zavjetu može se pročitati da Isus u potpunosti podržava zakon Starog Zavjeta.

Jer zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, nijedna jota, nijedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga tko god prekrši ijednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.

-MATEJ 5:18-19

Apostoli redovno ponavljaju tu temu (na primjer, vidi 2 Timotej 3:16-17). Istina je, naravno, da je Isus rekao neke vrlo duboke stvari o ljubavi i milosrđu i praštanju. Zlatno pravilo1 je zaista izvanredno moralno pravilo.

Ali brojni učitelji, stoljećima prije Krista, ponudili su iste upute (Zoroaster, Buda, Konfucije, Epiktet...) a bezbrojni tekstovi raspravljaju o važnosti ljubavi koja nadilazi sebe, razumljivije nego li to čini Biblija, neokaljani bestidnim slavljem nasilja koje nalazimo kroz cijeli Stari i Novi Zavjet.

1 Moralno ponašanje definirano obično kao „ne čini drugom ono što ne želiš da tebi čine" (op. Prev.)

Ako mislite da je kršćanstvo najizravniji i najneokaljaniji izraz ljubavi i samilosti koji je svijet ikada vidio, onda ne znate mnogo o ostalim svjetskim religijama.

Uzmimo jainizam2 kao jedan primjer.

Iako jainisti vjeruju u mnoge nemoguće stvari o svemiru, oni ne vjeruju u tip stvari koje potpaljuju vatru Inkvizicije. Možda mislite da je Inkvizicija bila izopačenost „istinitog" duha kršćanstva. Možda je bila. Međutim, problem je da su učenja Biblije tako smušena i proturječna da su omogućavala kršćanima da zadovoljno spaljuju žive heretike tijekom pet dugih stoljeća. Bilo je čak moguće za najštovanije patrijarhe Crkve, poput sv. Augusti- na i sv. Tome Akvinskog, da zaključe da heretike treba mučiti (Augustin) ili odmah ubiti (Akvinski). Martin Luther i John Calvin su zastupali neograničeno umorstvo heretika, otpadnika, Zidova i vještica. vi ste, naravno, slobodni da tumačite Bibliju drukčije - premda začuđujuće da ste vi uspjeli u razlikovanju istinitog i krivog učenja kršćanstva, dočim najutjecajniji mislioci u povijesti vaše vjere nisu. Mnogi kršćani, naravno, smatraju da je bezopasna osoba poput Martina Luthera Kinga, ml., najbolji primjer njihove religije. No, to predstavlja ozbiljan problem, jer doktrina

2 Tijekom 8. st. p.n.e. u Indiji se javlja religija jainizam, jedna od tri najstarije religije u Indiji (uz hinduizam i budizam). Kršćani je smatraju ateističkom jer ne poznaje stvoritelja svemira, već propovijeda da svemir i sve u njemu postoji oduvijek i zauvijek. Njihovo ispravno ponašanje (samyak-charitra) temelji se na pet zavjeta: Nenasilje, Istinoljubivost, Neprisvajanju što nije poklonjeno, Krepost, Neposjedovanje (ljudi i stvari).(Op. prev.)

jainizma je objektivno bolji vodič kako postati Martin Luther King, ml, nego li je doktrina kršćanstva. Premda je King nesumnjivo sebe smatrao predanim kršćaninom, svoju predanost nenasilju preuzeo je iz djela Mohanda K. Gandhija. Godine 1959. čak je putovao u Indiju da nauči principe nenasilnog društvenog protesta izravno od Gandhijevih učenika. Odakle Gandhiju doktrinu nenasilja? Dobio ju je od jainista.

Ako mislite da je Isus naučavao samo Zlatno pravilo i ljubav prema susjedu, trebali biste ponovno pročitati Novi Zavjet. Osobito pripazite na moral koji će se pokazati kada se Isus vrati s neba, povlačeći za sobom oblake slave:

Bog smatra pravednim vratiti uvredu onima koji te uvrijede...kada se Gospod Isus pokaže iz neba sa svojim moćnim anđelima u plamenim jezicima, nanoseći osvetu na one koji ne poznaju Boga i na one koji ne poštuju evanđelje našeg Gospoda Isusa.

Oni će ispaštati kaznu vječnog uništenja i isključenje iz prisutnosti Gospoda i od slave i moći...

-2 TESALONCIMA 1:6-9

Ako tko u meni ne ostane, bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore.

-IVAN 15:6

Ako prihvatimo Isusa samo polovično, lako možemo

opravdati djelovanje sv. Franje Asiškog ili Martina Luthera Kinga, ml. uzimajući drugu polovicu, može se opravdati Inkviziciju. Svatko tko vjeruje da Biblija nudi najbolje vodstvo koje imamo po pitanju morala, ima neke vrlo čudne ideje ili o vodstvu ili o moralu.

U odmjeravanju moralne mudrosti Biblije, korisno je uzeti u obzir moralna pitanja koja su riješena na svačije zadovoljstvo. Uzmimo pitanje ropstva. Sada se cijeli civilizirani svijet slaže da je ropstvo grozota. Kakve moralne poduke dobivamo od Abrahamovog Boga po tom pitanju? Potražimo savjet Biblije, i otkrit ćemo da stvoritelj svemira jasno očekuje od nas da držimo robove:

A robove i ropkinje, budeš li htio imati, možete kupiti, i muške i ženske, od naroda koji su oko vas. Možete ih kupovati i od pridošlica koji s vama borave; od njihovih obitelji što žive s vama, i rođeni su u vašoj zemlji. Takvi mogu postati vašim vlasništvom. Njih možete predati u vlasništvo svojoj djeci, da ih zavazda naslijede u baštinu. Prema njima možete postupati kao prema robovima. Ali prema svojoj braći, Izraelcima, nitko ne smije grubo postupati.

-LEVITSKI ZAKONIK 25:44-46

Biblija također pojašnjava da svaki čovjek može slobodno prodati svoju kći u seksualno ropstvo - iako se neke pedantnosti primjenjuju:

Kad čovjek proda svoju kćer za ropkinju, neka se ona ne oslobađa kao i muški robovi. Ako se ne svidi svome gospodaru, koji ju je sebi bio odredio, neka joj dopusti da se otkupi. Nema prava prodati je strancima kad joj nije bio vjeran. A ako je odredi svome sinu, neka s njome postupa kao i sa kćerju. Ako se oženi drugom, ne smije prvoj uskraćivati hrane, odjeće ili njezinih bračnih prava. Ne bude li joj činio ovo troje, neka je slobodna da ode bez otkupnine.

-KNJIGA IZLASKA 21:7 – 11

Jedinu stvarnu suzdržanost koju Bog savjetuje u vezi s tim je da ne tučemo svoje robove tako okrutno da im ozlijedimo oči ili zube (KNJIGA IZLASKA 21). Trebalo bi se podrazumijevati da to nije vrsta moralnog pogleda koji je okončao ropstvo u Sjedinjenim Američkim Državama.

Nema mjesta u Novom Zavjetu gdje Isus prigovara običaju ropstva. Sv. Pavao čak upozorava robove da služe svojim gospodarima dobro - a svoje kršćanske gospodare da služe posebno dobro:

Robovi, budite poslušni svojim zemaljskim gospodarima sa strahom i drhtanjem, u osamljenosti srca, kao pred Kristom...

-EFEZIJANCIMA 6:5

Svi koji su pod jarmom ropstva neka smatraju svoje gospodare vrijedne svake

časti, da se ne grdi ime Božje i naša nauka!A oni koji imaju kršćane za gospodare neka

im ne iskazuju manje poštovanja zbog toga što su braća, već neka im služe bolje, jer su oni koji se okorišćuju njihovim uslugama kršćani i ljubljena braća! Ovo uči i na ovo potiči! Ako netko uči drugu nauku i ne pristaje uz spasonosne riječi Gospodina našeg Isusa Krista i uz nauku koja je u skladu s pravim štovanjem, taj je naduta neznalica; boluje od zapitkivanja i ispraznog prepiranja što rađa zavist, svađu, psovke, zla sumnjičenja...

-1 TIMOTEJU 6:1-4

Iz ovih redaka trebalo bi biti jasno, da iako su abolicionisti devetnaestog stoljeća bili moralno u pravu, sa stajališta teoloških zaključaka oni su bili na strani koja gubi. Kao što je velečasni Richard Fuller rekao 1845, „Što je Bog ozakonio u Starom Zavjetu i dopustio u Novom, ne može biti grijeh". Dobri velečasni je stajao ovdje na čvrstom tlu. Ništa u kršćanskoj teologiji ne uklanja grozne nedostatke Biblije u vezi s možda najvećim - i najlakšim - moralnim pitanjem s kojim je naše društvo ikada bilo suočeno.

Kao odgovor, kršćani poput vas često ističu da su abolicionisti bili također značajno inspirirani Biblijom. Naravno da su bili. Ljudi su pročešljavali Bibliju tisućljećima da opravdaju svaki svoj potez, moralni ili neki drugi. To međutim, ne znači da je prihvaćanje Biblije kao Božje riječi, najbolji način da se otkrije daje odvođenje silom i porobljavanje milijuna nevinih ljudi, žena i djece moralno

krivo. To jasno nije, uzimajući u obzir što u stvari Biblija kaže o tome. Činjenica da su neki abolicionisti rabili dijelove Svetog pisma da bi negirali druge dijelove ne ukazuje da je Biblija dobar vodič za moral. Niti sugerira da bi se ljudska bića trebala posavjetovati s nekom knjigom da bi razriješili moralna pitanja takve vrste. Onog trenutka kad osoba prepozna da su robovi ljudska bića poput nje, sposobna za istu sposobnost patnje i sreće, razumjet će da je očigledno zločin posjedovati ih i postupati s njima kao s poljskim oruđem. Za osobu je neobično lako doći do tog otkrića - a ipak, moralo se to progurati bajunetama kroz Konfederativni Jug, medu najpobožnije kršćane koje je ova zemlja ikada znala.

Deset zapovijedi zavređuje također neka opažanja u ovom kontekstu, budući da većina Amerikanaca izgleda misli o njima kao moralno i legalno prijeko potrebnima. Dok Ustav SAD niti jednom ne spominje Boga, i bio je svojedobno ozloglašen zbog svojeg sadržaja kao nereligiozni dokument, mnogi kršćani vjeruju daje naša nacija utemeljena na „židovsko-kršćanskim načelima". Čudno, Deset Zapovijedi su često citirane kao nepobitan dokaz toga. I dok je njihova važnost za povijest SAD upitna, naše štovanje za zapovijedi nije slučajno. One su, na kraju, jedini odlomci u Bibliji tako dubokoumni da je stvoritelj svemira osjetio da ih sam mora fizički napisati - i to u kamenu. Budući da je tome tako, očekivalo bi se da su to najveličanstvenije riječi ikada napisane, bez obzira na bilo koji predmet, u bilo kojem jeziku. Evo ih. Pripremite se...

1. Nemaj drugih bogova osim mene!2. Ne pravi sebi urezana lika!3. Ne izgovaraj ime Boga svoga uzalud!4. Sjeti se da svetkuješ dan subotnji!

5. Poštuj oca svoga i majku svoju!6. Ne ubij!7. Ne učini preljuba!8. Ne ukradi!9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!10. Ne poželi kuće bližnjega svoga; ne poželi žene

bližnjega svoga; ni slugu njegova ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!

Prva četiri naloga nemaju veze s moralom. Kao što je navedeno, oni zabranjuju prakticiranje svake ne-židovsko-kršćanske vjere (poput hinduizma), religijsku umjetnost, izražavanje poput „Bože, proklet bio", i sav uobičajeni rad subotom - sve pod prijetnjom smrti. Možemo se pitati koliko su bitni ti propisi za održanje civilizacije.

Zapovijedi 5 do 9 odnose se zaista na moral, iako je upitno koliko je ljudskih bića zbog njih ikad poštovalo svoje roditelje ili se suzdržalo od umorstva, preljuba, krađe ili krivokletstva. Upozorenja te vrste su nađena u praktički svakoj kulturi kroz zabilježenu povijest. Nema ništa posebno zadivljujuće u svezi s njihovim navođenjem u Bibliji. Postoje očiti biološki razlozi zašto se ljudi brinu da se dobro postupa s njihovim roditeljima, i da se misli loše o ubojicama, preljubnicima, lopovima i lašcima. Znanstvena je činjenica da moralni osjećaji - poput osjećaja poštenog ponašanja ili gnušanja nad okrutnošću - prethode svakom prepuštanju Bibliji. Zaista, proučavanja ponašanja primata otkrivaju da takvi osjećaji (u nekom obliku) prethode i samoj ljudskoj prirodi. Svi naši rođaci primati su pristrani prema svojoj vrsti i općenito netrpeljivi prema umorstvu ili krađi. Oni teže tome da ne vole nevjeru niti seksualnu izdaju. Naročito čimpanze pokazuju mnoge od kompleksnih društvenih preokupacija koje

bi očekivali vidjeti kod svojih najbližih rođaka u prirodnom svijetu. Stoga, izgleda prilično nevjerojatno da će prosječni Amerikanac primiti potreban moralni savjet zato što vidi te naredbe uklesane u mramor kadgod ulazi u sudnicu. I, da završimo ovu analizu, što da mislimo o činjenici, da stvoritelj našeg svemira nije mogao smisliti neku ljudsku preokupaciju važniju i trajniju nego li priželjkivanje slugu i stoke?

Ako ćemo uzeti za ozbiljno Boga iz Biblije, moramo priznati da nam nikada ne pruža slobodu da slijedimo zapovijedi koje nam se sviđaju, a zanemarimo ostale. Niti nam dopušta da smijemo olakšati kazne koje je On postavio ako ih prekršimo.

Ako mislite da bi bilo nemoguće poboljšati Deset Zapovijedi kao temelje morala, dužni ste si pročitati neke druge tekstove. Ponovno, ne trebamo ići dalje od jainista: Mahavira, osnivač jainizma, nadmašuje moral Biblije jednom rečenicom: „Nemoj nauditi, ne zloupotrebljavaj, ne tlači, ne podjarmljuj, ne vrijeđaj, ne kinji, ne muči, i ne ubij nijedno živo biće". Zamislite kako bi različit naš svijet mogao biti da Biblija sadrži to kao središnji nauk. Kršćani su stoljećima štetili, podjarmljivali, ugnjetavali, vrijeđali, kinjili, mučili i ubijali ljude u ime Boga, na temelju teološki održivih tumačenja Biblije. Bilo bi nemoguće ponašati se na taj način držeći se principa jainizma. Kako, dakle, možete dokazivati da Biblija pruža najjasnije postavke morala koje je svijet ikada vidio?

Stvarni moral

Vjerujete da sve dok Biblija nije prihvaćena kao riječ Božja ne može postojati univerzalni standard morala. Ali možemo lako zamisliti objektivne izvore moralnog poretka koji ne zahtijevaju postojanje zakonodavca Boga. Da bi to bila

objektivna moralna istina vrijedna poznavanja, trebaju postojati samo bolji i lošiji putovi traženja sreće u ovom svijetu. Ako postoje psihološki zakoni koji upravljaju ljudskom dobrobiti, poznavanje tih zakona bi osiguralo trajnu osnovu za objektivni moral. Budući da nemamo ništa poput konačnog, znanstveno utvrđenog ljudskog morala, izgleda opravdano da silovanje i ubijanje svojih susjeda nije njegov primarni sastavni dio. Sve što potječe iz ljudskog iskustva sugerira da ljubav više pridonosi sreći nego mržnja. To je nepristrani zahtjev ljudske svijesti, dinamike društvenih odnosa i moralnog poretka našeg svijeta. Nedvosmisleno se može reći da je netko poput Hitlera u krivu u moralnom smislu bez obzira na Bibliju.

Dok je osjećaj ljubavi za druge sigurno jedan od najvećih izvora naše vlastite sreće, to vuče za sobom i veliku brigu za sreću i patnje onih koje volimo. Stoga, naša vlastita potraga za srećom osigurava temelje za vlastito žrtvovanje i samoodricanje. Nije upitno da postoji vrijeme kada je podnošenje velikih žrtava za dobro drugih osnovno za vlastitu dobrobit. Ništa ne treba vjerovati bez dovoljno dokaza za ljude da stvaraju veze te vrsti. Na raznim mjestima u Evanđelju Isus jasno kaže da ljubav može preobraziti ljudski život. Da bismo uzeli k srcu to njegovo učenje, nema potrebe vjerovati da ga je rodila djevica ili da će se vratiti opet među nas kao superheroj.

Jedan od najškodljivijih učinaka religije je to što teži odvajanju morala od stvarne ljudske i životinjske patnje. Religija dopušta ljudima da su njihove namjere moralne kada to nisu - to jest, kada oni nemaju veze s patnjom ili njezinim ublažavanjem. Religija zaista dopušta ljudima da misle da su njihove preokupacije moralne i kada su jako nemoralne - to jest, kada provođenje tih preokupacija nanosi nepotrebnu i užasnu patnju ljudskim bićima. To objašnjava zašto kršćani poput vas troše više „moralne" energije protiveći se pobačaju nego li borbi protiv genocida. To objašnjava zašto vas više

brine ljudski embrij nego li moguće metode liječenja putem istraživanja matičnih stanica. I to objašnjava zašto možete propovijedati protiv upotrebe kondoma u subsaharskoj Africi, dok istodobno ondje svake godine umiru milijuni od AIDS-a.

Vi vjerujete da vaše religiozno zanimanje za spolnost, u čitavoj svojoj zamornoj veličini, ima veze s moralom. A ipak, vaši napori obuzdavanja seksualnog ponašanja odraslih - i čak obeshrabrivanja vlastitih sinova i kćeri od predbračnog seksa - skoro nikada ne vode prema olakšanju ljudske patnje. U stvari, smanjenje patnje izgleda da je nisko pozicionirano na vašem popisu prioriteta. Vaša glavna zabrinutost izgleda da je briga da bi stvoritelj svemira mogao biti uvrijeđen zbog nečega što ljudi rade kad su goli. Ta vaša tobožnja čednost svakodnevno doprinosi ljudskoj nevolji.

Uzmite u obzir, na primjer, humani papiloma virus (HPV). HPV je sada najčešća spolno prenosiva bolest u Sjedinjenim Državama. Virus napada više polovice američke populacije i uzrokuje smrt blizu pet tisuća žena svake godine od raka grlića maternice; Centar za kontrolu bolesti procjenjuje da ih širom svijeta umre više od dvije stotine tisuća. Sada imamo cjepivo za HPV koje se pokazalo i sigurno i efikasno. Cjepivo je proizvelo 100 postotni imunitet kod šest tisuća žena koje su ga primile kao dio kliničkog tretmana. A ipak, kršćanski su konzervativci u našoj vladi pružili otpor programu cijepljenja zbog svog stava da je HPV važna zapreka predbračnim odnosima. Ti pobožni muškarci i žene žele sačuvati rak grlića maternice kao poticaj za apstinenciju, iako se tako žrtvuju životi tisuća žena svake godine.

Nema ništa lošega u ohrabrivanju mladež da se suzdrži od seksa. Ali znamo, izvan svake sumnje, da samo poučavanje apstinencije nije dobar put da bi se zauzdala tinejdžerska trudnoća ili spolnim odnosima prenosive bolesti. U stvari, mladi koje su učili samo apstinenciji manje će upotrebljavati

kontracepciju kad imaju spolni odnos, a koji će mnogi od njih neizbježno imati. Jedna studija pokazuje da tinejdžerska „obveza nevinosti" odgađa prvi odnos za prosječno samo osamnaest mjeseci - dok su, u međuvremenu, te tinejdžerske djevice više negoli njihovi neapstinentni vršnjaci vodili oralni i analni seks. Američki tinejdžeri imaju spolne odnose isto toliko koliko i tinejdžeri u ostalom razvijenom svijetu, ali američke djevojke imaju četiri do pet puta više izgleda da ostanu trudne, da imaju dijete ili pobačaj. Mladi Amerikanci imaju također daleko više izgleda da se zaraze HlV-om i ostalim spolno prenosivim bolestima. Slučajevi gonoreje među američkim tinejdžerima su sedamdeset puta češći nego li medu njihovim vršnjacima u Nizozemskoj i Francuskoj. Činjenica da 30 posto naših edukativnih programa o spolnosti poučava samo apstinenciju (uz cijenu od više nego 200 milijuna dolara godišnje) zasigurno ima veze s tim.

Problem je da kršćani poput vas nisu prvenstveno zabrinuti za tinejdžersku trudnoću i za širenje bolesti. To jest, vi ne brinete o patnji izazvanoj spolnim odnosom: vas brine spolni odnos. Kao da ova činjenica treba dodatnu razradu, Reginald Finger, evangelički član CDC Savjetodavnog Komiteta za provođenje imunizacije, nedavno je objavio da bi se on suprotstavio HIV cjepivu - tako osuđujući milijune muškaraca i žena da nepotrebno umru od AIDS-a - jer bi takvo cjepivo ohrabrilo predbračne spolne odnose čineći ih manje riskantnim. To je jedna od mnogih točaka na kojima vaša religiozna vjerovanja postaju uistinu smrtonosna.

Vaše mučnine u vezi s istraživanjem matičnih stanica embrija su slično besramne. Evo činjenica: istraživanje matičnih stanica je jedno od najviše obećavajućih otkrića u medicini s kraja prošlog stoljeća. Ono može ponuditi terapijski prodor za svaku bolest ili ozljedu od čega ljudi pate - iz jednostavnog razloga što matične stanice embrija mogu postati

bilo koji organ u ljudskom tijelu. To istraživanje može, također, biti bitno za naše razumijevanje raka, zajedno s velikom raznolikošću razvojnih poremećaja. U svjetlu svih tih činjenica, skoro je nemoguće dovoljno naglašavati obećanja koja bi mogla proizaći iz istraživanja matičnih stanica. Istina je, naravno, da istraživanja matičnih stanica embrija uključuje uništenje tri dana starog ljudskog embrija. To je ono što vas zabrinjava.

Pogledajmo činjenice. Tri dana star ljudski embrij je nakupina od 150 stanica koja se zove blastocist. Za usporedbu, mozak jedne obične muhe ima više od 100.000 stanica. Ljudski embriji koji se koriste u istraživanjima matičnih stanica nemaju mozak, čak ni neurone. Slijedom toga, nema razloga vjerovati da na bilo koji način mogu patiti pri njihovom uništenju. Vrijedno je spomena, da kad umre mozak osobe, tada smatramo prihvatljivim da se uzmu njezini organi (pod uvjetom da ih je osoba donirala u tu svrhu) i zatim se tijelo pokopa u zemlju. Ako je prihvatljivo promatrati osobu čiji je mozak umro kao nešto manje od ljudskog bića, trebalo bi biti prihvatljivo isto tako gledati i na blastocist. Ako vas toliko zabrinjava patnja u svemiru, ubiti muhu trebalo bi vam značiti veću moralnu poteškoću nego li ubijanje ljudskog blastocista.

Možda smatrate da je bitna razlika između muhe i ljudskog blastocista mogućnost potonjeg da postane potpuno razvijeno ljudsko biće. Ali skoro svaka stanica u vašem tijelu je potencijalno ljudsko biće, uzimajući u obzir nedavni napredak u genetskom inženjeringu. Svaki puta kad si počešete nos, počinili ste holokaust nad potencijalnim ljudskim bićima. To je činjenica. Dokazivanje o mogućnostima stanice ne vodi vas nikamo.

Ali pretpostavimo za trenutak, da svaki tri-dana-stari ljudski embrij ima dušu vrijednu naše moralne brige. Embriji se u toj fazi povremeno razdijele, postajući odvojeni ljudi (identični blizanci). Da li se u tom slučaju jedna duša dijeli u

dvije? Dva embrija se katkada spoje u jednu jedinku, koja se naziva himera. Vi, ili netko koga znate, možda se razvio na taj način. Nema sumnje da se teolozi još i danas prepiru da odrede što se događa s dodatnom ljudskom dušom u takvom slučaju.

Nije li vrijeme da priznamo da aritmetika s dušama nema smisla? Naivna ideja o duši u epruveti je intelektualno neobranjiva. Ona je također i moralno neobranjiva, uzimajući u obzir da sada stoji na putu nekih istraživanja koja najviše obećavaju u povijesti medicine. Vaša vjerovanja o ljudskoj duši, u ovom trenutku, produžavaju jedva podnošljivu patnju desetaka milijuna ljudskih bića.

Vjerujete da „život počinje u trenutku začeća". Vjerujete da svaki blastocist ima dušu i da se interes jedne duše - duše djevojčice s opeklinama od 75 posto njenog tijela, recimo - ne može mijenjati za interes druge duše, iako je činjenica da ta druga duša živi u epruveti. Iz susretljivosti smo učinili da na vjeri temeljena iracionalnost u našem javnom govoru često sugerira, čak i od strane zagovornika istraživanja matičnih stanica, da vaš pogled na tu stvar ima neki stupanj moralnog legitimiteta. No nema. Vaš otpor istraživanju matičnih stanica embrija je, u najboljem slučaju, neinformiranost. U stvari, ne postoji moralni razlog za nevoljkost naše federalne vlade da financira taj rad. Morali bismo uložiti ogromna sredstva u istraživanje matičnih stanica, i to moramo učiniti odmah. Mi to ne činimo zbog toga što kršćani poput vas vjeruju u duše. U stvari, nekoliko je država proglasilo takva istraživanja čak protuzakonitim. Ako netko, na primjer, eksperimentira s blastocistima u Južnoj Dakoti, taj je opasnosti da provede godine u zatvoru.

Moralna istina je ovdje očita: Svatko tko osjeća da interes blastocista može biti iznad interesa djeteta s povredom kralježnice ima zaslijepljen moralni osjećaj zbog svoje religijske metafizike. Spoj između religije i „morala" - koji se tako često ističe i tako rijetko pokazuje - ovdje je potpuno

lažan, kao što je uvijek kad religijska dogma zamijeni moralno razmišljanje i istinsku samilost.

Činiti dobro za Boga

A što da se kaže o svim dobrim stvarima koje su ljudi učinili u ime Boga? Ne može se poreći da su mnogi vjernici podnijeli herojske žrtve da uklone patnje ostalih ljudi. Ali, je li potrebno vjerovati bilo što utemeljeno na nedovoljnim dokazima da bi se ponašalo na taj način? Ako je samilost zaista ovisna o religijskoj dogmi, kako objasniti rad svjetovnih liječnika u ratom uništenim područjima zemalja u razvoju? Mnogi su liječnici jednostavno potaknuti željom da uklone ljudsku patnju, bez primisli na Boga. Iako nema sumnje da su i kršćanski misionari također potaknuti željom da uklone patnju, oni pristupaju zadatku opterećeni opasnom mitologijom. Misionari u zemljama u razvoju troše mnogo vremena i novaca (ne spominjući dobru volju nekršćana) šireći svoju vjeru među one kojima je potrebna jedna drukčija vrsta pomoći; oni šire netočne informacije o kontracepciji i spolno prenosivim bolestima, a sprečavaju prave informacije. Premda misionari čine mnoge plemenite stvari uz veliki rizik i po sebe, njihov dogmatizam ipak širi neznanje i smrt Suprotno tome, volonteri sekularnih organizacija, poput Liječnici bez granica, ne troše vrijeme pričajući ljudima o djevičanskom rođenju Isusa. Niti govore ljudima iz subsaharske Afrike - gdje oko milijun ljudi umire svake godine od AIDS-a - da je upotreba kondoma grešna. Kršćanski misionari su poznati po propovijedanju o grešnosti upotrebe kondoma u selima u kojima nije dostupna nikakva druga informacija o kondomima. Ta vrsta pobožnosti je genocidna3.

3 Možete li vjerovati da trenutno Vatikan zabranjuje upotrebu

Možemo se, također, pitati, usput, što je moralnije: pomaganje ljudima samo zbog brige za njihovu patnju, ili zato što misliš da će te tvorac svemira nagraditi za to?

Majka Tereza je izvrstan primjer puta kako dobra osoba, željna da pomogne drugima, može pokvariti svoje moralne porive religijskom vjerom. Christopher Hitchens iznio je to na svoj karakteristično netaktičan način:

[Majka Tereza] nije bila prijatelj siromaha. Ona je bila prijatelj siromaštva. Govorila je da je patnja dar Božji. Provela je život protiveći se jedinom poznatom lijeku protiv siromaštva, a to je osposobljavanje žena i njihovo oslobađanje od stočarskog oblika obvezatnog razmnožavanja.

Iako se ja u biti slažem s Hitchensom u tome, ne može se poreći da je Majka Tereza bila velika snaga samilosti. Očito, bila je dirnuta patnjama svojih bližnjih i učinila je mnogo da upozori druge na stvarnost patnje. Problem je, međutim, bio da je njena samilost bila kanalizirana unutar prilično strmih zidova njenog religioznog dogmatizma. U svojem govoru prigodom primanja Nobelove nagrade rekla je:

kondoma bračnim partnerima u svrhu sprečavanja širenja HIV-a? Priča se da Papa razmišlja o izmjeni takve politike. Kardinal Javier Lozano Barragan, predsjednik Pontifikalnog Savjeta za zdravlje, objavio je na vatikanskom radiju da njegov ured sada „provodi vrlo duboke znanstvene, tehničke i moralne studije" po tom pitanju (!). Nepotrebno je reći, da ako se crkvena doktrina promijeni kao rezultat tih pobožnih promišljanja, to će biti znak, ne da je vjera mudra, nego da je jedna od njihovih dogmi postala neodrživa.

Najveći uništavatelj mira je pobačaj mnogi ljudi su vrlo, vrlo zabrinuti za djecu u Indiji, u Africi, gdje umire velik broj, možda zbog pothranjenosti, zbog gladi i tako dalje, ali milijuni umiru promišljeno po odluci majke. I to je najveći uništavatelj mira danas. Jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete - što onda priječi mene da ubijem tebe, a ti mene – ništa.

Kao dijagnoza svjetskih problema, ove opaske su zaprepašćujući pogrešno upućene. Kao tvrdnja morala, nisu ništa bolje. Sažaljenje Majke Tereze loše je bilo odmjereno ako je odstranjivanje fetusa u prvom tromjesečju više uznemiruje više nego li sva ostala patnja na svijetu kojoj je svjedočila. Dočim je pobačaj ružna stvarnost, i svi bismo se trebali nadati širenju kontracepcije koja bi smanjila potrebu za tim, čovjek može sumnjati u to pati li abortirani fetusi pri svom uništenju na bilo koji način. No čovjek ne može ni sumnjati već zna to o milijunima ljudi, žena i djece koji moraju trpjeti mučenja ratom, glađu, političkim torturama ili duševnim bolestima. Upravo ovog trenutka, milijuni ljudi koji osjećaju, trpe nezamislive fizičke i psihičke jade, pod uvjetima u kojima se niotkuda ne vidi samilost Božja, a samilost ljudi je često sputana besmislenom idejom o grijehu i spasenju. Ako ste zabrinuti za ljudsku patnju, pobačaj bi trebao biti vrlo nisko na vašoj skali zabrinutosti.

I dok pobačaj ostaje apsurdno smiješan razlog za podjele u Sjedinjenim Američkim Državama, „moralni" položaj Crkve o toj je stvari sada potpuno i strašno utjelovljen u E1 Salvadoru. U EL Salvadoru je sada pobačaj ilegalan u svim okolnostima. Nema iznimke čak ni za silovanje i incest. Onog trena kada se žena s perforiranim uterusom pojavi u bolnici, s dijagnozom da je imala abortus „sa strane", žena je okovana za krevet i njezino se tijelo tretira kao mjesto zločina. Forenzičari ubrzo stižu da ispitaju njenu maternicu i grlić. Ima

žena koje sada služe zatvorsku kaznu od trideset godina zbog prekida trudnoće. Zamislite, to se događa u zemlji koja također žigoše upotrebu kontracepcije kao grijeh protiv Boga. Pa ipak, to je točno vrsta politike koju bi se primijenilo ako se slažemo s procjenom Majke Tereze o svjetskoj patnji. Nadbiskup San Salvadora aktivno je vodio kampanju za to. Njegova nastojanja je podupro Papa Ivan Pavao II, koji je objavio, prilikom svojeg posjeta Meksiku 1999. da Crkva mora zagovarati Evanđelje života i javno govoriti s proročanskom snagom protiv kulture smrti. „Neka kontinent nade bude i kontinent života!"

Naravno, stav Crkve o pobačaju jednako tako ne uzima u obzir ni biološke činjenice kao ni stvarnosti ljudske patnje. Naime, procjenjuje se da 50 posto ljudskih začeća završavaju spontanim pobačajem, obično i bez da žena shvati da je trudna. A 20 posto svih ustanovljenih trudnoća završavaju kao spontani pobačaj. Očita istina vrišti za priznanjem: ako Bog postoji, On je najučinkovitiji počinitelj pobačaja.

Jesu li ateisti zlo

Ako ste u pravu kad vjerujete da religijska vjera nudi jedini stvarni temelj morala, tada bi ateisti trebali biti manje moralni od vjernika. U stvari, oni bi morali biti potpuno nemoralni. Jesu li? Počine li članovi ateističkih organizacija u SAD više nasilnih zločina u odnosu na jednaki broj vjernika? Da li članovi Nacionalne Akademije Znanosti, a 93 posto njih ne prihvaća ideju Boga, lažu i varaju i kradu? Možemo biti prilično sigurni da se te skupine ljudi ponašaju, u najmanju ruku, isto kao i prosjek populacije. A ipak, ateisti su najviše klevetana manjina u SAD. Ispitivanja pokazuju da je biti ateist savršena zapreka pri natjecanju za visoki položaj u našoj zemlji (dočim biti crne boje kože, musliman ili homoseksualac nije). Nedavno su se mase ljudi skupljala diljem muslimanskog

svijeta - paleći europske ambasade, šaljući prijetnje, uzimajući taoce, čak ubijajući ljude - kao protest zbog 12 karikatura Proroka Muhameda kad su objavljene najprije u jednim danskim novinama. A kad je bila posljednja pobuna ateista? Je li se igdje na svijetu dogodilo da su se novine skanjivale tiskati karikature o ateizmu zbog straha da će njihov izdavač biti kidnapiran ili ubijen za odmazdu?

Kršćani poput vas bez iznimke izjavljuju da su čudovišta poput Adolfa Hitlera, Josifa Staljina, Mao Zedonga, Pol Pota i Kim II Sunga potekla iz utrobe ateizma. Iako je istina da su takvi ljudi ponekad neprijatelji organizirane religije, oni nikad nisu posebno razumni4.

U stvari, njihovi javni proglasi su često obmanjujući: po pitanjima tako različitim kao što su rase, gospodarstvo, nacionalni identitet, hod povijesti i moralne opasnosti od intelektualaca. Problem s takvim tiranima nije što oni odbacuju dogmu religije nego što prihvaćaju ostale mitove koji razaraju

4 Hitlerov navodni ateizam je ozbiljno preuveličan, o čemu govori i sljedeći navod: Moj osjećaj kao kršćanina upućuje me na mojeg Gospoda Spasitelja kao borca. Upućuje me na čovjeka koji je jednom u samoći, okružen s nekoliko sljedbenika, prepoznao te Zidove kao ono što oni jesu i pozvao ljude da se bore protiv njih i tko je, Božja istina!, bio najveći, ne kao patnik nego kao ratnik. U bezgraničnoj ljubavi kao kršćanin i kao čovjek, ja sam čitao između redaka koji nam govore kako je Gospod konačno ustao u Njegovoj moći i zgrabio bič da istjera iz Hrama leglo zmija i guja. Kako je sjajan bio Njegov boj za svijet protiv židovskog otrova...kao kršćanin, ja također imam obvezu prema mojem narodu."To su Hitlerove priječi izrečene u govoru 12. travnja 1922 (Norman H. Baynes, ed. Govori Adolfa Hitlera, travanj 1922- kolovoz 1939. Vol.l str. 19-20, Oxford University Press, 1942).

živote. Većina ih postaje centar kvazi-religioznog osobnog kulta, što zahtijeva stalni angažman propagande da se održi. Postoji razlika između propagande i poštenog širenja informacija što (uglavnom) očekujemo od strane liberalne demokracije. Tirani koji organiziraju genocide ili koji sretni vladaju nad izgladnjivanjem vlastitog naroda, samo su osebujni ljudi, a ne sjajni umovi. Kim II Sung, na primjer, je zahtijevao da njegovi kreveti u njegovim različitim boravištima budu smješteni točno pet stotina metara iznad razine mora. Njegovi jastuci su morali biti punjeni najfinijim paperjem koje se može zamisliti. Što je najfinije zamislivo paperje? Ono, izgleda, potječe od podbratka vrapca. Sedam stotina tisuća vrabaca trebalo je ubiti da se napuni jedan jedini jastuk. Imajući u vidu visoki stupanj njegov teško razumljive preokupacije, možemo se pitati koliko je Kim II Sung uopće bio razuman čovjek.

Uzmimo holokaust: antisemitizam, koji je izgradio nacističke logore smrti, izravno je naslijede srednjevjekovnog kršćanstva. Kroz stoljeća su europski kršćani gledali na Židove kao na najgoru vrstu heretika i pripisivali svaku društvenu bolest njihovoj stalnoj prisutnosti među vjernicima. Iako se mržnja prema Židovima u Njemačkoj izrazila na pretežno svjetovni način, njezini korijeni su bili religijski, a otvorena religijska demonizacija europskih Židova nastavila se kroz cijelo vrijeme. I sam Vatikan ovjekovječio je krvavu etiketu u svojim novinama kasne 1914.5

I obje, i Katolička i Protestantska crkva imaju sramnu po- vijest suučesništva u nacističkom genocidu.

5 „Krvava etiketa" (s obzirom na Židove) sastoji se od lažnih izjava da Židovi ubijaju ne-Židove da bi dobili njihovu krv za upotrebu u religijskim ritualima. U tu objedu još se naveliko vjeruje u muslimanskom svijetu.

Auschwitz, sovjetski gulazi i polja smrti u Kambodži nisu baš primjeri koji pokazuju što se događa ljudima kad postanu prepametni. Naprotiv, te strahote svjedoče o političkom i rasnom dogmatizmu. Vrijeme je da se kršćani poput vas prestanu zavaravati da razumno odbacivanje vaše vjere povlači za sobom slijepo prihvaćanje ateizma kao dogme. Nitko ne treba ništa prihvatiti pa da bi shvatio da je djevičansko rođenje Isusa besmislena ideja. Problem s religijom - kao i s nacizmom, staljinizmom ili bilo kojom drugom totalitarnom mitologijom - je problem dogme same po sebi. Ne znam ni za jedno društvo u ljudskoj povijesti koje bi patilo zato što su ljudi bili željni dokaza da podupru bit svojih uvjerenja.

Iako vjerujete da je dokrajčiti religiju nemoguć cilj, važno je shvatiti da je dobar dio razvijenog svijeta to dijelim već postigao. Norveška, Island, Australija, Kanada, Švedska, Švicarska, Belgija, Japan, Nizozemska, Danska i Velika Britanija spadaju među najmanje religiozna društva na zemlji. Prema Izvješću Ujedinjenih naroda za ljudski razvoj (2005), ona su ujedno i najzdravija, kao što pokazuju podatci o očekivanom životnom vijeku, pismenosti odraslih, dohotku po glavi stanovnika, postignutom obrazovanju, jednakosti spolova, broju samoubojstava i smrtnosti djece. Problem kriminala u Zapadnoj Europi je uglavnom posljedica imigracije. Sedamdeset posto zatvorenika u, na primjer, francuskim zatvorima su muslimani. Muslimani Zapadne Europe uglavnom nisu ateisti. Nasuprot tome, pedeset nacija koje su najniže na ljestvici ljudskog razvoja su čvrsto religiozne.

Ostale analize daju istu sliku: SAD su jedinstvene medu bogatim demokracijama sa svojom razinom odanosti religiji; također su jedinstvene po visokoj stopi ubojstava, pobačaja, dječjoj trudnoći, spolno prenosivih bolesti i mortaliteta dojenčadi. Ista usporedba vrijedi unutar samih

Sjedinjenih Država: južne države i države srednjeg zapada karakteristične po najvišoj razini doslovnog shvaćanja religije, posebno su zaražene navedenim pokazateljima društvene disfunkcije, dok se relativno sekularne sjeveroistočne države prilagođuju europskim normama.

Iako pripadnost političkoj stranci u SAD nije najbolji pokazatelj religioznosti, nije tajna da su „crvene države" prvenstveno crvene zbog pretežno političkog utjecaja konzervativnih kršćana. Kad bi postojala jaka usporedba između kršćanskih konzervativaca i društvenog zdravlja, mogli bismo očekivati da se zapazi neki znak toga u crvenim državama Amerike. Ali ne vidimo. Od dvadeset i pet gradova s najnižom stopom kriminala, 62 posto su u „plavim" državama, a 38 posto u „crvenim"6.

Od dvadeset i pet najopasnijih gradova, 76 posto su u crvenim državama, 24 posto u plavim. Činjenica je da su tri od pet najopasnijih gradova u Sjedinjenim Državama u pobožnoj državi Teksas. Dvanaest država s najvišom stopom provala su crvene. Dvadeset četiri od dvadeset devet država s najvišom stopom krađa su crvene. Od dvadeset dvije države s najvišom stopom umorstava, sedamnaest su crvene.

Naravno, usporedbeni podaci ove vrste ne rješavaju pitanja uzroka - vjerovanja u Boga koja mogu dovesti do društvene disfunkcije; društvena disfunkcija može, naime, promicati vjerovanje u Boga; svaki faktor može omogućiti drugi; ili oba mogu potjecati iz nekog dubljeg izvora nevolja. Međutim, ostavljajući po strani promatranje uzroka ili posljedica, ove statistike dokazuju da je ateizam sukladan s temeljnim težnjama civilnog društva; one također dokazuju,

6 Izraz „crvene" i „plave" države odnosi se na republikanske (crvene) i demokratske (plave) većinske države. (Op. prev.)

uvjerljivo, da rašireno vjerovanje u Boga ne osigurava zdravo društvo.

Zemlje s visokim stupnjem ateizma su ujedno i najdarežljivije, kako u smislu davanja svojih dobara za socijalnu dobrobit, tako i u postotku koji izdvajaju kao pomoć svijetu u razvoju. Problematična veza između doslovnog kršćanstva i kršćanskih vrijednosti pobijena je s ostalim pokazateljima društvenih vrijednosti. Pogledajte omjer plaća koje se plaćaju vrhunskim direktorima tvrtki i onima koje plaća ista tvrtka prosječnom zaposleniku: u Britaniji omjer je 24:1, u Francuskoj 15:1, u Švedskoj 13:1, a u SAD, gdje 80 posto populacije očekuje da će biti pozvana pred Boga na Sudnji dan, omjer je 475:1. Izgleda da mnoge deve očekuju da će proći kroz ušicu igle.

Tko stavlja Boga u „Dobru knjigu" ?

Čak kada bi vjerovanje u Boga imalo vjerodostojan, pozitivan učinak na ljudsko ponašanje, to ne bi pružalo razlog da se vjeruje u Boga. U Boga se može vjerovati jedino ako se vjeruje da Bog zaista postoji. Čak i kad bi ateizam zaista vodio ravno u moralni kaos, to ne bi značilo da je kršćanska doktrina istinita. U tom slučaju, recimo, islam može biti istinit. Ili sve religije mogu djelovati kao placebo. Kao opisi svemira, mogu biti potpuno lažne, no, ipak korisne. Dokazni materijal navodi na zaključak, međutim, da su one i lažne i opasne.

Govoreći o dobrim posljedicama koje vaša vjerovanja imaju na ljudski moral, vi slijedite primjer religijskih liberala i umjerenjaka. Umjesto da kažu da vjeruju u Boga zato jer su se neka biblijska proročanstva obistinila ili zato što su čuda nabrojena u Evanđelju uvjerljiva, liberali i umjerenjaci vole govoriti o dobrim posljedicama njihovog načina vjerovanja.

Takvi vjernici često kažu da vjeruju u Boga zato jer to „daje smisao njihovom životu." Kada je tsunami ubio tisuće i tisuće ljudi dan nakon Božića 2004., mnogi konzervativni kršćani su tu kataklizmu smatrali dokazom Božjeg gnjeva. Bog je, očito, poslao još jednu kodiranu poruku o zlu na svijetu zbog pobačaja, idolopoklonstva i homoseksualnosti. Iako ja smatram takvo tumačenje potpuno neprihvatljivim, ono barem ima neku vrijednost, jer nudi razlog, dajući izvjesne pretpostavke. Liberali i umjerenjaci pak, u drugu ruku, odbijaju izvući bilo kakav zaključak o Bogu na temelju njegovog rada. Bog ostaje apsolutna tajna, puki izvor utjehe koja je spojiva sa zlom najvećeg pustošenja. U brazdi azijskog tsunamija, liberali i umjerenjaci upozoravali su jedan drugog da potraže Boga „ne kao snagu koja pokreće val, nego kao ljudski odgovor na val." Mislim da ćemo se vjerojatno složiti da je to prikaz ljudske dobrote - ne Božje - kadgod se napuhnuta ljudska tijela izvlače iz mora. Na dan kad je na tisuće djece bilo istovremeno istrgnuto iz ruku svojih majki i potopljeno, liberalna teologija mora se ukazati onakva kakva je: puki moralni izgovori. Teologija gnjeva ima veću intelektualnu vrijednost. Ako Bog postoji i uzima udjela u događajima ljudi, njegova volja nije nedokučiva. Jedina stvar koja je ovdje nedokučiva je da tako puno razumnih ljudi i žena može poricati potpunu strahotu ovih događaja i misliti da je to visoka moralna mudrost.

Zajedno s većinom kršćana, vi vjerujete da smrtnici poput nas ne mogu odbaciti moral Biblije. Na primjer, ne možemo reći da je Bog bio u krivu kad je potopio većinu čovječanstva u potopu Knjige Postanka, jer se to samo nama tako čini iz našeg ograničenog kuta gledanja. A ipak, osjećate da ste u stanju prosuditi da je Isus sin Božji, da je Zlatno pravilo vrhunac moralne mudrosti te da sama Biblija ne vrvi lažima. Koristite se svojim vlastitim moralnim intuicijama da biste potvrdili autentičnost Biblije - a zatim, u sljedećem

trenutku, tvrdite da se mi ljudska bića ne možemo pouzdati u vlastitu intuiciju da nas ispravno vodi u svijetu, već moramo ovisiti o propisima Biblije. Koristite se vlastitim moralnim intuicijama da odlučite da je Biblija prikladan jamac vaše moralne intuicije. Vaša vlastita intuicija je i dalje primarna, a vaše razmišljanje se vrti u krugu.

Mi odlučujemo što je dobro u Dobroj knjizi. Mi čitamo Zlatno pravilo i sudimo da je to sjajna destilacija mnogih naših etičkih poticaja. A zatim dolazimo do drugog Božjeg učenja o moralnosti: ako čovjek otkrije za vrijeme svoje prve bračne noći da njegova mladenka nije djevica, mora je kamenovati do smrti na pragu njenog oca (Ponovljeni zakon 22:13-21). Ako smo civilizirani, mi ćemo odbiti to kao najopakiju ludost koja se može zamisliti. Da bismo tako postupili, potrebno je da primijenimo svoju vlastitu moralnu intuiciju. Uvjerenje da je Biblija riječ Božja, nikako nam nije od pomoći.

Pred nama je jednostavan izbor: ili možemo voditi konverzaciju o moralu i ljudskoj dobrobiti - konverzaciju u kojoj se služimo svim znanstvenim spoznajama i filozofskim postavkama koje su se akumulirale u posljednjih dvije tisuće godina ljudskih rasprava - ili ćemo se podvrgnuti konverzaciji prvog stoljeća kako je sačuvana u Bibliji. Zašto bi itko želio prihvatiti ovaj zadnji pristup?

Dobrota božja

Negdje u svijetu neki čovjek je oteo djevojčicu. Uskoro će je silovati, mučiti i ubiti. Ako se strahota ove vrsti i ne događa točno ovog trenutka, dogodit će se za nekoliko sati ili najviše nekoliko dana. To je uvjerenje koje možemo izvući iz zakona statistike koji upravljaju životima šest i nešto milijarda ljudskih bića. Ista statistika također navodi na zaključak da roditelji te djevojčice vjeruju - kao što vi vjerujete - da

svemogući Bog koji sve voli, čuva njih i njihovu obitelj. Jesu li oni u pravu da to vjeruju? Da li je dobro da to vjerujete?

Ne. Potpunost ateizma sadržana je u tom odgovoru.

Ateizam nije filozofija; to čak nije ni pogled na svijet; to je jednostavno prihvaćanje očitog. U stvari; „ateizam" je izraz koji ne bi trebao čak ni postojati. Nitko se nikada ne treba predstavljati kao ,,ne-astrolog" ili ,,ne-alkemičar". Mi nemamo posebnu riječ za ljude koji ne vjeruju u to da je Elvis Presley još živ ili da su izvanzemaljci prokrstarili čitavu galaktiku samo zato da bi gnjavili nekog američkog farmera. Ateizam nije ništa drugo doli galama koju razumni ljudi stvaraju u ozračju neopravdanih religijskih vjerovanja. Ateist je jednostavno osoba koja vjeruje da bi 260 milijuna Amerikanaca (87 posto populacije) koji tvrde da „nikada ne sumnjaju u postojanje Boga", trebali biti obvezatni pružiti dokaze za njegovo postojanje - i, zaista, za njegovu dobrohotnost, uzimajući u obzir nemilosrdno uništavanje nevinih ljudskih bića kojem svjedočimo u svijetu svaki dan. Ateist je osoba koja vjeruje da umorstvo jedne djevojčice - čak jednom u milijun godina - baca sumnju na ideju o dobronamjernom Bogu.

Primjeri Božjeg neuspjeha da zaštiti čovječanstvo mogu se vidjeti svugdje. Na primjer, grad New Orleans nedavno je razorio uragan. Više od tisuću ljudi je poginulo: deseci tisuća su izgubili sve što su posjedovali; gotovo milijun ljudi je raseljeno. Sigurno se može reći da je gotovo svaka osoba koja je živjela u New Orleansu u trenutku kada je udario uragan Katarina, dijelila vašu vjeru u svemogućeg, sveznajućeg i suosjećajnog Boga. A što je Bog radio dok je Katarina pustošila grad? Morao je čuti molitve tih starih ljudi i žena koji su bježali pred nadirućom vodom u sigurnost svojih tavana, samo da bi tamo bili polako potopljeni. To su bili ljudi vjere. To su bili dobri muškarci i žene koji su se molili cijelog svog života. Imate li hrabrosti priznati očito? Ti jadni ljudi umrli su

govoreći nekom zamišljenom prijatelju. Naravno, bilo je iscrpnih upozorenja da će oluja

„biblijskih razmjera" pogoditi New Orleans te da je ljudski odgovor na dolazeću katastrofu tragično neprikladan. Ali ta neprikladnost je bila samo u svjetlu znanosti. Religija uopće nije ni ponudila nikakav temelj za odgovor. Ranije upozorenje o putu Katarine bilo je iznuđeno iz nijeme Prirode zahvaljujući meteorološkim izračunima i satelitskim slikama. Bog nikome nije rekao o svojim planovima s Katarinom. Da su stanovnici New Orleansa bili zadovoljni samo dobrom voljom Boga, ne bi ni znali da se ubojiti orkan obrušava na njih, sve dok ne bi osjetili prvi udarac vjetra u svoja lica. A ipak, što vas neće iznenaditi, anketa koju je proveo Washington Post je pokazala da 80 posto preživjelih tvrde da im je taj događaj samo učvrstio njihovu vjeru u Boga.

Dok je orkan Katarina pustošio New Orleansom, blizu tisuću šitskih hodočasnika je pregaženo do smrti na mostu u Iraku. Ti hodočasnici su silno vjerovali u Boga iz Kurana. Zaista, njihovi su životi bili organizirani u skladu s nepobitnom činjenicom njegovog postojanja; njihove žene su išle pokrivene pred Njim; njihovi muževi su redovno ubijali jedni druge zbog suparničkog tumačenja njegove riječi. Bilo bi značajno da je i jedan preživjeli iz te tragedije izgubio vjeru. Vjerojatnije je da preživjeli zamišljaju da su bili pošteđeni zbog Božje milosti.

Vrijeme je da prepoznamo bezgraničnu narcisoidnost i samo-zavaravanje spašenih. Vrijeme je da priznamo kako je sramno za one koji su preživjeli katastrofu da vjeruju da je njih spasio voljeni Bog, dok je taj isti Bog potopio dojenčad u njihovim kolijevkama. Jednom kada prestanete umotavati stvarnost patnji svijeta u religijske fantazije, osjetit ćete u svojim kostima koliko je zapravo život vrijedan - i zaista kako je to strašno da milijuni ljudi pate zbog uskraćene sreće koja paraju srce bez ikakvog razloga.

Čovjek se pita koliko se zapravo strašna i neopravdana katastrofa mora dogoditi da bi potresla vjeru u vjernika. Holokaust to nije učinio. Nije ni genocid u Ruandi, čak sa svećenicima koji rukuju mačetama među počiniteljima zločina. Pet stotina milijuna ljudi je umrlo od velikih boginja samo u dvadesetom stoljeću, mnogi od njih dojenčad. Putovi Božji su zaista nedokučivi. Izgleda da se svaka činjenica, bez obzira koliko nesretna, može pokazati da je u skladu s vjerom.

Naravno, ljudi različitih vjera redovno uvjeravaju jedni druge da Bog nije odgovoran za ljudsku patnju. Ali kako onda shvatiti tvrdnju da je Bog i sveznajući i svemogući? To je stoljećima star problem Božje providnosti, naravno, i mi ga trebamo smatrati riješenim. Ako Bog postoji, On ili ne može ništa učiniti da zaustavi najgroznije nevolje ili Ga nije briga da to učini. Bog je, dakle, ili nemoćan ili zao. Može vas sada vabiti iskušenje za izvedete sljedeću piruetu: Boga se ne može prosuđivati prema ljudskim mjerilima i moralu. Ali, vidjeli smo da su ljudska mjerila i moral upravo to čime se koristite da uspostavite Božju dobrotu prema sebi. A bilo koji Bog kojega brine nešto tako trivijalno kao što je homoseksualni brak, ili ime kojim će ga se oslovljavati u molitvi, nije uopće nedokučiv već vrlo prizeman.

Postoji, naravno, i druga mogućnost, a ta je i najrazumnija i najmanje odbojna: biblijski Bog je izmišljotina, poput Zeusa i tisuća ostalih mrtvih bogova koje većina ljudi zdrave pameti ignorira. Možete li dokazati da Zeus ne postoji? Naravno da ne možete. A ipak, zamislite da živite u društvu gdje ljudi troše desetke milijardi dolara svojeg osobnog prihoda svake godine da bi umilostivili bogove s Olimpa, kad bi vlada trošila milijarde iz poreza da bi poduprla institucije posvećene tim bogovima, kad bi neizrecivo više milijardi u poreznim olakšicama bile dane poganskim hramovima, kad bi izabrani službenici učinili sve što mogu da spriječe medicinska istraživanja zbog razlike u odnosu na Ilijadu i Odiseju, i kad bi

svaku raspravu o javnoj politici potkopavale mušice starih autora koji su pisali dobro, ali koji nisu znali dovoljno o prirodi stvarnosti da zadrže svoje fekalije podalje od svoje hrane. To bi bilo užasno traćenje naših materijalnih, moralnih i intelektualnih izvora. A ipak, to je upravo društvo u kojem mi živimo. To je jadan iracionalan svijet koji vi i vaši kršćani tako neumorno stvarate.

Strašno je što svi umiremo i gubimo sve što volimo; dvostruko je strašnije da tako puno ljudi trpi nepotrebno dok su živi. Činjenica da se tako mnogo te patnje može izravno pripisati religiji - religijskoj mržnji, religijskim ratovima, religijskim zabranama i religijskim odvraćanjima od vrijednih izvora - je ono što čini poštenu kritiku religijskih vjera moralnom i intelektualnom potrebom. Nažalost, izražavanje takve kritike stavlja nevjernika na margine društva. Samim tim što je upravo on u dodiru sa stvarnošću, stavljen je sramotno izvan dodira s predodžbom života svojih susjeda.

Snaga proročanstva

Često se kaže da je jasno da je Biblija riječ Božja, jer mnogi događaji u Novom Zavjetu potvrđuju proročanstvo Starog Zavjeta. Ali upitajte se, zar je teško bilo za pisce Evanđelja da ispričaju priču Isusova života tako da ona potvrdi proročanstvo Starog Zavjeta? Zar ne bi bilo koji smrtnik mogao napisati knjigu koja potvrđuje predviđanja iz neke prethodne knjige? U stvari, znamo na temelju ispitivanja pisanih dokaza da je upravo to ono što su pisci Evanđelja radili.

Evanđelisti Luka i Matej, na primjer, objavljuju da je Marija začela kao djevica, oslanjajući se na grčko ponavljanje Isaija 7:14. Međutim, hebrejski tekst Isaije upotrebljava riječ alma, koji jednostavno znači „mlada žena", bez ikakvog podrazumijevala djevičanstva. Izgleda da je dogma o

djevičanskom rođenju, i time i mnogo od kršćanskih svjetskih muka koje rezultiraju brigom o spolnosti, plod pogrešnog prijevoda s hebrejskog. Drugi udarac protiv doktrine djevičanskog rođenja je da ostali evanđelisti nisu ništa čuli o njemu. Marko i Ivan, oba se osjećaju neugodno u vezi s optužbom da je Isus nezakonit, ali nikada ne spominju njegovo čudno podrijetlo. Pavao pak govori o Isusu kao "rođenom iz sjemena Davidovog u odnosu na tijelo" i „rođen od žene", bez spominjanja Marijinog djevičanstva uopće.

A evanđelisti su učinili i druge pogreške u naučavanju. Matej 27:9-10, na primjer, tvrdi da je ispunio proročanstvo koje se pripisuje Jeremiji. Proročanstvo se zapravo pojavljuje kod Zaharija 11:12-13. Evanđelja su također protuslovna jedno drugome. Ivan nam govori da je Isus bio raspet dan prije nego li je večera za Pashu održana; Marko kaže da to bilo dan poslije. U svjetlu takvih neslaganja, kako možete vjerovati da je Biblija savršena u svim svojim dijelovima? Sto mislite o muslimanima, mormonima i Sikima koji ignoriraju slična protuslovlja u svojim svetim knjigama? Oni također govore stvari poput „Sveti Duh drži oko samo na supstanci i nije vezan riječima" (Luther). Da li vas to barem malo više vuče da prihvatite njihove svete knjige kao savršenu riječ stvoritelja svemira?

* Hs *

Kršćani redovno tvrde da Biblija pretkazuje povijesne događaje u budućnosti. Na primjer, Ponovljeni Zakon 28:64 kaže, ,,I Gospod će vas raspršiti među sve ljude od jednog kraja svijeta do drugog." Isus kaže u Luki 19:43-44 „Jer doći će dani za vas, kada će neprijatelji podignuti bedem oko vas i opkoliti vas, i pritisnuti vas sa svih strana, i sravniti će vas sa zemljom, tebe i tvoju djecu u tebi, i neće ostati u tebi ni kamen na

kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi." Mi bismo trebali vjerovati da ove izjave predviđaju povijest Židova koja slijedi s takvom strašnom točnošću tako da priznajemo nadnaravno objašnjenje.

Ali zamislimo samo kako bi zapanjujuće poseban posao proročanstva bio kad bi bio proizvod sveznanja. Kad bi Biblija bila takva knjiga, ona bi postavila potpuno točna predviđanja o događajima čovječanstva. Očekivali bismo da sadrži izjave poput „potkraj dvadesetog stoljeća, ljudska vrsta će osmisliti po cijelom planetu povezan sustav računala - za koje sam predvidio principe u Levitskom Zakonu - i taj sustav će se zvati internet." Biblija ne sadrži ništa poput toga. U stvari, ne sadrži niti jednu rečenicu koju ne bi mogao napisati muškarac ili žene u prvom stoljeću. To bi vas trebalo uznemirivati.

Knjiga koju je napisalo sveznajuće biće morala bi sadržavati, recimo, poglavlje o matematici tako, da bi nakon dvije tisuće godina stalne uporabe bila još uvijek najbogatiji izvor matematičkih znanja koje je čovječanstvo ikada imalo. Naprotiv, Biblija ne sadrži bitne rasprave o matematici, ali sadrži neke očite matematičke pogreške. Na dva mjesta, na primjer, Božja Knjiga piše da je omjer opsega kruga prema njegovom promjeru 3:1 (I. Knjiga o Kraljevima 7:23-26 i II. Knjiga Ljetopisa 4:2-5). Kao aproksimacija konstante TT, to baš i nije impresivno. Decimale broja TI idu u beskonačnost - 3,1415926535...- a današnja računala nam sada omogućavaju doći do svakog stupnja točnosti koji želimo. No već su Egipćani i Babilonci procijenili n s točnošću od nekoliko decimala nekoliko stoljeća prije nego li su najstarije knjige Biblije bile napisane. Biblija nam nudi aproksimaciju koja je loša čak i prema standardima staroga svijeta. Ne bi trebalo doći kao iznenađenje, da su vjernici smislili način kako da to usklade sa zdravim razumom: ali te racionalizacije ne mogu ukinuti očiti nedostatak Biblije kao izvora matematičkog znanja. Da je starogrčki matematičar Arhimed napisao

odgovarajuće odlomke u I. Knjizi o Kraljevima i II. Knjizi Ljetopisa, tekst bi sadržavao mnogo veći dokaz autorovog „sveznanja".

Zašto Biblija ne kaže ništa o elektricitetu, ili o DNK, ili o stvarnoj starosti i veličini svemira?

Ili o lijeku za rak? Kad jednom potpuno shvatimo biologiju raka, te će se spoznaje lako staviti na nekoliko stranica teksta. Zašto takvih stranica, ili nešto nalik na njih, nema u Bibliji? Dobri, pobožni ljudi umiru od raka upravo ovog trenutka, a mnogi od njih su djeca. Biblija je vrlo velika knjiga. Bog je našao mjesta da nas uputi detaljno kako držati robove i kako žrtvovati razne životinje. Nekome tko je izvan kršćanske vjere, krajnje je zaprepašćujuće kako se jedna tako obična knjiga može smatrati proizvodom sveznanja.

Sukob znanosti i religije

Dok je sada moralna potreba za znanstvenike govoriti pošteno o sukobu između znanosti i religije, čak je Nacionalna Akademija Znanosti (američka, op. ur.) objavila da je sukob prividan:

Korijen prividnog sukoba između nekih religija i evolucije je nesporazum između religijskih i znanstvenih putova znanja.

Religije i znanost odgovaraju na različita pitanja o svijetu. Koji je smisao postojanja svemira ili postojanja ljudi, nije pitanje znanosti. Religijski i znanstveni putovi znanja su igrali, i nastavi će igrati, značajne uloge u ljudskoj povijesti.... Znanost je način poznavanja prirodnog svijeta. Ograničena je na tumačenje prirodnog svijeta kroz prirodne uzroke. Znanost ne može reči ništa u nadnaravnom. Da li Bog postoji ili ne,

pitanje je o kojem je znanost neutralna.

Ova izjava je zaprepašćujuća zbog pomanjkanja iskrenosti. Naravno, znanstvenici žive u neprestanom strahu da će izgubiti državne fondove, tako da je Nacionalna Akademija možda jedino izraz čistog straha pred gomilom onih koji plaćaju porez. Jer, drukčije se to nije smjelo reći. Istina je, međutim, da je sukob između religije i znanosti neizbježan. Uspjeh znanosti često ide nauštrb religijske dogme; održavanje religijske dogme uvijek je nauštrb znanosti. Naše religije ne govore samo o „smislu postojanja čovjeka." Poput znanosti, svaka religija postavlja određene tvrdnje o tome kakav je svijet. Te tvrdnje pokazuju da se odnose na činjenice - stvoritelj svemira može čuti (a povremeno i odgovara) vaše molitve; duša ulazi u oplođenu stanicu u trenutku začeća; ako ne vjerujete prave stvari o Bogu, strašno ćete patiti nakon smrti. Takve tvrdnje su bitno u sukobu s tvrdnjama znanosti, jer se tvrdnje znanosti temelje na čvrstim dokazima.

U najširem značenju, „znanost" predstavlja naša najbolja nastojanja da se dozna istina o svijetu. Ovdje ne trebamo praviti razliku između „tvrde" i „meke" znanosti, niti između prirodnih znanosti i humanističkih kao što je povijest. Povijesna je činjenica, na primjer, da su Japanci bombardirali Pearl Harbor 7. prosince 1941, a ne neki drugi dan. Prema tome, ta činjenica tvori dio pogleda na svijet znanstvene logike. Uzimajući u obzir dokaz koji potvrđuje tu činjenicu, svatko tko vjeruje da se to dogodilo nekog drugog dana, ili da su zapravo stari Egipćani bacili te bombe, morao bi poduzeti mnoga dokazivanja. Srž znanosti nije provjereni pokus ili matematičko modeliranje; srž je intelektualna iskrenost. Vrijeme je da priznamo osnovne probleme ljudskih rasprava: kada se razmatra istina predloženog, čovjek je ili uključen u iskrenu procjenu dokaza i logičnih tvrdnji ili nije. Religija je jedno područje naših života gdje si ljudi umišljaju da vrijede neki

drugi standardi intelektualnog poštenja.

Pogledajte nove prosudbe Katoličke crkve o doktrini čistilišta. Trideset vrhunskih teologa iz cijelog svijeta nedavno se sastalo u Vatikanu da rasprave pitanje što se događa djeci koja umru bez svetog rituala krštenja. Od srednjeg vijeka katolici su vjerovali da takva djeca idu ravno u čistilište, gdje uživaju, kao što je sv. Toma Akvinski bio rekao, „prirodnu sreću" zauvijek. To je bilo u suprotnosti s mišljenjem sv. Augustina, koji je vjerovao da bi ta nesretna dojenčad provela vječnost u paklu.

Iako čistilište nema oslonca u Bibliji, i to nikada nije bila službena doktrina Crkve, bilo je značajan dio katoličke tradicije kroz stoljeća. Godine 1905. papa Pio X. potpuno je to podupro: „Djeca koja umru bez krštenja idu u čistilište, gdje ne uživaju u Bogu, ali niti ne pate." Sada, veliki su se umovi Crkve okupili da preispitaju stvar.

Možemo li uopće pojmiti zamisao intelektualno jadniju od ove? Zamislite si samo kako ta rasuđivanja moraju izgledati. Postoji li i najmanja mogućnost da će netko pružiti dokaz koji bi pokazao vječnu sudbinu nekrštene djece nakon smrti? Što drugo može obrazovana osoba misliti o tome nego da je to veselo, zastrašujuće i neodgovorno trošenje vremena? Kada se uzme u obzir činjenica da je to ista institucija koja je pružila zaštitu elitnoj armiji zlostavljača djece, čitav taj pothvat luči stvarno đavolju auru potraćene ljuske energije.

Sukob između znanosti i religije može se svesti na jednostavnu činjenicu ljudske spoznaje i rasprave: ili osoba ima dobre razloge za ono u što vjeruje ili ih nema. Kad bi postojali dobri razlozi za vjerovanje da je Isusa rodila djevica, ili da je Muhamed odletio na nebo na krilatom konju, ta vjerovanja bi obvezno formirala dio našeg razumnog opisivanja svemira.

Svatko prepoznaje da je smiješno oslanjati se na „vjeru" da bi se odlučilo o specifičnim pitanjima povijesne činjenice - to jest, dok se razgovor ne okrene na podrijetlo knjiga poput Biblije i Kurana, na uskrsnuće Isusovo, na Muhamedov razgovor s arhanđelom Gabrijelom, ili na bilo koju drugu religijsku dogmu. Vrijeme je da priznamo da vjera nije ništa drugo nego li dozvola religioznih ljudi koju daju jedni drugima da nastave vjerovati kad razum zakaže.

I dok se vjerovanje bez dokaza smatra u drugim područjima našeg života znakom ludosti ili gluposti, vjera u Boga još drži neizmjerni ugled u našem društvu. Religija je jedino područje naših rasprava gdje se smatra plemenitim izigravati da si siguran o stvarima o kojima nijedno ljudsko biće ne može biti sigurno. To govori da se aura otmjenosti proteže samo do onih vjera koje još uvijek imaju mnogo pretplatnika. Svakoga koga bi se uhvatilo da obožava Posejdona, čak i na moru, smatralo bi se ludim7.

Činjenica života

Sav bujni život na Zemlji razvio se iz jednostavnijih oblika života tijekom milijarda godina. To je činjenica koja više ne dopušta da se o njoj raspravlja na razini razuma. Ako sumnjate da su se ljudska bića razvila iz ranijih vrsta, možete isto tako sumnjati da je Sunce zvijezda. Dopuštam da Sunce ne izgleda kao obična zvijezda, ali znamo da je ono zvijezda koja se nalazi relativno blizu Zemlji. Zamislite svoju moguću sramotu kad bi vaša vjera počivala na pretpostavci da Sunce uopće nije zvijezda. Zamislite milijune kršćana u Sjedinjenim Američkim Državama koji troše stotine milijuna dolara svake

7 Istini za volju, ja sada primam e-poštom proteste od ljudi koji tvrde, potpuno ozbiljno, da vjeruju da su Posejdon i ostali bogovi grčke mitologije, stvarni.

godine da potuku bezbožne astronome i astrofizičare u toj stvari. Zamislite ih kako rade strastveno da proguraju svoje neutemeljene primjedbe o Suncu u naše nacionalne škole. To je upravo situacija koju sada imate glede evolucije.

Kršćani koji sumnjaju u istinu o evoluciji skloni su reći stvari poput „Evolucija je samo teorija, ne činjenica." Takve izjave odaju ozbiljno nerazumijevanje smisla u kojem se riječ „teorija" upotrebljava u znanstvenim raspravama. U znanosti, činjenice se moraju objasniti u odnosu na druge činjenice. Ti širi modeli objašnjavanja su „teorije".

Teorije daju predviđanja i, u načelu, mogu se ispitati. Fraza „teorija evolucije" nipošto ne znači da evolucija nije činjenica. Može se govoriti o „zametku teorije o bolesti" ili „ o teoriji gravitacije" bez da se baca sumnja na bolest ili gravitaciju kao prirodne činjenice.

Vrijedno je spomenuti da se može dobiti doktorat znanosti u bilo kojoj grani znanosti tako da se cinično upotrebi znanstveni jezik u nastojanju da se racionalno objasne vrišteće manjkavosti Biblije. Nekolicina kršćana izgleda da je to i učinila; neki su čak dobili titulu od uglednih sveučilišta. Nema sumnje, drugi će slijediti njihov put. Iako su takvi ljudi formalno gledano „znanstvenici", oni se ne ponašaju kao znanstvenici. Oni jednostavno nisu uključeni u poštena istraživanja o prirodi svemira. I njihove objave o Bogu i propustima darvinizma ne znače da postoji zakonita znanstvena polemika o evoluciji. Godine 2005. provedeno je ispitivanje u trideset četiri zemlje o postotku odraslih koji prihvaćaju evoluciju. SAD su na trideset trećem mjestu, točno iznad Turske. Međutim, srednjoškolci u SAD su sa svojim razumijevanjem znanosti i matematike ispod svake europske i azijske nacije. Ti rezultati su jasni: Sjedinjene Američke Države grade civilizaciju neznanja.

Evo što znamo. Znamo da je svemir neusporedivo stariji nego li to navodi Biblija. Znamo da su se svi

komplicirani organizmi na Zemlji, uključujući nas, razvili iz ranijih organizama tijekom milijarda godina. Dokazi za to su vrlo brojni. Nema sumnje da su različiti životni oblici koje vidimo oko sebe izraz genetskog koda zapisanog u molekuli DNK, da DNK doživljava slučajne mutacije te da neke mutacije povećavaju izglede organizma da preživi i da se razmnoži u danom okolišu. Taj proces mutacije i prirodnog odabira omogućio je izoliranim populacijama jedinki da se međusobno križaju i kroz dugi vremenski period stvore novu vrstu. Nije upitno da su se ljudska bića razvila iz neljudskog pretka na taj način. Na temelju raščlambe građe genoma, znamo da dijelimo pretke s čovjekolikim majmunima i majmunima, a da ti preci pak imaju zajedničkog pretka sa šišmišima i letećim lemurima. Jako je razgranato drvo života čiji su osnovni oblik i značajke danas dobro poznati. U skladu s tim, ne postoji nikakav razlog da se vjeruje da su pojedine vrste bile stvoreni u njihovom sadašnjem obliku. Kako je započeo proces evolucije, još je tajna, ali to ni u najmanju ruku ne sugerira da na dnu svega vreba božanstvo. Svako pošteno čitanje biblijskih putova stvaranja sugerira da je Bog stvorio sve životinje i biljke kakve danas vidimo. Nema nikakve dvojbe da je Biblija s timu vezi u krivu. Mnogi kršćani, koji žele baciti sumnju na istinu o evoluciji, sada zagovaraju nešto poput inteligentnog dizajna (ID). Problem ID je u tome da to nije ništa drugo nego li program političkog i religioznog zagovaranja maskiranog kao znanost. Budući da vjerovanje u biblijskog Boga ne nalazi podršku u našem rastućem znanstvenom razumijevanju svijeta, ID teoretičari postojano stavljaju svoj zahtjev na područje znanstvenog neznanja.

Dokazivanja za ID su započela odjednom s mnogo strana. Poput bezbrojnih vjernika prije njih, zagovornici ID redovno dokazuju da sama činjenica da svemir postoji dokazuje da Bog postoji. Dokazivanje ide manje-više ovako: sve što postoji ima razlog; prostor i vrijeme postoje; prostor i

vrijeme su prema tome morali biti uzrokovani nečim što postoji izvan prostora i vremena; a jedino što natkriljuje prostor i vrijeme, a ipak zadržava snagu stvaranja, je Bog. Mnogi kršćani poput vas smatraju taj dokaz snažnim. A ipak, čak ako i prihvatimo prvotnu tvrdnju (od kojih svaka zahtijeva mnogo više rasprave nego li ID teoretičari ikada priznaju), konačni zaključak ne slijedi. Tko to može reći da je jedino što može dati pojavu prostora i vremena više biće? Čak ako prihvatimo da je naš svemir morao biti isplaniran, to ne sugerira da je crtač njegovog plana, ili dizajner, biblijski Bog, ili da On odobrava kršćanstvo.

Ako je inteligentno dizajniran, naš svemir bi mogao funkcionirati i kao, recimo, neka simulacija, na izvanzemaljskom superkompjutoru. Ili bi mogao biti proizvod nekog zlog Boga, ili od dva takva boga koji igraju povuci-potegni rat s većim kozmosom.

Kao što su mnogi kritičari religije istaknuli, pojam stvoritelja postavlja neposredan problem beskonačnog vraćanja. Ako je Bog stvorio svemir, tko je stvorio Boga? Reći da Bog po definiciji nije stvoren, jednostavno traži pitanje. Od bića koje je u stanju stvoriti vrlo složen svijet kakav je naš očekuje se da je samo po sebi vrlo složeno. Kao što je biolog Richard Dawkins zamijetio, jedini prirodni proces koji mi znamo, a koji bi mogao dizajnirati stvari, je evolucija.

Istina je da nitko ne zna kako ili zašto je svemir postao. Nije jasno možemo li uopće i govoriti o stvaranju svemira, uzimajući u obzir da takav događaj može biti shvaćen samo s obzirom na vrijeme, a tu govorimo o rođenju samog prostorvremena8.

8 Fizičar Stephen Hawking, na primjer, predočuje prostorvrijeme kao četverodimenziono zatvoreno mnogostruko, bez početka ili kraja (poput površine kugle).

Svaka intelektualno poštena osoba priznat će da ne zna zašto svemir postoji. Znanstvenici, naravno, odmah priznaju svoje neznanje po tom pitanju. Religiozni vjernici ne. Jedna od veličanstvenih ironija religijskog govora može se cijeniti po učestalosti kojom ljude vjere uzdižu sebe zbog svoje poniznosti, dok osuđuju znanstvenike i ostale nevjernike zbog njihove intelektualne arogancije. A zapravo, ako bi koga trebalo suditi zbog aroganciji, onda je to religijski vjernik koji vjeruje: stvoritelj svemira se zanima za mene, voli me, i nagradit će me poslije moje smrti; moja sadašnja vjerovanja, uzeta iz Biblije, ostat će kao najbolji iskaz istine do kraja svijeta; svi oni koji se ne slažu sa mnom provest će vječnost u paklu... Prosječni kršćanin, u prosječnoj crkvi, slušajući prosječnu nedjeljnu misu dosegao je razinu arogancije jednostavno nezamislivu u znanstvenoj raspravi - a bilo je, istini za volju, nekih posebno arogantnih znanstvenika.

Više od 99 posto vrsta koje su ikada hodale, letjele ili gmizale po ovoj zemlji sada su izumrle. Sama ta činjenica isključuje inteligentni dizajn. Kad gledamo prirodni svijet, vidimo iznimnu složenost, ali ne vidimo optimalni dizajn. Vidimo bogatstvo, vraćanje, i nepotrebne komplikacije; vidimo zbunjujuće nedjelotvornosti koje završavaju u patnji i smrti. Vidimo ptice koje ne mogu letjeti i zmije s karlicama. Vidimo vrste riba, daždevnjaka i rakova koji imaju nefunkcionalne oči, jer su se nastavili razvijati u mraku kroz milijune godina. Vidimo kitove kojima izrastu zubi za vrijeme razvoja fetusa, samo da bi ih kao odrasli apsorbirali. Takva bića našeg svijeta su krajnje zagonetne prirode ako je Bog stvorio sve vrste života na Zemlji „inteligentno"; no postojanje nijednog od tih bića ne zbunjuje kad se na njih gleda očima evolucije.

Biolog B.S. Haldane navodno je bio rekao da, ako postoji Bog, On gaji „neobičnu nježnost prema kukcima opnokrilcima". Čovjek bi očekivao da će zapažanje tako

razarajuće poput ovog zatvoriti knjigu o stvaranju za sva vremena. Istina je da, premda sada postoji oko tristo i pedeset tisuća poznatih vrsta kukaca opnokrilaca, poput žohara, Bog, čini se, pokazuje još veću ljubav prema virusima. Biolozi procjenjuju da postoji najmanje deset sojeva virusa za svaku vrstu životinja na zemlji. Mnogi virusi su dobroćudni, naravno, a neki stari virusi su mogli igrati važnu ulogu u pojavljivanju kompleksnih organizama. Ali virusi su skloni da iskoriste organizme poput tebe i mene kao svoje posuđene genitalije. Mnogi od njih napadaju naše stanice samo da bi ih razorili, razarajući usput i nas - strašno, bez milosti, bez- dušno. Viruse poput HlV-a, kao i široki spektar bakterija, možemo vidjeti kako se razvijaju točno pred našim nosom, razvijajući otpor na antivirusne i antibiotske lijekove na našu štetu. Evolucija, međutim, i predviđa i objašnjava te činjenice; Knjiga Postanka to ne čini. Kako si zamišljate da vjera nudi najbolju procjenu tih stvarnosti ili da sugerira dublji, milosrdan razlog sveznajućeg bića?

Naša vlastita tijela potvrđuju mušičavost i nesposobnost stvoritelja. Kao embriji, imamo repove, škrge i cijeli kaput majmunskog krzna. Srećom, većina nas izgubi te očaravajuće dodatke prije rođenja. Taj čudan slijed morfologije je bez muke protumačen evolucijskim i genetičkim terminima, no potpuna je tajna ukoliko smo proizvod inteligentnog dizajna. Muškarci imaju mokraćovod koji ide ravno kroz prostatu. Prostata ima tendenciju povećanja tijekom života. U skladu s tim, većina muškaraca iznad šezdeset godina može svjedočiti da u najmanju ruku jedan dizajn na Božjoj zelenoj zemlji teško daje poželjan. Ženska zdjelica nije tako inteligentno dizajnirana kao što bi mogla biti da pomogne u čudu rođenja. Zbog toga svake godine stotine tisuća žena podnosi produženi i komplicirani porođaj koji završava kao kila poznata kao porođajna fistula. Žene u svijetu u razvoju koje pate od takvog stanja postaju nesposobne da zadrže

mokraću i njihovi muževi ih često napuštaju i protjerane su iz svojih zajednica. Populacijski fond Ujedinjenih naroda procjenjuje da preko dva milijuna žena živi danas s fistulom9.

Primjeri neinteligentnog dizajna u prirodi su tako brojni da bi se cijela knjiga mogla napisati jednostavno nabrajanjem. Ja ću sebi dopustiti samo još jedan primjer. Ljudski dišni i probavni trakt dijele malu cijev uz ždrijelo. Samo u Sjedinjenim Državama taj „inteligentni" dizajn dopremi svake godine desetke tisuća djece na hitnu pomoć. Nekoliko stotina se uguše. Mnogi drugi pate kasnije od nepopravljive ozljede mozga. Kojem suosjećajnom razlogu to služi? Naravno, mi si možemo zamisliti suosjećajni razlog: možda roditelji te djece trebaju dobiti neku pouku: možda je Bog spremio posebnu nagradu na nebu za svako dijete koje se uguši na bočici. Problem je, naravno, da su takva zamišljanja u skladu sa svakim stanjem svijeta. Koja se strašna nezgoda ne može objasniti na taj način? I zašto bismo trebali biti skloni misliti na taj način? Koliko je moralno misliti na taj način?

9 Fistula se liječi jednostavnim kirurškim zahvatom - ne molitvom. Dok mnogi vjernici izgledaju uvjereni da molitva može izliječiti mnoge bolesti (usprkos onome što pokazuju najbolja znanstvena istraživanja), čudno je da se uvijek vjeruje da molitva pomaže za bolesti i ozljede koje se same iscjeljuju. Nitko, na primjer, nikada ne očekuje da će amputiranom ponovno izrasti ud koji nedostaje. Zašto ne? Kod salamandera se to događa rutinski, pretpostavljamo bez molitve. Ako Bog odgovara na molitve - ikada - zašto ne bi povremeno iscijelio amputiranog? I zašto vjernici ne očekuju da molitva pomaže u takvim slučajevima? Postoji stranica na Web-u posvećena istraživanju te misterije: www.whydoesgodhateamputees.com

Religija, nasilje i budućnost civilizacije

Milijarde ljudi dijele vaše mišljenje da je stvoritelj svemira napisao (ili diktirao) jednu od naših knjiga. Nažalost, mnogo je knjiga koje pretendiraju na božansko autorstvo, i one stavljaju nepomirljive zahtjeve o tome kako moramo živjeti. Konkurentne religijske doktrine raspršile su naš svijet u zasebne moralne zajednice, i te podjele su postale neprestani izvor sukoba među ljudima.

Kao odgovor na to stanje, mnogi osjetljivi ljudi zagovaraju nešto poput vjerske tolerancije. I dok je vjerska tolerancija sigurno bolja od vjerskih ratova, tolerancija nije bez svojih problema. Naš strah od izazivanja vjerske mržnje učinio nas je nevoljnima da kritiziramo ideje koje su rastući neprilagodljive i očito smiješne. To nas je također obvezalo da lažemo sami sebi - ponovno i na najvišoj razini rasprave - o spojivosti religije i znanstvene racionalnosti. Naše konkurentne religijske dogme koče nastanak planetne civilizacije koja se može održati na životu. Religijska vjera - vjera da postoji Bog kojemu je važno kako Ga se zove, vjera da će se Isus vratiti na Zemlju, vjera da muslimanski patnici idu ravno u Raj - je na krivoj strani rastućeg rata ideja.

Religija podiže lomače ljudskog sukoba mnogo više nego li što to plemenski sukobi, rasizam ili politika uopće mogu, budući da je to jedini oblik unutar-skupini/izvan-skupine razmišljanja koje stvara razliku medu ljudima u smislu vječne nagrade ili kazne. Jedna od trajnih patologija ljudske kulture je namjera da se podižu djeca da se boje i da demoniziraju ostala ljudska bića na temelju vjere. Slijedom toga, vjera potiče nasilje na najmanje dva načina. Prvo, ljudi često ubijaju druga ljudska bića, jer vjeruju da stvoritelj svemira to od njih očekuje. Islamski terorizam je noviji primjer ponašanja te vrste.

Drugo: daleko veći broj ljudi dolazi u međusobni sukob, jer definiraju svoju moralnu zajednicu na temelju religijske pripadnosti: muslimani se priklanjaju muslimanima, protestanti protestantima, katolici katolicima. Ali licemjerje i mržnja koje dijele jednu zajednicu od druge često su proizvod njihovih religijskih identiteta. Sukobi koji se čine da su izbili zbog potpuno zemaljskih razloga, zbog toga su često duboko ukorijenjeni u religiji. Borbe koje su zarazile Palestinu (Židovi protiv muslimana), Balkan (pravoslavni Srbi protiv katoličkih Hrvata; pravoslavni Srbi protiv bošnjačkih i albanskih muslimana); Sjeverna Irska (protestanti protiv katolika), Kašmir (muslimani protiv hindusa), Sudan (muslimani protiv kršćana i animista)10.

Nigerija (muslimani protiv kršćana), Etiopija i Eritreja (muslimani protiv kršćana), Obala Bjelokosti (muslimani protiv kršćana), Sri Lanka (Sinhaleze budisti protiv Tamila hindusa), Filipini (muslimani protiv, kršćana), Iran i Irak (muslimani šijiti protiv muslimana sunita) i Kavkaz (pravoslavni Rusi protiv čečenskih muslimana; azerbejdžanski muslimani protiv katolika i pravoslavnih Armenaca) su tek nekoliko novih slučajeva.

A ipak, iako je religijska podijeljenost našeg svijeta vidljiva sama po sebi, mnogi ljudi si još uvijek zamišljaju da su religijski sukobi uvijek prouzročeni nedostatnom naobrazbom, siromaštvom ili politikom. Većina onih koji ne vjeruju, liberala i umjerenjaka, očito misle da nitko nije nikada žrtvovao svoj život, ili živote drugih, zbog svojih religijskih vjerovanja. Takvi ljudi jednostavno ne znaju kako je to kad si siguran da postoji Raj. Prema tome, oni ne mogu vjerovati da je itko siguran da postoji Raj. Vrijedno je podsjetiti se da su otmičari

10 Taj dugotrajni građanski rat razlikuje se od genocida koji se trenutno događa u Darfur regiji Sudana.

aviona 11. rujna bili fakultetski obrazovani, ljudi srednje klase koji nisu imali uočljivog iskustva s političkim pritiskom. Oni su, međutim, proveli jako puno vremena u svojim lokalnim džamijama, gdje se govori o pokvarenosti nevjernika i o užicima koji čekaju žrtve u Raju. Koliko još arhitekata i inženjera mora udariti sa šest stotine kilometara na sat prije nego li priznamo sebi da džihadovsko nasilje nije samo stvar obrazovanja, siromaštva ili politike? Istina je, prilično iznenađujuće, sljedeća: na početku 21. stoljeća, osoba može imati dovoljno znanja i materijalnih izvora da sagradi nuklearnu bombu i još uvijek vjerovati da će dobiti sedamdeset dvije djevice kad dođe u Raj. Zapadni svjetovnjaci, liberali i umjerenjaci, vrlo sporo to shvaćaju. Razlog njihove zbunjenosti je jednostavan: oni ne znaju kako je to kad se zaista vjeruje u Boga.

Uzmimo na kratko u obzir kamo nas vode naša disonantna religijska uvjerenja na svjetskoj skali. Zemlja je sada dom za oko 1,4 milijarde muslimana, od kojih mnogi vjeruju da ćemo jednog dana i vi i ja prijeći na islam, ili živjeti podložno muslimanskim kalifatima, ili biti usmrćeni zbog našeg nevjerovanja. Islam je sada najbrže rastuća religija u Europi. Stopa prirasta među europskim muslimanima je tri puta veća od ne-muslimanskih susjeda. Ako se postojeći trend nastavi, Francuska će biti većinska muslimanska zemlja za dvadeset i pet godina - i to kad bi useljavanje prestalo sutra. Diljem Europe, muslimanske zajednice pokazuju malu sklonost da prihvate svjetovne i društvene vrijednosti njihovih zemalja domaćina, a ipak iskorištavaju te vrijednosti do krajnosti, zahtijevajući snošljivost za svoje ženomrstvo, za svoj antisemitizam, i religijsku mržnju koja se redovno propovijeda u njihovim džamijama. Prisilni brakovi, časno ubijanje, kaznena silovanja od strane bandi i ubilački prezir homoseksualaca su sada novi oblici inače svjetovne Europe,

zahvaljujući islamu11.

Mnogi Europljani su zbog političke ispravnosti i straha od rasizma, neskloni da se suprotstave zastrašujućim religijskim obvezama ekstremista u njihovim sredinama. Osim nekoliko iznimaka, jedine javne osobe koje su imale hrabrosti govoriti otvoreno o prijetnji koju islam sada predstavlja za europsko društvo, izgleda da su fašisti. A to nije dobar nagovještaj za budućnost civilizacije.

Ideja da je islam „mirotvorna religija koju su oteli ekstremisti" je fantazija, i sada je posebno opasna fantazija za muslimane da joj se prepuštaju. Uopće nije jasno kako bi trebalo voditi naš dijalog s muslimanskim svijetom, ali zavaravati sebe eufemizmima nije odgovor. Sada je opće poznata istina u krugovima vanjske politike da se stvarne reforme u muslimanskom svijetu ne mogu nametnuti izvana. Ali važno je shvatiti zašto je tome tako - to je tako, jer je većina muslimana krajnje zbunjena svojom religijom.

11 Žene poučavaju da „obeščaščuju" svoje obitelji odbijanjem da uđu u dogovoreni brak, tražeći razvod, čineći preljub, ili čak da budu silovane ili da stradaju od nekog drugog oblika seksualnog napada. Žene u tim situacijama ponekad ubijaju očevi ili braće, ponekad uz suradnju drugih žena. Časno ubojstvo se, možda, najbolje razumije kao kulturološki (prije nego religijski) fenomen, i nije jedinstven samo za muslimanski svijet. Običaj, međutim, nalazi značajnu podršku pod islamom, uzimajući u obzir da religija eksplicitno gleda na žene kao na vlasništvo muškaraca i nevjeru smatra smrtnim grijehom. Diljem muslimanskog svijeta, žena koja prijavi da je bila silovana izlaže se opasnosti da bude umorena kao „preljubnica": ona je, na kraju krajeva, dopustila da ima spolni odnos izvan braka.

Muslimani su skloni razmatrati pitanja javne politike i svjetskih sukoba kroz svoju povezanosti s islamom. A muslimani koji ne promatraju svijet na taj način dovode se u opasnost da ih se označi kao otpadnike i da ih ubiju drugi muslimani.

Ali kako se možemo ikada nadati da ćemo uvjeriti muslimanski svijet ako mi sami nismo razumni? Ništa se ne postiže time da se samo objavi da „mi svi štujemo istoga Boga." Mi svi ne štujemo istoga Boga, i ništa ne potvrđuje tu činjenicu rječitije od naše povijesti vjerskih krvoprolića. Unutar islama, šijiti i suniti se čak ne mogu dogovoriti da štuju istoga Boga na isti način, i zbog toga se međusobno ubijaju stoljećima.

Čini se jako bezizglednim da ćemo zacijeliti podjele u svijetu putem međureligijskog dijaloga. Pobožni muslimani su uvjereni, poput vas, da je njihova religija savršena i da svako odstupanje vodi ravno u pakao. Naravno, lako je za predstavnike glavnih religija da se povremeno sastanu i slože da bi trebao biti mir na svijetu, ili da je samilost zajednička nit koja ujedinjuje sve svjetske vjere. Ali ne može se pobjeći od činjenice da osobna religijska vjerovanja jednoznačno određuju što misliti za što je mir dobar, kao i što misliti pod izrazom „samilost". Milijuni - možda stotine milijuna - muslimana bi radije umrlo nego li bi dopustili da vaša verzija samilosti zakorači na Arapski poluotok. Kako može međuvjerski dijalog, čak i na najvišem nivou, pomiriti poglede na svijet koji su u osnovi nespojivi i, u principu, imuni na promjene? Istina je, zaista je važno što milijarde ljudi vjeruju i zašto to vjeruju.

Zaključak

Jedan od najvećih izazova s kojim se suočava civilizacija u dvadeset i prvom stoljeću je da ljudi nauče govoriti o svojim najdubljim osobnim preokupacijama - o etici, duhovnim

iskustvima i neizbježno o ljudskim patnjama - na način koji nije bjelodano nerazuman. Očajnički nam je potrebna javna rasprava koja ohrabruje kritička razmišljanja i intelektualno poštenje. Ništa ne stoji na putu te zamisli više od poštovanja koje mi odobravamo religijskom vjerovanju.

Ja bih bio prvi koji će priznati da izgledi za iskorjenjivanje religije u naše vrijeme nisu dobri. Međutim, isto se to moglo reći i za napore da se ukine ropstvo krajem osamnaestog stoljeća. Svatko tko je govorio s pouzdanjem o iskorjenjivanju ropstva u SAD-u 1775. sigurno je tratio vrijeme, i to tratio opasno. Analogija nije savršena, ali je sugestivna. Ako ikada prerastemo našu religijsku zbunjenost, gledat ćemo na ovo razdoblje ljudske povijesti s užasom i čuđenjem. Kako je moglo biti moguće da ljudi vjeruju u takve stvari u 21. stoljeću? Kako se moglo dozvoliti da se društvo tako rascjepka zbog ispraznog pojma Boga i Raja? Istina je, neka od vaših najnjegovanijih vjerovanja su isto tako zbunjujuća kao i ona koja su poslala posljednji brod robova za Ameriku čak 1859. (iste godine Darwin je objavio Podrijetlo vrsta).

Jasno, vrijeme je da naučimo susretati se sa svojim emocionalnim potrebama, i bez prihvaćanja nečega što je besmisleno. Moramo pronaći načine kako prizvati moć rituala i označiti one promjene u svakom ljudskom životu koje zahtijevaju temeljnu čvrstinu - rođenje, brak, smrt - a da ne lažemo sebi o prirodi stvarnosti. Samo tada će običaj podizanja djece u uvjerenju da su kršćani, muslimani ili Židovi biti jasno prepoznat kao smiješna bestidnost, kao što to i je. I samo tada ćemo imati priliku iscjeljivanja najdubljih i najopasnijih lomova u našem svijetu.

Ne sumjam da se vaše prihvaćanje Krista podudara s nekim vrlo pozitivnim promjenama u vašem životu. Možda sada volite druge ljude na način koji si niste mogli zamisliti.

Možete čak doživjeti osjećaj blaženstva dok molite. Ne želim ocrniti ni jedno od tih iskustava. Ipak, želio bih istaknuti da su milijarde drugih ljudi, u svako doba i na svakom mjestu, imale slična iskustva - ali oni su ih imali dok su razmišljali o Krišni, ili Alahu, ili Budi, za vrijeme stvaranja umjetnosti ili glazbe, ili promatrajući ljepotu Prirode ili gonetajući njene tajne. Nema sumnje da ljudi mogu doživjeti iskustva duboke preobrazbe. I nema sumnje da mogu i krivo protumačiti ta iskustva, i da se dalje zavaravaju o prirodi stvarnosti. Vi, naravno, imate pravo vjerovati da je život nešto više od pukog razumijevanja građe i sadržaja svijeta oko nas. Ali time tvrdnje o njegovoj građi i sadržajima nisu neopravdane i ništa manje respektabilne.

Važno je shvatiti da razlika između znanosti i religije nije stvar isključivanja naših etičkih intuicija i duhovnih iskustava iz našeg razgovora o svijetu: stvar je našeg poštenja što na temelju njih možemo zaključiti. S dobrim razlozima vjerujemo da ljudi poput Isusa i Bude nisu govorili gluposti kad su govorili o sposobnosti nas kao ljudskih bića da promijenimo naše živote na izvanredan i lijep način. Ali svako pravo istraživanje etike ili misaonog života zahtijeva iste standarde razumnosti i samokritike koja nadahnjuje sve intelektualne rasprave.

Religija je, kao biološki fenomen, proizvod spoznajnog procesa koji ima duboke korijene u evolucijskoj prošlosti. Neki istraživači su nagađali da je religija sama po sebi mogla igrati važnu ulogu u postizavanju veće društvene kohezije skupina pretpovijesnih ljudi. Ako je to točno, možemo reći da je to važna svrha kojoj je religija poslužila. To, međutim, ne znači da ona sada služi važnoj svrsi. Uostalom, ništa nije prirodnije od silovanja. No nitko neće tvrditi da je silovanje dobro ili spojivo s građanskim društvom, zato jer je ono moglo imati evolucijske prednosti za naše pretke. Činjenica da je religija nekoć u prošlosti mogla poslužiti nekom potrebnom djelovanju

ne isključuje mogućnost da je sada najveća zapreka daljnjoj izgradnji naše civilizacije.

Ovo pismo je proizvod neuspjeha - neuspjeha mnogih sjajnih napada na religiju koji su mu prethodili, neuspjeha naših škola da objave smrt Boga na način da to svaka generacija može razumjeti, neuspjeha medija da kritiziraju jadna religijska uvjerenja naših javnih ličnosti - neuspjeha velikih i malih u kojima je ustrajavalo skoro svako društvo na Zemlji, prtljajući s Bogom i prezirući one koji prtljaju drukčije.

Nevjernici poput mene stoje pokraj vas, bez riječi pred muslimanskim teroristima koje pjevuše smrt cijelim nacijama živih. Ali mi stojimo bez riječi također i zbog vas - zbog vašeg nijekanja opipljive stvarnosti, zbog patnji koje stvarate služeći se svojim religijskim mitovima, i zbog vaše privrženosti zamišljenom Bogu. Ovo pismo je izraz toga čuđenja - i možda, male nade.

BILJEŠKA O AUTORU

Sam Harris je autor uspješnice New York Timesa Kraj vjere: religija, teror i budućnost razuma te dobitnik 2005. PEN/ Martha Albrand nagrade. Diplomirao filozofiju na Stanfordu. Objavljuje u američkim dnevnicima i časopisima. Živi u SAD.