Sanacija opožarenih terena - casopis.hrsume.hrcasopis.hrsume.hr/pdf/201.pdf · ČASOPIS ZA POPULARIZACIJU ŠUMARSTVA Broj 201 Godina XVI. Zagreb rujan 2013. ISSN 1330 – 6480 Lovački

ČASOPIS ZA POPULARIZACIJU ŠUMARSTVA Broj 201 Godina XVI. Zagreb rujan 2013. ISSN 1330 – 6480

Lovački dom Kondrić Hrvatsko šumarstvou EU okvirima

Sanacijaopožarenihterena

Zajednički projekti hrvatskih injemačkih znanstvenika

Mjesečnik »Hrvatske šume« Izdavač: »Hrvatske šume« d.o.o. Zagreb Predsjednik Uprave: Ivan Pavelić Glavni urednik: Goran Vincenc Novinari: Irena Devčić, Marija Glavaš, Vesna Pleše, Ivica Tomić i Goran Vincenc Uređivački odbor: predsjednik Branko

Meštrić, Ivan Hodić, Mladen Slunjski, Herbert Krauthaker, Čedomir Križmanić, Željka Bakran Adresa redakcije:Lj. F. Vukotinovića 2, Zagreb, tel.: 01/4804 169, faks: 01/4804 101 e-mail: [email protected], [email protected]štvo se ne mora uvijek slagati s mišljenjem autora teksta.

Naslovna stranica: Sretna obitelj, Paul Jedriško Zadnja stranica: Paprat, Goran DorićGrafičko oblikovanje, lektura, priprema i tisak: Narodne novine d.d., ZagrebNaklada: 6200 komCJENIK OGLASNOG PROSTORA Jedna stranica (1/1) 3600 kn; pola stranice (1/2) 1800 kn; trećina stranice (1/3) 1200kn; četvrtina stranice (1/4) 900 kn; osmina stranice (1/8) 450 kn. Unutarnje stranice omota (1/1) 5400 kn; 1/2 stranice 2700kn; 1/3 stranice 1800 kn; zadnja stranica 7200 kn (tu stranicu nije moguće dijeliti). U ovu cijenu nije uračunat PDV koji plaćaoglašivač.impr

essu

mu

ovom

bro

ju

10 Lovački domKondrić

3 Šumari dovršavaju zahtjevan ljetni posao

4 Sanacija terena kod Crikvenice izazvana prošlogodišnjim požarom

5 Kako stoji Hrvatsko šumarstvo u EU okvirima

7 Zajednički projekt hrvatskih i njemačkih znanstvenika

9 Hrvatske šume i ove godine darovale materijal za skulpture

10 Odmor u prirodi u srcu Slavonije

13 Trošimo više nego što imamo

14 Poljski šumari uče građane ekologiji

16 Što znače crte, slova i brojevi na stablima

18 Mediteranski štetnik na jasenu

20 Pačempres

23 Razlike između plivačica i ronilica

25 Čuvari šume u razdoblju između dva svjetska rata

28 Stari gradi i perivoj - spomenik parkovne arhitekture

30 Prirodni aspirin

31 Glavni gradski šumar na Medvednici

34 Darovi prirode

35 Netaknuta i veličanstvena priroda kornatskoga otočja

38 Biseri fužinskoga kraja

40 Balkansko čudo flore i faune

42 Svi na jezero!

43 Dječji kutak

Broj 201 | Rujan 2013. HRVATSKE ŠUME 3

aktu

alno

Teks

t/fot

o: G

oran

Vin

cenc

DOZNAKA

Šumari dovršavaju zahtjevan ljetni posaoLjeto je doba godine kada se stabla nalaze u zenitu svoje

biološke periode. Vegetacijska sezona koja traje od pro-ljeća tj. doba prolistavanja pa sve do jeseni i odbacivanja lišća, vrijeme je kada se šumari uglavnom ne bave sječom

stabala. Razlog tomu je što su stabla puna sokova koja kolaju duž debla te bi obaranjem bila izložena suncu, koje bi zbog naglog isu-šivanja proizvela raspucavanje i možebitne napade štetnika. Na-ravno, šteta je i posjeći stablo u trenutku kada prirašćuje i time povećava svoju drvnu masu.

No šumarima je to razdoblje u kojem nema odmora već rade odabir i obilježavanje stabala za sječu tzv. doznaku stabala gdje na temelju stručnih kriterija i stanja u sastojini odlučuju koja su stabala predodređena za sječu te izrađuju obračun drvnog sječivog

obujma. Doznaka se obavlja prema smjernicama i načinu gospodarenja pojedinom šumom propi-sanim šumskogospodarskim planovima, odnosno odobrenim opsegom nužne doznake stabala u šu-mama šumoposjednika za koje nisu izgrađeni pro-grami gospodarenja. Šumari diljem Hrvatske su do 31. srpnja ove godine doznačili 1.470.499,16 ku-bika drvne mase od ukupno 5.403.035,16 kubika koliko je predviđeno planom za 2013. godinu. Do-znaka se nastavila kroz cijeli kolovoz i završiti će se do sredine rujna.

Kada šumari završe doznaku stabala za sječu, kreće doznaka sušaca koji će se posjeći sanitarnom sječom, također propisana Pravilnikom o doznaci stabala, obilježavanju drvnih sortimenata, popratni-ci i šumskom redu. Tom prilikom također se ozna-čavaju stabla za sječu, no ovaj puta je riječ o odumr-lim stablima ili živim stablima koja imaju osutost krošnje veću od 80% kod listača te četinjače kojima je odumiranjem zahvaćen vrh stabla i kojima je odu-

Šumari u ljetnim mjesecima ne miruju. U pravilu to su dani kada se odrađuje jedan od najstručnijih poslova šumarske struke – doznaka. Tako su i ove godine šumari

diljem Hrvatske uzeli manuale i promjerke te po velikim vrućinama, odredili koja će

stabla iduće godine biti porušena.

mrlo više od 60% krošnje. Osim njih, doznačit će se stabla na kojima se pojavljuju karakteristični simptomi bolesti i štetnika na ili pod korom kao što su karakte-ristične tamne pjege na kori – tekline, miceliji raznih gljiva, piljevina nastala napadom kukaca i sl. Šuma-ri kod doznake za sanitarnu sječu moraju biti pažljivi jer stabla kojima je osutost izazvana golobrstom, djelomičnim golobrstom, kasnim mrazom, olujnim vjetrom ili tome sličnim uzrokom se ne doznačuju. Razlog tomu je što navedena stabla nisu mrtva te iduće godine, ukoliko ne bude nepogoda, prolistati kao i obično.

Za sastojine u kojima se obavlja čista sječa, a riječ je o sasto-jinama uzgajanim plantažno (najčešće topole), drvni se obujam utvrđuje na osnovi mjerenja prsnih promjera svih stabala ili na najmanje 5% primjerne površine sječine uz primjenu istih tablica ili tarifa koje su upotrjebljene za utvrđivanje drvnog obujma u osnovi gospodarenja odnosno programu gospodarenja šumama.

Podatci dobiveni na terenu, unose se u doznačne knjižice ili terenska računala. Nakon obrade podataka, nadzor nad kvalite-tom obavljenoga posla te opravdavanje od eventualnog odstupanja od etata potvrdit će ovlašteni inženjer šumarstva kolaudacijskim zapisnikom.

4 HRVATSKE ŠUME Broj 201 | Rujan 2013.

aktu

alno

Teks

t: Ve

sna

Pleš

e

Fot

o: B

oris

Mik

lić

U jednom od najvećih požara koji je tijekom srpnja prošle godine zahvatio crikveničko - vinodolsku rivijeru prošlo je godinu dana. Požar je buknuo

23. srpnja u ranim jutarnjim satima pokraj mjesta Podugrinac (Bribir). Nošen jakom burom koja je

puhala na udare i do 140 km na sat brzo se proširio preko ceste Bribir - Selce sve do Jadranske magistrale.

Ukupno je bilo opožareno 516 ha.

Na području grada Crikvenice 496 ha, te na području općine Vinodolske 20 ha. Na privatne posjede otpada 298 ha opo-žarene površine, dok je opožareno bilo

218 ha državnih šuma. U državnim šumama stradalo je 146 ha šikara, dok su na 72 ha bile opožarene boro-ve kulture starosti od 60 do 80 godina.

Zahvaljujući izuzetnim naporima vatrogasnih po-strojbi Bribira, Novog Vinodolskog, Crikvenice, svih vatrogasnih postrojbi iz svih mjesta Primorsko - go-

ranske županije, pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske, djelatnika Hrvatskih šuma te mještana požar je na vrijeme loka-liziran.

Šteta od ovog požara procijenjena je na oko 138,5 milijuna kuna, u državnim šumama oko 57 milijuna kuna te u privatnim oko 82 milijuna kuna.

Da bi se izvršila sanacija terena poslije požara krenulo se s doznakom i klupažom svih borovih kultura, a napravljena je i cesta u duljini od 3,5 km. Radilo se u suradnji s lokalnom samou-pravom, jer dio ceste prolazi i preko privatnog zemljišta. U drugoj fazi sanacije, trebalo je ukloniti nagorjelu borovu kulturu. Zbog lakšeg obavljanja radova u jednom odjelu napravljena je i šumska vlaka dužine 1,5 km. Sav posao na sanaciji vodi se preko tvrt-ke Šumska biomasa d.o.o. iz Zagreba koja se bavi prikupljanjem šumske biomase, iveranjem i prodajom drvne sječke, pa su tako otkupili i ovdje sve drvo na panju. Drvna masa usitnjava se na licu

mjesta uz pomoć forvardera. Od proljeća pa sve do 1. srpnja ove godine, realizirano je oko 6.200 m3 drvne mase.

- S cijelog požarišta, a tu se radi samo o državnim šumama bit će realizirano ukupno oko 8.500 m3 drvne mase, - govori upravi-telj šumarije Crikvenica Boris Miklić. U privatnim šumama do sada se nije ništa napravilo, zbog problema u vidu velikog broja suhozidova, ali i velikog broja privatnih suvlasnika. U tom dijelu rješavanja problema očekuje se pomoć lokalne samouprave.

Drvna masa pripremljena za izradu sječke Uklonjena stabla s opožarenih površina

Obzirom da se radi o vrlo raznolikom terenu, sanacija u vidu pošumljavanja ići će u nekoliko faza. Na dijelu površina neće trebati ići sa dodatnim pošumljavanjima jer je autohtona vegetaci-ja u ovom slučaju crni bor napravila svoje. No, na onim dijelovima

POŽARI

Sanacija terena kod Crikvenice izazvana prošlogodišnjim požarom


Strategija razvoja šumarstva Europske unije usvojena je 1998. godine u Lisabonu. Za glavne ciljeve postavila je održivo gospodarenje šumama, multifunkcionalnost

šuma u socijalnom smislu te bioraznolikost. Ona predstavlja smjernicu kojom bi se trebale voditi

sve zemlje članice provodeći istovremeno politiku šumarstva vlastitog zakonodavstva. Iako šume kao

takve ne potpadaju pod europsku legislativu, brojni propisi na europskoj razini utječu na kreiranje zakona

o šumama u zemljama članicama.

Radovi na sanacijiopožarenih površina

Opožarena stabla u GJ Kotor planina

aktu

alno

Teks

t: Ir

ena

Dev

čić

F

oto:

Arh

iv

HRVATSKA U EU

Kako stoji Hrvatsko šumarstvo u EU okvirima?

Način upravljanja i gospodarenja šumama razlikuje se od zemlje do zemlje članice EU, a jedan od važnijih faktora jest udjel šuma u privatnom, odnosno državnom

vlasništvu. Oko 65% šumskih površina unutar Europ-ske unije nalazi se u vlasništvu 12 milijuna privatnih osoba. Glavnina privatnih šuma je manjih površina od oko 5 ha po posjedniku i karakterizira ih velika usitnjenost i rascjepkanost. Većina šuma u Austriji,

Njemačkoj, Luksemburgu, Danskoj, Finskoj ili Francuskoj jesu u privatnom vlasništvu. S druge strane zemlje u kojima su šume u većinskom državnom vlasništvu jesu Grčka, Rumunjska, Poljska, Estonija, Litva i Bugarska koja, zanimljivo, u državnom vlasništvu ima čak 100% šuma i šumskog zemljišta. U Belgiji, Španjolskoj ili Italiji šume se nalaze u vlasništvu lokalne i regionalne samouprave koje same kreiraju strategije gospodarenja šumama i šumskim ze-mljištima. Nedostaci ovakve politike mogu se vidjeti na primjeru Italije gdje se zbog nemogućnosti jačeg upliva države u pojedi-nim regijama susreću s velikim problemom podmetnutih požara u svrhu izvlaštenja šumskog zemljišta, najčešće u građevinske svrhe (uglavnom na jugu zemlje).

Temeljne odrednice provođenja unutarnje politike održivog razvoja i gospodarenja šumama Europske unije jesu monitoring, ruralni razvoj na koji se stavlja posebno veliki naglasak, biorazno-likost i provođenje Nature 2000, utjecaj klimatskih promjena, razvoj industrije koja se temelji na šumi i šumskim proizvodima, zdravlje šuma i šumskog reproduktivnog materijala.

U usporedbi s velikim šumskim površinama borealnih ili trop-skih šuma u drugim regijama svijeta, šumski resursi Europske uni-je na prvi pogled čine se beznačajnima no u ekonomskim okviri-ma EU je drugi svjetski proizvođač papira i piljenog drva, te treći najveći izvoznik šumskih proizvoda. Ukupno gledajući industrija

gdje neće biti takve prirodne obnove krenut će se u pošumljava-nja, i to u suradnji s lokalnom samoupravom, jer ove šume ima-ju znakovit značaj i u turističkom smislu. U planu je i podizanje burobranih pojaseva, ali i kultura poput maslinika ili vinograda. No, to su sad trenutno planovi, a ostvarenje prije svega ovisi o financijskim sredstvima, te o suradnji s lokalnom samoupravom i Hrvatskim šumama.

Šumarija Crikvenica gospodari na površini od 17.000 ha, od čega 11.000 ha otpada na krške šume.

- Tijekom ove godine izbio je jedan manji požar, početkom kolovoza na području Grižana, koji je vrlo brzo lokaliziran. Ljeti se u šumariji Crikvenica, kao i u ostalim šumarijama na Jadranu uvode redovita dežurstva koja traju danonoćno (od 1. lipnja pa sve do 15. rujna). Šumarija ima i dvije osmatračnice na Barbari i Grižanama, - ističe Miklić. Posebno naglašava dobru suradnju s lokalnim vatrogasnim društvima i policijom koji imaju isto tako vrlo znakovitu ulogu u sprječavanju tragedija većih razmjera uzro-kovanih požarom.

Od 1998. do 2012. na području šumarije Crikvenica izbilo je ukupno 13 požara. U dvanaest požara opožareno je oko 350 ha površine, a najveći je bio prošlogodišnji gdje je kako smo već spo-menuli opožareno 516 ha površine. U devet slučajeva kao razlog izbijanja požara navodi se ljudski faktor, u dva slučaja grom, a u dva slučaja uzrok požara je nepoznat.

- Stoga nam je i dalje cilj preventivno djelovati, da bi takvih tragedija izazvanih požarom na našem terenu bilo što manje, - isti-če Miklić.


EU bazirana na šumarstvu proizvede ukupnu vrijednost od 300 bilijuna eura što čini 10% ukupne proizvodnje. Pre-ma službenoj statistici Europe ova gra-na gospodarstva zapošljava 2,6 milijuna ljudi unutar Unije. Ipak u posljednjih desetak godina trend zapošljavanja u šumarstvu opada za oko 20%, istovre-meno je manja potražnja za radnicima u drvnoj industriji te industriji celuloze.

Promjene u vlasništvu šumskih ze-mljišta dovele su i do promjena u mo-gućnosti javnog pristupa i korištenja šuma. Dok su državne šume otvorene za ulazak javnosti, pristup mnogim pri-vatnim šumama zabranjen je, u nekim slučajevima ograničen (slobodan ulaz od 9,00-17,00) ili se čak naplaćuje.

Europska legislativa i kulturno nasli-jeđe očito imaju pozitivan učinak jer dok se ostatak svijeta bori s deforestacijom, Europa je sve zelenija. Prema posljed-njim podacima FAO-a iz 2010. godine, šumska područja na starom kontinentu šire se za 700.000 ha godišnje. EU-27 odnosno zemlje članice iz 2012. godi-ne ukupno raspolažu sa 178 milijuna ha šuma i šumskog zemljišta što čini 42% ukupne površine EU (gotovo istu površinu pokrivaju poljoprivredne površine). Drvna

industrija je od 1995. do 2007. godine bilježila stalan lagani rast, no zbog ekonomske i financijske krize koja je zahvatila i Europsku uniju, 2008. godine dolazi do pada proizvodnje u drvnoj indu-striji. Prema službenim podacima Eurostata 2010. godine dolazi do snažnog oporavka od čak 10%, a rast se nastavlja i u 2011. godini ali znatno slabiji (1,4%). Vodeće zemlje drvne industrije jesu Švedska, Njemačka, Finska i Francuska (godišnje proizvedu između 50 i 55 milijuna m³). Hrvatska s propisanim godišnjim etatom od oko 4,8 milijuna m³ spada među srednje proizvođače drvne mase, iza nas nalaze se Nizozemska (1,2 milijuna), Luksem-burg (260.000) i Grčka (1,1 milijun) ali i Slovenija (3,3 milijuna). Ispred nas su Italija koja je u 2011. godine proizvela 6,3 milijuna m³, Slovačka 9,2 milijuna m³ odnosno Austrija 18 milijuna m³ drvne mase.

Naša zemlja može se pohvaliti dugom šumarskom tradicijom te vrlo dobrom očuvanosti šuma. Kao nova članica Europske unije svojim znanjem i iskustvom gospodarenja šumama možemo sigur-no uvelike doprinijeti daljnjem razvoju šumarstva u ekološkom i održivom smislu. S druge strane imamo priliku iskoristiti „know-how“ susjednih zemalja koje su odmakle u tehnološkom pogledu i razvoju tzv. zelene industrije koja se velikom mjerom temelji na šumi i šumskim proizvodima.

Tijekom 2011. godine izvršena je revizija postojeće strategije razvoja šumarstva, a prošle godine napravljena je i evaluacija uči-njenog kako bi se unaprijedile postojeće mjere ili donijele nove koje će polučiti bolje rezultate. Tijekom ove godine poljoprivred-na politika EU doživjeti će reforme i promjene te će zasigurno imati utjecaja i na šumarski sektor posebno kroz program razvoja ruralnih područja. Možemo li pratiti standarde Europske unije te se nametnuti kao jedan od vodećih pokretača i lidera razvoja drv-nog sektora ili ćemo samo forme radi na papiru zadovoljavati eu-ropske propise i strategije ostaje za vidjeti. No, svakako za hrvatsko šumarstvo u europskim okvirima nastupa novo doba.


doga

đaji

Teks

t: M

arija

Gla

vaš

F

oto:

HŠI

, Mar

ija G

lava

š

Opće je poznato da se globalno zatopljenje negativno odražava na sve stanovnike Zemlje. Zbog toga velik

broj svjetskih znanstvenika svakodnevno obavlja istraživanja vezana uz iznalaženje rješenja i poboljšanja

ekoloških uvjeta, odnosno kvalitete života. Takva istraživanja provode i naši šumarski znanstvenici smješteni u Hrvatskom šumarskom institutu u

Jastrebarskom i Istraživačkim centrima u Vinkovcima, Pazinu i Varaždinu. Šumarska istraživanja u Hrvatskoj imaju dugu tradiciju, a Institut ih provodi 68 godina

svoga postojanja.

ZNANOST

Zajednički projekti hrvatskih i njemačkih znanstvenika

Ove je godine Hrvatski šumarski institut u sklopu bi-lateralne suradnje - MZOS i German Academic Exc-hange Service ugostio njemačke znanstvenike, struč-njake iz područja entomologije i područja fiziologije

biljaka. Institutu su odobrena dva projekta koje vode dr. sc. Milan Pernek predstojnik Zavoda za zaštitu šuma i lovno gospodarenje i dr. sc. Mladen Ivanković predstojnik Zavoda za genetiku, opleme-njivanje šumskog drveća i sjemenarstvo.

Dr. sc. Milan Pernek i doktorant Nikola Lacković zajedno s dr. sc. Stefanom Wirthom vrhunskim njemačkim akarologom, stručnjakom specijaliziranim za paučnjake te studenticom bio-logije Oliviom Weis radili su na projektu čije je težište bilo na foretičkim grinjama, vrstom koja za svoj transport koristi druge organizme). Dr. sc. Wirth predavač je na Slobodnom Sveučilištu u Berlinu.

Kako je pojasnio dr. sc. M. Pernek: jedan od negativnih utje-caja globalnog zatopljenja na europske šume je širenje štetnih ku-kaca na sjever. Prirodni neprijatelji tih štetnika ne mogu pratiti te migracije i zbog toga je od velike važnosti da znanstvenici što više saznaju o njima kako bi pronašli što učinkovitije mehanizme zaštite. Zabilježeno je da se smrekin pisar sve češće pojavljuje u Skandinaviji, a zabilježeno je i širenje borovog i hrastovog četnjaka na sjever.

Šumski štetnici na koje je usmjereno istraživanje su gubar (Lymantria dispar), smrekin pisar (Ips typographus) i smrekin še-sterozubi potkornjak (Pityogenes chalcographus). Sva tri kukca uzro-kuju velike gospodarske gubitke u šumama i imaju nepovoljan utjecaj na okoliš.

U okviru projekta najprije su prikupljene jedinke navedenih vr-sta u Hrvatskoj i u Njemačkoj. Sljedeći korak je ispitivanje jedinki na prirodne neprijatelje. Gusjenice gubara bit će uspoređivane mole-kularnim metodama (mitohondrij-ska DNK). Smatra se da u Europi postoji više rasa gubara. Očekuje se da su prirodni neprijatelji štetnika foretičke grinje koje ih koriste za transport tako što se zakvače ili li-jepe na njihova tijela i na taj način šire. Takav transport stručno se naziva forezija pa otuda i naziv fo-retičke grinje. Forezija je jedan od oblika komenzalizma, a to je odnos u kome jedna vrsta ima od druge

neku korist te da joj pri tome ne šteti. Pretpostavlja da neke vrste foretičkih grinja parazitiraju na jajašci-ma navedenih šumskih štetnika pa bi kao takve mo-gle postati dio budućih bioloških zaštitnih sredstava zbog čega su i postale predmetom istraživanja. U Nje-mačkoj je poznato petnaest vrsta foretičkih grinja na smrekinom pisaru, a u Hrvatskoj još nema podataka, osim o foretičkim grinjama na jelovom potkornjaku. Činjenica koja foretičke grinje čini još zanimljivijima

Dr. sc. Milan Pernek, dr. sc. Stefan Wirth i studentica Olivia Weis u laboratoriju


Dr. sc. Ćelepirović i dr. sc. Ivanković – dogovor

Dr. sc. Ćelepirović i njemački tim znanstvenika za pregleda plastenika

jest to što one u sebi nose spore gljiva u sporotekama. Te gljive su ponekad patogene na stablima, poput Ophistome novo – ulmi, uzročnice holandske bolesti brijesta. Sve do nedavno se mislilo da su sami potkornjaci glavni prijenosnici gljive.

Projekt pod nazivom Identifikacija provenijencija obične bu-kve (Fagus sylvatica L.) tolerantnih na sušu pomoću molekularno genetičkih i fizioloških mjera vodi dr. sc. Mladen Ivanković. Koor-dinatorica i organizatorica projekta je dr. sc. Nevenka Ćelepirović specijalizirana na području molekularne biologije. U hrvatskom timu je i doktorantica Maja Popović. Na čelu Njemačkoga tima je voditeljica dr. Aikaterini Dounavi s Šumarskog istraživačkog insti-

tuta u Freiburgu, a uz nju dr. sc. Heinz Rennenberg s In-stituta za šumarsku botaniku i fiziologiju drveća te Silvia Bilela studentica s freirbur-gškog Šumarskog fakulteta.

Za početak ovog po-kusa u plastenik instituta su dopremljene dvogodišnje sadnice obične bukve. Polo-vina sadnica je iz Hrvatske, a polovina iz Njemačke. I hrvatske i njemačke sad-nice podijeljene su u dvije skupine. Polovina hrvatskih sadnica je sa Medvednice, a druga s Velebita, dakle iz dviju provenijencija, gdje je prva izložena većoj prirodnoj količini padalina, a druga maloj. Njemačke sadnice po-dijeljene su u dvije grupe po istome kriteriju. Sve su obi-lježene etiketama na kojima piše s koje su točno lokacije i sve su sađene istodobno.

Ovo istraživanje je također ponukano klimatskim promjenama, a njegov je cilj utvrđivanje koje bukove sadnice bolje podnose više temperature, odnosno nedostatak vode. Zato je hrvatski tim po-čeo s kontrolama u plasteniku 12. lipnja ili na jeziku znanosti na 0. dan pokusa. To znači da dio sadnica uopće nije zalijevan, odnosno da je bio umjetno izložen stresu sušom. Uzorci lišća i korijenje bit će poslani u njemački institut gdje će znanstvenici svojim znan-stvenim analizama utvrditi koja je od četiri grupe najotpornija na sušu, tj. koja će ostati u najboljem stanju. Taj dio pokusa trajao je šest tjedana. Uz to svakodnevno se pratila temperatura i vla-ga u zraku i tlu. Lišće će biti podvrgnuto genetskim i fiziološkim

analizama, a korijenje fizio-loškim. Uzorci će biti izva-gani i sušeni do konstantne mase (zagrijavanje do točke kada se mjerena masa više ne mijenja) pa će se utvrditi udjel suhe tvari. Rezultati će biti završeni u ožujku 2014. godine, a objavljeni u ruj-nu. Na temelju tih rezultata moći će se odrediti budu-će uzgojne mjere, odnosno utvrditi koje su sadnice naj-povoljnije za budući uzgoj i pošumljavanja.

Vrlo je pozitivno da znanstvenici iz raznih kra-jeva zemlje rade na zajed-ničkim istraživanjima. Kroz zajedničku suradnju imaju priliku izravno promijeniti okolinu u kojoj svi živimo nabolje, a zajednički ciljevi brišu kulturološke, rasne i dr. razlike čineći ih ambasa-dorima mira.


doga

đaji

Teks

t/fot

o: G

oran

Vin

cenc

ERNESTINOVAČKA KOLONIJA

Hrvatske šume iove godine darovalematerijal za skulpture

Ideja o ernestinovačkoj koloniji započela je 1973. godine kada su tri istaknuta kipara: Petar Smajić, Mato Tijardović i Siniša Tešankić nakon izložbe u lokalnoj osnovnoj školi, odlučili pokrenuti jedinstvenu kiparsku koloniju u našoj zemlji. Od tada do danas nastalo je više od 800 umjetnina, a Ernestinovo je postalo jedinstveno selo u svijetu – selo umjetnička galerija, jer su brojne skulpture izložene u Galeriji Petra Smajića ili u parku te ispred ernestinovačkih obiteljskih kuća. Može se slobod-no reći kako mještani žive svoju koloniju.

Na koloniji sudjeluju brojni samouki kipari i studenti umjetničkih akademija kao i prekaljeni sudionici koji su na koloniji sudjelovali više od desetak godina. Oni ističu kako im je drago što se tradicija ernestinovačke kolonije održava te što se širi dalje po Hrvatskoj. Primjer je Rajko Srok iz Viškova kraj Rijeke, dugogodišnji sudionik ko-lonije koji je u svome rodnom mjestu osnovao Kiparsku školu Mato Tijardović koju polaze djeca i odrasli iz šire okolice Rijeke.

Kipovi izrađeni na radionici ernestinovačke kolonije daruju se udrugama i ustanovama koji skrbe o nezbrinutoj djeci tako da koloni-ja ima i humanitarni karakter.

Motivi sa jubilarne 40. kolonije

Mjesto Ernestinovo nadomak Osijeka dom je vrlo neobične kiparske galerije. Naime, u centru sela nalazi

se park u kojem je među grmljem i drvećem postavljeno dvjestotinjak drvenih kipova. Riječ je o priznatoj

ernestinovačkoj koloniji poznatoga umjetničkog stila – naive, koja je ove godine proslavila svoju četrdesetu

obljetnicu. Kao i prethodnih godina, Hrvatske šume su darovale hrastove trupce za izradu kipova.

UErnestinovu, selu u blizini Osijeka, početkom kolovoza bilo je neobično živo. Priznata ernestinovačka kiparska kolonija slavila je svoj četrdeseti rođendan, stoga su se-lom odzvanjali udarci čekića u dlijeto i zvukovi motorne

pile. Na jubilarnoj 40. koloniji sudjelovalo je 11 kipara, 6 akadem-skih slikara iz Mađarske, Bosne i Hercegovine te Hrvatske, koji su se uhvatili zahtjevnog posla i u hrastovom su drvetu, kojeg su donirale Hrvatske šume, izradili kipove na ovogodišnju temu – obitelj. Hrast je oduvijek bio materijal na kojem su ernestinovački naivci izrađivali svoja umjetnička djela jer on simbolizira slavonsku snagu, gostoljubi-vost i tradiciju.


Lovački dom Kondrić kojim upravlja šumarija Đakovo, UŠP Osijek omiljeno je mjesto odmora brojnih lovaca iz cijeloga svijeta, jer osim u miru i tišini krajolika đakovačkog zaleđa, lokalne šume

bogate su trofejnom divljači a i okolica obiluje brojnim zanimljivostima.

Pitomi krajolik uokolo doma

turiz

amTe

kst:

Gor

an V

ince

nc

Fot

o: G

. Vin

cenc

, arh

iv

Lovački dom Kondrić

Lovački dom Kondrić nalazi se nedaleko od Đakova u istoimenom selu, na putu prema Trnavi, na samome rubu krasne bukovo – kitnjakove šume. Dio je to sje-vernoga Dilja koji karakterizira blagi brežuljkasti teren,

bogat šumama i divljači što predstavlja pravi odmor za oči i dušu. Već godinama, ovdje svoj mir pronalazi bogata klijentela iz Nor-veške, Danske Engleske, Italije i drugih europskih zemalja a neri-jetko stižu i prinčevi, političari, gradonačelnici iz raznih dijelova svijeta. Jedan od najčešćih gostiju je i Erwin Müller, vlasnik po-znatog austrijskog lanca robnih kuća Müller, koji ima poslovnice i u Hrvatskoj. Ovaj vitalni osamdesetogodišnjak dvaput godišnje napušta svoje poslovno carstvo kako bi uživao u blagodatima lova u pitomom đakovačkom kraju.

A mogućnosti lova, ovdje su doista velike. Obližnje lovište Breznica i Uzgajalište Kujnjak postali su poznati po bogatom lov-nom fondu, pogotovo divljih svinja kojih se godišnje odstreljuje oko 500, od čega je 40-ak trofejnih grla, a tu je još i srneća te jelenska divljač. Za goste Lovačkog doma Kondrić djelatnici šu-

Kontakt:Lovački dom Kondrić

tel: 031/892 000mob: 098/458 102

E-mail: [email protected]

LOVAČKI DOM KONDRIĆ

Odmor u prirodiu srcu Slavonije


Đakovačka katedrala

marije Đakovo organizirat će pojedinačne i skupne lovove kako bi gostima omogućili što bolji ulov i ugodniji boravak u ovom prekrasnom kraju.

LD Kondrić raspolaže sa kapacitetom od 14 kreveta raspo-ređenih u 6 soba. U sklopu doma je i sala za sastanke u kojoj se može smjestiti 40 osoba te velika terasa. Za goste koji se žele izoli-rati tu je i dnevni boravak sa TV i internet priključkom. U kuhinji Doma spravljaju se poznati tradicionalni specijaliteti poput sarme, lovačkog gulaša i lovačkog graha, a za sladokusce tu su lovački spe-cijaliteti poput carpaccia od divljači, jelenskih mišića u lovačkom umaku te brojnih delicija spremljenih po željama gostiju. Uz jela se služe vina đakovačkog kraja iz vinograda sa poznatih lokacija Mandićevac i Trnava.

Za vrijeme manifestacije Đakovačkih vezova koja se odvija u lipnju i početkom srpnja, za mjesto u LD Kondrić traži se krevet više, što je dokaz da su brojni gosti koji nemaju lovnog iskustva prepoznali kvalitetu smještaja te prednosti mira i tišine seoske idile nadomak grada.

Geografski gledano, LD Kondrić leži u srcu Slavonije oda-kle su lako dostupne brojne atrakcije ovoga kraja. Grad Đakovo udaljen je svega 15-ak minuta vožnje, gdje gosti mogu razgledavati najpoznatiju katedralu istočne Hrvatske koju je gradio slavni bi-skup Josip Juraj Strossmeyer.

Ljubitelji konja ovdje će doći na svoje, jer se u gradu nalazi najpoznatija hrvatska ergela lipicanaca. Za one koji uživaju gledati konje na otvorenom, neka se upute u obližnji Ivandvor gdje se na-lazi pastuharna na kojoj ćete moći uživati u kasu ovih prekrasnih životinja u pravom tradicionalnom slavonskom ambijentu.

Nedaleko od Đakova je i Vrpolje, rodno mjesto najpoznatijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića u kojem se nalazi njegova spo-men galerija, koju svakako treba posjetiti. Galerija posjeduje 35 radova u bronci i kamenu.

Ljubitelji vinske kapljice također će doći na svoje. Samo pet minuta vožnje, sa druge strane Dilja, nalazi se selo Trnava, koja je dom brojnim vinogradima i vinskim podrumima od kojih su svakako najpoznatija Misna vina u vlasništvu Đakovačke nadbi-skupije. Vinogradi se nalaze na brežuljkastoj padini, sa čijeg vrha puca prekrasan pogled prema cijeloj dolini rijeke Save. Đakovač-

ki kraj se može pohvaliti još jednim vinogorjem, koje se nalazi u okolici sela Mandićevac. Vina iz oba vinogorja nalaze se u ponudi Lovačkog doma Kondrić.

Okolica također obiluje brojnim malim jezerima čije su mogućnosti uglavnom nepoznate široj publici. Jezero Mlinac na-lazi se na svega pet minuta vožnje od LD Kondrić i cijenjeno je zbog mogućnosti sportskog ribolova, a slično je i sa jezerom Joša-va kod Đakova. Na cesti od Levanjske Varoši prema Mandićevcu nalazi se jezero Borovik koje osim ribolovnih potencijala ima i rekreativnih mogućnosti, stoga se brojni Đakovčani ovdje dolaze osvježiti za vrijeme ljetnih vrućina.

Spomen galerija Ivana Meštrovića u Vrpolju


Sovsko jezero

Slavna đakovačka ergela Lipicanaca

Vinograd u Trnavi

No svakako je najznačajnije Sovsko jezero do kojeg ćete doći ako nastavite cestom prema Po-žegi. Iako maleno, ovo jezero je zaštićeni prirodni objekt i je-dinstveni primjerak prirodnog jezera u kontinentalnom dijelu Hrvatske te stanište više ugrože-nih vrsta vodozemaca i mjesto gniježđenja ptica močvarica. Pored toga, ovo jezero je i jedini ostatak Panonskoga mora u Hr-vatskoj. O njemu brine Udruga građana koja je napravila izleti-šte i poučnu stazu te dvoetažni vidikovac, a u projektu su su-djelovale i Hrvatske šume do-niravši sadnice i odredivši vrste drveća.

Sam krajolik koji okružu-je Lovački dom Kondrić pravi je lijek za oči i dušu jer se na brežuljkastom terenu jednoliko smjenjuju polja i šume. Uskoro će jesen, kada čitav kraj poprimi sve one nijanse žute, crvene i ze-lene boje zbog kojih toliko rado svraćamo u šumu. Znaju to i djelatnici Kondrića i šumarije Đakovo koji vas raširenih ruku pozivaju na zasluženi odmor u prirodi.


ekol

ogija

Teks

t: Ir

ena

Dev

čić

F

oto:

Arh

iv

Na život u minusu navikli smo gotovo svi. Životni troškovi premašuju naša mjesečna primanja pa svaki mjesec zagrabimo i u ono što nemamo. Život na dug, reklo bi se. Trošimo više nego što imamo. I radimo

to svi, globalno! Naime, organizacija WWF (World Wildlife Fo-und) već 10 godina prati „život na dug“ prema prirodi od strane cjelokupne populacije. Ove godine ušli smo u minus 20. kolovo-za, dva dana ranije nego godinu prije. Za manje od devet mjeseci potrošili smo sve resurse za koje je našoj planeti potrebna godina dana da ih obnovi. Unazad deset godina koliko dugo postoji ovaj zanimljiv projekt, svake godine dva do tri dana ranije ulazimo u nedopušteni minus, rekli bi bankari. Razlozi su manje-više svima poznati. Populacija ljudi svakodnevno raste, trošimo više prirod-nih resursa nego što ih se stigne obnoviti, istovremeno nismo ot-krili alternativne planete na kojima bi mogli nastaviti živjeti na-kon što ovaj postojeći iscjedimo do kraja. Prema znanstvenicima WWF-a Overshooting day (dan kada prelazimo svoje mogućnosti) postao je problem oko 1975. godine, tada je ekološki otisak koji ostavljamo postao veći od biokapaciteta Zemlje. Do tada ekološki otisak, popularno zvan i ekološki footprint, nalazio se u okviru onoga što je naša planeta mogla tolerirati. Energija, hrana i voda koja se konzumirala godišnje mogla se i obnoviti u godinu dana. Tada je na Zemlji bilo oko 4,1 milijardi ljudi. Danas nas je 7,3 milijardi, a do 2050. godine očekuje se da će nas biti 9 bilijuna. Samo za potrebe proizvodnje hrane (uzgajanje usjeva i stočarstvo) danas koristimo čak 38% ukupne površine. Granice devastacije se pomiču prema tropskim krajevima gdje nestaje sve više prirodnog staništa u korist nepreglednih plantaža soje ili umjetnih nasada palmi za dobivanje palminog ulja (biogorivo).

Kao i kod dovođenja kućnog budgeta u red i ovdje postoji rješenje – racionalizacija. Neracionalno korištenje obnovljivih resursa Zemlje dovodi nas do trajnog siromaštva, kako lokalno tako i globalno. Stoga iz WWF-a pozivaju na povećanje svijesti o korištenju energije, vode i hrane, počevši od svoga doma. Smanji-vanjem obiteljskog ekološkog footprinta možemo napraviti velike uštede našoj planeti Zemlji ali i našem kućanstvu. Prema Foot-print kalkulatoru WWF-a, kada bi cjelokupna populacija živjela mojim životnim stilom bile bi nam potrebne dvije i pol planete Zemlje godišnje za zadovoljenje svih potreba. Najveći otisak koji ostavljam svakako je onaj ugljični, a zatim potrebe za hranom i vodom.

Prema savjetu WWF-a, rasterećujući planetu Zemlju svojim rastrošnim stilom života vjerujem da ću rasteretiti i svoj tekući račun, sve u svemu WIN-WIN situacija, pa zašto ne!

Ove godine ušli smo u minus 20. kolovoza, dva dana ranije nego godinu prije. Za manje od devet mjeseci

potrošili smo sve resurse za koje je našoj planeti potrebna godina dana da ih obnovi.

PRIRODA NA KREDIT

Trošimo višenego što imamo

Plantaže palme za proizvodnju ulja

Poplave uzrokovane klimatskim promjenama


Nekoć su šume pokrivale kompletan poljski teritorij. Sve do kraja 18. stoljeća šumski pokrov obuhvaćao je 40 % površine Poljske, no do završetka Drugog

svjetskog rata šumske su se površine smanjile na svega 20,8 %. Uslijedio je zaokret u politici i država je

krenula u pošumljavanje te je u razdoblju od 1945. – 1970. pošumljeno 933,5 tisuće hektara.

Šume u okolici Krakowa

Poučna točka kod Poznana

euro

psko

šum

arstv

oTe

kst:

Gor

an V

ince

ncFo

to: A

rhiv

Prema međunarodnim sustavima procjene, Poljska posje-duje impresivnih 9,35 milijuna hektara šumskog zemlji-šta, što je među najvećim šumskim površinama Europe. Naravno, hektari se mjere i uspoređuju veličinom teri-

torija, stoga nije ni čudo što su u tom društvu velike europske zemlje poput Švedske, Finske, Francuske ili Njemačke. No kada bi pogledali postotke i usporedili teritorij vidjeli bi da je Poljska u 2012. godinu ušla sa 30 posto teritorija prekrivenog šumom, što bi značilo da se nalazi ispod europskog prosjeka od 32 posto.

Glavnina šuma je u državnome vlasništvu, čak 81,3 %, a dr-

žavna firma Lasy Panstwowe upravlja sa čak 77,4 %, dok su ostalo zaštićene šumske površine te šume koje se koriste u vojno-obram-bene svrhe. Privatnih šuma najviše je u regiji Mazowieckie, čak 43 %, a najmanje u regiji Luuskie na zapadu zemlje gdje privatnici posjeduju svega 1,5 % od ukupnog udjela šuma na tom području.

Šume se u Poljskoj javljaju uglavnom na siromašnim zemlji-štima, neiskoristivim u poljoprivredi što se odražava i na kvaliteti ali i na bioraznolikosti šuma. Prevladavaju četinjače sa udjelom od 51,7 %, dok ostatak od 48,3 % pripada listačama. Poljska je

uglavnom nizinska zemlja stoga brdske (5,7 %) i planinske šume (8,6 %) zauzimaju relativno male površine.

Od vrsta, najčešće se javlja obični bor koji je rasprostranjen na gotovo 60 % svih šumskih površina Poljske i dominantan je u nizinskom djelu. Tek u zapadnim i jugozapadnim dijelovima u kojima prevladava gorska klima, dominaciju preuzimaju smrekove te bukovo – smrekove zajednice. Od ostalih vrsta česta je breza, hrast i joha.

Dobna struktura većinski je zastupljena u III. i IV. dobnom razredu, što znači u starosti od 41-80 godina, gdje zauzima 18.5 % ukupnog šumskog pokrova. Šume starije od 100 godina zau-zimaju 11,7 % šumskih površina u državnome vlasništvu dok se u privatnim šumama taj postotak kreće oko 2,3 %. Zanimljivo je da su Poljaci uspjeli podići količine drvne mase u V. dobnom razredu (iznad 80 godina starosti) sa 0.9 milijuna ha koliko ih je bilo poslije Drugog svjetskog rata na 1,93 milijuna ha, koliko je bilo 2011. godine.

Poljaci ulažu golemi trud kako bi povećali broj šumskih po-vršina što je posebno vidljivo zadnjih 20-ak godina, kada je količi-na površina pod šumom narasla za čak 388 tisuća hektara. Osnova svih radova u osvajanju novih šumskih površina je Nacionalni pro-gram za povećanje šumskog pokrova usvojen u Ministarstvu okoliša a koji je izrađen u Institutu za istraživanje šuma. Program je usvo-jilo Vijeće ministara 23. lipnja 1995. godine i uz izmjene koje su bile potrebne tijekom procesa prilagodbe postao konačan 2002. godine. Program propisuje projekte za svaku zajednicu u Poljskoj posebno, planiran je za razdoblje 2001. – 2020. i planira podići

POLJSKA

Poljski šumari uče građane ekologiji


prosječnu pošumljenost zemlje za čak 6,8 puta. U prijevodu, to bi značilo da će se pošumljenost Poljske podići za čak 30 posto do 2020. godine i još 33 posto do 2050. godine, čime će se osigurati ekološka i ekonomska stabilnost. Cijeli projekt se financira dije-lom sredstvima iz državnog proračuna dok dio predstavlja kredit Europske investicijske banke.

Kao i kod nas, tako i u Poljskoj šume imaju trojaku funkciju: ekološku, sociološku i gospodarsku. Poljaci su ekološke vrijednosti šume prepoznali 1957. godine da bi do kraja 2011. godine zaštitili čak 3,3 milijuna hektara, uglavnom u planinskom području te u dijelovima zemlje gdje je to bilo potrebno zbog industrijskog zaga-đenja. Ukupno, pod nekom kategorijom zaštite pripada 38,7 po-sto svih šumskih površina u Poljskoj što je u usporedbi sa okolnim zemljama relativno mnogo. Mogućnosti absorpcije ugljikovog dioksida iz atmosfere zagađene ispušnim plinovima u industriji i transportu, najznačajniji je predmet ekološkog proučavanja šuma u Poljskoj.

Socijalnoj funkciji šume Poljaci pridodaju veliku pažnju, sto-ga su šume omiljena mjesta za izlete, školske ekskurzije i piknike pogotovo oko velikih gradova gdje građani imaju prilike doživjeti istinski kontakt s prirodom. Šume daju posao za čak 50.000 Polja-ka, ne samo u tradicionalnoj šumarskoj, drvnoj i turističkoj indu-striji, nego i za djelatnike nevladinog sektora kojemu je područje djelovanja vezano za šumu. Osim toga, Poljaci su razvili program šumskog obrazovanja za cijelo društvo nazvan Promotivni šumski kompleksi koji je prilagođen svim dobnim skupinama. Projekt je

razvijen u suradnji sa državnom firmom Pany Panstwowe kao dio nacionalne politike i sukladno odredbama zakona o šumama, gdje se građanima približava problematika održivog gospodarenja šu-mama i na koji način ona utječe na sveukupnu zaštitu prirode, po-državanje ekološki održivog načina poslovanja, održivo ulaganje u šumske resurse, ekonomska opravdanost potrajnog gospodarenja i dr. Glavni cilj projekta je pružiti programe edukacije na području ekologije i potrajnog gospodarenja te dati cijelom društvu uvid

u šumarski posao putem direktnog kontakta sa šumarima. Za te potrebe razvijena je velika turističko – edukativna infrastruktura koja se sastoji od 24 obrazovna centra, 56 izložbenih prostora, 73 nadstrešnice za školu u prirodi, 150 poučnih staza, 316 poučnih točaka te 18 dendroloških parkova i vrtova koje građani mogu koristiti besplatno.

Gospodarski dio baziran je na etatu koji je 2011. godine iznosio 34.877.000 kubika od čega 1.633.000 kubika dolazi iz šuma šumovlasnika te 180.000 kubika iz nacionalnih parkova.

Lasy Panswowe su te godine posjekle 35.075.000 kubika ili 101,2 % etata, od čega je 15.703.000 kubika bilo iz glavnog pri-hoda dok je 17.086.000 kubika posječeno u prethodnom prihodu.

Čista sječa provedena je na 26,7 tisuća hektara i količinski je jedna od najmanjih još od početka 80-ih godina, što je posljedi-ca povećane ekološke svijesti u društvu i uglavnom se koristi kod šteta uzrokovanih vjetrolomima, sušom, gljivičnim infekcijama ili sušenjem zbog invazije pojedinih štetnika.

Poljska državna tvrtka koja upravlja državnim šumama Lasy Panstwowe nositelj je FSC certifikata.

Unatoč svemu, poljske šume su među najugroženijima u Eu-ropi, čemu je razlog niz faktora koji utječu na zdravlje šuma. Ne-gativni učinci uglavnom su biotskog, abiotskog te antropogenog utjecaja. U šumama kojima gospodari državna tvrtka štete uzro-kovane abiotskim čimbenicima obuhvatile su područje od 104,6 tisuća hektara, od čega je 52 tisuće hektara stradalo od vjetroloma a 40 tisuća od promjena režima podzemnih voda.

Poljska pripada u područja gdje su česte pošasti insekata i glji-vičnih oboljenja zbog kojih nastaju goleme šumske štete. Najveće štete su na sjeveru i sjeverozapadu zemlje uzrokovane smrekovim prelcem (Lymantria monacha), dok je jug zemlje uglavnom zahva-ćen sekundarnim štetnicima. Od gljivičnih bolesti, najveća prijet-nja dolazi od patogena na boru, Sphaeropsis sapinea.

Kada je riječ o štetama uzrokovanim antropogenim utjecajem, Poljake muče isti problemi kao i Hrvate. U 2011. godini registri-rano je 9.220 šumskih požara koji su uništili 2.850 hektara šume. Veliki problem predstavljaju i industrijska zagađenja koja uzroku-ju kisele kiše. Usporedba razine šumskih šteta u Poljskoj i drugim europskim zemljama mogu se naći u izvješću pod nazivom Stanje šuma u Europi – 2012. Tehničko izvješće ICP Forest.

Štete od vjetroloma

Vatrogasci čiste prosjeke u šumi

Poljaci sijeku oko 35 milijuna kubika


uređ

ivan

je šu

ma

Teks

t: M

arija

Gla

vaš

Foto

: Mar

. Gla

vaš,

Mil.

Gla

vaš,

arh

iv

Crte, slova i brojevi na stablima imaju za šumare na terenu veliko značenje. One im daju informaciju u kojem se dijelu šume nalaze, a u kombinaciji s određenim dokumentom - velikom zelenom knjigom naziva Gospodarska

osnova saznaju i što će sve vidjeti u određenom dijelu šume i koje mjere moraju poduzimati.

KAKO SE ŠUMARI ORIJENTIRAJU U ŠUMI?

Što znače crte, slova i brojevi na stablima?

Granica gospodarske jedinice na kamenu

Stablo s oznakom gospodarske jedinice i oznakom 66 odjelaGranica gospodarske jedinice na stablu

Hrvatske šume teritorijalno su podijeljene na šesnaest Uprava, podružnica šuma. Unutar svake Uprave nalazi se Odjel uređivanja koji je dužan izraditi karte i

izvršiti trajnu, obilježbu šume. Obilježba ima svrhu orijentacije na terenu i mora odgovarati graničnoj po-djeli na gospodarskim kartama.

Možda će prije samog opisa kako izgleda takva po-djela na terenu biti lakše predočiti sebi jednu zgradu u kojoj je smještena ustanova koja nosi naziv Josip Ko-zarac i ima kućni broj 139. Recimo da zgrada ima pet katova i da je svaki obilježen rednim brojem. Neka je

na svakom katu po četiri ureda i neka je svaki označen po jednim slovom. Dakle, teorijski neka osoba radi u ustanovi J. Kozarca na broju 139, na četvrtom katu u uredu b. Sada zamislite šumu koja se proteže npr. od ceste do potoka ili graniči s travnatom površi-nom dakle ima neki svoj oblik i granice (može biti i razvedena). Tu šumu šumarstvo naziva gospodarskom jedinicom i o njoj se brine podjedinica uprave odnosno šumarija. Šumarije najčešće imaju po tri gospodarske jedinice. Svaka takva jedinica ima svoju brojčanu šifru i neki određeni naziv. Tako gospodarska jedinica Josip Kozarac šumarije Lipovljani ima šifru 139. Takva gospo-darska jedinica dijeli se na veće cjeline, odjele koji se na stablima označavaju brojevima. Odjeli se dijele na odsjeke po definiciji naj-


Oznake na stablima i drvnim sortimentima Što znače žigovi i šarene pločice na trupcima?

Granica odsjeka

manje osnovne površine unutar odjela, a koji se označavaju malim tiskanim slovima. Po tim oznakama šumar zna da se nalazi npr. u četvrtom odjelu ili još preciznije u odsjeku 4b.

Na stablima koja predstavljaju vanjsku granicu, tj. granicu gospodarske jedinice vodootpornom se bojom crtaju po tri para-lelne crte poprečne u odnosu na visinu stabla na visini od oko 170 cm. Boja koja se koristi u tu svrhu je u pravilu crna i na bijeloj pravokutnoj podlozi, ali moguće je u šumi vidjeti i bijele ili crvene crte. Osim na stablima te vanjske granice mogu biti nacrtane na stijenama, drvenim ili betonskim stupovima određenih dimenzija, ali su u tom slučaju nacrtane pri vrhu stupa iz estetskih razloga. Unutar jedinice nalaze se stabla obilježena dvjema poprečnim cr-tama. One označavaju granicu odjela i označavaju se rednim bro-jevima od prvog na više. Odjel obično nije veći od 60 ha. Granice odjela određuju se prema prirodnim ili umjetnim svojstvima tere-na (grebeni, kosine, vodotoci, doline, prosjeke, kanali).

Odsjek, pak, ne smije biti manji od 1 ha s izuzetkom izdvoje-nih šumskih površina. Ti odsjeci se određuju prema raznim krite-rijima, a to su: jesu li stabla izrasla iz sjemenja ili panja ili oboje, je li sastojina čista (npr. sva stabla u odsjeku su borovi) ili mješovita, prema starosti i dr. Granice odsjeka označavaju se jednom crtom i slovima. Ako se dakle 1. odjel sastoji od četiri odsjeka oni će nositi oznake 1a, 1b, 1c i 1d (bez točke koja bi trebala označavati redni broj). Brojevi se uvijek nalaze iznad crta (trostrukih, dvostrukih ili jednostrukih već prema situaciji na terenu), a slova ispod crta. Dimenzije brojeva, slova i crta određene su pravilnikom za uređi-vanje šuma. Svaka brojka je visine 100 mm i širine 54 mm. Crte su dužine 200 mm i visine 20 mm. Slova su dimenzija: 50 mm visine i 38 mm širine. Nanose se ručno ili uz pomoć šablona. Stoji li šumar ispred takve oznake trebao bi golim okom vidjeti onu sljedeću i to bilo da se okrene lijevo ili desno. U praksi se često događa da revirnik, šumarski stručnjak mora obilježiti stablo za sječu, a da to stablo nosi na sebi oznake granica. U tom slučaju revirnik sam stavlja oznake granice na stablo najbliže onome pred-viđenom za sječu.

Znači kada sljedeći puta budete šetali šumskom cestom, a s obiju njezinih strana su stabla obilježena trima paralelnim crtama, okomitih na visinu stabla znat ćete da šećete između dvije gos-podarske jedinice. Može se dogoditi da se nađete pokraj stabla s trostrukim crtama na jednoj strani i dvostrukim na strani što znači da je na stablu nacrtana vanjska granica gospodarske jedinice i gra-nica odjela koja vas odmah vodi nekim smjerom u šumu ili npr. pokraj stabla na kome je s obje strane jednostruka crta, ali prema jugu je ispisano slovo a. a prema sjeveru b, pa tako znate da ste na granici između a i b odsjeka. U šumarskom se žargonu stabla koja nose takve oznake s dvjema ili trima granicama nazivaju čvorna stabla, a stabla s trostrukim crtama koje označavaju vanjsku grani-cu gospodarske jedinice rubna stabla.

Karta gospodarske jedinice sa ucrtanim odjelima i odsjecima


Jasenova grbica štete radi kao defolijator poljskog i običnog jasena.

U kombinaciji s kartama taj sustav crta, brojeva i slova daje šumarima priličnu sigurnost u prostornoj orijentaciji. Osim ori-jentacije te oznake vezane su uz određeni dokument, knjigu naziva Gospodarska osnova u kojoj je za svaki odsjek vezan niz podataka.

Da bi te oznake dospjele na stabla potreban je koordiniran timski rad. Potrebno je identificirati i izmjeriti granice na terenu te ih ucrtati na kartu što je posao geodeta u Službi uređivanja. Na kartama je vanjska, odnosno granica gospodarske jedinice obi-lježena debljom linijom, granice odjela ucrtane su nešto tanjom linijom te često još jednom isprekidanom, a unutar njih piše broj odjela. Najtanje su granice odsjeka i unutar svake je slovo. Za-hvaljujući kartama šumar ima uvid u položaj određenog odjela, odnosno odsjeka u odnosu na druge odjele, odsjeke i prirodne ili umjetne granice (potok, cesta). U osnovama gospodarenja za to određenom dijelu nalaze se detaljni podatci o svakom pojedinom odsjeku, na dvije stranice i to redom (od 1a naviše). Ti podatci šumaru dodatno pomažu na terenu jer iz njih može unaprijed do-znati koje će vrste stabala zateći u određenom odsjeku, koje sta-rosti, koliko je odsjek velik, kojeg je nagiba, nalazi li se unutar njega neki objekt i mnogo toga drugog. Taj dio osnove izrađuju šumarski stručnjaci – taksatori.

Posebne oznake koje na koje ćete daleko rjeđe naići i po-stavljaju djelatnici šumarije žute su boje. Sastoje se od crta i bro-jeva. Brojevi su također redni, ali se također ne pišu s točkama, a ispisuju se po jedan na svako stablo. Stabla na koja se stavljaju

žute oznake su osobito dobre kvalitete pa se sa njih sakuplja urod sjemena. Takva skupina stabala u struci nosi naziv sjemenska sasto-jina. Postupak proglašavanja sjemenske sastojine kreće od Uprave koja zahtijeva mišljenje od Hrvatskog šumarskog instituta nakon čega djelatnik instituta izlazi na teren te odobrava ili ne odobrava proglašenje sjemenske sastojine.

Granične oznake koje je postavila Služba uređivanja pokazale su se korisnima i ljudima koji su došli prošetati šumom i izgubili se. Ali, budući da su mobitelom pozvali pomoć i javili svoju lo-kaciju pomoću oznaka koje su vidjeli u šumi lako su i brzo pro-nađeni.

Rubne oznake na stablu – vanjska granica

Odrasle jedinke, leptiri jasenove grbice iz kukuljica počinju izlaziti ljeti, odnosno od kraja lipnja do početka srpnja. Ženke su nešto malo veće, s rasponom krila od 38 do 42 mm, a mužjaci s rasponom od 35 do 40 mm. Glava, prsište i abdomen prekriveni su svijetlo-smeđim dlačicama. Na prsištu i svakom abdominalnom segmentu su jasno uočljive tamno-smeđe mrlje. Dio krila koji je smješten neposredno uz tijelo je smeđe boje, gotovo jednake boji tijela, dok je ostatak krila, tj. najveća površina boje bjelokosti, od-nosno bijele do kremaste boje. Na gornjem paru krila, nešto dalje od vanjskoga ruba nalazi se niz svijetlo-smeđih mrlja koje tvore nepravilnu traku okomitu na dužu stranu krila. Oči su smeđe-crne, ticala nitasta, kod ženki bez dlačica, kod mužjaka s bijelim dlačicama. Segmenti koji grade ticala su gotovo dva puta duži od širine samog ticala. Odrasle jedinke lete od lipnja do rujna, a pri-mijećene su na raznim biljkama u cvatu, najviše na ružičnjačama i u blizini jasenovih stabala.

Ženka liježe različit broj jajašaca sredinom i krajem srpnja. Jajašca su zelenkastobijela s bisernim odsjajem. Kasnije jajašca po-staju matirana, jajolika, malo spljoštena sa strana, dužine 0,7 mm. Na lišću se nalaze u nakupinama različitih veličina i oblika.

Gusjenice iz jajašaca izlaze krajem srpnja pa do sredine ko-lovoza. One prolaze kroz pet razvojnih faza. U prvoj fazi su žuć-kastosmeđe bez odsjaja. Štitić prvog prsnog kolutića (prothorax) je svijetlo-smeđ, a na abdominalnom segmentu s leđne strane su male, svijetle i jedva zamjetne mrlje. U ovome stadiju su gusjenice duge od 2,40 do 2,50 mm. Glava je zaštićena hitinskim omotačem i široka od 0,30 do 0,40 mm. Kada dosegnu drugi stadij boja im je svijetlo-smeđa ili gotovo smeđa, a mrlje na leđnoj strani su uočljive i počinju tvoriti malene jasne linije. Dužina tijela je od 3 do 3,50 mm, a širina glave od 0,60 do 0,70 mm. Treći stadij ima gotovo jasne uzdužne linije. Dužina tijela u ovome stadiju iznosi od 5 do 6,5 mm, a širina glave od 9,50 do 1,20 mm. Gusjenica četvrtoga stadija je zelenkasta sada s jasno ocrtanim uzdužnim linijama. Do-

JASENOVA GRBICA

Mediteranski štetnik na jasenu

Jasenova grbica (Abraxas pantaria) je mediteranska vrsta lep-tira čije gusjenice za glavnog domaćina nalaze poljski i obič-ni jasen. Kod nas su je otkrili šumarski znanstvenici mr. sc. Boris Liović i dr. sc. Milan Pernek u Nacionalnom parkuKrka 2001. godine o čemu su detaljno izvijestili na 57. se-

minaru biljne zaštite početkom 2013. godine. Vrsta je česta u Špa-njolskoj i Portugalu. Ima je i u Turskoj, Gruziji, Armeniji te u Velikoj Britaniji i Irskoj.


i tamo traže mjesto za ukopavanje kako bi se kukuljile. Kao kukuljice ostaju oko deset mjeseci.

Do sada znanstvenici nisu primijetili niti jednog parazitoida na jajašcima. Na gusjenicama je pronađen kukac iz reda opnokrilaca (Hymenoptera) Cotesia callimone. Taj kukac je pronađen u Bugarskoj, Češ-koj, Slovačkoj, Mađarskoj, Finskoj i Irskoj, europ-skom dijelu Turske, a nedavno i u Mongoliji. Drugi kukac je Pales pavida iz reda dvokrilaca (Diptera). Gusjenice su hrana pticama, a prema istraživačima s Gibraltara (Velika Britanija) gdje su jasenovim grbica-ma na raspolaganju stabla poljskoga jasena, osobito su slasne plavoj sjenici.

zašt

ita šu

maT

ekst:

Mar

ija G

lava

š F

oto:

Arh

iv

Jasenovu grbicu još je 1767. godine opisao biolog Carl Linne i nadjenuo joj ime na latinskom jeziku: Abraxas

pantaria. Na hrvatskom jeziku je dobila pridjev jasenova jer je njezinim gusjenicama domaćin poljski

i obični jasen. Kod nas su je 2001. godine otkrilimr. sc. Boris Liović i dr. sc. Milan Pernek iz

Hrvatskog šumarskog instituta. Karakteristična je za Mediteran, što znači da je to vrsta česta na području Španjolske i Portugala. Ima je i u Turskoj, Gruziji,

Armeniji te u Velikoj Britaniji i Irskoj.

segla je dužinu od 10 do 14 mm, a širina glave iznosi od 1,30 do 1,40 mm. Gusjenica posljednjeg stadija ima brojne tamno- zelene ili tamno-crne linije na žućkastoj podlozi i po dvije bijele linije na svakoj strani. Dosegla je duljinu od 23 do 26 mm, a širina glave zaštićene hitinskom kapsulom iznosi od 1,80 do 2 mm. Potpuno zrela gusjenica ima jedanaest uzdužnih linija nejednakih širina i

rubova. Glava, zadak, noge prsišta i vanjske abdominalne noge su narančaste boje. Po pet crnkastih jednostavnih očiju na svakoj strani glave tvori polukrug. Živi oko 50 dana, a skupine se mogu vidjeti sve do kraja rujna ili sredine listopada.

Od izlijeganja jajašaca do kukuljenja prođe od 40 do 60 dana. Novoformirana kukuljica je žućkaste boje i vremenom tamni do boje kestena ili tamno-smeđe boje crvenkastog odsjaja. Te kuku-ljice duge su od 9 do 13 mm, a široke oko 4 mm.

Jasenova grbica radi štete kao defolijator poljskog i običnog jasena. Gusjenice se hrane donjim slojevima lišća i parenhimskim tkivom ostavljajući pri tome netaknuto žilište lista. Za sobom po listu ostavljaju brazde različitih oblika i veličina. Kako gusjenice rastu povećavaju se i brazde. Takav način prehrane traje kroz prva dva stadija, a kasnije se gusjenice udaljavaju jedna od druge, tj. šire svaka na svoju stranu i počinju hraniti rubovima lišća. Šire se i tako što prelaze s lista na list i k tome imaju mogućnost ispuštati svilenkaste niti kojima lakše premošćuju prostor, a pomaže im i vjetar. Napadnuto lišće se suši i vremenom postaje smećkasto. Po-nekad od lista ostane samo središnja žila. Šteta koju načine može biti značajna, a poneka stabla ostaju posve ogoljena. Turski znan-stvenici zabilježili su pojavu jajašaca i više stadija gusjenica na jed-nome stablu istovremeno. U isto vrijeme primijećene su i potpuno razvijene gusjenice kako se na srebrnkastim nitima spuštaju na tlo

Leptir

Jajašca

Gusjenica


Pačempresi su vrlo bliski čempresima, no od njih se razlikuju po plosnatim izbojcima, malim češerima, neznatnom broju sjemenih zametaka na plodnoj ljuski. Rasprostranjeni su u Sjevernoj Americi i

istočnoj Aziji, a pojedine vrste, kao i mnoge forme, uzgajaju se u dekorativne svrhe izvan

svoga prirodnog areala

Nutkanski, žuti pačempres manje je zastupljen u Hrvatskoj

Lawsonov pačempres - izbojci, listovi, češeri

mala

encik

lope

dija

šum

arstv

a

VAZDAZELENE VRSTE

Pačempres (Chamaecyparis)Rod pačempresa (Chamaecyparis) obuhvaća 7 vrsta vaz-

dazelenog jednodomnog drveća i grmlja iz porodice čempresovki (Cupressaceae), rasprostranjenih u Sjever-noj Americi i istočnoj Aziji. Krošnja je pretežito ču-

njasta, s vršnim izbojkom povinutim prema dolje, otklonjenim granama i više ili manje plosnatim izbojcima. Listovi su ljuskasti, u mlađoj dobi igličasti, nasuprotni, jajoliko ušiljeni, cjelovitoga ruba, sastavljeni od plošnog i postranog para. Muški cvatovi su jajoliko duguljasti, uglavnom žuti, katkada crvene ili smeđe boje. Ženski su cvatovi smješteni pojedinačno na postranim izbojcima, gotovo okruglasti, sa 6-8 unakrsno nasuprotnih ljusaka. Češeri su sitni, okruglasti, tvrdi, dozrijevaju u prvoj godini, osim u nutkan- skog pačempresa kod kojega dozrijevaju u drugoj godini. Plodne

ljuske su štitaste, s dvije, a rijetko pet okriljenih spljoštenih sje-menki. Navedeni rod vrlo je blizak rodu čempresa (Cupressus), no od njega se razlikuje po plosnatim izbojcima, malim češerima, ne-znatnom broju sjemenih zametaka na plodnoj ljuski, te uglavnom i po dozrijevanju češera i sjemenom krilcu koje je šire. Pojedine vrste pačempresa, kao i mnoge forme, uzgajaju se izvan svoga pri-rodnog areala u dekorativne svrhe.

Lawsonov pačempres (Chamaecyparis lawsoniana) je sta-blo koje naraste u visinu 30-60 m, s promjerom do 2 m. Raspro-stranjen je u zapadnome dijelu Sjeverne Amerike, u primorskim područjima i na planinama u blizini Tihog oceana, od jugozapad-nog Oregona do sjevernozapadne Kalifornije, do 1.500 m nad-morske visine. Doživi do 500 i više godina. Krošnja je ušiljeno čunjasta, savinuta vrha, grane su kratke, vodoravno otklonjene, a vrhovi grana i grančica vise. Deblo je u šumskome sklopu vrlo či-sto od grana. Korijenski sustav je osobito dobro razvijen pa je sto-ga stablo otporno na vjetroizvale. Kora je crvenkastosmeđe boje, u mlađoj dobi glatka, u starih stabala izrazito debela te duboko


Hinoki pačempres - endemična vrsta Japana i Tajvana

Priprema za novu plantažu

Stabla Lawsonovog pačempresa u šumi u Kaliforniji

ispucala u okruglaste ljuske. Izbojci su plosnati i u jednoj ravnini. Listovi su ljuskasti, sitni, šiljasti do tupi, priklonjeni uz izbojak, ta-mnozeleni, razmješteni unakrsno suprotno u četiri niza. Plošne su ljuske rombične, s gornje strane izbojka imaju utisnutu i izduženu smolnu žlijezdu. Na postranim granama listovi su dugi 1-2,5 mm, a na vršnima 3-7 mm. S gornje strane izbojka su tamnozeleni, goli i sjajni, a s donje svjetlozeleni ili sivkastozeleni; uz rubove ljusaka su s bijelim linijama u obliku slova X. Na stablu ostaju 3-4 godine. Mladi listovi su igličasti.

Muški cvatovi su ružičaste ili crvene boje, a ženski plavkaste. Vrijeme cvatnje je tijekom travnja i svibnja. Češeri su okruglasti, u promjeru oko 1 cm, na kratkoj stapci, u početku plavozeleni, a poslije dozrijevanja poprime smeđu boju. Najčešće su s 8 ljusaka koje su u sredini uleknute, sa zadebljanjem u obliku grbice. Ispod svake ljuske nalazi se 2-5 okriljenih crvenkastosmeđih sjemenki, približno dugih 4 mm. Lawsonov pačempres obično raste u mje-šovitim šumskim sastojinama s drugim vrstama četinjača, u mla-dosti sporije, kasnije brže. Kao vazdazelena, jednodomna i anemo-filna vrsta, odlikuje se po tome što nema posebnih zahtjeva prema tlu, no najbolje je prilagođen dubokim, svježim, glinastim tlima. Također dobro uspijeva na podzolastim, pa čak i na vapnenačkim, ali dovoljno vlažnim tlima. Vrsta je otporna na niske temperatu-re do -25 celzijevih stupnjeva, ali i na zračno onečišćenje. Dobro podnosi sušu, a uspijeva dobro na osvijetljenim i polusjenovitim mjestima. Ovaj pačempres je vrlo varijabilna vrsta, s dugom tradi-

cijom uzgajanja, te ima najviše kultivara od svih vrsta iz porodice čempresovki. Jedna je od najljepših crnogoričnih vrsta drveća, s više od 200 hortikulturnih formi od kojih se mnoge uzgajaju i po europskim parkovima i drvoredima. Osim ove vrste, u Hrvatskoj se u parkovima i vrtovima uzgajaju i drugi pačempresi, s mnoš-tvom formi.

Nutkanski, žuti pačempres (Chamaecyparis nootkatensis) je stablo piramidalne krošnje, visoko 30-40 m, promjera do 2 m. Raste u sjevernozapadnim područjima Sjedinjenih Američkih Država, u priobalnom pojasu Tihog oceana. Izbojci su neznatno spljošteni ili četverobridni, većinom vise, nemaju bijele pruge na donjoj strani kao ostali pačempresi. U višim dijelovima krošnje razmješteni su uspravno, u jednoj ravnini. Kora je tanka, sivosme-đe boje, korijenski sustav je plitak i vodoravno razvijen u vlaž-nim tlima, a u suhim prodire u dubinu. Listovi su tamnozeleni, šiljastog, bodljikavog i sjajnoga vrha, bez bijelih linija (smolnih žlijezda). Plošne su ljuske priklonjene, postrane savijene, u gornjoj trećini s otklonjenim vrhovima. Muški cvatovi su žute a ženski zelene boje, cvatnja je tijekom svibnja i lipnja. Češeri su okrugla-sti, promjera 6-12 mm, crvenkastosmeđi, nahukani, s 4-6 ljusaka ispod kojih su 2-4 sjemenke. Ovaj pačempres je vrlo dekorativna vrsta s više vrtnih formi, no u nas se manje sadi.

Hinoki pačempres (Chamaecyparis obtusa) je do 50 m viso-ko stablo, promjera do 2 m, a kao endemična vrsta raste u Tajvanu i Japanu, od 400 do 2.000 m nadmorske visine. Krošnja je široko piramidalna, deblo u donjem dijelu više ili manje prošireno. Kora je crvenkastosmeđa, izrazito glatka, ljušti se u tankim trakama. Iz-bojci su neznatno spljošteni, u vodoravnim ravninama, a vrhovi grana i grančica vise. Listovi su ljuskasti, zadebljani, s izbočenim plošnim ljuskama koje su tupoga vrha, jajasto rombične, s okru-glastim, utisnutim žlijezdama. Postrane ljuske su izdužene, šiljaste, srpastog oblika i veće od plošnih. Odozdo ljuske imaju srebrna-stobjelkaste rubove. Na postranim granama listovi su dugi 1,5-2,5 mm, na vršnima 4-5 mm. Češeri su narančastosmeđi, na kratkoj stapci, pojedinačni, u promjeru 12-13 mm, imaju 8-10 ljusaka s malim šiljkom u sredini. U Japanu je hinoki pačempres značajna šumska vrsta, a u Europi i drugdje uzgaja se u hortikulturne svrhe.

Pjegavi pačempres, savara (Chamaecyparis pisifera) je sta-blo koje prirodno raste u središnjim i južnim dijelovima Japana, postigne visinu 30-50 m, s promjerom debla do 2 m. Krošnja je usko čunjasta, kora crvenosmeđa, glatka, ljušti se u tankim traka-ma. Grane su uspravne, grančice plosnate, razmještene vodoravno. Listovi su slabo prilegli, šiljastoga vrha, odozgo sjajnozelene boje. Postrane ljuske su kopljaste, otklonjenih vrhova i odozdo s jednom nejasnom bijelom žlijezdom (trajnom pjegom), a plošne jajaste do


gotovo trokutaste, s udubljenom i izduženom žlijezdom. Češeri su sitni, okruglasti, promjera do 6 mm, prije dozrijevanja plavka-stozelene boje, a kasnije tamnosmeđi. Sastavljeni su najčešće od 10 ljusaka s omanjim šiljkom na leđnoj strani i s po 1-2 okriljene sjemenke. Pjegavi pačempres voli vlažna tla, no nije prilagodljiv za uzgoj u onečišćenim gradskim sredinama. Poznata je europska ukrasna vrsta s mnogim hortikulturnim kultivarima koji su pre-poznatljivi po ljuskastim, igličastim i intermedijalnim listovima.

Grbičasti pačempres (Chamaecyparis thyoides) izraste kao stablo visoko 25-35 m, rasprostranjeno po atlantskom obalnom pojasu SAD. Krošnja je uska i ušiljenoga vrha, kora je crvenosme-đa, izbrazdana na starim stablima. Grane su usmjerene prema gore ili vodoravno otklonjene, a grančice crvenosmeđe, tanke i kratke te se isprepliću na sve strane. Listovi su svjetlozelene ili tamnopla-vičaste boje, postrane ljuske čvrsto prilegle, a plošne s okruglastom i grbičasto ispupčenom žlijezdom, bez bijelih pruga. Nakon trlja-nja listića, osjeti se ugodan aromatičan miris. Vrijeme cvatnje je tijekom ožujka. Češeri su na grančicama obično u nakupinama, promjera su oko 6 mm, na kratkoj stapci, plavkasto nahukani, a kada dozriju, poprimaju crvenosmeđu boju. Sastavljeni su od 4 do 6 ljusaka s kvržičastim i natrag zavinutim vrhom. Ovaj pačempres raste na vlažnim tlima, posebice na cretovima, a dobro rađa sje-menom gotovo svake godine. Na europskom kontinentu uzgaja se kao ukrasna vrsta, a poznato je desetak njegovih kultivara.

Tekst: Ivica Tomić Foto: Arhiv

Pjegavi pačempres - samonikla vrsta središnjeg i južnog Japana

Grbičasti pačempres na rubu močvare u atlantskom obalnom pojasu SAD


TRAGOVI DIVLJIH PATAKA

Razlike između plivačica i ronilica

lovs

tvo

Teks

t: Z

oran

Tim

arac

F

oto:

Arh

iv

Veliki je broj divljih pataka, koje u našim lovištima žive, zimuju ili su samo u prolazu. Od njih su gluhara,

glavata, krunasta, pupčanica i kržulja svrstane u divljač, dok se ostale ne love. Od divljih pataka, koje

su divljač, glavata i krunasta spadaju u ronilice,ostale su plivačice.

Za razlikovanje divljih pataka u lovu prvo je važno utvr-diti pripadaju li plivačicama ili ronilicama. Razlike se mogu uočiti i na siluetama. To razlikovanje je važno i za čitanje tragova.

Divlje patke plivačice se obično sreću na plićim vodama. Ima-ju malu specifičnu težinu tijela, manju od specifične težine vode. Zato, kada se odstrijele, ne tonu nego plivaju. Ako divlja patka plivačica ostane pod vodom, znači da se ranjena uhvatila za vode-no bilje ili se zaplela.

Kada divlja patka te grupe čvrsto stoji na tlu, može se vidjeti kako su joj noge usađene pozadi, ali bliže sredini tijela. Trup joj je samo malo podignut naprijed ili je skoro vodoravno nošen. Te patke sjede na vodi tako da im je trup približno vodoravan, po-topljen u vodu oko trećine, rep je uvijek iznad razine vode. Kada plivaju, tijelo je u kosom položaju, s repom još uvijek iznad po-vršine vode.

Divlje patke plivačice nisu isključivo vezane za vodu, pa hra-nu traže i podalje od nje, uključujući polja i livade. Divlja patka gluhara, primjerice, rado jede žito. Hranu u vodi traže obično za-gnjurene u uspravnom položaju tako da im je stražnji dio iznad vode. Sposobne su roniti, ali to rijetko čine. S vode polijeću - iz mjesta, bez zaleta.

Divlje patke ronilice češće se zadržavaju na otvorenoj i du-bljoj vodi, pa i morskoj. Specifična težina im je veća, pa im je ti-jelo, kada sjede na vodi ili plivaju više uronjeno u vodu - skoro do polovine. U vodi im je položaj tijela vodoravan, pa i kada plivaju, a rep se vuče po vodi, dotiče vodu.

Noge su im smještene više pozadi nego kod divljih pataka pli-vačica, pa im je položaj tijela, kada stoje ili hodaju - kos. Zbog položaja nogu teže se kreću od plivačica po kopnu, ali su zato spretnije od njih u vodi.

Rone do četiri metra duboko, obično pretražujući dno klju-nom. Plijen ne mogu progoniti, kao što to čine ronci, pa nakon nekoliko desetaka sekundi izrone nedaleko od mjesta gdje su zaro-nile. S vode se podižu nakon zaleta od nekoliko metara, odbacuju-ći se nogama i mašući krilima.

Najveći broj otisaka divljih pataka može se vidjeti na blatnim i pješčanim obalama stajaćih i tekućih voda. Mogu se naći i podalje od vode, ako je tlo dovoljno podatno da u njemu ostaju otisci.

Divlje patke plivačice imaju na stopalu tri naprijed usmje-rena prsta, spojena plivaćom kožicom. Četvrti, stražnji prst, je sa-svim slobodan, u otisku izgleda kao produžetak srednjeg prsta. Srednji prst je najduži. U divlje patke gluhare mjeri 5 do 6 cm.

Divlja patka gluhara


Vanjski prst je dugačak 4,5 do 6 cm, unutrašnji je malo kraći. Oba vanjska prsta su savijena u blagom luku, dok je srednji skoro ravan.

Nasuprot tome, divlje patke ronilice imaju vanjski prst najduži ili barem toliko dugačak kao srednji prst. Kratki stražnji prst, koji se u otisku također vidi kao produžetak srednjeg pr-sta opremljen je plivaćom kožicom, kakvu pli-vačice nemaju. U jasnim otiscima taj prst ostav-lja duguljast otisak u vidu kratke ovalne jamice.

Srednji prst glavate divlje patke je malo sa-vijen i mjeri 5 do 6 cm, vanjski prst je izrazito savijen i njegova dužina se kreće od 6 do 7 cm. Stopalo divlje patke gluhare je 7,5 do 8 cm du-gačko, 6,5 do 7 cm široko, a pošto je ona kru-pnija od glavate divlje patke njeni prsti, plivaće kožice i cijelo stopalo su malo veći.

Vrste divljih pataka se jako teško mogu ra-zlikovati po otiscima nogu, jedino je sigurno razlikovanje plivačica i ronilica. Mogle bi se samo razlikovati krupne od sitnih vrsta, a onda bi se, uz dodatne podatke, moglo utvrditi čiji je otisak stopala.

Kada se divlje patke kreću po mekoj podlo-zi, primjerice, po tankom sloju blata, otiskuje se cijelo stopalo s plivaćom kožicom i stražnjim prstom. Na manje mekoj podlozi otisak stra-žnjeg prsta nekada sasvim izostaje, što može dovesti do zabune.

Otisci nogu divljih pataka slični su otiscima nogu labudova i divljih gusaka, ali su znatno manji od njih. U divljih pataka otisci prstiju su tanji, ali su nasuprot tome nokti mnogo duži i u tragovima se izrazitije otiskuju.

Otisci nogu divljih pataka slični su i otiscima nogu galeba, ali su ovi mnogo manji. Tijesno ispod kratkih noktiju galeba napeta je plivaća kožica. Stražnji prst je smješten visoko, malen je i ne otiskuje se u podlozi. Zato su otis-ci stopala galeba troprsti za razliku od četveroprstih otisaka divljih pataka.

Otisci malih vrsta divljih pataka mogli bi se zamijeniti s otisci-ma nogu galeba samo tamo, gdje zbog svojstva podloge u otiscima stopala pataka nedostaje otisak stražnjeg prsta. No, ako ima više otisaka treba gledati širinu koraka, koja je znatno veća u divljih pataka.

Za razliku od divljih gusaka, divlje patke se kreću po tlu dosta nespretno. Njihove noge su kratke, nasađene dosta pozadi, poseb-no u ronilica, što uzrokuje gegajući hod. To ima utjecaja i na niz otisaka, koji ima valovita svojstva. Koraci su samo 10 do 15 cm dugački, a srednji prsti su jako okrenuti prema osi niza otisaka, odnosno smjera kretanja.

Niz otisaka divljih pataka ronilica ima tipična pačja svojstva s otiscima okrenutim prema osi kretanja. Otisci vanjskih prstiju su duži od otiska srednjega prsta i u većem su luku. U otisku divljih pataka plivačica najduži je srednji prst, a stražnji prst je otisnut manje izrazito nego što je to u ronilica.

Trag divljih pataka je i perje, koje se u većem broju može naći u vrijeme mitarenja. Kao i kod drugih ptica, treba dobro po-znavati vrste kako bi se utvrdilo kojoj pripada ispalo pero.

Divlje patke gnijezde se uz vodu, na otočićima i busenju u vodi i podalje od vode. Primjerice, gnijezda divlje patke gluhare su

Razlike između divljih pataka ronilica (A) idivljih pataka plivačica (B)

Niz otisaka stopala divlje patke plivačice

Niz otisaka stopala divlje patke ronilice

Stopalo divlje patke plivačice (gore) idivlje patke ronilice


najčešće sakrivena pod drvećem, grmljem, vjetroizvalama i vjetro-lomima ili u gustišu zelenih ili osušenih zeljastih biljaka. Nekada se gnijezdi i na drveću u tuđim gnijezdima ili u dupljama, a pačići iskaču kao mali padobranci i ne povrijede se. Zatim ih majka što brže odvodi do vode, gdje su sigurniji i gdje ima hrane.

Na suhim mjestima gnijezdo gluhare čini dosta duboka i ujed-načena jamica, samo ovlaš nastrta mekim i suhim biljnim mate-rijalom. Na vlažnim mjestima to je velika hrpa biljnog materija-la - trave, šaša, trske i drugog, a u njemu je načinjena jamica za gnijezdo.

Prema kraju nošenja jaja u gnijezdu se pojavljuje meko paper-je, koje u to vrijeme počne opadati s grudiju ptice. To je posebno gnjezdovno paperje tamne boje. Količina paperja se povećava u ti-jeku skoro cijelog vremena sjedenja na jajima. Ženka stavlja paper-je u vidu prstena po rubu unutrašnjeg dijela gnijezda. Uslijed toga se stvara poprilično visoki rub, koji je prikriva sa strane. Odlazeći privremeno s gnijezda, ženka brižljivo pokriva jaja paperjem.

Mjere gnijezda su: vanjski promjer od 20 do 29 cm, visina ruba iznad tla od 4 do l4 cm, unutrašnji promjer od 15 do 20 cm, dubina gnijezda od 4 do 13 cm.

Leglo je od 8 do 11 bjelkastih ili malko zelenih jaja. Mjere su im: visina od 50 do 57 mm, širina od 37 do 46 mm.

Glavata divlja patka

Mužjak krunaste patke ronilice

Zakon o šumama iz 1929. donosi i odredbe vezane uz upravljanje i čuvanje šuma. Upravljanje državnim šumama obavlja

Ministarstvo šuma i rudnika, preko svojih organizacija sukladno postojećim zakonima

i zakonskim propisima. Organizacije Ministarstva za obavljanje redovne šumske uprave državnih šuma su Direkcije šuma i

šumske uprave. Sukladno tome imenuju se i dužnosnici tih službi. po

vijes

t šum

arstv

aTe

kst:

Vesn

a Pl

eše

Foto

: Bor

is P

leše

UPRAVLJANJE I ČUVANJE ŠUMA

Čuvari šume u razdoblju između dva svjetska rata

Načelnik Odjela za šumarstvo imenuje se u III. gru-pu prve kategorije. Poslije četiri godine provedene u tom zvanju ili s najmanje 30 godina efektivne državne službe unapređuje se u III. a) grupu prve

kategorije s plaćom od 39.000 dinara. godišnje. Šefovi odsjeka, di-rektori direkcije šuma i viši inspektori odjela za šumarstvo, općih upravnih vlasti i direkcije šuma imenuju se u IV. a grupu s plaćom od 18.000 dinara godišnje. Poslije četiri godine rada u toj grupi mogu se unaprijediti u III. grupu prve kategorije.

Posjednici nedržavnih šuma kao što su šume pod javnim nad-zorom (zaštitne, zakladne, crkvene, plemenske, imovnih općina, zemljišnih zajednica, koje su opterećene služnostima paše i drva-renja), postavljaju vlastitu upravu nad svojim šumama ili udruže-ni postavljaju zajedničku upravu. Mogu povjeriti upravljanje nad svojim šumama i državnim šumarskim ustanovama ili šumarskim referentima opće upravne vlasti prvog stupnja, ali samo po odo-

Austrijski šumarski kalendar iz 1883.


Za čuvare šuma propisano je da su završili lugarsku školu ili položili ispit za čuvarsku službu. Od ostalih uvjeta traži se da su navršili 21 godinu života, da su odslužili vojni rok, te da su posve zdravi i moralni za vršenje službe.

Osobu koja je imenovana za čuvara šume šumovlasnik je du-žan prijaviti nadležnoj općoj upravnoj vlasti prvog stupnja, kod koje će ta osoba položiti i propisanu zakletvu. Prije polaganja

same zakletve opća upravna vlast zatražit će mišljenje o toj osobi od stručnog šumarskog referenta odnosno od koordi-natora državne šumske upra-ve. Polaganjem zakletve čuvari šuma postaju organima javne sigurnosti i uživaju s te osnove sva prava. Polaganje zakletve obvezno je za sve čuvare šuma bez obzira jesu li se zaposlili na određeno ili neodređeno vrije-me. I osobe kojima je povjere-no upravljanje šumom mogu isto položiti zakletvu te uživati sva prava tijela javne sigurno-sti. Opća upravna vlast prvog stupnja dužna je odmah po po-loženoj zakletvi prijaviti nad-ležnom kotarskom sudu ime osobe kad je položila zakletvu,

brenju Ministra šuma i rudnika. No u tom slučaju šumarski re-ferenti ne mogu biti služba nadzora nad tim šumama. Za gore spomenute nedržavne šume koje se nalaze pod naročitim javnim nadzorom postoji mogućnost organiziranja uprave na sljedeći način: svaki šumoposjednik može postaviti samostalnu šumsku upravu, ako raspolaže s dovoljno velikom površinom šuma, ako je to potrebno s obzirom na iskazan intenzitet gospodarenja šumama i ako mu dopuštaju financijske mogućnosti.

Dva ili više posjednika mogu udruženi imati zajedničku šum-sku upravu, ili pak mogu povje-riti upravljanje svojim šumama državnim ustanovama ili tijelima.

Za nedržavne šume koje nisu uzete pod državnu upravu, Mini-star šuma i rudnika po saslušanju bana propisuje sukladno stanju, pravilnikom veličinu površine koju mora šumovlasnik posje-dovati da bi imenovao šumarsko stručno osoblje koje će s propi-sanom kvalifikacijom upravljati njegovom šumom. Za samostal-no upravljanje šumom traži se potpuna fakultetska ili njoj ravna visoka školska sprema te položen stručni ispit kojim se dokazuje da je osoba mjerodavna za upravljanje šumskim posjedom. Šumo-vlasnik je dužan te osobe prijaviti nadležnoj općoj upravnoj vlasti prvog stupnja. Imenovani šumarski stručnjaci odgovorni su općim upravnim vlastima za provođenje gospodarskih planova i progra-ma, za provođenje odredbi Zakona o šumama, te ostalih naredbi i propisa izdanih od nadležnih vlasti po pitanju stručnog gospoda-renja šumama te provođenju šumarsko - policijskih odredbi. Ako imenovane osobe ne udovoljavaju po pitanju propisane stručne

spreme, opća upravna vlast prvog stupnja zatražit će od šumovla-snika da u roku jedne godine imenuje na to mjesto stručnu osobu koja posjeduju potrebnu kvalifikaciju. Ako šumovlasnik to ne na-pravi sam, to će u njegovo ime napraviti opća upravna vlast prvog stupnja, ali na trošak šumovlasnika.

Zlatna pravila za lugare iz 1929.

Lugarski dnevnik obračun plaćeUredovna potvrda za čuvare lova iz 1905.

dan polaganja zakletve, te područje na kojem će raditi odnosno za kojeg poslodavca. Isto tako kotarska vlast dužna je izvijestiti nad-ležni sud i o ostalim promjenama, vezano uz osobe koje su prestale raditi kao čuvari šuma, te su im time prestala prava predstavnika tijela javne sigurnosti.



Prostornim planom općine Bosiljevo predviđena je obnova perivoja u izvornom obliku

park

ovi

Teks

t/fot

o: L

ara

Čer

nick

i

Uprošlosti je Bosiljevo bio lijep i prostran feudalni grad. Pretpostavlja se da su njegovi graditelji bili krčki kne-zovi Frankopani koji već u 14. stoljeću gospodare ovim dijelom Hrvatske, no točno vrijeme njegovog

nastanka nije poznato. Teško je utvrditi kako je Bosiljevo izgle-dalo u najranije doba jer je utvrda kasnije mijenjana u brojnim preinakama i rekonstrukcijama. Ulazilo se preko čardaka i mosta lančanika, do vrata je bila zgrada za stražare, a iznad nje je živio zapovjednik. Uz četverokutnu kulu bio je konak, između njega i kapelice nalazile su se razne zgrade dok su gospodarske zgrade bile smještene uz utvrdu. Najstariji dio grada je visoka četverokutna branič - kula, sagrađena na stijeni koja se strmo ruši prema izvoru potoka Petrovca. U kasnijim rekonstrukcijama taj dio grada nije mijenjan pa i danas ostavlja dojam starog frankopanskog burga. Knezovi Frankopani gospodarili su Bosiljevom sve do neuspjele Zrinsko - Frankopanske urote 1671. godine. Nakon pogublje-nja urotnika, bosiljevski posjed je konfisciran. Karlovački general Herberstein nastojao ga je pripojiti Vojnoj krajini, no na kraju je dodijeljen banu Nikoli Erdödyju kao odšteta za različite tražbine. Nakon njegove smrti, posjed je pripao obitelji Auersperg koja ga je 1820. godine prodala grofu Lavalu Nugentu.

Podrijetlom iz stare irske plemićke obitelji, grof Laval Nu-gent bio je austrijski maršal i britanski divizijski general. Imao je dvije strasti - ratovanje i povijest. Borio se gotovo u svim ratovima protiv Napoleona, oslobodio Hrvatsku od Francuza i omogućio povratak pape Pia VII. u Rim. Bio je vrhovni zapovjednik Vojne Hrvatske i brojnih drugih zemalja u Austro - Ugarskoj Monarhiji, član Hrvatskoga sabora i jedan od najistaknutijih članova Ilirskog pokreta. Osim Bosiljeva, posjedovao je dvorac Staru Sušicu, stare gradove Trsat i Dubovac, kuriju Kaštel u karlovačkom predgrađu, Lović na cesti između Karlovca i Vodostaja, Kostel u Kranjskoj te imanje Stelnik pokraj Bosiljeva. Nakon istupanja iz vojne službe posvetio se istraživanju starina te je sakupio jednu od najvredni-jih zbirki umjetnina na području Hrvatske. Srednjovjekovni grad Bosiljevo preoblikovao je u neoromantičkom stilu postavivši po zidovima nazubljena kruništa i obrambene tornjiće.

U neposrednoj blizini Bosiljeva Laval Nugent dao je 1820. godine za svoju suprugu Giovannu podići neorenesansni dvorac i perivoj Stelnik. O njemu nema povijesnih dokumenata, ostali su tek jedva vidljivi ostaci temelja skriveni u smrekovoj šumi i poneke egzotične vrste drveća. Prema pripovijesti političara i književnika

Imbre Tkalca, nepromišljeni talijanski graditelj nije vodio računa o klimatskim uvjetima u Hrvatskoj pa je na dvorcu napravio ravni krov, osmišljen za južnotalijansku klimu. Za jedne jake zime snijeg je srušio krov i uništio čarobnu unutrašnjost. Nakon što je pot-puno uništen u požaru 1898. godine, Stelnik više nije obnovljen.

Grof Laval Nugent umro je 1862. godine u dvorcu Bosiljevo, a sahranjen je u obiteljskoj grobnici u dvorištu starog grada Trsa-ta. Nugentovi nasljednici prodali su Bosiljevo riječkim trgovcima i

U pitomom krajoliku između Kupe i Dobre, uz staru Karolinsku cestu, smjestilo se mjesto Bosiljevo sa

starim frankopanskim gradom na obronku brijega. U knjizi Gradovi oko Kupe i Korane povjesničar Radoslav Lopašić piše kako mjesta Bosiljeva nema, ali se tako zove stari grad i župa bosiljevačka. Stari grad ne stoji visoko, ali se iz njega pruža lijep i prostran vidik na obližnju dolinu, na gusta sela, bujne livade i obrađena polja.

BOSILJEVO

Parkgrofa Nugenta

Grof Laval Nugent i trgovci Kozulići pretvorili su srednjovjekovni grad Bosiljevo u romantični dvorac


Nekoć slavni frankopanski grad već dugo vremena zjapi prazan

industrijalcima iz obitelji Kozulić koji su posve preuredili dvorac. Nugentovi i Kozulići uređivali su Bosiljevo prema vlastitim želja-ma i potrebama, no na štetu njegovog izvornog povijesnog izgleda. Svojim pregradnjama uništili su mnoge dijelove srednjovjekovnog grada i pretvorili ga u romantični dvorac udoban za stanovanje.

Uz dvorac je bio uređen lijep perivoj kojim su vodile staze za šetnju sa stepenicama i ogradama. Uz staru pristupnu cestu bio je zasađen drvored dok je ispod izvora napravljeno umjetno jezero. Zbog kulturno - povijesnog, hortikulturnog, estetskog i turističko - rekreacijskog značaja, Republički zavod za zaštitu prirode 1974. godine stavio je park uz dvorac Bosiljevo pod posebnu zaštitu kao spomenik parkovne arhitekture. U obrazloženju rješenja procje-njuje se da je park star oko sto godina dok su pojedini primjerci dr-veća koji potiču iz nekadašnje prirodne šume još stariji. U biljnom inventaru parka ističu se skupine obične smreke i ariša, običnih jela, vrlo stari primjerci običnog jasena, drvored lipa, bijela topola i hrast lužnjak.

O nekoć slavnom frankopanskom gradu dugo vremena nitko nije skrbio pa zjapi prazan i derutan, a perivoj oko njega je za-pušten. Od nekadašnjeg jezera u podnožju brežuljka preostao je samo močvarni teren. Nakon desetljeća nerazjašnjenih imovinsko - pravnih odnosa i propadanja, dvorac Bosiljevo napokon je 2008. godine vraćen općini. Stvoreni su uvjeti da otpočne dugo čekana obnova koja će mu jednog dana vratiti stari sjaj. Uz lov, ribolov i kupanje na obližnjim rijekama, šetnje pitomim šumama bogatim gljivama i kestenom, uređen i dobro opremljen dvorac mogao bi značajno doprinijeti razvoju turizma bosiljevačkog kraja.

U prostornom planu općine Bosiljevo, stari grad s park - šu-mom ističe se kao najznačajnija povijesna cjelina koja je unatoč brojnim preinakama sačuvala svoj povijesni izgled. Planom se utvr-đuje šira zona zaštite između postojećih cesta ispod starog grada, predviđaju se radovi konzervacije, restauracije, građevinske sana-cije i rekonstrukcije uz sva potrebna prethodna istraživanja. Park - šuma obuhvaća kultivirani prostor prilaza gradu kroz drvorede i šumoviti prostor, te izvor potoka Petrovac s jezerom i stazama. Za nju se predviđa izrada posebnog projekta hortikulturnog uređenja koji obuhvaća rekultivaciju i obnovu sa svim oblikovnim elemen-tima u izvornom obliku, uređenje izvora, jezera, livade i korita po-toka Petrovac.

Spomenikom parkovne arhitekture u Bosiljevu upravlja Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima

Karlovačke županije Natura viva. Program obnove parka provodi Općina Bosiljevo uz pomoć Ministarstva kulture dok radove nad-zire Nadzorna služba javne ustanove. Prije dvije godine padina is-pod dvorca očišćena je od grmolikog bilja i s nje su uklonjena suha i bolesna stabla. Planira se sadnja pedesetak novih sadnica odgova-rajućih biljnih svojti koje predstavljaju parkovni oblik hortikulture oko dvorca. Obavljeni radovi tek su početak opsežne obnove koja zbog pomanjkanja novaca sporo napreduje.

Nedaleko starog grada nalazi se još jedan kulturno - povije-sni spomenik. Iznad sela Orišja, na vrhu brda Gradišće stoji crkva Blažene Djevice Marije. Sagrađena je na ruševinama starije crkvice koja se spominje u popisu župa iz prve polovice 14. stoljeća. Knez Vuk Frankopan dao je 1531. godine uz nju dograditi dominikan-ski samostan, u njega je doveo redovnike i odredio prihod za njiho-vo uzdržavanje. Zbog čestih turskih provala samostan na Gradišću nikada nije zaživio, a redovnici su našli utočište u starom gradu Bo-siljevu. Krajem 17. stoljeća crkvi su prizidani zvonik i sakristija, a do 1743. godine bila je cijela obnovljena, opremljena inventarom i oslikana. Nakon izgradnje Karolinske ceste počelo ju je posjećivati sve više hodočasnika pa je ubrzo postala premala. Izgradnja velike nove crkve trajala je od 1750. do 1776. godine, koja je upisana nad vratima njenog baroknog portala.

Park je star oko sto godina dok su pojedini primjerci drveća koji potiču iz nekadašnje prirodne šume još stariji


ljeko

vito

bilj

eTe

kst:

Vesn

a Pl

eše

F

oto:

Arh

iv

KONČARA

Prirodni aspirinKončara (Filipendula ulmaria L.)

poznata je i po nazivima močvarna končara, močvarni oslad, sračica, brijestolisna končara, buditeljica, medunika, brestovolistna sračica.

Prvi opisi biljke mogu se naći u starim engleskim rukopisima iz 14. stoljeća. Svoju primjenu u narodnoj medicini ima tek u 17. stoljeću, kad se koristi kao lijek protiv boginja, za

liječenje groznice, proljeva te kod iskašljavanja krvi.

Engleski farmaceut Nicholac Culpepper spominje u svojim zapisima da ekstrakt ove biljke pomaže u snižavanju tem-perature, te potiče znojenje kod gripe i prehlade. Njemač-ki kemičar K. J. Lewing izolirao je analgetsku tvar salicin

iz cvjetova končare. Dvadesetak godina kasnije sintetizirana je sa-licilna kiselina kako iz končare tako i iz kore vrbe, a to je bio i put prema izumu aspirina.

Opis biljke: trajnica je sa snažno razvijenim podankom. Visine je do dva metra, ima jaku, uglatu, crvenkastu i čvrstu stabljiku u gornjem dijelu razgranatu. Listovi su joj izmjenično raspoređeni, isprekidano perasto sastavljeni, na rubu valoviti i nazubljeni, s do-nje strane srebrnasti i dlakavi. Na vrhu stabljike, u metličastom cva-tu, razvijaju se brojni sitni bijeli cvjetovi s većim brojem prašnika.

Stanište: najbolje uspijeva po jarcima, uz potoke, na močvar-nim i vlažnim livadama, zbog visokih stabljika i bogatih cvatova nadaleko je uočljiva.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kolovoza.Branje i prerada: beru se gornji dijelovi cvatuće biljke. Vežu

se u snopiće i suše se obješeni. Ispod se stavlja platno da bi se lakše sakupili otpali cvjetovi. Suše se pri temperaturi od 40 stupnjeva cel-zijusa. Korijen se očisti od zemlje, izreže te suši na toplom mjestu.

Miris i okus: miris je jak i ugodan, po medu, okus aromatičan.Ljekovit sadržaj: sadrži eterična ulja, flavonske glikozide, spo-

jeve salicilne kiseline, tanine i sluz.

Ljekovito djelovanje:- kod upalnih stanja bubrega, mjehura i mokraćnih organa, ka-

tara mjehura, kod bubrežnih kamenaca,- vodenih bolesti (pojačava izlučivanje većeg volumena mokra-

će, kod zadržavanja mokraće ili otežanog mokrenja), vode u zglo-bovima, otečenih nogu, grudnih bolesti praćenih pojavom vode,

- kod bolesti krvi, naročito kod poremećaja zgrušavanja krvi ima antitrombozni učinak,

- bolesti crijeva i želuca (proljeva, krvarenja iz crijeva, erozivnih procesa na sluznici želuca, gastritisa, ulkusa, ulceroznog kolitisa, hi-peraciditeta, protiv nametnika i parazita iz crijeva),

- kod bolesti dišnih organa (prehlada, gripe, infekcije, viroza),- groznice, visoke tjelesne temperature, pretilosti i debljine,- za ispiranje gnojnih rana ili raznih kožnih nečistoća,- detoksikaciju organizma, pročišćavanje krvi,- za jačanje imuniteta,- za ispiranje gnojnih rana ili raznih kožnih nečistoća.Sirup: za pripravu sirupa potrebno je 200 g usitnjenog gornjeg

dijela biljke s cvjetovima, 2 l vode te 3 kg šećera. Voda se zagrije do ključanja, ohladi se do 90 stupnjeva celzijusa, prelije se preko bilja, poklopi se i pusti se odstajati 12 sati ili preko noći. Odstajalo bilje procijedi se, a tekućina se malo zagrije te se doda šećer. Lagano se kuha, uz stalno miješanje dok se ne dobije željena gustoća sirupa, tekućina pri tome ne smije proključati. Pripravljeni sirup uzima se tri do peta puta na dan, po jušna žlica.

Čaj: jedna do dvije čajne žličice narezane suhe biljke prelije se s četvrt litre kipuće vode i ostavi se odstajati desetak minuta. Oci-jeđen čaj se pije u laganim gutljajima, dva puta na dan. Ponekad se koristi u liječenju prehlade praćene povišenom temperaturom.

Čaj u svrhu liječenja celulita: jedna jušna žlica cvijeta i lista prelije se s 2,5 dl kipuće vode, poklopi se i pusti se odstajati preko noći. Pripravljen čaj se procijedi, te se pije ujutro natašte nezasla-đen.

Tinktura: 200 g mješavine cvjetova, listova i korijena namače se tridesetak dana u jednoj litri 70 postotnog alkohola. Nakon toga tinktura se procijedi i uzima tri put na dan po 15 kapi s malo vode ili čaja.

Cvjetovi končare mogu se koristiti za aromatiziranje jela, voć-nih sokova, želea.

Kontraindikacije: nisu poznate, no kod uzimanja većih koli-čina pripravaka ove biljke može doći do pojave želučanih smetnji i slabosti organizma.

Biljka u cvatu

Končara


feljt

onTe

kst/f

oto:

Lar

a Č

erni

cki

ALBIN LEUSTEK

Glavni gradski šumar na Medvednici

Planinarstvo na Medvednici ima dugu tradiciju koja seže u 19. stoljeće. U Zagrebu je 1874. godine osnovano Hr-vatsko planinarsko društvo (HPD) koje je u lipnju slje-deće godine organiziralo prvi izlet na vrh Medvednice.

U njemu je sudjelovalo svega 9 planinara, no kada je deset dana potom izlet ponovljen, na vrh se popelo čak 70 planinara i 3 pla-ninarke. Po nacrtu tadašnjeg gradskog mjernika Milana Lenucija na Sljemenu je 1877. godine podignuta drvena piramida, a slje-deće godine grad je sagradio lugarsku kuću koja je trebala služiti i planinarima.

Prvi putevi na Medvednici markirani su 1882. godine. Zagre-bački poduzetnik Herman Ehrlich dao je napraviti put uz potok Kraljevec od kamenoloma u Šestinama do Kraljičinog zdenca, tadašnjeg omiljenog zagrebačkog izletišta. Grof Miroslav Kulmer dao je sagraditi nastavak puta od Kraljičinog zdenca do Kraljevca ispod vrha Sljemena. Na inicijativu zagrebačkog gradonačelnika Adolfa Mošinskog, Uprava grada Zagreba sagradila je 1897. go-dine sljemensku cestu po kojoj je 1902. godine prošao prvi auto-mobil.

Poslije Prvog svjetskog rata na mjesto glavnog gradskog šu-mara u Zagrebu došao je Albin Leustek, napredan šumar svestra-nog obrazovanja i širokih pogleda. Zagreb je na Medvednici tada imao razmjerno malu površinu šuma od oko 460 ha, u predjelu Varoška Gora koji se protezao od Rebra iznad Gračana do vrha Sljemena.

Nakon nekoliko godina rada u šumama na području Medved-nice, kao podlogu za daljnje aktivnosti, Leustek je 1925. godine za njih izradio treću po redu Osnovu gospodarenja. U šumama je za-držao oplodnu sječu (postepena sječa u tri stupnja prilikom kojih se sječe oko 1/3 stabala) i ophodnju od 100 godina (razdoblje od sjetve do sječe), a godišnji etat (drvna zaliha predviđena za sječu) povisio je za 385 m³.

Kada se po novoj gospodarskoj osnovi počela sustavno provo-diti oplodna, a mjestimice i gola sječa, reagirali su planinari upu-tivši apel gradskom načelniku da obustavi takvu sječu. Nakon tog apela zaredali su očevidi šumarskih stručnjaka, izrađena su stručna mišljenja, a šumarska osnova podvrgnuta je razmatranju. No, već

i prije izrade treće osnove gospodarenja, u šumarskim krugovima počelo se raspravljati o uređivanju i načinu gospodarenja gradskim šumama na Medvednici.

U jeku tih rasprava gradski zastupnici došli su na zamisao da se izdvoji oko 115 ha gradskih šuma na najvišem i najljepšem dijelu Zagrebačke gore između Puntijarke i Sv. Jakoba te da ih se odstupi privatnicima za izgradnju ljetnikovca, odmarališta i ugostiteljskih objekata. Ta je zamisao naišla na otpor HPD-a koje je predalo načelniku grada Zagreba svoju predstavku u kojoj se oštro protivi parcelizaciji Medvednice. Protiv

Medvednica ili Zagrebačka gora jedna je od najpopularnijih i najposjećenijih hrvatskih planina.

Uzdiže se iznad Zagreba, od Podsuseda na jugozapadu do Zeline na sjeveroistoku. Zbog svojih prirodnih

vrijednosti 1981. godine proglašena je parkom prirode, a glavna značajka parka su velike i dobro

očuvane šume.

parcelizacije bili su i šumarski stručnjaci kojima se priklonio i Le-ustek ukazavši na obrambenu ulogu šume koja na strmim obron-cima u zaleđu grada zadržava oborine, sprječava njihovo prenaglo otjecanje i stvaranje bujica.

Uvažavajući mišljenje šumarskih stručnjaka i Hrvatskog planinarskog društva, Skupština gradskog zastupstva 1932. godine donijela je odluku da se 1.300 ha gradskih šuma na Medvednici proglasi stalno zaštitnom šumom i da se za čitavu gradsku šumu izradi jedinstven program rada. Zabranila se čista sječa, a umjesto ekonomskog gospodarenja na bazi oplodne sječe uvedena je kon-zervativna preborna sječa (sječa pojedinih za sječu dozrelih stabala ili onih koja smetaju razvitku podmlatka).

Tri godine kasnije šumarski inspektor Josip Grünwald održao


Leustevkov put na zapadnom obronku Rebra

je predavanje u Pučkom sveučilištu o važnosti Zagrebačke gore kao šumskog izletišta u kome se Zagrepčani mogu odmarati i še-tati na čistom zraku. Istaknuo je da čitava planina mora ostati pri-rodna i obrasla gustim šumama jer jedino takva ima blagotvorni utjecaj na grad Zagreb i njegove stanovnike.

Od 1926. do 1936. godine Albin Leustek je radio na poveća-nju šuma u posjedu grada Zagreba. Grad je od Kulmera otkupio šumske površine u predjelima Pustodol, Sljeme, Kraljičin zdenac, Šupljak i Sv. Jakob, od Đurđevića predjele prema Stubici, od Gor-jana predjele oko Bistre, a od Pongratza predjele iznad Mikulića. Time je površina gradskih šuma proširena na 1640 ha.

U godinama poslije Prvog svjetskog rata porastao je interes za planinarstvo, a broj članova HPD-a popeo se na dvije i pol tisuće. Tridesetih godina u Zagrebu je živjelo oko 180.000 sta-novnika pa se povećavao broj izletnika koji su vikendima odlazili na Medvednicu. Zagrebački dnevnik Novosti u to vrijeme piše da nedjeljama i blagdanima nekoliko tisuća Zagrepčana odlazi na odmor u Zagrebačku goru. Brojnim izletnicima trebalo je pružiti uvjete za odmor i rekreaciju u planini.

Kada je Albin Leustek počeo uređivati šumu na Medvedni-ci, osim sljemenske ceste i lošeg kolnika do Kraljičinog zdenca, u njoj gotovo da i nije bilo planinarskih puteva i staza. Hrvatsko planinarsko društvo tada nije imalo dovoljno novaca za njihovu iz-gradnju, pa je ona bila prepuštena pojedinim upraviteljima šuma-rija. Oni su uz svoje šumarske poslove uspijevali naći vremena i za

gradnju puteva koji će planinare lakše i udobnije dovesti u prirodu u kojoj su i sami uživali. Jedan od takvih šumara bio je i Leustek.

Za potrebe šumarije Leustek je trasirao kolnik pod zapadne obronke Puntijarke te izgradio kolnik do Pongratzove lugarnice. Nemogućnost otkupa šume spriječila ga je da nastavi gradnju kol-nika od Pongratzove lugarnice dalje prema zapadu do Ponikva. Sljemensku cestu, koja je u njegovo vrijeme završavala pred starim planinarskim domom kod Činovničke livade, planirao je produ-žiti preko cijelog središnjeg dijela Medvednice, no svoju želju nije ostvario. Na kamenolomu Adolfovac postavio je drobilicu i dobio kvalitetan nasipni materijal za održavanje postojećih cesta. Stari lugarski nogostup od Kraljičinog zdenca zapadnom stranom Bre-zovenice na sedlo pred Brestovcem preuredio je u ugodan plani-narski put kojim su se sljedećih deset godina planinari penjali na Sljeme.

Osim izgradnje i održavanja šumskih cesta, Leustek se bavio i organizacijom lugarske službe. Dao je izgraditi lugarnice prema vlastitom tipskom projektu s temeljima od sljemenskog lomljenog kamena i drvene nadogradnje od drva rezanog na pilani Bliznec.

Da planinarima olakša uspon na Medvednicu, Leustek je trasirao i dao sagraditi put koji je bio kraći i ugodniji od onog pre-ko Brezovenice kojim je dotada išla većina planinara. Taj lagani i najpopularniji sljemenski put nazvan je po njemu Leustekovim putem.

Leustekov put, poznat još kao planinarska staza broj 14, dug je 6,3 kilometara. Nagib uspona ujednačen je dužinom cijele trase, pa njime svatko bez velikog napora može stići do vrha. Početak puta je u Gračanima, u dolini potoka Gračanca iz koje se penje zapadnim obronkom Rebra, prolazi ispod Sljemenske žičare, izlazi na Adolfovac, presijeca sljemensku cestu, pred sam kraj prolazi pokraj sljemenskog zdenca i završava kod stare lugarnice ispod Či-novničke livade.

Od početka do kraja staza svladava visinu od 700 metara i prolazi kroz različite tipove šuma: šumu hrasta kitnjaka i običnog graba, šumu hrasta medunca i crnog graba, šumu hrasta kitnjaka i pitomog kestena, šumu hrasta kitnjaka s bekicom, gorsku šumu bukve, šumu bukve i jele te šumu jasena i gorskog javora. U tim

Najpopularniji sljemenski put koriste i pješaci i biciklisti


šumskim zajednicama uz drveće i grmlje zastupljene su i brojne prizemne vrste, a osobiti ukras šuma u proljeće su šafrani, visiba-be, proljetni drijemovci, jaglaci, velecvjetni kukurijeci, pasji zubi i šumske ciklame.

Kod devetog kilometra sljemenske ceste, na mjestu gdje se ona siječe s Leustekovim putem, odvaja se šumska cesta koja vodi ispod doma Runolist do Šumarevog groba. Tu cestu gradila je Gradska šumarija između 1930. i 1932. godine. Prilikom pre-gleda dovršene ceste, gradski odbornici zaduženi za Medvednicu održali su zabavu na malom proplanku uz potok Bliznec. Na njoj je sudjelovao i upravitelj šumarije Albin Leustek. On je tada uzva-nicima objasnio odakle naziv Šumarev grob za 12 metara visoku stijenu od zelenog škriljevca koja se uzdiže nedaleko od izvora po-toka. Njemu se ta stijena toliko svidjela da je zaželio da pod njom ima svoje posljednje počivalište. Nakon što je umro 1947. godine, Leustek ipak nije pokopan na tom romantičnom mjestu već u obi-teljskoj grobnici na groblju u Šestinama.

Albin Leustek je na Medvednici proveo puna dva desetljeća, obnašajući dužnost glavnog šumara sve do početka Drugog svjet-skog rata. Svojim neumornim radom na uređenju gradske šume zadužio je šumarstvo, a izgradnjom šumskih kolnika, staza i pute-va približio je zagrebačkim planinarima najljepše dijelove središ-njeg dijela planine.

Zadnji metri puta iznad sljemenskog zdenca

Šume u PP Medvednica zauzimaju 64 posto površine

Šumarev grob -12 metara visoka stijena od zelenog škriljevca


kultu

raTe

kst:

Josi

p Vu

kovi

ć

Fot

o: A

rhiv

Tako je lijepo netko dalekovidan i mudar rekao – darovi prirode jedini su koji nas neće iznevjeriti kada doista postane ozbiljno. Odnosi li se to i na šume? Na prvi pogled one su svojebitni ukras prirode, a u samoj su svojoj srži i same

svoja neporeciva priroda. Prema tomu, komu su one dar? Zacijelo, planetu Zemlji te čovječanstvu, čovjeku i svakom živom biću, napose onima kojima je šuma dom, krovište i skrovište. Šuma nije čovjeku puka privredna korist, uz to

što je elementarna gigantska tvornica životvornog kisika, ona je skladba bogatstva i ljepote, dar što ima gospodarstvenu odliku i nadahnujuću, izvornu osobinu. O toj strani šume pjesnici i književnici govore svojim jezikom. Pišu odu prirodi, nadahnjuju se njome, hrane šumom, svojim perom od ljepote tvore ljepotu – stihova, novela, romana...

O onome što je elementarno, piše suvremeni njemački pisac Herman Hesse, i što je vječno, naše srce pristupa voljno i prepuno ljubavi, ono kuca u ritmu valova, diše s vjetrom, leti s oblacima i pticama, osjeća ljubav i

zahvalnost za ljepotu svjetala, boja i zvukova znajuć da im pripada i da im je srodno... Jer, gora i rijeka, drvo i list, korijen i cvijet, svaki oblik iz prirode u nama je unaprijed zadan, dolazi iz duše kojoj je vječnost bit. Tu njezinu bit mi ne poznajemo, no ona nam se najčešće osjetilno nadaje kao snaga ljubavi i snaga stvaralaštva.

Može li se prosuđivati priroda kao dar na primjeru šume kroz ekonomski aspekt ili estetsku viziju. Može, ali postoji razmeđa, ističe Hesse: - Tek kada ni za čim ne žudimo, tek kada je naše gledanje čisto promatranje, razotkriva nam se duša stvari, ljepota. Kada razgledam šumu koju želim kupiti, unajmiti, posjeći, staviti pod hipoteku ili u kojoj želim loviti, ja ne vidim šumu, nego tek njezine odnose prema mome htijenju, mojim planovima i briga-ma, mojoj lisnici. Šuma se tad sastoji od drveta, mlada je ili stara, zdrava ili bolesna. No ako od nje ništa ne želim, zagledan li se nepromišljeno u njezinu zelenu dubinu, tek tada je ona šuma, pri-roda i raslinje, tek tada je i lijepa.

Po ljepoti šume, kao iskonske i izvorne prirode, u njezinoj nutrini nalazimo osebujni mir, njezino bogatstvo koje je poglavito njezino - svijet flore i faune, čovjeku dostupan i raznoliko nami-jenjen. No, ako čovjek ranjava prirodu, napose šumu, zar mora dočekati pjesnika da on kaže kako je to bolno i nepromišljeno. Primjera je u hrvatskoj osobito u svjetskoj književnosti. Opet sup-tilni Hesse, u maloj pjesmici Skresani hrast iskazuje svoju osobnu suosjećajnost:

- O, moj hrastu! Kako su te dube skresali. Kako si čudan po-stao! Na sto su te muka stavljali, Al' duh te nije izdao! Kao ti sa kresanjem, i ja još patnički život živim, i s dna jednostavnosti sva-

kog dana, čelo na svjetlo dana izvirim. Što je u meni nježno bilo, izrugao je svijeta hir. Ipak, mene nije slomilo, i ja sam našao svoj mir. Strpljivo ću opet prolistat iz skresanih grana, ko cvijet, i svima jadima u inat, ja ljubim taj ludi svijet.

Radost je slaviti, bolno iznevjeriti dar prirode, primjerice – kresati šumu. U nju je odista zaljubljen među inima suvremeni hrvatski pjesnik i novelist, poglavito šumar Marijan Matijašević. On se prema šumi odnosio i zaljubljenički i muževno i očinski. Napose je to vidljivo u noveli Na putu u nebo. Opisujući lik šu-mara Mirka Gagića, ustvari sebe predstavlja, pa kaže:

U svojih trideset godina šumar M. G. imao je samo dvije veli-ke ljubavi, svoju ženu Miru i šumu, a između te dvije ljubavi nije nikad znao, koja je veća. Još prije nego što se upoznao s Mirom, volio je šumu, a u nju se zaljubio odavna, od djetinjstva, kada je sa svojim ocem, škribanom kod velike inozemne tvrdke odlazio gotovo svakog dana u nju. I ta njegova ljubav nije bila samo na-gnuće šumarskom zvanju ili želja za lovom i bezbrižnim krstare-njem gudurama i sklopovima, kuda još nije stupila ljudska noga, već sasvim nešto drugo, nešto veće, nešto što se osjeća prema ženi ili majci, što raduje i što boli. Toliko je puta na veliko čudo svojih lugara, znao zagrliti i sivo-bijelo vitko stablo bukve, zagrliti ga i poljubiti, kao što se ljube ženske dojke i miluju topli gnjatovi. A prvi put je poljubio stablo baš u ovoj šumariji, kad je postao njezi-nim upraviteljem, baš u ovome mjestu gdje službuje.

Tako doživljena šuma jedinstvena je i na svoj način neuspore-div dar prirode. Što je jedinstveno? Već sama slika izvanjska i život koji iz nje nastaje u onim oblicima što ih šuma podaje.

Čovjek koji živi sa šumom i za šumu, poput šumara Mirka Gagića, nosi u sebi prema njoj zatomljenu ili otvorenu ljubav. Ona je u prvom planu, dok su privredni, ekonomski aspekti povezani s provjerom te ljubavi, što u svojoj noveli Zločin Martina Kapistra-

ŠUME U KNJIŽEVNOSTI

Darovi prirode


na lijepo očituje isti šumar odnosno Marijan Matijašević na način kako doživljuje ali i kreira taj međuodnos, svojim šumarskim srcem i književnim perom,, uvodeći čitatelja u fabulu iste novele riječima i opisom:

Srebrilo se listopadsko jutro po krovovima pilanske kolonije, na golemom crvenom dimnjaku, iz kojega već dugo nije dizao onaj svakidašnji uzpravni stup dima, po sivim, velikim složajima trupa-ca, koji su naličili grobovima nepoznatih orijaša, i po tračnicama i uzkim i dugim, koje su se savile po cijeloj pilani, kao srebrene zmije i sunčale na jutarnjem suncu. Nebo se nekako probudilo u dubinu, u neku golemu, modru provaliju, te se činilo, kao da je toga jutra na zemlji odnekud više zraka nego što je obično. U gori pred kojom se budio grad, nije bilo ni čuperka magle nad rumenim bukovim šumama, koje sada umiru u spletu jesenjih boja. Paučja svila lelujala se još po granama i grmečcima sapeta vlagom noći i disanjem potoka i livada, i čekala, da je prosuše sunčane zrake, da je oslobode težine, pa da na tihom južnjaku, koji je još negdje u tamnim prodolima spavao, prhne i odleti oradošćena i osrebrena suncem.

Šuma kao dar prirode iskazuje svoje dvije strane – duhovnu i komercijalnu. Komercijalna biva tako jakom da često potiskuje duhovnu, čak je obescjenjuje, ali je poništit ne će, jer duhovno je lijepo, a lijepo je vječno. Doduše, kaže Hesse, osim ljubavi, koja je izeđu ljudi rijetko kada čista i ne može živjeti bez borba i žrtava, za nas ljude nema ničega ljepšega i utješnijega od čistog promatra-nja, tihoga, čestitoga sudjelovanja u doživljaju prirode oko nas, u malom i velikom. To je dobro protiv svake oholosti kojoj možda naginjemo, jer nam pokazuje koliko smo ograničeni i višestruko sputani u tom kotaču svjetskoga zbivanja. na

ši ot

oci

Teks

t: Iv

ica

Tom

ić

Fot

o: I.

Tom

ić, A

rhivKORNATSKI ARHIPELAG

Netaknuta i veličanstvena priroda Kornatskog otočja

Između šibenskih otoka na jugoistoku i zadarskih na sjeve-rozapadu, na području sjeverne Dalmacije, unutar Šiben-sko - kninske županije, nalazi se otočna skupina Kornati. Gotovo 150 otoka raštrkano je na površini nešto većoj od

300 četvornih kilometara, a protežu se usporedno s kopnenom obalom u četiri niza (sitski, žutski, kornatski i piškerski) i tri me-đuotočna kanala. Najveći otok je Kornat, s površinom 32,5 km2, a po njemu je nazvano cijelo otočje. Između kornatskog i pišker-skog otočnoga niza je Kornatski kanal. Sitski i žutski otočni niz stanovnici Murtera i Betine nazivaju Donji Kornat, a kornatski i piškerski Gornji Kornat. Kornati na sjeverozapadu graniče s Du-gim otokom, na jugoistoku s otocima ispred Žirja, prema kopnu s otocima Pašmanom, Vrgadom i Murterom, a prema jugozapadu su cijelom dužinom od 35 km izloženi otvorenom moru, sve do talijanske obale. Sami otoci zauzimaju površinu oko 70 km2, naj-veća širina u smjeru sjeveroistok - jugozapad je 13 km, a gotovo svi su u privatnome vlasništvu. Riječ je o najgušćem arhipelagu u europskom Sredozemlju, a točan broj otoka ne može se precizno utvrditi jer brojanje ovisi o povlačenju zamišljenih granica prema susjednim otocima.

Približno dvije trećine kopna i morske površine (akvatorija) Kornata proglašeno je 1980. godine nacionalnim parkom na povr-šini 262 km2, koja je obuhvaćala i jugoistočni dio Dugog otoka sa zaljevom Telašćica. Zbog neslaganja tadašnje šibenske i zadarske općine, zaljev je s obližnjim slanim jezerom 1988. godine izdvojen te proglašen parkom prirode. Tako danas Nacionalni park Kor-nati čini površinu približno 220 km2, s ukupno 89 otočića i hridi i obalnom linijom dugom oko 185 km. Zanimljivo je da unatoč tako velikom broju otoka, kopnenom dijelu parka pripada tek oko četvrtina površine, a preostali veći dio obuhvaća morski ekosustav.

Prosječnome promatraču Kornati iz daljine izgledaju poput kamene pustinje jer su obrađena polja i voćnjaci izvan pogleda s morske strane, a krški kamenjar zauzima približno 85 posto ko-pnenoga dijela otočne skupine. Izgrađuju ga karbonatne stijene, pretežito vapnenci, te je prisutna većina krških pojava i fenomena: škrape, kamenice, ponikve, dolci, spilje i dr. Pozornost osobito privlače poznate kornatske krune (strmci, klifovi), okomite litice

Nacionalni park Kornati obuhvaćapovršinu približno 220 km2, s ukupno 89 otočića i hridi i obalnom linijom dugom oko 185 km. Kopnenom dijelu pripada

tek oko četvrtina površine, a veći dio čini morski ekosustav


Kruna - najpopularniji fenomen parka

Kornatsko otočje – raj za sve ljubitelje prirode

okrenute prema otvorenom moru, smještene u pučinskome nizu Donjih Kornata. One su najveća geomorfološka i pejzažna vri-jednost te najpopularniji fenomen ovoga parka. Najduža kruna iznad morske razine nalazi se na otoku Mana (1350 m), najviša na otoku Klobučar (82 m), a najdublja na otoku Piskera (više od 90 m). Svoje stanište na ovim neobičnim stijenama našli su sivi sokol, morski vranac, biljna zajednica dubrovačke zečine i dr. Siromaštvo kopnene faune, po broju vrsta i jedinki, rezultat je oskudne vege-tacije, odnosno čovjekovog boravka i djelovanja.

Posjetitelji parka mogu pogledati Magazinovu skrilu na otoku Kornatu, posebnu vrstu klizišta, gdje je paket vapnenaca kliznuo po svojoj litološki istovrsnoj podlozi. Među vidikovcima izdvaja se Metlina, najviši i najimpresivniji vrh u NP Kornati (237 m). Pojedine gradine iz doba Ilira te gomile (tumulusi) svjedoče o značajnoj naseljenosti otočja u pretpovijesno doba. Utvrda Tureta na Kornatu iz 6. stoljeća najmarkantnija je povijesna građevina, a

vrlo zanimljivo zdanje iz doba Bi-zanta je ranokršćanska trobrodna bazilika i crkvica Gospe od Tarca. Treba pogledati i mletački kaštel na otočiću Vela Panitula i crkvicu na obližnjem, drugom po veličini otoku Piškeri iz 16. stoljeća. Među turističkim zanimljivostima je i ovalni otočić Taljurić, opasan za plovila jer je uglavnom pokriven morem, te Mala Proversa, plitak prolaz između Dugog otoka i otoka Katine, s vidljivim ostacima rimske građevine ispod morske površine. U uvali Špinuta vidljivi su ostaci podmorskog zida stare rimske so-lane ili ribnjaka. Posebno obilježje krajoliku Kornata daju težačke pa-stirske nastambe (stanovi), složeni mozaik suhozidnih ograda za ovce, dug čak 250 km, i porti, naselja u maritimno pogodnijim uvalama.

Biljni svijet na kamenjaru je ri-jedak i kržljav, dominira kamenjar-

Utvrda Tureta na Kornatu -najmarkantnija povijesna građevina


Veliki Kornat (u pozadini) -mjesto stradanja vatrogasaca u ljeto 2007. godine

ska vegetacija s osnovnom biljnom zajednicom kadulje i kovilja, a izvan omanjih obrađenih polja prevladava trava mogoruš, južna subasocijacija zajednice. Poznatije i značajnije biljne vrste ovoga područja su dubrovačka zečina, bijela šupaljka, jadranska peru-nika, srebroliki slak, drvenasta mlječika i dr. Ovo otočje pripada eumediteranskoj vegetacijskoj zoni, s približno 537 biljnih takso-na, a vrlo je zanimljivo floristički i fitocenološki. Naime, na raz-mjerno malom prostoru sastaju se eumediteranski florni elementi s flornim elementima drugih područja. Rijetko gdje je vegetacijski pokrov bolji pokazatelj čovjekovog utjecaja (požari, ispaša, sječa i dr.) i ekoloških prilika kao na kornatskim otocima. Pretežit dio ovoga prostora zauzimaju kamenjare, pašnjaci, garizi i ostali degra-dacijski stadiji crnikovih šuma (makija, panjača), odnosno klimat-skozonalne zajednice hrasta crnike s mirtom (Myrto-Quercetum ilicis). Smanjivanjem čovjekovog (antropogenog) utjecaja počeo je proces progresivne sukcesije i u elementima samonikle vegeta-cije, i u osvajanju novih površina pionirskim vrstama: alepskim borom i pinijom (otok Lavrnaka). Bitno je istaknuti kako alepski bor postupno osvaja okolne površine, a njegovo se širenje može uočiti i na drugim otocima (Žutu, Proversi, Katina). Najveći kom-pleks crnikove šume pruža se na sjevernoistočnom položaju otoka

Kornata, a riječ je o panjači na oko 50 ha, u nepovolj-nim stanišnim uvjetima. Na sjevernozapadnome dijelu otoka Baluna donekle je razvijena degradirana crnikova panjača, a između većih grupa hrasta crnike raste tršlja u obliku jastučastog grma, dominirajući na plješinama. Različiti degradacijski stadiji gariga pojavljuju se tek u dijelovima na prevlaci Velike Albe, na Kornatu sa zapad-ne strane uvale Vrulje, te na drugim mjestima.

Istražujući šumsku vegetaciju Nacionalnog parka Kornati, grupa šumarskih znanstvenika, predvođena prof. dr. sc. Slavkom Matićem i prof. dr.sc. Đurom Raušem, u svome radu iz 2001. ističu da je proces de-vastacije prisutan nekontroliranim sječama u preostalim skupinama crnike i njenim pratilicama na Balunu, Kor-natu, Žutu i drugim kornatskim otocima. Na pojedinim je otocima (Žut, Provarse, Katina) primijećeno prirodno širenje alepskoga bora. To je prva stepenica u dugotraj-noj prirodnoj sukcesiji šumske vegetacije i postupnom stvaranju uvjeta za budući povratak klimatskozonalne šumske zajednice hrasta crnike. U taj proces moraju se uključiti šumarski stručnjaci i znanstvenici da ostatak šuma prvo sačuvaju, a kasnije da ih stalno njeguju i pri-

vode kvalitetnijem i trajnom stadiju (sjemenjači). Rješenje proble-ma, naglašavaju znanstvenici, može proizaći jedino iz integralno-ga vrednovanja i zaštite, čime će se zadovoljiti sve zainteresirane strane - zaštita prirode, domaće stanovništvo i njihov gospodarski interes.

Za Kornate se često kaže da su naše najveće povremeno nasta-njeno otočje, a vlasnici su uglavnom stanovnici otoka Murtera, Pašmana i Dugog otoka, koji povremeno obavljaju poljoprivredne radove, uzgajajući maslinu, smokvu, vinovu lozu, višnju, badem i povrće. Uz obradive površine, na otocima je još između 250 i 300 kuća, grupiranih uglavnom u desetak malih, slikovitih naselja (porti). Težačke i ribarske kućice nastanjene su samo ljeti, razasu-te po pitomim i dobro zaštićenim uvalama i namijenjene robin-zonskom turizmu. Ugostiteljsku ponudu turistima pruža oko 20 restorana s ribljim specijalitetima. Treba istaknuti da na otocima nema struje, a ni izvora vode.

Ovdje je pravi raj za nautičare, ronioce i sve one posjetitelje kojima je cilj uživanje u tišini i osami netaknute i osebujne prirode koja izaziva divljenje. Kristalno bistro more omogućuje pogled na reljefno dno različitih oblika i bogatu biocenozu morskog ekosu-stava: crvene koralje, školjke, nepregledne morske livade i mnoge vrste riba (346 biljnih i 295 životinjskih vrsta).

Uvala Lavsa - najpoznatije zaklonište za nautičare Otok Levrnaka –oskudna vegetacija s kulturom alepskoga bora


priro

dne

ljepo

teTe

kst:

Vesn

a Pl

eše

Foto

: Bor

is P

leše

GORANSKA JEZERA

Biserifužinskog kraja

Najstarije je jezero Bajer, izgrađeno u do-lini rijeke Ličanke, pedesetih godina prošlog stoljeća. Jezero Bajer zanimljivo je po mnogo čemu, od šetnica koje ga

okružuju, uz zapadne obale jezera nalaze se prostori za rekreaciju, pa sve do osebujne vegetacije koja ga okružuje. Prosječne je dubine od dva do sedam meta-ra te raspolaže s oko milijun m3 vode. U jezero utječu i brojni mali vodotoci koji pružaju sigurno utočište

autohtonoj potočnoj pastrvi. Uz autohtone vrste riba, u jezero su unijete i alohtone vrste poput (šarana, amura, zlatovčice, babuške, sunčanice) koje su na taj način ugrozile autohtone vrste ribe. Uz jezero Bajer, u gornjem zamočvarenom dijelu formirale su se za-nimljive sastojine močvarnog bilja, prvenstvo velikih močvarnih

Jedno od najpoznatijih turističkih odredišta u Gorskom kotaru su Fužine. Turistički se spominju

već 1874. kada su zabilježeni i prvi organizirani dolasci gostiju u mjesto. Od tada do danas mjesto se razvilo u pravi goranski turistički raj. Tom doživljaju doprinose mnogo i tri jezera Bajer, Lepenice i Potkoš.

Sva tri jezera su umjetne akumulacije i sastavni su dio Hidrogenergetskog sustava Vinodol. Izgradnjom akumulacijskih jezera znatno je izmijenjen i krajobraz

u okolici Fužina.

Fužine

Jezero Bajer

Jezero Lepenice

Jezero Potkoš


šaševa, kaljužnice i mnogih drugih rijetkih vrsta vlažnih i močvar-nih staništa. Uz zamočvarene vodotoke rastu sastojine crne johe.

Posljednji put jezero Bajer ispražnjeno je 2002., zbog remonta postrojenja hidrocentrale, pa je to ujedno bila i prigoda da se vidi kako je izgledao nekadašnji krajobraz doline rijeke Ličanke.

U dolinama sadašnjih jezera u prošlosti nalazili su se brojni cretovi s rijetkom kukcojednom biljkom okruglolisnom rosikom. Na karti vegetacije prof. dr. Ive Horvata nastale prije šezdesetak godina moglo se nabrojiti 28 takvih cretnih površina s rosikom, što znači da su novoizgrađena jezera potopila gotovo sve cretne površine s rosikom. Preostao je tek jedan jedini cret na području jezera Lepenice, ali zbog promjena staništa rosike i njemu prijeti izumiranje.

Okolne šume uz sva tri jezera osebujne su i imaju znakovitu ulogu u očuvanju ekološke stabilnosti jezera. Radi se uglavnom o šumama jele na zakiseljenom, podzolastom tlu, gdje geološku podlogu čine silikatne stijene. U tim šumama raste obilje borov-nica, paprati rebrača, a tu se nalaze i bogata staništa gljiva, među njima najinteresantniji za berače je vrganj.

Od tri jezera najveće je Lepeničko, izgrađeno je 1988., prosječ-ne dubine je do 18 metara. Na jezeru Lepenice održano je 1989. Svjetsko prvenstvo u orijentacijskom ronjenju, a 2007. Svjetski kup. Treba napomenuti da se nadalje na ovom jezeru održavaju slične sportske manifestacije.

Najmanje po veličini je jezero Potkoš, izgrađeno je 1985. Na-stalo je zaustavljanjem potoka Koš ispod brda Plasina. Umjetno jezero čini spremnik od 350.000 m3 vode, a kroz zatvoreni beton-ski kanal duljine 1,5 km voda otječe do crpne stanice Lič, gdje se ubacuje u tlačni cjevovod Lič.

Sva tri jezera svojom osebujnom ljepotom privlače brojne po-sjetitelje. Jezero Bajer posebno je privlačno za vožnju čamcem, kanuom i kajakom. Osim pješice, uređenom stazom oko jezera u duljini od 6 km moguća je i vožnja konjskom zapregom. Po jezeru vozi i brodić.

Uz jezera, posebna atrakcija Fužina je spilja Vrelo, otkrivena 1950. kada se gradilo jezero Bajer. Starost spilje procjenjuje se na četiri milijuna godina. Dugačka je oko 300 metara, krasi je manje

jezero s gorskim potokom, koji je ujedno dio porječja Ličanke. Spilja je u potpunosti uređena a dostupna je čak i za invalide. Otvorena je za posjetitelje od lipnja do početka rujna.

Uz to postoje drugi turističko - rekreacijski sadržaji. U okolici Fužina nalazi se devet obilježenih pješačkih i biciklističkih staza. U mjestu je park Gorica s uređenim teniskim terenima, u naselju Vrata kraj Fužina sportsko je rekreacijski centar Gmajna.

Područje općine Fužine bogato je i kulturno - sakralnim objektima. Najstarija je crkva Svetog Jurja u Liču iz 1662., a crkva Svetog Antuna Padovanskog u Fužinama građena je od 1808. do 1833. Posebno je atraktivno za vjernike svetište Blažene Djevice Marije Snježne u Ličkom polju. Prema usmenoj predaji na tom se mjestu 1733. ukazala Gospa u snijegu, stoga stotine hodočasnika iz zemlje i inozemstva posjećuju tijekom godine ovo mjesto u po-trazi za molitvom i ozdravljenjem.

Tijekom ljeta u Fužinama se održava cijeli niz kulturno -umjetničkih manifestacija, kao dopuna obogaćivanja turističke ponude ovog izuzetno lijepog dijela Gorskog kotara.

Poučna staza u okolici Fužina

Ulaz u spilju Vrelo


Očaravajuće planine, nepregledne bujne šume, čiste rijeke, bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta u potpunosti su usklađeni u život stanovnika koji još uvijek čuvaju i njeguju svoje običaje i tradiciju,

čineći tako jedinstvenu cjelinu nacionalnog parka Mavrovo, mjesta gdje se moderni čovjek u potpunosti može prepustiti miru i spokoju

uživajući u svim ljepotama koje Mavrovo nudina dlanu.

zani

mlji

va p

rirod

aTe

kst:

Gor

an Š

afar

ek,

Dia

na B

arto

lićFo

to: G

oran

Vin

cenc

Potopljena Crkva sv. Nikole

Alpski pašnjaci iznad Mavrova

Selo Galičnik

Nacionalni park Mavrovo nalazi se u trokutu između Albanije, Kosova i sjeverozapada Makedonije. Osno-van je 1948. godine kako bi se zaštitile izuzetne pri-rodne ljepote te znanstveno i povijesno važne šume

oko doline Mavrovo. Područje parka povećano je 1952. godine s početnih 11.750 ha na čak 73.088 ha, čime je NP Mavrovo postao najveći NP u Makedoniji, ali ujedno i jedno od najvećih zaštićenih područja te vrste u regiji.

Mavrovo obuhvaća planine Korab, Dešat, jugozapadne ogran-ke Šar planine, većinu Bistre i sjeverne dijelove Krčine. U nacio-nalnom parku nalaze se 52 vrha viša od 2.000 m nadmorske vi-sine, a najviši vrh je Golem Korab koji je s visinom od 2.764 m ujedno i najviši vrh u Makedoniji. Visina se kreće od 600 m na južnoj granici nacionalnog parka, do 2.764 m koliko iznosi najviši vrh Golem Korab. Planinski reljef prepun je zanimljivih morfološ-kih oblika: doline rijeka, klisure, vodopadi, krška polja, špilje, vr-tače, ledenjačka jezera... Dolina slijeva rijeke Radike, koja zauzima središnji dio parka, zajedno s drugim brojnim rijekama, potocima i jezerima pravi je dragulj u kruni tog planinskog krajolika.

Zbog velike razlike u nadmorskoj visini dolazi i do različi-tosti klime unutar nacionalnog parka. U dijelovima gdje je visi-na viša od 2.000 m prevladava alpska klima, dok se blaga klima doline rijeke Radike ipak razlikuje od klime srednjeg tipa zbog spoja šarplaninskog sustava i blizine Jadranskog mora (samo 95 km zračne udaljenosti).

Upravo je klimatska prošlost uvelike odredila sadašnje bogat-stvo u vrstama biljaka i životinja. Za vrijeme ledenog doba Ma-

ŠUME NP MAVROVO

Balkanskočudo f lore i faune


Predjel gdje prestaje šumska vegetacija

vrovo je postalo balkansko utočište za vrste koje su bježale pred sjevernim ledom. Kako su mnoge i ostale povlačenjem leda, po-većale su brojno stanje vrsta. U Mavrovu se stoga nalazi pedesetak biljnih vrsta koje se ne mogu naći nigdje drugdje u Makedoniji. U parku nalazimo šest vegetacijskih zona s 22 šumske zajednice i 16 travnjačkih. Bogatstvo flore zahvaljujući kombinaciji plod-nog tla i idealnih temperatura bez previše vlage predstavlja mozaik različitih biljaka s 145 vrsta drveća i 1.300 vrsta ostalih biljaka. Ipak, na području parka najzastupljenija je gorska bukova šuma. Šuma prekriva gotovo u potpunosti prostor parka, osim naselje-nih mjesta, voda, livada košanica i pašnjaka. Vršni dio parka su visokoplaninski travnjaci, prehladni za rast stabala. S uzvisinama prepunim divljih biljaka za čajeve te drugih zdravih i ljekovitih biljaka, Mavrovo je raj za sakupljače bilja.

Na području parka živi 140 vrsta ptica, 12 vrsta vodozemaca, 12 vrsta gmazova i 38 vrsta sisavaca uključujući medvjeda, risa i divokozu.

Nacionalni park obuhvaća brojne rijeke koje sa svojim br-zacima, vodopadima te uvijek čistom i hladnom vodom nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnog. Najupečatljiviji dijelova parka svaka-ko su kanjoni rijeke Radike. Najdramatičniji je kanjon Barić koji potpuno zatvara horizont ispred promatrača, ostavljajući pogledu otvoreno samo plavo nebo i strme stijene, u nekim mjestima i 1.500 m visoke. Dolina rijeke Radike je gotovo potpuno prekri-vena šumom, osim u nižim dijelovima. Radika je veoma bogata pastrvom što je čini zanimljivom i za sportske ribolovce. Na visini od 2.300 m izvire rijeka Ribnica, prava alpska rijeka sa svijetlo - zelenom, čistom i sjajnom vodom. Bez daha ostavlja i poznati vodopad Duf kod sela Rostuše, visok oko 23 m. Na obroncima planina, na velikim visinama stoji 17 glacijalnih jezera kao završni ukras na slici tog planinskog krajolika.

Najpoznatije je Mavrovsko jezero koje se nalazi na 1.200 m nadmorske visine. Dugačko je 10 km, a široko od 3 do 5 km. Maksimalna dubina jezera je 50 m i to u blizini brane. Danas to umjetno jezero napaja i rijeka Radika čije se vode koriste i za

proizvodnju električne energije. Jezero na jugu zatvara šumovita planina Vlainica, a na sjeveru ogranci Šar planine. Svake godine tijekom zime jezero se zamrzava. Mavrovsko jezero poribljeno je pastrvom i drugom ribom, a u njegovoj okolici nalazi se dosta divljači.

Osim što se u ovdje nalazi najpoznatije makedonsko ski-jalište, Mavrovo nudi bogatstvo kulturnih ljepota zajedno s tra-dicijom očuvanom u običajima, povijesnim spomenicima, ali i u predivnim tradicijski građenim kućama te načinu života. U nacio-nalno uzavrelim balkanskim područjima, Mavrovo je primjer suži-vota, gdje srećemo tornjeve Makedonaca pravoslavca, kao i mina-rete Albanaca muslimana, ali i Turaka. Ovi posljednji su naročito dobro sačuvali kamenu i drvenu arhitekturu svojih sela na strmim obroncima i čovjek ima osjećaj da je zalutao negdje u srednjem vi-jeku. Od brojnih povijesnih znamenitosti svakako treba istaknuti samostan Sv. Ivana Krstitelja poznat po ikoni sv. Ivana Krstitelja za koju se vjeruje da ima čudesne moći, kao i potopljenu crkvu sv. Nikole u Mavrovskom jezeru.

Najpoznatije i najposjećenije kulturno događanje je Galičko vjenčanje. Vjenčanje se održava svake godine na blagdan Sv. Petra - 12. srpnja u Galičniku kada se parovi vjenčavaju na tradicionalan način s brojnim izvornim, tradicionalnim i nezaboravnim svadbe-nim običajima i ritualima. Manifestacija Galičkog vjenčanja dio je makedonskog folklora koji odražava doba kada su se migranti rad-nici masovno vraćali u svoje selo što je rezultiralo masovnim vjen-čanjima. U jednom danu se čak 30 vjenčanja održalo simultano u crkvi Sv. Petra i Pavla u Galičniku. Galička svadba traje tri dana.

Nacionalni park svojim posjetiteljima nudi savršen spoj tradi-cionalnih događaja, očuvane prirode, sporta, rekreacije i zabave uz dašak šarma nekih prošlih vremena sačuvanih u povijesnim građe-vinama i starim kućama. Na samoj obali Mavrovskog jezera nalazi se i sjedište parka, u mjestu Mavrovi Anovi. To je početna točka za izlete u okolne planine. Do najvišeg vrha Golem Korab (2764 m) potrebno je 4 sata hoda, no kako tamo nema planinarskog doma za prenoćiti treba se isti dan vratiti dolje. Krajolik je prekrasan, pun potoka, pitkih izvora, livada, te prizora stada ovaca uz pratnju nezaobilaznih šarplaninaca.

Ovo predivno područje pod prijetnjom je dva velika hidro-energetska projekta. Jedan je izgradnja HE Boškov most od 70 MW na rijeci Mala Reka. Visina brane je 33 metra, a kapacite-te akumulacije 160.000 m3, s desetak kilometara kanala i cijevi. Drugi sporni projekt je Lukovo polje, smješteno na subalpskim travnjacima, s ogromnom raznolikošću i očuvanošću vrijednošću krajolika i vrsta. Izgradnja Lukovog polja uključuje izgradnju vi-soke brane, kanala od 20 km kojim bi tekla voda od Koraba do akumulacije. Osim uobičajenih hidroloških i inih posljedica kod izgradnje brane, ova bi posebno ugrozila populaciju risa od čak 30-40 parova što je najviše na Balkanu.


ribol

ovTe

kst/f

oto:

Sin

iša

Slav

inić

U Italiji je ova disciplina odnosno tehnika ribolova uvjerljivo najpopularnija, no na ovaj način ribolovci pastrve love rado i u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj,

pa i Hrvatskoj, te još nekim drugim zemljama.Sportski ribolov pastrva na jezerima u nekim je zemljama

pravi hit. Dapače, u ribolovu na pastrve na jezerima odr-žavaju se i natjecanja koja okupljaju na stotine ribolovaca. Do sada je održano i nekoliko veoma jakih međunarodnih

nadmetanja u toj disciplini, pa čak i kao disciplina na Svjetskim ribolovnim igrama u Italiji prije nekoliko godina,. U Italiji je ova disciplina odnosno tehnika ribolova uvjerljivo najpopularnija, no na ovaj način ribolovci pastrve love rado i u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, pa i Hrvatskoj, te još nekim drugim zemljama. Nije riječ samo o natjecateljskoj disciplini, već i o ribolovnoj tehnici koju koriste na tisuće ribolovaca u običnom, rekreativnom ribo-lovu. Tom tehnikom mogu se loviti i druge vrste riba, ovisno o mamcima kojima se lovi, no ona je prije svega proizašla iz ribolo-va pastrva prirodnim mamcima na jezerima. Širom Italije, ali i u mnogim drugim europskim zemljama postoje brojne, što javne, što privatne, manje ili veće zatvorene vode, pravi pravcati ribnjaci, manja jezera, obično šoder grabe. Često s protočnom vodom, ali i često koje su napunjene vodom samo tijekom dijela godine. U te vode pušta se kalifornijska pastrva, koju zatim dolaze loviti ribo-lovci, uz plaćanje dnevne dozvole. Na obalama takvih voda često se nalaze i manji ugostiteljski objekti, a obale su uređene u prava

mala izletišta i šetališta pa u takve ribolove dolaze i cijele obitelji. Najčešće je ribolov ograničen pa ribolovac poslije uplate ulaznice, još mora platiti ulovljenu ribu po kilogramu ulova ili mu je ogra-ničen broj komada riba koje može zadržati.

Za ribolov pastrva na jezeru prirodnim mamcima koriste se posebni (najčešće) telematch – „trota lago“ štapovi izrađeni za ovakav ribolov različite težine bacanja i akcije. Ti štapovi su dugi od 2,9 do 4,5 metara, a težine bacanja kreću im se od onih naj-finijih (do 2 grama) pa do onih teških (i preko 30 grama izbača-ja). Na štap se montira brza spin rola na koju se namotava najlon (monofil) promjera od 0,16 do 0,22 mm. Na najlon se navlači bombeta ili tzv. tonući plovak, koji može biti plivajući, tonući (za ribolov po ili iznad dna) i suspending (za ribolov na sredini vode). Veličina i težina bombete prilagođava se težini bacanja štapa npr. na štap težine bacanja do 10 grama stavlja se i isto tako teška bom-beta. Ovisno o njoj ovisi i daljina izbačaja. Ispod bombete veže se trostruka vrtilica, a potom na dugom (i do metar, pa i više) pred-vezu udica veličine br. 4-6. Na udicu se stavljaju različiti mamci, ali najčešće camula (crv) ili gujavica, kada se love pastrve. No, isto tako se može staviti i drugi mamac, pa i twister ili druga varalica (npr. vobler) i tom tehnikom loviti neke druge vrste riba (grgeč, bass, štuka, smuđ i dr.). U ribolovu pastrva mamac se zabacuje daleko od obale i zatim se vodi tako da se vrti u vodi odnosno radi kao leptir - varalica, što privlači pastrvu na griz.

U Hrvatskoj postoje dvije vode na kojima se može loviti pastr-va na prirodne mamce ovom tehnikom. Među ribolovcima sigur-no je najpopularnije zagrebačko jezero Granešina u nekadašnjem Pionirskom gradu, gdje se održavaju i natjecanja za prvenstvo Hr-vatske u ribolovu pastrva prirodnim mamcima na jezeru.

KALIFORNIJSKA PASTRVA

Svi na jezero!


MOLITVA ŠUMEProlazniče, kad pored mene prođeš,nemoj podići ruku ni na jedno stablo,ni na jedan grm.Nemoj me nepromišljeno ozlijediti.Ja sam toplina tvoga doma i ognjišta u hladnim zimskim noćima,prijateljski hlad i štit od vreline ljetnoga sunca.

Ja sam drvo tvoje kolijevke, sjeme tvoje kuće, daska tvojega stola,postelja na kojoj spavaš i odmorište vječnog počinka.Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju:Ne ruši me nepotrebno,ne spaljuj me nepažnjom, ne sijeci me nerazumno,ne ozlijedi me bezobzirno.Očuvaj me za svoju djecu!

Khalil Gibran

IVICU I MARICU PUT VODI U ZELENU ŠUMICUOdlučili se Ivica i Marica opet vratitiI u zelenu šumicu opet svratiti.Šumom, cestom, gore,dolje,Pred njima je veliko polje.Sunce ih sa neba prati,Ljepotu prirode zlati.U džepu mrvica nemaju,Za novu pustolovinu se spremaju,A i što će im kad ne trebaju!?Na svakom se koraku kontejneri redaju.Prati ih i vjetar koji smeće cestom slaže.

To da se ne izgubimo – Ivica Marici kaže.Marica tužno odgovara:Al to nije foraKad veliki kažu da tako biti mora!Ah ti veliki – Ivica se Marici tuži –Kome priroda služi,Zašto tako mora biti,Zar ne treba da nas priroda sa cvijećem kiti??A cvijeće više rasti nećeJer pritišću ga neke crne vreće.Eto, sad smo stigli u hladovinu šume,A tu neke razbacane gume!?

Ptice drage, ptice milePrenesite svijetuVeliki ne činite prirodi štetu!Sve se lako riješiti može Kad se volja i ljubav slože.Nek se cvijeće veseliI trava svoje osmjehe dijeli!!

Tako Ivica i Marica pticama rekošei u svoju priču utekoše!

Ljiljana Ivković

Documents

Sanacija opožarenih terena - casopis.hrsume.hrcasopis.hrsume.hr/pdf/201.pdf · ČASOPIS ZA POPULARIZACIJU ŠUMARSTVA Broj 201 Godina XVI. Zagreb rujan 2013. ISSN 1330 – 6480 Lovački