59

Sanja Horvatinčić

Memorijalna baština i strategije otpora normalizacijskom diskursu zaborava u Hrvatskoj

60

Sanja Horvatinčić je poslijedoktorandica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Godine 2017. doktorirala je s temom Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj – prijedlog tipologije na Sveučilištu u Zadru. Provodi

svebuhvatna primarna istraživanja memorijalne skulpture i arhitekture u Hrvatskoj s fokusom na njihov odnos s kulturnom produkcijom i politikama pamćenja u socijalističkoj Jugoslaviji. Zanimaju je načini posredovanja spomeničke baštine socijalizma u kapitalističkim uvjetima kulturne proizvodnje. Autorica je niza znanstvenih radova i poglavlja u knjigama te istraživačica na dva projekta Hrvatske zaklade za znanost (ARTNET, Cro_sculpture). Članica je stručnog savjetodavnog odbora i autorica u katalogu izložbe Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980 (MoMA, 2018).

Između zaborava i današnje nemoći postoji veza. Države organiziraju zaborav, paktiraju s fašizmima, mogu biti i njihov plijen. Ljudi pamte, ne daju se i ustrajavaju.1

Izgradnja spomenika i različite metode njihove materijalne razgradnje ili nadogradnje – od ciljanog fizičkog uništenja, preko dislokacije/resemantizacije do ekspertnih i samoiniciranih metoda obnove – srodni su i u mnogočemu povezani procesi. Budući da su poruke, značenja i ideje izvorno pripisane spomenicima u stalnom procesu redefinicije, preispitivanja, negacije ili rehabilitacije, materijalno stanje spomenika kojima su one posredovane uvijek reflektiraju strukturne odnose moći kojima su u zadanom društveno-političkom kontekstu definirane politike pamćenja. Budući da je riječ o javnim objektima i simboličkim mjestima s kojima širok raspon društvenih aktera uspostavlja direktan a nerijetko i intiman odnos, njihov fizički izgled indicira dinamiku ideoloških previranja te čini vidljivima disonantnost različitih društvenih skupina ili pojedinaca s hegemonijskim narativima. U tom smislu intervencije na spomenicima – koje se u stručnoj literaturi uobičajeno imenuju pojmovima ikonoklazma ili vandalizma – imaju funkciju razotkrivanja „nevidljivih“ društvenih i političkih konflikata. Budući da takve geste sadrže emancipacijski potencijal, mogućnost direktnog interveniranja na spomenike zapravo je demokratičnija nego njihov politički nadzor i stroga konzervacija. Spomenici koji s vremenom postaju „nevidljivi“ i gube svoja simbolička svojstva najčešće su oni čiji je hegemonijski narativ do te mjere internaliziran ili normaliziran da je ugušena svaka mogućnost izraza disonantnih političkih pozicija. O tome da konzerviranost spomenika mnogo rječitije govori o jačini hegemonije negoli o pretpostavljenom ideološkom i povijesnom konsenzusu zapadnih društava govore recentni grass roots pokreti poput anti-rasistički motiviranog uklanjanja konfederacijskih spomenika u SAD-u ili intervencija na simbole kolonijalnog nasljeđa u Belgiji ili Portugalu.2

1 Rastko Močnik, Koliko fašizma?, Arkzin d.o.o., Zagreb, 1998./1999., str. 26.

2 U Portugalu, primjerice, između grupe Descolonizando i ekstremno desnih grupacija opetovano dolazi do sukoba oko spomenika povećenog portugalskom diplomatu i misionaru Antóniju Vieiri (1608.–1697.): Nicolau Ferreira, Manuel Louro, „Estátua do padre António Vieira guardada por ‘neonazis’“, Público, 5.10.2017.,https://www.publico.pt/2017/10/05/

61

Ideje reprezentirane tim spomenicima, koje su se desetljećima činile uspavanima ili prevaziđenima, naprasno su oživljene aktualnim političkim zbivanjima, bilo da je riječ o jačanju i normalizaciji rasizma u SAD-u ili o posljedicama društveno-ekonomskih migracija i nejednakosti na periferiji Europe. Sličan proces bilježimo u Hrvatskoj i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, gdje se odnos prema nasljeđu socijalizma te pitanje baštinjenja oslobodilačkih i revolucionarnih tradicija tijekom posljednjih tridesetak godina periodički reaktualizirao ovisno o političkim interesima i vidljivosti ideoloških lomova.

Prije nego pređemo na analizu različitih tipova intervencija na korpus spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi, revoluciji i radničkom pokretu (kasnije: spomenici NOB-a) u Hrvatskoj, nužno je, međutim, ukazati na širi politički kontekst te na značaj prepoznavanja niza društvenih aktera uključenih u spomenute procese. Konačno, kako analiza ne bi „iskliznula“ u ahistorijski odnos prema fenomenu ikonoklazma, ključno je prepoznati ulogu pojedinih aktera i njihove strukturne pozicije moći unutar zadanog društveno-političkog okvira, kako u fazi izgradnje spomenika tako i u procesu njihove razgradnje ili resemantizacije. Polazeći od takve analize odnosa prema spomenicima NOB-a, u zadnjem ćemo odjeljku teksta pokušati ocrtati osnovnu klasifikaciju suvremenih modela obnove ili rehabilitacije spomenika koji se javljaju „odozdo“.

O preduvjetima normalizacije „ikonoklazma“ u postsocijalističkoj Europi Tema politički motiviranog, sistemskog rušenja spomenika koji su nakon Drugog svjetskog rata bili podizani s ciljem čuvanja materijalnih tragova i društvenog sjećanja na narodnooslobodilačku, antifašističku borbu i masovna stradanja, jedna je od onih kojima se u Hrvatskoj već desetljećima čeka istek roka trajanja ne bi li se pitanje odgovornosti izgubilo negdje u pučkoj predaji o jakom vjetru koji je ranih devedesetih slamao tridesetmetarske spomenike. I dok notorna novinska reportaža o navodnim uzrocima rušenja Spomenika pobjede revolucije naroda Slavonije3 funkcionira poput satirične ilustracije sustavnog memoricida4 1990-ih godina, previđa se širi kontekst legitimacije zatiranja materijalne memorijalne baštine i nematerijalnog nasljeđa progresivno-lijevih društvenih pokreta. Kao posljedica niza popularnih i stručno-teorijskih rasprava o fenomenu europskog „postsocijalističkog ikonoklazma“, uvriježila se pretpostavka o univerzalnosti i neminovnosti te pojave, ustoličujući se s vremenom u argument normalizacije uklanjanja i rušenja spomenika koji

sociedade/noticia/accao-de-protesto-contra-a-estatua-do-padre-antonio-vieira-barrada-por-neonazis-1787874 (pristupljeno 8.10.2018.); Ana Yekenha Ernesto, „Extrema-direita impede manifestação contra estátua do padre António Vieira em Lisboa“, Diário de Notícias, 6.10.2017. https://www.dn.pt/sociedade/interior/extrema-direita-impede-manifestacao-contra-estatuado-padre-antonio-vieira-em-lisboa-8823551.html (pristupljeno 8.10.2018.).

3 Ante Lešaja, Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, Profil i Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2012., str. 48.

4 Dosad najadekvatniji prijedlog zbirnog opisa ovih pojava pronalazimo u terminu mnemocid kojim se prvi koristi Jan Assmann u knjizi Commemorative Spaces: Forms and Changes of Cultural Memory (C. H. Beck, München, 1999.). Pojam je recentno uveden u jugoslavenski postsocijalistički kontekst i definiran kao „sustavno uništavanje pamćenja određene društvene skupine“, podrazumijevajući pojmove kulturocida i heritocida. Vidi: Marko Sjekavica, „Sustavno uništavanje baštine – prema pojmu kulturocida/heritocida“, Informatica Museologica, Vol. 43, No. 1–4, 2013., str. 57–75.

62

su nastajali tijekom niza dinamičnih desetljeća na geografski, kulturološki, politički i ideološki izuzetno heterogenom istočnoeuropskom prostoru.5 Njihova redukcija na neželjene, disonantne ili problematične ostatke poražene strane hladnoga rata i dalje pruža podlogu, s jedne strane, pokušajima opće difamacije po ključu „osude svih totalitarnih režima“,6 a s druge, zatiranju ili reviziji specifičnog historijskog iskustva antifašističke borbe i emancipacijskih društvenih pokreta na ovim prostorima. Ovakvoj percepciji uvelike je doprinijelo nekritičko prihvaćanje ideje o neminovnim i neupitno pozitivnim posljedicama „demokratskih promjena“ u bivšim socijalističkim zemljama. Ikoničke fotografije masovne participacije građana u rušenju Berlinskog zida ili euforičnog uklanjanja simbola bivših političkih režima iz javnog prostora odigrale su ključnu ulogu u konstrukciji univerzalne medijske slike o tranzicijskom koncenzusu na istoku Europe. Međutim, suprotno predodžbi o iracionalnim ikonoklastičkim obračunima s dojučerašnjim političkim ikonama kao tipičnom iskustvu post-socijalističkih društava, zajedničko iskustvo (jugo)istočne Europe prvenstveno je bilo svodivo na težinu ekonomskih gubitaka u tom istom procesu ekonomske tranzicije. Od rušenja spomenika mnogo su se sustavnije ukidala teško izborena socijalna prava, a u sklopu onoga što nazivamo antifašističkim ili revolucionarnim nasljeđem ponajviše su se bagatelizirali stečeni kolektivni resursi i dobra, uključujući javni prostor koji se miniranjem ili uklanjanjem spomenika nije samo resemantizirao već je dokinut postorno-politički potencijal javnog prostora sjećanja.

Strategije, dinamika i okolnosti uklanjanja spomenika bile su, naime, uvjetovane specifičnim okolnostima tranzicijskih (de)montaža bivših režima, oštrinom revizionističkih težnji i snagom ideoloških lomova. Primjeri uklanjanja i rušenja spomenika iz opsežne studije Darija Gambonija iz 1997. godine, koji su uglavnom povezani sa zemljama Istočnoga bloka (DDR, Mađarska, Poljska), u međuvremenu su nadopunjavani dodatnim istraživanjima i artikulacijom nešto složenijih zaključaka o mehanizmima koji su stajali u pozadini tih procesa. Tako, primjerice, analiza rezultata ankete provedene 1992. godine u Budimpešti pokazuje kako se većina građana protivila trošenju javnog novca na uklanjanje ili rušenje spomenika, zalažući se za njihovo očuvanje. Unatoč tome, gradske su vlasti spomenike sustavno uklonile s javnih gradskih površina, izmjestivši ih na periferiju grada u svojevrstan spomenički geto turističke namjene.7

5 Valja uputiti na studiju Darija Gambonija koja se, između ostalog, bavi fenomenom rušenja „komunističkih“ spomenika u zemljama bivšeg Istoka. Uzemljeni u zadatosti bipolarnog konstrukta hladnoratovske ideološke podjele, zaključci ukazuju na nedostatke i zamke sinkronijske „istočnoblokovske“ analize uzroka i posljedica rušenja tog korpusa spomenika. Vidi: Dario Gamboni, Destruction of Art. Iconclasm and Vandalism since the French Revolution, Reaktion Books Ltd, London, 1997., str. 51 –90.

6 „Rezolucija Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ izdana je 25.1.2006. u Strasbourgu od parlamentarne skupštine Vijeća Europe. http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/Rezolucija%20Vije%C4%87a%20Europe%201481.pdf (9.9.2015.). Vidi: Stigma totalitarizma – antitotalitarni diskurs u funkciji diskreditacije levice, AKO, Novi Sad, 2014.

7 Maya Nadkarni, „The Death of Socialism and the Afterlife of its Monuments: Making and Marketing the Past in Budapest’s Statue Park Museum“, u: Contested Pasts. The Politics of Memory, Katherine Hodgkin, Susannah Radstone (ur.), Routledge, London, 2003., str. 199.

63

Ovakva istraživanja su osobito važna budući da domaći zagovornici navodno demokratskih metoda razračunavanja s „totalitarnom“ prošlošću često navode upravo „mađarsko rješenje“ kao primjer dobre prakse.8 Primjer nešto bliži hrvatskom jest anketa provedena u rujnu 1996. godine od strane slovenske agencije SPEM, objavljena u studenom iste godine u mariborskom dnevnom listu Večer. Gotovo 80% ispitanika na pitanje o sudbini spomenika NOB-u odgovorilo je da se zalaže za njihovo očuvanje na izvornoj lokaciji, dok se manje od 1% izjasnilo o potrebi njihova trajnog uklanjanja ili uništenja.9 Iako okolnosti ovih procesa u Hrvatskoj i ostalim državama sljednicama bivše Jugoslavije uglavnom nisu sistemski istražene i statistički utvrđene,10 zamjetna je normalizacija tih procesa podvedenih pod egidom „postsocijalističkog ikonoklazma“, kojim se kroz uopćavanje povijesnih iskustava bivših socijalističkih zemalja stvara dojam kako je rušenje spomenika bilo izraz demokratskih promjena i kolektivne želje za fizičkim uništenjem označitelja svih bivših, komunističkih i socijalističkih režima.

Ovime postaje jasnija i svojevrsna nelagoda akademske i stručne javnosti kada je riječ o ovoj temi, koja ne rezultira samo primjenom dvostrukih kriterija kada je riječ o formalnim i/ili ikonografskim obilježjima rušenih spomenika, već i na zanimljiv način razotkriva pertinentni odnos politike i umjetnosti, kao i ideološke implikacije historizacijskih procesa. Konvencionalna tipologija, skulpturalni realizam i eksplicitnost ideoloških označitelja – stigmatizirani pejorativnom odrednicom socrealizma još u unutar visokomodernističke hegemonije jugoslavenskog socijalizma – tako su a priori difamirani, pa je rušenje ili uklanjanje estetski „nezadovoljavajućih“ spomenika normalizirano ili čak podržavano od strane struke.11 Tako se osuda rušenja modernističkih kiparsko-arhitektonskih rješenja, odlikovanih zaboravljenim, teže čitljivim ili prikrivenim simboličkim i ideološkim nabojem, uglavnom izvodi kroz žaljenje za iznimnim umjetničkim djelima.12 Činjenica da je takav pristup i dalje prevladava unutar stručnog diskursa o rušenju spomenika u Hrvatskoj govori o kompleksnom i uvelike neosvještenom odnosu estetskog i političkog, obvezujući nas na kompleksniji, interdisciplinaran pristup temi.

Statistika rušenjaPrvi pokušaj cjelovite analize rušenja, oštećivanja i oskvrnjivanja spomenika NOB-a u Hrvatskoj napravljen je još početkom dvijetisućitih godina zalaganjem

8 Vidi, primjerice, intervju s povjesničarom Marijom Jarebom: „Smještaj NOB-a u muzeje prikladan je i civiliziran način“, Glas Slavonije, 26. kolovoza, 2017., http://www.glas-slavonije.hr/341407/11/Smjestaj-NOB-a-u-muzeje-prikladan-je-i-civiliziran-nacin (pristupljeno: 22.10.2018.).

9 Vanessa Čokl, „Spemova anketa o usodi spomenikov NOB in revolucije. Večina je proti odstranitvi“, Večer, br. 206., 6.11.1996., str. 20.

10 U Hrvatskoj kao i u drugim bivšim socijalističkim zemljama upadljiva je podzastupljenost empirijskih istraživanja tzv. „postsocijalističkog ikonoklazma“.

11 Među karakterističnim pristupima zalaganja za očuvanje samo onih spomenika koji sadrže „umjetničku vrijednost“ izdvaja se dokumentarni film Bogdana Žižića Damnatio memoriae (2000., ‘46 min.). Za primjer otvorenog zalaganja za uklanjanje ili daljnje propadanje spomenka, koji dolazi iz stručno-akademskih redova, vidi: Ana Munk, „Klub ljubitelja spomenika NOB-a“, Vijenac, br. 521, 2014., http://www.matica.hr/vijenac/521/Klub%20ljubitelja%20spomenika%20NOB-a/ (pristupljeno: 8.10.2018.)

12 Vidi, primjerice: Ive Šimat-Banov, Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas, Ljevak, Zagreb, 2013., str. 681-703

64

Saveza antifašističkih boraca Hrvatske.13 Prema tada objavljenim, nepotpunim podacima, u razdoblju od 1990. do 2000. oštećeno je ili uništeno 2964 spomen-obilježja. Primjeri su praćeni dostupnim arhivskim i amaterskim fotografijama s terena, a publikacija sadrži i tablični popis svih obrađenih spomenika. Temeljem te evidencije, a u komparaciji s konzervatorskim elaboratima iz 1980-ih godina, procijenjeno je da je uništena ili teško stradala otprilike polovina ukupnog spomeničkog fundusa nastalog u razdoblju socijalizma. Treba naglasiti da u projektu nije sudjelovalo Ministarstvo kulture, nadležno za velik broj spomenika kulture koji su još uvijek bili pod zaštitom. Recentnom analizom korpusa skulpturalnih i arhitektonskih spomenika – u koju iz metodoloških razloga nisu uključene spomen-ploče kao niti većina bisti – a koja je proizašla iz doktorskog istraživanja tipologije spomeničke plastike, ustanovljeno je da je najmanje 30% spomenika uključenih u korpus u potpunosti uništeno ili teško oštećeno te da je približno jednak postotak ove građe očuvan u približno izvornom obliku. Ostatak je podlegao različitim oblicima oštećenja ili preinaka (uklanjanje ideoloških simbola, izmjena tekstualnog dijela spomenika i sl.).14

Prostorni prikaz geografske distribucije potpuno ili djelomično uništenih te očuvanih spomenika NOB-a upućuje na zaključak da su u najvećoj mjeri stradali u dijelovima Hrvatske neposredno zahvaćenih ratnim aktivnostima, što je uglavnom podrazumijevalo i znatna oštećenja na drugim, za funkcioniranje zajednice znatno vitalnijim vrstama objekata. Karta15 nam zorno pokazuje neravnomjernost prostorne distribucije rušenja, iz koje je razvidno da je ono bilo usko vezano uz (nanovo potencirane) međuetničke sukobe te da nije moguće govoriti o kakvoj općoj, a još manje demokratsko-tranzicijskoj tendenciji odbacivanju simbola ili „nametnutih“ narativa. Motivi rušenja bili su brojni i različiti, a mehanizmi zavisili o ideološkom opredjeljenju i zloupotrebi novostečenih pozicija moći uslijed kraha političkog sistema i ratnih okolnosti. Velika većina porušenih i vandaliziranih spomenika bila je, naime, posvećena vojnim i civilnim ratnim žrtvama, a imena kojima spomenici bili ispisani, nekada i u stotinama, svjedoče o najdramatičnijim i najtraumatičnijim epizodama društvenog pamćenja lokalnih zajednica. S druge strane, u pojedinim regijama Hrvatske, poput Istre, Kvarnera, Gorskog kotara pa i većine dalmatinskih otoka, nisu zamjetne gotovo nikakve intervencije; u pojedinim je sredinama broj spomenika posvećenih NOB-u čak i porastao u odnosu na stanje prije 1990. godine.16 Osim kroz posljedice prvog rušilačkog vala 1990-ih, obilježenog ratnim razaranjima, a nerijetko i planiranim akcijama

13 Juraj Hrženjak (ur.), Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj: 1990–2000, Savez antifašističkih boraca Hrvatske, Zagreb, 2002.

14 Budući da u analizu nisu ulazile sve spomen-ploče i biste, a imajući u vidu da je upravo taj tip obilježja brojčano prevladavao, ova statistika nije potpuna te je postotak svih uništenih ili uklonjenih spomen-obilježja mnogo veći.

15 Prostorni prikaz geografske distribucije aktualnog stanja i stupnja oštećenosti spomenika u Hrvatskoj dostupan je na sljedećem linku: https://public.tableau.com/views/spomenici-stanje-FIN/Sheet3?:embed=y&:display_count=yes. Sanja Horvatinčić, „Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj – prijedlog tipologije“ (doktorski rad), Sveučilište u Zadru, Zadar, str. 140.

16 Vidi, primjerice: Abram Maružin, Miho Rojnić, Spomenici govore. Katalog spomeničkih obilježja, poginulih boraca i žrtava fašističkog terora na Puljštini u Drugom svjetskom ratu, UABH grada Pule, Pula, 2004.

65

rušenja ili uklanjanja spomenika,17 normalizaciji devastiranog stanja doprinijela je i višedesetljetna tromost nadležnih državnih službi u rješavanju njihove klasifikacije, zaštite i obnove, kao i izbjegavanje izricanja političke odgovornosti nad rušenjem i devastacijom javne imovine. Slično je i s pojedinim izložbenim projektima koji snose visoku razinu odgovornosti prema oblikovanju stavova šire javnosti i podizanju svijesti o ugroženosti ove baštine.18

Ako je odnos komunističkih vlasti prema ideološki nepodobnim simbolima prethodnih režima neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata predstavljao radikalnu manifestaciju nove ideologije, suvremenu autističnost političkih elita pred zadatkom artikuliranja aktivnog odnosa prema vlastitom političkom, društvenom i kulturološkom nasljeđu socijalizma moguće je sagledati kao jedan od simptoma ideologije neoliberalnog kapitalizma ili kao oblik prisilne infantalizacije. Prema Borisu Budenu, tranzicija post-socijalističkih zemalja označava mjerljivi proces postepenog demokratskog sazrijevanja društva u vidu adaptacije na već zadani, univerzalni model demokratskog razvoja, iz kojeg je isključen svaki pokušaj autentičnog promišljanja autonomnog društvenog i političkog razvitka.19 Stoga ona nalikuje na proces odgajanja i edukacije „djece komunizma“, koji najbolje ilustrira lingvistička razina analize, odnosno upotreba termina poput škole ili testa demokracije, zrelosti političara, i sl. Od „učenika“ se pritom očekuje dosezanje zrelosti, no ne u smislu samostalnog kritičkog promišljanja vlastitog društveno-političkog iskustva, već zrelosti koja je mjerljiva jedino u odnosu prema unaprijed zadanom modelu. „Krimen“ socijalističke prošlosti stoga je najjednostavnije negirati, pa makar to značilo odricanje i od onog – čak i po kriterijima Europske unije – neupitno pozitivnog nasljeđa bivše države. Ovakav auto-kolonijalni pristup problemu zatirane antifašističke baštine, upisane u svaki spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, predstavlja dugotrajan simptom dječje bolesti za koju nitko direktno nije odgovoran.20 Lijek je pritom teško pronaći s obzirom na specifičnost društveno-političkih i kulturoloških uvjeta nastanka i rušenja spomenutih spomenika, u kojoj je proces difamacije antifašističkih spomenika upotrebom antitotalitarnog diskursa moguć jedino uz temeljitu reviziju povijesti.

Čak i ako će „dobar odgoj“ nalagati da određen broj spomenika, prema još uvijek nejasnim i javnosti nedostupnim kriterijima i preporukama, bude obnovljen, bilo kao muzeološki primjerak sve popularnijeg socijalističkog

17 Brojni novinski članci svjedoče o procesu koji se odvijao direktnim političkim i vojnim intervencijama u lokalne zajednice. Vidi, primjerice: Drago Hedl, „Smetlari kao restauratori. Kako se i zašto osječki UNIKOM počeo baviti skidanjem spomen-obilježja antifašističke borbe“, Slobodna Dalmacija, 25.10.1992., str. 8; M. Jerinić, „Vandalski čin pod Revelinom. Miniran partizanski Spomenik”, Slobodna Dalmacija, 26.11.1992., str. 10; Ž. Juras, „Neprihvatljiv čin”, Slobodna Dalmacija, 20.9.1996., str. 8; Blažo Davidović, „’Grobari’ iz mraka”, Slobodna Dalmacija, 19.7.1991., str. 12; A. Dragičević, „Gradac: Srušen spomenik. Obračun boraca HV sa simbolima komunizma”, Slobodna Dalmacija, 24.2.1992. n.p.; D.C., „Tko je rušio spomenike borcima NOB-a”, Novi list, 24.6.1998., n.p.

18 Na izložbi pod nazivom „Šezdesete“ (MUO, 2018.) spomenici su predstavljeni prvenstveno kao estetski fenomen te je potpuno prešućena njihova devastacija kao i pitanje političkih okolnosti i odgovornosti uništenja. I u ovakvim primjerima sugerira se dojam da je zaista riječ o posljedicama spontanih procesa ili kakve elementarne nepogode.

19 Vidi: Boris Buden, „Children of Postcommunism“, Radical Philosophy, No. 159, Jan/Feb 2010., str. 18–25.

20 Isto.

66

„safarija“ ili kao pokazni primjer čuvanja ustavnog poretka, ostaje otvoreno pitanje neformalnog i direktnog odnosa zajednice prema spomenicima kao mjestima sjećanja, ali i potencijalne društvene mobilizacije. Javna demonstracija fizičkog očuvanja spomenika, čak i kada je riječ o minimalnim gestama, reafirmira društveno sjećanje i reaktualizira njihov značaj: možemo/smijemo li u biste posvećene protagonistima međuratnog radničkog pokreta upisati problem aktualnih radničkih prosvjeda i prekarijata; u spomen-komplekse na mjestima partizanskih zbjegova i improviziranih bolnica neizvjesne posljedice imigrantske krize i ukidanja javnog zdravstva; u obilježenim mjestima mučenja i likvidacije političkih neistomišljenika opasnosti jačajućih ekstremnih političkih tendencija diljem Europe? Konačno, njihovo vraćanje u funkciju kolektivnih mjesta sjećanja uvijek podrazumijeva preuzimanje rizika da se, zajedno sa simbolima antifašističke borbe evocira i ideja alternativnog društveno-političkog uređenja, koja je činila sastavni i neodvojiv segment Narodnooslobodilačke borbe na ovim prostorima.

Strategije djelovanja na terenuIstovremeno a djelomično i kao reakcija na opisano stanje javljaju se novi oblici izvaninstitucionalnog djelovanja, koji, koristeći različite strategije umrežavanja i organizacije, neumorno i kontinuirano rade na brizi, oživljavanju, pa i svojevrsnoj aktivističkoj zaštiti i restauraciji ovog korpusa memorijalne baštine. Riječ je o širokom rasponu metoda, od direktnih individualnih i samoorganiziranih komunalnih akcija koje se pri organizaciji i umrežavanju obilato koriste prednostima virtualnih kanala komunikacije, preko suvremenih umjetničkih praksi, pa sve do jačanja međunarodnog interesa za spomenike. Potonji se ogleda u sve življem akademskom i stručnom interesu,21 ali i u popularnosti jednog dijela spomenika, čija se izvorna značenja u potpunosti brišu ili najblatantnije načine aproprijiraju za komercijalne svrhe.22 Pritom se čini da ovi paralelni procesi ne teku odvojeno, već da upravo digitalna diseminacija slika i informacija često potiče, a do neke mjere i usmjeruje međunarodni akademski interes. (Slika 1.)23

Pored održavanja skromnih komemoracija koje kontinuirano provode pojedini lokalni ogranci udruga proizašlih iz veteranskog Saveza udruženja boraca NOR-a – čije djelovanje i rad financijski ovise o državnoj potpori – sve su prisutniji novi principi djelovanja pojedinaca i grupa, zasnovani na neposrednim, često ilegalnim akcijama obnove i intervencija u javni prostor,

21 Među recentnim primjerima izdvojimo izložbu “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980” koja je 2018. godine održana u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku.

22 Za do sada najcjelovitiju kritičku analizu ovog fenomena, vidi: Vladimir Kulić, “Orientalizing Socialism: Architecture, Media, and the Representations of Eastern Europe”, Architectural Histories, 6(1): 7, str. 1–6, DOI: https://doi.org/10.5334/ah.273

23 Reklamna kampanja za sunčane naočale australske marke Valley Eyewear snimljena je na zaštićenom Spomen-području Jasenovac i distribuirana u lipnju i srpnju 2018. godine. Nakon oštrih reakcija iz Hrvatske, slučaj je zadobio globalni publicitet i video je povučen iz opticaja.Vidi, primjerice: Darko Janjević, „Australian Valley Eyewear firm shoots ad at Jasenovac death camp“, Deutsche Welle, 3.7.2018., https://www.dw.com/en/australian-valley-eyewear-firm-shoots-ad-at-jasenovac-death-camp/a-44513768 (pristupljeno: 23.10.2018.)

67

Slika 1. Video still iz reklamne kampanje za sunčane naočale australske marke Valley Eyewear

Slika 2. Akcija uređenja Spomen-parka strijeljanima na Šubićevcu, održana u rujnu 2014. godine. Foto: Lovro Krnić.

68

kojima se nastoji komunicirati prisutnost aktivne, nerijetko i radikalne pozicije spram baštinjenja vrijednosti upisanih u spomenike. U pravilu kolektivne i anonimne, ove akcije svjesno izmiču pokušajima političke aproprijacije. Prve slučajeve bilježimo još u vrijeme masovnog rušenja spomenika 1990-ih godina, poput akcija izvlačenja brončanih partizana iz mora ili prenošenja ostataka miniranih spomenika u vlastito dvorište,24 da bi se posljednjih godina pojavile sve učestalije akcije brisanja ili precrtavanja uvredljivih grafita sa spomenika ili, primjerice, javno-performativne akcije uređivanja hortikulture u spomen-parkovima.25 (Slika 2.)

Sve su češći i primjeri kolektivnog ulaganja manjih zajednica u obnovu simbola antifašističke tradicije, poput primjera obnove spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Pisku, financiranom isključivo dobrovoljnim prilozima mještana,26 ili samoinicirane i velikim dijelom samofinancirane akcije obnove niza spomenika palim borcima i žrtvama fašizma na Kordunu (Šljivnjak, Veljun) kojom koordinaira Tajana Vlačić Vujičić.27 (Slika 3.) Ideja samostalne organizacije obnove spomenika ukazuje na model koji bismo mogli imenovati baštinjenjem „odozdo“. Riječ je o inicijativama koje nisu predviđene ili uvjetovane institucionalnom potporom niti nadzirane od strane eksperata, a budući da proizlaze iz lokalnih inicijativa, podršku pronalaze među direktnim baštinicima kulturnog, političkog i umjetničkog naslijeđa NOB-a.

Navedene tipove akcija mogli bismo u grubo podijeliti na gerilske i samoorganizirane pristupe obnovi spomenika, očuvanju sjećanja i aktualizaciji njihova izvornog značaja. Prvi karakterizira spontanost, anonimnost i provokativnost djelovanja, a javlja se najčešće kao odgovor na neefikasan rad institucija i nesankcioniranje tzv. uličnog fašizma. Drugu skupinu karakterizira samofinanciranje i javno organiziranje članova određene zajednice, pri čemu se uglavnom zaobilazi ili ne uspjeva ostvariti suradnja s nadležnim institucijama.28

Zaseban oblik javnog djelovanja s ciljem upozoravanja na problem uništene baštine NOB-a i antifašizma odvija se kroz organizirane umjetničke i kustoske

24 U prvom slučaju referiramo se na slučaj s otoka Iža iz ranih 1990-ih godina, kada je minirani spomenik, rad akademskog kipara Velibora Mačukatina iz 1949. godine, kolektivno vađen iz mora od strane lokalnog stanovništva. U drugom slučaju, riječ je o organiziranom prevoženju miniranog spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz Brođanca kraj Osijeka u privatno dvorište konzervatora Drage Kretića. Spomenik je kasnije prenesen u dvorište Moderne galerije u Osijeku, gdje, neadekvatno pohranjen na tlo i izložen utjecaju atmosferilija, i dalje propada. Vidi: Drago Hedl, „Ne tuguj, brončana stražo!“, Feral Tribune, 28.10.2000., n.p.; Bogdan Žižić: Damnatio memoriae, 2000., ‘46 min.

25 Za primjere nekih od akcija ovog tipa, vidi: „Čišćenje okoliša oko spomenika Radi Končaru i drugovima“, Fališ: Festival alternative i ljevice Šibenik, 6.9.2014. https://www.facebook.com/media/set/?set=a.328596187322836.1073741840.182381795277610&type=3 (pristupljeno 8.10.2018.); Iva Martinović, „Zajednička akcija antifašista regije: Ne grafitima mržnje“, Slobodna Evropa, 25.6.2015., http://www.slobodnaevropa.org/content/ujedinjeni-antifasisti-regije/27092100.html (pristupljeno 8.10.2018.)

26 Damir Pilić, „Otkriva se obnovljeni antifašistički spomenik miniran 1992. godine“, Slobodna Dalmacija, 21.5.2015. http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/286287/Default.aspx (pristupljeno 8.10.2018.)

27 Vidi: (Redakcijski članak), „Tko to tamo obnavlja spomenike? Pojedinci i lokalne zajednice samoinicijativno obnavljaju spomenike žrtvama fašizma i borcima NOB-a“, Antifašistički Vjesnik, 28.5.2017. http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/spomenici/9/Tko_to_tamo_obnavlja_spomenike_/180/ (pristupljeno 8.10.2018.); Milan Cimeša, „Otkriven obnovljeni spomenik u Veljunu“, Novosti, 10.7.2018., https://www.portalnovosti.com/otkriven-obnovljeni-spomenik-u-veljunu (pristupljeno 8.10.2018.).

28 Na trenutno dostupnom online popisu memorijalne baštine unutar Registra kulturnih dobara u Republici Hrvatskoj nalazi se tek dvadesetak spomenika i spomen-područja vezanih uz razdoblje Drugog svjetskog rata.

69

Slika 3. Obnova spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Veljunu, 2017. Foto: Tatjana Vlačić Vujučić.

Slika 4. Igor Grubić u suradnji s Documentom, javna akcija, 2011.

70

prakse usmjerene prema aktiviranju i javnom problematiziranju odnosa prema socijalističkom nasljeđu. Nezavisne kustoske inicijative bile su među prvim akterima na kulturnoj sceni koje su se kroz akcije, izložbe, javna događanja i apele sustavno pozabavile pitanjem post-socijalističke društvene amnezije. S druge stane, djelovanje brojnih nevladinih organizacija poput Documente i nezavisnih inicijativa, poput projekta Virtualni muzej Dotršćina i niza aktivnosti u sklopu projekta Ars Publicae, svojim se djelovanjem nerijetko dotiču obnove spomenika i ukazuju na šire probleme brisanja društvenog sjećanja. Desetak godina nakon pionirskog rada Siniše Labrovića pod nazivom „Zavijanje ranjenika“, izvedenog 2000. godine na miniranjem teško oštećenom Spomeniku palim borcima i žrtvama fašizma u centralnom sinjskom parku, multimedijalni umjetnik Igor Grubić u suradnji s Documentom „popravljanjem“ razbijene zagrebačke spomen-ploče papirnatom replikom, performativnim činom obnove u javni prostor grada još jednom unosi mogućnost rehabilitacije njezina izvornog značaja, ukazujući na moć individualne geste, koja u uvjetima administrativne tromosti i rezignacije, odašilje jasnu političku poruku.29 (Slika 4.)

Sličan primjer performativnog kolektivnog rada na obnovi i čišćenju spomenika NOB-a predstavljaju javne umjetničke akcije međunarodne grupe Eimigrative art, koje se na Visu organiziraju od 2012. godine. U lipnju 2014., u sklopu niza popratnih aktivnosti spomenutog kolektiva i članova projekta Phd in One Night, među kojima i francuskog filozofa Jacquesa Rancièrea, organizirano je čišćenje spomenika u mjestu Podšpilje, rad arhitekta Nevena Šegvića iz 1964. godine. Izravnim angažmanom okupljenih pojedinaca četkama je izribana površina kamene ploče spomenika s ispisanim imenima Višana poginulih u borbi protiv fašizma tijekom Drugog svjetskog rata.30 (naslovna fotografija) Akcija je nadilazila ciljeve same fizičke obnove spomenika; u njoj je sadržana ideja vraćanja legitimiteta spomeniku kao objektu sjećanja i mjestu koje okuplja zainteresirane sudionike, podsjećajući time na izgubljenu funkciju spomenika kao mjesta kohezije i društveno-političkog angažmana.

Digitalna (re)produkcija sjećanja Pored opisanih strategija djelovanja u javnom prostoru i zauzimanja aktivne/kritičke pozicije spram vladajućih koordinata službenih politika sjećanja/zaborava, valja ukazati i na strategije djelovanja i proizvodnje značenja u virtualnoj domeni. Proces koji možemo nazvati digitalnom (re)produkcijom sjećanja na period socijalizma – koju ovdje promatramo isključivo na primjeru sakupljanja i diseminacije informacija i slika spomenika – poprima sve veći društveni utjecaj, izlazeći pritom izvan simboličkog i zaobilazeći zahtjeve političkih i ekonomskih faktora, koji diktiraju klasične oblike kulturne proizvodnje.

29 „Akcija za obnovu antifašističkih spomenika“, Kulturpunkt, 26. lipnja 2011. http://www.kulturpunkt.hr/content/akcija-za-obnovu-antifasistickih-spomenika (pristupljeno 8.10.2018.)

30 „Međunarodni umjetnički performas u Podšpilju“, Islandvis.blogspot, 27.6.2014., http://islandvis.blogspot.com/2014/06/meunarodni-umjetnicki-performas-u.html (pristupljeno 8.10.2018.)

71

Recentne interpretacije u polju teorije društvenog sjećanja suštinu kulturne/društvene memorije vide u načinima njezina prenošenja putem medija, odnosno u medijalnoj eksternalizaciji zajedničkih slika prošlosti, kojom se sjećanja prenose unutar društva. Što je medij prisutniji i efikasniji u prenošenju informacija, to će raspon i složenost društvenog sjećanja biti veći.31 Jednako kao što je u svojem začetku svaki oblik bilježenja, bio on oralni u formi ritmičkog pamćenja, tekstualni ili vizualni, polazio od osnovne potrebe očuvanja sjećanja, tako i suvremeni mediji, koji pružaju daleko šire mogućnosti poput multimedijalnosti, velikog kapaciteta pohrane i momentalnog pretraživanja i transmisije podataka, u suštini služe istom porivu. Osnovna razlika, međutim, leži u činjenici da se razvojem i sve širom dostupnošću digitalnih medija, interpretativni autoritet po pitanju stvaranja, očuvanja ili brisanja društvenog sjećanja premješta s institucionalnih tijela (arhiva, državnih vlasti, obrazovnog sistema) u domenu individualnog.32

Posljedice ovih procesa, međutim, brojne su i teško predvidljive. Jedan od simptoma decentralizacije i dehijerarhizacije znanja te masovnog umrežavanja korisnika na Internetu, popularne su virtualne galerije koje svojom arbitrarnom i heterogenom strukturom nalikuju suvremenim „kabinetima čudesa“.33 Ova promjena u redu stvari otvara niz praktičnih i etičkih problema, od manipulacije distribuiranim sadržajima do relativizacije činjenica i njihovih proizvoljnih tumačenja, čija popularnost i recepcija, čini se, u velikoj mjeri ovisi o začudnosti diseminiranih vizualnih sadržaja. Konačno, masovna distribucija vizualnog materijala podložna je različitim vrstama transformacije i manipulacije, zbog čega uskoro niti jedna fotografija na Internetu više neće moći/morati predstavljati autentičan dokument prošlosti.34

Upravo je efekt začudnosti u znatnoj mjeri zaslužan za činjenicu da su spomenici iz serije od dvadeset i šest fotografija jugoslavenskih spomenika belgijskog fotografa Jana Kempenaersa,35 našli svoje mjesto na „policama“ brojnih virtualnih „kabineta čudesa“. Iako se kao ratni fotograf u Sarajevu upoznao sa značenjem i povijesnim kontekstom fotografiranih objekata, zanimalo ga je prije svega „stvoriti zanimljive slike. Fotografirao sam samo one koji su mi se svidjeli, koji su bili zanimljivog oblika.“36 Fotografije spomenika u knjizi su klasificirane numeričkim oznakama (spomenik #1 – spomenik #26), nudeći šture informacije o (mikro)lokaciji i godini nastanka pojedine

31 Astrid Erll, „Literature, Film, and the Mediality of Cultural Memory“, u: Media and Cultural Memory. An International and Interdisciplinary Handbook, Erll Astrid, Nünning,Ansgar (ur.), De Gruyter, Berlin, 2008., str. 389.

32 Martin Pogačar, Memonautica. Yugoslavia in Digital Memories, Memorials and Storytelling (doktorska disertacija), University of Nova Gorica, Nova Gorica, 2011., str. 9.

33 Michelle Henning, Museums, Media and Cultural Theory, Open University Press, New York, 2006, str. 154.

34 Jens Ruchatz, „The Photograph as Externalization and Trace“, u Media and Cultural Memory. An International and Interdisciplinary Handbook, Erll, Astrid; Nünning, Ansgar (ur), De Gruyter, Berlin, 2008., str. 375–376.

35 Jan Kempenaers, Spomenik, Roma Publications, Amsterdam, 2010.

36 Sara Bergfors, „Spomeniks: Symbolism gone for good?“, Baltic Worlds, br. 4, prosinac 2011., str. 40–42. Objavljeno online na balticworlds.com 16. siječnja 2012. http://balticworlds.com/symbolism-gone-for-good/ (pristupljeno 8.10.2018.)

72

fotografije.37 Nazivi spomenika, njihovi autori i godine nastanka izostali su u potpunosti, kao i njihova jasna lokacija, s obzirom da neki toponimi nisu obilježeni na geografskim kartama.

S obzirom da je preview knjige neko vrijeme bio dostupan na umjetnikovim web-stranicama, fotografije i dijelovi teksta ubrzo su se počeli širiti i modificirati ovisno o profilu stranica i blogova koji su ih prenosili. Posuđenica spomenik koju je autor zadržao u naslovu knjige i opisu fotografiranih objekata, u procesu virtualne diseminacije semantički je sužena i redefinirana: sudeći prema frekventnosti istih fotografija koje dobivamo putem internetskih tražilica pod upitom „spomenik“, riječ se u virtualnom lingvističkom korpusu suzila u označitelja specifičnog spomeničkog tipa iz 1960-ih i 1970-ih godina na području bivše Jugoslavije.

Analiza članaka i reportaža koji su u sebi sadržali termin „spomenik“, napravljena na korpusu od šezdesetak internetskih izvora, potvrđuje tezu da Internet, osim potencijala pluralizacije i demokratizacije društvenog sjećanja, istovremeno osnažuje kulturalne predodžbe o ideološki i kulturološki heterogenom geopolitičkom prostoru „postsocijalističke“ Europe.38 Shodno numeričkom katalogiziranju, koje nalikuje na kolonijalnu dokumentarnu fotografiju ili taksonomiju nepoznatih biljnih vrsta, njihovo je porijeklo, značaj i poruka istovremeno mistificirano i depolitizirano, da bi daljnjom, nekontroliranom distribucijom slika fotografirani spomenici često ostali posve dekontekstualizirani ili čak proglašeni fotomontažama. Seriju fotografija vizualno objedinjuje jednolično, neutralno osvjetljenje s centralnim motivima monumentalnih građevina u opustošenom krajoliku, bez ljudskog lika koji bi promatraču davao osjećaj kulturološke, prostorne i vremenske orijentacije. Sudbina svih objekata u zaokruženoj seriji fotografija svedena je na pretpostavljen samorazumljiv zaborav, nemar i propadanje, bez obzira na činjenicu da neki među njima, poput na mjestu bivšeg koncentracijskog logora Jasenovca ili Spomenika Bitci na Kozari, i dalje funkcioniraju kao aktivna i održavana mjesta sjećanja, ili da su drugi, poput oštećenog spomenika na spomen-području Bijeli Potoci-Kamensko, u međuvremenu do kraja uništeni.

Ova studija slučaja, međutim, istovremeno razotkriva znatno važniji problem samo-percepcije, slikovito opisan u spomenutoj Budenovoj analizi „postsocijalističkih“ društava: „[…] Istočna Europa nakon 1989. godine nalikuje na krajolik ispunjen povijesnim ruševinama i nastanjen djecom, odnosno nezrelim ljudima nesposobnima da svoje živote organiziraju demokratski bez tuđe pomoći. Oni sami sebe ne vide niti kao subjekte niti kao kreatore

37 Knjiga je popraćena tekstom nizozemskog arhitekta Willema Jana Neutelingsa pod nazivom Spomeniks: The Monuments of Former Yugoslavia. Introduction to the work of Jan Kempenaers (Spomeniks: Spomenici bivše Jugoslavije. Uvod u rad Jana Kempenaersa), koji nudi kratko i plošno tumačenje povijesno-političkog konteksta nastanka i oštećenja snimanih objekata.

38 Vidi: Sanja Horvatinčić, “The Peculiar Case of Spomeniks – Monumental Commemorative Sculpture in Former Yugoslavia Between Invisibility and Popularity,” izlaganje na konferenciji “Peripheral Modernities”, II Lisbon Summer School for the Study of Culture, Lisabon, 9.–14.7.2012., https://www.academia.edu/3362073 (pristupljeno: 26.2.2018.).

73

demokracije za koju su se sami izborili i koju su sami stvarali.“39 Drugim riječima, u percepciji sa zapada ne bismo vidjeli osobit problem da ne postoji dubok shizofreni rascjep u vlastitom poimanju spomenika kao simbola alternativnog društvenog uređenja, uzrokovan nemogućnošću dominantne ideologije da se suoči s rizikom prihvaćanja pozitivnog nasljeđa Narodnooslobodilačke borbe i socijalističkog društvenog uređenja.

Ukoliko formalna zaštita pretpostavlja temeljitu historijsku reviziju njihove vjerodostojnosti i brisanja onih značenjskih slojeva koji ne odgovaraju preferiranom etno-nacionalnom narativu ili upravljanju baštinom u tržišnoj logici neoliberalizma, čini se iluzornom i njihova rehabilitacija u autentična mjesta sjećanja. Jednako je problematična izgradnja kriterija zaštite na osnovi ruinofilske, egzoticizirajuće projekcije sa zapada, čije pražnjenje apstraktne simbolike spomenika, čini se, savršeno odgovara vladajućoj ideologiji. Međutim, oba ova mehanizma nailaze na kontinuitet i proliferaciju strategija otpora – kako u javnom tako i u virtualnom prostoru, a sve češće sinergijom ovih dvaju medija. Reagiranja i baštinjenje „odozdo“ nastavlja se tako na tranzicijski niz bitaka za javni prostor, besplatno obrazovanje, socijalnu politiku i ostvaruje organiziranjem simboličkih i stvarnih akcija obnove spomenika i aktivnim promišljanjem njihove budućnosti, nastojanjem na digitalnom očuvanju sustavno uništavanih ili teško dostupnih pisanih izvora ili upotrebom spomenika NOB-a kao simbola suvremene vizualne umjetnosti u Hrvatskoj.

39 Vidi: Boris Buden, „Children of Postcommunism“, Radical Philosophy, No. 159, Jan/Feb 2010., str. 18–25.