Fyfield Frances

Sastanak

Prolog

eset do četiri? Zaboravila sam na vrijeme! Izvolite ući – reče nadajući se da zvuči iskreno dok je promatrala osobu koja je ulazila i unosila u

njezinu kuću blatnjavu jesensku kišu. Oko nogu joj se motao mali dječak, koji je u ruci čvrsto stiskao krpu za

prašinu. Uvijek je to radio kada bi ona čistila: slijedio je, želeći biti koristan i ugoditi joj, iako je već bio prevelik za takvo oponašanje. Ponašao se kao malo dijete. Cijeloga jutra i poslijepodneva čistili su prozore iznutra, sve obojene drvene površine i kuhinju. Kuda god se ona kretala i čistila, on je “čistio” za njom: dodirujući iste površine, zamrljao bi ih i zapravo sve pokvario. No njoj to nije smetalo, a njemu je bilo svejedno. Bio je zadovoljan i poslušan dok god ju je imao samo za sebe i dok ga je slušala.

Kakvu je zamku sama sebi postavila s tom gostoljubivošću! Ponekad je bilo naporno uvijek imati otvorena vrata za svakoga. Ugledavši kroz prozor nečije lice sjeti se nekog glupog poziva na čaj. Čaj, za boga miloga – ponaša se kao njezina majka! Ta ona nije neka dom... nije domaćica koja se dosađuje, mnogo je desetljeća mlađa. Osjeti nekakvo neobično grčenje u želucu, paniku; danas ništa nije išlo kako treba – već neko vrijeme ništa nije išlo kako bi trebalo ići. Odjednom je obuze strah pri pomisli da bilo koga pusti u kuću, bez obzira na to tko je ta osoba pred njezinim vratima. Svoju nelagodu mrmljajući podijeli s dječakom te u istome dahu zavrišti ,,PRIČEKAJTE MALO” prema vratima. ,,Doći ću za trenutak: ne mogu pronaći ključ.” Kao da ga je mogla izgubiti. No željela je dobiti na vremenu prije no što otvori vrata. Kuća nije bila toliko važna, a i njoj samoj dobro bi došlo malo boje, ali pristojnost i ugled nalagali su joj da otvori vrata. Napokon, nikada se nije radilo o strancima: bili su to njezini divni prijatelji, koji bi katkada dolazili u skupinama, a katkada jedan po jedan – pravi protuotrov za njezina pokornoga, skromnog muža i predvidljivi život.

No ipak, čim je kroz zamućeno staklo na vratima koje se nalazilo u ravnini njezine glave prepoznala lice osobe koja je stajala pred vratima, osjeti strah. Glupost, ta nikada se ničega nije bojala, a ovo, uostalom, ni ne može biti onaj pravi, iskonski oblik straha: to što je osjećala sigurno je bila samo nelagoda pri pomisli da će se opet dosađivati. Pogleda na sat. Bilo je vrijeme za dječakovu redovitu dozu televizijskoga smeća. Skinuvši sve prstenje s ruke, do posljednjega, priđe dječaku i stavi ih u džep njegove pidžame. Iako mu je bilo osam godina, još uvijek se volio igrati s njezinim prstenjem. U ovo doba dana, zapravo, nije trebao ni biti u pidžami i ona se sramila što jest. Isto se tako sramila i što ga šalje u sobu i što on želi ići. Njezina je majka uvijek govorila kako ne smije dječaka podmićivati s televizijom, no sada je bilo prekasno za kajanje – on je već bio podmićen. Pomiren sa sudbinom, polako se penjao

– D

stubama na sigurno, ali nije to bilo razlog tome što je osjetila strah kada je otvorila vrata. To s njim nije imalo nikakve veze.

Dobro je – pomisli. Dječak joj se bijaše izgubio iz vidokruga i više nije mislila na njega. Nasmiješi se. – Oprostite na neredu – reče i pojuri naokolo, popravljajući jastuke; promotri svoje gole ruke, crvene šake, neurednu kosu. Sve poprativši s puno smješkanja. To joj je bilo u prirodi. Znala da tako naglašava svoju prirodnu ljepotu.

– Jeste li za čaj? Skuhat ću čaj. Upravo sam krenula. No u kući više nije bilo čaja, a keksi su već bili stari. Bilo je očito kako

bijaše zaboravila na poziv, a ljutnja koja je prožimala njezine pokrete jednako je tako očito odavala kako misli da je u sljedećih sat vremena mogla napraviti puno boljih i važnijih stvari. Ispustivši šalicu, požali što je nije bacila, bijesna na sebe što je tako pristojna.

– A gdje je danas tvoje krasno prstenje, draga? Igračke njezina nedoraslog sina: zakapao ih je u pijesak kako bi je razljutio,

nizao ih na konac kao da je malo dijete. Glas koji je dopro do nje u kuhinju zvučao je istovremeno umiljato i muževno. Kao da je netko pojačao radio u dnevnoj sobi.

– Prstenje? Ha, ha, ha! Ne, ono se ne uklapa u kućanske poslove. Prodala sam ih. Dosta mi je svih tih stvari koje posjedujemo. Pospremanje me katkada navede na to da poželim živjeti u šatoru, bez ičega.

Gdje je taj prokleti čaj i kako da od ovih keksa napravi nešto jestivo? Ma dovraga sve: ponudit će vino, tako će sve biti jednostavnije!

– Evo, hoćete li ovo otvoriti, molim vas? Hvala. – A gdje je vaš dragi mali dječak? – Vani je. Čim je to izgovorila znala je da je njezin strah potpuno stvaran, jer uopće

nije bilo potrebe za ovakvom laži. – Niste me ni poljubili. – Ruka dotaknu njezino rame. Ona nehotice

ustuknu. Okrenuvši se, dugom plavom kosom udari o lice koje je pripadalo toj ruci i u istom času cijelim tijelom poželi ispričati se. No bilo je prekasno.

– Mrzite me, zar ne? – Glas je zvučao pomiren sa svojom sudbinom. – Što?! Ma ne, naravno da ne. Jako vas volim. – Ne, ne volite me. – Pustite me da prođem. Ne budite smiješni. Molim vas. – Sagne se

nastojeći se provući ispod ispružene ruke. Prvi udarac, usmjeren prema stražnjemu dijelu njezina vrata, pogodi je u

ruku koju bijaše podigla da popravi kosu i, zaprepaštenu, gurnu je prema naprijed. Drugi udarac, ovoga puta dobro procijenjen, jedva da je osjetila. A potom stade grebati, ubadati noktima, kotrljati se u stranu. Vukla je i gurala svoga protivnika, stenjala, vikala i borila se; grizla ga je, pokušavajući se izmaknuti, no polako poče slabiti. Stišćući zube, jedva se suzdržavala da ne

poviče dječakovo ime dok su joj udarci lomili prste. Ne smijem ga zvati – ta on nije ovdje!

Umjesto toga zazvala je majku i Lizzie i svoga muža – tim redom – no nije imala prilike dugo ih zazivati. Crna plastična vreća našla se stisnuta oko njezina vrata: dobra, čvrsta plastika, namijenjena trnju i vrtnom smeću, prekri joj lice i vrat. U tome trenutku izgubila je i volju i mogućnost da se dalje opire. Borila se za dah, ne uspijevajući doći do zraka.

A onda serija udaraca: procjena udaljenosti – udarac; promjena kuta – udarac; udarac, udarac i potom gaženje – namjerno, ritualno. Pauza da uhvati dah; osluškivanje neobična zvuka čvrstih cipela za hodanje na kostima, tkivu i mesu sve dok grčenje i kretnje nisu posve prestali.

Ovo je relativno tiho umiranje potrajalo neko vrijeme. Dolje se čuo zvuk radija, a odozgo je dopirao zvuk televizora. Uvijek je voljela biti okružena zvukovima, iako je gledanje televizije bilo strogo ograničeno. Moj sin ne bi bio tako odgajan.

Bez obzira na to, i bez obzira na to što su mu bili poznati likovi s ekrana koji su se tjerali u crtanu smrt, znao je da se događa nešto strašno. Zašto ga nije pozvala?! Zidovi kao da su stali tresti se i pritiskati ga, paralizirati. U sobi je postajalo prevruće. Čvrsto je zatvorio oči, stisnuo prstenje u šaci i zario lice u jastuk.

Netko se popeo na gornji kat, otvorio vrata, pogledao u njegovu sobu i opet tiho zatvorio vrata. Nakon toga se više uopće nije mogao micati. Ni slučajno. I tako je stiskao prstenje, stiskao gotovo do boli, i čekao.

Prvo poglavlje ,,... današnja prognoza: u jugozapadnom području sunčano. Kasnije su mogući pljuskovi...”

– Isključite to! – poviknu Elisabeth Kennedy. Ljudi obično umiru ljeti, ali ova obitelj odabire druga godišnja doba. Iako

ja nisam mrtva kao moja sestra, samo sam... invalid. Da je barem upotrijebio nož! Onda bih mogla umrijeti i otići ravno u nebo, mama. A ti bi mi priredila lijep sprovod. Mary bi imala žalobni šešir da se ne vidi kako ne plače; ti bi se odjenula u modro i cijelo bi vrijeme plakala. A kasnije bi od mene napravila sveticu, obojenu prekrasnim bojama, svima bi pričala kako sam bila duša puna vrlina, nadareno dijete, sušta nježnost i milina. Ali, eto, nisam. Srce mi nije probodeno u strastvenu zločinu. Upotrijebio je natrijevu lužinu, ono što ti upotrebljavaš za čišćenje pećnice. I to ti sve govori.

Mogu sa sigurnošću reći da me nitko nije volio takvom jačinom. S prozora se vidi more, danas mirno i bistro, i put prema moru kroz mamin

vrt. Gospođa Diana Kennedy bila je u vrtu i uređivala gredicu ruža. Na drugoj strani vrta bila su vrata koja su vodila na stjenovit puteljak, a odande se čulo dijete koje je vrištalo pokraj vode – nadam se da će se mali vrag smočiti. Kraj moga kreveta leži nabrano cvijeće, a teški zeleni zastori razmaknuti su s prozora, s kojega dopire ugodan povjetarac. Prošle godine mještani su dobili nagradu za najbolje održavano selo uz južnu obalu. Ružama odrežu glave čim uvene jedna jedina latica. Odurno mjesto: crkveno zvono udara svaki sat, jedan, dva, tri, četiri,... devet.

Vrata Elisabethine sobe bila su lagano odškrinuta i sada se ukaza glava, a odmah potom i tijelo mačka, kojega je u stopu slijedio Matthew, Elisabethin nećak.

– Izbaci tu prokletu životinju iz sobe! Matt zgrabi mačka, izbaci ga van i zalupi vratima. Potom se sruši na rub

njezina kreveta i odmjeri je kritičkim pogledom. Nije znao suzdržati se od zurenja i ona bi uvijek osjetila olakšanje kada bi on uspio prikriti svoju znatiželju.

– Netko te zvao – reče on – Rekao sam mu da te još ne smijem iskopati iz vrta.

– Tko je to bio? Zakolutao je očima: – Nemam pojma. Netko. A kakve to ima veze? Nisam

ja kriv što ti izgledaš kao pokopana. – Tko je to bio, Matt?

– Nitko. Sve sam izmislio. Baka me poslala da se igram s tobom, i evo – slegnuo je ramenima – tu sam. Prekrasan je dan – dodao je čeznutljivo – ako to već nisi primijetila.

– I ti bi htio ići vani? – Da. Ali ne smijem. Moram ovdje sjediti s tobom. – Reci joj da još uvijek spavam. Pretvarat ću se. Skočio je na noge, parajući šakom zrak. – To! – Potom mu postade

neugodno pa pocrveni. – Čekaj malo. Ideš li kasnije do Audrey i Donalda? Promeškoljio se: – Pa, vjerojatno. – Dobro onda. Volim ovo dijete, reče Elisabeth Kennedy u sebi, osluškujući njegove teške

korake kako broje stube, tri po tri. Volim ga. Volim njegovu preranu zrelost, njegov način izražavanja, njegovo odraslo ponašanje, njegove pristojne primjedbe o vremenu. To ucviljeno dijete koje je raslo među odraslima, a ne među djecom. Niti jedno drugo desetogodišnje dijete ne bi spomenulo prelijep dan. On je energični sanjar koji je svoj vlastiti svijet ispunio izmišljenim prijateljima. Toliko ga volim da ne bi smio biti sa mnom u istoj sobi: zaslužuje više. Jer mene nitko ne može voljeti i jasno mi je zašto je tome tako.

Ustala je nespretno teturajući. Za razliku od pokreta mačka, koji bijaše iskoristio Mattov odlazak da ponovno uđe, njezine kretnje nisu bile gipke i svrsishodne. Poželje podići ruke iznad glave i istegnuti se; zaželje doseći svoja leđa i počešati ružičasti naborani ožiljak koji ju je očajnički svrbio, no i ta joj sitna zadovoljstva bijahu uskraćena. Pogleda prema primamljujućem plavetnilu mora i začu udaranje majčine lopatice u gredici ruža ispod prozora, a potom ugodan glas koji je nježno korio: ,,Oh, draga, zašto si se nakrivila? Nisi smjela tako...” Mržnja prema ljetnome suncu ispuni Elisabethinu glavu grmljavinom gunđanja.

Pomisli na svoj londonski dom, prazan, bez ukrasa, pun prašine i neobičnosti. Bio je dovoljno velik da bi se mačka moglo uhvatiti za rep i zavitlati prema zidu, dovoljno velik da se u njemu izgubi pas koji je vani počeo lajati: vau, vau, vau, vau... Trudio se zvučati poput strašnoga dobermana, glupi mali pas, četka za pranje boca na kratkim, zdepastim nogama, koja je lajala dok je majčin glas odisao nježnošću koju je čuvala samo za svoje biljke: ,,Male moje glupače.” More joj je namigivalo, izazivalo je; sunce ju je zazivalo rugajući joj se. Zdravom rukom Elisabeth je, tresući se od bijesa, sa stolića zgrabila četku za kosu sa srebrnom drškom i nespretno, ali snažno, stala lupati po prozorskome staklu, bubnjajući po njemu sve dok nije prsnulo.

Nitko me ne može voljeti jer sam unakažena. E pa onda mogu i sve skupa pogoršati.

Gospođa Diana Kennedy odmaknu se od razbijenoga stakla koje se stalo rasipati po zemlji i šljunčanome putu. I terijer uzmaknu, a njegov se lavež pretvori u prestrašeno zavijanje; nastojao je privući pozornost. Diana se nagne prema njemu i lagano ga počeše po čupavu uhu. Još je neko vrijeme zavijao, a potom odustade i zari njušku pod stražnju nogu. Nevjerojatni su ti psi – bijaše jednom rekla Diana svojim, za jednu staricu tako prodornim i mladenačkim glasom – ništa im ne zadržava pozornost dugo vremena. Ona sada pogleda prema tihome prozoru. Taj tužan stakleni tuš nije nikoga želio ozlijediti. Barem nikoga posebno.

Pomaknula se izvan dosega paljbe, ali psa nije pozvala. Njezina je košara bila prepuna krhotina, baš kao i šljunčani put. Zar Elisabeth ne zna da Matthew posvuda ide bos?! Zna, i stalo joj je do njega pa ipak i dalje razbija stvari, znajući da će netko drugi to počistiti. Ona je trideset i četiri godine staro dijete koje treba znati trpjeti!

Koračaj mirno. Ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo; duboko diši. Pokupi košaru. Pokupi rukavice. Pokupi psa, kreni prema kuhinji; nastavi kao da je sve u najboljem redu.

Njezina glava bijaše prekrivena sijedom kosom. Tako valovitom da bi joj na tome pozavidjela svaka nevjesta. I uvijek istoga stila. Hodala je polagano, ne žureći. Uvijek se odijevala na isti način: široke, po mjeri skrojene hlače, uže oko gležnja, i uredna košulja ljeti ili pulover posuvraćena ovratnika zimi te vunena ili pamučna jakna jednostavne boje. Dva češlja i mnoštvo skrivenih ukosnica držali su njezinu grivu začešljanom od čela, koje je ponekad imalo meke, a ponekad stroge linije, ali uglavnom mu je bilo teško odrediti dob. Hodala je razmetljivo – dok je koračala njihala je bokovima, udova opuštenih od svakodnevnoga ljetnog plivanja u moru (snažnim zamasima u prsnome stilu, glave visoko iznad vode). Njezino je izborano lice bilo boje orahovine.

Uistinu, dijete je bijaše potpuno odvratilo od uređivanja toga dijela ružičnjaka. Trebala bi kupiti još kore drveća kako bi malčiranjem spriječila rast korova. No sumnjala je da će si moći priuštiti takvu rasipnost. Poželje da pas ne provodi toliko vremena pregledavajući svoje intimne organe kao da ništa drugo nije važno i kao da je na njih osobito ponosan.

Diana prođe kroz kuhinju i uđe u predsoblje. Zastade na dnu stuba, osluškujući. Veličanstveno stubište s ogradom od izrezbarene hrastovine počinjalo je širokim zavojem i potom se odvajalo nalijevo i nadesno, vodeći prema obiteljskim odajama s jedne strane, a prema prostoru za goste s druge. Između tih dvaju dijelova nije bilo nikakve pregrade, zbog čega joj je ponekad bilo žao, iako su gosti koji su ovdje odsjedali uglavnom znali gdje im je mjesto, a i Matthew bijaše naučio koje je njegovo područje. Gospođa Kennedy sjeti se prošlih dana, kada u brošuri bijaše stajalo “psi i djeca su dobrodošli”, sve dok je boravak jednog izuzetno lijepog, neprilagodljivog i razornog dječaka nije prinudio da se predomisli. Njezin unuk Matthew bio je u usporedbi s njim čak i u svojim najgorim trenucima pravi anđeo. On je, doduše, posuđivao stvari, ali barem nije krao.

Iz blagovaonice koja se nalazila nalijevo od stubišta čuo se mrmor glasova. Zadnji gosti na doručku polagano su ispijali kavu, a Mary – kuharica i čistačica: pravo blago – brbljala je s njima. To je bio jedini obrok koji su ovdje dobivali. Goste se poticalo da pođu na cjelodnevni izlazak što je ranije moguće, no smjeli su sami prirediti obrok u blagovaonici te veći dio večeri provesti tamo uz piće.

Ponekad bi im se, isključivo radi forme, pridružila i gospođa Kennedy. Smirivala ju je spoznaja da svi misle kako je šarmantna, dok je sama zadržavala vlastito mišljenje o njima za sebe – za nju je tu bilo od podnošljivih do mrskih gostiju. Ujutro ih, pak, sve redom nije mogla gledati.

No sudar s gospođom Smythe, koja je silazila dok je Diana kraljevski nastavljala hodati predsobljem prema ulaznim vratima, bio je neizbježan i ona se na silu zaustavi, kao da je ugodno iznenađena, te namjesti hladan prijateljski izraz i ukočeni smiješak, osjećajući kako joj se srce ledi. Draga gospođa Caroline Smythe dolazila je gotovo svake godine na dva tjedna otkako novčana oskudica bijaše primorala Dianu da prihvati nju i njoj slične.

– Caroline, baš mi je drago da vas vidim – promrmlja gospođa Kennedy, krećući prema njoj i pružajući joj ruku. Bože sačuvaj, neće je valjda ova žena poljubiti! – Vidjela sam u knjizi gostiju da ste stigli jučer navečer. Nažalost, nisam bila kod kuće. Kako ste? Baš sam vas htjela potražiti.

Iskazivanje radosti kakvo dolikuje udovicama koje se poznaju dugo, iako s prekidima, možda i jest potpuno lažno, no gospođa Smythe zasja. Na glavi je imala uobičajenu maramu vesele boje, ispod koje su provirivale šiške. Nosila je kratke hlače, čarape do gležnja, planinarske cipele i košulju od flanela, kao da se sprema osvojiti neki greben i kilometre iza njega, iako je bilo općepoznato da nikada ne hoda više od stotinjak metara. Značajna promjena u odnosu na kičaste prošlogodišnje haljine. Pravo čudo domišljatosti, dobro se držala za svoje godine, iako se zapravo nije znalo koliko joj je. Nitko ne bi mogao povjerovati kako su jednom, nekom greškom, bile bliske. Bilo je to prijateljstvo rođeno u krizi, neobjašnjivo i kratka vijeka.

– Diana, draga – promrmlja gospođa Smythe – Drago mi je što vas vidim, draga. Žao mi je, čula sam što se dogodilo. Jadna djevojka! I to ovdje, zamislite! Tako mi je žao. Kao da nemate dovoljno...

Draga Diana izvuče ruku iz stiska druge žene, jedva odolijevajući izazovu da je obriše o nogavicu hlača. Carolinina je ruka uvijek bila ljepljiva, kao da je na svoje debele prste stavljala previše vlažne kreme koju koža više nije uspijevala upiti.

– Da – odvrati brzo, požalivši zbog Maryne neizbježne sklonosti da redovnim gostima ispriča sve obiteljske tračeve. Bilo joj je jasno da ovaj susret neće biti okončan sve dok ne doda nešto već poznatim podacima. Ona stoga spusti glas do intimno povjerljiva tona.

– Da, strašno, naravno. Nije li to čudno: imam kći koja se bavi opasnim poslom u strašnom Londonu – iako je to prestala raditi, hvala nebesima – i koja

dođe ovamo na odmor, a u selu je napadne luđak. No ipak, svakog joj je dana sve bolje.

– Jesu li ga uhvatili? – O, da. Neki čudak dolje s obale. Priznao je. Zabranili su mu ulaz u kafić.

Stalno je na povratku kući na mušterije bacao stvari. Pa nesreća nikada ne dolazi sama, zar ne?

Nejasno se prisjećala sina gospođe Smythe, koji se nekoć bijaše sklizao niz ovu ogradu i vrištao slikovite psovke. Sin gospođe Smythe, koji se rodio kada je ona već bila prestara da bi ga mogla kontrolirati, a otac ih je odlučio ostaviti; upravo ono dijete zbog kojega Diana bijaše zabranila pristup djeci i psima, osim svojim vlastitima, zbog čega bi zapravo trebala osjećati zahvalnost prema ovoj ženi. No nije željela pitati je za sina, kako joj ova ponovno ne bi ispričala kako mu sada dobro ide i kako je to fin mladi muškarac i podsjetila je na njezin osjećaj krivnje. Nije uspijevala izbrisati iz sjećanja duge razgovore s Carolinom. Nikad se nije smjela povjeriti Carolini Smythe, bez obzira na prigodu – znala je to čak i onda, pa nije željela ponoviti istu stvar i sada je tijekom tih dvaju tjedana godišnje koristila bilo kakav izgovor koji bi joj pao na pamet.

– Pretpostavljam da se s tom spoznajom lakše oporavlja? – reče Caroline. – Tako bi se barem moglo pretpostaviti – doda ljubazno. – Mislim, kada zna da više nema opasnosti, da je krivac uhvaćen. – U njezinu se glasu osjećao tek nagovještaj londonskoga narječja i upotreba dužih riječi djelovala je neprirodno, kao da riječi duže od jednoga sloga koristi samo da ukrasi svoj govor, a ne da se što bolje izrazi. – No ona je uvijek bila čvrsta djevojka i sigurno je jako hrabra, zar ne?

– O, da – složi se Diana. – Vrlo je hrabra. Diana nije željela reći ovome nasmiješenom licu, kao ni bilo kome drugom,

kako je njezina jedina preživjela kći jedna sebična svinja. – Danas poslijepodne mora u bolnicu. Mrzi bolnice – doda Diana, tražeći

neki bezazleni podatak koji bi se istovremeno mogao doimati povjerljivim. – O, bože. Opet terapija? – Ne. Pregled. I demonstracija. Caroline Smythe pogleda je sućutno i s razumijevanjem. Sklopivši ruke

ispred struka, naže se prema naprijed. – Bi li pomoglo da ja malo popričam s njom... znate, da joj pravim društvo? – Ne! Ne, ne bi. To je vrlo ljubazno od vas, ali ipak ne. – Ovoga je puta

uzmak bio očit, iako ga je vješto prikrila. Iz blagovaonice se čuo prigušeni smijeh i zveket pokućstva.

Možda bi bilo bolje da dolaze djeca i psi, pomisli Diana dok se opraštala s njome. Mogla bi se sakriti u njihovoj unakrsnoj paljbi. Mogla bi se pretvarati da nije žena koju progoni niz tragedija, poreći da su ona i Caroline Smythe sestre po majčinstvu – kao da je to uopće nešto zajedničko.

Caroline Smythe ostala je u predsoblju, lomeći se između želje da nekog gosta nagovori na razgovor i potrebe da se ode presvući. Uvijek je bilo ovako.

Došla bi se odmoriti i opustiti, biti sama, ali suočiti se s još jednim danom samoće za nju je bilo prebolno.

Jedan dječačić dojuri u predsoblje, okliznu se na parketu, uspravi i krenu prema stubama. Prekrasan dječak, strastven kao i njezin sinu toj dobi!

– Zdravo! – poviknu Caroline za njim, ali on uzmaknu, izbjegavajući njezin pogled i praveći se da je ne čuje. Zabranjeno za djecu, zabranjeno za pse. Ova joj je obitelj oduvijek nudila samo gostoprimstvo, hranu i lažno prijateljstvo, skrivajući ispod tog okvira uvrede i odbijanja. Stisnula je šake i, poput Diane Kennedy, ledeno se nasmiješila.

Kako da vas ljudi zavole?

Diana izađe iz kuće i zastade. Bila je svjesna da njezino zadnje, promrmljano i hitro izbačeno ,,oprostite, moram ići” nije odisalo uobičajenom profinjenošću pa obeća sama sebi da će to kasnije nadoknaditi. Nije krenula prema seoskim dućanima već skrenu nadesno i polagano krenu prema moru.

Selo Budley prostiralo se djelićem kopna usađenim u stijene koje su čuvale liniju obale. Bilo je lako prošetati glavnom ulicom; kuće oko nje – što se dobro vidjelo s obale – bile su smještene na nizovima rastućih terasa. Manje kuće nalazile su se na samoj obali, a veće na obroncima brda. Diana zastade na šetalištu, povišenome putu od kojega su stube vodile na plažu, a sa svakoga njegova završetka kretali putovi uzbrdo. Polagano se okrenu i najprije baci pogled na mjesto, onda na more, a naposljetku na stijene koje su okruživale zaljev. Za ovakvih jutara boje bi je zaslijepile; stijene sa sjajnim zelenilom na vrhu, crvenosmeđi goli grebeni, šljunak na plaži prigušeno zlatne boje, more koje odražava modrinu golemog i bezazlenog neba. Onda promotri mjesto, kuće ukrašene cvijećem.

Naravno, i vlastitu kuću. Neobičnu, najveću na ovoj razini i jedinu s tako prostranim, zidom ograđenim vrtom. I druge kuće, sagrađene poviše, uz stjenoviti put, imaju vrtove, no nijedan nije tako raskošan kao njezin. Nijedan nema vrata u zidu koja izravno, šljunčanim puteljkom, vode prema moru, tako da se čini da je čak i more njezino.

Vraćajući se, Diana krišom pogleda prema kući. Sjajnobijeli zidovi, zeleni prozorski kapci, sivi krov od žljebasta crijepa, cvijeće na svakome prozoru i ruža boje breskve uz ulazna vrata. Da, zbilja joj se na njoj može pozavidjeti, čvrsta je, prekrasna. Ta pomisao uvijek bi je utješila pa joj je redovito pribjegavala. Kada bi je netko vidio kako stoji i zaneseno, iako potajice, razmišlja o svome posjedu, pomislio bi kako zacijelo traži na njemu kakvu grešku, budući da je toliko težila savršenstvu, no ona se jednostavno divila onome što posjeduje: sa strastvenim ponosom, misleći što bi sve još mogla dotjerati da ima novaca, brinući se zbog pločica i mogućega propadanja te utvrđujući svoj osobni stav da je svatko tko ne bi poželio živjeti u njezinu selu, točnije, u njezinoj kući, zacijelo potpuno lud. Bila je posve sigurna da to nije nešto što joj se samo čini zato što su joj pristojne primjedbe stalnih gostiju udarile u glavu – to jednostavno jest bilo tako.

Odšetala je uzbrdo. Desnom stranom brda tekao je ljupki potočić, preko kojega je nekolicina malenih mostova vodila do ulaznih vrata kuća. Žubor vode pratio je zvukove civilizacije: zvukove novootvorenih trgovina. Možda upravo prisustvo ovih neobičnih dodataka čini da se selo, sa svim svojim značajkama, opire navali uobičajenih ljetnih turista. Ovdje nema glasne glazbe, zabavnoga parka, prodavača ležaljki i suncobrana za plažu, nema suvenira ni koncerata na plaži. U jednoj trgovini prodaju sladoled i devonske slatkiše; tu su i tri kafića te trgovinica u kojoj se može kupiti jedino pržene ribice i krumpir, kao da s prezirom nudi posjetitelju i više no što je zaslužio. Ostatak sela je namijenjen dostojanstvenome uživanju njegovih stanovnika, u stilu koji odgovara ljudima koji u prosjeku imaju i više od Dianinih pedeset sedam godina.

Costa geriatrica, rugala bi se Elisabeth. Ovdje svi tumaraju sa štapom, raspravljaju o svojim vrtovima i zdravlju – nije ni čudo da je sve tako ljupko. Ovdje bi revoluciju mogla izazvati samo zabrana zalijevanja vrtova. No dobro, možda i Elisabeth napokon uspije otkriti da mjesto sklono onima koji nisu sasvim pokretni, usprkos brdovitu terenu ima i nekih prednosti.

– Dobro jutro, gospođo Kennedy... Prekrasan dan. – O da, predivan. Baš imamo sreću. – Danas je janjetina dobra. Sačuvao sam vam malo. Isporuka oko podneva? Ovdje nitko iz kupovine ne dolazi teških torbi. Možda slavodobitno i

donese novu haljinu, ako baš to želi (Diana to nije radila; bilo je to suviše prosto), ali to je sve. Kupovina je bila obavljena (stavite mi na račun, molim) i ona nastavi u istome stilu. Voće, šparoge, laštilo za pokućstvo, papirnate potrepštine, sredstva za čišćenje koja ne štete okolišu; stalno i uobičajeno razmjenjivanje pristojnih pozdrava koje Diana smatra izuzetno engleskom značajkom i tako umirujućim. Dok se vraćala kući uznemiri je sjećanje na jedan razgovor s Elisabeth, koja je, ležeći na krevetu, izjavila: – Bože, mama, da se mesar šire nasmije, progutao bi svoju vlastitu guzicu.

– Radije bi živjela u svom ludom crkvenom tornju nego ovdje. – Svakako. Čim budem mogla. – Imaš li nešto protiv ljubaznih ljudi? – Ništa, mama. Ali da bar nisu tako prokleto uporni. Diana se zaputi prema kući zaobilaznim putem. To kašnjenje s

predumišljajem opravda pred sobom činjenicom da Matthew pravi Elisabeth društvo i smekšava je. Odjednom se osjeti bespomoćnom, bijesnom što je sudbina ponovno uništava. Bijesnom zbog toga što usprkos teško stečenom dostojanstvu i dalje u ljudima uspijeva pobuditi sažaljenje zbog kojega su prema njoj toliko ljubazni i pažljivi kao da ima neku zaraznu bolest. U zadnje vrijeme više i nije bila toliko zarazna, tako očito je pokazivala da je zapravo jaka: a onda je sudbina, koja joj je bila nesklona i koja je upravljala njezinim životom, poslala k njoj kći koju nitko u trgovinama nije spominjao jer je sa sobom donijela samo probleme. Ne, nije ih zapravo donijela – ponovno ih je otkrila. Iskopala ih je, nije ih mogla ostaviti na miru. Kako jednu kći već bijaše

pokopala, Diana Kennedy je smatrala kako jednostavno ne zaslužuje i ove nove udare. Mogla im je odoljeti samo uz čeličnu snagu i volju.

Steven Davey, njezin zet, promatrao je Dianu s najvišega prozora kuće na brdu čiji vlasnik nedavno bijaše preminuo. Pogled na njezinu sijedu glavu razvedri ga, uvjerivši ga u vlastiti uspješan nastavak života.

– Odavde je divan pogled – reče Amerikanac. – Ali kako je zimi? – Molim? Pogled? Što time želi reći? Ta pogled i zimi može biti isti: isto nebo, isti komad

mora, isti vrt na stražnjoj strani, ista ograda s prednje strane. Na što zapravo misli? Isti pogled, ali drugačije boje; manje privlačan u prosincu no u srpnju, naravno; zar traži nekakvo jamstvo na vrijeme? Tako je teško ostati prijazan u društvu osobe koja zapravo samo troši tvoje vrijeme, ali jedini izlaz iz strmoglava puta prema uistinu nepristojnu ponašanju je pretvarati se kako si joj najbolji prijatelj. Mora se oduprijeti nagonu da ga zadavi, mora se pretvarati da mu je zanimljiv i da su njegova pitanja pametna, a istovremeno se treba praviti da ga ne prezire zbog njegova jednostavna zločina – bezgranična bogatstva. I selo je, doduše, bogato, no ovaj je čovjek neizmjerno bogatiji od svih ovdje. Bogat i upadljiv, tipičan Amerikanac.

– Ah, da, naravno. Sad mi je jasno. Kako je zimi? Pa, zima je zapravo jako lijepa. Vrijeme je obično blago, dosta se toga događa; u ovo mjesto dolaze zbilja prijazni ljudi, ako razumijete što želim reći. Ljudi koji se međusobno poznaju, trebaju jedni drugima. Želite li, možda, još nešto ponovno pogledati?

Uvijek postoji taj sukob interesa: prodaj kuću i zaradi proviziju i novac likujući nad svojim uspjehom, ili sve upropasti jer ne možeš podnijeti što će ti ovakav idiot biti susjed. Ako dvojiš, najbolje je cijelo vrijeme izigravati ljubaznost, kao njegova punica, jer nikada ne znaš ima li mušterija još bolje situirane znance kojima će te preporučiti.

– Sigurni ste da je ovo najbolja kuća u mjestu? Steven duboko udahnu. – Pa, ovdje sam proživio veći dio svoga života pa

moram reći da je ovo jedno od najljepših sela na obali, zar ne? A moram vam reći da ovdje prevladava mišljenje da je ovo najbolja kuća. Budući da ima tako dobar položaj...

– ... i jer je tako skupa. – Da. I jer ne mijenja često vlasnike. – Molim? Steven nije mrzio Amerikance. Jednostavno su mu išli na živce i nije se s

njima osjećao ugodno jer nisu govorili istim jezikom kao on. Povrh toga, kao da su imali neobičnu tradiciju da nepotrebnu kuću, koju kupuju svojim smiješno velikim zalihama novca, uvijek odaberu muškarci, pri čemu se kuća koju oni odaberu gotovo nikada ne svidi njihovim ženama. Možda je ova spodoba koja je sličila žabi i imala oprezne oči guštera namjeravala uzeti jednu ciglu i po

povratku kući staviti je u ženino rublje kao dar. Onda će doći jednom ili dvaput u tri godine i potom će prodati kuću, jer je predaleko od zračne luke i jer je ona ionako nije željela. Ta ga mogućnost razvedri.

– Ovo nije najbolja kuća – reče Amerikanac. – Možda je najljepša, ali nije najbolja. – Stajao je pokraj prozora i upro prstom nizbrdo, prema zelenim kapcima Dianine kuće koji su se isticali na suncu. – Evo, ona tamo je najbolja. Barem po mojim mjerilima.

– Ona? – upita Steven, pretvarajući se da ne razumije. – O, da. Ali nije na prodaju.

– A ako se ponudi prava cijena... – Već je obećana. U svakom slučaju – doda – ukleta je. Jesmo li ovdje

gotovi? Sitničav kao uvijek, očešao je prašinu s rukava sakoa i popravio čvor na

kravati. ,,Tako otmjen mlad muškarac”, primijeti Amerikanac u sebi, iako mu se prodavač nekretnina, tako čist da je gotovo sjajio, nije dopadao. Kao da odijelo, ma kako dobro bilo skrojeno, čini čovjeka. I još po ovoj vrućini!

– U onoj kući ima duhova? – upita. – Nekoliko. Amerikanac uzdahnu i lijeno sjedne na stolac pokraj prozora, koji je bio

jedini komad namještaja u sobi. – Obožavam duhove – doda. – Moja žena je uvijek voljela kuće s duhovima. Pričajte mi o toj kući.

To je više bila zapovijed nego poziv. Steven – sluga sleže ramenima. Uostalom, zašto ne? Može se praviti da mu je vrijeme dragocjeno, iako nije: već ionako sam sebe ne treba uvjeravati da će Amerikanac kupiti nešto više od antikviteta u dućanu sa suvenirima. Možda srebrnu posudu za papar u dućanu s tričarijama prekoputa njegova ureda. Ima nešto u nadmoći ovoga čovjeka što smišljeno šokira. Chicago će uvijek svisoka gledati naivnu malu Englesku gdje su svi ljubazni i nitko ne umire, baš kao u filmovima.

– U pravu ste. To je zaista najbolja kuća, iako nije najljepša. Već generacijama pripada istoj obitelji, prenosi se s oca na sina. Muškarac koji bi sada trebao biti vlasnik poginuo je u nesreći na moru, pred otprilike trinaest godina, i ostavio sadašnju vlasnicu, svoju udovicu, s dvjema kćerima od kojih jednu bijaše donijela u brak i on ju je posvojio, a druga je bila zajednička. Ja sam oženio mlađu, dok smo još bili vrlo mladi.

Amerikanac zahihoće: – Ma nemojte! Niste dopustili da vam promakne. Jeste li nešto naslijedili?

– U svakoj generaciji te obitelji netko umre prerano – nastavi Steven kao da govori zidu. Dosađivao se i bio je ljutit. – Najprije njezin otac, onda moja žena. Živjeli smo u Londonu. Ubijena je. U našoj vlastitoj kući: počinitelj i motiv nepoznati. Preko glave joj je stavio vreću za smeće i nasmrt je pretukao. Dovezao sam je natrag i tu smo je pokopali. Nismo ni trebali odlaziti. Najbolja kuća pripast će tako našem sinu; kada naraste, naravno. I zato na nju nemojte ni pomišljati. – Nasmiješi se kako bi zatomio i sam nagovještaj uvrede.

– Isuse. Nije se više imalo što reći. U tišini se spustiše škripavim stubama. Steven

zatvori vrata. Iziđoše na zasljepljuće sunce. Na pola brda Amerikanac ipak progovori. Pa što ako uvrijedi ovoga otmjenog mladog udovca? Ionako ga nikada više neće vidjeti. Neće kupiti kuću u selu koje očito nije tako idilično kakvim se čini. Već prije bijaše čuo priču o čudnim ljetnim posjetiocima koji na ljude bacaju kiselinu – za boga miloga, pa kome još treba puška?! – a sada i ovo. Zgrabi Stevena za rukav.

– To je nevjerojatna obiteljska povijest. A što je s drugom kćerkom? Možete li se oženiti njome i tako sve popraviti? – Njegov smijeh bio je umjetan, preglasan i posramljen, odbijao se o stijene. Prisjeti se žene sijede kose koju bijaše vidio s prozora.

– Zgodna ideja – reče Steven, proširivši usta u najširi uredski osmijeh. – Mome sinu bi se to dopalo, ali njoj baš i ne. Oboje smo voljeli moju ženu. Zbogom, gospodine... kako li se ono zovete? Nadam se da se više nećemo vidjeti.

Matt je bio na plaži. Bacao je kamenje u more: dvadeset pet, dvadeset šest, dvadeset sedam... Isprva ih je namjeravao baciti stotinu, ali dosada nadvlada njegovu namjeru. Koža mu bijaše poprimila bakrenu boju koja je ocrtavala jasnu granicu s mjestima gdje su završavale kratke hlače, počinjale tenisice ili lepršali rukavi majice oko njegovih mršavih nadlaktica. Sjaj na njegovoj nezaštićenoj koži odudarao je od poput ljiljana bijelih udova koji su se počinjali širiti ručnicima i ležaljkama. Skupina mladih muškaraca i žena, izletnika koji odnekud bijahu došli na jedan dan, ispružila se u nizu, izlažući se suncu: njihova su engleska lica već bila ružičasta. Nisu imali zajedničko ništa osim blage, jedva primjetne ljutnje na dječaka koji je bacao kamenje. Kao da bi se koji od oblutaka koje je bacao na trome valove mogao odbiti i pogoditi izloženi dio njihove kože...

Začuo je kako ga zovu s vrata bakina vrta – s kakvim je samo ponosom prošao pored ovih na plaži i ušao kroz vlastita vrata. No valjda mu se samo pričinilo da ga netko zove, kao što mu se stalno pričinja jeka zbog koje naokolo hoda s prstima u ušima. ,,Matthew, dođi mi pomoći!” Ili, možda: ,,Matthew, pomozi!” Čvrsto je sjeo, osluhnuo i odlučio da će dvadeset osam kamenova biti sasvim dovoljno. Bio je pokušao baciti još jedan, da barem taj jedan odskoči ne samo dvaput već triput. Ustavši, lagano zastruže nogama, a onda stade hodati pored niza tijela u kupaćim kostimima, promatrajući ih. Baš neobično: znali se oni međusobno ili ne, bijahu se poredali simetrično kao automobili koje je stručno parkirao čuvar parkirališta.

Tražio je među njima svoju majku. Visoku, vitku, lijepu, glasa milozvučna poput glazbe. Nije bila kao teta Elisabeth – nije bila nalik nikome, iako joj je Elisabeth prije no što se skvrčila bila najsličnija; uvijek bi se ponadao da bi

mogla biti ovdje, iako je znao da ne može biti ovdje, da za to nema nikakve šanse. Ne nakon što se dogodilo ono što je pokušavao zaboraviti.

Zagleda se u nečija gola prsa: dvije bradavice, zanimljivo. Netko mu reče neka briše. – Prestani zuriti, mali, zar nemaš drugog posla?!

– Tražim drago kamenje – odgovori on tiho – Na ovoj plaži je blago, niste to znali?

Okrenu se na peti prema bakinoj kući. Možda će ga nekamo poslati. Svakoga s vremenom pošalju od kuće. Pošalju ga ili ga izgube. Bojao se trenutka kada će doći njegov red za bilo koju od tih mogućnosti. Znao je samo to da ga želi odgoditi. Ponovno se okrenuvši, nasumce uze kamen, zagleda se u nj djelić sekunde i baci ga preko plićaka. Jedan, dva – triput je odskočio. Netko tko ga je očigledno promatrao sa simpatijom, a ne s ljutnjom, zaplješće.

Ovo je uistinu čarobno mjesto!

Drugo poglavlje

uj! Elisabeth se gadio poznati miris bolnice. U ustima osjeti gorčinu. Jedino na

što je mogla misliti bilaje hrana i onaj bijedni karton koji bi uokolo slali uz večeru, pitajući je što želi jesti sljedeće večeri. A kada bi zatražena hrana došla, uvijek bi se pokazalo da izbor nije bio dobar: bezlična kaša, ni topla ni hladna, nikada ukusna. Kakve li ironije – smjeti osjećati glad, a ne imati ništa dobro za jelo; sada, kada bi napokon mogla uživati u jelu, sve je imalo okus po papiru, a ona je i bez toga bila izmučena od boli, neumorne, neugodne boli. Svi se bijahu urotili protiv nje, ekipa mučitelja na čelu s kirurgom koji imao smiješak oštar poput skalpela i uviđavnost umjetnu poput njegova srca. Majušan čovjek, ali gad do srži. (Tako dobro napredujete, Elisabeth, svi smo iznenađeni, morate nam dozvoliti da se pohvalimo s vama... demonstracija... neka i drugi vide kako se to radi...). A ona je, premda neposlušna, bila dovoljno ranjiva da podlegne laskanju i pristane.

Nikada nemoj ni na što pristajati, mršava Lizzie. Nikada. Bolničar ju je vozio u predavaonicu. Jaka rasvjeta, sve prepuno ljudi. Ta

ona je kirurgov ponos! Samo ti sanjaj, Liz. Dvoranom će zamirisati tvoj parfem i zatražit ćeš

cigaretu na dugačku cigaršpicu od slonove kosti – odabrali su te da budeš zvijezda, napokon poznata. Uskoro će ti svi zapljeskati, prepoznat će da si u ovaj ponižavajući položaj i ružnu bolničku spavaćicu došla nakon što si učinila nešto hrabro. Nije to opekotina od prolijevanja vrele vode kojujedva da se primijeti, to je ozljeda za naslovnu stranicu velikih novina, za dan kada je ona jedina dobra vijest. Čitajte sve o tome: HRABRA PLAVUŠA SPAŠAVA DJEČAKA S PLAMTEĆEGA

BRODA... nevjerojatna hrabrost... HRABRA PLAVUŠA IZVLAČI STARICU IZ

PROVALIJE... PODVIG POSEBNE LETAČKE JEDINICE VODIO JE... tragedija je za dlaku izbjegnuta sa zapanjujućom vještinom. Gospođica Kennedy spušta se niz rub posude pune vrelog ulja da spasi kolegu koji je, zaslijepljen dimom, ostao na gredi. Hura! Uspjela je i sada otmjeno nosi svoje ožiljke. Bitan je bio samo cilj – rekla nam je drhtavim glasom iz svoga bolesničkog kreveta. – Naravno, opet bih učinila isto. – Plaha, hrabra dobro činiteljica trznula se na bljeskanje fotoaparata, gledajući u nj poput različka plavim očima sramežljivo poput princeze. Volimo te, Elisabeth.

Na podiju predavaonice stajao je muškarac s fotoaparatom. Žmirnula je prema njemu, ne uspijevajući pogoditi tko je. Fotograf – pretpostavi – skriven s one strane blještavila, unajmljen da slikom zabilježi ono što će kirurg opisati. Njegov posao ne uključuje razgovor s pacijentom. Nije mogla razabrati crte njegova lica pa je više osjetila nego vidjela njegov osmijeh kada je krenuo

F

prema naprijed, kleknuo i podignuo palac, samo tako, a potom se povukao u sjenu dok ga ponovno ne pozovu. Visok muškarac s konjskim repom.

Slavna osoba... Heroina... Budalo! Samo dodaješ uvrede vlastitoj ozljedi, prepuštajući se ovome, potpisujući, dozvoljavajući da te pažljivo postave na kolica, voze poput leša nekog državnika na javnome sprovodu. Bijahu joj rekli da leži mirno kao da su njezina kolica doista lijes. Sada se naslanjala, publici okrenuta leđima, njezina je kralježnica bila izložena pogledima. Samo ti još malo sanjaj, draga moja. Lijepo vas molim, još samo minutu.

...Gospođica Kennedy, nekoć izuzetno sposobna policajka, trenutno je onesposobljena nakon izuzetno hrabre potjere za naoružanim pljačkašem koji je plašio susjedstvo...Nakon duga proganjanja napokon ga je uspjela pribiti na tlo. Bila je sama, bez podrške, nenaoružana, golim rukama suprotstavljajući se njegovom nožu... a onda je uronila u led... Naša junakinja sada se oporavlja... Ponosni smo na nju.

Elisabeth prekine svoje sanjarenje. I majci bi se svidjela ova verzija. Kirurg se nakašlja, pročišćavajući grlo. – A uzrok ovih ozljeda, dame i

gospodo... no to je, eto, tužna priča. Elisabeth je izlazila iz kafića nakon rođendanske proslave. Prečicom je krenula kući. Vjerojatno niste ni osobito pazili kuda idete, zar ne, Elisabeth? – Potapše je po križima. – I, eto, spotaknula se i pala. Nažalost, baš je u to vrijeme neki luđak različitim kiselinama napadao mladež u tom okrugu. U ovom slučaju radilo se o nečem izjedajućem što je bacio ili prelio preko gospođice Kennedy. Njezine su ozljede bile time teže što je pala i izgubila svijest, zbog čega je u tekućini ležala neko vrijeme...

Nemojte reći, tiho ga je preklinjala. Nemojte reći “bila je pijana”. Kao deva. Išla je sama kući nakon što se bila porječkala u kafiću, spotaknula se... i zaspala u kiselini jer je bila toliko pijana da je izgubila svijest. Poslije se ničega nije mogla sjetiti. Propalica!

– Ležala je na desnoj ruci i boku. I brada joj je bila u doticaju s kiselinom, ali, hvala bogu, kretanje glave smanjilo je ozljede na ovom području. Lakat je spaljen do kosti a kiselina je prodrla i sa stražnje strane boka. No to nismo mogli popraviti samo s nacjepljivanjem komada kože, zar ne? Ovdje se radi o obnavljanju mišića sličnim mišićem.

S ljubavlju je pažljivo prešao po njezinu dugačku naboranom ožiljku koji se kretao lijevom stranom njezina tijela, od sredine kralježnice do lijeve polutke stražnjice.

– I zato smo uzeli odavde... i odavde. Kožu smo uzeli s unutarnje strane bedara... Odavde... i odavde.

Sada je sjedila, kako ju je on vozio, raširenih nogu na rubu kolica; spavaćica joj je bila pristojno svezana i vidjeli su se samo porumenjeli dijelovi kože. Iako su zarastali, već gotovo izliječeni, sve ju je još uvijek boljelo kao da je vuku preko šljunka, a i, usprkos čednosti spavaćice, ovaj je položaj ipak bio pomalo nepristojan. Onda je, ponovno prema uputama, legla i stavila desnu ruku, nakratko oslobođenu poveza i zavoja, preko grudi; oči je prikovala za

strop, ne želeći gledati svoju vlastitu obnovljenu kožu. Činilo joj se nevjerojatnim da je nekoć toliko bila brinula o svojoj težini.

– Oštećenja na prsnom košu i vratu sporo zarastaju i sve donedavna nisu bila podobna za transplantaciju. Koža s unutrašnje strane podlaktice može biti idealna za vrat, i izgleda da smo napokon uspjeli. – Stao je iza nje i, držeći njezinu glavu objema rukama, okrenuo je prema publici u profilu. Fotograf je ponovno škljocnuo, poput čovjeka očarana svojim zadatkom.

– Uvijek je teško obnoviti čeljust i vrat, jer oni moraju ostati pokretni kako bi pacijent mogao jesti, razgovarati. A pacijent uvijek želi razgovarati, zar ne, Elisabeth? – Nasmijao se. – Naravno, i mi želimo da pacijent jede i smiješi se, iako u ovom slučaju smijeh baš i ne bismo trebali poticati.

Gad. Bilo bi dobro da se pacijent uopće poželi nasmiješiti. Umjesto da vrišti,

psuje, jetko i sustavno bjesni, pjeva bez sluha i, u zadnje vrijeme stalno, lije potoke vrućih, bijesnih suza. A tek njezin jezik, blagi bože, njezin jezik! Niti jedna piljarica nije toliko brbljava koliko ona. Iz nje može izaći čitav niz emocionalnih odgovora, svih osim izraza zahvalnosti.

Fotograf se bijaše vratio, a onda opet skliznuo u sjenu. Elisabeth se namjesti u prilično udoban položaj na lijevome boku, rukom podupirući glavu. Ležala je i pogledom prelazila po publici dok je liječnik nastavljao pričati; njegovo tečno izlaganje učinilo joj se izuzetno samozadovoljnim epilogom njezinu poniženju. A onda je primijeti: svježu, ružičastu ružu, postavljenu odmah do njezine ruke; mirisala je tako slatko da je Elisabeth poželjela zaplakati. I odmah potom nasmijati se.

Zureći u tamu, spusti jedan kapak i raskalašeno namigne. Bijaše taj pokret izvježbala ispred zrcala, našto bi Matt uvijek zahihotao. Bila je svjesna kako neobično to mora izgledati na licu kojemu kao da je netko odgrizao komad vrata, pokušao to popraviti plastelinom i onda sve pogrešno namjestio. Lica publike smještene u tami vjerojatno su bila savršena, ali ona ih odavde nije mogla vidjeti. Začu se smijeh koji ubrzo bude zatomljen. Gospodin Ryman, kirurg pred kojim je ležala budućnost i koji je morao napisati članak, stajao je pokraj njezinih kolica, govorio, mahao rukama i objašnjavao nešto, a male naočale na vrhu njegova nosa drhtale su. Skvrčenim prstima desne ruke Elisabeth povuče spavaćicu iznad koljena, ponovno namigne i ispruži desnu nogu; ispruži prste, savine koljeno i stade pružati nogu sve dok palcem nije dotaknula dno njegovih leđa. Bio je to prijateljski, puten pokret, koji on nije primijetio odmah, no onda je odjednom prestrašeno skočio, a njegove su naočale uz tresak pale na pod: zvuk pada bio je zaglušen salvom smijeha. Elisabeth leže na leđa i zatvori oči, ponovno svjesna fotoaparata. Podižući zdravu ruku, pozdravi ga s dva prsta, a drugom obuhvati ružu.

Kirurg zaključi kako bi mu bilo najbolje da se pridruži smijehu pa polagano podignu naočale i vrati ih na nos.

– Kao što možete primijetiti, dame i gospodo – radosno izjavi – pacijentica se izvrsno oporavlja. No to je bio, i bit će, dugačak proces...

Opet ste pijani, gospođice Kennedy. Zar nikada nećete ništa naučiti? Da je barem to sve. Jeste li vi ludi? Boli li vas? Jeste li vi propalica? Da, da, da. A čija je to greška? Moja i samo moja. Nikada nisam učinila ništa hrabro ili pametno.

Vani ju je čekao Steven. – Čemu su se smijali? – upita je. – Htjeli su me prodati s popustom – odgovori ona. – Staviti me na dražbu.

Trebala sam nalakirati nokte na nogama. – Auto je vani. Možeš li hodati? Namjerno je bio žustar jer mu se činilo da bi svakoga trenutka ponovno

mogla zaplakati, a to nipošto nije želio. Nikad se nije snalazio u osjećajnim situacijama i sada je to pokušavao prikriti, iako ona to vjerojatno ne bi ni primijetila.

– Nije mi jasno zašto treba platiti parkiranje ako si dovezao pacijenta, došao mu u posjet ili si sam pacijent – govorila je dok su prelazili, kako joj se činilo, kilometar betona. Sa svakim je mučnim korakom jedva suzbijala želju da zaplače. No čim se smjestila na sjedalu, potreba da govori nadjača njezinu tugu. Njegovim udobnim automobilom izašli su s parkirališta kako bi se uključili u promet Exetera. Iako je zapravo sama željela voziti, ta želja nije umanjila njezino zadovoljstvo što se vozi u automobilu u kojemu sve radi.

– Moram otići kući, Stevene. Moram, moram, moram. Uskoro. – Da, da, znam. Ne brini, tamo idemo. Uskoro smo doma. – Nije ju shvatio. Zgrčila se na suvozačkom sjedalu plamteći od bijesa, čvrsto je na prsa

pritisnula ruku u povezu i nogama se uprla o komandnu ploču, udarajući ritam. Cipele su joj bile negdje u prtljažniku. Nije joj se svidio pogled na svoje mršave, bose noge koje su se, kada je utonula u sjedalo, našle u ravnini njezina lica.

– Doma? – kriknula je tako glasno da je zamalo skrenuo s obilaznice i sletio u provaliju. – Kakav prokleti dom! To nije moj dom.

On je samo šutio i tiho se smiješio, beskrajno popustljiv. – Želim prljavi, neuredni, hladnokrvni London – nastavila je. – Želim

smeće na ulicama. Papire. Mrtve biljke. Susjede kojima nije stalo ni do koga. Želim Patsy i sve ostale koji imaju pametnijeg posla nego da razmišljaju o meni. Kakva ambicioznost, zar ne!? Želim biti tamo gdje su prirodno ponašanje nepristojnost i nedostatak znatiželje.

– Oni se neće brinuti za tebe – reče on. – Nadam se da neće. A i zašto bi se brinuli? Vozio je dalje. – Sjećaš li se Patsy? – upita ga, ali odmah potom njezine misli skrenuše

nekamo drugdje.

Bijaše je sreo jednom ili dvaput. U ona davna vremena kada su i Elisabeth i njezina sestra Emma i on živjeli u Londonu, nastanjujući svoje različite planete: Steve i Emma, zlatni par s malim sinom, živjeli su u predgrađu, ali uvjerljivo napredujući, Elisabeth je bila negdje u sredini, stanujući po kojekakvim stanovima prije negoli je pronašla zvonik. Zabavljala bi ih svojim posebnim poznavanjem ulice. No čak ni Stevenovim neukim očima nije se činilo vjerojatnim da će uspjeti kao policajka. Često je s Emmom razgovarao o tome. Moja sestra to ne bi smjela raditi – govorila bi Emma – biti policajka, o, bože dragi; ona to radi samo u znak pobune protiv srednjega staleža. Brinem se za nju.

Emma se uvijek brinula za sve – upravo je to bio onaj dio njezine plemenite, blage prirode koji ju je činio tako izuzetnom. Steven se stade boriti protiv navale raznih sjećanja pokušavajući se prisjetiti još jednoga lica iz tog razdoblja: Patsy.

– Mislim da je se sjećam. Zamamna. Radila je nešto za neki časopis. – E pa nekidan mi je pisala i to su bile vijesti iz nekog drugog svijeta. Doći

će po mene za nekoliko tjedana. Želim čuti kako se ljudi zabavljaju, želim biti uz ljude koji rade ono što žele...

– Čuti kako se zabavljaju...? – upita on pretvarajući se da je razumije. – Patsy i Emma – odgovori ona sneno. – Bilo koja od njih. Sve što sam

sama željela biti. Bijaše navikao na njezinu bezosjećajnost pa nastavi voziti. Laknulo mu je

kada je maknula gole noge s komandne ploče. Izgledala je kao da će zaspati. Prema njemu je bila okrenuta svojim boljim profilom. Nije bio besprijekoran kao što je nekada bio profil njezine mrtve sestre, no do mjesta gdje se moglo primijetiti iskrivljenje vrata bila je to ista savršena put. To su bili dani: kada ih je obje vozio kući za vikend, svoju ženu i njezinu sestru. Njih dvije ponašale su se posve različito i jedino po čemu su bile neobično slične bila je put. Bile su djeca različitih očeva, iako su obje poznavale samo jednoga od njih.

– Nisi uistinu željela biti kao Emma – reče on. Naravno da jest. Vedra, nezahtjevna, sa zgodnim muškarcem koji bi je

obožavao. Ona se uspravi, posramljena. Nitko ne bi poželio biti poput Emme da je mogao predvidjeti kako kratko će živjeti.

– Zašto želiš otići, Lizzie? Potrebna si nam. Mogla bi ostati ovdje, potražiti posao.

– Ovo nije moj dom, Stevene. Matt misli da jest, ali nije. – Oh. – Nije želio razgovarati o tome. Automobil se sjuri niz usko brdo koje je vodilo do ulaska u selo. Kroz

drveće koje je na njih bacalo sjenu vidjelo se more. Nebo bijaše poprimilo tamnomodru boju rane večeri. Gledao ju je kako promatra smotru dućana pored kojih su prolazili. Gospođa Audrey Compton zalijevala je cvijeće ispred svoje staretinarnice – on joj mahnu. Ona mu vedro odmahnu. Hvala bogu što je unijela unutra sve smeće koje cijeli dan bijaše zauzimalo pločnik. Eto, tu je bio mir,

tišina i red – a Elisabeth Kennedy priželjkivala je mračne udobnosti velegradskoga kaosa. Uz površne, iako pametne i uspješne prijateljice poput Patsy.

– Još ne možeš otići – reče joj nježno kada su se zaustavili. – Nisi se još dovoljno oporavila. Nećeš se moći uspinjati stubama. A i stan ti je vjerojatno prljav.

– Ne, nije. Čuva ga otac Flynn, a i Patsy je bila rekla kako će povremeno navratiti.

Premda je bilo nejasno, njegovo sjećanje na Patsy nije se poklapalo s umirujućom slikom žene koja briše prašinu.

Treće poglavlje

uka je bila strašna i svjetlo se mijenjalo od sablasno plava do različitih nijansi duge, pa su lica gubila obrise i nije bilo moguće razlikovati ih.

Muškarci su promatrali djevojke, primjećujući njihova tijela znatno prije njihovih lica: kako se miču i što rade s kosom na plesnom podiju, kako mirišu kada se oznoje u uskoj odjeći, a čela im sjaje i naglašavaju naznake ne baš savršene puti. Plešu li priljubljene uz svoje partnere ili na pristojnoj udaljenosti od njih; kako se uvijaju, stišću, previjaju uz njih; sitnih kostiju, velikih grudi, velikih glava – Rob je promatrao njihova tijela poput kupca na dražbi na kojoj on i njegovi prijatelji određuju cijene. Dok je ritmično izbacivao bokove, nije bio svjestan toga da je jednako okrutan proces promatranja usmjeren i prema njemu. Čak i pod ovim svjetlom netko bijaše uspio uočiti njegove bijele čarape i pretjerano ulaštene cipele. Tri su se djevojke isticale među ostalima, držale se zajedno i bučile, privlačeći muške poglede. Između njih odvijalo se nešto što nije uspijevao dokučiti. Skrivale su onu koju je želio. Ona koju je želio, doduše, vjerojatno je željela njegova prijatelja Mikea, koji je stajao postrance i držao se nadmeno, kao da ga uopće nije briga sviđa li se nekome ili ne. A budući da je izgledao tako kako je izgledao, nije bilo ni razloga za brigu. Mikeu su svi zavidjeli: pravilnih crta lica, čeznutljiva pogleda i nevjerojatno guste kose; dobro oblikovana tijela prosječne visine, iako je uvijek djelovao višim no što je u stvari bio. Gusta kosa pojačavala je njegovu karizmu, nešto što ostali također nisu imali. Sova i Joe motali su se negdje. Inače krupni Joe zbog onog je svog prokletog konjskog repa djelovao poput slabića, a Sovu se moglo zapamtiti samo po njegovim golemim naočalama. Dakle, niti jedan od njih nije baš mogao biti neki suparnik, barem što se Roba ticalo. Nijedan od njih nije se znao prodati: a ako to čovjek ne zna, što onda uopće zna?

Tako je Rob platio piće trima djevojkama, zapravo, častio ih je rundu za rundom i tek nakon nekog vremena shvatio je da su ga nadmudrile, kada ga je nakon trećega plesa ona koja mu se sviđala zaigrano odgurnula, kao da joj se previše približio. Slijedio ju je do mjesta gdje je sjedila s prijateljicama. Nakon niza kimanja, namigivanja i premještanja smjestile su se tako da je ona sada bila najdalje od njega. Slatka mala plavuša s kojom je prvom započeo razgovor, koja mu se sviđa!

,,No, u redu, kako hoćete. Ni ova starija nije loša”, namršteno se u sebi pomiri s razvojem događaja, iako je već osjećao kako su ga sve tri odlučile ignorirati. A starija je već pravila mjesta na plesnom podiju, bacajući se i mašući rukama, u što je uložila tako pretjeran trud da je nakon nekog vremena više nitko od njih ništa nije pitao, a njoj je bilo svejedno, baš kao i Mikeu. Kao da je došla samo piti i kimati glavom u ritmu glazbe, ne obazirući se ni na što. Ako je

B

Mike na neki način predvodio svoju ekipu, ona je predvodila svoju, još više se razmećući.

Kada čovjek bolje promisli, svi se razmeću – pričaju šale i dogodovštine, izvikujući svaku riječ, krešteći i grohotom se smijući, mašući rukama, popravljajući kosu, njišući tijelima, stavljajući nogu preko noge. Rob otetura do muškoga zahoda, supijan, omamljen i od pića i od razočaranja. Čeznutljivo pogleda prema plesnome podiju tražeći svoja tri prijatelja. Prekršili su bitno pravilo njihovih noćnih druženja: nisu se držali zajedno. Djevojke nisu napravile istu grešku.

Kada se vratio već je bilo gotovo. Vjerojatno bijaše unutra, glave naslonjene na zrcalo, ostao duže nego što je mislio. Promatrajući vlastiti odraz koji mu se nije sviđao, osluškujući korake i smijeh ispred vrata te prigušene zvukove urote u susjednome ženskom zahodu. Boljelo ga je cijelo tijelo, glava mu je pucala, pitao se koliko je potrošio. Na podiju je klonulo plesalo nekoliko tijela, svi su već bili odabrali nekoga; ostalo je tek nekoliko odbijenih, a oni koji nisu dobili oni što su željeli tiho su odlazili, ne hvaleći se svojim porazom.

Rob pogleda prema stolu za kojim prije bijahu sjedile djevojke. Ostala je samo jedna, nešto starija. Okružena prigušenim svjetlom, čekala ga je. U njemu nabuja srdžba. Ove su ga plemenske kučke predavale iz ruke u ruku, da bi ga na kraju nadmudrile i ostavile s ovom. Sav taj trud da bi naposljetku ostao s onom koja mu se najmanje sviđa!

– Slušaj – reče on bacajući se na stolac pokraj njezina – ne bih te odveo kući ni da si jedina na svijetu. – No čim je zatvorio usta požalio je što je to izgovorio.

Ona je šutjela, napućenih usana i ruku prekriženih na koljenima. Imala je kovrčavu kosu, dubok dekolte i kratku suknju te duge noge, koje su pod ovim nepravednim svjetlom djelovale požutjelo. Šminka joj se bijaše razlila, a njezino lice bilo je starije no što mu se prije činilo, gotovo majčinsko. Objema rukama uhvativši njegovu ruku, zagleda mu se u oči. On osjeti na svome dlanu zgužvani papir. Djevojka se približi njegovim usnama hineći da mu nudi poljubac, a onda se naglo povuče. Osjetio je kako mu je u krilo palo nešto teže, postajući svjestan što je to što mu bijaše ugurala u šaku. To nije bio papir s njezinim telefonskim brojem.

– Iznenađenje – promrmlja ona. – Naručio si nam cugu koju zapravo nismo htjele. A i ispao ti je novčanik. Nego, čeka li te doma, možda, mama?

Otvorio je šaku i pogledao račun. Od iznosa mu se zavrtje u glavi. Rukavom obrisa lice, osjetivši svoj sasušeni znoj.

– Ne mogu ovo platiti. Graciozno je ustala, popravila krpicu koja je predstavljala suknju i

prebacila veliku torbu preko ramena. – Ne brini, sunce. Upravo si platio. Samo smo podijelili račun napola.

Nadam se da ti je ostalo dovoljno za autobusnu kartu.

Sjedio je paraliziran od srama, naizmjence zureći u račun i njezina leđa dok je odlazila pridružiti se ostatku skupine koja ju je čekala podno stuba. U novčaniku mu bijaše ostala osamljena novčanica od pet funti.

Kada je izašao na neonsku rasvjetu ulice, vidio je da je najviša zagrlila druge dvije. Grohotom su se smijale. Iz tame se sada pojaviše i Mike, Sova te golemi, neuredni Joe. Bijahu ga čekali.

– Ma to je samo igra – reko je Joe ugledavši Robovo zajapureno lice. Samo igra. Šala. Večernji izlazak. Večer koja bi Roba uvijek koštala pravi

imetak pa bi se naposljetku osjećao kao da unaprijed plaća vezu koja se nikada neće ostvariti. Bilo mu je dosta toga.

Drugi dio grada – ista igra. Patsy je znala da je već predugo igra. Tražila je ljubav. Lov na muškarca iz snova bio je igra koju je igrala zajedno s Hazel i malom sramežljivom Angelom, koju je trebalo čuvati kao da je slijepa.

Mora postojati neki bolji način, razmišljala je Angela prisjećajući se crta lica muškarca za barom i gnušajući se uspomene na njegovu blizinu. Bijaše joj rekao da je rukovoditelj – njezinoj mami bi se to dopalo; njoj samoj nije se svidio, no ipak mu to nije uspjela reći. Ostali su je gledali kao i uvijek, potvrđujući tako da je, kao savršena prirodna plavuša, plamen koji privlači mužjake kukaca; no ona ih nije znala proždrijeti. Nije joj se sviđala ni njihova zaštita ni vlastita nevinost. A piće bi samo još više naglašavalo njezinu naivnost.

One zastadoše na vratima gušeći se od smijeha, iako je ovo ipak bilo ozbiljno: još jedna razočaravajuća noć. Rastajući se kako bi svaka krenula svojoj kući, osjećale su strah pri pomisli da bi se ovaj životni obrazac mogao ponavljati u beskraj, poput staroga vica kojega netko priča uvijek iznova, misleći da je smiješan. Zagrlile su se i krenule prema svojim taksijima. Počinjalo je kišiti. Angelina plava kosa, nalik na zlatnu zvijezdu unutra, pod klupskom rasvjetom, sada je visjela poput mokre vune.

– Bok, cure. – Boook! – Bila je to samo igra. Opet su išle kući same.

Kada je ušla u stan, Patsy pomisli na Elisabeth i ta je pomisao uplaši; no tada se sjeti da Lizzie bar ima obitelj, za nju se ne treba brinuti, bez obzira na to što joj se dogodilo. Patsy nije imala obitelj: samo novac i uspjeh. A novac ju je razmazio, pogodnosti koje on pruža ulijenile su je. Mogla je, na primjer, dosad već dati popraviti te zavjese, bile su tako skupe, a nikada nisu dobro stajale pri vrhu.

Ljetna kiša koja se slijevala niskim krovovima s druge strane ulice izvodila je neobične trikove s uličnim svjetiljkama – trake svjetla pružale su se stropom njezine sobe kao da se u sobu uvukla polovica zvijezde. Zvjezdani kraci razmahali su se poput vatrenih plamenova: na tom bi svjetlu mogla čitati čak i

sitna slova. Bar u kojemu su bile te noći dao bi pozamašnu svotu za takve svjetlosne efekte. Elisabeth, dođi kući, dosad si se uvijek ti bila ona koja se brinula zbog mene, a sada se i ja brinem! Reci mi da je život lijep, da nije samo bolesna potraga...

Nešto kasnije se probudi, ne zbog promjene svjetla na stropu već zbog hladnoće koja je nagna da se skvrči. Kako došavši kući bijaše legla na pokrivač – bilo joj je vruće i nije joj se dalo uvlačiti u krevet – očigledno je tako i zadrijemala. Bila je to još jedna hladna kolovoska noć isprekidana snovima, a onda se pojavio taj zvuk, koji je nekako pronašao put do središta njezina mozga. Taj zvuk bio je buka dizelskog motora koji je dahtao tri kata niže. Zvuk taksija, poput onoga kojim bijaše došla kući; nije to bio neki prijeteći zvuk, no što se više usredotočivala na nj, postajao je sve uporniji i stao se miješati sa zvukom tihih koraka: a onda se začulo zatvaranje vrata.

Ispružila je ukočene noge i pomislila kako bi se trebala uvući u krevet, no odgodi taj napor znajući da bi joj onda bilo još hladnije. Udaranje dizelskog motora nastavljalo se i postajalo sve strašnije.

Patsy se uvuče u toplinu svoga ogrtača od teške svile nježne boje lavande i ode u dnevnu sobu iz koje je bolje mogla vidjeti što se događa. Preko puta njezina tavanskoga stana nalazio se blok namjenskih stanova, sasvim udobnih obitavališta, no s nekoliko stuba uz vanjska ulazna vrata koje su bile nezgodne za nekolicinu starijih stanara: silazili su čitavih pet minuta, čvrsto se držeći za željeznu ogradu.

Već ih prije bijaše vidjela. Ispred zgrade, otvorenih vrata, stajala su kola hitne pomoći: njihova unutrašnjost mirno se sjajila dok je motor brujao, pozivajući unutra kao da poziva u neku tajanstvenu sobu. Iz podruma su se penjala dva muškarca u bolničkim odorama, držeći u rukama nosila. Trak uličnoga svjetla pade na izbočinu koja se skrivala ispod zelene plahte. Patsy nije uspjela vidjeti nikakvu glavu, samo obris koji vremenom bijaše izgubio svoj pravi oblik: izdignuti dio mogla su biti prsa ili trbuh; ispod pokrivača virio je pramen kose.

Muškarci su bili nježni i puni poštovanja prema onome koga su nosili; naznaka neopreza u njihovim pokretima pokazala se tek kada su nosilima udarili o stup ulične rasvjete. Nisu žurili i nisu brzo zatvoriti vrata kako bi dali kisik i sa zavijajućom sirenom odjurili u noć.

Oko izbočine ispod pokrivača nije bilo pretjeranoga vrpoljenja, nije ju zapravo ni trebalo utopljavati. Jedan od bolničara zastade na ulici i zapali cigaretu.

Pojavi se par zabrinutih susjeda. Žena potpisa obrazac i odmahnu glavom – a onda su svi stajali na ulici dok bolničar nije popušio cigaretu; njihov se dah ocrtavao na hladnoj kisici, govorili su polagano, čavrljajući kao da se radi o pukoj razmjeni podataka i kimajući glavama.

Napokon su se vrata zatvorila za zelenom plahtom, prema kojoj Patsy neprestano bijaše pogledavala. Taj, dizelski zvuk se pojača. Susjedi se spustiše

natrag, zamotavajući se u kapute. Kome bi trebalo javiti; može li to pričekati do jutra; što će učiniti s mačkom?

Ni ja nemam nikoga, pomisli Patsy. I ja bih mogla umrijeti ovako. Umrijet će sama, baš ovako, usred grada, baš ovako: čekat će da je netko

pronađe, ovisit će o ljubaznosti susjeda. Može imati i sve dijamante ovoga svijeta, najbolje ženine prijatelje, no svejedno će umrijeti ovako.

Ona ovi ruke oko svoga tijela. Moram si naći muškarca.

Četvrto poglavlje

lisabeth je voljela priču o tome kako su se njezina majka i otac upoznali. On je, sramežljiv muškarac ali na određeni način svojeglav, stajao u svojoj

draguljarnici, promatrajući svoj imetak i uređujući izlog, kada ju je odjednom primijetio kako stoji vani, nosom naslonjena na staklo. Ne samo Dianu, duge plave kose, već i sitno dijete koje je držala u naručju. Pokazivala je djetešcetu prstenje, a ono je gledajući sve to bogatstvo mahalo bucmastim prstićima i otvaralo usta.

Dorian Kennedy bio je romantičar; ne poput onih koji su odobravali pjevanje za mir i slobodnu ljubav mlađe generacije, već neobičan, povučen tip. Izrastao je u neženju koji kao da bijaše prerano ostario za svoje tridesete i nosio je potpuno istu odjeću kao njegov otac. A kada je pred izlogom ugledao dva tako očigledna primjerka savršenstva, njegovi su dragulji u usporedbi s njima izgubili sav svoj sjaj. I tako ih je pozvao unutra i otkrio da mlada majka, starija no što je izgledala i sama na svijetu, želi prodati prsten, jedinu vrijednu uspomenu na djetetova oca koja joj je ostala. Taj se scenarij tako uklapao u Dorianov san da je povjerovao kako ih je samo nebo poslalo k njemu. Ostalo je, kako se to obično kaže, povijest.

Može li se uopće nešto takvo doista dogoditi, pitala se Elisabeth. Je li se majka njezine majke doista odrekla svoje prekrasne kćeri zbog jednoga jedinog njezina zločina – rođenja nezakonitoga djeteta? Da, zapravo, budući da je bila stara, usto i bolesna od razočaranja, a sve se događalo u mračnim šezdesetima, mogla je to učiniti, doista je to učinila.

Elisabeth bi često poželjela da nije ona bila ono dijete pred izlogom. Željela je biti Emma, koja je svima donosila bezgranično veselje kakvo ona sama nije donijela. ,,Ali mi smo te željeli”, rekao bi na to njezin otac, ,,ne možeš ni zamisliti kako smo te željeli voljeti: ti si biser koji nema cijenu, dijamant”. Govorio bi zamuckujući pa joj se uvijek činilo da će povući te teškom mukom izgovorene riječi. ,,Dugo sam te čekao”, rekao bi, ali između redaka Elisabeth je čitala ,,i pogledaj što sam dobio”.

U posljednje vrijeme ne bi se često sjetila tate, gotovo da uopće ne bi. U stvari, jedva da bi pomisao na njega i prekinula njezino sanjarenje da nije bilo tih dugotrajnih, sporih sati oporavka, kada je sve odjednom počelo navirati kako bi ispunilo prazninu u njoj i odvratilo je od sjećanja na svježije događaje. Naposljetku, bio je toliko nepažljiv da umre neposredno prije no što je ona navršila dvadeset jednu. Sredovječna budala, bijaše se tako kasno počeo baviti jedrenjem, očajnički želeći izaći iz kuće i odmoriti oči od pregledavanja jeftinog zaručničkog prstenja, baterija za satove i ostalih stvari koje je bio prisiljen prodavati. Kada nije držao pincetu ili gledao u spektroskop bio je zapravo jako

E

nespretan. Nedorastao posuđenome čamcu, jednoga je dana došao kući sav se tresući jer se čamac bijaše prevrnuo.

Legao je u krevet i više nikad nije ustao. Možda je bio sličan meni, pomisli Elisabeth. Osoba koja je uporno ustrajala

na nečemu što nije znala raditi kako bi se na kraju pretvorila u neutješna gubitnika. Svejedno, to je neobičan razlog za smrt.

Upala pluća sitna, mršava muškarca, koji je uvijek izgledao kržljavo, bila je bolji izgovor.

Nešto je podsjetilo na tu staru priču. Možda glasovi odozdo, koje povjetarac bijaše donio iz udaljenoga kuta vrta gdje su Steven i njezina majka sjedili i razgovarali. Sjetila se kako je majka tamo sjedila i onda, pred toliko godina, najprije s doktorom, a onda s gospođom Smythe. Ili je sve to, možda, samo umislila? A onda odjednom sjećanje na prigušene, žučljive svađe, koje bi dolazile iz susjedne sobe i zbog kojih bi se osjećala jednako kao sada – imala je potrebu pobjeći.

Njezin otac bijaše imao malo radosti u životu. ,,Gledaj kako sjaje”, rekao bi očaran, ne misleći pritom nikada na zvijezde. ,,Pogledaj taj plamen, dijete: jesi li ikada vidjela nešto slično?” Njegovo je srce bilo zaključano u safiru, poštovao je sve drago kamenje, ali one najtvrđe je upravo obožavao: rubine, safire, dijamante. Tonula je san misleći kako je to čudno da je lijepa Emma uživala u nakitu, dok je ona voljela samo kamenje. Nije ga željela posjedovati, nije se pitala što njezin otac čini s njima, voljela ih je, obožavala ih je bez obzira na sve. Ono dvoje vani pili su kavu i pričali o njoj, također ni ne pogledavši prema zvijezdama. Njihove su noge bile čvrsto ukopane u zemlju.

– Ista je kao njezin otac – govorila je Diana zetu – podla, tajanstvena, ljubomorna. Sklona ispadima. Sigurna sam da nam je mogla reći više o tome zašto je suđenje propalo. Mogla je saznati više no što su nam rekli. Ali nije htjela.– Zastala je. Bijes je bijaše iscrpio. Pozitivni su komentari mnogo bolji za dušu. – No bar je prestala piti nakon onog strašnog događaja – doda.

– A nije se zakačila na ništa drugo, ha? Slušaj, mama, nisi fer. Tajanstvena: da. Teška: da, da, da. Ali podla? Nikada. Ne Lizzie. Dobili smo obrazloženje, zar ne? To nije dovoljno, ali je ipak nešto.

Diana se pomaknu na klupi i popravi jaknu, primijetivši kako se manšeta istrošila. Njezina sijeda kosa kao da je svijetlila. I Emmina bi kosa jednom bila takva da je poživjela.

– Bila je ljubomorna na Emmu. Strašno. – Ja se te faze ne sjećam. Sjećam se samo vremena kada ju je pretjerano

štitila. Obožavala ju je. – O, da, u redu, tako je. Ali nije bilo tako kada je Emma bila beba.

Pokušala ju je baciti u more. – Zbilja?

– Dvaput. Jednom iz kolica, jednom bez njih. Diana poče spremati šalice na pladanj, tiho se pripremajući za ustajanje.

Bijaše zahladilo. Svjetlost s prozora dnevne sobe na kojemu su zastori bili samo napola navučeni padala je na gredicu lavande u vrtu.

– Moram se vratiti – reče. – Caroline Smythe sutra odlazi, i dosad sam je uglavnom uspijevala izbjeći, no sada bi svaki tren mogla izjuriti tražeći društvo. Rado bi te vidjela. Naklapala bi o starim tragedijama; oh, bože, kako ona voli tragedije. Pričat će ti o svome sinu, pretpostavljam. Tom strašnom dječaku. Vas dvojica ste bili prijatelji – dodala je optužujućim tonom.

On se namršti kao da mu se ta uspomena ne sviđa. – Da. Na dva tjedna postajao bih i ja zločesti dječak kao on. Sve one

gradske navike. Krađa slatkiša i jabuka. Ispuštanje guma. Bacanje kamenja s litice s nadom da će se pokrenuti odron. Ružne stvari. Kako se ono zvao?

– Zar si zaboravio? A bili ste tako lijep par – reče ona ustajući. Pas zareza nogu ispod njezinih. Diana ga ušutka i stavljajući prst na usne šapnu Stevenu: – Caroline Smythe ponudila se praviti društvo Elisabeth... zamisli, molim te. – Oboje se nasmiješiše i stadoše se šuljati vanjskim rubom travnjaka, izbjegavajući prozore dnevne sobe.

Koračali su tiho i ramenima dodirivali grane grmlja na koje je Diana bila tako ponosna. Zrak je bio gust od mirisa. Napredovali su polako i pažljivo. Iako je bilo pola jedanaest navečer, izgledalo je kao da će za sat vremena zarudjeti zora. Najednom neki maskirani lik iskoči iz grmlja na put, stade pred njih raširenih nogu, objema rukama čvrsto držeći pištolj, i reče dubokim i prijetećim glasom: – Stanite!

Oni stadoše. Pladanj sa šalicama, preseljen u Stevenove ruke, pade uz glasan tresak. On opsuje. Diana automatski podignu ruke uvis, gotovo se spotaknuvši o košaru s korovom koju jutros tu bijaše ostavila. Pogleda noge koje su se nalazile ispred nje. Samo u čarapama, bez cipela.

– Nećete je nikamo poslati! – zatutnji glas, a ruka koja je držala pištolj poče se tresti. – Nećete, nećete, NEĆETE! – Pri kraju ponavljanja glas puče, pretvarajući se u dječji vrisak. Upali se svjetlo na dijelu kuće u kojemu su se nalazili gosti, jedno a potom i drugo. Diana se na silu stade smijati, dugo i smirujućim tonom. Potom nastaviše stajati u tišini.

– Prestani, Matthew. Molim te – mirno reče Steven. Jedno za drugim svjetla su se ponovno pogasila. Dianini gosti rano su

odlazili spavati. Suzdržavali su se od druženja s djecom i psima, iako to njihova ljupka domaćica nije činila.

U krevetu, napola spavajući uz zvuk mora, Elisabeth je čula samo smijeh i sanjala o draguljima. O sjajnom dragom kamenju koje se pretvaralo u semafor ispod njezina prozora. Maštala je kako će, kada smijeh prestane, ustati. Spakirat će stvari i otići će odmah, neće čekati još tjedan dana da joj se vrati ta neuhvatljiva snaga. Razmišljat će o tome koga je zapravo prevarila.

Jedno za drugim gasila su se i svjetla u selu.

Dvojica muškarca sjedili su pokraj prozora i gledali monolitne londonske tornjeve udaljene tristotinjak metara, dok su obitelji jedna za drugom kretale na počinak. One koje su išle u krevet. Prigušeno svjetlo lebdjelo je iznad ne tako daleka grada, sjaja milijuna života.

– Dakle, nećeš mi pomoći, ha? Uvalio si me u to, poslao čak u Devon, i sada mi nećeš pomoći?!

– Nisam to rekao. Nisam rekao da neću, samo da ne mogu. To nije isto. – Jenkins podignu ruku koja se lagano tresla. – Opečeni prsti, znaš. Skoro batrljci... Ja još uvijek imam posao. Želim ga sačuvati takvog kakav jest. Žena je otišla, djeca su otišla... Imam samo ovo. Nije baš puno, ali moje je.

– Neću se u to uplitati, to znaš; kao da bi uopće i mogao ili htio. Samo želim znati više o Elisabeth Kennedy. Ti si me u to uvukao. Poslao si me dolje da je pazim – naglasi Joe, imitirajući starčev način govora.

– Imala je krivog čovjeka – reče stariji muškarac napravivši stanku. Ruka mu se nije tresla od pića već od kave. Pio ju je na litre, iz malih šalica koje kao da su bile ukradene iz kineskog restorana. Sve ostalo u prebivalištu ovoga samca djelovalo je posuđeno, isprošeno ili poklonjeno od nekoga kome neće nedostajati.

– Ali, je li i uhvatila krivog čovjeka? – upita mlađi. – Da, zamalo. On je znao tko je ubijen i kako je to učinjeno, sa svim

potankostima, ali to je bilo sve. – Ti si je uputio na njega. Ti si ih uvalio. Time se ti baviš, Jenks. Uvaljuješ

ljude. – Dobro dakle, ja sam uhvatio krivog čovjeka. A onda sam poslao krivu

ženu da ga potraži. – Ne razumijem. Kako si pronašao tog čovjeka? Svaki put je morao glumiti da ne zna. Uvijek su prolazili istu igru kako bi

mu svaki razgovor otkrio nešto više. Stariji muškarac neodređeno mahnu rukom. Inspektor Jenkins. Više je sličio policajcu iz filma, ovako sijed od pića i života, nego pravom policajcu; bio je kao neka karikatura onoga što je stvarno bio. Joe ga nije mogao zamisliti kao maskotu reklame za životne užitke bez alkohola. Na sastancima liječenih alkoholičara sličio bi zlogukom proroku sudbine.

– Ah, sumnja. Usamljen i nasilan muškarac: policajcu je to dovoljno. Nemoj me izazivati, gade. Zar se ne sjećaš, pokvarenjače jedan? Ti si ga otkrio. Ti si uspostavio vezu.

Joe pokajnički kimnu. – Ti, prokleti gospodine fotografe. Ti si došao i rekao nam kako si slikao

neku ženu koja je htjela prijaviti ozljede. Sličila je na jadnu, mrtvu Emmu Davey, čiju si lijepu fotografiju vidio u novinama. Ti si rekao da je tvoja mala fotogenična žrtva rekla kako je tog muškarca upoznala preko oglasa u rubrici Usamljena srca. Iživljavao se nad njom. Pokušao joj je odsjeći prstenjak,

zajedno s prstenom. Zubima. I mi smo ti pokazali sve naše lijepe slike, zar ne, Joe? Jer smo i prije s tobom surađivali. Jer si se razumio u ozljede i jer sam ti vjerovao.

Njegov kašalj prolomi se poput eksplozije. On ne bi mogao biti ni reklama za cigarete.

– I tako smo dobili broj preko oglasa iz rubrike Usamljena srca i poslali mladu Elisabeth za njim...

– Ali ja sam mislio da ste imali više dokaza. Više od mene. Nadao sam se tome.

Kašalj se nastavio, nalikujući zvuku pile pomiješanom sa zvukom sjekire. – O, da, jesam. Ti jednostavno ne želiš preuzeti odgovornost. Imao sam

čovjeka kojega si ti pronašao, čovjeka sklona nasilju. Nije bio samo stravičan mali čovjek sklon plavušama, već i njihov obiteljski prijatelj! U svakom slučaju Emmin prijatelj, prilično redovit gost. Jedan od beskućnika i otpadnika koje je skupljala. Zbilja ih je voljela: što običniji, to bolji. Sam Bog zna da je Jack zbilja bio običan. Čak je i živio u susjedstvu. Idemo na njega, rekao sam stoga, sigurno je on taj; idemo, dovraga.

– Odmah? Samo tako? Elisabeth mu je trebala postaviti stupicu? Odgovoriti na njegov sljedeći oglas, prisiliti ga na priznanje?

Jenkins nestrpljivo podignu svoje krupno zgrčeno tijelo prema vrhu stolca. – Nitko nije spominjao zavođenje, ne; no, dobro, možda laskanje. Radilo se

o policijskoj istrazi. Njoj to nije bilo naređeno. Bila je uporni dobrovoljac. Zadnji kojega bih odabrao, ne zbog toga jer je ubijena žena bila njezina sestra, već zato što Elisabeth Kennedy nije bila dobra policajka. Usput, kako je bilo u Devonu? Nadam se da ti se svidjela priroda. I kako je ona?

Joe je stiskao ruke nastojeći se smiriti. – Ja bih rekao da je dobra za policiju. Tvrdoglava. Baš takva je. Bolesna i tvrdoglava.

Jenkins kimnu kao da mu je to već poznato. – O, ona je lakomislena, hrabra i prestrašena istovremeno, i zato nikada nije

bila idealan kandidat. Nama ne trebaju individualci koji prekasno počinju, bog zna zašto su je uopće odabrali za ovaj posao. U svakom slučaju, našla se tamo, a tu je bila i ta zapanjujuća sličnost.

– Nisu iste, zar ne? Snažnije lice. Jenkins se naceri. Skoro svaki njegov smiješak bio je obojen tračkom

zlobe. – Lizzie nije smatrala da su iste. Mislila je da smo je odabrali jer dobro

radi. Nije joj se činilo laskavim kada je shvatila, nakon što je sve bilo gotovo, da je odabrana samo zbog izgleda. Naime, dovoljno je sličila svojoj mlađoj sestri da bi zadovoljila njegovu maštu, iako nije bila tako lijepa.

– Ne mogu se sjetiti kako točno je izgledala sestra – reče Joe. – Ne sasvim. – Ti si prokleti lažac! Pokazao sam ti sve njezine slike kada je umrla.

Zaljubio si se u te slike. Emma Davey bila je prelijepa. Nije izgledala, pretpostavljam, kao što gospođica Kennedy izgleda sada.

Joe se odluči postaviti zaštitnički. Sjetio se hrabrog povrijeđenog lica na kolicima, zaslijepljenog bljeskalicom.

– Pa, ne znam baš. Nekoliko ožiljaka ne može poružniti takvo lice. No vrat je iskrivljen ulijevo.

– Pravo joj budi. Uvijek se osvrtala da vidi što je otraga, uvijek se bojala, no nikada nije naučila čuvati leđa.

Nasmijao se grohotom, ruka mu se tresla dok je podizao šalicu. Njegove alkoholičarske navike još uvijek su ga navodile na ispade. Nije puno spavao. Strop iznad mjesta na kojem sjedi bio je žut od nikotina.

– Jadna glupa krava. Mršava Lizzie. Sav je njezin trud bio uzaludan. Prokleti Jack dao je dovoljno naznaka da je kriv, ne baš pravo priznanje, ali skoro pa priznanje, no sudac to nije htio uvažiti. Posljednji u nizu malih Elisabethinih neuspjeha. Dala je otkaz, otišla kući majci, a onda su je napali u devonskom selu, molim te lijepo. Koje li ironije! Glupa kučka, nikad ništa od nje. Još uvijek je lijepa, kažeš? Slutim li ja tu određenu naklonost prema dami? Iako ona zapravo nikada nije bila dama. Da, bila je diskretna, obitelji nikada nije ništa rekla, ali nije bila dama. Sviđa ti se?

– Ma ne. Samo sam znatiželjan. Otišao sam čak tamo jer si me ti to zamolio. Javljaš se nakon toliko vremena... tražiš nemoguće...

Jenkins se pomaknu i pogleda Joea u oči. Njegovo blijedo oko bijaše zasuzilo. Ispod kapka vidjela se žuta nakupina.

– A zašto ne? I ti si tu djelomično kriv. Usto si i lukav. Možeš je pogledati a da to ne bude napadno, skriven iza fotoaparata. Ne moraš joj pokucati na vrata. A znaš što još: i ti si zapravo nastran. Mogao sam i tebe izdvojiti kao mogućeg ubojicu, iako ti više voliš već mrtve stvari. Ili polumrtve. Ti nikad ne slikaš žive stvari, a ne, nikako. Čak ni mačiće ili štenad. Ti voliš stvari koje se ne miču. Nastran si.

Joe se meškoljio pred njegovim vodenastim pogledom. U sobi je bilo toplo. – Ne razumijem – reče, svjestan toga da zvuči otužno i naivno – kako to da

njezina obitelj nikada nije saznala da je i ona bila uključena. Znali su da je netko optužen i brzo oslobođen. Znali su da je postojalo navodno priznanje. Ali izgleda da nisu znali da je i Elisabeth bila uključena u sve to.

Stariji ga muškarac sažaljivo pogleda: – Ne misliš, valjda, da je Lizzie radila pod svojim imenom? Svašta. Pretpostavljam da je obitelj saznala da je suđenje privedeno kraju. A Lizzie je od početka do kraja ostala anonimna.

Stavi prst na usne kao da mu govori neku tajnu: šššš. Onda ustade i istegnu udove, ne pokazujući više nikakvo oduševljenje.

– Nije smjela otići tako daleko – promrmlja. – Sucu je to bilo presudno: Radnje koje nisu bile u okviru dužnosti. Jadni stari peder. Nije mogao razabrati istinu iz šaputanja u krevetu. Sve to ide zapravo sve do Adama i Eve i zmije. Znatiželja, rekao si? Znatiželja je opasna. Opasna! A sada odjebi.

– Da nastavim? Otkrijem što mogu?

– To ovisi o tebi. Kako god želiš. – A onda, tako tiho da ga je Joe jedva čuo, doda: – Molim te.

Dolje, dolje, dolje; Joe se spustio niz više stuba no što ih je uspio prebrojiti. Jednoga dana stvarno će ih prebrojiti. No sada se samo pitao kako se taj osipljivi muškarac, koji je djelovao stariji no što je stvarno bio, uspijeva popeti po ovim stubama; ovo je bio tek treći njegov posjet, a neće biti zadnji, pa odluči da ih danas neće brojati. Večeras, malo prije ponoći, morat će još nekamo otići, naći se s nekim ljudima. Onda će otići kući. U tuđi dom, ali ipak u dom. Jenkins mu, doduše, nije izričito rekao da upad u tuđi stan predstavlja dio njegove zadaće, ali ipak mu je dao Elisabethinu adresu.

Opijenom kofeinom, Joeu se još uvijek vrtjelo u glavi od kriketa na televizoru koji bijaše stajao u kutu sobe, bez zvuka, ali stalno privlačeći njihov pogled. Netko u bijelom, u odori laboratorijskoga pomoćnika, bijaše mlitavo trčao po komadu zelenila. Joe nikada nije uspio dokučiti tajne kriketa. Nije želio slikati ljude u pokretu – znao je koje su njegove granice. Volio je portrete. Oči kipova i slika i pacijenata, kožu. Od toga je živio. Gladovao je za licima koja imaju svoj život. I zato je zavolio njezino. Živo, puno očaja, ne tako besprijekorno lijepo kao lice njezine sestre.

I onda bi svjetlo i eno ih tamo: dečki su ponosno sjedili. Mike se držao udvorno, Rob drsko u svojim ulaštenim cipelama, bivajući sve pijaniji. John Jones, s ogromnim naočalama, inače je bio toliko sramežljiv da je bježao i od vlastite sjene. Bilo je pravo čudo kako bi postajao posve drugačiji kada bi se družio s dečkima. Ali Joe pretpostavi da svi oni to čine. Nisu imali ništa zajedničko osim činjenice da su bili samci i da su svi radili u istoj zgradi, negdje na rubu grada, u jednom izdvojenom stakleniku kojim su rukovodili kao uočljivo muški dio velike tvrtke koju Joe već davno bijaše napustio. Kada je još radio tamo, bijahu u jednome trenutku prešli granicu službenog ponašanja i postali prijatelji, svatko od njih napokon priznavši da ima poteškoća sa ženama. Iako Joe s konjskim repom, zapravo, nikada nije imao poteškoća sa ženama, prije sa životom. No pretpostavljao je da Rob, koji je bio rastavljen i prema ženama se ponašao staromodno, oduvijek ima poteškoća s njima, kao i John, kojega su zbog naočala zvali Sova. Kakvi dečki! Rob i Sova imali su skoro trideset godina; prvi se hvalio kako je imao brojna iskustva, dok drugi nije imao gotovo nikakvih. Ali ono što nikada nije mogao shvatiti bilo je zašto je Mike, koji bijaše prešao tridesetu, još uvijek u igri. Družili su se zbog zajedničkih izlazaka i pića, jer to su radili kada su bili zajedno. Kao da je svakome od njih bilo potrebno da oko sebe ima skupinu ljudi koja će mu pružiti moralnu podršku. Družili su se i pili zajedno, jer su tako i živjeli. A možda je ovo druženje bilo samo jedna od onih slučajnih stvari koje se dogode neplanirano i jednostavno se počnu ponavljati, jer barem dvojica žele nastaviti s time. Osobito Rob, on bi uvijek isplanirao

sljedeći susret, a ostali bi mu se priklonili ne želeći prekršiti obećanje; uostalom, to im ionako nije moglo naškoditi!?

Sjedili su u dugačkom baru Kluba kritičara, posljednjemu utočištu kasnonoćnih pijanaca. Iznad bara bilo je zrcalo u kojemu se Rob stalno pogledavao, čupkajući kosu i škiljeći kao da ključ sreće leži upravo u kitnjastu smeđem uvojku koji je padao preko njegova čela. On definitivno nije bio čovjek novoga doba.

– Pa gdje si, dođavola? – poviknu on kada je Joe ušao. Kritički ga odmjerivši, naceri se i udari ga po leđima tako jako da je zamalo pao s neudobna barskog stolca. – Nigdje posebno, kladim se. Ma i gdje bi bio, ovako odjeven. Isuse, Joe, pa gdje ti nabavljaš odjeću?! U Caritasu?

Rob i John uvijek su se odijevali kao da nešto prodaju. Rob zato što se bavio trgovanjem i nije znao za drugu odjeću osim odijela, iako se bijaše odrekao kravate, a John Jones zato što je u svemu oponašao Roba. Ako takva čovjeka uzmeš kao model, često je mislio Joe, provjereno propadaš, no Sova je bio simpatičan dečko, iskren i dobronamjeran. Mike je, pak, uspio savladati umjetnost opuštena odijevanja, no on je ipak bio šef, visoko kotirajući na platnoj ljestvici u tvrtki koja je bila najveći distributer opreme za snimanje. Nije baš Armani, pomisli Joe, ali ipak. Svi oni zarađivali su znatno više od njega. On je zapravo bio njihova maskota. Mislili su da je na neki način gubitnik. Nije imao automobil, nije imao otvoreni račun; bio je lutajući fotograf, snimatelj, ako bi zatrebalo i mehaničar, čovjek za razne poslove; imao je konjski rep, ali nije imao kredit. Čudak.

– Nisi ništa propustio – doda Rob i dade znak konobaru; kimnu prema ostalima, a oni mu odvratiše kimanjem, svi osim Mikea koji odmahnu glavom. – Ovdje se ništa ne događa. Zapravo smo se upravo spremali doma. No onda smo odlučili da bismo te mogli i pričekati, gade jedan. Moramo održati ratni savjet. ”Već mi je dosta gubljenja novaca...”

– Joj, Robe, ne znam baš, zbilja ne znam. Nisam siguran... Mora postojati neki bolji način... – javi se Sova koji je djelovao zbunjeno.

– Bolji od čega? – upita Joe. – Bolji od ovoga na što on misli... – Tko? – Michael. On je to predložio. – Odjednom je Mike postao Michael,

autoritet. Svi su se znatiželjno okrenuli prema njemu, koji je djelovao još odsutnije nego inače.

– Pa što je to predložio? – upita Joe ozlojeđeno. Sada se svi uporno zagledaše u Mikea.

Mike je imao nešto čemu se Joe oduvijek divio, jednu od onih značajki koju žene vjerojatno primijete brže nego muškarci. Bio je to njegov glas, ugodan, dubok; glas bez naglaska, za koji bi djevojka s druge strane žice pomislila da je privlačan, a muškarac koji bi se našao pred odlukom o kupnji poveo bi se za njim, ne znajući zašto se osjeća hipnotiziranim. Michaela se

moralo slušati ne samo zato što ga je bilo ugodno gledati već i zbog tog njegova glasa. On raširi ruke i elegantno sleže ramenima.

– Samo sam predložio da umjesto da trošimo vrijeme i goleme iznose novca na traženje žena, bilo bi bolje da im omogućimo da nam priđu. Hoću reći, sredit ćemo da dođu k nama.

– I one će doletjeti u jatu, zar ne? – reče Joe. – Kao i obično. – No osjeti kako mu je srce počelo nekako čudno lupati.

– Pa, Mike je pred nekoliko tjedana bio predložio rubriku Usamljena srca – ljutito će nato Rob. – A ovo je samo malo gore. Ili bolje. Dugoročno je jeftinije. Manje zamorno.

– Što to? – Prijavljivanje u agenciju za upoznavanje – reče sada Sova. – To je nešto

što bi učinio Jack... – ZAČEPI! – zagrmi Rob. – Samo ZAČEPI! Nemoj u ovo uvlačiti Jacka.

Jacka nemoj ni spominjati. Sova širom otvori usta, ali odmah potom ponovno ih zatvori. Tišina je

potrajala cijelu minutu. – Najuspješnijim ljudima koje sam upoznao – mirno se javi Michael –

društveni, pa čak i ljubavni život organizira netko drugi. Obično neka žena. Ali mi na poslu ne upoznajemo žene. Ne živimo zajedno s braćom i sestrama, itd. Svi smo se ovamo doselili, nismo rođeni ovdje. Obilazimo barove u potrazi za ženama poput mornara koji su došli u luku, ali što time dobivamo? Razvedene žene, udate žene koje se žele dobro provesti, djevojke koje su odbojne, djevojke u skupini: a to je protivno samom našem cilju.

– A taj je? – tiho upita Joe. Razmislio je na trenutak. – Pronaći nekoga tko te sluša. Tko te želi

upoznati. Kome si potreban i tko će te voljeti. – Pretpostavljam – doda. Kvragu. Ovo je za Mikea bio zaista dugačak govor, primijeti Joe, iako je

samo nabrojio mnoštvo klišeja, kao da ih je unaprijed izvježbao prema nekom scenariju.

Rob prezrivo frkne. – Ljubav? Ne želim je. Ja želim samo... – Šuti – zapovijedi mu Sova – Svi znamo što ti želiš, dovraga... – To je prihvaćanje neuspjeha, ne mogu to drugačije nazvati – nastavi Rob

sa svojom nastranošću. – To je neozbiljno, strašno... Otići u agenciju. Platiti nekome da ti nađe komada... Bože, pa čega li se sve neće sjetiti...

– Mislim da je to sasvim dobra ideja – javi se Joe. Opet osjeti ono neugodno lupanje srca. Zagrli Sovu. – Ma daj, Johne, bit će zabavno.

– Potom se okrenu prema Michaelu. – Imaš li nešto već na umu? – upita ga. – Mislim, ja nemam pojma gdje bi se moglo naći takvo mjesto.

– Malo sam se raspitivao pa – odvrati Michael – da, imam nešto na umu. To mi je preporučila jedna bivša cura. Ona se, naravno, u međuvremenu udala. Rekla mi je da je jedini problem s tim agencijama taj, što je na popisu previše žena, a nema dovoljno muškaraca.

Rob se sada nešto više zainteresira. – Znači, mi smo manjina, ha? – Upravo tako. Rob se osvrnu po kružnome baru: za njim se nalazilo još samo desetak

muškaraca. Dvije napadno odjevene žene sjedile su za stolom, ne gledajući ni nalijevo ni nadesno, udubljene u razgovor.

– Navalit će, zar ne? – reče. – To će biti prava promjena.

Bilo je sedam ujutro dok je Patsy prelazila preko mosta i magla koja se bijaše prostirala nad rijekom sada je stala nestajati kao da je netko odvlači čarobnim štapićem. Na ružičastosivu nebu probijalo se sunce, pozlaćujući udaljenu palaču Westminster na kojoj je sat stajao u stavu mirno poput vojnika. Plima bijaše prekrila obale, a duboka rijeka brzo je tekla. Ništa nije tako smirujuće kao pogled na divlju vodu s visoke sigurnosti mosta. Rijeka je približeno more. Patsy je voljela more.

Blagonaklono sunčevo svjetlo, predivan pogled i prigušeni šum grada koji se zijevajući budio stvarali su uzbudljiv privid radosti. Došavši na pola mosta, Patsy se nasloni na ogradu i s učinkovitošću organizirane žene blago se prekori što nije bila dovoljno zahvalna na onome što ima, reče sama sebi kako joj je zapravo dobro i čestita si na novim odlukama. Jer moći vidjeti vodu istovremeno je sreća i luksuz. Biti živa i dobro u ovakvo jutro, u golemoj metropoli koja se nadimala od ljepote i prljavštine, energije i dosade, ljupkosti i razuzdanoga pomanjkanja srama, činilo je njezino vlastito postojanje ugodno sitnim, a njezine probleme još sitnijima. Povest će taj ružni osjećaj depresije u šetnju preko još jednog mosta, a potom baciti zvijer u vodenu pjenu.

Naprijed pa gore, na sedmi kat. Uspinjanje dizalom podsjeti je na vlastita dostignuća i na sve što tijekom tog procesa bijaše izgubila. Glupost – nije izgubila ništa penjući se gotovo na vrh svoga svijeta. Naprotiv, mnogo je toga dobila, uključujući i povlastice poput ovoga hodanja širokim hodnikom punim žena. Ovaj niz časopisa, koje su jednako gutale tinejdžerke koliko i ljubiteljice kuhanja, posjedovali su, doduše, muškarci, ali stvarale i prodavale su ih žene.

Pola žena na koje je Patsy nailazila na svakom koraku na,putu do svoje sobe bile su trudnice. Kako su te žene, koje su nesumnjivo, baš kao i ona, imale brojne ambicije, uspjele pronaći prave muškarce i s lakoćom ih pretvoriti u očeve?! Bila je to za nju jedna od životnih tajni. Učini joj se da je negdje izgubila cijelo jedno desetljeće.

– Dobro – reče nakon što su Angela i Hazel za sobom zatvorile vrata, a stroj za kavu je zabrujao. – Jeste li razmislile?

One su kimnule kao poslušne školarke. Znale su na što misli, a to nije imalo nikakve veze s poslom; iako je bilo tijesno povezano s potpuno ženskim okruženjem koje su svakodnevno dijelile i koje bi prelazilo i na dobar dio noći. Hazel je imala četvrtasto tijelo i odijevala se nemarno, ali bila je pravi stručnjak za to kako zadovoljiti muškarca u krevetu i to njezino umijeće nije bilo samo

teoretske prirode. Angela, sa svojom aureolom plave kose, odijevala se u ružičasto i imala je izraz nevinašca koji je u potpunosti odražavao njezin karakter.

– Onda, kako je prošlo istraživanje, Ange? Ona se zarumeni. – Pa, još uvijek nisam sigurna da je ideja dobra... ne

znam... – Ma znaš – prekine je Hazel. – Pred tjedan dana smo raspravljale o tome,

nakon onog našeg posljednjeg propalog izlaska. Onda si se složila. A budući da radiš u marketingu, ti o tome znaš najviše. Prema tome, reci nam. – Nije dodala “ti glupo malo nevinašce”; te riječi ostale su visjeti u zraku, prožete razdraženošću u kojoj je bilo puno ljubavi. Hazel bijaše vidjela Angelinu glupu malu kuću i upoznala Angelinu mamu – bilo joj je jasno zašto je Ange ovakva, živeći pod staklenim zvonom.

– Pa – poče Ange svojim sitnim neodlučnim glasom, koji je redovito zavodio ljude s druge strane žice i sprječavao ih da prema njoj budu neugodni – većina agencija za upoznavanje nije duga vijeka. Puno ljudi misli kako je to dobra ideja, ali im posao propadne jer ga je mnogo teže voditi nego što pretpostavljaju. Osim ako se radi o vrlo, vrlo skupim bračnim posredništvima. Ona nekako opstaju. Pretpostavljam da je to zbog toga što naplaćuju. A takvo nešto nećemo, zar ne?

– Kvragu, ne... Brak?! Isuse! Ne želim to, želim samo... – Znamo što ti želiš, Hazel – ledeno se ubaci Patsy. – No postoji jedna koja traje već godinama. Iako jedva spaja kraj s krajem.

Ili, možda, baš zato. Njezine sam oglase pronašla u novinama koje su starije od deset godina. Vodi je žena. Hvali se kako se služi isključivo osobnom procjenom, nema tu nikakvih gluposti s povezivanjem ljudi pomoću računala. A ako je izdržala tako dugo, vjerojatno je uspješna, zar ne?

Hazel se naceri. Patsy pretpostavi kako će se sada obliznuti. No ona samo prekriži ruke.

– I kad, onda, počinjemo? Planovi? – Sljedeći tjedan? Dogovorila sam vam sastanke. Ako želite ići. Angela je bila pravi mali pouzdani biser. Ona ustade i stavi detaljnije upute

na Patsyin stol s puno odlučnosti. Ovim trima ženama nije bilo zajedničko ništa osim radnoga mjesta. Predstavljale su ostatak većega društva uredskih kolegica i to je bilo sve. Ništa drugo doli slučajnost.

– Mislila sam da ćemo pričekati dok se ne vrati tvoja prijateljica Elisabeth – reče Angela oklijevajući. – Možda bi nam se i ona htjela pridružiti.

– Ne – odvrati Patsy. – Sutra idemo po nju. Ona je sada invalid. – Dobro, ali ja još nisam potpuno spremna – odlučno će Angela. – Idete

najprije vas dvije. Ponekad je bila tako beznadno tvrdoglava da ju je bilo nemoguće

nagovoriti na bilo što. Ponekad se činilo da je tvrdoglavost njezina jedina čvrsta crta.

– U redu – reče Patsy. – A što ako dobijemo istog muškarca? – upita Hazel. – Sve se radi na temelju osobne povijesti stranke, njezina profila i

detaljnoga razgovora s njome – objasni Angela kao da čita iz priručnika. – Uzimaju se u obzir osobne želje. Stoga ne možete nikako dobiti istog muškarca, zar ne?

Gledale su za njom dok je odlazila. Gospođica Fina. S ocem koji se ponašao previše zaštitnički. No još uvijek nije bila dovoljno gladna. Čudno, nakon svega što su učinile!

Angela je žurila hodnikom trudeći se djelovati zaposleno. Njihova lica: ma kako je samo uživala! Mala Angela rekla im je što da naprave i kamo da idu, a sama je prva to obavila. Posljednjih ste me godinu dana vukle uokolo – namjeravala im je poslije reći – zapravo ne, da budem iskrena, išla sam dobrovoljno. No bila sam zaprepaštena, moram vam reći. Strahovito zaprepaštena. Što mogu kad sam sramežljiva; što mogu kada se bojim mame, iako ona odobrava naše prijateljstvo. Ja vas obje zbilja volim, ali došlo je vrijeme da i sama nešto učinim pa sam zato tamo otišla prva, jesam, stvarno jesam.

Usporivši, plaho se približavala uredu iz kojega bijaše obavila presudni telefonski razgovor. Obuze je osjećaj nevjerojatna likovanja. Još će joj dodijelili i Oscara! Evo, cure, reći će im, nije tako strašno priznati da nam u društvenom životu nedostaje ono nešto, kao na primjer muškarci, zar ne? Ponosna na svoju hrabrost što je došla ovako daleko, trudila se ne misliti na to kako se osjeća loše. Stići prva, stići prva, pjevušila je idući prema agenciji. Bilo joj je dosta njihova pokroviteljskog ponašanja.

Došavši, dvaput se skoro vratila. Onda je sjela u kafić i stala promatrati prozore agencije na drugoj strani ceste koji su izgledali potpuno obično, usprkos adresi otmjene četvrti koja je bila ispisana na tako čvrstu papiru da se u njega moglo zagristi. Poželjela ga je progutati, iz čistoga straha, no njezinu vitku liniju nisu mamili čak ni kolači, a kamoli papir.

Uspela se stubama, trudeći se hodati elegantno i ne obazirati se na otrcanost stubišta. A onda evo te gospođe, sjedila je za nekakvim posve običnim stolom u maloj sobi prožetoj mirisom cvijeća. Pričajte mi o sebi, reče žena; pričajte mi o sebi i o onome što želite. I Angela joj ispriča sve. O tome kako se boji oca, o školi. O majci koja se ponaša previše zaštitnički i o tome kako je bila debela kada je bila dijete. O pobjedi njezine samostalnosti kada joj je bilo dvadeset i pet godina; o tome kako čak ni onda nije prestala crvenjeti. O svojoj maloj kući, tek kilometar i pol udaljenoj od mamine, u kojoj je svaki prozor osiguran rešetkama; o tome kako se boji kukaca, bakterija i pasa lutalica. O tome kako cijelim srcem čezne ne za bilo kakvim muškarcem, već za krupnim, izuzetno tradicionalnim muškarcem, zaštitnikom u odijelu, koji će se za nju brinuti i željeti da na vjenčanju bude odjevena u bijelo.

Sve.

A žena joj reče: – Vjerujte mi, točno znam na što mislite.

Peto poglavlje

rago kamenje – bijaše joj rekao otac – je najzanimljivije u svome čistom obliku.

Elisabeth je pušila stojeći uz kuhinjski prozor koji je gledao na najobičniji dio majčina vrta, od ostatka ograđen drvenom ogradom koju je prekrivala bijela loza. Nije podnosila pogled na more. Ono ju je izazivalo svojim sjajem nalik bliještećemu rezanom cirkoniju. Umjesto toga gledala je uže za sušenje rublja na kojemu se igrala plava sjenica rođena ovoga proljeća. Njihala se na štipaljkama: svaku bi prvo pogledala, a onda je pustila da se okrene pod njezinom težinom i Elisabeth gotovo da ju je mogla čuti kako se smije. Ona također otvori usta, ali nije se uspjela nasmijati; kao da bijaše izgubila moć nagla ispuštanja glasa ili je nikada nije ni imala. Iz susjednoga vrta dopirao je zdrav, slatkast miris paljevine od čistih vrtnih otpadaka. Toga kod tebe doma nema, znala bi reći njezina majka. U tvoje potkrovlje zavući će se vlaga i tama.

Kako se vrijeme odlaska bližilo, sve više je osjećala strah što ide kući. Bilo joj je bolje, bila je jača, ali još uvijek se bojala suda vanjskoga svijeta.

Hazel je voljela Patsyn automobil jer je bio bučan. Glasan, crven, brz, elegantan i izuzetno uočljiv. Kratka haljina s dubokim izrezom bijaše joj se popela uz butine dok je sjedila na suvozačkom mjestu, ruke naslonjene na okvir otvorenog prozora i s tamnim naočalama na očima. Imala je crvenkastosmeđu kosu koja na suncu bijaše zadobila metalan sjaj.

Bijahu prošle Exeter; nije im se svidio Exmouth u kojemu su stale i popile kavu proklinjući velike kamione koji su poput nezgrapnih kukaca pravili gužvu na cesti. Kako su ceste bile uske, odrekle su se luksuza brze vožnje. S vremena na vrijeme Patsy bi skrenula u stranu kako bi propustila neko veće vozilo, ali uglavnom je pretpostavljala da pravo prvenstva ima upravo ona. Drugi vozači su joj mahali, kimali, smiješili se – nisu trubili čak ni kada bi pogriješila. Vozački bijes kao da je bio nešto s nekog drugog planeta.

– Zašto su tako ljubazni? – upita Hazel. – Zato što jesu. Gledaj! Evo mora! Nije li divno? – Ja ne znam plivati – odvrati Hazel. Bučno su prolazile uskim ulicama, prebrzo za poglede koji su se dizali od

podnevnoga ručka. Patsy je imala kratke bijele hlače i kratku crvenu bluzu u skladu s bojom automobila. Njezinu bujnu kovrčavu kosu bijaše raščupao vjetar. Bila je zadivljena ljepotom okoliša, ali ipak mu se osjećala nadmoćnom.

– Ovo bi se dopalo Angeli – izjavi.

– D

– Toj tvojoj Elisabeth se ne sviđa. – Lizzie ne zna biti sretna. Čim je to izgovorila, požali zbog svojih riječi. Prijateljica, a Lizzie joj je

nekad bila dobra prijateljica, ne bi trebala biti samo netko kome se obraćaš samo kada si sam u nevolji. Hazel joj nikada neće biti tako dobra prijateljica, iako je došla zajedno s njom. Naum: spasiti Lizzie od njezine majke, koja ne može ili ne želi voziti tako daleko, sebična krava, a Elisabeth ne može sama putovati vlakom, i evo ih sada ovdje. Tako nekako. Patsy nije željela Lizzie, koju bijaše upoznala pradavno, dok su još dijelile stan, vidjeti u drukčijem izdanju od onoga kakva se sjećala; kada je bila pijana, bezobrazno vesela i zdrava poput sportašice. Onakva kakva je već bila prije nego što je njezina sestra... umrla, da tako kaže. A sada ova... hm, nespretnost, koja ju je pretvorila u gubitnicu.

Teško je bilo reći zbog čega je Hazel zauzela obrambeni stav čim je ugledala gospođu Kennedy. Nije to znala objasniti ni kasnije – možda je to bilo zbog njezina krutog dostojanstva i nedostatka topline, tako stranih Hazelinu ponašanju, no bilo kako bilo, ponašala se kao klaun.

Zagledavši se u stube, počela je govoriti najgorim mogućim londonskim narječjem, kao školarka koju su ravno iz škole pustili u kuću neke slavne osobe. – Uhu, kakav krasan vrč! Kako je ovdje sve veliko! Lijepo je, ha, Pats? – No Patsy se nije usuđivala pogledati je u oči. Umjesto toga samo se postojano smiješila i ponašala se poput političara na gostovanju, sve dok mali pas nije stao svojom vlažnom gubicom njuškati oko njezinih gležnjeva, a onda je odjednom, iznenađujuće jakim pandžama, zgrabio za list te počeo režati, prestavši tek kada ga je grubo odgurnula. Nakon toga se naglo povukao u kut i odatle povrijeđeno nastavio lajati. Na Patsynu depiliranom listu pojaviše se dvije površinske rane.

– Naravno, ostat ćete na ručku? – promrmlja Diana Kennedy. Nema tog kanibala koji bi poželio Elisabeth okrenuti na ražnju! Bila je tako

izrazito mršava da ju je Patsy mogla poistovjetiti jedino s posve anoreksičnim manekenkama: koža joj je bila prozirna poput porculana, a napete su se žile ocrtavale po cijelome tijelu; kretala se kruto a njezina atletska ljupkost bijaše nestala. Prošetala je s njima vrtom, bilo joj je drago što ih vidi, bila im je zahvalna i trudila se ponašati se prirodno, ali uspjela je samo zaraziti ih nelagodom. One su bile preplanule, a ona blijeda, poput biljke koja je rasla u mraku i samo uvis. Njezin iskrivljeni vrat podsjećao je Patsy na pjetlića. Ona se uhvati kako govori glasno i pretjerano se smije.

Ručak se sveo na hladnu šunku i uvelu salatu. Na sredini stola stajala je boca vina koje se činilo toplim i kao da je izazivala neka je samo netko proba otvoriti. Hazel natukne kako bi im dobro prijalo pivo pa dobi jedno, a potom još jedno nakon što je ovo ispila. Strašni pas je pod stolom okupljenima pregledavao nožne prste, a s Elisabethine lijeve strane, skoro pripijen uz nju, sjedio je maleni dječak koji je otrovno gledao strance. Kada su odnijeli tanjure, a glad bijaše iscrpljena iako ne i utažena, dječak se prestade naslanjati na Elisabeth, uspravi se na stolcu i poče plakati, čvrsto se držeći za rukohvate. Nije se čuo nikakav zvuk, nitko ništa nije komentirao: on je jednostavno plakao.

Elisabeth lijevom rukom obujmi njegovu glavu; držala ga je tako sve dok nije prestao plakati, kao da ga podsjeća na neki njihov sporazum, neku zajedničku, već prije donesenu odluku. Iako je u sobi bilo svježe, Patsy se obilno znojila. Diana Kennedy, odjevena u široke hlače i bluzu, i dalje je djelovala toliko smireno da je Patsy to počinjalo nervirati.

Elisabeth je imala tako malo prtljage da je ispunila tek polovicu maloga prtljažnika, a onda joj dječak, koji bijaše prestao plakati, donese torbu s kamenjem, dvostruko zamotanim u unakažene plastične vrećice koje kao da su već bile upotrijebljene tisuću puta. Stavi torbu pokraj ostale njezine prtljage, pažljivo, a njegova se baka zaputi unutra, po Elisabethin džemper. – Da ti ne bude hladno – promrmljala je kada se vratila. Činilo se kao da će sada i Elisabeth zaplakati, o, bože. Predavši dar, dječak odjuri u kuću, vjerojatno kako bi skrio novu navalu suza, a pas zalaja.

– Idemo odavde – promrmlja Hazel. Bilo joj pomalo mučno od ručka, vjerojatno zbog piva kojega nije bilo

dovoljno ni da zaspi ni da ostane budna. Ona uđe u automobil, osjećajući kako u svakome trenutku u njoj sve više raste netrpeljivost. Bilo je jasno da su se i ona i Patsy krivo odjenule, i da se pogrešno ponašaju, i da je ova prijateljica, više Patsyna nego njezina, vjerojatno posramljena zbog njih. Lizzie nespretno zagrli mamu. Ledena stara krava nije plakala – ona potapše kći po ramenu kao da je beba iz koje želi istjerati zrak i istovremeno ostati podalje ako joj nešto izađe iz usta.

Zaputiše se u plave daljine. Dok su prolazile pored dućana Elisabeth stade mahnito mahati nekom strahovito starom paru koji je stajao ispred. Sve tri bile su prikriveno uzrujane, ove dvije jer su morale osjećati sućut prema Elisabethinoj očitoj slabosti, a ona zato što ju je morala prihvatiti. Nisu se usuđivale išta je pitati. Elisabeth je, kako bijaše i zatražila, sjedila otraga, promatrajući more sve dok im nije nestalo iz vidokruga.

– Dakle, Lizzie – upita je Hazel izravno jer nije bila osobito bliska s njom – kako misliš izdržati u onom svom čudnom prebivalištu? Mislim, sve te stube. – Iako nije još bila vidjela to mjesto, prema opisu ga je poznavala do u detalje. Znak za autocestu M5, pozivnica za civilizaciju, razveseli je.

– Ma snaći ću se već nekako. Kretanje će mi dobro doći. – Misliš da je to pametno? – upita je sada Patsy s malim zakašnjenjem. –

Jesi li sigurna da je tvoja mama željela da odeš? – O da, željela je, samo je mislila da ne smije to željeti. A i ja sam željela

otići. Nisam željela previše nedostajati Matthewu. – Nije obrazlagala dalje, a ni one je nisu dalje pitale.

Kada su se približile Londonu, Patsy poče razmišljati o značaju ovoga što su upravo učinile. Pokupile su bolesnu mladu ženu, doduše, na njezin vlastiti zahtjev, i sada je voze natrag u njezin iznajmljeni dom, mjesto koje je tako ekscentrično da je to jednostavno nevjerojatno.

Patsy se poigrala s idejom odgovornosti i to ju je ljutilo. Ovo nije bila ona Lizzie koju je poznavala – ova Lizzie bila je ranjiva. Kao da je pročitala njezine misli, Lizzie se naže naprijed i potapše je po ramenu.

– Sve će biti u redu, znaš. Nemoj se brinuti. Sve sam razradila, zbilja. Ne budi sentimentalna. Nisi me otela, ti si samo jako ljubazna. A ako ne bude dobro, uvijek se mogu vratiti. No dosadno mi je pričati samo o sebi. Recite mi što ima novog? Kako ljubavni život?

To je već bilo bolje. Elisabeth je gladna tračeva, želi da drugi ljudi budu sretni, ista je kao i uvijek: znatiželjna, nikada ljubomorna Lizzie.

Patsy i Hazel značajno se pogledaju. – Ljubavni život nam je strahovit – izjavi Patsy veselim glasom. – Kao i

prije nego što si nestala, zapravo još gore. Iako se ni kod tebe ništa ne događa, zar ne?

– Ne. – Zato smo Hazel i ja i Angela odlučile nešto pokrenuti. Učlanit ćemo se u

agenciju za upoznavanje. Barem nas dvije, sutra... Angela malo cmizdri. Možda ti to ne zvuči značajno, ali jest. Što misliš?

Bacivši pogled u retrovizor ugleda samo blijedo lice, izobličeno od straha, naglašeno iskrivljena vrata.

– Nisam sigurna da je to pametna ideja. Šalite se, zar ne? Patsy se odjednom razljuti. Njezina prijateljica se nalazila u njezinu

automobilu a nije se čak ni trudila biti zabavna. – Tjednima smo o tome razmišljale, a ti nam kažeš samo to?! Je li to

pametno? – oponašala ju je. – Pametnije nego živjeti sama ili živjeti s mamom i dozvoliti da te napadnu, zar ne?

Nakon što su daljnjih tridesetak kilometara odšutjele, iz stražnjega se dijela automobila začu pomirbeni smijeh.

– Ma u pravu si, naravno. Samo me o svemu izvještavajte, može? Ne morate se za mene brinuti, ali želim sve znati. Šaljite mi signale iz vanjskog svijeta, može? Dok vam se i sama ne pridružim.

Zvali su je njezinom kulom od ebanovine. Elisabeth je, iako nije bila blagoslovljena vjerom, živjela u crkvi. Patsy bi možda još i prihvatila nekakvu kićenu preobrazbu prostora u kojemu više nije stanovao duh nekadašnjih župljana. Ali ovo je bila nekorištena, pomalo zapuštena crkva, udaljena od ulice prolazom uz rub kojega je s obiju strana iz staroga šljunka rastao korov. A nije bila korištena samo zato što župljani više nisu postojali. Ipak je ponekad bila u upotrebi: kao ubožnička kuhinja na Božić; za sastanke dvaput tjedno, za probe orkestra; za izložbe.

Velečasni Flynn najviše je volio izložbe. Čak i kada bi izlagali skulpture koje nije razumio, fotografije koje nije mogao shvatiti i predmete od žice koje se plašio dotaknuti, a posjetioci ne bi ni primjećivali okolni prostor, ipak je to bilo

vrijeme kada je ovaj veličanstveni prostor dolazio na svoje, premda za jednu drugu vrstu obožavanja. Mislio je kako je to prava, dugoročna budućnost za mjesto koje je od vremena ranog viktorijanskog optimizma prošlo tolika uskrsnuća. Viktorijanski planovi bijahu se izjalovili. Kula je izgledala kao da je jednostavno prilijepljena na crkvu, kao neka njezina primisao.

Ova dva prostora nisu bila izravno povezana, zvona nisu radila i kula nije imala nikakvu posebnu svrhu.

Dozvoliti uslužnoj policajki da se useli u toranj činilo mu se davno tada dobrom idejom, koja je ispala, kao i sve ostalo u njegovoj zabrinutoj glavi, podložna naknadnim promišljanjima i premišljanjima.

Velečasni Flynn i sada je bio tu, vrpoljio se i prestrašeno se smiješio, djelujući u usporedbi s policajkom poput patuljka. Stajao je podalje od njih, nesiguran i iznenađen. Nije bio star, samo je izgledao kao da se njegovih četrdeset godina neprestana kretanja pretočilo u ćelavost i trzanje.

– Ah, evo vas! Dakle, kakva li iznenađenja! Ohoho, ohoho! Jeste li dobro, draga moja? Da, jeste... Ne, niste...

Njegovo lice odavalo je veliku tjeskobu, kao da je stao na čavao i sada pokušava odrediti boli li ga ili ne. Da, bijaše prošlo mnogo mjeseci od dana kada mu je Elisabeth pomogla istjerati nasilnike. Da, i onda je bacila oko na ovaj prostor. Ponudila se za kućepaziteljicu – da, da – i plaćala je najamninu – da – no netko tko želi živjeti u zvoniku odmah je sumnjiv, ma koliko mi šutjeli o tome. Iako mu je bilo drago što je sve ispalo tako jednostavno, što je još netko bio tu, a tu su bili i brojni drugi pozitivni čimbenici koji bi jurili kroz njegovu glavu poput obračuna kojima se bavio u župnom uredu, kada bi sve uzeo u obzir bilo mu je žao što ne bijaše na vrijeme stigao o svemu tome razmisliti.

– Pozdrav, župniče – odzdravi mu Elisabeth. – Neka vam ne bude neugodno. Kako ide?

– Strašno. Mislio sam da se nikada više nećete vratiti. Molio sam za vas. – Hvala – reče Elisabeth i nasmija se ne bi li ga smirila usprkos svome

izgledu. – To je sigurno pomoglo. Možete li mi sada pomoći da se popnem? On se okrenu prema drugim dvjema ženama. Njihovi pogledi odavali su

ono što već i prije bijaše vidio. Željele su otići: za danas bijahu učinile dovoljno. Patsy podignu pogled prema pročelju crkve i strese se. Crkva, za nju nekoć samo dobra šala, sada ju je plašila: nije mogla podnijeti ni njezine stube ni ostatke prošlosti koje je čuvala. Premda se divila prijateljičinoj ekscentričnosti, ovo je ipak bilo previše. Ona dodade velečasnom torbu s namirnicama; Hazel stavi torbu s kamenjem pokraj vrata – ni ona nije željela ići dalje. Poljubiše se na rastanku, ti poljupci bili su odaslani u zrak, ali bilo je u njih uneseno i puno osjećaja. U zraku ostadoše visjeti obećanja da će se čuti.

– Dobrodošli kući – reče Flynn. Postojao je samo jedan put prema unutra i prema van – kroz debela drvena

bočna vrata. Svatko tko je bio nešto viši morao se sagnuti da bi kroz njih prošao. Put je dalje vodio naprijed i lagano prema gore, spiralnim stubama koje su se

kretale od podnožja tornja do sljedećih vrata. Potom desetak metara hladnih, nejednakih stuba, onda još jedna vrata i naposljetku ulaz u golemu prostoriju s besmisleno visokim stropom koja je nekada bila obitavalište za zvonara. Sada već bijaše prošlo cijelo desetljeće otkako je netko ovdje zvonio, no konopci su još uvijek bili pričvršćeni uza zid. Mjesto je pomalo sličilo dječjem igralištu.

Otac Flynn spusti torbu koju je nekako uspio dovući stubama i s teškim se uzdahom smjesti u sofu. Onda potapša jastuk i začuđeno ga pogleda.

– Znate – reče – svaki put kada dođem ovamo, sjetim se kako tu zapravo uopće nije loše. Taj vaš dragi prijatelj sve drži tako urednim, tako korisnim. Ali kako ste sve ovo uspjeli donijeti stubištem? Uvijek sam vas to želio pitati.

– Ovim se stubištem ništa ne može donijeti, oče. Osim vlastitoga tijela i nekog manjeg tereta. Zato sve ostalo mora biti moguće unijeti u malim dijelovima. Vjerojatno je baš zbog toga ovo mjesto sada potpuno prikladno za mene. – Čelo joj se sjajilo od znoja; to ga zabrine. Unutra je bilo prohladno, iako se kasno predvečernje sunce kosim zrakama probijalo kroz goleme, čelikom optočene prozore od obična stakla. Ne bijaše nedostajala ovome mjestu, iako je ono sada odisalo dobrodošlicom. Za to se bijaše pobrinuo njezin prijatelj, krasan čovjek. Kada dođe zima sigurno će otići, pomisli Flynn. Morat će, a on bi joj sada trebao reći što je građevni inspektor rekao za zvona. Rastuži se, ali potom se opet oraspoloži pri pogledu na sve te stvari koje bijaše ovamo donijela da joj bude udobnije. Sagovi na drvenom podu. Mala kuhinja, kuhalo s dvjema pločama, mikrovalnom pećnicom i minijaturnim hladnjakom. U niši sve osnovno za kupaonicu bijaše postavljeno još otkako je Crkva počela preuređivati prostor kako bi ga iznajmila kao stan, a potom odustala.

– Lijepo je ovo, znate – odvaži se reći kao da i nju i sebe želi u to uvjeriti. – Ne morate se penjati gore na spavanje, zar ne? Barem zasad ne. – Nagovještaj još jednoga smiješka obasja njezino lice. Stajala je u uglu i pripremala čaj. Osjećao je da bi joj trebao pomoći iako je znao da bi ga ona odbila.

– Da – reče ona – lijepo je. A kada se biskupija odluči što će s ovim mjestom, vjerojatno ćete ga moći prodati za dobre novce. Sve dotad moje je. – Bilo je to blago podsjećanje da već pet godina živi ovdje i da zato smatra kako ima određena stanarska prava. Da, živi ovdje i pati, bilo mu je to jasno. Uze u ruku šalicu i otpijajući iz nje velik gutljaj, opeče se. Mučila ga je potreba da pogleda na sat. Stalno je to radio, ali točnost bi uvijek ostala izvan njegova dohvata. Uvijek je nekamo morao ići, k nekome još jadnijem od osobe s kojom bi upravo bio; znao je da se previše rasipa ali nije se mogao zaustaviti.

Spušta se niza stube glavom bez obzira, pomisli Elisabeth pozdravivši ga. Poput prestrašena miša, samo što ne juri u kut već prema sljedećoj krizi. Odlazeći, reče joj nešto. O čistačici i ključu, no nije ga baš dobro čula. Sjetila se toga tek nakon što bijaše otišao.

Pričekala je dok nije čula kako je zalupio vratima; jeka je podsjeti na to koliko su ta vrata čvrsta, gotovo jednako kao i vrata ove prostorije i vrata prostorija na katu. Volim ovdje živjeti, pomisli, možda ta ljubav prema prostoru u kojemu živim pokazuje da moja majka i ja ipak nismo toliko različite.

Ona se polako stade uspinjati stubama prema sobi u kojoj su se nalazili sat i njezin krevet; vrata su bila zatvorena. Otac Flynn bio je, naravno, u pravu: još uvijek ne smije koristiti sve razine prostora, no morala je sama sebi dokazati da se može popeti. Stube su gore bile strmije i bijaše se nakupilo paučine. Vrata tornja otvoriše se zanjihavši se na nauljenim šarkama. I Elisabeth ugleda prašnjava ali veličanstvenim svjetlom obasjana zvona koja nitko ne koristi. Osam zvona, poklon jednoga dobročinitelja. Sedam sopranskih i jedno tenorsko. Na jednoj su strani svakoga od njih bile ugravirane riječi “Načinio me Robert Cross, 1895”, a na drugoj se nalazila posveta. Elisabeth stade kružiti oko njih kako bi pročitala cijelu posvetu. “Bogu Ocu,...Bogu Sinu,...Bogu Duhu Svetome,...Trojedinstvu,...Neka Bude Čast...i Slava Dana,...Od Svih na Zemlji...i Svih na Nebu.” Zvona su bila poredana u krug, a u središtu se nalazilo zvono za sat. Elisabeth je hodala dotičući svako od njih; primijeti kako je drvo koje ih je držalo u zraku počelo truljeti. Prozori u tornju bijahu izdubljeni, bez stakala – ovdje se dizala toplina i bilo je prašnjavo i suho. Elisabeth Kennedy sjede na zadnju stubu i, osluškujući povjetarac čiji je jecaj vječito dopirao kroz ploče koje supokrivale uske otvore, zaplače.

Plakala je zbog majke i stvari koje bijahu ostale neizrečene. Plakala je za svojom mrtvom sestrom. Plakala je nad svojom sramotnom nemoći da uhvati muškarca koji ju je ubio. Plakala je nad samom sobom i svojim propalim životom. Plakala je zbog zvona koja nitko nije koristio i koja su sada trunula poput njezina srca.

Moli za mene, Roberte Cross. Moli za mene. John Jones, poznatiji pod nadimkom Sova, shvati da se prolazeći pokraj crkve na povratku u ured – prekrižio. Glupost. Moli se za mrtve, a i za njih samo ako pripadaš generaciji koja je sljedeća na redu. Ili se moli za nešto važno, kao što je unapređenje, glupo se nadajući da bi to moglo pomoći. Tako je to. Za uspjeh kod žena se ne moli. Ljubav ne treba shvaćati ozbiljno – ona je nešto što se jednostavno dogodi. Nećemo valjda živjeti poput naših roditelja, spokojno odani partneru, treba se pobuniti, prijateljstvo treba smatrati tek dodatnom mogućnošću, poput kruha na jelovniku. Dobro, pretekao je ostale. Pomisao na agenciju za upoznavanje bijaše ga progonila od trenutka kada su je spomenuli, no sada je tu prepreku preskočio, učinio je to. Osjećao se kao da je bio na ispovijedi.

Popravivši naočale, Sova uđe u ured. Bilo mu je drago što su Michael i Rob toliko zaposleni. Veliki frajeri! Oni su samo pričali o tome, ali on je tamo otišao i sve to obavio. Priznao svoje potrebe. Djevojka koju će putem agencije upoznati bit će plava, bit će sramežljiva i bit će prelijepa. Moli za mene, reče Angela toga poslijepodneva, misleći pritom na prekrasno odjevenu sveticu koju jednom bijaše vidjela na slici. Cijeli njezin ured sastojao

se zapravo od stola i jedino joj je zaslon računala osiguravao malo privatnosti. Djevojka prema kojoj su se Patsy i Hazel ponašale kao prema djetetu sjedila je sada pod velikim budnim okom zaslona svoga računala, okružena vrećicama. Toliko se bijaše izmučila razmišljajući o tome što da danas odjene za sastanak poslije posla, da je naposljetku sve dovukla sa sobom u ured. Danas neće biti znatiželjnih pogleda. Patsy i Hazel bijahu otišle u Devon pa se nisu mogle pojaviti sa svojim pitanjima, nisu mogle uporno tražiti da im oda tajnu cijeloga pothvata i tako ga upropasti kao što izlaganje svjetlosti uništi fotografski film.

U kutu njezina stola stajao je medvjedić čija je dlaka bila iste boje kao njezina kosa; oboje su imali staklast pogled i izgledali poput nagrada koje čovjek može osvojiti na nekom sajmu. Tako bi vjerojatno rekla Hazel, no Angela je sve imala pod kontrolom, doista.

Ona podignu komad papira i, još jednom ga pročitavši, ugura ga u torbicu. Onda ga ponovno izvadi, podere i baci u koš za smeće, kako nitko drugi ne bi mogao vidjeti tekst koji bijaše naučila napamet.

Profil: John Jones ima trideset godina. Sam sebe opisuje kao odana i pouzdana čovjeka koji voli dom. Radi za uspješnu tvrtku i ima mačku...

Dakle, nije baš poznata osoba iz javnog života, narugala bi se Hazel. Ali Angela pomisli na ono strogo ispitivanje i zadršće. Samo dva retka, a

već je pokušavala uvjeriti samu sebe kako ovo neće biti ljubav na prvi pogled. Pa što bi, dakle, moglo biti? Praksa? Pustolovina? Vježbanje nade? Živci su joj bili napeti preko svake mjere. Ona baci pogled na ostatak literature, na savjete. Nađite se s njime na javnome mjestu! Nemojte ga pozivati kući dok ga ne upoznate! Nemojte zaboraviti na sva upozorenja glede sastanaka sa strancima! Zaboraviti?! Pa oni su gotovo ucrtani u njezino pamćenje!

Kako je poslijepodne prolazilo, svaki joj se sat činio sve dužim. Napokon je izabrala odjeću, razradivši sve do u detalje, iako je znala da se još može predomisliti. Hoće li mu se svidjeti? Što bi mogao željeti netko tko je na rukovodećem položaju? Posebnu će pažnju posvetiti šminki: previše šminke odbija muškarce, premalo bi značilo da se nije dovoljno potrudila... ili je, možda, obratno? Prvi je dojam tako važan. Naći će se u četvrti Embankment, u šest sati. Glas mu je bio ugodan... Još uvijek stigne skočiti na jedan sat u gimnastičku dvoranu u podrumu, napeti mišiće, pojaviti se okretna koraka i sjajne kose, sigurna u sebe.

Bio je petak, kasno poslijepodne, i gimnastička dvorana bila je gotovo posve prazna. Kada je Angela stigla, neka zlovoljna djevojka širokih bokova upravo je odlazila.

– Ne znam zašto se uopće trudite – progunđala je – s vašom figurom. Ali to, naravno, nije imalo nikakve veze. Angela se ovdje znojila kako bi

bila dostojnija. Ovakve je primjedbe nikad ne bi smirile jer nitko nije mogao vidjeti ono što je ona vidjela: prebijelo i premekano tijelo koje je odolijevalo mučenjima kojima ga je trebalo pretvoriti u tijelo balerine. Sav taj njezin trud svodio se naposljetku na način da zasluži neke neodređene buduće nagrade i da raščisti svoje misli, jer kada bi počela vježbati, nije mogla misliti ni na što drugo

doli na kratkotrajan osjećaj nadmoći što sve ovo radi. A onda se sjeti da u vrećici ne bijaše ponijela i cipele koje idu uz haljinu, podignu ruke u očajanju i pritom ugleda svoj odraz u zrcalu, malo, napeto, bijelo lice koje se sjajilo od znoja, otvorenih usta – odraz je bio tako ružan da su joj noge stale iako bijaše pritisnula tipku i povećala brzinu. Kako je stroj nastavio raditi, on izbaci Angelu prema naprijed. Ona udari glavom o zrcalo, a oštra površina trake koja se i dalje kretala zagrebe joj koljena. Njezine krikove priguši zvuk stroja. Jedina preostala osoba u dvorani glasno se nasmijala prije nego joj je priskočila u pomoć.

Krv je oprala pod tušem – dobro je,...da, zbilja... da, sve je u redu – ali što će sada? Više nije bilo moguće otkazati sastanak niti javiti da će zakasniti jer je imala samo njegov uredski broj. A nije se nakon svega mogla jednostavno ne pojaviti jer je znala kakav je to osjećaj.

Nedostajale su joj Hazel i Patsy, nedostajalo joj je njihovo zadirkivanje. Umjesto njih sada je na šestom katu bila samo čistačica.

Angela zadrhta. Dobro, mora se pomiriti s time da ima masnicu i oguljena koljena, iako je pomisao na to kakav će dojam ostaviti prestravljuje. Naći će se s njime ispred stanice Charing Cross, uz rijeku.

S muškarcem se uvijek nađite na javnom mjestu, draga – mi vas štitimo koliko možemo, ali predlažemo da se prvi put uvijek nađete na prometnom mjestu i popijete piće. Mi provjeravamo ljude za vas, ali vi svejedno morate biti pažljivi, odzvanjao je u njoj majčinski glas.

Angela se nasloni na zid okrenuvši se prema rijeci. Nije se osvrtala na ljude oko sebe. Bilo joj je zlo, ali odjednom se osjeti bezbrižnom. Kakve sve to ima veze!? Kosa joj je bila razbarušena i neuredna jer nije imala vremena počešljati je. Nije uspjela ni prikriti modricu s malom posjekotinom koja je bridjela na njezinu čelu tik do linije kose, zaliječiti izgrebena koljena i dva prsta natečenih zglobova na desnoj ruci. Preplašeno baci pogled na sve to. U uputama agencije o upoznavanju nigdje se nije spominjalo ljubljenje ruku. Muškarci više tako ne pozdravljaju.

– Oprostite, kasnim... To ste vi, zar ne? – Pojavi se pored nje, privlačno zbunjen. Bio je niži nego što ga bijaše zamišljala, tamne kose, upadljivo zgodan.

S rijeke dopre povjetarac. Polagana plima varljive snage bijaše se okrenula i sada je topli zrak milovao njezino lice i podizao joj kosu uvis. Njegove oči, koje su je detaljno ispitivale, bile su tople i znatiželjne, istinski brižne. Ona mu pruži ruku, no kada ju je prihvatio i stisnuo, šaljivo se naginjući i klanjajući da poljubi njezine natečene prste, kriknula je od bola. Stoga on odustade od poljupca i ponovno joj stisne ruku kako bi je smirio. Premda je pritisak bio blag, njezine se oči ispuniše suzama. Položivši njezinu ruku na svoj, mnogo širi dlan, on je pažljivo pregleda. Imala je svoj najbolji prsten. Mali lažni safir zabljesnu. On baci kratki pogled na njega.

– Ranjeni ste – reče ozbiljno. – Što vam se dogodilo? – Pala sam dok sam trčala – promrmlja ona. On se nasmija. Ne onako kako bi se nasmijale cure, već nježno, držeći i

dalje njezinu ruku na svome dlanu. Osjećala je kako njegove oči putuju do

njezinih izgrebenih koljena, koja su virila ispod ručno šivane suknje za koju se napokon bijaše odlučila. Nije imala čarape, a nakon posla ih nije stigla kupiti – sada se već počela osjećati glupo.

– Jeste li trčali prema nečemu ili od nečega? – upita je. – Ne znam – reče ona očiju punih suza. – Mislim da bi bilo najbolje da vas jednostavno odvezem kući, zar ne? Kimnula je izuzetno zahvalno. Taksiji su jurili srednjom trakom, žureći prema svojim dalekim

odredištima. Najveći broj pješaka pokušavao je privući njihovu pozornost, a tek nekoliko njih bijaše zastalo gledajući klonulu plavušu kojoj je brižan muškarac pomagao da uđe u crni taksi.

Moli za mene. Sat u zvoniku više nije radio. Kazaljke na njegovu plavom brojčaniku bile su jednom za svagda zalijepljene na deset do tri. Elisabeth bijaše poslušala zapovijed velečasnog Flynna i spavala je dolje, pa je vrijeme mogla odrediti prema svome ručnom satu. Bila je pogledala zvona, otplakala svoje: i to je bilo to. Sada, dvije minute prije ponoći, osluškivala je hoće li čuti struganje štakora iznad sebe. Štakora u čizmama, koji bi strugali po rubovima njezina sna.

No nije bilo nikakvih štakora. Vladala je blagoslovljena tišina koju toliko bijaše priželjkivala, a onda se odjednom javiše zvukovi, najprije tihi, onda odlučni. Netko je bio tu. Ona se uspravi tako naglo da joj je se učini kako je slomila iskrivljenu kost u svome vratu. Postoji samo jedan izlaz i ulaz, prisjeti se, ovo je najsigurnije mjesto na svijetu, njezino utočište.

Pa ipak, netko je bio tu.

Šesto poglavlje

azlozi zbog kojih je voljela zvonik bili su brojni, neki stari, a neki novi. U početku ga bijaše zavoljela ponajprije zbog njegove osebujnosti i

uzvišenosti. Zvonik je stajao iznad nje, tražio da se netko naseli u njemu, čeznuo za tim da ga netko spasi. A onda, kada se uselila, mogla se hvaliti s njime kao s jednom bitnom značajkom svoga života, on joj je davao pravo da se smatra osobitom. Nijedna obična osoba ne bi odabrala živjeti među paukovima, ali Elisabeth se oduvijek borila sa svojom podvojenošću: potrebom da se spoji s gomilom i željom da ostane dramatično drugačija. Doista, nije poznavala nikoga drugog tko bi mogao suzbiti svoj strah od duhova i stanovati ovdje, no ona se bojala živih.

A bila je tu i njezina trajna, agnostička ljubav, ne samo prema crkvama, već i prema zvonima, koja su je oduvijek podsjećala na more. I premda su ova zvona ovdje šutjela, samo njihovo prisustvo izazivalo je u njoj poštovanje. U posljednje vrijeme bijaše dodatno zavoljela zvonik jer se tu osjećala sigurno, on ju je čuvao od vanjskih demona, iako nije mogao ništa protiv onih u njoj. Ovdje je mogla odabrati za koga će poput Matovilke raspustiti svoju zlatnu kosu, a ukoliko bi zvonik bio napadnut, mogla je onesposobiti uljeze bacajući projektile niz njegove opasne stube. Ili se mogla povući do vrha, do šutljivih zvona i danima tamo ostati zabarikadirana. Ovo je bilo mjesto koje liječi.

Uvijek je bilo posjetitelja: muškaraca koji bi ostali tu neko vrijeme, ljudi koji bi navratili, uključujući i čestita i nepristrana velečasnog Flynna, s džepovima punim ključeva. No nitko nikad nije došao nepozvan. Zvonik, sa svojim masivnim vratima koja su joj omogućavala da se zaključa u svaku pojedinu prostoriju, bio je savršen za njezine potrebe.

Gruda straha koja joj je sada stajala u grlu imala je gorak okus razočaranja. Ona osjeti kako čezne za onim varljivim trenutkom mira koji predstoji duboku, duboku snu. Netko je bio tu i ona je znala da mu se ne može suprotstaviti – bila je preslaba. Ožiljak na leđima još uvijek ju je svrbio – ako je netko dotakne, pući će poput porculana.

Možda je to samo neka nova vrsta štakora, potomaka onih koji joj bijahu pojeli sagove prije nego što ih je protjerala, namamivši ih u glavnu crkvenu lođu, a potom u neodržavani stražnji vrt. Miševa se zasigurno riješila: onih nekoliko preživjelih obavijestilo je rodbinu i nikada se više nisu vratili. A bila je tu i velika debela mačka, nepripitomljena ali mazna, koja je noću tuda vrebala, a danju sjedila na suncu koje je kroz prozor prodiralo u crkvu; no ona se nije mogla popeti stubama ako joj netko ne bi otvorio vrata. Uostalom, zvukovi iznad nje činili su se sada Elisabeth daleko više prijetećim.

R

Nije imalo smisla ni praviti se da su to samo zvukovi crkve: izdisanje topline, nakupljene tijekom dana, u nizu uzdaha, škripa ili oštro pucketanje kamena i drva koji su disali i hladili se. Taj netko bijaše prošao pokraj vrata njezine dnevne sobe i popeo se do sobe sa satom i krevetom. Čak i kroz debele zidove sada je jasno uspijevala odrediti kako je ta buka ljudskoga podrijetla. Struganje nogama. Prigušeni koraci teške obuće. Potom se stadoše spuštati.

Same stube, u sredini lagano udubljene na mjestu gdje brojne stope bijahu istrošile granit, bile su nečujne; okno zvonika nije propuštalo jeku. I najteži korak postajao je ovdje relativno tih: ne bi se čuo topot koji bi isti činio kretanjem po drvenom podu. Koraci se sada zaustaviše pokraj njezinih vrata. Potom se vrata otvoriše, uz zvuk nalik zijevanju psa. Glasnije od udaranja njezina bila.

Soba s golemim prozorom nikada nije bila posve mračna. Elisabeth bi pri mjesečini uspijevala čak i čitati ukoliko su slova bila velika, pa joj nije bilo teško vidjeti ga dok se saginjao da uđe. On zastade na pragu, poput životinje koja je namirisala čovjeka. No potom se okrenu, ne prema njoj, već prema prozoru. Ona zamahnu metlom prema njegovu potiljku i drškom ga pogodi u rame. Osjeti kako ju je prostrijelila bol i krikne, a metla se stropošta na pod. Stade se grčevito trzati.

Promatrali su se par trenutaka: on potpuno mirna tijela, ona grčeći se. Nije mogla upravljati ovim divljim drhtajima, osjećajući bespomoćan strah kada je shvatila koliko je krupan. Mogao ju je podići i slomiti napola. Nije li joj ionako bilo svejedno? Što bi se dogodilo da umre? Često bijaše čeznula za takvim zaboravom.

Izmaknuvši se njezinu udarcu, krupni muškarac joj lijeno okrenu leđa, ne bojeći se onoga što bi mogla učiniti, a očiti prezir koji je izbijao iz njegove bezbrižnosti ponovno izazove njezinu reakciju. Naže se i posegne za metlom, ali kada je prstima obujmila dršku, on je već bio pored nje, držeći u ruci pokrivač s njezina kreveta.

Ogrnuvši ga oko njezinih ramena, prekriži joj ruke preko prsa, a onda čvrsto omota tkaninu i napravi čvor otraga. Elisabeth je sada bila umotana poput egipatske mumije. On je podignu, odnese na drugi kraj sobe i smjesti na madrac, poput svećenika koji s ritualnim poštovanjem prinosi na oltar žrtvu paljenicu. Onda upali svjetlo i pogleda je, teatralno uzdahnu i zaprijeti joj prstom.

– Slušajte, gospođice Kennedy, morate nešto naučiti – reče. – Ako želite istući momka koji je mnogo veći i jači od vas, nemojte mu prilaziti sprijeda. Mogli ste me i pristojno pitati, skuhati mi čaj i onda na mene izliti kipuću vodu. A mogli ste i nazvati policiju. Zašto niste?

Boljelo ju je grlo. – Zašto niste? – ponovi on. – Ne bi mogli ući. – Ah, da – reče i čučne pored nje, iako ne suviše blizu. – Stari problem

sigurnosti. Zaključate vrata za sobom tako čvrsto, da nitko ne može ući dok vi ne izađete. Zar niste dobili moje poruke?

Doista je bio krupan: imao je velike šake i široka prsa. Odjeća mu je bila nemoguća. Kroz prugastu flanelsku noćnu košulju, raskopčanu na prstima, koja mu je sezala do ispod koljena, vidjeli su se dlakavi i mršavi listovi koji su virili iz nezavezanih čizama. Kosa mu je padala na ramena; na zapešću je nosio bakrenu narukvicu. Imao je guste obrve, smeđe oči i jamice.

– Kakve poruke? – Glas joj je drhtao. – Ostavio sam poruku nekom dečku u Devonu. U stvari, nekoliko sam puta

dugo razgovarao s njim. Ja sam novi čistač oca Flynna... onom prijašnjem se nisu sviđali duhovi. U svakom slučaju, velečasni je rekao, iako moram priznati da je bio sumnjičav, da nema ništa protiv da se ovdje uselim dok vas nema ako mi i vi to dopustite. Rekao sam da ste mi dopustili i dao mi je ključ. Moram priznati da sam mu lagao.

– I sada lažete. Činilo se da pažljivo razmišlja o njezinoj optužbi, kao netko tko se trudi

shvatiti neku šalu. – Ne – reče – nisam darovit lažac. Sada pogotovo ne. – Upitno je pogleda.

Nije mu mogla uzvratiti pogled, ali proučavala ga je. Zbog iskrivljenja vrata izgledalo je kao da se skutrila, no najjači strah već bijaše nestao.

– Slušajte – reče on. – Pada kiša. Oboje stadoše osluškivati. Na golemom prozoru čuo se skladan zvuk

kapljica. Slušala je, mrzeći ga zbog svoje slabosti, gadila joj se njegova mirnoća, osjećala je odvratnost prema njegovoj drskosti i bojala ga se. Sve dok joj pogled opet nije pao na njegovu noćnu košulju i čizme. Iako je bio krupan, prestrašeno poskakivanje njezina srca ipak se smirivalo. Ipak, nije mogla pomaknuti ruke. Kao da je pročitao njezine misli, on je pridignu jednom svojom velikom rukom, pridržavajući joj ramena, a drugom odveže povoje i popravi joj jastuk. Potom omota oko nje pokrivač, ostavljajući joj ruke vani. Pore na njezinoj koži otvoriše se i znoj joj poteče niz lice, kosa joj je bila vlažna, lice joj je bridjelo. Preplavljena toplinom, zatvori oči. Čula je kako se kreće oko nje. Potom osjeti kako joj vlažnom tkaninom briše čelo i udubine ispod očiju, prelazi na kosti vrata gdje se bijaše slio znoj. On podignu pokrivač s njezinih nogu.

Tijekom svih onih dugih mjeseci liječenja, kada je morala prigušivati svoje nezadovoljstvo zbog dodira, odvratne intimnosti koju bolesnima nameću zdravi, nijednom ne bijaše osjetila takvu iskrenu nježnost.

– Ispričavam se – reče on službeno – zovem se Joe. Nemam nikakvih pismenih preporuka. Otići ću ujutro, ali ne možete me izbaciti na ovakvu noć. – Kiša bijaše pojačala perjasto bubnjanje, snažno psikćući na prozorsko okno. Sada joj je bilo toplo.

Izbaciti ga? Popustljivost u njegovu glasu i sama ideja da je takvo nešto uopće moguće, ili da je ona u takvom položaju da bi to mogla zatražiti – možda skočiti na svoje porculanske noge i odgurnuti njegovu ruku – navodili su je na smijeh, iako je zvuk koji je ispustila zazvučao tek kao bespomoćno gunđanje. A onda odjednom postade strahovito umorna. Kao i to hoće li nastaviti živjeti ili će umrijeti, zašto bi joj trebalo biti važno što će on učiniti? Bojala se jedino boli.

Sve dok nje nije bilo, bilo joj je svejedno. Kroz izmaglicu postade svjesna toga da je on njezinu šutnju shvatio kao pristanak. Uguravši joj u ruke šalicu mlačnoga mlijeka, sjedio je sada na rubu njezina kreveta i jeo jabuku.

– Popravljam sat – reče neobavezno. – Što mislite o tome? Meni ujutro ne smeta buka.

– Ujutro više nećete biti ovdje – promrmlja ona. – Izbacit ću vas. Dio po dio. Podići ću vas iznad glave.

On je pogleda. Nije se više mogla boriti protiv sna u koji je tonula – nije si mogla pomoći.

Onda se Joe vrati gore u svojoj noćnoj košulji i čizmama. U sobi u kojoj se nalazio sat bilo je dovoljno mjesta za još jedan madrac. On leže na njega, još uvijek u noćnoj košulji, prekriži ruke ispod glave i pogleda naniže, prema čizmama, osluškujući kišu. Ovdje je bilo pomalo vlažno i mirisalo je na ulje. Bijaše je prestrašio, što mu uopće nije bila namjera i sada mu je bilo žao zbog toga. Jenkinsu se to neće svidjeti. Dao mu je ovu ludu adresu da pazi na njegovu štićenicu, a ne da je nasmrt prestraši.

Jadni moj stari Joe, pomisli u sebi. Tako brzo bijaše shvatio Jenkinsov mig, ali bio je tako nespretan kada su se u blizini nalazili drugi ljudi, naročito žene. Puno bolje se snalazio s neživim stvarima – najbolje kada je fotografirao stvari i mrtvace. U svemu je bio bolji od ovoga. Bio je sasvim sretan kada bi spavao okružen pokvarenim strojevima, a ovaj sat je bio sasvim definitivno mrtav. Vani, prema njegovu plavom brojčaniku, vrijeme je stajalo i ništa se nije mijenjalo.

Kako si ti osjetljiva duša, Joe – reče sam sebi – zatočen u tijelu buldoga, velikih očiju, s gubicom i mišićima, ali koji niti laje niti grize. Što ti je, do vraga, bilo na pameti?

Barem, reče Jones sam sebi, ne nosim pidžamu. S tugom pogleda svoj odraz u ogledalu. Nije ni čudno što ga zovu Sova. Sjeti se papirića kojega mu u školi bijahu ostavili na stolu, tako da ga pročita pred svjedocima. Dragi Jones, za tebe bih preplivala najdublji ocean, prešla najsušu pustinju, popela se na najvišu planinu... P.S. Navratit ću sutra navečer ako ne bude padala kiša. Pusa, Cleo – njegova tadašnja tajna ljubav. Kako su se samo smijali i kako je on, sa svojim pogledom punim nerazumijevanja, bio ništa drugo doli igračka u njihovim rukama. Ništa se bitno nije promijenilo, osim što mu glava bijaše narasla i sada je više odgovarala veličini njegovih ušiju.

Gospodin Karizma, žmirkao je sarkastično prema zrcalu i pokušavao se uvjeriti da djevojka nije došla jednostavno zato što joj se razboljela majka. Ni slučajno se nije moglo dogoditi da je ona njega vidjela prva i onda se sakrila; nije se moglo dogoditi da je nije primijetio jer bijaše stalno skidao i stavljao naočale, razmišljajući kakvim da se prikaže: kao osoba s dobrim vidom ili kao miran znanstvenik.

Sova se nikada nije uspio naviknuti na kontaktne leće, stalno ih je gubio. Eto kakva je bila korist od toga što ih je sve pretekao i prvi stigao u agenciju za upoznavanje. Rezultat ovoga smionog pothvata bilo je samo novo u nizu odbijanja. Svakako je ružan udarac kada te djevojka odbaci i prije nego što ste se upoznali. Pitao se bi li imao hrabrosti vratiti se i još jednom pokušati. Osvrnu se po svome urednom gnijezdu u predgrađu, kojemu je usprkos tome nedostajala ženska ruka, i upita se, po tko zna koji put, zašto neki njegovi poznanici uvijek imaju uspjeha sa suprotnim spolom premda su potpune budale, premda nemaju ništa za ponuditi im, za razliku od njega koji nudi toliko toga. Dao bi im svoje srce na pladnju, da ga pojedu u sendviču.

Djevojka koja bi bila ljubav njegova života mogla bi raditi što god poželi; nikada joj ne bi postavljao pitanja niti je u bilo čemu ograničavao. Sovi ne bi smetalo ni kada bi ona poželjela promijeniti cijelu njegovu kuhinju, dapače, bio bi joj zahvalan na tome. Ne bi mu smetalo da mu kaže kako uopće nema ukusa, uključujući i njegov odabir odjeće; no dobro, pomisli, to bi ga ipak moglo malo povrijediti. Tata mu je uvijek govorio da je staromodan, ali mama ga je smatrala divnim. Nije bio debeo. Nije imao ružnih navika.

Istina, nije bio šarmantan poput Michaela, no nije bio niti svinja poput Roba ili čudak poput Joea; imao je dobar posao i ušteđevinu. Nudio je vjernost, pouzdanost, obožavanje i nastavljanje vrste. Pa što mu je onda nedostajalo?

Baš ništa. U tome je, znači, bio problem. Sve dosad nije mislio da izgleda zastrašujuće, no možda je, kada ga je ugledala iz daljine, bijaše odbila njegova moć. Ta ga pomisao osokoli. Iskesi zube: savršeni, bijeli i pravilni. Lijepa koža. Da se barem nikada nije dogodio onaj zadnji telefonski razgovor zbog kojega bijaše zakasnio pet minuta.

– Plašljivo srce – reče zrcalu – ne osvaja lijepe dame.

U subotu ujutro sunce je vedro sjalo, no bio je to varljiv sjaj. U sjeni zgrada, preko puta uske ulice gdje su sjedile, bilo je prohladno.

– Vidim da si se prikladno odjenula – primijeti Patsy. – Pažljivije no jučer. – Daj šuti. – Izgledaš kao gospođica Angela. Ne baš kao svjetska žena, no ipak lijepo.

– Angelu su uvijek spominjale kao mjerilo za hrabrost u odijevanju. Hazel nije voljela djevojačku odjeću, no danas se bijaše odjenula upravo

tako: imala je pamučnu haljinu s uzorkom, jako čednu, malo izgužvanu i mjestimično odšivena poruba, no ipak ženstvenu. Patsy je nikada prije nije bila vidjela u suknji, još manje u haljini. Hazel je imala kratke, punašne noge koje nisu baš bile njezin najjači adut. Patsy pomisli kako haljina ipak može popraviti dojam.

– Ovo barem nije službena odora – odvrati Hazel. – Izgledaš tako da bi ti ona stara mogla na kraju dodijeliti muškarca s podbratkom i jednom kraćom nogom. Kao muška sobarica.

– Ali to je samo kostim – pobuni se Patsy. – O, da. Samo. Jesi li nervozna? Ma nee, naravno da nisi. Ti jednostavno ni

nemaš druge odjeće osim kostima i odjeće za zabave. Jesam li u pravu? Ona ispi ostatak kave, ustade i objesi preko ramena veliku cilindričnu torbu

koja nije pristajala uz njezinu ljupku haljinu. Izgledala je kao da sadrži vodoinstalaterski alat ili izbor iz arsenala raznog ubojitog oružja. Patsy pomisli da takve torbe nose pripadnici IRA-e i da pritom izgledaju jednako tako tajanstveno i odlučno kao Hazel sada.

– Onda dobro. Ti si prva na redu. Ja idem u kupovinu. Vidimo se kasnije. Nemoj mi ništa pričati.

I tako Patsy pregleda natpise na ulazu u zgradu koji se nalazio pokraj muškoga krojačkog salona, pope se stubama, svakim korakom ulazeći u sve veći mrak, i pokuca na vrata. Trudila se osjećati kao zaposlena žena, kakva je i bila (naziv “žena s karijerom” činio joj se jako staromodnim, a, uostalom, danas je svaka žena koja je držala do sebe imala nekakvu karijeru), na vrijeme se sjetila kako bi se trebala držati pravilno, no ipak joj je bilo nelagodno: bila je svjesna toga da ovo nije obična misija i da je ništa u njezinu dosadašnjem životu nije pripremilo na ovo što će upravo učiniti i reći.

Patsy bijaše jutros mnogo puta promijenila garderobu prije nego što je konačno osmislila ovaj izgled, od pankerskog preko muških košulja do haljina iz butika, od divlje raščupane do brižljivo počešljane kose, od sportskog do elegantnog, i obratno, no niti jedna od tih kombinacija nije odgovarala tome kako se zapravo osjećala. Kao usidjelica s nešto više od trideset godina, s novcem u jednome džepu i kutijicom za milodare u drugom.

Vrata u Odabrane prijatelje bila su otvorena. U pozadini se čula glazba, smirujući zvuk Handelova koncerta za čembalo. Ulaz je vodio u malu prostoriju s lijepim stolom, na kojemu su stajali papiri i brošure naslagani pokraj goleme tirkizne vaze u kojoj je bio tako velik buket cvijeća da je ispunjavao gotovo cijelo predsoblje. Visoki su ljiljani blistali među žutim i plavim gladiolama, okruženi oblakom paprati, vjenčani buket uz koji bi i najviša mladenka izgledala patuljasto. Miris je bio prejak, kao da je cvijeće cijelu noć prostražarilo kraj zatvorenih prozora. Patsy dotaknu najviši ljiljan. Bio je gladak, a na njezinu nadlanicu pade svijetlonarančasta pelud. Da ja poželim svoju kuću napuniti cvijećem, pomisli ona, morala bih na to potrošiti čitavo bogatstvo. Razveseli je taj mali dokaz vlastite uspješnosti.

Potom ponovno pogleda prostoriju u kojoj se nalazila. Odabrani prijatelji. Stol je bio imitacija antiknoga, ulašten do visoka sjaja, bez tračka peluda ili prašine. Pokraj njega nalazio se prazan stolac. Patsy nesigurno zastade, pitajući se bi li trebala nešto doviknuti prema napola otvorenim vratima koja su vodila iz predsoblja. Dok je tako čekala, začu neki glas. – Dobar dan! Izvolite ući, draga. Patsy, zar ne? Oprostite, danas malo kasnimo.

Ušavši, našla se pred otmjenom starijom ženom s modernim naočalama i u ljetnome odijelu mornarskoplave boje. Kako je od iza nje dopiralo prozorsko svjetlo, crte njezina lica nisu se jasno vidjele dok je sjedala za stol koji je bio

službeniji od ukrasnoga stolića u maloj sobi. Rukom punom prstenja žena mahnu prema stolcu s druge strane stola. Na drvenom ormaru za spise bilo je još cvijeća istoga mirisa, koji je nadjačavao miris njezina parfema. Soba je sličila pravom budoaru, i ona Patsy podsjeti na čekaonicu skupoga privatnog zubara kod kojega jednom bijaše otišla. Udobnost.

– Čaj se kuha – reče gospođa Smythe blago i onda poče. – Dakle, draga moja, znam da treba hrabrosti da se dođe na ovakvo mjesto, no ako sumnjate, znajte da je ovo možda vaša najbolja odluka. Vani je prava prašuma, zar ne? Ljepotica kao vi sigurno ima brojne obožavatelje, ali to nije sve, zar ne? Treba pronaći pravoga muškarca, s kojim ćete se nadopunjavati u svemu. Emancipacija nam baš i nije riješila sve što smo željele, i sama to vrlo dobro znam. Kladim se da uglavnom nailazite muškarce koji vas se boje ili vas doživljavaju kao stijenu na koju će se objesiti poput priljepka.

Bila je to sasvim točna analiza, iako je Patsy bila zbunjena brzinom kojom bijaše iznesena. Pomisli na osiromašenoga Bena, lašca Davida i solidnoga ali dosadnog Johna.

– Obično srećete mali broj muškaraca, koji nisu u istoj fazi života u kojoj ste vi – nastavi gospođa Smythe. – Neki su već našli partnericu, oženili se, a neki još uvijek luduju. I treba im toliko vremena da shvate važnost stabilnosti, jadnicima, jer sve se u njima bori protiv toga da je priznaju. To nije muževno, znate. Govore da su otoci, da mogu živjeti sami. No muškarci koji dolaze u ovu agenciju nisu takvi. Oni su shvatili da su zapeli na krivom putu. Nije im više privlačno što su slobodni igrači. Svi su oni dobra imovinskog stanja, draga, i zanimljivi. U suprotnom ih ne bih ni primila. Vjerojatno ne pijete sa šećerom, zar ne?

Patsy je bila tako njome opčinjena da nije bila ni primijetila brze pokrete kojima je skuhala čaj, sve dok se na stolu ispred nje nije pojavila šalica na tanjuriću od finoga porculana. Aroma Earl Greya nadjača miris cvijeća. Kao da je došla kod gatare. Gospođa Smythe je naprosto čitala njezine misli. Preplaviše je osjećaji.

– Treba ispuniti velik obrazac, dušo – mrmljala je gospođa Smythe. – Moram znati sve o vama kako bih vam mogla što bolje pomoći, najbolje što znam. Nadam se da to ne smatrate nametljivim. Želite li da vas ostavim samu dok to ne ispunite ili želite da vam pomognem? Oprostite, svjetlo ovdje nije baš dobro.

– Želim da mi vi pomognete – reče Patsy, što je i iskreno pomislila ugledavši obrazac koji se bijaše pojavio jednako nenadano kao i čaj.

U ovoj sobi kao da je stalno bila večer, bila je tamna iako ne i nevesela, poput maternice koja njeguje a ne guši, a žena s druge strane stola, sa svojim tihim hipnotizirajućim glasom, djelovala joj je poput nježne ali i stroge majke, kakvu nikada nije imala. Sve se Patsyne ideje o tome kako bi se trebalo ponašati uskovitlaše – bijaše navikla sve držati pod kontrolom, a sada je odjednom bila spremna potpuno se predati. Bijaše došla pripremljena na to kako će se

oduprijeti svim intimnim pitanjima, ekonomično reći onoliko istine koliko bude potrebno da ostavi dobar dojam – a sada se očajnički željela povjeriti.

Zajedno stadoše ispunjavati obrazac. Ime, datum i mjesto rođenja bili su najbezazleniji podaci koje je dala. Ono što je nakon toga rekla, potankosti čega je zaboravila, oduzelo joj je znatno više vremena. Kako je uređen njezin stan? Voli li antikvitete? Ne – vrlo dobro – moderan namještaj je više u njezinu stilu, a isto tako i moderna odjeća s potpisom. Kako se slaže/slagala s roditeljima? Loše, činjenica zbog koje je gorko žalila jer su sada oboje bili mrtvi. Nema se na koga osloniti, znate. Već je bila na rubu suza. A što misli zašto ne dozvoljava da joj muškarci priđu bliže? Kako podnosi kritiku? Koju boju najviše voli? Kako se bori protiv samoće? Koji su njezini najveći strahovi? Kako da vas ljudi zavole? Sve to, a između ostalog i što želi od muškarca. Vjernost, nadu, privrženost, ljubav, prijateljstvo. Samo to? – žena se nasmija. Nasmija se i Patsy, po prirodi jako sumnjičava.

Iz agencije je izašla iscrpljena ali nadahnuta: osoba kojoj se bijaše povjerila u toj prijatnoj ispovjedaonici nije joj samo dala oprost, već i obećanje novoga života. Bijaše prošlo dva sata. Sjenke su se u međuvremenu pomaknule sjedne strane ulice na drugu. Hazel ju je čekala dok joj je u oči udaralo sunce.

– I, kakva je? – upita je. – Kakva je ta gospođa Smythe? Patsy je bila omamljena i njezino ju je oklijevanje ljutilo. – Prijazna je – reče stoga mlako. – Prijazna. Hazel prijeđe ulicu, rasparana poruba i živahna koraka, i pope se stubama.

Patsy sjede na njezino mjesto, igrajući se šalicom kave i pitajući se neprestano kako to da je toliko toga rekla i kako to da je s toliko uživanja pila čaj koji uopće ne voli.

Kada se puno kasnije spustila i Hazel, mnogo blažega raspoloženja no ranije, kada bijaše ulazila, susretnu na ulazu nekog muškarca. On se, kratko se naklonivši, povuče ustranu i sa smiješkom je propusti. Ona žmirnu prema njemu i vanjskome svijetu, stade ispred njega, promrmlja “hvala” i široko mu se nasmiješi, a malo kasnije, kada se on već stao žurno uspinjati, okrenu se kako bi ga bolje promotrila.

Dok su joj iz vida nestajale njegove besprijekorne sportske cipele i manšete samtastih hlača pomisli kako baš i nije po njezinu ukusu: nije bio dovoljno visok i činio se previše staromodnim, ali ako je to bio pravi primjer muškaraca koji će dati novac kako bi okušao sreću u ovoj agenciji, onda joj se budućnost smiješila. Zapita se može li gospođa Smythe i iz muškarca izvući toliko podataka koliko uspijeva iz žene. Nije u to nimalo sumnjala.

Bijaše se pretposljednjim nizom stuba uspeo preskačući po dvije odjednom, a onda je na zadnjem odmorištu usporio i nastavio nešto tiše, pa ga nije čula kada je došao na ulazna vrata.

Gospođa Smythe je zamatala cvijeće na ukrasnom stoliću; čulo se glasno pucketanje čvrste plastične folije dok se mučila učvrstiti elastičnu traku oko neravnih stabljika kako bi ih lakše odnijela kući. Za danas je bila gotova s poslom, ali ništa nije željela rasipati. Ovaj je posao bijaše potpuno zaokupio – psovala je ispod glasa jer su joj se skliske stabljike uporno izmicale. Oko glave joj je lebdio dim cigarete koja je nesigurno visjela iz kuta njezinih blijedih usana – sličila je staromodnoj konobarici. U njegovim je očima tu sliku upotpunjavala i njezina kosa. Danas je bila tamnozlatna i kratko podšišana, kao da je željela biti u skladu sa cvijećem.

On povuče lanac koji je ležao preko njezinih grudi i na kojem su joj visjele naočale – ispustivši cvijeće, ona krikne. On podignu cvijeće i poče ga ponovno slagati.

– Nemoj to raditi, dušo. Posvuda se samo šuljaš i šuljaš. Izgledao je namrgođeno i pokunjeno – nadurio se. Kada god bi ga gospođa

Smythe pogledala, preplavio bi je ponos koji nije bio samo majčinski: bilo je pravo čudo što u svojim kasnim danima cvatnje bijaše uspjela proizvesti stvorenje koje je bilo tako potpuno savršeno.

Posjetivši jednom talijanski Jadran, s prezirom je gledala prikaze Adonisa – nisu se mogli ni mjeriti s njime. A slika Madone s djetetom ponukala ju je na usporedbu koja je rezultirala spoznajom da je dijete na slici tek slabi odraz primjerka koji je stajao pored nje. Fotografije radosnih mladih vojnika-junaka, savršene kose i zubi, nagonile su je na sličnu reakciju, a isto tako i portreti božanstvenih aristokrata u Nacionalnoj galeriji portreta. Kako se uopće itko mogao razmetati svojim djetetom govoreći da je savršeno kada je postojao njezin sin?!

On se sada, kao i uvijek, mrgodio samo da je razljuti, što bi svaki put djelovalo na nju.

– Nemoj to raditi, dušo. Kvari ti izgled. Ne mogu ti, srce, ni opisati kakvo mi je bilo jutro. Opet sam kasnila, pa sam morala nabrzinu skrivati računalo, to se mora, naravno – pokazala je prema prijenosnom računalu koje je stajalo pokraj vrata. – A onda, te djevojke... S njima ću zbilja uživati. Dvije prijateljice, strahovito različite. Ima nas svakakvih na ovom svijetu, zar ne? – On se i dalje durio, a ona poželje da već jednom prestane s time. Uspijevalo mu je istovremeno se duriti i kimati glavom – poput djeteta koje je naučilo kakav trik za predstavu.

– Sve su tako prokleto lijepe – izlijevale su se rečenice iz gospođe Smythe. – Tako su jebeno savršene, imaju tako dobre plaće, tako su savršeno jadne sa svojim malim stremljenjima. Dragi, hvala ti za onog malog s naočalama, ali gdje su ostali? Treba mi ih petnaest. A onaj očalinko mi se učinio tako dosadnim da sam ga spojila s plavušom od prošloga tjedna, za početak. Uz malo sreće, do smrti će se izdosađivati na prvom sastanku. Ali, ionako je bio jedini muškarac koji joj je blizak po godinama. Znam da je to jedan od tvojih. Zašto nikada sama ne pronalazim dovoljno muškaraca?

– Mogla bi opet dati oglas, kao što si prije radila.

– Oh, da. Priuštiti si takvu gnjavažu. Ali kako si mi ti, dušo? Lijepo te vidjeti ovako iznenada. Iako si se prišuljao... O, moj Bože, pa što se dogodilo?

Bio je viši od nje. Kako bi je mogao zagrliti i sakriti glavu u njezinim grudima, sjeo je na uredski stolac i obujmio je oko struka. Njezina bluza se navlaži od njegovih suza. Imala je krupne grudi, a prorez između njih – mjesto na koje on toliko puta bijaše položio glavu – bio je ljepljiv. Bio se rodio s najljepšom kosom na svijetu, ali premda čak i najljepša dječja kosa uglavnom s vremenom postane gora, njegova je postala još ljepšom. Bila je gusta, dobro oblikovana – kako ju je sama šišala, znala je i osjećala pod prstima da bi je se moglo oblikovati poput skulpture. Ona gurnu njegovu glavu među svoje grudi, a onda ga grubo povuče, odgurnu i prstiju iskrivljenih u njegovim tamnim uvojcima zagleda mu se u oči.

– Mama – reče on – mama, mama, mama... – Je li Mickey bio zločest? – gukala je, puštajući iz ruku njegovu kosu. Istrže cigaretu iz svojih usta i tržnu se odlijepivši je od usne. Baci opušak u

tirkiznu vazu i stade osluškivati tiho psiktanje koje je proizveo, osjetivši želju da i sama ispusti takav zvuk. Potom obujmi sina i nastavi ga milovati, zbunjena i bijesna kao i uvijek kada bi plakao. Zvuk jecaja, vriskova i krikova koji su iz njega liptjeli kada bi ga u djetinjstvu ostavila samog makar i na par sekundi, progonit će je vjerojatno do kraja života. Njegov plač značio je ili da ga je opet razočarala ili da je on opet razočarao nju.

– Što je, sunašce, šššš, što je? – jecala je sada i ona. Primijeti kako u njegovoj boli ima i malo glume, kao da je ovo više namjerno naglašavanje osjećaja negoli iskrena tuga, no odmah odbaci tu pomisao kao izdajničku. Pogled joj pade na prijenosno računalo koje je stajalo spremno za polazak.

– Nisi valjda opet kopao po mome stroju, ha? Kimnuo je koliko je mogao. – Mama – ponavljao je prigušenim glasom –

mama, mama, mama. – I što si pronašao? – Ništa. Ona ponovno gurnu njegovu glavu prema natrag, istežući mu vrat. Kako je

samo slastan vrat toga djeteta! Na njegovu licu primijeti lagane ogrebotine. No umjesto da ih bolje promotri, ona ponovno prisloni njegovu glavu na svoje grudi.

– O, Bože – reče i posegnu za novom cigaretom. – O, blagi Bože! Samo jednom bijaše vidjela nešto savršeno poput njezina sina, a to je bilo

lice Krista razapeta na križu. I ta će je slika zauvijek progoniti. Umorno skinu vlasulju. Neka on vidi njezinu krunu. Ružičastu, svijetlu,

golu kožu na cijeloj jednoj polovici glave. Neka ga podsjeti na to što joj duguje. – Što si učinio!? –zaurlala je. – Što si učinio ovaj put!?

Sedmo poglavlje

iana Kennedy sjedila je na obali i gledala zalazak sunca, iscrpljena od pokušaja da se igra sa svojim unukom. ,,Molim te, pusti me na miru”,

bijaše joj rekao, ,,možeš me gledati ako želiš”. Bila je posramljena jer se ionako potrudila samo u nadi da će joj reći svoje tajne. Kada bi je barem volio na onaj pravi dječji način, dijelio s njom svoje snove, umjesto da se ponaša ovako pokorno i manje-više poslušno, umjesto da je ovako udaljen, možda bi mu onda i mogla uzvratiti ljubav. Potpuno se opustiti i postati dražesna, vesela bakica. Pričao je s njom iskreno samo kada bi plivali i kratko nakon toga.

Iako je dobro plivao, bojao se vode i bilo mu je drago kada je netko bio s njim. Vrištao bi na valovima i govorio joj svašta.

,,Perzijanci misle”, rekao joj je tako, ,,da svijet stoji na strahovito golemu safiru i da je zbog toga nebo plavo, znaš? Kao zrcalo!”

,,Perzijanci sigurno nisu nikad bili ovdje zimi”, odvratila je Diana na to, no danas je bio takav dan da bi povjerovala bilo kojemu mitu da joj je njezina priroda dozvoljavala da bude vjernica. Ona pogleda dječaka. Bio mu je potreban netko tko će obraditi sirovi kamen od kojega je bio istesan; možda neki rezač dragulja – ponavljala je analogije svoga pokojnog muža. On je stalno govorio na ovaj način kada je aludirao na Elisabeth. Iako ju je onda to smetalo, te su joj se rečenice zauvijek zabile u sjećanje. On bi zacijelo rekao kako je Matthewu potreban netko tko će ga proučiti, otkriti smjer njegova zrnčanja, ispitati njegove mane, označiti mjesta na kojima se nalaze, izrezati ih i stvoriti oblik koji će odavati njegove prave značajke. Ovako, on je bio tek neobrađeni dragi kamen.

Matthew je živio između dviju kuća: male očeve kuće na brdu i Dianine, u kojoj je provodio dane kada bi vrijeme bilo lijepo a otac radio. Projurio bi kroz njezinu kuhinju u doba obroka i uglavnom se pridržavao zabrane da odluta daleko. Kada nije bio na plaži ili u vrtu, bio je u staretinarnici koja je pripadala Audrey i Donaldu Comptonu.

Iako Diana to nije u potpunosti odobravala, znala je da je tamo na sigurnom, a oni su se kleli da im ne smeta. Dječak je sakupljao kamenje i laštio ga preko noći u bubnju. Prao ga je s mnogo više volje no što je prao sebe, i to uvijek tako da bi pritom uprljao cijelu kupaonicu. Činilo se da je sam sebi dovoljan da bi se zabavio, bar je uvijek djelovao zaokupljeno, iako bi Diana ponekad čula nekoga kako govori da dječak razgovara sa svojim izmišljenim prijateljima. Bijaše čula i glasine kako je zaostao, a pomisao da netko o njemu nešto kaže pogrdno nije mogla podnijeti.

Ona zijevne. Bio je jako sličan majci, no koliko god da se trudila, Diana ga nije uspijevala prihvatiti kao Emmin nadomjestak, jer bi mu inače ona sama bila

D

potrebna, i ako je još samo jednom upita kada će se vratiti Elisabeth, ona će... Nije znala što će učiniti, vjerojatno će samo zavikati na njega.

Ne, nije on bio dragulj koji je čekao pravoga rezača. On je bio kamen koji bi bilo bolje izrezbariti. Žad, tirkiz ili lapis lazuli, svi boje koju će za jedan sat poprimiti nebo iznad stijena. Kada bi ga se bacilo među ostalu djecu, pretvorio bi se u šljunak.

,,To je naša greška”, reče ona u sebi, ,,Mi od djece napravimo to što jesu, a pritom nemamo pojma što radimo.”

– Gladan sam – reče on sjedajući pored njezine ležaljke poput ptića koji će svakoga časa ponovno odletjeti. Diana prekopa po torbi i doda mu krušku, koju on, doduše, uze i reče “hvala”, no znala je da bi mu bilo draže da je dobio nešto drugo. Pristojan dječak.

– Kada će se vratiti Elisabeth? – upita je. – Rekla je da će mi pokazati zvona.

– Mislim da bismo trebali polako krenuti doma – odvrati ona. – Ne – bio je odlučan; nije bilo moguće zastrašiti ga ili ga nagovoriti na

nešto. Je li se takav rodio ili je tako bio odgojen? Primjerice to, kako su se s njime ophodili nakon majčine smrti. Bio je u

kući dok se sve to događalo. Pronašli su ga skrivena u sobi. Diana je znala da je nerazumno prezirati ga zbog toga; bio je premalen da

bi joj mogao pomoći, no mislila je kako je čak i za jedno dijete takvo ponašanje bilo posve nemuževno. ,,Mora sve to još jednom proživjeti”, bijaše joj netko dao savjet, ,,mora to izbaciti iz sebe, sve ispričati, inače će ga to iskustvo opterećivati cijeloga života” – kao da i nakon toga ne bi! Ali pokušali su, i s profesionalcima i s amaterima, koji su ga nježno obasipali pitanjima, u rukavicama ga unakrsno ispitivali, sve dok Elisabeth nije zagalamila. Ionako od toga nije bilo nikakve koristi.

Matthew je prestao komunicirati s njima, šuteći poput groba svoje majke, a oni nisu postali ništa pametniji. Spavao je sam i šušketao s palcem u ustima, spavao je čvrsto. Izgledao je tako nevino kada je spavao da Diana ne bi mogla vjerovati u to što bi vidjela.

– Rekli su da je Matthew imao majčino prstenje kada su ga pronašli – reče Audrey Compton Donaldu.

Sjedili su u stražnjemu dijelu svoje staretinarnice, smještene na vrhu ulice, tek stotinu metara od plaže. Postojao je još jedan dućan sličnoga tipa, no on se bavio ozbiljnim namještajem, nježnim porculanom i starim svjetiljkama; bio je smješten nešto niže, na boljemu položaju. “Zgodne stvari”, bila je jednom veselo primijetila Audrey, ,,a ne kao kod nas”. Stare stvari stajale su na pločniku ispred njihova dućana kako bi privukle kupce, ali i zato što unutra nije bilo mjesta.

Stanovnici su se dugo bunili što se na javnom prolazu nalazi gomila smeća, sve dok im Audrey, koja nije mogla odoljeti bitkama, nije naglasila kako te

stvari stoje ispod njihova prozora, na njihovu zemljištu, a i svaku ih večer unose, pa se ukoliko im to nije pravo svi mogu lijepo slikati. Ako ne žele stolce s tri noge, stolne svjetiljke iz 1960. godine i druge stvari koje ionako uglavnom bacaju, postoje ljudi kojima se takve stvari sviđaju, pa će ona, eto, ako ne umuknu, objaviti popis svih stanovnika koji imaju neki status, a dolaze nešto kupiti u njezin dućan.

Raspravljajući s glavnim potpisnikom peticije protiv Comptonovih, Audrey je jedva bila odoljela korištenju vojničkog jezika. Inače je psovala poput kočijaša, iako je znala govoriti i ljepše od plemstva. Tako je bar tvrdio Donald.

– Jadan mali – odvrati on. – Tko kaže da je nosio mamino prstenje, a, konačno zašto i ne bi?! I sada je malen, a onda je imao tek osam godina. Ja sam u toj dobi u vrtu bio zakopao mamin vjenčani prsten i poslije zaboravio gdje. Bože, kakva je to galama bila!

– Netko mi je rekao da su to pretpostavili – Audrey naglasi posljednju riječ odavajući time svoju sklonost i apetit za govorkanja, ali i nevoljkost da prihvati obavijest da je ,,dječak pustio u kuću čovjeka koji je ubio njegovu majku”. – Na unutarnjoj strani vrata bili su Mattovi otisci, niti jedne druge nisu mogli tako jasno izdvojiti. Ni majčine, ni ubojičine. Ta njegova mama je vjerojatno jako pažljivo čistila. Pa, dovraga, kakvo je to domaćinstvo u kojemu ljudi čiste kvake?

– To nisu zdrave osobe – doda Donald. – Iako... htjeli su prodati kuću, pa su je možda zato održavali besprijekorno

čistom. Onako kako se to već radi. – Ili kako se ne radi. – Oboje se stadoše smijati, on gromoglasno i iz

trbuha, a ona cijelim tijelom; njezin hihot, od kojega bi joj zasuzile oči, prolamao se kućom barem deset puta dnevno. Ljepotica, pomisli on, prava ljepotica.

– No ako su prodavali kuću, možda je ubojica bio netko tko ju je došao pogledati? O da, naravno, znali bi da je netko došao preko agencije, policija bi ga pronašla, ali što ako je došao netko s ulice? Ugledao znak “na prodaju” i pomislio: sviđa mi se. Ili: sviđa mi se ono što je unutra.

Audrey i Donald bili su strašno nepovjerljivi prema trgovcima nekretninama. Njihov je dućan bio nasuprot jedne takve agencije i njezina ih je blizina svakodnevno pogađala. Nikako nisu mogli shvatiti kako netko može dobivati plaću za nešto što prodaje bez rizika ili bar obećanja. No gospođa i dečki preko puta barem su bili prijazni, a da Steven Davey nije radio tako blizu, ne bi na njihova vrata dolazio ni Matthew, govoreći: – Molim vas, mogu li ući?

Audrey je bila krupna i djelovala je više viktorijanski nego njezini izlošci. Posvuda je bila okrugla, u struku, u grudima; njezini nožni članci i podlaktice bili su mišićavi, a zapešća i noge izuzetno sitni.

Smijeh bijaše stresao mrvice s Donaldova pulovera u njegovo krilo. Kada je ustao, one se pridružiše ostalima na podu.

– Izvolite!? – zaviknu i pogleda iza oltarne slike koja je stajala na stolu ispred njih i štitila ih od pogleda.

Audrey je bila nagluha, a on djelomično slijep, ali zajedno su i na sto metara mogli namirisati kupca. Audrey nastavi popravljati kopču na zlatnome lancu, dok je kupac zbunjeno stajao čitajući mnoštvo rukom ispisanih upozorenja pričvršćenih na predmete. MOLIM, pažljivo rukovati! SJEDNITE na vlastitu odgovornost! NE PRIMAMO kreditne kartice! Ako vam nešto ispadne, VAŠE JE!

Pokraj ulaznih vrata stajao je golem naslonjač, a na njemu podjednako velika kutija u kojoj se nalazio kostur lustera. Smeća je bilo od poda do krova, bar je tako izgledalo. Lijepe stvari ovdje su se gurale s manje lijepima. Njihovi vlasnici nisu marili za to. Audrey je s nekoliko odabranih predmeta pohađala lokalne sajmove antikviteta, ali pravi su posao vodili iza stola i oltarne slike, uguran u obične plastične vrećice, ili vješajući ga oko njezina vrata. Trebalo je biti znalac ili imati preporuku od nekog prijašnjega kupca prije nego što bi se ovdje moglo doći prodati ili kupiti nešto. A samo se Matthew smio igrati sa smaragdima.

– Dječak koji tako osjeća kamenje sigurno je dobar dječak – bila je Audreyna presuda.

Matthew im se prvi put bijaše ušuljao jednom dok je popravljala neki broš, tamo negdje oko Uskrsa, za vrijeme školskih praznika. Nije se na njega obazirala, dopustila mu je da ostane u blizini, i on je stao tik iza njezina ramena, duboko dišući. U jednom trenutku je šmrcnuo i ona mu je bez riječi dodala maramicu.

Došao je ponovno sljedećega dana, a dan kasnije pojavio se noseći prsten s topazom, za kojega je rekao da ga je posudio od bake.

– Odmah ga vrati natrag – pažljivo mu je tada rekla Audrey – prije nego što baka primijeti. – Njihovi su se pogledi susreli i on je izdržao izazov. Bio je ili iskren i dobar glumac ili potpuna budala. Nije mu rekla da već ranije bijaše vidjela taj prsten. Diana Kennedy bila je razočarana njezinom procjenom.

– Najprije želim saznati što je to. Zašto ga ona toliko voli? – To je lijep kamen, topaz – odgovorila je. – Prilično je čvrst, iako ne kao

dijamant pa se lako može slomiti uz crtu. Njime možeš na staklu urezati svoje ime, no ako ga slučajno udariš, mogao bi ga uništiti. Ovaj je ružičast pa je zato nešto rjeđi, no boje se mijenjaju od prozirne do zlatnosmeđe ili plave. Jesi li znao da kada ga netko nađe može izgledati kao običan oblutak? I da mu se težina mjeri u karatima, po sjemenkama rogača? I da takvo nešto može imati ili veliku vrijednost ili nikakvu? – Ne, nije to znao, ali volio je oblutke. Teta mu bijaše kupila bubanj za laštenje. Audrey mu je pokazala mali dijamant, dala mu da ga pogleda, a onda je izvukla girasol, od kojega mu je zastao dah.

– U njemu su plamenovi – rekao je. Nakon toga je počeo često dolaziti; dok je trajala škola navraćao bi poslije nastave, na putu prema kući. Imao je spretne prste, za razliku od njezinih koji su bili sve sporiji. Naučila ga je kako zagristi biser da bi provjerio je li pravi, kako ponovno nanizati bisernu ogrlicu praveći

između svaka dva zrna mali čvor, a za nagradu mu je dala komad ružičastoga kvarca.

– Kod kuće ga stavi na prozorsku dasku i pogledaj kroz njega prema svjetlu – rekla mu je. – Unutra ćeš vidjeti jednu drugačiju vatru.

– Imate li starih igračaka? – upita sada kupac. – Ne. – A željeznica na baterije? – Ne. – Lutaka? – Negdje. Donald se okrenu prema svojoj ženi. – Ma kako možemo znati što sve

imamo?! – prišapnu joj povrijeđeno. – Priča se – nastavi Audrey dalje o Matthewu jer ga toga dana još ne bijaše

vidjela, a uvijek kada bi dugo bio odsutan zabrinula bi se – da je onaj Mattov djed negdje ostavio skrivene dragulje. Bio je razočaran što njegovu ženu uopće ne zanima njegova strast, a pred smrt ju je ionako već bio zamrzio. Nije dobro poslovao... sjećaš se? Uložio je sav kapital u sirovo kamenje i negdje ga sakrio, tako da ga ona ne može naći i da mora raditi kako bi preživjela.

– Sakrio ih je tako da ih tek sljedeće pokoljenje može pronaći – doda dramatično.

– Prokleti stari škrtac. Donald odmota slatkiš neke rijetke vrste, koju nitko osim njega više nije

volio, i gurnu ga u usta. Odjednom ga obuze čudna sumnja. – Audrey, srce moje milo, je li moguće da ti hrabriš ovog malog u nadi da

će te dovesti do zakopanog blaga, ha? Pa mi ne znamo ni što mi imamo. Ona ga nježno udari po ruci. Bio je u pravu, to nije bilo vrijedno pomisli.

Ta što bi s blagom, čak i da nemaju ovo što imaju. Namještaj, umjetničke predmete, svijećnjake; prikupljene od onih koji su

privremeno imali novčanih poteškoća. A to što su zaboravili tko im je što prodao bilo je djelomice stvar diplomacije, a djelomice stvar prirode.

– Ne, naravno da ne. Ionako u to ne vjerujem. Iako sam nekada, pred mnogo godina, poznavala Doriana Kennedyja i on je zbilja bio jedan neobičan, ogorčen čovjek... Gotova sam!

Ona stavi popravljeni lanac u kutiju i gurnu je u vrećicu. Divio se njezinu oštrome vidu.

– Ne, drago mi je da je Matthew tu jer nam je to još jedan par očiju i jer je on... jer je on...

– Dragulj – dovrši Donald. – Kao i njegova pokojna majka? Audrey nakratko promisli, a onda odmahnu glavom. – Ne. Ta je bila mekši

kamen. Lijep komad jantara. Nikada do kraja oblikovana. I dan poteče dalje.

Bila je nedjelja, i da se crkva ispod Joeovih nogu pa malo ulijevo i dalje koristila, sada bi se počinjali okupljati vjernici. Iako mu je bilo žao što sat ne radi, na neki način mu je bilo i drago zbog toga. On stade zamišljati kako bi ovdje bilo spavati uz njegove glasne otkucaje i svake sekunde slušati kako život stupa naprijed. To bi u njemu moglo prouzročiti ludilo, neku vrstu tinitusa. Mogao je zamisliti kako se njegovi pokreti usklađuju s tim golemim metronomom, kako sve radnje obavlja u određenom ritmu. S lijeve i desne strane prostorije u kojoj se nalazio sat nalazili su se visoki prozori, a krevet u kojemu je ležao bio je okrenut prema stražnjoj strani sata. Joe s jastuka pogleda dvoja dvostruka vrata: jedna u razini poda, iza kojih je bilo smješteno njihalo, a druga nešto viša, do kojih se dolazilo preko nekoliko klimavih drvenih stuba. Kroz njih se moglo ući u otvor iza sata, namijenjen nekome tko nekoć bijaše tu dolazio jednom tjedno, u kojemu se moglo stajati uspravno kada je trebalo popraviti ili naviti sat. Joe je nekoliko puta iz zabave pokušavao pokrenuti sat, ali, iako se ključ okretao, stroj je bio pokvaren, njihalo je bilo odvojeno u svome pretincu, poput sidra bez svrhe, i bilo je jasno kako će te kazaljke zauvijek pokazivati deset do tri. Pokušavao je otkriti što tu nedostaje, igrao se sa satom. Nekoliko tjedana prije nego što se Elisabeth vratila iz Devona bijaše se dosjetio tome da bi mogao pomaknuti kazaljke barem za pet minuta, tek da vidi hoće li to netko primijetiti. No ipak je odustao, ne želeći privlačiti pažnju. Umjesto toga počeo se igrati idejom da se riješi njihala i pokrene sat pomoću velike baterije te tako od njega napravi veliki ručni sat. Zabavljala ga je pomisao na digitalne brojke kako vire iz tornja. Ah, ta njegova tipična obuzetost nevažnim stvarima. ,,Nemaš osjećaj za to što je u životu važno, Joe”, reče sam sebi, ,,Dopuštaš da te ometu stvari koje uopće nisu važne”. No sat, a još više njegov popravak, postali su mu izvrsnom zabavom dok je čekao Elisabeth, kao nepozvani gost u njezinu tornju, i smanjivali njegov osjećaj krivnje zbog toga što je obmanuo velečasnoga Flynna. Barem je nešto radio. A sat je bio prekrasan usprkos tome što je postojala velika mogućnost da više nikada neće raditi, niti zvono iznad njega zvoniti, i to je bilo to.

Krenuvši prema dolje Joe ispravi ramena. Prestani okolišati, reče sam sebi. Elisabeth se već bijaše odjenula i njezin je krevet bio pospremljen. Kosu

bijaše podigla i učvrstila plosnatom ukosnicom, i on se upita je li joj to bilo teško, znajući iz osobnog iskustva da su za svezivanje kose u rep potrebne dvije ruke, a njoj je jedna ruka tek nedavno bila oslobođena gipsa. Ali, zaboga, pa ona se sada oporavlja, nije više pacijent; stojeći na vratima, podsjeti samoga sebe da joj ne smije odati kako o njoj već zna toliko toga. Ta oni se ne poznaju, zar ne? Oni su jedno drugome stranci. Sada mu lakne, iako je bio pomalo kivan što ga nije prepoznala. Ali on je bio tek netko tko ju je fotografirao i dao joj ružu i tko na nju nije ostavio nikakav dojam.

Tipično.

Elisabeth je upravo pokušavala otvoriti konzervu. Grah, primijeti on, pečeni grah, studentska hrana koja nadima, ali i jamči dobro zdravlje; u nekim razdobljima svoga života bijaše živio samo od graha. Psovala je.

– Dobro jutro – reče on. – Što je tu dobro? – upita ga ona. – U mojoj kući je uljez, a ja ne mogu

otvoriti ni konzervu graha. To je dobro? – Osjećao se miris zagorjela prepečenca.

– Dopustite mi. – On uze konzervu i otvarač iz njezinih ruku, očisti mrvice iz vrlo stara tostera kojega se više nije moglo podesiti i započe iznova.

Stol je bio besprijekorno čist, radne su se površine sjajile – bila je vrijedna jutros. Sjedili su bez riječi i jeli grah na prepečencu. Primijetio je kako joj viljuška i nož ne predstavljaju problem: sigurno je tako bilo i s drugim vještinama koje su zahtijevale manje točno usmjerene snage od prastaroga otvarača za konzerve na koji se trebalo nasloniti cijelim tijelom. A ona nije bila snažna. Joe zakašlja i ustade kako bi napravio kavu.

– Mlijeko? Šećer? Treba vam novi otvarač za konzerve. U stvari, sve biste stvari u kuhinji mogli obnoviti. Iz ovog pribora lako je zaključiti da vam kuhanje nikada nije bilo na prvom mjestu.

– Ne treba biti detektiv da bi se to zaključilo. Kada odlazite? Mogu vam pozvati taksi. – Iz njezine se cigarete izvijao dim. Svjetlo je bilo zasljepljujuće; on pomisli kako je čudno biti u tako maloj, a toliko osvijetljenoj prostoriji. Ako bi čovjek poželio pogledati van morao je stati na stolac, a pogled kroz mutna uokvirena stakla ionako nije bio savršen. No možda je ona željela baš to: biti visoko, iznad svijeta koji se ne vidi. Ipak, ovo nije bila kula od slonovače već od hladna kamena.

– Nema potrebe – odgovori on. – Imam nekakav automobil. Skriveno bogatstvo, znate. Iako nemam prijatelja na visokim položajima.

– No vjerojatno imate na niskim – odvrati ona oštro. – Nemojte se sa mnom zezati, Joe-bez-preporuka. Iako sam invalid, mentalno i fizički, nekad sam bila policajka. Mogla sam zubima rastrgati ljude. Prijatelje i neprijatelje na visokim položajima, jasno!?

– A ja sam nekad studirao medicinu – reče Joe – i više me zanimala anatomija nego zdravlje. Pa ako me odlučite rastrgati mogu vam reći kako to možete učiniti tako da uštedite najviše energije. Ili vam mogu, kao mesar šegrtu, davati savjete dok to budete radili.

Ona sleže ramenima i s gađenjem zadrhta. Iako ju nije htio prestrašiti, njezino potpuno odsustvo straha još ga više

obeshrabri. Sinoć se bila tresla od straha, a jutros se držala tako ledeno i tako je rječito čuvala odstojanje, navukavši tu gotovo prijateljsku krinku. Strah bi je mogao smiriti; bijaše se navikao da njegov stas izaziva strahopoštovanje pa je sada bio pomalo povrijeđen što ona na danjemu svjetlu ne vidi razliku između njegove veličine i svoje krhkosti. Povrijedila je njegovu taštinu i pitao se što bi

trebao učiniti da ponovno zadobije autoritet koji je, obzirom na stas, imao čak i među muškarcima. Možda bi trebao zarikati!?

– Što namjeravate učiniti? – upita ga ona. – Zarikati? Još se jedna dimna spirala uzdigla prema udaljenomu stropu. Gledao ju je

ustrajno, pitajući se što se događa s dimom kada nestane. – Nazvala sam oca Flynna – nastavi Elisabeth jednoličnim glasom. – On

rano ustaje, što se za neke ne može reći. Potvrdio je ono što ste rekli – da ste župni čistač. Rekao je da ste se pojavili na nekoj izložbi, rekli da ste moj prijatelj i zatražili posao. Od studenta medicine do čistača, ha? Drago mi je što tako lijepo napredujete.

Nije dodala da je Flynnovo ubrzano izvješće bilo prepuno epiteta. I da je zvučalo tako sjetno. – Krasan krupni čovjek – bijaše rekao Flynn – koliko se sjećam, došao je s organizatorima izložbe i više nije otišao, baš ljubazno što ste mu dopustili da ostane. Vaš stari prijatelj, zar ne? – Nije tom drskom uljezu spomenula ni kako je njezin bijes zbog svega toga ublažila duhovitost cijele situacije. U pet ujutro, s prvim zrakama svjetla, bijaše se popela uz kamene stube do prostorije sa satom, u ruci čvrsto držeći ključ koji bijaše pronašla u ladici s priborom za jelo. U pet minuta iza pet, kako bi sat pokazivao da je bilježio vrijeme, otišla je. Nije mogla, čak ni obzirom na kritično stanje u kojemu je bila, bojati se jednoga stvorenja koje je bilo tako radosno mrtvo za cijeli svijet, odjeveno u čizme i noćnu košulju, ruku prekriženih ispod glave. Zaključala ga je iz predostrožnosti prije nego što se čula s velečasnim Flynnom, a nakon tog razgovora namjeravala je ne pustiti ga van. No onda je ipak popustila i popela se prije nego što se probudio te ga otključala. Shvatila je da nije baš toliko pametan, prije drzak. A spoznaja da ga može tako učinkovito imobilizirati značila je za nju preokret u čitavoj toj situaciji. Bijaše dobila bitku za premoć premda drugi sudionik uopće nije bio svjestan toga da se ona odvila. Glupan je spavao kao klada.

,,Ne posjeduje opreznost lopova”, pomisli, iako u to, kao i obično, nije bila posve sigurna. Djelovao joj je poznato, iako ne toliko njegovo lice koliko njegov glas, što je dodatno umanjilo njezin strah. ,,Mogla sam te probosti nožem, staviti ti lisice ili te barem zaključati”, reče u sebi, ,,I mrzim kada muškarci imaju dugu kosu, čak i kada je sjajna i čista poput tvoje. Ne volim muškarce koji ne sliče dječacima poput Matthewa, a tako ionako mogu izgledati samo kada spavaju. Svi su muškarci inače zmije. Ili puževi balavci, koji ostavljaju za sobom sluzav trag koji ostaje na odjeći i pretvara se u kožu”.

– Možete li mi dati koji dan da preselim stvari? – upita on. – Ja mogu otići smjesta, ali s imovinom će to biti nešto teže.

– Kakvom imovinom? – Ah... nekoliko fotoaparata. I takvih stvari. Ona kimnu, na neki čudan način uživajući u priči. – Fotoaparati? Prava oprema za čistača. Što ste vi, špijun?

– Ne bih imao ništa protiv ako je plaća dobra. Malo industrijske špijunaže uvijek dobro dođe... Fotografiram izloge kao slobodnjak, a čišćenje župnoga dvora pomaže mi da spojim kraj s krajem.

Ona shvati kako je podsjeća na vuka. Rutava pripadnika vrste koja je pojela Crvenkapicu.

– I kakve to veze ima sa mnom? – Flynn ne bi odobrio nekršćansko ponašanje – odgovori Joe. Flynn je želio da on ostane. Ispričao je Flynnu gomilu laži i ovaj se u njega

zaljubio. Ali ona je željela da ode. Krupna čovjeka ne treba napasti sprijeda, bijaše joj rekao. Ona se zaputi prema pospremljenome krevetu, ne prestajući pušiti, i posegnu ispod jastuka. U njezinoj lijevoj ruci, snažnoj ruci kojom je mogla upravljati, pojavi se fotoaparat. Od svih stvari u velikoj prostoriji osvijetljenoj suncem koje je sjao kroz prozore nije sada vidio ništa osim svoje Leice. Držala ju je visoko iznad glave.

– Ne razumijem se u fotoaparate – reče s prizvukom isprike – osim što znam da su lomljivi.

– Ali, mogao bih vam otvarati konzerve... – očajnički će Joe. Ne, nije to bio njegov najbolji fotoaparat, samo najdraži.

– Idite – odvrati ona ravnodušno. – Sutra? – Napola ustade, spreman na skok, no bila je daleko, predaleko. – Sada. Nije se ni pomaknuo. Ona pusti fotoaparat, koji s treskom pade na pod.

Tupim, bez zvuka razbijanja. Bio je to zvuk nakon kojega bi netko drugi pokupio fotoaparat i stresao ga nadajući se da je netaknut, iako bi znao da nije. No on jednostavno ustade i ode.

Patsy je navratila u nedjelju navečer i u vrtu ugledala nekog muškarca kako plijevi korov. Već je bilo i vrijeme – pomisli – Kako Lizzie uopće može ovdje živjeti? Željela je da posjet bude kratak, no poželje da bude čak i kraći kada se Lizzie počela igrati sa svojim vinom umjesto da ga pije.

– Jesi li zbog nečega zabrinuta, Liz? – Glupo pitanje. Ova njezina potištena prijateljica imala je ozbiljne povrede, djelovala je izgladnjelo, bila je nezaposlena i znala je da se neko vrijeme neće ni moći zaposliti.

– Zabrinuta? Nikada nisam uspjela saznati što je to zapravo briga. Jednom sam pogledala u rječnik. Tamo je pisalo da je to stanje prezaokupljenosti duha koje nastaje zbog strahova i problema u životu. No to ujedno znači i misao usmjerenu na to da se izvrši kakva zamisao. Ne, brigu odbijam jer je besmislena, ali ono me drugo značenje zabrinjava. – O, bože, još uvijek je to radila. Skrivala se iza riječi, udaljavala se od teme razgovora, sve samo da izbjegne jasne odgovore.

– Zašto si otišla iz policije, Liz? Nikada mi to nisi objasnila. – Ona, zapravo nikada ništa nije objašnjavala, prisjeti se sada Patsy i preplavi je bijes.

Željela je nekakav slom, željela je vidjeti Lizzie u suzama, no kako je ona i dalje ostajala mirna, Patsy još za danjega svjetla odluči krenuti a da nije dobila nikakva pojašnjenja.

– Nemoj silaziti – reče – pažljivo ću za sobom zatvoriti vrata. Izašla je u sumrak i dok je hodala uz crkvu, iz koje ne bijaše željela izaći po mraku, osjećala se poput izdajnika. Nije joj se činilo da je u redu ostaviti Elisabeth samu, iako je bilo jasno da ona želi upravo to. Da, imala je telefon i telefonsku sekretaricu, bio je to jedini zvuk koji je probijao tišinu tornja, da, mogla je otići do dućana na uglu ulice, da znala se i sama zabaviti, ali ipak joj se činilo da to nije u redu. A onda, dok je hodala prema svome automobilu, Patsy ugleda nekog muškarca čije je lice bilo sakriveno iza velika buketa cvijeća. Okrenuvši se, vidje ga kako odlaže buket pokraj vrata tornja. No nije željela napadno zuriti, stoga upali motor i krenu. Nije pričekala da ga vidi kako ulazi.

Aha! Zato je, dakle, Lizzie napustila obitelj. Zato je nije dočekala s dobrodošlicom. Tu se radi o muškarcu, baš kao i u ono vrijeme kada se s njom nije moglo razgovarati šest mjeseci, kada je bila tako prokleto tajanstvena. I onda je zacijelo u pitanju bio muškarac. Elisabeth, znači, ipak nije sama.

Još je samo Patsy sama. Nitko joj već dugo nije donio cvijeće. Svi smatraju da ga i sama može

kupiti. Kako da vas ljudi zavole?

Tama. Elisabeth bilo je neobično što korača prostorijom razgovarajući sama sa sobom kao da razgovara sa strancem. Zamišljala je da je tu neki krupan, nepoznat muškarac koji je pažljivo sluša. Eto, vidite, napravila sam s Patsy još jednu grešku. Ja nju volim, takvu kakva je. No čim sam je ugledala shvatila sam da još nisam spremna suočiti se s njom, iako sam jedva bila čekala tu priliku. A sve zbog toga što mi u jednom razdoblju moga života nije bilo važno ništa drugo doli uhvatiti ubojicu i onda sam se pretvarala da sam ona. Uzela sam njezino ime i podrijetlo, pretvorila sam se u drugu osobu, hrabriju i zgodniju, osobu koja zavodi muškarce. Koja ih natjera da je zavole. Lagala sam. No i to uzimanje njezina imena i to laganje bilo je uzalud.

Ona ode do police s knjigama i odnekud iz pozadine izvuče rukopis. Na policama nije bilo prašine. Stade čitati: ,,Nema sumnje da je optuženi bio predmetom namjerna i uporna zavođenja anonimne policajke i da su njegove reakcije, uključujući i oživotvorenje vlastitih maštanja, bile podložne manipulaciji, s namjerom da izvuku priznanje. Takvo ponašanje pokazuje ne samo preveliku revnost već i očit pokušaj da se optuženi okrivi nedvojbeno prijetvornim ponašanjem.”

Odloži rukopis, osjetivši kako je obuzima dobro poznati sram. Nije imala zbog čega ni biti ponosna, ništa nije bilo sakriveno iza ovih riječi. U svemu tome jedina je milost koju su joj dali bila to što njezina obitelj ništa nije saznala – oni

su hvalili pokušaje nepoznate žene, ali nikada se nisu potrudili saznati tko je ona. Sudac bijaše pristao jedino na to, to je bio jedini njegov ustupak.

Najgora moguća zamka. Ona kimnu. Dakle, to je postigla. Pretvorila se u drugu osobu, goru. Nije bila poštena prema Patsy uzimajući je kao model. Zavela je muškarca. Na neki ga način ubila. I zato je bilo posve normalno da život i prava Patsy zatraže osvetu.

Osmo poglavlje

ojavivši se na ulaznim vratima u ponedjeljak rano ujutro, Elisabeth ugleda cvijeće. Svijetložute ruže u zelenilu, stapki umotanih u vrećicu s vodom, kao

da onaj tko ih je ovdje ostavio bijaše odmah poduzeo i mjere predostrožnosti u slučaju da se za njih nitko ne pobrine. Danima bi se mogle ovako držati u hladu, no već su sada izgledale tužno. Uz njih je bila priložena i poruka “Oprostite”, no samo cvijeće zapravo ju je preplašilo i izazvalo lupanje njezina srca. Od petka navečer bila je uglavnom stalno unutra i ovo je trebao biti početak novog poglavlja. Ma tko šiša cvijeće! Danas će se utopiti u gomili i neće se više bojati. Pronaći će svoj hrabri identitet.

Iako ona prava jutarnja gužva još ne bijaše počela, ljudi su se već gurali i osjećala se kao da stoji ispod zida koji će se uskoro srušiti. Pokretne stube koje su vodile do podzemne željeznice pružiše joj osjećaj topline, ona poželje staviti ruke ispred lica i odmaknuti paučinu s njega. Stajala je na peronu s čistačima i ranoraniocima iz desetaka tvornica i trudila se izgledati normalno, čeznući za hladnijim danima u kojima bi mogla šalom sakriti vrat. Iskrivljeni položaj njezine glave izobličavao joj je sve što se nalazilo oko nje.

Promatrajući plakat za neki novi film, vidjela je samo lice zločinca kako se ceri, ne i plave junakinjine oči. Čitajući reklame od dna prema vrhu, otkrila je da svaka završava s laži, a počinje tek poluistinom. Ušavši u metro, isprva je gledala prema dolje kao i svi ostali, a onda je podigla pogled, zadivljena time kako je lako izbjeći poglede drugih ljudi. Napokon je imala ono što je željela. Anonimnost. Svi ti ljudi bili su ružni; mogla se s njima voziti a da je nitko ne primijeti. Sišla je s metroa na stanici Charing Cross kako bi se popela na glavnu postaju. Kako joj ono bijaše rekao otac? – Više nemaš oko za ljepotu...kada to izgubiš, izgubila si sve.

Sada započe ona prava gužva. Ljudi stadoše navaljivati kroz prolaz poput krda. Ona izađe na danje svjetlo i krenu niz ulicu prema rijeci.

Ulica je bila prljava, a ispred dućana hrpe su smeća čekale da ih se odveze. Bila je to jedna od onih ulica koja od zapuštene bijaše postala prljavom. Upravo to je tražila. Ulicu kojom ljudi klipšu bez zaustavljanja, uvijek samo u prolazu. A onda eto i rijeke.

Elisabeth je neko vrijeme hodala uz vodu, a onda se nasloni na zid i zagleda u nju. Voda je nešto što djeluje romantično, iako je ova uvijek bila u fazi plime, smeđa, i ključala je, ljuća od mora. Mogla je kilometrima daleko nositi leš i bila je otrovna. Neoprezne je mamila obećanjima o užicima: postat će zvijezde tisućljeća. U studenom će se u vodi zrcaliti vatromet, kao i prvi put kada se ovdje bijaše našla s Jackom. Namamila ga.

A kasnije je, budala, skočio s istog tog zida.

P

Hazel nije obraćala pozornost na rijeku preko koje je prelazila mostom Blackfriars. Nije ju nimalo zanimala ta silna voda koja se kovitlala ispod mosta. Stanovnici Londona bili su prljavi i već su tri stotine godina bacali smeće u rijeku, što je bilo osobito uočljivo kada bi dan bio ovako topao kao danas. Uzburkana rijeka putovala je bogzna kamo, dolazeći od vragzna kamo, i ponašala se kao da je ponedjeljak najgori dan u tjednu, a nije bio, što se nje ticalo. Ujutro je obično sve gledala kroz sumaglicu, no danas je imala drugačiji stav. Bar malo drugačiji.

U subotu navečer, nije si mogla pomoći, bijaše otišla u krevet sa zgodnim mladim zidarom koji je preuređivao stanove u njezinoj zgradi. Kada mu je u nedjelju ujutro rekla da mora otići, razljutio se. Idiot je mislio da je uspio pronaći stalan smještaj, no njoj su takvi muškarci služili samo za zabavu. Iako bi to već moglo zvučati otrcano, onaj pravi morao je imati i dobar omot i dobar sadržaj, ili bar biti uspješan poslovni čovjek.

Hazel je u torbici nosila pismo. Glatki papir, tako debeo i čvrst da bi ga mogla umočiti u kavu i pojesti. Žena iz agencije bila je brza, premda je Hazel laskala samoj sebi da je jednostavno riječ o tome kako je ona dobra kandidatkinja koja mnogima odgovara: nešto običnija, jednostavnija od većine žena, možda ne toliko romantična. Praktična žena. Zastavši na polovici mosta, ponovno pročita pismo.

Profil: Robert Bircham ima tridesetak godina, u izuzetnoj je kondiciji, visok je jedan metar i osamdeset centimetara. Rastavljen je, nema djece i ima vlastitu tvrtku. Njegovi hobiji su automobilizam, dobra hrana, kazalište, knjige i glazba. Posjeduje vlastitu kuću u okolici Londona...

Dobro – pomisli Hazel pročitavši pismo po drugi put, a potom i nakon trećega čitanja – znam kakav bi to mogao biti čovjek. Bedak koji voli kopati po automobilu, a u svoju biografiju upisuje besmislene stvari za koje pretpostavlja da su glavne značajke civilizirana muškarca. Navodi da voli knjige kako bi dokazao da zna čitati, i, naravno, da voli glazbu, jer je svi vole; to ne mora značiti ništa posebno. Tu svoju “vlastitu tvrtku” možda vodi iz garaže, a vjerojatno upravo razmišlja o prodaji deset godina starog ford escorta kako bi platio sljedeću ratu velika kredita za ružnu kuću u nizu. A možda i nije takav. Možda je... Ona zadrhta. Možda je samostalan i sposoban muškarac, idealan za istu takvu ženu, netko tko će prepoznati zvijezdu u usponu makar ona ne blještala. Ženi u agenciji bijaše točno rekla što želi i ona nije njezine zahtjeve smatrala neobičnima: može biti bilo koje dobi, može i bilo kako izgledati, ali mora imati svoju kuću. Svi su imali kuću, ili barem stan, kao što i ona nekoć bijaše imala. Bila ga je kupila, zaražena oduševljenjem, u doba kada se činilo da je bolje ulagati u nekretnine nego u zlato, ali nakon dvije godine, kada su cijene narasle, a njezini prihodi, o kojima bijaše slagala kada je podizala kredit, nisu više mogli pokrivati troškove, morala ga je vratiti. Uspjela se nekako izvući, s mukom otplativši dugove, no od toga je trenutka počela trajno patiti za

osjećajem sigurnosti. Željela je vidjeti svoje ime na kupoprodajnom ugovoru. Prodala bi za to i dušu, a ne samo tijelo.

Hazel vrati pismo u omotnicu i gurnu ga duboko u džep. Može još malo pričekati, ostati u tajnosti. Baci pogled prema rijeci i tada ugleda leđa muškarca koji je, brzo hodajući, bijaše prestigao: lijepa čvrsta guza u uskim trapericama.

Ne, ona je morala pronaći muškarca u odijelu i s kućom, iako ne bilo kakvom. Možda s kućom koja bi bila slična Angelinoj, izuzev kičastih ukrasa kojima je ona bijaše okitila. Čak i tupava Angela imala je kuću. Doduše, zahvaljujući svojim roditeljima, koji uopće nisu trošili novac, već su ga štedjeli kako bi ga dali njoj: da cijeli život ostane vezana uz njih, jadnica.

Ali gdje je uopće Angela? Nisu se pretjerano zabrinule kada se toga jutra nije pojavila na poslu. Pogotovo nakon što im ptičica bijaše rekla kako je cijeli petak poslijepodne ta povučena djevojka bila neobično nervozna, kao da ide na važan sudar. ,,Lukava mala lisica”, rekla je Hazel Patsy, ,,Pobjegla je s nekim muškarcem. Našla se s nekim iza naših leđa, nije ni čudo što nije htjela ići u agenciju. Sada doma uživa s tipom kojeg je srela u autobusu.” To je bilo moguće, iako ona tijekom ove dvije godine nijednom nije bila izostala s posla. Ipak su se bile malo zabrinule. Sve dok kasno toga poslijepodneva nije nazvala Angelina mama optužujući ih da su otele njezinu kćerku jer se nije pojavila na nedjeljnome ručku. Hazel je na to zahihotala: već je bilo i vrijeme da mala Angela nauči markirati s takvih obaveza. Željela je staroj kozi reći neka ode sama pogledati što je s njezinom kćerkom, no Patsy je odmahivala glavom. Ako se Angela zabarikadirala tamo s nekim muškarcem, sigurno ne želi da joj se na vratima pojavi mama. To bi stvarno bio poljubac smrti!

– Otići ćemo do nje – zaključila je Patsy. – Otići ćemo poslije posla.

London ljeti, lijen i prepun ljudi, a njih dvije su ponovno kretale u dobrotvornu misiju. Hazel je bila ljuta zbog toga, no tješila se mišlju kako će kasnije otići na piće. Usto, u njezinu je džepu ležalo pismo. Samo je na to mislila.

Angelina se kućica nalazila u jednoj modernoj slijepoj ulici, zaštićenoj od ostatka velikoga zločestog predgrađa. Hazel pomisli kako nikad ne bi poželjela imati kuću na takvu mjestu jer je do nje trebalo ići vlakom i autobusom, a svi su susjedi imali preko osamdeset godina.

Na prozorima su bile rešetke koje su svaki djelić stakla štitile od provalnika. Dok je zavirivala kroz kuhinjski prozor u oči joj stade udarati svjetlo; Hazel ugleda vlastiti odraz na staklu, a onda, kroz zavjese, i sobu, koja se odavde činila ispresijecanom rešetkama. Pravi minijaturni kavez! Ona bi radije imala otvorenu kuću.

– Lijepo, zar ne? – izjavi Patsy, ne znajući što bi drugo rekla. Pokucaše i glasno zatopotaše nogama, svjesne toga kako su uočljive. Kako tiha slijepa ulica! Nije bilo zaigrane djece, nije bilo pasa koji okolo njuškaju, svi kao da su zaboravili izaći ili su odlučili provesti čitav život u svojim malim stražnjim vrtovima veličine džepnoga rupčića.

Prokletstvo, kako dosadno – pomisli Hazel – ta tko bi to želio biti ovako izoliran, ovako sam. Kakva uopće smisla ima posjedovati kuću u kojoj se deset minuta gubi samo na ulazak i izlazak? Da ni ne spominjemo rešetke. Kada ona opet bude imala vlastitu kuću, prozori će biti veliki i uvijek otvoreni, kako bi zavidne oči mogle gledati ravno unutra i vidjeti sve njezine ljepote, a ne da se moraju naprezati kao ona sada. Bila je spremna reći Patsy: ,,Otišla je, pustimo to, neka se vrati kada sama bude htjela”.

U glavi odjednom začu neko zujanje, tiho i udaljeno, kao da sluša roj pčela. No zvuk roja bio je samo plod njezine mašte; potom njezin pogled pade na muhu zunzaru koja je hodala po unutarnjoj strani prozora. U ovoj kući? Ta Angela bi ubila i pauka koji bi upao u njezin prostor, a kamoli ne muhu – Angela je postajala strahovito agresivna kada bi ugledala kukca. Premda ni onda ne bi bila baš tako strašna. Hazel se kroz maglu prisjeti kako jednom bijaše otputovala na dva dana i ostavila masne komade janjetine u vrućoj kuhinji kraj otvorena prozora. Kada se vratila, meso je bilo prekriveno bijesnim modrim muhama koje su se borile oko mjesta na sasušenu komadu strvine. Ta glupa Angela zacijelo je učinila nešto slično. Ostaviti tako prozore! Kao da ih netko bijaše izgrebao pandžama i tako na zamagljenu staklu ostavio uzorak prije no što je ona prije spavanja zatvorila rešetke.

Patsy se za to vrijeme navirivala kroz vrata. Brojila je muhe u drugome dijelu prostorije, gdje je jedna rešetka na ostakljenim vratima bila, začudo, iskrivljena.

– Idemo – reče Hazel s gađenjem. – Ne. Potrajalo je neko vrijeme dok starca iz susjedstva nisu uspjele odvući od

televizora. Sumnjičavo ih je otpratio natrag do Angeline kuće i postrance promatrao Patsy dok je petljala s rezervnim ključem koji joj bijaše dao. Kakvo dramatiziranje! Zahtijevao je da uđe prvi. A onda je izletio tako brzo da su se morale nasmijati. Potom i same uđoše.

Muhe su zujale oko posvuda rasutih krvavih mrlja. Kao da je bila glavinjala uokolo, prskajući krv u nekom neobičnom divljačkom obredu, sve dok je netko nije zaustavio. Najveći dio krvi bijaše se slio u smeđu lokvu na plavu sagu s bijelim uzorkom. Nije je bilo puno, kao da nije imala što iskrvariti. Angela je ležala u fetalnom položaju, leđima naslonjena na sigurnosne rešetke koje njezini roditelji bijahu ugradili kako bi je zaštitile. Rešetke od bijeloga metala, s uzorkom iskovanim da ne bi izgledale preglomazno, nespretan pokušaj oponašanja nekoga stila. Sličile su zatvorskima i činilo se kao da je netko odbacio na njih to tijelo nalik mušici koja se, luđački lepećući krilima, slijepo bila zajurila prema izvoru svjetla i onda umrla slomljenih krila. Krv se bijaše osušila. Kao da je Angela od srama sakrila glavu u veliku maslinastozelenu plahtu, ne želeći da je netko vidi, dok je udarala glavom o rešetku i jednu prečku čvrsto zgrabila šakom. Bila je bosonoga.

Na podu su se vidjeli bijeli tragovi. Sve je vonjalo na mrtvo meso i strah. Vikend je bio vruć.

Patsy pade na pamet nešto potpuno nevažno, jedna stranica iz nekog ženskog časopisa s popularnim savjetima: “Mrlje od krvi – Potopite što prije u hladnu, slanu vodu... promijenite vodu... ako je mrlja stara, natopite je otopinom amonijaka... ostavite tako dvije-tri minute...” To je ionako jedino što sada još mogu učiniti. Baciti na nju vodu, politi je, reći joj da ustane. One ustuknuše prema vratima s rukama na ustima. Starac je naricao.

Dok su čekale policiju, Hazel još jednom uđe. Prisili se otići na gornji kat. Sve je bilo besprijekorno. Prolazna dnevna soba, dvije upotrijebljene čaše pokraj kamina, prazna vinska boca na podu među kršom koji bijahu prouzročile jurnjava i gola ruka bez prstenja.

Ovoga puta Joe je brojao stube do Jenkinsova stana, no stigavši na pola puta zaboravio je koliko ih je nabrojio pa reče sam sebi da će ih prebrojiti sljedeći put. Isti ulaz, ista suzdržana dobrodošlica. Teško bilo odrediti je li ga stanar očekivao ili nije ili ne: isti blagi osjećaj truleži. Joe nije mogao sa sigurnošću reći od čega Jenkins boluje, no nešto ga je očigledno mučilo. Prije tri godine kada ga Joe bijaše upoznao i postao stalnim predmetom njegova ismijavanja, Jenkins je bio drugačija osoba. Neugodan i ratoboran, da, ali nikada ograničen ili neodlučan. Joe je razmišljao o tome kako bi mu mogao donijeti cvijeće. Sjetio se toga kada je prolazio kroz park i ugledao ruže u punom cvatu, otežale na stabljici i omamljene vrućinom. No spustiti se na razinu kradljivca cvijeća bila bi tek blijeda verzije njegove nekadašnje anarhističke prirode. Tada bi to bio nazvao oslobađanjem zarobljenih potencijala, no ti nevinošću ispunjeni dani sada bijahu prošli. Tako je napustio zabludjelu ideju branja cvijeća i umjesto toga kupio šteku cigareta i šest piva. Lakše je kada čovjek puši i pije, nego kada samo puši. A Joe bi i sam mogao popiti tih šest piva i još k tome prebrojiti stube na silasku, kada bi smio tako dugo ostati. No kada ga je ovaj mrmljajući pozdravio i on mu isto tako uzvratio, znao je da je pogriješio i da će pivo izletjeti kroz prozor bez obzira na to što bi moglo pogoditi nekoga.

Dok je Joe sjedao, inspektor Jenkins nije skidao pogled s njega. Kao da gleda pušku. Stoga Joe otvori vrata i ostavi pivo na stubištu. Pokupit će ga na odlasku, iako bi se prije toga moglo posrećiti i nekom drugom. Bilo bi bolje da je oslobodio ono cvijeće.

– Vodu ili kavu? To je sav izbor. – Kavu. Da. Ne. Možda kasnije. – Ne na prazan želudac, kava koju bi ovaj

čovjek skuhao uistinu je čovjeku mogla razigrati živce, no u Jenkinsovo je smežurano i debelo tijelo ona lijegala poput tekućega cementa, ne pojačavajući niti smanjujući njegov lagani i stalni tremor.

– Želim viski pa pijem kavu i pušim cigarete, dečko. Ima li to ikakva smisla?

– Bolje život nego smrt, to je sve. A život se u ovoj sobi svodio na mrtvu prirodu. Joe poželi da ovdje nešto

oživi, umjesto da obojica ispituju jedan te isti mali prizor iz enciklopedija svojih

iskustava, da ga nagovori da istraži najdeblju zlatnu ribicu u akvariju svojih uspomena. Bilo bi okrutno nametnuti to nekome starijem, no ovaj čovjek nije bio dovoljno star ni da mu bude otac, iako je djelovao i starije. Baš kao što je to slučaj i s očevima i sinovima, razlika između njih nije imala nikakve veze s godinama.

Joe nije uspijevao dokučiti što bi mogao raditi sa šezdesetogodišnjakom koji se odrekao pića, kao što nije znao ni što da radi sa majčinim i očevim savjetima da pronađe pravi posao, dušo, nađe ženu ili živi normalno, najbolje oboje. Sredovječni ljudi uvijek su se osjećali nadmoćnima u Joeovoj blizini, ne bi mu popuštali, očekivali bi od njega nemoguće, ljutili se njega, a on nije bio siguran kako bi se trebao ponašati da im dokaže da je ravnopravan njima. Čim bi dosegnuli dob djedova prestali bi se ponašati udvorno prema mlađima. No morao je prestati s tim usporedbama i prihvatiti ovoga čovjeka takvim kakav je. On poželje fotografirati to lice i dotaknuti ga zlom koje je nekada imalo, a koje je sada bilo zamijenjeno sumornim, ironičnim humorom.

– Mogu li drugi put donijeti fotoaparat? – Zašto? Radiš za neki poznati časopis? – Da. Tražimo muške modele. – Smijeh zatutnji prostorijom. Jenkins

mahnu rukom, pokazujući po sobi. – Slika elegantnog propadanja na pozadini mog lijepog dekora. Mogao bi

je nazvati Fin de siècle. Tisućljeće zove. – Polako je pio kavu. – Što hoćeš? Je li ona dobro?

– Elisabeth je dobro, ali ja nisam. Moram nešto saznati o muškarcu koji je ubio Emmu.

– Kako bih ti to mogao reći? Ne znamo ništa. – Htio bih da sve prođemo još jedanput. Kako si ga pronašao... – Rekao sam ti, već koliko puta. Ti si ga pronašao, iako nisi znao koga si to

pronašao. Za sve si ti kriv. – Ne, nisam. – O, onda dobro. Samo si primijetio da postoji sličnost između Emme i

jedne druge žrtve koja je bila preživjela. Usputno spominjanje prstenja i kose... Ti si ih povezao. Mi smo učinili ostalo. Pronašli smo tvoga prijatelja Jacka.

– No bilo je tu još nešto, zar ne? Nešto zbog čega ste bili sigurni? – Ma da. Jack je imao priliku – Jenkins odjednom postade razgovorljiv. –

Bio je očajan zbog njezine smrti: bila je “tako ljubazna” prema njemu, citiram. Vidjeli smo ga na prvom prepoznavanju, kada je došao kao susjed. No nisam ga mogao privesti na daljnje ispitivanje: tako bismo bili uništili jedini slabi ključ koji smo imali. To nikako. Nisam čak htio ni izvaditi nalog za premetačinu pa se kod njega onda dogodila provala. Kakva podudarnost... Netko je oteo njegov video i pornografske filmove, pročitao sva njegova ljubavna pisma, naravno – nikada poslana. Jadni Jack. Bio je pravi pisac. Maštanja o divljem seksu. Bilo je zaista neobično što nije prijavio provalu; naravno, novac nismo dirali. Dobro

smo pregledali sve dokumente. Redovito je davao oglase u rubriku Usamljena srca. Imao je sve podatke o jednoj agenciji za upoznavanje.

Joe se nasmija, nespretno i preglasno. – Puno ljudi ima takve adrese. Danas je teško upoznati nekoga.

Jenkins mu se stade rugati. – Ah zbilja, danas? – oponašao ga je. – U moje vrijeme to nije bilo tako. Pokupio bi je na uglu, bacio je na stražnje sjedište i na kraju joj kupio piće. Nitko nije vikao “silovanje”. Nego, o čemu sam ono pričao?

– O agenciji. Kako se zvala? – Nekako svodnički... Odabrani prijatelji. – On otpi malo vode. – Vlasnica

mi je pomogla upotpuniti sliku. Rekla je da se naš čovjek došao upisati. Dogovorila mu je sastanak s nekom ženom koja joj se poslije požalila. Ne samo zato što je bio prenizak i znojan; govorio je prostote. I vlasnica ga je pozvala, očitala mu bukvicu, vratila mu novac i pokazala mu vrata. Zaprijetio je da će joj razbiti glavu. – Odmahnu glavom. – Mali su muškarci tako agresivni, zar ne?

Kao da krupni nisu. To je bila jedina zajednička karakteristika koju su Joe i muškarac nasuprot kojega je sjedio imali – bio je svjestan da je upravo to njegova lozinka za povjerenje koje mu Jenkins poklanja, iako je put prema nepatvorenoj istini zasada sličio čupanju zuba. Premda zguren na stolcu, taj čovjek je znao kako je to biti velik i nespretan, fenomen za manje muškarce koji bi pred njim uzmicali smatrajući ga prevelikim izazovom ili ga željeli iskoristiti kao ovna za probijanje bedema. Jenkins, prognan u petu administrativnu jedinicu do kraja svoga radnog vijeka, nikada nije vjerovao malim muškarcima. Nije imao povjerenja u te sićušne likove, kao ni u momke kojima su oči bile preblizu. To s Jenkinsom bilo je poput složena plesa u kojemu partneri kruže jedan oko drugoga: partner mu je bio potreban kako bi ostvario neke vlastite, tajne namjere, ali istovremeno mu je i smetao.

– Zašto sve to ne pitaš Elisabeth, umjesto da ispituješ mene? – Ne bi mi htjela reći. Izbacila me. Jenkins zagunđa. – Dosad ti je dobro išlo. Pokušaj s cvijećem, dečko, to

uvijek upali. Tako te zavole. – Što se zapravo dogodilo Jacku? – upita Joe. – Što ste mu učinili? – Zabij si ga, Joe. Znaš što je bilo, dečko. Sve savršeno dobro znaš.

Zaljubio se. – Mislim, što se dogodilo s optužbom za ubojstvo? To mi nikada nije bilo

do kraja jasno. – A, to. Zašto tako uporno siliš ovoga starca da se svega prisjeti? Optužba

za ubojstvo propala je iz dva razloga. Lizzie ga je uspjela namamiti i snimiti sva njegova maštanja. Navela ga je da kaže kako želi ubiti ženu upravo na način na koji je ubijena Emma, samo što bi je on istovremeno gušio i ševio. Čak je spomenuo i plastičnu vreću, iako mu je plahta bila draža, profinjenija. Mekša, znaš, nježnija.

– Emma Davey nije bila silovana.

– Ne, do toga nije došao. – Pa... – Joe se s nelagodom osvrnu. Zapita se što to Jenkins jede. – Lizzie je iz njega izvukla i prilično točan opis leša. – Jenkins je sada već

vikao. – Navukla ga je da procijeni koliko udaraca treba da se razbije lubanju. Koliko čvrsto treba zabiti petu u vrat da se zdrobi prsni koš. U kojem bi položaju ležala kada bi završio s njom. O, puno je on o tome bio razmišljao. – Shvati da viče pa spusti glas. – Rekao sam da je sve propalo iz dva razloga. Tijekom istrage sudac je zauzeo stav da ga je Lizzie navela u stupicu. Namamila ga, zavela, pušila mu do besvijesti, poigrala se s njegovim osjećajima i penisom kako bi rekao što god mu ona predloži... bilo što. No sve što je rekao bilo je nepouzdano. Bila je to najgora moguća zamka, rekao je sudac. Srce malo! Vjerojatno je pomislio na to što bi sam bio učinio da mu je netko poškakljao jaja.

Još jedna cigareta-još jedna stanka. Joe je čekao. – A ostalo znaš, zar ne? To je mogla biti i čisto pravna odluka, no nije bila.

Nakon što su ga optužili, Jack je otišao svom odvjetniku s fotografijom. Jednom od naših najboljih. Policijskom fotografijom snimljenom na mjestu događaja u sjajnom tehnikoloru na kojoj je jadna Emma bila skvrčena u fetalnom položaju. – Jenkins cigaretom ispisa po zraku znak upitnika. – Kako je, dovraga, do nje došao, samo bog zna... mi ih navodno čuvamo kao zlato... No to je potegnulo fatalno pitanje: je li Jack znao kako je tada izgledala zato što bijaše vidio što joj je učinio, što smo mi tvrdili, ili je znao zato što bijaše vidio fotografiju tog prizora? I fotografija je bila zadnja kap. To je bio kraj, a Lizzie je, još k tome, bila ožigosana. Iako nitko nije uspio shvatiti kada se malo govno domoglo fotografije. Je li to bilo prije nego što je rekao Lizzie kako zamišlja Emmu, ili poslije toga?

– Ti si meni bio pokazao te fotografije – promrmlja Joe. – Jesam, momče, jesam. Ali ti si bio stručnjak i bio si na našoj strani. Moj

neslužbeni pomagač. – On još dublje uroni u stolac. – To si svakako bio i prije nego što je bilo tko od nas saznao Jackovo ime.

“Natjerala si me da te zavolim...” riječi pjesme odzvanjale su u Elisabethinoj glavi poput udaljenih zvona. Kako se bijaše dogodilo da ju je osumnjičeni zavolio? Lako je navesti takva muškarca – usamljena, nezrela, neprivlačna i nesigurna, sklona napadima nježnosti pa onda ljutnje jer ništa ne razumije – da te zavoli. Jer sve je bilo tako lažno.

,,Gledaj,” bijaše mu rekla dok su se šetali uz obalu rijeke ,,sviđaš mi se, ali moramo se bolje upoznati. Ne volim ništa raditi na brzinu – onda sve pođe po zlu, a ja ne bih podnijela da mi srce opet bude slomljeno. Najprije se moramo sprijateljiti. Moramo upoznati svoja srca, zbližiti naše misli... saznati što oboje želimo. Tak kada između nas više ne bude tajni moći ćemo postati intimni, prije ne.”

To što je govorila, uz pratnju šuma rijeke, zvučalo je kao strahovito providno pubertetsko smeće i ona se sramila što te riječi izlaze iz njezinih usta, no Jack ju je slušao bez daha, poput maloga đaka kojemu se po prvi put obratila učiteljica i koji je na pragu nekog posve nova otkrića. Te noći u studenome stavio je njezinu hladnu ruku između svojih, toplih, zagledao se u nju i potvrdno kimnuo.

– Maštam – promrmljao je. – Imam strašne snove o seksu s osobama bez lica, snove o tome što bih im radio da one to žele.

– I ja maštam – nagovijestila je – isto tako, baš isto. – Želim znati da je čovjek koji me voli dovoljno snažan da ubije. Možeš li ti to učiniti, ljubavniče? Možeš li? Reci svojoj Patsy. Hajde, reci.

A on je želio biti vođen – vapio je za tim da ga netko vodi i upravlja njime. Oduvijek je, govorio je, znao da mu je potreban netko stariji i pametniji, žena a ne djevojčica, a Elisabeth je stajala tako blizu njega da joj je njegov dah milovao lice, dozvoljavala mu je da je dodiruje, naslanjala se na njega; magnetofon je pritom savršeno radio. I mrzila ga je, mrzila je njegove krupne smeđe oči, rijetku bradu i meke, meke ruke.

– Laku noć, prijatelju – rekla je i poljubila ga u obraz. Uvijek bi prva napravila sljedeći korak; bilo bi joj lakše kada bi ga prva dotaknula, osjećala je kao da tako ima veću kontrolu.

– Pohvalit će se onim što je učinio – bijaše joj obećao Jenkins – Ako je na to ponosan, pohvalit će se, a ako se srami, pokušat će se opravdati, no neće izdržati da ti se ne povjeri ukoliko mu pružiš atmosferu povjerenja.

Vjetrić koji je dopirao s rijeke postajao je sve hladniji. Elisabeth ustade shvativši da je prosjedila čitav plimni ciklus i poče uvjeravati samu sebe da je sve to prošlost. Sve bijaše gotovo, mrtvo i zaboravljeno, a sada je već počinjala večernja gužva, s čeznutljivim licima koja su isijavala svoja pohlepna očekivanja. Na licima para koji se, našavši se, zagrlio nije se vidio onaj nevini užitak. Tako je lako lagati. Izgubila si oko za ljepotu, dijete. Vidiš samo ružnoću.

Stigavši do svojih vrata u sjeni tornja, potraži težak ključ koji je nosila zataknut za pojas i primijeti kako je okoliš mnogo uredniji otkako je trava pokošena. Cvijeće koje jutros bijaše prepustila sudbini nestalo je.

Premda ga jutros nije željela i gadilo joj se to cvijeće, sada joj je bilo žao što ga više nema. I htjela je znati tko ga je poslao. Mogla bi ga staviti na Jackov grob: iskupiti se za nešto.

Jenkinsu bijaše ponestalo cigareta. No imao ih je Joe, zahvaljujući čemu je dobio priliku da ostane još neko vrijeme. Jenkins je zvučao pijano čak i kada je bio potpuno trijezan, govoreći gotovo kao da njegovo pripovijedanje nema nikakav cilj.

– Gledaj, zašto je bila tako uznemirena? Ne, kada je postala uznemirena? Pa ona je policajka, a ne anđeo osvetnik. Osumnjičeni, mali masni čovječuljak, povjerava joj tajne. Snove o tome kako pokorava ženu, sakriva joj lice. Jebe tijelo bez glave. A žena je poslušna kao leš, iako nije mrtva, još ne. Onda joj govori o tome kako je zamislio kako bi izgledalo mrtvo tijelo njegove prijateljice Emme... lijepo i nejasnih obrisa u smrti. Kao “napuknuti dragulj”, njegovim riječima... “smrskani biser”. Može li se biser smrskati? Sablasno točno. Sigurno je znao. Ili je imao izuzetno bolesnu maštu. Sve je to bilo zabilježeno na kraju snimke. I mislili smo da je to dovoljno da ga osude. Uhitili smo ga.

Cigarete su na njega djelovale kao što bi na Joea djelovao alkohol. Odgovori promrmljani s prekidima i u nepotpunim rečenicama trajali su, a cigareta bijaše već napola dogorjela pa Joe stavi na stol otvorenu kutiju.

– Kada je postala uznemirena? Kada su ih suočili. Želiš vidjeti? Imam to na videu. Ne, ne ta, ona lijeva. Gurni je unutra, hajde.

Joe stavi kasetu, gledajući kako Jenkins pripaljuje još jednu cigaretu. Na ekranu titranje pa čista slika: nizanje prizora.

Muškarac na plastičnome stolcu u bezličnoj sobi. Otvaraju se vrata. Ulazi zgodna žena – muškarac skače na noge; obuzdavaju ga. Tih zvuk, nejasne riječi. Drže ga blago, Jenkins i još jedan sitniji muškarac, mesnati dlanovi i mršave ruke pritišću njegova ramena, ramena tog malog čovjeka s debelim licem i rijetkom kosom. Ne pokazuje zadaje li mu pritisak ruku bol. U sljedećoj sekundi ruke ga prisile ne samo da sjedi već da sjedi ravno jer se počeo slamati prema naprijed. On neutješno plače i pruža ruku prema njoj, molećivo. Prema Elisabeth Kennedy, uspravnoj poput motke, ruku sklopljenih iza leđa, neumoljivoj i mirnoj. Joe osjeti kako bi mogao zamrziti osobu koja je suočena s tolikom boli tako nepomična. On zadrhta. Jenkins se tiho nasmija.

– Nije uistinu bila takva. O, da, samo bog zna što mu je zapravo učinila. Na početku i na kraju ga je mrzila, što znači da nije bilo toga što mu ne bi mogla ili htjela učiniti. Moguće je da je bila okrutna. – On bambusovim štapom pokaza prema ekranu. Joe ga je mogao zamisliti kako tim štapom udara nekoga.

– Poticala ju je osveta. Vjerojatno je spavala s njim kada se traka nije vrtjela, iako on to nije rekao. ,,Volim te”, stalno je govorio, ,,natjerala si me da te zavolim”. A onda je ona potpuno poludjela, iako se ni to nije primijetilo. Obožavala je svoju sestru, no dobroj staroj Lizzie nije uspjelo osvetiti se. On je ispao samo jedan jadni mali bolesni čovjek, rekla mi je neslužbeno – a ja sam joj rekao da samo bez veze galami. ,,Trebaš biti čvrsta, malo se potrudi”. Ona je sve to vrijeme bila mekana kao maslac i da se radilo o opraštanju, sve bi mu oprostila. Nastavili smo s akcijom, no sudac Lizzie nije oprostio. Bio je u pravu. No možda je i pogriješio. Lako moguće.

Kava, voda, keks. Dvije minute predaha između cigareta; glas mu je postajao nazalan i umoran.

– Nazvao je to najgorom mogućom prijevarom. Ne samo zamkom, već najvećom prijevarom. Taj sudac nije bio potpuno lud. Bilo mu je jasno da se naš

naivni mali perverznjak bio zacopao u Lizzie. I bio bi učinio bilo što. Rekao bilo što.

– Ali kako je znao kako je izgledalo tijelo? Kako je to, zapravo, znao? Je li zato što je vidio fotografiju ili je cijelo vrijeme znao?

Jenkins se glasno nasmija, tako zvonko da je njegov smijeh odjeknuo sobom.

– Tko to zna!? Ja ne znam, jebi ga. Kimnu, kao da mu je Joe šef kojega treba uvjeriti. – S tim fotografijama

nismo bili dovoljno oprezni. – Tko mu ih je dao? – Mogao je bilo tko. Mnogi su bili u prilici. – No je li on to učinio? Jack, naš sumnjivac, je li on to učinio? – Ti si zbilja uporan. Možda i je. Kada je sudac donio oslobađajuću

presudu, mali se glupi tikvan bacio u rijeku. Nemoj nikada slušati suce. Lizzie se otada potpuno promijenila.

On sablasno zakašlja. – Tko mu je, dakle, pokazao fotografiju; zaribao naš slučaj? Zaribao Lizzien život? Hvala bogu što sve mogu svaliti na to.

Postajao je nemiran. Kažiprst krupne ruke koju je Joe promatrao na ekranu zatitra uvis.

– Bilo je na desetke fotografija, dečko moj. Deseci ljudi mogli su ih staviti u džep. Čak i ti. Pokazao sam ti ih. To si mogao biti i ti, dečko moj. Dečki i muškarci, mi se držimo zajedno. Mogao si biti i ti. Uperio si prst prema svom starom prijatelju Jacku a da toga nisi bio ni svjestan. Osjećaš se krivim, zar ne? Mogao si ga pokušati izvući. Idi kući, Joe. Idi kući, gdje god to bilo.

Patsy i Hazel dočekale su ponoć skutrene u Patsynu stanu. Svi ti sati čekanja u šoku, davanja izjava, potom put natrag u ured kako bi se pretražilo Angelin stol koji je bio čist i uredan kao kućica kakva čistokrvnog psa. Bila je malo opsesivna, zar ne? Ne, samo dobro uvježbana, osoba koja je imala kontrolu nad svojim životom i tajno je željela biti drugačija. Nije bila sanjar, ne posebno, ne. Bila je ugodna, da, takva je bila: slatka i poslušna, željela je svima ugoditi, ali bila je i isfrustrirana jer je negdje u njoj jedna druga osoba čekala da izbije na površinu, znate. Kakva osoba? Oh, pa ne znam točno, ali netko tko je shvaćao da joj ljudi zavide; snažna, inteligentna i lijepa, da tako je, jako, jako lijepa.

Jeste li probale na nju utjecati? Da – to je bila naša greška; ne nije. Ona je bila naše otkriće, promijenile smo je tako da bi se o tome mogao napisati članak. Znate kako to ide, pretvaranje pačeta u labuda, tako nešto. Ne, nismo samo mi krive, i njoj se ta ideja sviđala.

Željela je postati labud. Kada su ih napokon pustili kući, nisu se željele razdvojiti pa su otišle k

Patsy i stale bjesnjeti nad neučinkovitošću procesa kojemu su bile svjedocima. Isuse, kakvi tupani, svi osim one žene, samo su trčali naokolo, pretvarali se da

nešto rade, a cijelo je vrijeme zapravo izgledalo kao da se ne događa ništa. No bio je to izvanjski bijes. Bijes pomiješan s osjećajem krivnje. Pokušale su uvjeriti jedna drugu da one ni u kojemu slučaju ne mogu biti krive. A potom da su zapravo mogle nešto promijeniti da su došle ranije, možda u petak ili u subotu, puno prije kukaca. Nesretne, bijesne, pod šokom, navalile su na piće. Iako su bile strahovito gladne, nisu mogle jesti, htjele su se napiti, ali ni to im nije uspjelo.

A onda je Hazel zaspala tako naglo da je to bilo gotovo uvredljivo, izvalivši se na sofi poput punašna psića koji želi da ga netko mazi. Drhtanje ju bijaše izmorilo. Patsy je pokri, a onda se ushoda; pušila je iako obično nije pušila ona već Hazel, osjećajući se kao stranac u svome vlastitom domu, tražeći nešto čime bi se mogla zabaviti dok se ne iscrpi dovoljno da slijedi Hazelin primjer, premda nije željela zaspati kako se ne bi morala probuditi s istom strašnom istinom.

Izvana je dopirao zvuk dizelskoga motora. Brujao je. Nije se usuđivala pogledati ga.

Počisti kuhinju. Već je čista. Napravi kavu – ne; pojedi, popij još nešto – o, Kriste. Pregledaj poštu: račun za plin, račun za struju, tri kataloga puna obmana i laži te omotnica od mliječnobijela papira. Ona je otvori, na užemu kraju, kao da je želi sačuvati – papir je bilo ugodno dodirivati, kao da joj se lijepio za prste. Jedina naznaka nade u ovome danu užasa.

Profil: Michael Jacobi nije tip muškarca koji ima poteškoća sa ženama. Vrlo je privlačan, ima zanimljivu karijeru. Kaže da traži ženu koja želi ozbiljnu vezu, ali obično sreće one koje to ne žele. Vjeruje da se dvoje ljudi moraju upoznati prije nego što se upuste u vezu. Moraju najprije biti prijatelji, a tek onda ljubavnici. Želi nekoga koga će moći maziti i štititi.

Bilo je tu još teksta. Patsy zagrize vrh omotnice i potom posve zari zube u papir – mljac – bez obzira na to što je bio lošega okusa, po ljepilu. To je bilo to: van iz ovoga pokolja, obećanje s velikim O. Pronaći svoj život. A onda, potpuno izgubivši kontrolu nad sobom, snena i plačljiva od alkohola i šoka koji su sa zakašnjenjem počinjali djelovati, stropošta se u krevet, donoseći trenutak prije no što će je savladati san posljednju odluku te noći.

Moram, moram, moram ga sutra nazvati.

Deveto poglavlje

ledajte – promrmlja Sova u telefon. – Ne želim se tužiti, ali... – Ali ja sam baš zato ovdje, dušo. Da čujem.

– Ona djevojka od prošloga petka. Nije se pojavila. Nastade duga šutnja. – Možete li doći do mene?

Znao je da djeluje kao da nešto skriva. Bilo je već pet sati, a vrućina još uvijek nije prestajala – zagušljiva vrućina od kakve hrana propada, a mlijeko u tetrapaku se ukiseli. Stolovi su se sve više praznili: nikome neće nedostajati. O, da, bio je ljut kada je bolje promislio, tako ljut da je do njezina ureda došao taksijem i žurno se stao uspinjati uza sve one stube. Cijeloga vikenda i jučer bijaše se osjećao loše razmišljajući o tome, i danas ju je napokon nazvao, bolestan od oprečnih misli koje su ga mučile. A zašto se i ne bi potužio? Pa nije baš bilo tako jeftino.

Djevojke bijahu preplavile ulice hodajući pločnicima, no niti jedna nije bila plavuša. Mračno stubište koje je vodilo do ureda Odabranih prijatelja djelovalo je zakrčeno jer su se uredi upravo praznili: činovnici, djeca računala, neobični likovi, izranjali su iz malih soba i bezglavo jurili svojim kućama. Sova pognute glave požuri prema gore.

Našavši se u utočištu s poznatim mirisom cvijeća, osjeti kako se smiruje; kao da je ovdje bio već desetak puta, a ne samo jednom. Kroz poluotvorena vrata njezina ureda čuo se prigušeni glas koji je razgovarao preko telefona. U malome predvorju, preko stolca smještena uz stol za kojim je inače očito sjedila recepcionarka bila je prebačena jakna, kao i prošloga puta. On pričeka.

Kada se pojavila, nasmiješila mu se poput konobara, službeno a ne iskreno. – Oprostite što ste morali čekati. Znate, moja je pomoćnica otišla kući. –

Zatvorivši vrata iza njega, s mukom sjede na uredski stolac. Sova prije nije bio dobro promotrio namještaj; sada primijeti i kako je žena

starija nego što mu se prvi put bijaše učinilo. Dok ju je gledao kako skida naočale i trlja oči poput njegove najdraže tetke, osjećao je kako njegova ogorčenost jenjava. Na njezinu je stolu ležao primjerak večernjeg izdanja dnevnih novina Evening Standard, otvoren na drugoj stranici. Počinjao se osjećati kao da je kod zubara, oklijevajući početi opisivati svoje simptome, a ona je izgledala kao da će zaplakati, što ga je dodatno uzrujalo.

– Znate, dušo, mogli bismo imati problema. – Molim?

– G

– Čuli ste što sam rekla – ponovi ona umorno. Smekšao je. Budući da nije imao dovoljno samopouzdanja, uvijek bi

reagirao s grčem krivnje, čak i na najmanji nagovještaj optužbe, koliko god on nejasan; uvijek bi pretpostavio da je kriv, iako ga je u ovome kontekstu zbunilo ono “mogli bismo”, jer je on bio mušterija i plaćao je za uslugu.

– Da, čuo sam, ali ne razumijem o čemu govorite. Samo sam vas nazvao da vam kažem kako djevojka nije došla na sastanak u petak navečer pa me zanimalo je li se, možda, vama javila, jer ako to mogu očekivati od svake djevojke s kojom me upoznate, mislim da je sve ovo gubitak vremena. – Bijes se vraćao u svojoj punoj snazi.

Ona gurnu otvoreni primjerak londonskih novina prema njemu. Sova u uglu opazi nejasnu fotografiju nasmijana lica napola prekrivena

kosom, strahovito bijela pod svjetlom fotoaparata. MLADA ŽENA UBIJENA KOD

KUĆE... ANGELA COLLIER, KOJA JE RADILA U PROMIDŽBI, NASMRT JE PRETUČENA... – To je vaša djevojka – reče gospođa Smythe oštro. Slova pred njegovim očima zamagliše se. Nije toga dana pogledao novine,

a agencija je u svome poslu namjerno isključivala fotografije (ljudi ne smiju biti opterećeni izgledom, zar ne, dušo?). Stoga nije znao kako Angela izgleda; bio je samo jednom čuo njezin ugodan, oklijevajući glas preko telefona i u džepu je nosio njezin psihološki profil, koji je njegova sanjarenja ispunjavao znatiželjom. Ipak, povjerova da je ovo njegova Angela. Novine mu ispadoše iz ruku.

– Rekao sam vam, nismo se ni sreli – prošapta. – Nije se pojavila. Zakasnio sam pet minuta. Nje više nije bilo.

Gospođa Smythe kimnu. – Mislila sam da se vjerojatno dogodilo takvo nešto. Ne brinite, dušo, ja vam vjerujem. No drugi vam možda neće povjerovati.

Ona jednom rukom posegnu za perlama koje su joj visjele oko vrata, a drugom protrlja oči. Potom otvori ladicu svoga stola te izvuče bocu šerija i dvije čaše, obilno natačući. Odjednom je djelovala poslovno. Iako je Sova mrzio šeri, dirne ga ta njezina gesta solidarnosti.

– Vjerujem vam – nastavi ona normalnim, iako lagano neprijateljskom tonom u kojemu više nije bilo tuge – jer me poslijepodne nazvala, malo je bila živčana, znate, jer se bila zbunila oko mjesta i vremena. A takvima volim biti pri ruci. – Gurnu prema njemu čašu šerija, ukrašenu čašu s crvenom drškom, a on pomisli na sličnost njezina crvenila i krvi i zadrhta.

– Vjerujem vam i zbog novina – doda, i dalje potpuno normalnim tonom, upirući prstom prepunim prstenja prema novinama koje su stajale pokraj stola.

– Tamo piše – nastavi, govoreći o novinama kao da sadržavaju proročanstvo – da ju je čuvar koji je izašao na zrak vidio kako stoji na mostu Charing Cross. Onda je srela nekoga, izgledalo je kao da ga poznaje, i zajedno s njim ušla u taksi. ,,Zgodan muškarac guste kose”, rekao je čuvar, a to se, dušo, na vas baš i ne odnosi.

Iako je bio uzrujan, Sova nije mogao ne primijetiti uvredu.

– A najviše vam vjerujem zbog toga što – završi gospođa Smythe – nitko, baš nitko tko je vezan uz ovu agenciju, ne bi mogao učiniti nešto takvo. Jednoj djevojci skinuo ma i vlas s glave! Kakva pomisao!... Tako da to sigurno niste bili vi. Ja jednostavno ne radim s takvim ljudima.

Dio njega poželje se nasmijati jer je njezin gorljivi govor opisivao ljude koji bi, doduše, pljunuli na tepih ili opsovali, ali nikoga ne bi ubili, no njezino ga povjerenje potpuno smiri. Ova tetica ne bi trpjela manijakalnog ubojicu, kako god on bio lijep. Po prvi put u životu osjeti kako činjenica što nije visok i lijep ima i svojih prednosti.

– I što ćemo učiniti? – upita je. Prolivši šeri po prstima, zamišljao je kakva će to sramota biti kada bude morao objašnjavati policiji, sve krupnim muškarcima, kako se kao budala motao po četvrti Embankment, a iznad svega, kako je otišao u agenciju za upoznavanje. Objašnjavati na poslu da mora ići na policijsko ispitivanje, sa smijehom popraćajući pojavljivanje svoje slike u novinama; ljudi će tvrditi da tamo gdje ima dima, ima i vatre, čak i ako osoba sudjeluje u istrazi, a naročito jer je riječ o takvu malenu, živahnu muškarcu s naočalama i suzama u očima, koji se uvijek bojao da će ženama biti sumnjiv i odbojan. Odjednom prema Angeli Collier nije više osjećao ništa osim srdžbe, strahovito se bojeći za samoga sebe.

– Jadnoj Angeli više ne možemo pomoći – objavi gospođa Smythe nakon stanke – a ona i Evening Standard mogli bi uništiti agenciju. Zato nećemo učiniti ništa.

Opet “mi”. No ovoga puta nije ga primijetio. – Ništa? – Apsolutno ništa. Ne predlažem vam laganje, samo šutnju. – Ali zar policija neće doći k vama? – glupo je upita. Gospođa Smythe

uzdahnu. Njezina je čaša već bila prazna. Obrati mu se kao da govori zaostalom djetetu.

– A zašto i bi!? Neće, osim ako je Angela ostavila vaš profil i naš prospekt negdje na vidljivu mjestu premda sam joj ja savjetovala da to ne učini, kao što sam savjetovala i vama, sjećate se? Uvijek uništite ono što ne želite da vide drugi ljudi. To se ne tiče nikoga osim vas, zar ne?

Sjećao se toga. Bio je to dio onoga povjerenja za kojim bijaše čeznuo, a ona ga je tako dobro održavala. Čuvajte svoje tajne, dušo. Ja bih ih čuvala: nema svrhe izlagati se nerazumijevanju.

– Ljudi tako vole zadirkivati – promrmlja ona. – Zadirkuju nas zbog važnih, osjetljivih stvari, zar ne? Ali ja mislim da se izrugivanjem ništa ne rješava, slažete se? Jer to nije pošteno.

Da, zadirkuju. – I vi i ja mogli bismo toliko toga izgubiti, dušo. Ne želimo da se sve ostale

drage djevojke s moga popisa razbježe prije nego što ih uspijete upoznati, zar ne?

On žmirkajući izađe na ulicu s još jednim profilom u ruci, svjestan toga da ga je dobio kao neku vrstu nagrade. Pročita ga hodajući ulicom, usred prometa iz kojega poslije večernje gužve bijahu nestale sve djevojke, osim nekih koje su se oslanjale na ruke svojih muškaraca, sretne i zadubljene u razgovor. No primjećivao je samo one svoje generacije.

Hazel ima trideset godina. Ima dobar posao u velikoj tvrtci, ali kao da nikada ne sreće muškarce, jer su svi njezini vršnjaci na poslu žene. Za sebe kaže da nikad ne prati modne trendove, ali je uvijek u toku svega. Duhovita je. Želi osobu koja će je voljeti i brinuti se za nju, a i sama želi pružiti isto. Voli kućni život...

Sova pomisli na svoje prijatelje i shvati kako je jedini od njih s kim želi popričati – Joe.

Joe je stajao u dvorištu. Kao da ga je ubola osa – držeći buket cvijeća, bacao je kamenje prema njezinu prozoru jer ekscentrično zvono nije radilo. Začu se udarac kamena. Potom zazuji njegov mobitel. Joe zapleše oko njega. Začepi! Daj začepi!!! Golemi plesač, nespretnih, neusklađenih koraka. Iz sjene ga je promatrala mačka kao da je poremećen.

– Tko je? – Joe? – Sovin je glas bio na rubu plača. – Joe, moram s nekim

porazgovarati... – Jesi li dobro, prijatelju? – Baš i ne... ne znam... – Sova nije baš bio rječit. – Slušaj – reče Joe – nemoj se uzrujavati. Život je prekratak. Može li to

pričekati do sutra? Stanka pa uzdah. – Valjda može. – Kako se Joe približavao vratima prijam

je postajao sve slabiji. – Nazovi me opet sutra, onda. – Što? – Sutra! – prodera se Joe. – A što sada radiš? – upita Sova. – Zašto zvučiš tako čudno? Joe je osjećao da propušta nešto bitno, ali i sam je pokušavao napraviti

nešto bitno. Sve drugo moglo je pričekati. – Ah, što radim! Nagovaram jednu djevojku da mi otvori vrata. Divlja mačka stade se umiljavati oko njegovih nogu. On je bio jedino

ljudsko biće kojem ikad bijaše prišla. Ali zašto ja? Zašto ja, dovraga? Zbuni ga zvuk smijeha. Dok je on psiktao u telefon i blago odguravao mačku vrata se bijahu otvorila. Stade zaplitati telefon u cvijeće i zamalo oboje ispusti.

– Mislila sam da biste to mogli biti vi – reče Elisabeth. – Što želite? – Želim ući. Dosta mi je stajanja vani. Želim ući.

Ona se nasmija svojim iskrivljenim osmijehom. Danje svjetlo bijaše na izmaku. Već dugo nije bila poželjela nasmijati se nečijem petljanju. Osim petljanju maloga dječaka koji je sakupljao kamenje, ali to nije bilo isto.

– Pa onda je najbolje da uđete – reče. – I prestanite vikati.

Svi su na nju vikali iako nisu ni otvarali usta. Caroline Smythe jedva je preživjela put do kuće. Usavršila je vještinu smješkanja u prepunu vlaku podzemne željeznice, a onda i u prepunu vlaku od Victorije do Clapham Junctiona, no u autobusu se prestala smješkati. Nije imalo smisla, jer su sve bile male ili stare poput nje. Bijaše već odavno primijetila da kada u podzemnoj željeznici neku mladu djevojku stane fiksirati nasmiješenim pogledom i gledati je ravno u oči, a onda je odmjeri odozgo do dolje, ili kada je samo pogleda prazno i nijemo se naceri, ovoj postane dovoljno nelagodno da joj prepusti mjesto. A onda bi je ona počinjala promatrati. Ponekad bi nekoj ugurala u džep posjetnicu, ali samo zimi.

Ljeti joj je bilo lakše putovati: bilo je, doduše, toplije i više je smrdjelo, ali bar su bilo manje zatrpane odjećom. Zimi bi joj zasmetao pamučni šal na nečijoj glavi sa šiškama sprijeda i kovrčama otraga. Pregledavala bi lica i tijela djevojaka zamišljajući koja bi od njih najbolje odgovarala njezinu sinu, da bi je već sekundu nakon što bi je odabrala – odbacila. Potražila bi nove ruke bez rukavica i pogledala prstenje na njima, uočila vrat i uši s lijepim komadima nakita, njezin bi kritički pogled procijenio stanje djevojčine kose i kože, a onda bi odmahnula glavom i prešla na sljedeću osobu.

Bilo je glupo prelaziti sav ovaj put baš u vrijeme najveće gužve kada si je već mogla prilagoditi satnicu, no često je ipak morala tako putovati. A kada je bila umorna kao danas, sva su joj se lica činila slična jedna drugima.

U ovome su autobusu doista sve bile slične jedna drugoj, manje ili veće hrpe potištenosti koje su čvrsto stezale svoje papirnate vrećice iz samoposluživanja, kao da im je bilo kakva raskoš zabranjena. Isto je vidjela i polako hodajući svojom ulicom koja se nalazila blizu, a ipak tako daleko od uspješnih četvrti. Ali njezina kuća mogla se nalaziti i bilo gdje drugdje, a njoj bi i dalje svaki put kada bi u nju ušla djelovala sve manjom.

Nakon što je njoj i njezinu mužu prodavač nekretnina bijaše opisao kao “kolibu”, činila joj se prostranom. Sada je to bila klaustrofobično mala kuća podijeljena u dva stana, gore njezin, dolje njegov. I bilo joj je savršeno jasno zašto je tako strpljivo podnosila sve te gužve.

Uvijek je postojala nada da će Michael biti kod kuće. No njega, kao i obično, nije bilo pa ona stade razgovarati sama sa sobom, prepirati se s predmetima koji nisu bili na svome mjestu i vući noge po trošnu sagu, ispitujući svaki kutak svoga otrcanog obitavališta koje se moglo obići za nekoliko sekundi. Prijenosno računalo bilo je jedina nova stvar koju je imala.

Ona pomisli, ne po prvi put, kako bi mogla promijeniti brave na svome dijelu kuće da Michael može ući samo kada ga ona pusti, no ta joj se pomisao

činila nepodnošljivom. Nipošto ga ne želi povrijediti, premda ju je ovih dana dosljedno ignorirao, a ona se pretvarala da ignorira njega.

Tišina koja je sada vladala kućom govorila joj je da danas neće doći kući iako joj to – sam bog zna koliko – duguje. Duguje joj mnogo više od puke pažnje i ona mu neće dozvoliti da to zaboravi.

,,Najprije čaj, a za koju minutu i džin”, tješila se kao da je sama sebi majka, porazgovarala s računalom i napravila inventuru. Napokon je zaključila da, u redu, za sada mogu biti mirni.

Soba je nalikovala maloj kocki, s jedva dovoljno prostora za krevet i stol. Bila je to njegova soba u vrijeme kada ih onaj gad od njezina muža bijaše napustio zbog neke plavuše ubrzo nakon onoga što je Caroline opisivala kao “svoju malu nezgodu”. Ona uđe.

Voljela je biti u ovoj maloj sobi, iza njezinih zatvorenih vrata. Na ovoj strani nije bilo sunca pa je soba uvijek bila svježa, čak i kada je vrijeme bilo ovakvo kao danas. Svaki je centimetar zida bio prekriven fotografijama s njezina vjenčanja; mnoge od njih bijaše premjestila iz svoga ureda. Mušterije u današnje vrijeme više nisu željele dokaze da je udvaranje završilo bijelom čipkom i javnim vjenčanjem. Iako nitko nije sumnjao u prikazane dokaze, sve manje njih čeznulo je za javnim uspjehom. Čeznuli su za partnerom i tako je fotografije odnijela kući.

Kopajući po ladicama svoga stola Caroline Smythe pomisli na Angelu Collier i zagleda se u fotografije na zidu. Svaka treća prikazivala je nju. Je li doista tako nekoć izgledala? Ako je, je li se doista uspjela toliko promijeniti? Ne, unatoč svojoj prekrasnoj kosi, nikada nije bila ni približno toliko lijepa kao ta Angela i nikada dovoljno lijepa da si osigura muža koji bi je štitio. Glupa mala Angela koja toliko bijaše željela otrovni kalež braka, sve za bar jedan dan obožavanja! Ta mala kuja je i zaslužila ovakvu sudbinu; trebala bi biti sretna što će njezina uspomena ostati neumrljana ljagom budućnosti. Ovako nikada neće morati otkriti kako strahovito ženu može povrijediti vlastito dijete ni kako bi njezin suprug reagirao na ružnoću koja bi iz toga proizašla.

– Ona Hazel ima bolje ideje – promrmlja Caroline. Pronaći će nekoga za tu Hazel. Neku potpunu budalu koja ima kuću. Nekog otrovnog, pohotnog nesretnika koji ima kuću.

– Morala bi misliti na ovo, dušo – ponovno promrmlja Caroline otvarajući gornju ladicu stola. – Ovo je bolje od svih cigla i žbuke. – Premda u sobicu nije dopiralo sunčevo svjetlo, sadržaj ladice bljesnu: secesijski prsten, duguljasti smaragd u širokoj traci okružen dijamantima koji su činili dvije trećine prstena, neugodan za nošenje, ali impresivan. Potom dijamantni prsten od dva karata, jednostavno učvršćen i uistinu predivan. Jantarni broš, koji je čuvala u vati, nije baš osobito voljela. No bio je nježniji od prozorskoga stakla pa ga je valjalo držati odvojeno. Onda naušnice od ametista, po njezinu mišljenju prilično pažljivo izrađene, ali tako blijede, ni približno toliko zanimljive kao zeleni privjesak od turmalina koji uvijek kao da bi joj namignuo. Bila su tu i tri velika

cirkonija, dva u različitim nijansama zlatne boje, a treći toplinski obrađen do plave boje, sva tri učvršćena u srebru. Kakve sve stvari ljudi odabiru!

– Lutkice moje – promrmlja. – Dušice. Čime sam vas to zaslužila? Previše sam voljela, eto čime.

Nisu bili pomicani otkako ih zadnji put bijaše gledala, prije barem tri dana. Sama je sebi ograničavala zadovoljstvo ovih rutinskih pregleda i glačanja, kako joj ne bi dosadili. Sve ih je mogla zamijeniti. Postojao je čovjek koji je bilo što mogao zamijeniti.

A onda ga ugleda, zadnji dodatak, tako napadno uočljiv u sredini da se čudila što ga prije nije ugledala. Ružičast kamen, obrezan okruglo na starinski način. Podignu ga prema svjetlu i zagleda se u male bisere koji su ga okruživali. To bi mogao biti rubin. Oduvijek je željela imati rubin. Prsten je bio star, izrađen na staromodan način; jedan mali biser je nedostajao – baš nezgodno. Prekrasan prsten, koji je izgledao kao da je naslijeđen od bake koja se voljela dotjerivati. Ako je ovo rubin, oprostit će mu. Ma oprostit će mu i ako nije. Caroline se pokuša sjetiti kada je Michael prvi put za nju ukrao prsten. Kada je bio tek prohodao: pokušao je na taj način ispraviti neku nezgodu. Prsten je ukrao u zalagaonici, ali je pogodio, još onda. Pa nije sramota dobiti nešto iz druge ruke.

Naže se nad ladicu i mirnim prstima podignu prsten. Onda pijunu na njega i obrisa ga o rukav. Pamuk upi slinu, nakon čitava sata još uvijek punu šerija. Navukavši prsten na prst, okrenu ga tako da je kamen sada bio s unutrašnje strane pa ga još jednom s ljubavlju protrlja o bluzu.

A onda na drugome mjestu pronađe zlatni lanac, navede na njega prsten i objesi ga oko vrata. On se smjesti u znojan i topao prostor između njezinih grudi. Morat će ga nositi tajno dok ne sazna kome je pripadao.

Bijaše joj to jednom rekla jedna stara gospođa. Rekla da je to najsigurnije mjesto za njih. Natoči si čašu gina i načas je obuze čista radost: možda ima rubin – sada želi topaz. Želi, želi, želi... Želi malo tog prokletog poštovanja. Da joj se ljudi klanjaju kada izađe. Malo dostojanstva i prestiža. Pomisli koliko vrijedi plijen koji leži u njezinoj ladici i frkne. Nije bilo dovoljno da bi se mogla dostojanstveno povući. To nije bila ni podloga za njezin velebni plan o mirovini. Nije bilo dovoljno da nadoknadi ono što je mogla imati. Mogla je biti dostojanstvena dama u velikoj kući, okružena naklonošću, poštovanjem i lijepim kćerima. Oduvijek je željela imati djevojčicu.

Mogla je biti netko s lijepom, gustom kosom umjesto ovih neravnih čekinja s ožiljcima. Kada je bila mlađa i kada je njezina kosa bila gušća, uspijevala ih je pokriti tako da bi se počešljala prema natrag. No taj trik više nije djelovao.

Eto što ti može učiniti sin, Angela, dušo. Povući vrelu tavu sa štednjaka dok ti klečiš pokraj pećnice. I pustiti te da vrištiš opržene glave. Eto što se događa nakon vjenčanja.

– Spakirala sam vaše stvari – reče Elisabeth. Tako staromodan način opisivanja nečijega životnog stila: paket. Opis je

prizivao sliku nekolicine masivnih predmeta umotanih u smeđi papir i povezanih konopcem. No ona je pritom mislila na dvije plastične vreće u koje bijaše ubacila njegove stvari. Mrtvi fotoaparat ležao je pokraj sudopera, a sve ostalo čekalo je gore, složeno pokraj vreće za spavanje, alata i drugoga para njegovih čizama.

– Mogu li sjesti? – Da, naravno. Nema žurbe – reče poput prijazne domaćice, no s tračkom

ironije. – Žao mi je zbog aparata. Samo sam vam htjela poslati jasnu poruku. Mogu vam kupiti drugi. Bogata sam.

– Ne izgledate kao da ste bogati. – Zaista nije izgledala kao da je bogata. Izgledala je neuredno, ali njezin je osmijeh, iako je s njime škrtarila, bio pravo otkriće.

– Nadoknada za ozljedu – odgovori kratko – a i isplata od mojih prijašnjih poslodavaca. Neko vrijeme ne moram raditi. I živa sam. To je bogatstvo. A vi?

– Ja? – Njezina znatiželja ga iznenadi. – Rekao sam vam. Uvijek se nekako nađe dovoljno posla da uspijem preživjeti. Pod uvjetom da ne postanem ovisnik o raskoši ili ne dignem kredit.

– Opasne stvari – složi se ona trezveno, ne skidajući pogled s njegova lica – no sigurno negdje imate sve to. Tamo gdje živite. Jer ne živite ovdje. Ovdje ste samo logorovali. Zašto ste donijeli cvijeće?

– Da vam se ispričam što sam upao na vaše područje – dosjeti se on odgovoru i pruži joj cvijeće. Ona ga uze i kimnu. Primijeti kako nema najlona; nema nikakve trake ili umjetnih ukrasa. Kao da ih je netom ubrao. Stavivši cvijeće u vrč s plavim točkama ona ga spretno složi i koraknu unazad, uživajući u njemu i diveći mu se.

– Ovaj buket nije tako svečan kao onaj drugi – reče. – Ljepši je. – Koji drugi? – upita je. – Drugi. Jučerašnji. – To nisam bio ja. Vidio sam ga, ali nisam ga ja donio. Časna riječ. Ruka kojom je držala cvijeće lagano zadrhta. Joea to podsjeti na Jenkinsa.

Elisabeth zapali cigaretu. Jenkins i ona, zvijer i ljepotica, lako bi se složili pomoću nikotina. Odjednom ih stade zamišljati kao zle spletkaroše koji sve ostale izluđuju svojom mučaljivošcu, spojeni obostranim nepovjerenjem, a ipak ujedinjeni protiv svijeta.

– Ako vi niste taj tko mi je jučer ujutro ostavio cvijeće, tko ga je, onda, ostavio?

– Otkud da ja to znam? – Nešto znate. Ona ode do hladnjaka i izvadi bocu vina te mu je doda, zajedno s

otvaračem. Prethodno je s vrha boce skinula foliju i sama je pokušala otvoriti.

No otvarač za boce, kao i onaj za konzerve, bio je stari model koji je zahtijevao koordinaciju, psovke i sirovu snagu.

On joj učini po volji, ne smiješeći se, osjetivši kako je razljućeno svrnula pogled. Djelovala je kao da joj je potrebno jedno piće. No prema Jenkinsovim riječima, ta je djevojka voljela i previše popiti, još nešto u čemu su njih dvoje bili saveznici.

Elisabeth je pokušavala shvatiti zašto ne želi udariti Joea, probosti ga iglom da splasne. Razlog je bio Matthew. Bijaše mu rekla za Joea sinoć kada se s njime čula, a on joj je priznao kako je nekoliko puta bio razgovarao s njime. – Da si htjela slušati, sve bih ti bio objasnio – rekao je Matt. – Zbilja sam pokušao. – Mala svinja! Shvatila je isto tako da je Joe bio čistio ovaj prostor, iz tko zna kojega razloga. Nije ga čistila Patsy, njezina dugogodišnja prijateljica, nitko tko joj to bijaše obećao.

Začu se zadovoljni “pop”, zvuk vina koje se ulijevalo u čašu. Ona pohlepno zgrabi svoju i podignu je prema svjetlu, potom obrisa rub i gucnu. Joe odluči uzeti zdravo za gotovo da joj se može pridružiti, iako se još uvijek osjećao kao da nepomično čeka da mu neki oštar mali pas ponjuši prste i zaključi je li bezopasan ili nije.

– Kada biste mi dozvolili da ostanem, bio bih tih kao miš. Mogao bih vam otvarati boce i konzerve. I mogao bih vas naučiti kako da se obranite.

– Od koga? – Od čovjeka koji vam donosi cvijeće. Onog drugog koji vam donosi

cvijeće. Prilično ružno cvijeće, moram dodati, no donosio ga je gotovo svaki dan tijekom ona dva tjedna prije nego što ste se vratili. Čim bi vidio osvijetljeni prozor, donio bi cvijeće. Flynn je prvi buket uzeo, mislio je da je vjerojatno za njega. A onda smo ih samo počeli ostavljati. Netko uvijek dođe i uzme ih ako ih ostavite. Karanfili, paprat, cvijeće iz staklenika: prikladno za sprovod na ledeni dan. Zašto se još uopće trudi? Je li to ljubav? – Sada je već vidljivo drhtala. Vinska je čaša gotovo udarala o njezine lijepe bijele zube.

– Problem je u tome što uz onaj prvi buket koji je uzeo Flynn bijaše ostavio i poklon obješen na jednom cvijetu. A Flynn je bio previše pošten da ga uzme za Crkvu. Mislio je da je vrijedan, ili takvo što. Pa me zamolio da ga pričuvam jer sam vaš prijatelj.

Iz stražnjega džepa izvadi naušnicu. Mjesečev kamen u srebru, na jednostavnoj kopči. Kamen nije imao sjaja, jadan komad bez svoga para. Ona je stisne u šaku, osjećajući na dlanu žicu.

Bilo je deset do tri, kao i inače prema vanjskome satu. Vrijeme za čaj i razmišljanje. Ona otvori šaku: blijedi je mjesečev kamen bez sjaja ležao na njezinoj koži. Odmaknuvši ruku od stola, pusti naušnicu da padne.

– Moja je sestra voljela mjesečev kamen – reče. – Moj ih je otac mrzio. Govorio je da simboliziraju djevičanstvo. Sačuvanu nevinost. Ja sam mislila da se radi o jantaru u kojega su se zavukli kukci. I da je onda došao meteor i oduzeo im život. Ili tako nekako.

Pijuckala je vino i nastavljala govoriti kao da razgovora sama sa sobom. Nije joj se bila svidjela samoća tijekom posljednja dva dana; glas joj je odzvanjao.

– Moj je otac uvijek mojoj majci darivao cvijeće, svake subote, kao da ga nije bilo dovoljno u njezinu vrtu. Vjerojatno su izluđivali jedno drugo. – Činilo se da se uspjela napiti od jedne jedine čaše vina; ili su ipak bile dvije? Bio je čuo klokotanje iz boce, ali gledao je prema prozoru, a onda u pod na kojemu je ležao mjesečev kamen: gledao je svugdje, samo ne prema njezinu licu, da ne prestane. Ali nitko se ne može napiti od tako male količine. Primijeti da je boca još uvijek puna do polovice, po velika čaša za svakoga.

– Možda je uz prvi buket bila ostavljena i poruka – reče. – O tome morate pitati Flynna. Izgubio ju je.

Njezina je čaša bila prazna. Pratio je pogledom pokret kojim ju je bacila o zid iznad sudopera, automatski pomičući glavu kada je začuo zvuk razbijanja stakla. Većina komadića pade na dasku za cijeđenje. Oboje ostadoše sjediti, neko vrijeme samo gledajući u tom smjeru. Onda ona umorno ustade, uze lopaticu i metlu, očisti ostatke s poda, a sve ostalo pažljivo obrisa krpom, potom istrese lopaticu i baci krpu u papirnatu vrećicu, a onda sve skupa u kantu za smeće. Gledao ju je šuteći.

– Radite li to često? – upita je naposljetku. – Da. Ona uze drugu čašu, napuni je i ponovno napuni njegovu. Ovaj mali čin

razaranja bijaše je smirio. – Velečasni misli da je cvijeće praznovjerni poklon nekoga tko se želi

pomiriti s crkvom. Znate, da joj nadoknadi to što nema župljana. – Ali zašto ih onda odnosi? – Gledajte, odnosi ih netko. Ne nužno osoba koji ih i donosi. Jednostavno

netko tko ne voli da stvari propadaju. – Ali on je mrtav – reče Elisabeth kao sama za sebe. – Mrtav je. – Tko je mrtav? Pogleda ga. Zbog iskrivljena vrata mogla je djelovati tužno, ponekad čak i

podmuklo, ali ništa nije moglo zatomiti izraz tih velikih plavih očiju. Oči su prozori duše, prisjeti se on. Da. Sada su jasno pokazivale da je ova duša izmučena.

– Čovjek koji mi je nekada donosio cvijeće je mrtav – objasni ona strpljivo. – U svakom pogledu, hoću reći. Mrtav. I na neki način sam ga zapravo ja ubila. Još uvijek želite ostati?

Mučno, strašno mučno; kao da nije imao dovoljno problema pokušavajući otkriti kakva je njegova vlastita prava priroda i što bi mu budućnost mogla donijeti. Nije imao korijena, ponekad je bio usamljen; bio je mek neprijatelj, dobar prijatelj, lutao je od jedne stvari do druge iz čiste znatiželje. Sve je ispitivao objektivno, uključujući i ovu ženu, i uglavnom uspijevao izbjeći probleme. A prema njoj nije imao nikakvih obaveza. Samo svoj osjećaj krivnje i

poluobećanje dano Jenkinsu. Sada bi trebao otići sa svojim uništenim aparatom i plastičnim vrećama, zaboraviti na onaj smrtno bolesni sat i ovaj slomljeni duh, no nije to želio učiniti.

– Da, molim – reče. – Neću još dugo biti tu, ali htio bih popraviti taj sat. – No mislio je na nešto drugo.

Možda joj je i bio neprijatelj, ali bilo joj je svejedno. Sve ovo vrijeme bijaše čeznula za tim da bude sama, a sada, kada se ovo dogodilo, otvarala je nekome vrata na temelju nekog svog hira i potpuno nepouzdane procjene. Zato što Matt bijaše rekao kako je lijepo zvučao i zato što je bila kukavica koja se ipak nije mogla suočiti sa samoćom.

– Naravno, postoji jedan uvjet – reče ona poslovno, u još jednoj od svojih naglih promjena raspoloženja – koji je potpuno jednostavan. Znam da negdje imate atelje, neki sobičak, znam i da niste novinar jer sam pregledala vaše stvari i novčanik, a da jeste, sigurno bih nešto pronašla. Čak i ja bih nešto pronašla. No ni ne moram znati tko ste. Ali moram znati što želite.

Joe nije bio siguran može li joj na to odgovoriti. Otkad bijaše navršio tri godine svi su ljudi mu postavljali isto pitanje, a njemu se pritom uvijek činilo da očekuju nekakav ozbiljan odgovor, primjerice da želi spasiti svijet ili barem kita.

– Mislim, od mene – ponuka ga. – Ne, ne mislim od mene; od ovoga mjesta. – Mahnu rukom opisujući cijeli toranj. Kroza zid, iz glavne crkve ispod, stadoše do njih dopirati neobični zvukovi. Ovdje su i inače dopirali samo izuzetno prodorni zvukovi: zvuk telefona, trube ili klarineta. Elisabeth pogleda na sat. – Vrijeme je za probu orkestra Britanske legije – reče uzdahnuvši. – Možete li mi, molim vas, odgovoriti na pitanje? Tražim bilo kakav odgovor.

,,Želim se brinuti za ranjene ljude i stvari”, zamalo joj odgovori. ,,Želim saznati zašto je ubijena Emma i zašto si i ti skoro izgubila život. Želim saznati sve o Jacku i tko mu je pokazao fotografiju. Želim saznati potpunu priču i, iz nekog i meni samom neobjašnjiva razloga, želim se za tebe brinuti – od onog trenutka kada sam te ugledao na bolničkim kolicima i gledao te kako ih nasmijavaš”. No pravio se da razmišlja.

– Želim posebne fotografije – odgovori napokon – potrganih zvona i ostalih stvari koje se može popraviti ako im se netko posveti.

– A ja želim biti zadovoljna – bijesno će ona, ni ne slušajući ga. – Ne sretna, to bi značilo tražiti previše. – Zastade, i sama začuđena svojim istupom, a onda nastavi tiše: – Zato sam otišla od kuće. Jer sam mogla spriječiti Matthewa da bude zadovoljan. Nisam se bila smjela vratiti. Jednoga će dana imati novu majku. Ja nisam dovoljno hrabra za to. Uopće nisam hrabra.

Glazba s one strane zida bijaše se pojačala. Smijeh je prodirao kroz ciglu lakše od govora.

– Ali kada je sve tako ružno – završi ispričavajući se. – Tako jako ružno. – Nije – odvrati on, misleći na leševe i nakit i slike i sve one nežive stvari

kojima kroz leću bijaše svjedočio. – Nije. Vrlo je malo stvari ružno, znate. Bili ste bolesni. I jednostavno sada ne znate to vidjeti.

Diana Kennedy nije željela ići u sobu svoje starije kćeri nakon što ona bijaše otišla s onim dvjema strašnim djevojkama, nije ni Mary zamolila da to učini i sve ove dane ta ju je soba plašila. Kako je večernje svjetlo još uvijek bilo jako, a kuća tiha jer su gosti jeli vani, učini joj se kako je sada pravi trenutak; ionako nije imala što drugo raditi. Bijahu već prošli tjedni od najdužega ljetnog dana i ona je s olakšanjem dočekivala mračne večeri. Sada je bilo lakše sjediti ispred vatre, čitati, šivati i baviti se misaonim stvarima, svjetlost je ipak zahtijevala veću aktivnost. Ona se sjeti kako su je nekada korili kada bi čitala tijekom poslijepodneva. Mirno sjediti usred dana činilo im se gotovo amoralnim.

Diana bijaše, naravno, dala Elisabeth najljepšu sobu na ovoj strani, da može imati prostora i svjetla i pogled na more. Ona sama nije stalno željela gledati vodu pa joj je bila draža soba u uglu koja je gledala na sporednu cestu i nije bila toliko izložena olujnome zimskom vjetru. Elisabeth bijaše ovu sobu dijelila sa sestrom kada su bile male – voljele su zajedno se plašiti zvuka oluje, tada bi se skutrile i vrištale, ali poslije bi se nastavile svađati. Kada su otišle, velika je soba ostala slobodna, prešutno uvijek spremna ako se neka od njih vrati, posebno Emma s mužem. Sada ju je morala očistiti, ne zbog toga što je to bilo hitno ili što će se u nju uskoro useliti netko drugi, već zato što je Matthew, čija se mala soba nalazila tik do ove, bijaše počeo zauzimati, što nije smjela ohrabrivati. Matthew bijaše kolonizirao slobodni prostor poput pobjedničke vojske koja potajno šalje izvidnički bataljun. Taj dječak je bio poput podzemnoga korijenja. Sada se nalazio u kupaonici. Diana je bila sretna što ne mora s njime dijeliti kupaonicu, pa ne mora razmišljati o tome što on radi uz zvuk vode koja teče.

Nakon što je pregledala sobu, moralaje priznati da je Elisabeth nije bila ostavila u neredu, iako je sada već postajala neurednija. Krevet je bio izgužvan od skakanja, prozorske daske bile su zatrpane školjkama i kamenjem, mačak koji je dječaka slijedio poput sjene sklupčan se odmarao na stolcu. Na sredini Elisabethina kreveta nalazio se jastuk udubljen od nečega što je stajalo posred njega, napola pokriveno nekada čistom jastučnicom. Diana se približi, a predmet se pomaknu. Ona se nagne još dublje. Mačak se protegnu mijaučući upozorenje.

Odispod pokrivača pojavi se malo ružičasto rilo. Osjećao se miris zemlje. Drhtavom rukom odmaknuvši jastučnicu, ona otkri ježa koji na to nenadano otkrivanje odvrati uvlačenjem rila i umatanjem. Par trenutaka je kao opčinjena promatrala male crvene buhe između bodlji. A onda vrisne, izjuri iz sobe i poče lupati na vrata kupaonice.

– Matthew! Matthew! Riješi ga se! On se spremno javi gurajući svoju kovrčavu glavu kroz vrata, sumnjivo

potpuno odjeven. Što li samo radi sa svom tom vodom? Zna li on da se to sve plaća?

– Riješi ga se! – zavrišti ona. Odmah je shvatio na što misli. – Zašto? – upita je, pun nevine uvrijeđenosti.

– Ima buhe! Morat ću raskužiti sobu! Ružan je! Odstupavši pokraj nje, on uze jastuk s ježom, zajedno s jastučnicom, privi

ga uza se i pokuša poljubiti u rilo. Prkosno je pogleda. – Nije ružan – odvrati. – Lijep je. Sigurno. Gledali su se izazovno. Mržnja, posljednjih nekoliko dana prikrivana,

odjednom je izlazila na vidjelo. A onda plamen u njegovim očima jenja. – Lizzie bi mu dala mlijeka – rekao je. – Ja nisam tvoja teta Elisabeth – zavrišti Diana – a nisam ni tvoja mama. I

dosta mi je ovog... ovog... ZASTRAŠIVANJA! On gurnu ježa prema njoj podižući ga u razinu njezina lica, tako da joj

drhtava njuškica načas dotaknu nos. – Znam – reče. – I mrzim te. Mrzim. Mrzim te!

Deseto poglavlje

o je bila prava riječ. Ovdje se svega bojim – razmišljao je Matthew. – Doma nije bilo tako. U Londonu. Moji prijatelji; moje mjesto. Mjesto na kojem

sam morao ostaviti kristale koje sam čuvao u ormaru za bojler. ,,Dobar si onoliko koliko su dobri ljudi koji te vole.” Tako je rekao učitelj.

,,Moraš zaslužiti njihovo poštovanje.” Gluuupo. Kako da te ljudi zavole? Što za to treba učiniti? Biti dobar, vjerojatno, ali Lizzie kaže da to nije dovoljno. ,,Što su bolji to su, ponekad, i dosadniji”, rekla je. ,,Samo drži oči otvorene”, rekla je. ,,Trudi se da nikoga ne povrijediš, a ako zapadneš u nevolje, pokušaj shvatiti zašto se to dogodilo i reci im ‘oprosti’ makar to ne mislio. Tako će zašutjeli.”

,,Usput, Matt, ja mislim da si sjajan. Nema veze što nisi dobar u nogometu. Koliko se baviš bacanjem kamena s ramena, još ćeš postati opak tenisač.”

Samo se Lizzie pitala je li ovo moj dom, a sada je otišla i ja se ne osjećam dobro. Jedino se ona sa mnom igrala i rekla je da je u redu smijati se – samo je ona htjela da je zagrlim i grlila me kada sam bio tužan.

Tatu baš ne volim, jer mislim da ni on mene ne voli. Boji me se. Svi me se boje. Svi ga oni straše. Žele me nekamo poslati, baš kao što su poslali i Lizzie, iako je ona rekla da to nije točno... Ne osjećam se dobro. Oni nešto čekaju, a onda će me nekamo poslati.

– Ona ne shvaća – reče Audrey Donaldu dok su izvlačili stare stvari iz dućana na pločnik, a onda zastade kako bi kraljevski mahnula jednoj poznanici – da ne možeš živjeti u ovakvom mjestu i imati tajne. Da ne možeš biti dovoljan sam sebi.

– O kome to govoriš, najdraža? – O Diani Kennedy, naravno. – Stalno misliš na tu ženu. Da sjednemo malo vani? – Pa, dobro – Uvijek bi poziv da sjednu na sunce prihvatila kao da se radi o

nekakvu zabranjenom užitku. On obrisa drveni stolac kitnjastim pokretom i nakloni joj se kada je s naporom sjela. Stolac se zanjiha. Audrey uspostavi ravnotežu tako da se jednom rukom uhvatila za okvir vrata, a drugom za nakit koji je nosila oko vrata. Na lancu su bili slatkovodni biseri i tri prstena, jedan od njih prilično oštar.

– Nigdje ne možeš živjeti tako da sam sebi budeš dovoljan – doda on pridružujući joj se na jednako klimavu stolcu s druge strane vrata. – Pogledaj kako se pokazujemo! – Audrey bijaše podigla suknju iznad koljena da uhvati malo sunca. – Ljudi će pričati.

T

– Ljudi uvijek pričaju. A čini se da ona baš to ne razumije. Pogotovo ako si vlasnica pansiona, bez obzira na to koliko je on otmjen. Što drugo i rade gosti nego ogovaraju vlasnika? Ona ih opčinjava. Pitaju se što netko tako šutljiv skriva.

– Žena neokaljane časti kojoj sudbina nije uvijek bila sklona – primijeti Donald. – Ništa joj ne nedostaje, iako nije bogata kao što izgleda, ne kao neki drugi ovdašnji ljudi. Barem nekada nije bila, sjećaš se? Prodala ti je nešto, pred nekoliko godina...

– Ali, dragi, i mislila sam da si to zaboravio. Uvijek se mogu pouzdati u tvoje loše pamćenje. Dijamante, dragi. Mislim da je tako platila Emmin sprovod, no to je, valjda, mogao učiniti i njezin muž? Ne, slušaj, ti i ja smo jedine diskretne osobe...

– Ti ogovaraš k’o luda – prigovori joj on s prezirom. – Ni slučajno! No dobro, samo kada se radi o nevažnim stvarima. Stvarima

koje zanimaju sve i svi ih znaju, kao što su vozni redovi autobusa ili tko se kamo seli, pa onda o tom lopovu od mesara, smiješnoj boji kose gospođe Jones i tupeu njezinog starog; o takvim stvarima, ničem osobnom. Nisam poput one žene koja nam je jučer rekla da se Diana Kennedy tako posvađala s Matthewom da je vrištala; rekla je da su je mogli čuti u cijeloj kući. Ili one druge gošće koja je bila tu i rekla da ju je kasnije čula kako užurbano hoda u potkrovlju, kao poludjela vjeverica. Meni to ne sliči na Dianu Kennedy. Zabrinuta sam za Matthewa.

Ona se pomaknu i pusti okvir vrata. Stolica zastenja. – Što je to učinio? I gdje je jučer bio? I zašto se njegov otac tako ponaša,

nikad se ne šali s njim niti ga mazi. Ponašaju se kao da su ujak i nećak koji povremeno izađu zajedno. Nije da se svađaju ili nešto slično, ali...

Gledao ju je zabavljajući se time kako se namješta. – Matt se ovako ponaša jer mu se teta vratila u London – predloži on

odgovor. – A možda i zato što se bliži kraj sezone, a Diana je na tavanu tražila nešto što bi mogla prodati. Možda će nam Matt sve ispričati. Moramo mu dati nešto da radi. – Donald podignu pogled i mahnu nekome, a onda, odlučno uzdahnuvši, ustade.

– Točno znam što. Kamo ideš, najdraži? Pa tek smo sjeli. – Audrey se nije voljela često premještati, ah kakav napor.

– Idem unutra, zar ne vidiš? Mali neće doći razgovarati ako ćemo sjediti ovdje gdje nas svi mogu vidjeti, zar ne? To je isto kao ogovaranje, zar ne – svi znaju što radiš, ali se puno bolje osjećaš ako te ne vide. Jasno?

On se saže se i poljubi njezin napudrani obraz. To bi mu uvijek pričinilo zadovoljstvo, čitav niz zadovoljstava: od ugodno erotskih do uspomena na mekana, svježa topla peciva iz djetinjstva. Pomisli kako bi svaki dečko trebao imati ovakvu djevojku. Uz nju se osjećao kao lav.

Matthew se ušuljao oko dva poslijepodne. Prošao je pokraj lustera u naslonjaču ne zastajući.

Mogli smo i duže ostati sjediti vani na ugodnom toplom suncu – pomisli Donald nesmiljeno. Unutra je bilo svježe čak i usred ljeta, tako da je uvijek nosio vestu. Zapravo je bilo ugodno što o tome nije morao donositi neku posebnu odluku. Dječak je djelovao tajnovito ali slavodobitno pa Audrey odmah navali.

– Gdje si bio? – upita ga potpuno mirno, ne podižući pogled s oštra prstena koji je skidala s vrata. Strašna šiljata stvar koja bi mogla razderati i meso, ružičasti kamen u pandži od platine; mogla je točno zamisliti kakvoj bi se ženi ovakvo nešto moglo svidjeti. – Što misliš o ovome, bucmasti? I zašto si se preksinoć svađao s bakom? Srami se ako si kriv. No dobro, i ja se volim posvađati. Zar ne, Donalde? Baš bi nam dobro došao sladoled.

Donald shvati njezinu poruku i odgega. Matthew je sada držao prsten među prstima, dodirujući vrške metala koji su se izdizali poput minijaturnih mačeva ukrižanih u borbi. Pogleda ga, a potom svrne pogled; ponovno ga opipa zatvorenih očiju.

– Ružan – reče. – Jeziv. – Misliš? Znaš, možda si i u pravu. Pametni moj dečko, naravno da si u

pravu. Koji to su kurac napravili s tako lijepim kamenom? On ga još jednom dodirne, i dalje zatvorenih očiju, razmišljajući o njemu.

Godilo mu je kada bi netko od odraslih psovao pred njim – imao je osjećaj da ga prihvaćaju.

– Ogradili su ga – reče napokon – s nekim ružnim stvarima. Ne znam čime. Ovako lijep kamen trebao bi imati nešto što će ga uljepšati, a ne nešto čime se može iskopati oko. Barem ja tako mislim.

Audrey s oduševljenjem udari rukom o stol, dovoljno snažno da su se čaše, olovke i papirnate maramice koje su prekrivale ravnu površinu lagano zatresle.

– Potpuno si u pravu – zaurla. – Pametni mali gade! – Onda spusti glas praveći se da ne vidi kako se zarumenio. – A zašto je baka divljala po tavanu, ha? O, bože, gledaj Donalda kako oklijeva. Valjda voli semafore. Sada razmišlja koju vrstu one odurne hrane koja šteti zdravlju želimo? Ako podigneš dva prsta, to će značiti da nam donese što god želi. Hajde, podigni dva prsta, voli ti on to.

Matt podignu prste prostački i divljački, a Donald se potapša po glavi i ode. – Izbacila je ježa – reče Matt nakon stanke. – Kroz prozor. Ravno van.

Hopa! Pljus van. Šljap. Kvragu! – Ozlijedio se? Matt se pomaknu na Donaldovu stolcu. Odgovori joj nesigurno: – Ne.

Mislim da nije. U svakom slučaj, otišao je dalje. No bojim se da bi mogao biti ozlijeđen.

– I zato si ti vikao, pretpostavljam. Evo, drži ovo. On otvori oči i ugleda hrpicu granata. Malu hrpu, poput šest zrna rogačeva

sjemena ili nečega sličnog. Stade ih grijati u ruci, iako su već bili topli. Potom ih

prebaci u drugu ruku; tri ili četiri padoše na pod i otkotrljaše se na prašnjavi sag. Matt je pogleda očekujući njezinu reakciju, ali ona se ni ne pomaknu: nije ga namjeravala prekoriti zbog nespretnosti. Kada je počeo prikupljati kamenje, začu sljedeće pitanje.

– I zašto je baka, onda, poludjela na tavanu? – Oh, pa ona to radi ponekad. Pregledava mamine stvari. I tata je to nekada

radio. – Jesu li ludi, ili...? – Ne. Ona misli da svaki put kada sam zločest odem gore kopati po

maminim stvarima. Njezinim igračkama. – A radiš li to? – upita Audrey i s naporom proguta slinu. – Više ne – odgovori on jednostavno. Zašutješe na minutu. On se poče igrati s kamenjem koje bijaše pokupio s

poda, tužan što ih je prosuo. – Toliko su puta prekopali te stvari – potuži joj se – otkako smo se preselili.

A onda je baka pronašla pismo. Za mamu od djeda, u maminoj kutiji s pisaćim priborom. Stalno ga je nosila u torbi.

– I ti si ga pročitao, pretpostavljam – nemarno pretpostavi Audrey. On odmahnu glavom. – Pa ne znam čitati pisana slova, zar ne? Ali jednog sam ga dana ukrao i

pokazao teti Lizzie. Pročitala mi ga je i rekla neka ga vratim. Bezvrijedne stvari. Mojoj dragoj djevojčici, ostavljam sve što imam i svu svoju ljubav, ili nešto tome slično.

– Dobro ga se sjećaš. Postajao je nemiran. Gledajući Donalda kako polako dolazi prema vratima

dućana, Audrey je osjećala mješavinu ogorčenosti i olakšanja. – Pa da, sjećam se jer je Lizzie rekla kako to samo pokazuje da su svi

voljeli mamu. Svi. – Naglasi posljednju riječ kao da je izaziva da mu protuslovi. Audrey ga potapša po ruci.

– Da, voljeli su je, dušo. Svi. Ali je li djed imao što za ostaviti? On odmahnu glavom. – Nije. Ali baka misli da je. Nešto tajno. Na tren posumnja u nju, prestrašeno pomislivši da se kani pridružiti svima

onima koji su mu uvijek postavljali pitanja. I odjednom se osjeti zarobljeno, krv mu poče navirati u glavu. Poželje pobjeći odavde na plažu, ohladiti noge u moru, bacati kamenje, tražiti rakove. Na obali se nikada nije osjećao usamljeno, iako se malo bojao mora. No kako se danas za vrijeme ručka durio pa ga nitko nije silio da jede, jer je baka bila žalosna što na njega bijaše vikala, bio je gladan, a Donald je upravo donosio masne kobasice u tijestu i sladoled u obliku rakete, hranu koja je u njegovoj kući bila zabranjena.

– Nedostajao si nam, dječače – reče Donald. – Vidiš ovaj luster? Imamo za tebe velik posao. Je li psovala? Reci joj neka odjebe.

I sve je opet bilo u redu.

No poslije više nije bilo u redu. Nenadana zakuska bijaše ga zasitila pa mu ideja s morem više nije bila toliko privlačna, a nije želio ni vratiti se kući. Večeras bi trebao spavati u tatinoj kući, a Matt nije volio tatinu kuću. Bila je uredna i čista poput učionice na početku dana pa je svaki trag koji bi u njoj ostavio bio strahovito uočljiv.

Zbunjivalo ga je to što živi između dviju kuća: zaboravljao je gdje bi kojega dana trebao biti, ponekad i namjerno. Kako je postajao samostalniji, oni su bili sve sretniji, ali i sve zabrinutiji. Izmišljao je prijatelje, a kada bi ga oni ili, točnije, baka i tata, stali podrobnije ispitivati o tome tko su oni i iz kojih su obitelji, zgrada njihovih izmišljenih života odjednom bi se srušila.

Prije nego što bijaše došla Lizzie uporno su mu pokušavali pronaći prijatelje. Bio je tako tu jedan klipan kojega bijahu iskrcali jednoga proljetnog poslijepodneva, dječak koji se nije htio maknuti od ekrana televizije ili računala. Posvadili su se i potukli – na vlastito iznenađenje, Matthew je bio snažniji – a potom se nezainteresirano rastali. Matthew ga je sada znao viđati u gradu s društvom i izbjegavao bi ga pritom kao nekoga koga nema smisla izazivati.

Nakon toga su mu pronašli djevojčicu. ,,Igraj se s Cathy, Matthew, budi dobar dečko.” Cathy mu nije smetala, ali uspio je jedino rasplakati je. Bio ju je nagovorio da se igraju na strmome groblju koje gleda prema moru. Matthew je poznavao svaki centimetar ovih ulica: stalno se tu sakrivao i bijaše pretražio svaki kutak, a osobito je volio groblje jer je ono bilo najneurednije. Okoliš crkve je bio savršeno uređen, ali strmo groblje bilo je teško održavati pa je oko starih grobova trava bila visoko narasla. Matthew je nagovorio Cathy da čita natpise i pogađa kako je tko umro, naročito djeca. Pokazao joj je grob svoje majke, što je nju očito uzrujalo jednako koliko i prijedlog da se ovdje igraju skrivača. I kada je on zatvorio oči i stao brojati do sto, polako, strogom krutošću poštujući pravila, pobjegla je.

Kada je kasnije to ispričao Lizzie, ona se nasmijala, a onda mu je već Lizzie pravila društvo i nisu mu više bili potrebni prijatelji ili su mu ih oni prestali pronalaziti. Kada bi Lizzie navečer izašla, zabrinuo bi se. Čekao bi je da se vrati i osluškivao zvuk njezina automobila, a jednom ili dvaput čak ju je potajice pratio.

Čekao ju je i one večeri kada joj je bio rođendan, kada bijaše otišla u kafić. I vidio je muškarca koji je stajao na drugoj strani ceste i koji se nije baš skrivao, iako se činilo ga izbjegava uličnu svjetiljku. I Mattu se odjednom sve učinilo glupim, shvatio je da Lizzie neće biti drago ako ga ugleda; a onda je odjednom shvatio i to da pozna tog čovjeka, iako se ispočetka nije mogao sjetiti otkuda, sve dok nije došao kući i razmislio o tome. Nekad davno bio ga je vidio kako stoji pokraj kamina u njihovoj londonskoj kući.

A sada je taj isti čovjek hodao kroz crkveno dvorište, nalik turistu koji se divi kamenim zidovima tornja. Matthew nagonski pobježe, a da ni sam nije znao zašto. Obično ga prisustvo druge osobe nije sprječavalo da leži na groblju u dubokoj travi dok mu vlati draškaju nos, jer bi svatko od njih nakon nekog vremena otišao. Nije se bojao ljudi, bio je prema njima ravnodušan – oni su,

zapravo, izbjegavali njega. I premda ga nitko nikada nije pitao, a on sam je čak i pred Lizzie šutio o tome kako bijaše vidio čovjeka kojega se nejasno sjećao, duboko u sebi znao je da postoji veza između njegova prisustva na Lizzienu rođendanu i njezinu dugom odsustvu nakon toga. ,,Pregazili su je”, bili su mu rekli, a strah zbog njezina odsustva učinio ga je još šutljivijim. ,,Spalio ju je neki luđak”, rekli su mu nešto jasnije u školi, a onda, kada se vratila iz bolnice, njegova se znatiželja ubrzo pretvorila u olakšanje jer je bila zatočena baš onako kako je on želio, osuđena na jednu sobu iz koje nije mogla na duže vrijeme izbivati.

To dugo razdoblje bilo mu je najbolje od svih. Bijaše načuo dovoljno, usprkos svim mjerama predostrožnosti, pa je shvatio da na nju nije naletio automobil; a ponajprije, iako se u Budleyju sve odvijalo sporo, svi su rekli da je sve gotovo – krivac je jako daleko i sve će biti bolje. I on je želio u to povjerovati.

Muškarac ga sada ugleda. U ovome je okružju izgledao drugačije, nekako manje. Bio je vrlo čist i imao je gustu kosu; sunčane naočale koje su Matthewa podsjećale na nekoga s televizije. Kao i sve one druge ljude koji su nekada bili posjećivali mamu, nikada ga nije spomenuo tati jer je znao da mu to ne bi bilo drago. Gusta kosa; puno kose, iako kratko ošišane. Toga se sjećao: puno kose za tako niska muškarca.

– Možeš li mi reći kako mogu ući u crkvu? – poviknu muškarac približavajući mu se. Imao je ugodan glas, iako su bili daleko jedan od drugoga pa nisu mogli razgovarati.

Matthew poželje pobjeći, ali odjednom je bio strahovito nesiguran glede toga u kojemu bi smjeru trebao krenuti. Gore ili dolje, prema kojoj kući? I zato ostade stajati mirno, dopuštajući čovjeku da mu se približi. Ovaj potrča, ali tako elegantno da to nije poremetilo izgled njegove odjeće – zasljepljujuće bijele meke košulje s ovratnikom, blijedožutih sportskih hlača sa smeđim kožnatim pojasom djelomično prekrivenim puloverom lagano zavezanim oko struka te platnenih cipela koje su njegov korak činile gotovo nečujnim. U trku je skinuo sunčane naočale, a onda zastade bez imalo muke i obrati se Matthewu vičući kao da je dječak gluh, ali pristojno se smiješeći.

– Oprosti što tako vičem... Poznaješ li ovu crkvu? Muškarac pokaza prema crkvi koja se nadvijala nad njima, kao da bi mogla

postojati mogućnost da govori o nečemu drugome. U osmijehu koji sjao na njegovu licu nije se vidjelo je li ga prepoznao.

Matthew kimnu. Stajao je prekriženih ruku i raširenih nogu, trudeći se djelovati snalažljivo. Kimnuo je tako jako da mu je kosa pala preko očiju – i to je učinio namjerno.

– Pa, kako se može u nju ući? Zaključana je. Htio bih samo pogledati toranj.

– A zašto? – Matt nakrivi glavu i nožnim palcem izbaci nekoliko manjih kamenova s puta. Jedan kamen zasja, što ga na trenutak zbuni, no ne zadugo.

– Jer to želim – reče gospodin Zgodni nestrpljivo, spuštajući pogled, a onda opet pogleda prema crkvi. – Pretpostavljam da su svi crkveni tornjevi isti, zar ne? No ipak bih ga rado vidio.

Gluposti, govori sve same gluposti. – Najbolje je da pitate župnika. On živi odmah u sljedećoj kući –

promrmlja Matt prihvaćajući devonsko narječje koje mu inače nije bilo blisko i pokaza u neodređenom pravcu, s manje snage nego što to bijaše učinio muškarac. Nije imao pojma gdje živi župnik. A onda odskakuta izvan njegova dosega, no dobro, bio je to pravi bijeg. Pjevušio je skakućući, kako bi djelovao nezainteresirano i nepristojno: hop, hop, hop, skakutao je niz put, nadajući se da izgleda kao netko tko pritom ima nekakav plan. Kada je došao do mjesta koje mu se činilo da je već izvan njegova vidokruga, zastade, osvrnu se i pričeka jedan trenutak čupajući tratinčicu pokraj puta u slučaju da ga ovaj još uvijek može vidjeti; osjećao se poput budale sve dok nije počeo trčati. Bilo je to pravo divlje trčanje, bez ikakva cilja.

Michael Jacobi pogleda za njim. Svi dječaci bili su isti, no on sa žaljenjem pogleda ovaj neskladni primjerak. I on je nekad bio takav. Pušten poput opruge na ovakav zrak, nukan da se uprlja. Prekriven blatom, što nije sasvim isto kao samo se zaprljati. Bio je pronašao prvoga pravog prijatelja, pravio nepodopštine s tim domaćim dečkom, zapadao u nevolje, ili ono što se tada zvalo nevoljama.

Krađa je i danas značila nevolju, iako nitko nije kažnjavao svraku, a on u ono vrijeme jednako kao i ona bijaše znao što je napravio. No bio je više nego uvjeren da ima pravo na lijepe svari.

Sjeti se kuće: zabranjen pristup djeci i psima. Kao da su sva djeca ista. No bilo je to novo pravilo za majku i njega, izbacili su ih kao da su kužni.

Nestrpljivo pogleda toranj. Naravno, svi su tornjevi bili isti i njegova želja da shvati arhitekturu crkve zgasnula je čim se izjalovio pokušaj da je pogleda iznutra. U svakom slučaju, to mu je bila tek manje važna želja. Bijaše došao pogledati grob, što je i učinio. Sa zadovoljstvom je uočio kako je praktično održavan, iako možda ne i svakodnevno. Nije više bilo svježega cvijeća: samo šljunkom ispunjeno podnožje te na vrhu i dnu posađeni minijaturni ružini grmovi koji su sada bili u punome cvatu. Emmu, dakle, nije trebalo često plijeviti, sada je bila samo uspomena, ne više tragedija.

Michael se spusti u grad. Bijaše imao nekog posla u Exeteru, a ostatak puta bio je primoran prijeći. No bio je to predug put za tako mali zadatak. Glavna je ulica bila izuzetno prometna, bilo je pet sati i ljudi su odlazili s plaže, automobili su se kretali sporo, puni neraspoložene djece. Ispred staretinarnice onaj se starački par bavio svojim besmislenim poslom uvlačenja unutra smeća koje ranije bijahu iznijeli. Kretali su se mlitavo, više zbog godina i strpljivosti nego zbog iscrpljenosti. Nikada nisu ništa radili na brzinu ili u žurbi, toga se sjećao.

Sve dok nije ušao u utrobu dućana i dotaknuo staroj gospođi rame dok se naginjala nad stolom.

– Oprostite – reče. Ona poskoči i okrenu se ispružene ruke spremne na udarac; zamalo ga je uistinu ošamarila. No biće koje odjednom zareža na njega promatrajući ga svojim svijetlozelenim očima nije bila starica rumenih obraza, već mačka. On ustuknu za korak, bio je preblizu, i tek kada se između njih stvorio metar prostora žena se nasmiješi. Iz pozadine se sada pojavi i starac, upozoravajuće kašljući. U ruci je držao veliku, tešku tavu.

– Žao mi je – reče Michael ispričavajući se, kao i obično automatski brišući naočale uhodanom kretnjom. – Nisam vas htio prestrašiti. Mislio sam da vas neću naći, a imam jedan hitan zadatak. Imate li, možda, nešto s rubinom? Za moju majku?

Donald iziđe, nježno odloživši tavu dok je hodao prema izlogu. Ovo nije bio njegov dio posla. Divio mu se, ali nije bio njegov. Sutra će Matt započeti raditi na lusteru. Odmah ujutro.

Jutro bijaše započelo prilično dobro. Činilo se da bi to mogao biti novi početak. Elisabeth baš i nije tako smatrala, no Joe jest. Nije znala da njome pažljivo barata, a i Joe je bio tek napola svjestan toga što radi. Bar je tako mislio. Trudio se zabavljati je. Gledao je golu žarulju iznad glave dok su nesuvislo razgovarali o tome kako bi sobu u kojoj su sjedili trebalo dotjerati. Jutro je bilo mračno, čula se grmljavina, ali nazirali su se znakovi poboljšanja. On zaključi kako je s njome najsigurnije razgovarati o zajedničkom terenu. To je bilo jedino što im je bilo zajedničko. Poštovanje prema mjestu na kojemu su se nalazili: slučajna sklonost. Što više zanimanja bude pokazivao, lakše će ga prihvatiti.

– Ovo svjetlo – reče on pokazujući prema velikoj žarulji, jedva pokrivenoj velikim tankim sjenilom – čini da prostor izgleda spartanski kada se spusti mrak, čak i s upaljenim svjetlom. Tu treba doći nešto drugo.

– Može nešto moderno – prihvati ona, odjednom živnuvši. – Obojiti zidove u zasljepljujuće bijelo. Staviti desetak malih halogenih svjetiljki na strop. Konopce obojiti u crno. Izgledalo bi kao kulisa za film. Jeste li na to mislili?

– Crni geometrijski stolci – reče Joe. – Naravno, talijanski. Crno-bijeli sag, poput šahovske ploče. Stolci bi bili figure.

Ona se nasmiješi i odmahnu glavom. – Ne. Nikako ne. To bi otjeralo duhove. – Možete početi s knjigom o vještini feng shui. Sada i ona pogleda prema svjetlu. Prekriživši tanke ruke, zamišljeno se

nasloni. – Nešto što bi ispunilo prostor. Neko naopako postavljeno božično drvce,

sa svjetlima. Može li se negdje nabaviti nešto što bi raslo naopako? To bi se svidjelo mom nećaku.

– Nešto veličanstveno i duhovito i dekorativno – složi se on. – Da sve djeluje kao jedna velika ludost.

Ona odjednom izgubi zanimanje, kao da je shvatila da ne želi nikakve promjene.

– Ali to i jest ludost. Vjerojatno je ludost i živjeti ovdje. Zašto bi, onda, trebalo tako i izgledati? Zašto se uopće truditi?

Sada se tako osjeća, pretpostavi on. Nepovjerljiva je i potištena, pokušava se oporaviti, ali joj se sve čini teškim, nije sigurna da ima volje i energije. Otac mu jednom bijaše rekao da je uvijek tako s onima koji se oporavljaju; tatin čvrst zdrav razum. ,,Trebao si biti liječnik, Joe, tako dobro znaš s pacijentima.” Bijaše je jutros čuo kako govori u snu kada je išao u kupaonicu. ,,Gotovo je, nastavi dalje”, mrmljala je, a njemu se to učinilo protuslovnim. Joe odluči da će je zvati Elisabeth: premda je drugi ljudi zovu Lizzie, čak i njezin nećak, on neće. Potom se potrudi nastaviti razgovor. Nije dobro pronaći temu i onda je samo tako pustiti.

– Ovo je mjesto najbolje ujutro – reče. – Ali kada padne mrak, nešto mu nedostaje. Morate nešto učiniti. Uskoro će doći zima. Već se sada počelo ranije mračiti, jeste li primijetili?

Primijetila je, sve ona primjećuje. Pretpostavljao je da bi se mogla veseliti zimi, to će joj biti izgovor da se sakrije. Lašteći metalni dio sata kojemu nije znao namjenu, držao ga je iznad jučerašnjih novina i puštao da prljavština s komada hrđave željezne vune pada na otvorenu stranicu. Nije htio da ona vidi fotografiju i članak na toj stranici.

Kao da smo nekakav stari par – pomisli – tako se dobro slažemo iako se tako kratko poznajemo. Možda je tome tako zbog njezina duševnog stanja. Taj je zaključak zbilja bio pravi kompliment. Smio je ostati i paziti je jer joj je bilo svejedno.

– Nešto duhovito – ponovi – i prelijepo i staro i golemo i suvišno. Nešto u sredini. Što kažete na luster?

Ona ga sa zanimanjem pogleda, pripali još jednu cigaretu i nastavi zamišljeno gledati u strop. Oblaci su se počinjali razilaziti i ona na sekundu zamisli kako svjetlost udara u kristal. Mattu bi se to svidjelo. A i njoj. Stade oduševljeno kimati već ga videći kako visi, svojom raskošnošću suprotan svim ostalim stvarima ovdje.

– Oh, da. Svakako. Samo neka bude velik. Da. – Dobro – reče on i skoči na noge. – Idemo po njega, može? – Kako? – Pa pregledat ćemo izloge, naravno. – Zašto? – Jer su lusteri tamo. On stade stavljati stvari u džepove svoje jakne kao da su već odlučili.

Lijevom rukom zgužva novine, odsutno ali odlučno. Nije htio da ona pročita o ubojstvu.

– Do večeri nemam što raditi, nemam nikakva posla, hoću reći. Oh, da, navečer ću izaći, ali neću se kasno vratiti...

– Ne moram i ne želim slušati vaš raspored – reče ona ravnodušno. – Što ste više vani, to bolje.

– Ali ja i sada želim van – reče Joe. – Ovog trena. Upravo sada. Van. Hajdemo, pođite sa mnom.

Ona dotaknu svoju kosu, dio nje i njezina izgleda na koji bijaše zaboravila dok se nije vratila kući. Nekada je na nju bila tako ponosna. Emma se jednom bijaše našalila govoreći da su potrošile cijela tri sata pričajući o svojim tako sličnim kosama: da je skratim? da je pustim rasti? s njom mogu ovo, s njom mogu ono; zašto ne mogu ono drugo? ,,Policajka i kućanica”, bijaše rekla Emma, ,,evo koliko smo ozbiljne osobe – potrošile smo više vremena pričajući o kosi no što netko drugi potroši na zakon relativiteta.” A sada je Elisabethina kosa beživotno visjela. Mjesecima je ne bijaše oprala bez nečije pomoći, sramila se što to mora priznati. I nakon nekoliko dana u prljavome Londonu osjećala je kao da joj se na glavi nalazi neka nepoznata, masna vlasulja, jednostavno zato što nije mogla upotrijebiti obje ruke sa svim prstima zajedno. Postajala je sve spretnija, sve brža, ali još uvijek nije mogla sama oprati kosu. Kada samo pomisli na to kako je prezirala maminu pomoć ne shvaćajući koliko joj je potrebna!

No onda pogleda Joea, koji je zijevao i protezao se, češući svoja velika prsa, očito spreman za izlazak u više-manje istoj odori u kojoj bijaše i spavao. U istoj vrsti trošne košulje, čistim ali neispeglanim hlačama i, čak i po ovom sparnom vremenu, čizmama. Ma zašto bi se, onda, ona brinula!? Vani su ionako svi bili ružni. Ta tko će je uopće primijetiti!?

– Da. Idemo. Zapravo, vanjski je svijet uz Joea bio drugačiji. Zahtijevao je da idu

autobusom, a ne mnogo učinkovitijom podzemnom željeznicom. – Koliko se dugo niste vozili londonskim autobusom? – upita je. – Pa vi ne znate što je pravi život. Gornji kat, prvi red. A sada, što želite vidjeti i kamo želite ići?

Elisabeth mu nije mogla reći kako joj svejedno kamo idu. Bila je začuđena time kako je dobrovoljno pristala na to da je vodi: sada bi bilo nezahvalno usprotiviti se takvoj energiji.

– Pogledajte – govorio je on, cijelo vrijeme pokazujući prstom prema onome pokraj čega bi prolazili kako bi naglasio tekući komentar. – Pogledajte! Pogledajte sunce na onom krovu, zasljepljuje. Brzo, pogledajte onu ženu, onu tamo, koja prelazi ulicu preko zebre s onim čudnim psom, čak je i kosu obojila u crveno da mu bude što sličnija...

– Nije... – Dobro, onda je obojila psa. Pogledajte! – Autobus se njihao i trzao, a ona

je gledala. Vidjela je nježne obrise zgrada u ulici Euston, ne primjećujući promet; vidjela je skupinu mladića, glasnih i nemarnih, kako nešto dovikuju skupini djevojaka, istovremeno oduševljeni i zasićeni jedni drugima, ali zgodni u svome razmetanju. Vidjela je ljude koji su djelovali odrješito, slušala šale

drugih putnika. ,,Pogledajte! Tamo je zgrada Lloydsa – čovjek je mora mrziti, to veliko čudovište prekriveno iznutricama. Evo sada palače Westminster, sliči starom svadbenom kolaču. A onda i kapela, puna kipova. Mogli biste ukrasti jednog i staviti ga ispred svojih vrata. Sigurno nitko ne bi ni primijetio.” Presjeli su na drugi autobus, našavši se usred gomile turista koji su postavljali pitanja, ,,veličanstveni u svojim bojama”, kako je rekao Joe. ,,Ako onaj tamo do kraja dana sačuva fotoaparat, bit će to pravo čudo”, govorio je Joe. ,,Ionako se ne zna njime služiti, drži ga poput pištolja. Ovo će se dijete još rasplakati prije večeri, ali nije li prekrasno?” Bili su to tihi, šaptom izgovoreni komentari, a Elisabeth se osjećala kao da je njegova saveznica. Smijala se. Pokazivao joj je kako pokraj njih prolazi svijet u ritmu njegova pokazivanja.

Matthew bi bio oduševljen ovdje, pomisli ona. Kada mi bude bolje, dovest ću ga. Otići ćemo na rijeku.

– Pimlico, evo, sve je tu – reče Joe. – Što to? Bili su to, naravno, lusteri. I druge stvari. ,,Najviše volim ljude”, rekao joj

je, ,,ali i stvari mogu puno toga nadomjestiti. Ako ikada prestanete voljeti ljudski rod, pokušajte umjesto njega zavoljeti predmete – to je odlično.”

Gledala je niz dućana u jednome dijelu središnjega Londona koji nikada prije ne bijaše upoznala. ,,Hodate okolo zatvorenih očiju”, zadirkivao ju je on, ,,a rekli ste mi da ste policajka.” ,,Policijska časnica”, ispravila ga je bez pakosti, ,,ali ionako nisam bila naročito dobra. To je iskrivilo moje poimanje ulice, znate, kao što ga sada iskrivljuje moj vrat. Nikada ne gledaš naprijed, samo ustranu. Nikada nisi opušten i uvijek tražiš zlo i lopove, ne tražiš običnu, svakodnevnu dobrotu. Kada pogledaš izlog dućana, vidiš samo kako bi ga se lako moglo opljačkati, ne gledaš što je unutra.” ,,Ah tako”, rekao je.

I kao što bijaše i obećao, našli su se u trgovini s lusterima. – Došli smo pogledati vašu robu, ne možemo si priuštiti kupovinu, ali mi

smo zapravo prerušeni kazališni producenti i maštamo o kulisama i neograničenim sredstvima – najavi Joe.

– Dobro došli, uđite samo – reče žena. Kristalne kapljice u maloj prostoriji, kruškasto oblikovane i izrezane poput

dijamanta, lagano su zveckale na dodir. Bilo je tu malih, ali i raskošno velikih lustera. Nekih sa sedamdeset pet žarulja, neki sa sedamdeset pet svijeća. ,,Možete li zamisliti koliko treba da se zapale i onda pogase sve te svijeće? Nije ni čudo što je toliko starih kuća izgorjelo.” Luster je imao svinute, zaoštrene krake, poput rogovlja, na koje su bili spojeni lanci izrezanih kristalnih kapi; svaka od njih bila je poput male šake, a između su visjeli mali stakleni tanjurići, lagano iskrivljeni. Žena pritisne prekidač. Cijeli dućan bijesnu. Elisabeth je mogla zamisliti tisuću različitih soba, no istegnuta vrata i žmirkajući reče samo: – Oh!

– Ovo je prokleto teško fotografirati – reče Joe. No njoj je bilo dovoljno što takvo nešto postoji. Bila je opčinjena. Joe sada pokaza prema mamutu sa sedamdeset pet žarulja.

– Uzet ćemo dva ovakva – reče. – Možete li nam ih zamotati? Ona se razdragano nasmija. – Samo dva?! Ručali su kasno, pričajući o svačemu. Sanjarili su o mjestu za luster u

tornju, raspravljali o tome bi li to velečasni Flynn dopustio i kako bi tonu težak predmet objesili o strop ili ga dovukli stubama. Potom stadoše lutati i gledati kako elegantne dame kupuju krasne stvari.

– Ne morate imati luster – reče Joe. – Morate samo znati da postoji. – Da – odgovori ona. – Znam. Oduvijek sam to znala. Ali moj otac –

počeše iz nje navirati podaci – bio je draguljar i njemu nije bilo dovoljno da stvari postoje: morao ih je posjedovati. Smatrao je da su dragulji najprivlačnije stvari na svijetu, ljudi su mu uvijek bili na drugom ili trećem mjestu. Svima je dosađivao pričajući o značajkama kamenja. I ja sam voljela kamenje, bilo kakve kristale, no voljela sam ih zbog njihove nečistoće, ne zbog njihova savršenstva. On to nije mogao razumjeti, a nije mogao razumjeti ni da je oduševljenje moje majke mnogo blaže od njegova.

Jednom počevši, nije se više mogla zaustaviti. Pričanje je bilo sjajna povlastica.

– Ona je voljela ono što dragulj može kupiti, gledala je na njega kao na predmet s kojim može trgovati; naravno, jako lijep, ali ne tako dobar kao novac. Moja sestra je, pak, strastveno voljela nakit. To je bila lijepa strast, na sličan je način voljela i mnoge druge stvari, a moj otac nikada nije primjećivao da je njezino zanimanje za dragulje jednako koliko i za lutku ili haljinu.

– Izuzetno ženstvene... ukrase? – potače je Joe kako bi joj pokazao svoju zainteresiranost.

– O da, bila je savršena mala dama, uobražena držanja i ponašanja, voljela se oblačiti, voljela je lutke, sve to. Pazila je na stvari: to mu se sviđalo. Meni nikada ne bi opraštao kad bih nešto izgubila. Ne smiju se baš sva djeca igrati s dijamantima. Ja sam ih nekoliko izgubila, Emma nikada. Na isti je način pazila na ljude i životinje. No on to nije primjećivao. Ona bi se prije rasplakala zbog bolesna psa nego zbog ogrebana kamena, što bi njemu, da je znao, slomilo srce.

– Moram vam reći – reče on odjednom, opušteno miješajući treću kavu – da znam za vašu sestru Emmu. Nekada sam nešto bio radio za policiju. Za čovjeka po imenu Jenkins. Družili smo se. I tako znam da je Emma mrtva i kako je umrla. Usto, u glavi mi je ostalo policijsko izvješće, naročito fotografije. Tako ste joj slični, a povrh svega, rekao mi je i Flynn.

Ona zastade i pogleda ga nepovjerljivo, no zaključi da je sada prekasno da stane. Stavljajući ova nova otkrića u predvorje pakla, odluči nastaviti. Znala je da previše priča. No učinak ovoga dana i ovoga krupnog jednostavnog stranca tjerao ju je da dokraja objasni svoju priču.

– Flynn misli da sam ja neki tajanstveni bogati ekscentrik... Ovaj, kada vidim ovakav luster, mogu shvatiti očevu strast. Htio je obasuti Emmu dragim kamenjem i vjerojatno joj ih je mnogo i dao, iako ja to nikada neću saznati jer

me nije ni briga. Emma se udala otprilike u vrijeme kada je on umro. Možda joj je tada nešto dao... imao je veliku zbirku, ali nitko ne zna što se s njom dogodilo jer onda ni njoj više nije bilo stalo do toga. Počele su je zanimati samo žive stvari. Ljudi i životinje. Predmeti su joj postali dosadni. – Još jedna stanka.

– Ali, zašto vam ja sve ovo pričam? – upita ga. – Zbog lustera. Ja ne znam razliku između kamena i dijamanta. Ima li neke

razlike? Samo nastavite! – Često sam se pitala je li Emma, možda, ubijena zbog dragulja, ako ih je

uopće bilo. Da je barem postojao tako jasan motiv, ali nije. Nije bilo nikakva motiva.

– Stranac? – Nikada nećemo saznati. – Opet je postajala oprezna. Posramljena što se

tako raspričala, čekala je da on promijeni temu. – Pogledajte! – reče on i pokaza kroz prozor. – Pogledajte! Na drugoj strani

raskrižja na kojemu su trebali pričekati autobus – dječak na koturaljkama s reflektorom na kapi.

Elisabeth zadrhta. Odjednom je bilo blagodat živjeti. Svijet uopće nije bio ružan.

Jedanaesto poglavlje

oraš paziti na to kakav dojam ostavljaš na ljude, Joe – reče Sova zastrašujućim tonom.

– Misliš na moj neodoljivi šarm? – Više sam ciljao na tvoju veličinu. Ma, uvredljivo je to koliko ne slušaš. – Oprosti – iskreno će Joe. – Razmišljao sam o tome kako sam proveo

ugodan dan. Nisam pazio. – Volio je Sovu, iako bi sada radije bio negdje drugdje. Od svih prijatelja iz starih vremena (jesu li mu to zbilja bili prijatelji ili ih je tako zvao samo iz navike?) Sova mu je, zbog njegova velikog netaknutog poštenja, bio na prvome mjestu. Stari prijatelj. Ostatak plemena koje bijaše naraslo i potom se rasulo.

– Pa, mislio sam da želiš čuti novosti – reče Sova. Iako je Joe bio zaokupljen drugim mislima, on osjeti kako Sova nešto zaobilazi. – Rob je bio u agenciji za upoznavanje. Pokolebao se, ali se nije promijenio, dobri stari Rob. Kaže da mu je to bila teška škola, makar ne znam što je pod tim mislio. I Michael je bio. Kaže da misli da je žena koja sve to vodi temeljita, smireni gad. Sada si ti na redu. Dogovorili smo se, sjećaš se? Prijatelji smo, zar ne? Svi smo obećali da ćemo otići.

Da, stari prijatelji. Stari prijatelji daju jedni drugima obećanja da će se popeti na Matterhorn i poginuti, ili popiti šesnaest piva, uzeti drogu, trčati do Sjevernoga pola, suočiti se sa smrću i sakaćenjem, ili baciti se sa stijene poput leminga. Dogovori starih prijatelja mogu naškoditi zdravlju. To su gluposti.

– Nemam novaca – odgovori Joe – ali otići ću uskoro. – Iako imaš curu? Onu koja te nije htjela pustiti u kuću. – Ah, ona. Ma pusti. Ja joj više dođem nešto kao ujak. Ona nije budućnost,

više je obaveza, no možda ima zgodne prijateljice. Uređujem joj vrt. Tako spajam kraj s krajem kada nema fotografskog posla.

– Siguran sam da bi te uzeli natrag u tvrtku. Michael to stalno govori. – Sova je uvijek bio zabrinut za prihode ili nedostatak prihoda drugih ljudi.

– Hvala, ali: ne, hvala. Sova nije znao je li na rubu toga da se povjeri Joeu zato što je Joe bio tako

nemoćan, tako nesiguran i o tome je tako otvoreno govorio – on nije bio osoba koja će ogovarati – ili zato što Joe nikada nikoga nije prezirao, i kada bi se nekome rugali, upravo bi ga on štitio od toga; sam ga nikada nije poticao ruganje. Michaelu se nije mogao povjeriti jer je Mike bio previše blag, a nije se mogao povjeriti ni Robu jer bi mu se on smijao.

– Moraš otići u tu agenciju za upoznavanje, Joe. Vidjeti kako je to. – Svakako, pa rekao sam ti da hoću. Hajde, stari, što je?

– M

Sovino se lice promijeni. Joe se zapita zašto je uvijek bilo tako: muškarci bi uvijek razgovarali o nekim nevažnim stvarima i tek pri kraju druge boce piva došao bi trenutak kada bi netko od njih glasno pročistio grlo, kao da je tamo čitavo vrijeme skrivao riječi koje su čekale da ih izbaci van.

– Ja sam. Slučajno. Hodao sam s mrtvom ženom. Sova skinu svoje nove zatamnjene naočale uz zamah, ali nije bio siguran je

li imitacija tog Michaelova kićenog pokreta bila uspješna. – I sada sam dobio drugu, kao nadoknadu. – Nervozno se nasmija. – Tko

zna? Možda je ne bih smio ni pokušati nazvati. Možda ova ostane živa ako je ne upoznam.

Negdje duboko u meni, vrebajući kao virus, nalazi se osoba koja je nekada bila ja. Deblja osoba – zaključi Elisabeth. – Osoba koja bi kupila luster.

Pred njezinim vratima sada nije bilo gredica cvijeća, nije bilo neslanih šala podstanara koje su je tamo, kada bi sama došla kući, navodile da zamišlja kako je kuća puna ljudi. Bilo je ovdje zabava, nekoć, bilo ih je jednom davno i u kući njezine majke; otac ih nije volio, podnosio bi ih jedino zato što je to bila prilika da se pohvali svojim kćerima. Da, objema svojim kćerima, na svoj način i nju bijaše volio. Trebala bi biti sretna što je uopće živa, a bila je tako nezahvalna

Elisabeth nazva majku. Iskrivljeni vrat i udubina od uništenoga živca načiniše prikladno podnožje za telefon. Hoće li se ikada oporaviti? Ma, prokletstvo, pa još uvijek je imala oči i željela je pun život, a ne ovaj depresivni odraz postojanja ispunjen žaljenjem! Kao da joj je nešto odjednom otvorilo oči: što je bilo, bilo je, i čak ako njezin obnovljeni život neće biti isti kao onaj prije, može barem od sebe napraviti nešto simpatično. Ponovno otkriti smisao za ljepotu i boju, koji joj se počinjao vraćati nasilno i bolno kao kada se cirkulacija vraća u smrznute prste. Odijevati lude boje i oko vrata nositi kristale koji će zveketati; naučiti se razmetati. Jer ona je voljela onaj golemi svijet tamo vani, voljela je sve te ljude koji su u njemu živjeli.

– Bok, mama! Kako si? Da, ja sam dobro. Vruće je, zar ne? Jesi li bila na kupanju? Ne? Nemoj prekinuti mama, nemoj prekinuti, pričekaj minutu...

Pričekaj minutu, molim te – nemoj biti tako prokleto djelotvorna i daj da ti nešto kažem jasno i jednostavno. Primjerice, žao mi je što sam bila tako nezgodna pacijentica – bila si divna što si me trpjela i ja tek sada shvaćam koliko si toga radila umjesto mene jer jedva uspijevam otići do dućana i pokušavam pronaći način kako da operem kosu. Daj da ti to kažem, molim te.

No Diana je već pozivala Matthewa. Elisabeth je mogla zamisliti svoju majku kako stoji u hodniku kuće u kojoj

se uvođenje telefona u sobe smatra nepotrebnim, ali se ne štedi na laštilima; kako zove unuka onim svojim kraljevskim tonom koji gotovo nikada ne podiže. Dianu koja se kritički osvrće po kući, jer neprestano razmišlja o tome što bi sve mogla s njom učiniti da ima novaca.

Ja joj nisam nikakva nadoknada, pomisli Elisabeth. Prihvaćam da tu ne mogu učiniti ništa. Ne možeš prisiliti ljude da te vole.

– Nema ga! – zareža Diana. – U stvari, on neprestano nekamo nestaje. To dijete! Da imamo novaca već bih ga nagodinu poslala u internat. Sutra... a, tu si. Matthew! Evo ga...

– Mama, čekaj... – Matthew! Tvoja teta. – Zalaja pas. Ne moja kći, već tvoja teta. Elisabeth se odjednom ponovno naljuti na

svoju majku. Ne zato što se držala hladno, već zato što je govorila kako bi poslala Matthewa iz kuće kada ju je on mogao čuti. Kako samo može biti tako glupa?! A onda se javi Matt, veselo; činilo se da ga, ako ju je i čuo, nije briga, premda se u njegovu glasu osjećala histerija.

– Bok, mršava teta Lizzie – reče on. – Kada ti mogu doći u posjet? – Uskoro – odgovori mu. – Uskoro. – Osjeti kako joj na oči naviru suze. Uskoro: kada shvati da ne može nadomjestiti njegovu majku. Ni u očima

njegova oca, kako se jedno kratko vrijeme bijaše nadala, a ni u njegovim. Još dugo nakon što razgovor bijaše završio osjećala je u ruci težinu slušalice.

Misli, Lizzie, misli. Prestani se skrivati i samosažaljevati. Olovku, papir: puno toga ne možeš učiniti, ali pisati možeš. I ona poče pisati, iako joj nije išlo brzo. (Majci se luster ne bi svidio. Previše je kićen. Rekla bi da je pretenciozan.)

,,Draga mama, (ako ovo napišem brzo, možda ispadne dobro...) Znam da nisi tako hladna kako izgledaš, jer sam od nekoga naslijedila toplinu, a ne mogu vjerovati da je taj netko moj pravi otac. (Željela bih da mi kažeš nešto o mome pravom ocu, no to je druga priča.) Slušaj: ti si bila dobra prema meni, zbilja vrlo dobra, iako se to nije dalo vidjeti iz moga ponašanja tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Trebala si me izbaciti. Znam da sam te uvrijedila kada sam otišla prošloga tjedna, čak i ako ti je moj odlazak donio izvjesno olakšanje. Ali morala sam otići, iako se sada jedva snalazim.. Jer Matthew neće nikada stati na vlastite noge (ili će postati nestabilan) dok sam ja u blizini. A kako mogu biti tako bahata kada ne mogu sama niti kosu oprati!

Ljute smo jedna na drugu. Nikada ti nisam objasnila zašto nisam bila puno uz tebe kada je bila ubijena Emma i zašto sam odjednom počela šutjeti, ali sada to više nema smisla objašnjavati. Znam da si od mene tada očekivala više: nisam bila potpuno iskrena kada sam ti rekla da ne znam ništa o tome, o toj policijskoj istrazi. Dovoljno je reći da ti ne mogu to objasniti, iako ću, možda, jednoga dana moći. Ti si se ponijela diplomatski i nisi bila uporna.

To možda objašnjava zašto si bila hladna kao led kada sam došla kući, bez posla; jasno mi je zašto si bila takva. Matt se sa mnom ponašao prirodno, a s tobom nije. Ja sam se rugala tvojoj kući i tvome

životu i, iako se ne mogu pretvarati i govoriti da mi je onaj prasac (Zašto je to učinio?!) učinio uslugu s onom kiselinom, barem me prisilio da stanem i razmislim. I, naravno, da prestanem piti.

Zašto, do vraga, ti nikada nisi pila, mama? Sjećam se samo da sam onda, kada je umro tata, došla i našla te oblivenu s gospođom Smythe. Majko, zašto mi nikada ne razgovaramo? Zašto ni sada ne možemo razgovarati?...”

Ona zastade, grickajući olovku. ,,Je li to zato što misliš da je tata zanemario tebe i mene u korist one koju je najviše volio? Slušaj, mama, budi pravedna – ako je to isplanirao, jasno ti je zašto je to učinio. Nagrada za besprijekornost: Emma ga je najviše voljela. Bila je najslađa i najmilija prema ljudima, naročito prema ljudima koje smo ti i ja odbijale, mnogo prijaznija od nas, pa zašto mu, onda, ne bi bila i najdraža? On jednostavno nije mogao trpjeti činjenicu da ti voliš kuću više od njezina vlasnika – želio je da to platiš. A što se tiče njegovih skrivenih dragulja... da, znam za to... svi znaju. Ali on je bio sanjar, mama, sumnjam da je ikakvo blago ikada postojalo. Ma sjeti se samo: nije vjerovao u mirovinske fondove, nije ih trpio, vjerovao je samo u stvari koje može dotaknuti, uzeti ih u ruke i pregledati, kao kamenje; nije bio sposoban poslovni čovjek, nije znao voditi posao, nije očekivao da će umrijeti, i kako bi, onda, takvo nešto i postojalo? Prestani tražiti. (Čula sam – svi smo to čuli.) Ne bismo ga ni prepoznale da ga nađemo, zar ne? Pa čemu onda sve to? Život time ne bi postao bolji. Život je ovakav kakav je i gotovo...” Ona odloži pismo. Nastavit će kasnije. Ovo ipak nije mogla učiniti naglo ili

na brzinu. Pisanje joj je išlo presporo, komunikacija je postajala prava agonija, nije ni čudo što je tako dugo bijahu izbjegavale. No imala je potrebu govoriti, potrebu da ponovno počne graditi mostove i donositi odluke.

Uspostavljati kontakte. Patsy? Da, Patsy. Predložit će joj da izađu, da joj se zahvali za prijevoz i za strpljenje koje je

imala pred licem letargije. Neka sazna da se napokon vratila u svijet živih. Razgovarat će o sitnicama, možda nešto i pojesti ili popiti. Za promjenu će slušati i neće se bojati čuje li je netko.

Na trenutak se sjeti svih onih telefonskih razgovora koje bijaše snimala. Kako je to bilo podlo, osjećaj izdaje bio je zarazio i svaki normalan razgovor pa jedno vrijeme uopće nije mogla razgovarati preko telefona a da ne pomisli na nevidljivu publiku koja bi slušala i duboko disala...

– O, to si ti... Jurim... Jesi li dobro? Čujemo se sutra. – Patsy je bila iznenađena i neodređena.

– Kamo ideš? – začu Elisabeth samu sebe kako je pita. – Na neko lijepo mjesto? – Stade proklinjati samu sebe zbog otrcane fraze.

Začu se nervozan hihot. – Brini svoja posla. Sastanak naslijepo. Zaželi mi sreću. Trebat će mi. – Ne, neće. Past će ti pred noge. Patsy, ti si ljepotica. Samo se tako i

ponašaj. I, zapamti, nemoj biti pristojna. Još jedan nervozni hihot, a onda uzdah oklijevanja. – Možda ispadne bez veze. – Pa? U tom te slučaju sigurno nešto bolje već čeka iza ugla. A ovo ćeš

pribrojiti iskustvu. – Imam ja i previše iskustva – odvrati Patsy. – No hvala ti. – Nastade duga

stanka. – Volim te, Lizzie. Glupa sam i plitka, ali volim te. Uvijek sam te voljela.

Elisabeth zastade, iznenađena i posramljena. – Daj prestani s tim glupostima – reče nasmijavši se. – Dobro se provedi.

Sutra ćeš mi sve ispričati. Ja sam tvoj dužnik, Patsy. – Lizzie? – Što je? – Ništa. Može i pričekati. – Čuvaj se. Elisabeth se stade ogledati. Pogled joj pade na drveni strop. Luster bi ovdje

izgledao veličanstveno. Stvari mogu čovjeku pružiti sigurnost. Na trenutak njezina siva prošlost nestade. Nešto se događalo s Patsy i to ju

je brinulo. Elisabeth polako poče pisati novo pismo majci. Pazila je da uključi nježne riječi i da ne psuje. A taj je proces sličio uspinjanju stubama.

Opet te stube, ovoga puta po danu, a Joe ih ponovno bijaše zaboravio brojati jer je hodao brže nego zadnji put, preskačući po tri odjednom, onako kako se penjao i na zvonik. Mučilo ga je, ali i nadahnjivalo zgužvano i umrljano novinsko izvješće koje je nosio u džepu te ono što mu bijaše ispričao Sova. Osjećao se poput trkaćega konja koji nosi dodatni teret, živahan zbog izazova koji mu on nudi. Kada se popeo (kao da se popeo na sedamdeset peti, a ne na peti kat), naišao je na zaključana vrata.

– Dođi bilo kada od devet do pet – bio mu je rekao Jenkins. – Uvijek sam doma, iako možda nećeš uvijek biti dobrodošao. – Joe zakuca. Na ovim se metalnim vratima moglo i oguliti kožu na zglobovima, a zvuk bi i dalje bio slabašan, kao da mali miš hoda u tišini. Iznutra se začu komešanje. – Tko je?

– Ja. – Odlazi. No Joe pričeka. Kao da cijeli život čeka s pogrešne strane vrata da ga netko

pozove unutra.

Jenkins je pod stubišnom rasvjetom djelovao blijedo i pepeljasto; žudio je za pićem tako strahovito kao da neće dočekati sutra i Joe, koji dosad nije bio do kraja shvaćao jačinu njegove ovisnosti, po prvi se put zabrine. Djelovao je još manji nego zadnji put, kao kopija nekadašnjeg velikog čovjeka. Dah mu je mirisao na pivo, a njegov je gladni pogled tražio je li Joe, možda, nešto donio, kao prošloga puta, i kada je shvatio da ne nosi ništa, njegova nada ishlapi.

– Morao sam otići kući, stari moj, zatvoriti se, prije nego što mi se pogorša. Sada mi je žao što sam to učinio. Zašto sam to učinio? Zašto sam ovoga puta to učinio?

– Ti mi reci razlog – nukao ga je Joe zagrijavajući vodu i tražeći kavu, ispunjavajući tim zvukovima prekide u izljevima optužaba koje je starac upućivao samome sebi.

– Mislio sam da ćeš donijeti fotoaparat. – Vjerojatno sam pretpostavljao da nećeš baš biti u najboljem raspoloženju

– blago mu odgovori Joe. Dim cigarete izvijao se prema žutoj mrlji na stropu. – Sve je to opsjena – izjavi Jenkins kada je dobio kavu. – Opsjena na

opsjenu. Nitko ne zna reći potpunu istinu. Zato su te pojedinačne verzije istine, iako rečene u poštenoj namjeri, uvijek pomalo pogrešne, ako me razumiješ.

– Zapravo i ne. Prokletstvo. Ako je jedina prednost toga što je Jenkinsa zatekao polupijana

ta da će mu ovaj govoriti u zagonetkama, onda nema nikakva smisla što je došao. Joe pričeka. Jenkins ga oštro pogleda.

– Prestani s time – reče Joe. – Ja tebi činim uslugu, a ne ti meni. Elisabeth je sve bolje. Ja prilično uvjerljivo obavljam svoj posao kućepazitelja, ali više ne mogu. Sve dok mi ne ispričaš cijelu priču. Bez okolišanja. Ne mogu se više pretvarati. Ne sada kada se dogodilo još jedno ubojstvo. Na isti način kao Emmino. Slušaš li me?

Jenkins umjesto vrha zapali filtar cigarete. Osjetivši oduran smrad, baci je. – No, dobro. Dobit ćeš, dakle, cijelo izvješće. Ono s pritužbama protiv

mene. To i želiš, zar ne? Da ti sve ispričam iako ne smijem, pa da vidimo možeš li ti tu nešto razumjeti, kada već mi nismo uspjeli. Tako ćeš saznati što smo joj rekli i što joj nismo rekli. Zato je i bila loš odabir za taj posao, jer joj se nije moglo sve reći.

Slabovidni je vodio slijepoga. Jenkins je previše toga uzimao zdravo za gotovo. Pretpostavljao je da svi puno razmišljaju o Lizzie kao i on. To je jedna vrsta ljubavi, pretpostavi Joe, koja se pretvorila u sjetnu tugu i koja ga proganja. Kako bi netko mogao zavoljeti čovjeka kao što je Jenkins? Neprestano je govorio u šiframa. Netko tko bi se u njega zaljubio morao bi pogađati o čemu govori.

Joe posegnu u džep za novinskim izvješćem a onda zastade. Sličan je članak, s istom fotografijom, po njegovu mišljenju lošom, ležao na stoliću. Tri različite verzije istog ubojstva, ona koju bijaše vidio prekjučer, onda ona iz

Sovinih novina i ova Jenkinsova, iz nekih drugih novina. Je li na to mislio Jenkins kada je spominjao prijevaru? Svako izvješće davalo je drugačiji pogled na život Angele Collier i pritom zanemarivalo, iz neznanja ili uslijed dezinformacije, neki detalj u vezi s njezinom smrću.

– Radiš na ovom ubojstvu? – upita ga Joe pokazujući prstom prema članku. Jenkins prezrivo frkne. – Neee. Nikada mi više neće dati slučaj ubojstva. Niti bilo kakva drugog

ozbiljnog zločina. Ponudio sam se, no rekli su mi da se gubim. Ali ja neću odustati prije nego što saznam više od onoga što piše u novinama. To je on, osjećam u kostima, to je on. Ili njegov brat ili brat blizanac, netko tko ima isti genetski kod, istu prokletu maštu. To je svakako on. Gospodin Higijenko Oprezni opet se pojavio.

– Emmin ubojica? Ali Jack je mrtav. Ne može biti mrtviji. Jenkins podignu glavu namještajući najlukaviji mogući osmijeh. – Mrtav?

Jesam li ja to ikada rekao? Mrtav je osumnjičeni, a ne onaj jebač od krivca. – On zastade. – Neee, to nije točno. On ne jebe. Uzbudi se i onda zaboravi na taj dio. Svrši udarajući. Malo varira s nožem.

Joe odmahnu glavom. – Ne vjerujem ti. Mrtav je. A samo proroci ustaju iz mrtvih. Osumnjičeni, Jack, zaveden je, raskrinkan i, premda ga se nije moglo optužiti, potpuno osramoćen. Ubio se... Ubio ga je njegov sram.

Jenkins mu zaprijeti prstom mašući njime ispred svojih krvlju zalivenih očiju.

– Tvoj prijatelj Jack možda je mrtav, ali ovaj ne, nije. Pravi krivac postaje sve okorjeliji jer nema savjesti. Što znači poniženje jednoj takvoj osobi? Ovaj se možda neće zaustaviti. Tko kaže da će prestati? Jer tko će ga povezati s ovim novim ubojstvom, kada smo svi bili tako uvjereni da je onaj samoubojica naš čovjek? Krivac nije budala, on može promijeniti metodu, može se kontrolirati. Mogao je u novinama, kao i svi ostali, pročitati o neuspjehu sudskog procesa. No onda je dobio nagli napadaj kada su svi prestali obraćati pažnju i opet se vratio svom starom sportu, sa svim njegovim obilježjima. Iako ih je u međuvremenu malo promijenio.

– Obilježjima? Jenkins je usprkos kavi bio sve omamljeniji. Opuštao se od svoje kronične

potrebe za pićem i Joe s olakšanjem primijeti kako se crv žeđi u njemu pomirio sa svojom sudbinom i zaspao.

– Pokrivanje glave: to je jedno obilježje – promrmlja on. – Opsjednutost vratom. Vrat vjerojatno slomi nogom dok je pokriven, kao i lice. Crna plastična vreća kod Emme, veliki zeleni ručnik kod Angele; tako da ne može vidjeti što radi i da mu ruke i noge ostanu čiste. Pretjerano savjestan u svojoj brutalnosti, žena je predmet njegove mržnje i on je treba potpuno uništiti. Udarati i gnječiti dok ne umre. Rastaliti je. Elisabeth nismo bili rekli za sredstvo za čišćenje. Nismo bili sigurni glede sredstva za čišćenje.

Ustao je kako bi se razbudio hodanjem u krug. Malim, preciznim koracima koje je ispod glasa brojao (jedan, dva, tri, četiri...) koračajući oko namještaja po očito poznatu putu. Napravio je tri kruga, a Joe je za to vrijeme gledao izlizane dijelove jeftina saga.

– Emma je upravo bila radila veliko spremanje, znaš, jer su se namjeravali seliti. Stavljali su ušteđevinu na hrpu da kupe nešto bolje. Njezin muž, Steven, želio je novu kuću više od nje. Prepirali su se zbog njegove odlučnosti da nabave veliku kuću. Njihovi prijatelji kažu da bi ona bila sretnija s onim što su već imali i još jednim djetetom, no on je želio da počne raditi. Ali to nije bilo za nju... Gdje sam ono stao? Da... sredstvo za čišćenje, kiselina na njezinoj odjeći. Vjerojatno je bila bačena. No mogla je biti i nezgoda. Pa smo morali to zanemariti.

– Više te ne mogu slijediti – reče Joe. Jenkins mu uputi prezriv pogled i pripali još jednu cigaretu, iako je

prethodna još uvijek gorjela u pretrpanoj smrdljivoj pepeljari. Činilo se da je to i primijetio, jer ustade i istrese smeće u koš. Osjeti se lagani miris paljevine.

– Angela Collier. Mrlje sredstva za čišćenje na njezinu sagu. To je mogla biti i nezgoda, možda je nešto bila prolila i onda pokušala očistiti pogrešnim sredstvom, umjesto da samo ispere. No takvo što prije bi učinio muškarac nego žena vješta kućanskim poslovima. Možda je taj muškarac pokušao očistiti krv s hlača.

Pivo koje Joe bijaše popio sa Sovom grizlo je sada njegov želudac. – Elisabeth je bila napadnuta tako da je bila prelivena kiselinom –

promrmlja on. – Tako je – potvrdi Jenkins. – Čudno. A što misliš zašto sam te zamolio da

pripaziš na nju? Zar ti nisam bio rekao da postoji veza? No nijedan od onih mladih nadobudnih istražitelja ne želi me slušati. Prvi put sam se previše osramotio. Evo, dat ću ti izvještaj.

Odvuče se do polica načinjenih od cigli i dasaka na kojima su u savršenu redu bile poslagane knjige i papiri. Poput ostatka stana, i one su djelovale kao nešto što njihovu vlasniku samo privremeno pruža osjećaj kontrole.

– Mogu ti dati i presudu – reče Jenkins. – Ne, hvala – reče Joe. – To sam već vidio. – Misliš – naruga mu se Jenkins – da ćeš vidjeti ono što želiš ako budeš

gledao s drugoga kraja povećala. Joe se odjednom razbjesni. Bio je tako strahovito bijesan da bi mogao

zadaviti ovoga čovjeka i onda zavikati od sreće. Zdrobio bi ga u kašu, obrisao taj poluosmijeh na njegovu bolesnom licu. Uništio bi ga.

– Ti si cijelo vrijeme znao da osumnjičeni nije onaj pravi, zar ne? Znao si da jadna Elisabeth ganja bezazlenog zeca čiji su jedini zločini djetinjasta maštanja koje je naučio s videa i pseća odanost mrtvoj ženi? Divljak!? Jack bi možda udario ženu koja bi ga izazivala i to je bilo sve. No to bi učinio svatko. A ti si to znao. I pustio si ubojicu da pobjegne. Žrtvovao si onoga jadnika. Nije baš

bio neki veliki čovjek, no ipak mi je nekada bio prijatelj. A ti si točno znao što radiš.

Jenkins se uvuče u sebe svjestan opasnosti, zamišljajući što bi mu Joe mogao napraviti. Ruke poput maljeva, gnjevno lice, krv koja je titrala u žilama. Sada se odjednom potpuno razbudi.

– Ne – reče tiho. – Ne. Nisam znao u početku. No kasnije mi je sinulo. Kada je već bilo prekasno da sve zaustavim. Kada je postalo svejedno koga ćemo uhvatiti, kada je bilo glavno da uhvatimo nekoga.

Joeovo je lice bilo napeto, kao da se sprema pljunuti ga. – Nekoga? Bilo koga!? Je li Elisabeth ikada saznala da je iznuđivala priznanje od čovjeka za kojega ste znali da je pogrešan?

Jenkins se sve više smanjivao, kao probušeni balon. Ako ga Joe jednom udari, udarit će ga i deset puta. Dobri ljudi mogu biti opasni.

– Ne. Barem ja tako mislim. – Tresući se, uhvatio se rukama za stolac, zglobovi mu bijahu pobijelili, lice poprimilo boju pepela. – Nisam joj mogao reći. Mislio sam da će sama shvatiti. Oh, SRANJE! – Zastade zabijajući šake u oči. Opasnost bijaše prošla. – Umjesto toga, ona ga je žalila. Patila je zbog njegova samoubojstva ne samo zato što je bila u nemilosti suda, već i zato što ga je žalila. Zamalo je bila dobila slom živaca. ,,Život za život nije rješenje”, rekla je, ,,to naposljetku kažnjava jedino mene.” I kako sam joj, onda, mogao reći da nije čak ni to!? Da je sve bilo uzalud i da je ubojica još uvijek živ? Ionako je bila slomljena. Kako sam joj to mogao reći!?

Njegove ruke se sa sporošću raka uputiše prema cigaretama. – Hajde, momče, samo me udari.

Oh, bože, da je barem već jednom pokopaju. Svi ti ljudi u uredu s beskrajnim pitanjima o Angeli. A ne treba ni spominjati optužujući glas gospođe Collier koja je ridala ponavljajući: ,,Zašto, zašto, ZAŠTO?” Svi su policajci izgledali tako krupni, čak i žene među njima, sa svim tim svojim pitanjima i optužbama. ,,Kakva je bila Angela?” ,,Ne znam. Uredna.”

Crvena je košulja bila prenapadna, kobaltnoplava mirnija. Bi li trebala staviti velike ili male naušnice? Patsy istrese cijelu kutiju na krevet kako bi pronašla odgovarajući par; bila je to njezina svakodnevna rutina koja bi joj oduzimala vrijeme i zbog koje bi se ljutila na samu sebe. Mrzila je činjenicu da se ne zna organizirati, tako simptomatičnu za njezin promašeni život. Ali zašto je toliko uznemirena? Zašto se vratila doma kako bi se presvukla za izlazak na piće s nekim muškarcem, kada bi i odjeća koju danas bijaše imala u uredu bila dobra? I zašto da uopće ode na piće dok joj mozak tako bruji mislima? Baci kratak pogled kroz prozor kako bi vidjela je li vrijeme još uvijek lijepo. Odjednom poče oklijevati glede izlaska. Osjećala se kao potpuna gadura što ovo radi: trebala bi biti na ulici s ostalima i tražiti ubojicu. Nadala se da će on to shvatiti jer će možda morati porazgovarati s njime o tome.

Patsy pogleda svoje lice u zrcalu pokraj vrata, postavljenom tamo da može na njega baciti posljednji pogled prije nego što izađe iz kuće; potraži znakove tuge no ne nađe ih. Kobaltnoplava košulja i bijela suknja, a trebala bi biti u koroti.

– Gledaj to ovako – obrati se ona svome odrazu – da se radi o poslovnom sastanku otišla bih, bez obzira na Angelu, sprovod ili policiju. Otišla bih i da sam polumrtva, pa zašto onda ne bih otišla na ovaj sastanak?

Hodajući ulicom prema automobilu – to je bilo sigurno, nije imala namjeru popiti puno već ostati samo na jednom piću – pokušavala je nogama satrti osjećaj krivnje. Dok je tražila ključ shvati da joj se ruke tresu. Glupa kravo! Onda pomisli kako će joj trebati više od jednoga pića da smiri živce, ali ipak stavi ključ u bravu i krenu s nesigumošću kakva vozača početnika, uronjena u teške misli. Prava vreća zgužvanih papira. Nemojte se ni na što obavezati na prvome sastanku... Uvijek se nađite na javnome mjestu...rano navečer ili u vrijeme ručka, tako da oboje možete otići svojim putem a da se nitko ne uvrijedi, za jedan sat... Zlatni savjeti gospođe Smythe odzvanjali su u njezinoj glavi koju i nakon duga razmišljanja ipak bijaše uspjela okititi krivim naušnicama: trebale su biti male, ne ovako velike i bijele. ,,Prekrasna si, Patsy” – Lizziene riječi sve je slabije čula.

Bijaše toliko željela reći Lizzie za Angelu, upitati je za savjet što da kaže, zamoliti je da intervenira i kaže im da prestanu. Bio je pravi pothvat šutjeti ovih dana poslije tog događaja; željela je ispričati svima, osjećala je kao da joj na čelu piše: ,,Moja je prijateljica ubijena jer se ja nisam za nju dovoljno brinula.” No Lizzie nisu bile potrebne takve ružne vijesti, iako se radilo o osobi koju nije poznavala, a radilo se i o tome da je uvijek ona bila ta koja se ispovijedala Lizzie i trebala joj je iskreno reći koliko joj zbog toga nedostaje. Da, barem se ovoga puta bijaše savladala.

I to je, dakle, izbor, Patsy, curo stara. Život nasuprot smrti. Noć je počinjala spuštati se sve ranije, dugo vruće ljeto bilo je na izmaku.

Ljepljivi zrak, plinovi koji su se zadržavali uz tlo, atmosfera iscrpljenosti, kao da gradu bijaše ponestalo vedre odjeće pa je sve bilo isprano. Otrcane nadstrešnice, stolci ispred kafića koje je hitno trebalo obnoviti, čežnjivo prizivanje zimskih kaputa. Umorno cvijeće tamnjelo je u košarama i više mu nije mogla pomoći ni voda. Koliko puta – pomisli Patsy – koliko još puta ovo moram učiniti?

Gomila ispred kafića Cafe Bleu na trgu ispred Covent Gardena bila je zgusnuta i Patsy na trenutak obuze očaj. Kako će ga pronaći, ili kako će on pronaći nju? No kada su neodlučni turisti prestali motati se uokolo, požurivši prema tržnici i trgovinama, vidjela je da ispod prašnjavih suncobrana nema puno ljudi. Na trenutak se osjeti kao prava budala, dijete koje u gužvi traži majku ili djevojka koja se, prilazeći društvu, pretvara da je opuštena. Poželje zaroniti nekamo i malo se počešljati, popraviti šminku i skinuti naušnice.

– Oprostite... jeste li vi, možda...? Muškarac njezine visine, možda koji centimetar viši, diskretna kartica sa

zaštitnim znakom agencije virila je iz džepa njegove košulje. Kosa koja je

istovremeno djelovala uredno i razbarušeno, širok osmijeh. Plava košulja, hlače besprijekorno bijele.

– Ma, sigurno jeste – reče nasmijavši se. – Pogledajte, čak smo se slično i odjenuli.

– Nije ista nijansa plave boje – promuca ona. – Dobro, možda i nije. – Lagane boriće oko očiju dok ju je promatrao

odobravajuće kimajući. Osmijesi očima su iskreni. ,,Prava ljepotica... Zapamti i nemoj biti pristojna.” Prestani, Patsy,

prestani, ovaj dječački osmijeh je dovoljan razlog za izlazak. Odmah joj je bilo jasno da je zvijer pripitomljena, da večer neće biti upropaštena jer on to neće dopustiti. Nije se ponašao napadno, čak je možda bio i pomalo sramežljiv. Bio je čist i pristojan, kao i ona. Zašto, onda, radi ovo? Ali, na kraju krajeva, zašto ona sama to radi? On popravi svoju gustu kosu i prijeđe nadlanicom preko čela.

– Koji ritual – reče. – Nisam na ovo navikao, tako sam nervozan. – I ja. – Dobro – reče i dotaknu je, hvatajući je za lakat. – Tako i treba biti, zar

ne? Moramo biti nervozni. Sve je to igra. Ona kimnu. On se povjerljivo nasmija, lagano stavljajući njezinu ruku u

svoju. – Ne brinite. Potpuno sam pouzdan. Majka me dobro odgojila. Majka ovakva sina napravila je dobar posao. Čekaj samo da ispriča Hazel!

Ali ne, neće joj ispričati. Lagala joj je, srameći se što uopće ovo bijaše započela. Rekla joj je da joj se još nisu javili iz agencije.

Duga večer. Neki ljudi, pomisli Hazel, imaju nevjerojatnu sposobnost da od jednoga sata naprave čitavu vječnost. Poput policajaca. Ona zadrhta.

Uvijek budite ljubazni na sastanku čak i ako vam se ne dopadne... on se možda boji kao i vi... pričekajte da vam kaže nešto o sebi... daj te mu priliku! Autor: gospođa C. Smythe. Sva ta pravila i gluposti, kao da ih je izrezala iz nekog časopisa – ironično pomisli Hazel. Gospođa Smythe je vjerojatno bila odgojena na ženskim časopisima iz pedesetih. Najprije pronađi onoga pravog. Zanemari činjenicu da je on otmjeni divljak, potpuno nepodoban za život u kući i ukroti ga. Prvi korak: slušaj kao da su riječi koje kuljaju iz njegovih usta biseri zadivljujuće mudrosti. A ne ovo dosadno smeće koje je izlazilo iz usta čovjeka u bijelim čarapama i ulaštenim cipelama.

– Jesi li kada bila na skijanju, Haze? Super je, iskreno ti kažem. Ja idem svake godine s dečkima. Odlično. Voziš li, Haze? Ne? Šteta. Ja sam ove jeseni promijenio auto, ne volim predugo imati jedan te isti. Iako je bio dobar i onaj stari službeni. Pa zar vi žene ne padate na automobile, ha? Fino ti je, zar ne? – govorio je hrapavim glasom i naposljetku pokazao prema njezinoj praznoj čaši. Hladnoća prostora nije upijala brbljanje društva iz Savoya niti stišavala vibriranje glazbe.

Ona pomaknu usne tik do njegovih ušiju. – Mislila sam da radiš samostalno. Vlastiti posao. – Nee. Odustao sam od toga. Nije išlo. Naslonivši se još bliže, reče mu ono što je želio čuti: – Idem ja po ovu

rundu. Opet isto? – Budala s rupom u kreditnoj kartici, to je bio. Hazel je dobro poznavala ovaj tip muškarca: brbljavi hvalisavac, kojega

šokira cijena pića, kao da ne može i pretpostaviti da će djevojka odabrati najskuplju kombinaciju na cjeniku. I sam bog zna koliko Hazel mrzi koktele: no oni služe testiranju odvažnosti momka koji ih plaća. Budući da bijaše prošao sat u kojemu su imali popust, ovaj je počinjao gubiti odvažnost. Dva njegova piva, dva njezina koktela i već da je obuzimala panika. Djelovao je poput sportaša kojega je pregazio kamion, glave poput metka, strahovito moderne frizure, ali u tim prastarim cipelama. Olabavljene kravate, kako bi sličio burzovnome mešetaru; vjerojatno se i družio s takvima, iako nije zarađivao poput njih. Muškarac koji se voli družiti s prijateljima; stalno ih je spominjao, noseći ih poput štita. Hazel nježno pogleda barmena i na šanku popi konjak pa uzme dva dupla i dvije boce nekog modernog belgijskog piva, otprilike jačine vina. Ovo će mu razvezati jezik, ako ga je uopće ikada i vezao. In vino veritas bio bi prespor pristup. Alkohol i hmelj u suradnji djelovat će brže.

– Odlučila sam se za promjenu – reče. On je pogleda s poštovanjem. – Prava si – najavi i podignu palac kao da namjerava nešto utisnuti u zid. –

Hoću reći, ti si cura koji voli pivo. Dobro ti je to! Živjela! – On povuče iz boce i gucne. – Dobro je ovo, ha?

Ona kimnu. I mora biti, kada je toliko koštalo. – Moja bivša žena nije voljela piti – nastavi on. – Mrzila je alkohol. Bila je

topla poput mokra pokrivača u snježnoj oluji. Mrzila je piće, seks, dobar provod, sve. Bila je malo čudna.

Hazel kimnu i, izvadivši cigarete, pripali jednu. – Ja sam protiv pušenja – reče on, odjednom bahato. – Mrzim ga, znaš. – Oprosti – reče što je nježnije mogla, ali nastavi pušiti. Cigaretu je držala s

druge strane stola kako bi dim išao u oči onima za drugim stolom, a ne njemu. Oni su pušili kao Turčini i prepirali se. Oko nečega u vezi s novcem, njegovim, njezinim ili nečijim tuđim, što bi bilo još zanimljivije.

Rob se vrati priči. – Oženio sam se premlad, znaš. Nisam to trebao učiniti. Promijenila se čim je postala gospođa. Pretvorila se u svoju mamu. Posvuda tapete. Nema više izlazaka s društvom... uvijek zaposlena. Krava.

– Je li zarađivala više od tebe? – upita Hazel nevino i strese pepeo na pod između dvaju stolova.

– Ovaj, je. Pa što ako je? – Ona ti je, znači, ostavila kuću, zar ne? Onda, na kraju, i nije ispala tako

loša. – Ma ona je krava. Prava krava. Morao sam otkupiti njezin dio. – Zvučao je

tužno.

– Živjeli! – Ona naže čašu prema njemu i približi mu se. Nije ga gledala ispod oka, jednostavno je pokušavala pronaći zajedničku temu u ovoj buci, ruku pristojno prekriženih ispod grudi koje su se na njih naslanjale kao na meku policu i iskakale iz njezine haljine naglašavajući dekolte.

– Pričaj mi o svojoj kući, Robe. Kakva je? Bijaše počeo nogom udarati u ritmu glazbe. Želio je ustati i šepiriti se. Ima

sasvim dobro tijelo, primijeti ona. Šteta što nema i ritma. Ona sada zamisli desetke rukovodećih ljudi na nižim položajima, nalik njemu. Morala je još jednom pokušati.

– Pričaj mi o svojoj kući, Robe. Gdje je? – Kuća? Moja kuća? Nije baš moja, više pripada banci. U stvari, to je

kućica u nizu. U predgrađu. Imam vrt. Svi drugi imaju djecu. Pretpostavljam da je i ona bila razmišljala o djeci. Ma ni slučajno! – Nasmija se kao da je rekao nešto smiješno i pogleda uokolo, odmjeravajući djevojke za šankom, a onda zadrža pogled na njezinu dekolteu.

Muškarac koji ima jasnu sliku o tipu žene koju želi, oči su mu veće od penisa.

Hazel ispi svoje piće. Dobar? Ne, nije. Imao je prljav stan, pun dugova kao što su i njegova usta bila puna gluposti. Na stolu je stajao vrč vode, mala nadoknada za cijenu pića. Masline i oraščići također su bili besplatni. Ona uze vrč i uli vodu u njegovo napola popijeno pivo, uništivši ga tako. U redu, da je bio neki drugi dan možda bi bila upornija, ali kako je sve ovo imalo veze s Angelom i činjenicom da je život kratak, nije ni pokušala biti pristojna. Čak ni njegovo lice nije bilo vrijedno toga, čak ni njegova stražnjica u tome lijepom odijelu. Nisu joj se svidjeli njegovi dugovi.

– Ti si potpuna budala – reče ona milujući njegovo glupo lice, naslađujući se dodirivanjem njegove glatko obrijane kože. – Nesposobnjaković. Je li ti to jasno?

– Što!? Nije čak ni otišla iz prostorije, promrmljat će on kasnije. Otišla je samo do

bara. Sjela i naručila još jedno piće, kao da on uopće ne postoji. Sjedila je tamo i plakala.

– Ovaj, vidite, ne znam što da radim. S poslom i općenito, sa životom. Više mi nisu važne iste stvari – završi Patsy. Michael zadrža njezin pogled. Čak i ako mu je bila dosadna, nije to pokazivao.

– Gledajte, ne morate napraviti ništa. Ne, hoću reći – morate, ali ne morate ništa napraviti odmah. Moja mama kaže kako se mora raditi jedino ono što se može. Nemojte od sebe očekivati nemoguće.

Ako je bilo što na njemu razdraživalo, onda je to bilo stalno spominjanje majke, na način na koji filmska zvijezda spominje svoga duhovnog vođu, nekakva gurua; no to je bila tek sitnica. On je odabrao hranu – možda mu majka

bijaše rekla što bi trebalo jesti – i, da, bila je to duga, ugodna večer koju ništa nije pokvarilo. Patsy je bila jako dobro raspoložena, ali nije se mogla sjetiti gdje je parkirala auto.

Bijaše već dosta kasno, taksija je bilo sve manje, ljudi su se izlijevali iz kazališta poput lave, cijelo su područje prekrivali pješaci koji su se sporo kretali, i ona se jednostavno nije mogla sjetiti na kojem parkiralištu bijaše ostavila auto, što ju je bilo sram priznati. Stoga prihvati njegovu ponudu da je odveze, iako je to djelovalo kao upucavanje; nije je bilo briga, bio je fantastičan.

Nemoj, nemoj, nemoj. A onda se nađoše pred njezinom zgradom i ona shvati kako ne želi da se

sve tako završi. Bila je ponosna na svoj stan i željela je da ga on vidi, željela ga je još gledati. Ne u krevet – ne još, ne prvi put, jednom poslije. Kako je bio prijazan i rado ju je slušao, nije čak ni pomislila na to, ne razmišljajući ni o čemu dok ga je pozivala na kavu. Nije je zgrabio na vratima ili bilo što slično.

Dok je pripremala kavu kako bi rastjerala alkohol, iako joj to uopće nije bilo potrebno, nasluti da se nešto događa kada je otišao na zahod. A onda se on vrati. Premda posljednjih dana bijaše popila puno vina – tko bi joj mogao i zamjeriti – odjednom ugleda pred očima sva ona prekršena pravila i shvati na koji načinje možda ona glupa, povodljiva mala Angela umrla.

Muškarac koji bijaše izašao iz kupaonice bio je drugačiji: napadač. On je pokuša poljubiti, a ona se stade lagano izvlačiti. ,,Ne, ne, čekaj...”

pokuša ga obeshrabriti pogledom dok ju je obuzimao strah. Bio je strahovito snažan. I zato napravi ono što joj se učinilo mudrim, poljubi ga u usta, no njemu je već bilo jasno da je prestrašena, da ga na taj način diskretno odbija, ali ipak odbija, i da se samo pretvara. Snažno je udari. Ona poče vrištati “gade, gade”, tu prastaru uvredu koja joj je prva pala na pamet, bez značenja; on je ponovno udari u želudac i ona ostade bez daha. Kašljala je držeći se za želudac i davila se.

Onda on s naslona stolca uze šal. Crno-narančast, njezin omiljeni šal, koji je rado nosila za zimskih dana.

– Slušaj – reče ona – učini što god želiš, što god želiš. Ali nemoj me ozlijediti. Volim te.

To ga zaustavi i zbuni; nasmiješi se. – Ne, ne voliš me, ne, ne, ne voliš me, ne voliš me. Mene nitko ne voli. A onda se u trenu kameleonski promijeni dok je ona ležala zgrčena do

njegovih nogu. Zastade, mirno držeći šal i gledajući ga kao da se pita kako mu je došao u ruke i zašto joj ga je htio omotati oko glave. Ona se s mukom osovi na noge, gnjevno se osvrnu tražeći neko oružje i potom ustuknu prema prozoru. Uskoro će ga čuti, dizelski motor kola prve pomoći koja će doći po nju. On joj ponovno priđe. Ovoga puta nije vrisnula, jednostavno sklopi ruke ispred sebe, molećivo. On je privuče u zagrljaj; nije se otimala. Michael prebaci šal preko njezinih ramena i namjesti ga. Dok je ona tako stajala, s rukama pokraj tijela, preklopi ga ispod njezine brade govoreći:

– Mmmm. – Ona se zabulji u njega. – Žao mi je – reče on naposljetku sa strašnom, službenom ljubaznošću – ali

ti nisi ona prava. Vrata se tiho zatvoriše za njim. Ona se jedva dovuče do kupaonice i tamo joj pozli.

Dvanaesto poglavlje

ipkovnica prijenosnoga računala bila je ljepljiva. Posvuda po ekranu bilo je smeđe boje, poput krvi. Caroline Smythe potisne drugi val panike. Srce joj

stade lupati kao da pokušava progurati oštar crveni rubin kroz njezine vene. Michael ne bi... ne može... A onda strahovita spoznaja da bi: imao je neke svoje navike, a dani kada ga je mogla kontrolirati bijahu već odavno prošli.

Ona pogleda prsten i poželje zagristi u pravi, iako malen, usađeni rubin. Ovoga puta bio je unaprijed donio nakit, nije ga donio kući kao plijen. Pobrkao je oproštenje s dopuštenjem.

– Michael – zazva ga i pokuca na njegova vrata, očajnički želeći da bude unutra. Iako je znala da ga nema, ona nastavi kucati i lupati kao poludjeli trgovački putnik. Bojala ga se i bojala se za njega, bila je na njega bijesna, bojala se za sebe, no to nije bio strah od savjesti, bio je to čisti strah.

Radio je sve što i ona, to je bilo sve. Bijaše se ugledao u njezino upropaštavanje njihovih života, no on je to razvio do krajnosti. Učila ga je da ponavlja i on je to shvatio kao svoju priliku.

Džin. Čaj. Razmisli. Nekoć je svaku uvredu upućenu njoj doživljavao kao vlastitu, gnojnu ranu.

Jednom to bijaše učinio još kao mali dječak; njezin zaštitnik i ona – bila je tako ponosna na njega, bijaše je to tako dirnulo – stalno mu je govorila. Pričala mu je o svemu, obećavala mu sve, uspavljivala ga objašnjavajući mu svoje povrijeđene osjećaje kao da bi je mogao razumjeti; njegovo je malo srce kucalo pokraj njezina i kada bi ona bila ogorčena, bijesna ili osvetoljubiva, bubnjalo je u skladu s time. A sve zato što je bijaše tako jako ozlijedio.

Uvijek joj prije ponestane tonika nego džina. Baš šteta. Jer nije bio shvatio, ne potpuno, nije znao slijed događaja. Grubost

prodavača nije bila povodom za udarac. Sve su njegove reakcije bile pretjerane, nije uzimao u obzir mladost, uzrast ili stupanj uvrede.

Nitko je više nikad neće povrijediti. Čeznuo je za tim da joj to nadoknadi, stalno. Dječak nije bio istančan.

Pijuckala je osluškujući otrov uspomena... – Odvedite ga, tog vašeg malog lopova. – Bila je to rekla Diana Kennedy,

no puno prije toga Caroline ga bijaše posjela i počela ga mehanički učiti pristojnom ponašanju, i nastavljala je tako sve ove godine. Diana to nikada neće shvatiti: njezine su dražesne kćeri bez napora osvajale svakoga. Caroline ih je Michaelu stalno spominjala kao uzore dok ga je učila pravilnom ponašanju kao što drugu djecu uče katekizmu. Napokon ga je naučila da ne krade, iako je i dalje krao za nju. Kada bi savršeno govorio i ponašao se – nagradila bi ga; kada se nije tako ponašao – upozorila bi ga plačući na to što je učinio pa se bojao

T

njezinih optužaba kao što se dijete koje uči katekizam boji vraga. Trebala je samo skinuti vlasulju i reći: ,,Gledaj, sjećaš li se što si učinio? Baš ti?”

Njezin je savršeno šarmantni sin bio njezina marioneta, potpuno umjetan. Ona odmahnu glavom. Tri dlake različite boje bijahu se pojavile na stolu.

Ona ih pažljivo razgleda: poput dlaka šarene mačke. Ne! To nije istina. Postojao je jedan dio njegova mozga sa savršenim

pamćenjem, koji nije zaboravljao, koji je savršeno usvajao znanja i reagirao na njih. Bio je savršen oponašatelj koji je šutio kada u nešto ne bi bio siguran. No postojao je i onaj drugi dio, koji nije mogao proizvesti nijedan drugi osjećaj osim srdžbe te, sve dosad, strahovit strah od njezinih suza i pogleda na njezinu neobičnu kosu.

Caroline kleknu pred vrata njegova stana, uhvati kvaku i pogleda kroz ključanicu: – Jesi li tu, zlato? Trebam te, srce. – Potom se vrati gore, k optužujućem ekranu u maloj sobi.

Znala je da je njezin sin otišao na sastanak s Angelom Collier, jer joj to bijaše rekao onim sitnim dječačkim glasom kojim se obraćao samo njoj; još ga je i sada mogla čuti.

– Draga mama, znao sam da se John Jones ide naći s nekim jer se nervozno vrpoljio a znam da se prijavio kod tebe. Vidiš kako ti ih dovodim, mamice?

Složila se i pohvalila ga. Neke njezine mušterije bijahu došle preko njega; bila je ponosna što ima muško društvo. Muškarci su tako glupi, vole snažne, tihe tipove. Zamolila bi ga da joj ih pošalje samo kada joj je trebalo nove krvi, umjesto razočaranih starijih muškaraca i razvedenih starijih muškaraca koji su, sasvim iskreno, zapravo činili samo balast tog ionako krhka posla.

– A onda je ostavio pismo na stolu, mama. Bio sam ljut na Sovu: nije mi ništa rekao, zato sam ga nazvao baš kada je odlazio, zadržao sam ga pa je zakasnio. Onda sam otišao umjesto njega, mamice. No nisam joj se svidio. I – lukavo je dodao – rekla je da joj se ni ti ne sviđaš.

Ah, on je još uvijek bio njezin borac. Iako je mrzio one uzorne plavuše, kćeri Kennedyjeve, koje mu je stalno nabijala na nos. Caroline glasno zajeca. Ne iz sažaljenja, već iz straha.

Saberi se. Pogleda na ekran pokušavajući shvatiti što je sve napravio. Bilo je tu

pisama koja ne bijaše napisala ona. Pokuša se sjetiti kada je to mogao učiniti... Dan nakon što su kod nje bile ona koja se zove Patsy i ona koja se zove Hazel; to je bilo to – čitav sljedeći dan bila je vani. I tako je on poslao portret Roberta Birchama Hazel, a Patsy svoj. Isuse, te dvije žene stvarno su mogle misliti da je učinkovita, obično bi prošlo više od tjedan dana prije uspostavljanja prvoga kontakta, a one su, evo, sada bile na ekranu, baš ih bijaše potražila veseleći se kako će im pronaći neke neprikladne partnere. No na ekranu je stajao dokaz da je već to učinila i poželjela im sreću.

Da nije bilo ovog uplitanja, dala bi im prvo, kao i obično, nekoga dobrog, a onda nekog potpunog gada. A onda bi veselo uživala dok bi zamišljala kako će se sve to razviti.

Jean, Jenny, Janice, Jane; John, James, Jarett, Jack (o da, sjećala se Jacka, jedino joj se on bio dopao na prvi pogled) – imena su se preplitala i rimovala, premetala u njezinoj glavi kao u perilici. Možda uopće ne dođe do Michaelova susreta s tom djevojkom Patsy, možda ne večeras; no Caroline je duboko u sebi osjećala da je do toga već došlo. Patsy je izvana bila gruba, no to joj neće biti dovoljno da smiri Michaela Jacobija kada je ovako raspoložen. No ta Patsy barem nije plavuša. Dobro je. To znači da je sigurna, zar ne? Caroline pogleda čašu. Oko ruba su se vidjeli prljavi otisci prstiju.

Patsy ima i prijatelje: ona i ona djevojka Hazel se poznaju, tako su rekle. I ako jedna nastrada, druga će se sigurno doći raspitivati. Nee, neće, žene se uvijek mrze međusobno.

Cijelo je to vrijeme osjećala da je na rubu, zbog toga što je Michael mislio da mu ona više ne treba uređivati život. Žalila je što više nisu saveznici, a on joj se usudio reći da mu je ona otjerala sve prijatelje. – Da nema mene ne bi ni IMAO prijatelje! – zavrišti ona. ,,Odvela si Jacka”, bijaše rekao, ,,Voljela si ga više nego MENE”.

Sada je već bila mirnija. Potpuna spoznaja krize smirila ju je na trenutak, a onda pobjesni. Otići će do otmjene adrese gospođice Patsy. Ako je tamo, zgrabit će ga za šiju i odvući ga... ako je već napravio neko zlo, pokušat će uništiti dokaze... Oh, bože, prekasno je za to. Prekasno je i za Boga, kada ga već spominje.

Učini joj se da je čula kako su se zalupila vanjska vrata, a onda i ona koja su vodila u njegovu polovicu kuće, samo nježnije. Pojuri do vrata, zagleda se u mrak i krikne: – Michaele, Michaele, Michaele! – Nikakva odgovora. Kuća je treperila tišinom.

Dosad ju je uvijek samo oponašao, kao što sjena na zidu kopira stvarnu osobu, mrzio je isto što i ona, ali Angela i Patsy bile su njegove osobne, besmislene mušice. Nije se nikad smjela sprijateljiti s Jackom, ali Jack je bio tako drag sin bez majke, netko tko je govorio njezinim jezikom. Pa smije se valjda voljeti i druge ljude, a ne samo svoje potomstvo!? Njih je i lakše zavoljeti. Pogleda prstenje na svojoj ruci. A onda ga brižno skinu.

O, boljet će. Poricanje Michaelova postojanja. Poricanje da je ikad imala sina koji je koristio očevo ime.

Joe je sjedio pod slabim svjetlom ulične svjetiljke čitajući koliko mu je svjetlo to dopuštalo. Svi ti dužnosnici govorili su u šiframa. U ovom izvješću bilo je više optužbi nego pohvala: sve se završavalo lovom na vještice, a često se spominjala riječ “sramotan”. Strašan osvrt na kontrolu koja bijaše dopustila da jedan čovjek Jenkinsova ranga učini to što je učinio, tako tajanstveno: nešto se moralo učiniti, itd., itd. Prokletstvo je bilo sasuto na njegovu glavu, a jedina, slaba utjeha glede

ubojstva Emme Davey bila je činjenica da niti njezina obitelj, niti obitelj osumnjičenog, koja ga se bijaše odrekla, nisu bili skloni tužbi; a i tisak je događaj stavljao tek na drugo mjesto. Kada god bi se jadni, spetljani, neprivlačni Jack negdje nakratko pojavio, uvijek bi se u isto vrijeme dogodio neki skandal u kraljevskoj obitelji, ili priča o serijskom ubojici pedofilu pa bi on svaki put bio premješten na petu stranicu. To je bila priča njegova života, moglo bi se reći. I tako je Jenkins ipak zadržao kakav-takav posao. A svijet je zaboravio na sudbine Emme, Jacka i Elisabeth.

Joe nije znao dugo se ljutiti. Zbog te su ga njegove tolerancije poznanici optuživali da je apatičan. Ali on bi samo čim bi otkrio razlog pronalazio u njemu i ispriku. Shvatio bi zašto je tko napravio to što je napravio i zašto je u tome pogriješio. Ljutila ga je jedino okrutnost.

Zadrhta otključavši vrata i počevši se penjati stubama. Ona je bila divljakuša, zavodnica, zli anđeo osvete, gurnula je čovjeka u smrt ni zbog čega, nije on bio baš neki čovjek, ali tko uopće je nešto naročito? Elisabeth Kennedy bila je osebujna: sama kost i koža, debela pet centimetara, a unutra zgrčena duša i srce koje je udaralo o mršava rebra. Tako je bila oslikana. Takva je onda morala i biti.

Dnevna soba pred njim bila je osvijetljena, čula se glazba s radija. On zastade, pokušavajući zamisliti kako bi tu se uklopio luster. Na stoluje ležalo pismo koje je počinjalo s “Draga majko”. Poče ga čitati i primijeti kako očito još uvijek ne može ravno pisati te kako je skoro svaka druga riječ precrtana. On pohrani komadiće povijesti koje je ovdje otkrio, još šifriranih poruka. Smatrao je da s punim pravom smije pročitati ono što piše na bilo kojemu papiru koji je njegov vlasnik zaboravio sakriti. Sjeti se dječaka, Matthewa, s kojim bijaše razgovarao preko telefona. Glas bijaše rekao: – Da je idem iskopati?

Iz kupaonice, tik do kuhinje, dopirao je zvuk vode i prigušenih psovki. – Ova se desna ruka umori, znate? – bila mu je rekla Elisabeth. – U njoj

nema mišića. To je samo snop niti nejednakih dužina koje se zapliću. Kada je pokušam kontrolirati to sliči radu s lutkom.

Slijedio je zvukove. Kupaonica je bila jednostavna: samo kada, umivaonik i zahod. Nije bilo tuša ni prostora za kretanje, boja je bila klinički bijela. Čak je i sada bilo svježe – zimi je ovdje vjerojatno kao u ledenici. Topla vode dolazila je iz nekakva zidnoga grijača neodredive starosti, kojeg bi osudio svaki sanitarni inspektor jer je na mahove izbacivao vodu koja je varirala od vrele od ledene. Elisabeth je bila samo u grudnjaku, umotana u ručnik. Desnom je rukom pokušavala kontrolirati slavinu, a lijevom je nespretno pokušavala politi vodu iz vrča preko pjene na glavi.

Joe je smatrao da su nezaključana vrata kupaonice, poput otvorenih pisama, poziv na ulazak. Skliski pod od linoleuma bio je pun vode.

– Dobar dan – reče glasno. Ona se napola okrenu pokazujući neurednu mokru kosu, vrč joj ispade. Ne

samo da sam nespretan – pomisli Joe – nego čak i izazivam takvo ponašanje kod drugih.

– Gubite se van! No nije se mogao pomaknuti, očiju prikovanih za njezina smežurana leđa:

ožiljak je vrijeđao nježnu liniju kralježnice, a svaki je šav predstavljao bol, bol i samo bol. Nitko to ne zaslužuje. Koža je bila ružičasta i upaljena kao u novorođenčeta. Joe ustuknu i potraži drugi vrč.

– Van, jeste li me čuli? Van! – Ah, ušutite! Njegove su ruke bile tako velike da je u njih stala cijela njezina glava.

Napunio je umivaonik, provjerio toplinu vode i onda je prelio preko njezine glave, ispirući pjenu, nježno je masirajući, rasplićući njezinu gustu kosu koja je djelovala ljepljivo kao med. Potom vješto ponovi cijeli postupak. Osjećao je kako se njezine ruke, oslonjene na rub umivaonika, lagano tresu, znao je da se prestrašila da će joj gurnuti glavu u vodu i tako je ostaviti. Uvijek, uvijek je očekivala kaznu.

– Gotovo. Strah se još uvijek nazirao na njezinu licu kada je podigla glavu i dopustila

mu da oko nje omota ručnik. No onda strah, kao i para na zrcalu, poče nestajati i nadomjesti ga nelagoda. Ona se uvuče u kućni ogrtač koji je visio s unutrašnje strane vrata i prođe pokraj njega.

– Hvala. – Nema na čemu. – On poče čistiti kupaonicu zviždućući. Skupljao je vodu

s poda i cijedio krpu. Kada se vratio, cigareta je bila upaljena i dim se kovitlao prema sitnoj

svjetlosnoj kaplji na stropu. Hvala bogu da mi se cigarete ne gade – pomisli Joe – čini se da mi je sudbina da budem pasivni pušač. Pismo je sada bilo u zapečaćenoj omotnici.

– Želim da nešto učinite za mene. – Što god želite. – Znao je što bi on želio učiniti. Želio je privinuti je na

svoja prsa i osušiti je ručnikom, istovremeno istrljati sve one ožiljke na njezinoj koži da postane bijela i bez mrlja, kao koža na njezinu licu.

– Želim da me odvedete u posjet prijateljici. – Ponoć je i upravo ste oprali kosu, a želite baš to? – upita je nježno. Strune u njezinim rukama bile su napete. – Imam neki predosjećaj. Cijelu me večer progoni. Želim se uvjeriti da je

dobro. Da je doma, na sigurnom, eto to. – Zašto? Oklijevala je. – Ne znam, zapravo. Zato što mi se vraćaju osjećaji. Hoću

reći, normalni osjećaji. A oni uključuju slutnje i glupe ideje, i potrebu da razgovaram s ljudima. Čak i da im pišem.

– Možda vam u ovo doba neće poželjeti dobrodošlicu. Ona ga pogleda i sleže ramenima: – Ne, možda neće. No, u svakom

slučaju, možemo se samo provesti pokraj njezine kuće i pogledati. Ne moramo

je nužno i posjetiti. Ako su upaljena svjetla i otvoreni prozori, znat ću da je dobro.

On nije bio tip koji se bi čudio ekscentričnim zahtjevima. Kimnu. – Idem po auto. Gdje živi? – U blizini. Hvala. – Ja bih usput poslao i pismo – predloži. – Znate kako je. Nađoše se u podnožju zvonika, a on se glupo zabrine jer je njezina kosa još

uvijek mokra kada joj je otvorio vrata svoga starog automobila na kojem hrđa bijaše gotovo posve sakrila bijelu boju. Ona mu je davala upute a on je vozio, šutjeli su, no ipak se osjećala napetost. Možda je jednostavno poželjela izaći, a možda je samo poželjela da on izađe iz kuće.

– Ako ste samo htjeli da ja izađem – odvaži se reći – mogli ste me poslati samoga. Reći da se malo provozam, ukradem onaj luster, provjerim vašu prijateljicu i vratim se.

– Želim onaj luster, ali jednoga dana. Evo, ovdje stanuje. Stanite ovdje... Ne, nadesno.

Ručna kočnica glasno zaškripi. Elisabeth pogleda kroz otvoreni prozor na svojoj strani. Okrenu cijelo tijelo kako bi nadoknadila iskrivljenost svoga vrata, a onda otvori vrata i iziđe na ulicu punu automobila, ali bez ljudi, i zagleda se u ono što ju je zanimalo, stojeći prekriženih ruku, proučavajući i kimajući. Joe se istegnu da vidi u što to gleda. U prozore na zadnjemu katu, sve osvijetljene i jedan otvoren, u jedinome stanu koji je pokazivao znakove života.

Sve mu je ovo išlo na živce. Ako je bila tako zabrinuta za prijateljicu zašto joj jednostavno ne bi pozvonila i rekla da je bila u prolazu? Čak i da joj prijateljica kaže: ,,Gubi se, dođi sljedeći tjedan, imam sada pametnijeg posla”. Joe je imao puno takvih prijatelja. Ljudi koji bi govorili ,,teško mi je, brini se za mene”, a kada bi došao k njima naišao bi na neku ženu pa mu je bilo neugodno. Stari prijatelji uvijek govore u šiframa.

A onda primijeti muškarca koji je stajao u razini podruma, zdesna njegova prastarog automobila. To je mjesto bilo dobro osvijetljeno i čovjeka se napola moglo vidjeti, a napola je bio sakriven stubama koje su vodile u podrum. Zbog jaka kontrasta djelovao je poput prepolovljenog kartonskog odraza, jedna polovica njega bila je crna, a druga bliješteće bijela. Joe pogleda prema Elisabeth, a onda ponovno prema muškarcu. No sjenka bijaše nestala. U mrak ili u svjetlost, nikada to neće saznati. Automobil se zatrese kada je Elisabeth ponovno ušla. Joe ugleda modri bljesak kako se brzo kreće ulicom, odmjereni korak prerastao je u trk, povremeno osvijetljen prolazeći pokraj svjetiljki, a povremeno u mraku, duh savršenih obrisa. Elisabeth je duboko disala.

– Mislim da je dobro – reče. – Patsy je doma. Sigurno je dobro. Zašto se uopće brinem?

Zurili su jedno u drugo ne razumijući se međusobno. Njezina je kosa još uvijek bila polumokra, spiralni uvojci padali su preko njezinih ramena. Zgrčena

mala jadnica, nije u pravu. Nije dobro, što god da je trebalo biti dobro. Ona pripali cigaretu i duboko uvuče dim, kao da je on izvor nadahnuća.

– Pozvonite – predloži joj on. – Zašto bi to bilo loše? Da ne dobijete jezikovu juhu?

I prije nego što je on dovršio rečenicu, ona iziđe iz vozila, ugasi cigaretu te prijeđe ulicu. Joe razmisli bi li motor ostavio uključen, a onda zaključi da hoće jer je stari dizelski motor ponekad teško palio, a ionako nije bilo opasnosti od provale jer bi ovakav automobil teško ukrao itko, čak i za zabavu. Kada ju je sustigao, Elisabeth bijaše upravo završila razgovor preko portafona. Vrata zazujaše; on ih pažljivo zatvori za njima.

Stube, i još stuba. Joe pomisli da je to možda zaštitni znak svih ljudi koje Elisabeth poznaje, ili koje on poznaje: vole postojanje stuba i uživaju živjeti visoko. Plišani sag crvene boje i s uzorkom, koji je prekrivao stube, nije mu se sviđao. Ako ikada bude imao kuću, sve će biti puno stuba bez sagova, tako da može čuti kada se netko spušta ili uspinje. Ovdje mu nije bilo mjesto.

Žena je stajala na vratima. Da nije imala natečene oči i razmazanu šminku, rekao bi da izgleda skoro jeftino u toj zgužvanoj kričavoplavoj košulji, kao da je upravo ustala. Vonjala je na mješavinu pića, parfema, bljuvotine i, kada ih je ugledala, hrabro se pokuša ispraviti i nehajno se nasloniti na vrata, da ne vide kako se drži za njih. Trudila se izgledati prkosno.

– Lizzie, pa ti si vidovita. Ne! Nemoj me dirati! – Ona se zgrči kada joj se Elisabeth približila. Pogleda preko Elisabeth prema Joeu. – Je li to vani vaš prokleti auto? Onaj dizelaš?

– Je. Ona uzdahnu. – Hvala bogu. Mislila sam da su došla kola hitne pomoći. –

Uvede ih unutra. U njezinoj skupo namještenoj dnevnoj sobi nije bilo nikakvih tragova meteža. Što god da se bijaše dogodilo, sigurno je trajalo kratko. Elisabeth je bila smirena.

– Treba li ti, možda, doktor, ili socijalni radnik, ili još jedno piće? – upita je tako odrješito da se činila bešćutnom.

Boja navri u Patsyno lice. Ona sjede na sofu i reče gotovo normalnim glasom: – Nije me silovao, Lizzie. Nisam bila dovoljno dobra za to. Samo me podsjetio da sam stopostotna, čista, prokleta budala.

Ovoga puta nije joj se samo učinilo. Uistinu je čula kako su se vrata zalupila pa se prestade praviti da spava. Caroline bijaše ostavila svoja vrata otvorena. Ustade i, prije no što je stigao staviti ključ u svoju bravu, već je vikala.

– Odmah dođi ovamo! Gdje si bio, Michaele? Gdje si bio?! On je posluša i kada ga je ugledala, čista, uredna, s izrazom povrijeđene

nevinosti, tako se smiri da je skoro zaplakala. Namjerno napadno obrisa suze koje su joj bockale oči.

– Nemoj misliti da ne mogu pogoditi gdje si bio. Samo mi moraš sve o tome ispričati, to je sve. Sjedni, dobar dječak. Hoćeš li, možda, nešto popiti?

Glava joj je bila gola i sagnuta prema njemu. Već je malo popio, primijeti, ali ne previše. Premda zapravo nije volio piti, bijaše ga naučila da ponekad treba nešto popiti u društvu. Isto tako bijaše ga naučila da mrzi gubiti kontrolu nad sobom. Djelovao je odsutno i prijemljivo, kao netko tko probavlja loše vijesti. Na njegovim rukama nije bilo ogrebotina, miris koji je osjećala bio je isključivo njegov. U njoj eksplodira olakšanje pa joj se lice zarumeni. Kosa joj je stršila u ružnim pramenovima.

– Sve mi ispričaj, sunce. – On zastade, ali ne predugo, i zagleda se znatiželjno u čašu s konjakom koju mu bijaše stavila u ruku, kao da se pita čemu služi. Potom se rascmizdri.

– Ne znam što trebam činiti kada im se sviđam, mama. Znam što želim činiti kada im se ne sviđam, ali ne znam što činiti kada im se sviđam.

– I što si onda učinio, zlato? – stade ga nagovarati. – Udario sam je, mama, ali nisam je ozlijedio, časna riječ. A onda sam

otišao. Ponovno olakšanje, koje se dizalo i spuštalo poput plime. Znao se dobro

pretvarati, stalno je to radio, ali nije znao lagati. Nije se znao nositi s podvojenošću želje koju mu bijaše usadila i nju to na trenutak jako rastuži. Bože, dječaka se može naučiti toliko stvari o seksu, ali ne i to kako se to radi. Premda i nije željela da on to s nekim radi.

– A što radimo, mili, kada mislimo da smo nekoga povrijedili? Naročito ako se radi o djevojci?

– Pošaljemo joj cvijeće, mama. To je prvo. Puno cvijeća. S porukom na kojoj piše da nam je žao.

– Tako je, dušo. – Oh, bože, kroz život su napredovali putem posutim cvijećem. Na cvijeće bijaše potrošila pravo bogatstvo još dok je bio dijete. Sada ga je već mogao platiti sam. Mozak joj je ubrzano radio. Je li Patsy djevojka koja bi mogla praviti probleme? Razotkriti svoje potrebe i, nema sumnje, vlastitu glupost policiji? Činilo joj se da nije. A ako se ta Patsy, kojoj u životu ionako predobro ide, potuži njoj, začudit će se i upitati ju je li se pridržavala pravila. Koja, glupača, bijaše zanemarila.

On ustade i priđe joj. Pomisli kako će je poljubiti, no on umjesto toga namjesti ruku, stišćući je u šaku, i udari je ispod rebara. Jednom; a onda ponovno sjede. Čaša joj ispade iz ruke. Pokuša uspostaviti kontrolu, suzbiti krik. Onda se bez riječi uspravi. Ponašat će se kao da su se slučajno sudarili. Podignu čašu. Oduvijek je znala, svih ovih godina, da će ga na kraju izgubiti. Pogled na posljedice njegova djetinjega bijesa više nije palio.

– Ovako, mama – reče sneno. – Ali ja volim kada vrište. No ona nije bila ona prava, zar ne, mama?

Naže se prema njemu s gorčinom u grlu, pokušavajući mirno disati. Posegnu za njegovom rukom i nježno je dotaknu. Njegovi prsti su bili hladniji od njezinih.

– Znam gdje živi prava, mama. Ona koja je ubila moga prijatelja Jacka. Pristojna djevojka: ti si htjela da postanem sličan njoj. No ona nas nije voljela, baš kao što me ni Emma, zapravo, nije voljela. A onima koji prema nama nisu pristojni moramo uzvratiti, zar ne, mama? Tako si mi rekla.

On okrenu lice od nje. Kao da ga je zasmetalo svjetlo. – A ona ima i dragulje, mama. Emma ih nije imala. Nabavit ću ih i sredit ću

je. A onda ćeš ti biti sretna. Pravila se da ga ne sluša, kao da ono što priča nije važno. – Siguran sam da ih ima, draga mama. Pitao sam Lizzie kada je bila na

zemlji. Rekao sam “samo mi reci i prestat ću”. Dao sam joj priliku, i ona je rekla “da”, a onda se onesvijestila, draga mama, i više nije mogla govoriti. Bila je pijana, znaš.

Draga mama zadrhta. Osjeti gađenje, divljenje, strah. Njih dvoje bili su isti. Grabežljive svrake, nadahnute starim mržnjama. Htjela mu je reći da joj se Jack bijaše svidio zato što je bio isti kada se radilo o mržnji i reakciji na nju.

– Sviđa li ti se prsten, mama? Skupo sam ga platio. Daleko sam išao po njega.

– Da, zlato – odgovori nježno. – Sviđa mi se. – Ova večeras je nosila jeftine naušnice, mama. Nije bila vrijedna toga, zar

ne? – Ne, ljubljeni moj, nije. Dopusti mu je da je nakratko zagrli. Znala je da bi ga trebala zaustaviti. No

isto je tako znala i da to neće učiniti. – To će nas oboje usrećiti, mama, zar ne? – Da, dušo. Da.

Otišli su jer Patsy to uporno bijaše tražila. Nije željela razmišljati o tome gdje će spavati i nije željela muškarca u kući.

– Zašto ste uopće htjeli ići k njoj? – Rekla sam vam, ne znam zašto. – Je li to bio sastanak naslijepo? – Vjerojatno. – Želite li da popričamo o tome, Elisabeth? – Zašto? – Bila je kruta i hladna. Kao što je bila i dok je rešetala Patsy

pitanjima. Jesi li? Zašto? Što ćeš sad, budalo? Koja to glupača pušta u kuću muškarca sa sastanka naslijepo? Što ti je učinio? Ako nećeš zvati policiju, Pats, i ako nam čak nećeš reći ni njegovo ime, zašto bi nas uopće trebalo biti briga?

– Porazgovarajte sa mnom. Jer nema nikog drugog.

– Laskate si. – Mislio sam, nema nikoga sada i ovdje. Ne odgovorivši mu, polagano se stade uspinjati stubama tornja. Obuze ga onaj isti stari gnjev. Pa što je svim tim ljudima, tako sporo

progovaraju, ti samozvani čuvari brojnih tajni koje ionako nisu njihove!? O vi, bogovi, ako je majka kojoj je napisala ono pismo tako hladna, ova je sigurno naslijedila nešto od nje. On baci ključeve automobila na stol i s gađenjem otpuhnu. Morao se popeti uz još nekoliko stuba... stube, sve te stube... sada će izuti cipele i srušiti se u taj prokleti krevet. Neka istrunu svi oni, i sve njihove žrtve! Spasite me od ljudi koji su slomljeni a neće se pokolebati, oblikovati svoje misli; koji ne uspijevaju izreći svoje osjećaje, i ove žene koja je previše drska da bi plakala.

Vrata stražnjega dijela sata bila su otvorena. Joe bijaše cijelo jutro radio, kao i svakog drugog jutra bez neke posebne namjere osim da zadovolji vlastitu znatiželju glede čudesnih dijelova sata. On legne, podna daska zaškripi kao da građevina diše, a cigla i kamen progovoriše krik, krak. A onda, usprkos svakoj logici, sat proizvede golemi TIK. I još jedan. TIK, TIK, TIK, TAK, tak, tak. Potom stade. On pogleda nepomično njihalo. Pa niti jedan sat ne kuca bez njihala. No zvuk je odzvanjao u njegovim ušima, nagovještaj nemogućeg; nešto u njemu je govorilo “da, može, može se popraviti”. Kao i zvona, sat je želio biti popravljen. Joe obu čizme i ode dolje.

Elisabeth je stajala pokraj sudopera, kose koja je bila poput sjajne orbite blještećega friza. Mučila se s nečim. Ugleda je kako pokušava naoštriti kuhinjski nož. Sve noževe, velike i male, bijaše izvadila iz ladice i stavila na stol. Njezina je predanost bila zastrašujuća i smiješna, kao i ti noževi. Kako ih nije uspijevala naoštriti na spravi koja je sličila šiljilu za olovke, uza sve to je i plakala. Bilo je to tiho jecanje, sasvim privatna aktivnost, egzorcizam kojim je demona pretvarala u suze kako bi ga mogla obrisati, duboko udahnuti i nastaviti dalje. Joe se bojao Elisabeth. Bila je neobično lijepa, usprkos svojim ozljedama, a njezina kralježnica je ispod ožiljaka bila od pravoga čelika – kada bi samo toga bila svjesna. Nikada nikoga ne bijaše toliko želio, niti dijelom toliko koliko je želio nju. I tako je to bilo od onoga prvog, zastrašujućeg trenutka. Jenkinsov glas: – Krivo si se zagledao, dečko. Budi poput Nelsona, nemoj se zagledavati. Drži se kamere, momče. Zanemari svoj penis.

On je obujmi rukama, a ona se nije opirala. Okolo, okolo, osjećao je da bi je mogao dvaput obujmiti, njegove bi se ruke prekrižile na leđima i ponovno se srele, poput ticala, na vrhu remena njezine suknje. Grlio je njezino nježno ptičje tijelo, osjećajući njezine kosti i ne uspijevajući reći ništa drugo osim “šššš, ššš”, poput pripjeva pjesme ili kucanja sata, tik-tak, tik-tak, i pitao se svojim vječito svjesnim umom nije li ovo čudno. A onda se opet spustio na zemlju jer ona nije prestajala plakati i premda se jecanje smirivalo još uvijek je u šaci držala nož.

I tako ju je nastavio držati, jednom rukom obujmivši njezinu glavu, a drugom je obujmivši oko struka, sve dok napokon nije ispustila nož i prestala plakati. Tim redoslijedom.

Toranj još jednom zaškripi, budila se zora. Joe ponovno začu kucanje sata, ali ovoga puta bila je to samo njegova maštarija.

– Ubit će me – reče ona glave zarinute u njegov ovratnik. – Ali to je u redu ako sam zadnja.

– Ššššššš – reče on – ššššššššsšššš. U njegovoj mašti opet sat: JEDAN, DVA, TRI. Kada zvona triput zazvone,

zatajit ćeš me. On je podignu, a ona je i dalje držala ruke oko njegova vrata dok su se

zavlačili u krevet, namještajući se poput velike i male žlice, a onda on preko njih navuče pokrivač.

– Hoćeš li pričati sa mnom, Elisabeth? Vjeruješ li mi? – Nemam pojma što želiš reći. – Ona uzdahnu. – Iako bih to htjela. – I to je dovoljno. Prije nego što će oboje zaspati, sjeti se da bi trebao izuti čizme.

Trinaesto poglavlje

io je olujni dan, a već je bilo i vrijeme. Vrijeme je jedini pravi predmet za razgovor. Steven Davey iziđe iz svoje agencije za nekretnine u Budleyju s

elegantnim kišobranom u ruci i sinom Matthewom za petama. Dječak je na sebi imao vrećaste kratke hlače u koje bi stala trojica njegove

veličine, pamučnu majicu, kratke čarape i tenisice. Kao da se svaki dio njegove odjeće svađao sa svim ostalima. Majica je izgledala kao da je netko bijaše zgužvao u šaci, sprijeda ugurana u hlače, a na leđima lepršajući poput repa. Čarape su bile nepravilno navučene, jedna do pola lista, a druga nagužvana oko gležnja. Kosa mu je bila raščupana. Sve u svemu, izgledao je kao dječak kojega bi trebalo ispeglati. Začu ga se i na drugoj strani ulice, gdje su se otvarali dućani, kako naglas proturječi: – Ne želim, ne želim... NE ŽELIM.

Zastadoše na uglu, preko puta pekarnice, odmah pokraj potoka koji je žuborio. Otac se stade prepirati sa sinom, prijeteći mašući prstom, a Matthew se, gurnuvši ruke duboko u džepove hlača i okrenuvši nožne palce prema unutra, držao mrzovoljno i glupo. Onda posluša zapovijed i nastavi hodati nizbrdo prema bakinoj kući. Steven Davey ga kratko pogleda, a potom krenu za njim.

Punica ga dočeka u hodniku i poljubi u obraz. Uvijek je bez iznimke mirisala na lavandu, a njezina sijeda kosa sličila je šeširu.

– Zdravo, dušo. Nisam te još očekivala. Kava? Stado je otišlo. Ovoga je ljeta stado bilo preveliko.

– Samo ću kratko. – On krenu za njom u dnevnu sobu. – Imam posla. Onaj se grozni Amerikanac vratio. Prešao je obalu uzduž i poprijeko, pregledao sve što je bilo na prodaju, a sada se opet vratio. Došao sam da se uvjerim da je Matt stvarno došao ovamo, a ne nekamo skrenuo. Nije dobre volje, upozoravam te.

– Uzmi ga onda sa sobom. Upotpuni si dan. Reci Amerikancu da će u Budleyju s bilo kojom kućom dobiti i Matthewa. Uvjet za prodaju. – Steven nije nestrpljiv sa sinom, zaključi, već se, kao ni ona, jednostavno ne snalazi s njime. Dječak kao da bijaše potpuno odustao od toga da od bilo koga od njih traži bilo kakvo odobrenje. Kao da je znao da je u njemu nešto što mu oboje nisu mogli oprostiti, to što je on živ, a njegova majka mrtva.

– Amerikanac želi vidjeti ovu kuću – reče Steven. – Samo “radi usporedbe”, rekao je. Već sam mu sto puta rekao da nije na prodaju.

On ponovno primijeti kako soba djeluje otrcano. Sag već odavno nije bio baš u najboljem stanju, zastori bijahu izblijedjeli, tapete dobre ali izlizane. Bila je to savršena reklama za kupovanje najkvalitetnijih stvari koje traju duže, iako svoju umornu eleganciju zahvaljuju njegovanju i krpanju, jer je vrijeme uzimalo svoj danak. Ništa ne traje vječno. Na stropu je bila mrlja koja je imala patinu vremena i trošnosti.

B

– Neka pogleda, ako želi – promrmlja Diana s tračkom gorčine. – Neka pogleda i sanja što bi od mogao ove kuće učiniti sa svojim novcem.

– Uništio bi je sa svojim novcem. – Da, ali ja ne bi. Reci mu da ulaznica košta tisuću. Kada želi doći? – Kada god tebi odgovara. Reći ću mu. Želi kuću s duhovima. Ona pogleda kroz prozor prema Matthewu koji je mučio psa. Odnos njih

dvojice bio je ispunjen i ljubavlju i mržnjom, a Matt je od psa stalno očekivao da se ponaša poput ljudskoga bića.

– Duhove sigurno imamo. Duhove da, ali blago nemamo. – Matt želi cijeli dan biti u onom prljavom dućanu. Jučer su rekli da će mu

dati i nešto za jesti. Diana sleže ramenima. Bila je tiho i duboko povrijeđena. – Nemam ništa protiv.

– Ti si htio raditi inventuru, a on se htio prihvatiti lustera. Pa onda to i učinite – reče Audrey. Audrey nije odobravala nikakve promjene stanja stvari i tvrdila je kako je nered dobar za dušu. Ako podigneš neku stvar i preneseš je na drugo mjesto, iskoče miševi i ugrizu te. Na ovome su mjestu bili tek dvadeset pet godina. Što je to prema vječnosti?

– A one zavjese s baršunastim resama koje čuvamo već godinama? – upita je. – Nasmrt su pojedene.

– Oduvijek su i bili mrtve, dušo. Uopće nisu patile. Strahovite su. – Da, ali za njih smo platili petnaest funti 1978. godine. Petnaest funti,

molim lijepo! Pravo bogatstvo. – Znači da nam se prodaja ne bi isplatila čak ni da ih očistimo. – A platili smo previše i za taj luster... – Da, jer smo ga kupili na neviđeno i mislili smo da je čitav. O, kakve smo

budale bili! Sjeti se samo, ona nije rekla da se radi o kršu i ja sam jednostavno pretpostavila da je tako, budući da je poznajem. Hajde, dušo, može pričekati još deset godina. Ma to je poput onih jezivih slagalica, samo što su na dnu kutije pauci.

– Matthewu to uopće neće smetati. On voli paukove. Imali su, zapravo, tri lustera. Jedan mali ukoso je visio sa središnjega dijela

stropa: dva prstena, jedan od njih manji, međusobno povezani pozlaćenim lancem koji ih je spajao sa stropom; svaki ukrašen kristalima u obliku kaplje, no učinak su kvarile dvije prevelike žarulje u sredini. Donald jednom bijaše rekao da ga podsjeća na australski bušmanski šešir s plutom oko ruba. Povrh svega, nije davao dovoljno svjetlosti. Drugi je bio sakriven u smeću, a treći, veliki, stajao je u kutiji na naslonjaču. Povremeno bi ga premjestili zajedno s kutijom, no kako je to bio posao za troje, uglavnom je stajao na mjestu. S jedne od stropnih greda visjela je kuka koja tamo bijaše stavljena upravo zato da ga

objese pokraj vrata, prije nego što im je ponestalo oduševljenja pa su tamo objesili staru krletku za ptice.

Donald odšeta do vrata dućana. Iz ureda za nekretnine izlazio je krupan muškarac, odjeven u sako od karirane škotske tkanine i svijetle pamučne hlače, kakve bi, prema Donaldovu mišljenju, trebalo nositi isključivo po kući. Pratio ga je onaj dosadnjaković, Steven Davey, koji je, kao i obično, bio besprijekorno odjeven.

– Dajte mi pomozite, dečki – poviknu Donald. Steven je oklijevao. Donaldov poziv obično bi značio da će se bespotrebno zaprljati i da će mu ovaj obećati piće, a obećanje nikada ne bi održao. Ali ovo je bio Budley: kada te netko zamoli uslugu, učiniš mu to što te moli, iz pristojnosti i zato što nikada ne znaš kada će tebi zatrebati usluga.

Čovjek u kariranome krenu za njim poput poslušna pomoćnika. – Neće trajati ni minutu – reče Donald nasmiješeno. S godinama je sve

besramnije lagao. Nakon dvadeset minuta dizanja i psovanja izlizaše najlonski konac za kojeg

se Donald bijaše zakleo da može zadržati i usidrenu fregatu u oluji. – Što?! – upitao ga je nato Amerikanac prije nego što je skromno priznao

da je inženjer koji može predložiti bolji način rada. Još jedna kuka – nikad dovoljno kuka – i stvar ispuže iz kutije prijeteće zvekećući i zvoneći, iako je najveći dio ostao na dnu. – Stanite – poviknu Amerikanac. – Je li to nekakva stara stvar? Isuse.

– Ne, to je polovica staklenika – promrmlja Donald. – Sviđa mi se – reče Amerikanac. Nepotpuni je predmet bio prljav,

požutjeo i zamašćen, kao da je godinama bio visio u sobi s butanom i parafinskim pećima iz jednoga drugog doba.

– Tako mi je žao – slatkasto reče Audrey – ali nije za prodaju. Hoćete li uzeti nešto drugo za svoju suprugu?

– Da, dajte mi bilo što se može kupiti – reče muškarac i nasmija se pokazujući bijele zube te lagano udari Stevena u rebra.

– Ne mogu shvatiti kako netko to može poželjeti – reče Steven pokazujući prema lusteru koji je visio oko metar od poda i sličio napola očerupanu paunu. Istovremeno s gađenjem primijeti kako sada izgleda njegovo odijelo, ali se smiri shvativši da je odijelo njegove stranke daleko prljavije i da ovim ljudima ionako duguje brojne usluge zato što tako rado primaju Matthewa.

– Znam – uzdahnu Audrey i zadrža pogled na Amerikancu. – Jasno mi je da tako misliš, Stevene. I tvoja je punica mislila isto o ovome čudovištu, pred nekih trinaest, četrnaest godina. Upitaj je hoće li ga, možda, natrag?

Klop, klop, škrip. Zvuk njegovih nogu na šljunku. Žele me poslati od kuće; da imaju novaca, poslali bi me smjesta. Ja nisam dobar.

Ovoga je puta Matt bacao šljunak tako blizu tijela onih koji već ovako rano bijahu izašli na plažu i potpuno odjeveni čekali varljivo sunce, da ih je uistinu prestrašio. Ciljao je nisko i bacao kamenje. Jedan, dva, tri... Iznenada se nad morem pojavi sunce, ali potom se povuče. Ocean se nadimao bez pjene, samo u teškim, masnim valovima, koji su žvakali šljunak i onda ga pljuvali. Nije volio plivati sam. Uživao je plašiti ljude koje bi, činilo se, više zaplašio usamljeni mali dječak nego skupina lupeža.

Razmišljao je pri svakome kamenu, onoliko koliko se uspijevao usredotočiti. Poslat će me od kuće, poslat će me od kuće, super, super – ali znao je da zapravo ne želi otići, čak i kada bi mogao odabrati odredište. Budući da nemaju novaca, možda i ostane. Još jedan kamen ispaljen u more; promaši val – sranje. Stade obrtati ovu novu misao kao što valovi obrću oblutke. Treba novaca da se nekoga pošalje od kuće: treba novaca čak i da ih se drži u zatvoru, to mu je rekla teta Lizzie, pa ako blaga nema, kao što je govorila njegova majka, neće otići od kuće jer novaca nemaju. Tata i baka mu to stalno govore. ,,Nemoj to meso dati psu, hrana je skupa, znaš.” Nemoj, nemoj, nemoj. Nisu siromašni, samo nemaju novca, ili nemaju onoliko koliko misle da bi trebali imati. Počeo je shvaćati razliku. Razliku koja je bila važna njima, ne njemu. Tek ako imaš novaca možeš se spremati za odlazak. Ali nema ni novaca ni ničega vrijednog. Vlastiti ga zaključci smiriše i Matthew poče snažno gaziti po šljunku, tako jako udarajući kamenje da su ga zaboljele noge. Bio je izuzetno ponizan kada je zamolio baku da mu dozvoli otići u dućan pa se začudio kada je ova pristala bez ikakvih pitanja i komentara. ,,Odnesi ovo cvijeće gospođi Compton”, rekla je samo.

Možda je Lizzie bila u pravu: ako si pristojan, možeš dobiti sve što želiš, no zapravo je bio začuđen kako mu se kada je bez borbe dobio dozvolu više nije išlo. On polako krenu uz ulicu mrmljajući odgovore na pozdrave. ,,Zdravo, mladiću! Kako smo danas?” Kao da nije sam... Baka zapravo i nije tako strašna.

Ispred trgovine slatkišima stajao je čovjek u smiješnim hlačama i s prljavom košuljom. Vidiš, poželje Matthew viknuti na glas, nisam ja jedini!

– Ne želim imati posla s tim prokletim lusterom – dreknu Audrey umjesto uvoda. – Evo, uzmi ga!

I to na njegovo lice izvuče prvi smiješak toga jutra.

Zvona najaviše podne, a sunce se još uvijek igralo s turistima. Diana Kennedy bijaše pročitala poštu i, ne očekujući njezin odgovor, odlučila je svojoj kćeri napisati pismo o svakodnevnim stvarima.

Prošeta oko kuće oplakujući svoj život. Napisat će joj pismo dok još ima priliku. Možda i ona misli na mene.

,,Jedan Amerikanac želi kupiti kuću. Eto, kažem ti samo da znaš, da vidim što misliš, iako ne vjerujem da će te to posebno uzbuditi. Kao

što znaš, kuća je samo na korištenje. Svaka generacija Kennedyja može je samo ostaviti sljedećoj, i tako je uvijek bilo. Tako je bila Emmina i bit će Matthewova. Ti uopće nisi došla u taj izbor, kao ni ja. Sve je to dosta složeno, ali mislim da danas nema tog pravnog dokumenta koji se ne bi mogao dokinuti i promijeniti.

Uvijek te zanimao tvoj pravi otac, ali ja ti ne mogu puno reći o njemu. Upoznala sam ga u svojim hipijevskim danima, kada bi žene s muškarcem uvijek otišle u krevet, htjele to ili ne. Obljuba (ne baš pravo silovanje) na temelju prava jačega. Kako ti više o tome ne mogu reći, pričat ću ti o tvom poočimu.

Podmitio me kućom... najveća ljubav moga života, iako sam mogla birati. Svakako ljubav na prvi pogled. On se, kada se zaljubio u mene (i tebe), zaljubio u ljepotu, a ja sam se zaljubila u ovu kuću pokraj mora. Bio je društveno i spolno nedorastao, to sam shvatila tek nakon nekog vremena, u šezdesetima smo bili sramotno neuki usprkos takozvanoj slobodi. Ako si ti začeta kao rezultat slobode, Emma je bila rezultat ustrajnosti, koje je išla do odvratnosti, iako joj to nisam nikada zamjerala, baš suprotno. Znala sam da će sve biti gotovo ako ne budemo imali dijete. Ona je bila cement između dvoje ljudi koji više nisu bili zainteresirani jedno za drugo. On je meni dao kuću, ja sam njemu dala dijete. To je bilo dovoljno, barem za neko vrijeme.

No on je želio biti gazda i onaj tko donosi novac u kuću, a meni je bilo jasno da nije takav. Draguljarnica nije dobro poslovala jer je bio sakupljač (moglo bi se reći i škrtac) koji je rado kupovao, a nije volio prodavati. Strahovito ga je ponižavalo što iznajmljujemo sobe. Imao je samo kuću, a ja sam je uništavala, raspremala, mijenjala i gurala ga u kut. Iako je ludo volio Emmu, bilo mu je jasno da ona raste i udaljuje se od njega pa je počeo sve duže ostajati vani, sve do onoga glupog jedrenja. Kada je dobio upalu pluća, mene je već mrzio, a Emma je bila negdje drugdje. Sa Stevenom. Da je Steven barem odabrao tebe.

Nije mogao podnijeti moj dodir. Iako to nisam željela, bila bih se za njega brinula samo da mi je to dopustio. Kuća je bila puna, a nisam mogla naći nikakvu pomoć. Onda se vratila Caroline Smythe (iako sam onom njezinu strašnom sinu koji mi je bio ukrao prstenje zabranila dolazak) i pomagala mi je. Tvom ocu nije smetala, imali su slične interese, puno su razgovarali, a ja zapravo nisam ni znala koliko je ozbiljno bolestan sve dok nije umro. Nisam dozvolila Smythici da ostane na sprovodu, smetala mi je njezina pomoć, ali, naravno, nikada joj nisam mogla zabraniti da dođe ponovno. Emma je uvijek govorila da sam okrutna prema Smythici.

Strašno je kada umre netko za koga znaš da te mrzio. Ne želim da se to dogodi i tebi glede mene, iako ja još neko vrijeme ne namjeravam umrijeti. A što je tvoj otac (a bio je dobar otac, to mu

moraš priznati) učinio s draguljima koje je uspio sačuvati, to samo bog zna. I bilo bi mi svejedno da se kuća ne raspada.

Samo sam željela objasniti da me zanima tvoje mišljenje o tome što bih trebala učiniti. Kuća nije moja. Čuvala sam je za Emmu i sada je čuvam za Matthewa, koji od mene ne želi ništa. Ne možeš posjedovati ono što voliš. To ne ide tako...” Uzdahnuvši, trgne se kada je napisala riječ “voliš”. Poželje ju, kao da je

prosta, prekrižiti, gurnuti papir iz svoga vidokruga. Pošalji ga. Neka riječi obave prljavi posao. Oduvijek se bijaše bojala riječi.

Elisabeth se sramila riječi. Riječi su obavezivale dušu. Previše riječi letjelo bi uokolo poput projektila.

– Zavele su ga moje riječi – reče oklijevajući. – Nije mu trebalo ništa više, jamčim ti. Dodir, znak rukom, poljubac.

– Jesi li ga ikada dovela ovamo? Jenkins misli da jesi. Ona se namršti. Upravo Joeovo ponavljanje Jenkinsova imena, imena

onoga koga bijaše nazvao površnim poznanikom, bilo je i potaklo ove riječi. Trebao joj je samo poticaj. Riječi su čekale.

– Ne. Samo je ovamo slao cvijeće. Nije prišao bliže. A ja bih, kada bih se vratila, sjedila u hladnoći razmišljajući što ću dalje napraviti.

Sjedili su i pili kavu na vrhu tornja. Zvona su se odmarala na drvenim gredama, sedam soprana i jedan tenor – bog te blagoslovio, Roberte Cross. Kada bi se u njih udarilo šakom davala su tužan i šupalj zvuk, odjek svoga prethodnog života. Konopci povezani s glavom svakoga zvona bili su zavezani na zid sadašnje dnevne sobe, ali kada bi ih se izvuklo kako bi se zvona postavilo u položaj za zvonjavu, i sama zvona bi se škripeći pomakla. Klatna su im bila izvađena, koristili su ih u nekoj drugoj crkvi. Ostavljena su tako ovdje nemoćna, sva osim zvona za sat koje se nije pokretalo konopcem. Ono bijaše ostalo pričvršćeno, kao vođa nekog stada koje se ne može svađati sa svojim predvodnikom jer je netko njegovim članovima počupao jezike. Zvona nisu mogla govoriti. Grede na kojima su visjela pokrivena izdajničkim slojem prašine djelovale su dosta čvrsto. Stoga se Joe usudio leći na prašnjav pod i pogledati zvona iznutra, pročitati natpis na zvonu koje je opsluživalo sat. Ona ga je pažljivo promatrala. Bog me učinio sredstvom da mogu služiti njegovoj volji – pisalo je. Joe je bio ljutit zbog zvona i njihove poniznosti. Bilo čije poniznosti. Bila su tako nepokretna i toliko nisu reagirala bilo na dodir, bilo na pokret ili poljubac, da vađenje klatna nije imalo nikakve svrhe. Takav je bio Jack. Poslušan.

– Kakav je bio? Naš sumnjivac koji se zvao Jack? – Mrzio je to što je vara, ali znao je da je to nužno.

– Odvratan, ali mi ga je ipak bilo žao kada bih doprla iza njegove prljavštine. Ljubazan na neki svoj način. Bila mu je potrebna snažna strast, iako bi se zadovoljio bilo čime. Bio je osuđen na uporno sterilno praćenje, trebao je biti znanstvenik, akademik, čovjek koji ostaje u nekoj zatvorenoj sredini, bez svjetovnih užitaka. Na neki me način podsjećao na moga oca.

Ona strese pepeo u prašinu. Joe je kimao, previše revno, začuđen točnošću njezina opisa. – Mali odvratni žabac. Debeo, prorijeđene kose, puno se znojio i uglavnom

je smrdio. Nije imao pojma o pristojnom ponašanju, bio je bahat. Nije imao prilike biti pod dobroćudnim ženskim utjecajem koji dječake uči da se trebaju prati i mijenjati košulje. Postoje takve male krtice s ružičastim nosovima i debelom kožom. Moj je otac bio bolja verzija, čak, oklijevam dodati, mnogo bolja, ali bio je s te strane crte. Jack je bio puno niže na toj ljestvici. Bio je prilično oduran. Odbijanje ga je učinilo nesuvislim, iako nije učinio ništa da popravi svoje mogućnosti. Odatle potječu i maštanja o prekrivanju lica i unakažavanju tijela. Emmu je sigurno bila privukla činjenica da je bio običan i očajno željan naklonosti. Ne maštanja, naravno, njoj ih sigurno nije otkrio. Privukao ju je zanos i nedodirljivost. Ne znam kako ga je upoznala. Živio je u blizini. Nije joj smetalo što je čudan.

Joe ustade, saže se ispod grede, udari prstima po tenorskome zvonu i namirisa trulež potpornoga drva. Povjetarac koji se na ulici nije ni osjećao zazviždi u tornju.

Zvono zaječi sitno i zloguko, kao kakvo jeftino, neveselo zvono na vratima, za razliku od zvona za sat koje bi, kada bi se u njega jako udarilo, davalo zvučan i dubok zvuk, DONG!

– Kada udarim u ovo – reče Joe pokazujući neodređeno prema najbližemu zvonu – to znači da pitam: zašto.

Ona pogleda prema prozorima, njuškajući zadovoljno. Ono što je bilo začeto jučerašnjim izletom i razgovorom o lusteru još ne bijaše nestalo. Otpivši malo kave, pokuša kružno slegnuti ramenima uživajući u sve većoj pokretnosti svojih udova. Vani su se na plavome nebu utrkivali oblaci.

– Jer je bila tako beznadno dobra. – Daj mi to još jednom reci, molim te. Ne mogu to više slušati. Joe se stade šuljati, saginjati pod grede, čizmama drobeći smeće po podu:

ostatke šljunka, ptičji izmet kojega je ovdje bilo iako nije bilo ptica, prašinu koja mu je prekrivala cipele. Bilo mu je jasno zašto ona želi živjeti ovdje. I on bi želio živjeti ovdje. Obuze ga vrtoglav osjećaj uvjerenosti u to. Nije to bila radost, samo sigurnost. Pogleda kroz letve prema svakodnevnome svijetu: neobično smanjenim ljudima i svome loše parkiranom vozilu, koje je sličilo kakvoj zgodnoj igrački.

Znao je da je pogled s istočne ili zapadne strane drugačiji. Ali tko može istovremeno vidjeti cijelih stotinu osamdeset stupnjeva? Daleko dolje neka

sićušna žena se spotaknu i posrnu na pločniku, uhvati se za gredu, pogleda cipelu, bezglasno opsova i krenu dalje. To je bila stvarnost, ne ovo.

– Znaš, kada god slušam o Emmi, dosađujem se. Želim nekakav opis. Kakva je bila? Sirena na stijenama, puna vrlina? Takva slatkica. Poput onih kipova. Prava djevica u suzama. Njezina je smrt trebala biti dovoljan povod da je cijeli narod oplakuje i podigne joj spomenik, ali je ta zadaća prepuštena njezinoj obitelji, koja je od njezine uspomene napravila plastičan spomenik. Hajde, krivovrata. Nije valjda bila baš tako savršena.

– Ciniče. – Ja? Nikada. – Bože, Joe, zar ne vjeruješ u nevinost? Bila je netaknuta poput vrijedna

dragulja. Osim što nije baš bila jako pametna. Ljepota bez plamena. Ljubaznost bez predrasuda. – Ponovno stresanje pepela i duga pauza. Dim je lelujao oko njezine kose i pristajao joj poput anđeoske prašine.

– Nije znala procjenjivati, Joe. Nije razlikovala bolesne od zdravih, slabe od jakih, ni dobre od loših.

Sada ona ustade i dotaknu, udari o svako pojedino zvono. On primijeti kako joj dobro pristaje trenirka. Sakriva njezinu mršavost, a cigarete i upaljač, koje je smjestila u džepove, ističu su se na njezinim butinama.

– Zato je i bila toliko ranjiva, a mi tako ljuti. Jer nikada nije primjećivala kako je netko nepristojan ili netaktičan, voljela bi ga bez obzira na sve. Bila je istinski tolerantna. Savršena žrtva, uvijek je voljela ljude više nego što su oni to zaslužili.

– Možda je bila i voljena više nego što je zaslužila – osmjeli se Joe, misleći u sebi kako mu se ta žena, čija je smrt uništila toliko mnogo života, čini potpuno nepotpunom, sigurno mu se ne bi svidjela. Djelovala je dosadno poput slabo poznata sveca koji je proglašen blaženim samo zato što se o njemu ništa ne zna, i strahovito ga je ljutilo i samo njezino postojanje.

– Meni djeluje kao da je bila razmažena, pretjerano obdarena namiguša. Elisabeth odmahnu glavom. – Postoje žene koje izluđuju muškarce. Lijepe,

nemoguće žene. Muškarci ih žele, žene ih žele. Prave ljepotice, urnebesno privlačne, sve to. Takve su bile slavne kurtizane i ljubavnice kraljeva. Žene zbog kojih su otpočinjali ratovi i strahovite borbe. Žene čije je značajke bilo teško pojmiti ako nisi stajao kraj njih, u istoj sobi. Emma nije bila takva. Nije bila žena čije bi ubojstvo bilo shvatljivo. Emma nije izazivala takve reakcije. To možda bijaše mogla Patsy, nekada... Za to nije dovoljna samo izuzetna ljepota, već i osobnost.

– Osobnost – promrmlja nogom gurnuvši zvono. – Ti imaš osobnost. Upornu vjeru u sebe.

– Emma je bila izuzetno lijepa – nastavi. – Poput balerine. Djetinje posebna, izuzetno samovoljna, ne toliko izazovno seksi. Voljela se ispričavati.

– Zbog čega? U čemu je ona mogla pogriješiti?

– Oh, nisi me razumio. Neki ljudi se vole ispričavati ne zato što bi sami imali mana, nego zbog mana svih drugih. Oni se smatraju osobno odgovornima za ispravljanje svih zala, stvarnih ili izmišljenih. Prestravljeni, nimalo ne sumnjajući, slušaju priče o nesrećama; nesreća ih privlači jer vjeruju da mogu pomoći. Emma nije vjerovala da postoji išta što se ne bi moglo popraviti, ijedna osoba koja se ne bi mogla promijeniti. Upuštala se u najgluplje borbe, družila s nevjerojatnim ljudima. Na kraju bi naučila, ali i dalje nije vjerovala. – Elisabeth se nasmija prisjećajući se.

– Ako bih u školi udarila neku djevojku... a to sam činila jer sam po prirodi nagla, došla bih kući vičući da je ona svemu bila kriva, krava jedna, i da joj se nikada neću ispričati, a kad bi Emma za to saznala, otišla bi se ispričati u moje ime. Ničim izazvana, moram dodati. Činila je isto i kada je majka bila nepristojna prema ljudima. Sprijateljila bi se s usamljenim gostima u majčinoj kući, uvukla ih u društvo.

– Oprosti – prekine je Joe – i dalje mi djeluje nepodnošljivo. Idem po još kave da je lakše probavim.

Kamene stube iziskivale su posebno umijeće kretanja, na ovoj su visini bile tako uske i tako strme da bi bilo najlakše prijeći ih na sve četiri. Ili ukoso, poput raka, s rukama na zidu. No Joe ih je jednostavno prehodao, presavijen napola. Emma bi se sigurno brinula može li on nositi dva vrča a da ne padne, ali Elisabeth se nije zabrinula. Naslonila se na prozor i uživala u povlastici da može promatrati svijet, a da nju nitko ne vidi. Slagala se s njime: da, Emma je znala biti nepodnošljiva, s tom posebno izraženom osjetljivošću prema drugima koju si je mogla priuštiti jer nikada nije radila. Ne, ne, ne, nije to bio razlog njihovih nesuglasica. Bila je to Emmina stalna brižnost, koja je bila dosadna i naporna. Elisabeth zamisli Emmu kako stoji dolje i ogleda se oko sebe sa znatiželjom nekoga tko nikada ne bi rekao nešto negativno, čak i ako bi to mislio. Moraš raditi ono što želiš, Liz, svakako moraš. I onda, stalni pozivi u njihovu kuću na obroke koje nije željela, a koji su je trebali zaštititi od hladnoće i snijega i nježno joj ukazati na prednosti civiliziranoga života. Dosta, on se vraćao. Gledajući ga kako izranja iz premalenih vrata, nešto joj sine... Najprije se pojavi glava – sagnuo se kao stručnjak – onda dugačak torzo, a potom još duže noge. Pade joj na pamet vesela misao kako bi idealni kandidat za ovo mjesto morao imati Joeov torzo i ruke da može što bolje vući konopce zvona, ali male noge da se bez muke može penjati stubama.

On joj doda vrč tamnosmeđe kave. Doktori joj bijahu rekli da izbjegava kofein. No doktori joj bijahu rekli da izbjegava sve. Joe udari u središnje zvono.

– Ovo nije: zašto – promrmlja. – Ovo je: kada. Kada ti je postalo jasno da ju nije ubio Jack?

Joe joj nije mogao reći koliko se boji njezina odgovora. Bio je strahovito važan jer bi bilo kakvo oklijevanje govorilo protiv nje. No ona nije nimalo oklijevala.

– Nisam znala dok je bio živ. Ne bih mogla sve to proći da sam imalo sumnjala. Tada se činilo da nema ni najmanje sumnje, čak i kada je bio drag, a

znao je biti drag, bila sam potpuno uvjerena. Ne bih mu mogla dopustiti da me dira, govori mi svoje prljave misli, planira što ćemo raditi kada prođe ovaj probni rok koji smo samo jedno drugome nametnuli. Ako sam onda za njega osjećala samilost, bila je to vesela samilost: čekaj samo, stari, samo čekaj... čak i kada je sve bilo gotovo, kada me sudac optužio da sam kurva i kada se Jack ubio, pokušala sam misliti: baš dobro. Shvatila sam tek kasnije, kada sam imala vremena razmišljati. Tada sam shvatila da sam čovjeka nizašto poslala u smrt. Kakva ironija. Moja posljednja ljubavna veza. Nikada se nisam više bila trudila na nekoga utjecati. Zbog toga. Zbog njegova i moga uništenja. O da, bio je zaslužio osvetu.

– Kada? – Joe je bio uporan. Ona zastade. Povuče dim, gucne i trznu se kada joj je kava opržila usne.

– Želiš detalje? Kao da sve spoznaje imaju neki trenutak kataklizme? A nešto što probuši rupu prije no što prouzroči bol? – Zagleda se u cigaretu između svojih dugih, mršavih prstiju.

– Kada sam bila u jarku. Pijana i spaljena. Osjećala sam kako neki muškarac gura prste u moje oči. Učinilo mi se da je to čovjek koji je ubio moju sestru. Uzeo je moje prstenje i pritisnuo ih u moje oči. Tada sam to pomislila. Ali vjerojatno sam znala i prije. Nakon Emmine smrti i prije kiseline.

Nasmija se iskrivljenim osmijehom. – Tada se sve u meni razdvojilo. Meso od kostiju, duh od duše. Od mene nije ostalo ništa. Nikada, u cijelom svom životu, nisam učinila niti jednu pametnu ili hrabru stvar. Pomogla sam uništiti Jacka.

– A drugi je čovjek bio optužen za napad na tebe – reče Joe mirno. Pogleda ga samilosno kao da je najveći mogući naivac. – Nije bio optužen. Priznao je. I prije mene je to bio radio, bio je napasnik,

lako su mu povjerovali. Vjerojatno je zbog nečega to priznao, ne znam. Nisam bila u situaciji da bilo što poduzmem, a i da sam mogla – tko bi mi vjerovao? Nisam ga bila vidjela. To im je dalo izgovor da u zatvor stave čovjeka koji ih je upravo to i zamolio. Sada sam i ja bila dio njegova repertoara, bio je ponosan na mene. Šutjela sam, jer nije isto kada misliš da znaš i kada si siguran. I... još nešto.

Joe udari u zvono. Ovo je bilo cijeđenje krvi iz kamena. Zbunjivalo ga je zašto, kada i radi čega.

– Što još? Lagano prekriživši ruke u krilu, sjedila je u prašini čedno poput dame na

čajanki. – Pa, mislila sam da bi to mogao biti Matthew. A to samo pokazuje koliko

sam bila luda. Ruke zadrhtaše, izgubljene bez cigarete koja bi ih uposlila. – On me

pokušavao spriječiti da odem. Opet nisam bila u pravu, naravno. No mislila sam da jesam. To sam mislila skoro tri dana. Uz ostale stvari.

On se zagleda u nju. Bila je tako hladna, tako suzdržana, tako je kontrolirala samu sebe. Bila je tako prokleto uvrnuta. Gledala je njega i zvona kao da su svi pod istim mikroskopom. Da mu se bar nije sviđala.

– Patsyn čovjek – progovori. – Bi li to mogao biti on? – Moguće je. Htio joj je pokriti glavu. Rekla je da ju je pitao za prstenje.

Rekla je da je njezina prijateljica Angela nosila prstenje. To nije pisalo u novinama.

– Angela Collier? – Eto kako dobro bijaše sakrio novine. Znala je, i prije nego što joj je Patsy sve izbrbljala.

Elisabeth odmahnu glavom. – Ne znam. Patsy je rekla da Angela nije htjela ići u agenciju. No ja mislim da je možda ipak otišla. Upoznala istog muškarca.

– Upozori ih. Ona se naže prema naprijed i podignu s poda vrč s kavom. Njihovi nosovi

umalo se dotaknuše. – Na što, pametnjakoviću? Na što? Moje misli? – Na muškarca – odgovori on blago. – Samo na još jednog muškarca. On gurnu najbliže zvono, ovoga puta ne grubo već osjećajno. Drveni pod

prijeteći zaškripi pod njegovim korakom. Ona stade ispred zvona i pogladi njegovu površinu, kao da je od svih zvona baš ovo njezino.

– Bilo bi mi bolje da se uredim – reče on. – Dogovorit ću sastanak. Pronaći si ženu.

– Uredi nas onda oboje. Ako ti ideš u agenciju, idem i ja. Pogleda je, a potom odvrati pogled. Lukavica. Osjećala je toliko povjerenje prema njemu, kao da ga oduvijek poznaje, što

je bilo takvo olakšanje da ga nije upitala zašto, Joe, zašto baš ti? Nije željela pokvariti osjećaj olakšanja, iako je sve što joj bijaše rekao bilo nepotpuno. Morala mu je vjerovati, a kasnije će razmišljati zašto je tome tako. Nije imala nikoga drugog.

– Što ćeš mi sada reći, Joe? – upita ga tužno. – Da nitko neće vjerovati kako djevojka koja izgleda poput mene može biti usamljena?

Četrnaesto poglavlje

an nakon debakla sastanka preporučena u Odabranim prijateljima, Hazel je u ruci držala drugu omotnicu kada ju je rano ujutro nazvala Patsy i rekla da

neće doći na posao. Hazel je promrmljala nešto o tome kako nema potrebe naglašavati kako nitko nije nezamjenjiv, ali što s policijom koja je još uvijek bila tu. Već je i uprava dobro znala da ona, Hazel Turner, može raditi Patsyn posao ruku zavezanih na leđima. Možda bi sada mogla na godinu-dvije zaboraviti na muškarce i usredotočiti se na karijeru. Muškarci nisu dobri, oni su samo dodatna obaveza. No mliječno-bijela omotnica ipak ju je mučila. U njoj se nije nalazio samo jedan profil, već dva.

,,Dala sam vaš opis i uredski broj telefona ovim divnim muškarcima”, stajalo je u kićenom popratnom pismu gospođe Smythe, ,,Vjerojatno će vam se obojica javiti.” Ako ih prije ne nazovete sami.

Hazel toga jutra nije bila baš dobro raspoložena. Sve joj je bilo teško i nije se nikako mogla izvući iz tog raspoloženja, ali omotnicu je ipak sačuvala i kada je već bila na polovici mosta, poče pažljivo čitati, osjećajući se poput špijuna kojega su poslali u neki tamni kut da odgonetne tajanstvene upute.

John Jones je na rukovodećem položaju u multinacionalnoj kompaniji i ima (malu) kuću u sjevernome dijelu Londona. Za sebe kaže da je sramežljiv i pouzdan....

Vjerojatno ima mačku i papigicu. A to su bolji predmeti za razgovor od prijatelja i automobila.

Drugi je profil zagolica. Derek Taylor je srednje dobi, rastavljen je i ima veliku djecu. Sam luta

svojom velikom kućom i željan je društva. Zanima ga glazba i unutarnje uređenje.

To je već bolje. Stariji muškarac sa svojim vlastitim zidovima. Ona odmah zamisli visoka, mršava muškarca u dobroj kondiciji, prosijede kose i u sivom odijelu, koji jednom tjedno igra tenis. Možda ima psa i starinski model automobila, s kožom iznutra.

Nazovi ga, kada već nema Pats, ali još malo uživaj u maštanju. Tako joj nećeš morati ništa reći.

Bilo je nečega u njihovu zajedničkom užasu zbog Angeline smrti što ih bijaše udaljilo, kao da bi jedna drugu mogle zaraziti sramotom.

Možda i nisu bile tako bliske. Približavala se jesen, mogla ju je namirisati iza ugla. Osjećala je miris koji

se približavao s vode. Rani miris promjene.

D

OK, pomisli Joe, sve imam pod nadzorom. Sjedim u kafiću i čekam Sovu, kao što sam mu i obećao. No brine me što ona sada radi.

Pročitao sam onaj broj na profilu onoga muškarca, Sovo. Sve sam pročitao. Patsy je bila bacila profil u koš za smeće, ali ja sam ga izvadio. Prepoznao sam broj. Ne zaboravljam brojke, kao ni lica, a pročitam sve do čega mogu doći. Čak i rastrgane komadiće papira.

Evo što znamo, Sovo, reći će mu ne pojašnjavajući na koga misli pod tim mi, vježbao je naglasak u mislima da zvuči kao “ekipa”, a zapravo misleći: ovo znam “ja”, iako nije baš puno. Htio je zvučati kao privatni istražitelj s čarobnim, prljavim kišnim kaputom. Joe nikada nije upoznao nijednoga privatnog istražitelja, nije mogao zamisliti kako bi taj izgledao. Ne u ovome lijepom Londonu u kojemu se zrak počinjao hladiti.

Slušaj, Sovo, trebamo saveznika. Evo što znamo. (Mi uključuje ozlijeđenu ženu, čija je sestra ubijena pred dvije godine, ne sasvim pouzdana policajca koji je ne do kraja izliječeni alkoholičar i ima nemoralne namjere, a uza sve to je potpuno nemoćan, i mene.) Nije baš ekipa snova, uopće nismo vjerodostojni i ne pomažemo si međusobno.

A znamo sljedeće činjenice: 1. Muškarac koji je optužen da je ubio njezinu sestru bijaše otišao u

agenciju za upoznavanje... U našu agenciju, Odabrani prijatelji. Vlasnica koja vodi agenciju posvjedočila je da se ponašao neprijazno, zbog čega je na njega pala sumnja. No on Emmu Davey nije upoznao putem agencije, bio ju je poznavao otprije, iako nitko ne zna kako su se upoznali, što zapravo nije ni važno. Taj muškarac nije ubio Emmu, premda je znao puno tome na koji način je ubijena... Zato što mu je netko, puno kasnije tijekom istrage, bio pokazao fotografiju.

2. Ubojica je Emmu jednom probo, zatim joj je na glavu stavio plastičnu vreću i nasmrt je pretukao. Nije bilo seksualnog zlostavljanja. Tragove je prikrio koristeći neko jako sredstvo za čišćenje.

3. Nakon što je propalo okrivljavanje osumnjičenog, sestru preminule (za tebe: Elisabeth), koja ga bijaše navela na sumnjiva priznanja, napao je neki muškarac spalivši je kaustičnom sodom. Nije se moglo otkriti veza. To se nije dogodilo u Londonu već u mjestu u kojemu dvije sestre bijahu odrasle. (Možda ćeš reći “kakve to sad veze ima s bilo čim”,... pa, možda i ima.)

4. Dvije godine nakon ubojstva Emme Davey, Angelu Collier (opet: u njezinoj vlastitoj kući) je također ubio neki muškarac koji joj bijaše pokrio lice. Ponovno, okrutno i luđački. Tragovi sredstva za čišćenje. Samo ti i ja znamo, Sovo, nitko drugi (laž – Joe je sve laži i izbjegavanja vidio u zagradama – jer znala je i Elisabeth, a vjerojatno i Jenkins), da je Angela isto tako bila stranka Odabranih prijatelja i da ti je žena koja vodi agenciju rekla da nikome ne pričaš o tome.

5. Sinoć je još jednu stranku iste agencije napao muškarac s kojim je prvi put bila na sastanku. Kao da joj je glavu želio pokriti šalom, no popustio je i ustuknuo. Jutros joj je putem Interflore poslao cvijeće. Ona je čvrsto odlučila ništa ne prijaviti, jer misli da je i sama djelomično kriva. Odabrani prijatelji posluju tako da se profili šalju bez adrese... samo s kontaktnim telefonskim brojem na poslu. (Svi koji dolaze u Odabrane prijatelje najvjerojatnije su zaposleni: za nezaposlene su usluge preskupe, a oni ionako nisu ni zanimljivi kandidati.) Muškarac koji ju je napao bio joj je dao broj mobitela. A to je, slučajno, upravo tvoj broj telefona, Johne Jones, stari moj. (Jesi li ga možda bio posudio Robu ili nekome drugom?) No ne brini. Znamo da ti nisi bio na tom sastanku, radilo se o muškarcu s gustom tamnom kosom. I zbog toga, Sovo, moraš ići na policiju. Ne mi, nego ti.

– Neće otići – bila je predvidjela Elisabeth dok su se spuštali s vrha zvonika. – Reći će da su sve to gluposti i neće otići.

– Ali zašto bi tako reagirao!? – Zato što iz svega što si mi o njemu rekao proizlazi da će se prestrašiti da

ne ispadne budala. Sova zaista nije htio otići na policiju. Bio je odlučan, malen, tvrdokoran,

prestrašen. Barem nije htio otići odmah. Kamo da ode? Kome da se javi? Otkuda bi počeli? Što mu to Joe radi? Molim te, Joe, što mi to radiš!? Nitko me ne može povezati s time. Čuo sam za Emmu Davey. Čitao sam o tom slučaju pred osamnaest mjeseci, Joe. Znam da nikada ne govorimo o Jacku, ali zar želiš da budem kao jadni Jack? Ja NISAM POPUT JACKA! Jack je bio izopačen, prokleti gubitnik. Svi znaju da su imali pravoga čovjeka i glupog suca, a jadnik se ubio, pravo mu budi. I ti želiš da ja odem na policiju!? GUBI SE, JOE. To je broj tvoga mobitela, Sovo, znam ga. Gluposti. Pa što onda? Ja je nisam zvao. U mome je uredu petnaest muškaraca, Joe. Telefon ostavljam na stolu. Bilo tko ga je mogao upotrijebiti, Rob ga stalno posuđuje. Ne, ne idem niti na kilometar blizu policijske postaje. Ne idem. A ako ih ti pošalješ k meni, reći ću im da si nezaposlena propalica i lažac.

Naposljetku će ipak otići, pomisli Joe. Kada malo bolje promisli. Bilo je čudno kako su baš obojica pomislili na Roba, tako mušičava i divljeg. Obojica su mogli zamisliti Roba kako udara ženu, iako im je to bilo teško pomisliti za svoga starog prijatelja.

Joea bijaše iznenadilo Sovino opiranje, ali kada je bolje razmislio, bilo mu je jasno da ne treba biti iznenađen. Sova je želio razmisliti. Oduvijek je bio takav. Sova je bio površno poznavao Jacka, svi su ga bili poznavali površno. Osim Michaela, jer su on i Jack bili posebno dobri prijatelji. No sve je bilo na mrtvoj točki i mali komadići onoga što je znao stadoše kopati po njegovoj savjesti. A pred njegovim očima treperila je sjena čovjeka kojega bijaše vidio ispred Patsyne kuće.

U životu nisam učinila ništa pametno ili hrabro, zar ne? To nitko ne može osporiti. Kula je bila tiha. Jackove riječi, ponovljene na ovome tihom i svetom mjestu, odzvanjale su. Želim jebati ženu straga da joj ne vidim lice; želim da drhti, no želim i da nosi masku, da bude tajanstvena; ne želim joj vidjeti oči.

O, da – bila je dahnula; varka za varkom, slijedile su jedna drugu poput sjena. O, da, reci mi što želiš i zašto: moram te razumjeti. Kako te mogu voljeti ako te ne razumijem?

Kasnije, kada je preslušavala snimke, povraćalo joj se. Njegovo zajapureno lice, sjajno od znoja čak i u prosincu; kosa mu je uvijek bila masna. Sjeti se kako je bijaše prestrašio, jednom kada je traka zabilježila samo šuštanje odjeće a on je stavio ruke pod njezin kaput, obujmio joj struk i čvrsto zgrabio njezinu stražnjicu; zaboljelo ju je iako je, kao i obično, nosila debele traperice. Uvijek je izazovnu odjeću ograničavala na raskopčanu košulju, prorez između grudi samo bi se nazirao: on je to volio, premda nije mogao gledati ni u nju ni u njezine grudi, čak i kada bi je grlio skrivao bi glavu u njezino rame.

Kada je sada o tome razmišljala, činilo joj se da je bio nalik prestrašenu djetetu koje traži sigurnost. Na traci nije bilo zabilježeno što je imala na sebi. Bile su zabilježene samo riječi. – Nemoj mu se približavati – stalno joj je govorio Jenkins. – Ne želimo da gad svrši u gaće, želimo da priča. – Reci mi – pjevuckala je – reci mi. Sakrivala je svoju bol. Čuvala je mir, jer je bilo lako sačuvati mir uz čovjeka koji joj se gadio kada bi po njoj prtljao masnim rukama. Nije volio njezine oči. Prozore duše.

Prijevara na prijevaru. Onda je već znala da je Jack bio otišao u agenciju za upoznavanje, no to je bio samo dio njegove jadne priče koji nije stigla osobno istražiti. Ona je bila vojnik na terenu, oni iza nje stožer s briljantnim planovima, a on je bio žrtva toga rata. Nije radio ništa drugo doli dodirivao i stiskao. I ispričavao se.

Elisabeth se pokuša uljepšati. Postati privlačna, ugodna oku, ali to je bilo kao da iz kuhinjske krpe pokušava sašiti svečanu haljinu. Od tog brašna nema pogače, rekla bi njezina majka. Nitko ne može uljepšati ovo tijelo.

Ona zadrhta. Pocrvenje prisjećajući se Joeove topline na svojim leđima. Bijahu se smotali zagrljeni prošle noći, njegova mekoća uz njezine kosti koje su stršale kroz kožu, dok nije nemirno odspavala nekoliko sati do zore. On je velikodušno izbrisao sve njezine uspomene toplinom svoga velikog tijela. Bio je ljubazan, to je bilo sve, zagrlio bi i bolesna psa, a ona se nije mogla pomiriti s donkihotovskim povjerenjem u njega; sve joj je to izgledalo nestvarno, nepotpuno.

Pa gdje je ta šminka? Torba je bila puna ljepljivih stvari, u kupaonici, tamna podloga za lice malo je propuštala kroz probušeni čep. Maskara. Polomljeno sjenilo za oči, kriva boja za sunčan dan, nanijeti samo malo. Nije mogla vidjeti svoje lice ukoliko ne zauzme nezgodnu pozu, kao da iskrivljeno sjedi na sjedalu za dvoje pa ne može vidjeti ono drugo lice, već samo svoje vlastite oči. Kovrčavu kosu pričvrstila je ukosnicama, a ostatak pustila da se raširi kao da se tako nosi, iako je ovako djelovalo kao da je tako slučajno ispalo.

A onda odjeća, oklop. Svijetložuta pamučna košulja, suknja s istim žutim točkama na plavoj podlozi, oko struka remen od mekana materijala koji je mogla čvrsto zavezati, pogrešne plave boje. Gotovo ljudskoga izgleda, možda malo neskladna, zgužvana na dijelovima na kojima to ona osoba od nekada, koja je bila ponosna na urednost, ne bi dopustila, no može proći premda nije pretjerano dojmljivo.

Dovoljno da se u agenciji za upoznavanje predstavi kao primjerak koji se može održati na životu? Nekako je u to sumnjala. Imala je sablažnjen pogled neurotičarke, no trebalo je samo ući unutra. Bez najave.

Na kuhinjskome stolu, sastavljen ljepljivom trakom, nalazio se muškarčev profil. Patsy ga bijaše poderala, kako je sama rekla, u vremenu između njegova odlaska i Joeova i Elisabethina dolaska, bacila ga u kuhinjsko smeće i odbila im reći njegovo ime. No Elisabeth ga je uzela i odnijela u džepu. Ona ga ponovno pregleda. U jednome je uglu stajao jasan otisak zuba, dokaz Patsyne srdžbe, a iznad jedinoga odlomka na čvrstu papiru pri vrhu je bilo ispisano ime agencije. Nije bilo imena vlasnika.

Evo što će učiniti: otići će u agenciju, baciti na stol rekonstruirani komad papira i reći, želim upoznati ovoga čovjeka. Ne nekog drugog, ovog, platit ću vam.

Ona se otputi niza stube izbjegavajući prašinu. Van na sunce. Kako je svijet drugačiji iz ove perspektive! Uze poštu iz sandučića na vratima. Dva pisma za Joea. Kako je drzak! Ljudi će još pomisliti da živi ovdje! Jedno za nju. Od majke, prepoznala je rukopis pa naglo zastade. Potom ih sve vrati u sandučić. Nije si mogla priuštiti da joj nešto omete koncentraciju.

Kada je ušla u autobus ponovno se javi onaj isti, gotovo potajni osjećaj sreće. Bila je odlučna, ali još uvijek svjesna svojih sumnji u vlastite prosudbe; bojala se, bila je gladna i umorna, ali i, ništa manje, svjesna boja i života s druge strane stakla te snage u svojim udovima.

Iako nije željela misliti na Joea, nije mogla prestati: što je zapravo želio, sa svim tim svojim pitanjima i sumnjivim porivima, taj veliki, topli, nemarni Joe koji je udarao o zvona? Jer nešto je sigurno želio.

No sada je bilo dosta, evo njezine postaje. Zadnje postaje, autobus se na Piccadillyju isprazni, bučno kao da iz njega izlijeće jato gusaka, galameći: gdje je, gdje je to mjesto kamo, kamo idemo.

Na ovome se mjestu ne priznaju osnovne životne potrebe, osim možda na kiosku s hranom. Možeš jesti kolač umjesto kruha, kupiti nešto od Ivere u trgovini Lillywhites, nabaviti opremu za stil svoga života, tvid i večernju haljinu, odijela u ulici Jermyn, kokice i čokoladu i komad pizze za funtu. Možeš kockati i zuriti uokolo, gledati film za filmom, jesti jeftinu kinesku hranu ako znaš kamo treba otići, jesti u McDonald’su, jesti moderno i, u ovo doba dana, piti jeftin ili skup čaj, jesti ječmene pogačice ili fine kolače, opet ovisno o tome čekati u redu ili promatrati s uskih kolnika prevelik broj automobila koji se bore za prostor. To nije mjesto kamo se dolazi bez društva, to je mjesto kao stvoreno

za one koji vole izlaziti kada padne mrak, kada neukusna scenografija više nije tako važna, a i zato što neonska rasvjeta izgleda ljepše.

Elisabeth je oduvijek bilo teško zabaviti se. Kvarila bi atmosferu, bila je nevjernik, imuna na bilo kakve čarolije.

Ona sada odmaknu iz gužve i uđe u ulicu Jermyn. Fantastične košulje s visokim okovratnicima, čeznula je za jednom muškom s ružičasto-bijelim prugama. Isti model imali su i u zelenoj boji. Osjećala se izborano, kada se ugledala u izlogu učinila se sama sebi još izobličenijom i stresla se, a onda začuđeno primijeti da je stigla. Stube je prestrašiše.

Nisu ovo bile njezine čvrste kamene stube, kada se po njima hodalo čuo bi se zvuk poput drobljenja pijeska, a nisu bile ni linoleumom pokrivene stube iz policijske postaje na kojima bi se čuo pljaskav zvuk, ove stube su škripale. Ovo je bio okomiti tunel, a odmorišta su vodila do poluostakljenih vrata na kojima su stajala imena. Učinak je bio isti kao da se nalazi pod zemljom, samo što je ovdje bilo toplo i bila je gužva, kao i vani.

Kako bi Patsy sada reagirala? Ne ona Patsy od sinoć, koja je krhkim strahom zamijenila povjerenje koje nekada bijaše posjedovala, već ona osoba kakva je u stvari bila. Ona osjeti prezir. Patsy je znala ostati mirna, Elisabeth je bijaše oponašala kada je pritisnula onoga muškarca. Odjednom poželje predomisliti se i promijeniti pristup,

Joe je bio u pravu. Mijenjajući plan na vrhu stuba, zamalo se prevrne. Zastade, vadeći malo zrcalo kako bi popravila šminku. Bila je prejaka.

Obrisa usta papirnatim rupčićem. Ljepljivom trakom spojen profil zašušti u njezinoj torbi; ona ga gurnu natrag i otvori vrata.

Ugleda ženu kako uređuje cvijeće, pretjerujući, čupkajući suhe listove. Prekrasno cvijeće podsjeti Elisabeth na vjenčanje, a možda mu je to bila i namjena, nagovijestiti nadu da će doći i taj veliki dan. Svjetlo je bilo prigušeno, a cvijeće je bacalo dodatnu sjenu na sobu i na ženu. Cvijeće je mudro aranžirano, primijeti Elisabeth, onako kako bi to napravila njezina majka, spajajući štednju i stil. Puno jeftina lišća koje u cvjećarnici daju badava a njezina ih majka može ubrati u vrtu, kao pozadina za nekolicinu skupih cvjetova.

– Kako lijepo – pristojno primijeti naglas. Žena kraj cvijeća imala je vlasulju – još jedno brzo opažanje. Kosa na

vlasulji stajala je mirno, poput lakom ukrućene prave kose, namještena tako da se ne nazire rub, i nije slijedila ženinu iznenađenu reakciju. No žena je samo hinila iznenađenje, koraci na škripavu stubištu morali su joj najaviti posjet, osim ako je bila potpuno usredotočena ili ako bijaše očekivala nekoga drugog.

– Molim? – odvrati žena bahato. – Jeste li se najavili? Ne sjećam se. Na žalost, primam samo uz najavu.

Ona dođe na svjetlo. Prepoznavanje je bilo sporo i ne posve uzajamno. Elisabeth ne bi odmah prepoznala Caroline Smythe da joj nije čula glas. Taj glas bijaše čula i nedavno, u vrtu u Budleyju, poput krika galeba nadglasao je zvuk mora kada ga je podigla da naglasi neku otrcanu primjedbu o cvijetu. – Oh, kako

su slatke ove male ružičaste! Kako si ti pametna, Diana! – A Elisabeth je tada, ležeći u krevetu, uživala u zamišljanju kako njezina majka izgleda dok je ona pokušavala sakriti ljutnju iza nekog pristojnog odgovora. Elisabeth ne bijaše vidjela Caroline Smythe godinama: Caroline nije dolazila u isto vrijeme kad i ona, a Elisabeth je usto, za razliku od svoje sestre, uvijek održavala udaljenost između svoje obitelji i gostiju. Caroline Smythe žmirnu i skinu naočale, svjesna da joj je mlada žena poznata, iako još ne posve sigurna. Elisabeth je znala da će joj svakoga trenutka sinuti. Gospođa Smythe nije bila osoba koja zaboravlja lica, a njezino posebno nije mogla zaboraviti. Premda je to bilo pred petnaest godina, ona je još uvijek bila ona djevojka koja je pljusnula njezina sina i rekla mu da vrati prstenje koje bijaše odnio iz spavaonice njezine majke.

– Pa dobro, sjednite, kada ste već tu. – Gospođo Smythe? – reče Elisabeth i pruži joj ruku, obojivši glas takvom

toplinom kao da sladi čaj. – Emma – jedva čujno prozbori Caroline. – Je li moguće? – Ne, ja sam, Elisabeth. – Oh, draga moja... Pa naravno! – Počinjala je dolaziti k sebi; u lice joj se

vraćala boja i iz sablasno blijedog pretvarala ga u ružičasto. – Kako si? Je li te poslala majka? Mislila sam da je duh... Oh, kakvo iznenađenje. Mislila sam da si još uvijek doma, dušo.

– Dobro sam. – Ne sasvim. U njoj je rastao mjehurić histerije koji je prijetio da će puknuti u nervozan smijeh. Caroline Smythe imala je agenciju za upoznavanje, sada su i to mogli dodati na hrpu prezira prema njoj. Nije imala agenciju za zapošljavanje, kao što im bijaše rekla, već malu otrcanu agenciju za upoznavanje – kakva šala. To bi bilo smiješno čak i Emmi, koja je uvijek bila tako dobra prema gospođi Smythe i korila bi Stevena i nju kada bi joj se oni rugali i oponašali je. Elisabeth se osjećala kao da se igra zagonetkama.

– Ne, nije me poslala majka. Iako sam sigurna da bi me poslala da je znala. Ne, došla sam sama, gospođo Smythe. Vidjela sam oglas ove agencije i pomislila: kako pametno ime. Nisam, naravno, znala da je vaša. Je li vaša? – Djelovala je nesigurno kao što se osjećala. – Pa sam pomislila, sada kada se oporavljam i nemam nikakav društveni život, ovo bi mogla biti dobra ideja. Sve je tako beznadno, a bila sam u prolazu i...

Govorila je prebrzo. Caroline kimnu, smiješkom prikrivajući zbunjenost. Već dugo ne bijaše dala nikakav oglas.

Vlasulja, na ovu vrućinu? Elisabeth je razmišljala. Je li ova žena svakoga dana ponovno izmišljala sebe i svoje cvijeće, tako kao što bi se ponovno izmišljala svake godine u Budleyju? Ponekad bi pokušala oponašati elegantnu jednostavnost Diane Kennedy, no uvijek s pogrešnim bojama ili gumbima.

– Daj da te pogledam, dušo. Prošlo je toliko vremena. Elisabeth i nehotice protrne pod njezinim pogledom. Bio je to dug, ispitivački pogled, za vrijeme kojega je ona samo čekala kada će je Caroline dotaknuti i pripremala se na udar prsta po svome izobličenom obrazu ili možda čak poljubac. Pritom su pokazivale toliko sličnu izdržljivost da je to bilo gotovo nepodnošljivo, ali

Caroline je čvrsto držala ruke u džepovima, kao da se srami izgriženih noktiju i hihoćući poput djevojčice, a naposljetku je zabrinuto pogleda.

– Nestašna djevojko! Ne razumijem zašto si se vratila u London, dušo. To je tako osamljeno mjesto. Ja nikada ne bih ostavila dragi Budley i onu prekrasnu kuću, da mogu birati.

– Ni ja ne mogu birati. Kuća moje majke nije i moj dom. Moj dom je ovdje. – Onaj tvoj zvonik? Moram priznati, meni to zvuči izuzetno starinski. Zovi

me Caroline. Tamo živiš sama? – Da, naravno, kako drugačije? – Tražiš li neki poseban tip muškarca? Jesi li zato došla ovamo? Zazvučalo je to kao optužba, a bilo je tako opasno blizu istini da Elisabeth

postade još svjesnija pisma u svojoj torbi. Plan da ga baci na stol bio je sada potpuno neprikladan. Ona se poče igrati s gumbima oko ovratnika bluze, kao da provjerava je li doista tako gola kako se osjeća, a onda kimnu, priglupo gledajući, praveći se da je razotkrivena, oklijevajući. Duboki udah prije priznanja.

– Da, iskreno rečeno, tražim. Vidite, ispalo je tako da sam izgubila kontakt sa svim prijateljima. Osjećam se izdvojeno i nisam znala što bih drugo mogla napraviti. Znate da sam prije Emme radila na policiji, ma znate sve što je bilo. Naravno, upoznavala sam muškarce, ali oni nisu bili pravi, a onda nesreća, znate... – Ona pusti da joj se glas lagano izgubi.

– Znam, dušo, zbilja znam – reče Caroline strpljivo. – Ali nisam sigurna. Ti baš i nisi utjelovljenje ljubavnih snova, zar ne?

Elisabeth je bila iznenađena time kako ju je to zaboljelo, iako ne previše. – To je činjenica, zlato. Muškarci se pale na ljepotu, uvijek je tako bilo i

uvijek će tako i biti. Vole da žene izgledaju zdravo poput onih na reklamama, ali... – Nasmiješi joj se utješno. – Sigurna sam da ti mogu pomoći. Pričekaj samo malo, može?

Ona ostavi Elisabeth da stoji pokraj cvijeća i nestade u susjednoj sobi. Začuo se zvuk otvaranja ladica, zveket kada je nešto ispustila, šuštanje, a onda se vrati s nekoliko formulara.

– Ovamo dolaze tako dragi muškarci, dušo. Tvojoj bi se mami sigurno svidjeli. Stavi tu adresu i broj telefona. Ne trebaš ostalo ispunjavati, znam sve, zar ne? Oprosti što te požurujem, rado bih s tobom popričala, ali imam jedan dogovor, znaš, za koju minutu. Ja ću ispuniti formular, može?

– Meni ide malo sporo – ispriča se Elisabeth. Stoga Caroline stade zapisivati kako joj je ona diktirala.

– Naravno, neću ti ništa naplatiti. Ne naplaćujem obiteljskim prijateljima. – Ma ne, ne bih nikako mogla... – reče Elisabeth. – No dobro... o tome ćemo neki drugi put. Nazvat ću te, dušo, ili ću ti

pisati. Daj mi nekoliko dana. Starost ti nije važna, zar ne? Ne, tako sam i mislila. Mislim da će to biti neki od naše starije gospode.

– Vrlo ste ljubazni.

– Ma, nema problema. Bok. Pozdravi mamu. Elegantno je izguravši, gotovo ju je bacila niza stube, i Elisabeth se

osjećala zbunjeno i nadmudreno. Željela se vratiti i udariti je, postaviti joj neka neugodna pitanja. Kako je vaš sin, gospođo Smythe? Još uvijek krade?

Izleti na sunce, uskiptjela od bijesa, nezadovoljstva i ogorčenosti. Poželje zavikati, vrisnuti, ispričati nekome. Plamtjela je od bijesa i stiskala pesnice. No umjesto toga namjesti osmijeh poput Caroline Smythe, krenu u šetnju, pripali cigaretu i zagleda se u izlog sa zelenobijelom košuljom koja bi dobro pristajala Joeu. Promatrala ju je čekajući ga, a onda se, ugledavši ga kako polako korača ulicom i gleda brojeve, sakri u ulaz.

Dok ga je gledala kako ulazi, opet je obuze onaj neobični osjećaj. Poželje ga zaštititi od gospođe Smythe. Gunđao je. Stube, a onda još stuba, prelazio ih je u bijesnim skokovima, promrmljavši ,,Oprostite” kada je skoro spljoštio uza zid ženicu koja je prelazila put od jednih vrata do drugih. Pokucao je na ostakljena vrata na vrhu, s goticom ispisanim natpisom Odabrani prijatelji, imenom koje je bilo podvučeno imitacijom dugačke stabljike ružina pupoljka. Da je bilo crvene boji sličilo bi ispostavi laburističke stranke.

Vrata su zapinjala, na vrijeme se sjeti sagnuti glavu. Joe nije pristajao u potkrovlja. Možda su mu se zato toliko sviđale sobe u zvoniku, zbog visine. U ovakvim, malim sobama postajao bi agresivan. Trebao je biti na putu punom otkrića, ali i ovakve žene su ga poticale na agresivnost. Naročito one koje su imale nakanu smiriti bijesna i natmurena čela divova i nagovoriti ih da zavole kućni život. Dotični muškarac bi bio osobito popravljiv ako je volio sladak miris mješavine suhoga mirišljavog bilja i prihvaćao ga kao znak civilizacije.

A Joe u to baš i nije bio siguran. Ovaj ga je miris podsjećao samo na mirise koje možda prikriva. Miris sredstva za čišćenje, laštila, truleži. Obilje cvijeća podsjeti ga bolnicu.

Iznenadio ju je sjedajući za njezin stol u trenutku kada je na ruke stavljala prstenje, na lijevoj su već bila dva, a jednoga je upravo nabijala na debeli zglob malog lijevog prsta. Bila je lijepo odjevena, ništa pretjerano; jednostavna, malo starija poslovna žena na kojoj je prstenje bilo jedini ukras. Djelovala je pouzdano i prijateljski. Bilo mu je jasno zašto se bijaše svidjela Sovi, zašto je znala obuzdati Roba te zašto je čak i Michael bio zadivljen njome. Osjeti tihu sigurnost: ta ga je fasada silila na pobunu.

– Evo vrućega stolca – reče ona veselo. – Joe, zar ne? – Tako je. – Nestade njegova obrazovanog engleskog, za danas bijaše

odabrao australski naglasak. Joe je znao dobro oponašati narječja. To je zabavljalo njegove prijatelje. Davno prije bili su uvjereni da je stranac.

– A tko vas je preporučio, Joe?

– Tip po imenu Michael. Rekao je da njegova prijateljica dolazi ovamo. Jedna stvarno lijepa žena. I tako sam pomislio, ako imate zgodne žene koje bih mogao upoznati, ovo je pravo mjesto za mene, ne? – Raskalašeno namigne.

Nasmijala se blago odmahujući glavom, kao učiteljica koja želi reći nešto važno, a da njezino upozorenje ne zvuči strogo.

– Želite li se smiriti, Joe? Ili samo tražite društvo? Ako je ovo drugo, onda vam ne mogu pomoći. – Njezin glas postade profinjeniji i promišljeniji. – Ovo je mjesto s ozbiljnim namjerama, znate. Nije li vam to rekao taj vaš prijatelj? Kako se, ono, zove?

– Michael. Ne sjećam se njegova prezimena, i da, rekao mi je to, gospođo. – Ovo je već bilo pretjerano. Gledao ju je uporno, čak i zavodnički, proučavajući tu njezinu prijaznost. Imala je tako izražajne obrve – nisu bile očupane, ali bile su nježna oblika, s malim zavojem na tanjemu kraju – i gustu slamu krute kose koja je djelovala umjetno.

– Zapravo, gospođo, on vam je pomalo i sličan. Mislim, naš Michael. Mogao bi vam biti i sin. No možda puno ljudi ima takvu kosu.

Ona se neskromno nasmija vadeći iz ladice formulare. – A ne, ne ne. Moje stranke su moja djeca, Joe. Nemam vlastite djece, samo one koje usvojim. I nikada o njima ne razgovaram s drugim strankama. Vi radite s tim Michaelom?

– Radio sam. Ali odustao sam. Volim putovati, znate. – A od čega živite, dušo? – To je očito bilo važno pitanje, jer je cijena

njezine usluge, kao što se diskretno vidjelo na vrhu formulara koji bijaše okrenula prema njemu, iznosila gotovo tisuću funti godišnje. Usluga je stvarno bila vrhunska.

– Lutalica sam. Slobodni fotograf, nikada ne zaboravljam lica. Radim svašta, znate kako je već to.

Nije znala, namrštila se. – Na taj način zapravo možete dosta zaraditi – dodao je uslužno. Kada se

mrštila, još je više sličila starijoj, ženskoj verziji Michaela, s prstenjem na rukama, a možda i na nogama.

– Radio sam čak i za policiju, možete li vjerovati!? Radim za neke medicinske časopise, no uglavnom za osiguranje: razbijeni automobili, provale. No isto tako fotografiram i izložbe cvijeća, izloge, ožiljke na tijelu, sve što možete zamisliti. Nadam se da ću doći i do hrane. Na fotografiranju hrane se dobro zarađuje. Kužite? Zato bi mi dobro došla neka mačka koja zna kuhati.

Ovo joj se nije sviđalo, činio joj se neukusnim. Gledala je njegovu otrcanu jaknu, vrat bez kravate, zgužvanu čistoću i odurni rep. Bilo joj je jasno da ga ne može zamisliti kao dostojnoga pratioca neke gospođice na rukovodećemu položaju, ali to nije mogao zamisliti ni sam. Zapravo se dobro zabavljao, bijaše gotovo zaboravio zašto je zapravo tu i pokušavao je potisnuti snažnu potrebu da je izazove.

Nasmiješi joj se, ponovno nestašno namigne. Još dok je to činio, osjeti kako je ipak malo pretjerao. Njezin glas postade leden, jedva je prikrivala sarkazam.

– Dobro. Želite li još nešto od partnerice što bih i ja trebala znati? On stavi nogu na stol i naže se unatrag tako daleko da je maleni stolac

zaškripao, na rubu uništenja. Počeše se po preponama, razmisli. – Pa, ako nije problem, bilo bi dobro da je plavuša s velikim cicama. Ustade bijesna, iako ne i uznemirena. – Vrata su tamo, Joe. Ne pružam usluge vulgarnim grabežljivcima. Idite. – Ali imam gotovinu, zbilja. Zar ne želite čuti moju životnu priču,

gospođo? – Ne. Van. To je bila njegova životna priča. Nije se mogao sjetiti kada bijaše čuo

da je netko to uvjerljivije izgovorio. Sova je lutao uredima kasno poslijepodne i žvakao tablete za bolju probavu nakon što je u prethodna tri sata prožvakao sve što je bilo slatko i ljepljivo kao protuotrov pivu koje bijaše popio uz ručak u podne. Tražio je Michaela. Bijaše pogriješio što je Joeu ispričao ono što, napokon, ipak nije njegov problem, iako je Joe platio pivo. Nije njegov problem. Michael je bio slušač koji ne bi sudjelovao, savršen na sastancima jer bi šutio i tek kasnije rekao svoje suzdržano mišljenje. Kao neki matematičar kojemu treba vremena za zbrajanje.

Sova je tražio i svoj mobitel. U velikom i otvorenom uredu gdje su se nadgledali telefonski pozivi, svi bi posuđivali njegov mobitel i telefonirali u hodniku. Nisam ti lagao, Joe. Možda je to bio on, jer je bio tamo, na njegovu stolu i čulo se piiip, piiip, piiip, kao glas nekog ranjenika. Podignu ga i posluša.

– Michaele, jesi li to ti? – Izobličen ženski glas. Prijam se mijenjao. Ljudi su zvučali poput zlatnih ribica.

– Da – reče bijesno. – Zar mi ne prepoznaješ glas? – Idi i sredi je, Michaele. Nemoj oklijevati. On ga baci. Gad. Isključeno. Zvuka nestade. Potom ponovno zapišta. Zgrabi ga. – Da? – Rob? – Ne! – dreknu. Njegov glas, neprirodno glasan, nadjača uredsku buku.

Sova se zagleda u moderni stroj kao da je zmija. A onda ga baci na pod i zdrobi mu glavu.

Petnaesto poglavlje

atthew je sada shvaćao važnost svjetla i zašto ljudi toliko govore o njemu. Približavaju se duge tamne noći, govorili bi, a on ne bi shvaćao zašto to

treba spominjati, jer uvijek se nađe nešto čime se možeš baviti, bez obzira je li dan ili noć, a hrana se uvijek pojavi u isto vrijeme. No sada je uviđao kako kakvoća svjetlosti ima veliku važnost i kako se mijenja između podneva i tri sata, i kako je u pet već znatno mračnije zbog dugačkih sjena. I kako je i on sam sumorniji, umoran od petljanja oko malih komada žice, razmišljanja i upada u dućan. Kupci su zapitkivali ,,Što to on radi?” kao da to nije očigledno, a Audrey mu je govorila ,,Dosta, dosta”, no on je bio opčinjen. I ponosan.

– Kada oči koristiš u različite svrhe – bio mu je rekao Donald – možeš ih odmoriti. Vid ti se ponovno izoštri, sve se vrati na staro, jer oči vole promjenu. – Sinoć su ga oči dobro služile dok je listao knjigu koju mu bijaše dala Audrey. Nova knjiga, bilo je predivno doticati je, s malo teksta i puno slika: Slavni dragulji. Dijamant Koh-i-noor, samo komad tog sjajnoga kamena; Timurski rubin, velik i crven; Drezdenski zeleni dijamant, koji skoro da se nije vidio u okviru, i, njemu najdraži, bodež iz palače Topkapi koji bi mu uvijek iznova izmamio osmijeh. Na plohi drške bila su tri golema, jako, jako zelena smaragda, boje nalik na kakav ljepljivi liker, a na njezinu vrhu smaragdni poklopac koji se mogao podići na šarkama i ispod kojega je bio mali draguljima ukrašen sat. Pa dobro, nije on znao baš puno toga, no znao je da ovakav bodež može pripadati samo sultanu, ali čemu je služio taj sat? Zar sultan izvadi nož iz korica, podigne poklopac i pogleda koliko je sati prije nego što nekoga probode? O, da, ovo je bio brz potez. Matt bijaše stajao u svojoj spavaćoj sobi i mahao desnicom probadajući jastuk izmišljenim bodežom, a prije toga bijaše nabrzinu pogledao koliko je sati te je nakon toga vratio bodež u zlatne korice. Zamišljao je kako osjeća oružje u rukama i procjenjivao težinu hladnih i neprijaznih smaragda i oštrinu dijamanata.

Jako je uživao sastavljajući luster, iako bi ponekad tijekom dugih dana, kada bi proveo sate i sate nagnut nad njega, poželio zavrištati i uništiti ga. Neki su dijelovi bili netaknuti, a niti jedna grana nije bila slomljena pa se moglo nazrijeti kako bi trebao izgledati. Bio je zamišljen tako da svaka grana drži po jednu malu staklenu posudu s držačem za svijeću, a ispod svake je posude bio velik kristal kruškasta oblika povezan s njome savijenom žicom. Svaku je granu povezivao niz različitih kristala veličine sitna šljunka, s po jednim krupnijim u sredini svakoga niza. Deseci i deseci redaka, šest grana na vrhu, dvanaest na drugoj razini, dvadeset četiri na trećoj. Bila je to velika slagalica, trebalo je pronaći pravi dio pa ga povezati s ostalima, a prsti su boljeli. Zbunjivalo ga je to što su nekoliko manjih i pokoji veći kristal bili hladniji od ostalih kada bi ih uzeo u ruku, a nisu bili ni iste boje.

M

Nije to mogao objasniti ni sebi ni Audrey, jer je najprije morao razmisliti o tome. Svi su kristali bili bijeli, ali kada bi s njih skinuo prljavštinu uočio bi razliku u nijansama bijeloga i vrsti svjetla. Luster će dokraja očistiti tek kada ga dovrši. Prije nema smisla, bila je rekla Audrey, jer ćeš ga stalno prljati dok radiš, no bez obzira na prljavštinu on je uočavao razlike. Kristali su uglavnom bili slični, ne istovrsni već slični. Bilo je još stvari o kojima bijaše čitao u knjizi. O svim tim kraljevima, kraljicama, carevima i trgovcima koji su svašta činili da bi sakrili svoje dragulje. Ušivali su ih u odjeću. Zagrebli bi ih na površini da ne djeluju tako skupo. Olovkom nacrtali nešto na podnožju da izgledaju kao da imaju grešku. Draguljari bi ih kuhali s plavilom za rublje, grijali ih da ih prikriju i promijene im boju, stavljali vosak na dno rubina da izgleda “pospano”. Poduzimalo se sve da se sakrije unutarnji plamen. Spavalo mu se. No htio je i dalje razmišljati o sanjivome kamenju.

Topaz je žut, ali ne mora uvijek biti žut, može biti i bezbojan, svijetloplav, zlatnosmeđ ili ružičast. Postoji pet tisuća različitih kategorija dijamanata. Gorski kristal je moguće pronaći u kamenu koji sliči krumpiru. Beril, sastojak smaragda i akvamarina, može biti bezbojan. Turmalin se može pojaviti u najvećem izboru boja... njega je Matthew najviše volio jer je mogao biti i prugast.

Upravo je držao kamen iz lustera koji je djelovao kao da je zasjenjen ružičastom bojom. Zatrepta na trenutak, umoran, a kada je ponovno pogledao ružičasta boja bijaše nestala. Svi veliki kamenovi nisu bili ni izbrušeni na isti način, neki su imali mnogo više faseta od drugih. Zašto? Duboko u srcu osjeti strah. A onda i čuđenje.

– Dosta je – ponovi Audrey. – Znaš što? Ti si sjajan dečko i ja te jako volim. Jesam li u pravu?

– Da – odvrati on tiho. – Kada sve bude složeno, trebat će ga oprati. A možda postoji i nekakav

sprej. Jesi za to? – Aha. – A nakon toga je tvoj, srce. – Ah, ne – reče. – Ne, ne, ne. Kamo bih ga stavio?

– Možemo li pričati o nečemu drugome? – Ne. Nemoguće. – Je li ovdje uopće moguće razgovarati? – O, da. Navikneš se na buku. Opet je vježbao orkestar: mlada brigada Britanske legije vježbala je u

crkvi. Zidovi su prigušivali prodorne tonove mladih glasova i zvonke glasove onih koji su ih pokušavali kontrolirati, no nisu uspijevali zatomiti odzvanjanje trombona. Mački se to nije sviđalo. Joe je primijeti kako frkće i povlači se od velečasnoga Flynna, koji je usmjeravao orkestar unutra poput dobroćudna stražara, odjeven u traperice i majicu s Mickeyem Mouseom. Mislio je da je

ležerno odjeven, a njima je izgledao smiješno. Ključevi su zveckali u džepovima njegove jakne. Volio je djecu Britanske legije videći u njima buduće vjernike. Joe mu mahnu a Flynn odmahnu, u taj se pokret može unijeti mnogo obećanja. Buka je sličila nizu udaljenih sudara automobila. Tres, tres, tres a onda malo činela, djeca su lupala bum, bum, bum po bubnjevima, potom tišina a onda osamljeno, očajničko zavijanje roga.

– Ja sam se već navikao. – Jesi vraga. Od kada si ovdje, Joe? Primaš čak i poštu. On zakašlja. Zvukovi s druge strane zida pretvarali su se u niz neskladnih

urlika. – Došao sam samo nekoliko tjedana prije nego što si se vratila – prizna joj. – Sigurno si uništio moj dobar glas. – Koji dobar glas? Uostalom, nisam stalno bio tu. I ja radim, znaš. Imam

obaveza na sve strane. Pola vremena nisam bio ovdje, a čak i kada sam bio tu, bio sam tih poput miša. Nisam želio privući pozornost velečasnog Flynna. Sviđam mu se, znaš.

Na stolu je bilo vino, u hladnjaku hrana i vladao je privremeni osjećaj da je sve na ovome svijetu dobro. Noći su sve duže, mudro bijaše primijetio čovjek u trgovini iza ugla; bilo je sve hladnije, ali Joe bi se kladio da je u crkvi toplo i zagušljivo kao u prostorijama gospođe Smythe. Elisabeth pripali cigaretu, što je uvijek bilo uvod za sve.

– Razgovarali smo o divnoj gospođi Smythe. – Nisi smjela tamo otići. Znaš li to? Nije se osvrtala na njega. – Sve bih bila gledala u drugačijem svjetlu da

sam otpočetka znala čime se bavi gospođa Smythe – reče. – Znala sam da je Jack bio otišao u neku agenciju, iako sam mislila da muškarci to ne rade. Jack je na svoj način bio ohol, čak i čitanje oglasa u rubrici Usamljena srca moglo je povrijediti njegov ponos. Mislio je da žene trebaju doći k njemu – tu se gorko razočarao – iako se onda dao iskoristiti od onih koje su mu tako došle. Imala sam dojam da Jack nije tip koji bi napisao pismo, otišao u takvu agenciju i potrošio novac; ne, to je morala biti nečija tuđa ideja. Jacka je uvijek trebalo voditi. Netko ga je na to nagovorio i rekao mu: ,,Zašto ne pokušaš?” Takvo što savjetovala bi moja sestra. Strašno je voljela spajati parove.

Emma je djelovala sigurno i zbrinuto, pa je voljela očijukati sa svoje sigurne pozicije, gorko pomisli Joe. Imala je, sigurno, skupinu ljudi koji su je obožavali i kojima je voljela uređivati živote.

– Emma je bila ljubazna prema Caroline Smythe, jer je moja majka, iako suspregnuto i bez imalo nagovještaja nepristojnosti, bila prema njoj neljubazna, a i ja također. Ako nismo bile nepristojne pred njom, sigurno smo tako o njoj govorile. Dolazila je svake godine na dva tjedna. Uvijek bi pogodila doći u vrijeme neke krize i držala se kao da nam je prijeko potrebna. Ne znam zašto je stalno dolazila. Mislim da je bila, kako da to kažem... pomalo zaljubljena u nas. Što god moja majka mislila o mome ocu, to je bilo nešto osobno. – Elisabeth

otpi gutljaj vina i pusti pepeo da padne na majčino pismo, a onda ga nestrpljivo obrisa. – Izvana smo bili zavidno sretna obitelj. Zaštićena od svijeta tom divnom kućom.

– Moram vidjeti tu kuću. – Moraš. Jako je fotogenična. Za razliku od mene. – A, ne znam baš. Gospođa Smythe te nije potpuno odbacila. Ali mene jest.

Kao što se moglo i očekivati. To je od nje bilo vrlo dobro i vrlo dolično. Elisabeth zahihoće: prekrasan zvuk. Joe poželje čuti ga i češće. – Mislim da njezinu sinu Michaelu mogu zahvaliti svoju pogrešnu želju da

postanem policajka. Nastrano sam uživala kada sam ga otkrila. Joeovo srce ubrzano zakuca. – U čemu? – U lopovluku. Bio je ukrao majčin nakit, nakit iz dućana. Oni su mu

oprostili, ali ja nisam. Djelovao je razorno. Bio je oduran i uvijek se smiješio. Štipao je drugu djecu i krao stvari.

Kradljivac. Joe polako ustade, kao da ga bole kosti. Obiđe sobu, jednom. Ne smije postati opsesivan poput Jenkinsa. Želio se naći s Jenkinsom, ne, nije želio, morao se naći s njime.

– Draga gospođa Smythe mi je rekla da nema djece – reče – ali primijetio sam da ima lijep vjenčani prsten. Ako je to uopće bio vjenčani prsten. Imala je puno prstenja.

Elisabeth odmahnu glavom. – Nije imala prstenje – reče odlučno. – Primijetila bih. Uvijek primijetim nakit. – Podignu cigaretu u zrak i zagleda se u svoje neukrašene prste. – To i nije baš čudno za osobu moga podrijetla. Vi muškarci nikada ne zapažate pojedinosti.

– Imala je prstenje – zagrmi Joe udarajući šakom o stol. – Po dva na svakoj prokletoj ruci. I lanac oko vrata.

Zažali što se proderao. Ionako je bila blijeda, ali sada poprimi boju krede i njezine se plave oči raširiše, sjajnije od dragulja.

– Da, naravno – promrmlja. – Samo je prije toga držala ruke u džepovima. Tako da ih je stigla skinuti.

Bila mu je dopustila da pročita pismo koje joj je napisala majka. Ili je ono samo tu ležalo kada je došao? Sadržaj ga bijaše potaknuo da zamisli dva slična uma koji se paralelno kreću. Zapanjujuće pismo, pokazivalo je takvu izuzetnu nesreću, još strašniju zbog te krute samokontrole.

– Je li moguće – osmjeli se – da je netko rekao gospođi Smythe o tajanstvenom skrivenom blagu tvoga oca? O staroj obiteljskoj legendi?

– Ma tko bi to učinio!? – Tvoj otac, da se u još boljem svjetlu prikaže ženi kojoj se sviđao i koja je

s njim razgovarala, dijelila s njim ono što nitko drugi nije. Ili tvoja majka, kada je umirao ili kada je već bio mrtav. Je li postojalo razdoblje kada su joj oboje vjerovali?

– Emma – promrmlja Elisabeth. – Emma, ti lajava glupačo. – Emma, svetica koja se prema svima prijateljski ponašala. – Ah – reče Elisabeth i ispi vino. Obrazi joj se zažariše pod šminkom. –

Ovo piće je strašno. Daj mi još.

Param, param, param, bum, dolje, bum: Flynn je uživao. Govorio je kako ova strašna buka služi većoj slavi Gospoda, da, nema tu baš talenta, ali zvuk će postati skladan kada se u to uklope i odore za sljedeću proslavu državnoga blagdana. Postojanje muškoga dječjeg orkestra u urbanoj sredini – nije bio sretan što je orkestar sastavljen od pripadnika samo jednoga spola jer su djevojke uvijek držale dječake pod kontrolom – u njegovoj je glavi stvarao neku vrstu nastavka bučne vjere njegove mladosti. Ono su bili dani seoskih gitara, ovo je bilo bolje.

Muškarac se naslanjao na zid pokraj otvorenih vrata. Flynn ga bijaše ugledao već prije, nasmiješio mu se i osmijeh mu je bio uzvraćen. Možda je to neki ponosni roditelj koji je došao gledati neprimijećen i stalno se micao da bolje vidi svoga potomka. Malo je premlad da bi bio otac, ali nikad se ne zna. A možda nije ničiji roditelj već lovac na talente. Ili je, možda, netko tko se komercijalno zanima za prostor crkve i ima puno novaca. Flynn je bio siguran da ga već prije negdje bijaše vidio.

– Izvolite! – Ah, ništa. Samo sam došao malo pogledati i poslušati. Mogu li? – Da, naravno. – Mogu li malo i ostati? – Samo izvolite. Kasnije, kada je orkestar bio raspušten uz glasno izraženo olakšanje, Flynn

rasrđeno otkri da ne zna gdje je ostavio jaknu. Neka mala svinja... Gospođica Jones će morati svojim ključem zaključati crkvu i on tu više ništa nije mogao učiniti. Novčanik mu je bio džepu hlača, a on je morao žuriti kući jer je imao neodgodiv dogovor. Njegova prijašnjega zadovoljstva bijaše nestalo.

A onda je ugleda, prebačenu preko automobila, i požuri prema njoj križajući se od olakšanja. Bog je ipak dobar. Pogleda prema prozorima tornja, zavideći njegovim stanarima, i mahnu prema njima u slučaju da ga gledaju. Gore je bilo svjetlo, djelovalo je istovremeno nedostupno i udobno. Zadrhta na laganome povjetarcu navlačeći jaknu kojoj najprije pregleda rukave kao da naslućuje nekakvu zamku.

Nešto ga stade bockati kada se sjetio Joea i toga kako je on uopće dospio ovamo. Je li on bio ostatak nakon neke izložbe, ili je jednostavno došao s Elisabethinom porukom? No Flynn se, ni da mu daju sva blaga ovoga svijeta, nije mogao sjetiti ničega osim krivnjom ispunjena osjećaja kako je podložan osmijehu mladoga muškarca.

Ponovno se prekriži. Bog će mu oprostiti. Bog nema izbora.

– Znam da je zavist grijeh – reče Elisabeth. – Nagriza, kao hrđa zvona. Zavidnik natiče, svija se i onda puca, jednom ili na milijun komada. Poput neke otrovne vrućine.

– Je li to tvoj filozofski osvrt na stvarni svijet ili time želiš nešto reći? – Pa Caroline Smythe, naravno. Ma znam da je zavist česta kao blato na

dvorištu, ali radi se o količini. Znaš što hoću reći? On promisli. – Ne znam ništa o zavisti. Nikada je nisam osjetio, barem ne

toliko da bi boljelo. Možda neku prolaznu zavist. Ljubomoru, na čas. Koja je razlika?

– Mislim da je zavist ljubomora koja prodire u kosti. Ljubomora postaje zavist kada počne izjedati, kada je se ne možeš otresti i kada te sili da mrziš osobu kojoj zavidiš. Želiš joj nauditi. Ima li još? Oh, baš šteta.

– Ti si zahtjevna mala mačka – on prijazno primijeti. – Ovo je dobra berba, a ti piješ kao da je voda. I tražiš još.

Dolje glazba bijaše prestala. Prošlo je puno vremena otkako je posljednji put nešto pojeo. A i ona, premda izgleda kao da nikada ne jede, znao je, može pojesti kao lučki radnik.

– Flynn mi je mahnuo – reče. – Mogli bismo ga pozvati na piće. – Pa da pomisli kako smo zgodan par? Ili me prisili da mu priznam kako si

ti uljez koji ne služi ničemu doli otvaranju konzervi i vađenju čepova. – Briga tebe za tuđe mišljenje. Ili Flynnovo. – Stalo mi je – odvrati ona. – Stalo mi je što ljudi misle. Jako mi je stalo. Zazvoni Joeov mobitel. Elisabeth ga prezrivo pogleda, kao da je u kuću

dovukao neku ružnu, krastavu životinju. – A ovo bi mogao i baciti – reče dodavajući mu ga. Bio je to Sova, govorio je nerazgovjetno, a telefon je dodatno iskrivljavao

njegov glas. – Dođi, Joe, ma gdje bio. Rob i ja smo tu na piću. Oslobodio nas bog starih prijatelja. U pozadini se čuo žagor. Joe pogleda

prema Elisabeth i zamalo joj predloži da pođe s njim, ali, kvragu, nije to želio. Ona je upravo proučavala sadržaj hladnjaka i kroz bluzu joj je mogao prebrojiti kralješke. Rob bi buljio, Sova bi se ponašao glupo, a on bi bio posramljen. Joe pogledom pregleda toranj. Samo je jedan ulaz i izlaz. Tri ključa: Flynn se kleo da postoje samo tri i zamolio ga da posebno pazi na svoj.

– Gdje ste? – Gdje smo, Robe? – Glazba u pozadini zvučala je jednako loše koliko i

dječji orkestar. – Moram ti nešto reći, Joe. – Dobro, dobro, pričekajte me. Elisabeth progovori od ispred hladnjaka: – Tvoji prijatelji? – Staro društvo. Sova. Pričao sam ti. Ideš sa mnom?

Ona odlučno odmahnu glavom. – Ne želiš da idem s tobom. Samo bih ti smetala. A zapravo ni ja ne želim ići. A povrh svega, u staro društvo ne dovodi se žene. One samo smetaju.

– Molim te. – Ma goni se, Joe. Što je sad ovo? Misliš da ovdje više nisam sigurna sama,

nakon nekoliko dana s tobom? Otkuda ti prokleto pravo da me gnjaviš? – Mislim da nigdje nisi sigurna. Gledaj što radiš. Radiš upravo suprotno od

onoga što ti ja govorim... – Otkači se! Postojao je dogovor s ključevima, njezinima i onima koje njemu tako

mirno bijaše dao Flynn, oba su ležala na stolu. Veliki, stari, teško bi ih bilo zamijeniti, prije predmeti za izložbu nego za uporabu. Svaki put kada bi pogledao ključ od jedinih ulaznih vrata tornja, Joe se nije mogao oteti pomisli na svećeničku halju s pojasom na kojemu vise slični ključevi. Nije želio da ode nekamo sama. Tako nagonski uze oba ključa i spusti se stubama. Mogao ju je spriječiti da uleti u nevolje samo tako da zaključa vrata iza sebe. On požuri. Sova bi uskoro mogao pasti s prečke.

Vikala je za njim dok se spuštao stubama, ali kada je za sobom zatvorio vrata više je nije čuo. To su prednosti kamene izolacije: kroz kamen se može čuti ženu koja za tobom viče “Gade! Gade!” i ostale uvrede. No Joe je osjećao da je možda ipak pretjerao sa svojim šarmom.

Elisabeth bijaše ostala bez riječi od bijesa. Onda otvori drugu bocu vina. Uspjeh tog truda priguši njezin bijes, postojao je trik i ona ga je pronašla. Nasilu se pokuša smiriti. Govorila je na glas. Naposljetku, upravo je to i željela. Izolaciju na sigurnome mjestu.

Bilo bi joj draže da je imala izbora, no, s druge strane, bilo je lijepo i biti usidren a da to nisi sam izabrao. Ako se ta velika, sumnjiva budala koja se u sve petlja više ne vrati, jednostavno će sutra ujutro nazvati Flynna da je pusti van. Situacija je bila tako smiješna da je čas osjećala poriv da zaplače, a čas poriv da se smije. To su ti trebali napraviti pred osamnaest mjeseci, curo. Zaključati te.

Ponovno se začu zvonjava telefona. Ovoga puta njezina telefona, visok, prodoran zvuka, jači od onog malog zujala koje bijaše ostavio na stolu. Osveta: nazvat će govorni automat za točno vrijeme u Australiji preko njegova mobitela i ostaviti ga... Ona podignu slušalicu, primaknu je uhu i javi se.

Tišina. Još dvaput: halo. I dalje tišina. Klik, ton. Ona odabra 1417 kako bi provjerila tko ju je zvao i začu poznati metalni glas: Nazvali su vas u... Osoba koja je zvala prikrila je svoj broj. Odabra novi broj.

– Patsy? Jesi li me ti zvala? – Bok. Što ja? Ja nisam ja. Patsy je bila pijana. Veselo pijana. U stanju kojemu bi trebalo pobožno

težiti.

– I tako sam nazvao komada u ured, ali prvi put se nitko nije javio. A onda sam dobio automatsku sekretaricu. Nakon toga sam dobio nekog drugog komada, koji je rekao: žao mi je, na sastanku sam. I tako sam ja rekao: zvučiš simpatično, mogu li s tobom razgovarati? S njom sam se dogovorio za sastanak... Kome uopće treba glupa agencija. Obustavio sam ček. Zapravo za njega nije ni bilo pokrića. Ti jednostavno nisi tako vješt, Sovo. – Rob se valjao od smijeha.

Njih dvojica bijahu otišli na nekoliko pića poslije posla. Sova se dao navesti na to jer nije htio ići kući, a Michaela nisu uspjeli pronaći. Rob je zaključio da im treba i Joe, a Sova nije htio priznati da u ovome trenutku baš i ne želi vidjeti Joea, kao što ne želi ni sjediti ovdje dok mu kiselina izgriza želudac a Rob sjedi prekoputa, pričajući stravične priče na svome zastarjelom narječju, ali eto, ipak je bio tu. Život bi mogao biti potpuno drugačiji da jedine žene u njegovom uredu nisu bile dva stara šišmiša. Na trenutke bi se zapitao kako Rob zapravo živi, no nije se mogao usredotočiti ni na što. Ono što je Rob opisivao kao svoje samačko utočište bilo je negdje bogu iza nogu, Sova je zamišljao kako je Robovo prebivalište zakrčeno prljavim posuđem i drugim znakovima njegove lijenosti i očekivanja da će sve to pospremiti nekakva žena. Nikada se nisu nalazili kod kuće. Kuće i stanovi previše su otkrivali.

Sova zaključi, umorno i u magnovenju, da mu se Rob ne sviđa i da mu se nikada ni nije sviđao. Isto mu se otkriće bijaše dogodilo i u školi, glede kolega koje nekada bijaše cijenio i obožavao, zvijezda njegova nebeskog svoda, sve dok nije uočio njihove mane i slabosti. On shvati da je jedina samostalna osoba među svima njima taj prokleti Joe. No ni Joe mu se nije baš previše sviđao. Udvorni bezveznjak. Uvijek bi plaćao piće. Kao i sada. Pojavio bi se niotkuda, na isti način na koji se pojavljuju i problemi. Rob je govorio o agenciji, ponovno.

– Jučer sam imao pravi biser, Joe, vjeruj mi. – Sova je slušao ne vjerujući. Problem je bio u tome što se kod Roba nikada nije znalo kada laže. No u svakoj njegovoj rečenici bilo je nelogičnosti.

– Što ćeš ti? – Pivo. – Sigurno? – Naravno. Prokleti udvorni bezveznjak. Sova poželje reći nešto o Michaelu. Michael, kojega su svi cijenili i

obožavali poput slavnoga Hugha Granta, drkadžija pošteni, bio je zapravo jedna velika laž. Uglađeni gad, tako podao da krade mobitele. I Rob je činio to isto, Sova je to znao, ali Rob je bar imao metodu. Upitao bi ,,Mogu li nekoga nazvati, stari?” (,,...osobno, znaš već što mislim”, namignuo bi), a onda bi se to pretvorilo u tri poziva. Bez obzira na to kakve si je slobode uzimao, ipak bi ga pitao. Usto, to nikada nisu bili dugi pozivi.

– Ni glasa od Mikea, ha?

– Ima sastanak – reče Rob. – Uglađeni gad. Tajni život Michaela Jacobija, majstora. To je prava priča. Uskoro će je prevesti na sedamnaest jezika. Najprije na urdski.

– Drkadžija – reče Sova. Osjeti kako su se iznenađeno okrenuli. – To je gruba riječ, Sovo – reče Rob. – No, no. – Zašto drkadžija, Sovo? – upita Joe. Taj Joe uvijek samo postavlja pitanja.

Glas mu je poput golema upitnika. Sova odmahnu glavom, promisli, a onda iz njega provali bujica kakvu već dugo ne bijahu čuli.

– Jer iskorištava ljude. Jer ne zna misliti. Niste primijetili? On je si, pši... psihopat. Da, tako je. Psihopat... psihopat, ista stvar. Nikada ne kaže ništa originalno. Nikada. Smiješno je kako bi se onaj glupi Jack hvatao na svaku njegovu riječ. A naš Mike govori u krugovima. – I tu Sova jednom rukom opisa krug nalik na oštećeni tanjur. – Nikada. Automatski Mike. Zato ga šefovi i vole. On je prokleta jeka. Genij poslušnosti. A koristi moj telefon da nazove svoju mamu! Mamu!? Jesmo li znali da ima majku? Pregledao sam račune. Danas poslijepodne sam je ja nazvao. I prvi put mi se javila ona. On me bio nazvao na moj prokleti telefon, ne na uredski broj, kada sam se išao sastati s onim komadom, Angelom. Zbog njega sam bio zakasnio. – Značajno kimnu prema Joeu. Kako se bio razmahao, odgurnu čašu te skoro izli pivo. Nečija ruka, mogla je biti Joeova, smiri čašu. Glas, koji je sigurno pripadao Robu, nasmija se. Joe mu pomože da se uspravi.

Šapnu mu na uho: – Nastavi, Sovo, nastavi. No nije mogao nastaviti. To je bilo sve.

Ako misli postaviti luster, morat će izbaciti konopce zvona. Jedno pored drugoga ne bi dobro izgledalo. Sada konopci prave sjene. A nema mi smisla pretvarati se da je vino putokaz prema zaboravu.

Možda zatočenoj osobi ništa ne može pomoći, iako je zatočeništvo, kako je govorio Jenkins, relativan pojam. Opuštanje od napetosti – niti jedan zatočenik više nije odgovoran za svoju sudbinu. Jedina korist od ovoga zatočeništva je mir. A njega treba iskoristiti. Mjesecima sam bila zatočena. Zatočena sam sve od Emmine smrti. Mogu ostati zatočena sve do kraja života. Piće donosi i besmisao i istinu, u nejednakim omjerima: za to više nemam snage.

Zar čovjek koji je ubio Emmu želi mene? Želi li me Jackov duh? A možda čovjek koji je ubio Emmu i djevojku po imenu Angela želi nešto sasvim drugo? Kamenje koje ima vrijednost dragulja. Kamenje koje je moj otac toliko cijenio, molio se na njihovu oltaru, umro bi za njih i, u neka druga vremena, možda čak i ubio. Možda taj čovjek želi to, tu iluziju?

A Joe? Što želi Joe? Želi fotografije. Nema sredstava za život. Možda fotografira dragulje. Možda i on za njima žudi. Možda je i on samo još jedan lopov.

Stade se šuljati. Grickajući sir, pomisli na to kako, navodno, miševi vole sir. Nije istina, koliko ja znam, više vole slatke i ljepljive stvari, a najviše od svega vole mišomor, jadnici.

Raniji bijes na Joea te vino, iako ga ne bijaše popila puno, ispuniše je protuotrovom tromosti.

Zijevnu, protegnu se i stade čekati, osluškujući kao mačka koja je vrebala gore u tornju. Gore, gore je bilo svježije.

Pokazat ću Joeu. Sve ću istresti. Pokazat ću mu da se ovdje mogu braniti. Poznajem svoj teren, znam gdje se mogu sakriti i kako. Znam bolje od ikoga kako se sakriti i izbjeći udarce. Znam opasne dijelove koje krupan čovjek preskoči, znam visinu svake stube, znam koja je skliska i udubljena u sredini, znam visinu svakih vrata. Poznajem zvona.

Zastade u sobi koja je bila u ravnini sa satom. Soba koju bijaše zauzeo Joe i koja je postala prepoznatljivom po njegovoj urednosti. Baš se ponaša kao pravi domaćin, uspio ju je tako dobro očistiti od prašine, a povrh svega je objesio njihalo na mehanizam sata. U jednome će trenutku vratiti vrijeme natrag. Da bar.

Joe i dragulji, neobična kombinacija. Jenkins ne bi tako rekao. Jenkins zna da je svatko lopov u srcu i da su ljudi koji niječu materijalizam zapravo najgori. Kopala je poput miša po svojoj torbi i tražila Jenkinsov broj. Morao je biti tu negdje, na komadiću papira koji bijaše gurnula u adresar, ako ga nije uništila kada je htjela zaboraviti na sve ono. Pod ruke joj odjednom dođe ljepljivom trakom složen profil muškarca po imenu Michael; izravna ga i stavi sa strane. Nazva Michaelov broj. Linija je bila mrtva. Onda se nastavi šuljati.

U početku ovdje bijaše imala problema s miševima i pticama. Ptice bi ulazile u prostoriju sa zvonom i udarala o njegove stijenke, nisu znale izaći same, ali nisu se dale ni uhvatiti. Ona bi plakala gledajući ih kako umiru, a onda je naposljetku pozvala jednoga muškarca, koji joj je, premda gunđajući i bezvoljno jer se bojao visina, pomogao obložiti prozore finom mrežom. No što god činio, čovjek ne može reći da posjeduje mjesto na kojemu živi, ili da ima potpuni nadzor nad njegovim neovisnim životom. Ona pomisli na majčinu kuću, koja se nikada nije uspijevala osloboditi soli koja ju je prisvajala i morskoga zraka od kojega je propadala... Jadna mama, čuva je poput djeteta, iako zna da će morati popustiti. Osluškujući njezino propadanje.

Začuše se zvukovi. Udarac po velikome prozoru, zveket kao da je netko bacio kamen. Tres. Ponovno zveket, sličan zvuku tuče. Prije no što je ona došla živjeti ovamo djeca često bijahu pokušavala razbiti prozore – tako je i upoznala Flynna – a pokušavala su to i kasnije. Tres. Poput oštrih grana koje su zagreble staklo, ali ovdje nema stabala. Pogleda kroz prozor kroz dim svježe pripaljene cigarete, uvuče dim. Nema kiše, nema tuče, jedno je staklo napuklo. Gadovi.

U trenu se spusti niza stube, ne sjetivši se odmah da ne može izaći. Zastade pred vratima bjesneći. Na slabome svjetlu visokopostavljena

prozora na trijemu ugleda kako se velika željezna kvaka na vratima lagano okreće. Potom kako se smiruje i vraća natrag, tiho i pažljivo Ona udari o vrata

jednom pa drugom nogom, onda i pesnicom, u želji da vrata popuste. No zvuk njezina napada bio je jadan, bez odjeka. Pred vratima se začuše zvukovi. Ona povuče dim, naže se i puhnu ga kroz ključanicu – glup i jalov potez. No oni zvukovi prestadoše, i sada se začuše koraci kako se udaljuju. Odjuri natrag uza stube i, privukavši stolac do prozora, pokuša nešto vidjeti. No uzalud je virila kroz debelo valovito staklo, vidjela su se samo ulična svjetla na praznoj ulici.

Po prvi put u životu uopće je nije bilo strah. Bila je toliko bijesna da je gotovo osjećala bol. Hodala je gore-dolje, pušeći jednu za drugom, i slušala kako vrijeme prolazi.

Onda se začuo zvuk koji joj najavi Joeov povratak. Bez kamiona, došao je taksijem. Uđe zviždućući. Velik osmijeh, ruke je držao visoko kao da mu je netko upravo zaprijetio puškom, želio ju je smiriti. U svakoj ruci po jedan ključ.

– Oprosti, oprosti, oprosti. Nisam to smio učiniti. – Bio je pripit. Ona baci na njega praznu vinsku bocu sa svom snagom koju je uspjela

prikupiti. Ova ga pogodi u rame i odbi se, pade na pod te se, razbivši se, otkotura dalje. Učinak nije bio onakav kakav bijaše očekivala, a njegovo je šokirano lice smekša.

– Trebao bi me vidjeti s nožem. – Ne, hvala. – Stavi ključeve na stol. Oba. Posluša je. – Da sam na tvome mjestu – reče ona – bila bih dobar dečko i otišla ravno

u svoju sobu.

Šesnaesto poglavlje

ostoji jedno sjajno sredstvo kojim možeš čistiti luster, rekla je Audrey. Bijaše o tome čitala u nekom časopisu. Naneseš ga kao da prskaš muhe i

prljavština sama otpadne nakon nekog vremena. Tako uštediš na vremenu i ne moraš stajati na ljestvama i prati dio po dio kao neka jadna spremačica. Nije znala gdje se to sredstvo može nabaviti. Upitat će one u onom otmjenom dućanu na dnu ulice, iako ih ne voli.

– Ne – reče Matthew – molim te. – Zašto ne, zlato? Zar ne želiš da svi vide kako si napravio sjajan posao? Ja

želim. – Ne. Još ne. Ipak je bio strahovito ponosan, znali su da jest. Možda je, poput njih, razvio

sklonost odugovlačenju i stvarima koje su malo oštećene i prljave. Ili, možda, šapnuo je Donald tiho, kao da bi zidovi mogli čuti ovaj povjerljiv podatak, Matthew želi da i njegova baka vidi luster. Možda joj je želio natrljati nos što ga bijaše izbacila, kao i ježa, a sve u svrhu njezina čistog hladnog ukusa. Sobe su po njezinu ukusu morale govoriti same za sebe, sve je bilo svrsishodno, nije bilo pretjerivanja. Bijaše iskoristila značajke same kuće i dodala nešto malo finoga namještaja pa je već u sedamdesetima bila ispred vremena u Budleyju. A možda je Matthew bio samo pravi mali gad koji je svima lagao, kao jučer. Donaldu nije bilo teško to predočiti. Bijaše im rekao da će biti s ocem, ocu bijaše rekao da je obećao doći k njima, a onda je baki rekao nešto deseto i nestao. Svi su se zabrinuli i jurili okolo tražeći ga. Sve je obmanuo svojim lažima.

– To nisu laži, dušo – reče mu Audrey – to su samo izmišljotine. – A kakva je razlika? – Toliko dugo živiš i još uvijek ne znaš razliku? Kada si se ti rodio? Danas se nije smijala. Luster je bio skoro dovršen, premda Matthew nikako nije uspijevao

pričvrstiti nekoliko zadnjih djelića, i sada je bio prljaviji nego prije. Bivao je sve prljaviji kako je Matthew napredovao u poslu, neki su mali kristali bili gotovo crni od čađe. Ma, neka. Bio je njegov. Malo nakrivljen, čak i sada, ni metar od poda. Glomazna stvar, za plesne dvorane. U kuću zapravo nikada nije pristajao. Audrey je bilo jasno zašto ga se Diana Kennedy bijaše željela riješiti, i zašto ga tako dugo nisu dirali. Budio je sjećanja i gađenje.

– Mogli bismo nekamo otići, Matthew – rekla je Diana Kennedy. – Što želiš raditi?

– Ništa. – Što god želiš.

P

– Ne želim ništa. – Možemo pozvati tvoje prijatelje. – ODJEBI! – NEMOJ SA MNOM TAKO RAZGOVARATI! To je bila samo još jedna igra. Penjao se puteljkom na greben, što dalje od

pogleda u selu, a onda se spustio u novu dragu do koje se moglo doći samo čamcem ili mukotrpnim hodanjem preko litice i stao tražiti špilju. Tražio je prokletu pećinu da u njoj može živjeti dok se Lizzie ne vrati, jer ona se morala vratiti. Uz obalu je bilo mnoštvo špilja, ali ovu mu Lizzie bijaše pokazala još onda kada su se po čitave dane igrali, čak i noću i kada je bilo hladno. Ona će ga znati pronaći. Tako se to događalo u pričama, a on ih bijaše pročitao mnogo. U njegovim se kućama ne bijaše ni čulo za video, a televiziju se malo gledalo.

Bez daha i prljav, izgreban i prestrašen, Matthew je pronašao špilju. Nije bila onakva kakve se sjećao od prošle zime, očišćena velikim plimama, već u novom, sadašnjem izdanju. Šuplja prostorija, mjesto logorovanja za hrabre. Posvuda su bile pivske limenke, omoti i plastične vrećice, jedan vlažni pulover i neugodan miris. U tmini je nešto zasjalo, no to je bilo samo razbijeno staklo. Oh, mogao je sanjariti koliko je htio, no i sam je znao da ovdje neće moći ostati, nikada, nikako ne sam. I zato se ponovno popeo natrag, ni ne osvrćući se.

Vraćao se kući u sivo poslijepodne. Idi u sobu, Matthew. Tako i treba, dečko. Idi u svoju sobu i igraj se s

maminim prstenjem. Da imamo novca, da imamo blago, poslali bismo te od kuće. Mislimo da je to za tvoje dobro, uvijek je sve za tvoje dobro, da budeš što sličniji ostalim dječacima i djevojčicama.

Doma je bio prije četiri, strahovito gladan. Nije ga bilo satima i svi se bijahu uzrujali. No nitko ga nije tukao, iako je on gotovo želio da to učine. Vidio je da to žele, pogotovo tata, ali da nikada to neće učiniti.

Gledao je ulašteno kamenje u svojoj spavaonici u bakinoj kući, nije mu se više sviđalo. Uostalom, najbolje bijaše dao Lizzie, a na nju se također sve više ljutio. Jer je bila daleko kada mu je trebala.

Elisabeth se zagleda u svoje lice u zrcalu u kupaonici, pomislivši kako radi istu stvar i u isto vrijeme kao i milijun drugih ljudi. Provjerava je li spremna da je vide prije no što se uputi u novi dan. Bila je gotovo sigurna da je iskrivljenje vrata manje izraženo nego prije. Izgledala je neobično, ali ne i izobličeno. Kimnu sama sebi, ne dozvoljavajući da u njoj prevladaju nada ili taština. Više neće biti toga jutra kada će moći izbjeći prokleto zrcalo, ima toliko stvari koje treba učiniti, ali što? Što da učini kada je strah vreba kao odlazak zubaru, kada joj se život čini prepunim prijetnji i uzajamnih optužbi. Ipak, već joj je dosta toga kako joj je svega dosta, i poriv da izađe jači je od svrbeža ožiljka na leđima. Danas mora učiniti samo jednu jedinu stvar, a za to mora pričekati kraj radnoga dana. Osušivši lice, podignu kosu u konjski rep. Jednostavno.

Joe je čekao naslonjen na zid. Pojuri u kupaonicu čim je ona izašla. Pravo mu i budi. – Sinoć je netko pokušao ući – doviknu mu kroz vrata. Zazvoni telefon.

Elisabeth ga sumnjičavo pogleda i zgrabi. Zazuja Flynnov glas: bi li ponovno pustila općinskog inspektora?

– Ponovno!? Zašto? – Zbog zvona, dušo. Trula su. – Velečasni, uvijek su bila trula. Recite mu da dođe koji drugi dan. Sutra.

Prekosutra. Spusti slušalicu. Mora razmisliti što će učiniti sa svom tom energijom. Pripali cigaretu. Neka joj kofein kaže da ne treba napraviti ništa važno. Još

uvijek je bila bijesna na Joea, a njezine sumnje su rasle. On se pojavi, a njegove riječi zatomi zvuk vode. Vodoinstalaterski radovi bili su loše izvedeni.

– Što si to govorila, da je netko htio ući? – Sve je u redu. Možda su to samo bile vile. Ili neki od mojih brojnih

obožavatelja. Mogao je biti bilo tko. Ne bi bilo prvi put. Velečasni Flynn ima drugi ključ.

Po danu joj se sve to činilo tako nevinim. Mogao je biti bilo tko. Možda Flynn, koji je tražio velikoga Joea. Kako je ovo zadnji dan da uzima Joea zdravo za gotovo, može barem uživati.

– Ideš u kupovinu? Ti? – Još je napola spavao, bio je umoran i mamuran. Kosa mu je bila raščupana, a pokreti nespretni. Na neki način je djelovao simpatično, za nekoga tko voli takav tip.

– Aha. Što to sada radiš, dovraga? Bila je ljuta na njega, ali željela je da i dalje bude tu, da ga može

promatrati. Željela ga je gledati a da on to ne primijeti. – Pa, ja i radim, znaš – reče braneći se, povuče se u kupaonicu i zatvori za

sobom vrata. – Imam nekakvog posla. – Kakvog posla, Joe? – Slikat ću nečiju slomljenu nogu. Da može tužiti šefa. – Ah, baš lijepo. On izađe i pope se do svoje sobe, gore malo probuči, a potom se vrati u

čudesno urednoj odjeći. Odjeći koju bijaše držao u vreći iz kemijske čistionice i koju je imao za posebne prigode, skinuo bi je i ponovno spremio čim bi se vratio kući. Gdje ti je dom, Joe? Nitko ne putuje s tako malo prtljage kao ti. Što želiš?

– Mogu i otkazati – reče – ali ti to ne bi željela. Ona sleže ramenima, razdražena svojim razočaranjem. Osjećala se poput

jadne, razmažene male djevojčice koja ne želi ostati sama kada svi odu na posao i stoga pribježe sarkazmu.

– Nadam se da se nećemo boriti za ključeve i da me nećeš ponovno zaključati.

– Ne. Pogriješio sam. Jako, jako mi je žao. Idi u kupovinu, u redu. Budi u gomili i vrati se kući za dana. Kada odradim, dobit ću novaca. Obećavam ti šampanjac u pet sati. Imamo popričati o puno toga. Mogu li dobiti ključ?

– Ne. Da. Valjda. Ovako odjeven djelovao je drugačije, poslovno, sve dok se nije okrenuo;

ona primijeti kako je stražnji šav njegovih lijepih sportskih hlača zašiven tamnijim koncem. Ne treba samo ona otići u kupovinu.

– Zašto fotografiraš ozljede? – Da zaradim – reče on. – Isplati se raditi za liječnike i odvjetnike. A nešto

se mora raditi. Kada je otišao, ona se sjeti onog drugog čovjeka iza fotoaparata, koji joj

bijaše donio prvu nadu i ostavio ružičastu ružu. Gdje je Jenkins? Na poslu. Bijaše pronašla broj, ali sada nije uspjela pronaći i čovjeka, začula je samo poruku na stroju: možete ga dobiti poslije šest. U tornju je bilo tiho. Ona se odjednom zaželje mora, gomile ljudi. Skinu trenirku i odjenu jučerašnju odjeću. Provjeri za sobom vrata i to je smiri.

Što sada želi? Zaboravila je nazvati Matthewa. I mamu.

Gospođa Smythe je lupala na vrata sinovljeva stana nastojeći ga probuditi. Ovo je bio njezin uobičajeni obred, i premda više nije znala smeta li mu to ili ne, ipak je to činila. Točnost je toliko važna.

Sjećala se kako je mrzio ustajati još dok je išao u školu pa pretpostavi da je i sada isto. Ne bi izmijenili ni riječi, samo je kucala dok ne bi začula da se probudio. A onda bi na još jedan sat otišla u krevet. U Odabranim prijateljima život nije počinjao prije jedanaest sati. Ovoga je jutra obred bio isti, samo što sada pod njegova vrata gurnu jednu omotnicu. Kako nije bilo uputno stavljati na papir nešto što se odnosi na njihove živote, bijaše ga ispisala u šiframa.

Profil: E. je starija od tebe i brine o svome izgledu. Ali to ionako znaš, zar ne? Čini se da te nije zaboravila i da još uvijek čezne za tobom. Što prije možeš! Nemoj zaboraviti cvijeće!

Molim te, promrmlja u sebi, molim te. Sa cvijećem će te pustiti unutra, usamljena je. Nemoj mi reći, kao sinoć, da ti je dosta, da ne želiš više gledati djevojke. Učini kako ti kažem. Jesam li te ikada iznevjerila? Zar ti nije jasno da me mrzi i da nas oboje želi uništiti?

Caroline se opra. Hladna voda na vreloj koži koja se nabirala oko njezina vrata.

One lijepe Kennedyjeve djevojke – kakvo razočaranje za njihova oca. Caroline toliko od njega bijaše očekivala, bila su to prava maštanja.

Sanjarila je kako bi mogla istisnuti božanstvenu Dianu, jer je ona, Caroline, znala što jadni Dorian zapravo voli i želi, osim svojih dijamanata. Ona je željela kćerku, a njemu je trebao sin, dječak kojega će zanimati iste stvari koje

zanimaju i njega. Carolinin dječak bijaše zavrijedio ono o čemu je Dorian Kennedy pričao da će ostaviti svojim kćerkama. Zar mu to nije bilo jasno?

Možda je njegova smrt bila ona točka u kojoj su se njezino obožavanje cijele te obitelji i želja da bude poput njih pretvorili u zavist. Tada je shvatila da ju je i on, i svi oni, odbacio, kao što oduvijek bijahu radili. Postala im je suvišna i smiješna. Još ih je i sada mogla čuti kako hihoću iza njezinih leđa i to je natjera da se strese od bijesa. Caroline više nije znala zašto ih toliko mrzi, ona koja nekoć bijaše tako oduševljena njima i koja toliko bijaše željela da je vole. Nije znala ni zašto se i dalje muči redovitim posjetima, uporno im nudeći priliku da joj nadoknade sve što su propustili.

Protrljavši lice, odabra ukras za kosu i naušnice. Nikada je neće zavoljeti, no može ih bar potajno ismijavati. Draga Diana nema pojma što je ona napravila njezinoj obitelji, i što sve tek može učiniti. Mogla bi ih uništiti i zgrabiti njihovo nasljedstvo. Tako joj svega, ukoliko je ne budu poštivali, smirit će se samo putem osvete i oduzeti im nasljedstvo. Ne bi imala ništa protiv toga da ih potpuno uništi.

Šminka je bila potpuno pogrešna, no nije imala vremena da je promijeni. A tko će i primijetiti? Tko ju je, uopće, ikada primjećivao?

Uvijek je postojao izbor. I oni su odabrali, nije ona. No što se tiče Elisabeth, nema izbora. Sada više ne. Elisabeth je pametna, ona će shvatiti. Otac je u nju imao povjerenja.

Caroline začu Michaela kako odlazi, svojom uobičajenom, brižno kontroliranom brzinom. Michael, uredan, čist i prekrasno odjeven, kao što ga je naučila, u stilu dobro odgojena čovjeka odlazi na posao. Bio je uredan čak i kada bi se igrao s Emmom Kennedy dok su bili djeca. Kada u nešto nije siguran uvijek se sjeti namjestiti izraz kao da duboko razmišlja, smiješi se kada se to od njega očekuje, lice mu je uvijek smireno, baš kako ga je naučila.

Caroline nije mogla izbaciti iz glave sliku Emme kako ga tapše po glavi nagovarajući ga da je slijedi uokolo poput šteneta; bili su poput prelijepih blizanaca. A onda se sjeti Emmina odrasloga glasa preko telefona. – Dobar dan! Pomislila sam da ste možda usamljeni. Hoćete li doći na čaj i vidjeti moju bebu? – Udvorna kučka. Bijaše joj otvorila vrata da je pusti unutra i onda ih opet zatvorila, baš kao i njezina prevrtljiva majka. Gadura.

U tome je trik, zaključi Caroline izlazeći iz kuće i hodajući prema autobusnoj stanici: neki ljudi imaju osobitu vještinu življenja na takav način da se čini kao da su bogati i da imaju neki položaj u životu. Takva je bila i Emma, rastrošna u svakom pogledu. O, bit će sve u redu, naš će brod uploviti u luku. Za Carolinu to bijaše značilo da negdje postoji neki brod i neki dok pored toga stvorenja koje je, doduše, bilo previše obdareno prostodušnom radošću, ali to je ionako bila samo vještina življenja, iluzija. No Caroline je željela barem djelić te njezine vještine, a onda je počela željeti sve što je ta glupa kučka posjedovala. A za Michaela, koji je bezvoljno tratio vrijeme, željela je samo Emmu.

Tako je lijepo što ste nas pozvali. Kako savršeno pristojno što ste nas primijetili. Pretvarale su se da nas vole. Kučke, kučke, KUČKE!

U autobusu je, preko puta nezgrapne gospođe Smythe, sjedila neobično lijepa djevojka. Sitna – podsjeti Caroline na kosa – bezazleno se nasmija ustupajući joj svoje mjesto i nastavi se smijati ostavši stajati blizu nje. Male okrugle naušnice, koje se sjajile kvalitetom, i jeftina odjeća koju bijaše odabrala i nosila tako skladno i sa smislom da je čak i u njoj djelovala elegantno.

Ona bi bila dobra za njega, pomisli Caroline. Kada sve ovo bude gotovo, bit će sasvim dobra za njega.

– Neki ljudi imaju smisla za odjeću – govorila je prodavačica Elisabeth. – Sigurna sam da to vrijedi i za vas. Ta haljina na vješalici ne izgleda nikako, ali na vama će izgledati sjajno. Imate dobro oko. – Urokljivo oko. Elisabeth nije tražila pomoć, ili barem ne ovakvu, laskavu. Ubijala je vrijeme. Nekoć bijaše imala smisla za odjeću. Znala je jeftine stvari nositi otmjeno, tako bi to nazvala Patsy. Na tome je mogla zahvaliti svojoj majci, valjda. Ili ocu: daj djevojci niz bisera i za cijeli život odredit ćeš njezin način odijevanja. Hajde, Liz, budi hrabra; no ona nije nikada bila hrabra, osim onda s Jackom.

Za posljednja dva tjedna ljeta bijahu ostali samo neobični modeli, davno zaboravljeni ostaci s neke rasprodaje, i nitko više nije govorio “izvolite, gospođo”. Ne bi joj smetalo ni da joj netko kaže “gospođo”, ako bi to značilo da će ova prodavačica, koja se tako očigledno dosađivala, napokon od nje maknuti. Nije željela čuti krikove čuđenja neke znatiželjne vještice koja bi zavirila kroz zastor njezine kabine za isprobavanje. Bila je ovdje samo zato što su imali odvojene kabine, a ne zajedničku prostoriju punu neokaljana mesa, iako i to nekada bijaše voljela. Uživala je u raznolikim izrazima lica oko sebe: nadi, preziru, smijehu i, povremeno, oduševljenju novim odjevnim predmetom, koji bi zaista bio pozdravljen s oduševljenjem, kao najbolja prijateljica.

Ma fućkaj haljinu koja je mlohavo visjela na njoj, priželjkujući u dubini srca nekoga tko će imati prsa i nositi je kako spada. Kvragu i košulja s podstavljenim ramenima koja je bila skliska i svrbjela ju je, a svi su joj gumbi bili na krivim mjestima; bože pomozi onome tko će nositi modeme vunene hlače koje su djelovale kao duge gaće i skrivale joj noge. Kvragu sve to. Na njoj nije bilo dijela na kojemu bi odjeća stajala pa je sve to ostavila, zagledavajući se u vunene zimske stvari i lutajući robnom kućom. Nije mogla odoljeti razgledavanju, ali bijaše proteklo toliko vremena otkako je posljednji put bila ovdje da su je cijene izluđivale. No kvragu i to, imala je dovoljno novaca za trošenje, barem još neko vrijeme.

Muška odjeća. Posljednji put bila je u ovakvu dućanu kada je kupovala stvari za čovjeka kojega bijaše mrzila, za Jacka. Kravatu, košulju miješanoga sastava; ništa od toga nije bilo zabilježeno na traci... Joe bi dobro izgledao u onome krasnom žutom džemperu. U njemu bi se pojavio iz magle i prestrašio konje. Ili u crvenom, ima žućkast ten, dobro bi mu stajala i crvena boja. Ili pruge, bolje nego nešto pepita-uzorka. Jednostavne hlače i šareni gornji dijelovi, to bi Joeu dobro stajalo. Ništa uz što bi morao nositi kravatu jer uz nju ne ide

konjski rep... Ma van otuda, Lizzie. Što to radiš? Ti ne podnosiš konjski rep na muškarcima. Iako njegova kosa izgleda kao gruba svila, iako ima najljubaznije oči na svijetu.

Dječji odjel. Stisnu oči kako bi djelovala oštroumno poput Emmae kada bi odlazila u kupovinu. Ovdje ima puno stvari za Matthewa. Dječja je odjeća tako lijepa; pomisli kako bi mogla progutati sve što je kupila, a ne samo pogledati ono što je platila. Jakna, hlače, mnoštvo stvari. Vani, na štandovima s polovnom robom u ulici Carnaby, pronađe majice sa sloganima. NISAM SAM, pisalo je na jednoj. ODJEBI NAJBRŽE, na drugoj, NAJBOLJE PLEME na trećoj. Matthew možda ne bi nosio ovo smeće, ali bi možda mislio da to želi. Dragi Matte, želim da počneš pušiti i piti i da postaneš buntovnik što prije. Je li ti to jasno? Već u mladosti riješi se svega sranja i onda se primi učenja. Da sam ti barem majka, ali nisam. Tvoj je otac dobar čovjek, ali čak je i tvoja majka otkrila da je na dobrom putu da postane pouzdani i vrijedni dosadnjaković. Razmisli o ovim novim otkrićima uz kavu i cigaretu.

Proces je potrajao satima: zaustavljanje, započinjanje, sjećanje. Potom se zaputi kući, u taksiju prepunom stvari: dječje odjeće, hrane i sa štekom cigareta za Jenkinsa.

Kod kuće pronađe mahnitu Flynnovu poruku. Još o inspektoru. Ma, odlazi. Znala je da nisu trula zvona već samo drvo koje je držalo pravu, a on je želio da uvijek bude točan.

Elisabeth se bijaše smjestila poput domaćice, čitala je novine i jela čips. Joe odahnu iako nije znao zašto, ali ako će je opet morati zaključati kada padne mrak, učinit će to. Mahnu bocom na pozdrav.

– Sada? – Ohladi ga. Treba pričekati da sunce zađe, bijaše joj rekao. Oni koji se pridržavaju

ovoga pravila posebno vole zimu, kada se mogu izvući na činjenicu da sunce ni ne izlazi. Svašta, odvratila je, nikada se nisam time opterećivala.

Joe je znao da ne bi smio piti ništa osim vode. U njemu je još uvijek bilo ostataka alkohola od jučer, a možda će morati voziti. Ipak, malo mu ne može naškoditi, poslužit će kao katalizator. On se presvuče iz svoje najbolje odjeće u malo manje elegantnu, izu cipele i navuče svoje omiljene čizme, baš kao pravi radnik koji se vratio s posla kući.

Prva čaša koju mu je dodala nije bila ukusna. Kao ni masline na koje ga bijaše nagovorila, bridjelo mu je u ustima od soli i češnjaka. Možda se razbolio, ili ga još uvijek progoni okus piva od sinoć. A onda sakupi hrabrosti da progovori o onome u što još ni sam nije mogao povjerovati. Bilo mu je neugodno, kao da je sam bio odgovoran za sve to.

– Slušaj, nešto sam saznao, ili barem tako mislim. Mislim da znam tko je pokupio Angelu Collier. To je najvjerojatnije isti čovjek koji je izašao s Patsy. Rekoh, mislim da znam, iako mi se to čini nevjerojatnim.

– Reci mi. Zašto mi već prije nisi rekao? – Trudio sam se shvatiti. Za to treba vremena, vjeruj mi. Želim biti siguran. Činilo mu se kao da još uvijek čuje orkestar koji svira s druge strane zida

pa se pripremi za napad trombona. Elisabeth se ushoda, nije mogla mirovati, a on ju je gledao i pitao se kako

da joj ispriča to što joj mora ispričati. Pitao se koliko je zapravo sati, i koliko je vremena prošlo otkako posljednji put bijaše jeo, i onda tek mali zalogaj. Gledao ju je i razmišljao: sviđa li mi se? Da, da, o, da.

Ona stade iznad njega, uhvati ga za ramena i gurnu prema natrag. Vrat joj je stajao nakrivo pa je djelovala smeteno, kao da misli na nešto drugo, kao netko tko na zabavi stalno gleda ustranu jer misli da će tako možda naići na neku bolju priliku. No on je bio naviknut na takvo ponašanje. Nisu ga primjećivali kao da je vrtlar. Vrativši se s mjesta na koje bijaše odlutala, promijeni kut svoga upornog pogleda. Silueta sa suncem iza leđa, djelovala je zabrinuto. A on je bio tako strahovito umoran. Nježna ruka popravi mu frizuru.

– Joe? Jesi li dobro? To su bila samo dva zdrobljena aspirina. Za koji sat ćeš biti kao nov. Beskorisne tablete, ali liječnici mi ih daju na tone, budale. Joe?

No on je ležao na madracu na kojega trenutak prije bijaše sjeo, i hrkao. Čaša je kraj njega stajala kako je bijaše ostavio, ruke su mu bile prekrižene na prsima, a noge na gležnjevima.

– Joe? – Ovo je potpuno krivo, sve je pogrešno i, prema tome, sukladno ostalim stvarima koje činim, a koje nisu ni hrabre ni pametne. Prekrižene noge loše utječu na cirkulaciju. Ona mu izravna noge i primijeti da nije zavezao čizme. Zašto, o zašto, o zašto!? Oprosti zbog ovoga, Joe, ali previše mi se sviđaš i želim saznati koje su tvoje namjere, a ti mi ništa ne govoriš. Ne mogu prihvatiti da me štiti neki stranac: moram saznati tvoj motiv, jer znam da to sigurno nisam ja. Sa žaljenjem pogleda naljepnicu na boci. Kakva šteta. Nekada bijaše mislila da bi se u tome mogla utopiti, ali odjednom shvati da bi se to opet moglo dogoditi. Ti se pretvaraš, Joe, a ja ne znam tko si. Uze bocu crvenoga vina sa stola i šteku cigareta i gurnu ih pod ruku. On je izgledao tako nježno da je obuze krivnja. No žuto svjetlo taksija izvana zvalo ju je prema nepreciznoj adresi Jenkinsova prebivališta. Čovjek sa žutim svjetlom će joj pomoći. Uzevši oba ključa, zaključa vrata. Osveta nije bila slatka.

Jenkins je vjerojatno kod kuće u ovo doba koje se smatra prikladnim za objedovanje. Uvijek je volio puno jesti prije mraka i početka smjene u osam sati. Ima tako mračnu dušu, uvijek joj se činilo da više voli okrilje noći jer bi se s njom lakše stapao. Stubište je bilo široko i prazno, svi su bili unutra i jeli. Jednom sam živio u podrumu, bijaše joj ispričao Jenkins. Nije mi bilo lijepo, nemoj nikada živjeti ispod zemlje i nemoj se bojati otvoriti vrata čak ni ako je došao tvoj trenutak.

On bi joj uvijek otvorio vrata, njoj i svima ostalima. To je prednost veličine. Nije se iznenadio ugledavši je, čak se činilo da mu je drago, kao da je bijaše očekivao.

– Mršava Lizzie – promrmlja odmahujući glavom. – Mršava mala Lizzie. No, dakle.

Njegov je stan mirisao na kuhanje – nešto je pržio – suđe je bilo oprano i odloženo i prije nego što bijaše dokraja pojeo: čovjek koji slijedi alkoholičarska pravila nikada ne ogladni, čovjek koji ne nalazi ništa zanimljivo u hranjenju jer mu ono samo kvari žeđ. Primijeti vino koje je nosila ispod pazuha. Odmahnu glavom.

– Ah, Lizzie. Zar me toliko mrziš? – Da. Toliko. Ujak. Mentor. Otac, prijatelj, nitkov. Igrao je sve te uloge. Machiavellijev

sin. Razmaženi svećenik. Bijaše o njemu razmišljala s toliko ogorčenosti: u mislima bi razgovarala s njime, pisala bi mu pisma u glavi, nabijena mržnjom i optužbama. Ti podli gade: zašto si sa mnom upravljao kao s lutkom na koncu, gledao me i slušao kao pravi voajer? Hajde, ti staro smeće, reci mi zašto! Zašto si toliko mrzio osumnjičenoga? Jesi li, možda, samo želio da uspijem pa da ti postaneš slavan? Ili si možda mrzio mene? No odustade od svih tih pitanja shvativši da su postala bespredmetna. Nisu je više zanimali odgovori, a nije ga više ni mrzila. Njezina mržnja je bila tek prolazan okus na nepcu u koktelu brojnih drugih reakcija. Elisabeth je možda još i mogla opisati tu mržnju, ali nije više znala što je. Ona ga kratko obujmi. To je bilo i najviše i najmanje što je mogla učiniti da mu se zahvali i prizna činjenicu da, premda joj bijaše lagao, i ona njemu bijaše lagala. Oboje su bili napuhali dokaze, oboje su bili vjerovali u njih.

– Popij vino, Lizzie. Ja ću te gledati. Misliš da bi to za mene bilo zasluženo mučenje?

– Daj mi kavu. – Sjedni. Nerviraš me kada ovako stojiš. Istovremeno zapališe cigarete; pušili su istim tempom. Pila je kavu, gorku

kao i uvijek, iako se bolje sjećala viskija i vina. U ono joj je vrijeme mogao i intravenozno uštrcati drogu, bila joj je potrebna. Pepermint prije sastanka s Jackom. Gledajući Jenkinsa poželje zaplakati, ali znala je da bi se tako izložila riziku da je prezre.

– Samo ti daj – reče pročitavši joj misli. – Plači ako želiš. U tome su žene najbolje. Zaslužila si da se isplačeš, Lizzie. Da bar i ja mogu.

Ponovno se naljuti na njega. Ovo nije bio ponovni sastanak nabijen osjećajima, ovo je bio poslovni sastanak.

– Tko je Joe, dovraga? Zašto si s njim razgovarao? Jenkins sleže ramenima. – Djelovao mi je pristojno. On je bio prva veza.

Mislim da me zadužio. Znaš da je postojala veza: čovjek koji je fotografirao sličnu žrtvu doveo nas je do Jacka. Znala si za to, iako ga nikad nisi bila vidjela.

Joseph Maxell ti onda ne bi ništa značio. I dalje mislim da je pristojna osoba. I zato sam ga poslao u Devon da te malo pogleda. Donio mi je fotografiju. Pazio je na tebe. Učinio je to dragovoljno.

Duboko je disala, kao da trči uza stube. Nije imala dovoljno daha da izvrišti svoj bijes.

– Mislim da bi mogao biti lopov – reče. – Mislim da traži isto što je, možda, bio tražio i Emmin ubojica. S tom razlikom da ne vjerujem da bi Joe ubio za to. Nema takav karakter. Kao što nije imao ni Jack.

Jenkins odmahnu glavom. – A što bi želio ukrasti? Mitske dragulje tvoga oca? Pa sama si rekla da nikada nisu ni postojali.

Svrnuvši pogled ne odgovori mu, već nastavi. – Dobro, namjestio si mi ga. Ti si stvarno pravi genije u tim stvarima. Joe, Jack... ja, nema veze, ha? Ali zašto mi je postao saveznik? U čemu je trik? Što želi?

On uzdahnu, ustade i poče koračati sobom. Isto bi radio i u uredu, a njoj bi se od toga zavrtjelo u glavi. Pogled mu odluta prema vinskoj boci.

– Ne – reče ona. Dobaci mu šteku cigareta. On je spretno uhvati, derući celofan s nestrpljivošću djeteta koje otvara dar.

– Zamolio sam ga da te potraži – započne polako – jer je bio znatiželjan. A čovjek koji je uistinu znatiželjan ima dar. Motri. Zapaža stvari. Želi sve saznati radi vlastitog zadovoljstva. U njemu ima neke potpunosti. Sviđa mi se. Zato sam ga to zamolio. Brinem se za tebe.

– Za to je sada malo prekasno, zar ne? Tko te molio da se brineš? Ja nisam. Koliko si mu ispričao nakon što se prvi put bio pojavio kao veza do osumnjičenoga? Vjerojatno ti je laskao pa si mu ti davao sve informacije. I nakon što si mu pokazao fotografije moje mrtve sestre.

– Morao sam to učiniti. Da provjerim sličnost. Uostalom, bio je zanimljiv i puno je znao, pa sam mu pokazao slike tvoje sestre i kada je bila živa. Bog mi je svjedok, bio sam tako uzbuđen zbog njegove pomoći, a i trebao mi je netko nepristran. Puno nam je pomogao. Da, pokazao sam mu previše.

Elisabeth je razočarano čupkala kosu. Kopča kojom ju je držala podignutu bijaše popustila.

– A onda je, naravno, sve postala tajna operacija dok je sudac nije prekinuo. Tada se Joe vratio. Uznemiren. Rekao mi je da je, iako to nije znao u trenutku kada nam ga je bio pokazao prstom, naš osumnjičenik, sada već mrtav, bio netko koga je on poznavao. Osjećao se krivim.

Ona bijesno skoči na noge prevrćući pepeljaru na pod. – Poznavao je Jacka!? O, Isuse Kriste, zezaš me. Nemoj mi to govoriti. Poznavao je Jacka? Pa to je dovoljno da me zamrzi. Poznavao je Jacka? U kakvom su odnosu bili? Najbolji prijatelji? Braća po krvi?

Jenkins odmahnu glavom. – Ne. Ništa slično. Stari poznanici. Jedno se vrijeme nisu bili vidjeli, ali ipak su se poznavali. Nekakvo društvo s posla. Radila si u policiji, znaš kakva su već takva društva. Dečki koji zajedno rade i zabavljaju se. Ni približno tako bliski kako bi se moglo činiti.

Šutjela je. Laži i još laži. – Kada smo se ponovno našli nisam mu puno rekao – nastavi Jenkins. –

Nisam htio. Ali rekao sam mu kako te može pronaći i predložio mu da te pita. Stalno mi dolazi s pitanjima.

– I ti njemu vjeruješ!? – ispljunu gnjevno. – Vjeruješ da je nehotice podmetnuo starom kolegi, a onda pristaje učiniti sve što ti kažeš, pa se opet vraća s pitanjima!? To je pravi dar, zar ne?

On znakovito sleže ramenima. – Da. Vjerujem mu. A i ti bi trebala. Samo se ti drži njega, ja bih to učinio.

On je tvoja najbolja prilika. Dobar je čovjek. Tko će nas drugi saslušati, Lizzie? Tko drugi? Mi smo obilježeni, Lizzie.

Propalice. – Ali zašto!? Zašto se on drži mene? Što se iza toga krije? Jesam li ja

nakaza koja zadovoljava nečije izopačene sklonosti!? Mrsila je kosu, čupala vlasi. On uzdahnu. – Ne čini to, Lizzie. Izgledaš poput luđakinje. I prestani govoriti zašto,

zašto, zašto, ti mala ludice. Zar ti ne ide u tu tvrdu glavu da se nekome jednostavno sviđaš? Ljubav na prvi pogled, znaš. To sam i mislio. Jesam, tako mi svega. Svi smo te tako zavoljeli. Samo ti to nisi znala. – U njegovim očima zasjaše ljute suze; on ih obrisa, zapali novu cigaretu i zakašlja, glasno i dugo. Elisabeth čučnu pokraj njegova stolca, svojim rukama obujmi njegovu krupnu šaku i trljala ju je sve dok nije postala toplija. To je bio izgovor da i sama ne počne glupo plakati. Onda ustade i poče koračati sobom poput njega, drhteći kao da je hladnoća njegovih ruku zarazna.

– Ne. Ne mogu to prihvatiti, Jenks, zbilja ne mogu. Ne mogu prihvatiti da je samo znatiželjan i ništa drugo. Vidim mješavinu krivnje i znatiželje. Slojeve krivnje. Krivnju zbog prijatelja i... – Ona nervozno otpuhnu dim. – ...i znaš što još vidim? Sada to vidim jasno kao dan, ti ne? – Prstom ubode zrak prema njegovim prstima. – On je dao fotografiju jadne, mrtve Emme Jacku. Zar ne? Otkrio je da je njegov stari kolega u nevolji jer ju je on izazvao. Dovoljno je poznavao zakon da bi znao što će sabotirati cijelu stvar. – Ona zastade. – Možda je iz vica poslao fotografiju Jacku. Imao je pristup dokumentima: ti si mu sve pokazao. Mogu ga zamisliti kako stavlja sliku u džep. Za njega ništa nije povjerljivo. Za starog kolegu. Za uspomenu. Za sramotu. Za bilo što, samo da zaustavi ono što je bio započeo.

– Ne. – Kako to misliš, ne? – Ne, Joe ne govori istinu ako ga ne izazoveš, ali nije podao. I sam Bog

zna, dušo, da je mnogo neviniji nego ti, mnogo neviniji. Misliš da bi on mogao razmišljati poput tebe: on to ne zna. Ne zna nešto sabotirati. Ne zna ukrasti. Nije razbludan. Nije poslao fotografiju.

– Pa tko ju je onda poslao? – zaurla ona. – Tko je sve završio na taj način? Bez sudskog procesa u kojem se mogla ustanoviti istina pa bismo svi mi bili oslobođeni: ti, ja, Jack. Tko ju je poslao?

Jenkins ustade. Uhvati je za ramena pripremajući se. U njegovim očima zrcalilo se preklinjanje. Za nadu, oproštaj, shvaćanje, razumijevanje: nije znala za što sve.

– Ja sam je poslao! – zaviknu. – Ja sam je poslao, dovraga! Samo sam na taj način mogao sve to završiti.

Potom se njegov glas umorno slomi. – Ma daj, Lizzie. Odrasti. Nisam se mogao osloniti na porotu. Tko se uopće može osloniti na porotu? A tebi nisam mogao ništa reći.

Tišina ispuni zrak. Onda ona napokon kimnu. Gurnu ga na stolac. Nespretno otvorivši vino, proli ga u sudoper.

Zgrada u kojoj je živio Jenkins kao da je počinjala oživljavati kako je padao mrak. Otvorena vrata, buka televizora. Elisabeth poželi potrčati, ali nije mogla ništa drugo doli hodati, hodati i samo hodati. Niza stube, na ulicu, u toplo svjetlo podzemne željeznice. Opasne, glasno izgovorene riječi odzvanjale vlakom. Zaljubio se u fotografiju tvoje sestre. Stari kolega. Joe je pristojan, velikodušan čovjek.

Osvijetljeni prozori u njezinoj ulici. Kod nekoga je proslava. Kvaliteta automobila postaje s vremenom sve bolja, cijela četvrt mijenja se u nešto bolje i pristojnije. Vlasnici će možda uskoro poželjeti vratiti se u svoj dom. Na pola kuća su skele, renoviraju se i najavljuje da će se u njih useliti bogatiji župljani. Vrijeme je za regeneraciju, red u njima.

Pogleda prema tornju, kao i uvijek zahvalna mu na njegovoj gradnji i osamljenosti. Stade.

Na satu je bilo deset do četiri.

Sedamnaesto poglavlje

ikakve droge nisu odgovarale onoj mješavini krvi, mišića i zbunjenosti koja je tvorila Josepha Maxella. Lijekovi su na njega imali i prejak učinak.

Kada Joe kao mladić jednom bijaše pokušao udisati drogu iz plastične vrećice, sve je završilo smijehom i snom, isto kao i prvi lijek protiv bolova koji mu bijaše dao zubar pobojavši se da će ugristi. Bilo je glupo da je tako velik momak tako osjetljiv na te pojačane, kratkotrajne učinke; uvijek se toga sramio. Umiješaj malu dozu nečega bezopasnog u alkohol, dodaj malu dozu umora, i eto, Joe ti je na raspolaganju.

Kada je Joe čuo Elisabeth kako govori što je napravila s aspirinom, poželio ju je udariti, ali za to je već bilo prekasno. Slušao je kako ga zaobilazi i poliježe, a onda mu je postalo svejedno. Nedostajao mu je i trebao san, pravi san, bez snova ispunjenih značenjem i zvukom mrtvoga sata. Bio je rođen neispavan, pa je spavao na svome krevetu sanjajući razne slike dok je sunce zalazilo. Prožmirio je i kosu zraku zalazećega sunca, i navečer se napokon probudio, omamljeno gladan.

Dječački glas je tužno zavijao u automatsku sekretaricu: – Gdje si, mršava Lizzie,... gdje si?

To mu ne bi učinio niti jedan prijatelj, samo žena je za to sposobna. Bilo mu je hladno i vrtjelo mu se; bio je ljutit ali nije imao snage srditi se. Nekoliko sati, bijaše mu rekla, ali kako se njemu činilo, bijaše odspavao barem dvanaest i sada je mogao biti ili sumrak ili zora.

Joe se zagleda u strop pokušavajući shvatiti koje je doba dana i koji sat. Još uvijek je bila večer. Kruljenje u njegovu želucu bilo je neobično glasno, što ga je tjeralo da se pokrene. Sve dok nije začuo neke druge zvukove.

Netko je bio tu. Uspinjao se stubama. Joe stade napeto osluškivati. Neće joj doviknuti ništa uvredljivo, samo će je podsjetiti na to kakvo je jadno, podlo stvorenje, a kada se Elisabeth približi rubu njegova kreveta, udarit će je u prolazu, nejako, ali dovoljno jako da je kazni.

On zatvori oči; bilo mu je lako pretvarati se da spava, osjećao se kao da je od olova. Olovo u krovu crkve... čudno da je još uvijek tamo.

Pomisli na Elisabeth i na to kako bijaše oštrila noževe pa se u njegovoj glavi rodi pitanje je li izašla s oružjem poput noža za povrće. Na kakvu se misiju, uopće, otputila? Osluškujući, otvori oči i polagano poče shvaćati da prema njemu dolaze koraci koji možda i nisu njezini. Zvukovi su bili nesigurni, netko je strugao nogama i kao da se gubio, nakon svakog koraka bi zastao i dodirivao zid kako bi se o njega odupro. To je za Elisabeth bilo presporo, iako se nije mogla brzo kretati; o, bože, kako ju je samo želio vidjeti kako trči. No premda je bila spora, ona nije hodala tako promišljeno, nikada tako nesigurno.

N

Dakle, pijana je, pravo joj budi, bilo bi mu svejedno čak i da je tako, no znao je da ovo nije ona. Mogao bi to biti Flynn s trećim ključem, pregledava svoje podstanare. Joe odbaci pokrivač, a onda opet naglo sjede. Od šoka mu se zavrtje pa posluša perverzni nagon da ponovno legne i zatvori oči.

Poluotvorena vrata sobe zaškripješe. Joe namirisa nesigurnost i nepoznati losion poslije brijanja koji je pripadao čovjeku koji mu se približavao. On se zaustavi iznad njega i pogleda ga, nepravilno dišući.

Joe očajnički poželi čvrsto držati sklopljene oči, ali je to bilo nemoguće. Začu zvuk krutoga celofana, a onda osjeti sladak miris parfema, prirodna i neprirodna u podjednakoj mjeri.

Isuse Bože! Michael Jacobi s buketom cvijeća u ruci. Stari prijatelj. Joe stade proučavati lice na slabome svjetlu koje je dopiralo kroz prozor,

očima još uvijek mutnim od sna. Rupica na bradi, zavinute obrve... zašto je uopće sumnjao? Lice koje već mnogo puta bijaše poželio fotografirati zbog njegove inteligentne praznine. Lice sata koji sakriva mehanički um nesposoban za razmišljanje. Izuzetno odan.

Joe nastavi gledati njegovo lice kao da vremena imaju napretek. Nikada te nisam uspio dokraja shvatiti, Mike, druže stari. Tako savršeno

dosljedna u toj tvojoj gospodskoj finoći, s maštom vrapca. Nikada nisi učinio ništa naglo i nikada nisi rekao ništa barem mrvicu originalno. Kada si počeo raditi Jack te obožavao: ti si ga slušao, za razliku od ljudi poput mene koji su izbjegavali njegovo stalo naricanje; onda je Jack dobio otkaz, ti unaprjeđenje, a ja sam otišao i nisam ništa poduzimao. Kraj Jacka je čovjek uvijek morao osjećati krivnju, zar ne, Mike? Tebi kao da nije smetalo što njemu treba previše, što nikada ne sluša. Ti slušaš, ali ne pridonosiš ničemu, sve upiješ poput spužve i tek onda nešto izjaviš. Nikada nisam mislio da bih te se mogao bojati, no sada te se bojim. Joe, ni ne trepnuvši, obliznu suhe usne.

Michael je bio jak i Joe je znao da ga se treba bojati. Bilo je puno snage u tim mišićima izgrađenim za dugih sati provedenih u gimnastičkoj dvorani; bavio se kick-boxingom i dizanjem utega. Kretao se pomalo nespretno, mrzio je plesati i više je volio gledati. On i Rob često bi se šalili kako bi se Mike najbolje snašao sa strogo određenim koracima bečkoga valcera. Na ovome čovjeku nije bilo ničega spontanog, osim njegova osmijeha, koji možda također nije bio prirodan.

Sporo, nesigurno cerenje, više nalik grimasi, raskoli sada crte Michaelova lica, kao da nije siguran što bi drugo mogao učiniti. Ovaj je osmijeh bio poput onoga drugog, ljubaznog.

– Nisam te očekivao, prijatelju – promrmlja Joe. Nije se uspio nasmiješiti. Srce mu je ubrzano kucalo, kao da će iskočiti iz njegovih grudi i započeti vlastiti život.

– Gdje je ona? – Michaelov bio je glas pristojan, ali uporan, kao u osobe koja radi u telefonskoj centrali na odjelu za pritužbe.

– Nemam pojma, stari.

Osmijeha nestade. Michael ugleda bocu pjenušca i prevrnutu čašu na podu. Kao da mu je to nešto znači, kimnu prijekorno. Podignu bocu i preokrenu je tako da se sadržaj izlio po podu, a on ju je i dalje držao za grlić. Ako to dotakne moju glavu, pomisli Joe, ne znam što će prvo puknuti.

– Gdje je ona? – Rekao sam ti, stari. Ne znam. Kog to vraga radiš!? Joe shvati glupost cijele situacije. Ipak se nasmrt

bojao, više nego ikada u životu. Boca: oružje. Nitko nije pronašao oružje koje je bilo upotrijebljeno na Emmi i onoj djevojci, Angeli. Nešto čime bi napravio prve pukotine prije nego što bi ih izudarao, polomio nogama i probo nožem. Vjerojatno je uživao u tim zvukovima. Boca se može oprati, odnijeti, bezazleno ostaviti na mjestu s kojega je bila i uzeta. Može se dobro oprati. A možda netko voli i više? Mora li boca biti baš od zelenoga stakla? Može li biti plava?

Osjeti bol kada mu je dotaknula rub glave, otkotrljala se preko madraca i pala na pod s druge strane kreveta, kao da je začuđen vlastitom brzinom. Bio je mnogo krupniji od Michaela, ali i nespretniji, manje gibak. Niži su ljudi uvijek bolji borci – taj se glupi klišej pojavi u njegovoj glavi i podsjeti ga na vlastitu slabost. Nije mogao jednakom mjerom uzvratiti snazi koja se bijaše rodila iz bijesa i sada je sjajila u Michaelovim tamnomodrim očima. Nije mogao ustuknuti niti pred drugim i trećim udarcem, koje je malo ublažila vratna kost. Udarac, kotrljanje, udarac. Noga se spoji s njegovim rebrima prije nego što se uspio osoviti na noge, dašćući. Poput gladijatora zagledaše se jedan u drugoga. Žuljao ga je znoj ispod pazuha. Nije mogao disati.

– Mike, prestani. Što ti je? Zašto!? – Gdje je ona? Joe nogom dotaknu celofanski omot buketa i okliznu se na njega: osjeti

bolestan slatkast miris. Osjećao se potpuno bespomoćno: nikada nije sam izazivao nasilje ili učio boriti se – to je za njega bilo poput prokletstva – znao bi jedino grliti nekoga do smrti i to je bilo sve.

Na trenutak osjeti olakšanje gledajući Michaela kako polako i pažljivo odlaže bocu kao da će mu kasnije još zatrebati. No olakšanje je kratko potrajalo. Michael je sada u ruci držao nož.

Joe uzmaknu prema vratima, i nogom gurnu buket ustranu. Rukom potraživši kvaku, kliznu kroz vrata i pojuri uz kamene stube. U unutrašnjosti tornja bilo je potpuno mračno, mračno kao u rogu. Popet će se jednu razinu više i onda će biti u prednosti. Pronašao je još jedna vrata koja može zatvoriti. No dok je hodao shvati da je, zapravo, budala: trebao se spustiti i izaći u noć, a ne popeti se i sve se više uvlačiti u stupicu, poput neke glupe zvijezde u trileru. Poznavao je ove stube, bio je brži, ali jednom se rukom nije mogao koristiti, a glasni koraci odavali su ga progonitelju.

Ušavši u prostoriju sa satom, okrenu se i suoči s Michaelom, onda se spotaknu na vezice svojih čizama, začu kako koljenom udara o pod i osjeti dah na potiljku, ruku oko grla. Na kratak, užasan trenutak pomisli da će ga Michael poljubiti, tako ga blizu bijaše privukao. Reći će mu ,,Dobro, dobro, gdje te

boli?” majčinskim glasom, reći će da je sve ovo bila šala, upravo ono što je sam sebi govorio sve otkako Sova bijaše progovorio. Jer Sovu nitko nikada ne sluša. Nije osjetio oštricu kroz flanelsku košulju, samo njezinu snagu, poput svemoćna udarca koji ga je iz poluklečećega položaja bacio prema naprijed, na lice, preko praga. A onda ništa, samo gromoglasni zveket disanja.

Nije bilo dovoljno mjesta da podigne nogu i udari ga: Michael pokuša jednom. A onda dolje zazvoni telefon i on zastade. Pričekao je dok zapovjednička zvonjava nije prestala odjekivati... Molim vas da ostavite poruku nakon zvučnoga signala... a onda, kao da ga netko zove, brzo krenu za zvukom. Baci još jedan pogled na veliko oboreno tijelo – samo stenje, ne vrišti – zadovoljan što ga je smirio. Siđe kao da zna tko je. Došavši do vrata sobe s velikim prozorom, začu poznati glas. Njegova majka.

– ... i zato me svakako nazovi, Elisabeth. Imam savršenoga muškarca za tebe. Vidjet ćeš. Vidjet ćeš.

Klik. Zujanje. Michael zaboravi gdje se nalazi. Majčine su poruke uvijek bile za njega.

Čekao je. Zabavljao se. Pogledao je cvijeće na podu, dotaknuo ga nogom i potražio vazu da ga odloži. Pronašao je jednu s plavim točkama ali se predomislio – ne, nije dobra boja – i pažljivo je odložio.

Potražio je sredstvo za čišćenje po ormarima i odmahnuo glavom. Pronašao je zahod. Vrebao je, pregledavajući knjige i skrovita mjesta. Uvijek najprije pitaj.

Čekao je. Gore je Joe ležao na podu i grčevito se držao za ranu. Razmišljao je o boli i

pokušao se pretvarati da postoji. Otvorio je usta da poviče, ali otkrio je da ne može proizvesti nikakav zvuk. Pokušao se opet prisjetiti koje je doba dana. Otkrio je da mu je košulja ispunjena krvlju i pritisnuo je na ranu, prestrašen. Bio je još prestrašeniji zamišljajući što će dogoditi Elisabeth kada se vrati, a sve je to bila njegova krivnja. Bio je kriv, kriv, kriv.

Ponovno je u mislima začuo kucanje sata, u ritmu svoga bila. Sav je gorio, rana ga je proždirala, uništavala ga njegovom vlastitom sramotom. Oprosti, Lizzie, kakva sam ja budala, oprosti. A onda je počeo puzati, klimave glave, poput nesigurna djeteta, velikim prostranstvom poda.

Ljudi nisu oduvijek laštili dijamante, iako su ih čuvali, nisu ni željeli ni znali to raditi. Matthew je to naučio od Audrey.

Prije pet stoljeća u vjenčani prsten su stavljali grubo obrađeni dijamant i cijenili ga poput simbola jednostavno zato što je bio tako savršeno čvrst. Nije im bio lijep, već jednostavno čvršći odbilo čega drugoga, ugrađen u plemenitu kovinu poput zamrznute stijene. Tako čvrst, da je bio potreban cijeli dan, da se obradi dijamant od jednoga karata, a i za to je bilo potrebno poznavati niz vještina, koje su se rabile točno određenim redoslijedom kako bi on postao

sjajan. A tako je i danas. Rezač ga raskoli, onda se izbrusi prvih osam faseta koje određuju konačni oblik, a ostatak napravi draguljar. Čak niti samo napola izbrušen dijamant ne sliči kamenu, ali ne izgleda ni tako vrijedno.

On izgleda... obično. Matthew je znao da je prevelik, puno prevelik da bi se pomokrio u krevet.

To je kratko razdoblje njegova života pripadalo jednome drugom dobu, otprilike onome kada se bijaše počeo sjećati, a onda su ga izliječili nagradama i hrabrenjem. Sada se to smatralo zločinom.

On se odmaknu od vlage koju bijaše stvorio, ali sve je bilo vlažno, neugoda je bila preširoka a sram koji je ležao pokraj nje prevelik. No bilo je tu i izvjesnoga osjećaja ugode, jer ga to bijaše probudilo iz polusna. Ležao je u tišini koju je prekidao samo šapat mora u pozadini i vidio da nema nikakvih koraka ni pitanja, nikoga. Ugodan zvuk mora ga je uspavljivao, podsjećao ga na to da je kod kuće pa je počeo normalno disati, uvjeravajući samoga sebe da nitko neće otvoriti vrata i da nikakvo lice neće proviriti unutra dok se on pravi kako spava.

Odmaknuvši se od vlage na sam rub madraca, stade na pod, podvuče ruku pod jastuk i upali svjetlo. Kamenje je bilo oštro i hladno i nije ga uspio zagrijati. Osam nepravilnih, napola obrađenih grumenova. Možda su bili tako hladni jer ih on nije htio držati dovoljno dugo da ih ugrije, bockali su tople dlanove njegovih ruku, lijepili se za njih, nisu se dali van. Dijamant se lijepi za masne podloge, sjeti se, iako mu nije bilo jasno zašto je tome tako. Tako mali komadići, grubo oblikovani u kap, na svakome kraju na njih je bio zalijepljen po komad metala. Kada ih je bolje pogledao primijetio je da se tri sastoje od manjih, slijepljenih kamenčića kako bi izgledali poput ostalih. Dva su bila mutna. Bio je siguran da su neki od čistoga stakla, ali bio je isto toliko siguran da su ostali nešto sasvim drugo. Vrativši ih u vreću, stavi ih pod jastuk. Bilo je drugih staklenih i kristalnih komada u njegovoj kolekciji koji će jednako skladno izgledati na lusteru i nadoknaditi praznine koje nitko ne bijaše primijetio, ali želio je, želio je, oh, kako je želio da ove nikada nije bio skinuo. Ovo vrijedno kamenje predstavljalo je preveliku odgovornost. I to bi bilo bolje, pretpostavljao je, od onoga što bijaše nakanio učiniti. Uništiti sve. Prerezati konopac o kojemu bi visio sa stropa. No to ga ne bi dovoljno uništilo. Mogao bi ga odvući van, pregaziti ga buldožerom nekoliko puta. No, to je djetinjasto. Sutra bi ga trebalo očistiti.

Matthew nije znao što se bijaše dogodilo s majčinim prstenjem. Imala ih je tako puno, uglavnom malih i krhkih. Netko mu je bio silom otvorio ruku i nježno ih uzeo iz nje, ne osvrćući se na njegove prosvjede kada se nije htio od njih odvojiti. To nije bila ona ista osoba koja je bila provirila kroz vrata, zatvorila ih i otišla dok je dolje galamio radio, onoga zadnjeg dana kada je mama bila u kući. To je bila neka druga osoba, krupan muškarac, koja ga je zamotala u deku i odnijela ga dolje pa onda u auto, dok on je jecao i trzao se, zovući mamu. Tatino lice ocrtavalo se u daljini, natečeno od šoka i suza. Kraj života kakav bijahu poznavali. Matthew se dosjeti: pa valjda tata ima prstenje koje mama njemu bijaše dala prije no što ga je poslala na kat.

Da. Ne. Možda. Nekakav tihi zvuk doprije iz kuta njegove sobe. On se za trenutak sledi, a

onda se prisjeti. Bio je to tih zvuk, grebanje tiše od zujanja muhe u daljini, no dovoljno glasan da rastjera ostatak njegove noćne more i tupe boli što Lizzie nije tu. On otrča do kartonske kutije podstavljene novinskim papirom i krpama. Jež Harry također se bijaše pomokrio u krevet i Matthew se zato osjeti puno bolje. Harry je sada njuškao tražeći izlaz, no bio je pospan i ne previše voljan. U njegovoj postelji nalazili su se izgaženi ostaci mlijeka, jogurta i izmeta. Matthew pažljivo uze Harryja, zapjevušivši “Bok, Harry” i postavi ga na hrpu novina pokraj kutije. Uvjeravao se da je ovaj drugi Harry isti kao onaj prvi koji je bio izbačen kroz prozor, ali znao je da je to laž, kao i mnoge druge stvari. No to nije bilo važno i nije bilo išta vrijedno pamćenja. Ovoga Harryja bijaše pronašao rano ujutro i unio ga u kuću dok su se gosti okupljali na doručku, a baka ga je prihvatila bez komentara. Nije bilo nikakva izazova.

– Možemo raditi što hoćemo, zar ne, Harry? – šapnu i stavi ga na novu hrpu čistih novina. Bio se ponovno posrao, stalno je mokrio, nije se obazirao na male crvene buhe. Nitko se ne usuđuje dirnuti Harryja. Matthew uze plastičnu vrećicu ispod jastuka i stavi je ispod Harryja. Neka sere po njoj. Ovaj to i učini. Harryja nije lako voljeti. Matthewu je to bilo jasno. No nije lako voljeti ni dječaka koji mokri u krevet.

Obojicu će ih poslati od kuće. Kada bi imali novaca. Kada, kada, kada bi bilo novaca a oni to znali; novaca ili dragoga kamenja: sve je to bilo isto.

Ostani u sobi, Matt. Ne izlazi. Pogleda na sat sa smiješnim licima. Deset do dvanaest. Još mnogo sati do

dana.

Da je zbilja bilo deset do četiri poslijepodne, svi bi se odgovori bili posložili. Danju bi njome prevladao zdrav razum, logika koju je prizivalo sunce, hrabrost koju je uvijek osjećala sa zorom. Ali sada, kada je bila gotovo ponoć, nakon duga hoda kući sve je to bijaše napustilo. Znači, uspio je pomaknuti sat. Sirova snaga zna pokrenuti kazaljke. A on posjeduje i snagu i moć zadirkivanja. Mislim, znam... govorio je kada ga zadnji put bijaše slušala, a njezin je odgovor bio: odlazim. Idem nekome tko bi mogao misliti da si lopov i tko će podržati moje neobično, izopačeno viđenje muškaraca. No opet bijaše pogriješila.

On je dobar čovjek, Lizzie, prijetvoran bez izlike. No u usporedbi s tobom, potpuno je nevin. Pokvareni smo, Lizzie, ti i ja, označeni preko svake mjere. Što će se dogoditi ako nazoveš policiju jer na satu nije isto vrijeme kao kada si posljednji put na njega pogledala?

Budalo. Ona je bila nemoćna budala; potraži ključ i shvati dok ga je okretala kako starinski glasno škripi, kako je to neprilično i, naposljetku, kako je nemoćan ključ koji se okreće bez ikakva učinka jer su vrata bila otključana. Zatvorena da, ali ne i zaključana.

Šššš, smiri se, ššš, to je samo histerija. Ovo je tvoj dom, moraš ući, nema izbora i ne možeš pobjeći.

Ipak je odugovlačila, malo pričekala zapalivši cigaretu, pogledala crveni vršak, obišla toranj i primijetila da se kroz prozore ne vidi svjetlo, a onda je pjevušeći krenula uza stube. Nikada nije imala sluha, tako joj bijaše rekao učitelj: nikada nije imala nikakav dar osim te proklete svojeglavosti. No nije se mogla odreći te svoje boljke, jer je liječenje ovisilo samo o njoj, čak i ako je ozlijedi ili ubije. Nije mislila da je hrabra dok je koračala uza stube: zapravo je bila fatalist, osuđena da radi ovo što radi. Prinosila se kao žrtvu bogovima.

Po stoti se put zadivi činjenici da u sobi iz koje se zvonilo nikada nije potpuno mračno. Bila je tmurna, ali ne i mračna. Ona posegnu za prekidačem za svjetlo, a onda joj ruka pade. Vidjela je potpuno jasno. Po podu je bilo rasuto cvijeće, a za stolom je sjedio muškarac, gledao je i smiješio se.

– Dobra večer – reče on tiho. – Ja sam došao na sastanak. A onda ona doista upali svjetlo. Prekidač je bio postavljen visoko na zidu.

Nitko ne može prodrijeti u um tog amatera koji je ovdje postavljao rasvjetu. – Baš lijepo – odvrati. Žustro prijeđe preko prostorije gazeći cvijeće, kao da je sasvim normalno

što je pod u njezinoj dnevnoj sobi posut slomljenim cvijećem. Ispruži ruku, izazivajući ga da je prihvati, kao da je ovo jedan svakodnevni

susret koji iziskuje uobičajene pristojnosti. Bilo joj je važno da ga može dotaknuti, osjetiti njegovu kožu, smanjiti strah i odbojnost koja je uz njega dolazila. Možda tako osvoji malo prednosti.

Iznenadi je njegova automatska reakcija: i on pruži ruku pa se rukovaše. Ruka je bila hladnija nego ona zadnja što je bijaše dotaknula, dlan mu je bio mekan i suh. Ovaj čovjek nikada nije radio teške poslove. Kontakt ga zbuni pa se brzo povuče.

– Čekao sam te – reče nestrpljivo. – Dugo sam te čekao. – Jesmo li se već negdje ranije sreli? – upita ga kao u opuštenome

razgovoru. – Čini mi se da jesmo. Jesmo li? On se nasmiješi. Slične osmijehe bijaše vidjela na mrtvacima. Potom se

osmijeh rastopi u mrštenje. – O, da. Naravno. – Pokušat ću pogoditi – reče ona zaigrano. – Vi ste došli na sastanak, ali to

nije baš potpuno sastanak naslijepo. Gdje smo se upoznali? U klubu? Kafiću? Kraj mora?

Odmahivao je glavom, nisu mu se sviđala pitanja. Da ih je postavljao on, imao bi situaciju pod kontrolom, ali ovako nije znao kako bi joj lagao. Morao je biti iskren.

– Gdje smo se sreli? – stade ga nukati. – Kraj mora – odgovori on nevoljko, a onda doda: – Sličiš na sestru. Ali

nisi tako lijepa.

Bio je zgodan, primijetila je. Pažljivo oblikovana frizura. Nije ga prepoznala, ali činilo joj se da bi mogla pronaći ključ u okolišavu Patsynom opisu.

Nije bila lijepa kao Emma, nije bila živahna kao Patsy, sada više nikada neće biti poput njih. Imao je tamne hlače i teške čizme, a misli su mu se počinjale bistriti.

Mogla ga je zamisliti kao jednog od Emminih prijatelja. Baš onaj tip muškarca kakve Emma bijaše ohrabrivala prije nego što se udala.

– Tko te poslao na sastanak sa mnom? On se sjeti uputa. Donesi joj cvijeće. Budi ljubazan. Ubij je. – Poslala me mama. U njegovu se glasu sve jače čula panika. Izgledala je poput Emme, ali nije

ga gledala. Morala je iskriviti vrat tako da mu se činilo da gleda u točku iza njegova ramena i nuka ga da se okrene. U njoj nije mogao nazrijeti strah a bio je naviknut na strah. Strah je bio otponac, oči koje bi zurile ravno u njegove, konačni katalizator koji bi stvarao mahnitost. Strah i molbe i laži. Ali pitanja ne.

– A što mama želi? – Tebe. Rubine i dijamante i tebe. – Glas je postajao sve viši. – Ali zašto, dovraga!? – I njezin glas postade oštriji, prekidajući krhki,

umjetni mir. Ovo je onaj čovjek, bila je u to uvjerena, osjećala je to sa sigurnošću, koji joj bijaše šaptao na uho dok je ležala na podu u uličici u Budleyju. – Dijamanti – bio je šapnuo. – Gdje su dijamanti? Trebaju mi za prijatelja kojega si ubila, a čak i ako nestanu svi moji prijatelji, trebaju mi za moju mamu. – Sada je znala tko je on.

– JOE! – vrisnu. – JOE, JOE, JOE! – Mrtav je – poviknu Michael. – Mrtav. ŠUTI! No ona je nastavljala vrištati sve dok je nije ošamario. Glasan vuk u tišini.

Glava joj se trznu u stranu, nije osjetila bol, samo štetu i nagli prestanak vriska. A onda je stade ljuljati u zagrljaju, čvrsto je držeći, poput velikog i snažnog medvjeda. Tijelom joj sputavši ruke uz tijelo, stiskao ju je tako da je mislila da će joj popucati rebra. Onda osjeti ukiseljeni miris njegova parfema, njegove zube na svome vratu i erekciju na svojim preponama. Mirno je ležala. Njegova je uzbuđenost na neobičan način bijaše smirila. Tako i s Jackom bijaše stajala, pokraj rijeke, osjećajući njegovu sirovu, zbunjenu želju, i razmišljajući samoobrambeno kako je smiješno moćna i istovremeno okrutna ta zvijer, kako se priroda ružno poigrala s muškarcima pa se pretvaraju u budale koje se same odaju. Razmišljala je o tome kao da je to neka trula voćka. Onda je prezir bijaše usmjerio k cilju, a sada se događalo to isto, dok je bila stisnuta u zagrljaju djevca.

– Emma – govorio je – Emma. Je li se Emma s njime bila borila? Molila ga? Vrištala na njega nizom

reakcija normalnih obzirom na takvu prijetnju? Umjesto da se paralizirala kao ona, Elisabeth, tako sklona tome jer se bijaše odučila od svih normalnih reakcija

osim prevladavajućega straha od boli. Stisak olabavi. Bili su slične visine. Dok je podizao ruku osjećala je otisak njegovih zubi na svome uništenom vratnom mišiću i poželje povratiti po njemu. A onda on pokaza zube, sjajnobijele, brižljivo održavane, i njoj u tom trenutku više nije bilo važno što će se dogoditi njoj ili njemu. Važan je bio Joe. Nevini.

– Slušaj me – reče jasno, usprkos drhtanju koje nije mogla suzbiti. – Imam lijep nakit. Blago moga oca. To bi se mami sviđalo, zar ne?

On odmahnuo glavom. Umorno se odmaknu od nje. Spreman prsnuti, čekao je pravi tren, naoružan oštricom. Elisabeth nije ni vidjela kada se pojavila, samo je začula zvuk. Isuse, jadni Joe... jedva je suzbila fatalni vrisak. Joe je dobar čovjek. Budi mirna, misli na trulu bananu. Ne možeš se boriti s ovim čovjekom: uvijek si znala da je to nemoguće, on će te rastrgati, kao što je rastrgao i cvijeće. Ne možeš se boriti, ne možeš pobjeći.

– Gledaj – reče poslovno. – Nisam ih imala prije, ali sada su kod mene. Sve su vrijeme bili sakriveni ovdje. Mama se trebala toga sjetiti, zar ne? No, no, sva ta galama nizašto. Hajde. Pokazat ću ti ih. Uzmi i nož.

Polako se zaputi prema vratima i poče se uspinjati. Slijedio ju je dovoljno blizu da je može zgrabiti, dovoljno daleko ukoliko se naglo okrene i udari ga. Sigurno zna, razmišljala je, da bi jedva osjetio da ga udarim. On ima čizme. No možda ipak ne zna da jedva nosim vrećicu iz prodavaonice do taksija, ili uz jednu razinu stuba. I da su mi noge od hladetine, a cijelo tijelo slabo.

Stigoše do vrata prostorije sa satom. Ona zastade i pogleda unutra, a onda na butini osjeti vrh noža.

– Ne tu – zagunđa on, – Ne. Nemoj tu gledati. No uspjela je baciti pogled, a u sumraku je vidjela više od njega jer je

poznavala prostoriju. Vidjela je dovoljno da zna da nema nikoga. Joe nije bio na krevetu ili bilo gdje drugdje pa je obuze olakšanje, a onda tuga. Otišao je, pobjegao je, na sigurnom je, ali napustio ju je. Bi li Joe to učinio? Ne. Njih dvoje bili su sami i lovili su se stubama. Joe nije slobodan, mrtav je. Ovaj čovjek joj dosad ništa nije slagao. No ne mora mu vjerovati.

Uza stube, još i još. Prisili se čavrljati poput turističkoga vodiča. – Pazi, ima paučine. Pazi kamo staješ. Tamno je, zar ne? Nije staro kao što

izgleda. Što mama najviše voli? Možda misli da smaragdi donose nesreću? Moj je otac tako mislio. Rekao je da se rijetko nađe savršen primjerak. Često imaju grešku.

Ponovno zastade, teško dišući jer je počela gubiti dah, ali još jedan grub ubod noža potjera je dalje. On nije gubio dah, već kao da je dobivao na snazi.

Zastadoše su na pragu pokraj zvona. Mjesečina je bila napola sjajna, kao dan kroz drvene rebrenice. Preko drva je bila pričvršćena žica pa je sve sličilo na zatvor. Zvona su muklo sjajila, prostorija je sličila strojarnici.

– Ovdje? – Da, ovdje. No nisam točno sigurna gdje. Opet lagani ubod nožem. Osjeti kako joj krv teče niz nogavicu hlača.

– Treba nam više svjetla – najavi on. – Nema svjetla – slaga. – Ispruži ruku. Učini to što joj je rekao. Bijela put na mjesečini. On je lagano zadera

nožem. Krv prokulja i ona zamalo zavrišti. Oporavljeni mišić – ponovno uništen! Više nije imala što izgubiti.

Bijaše povukao vrata za njima kada su ušli. Bila su kruta i nepopustljiva, vrata koja se najmanje koristilo u ovoj zgradi čiji arhitekt bijaše volio srednjovjekovna vrata. Sa svake strane stajale su drvene daske, ostaci ranijih restauracija. On obori jednu preko vrata. Lakoća kojom ju je podigao na tren je ispuni zavišću: jednom je i ona bila jaka, skoro ovako jaka. Daska i vrata otežat će mogući bijeg. Da, lud je, ali nije glup. Elisabeth je stajala, držeći ranjenu ruku.

– Gdje su? – U njegovu glasu čula se panika i pohlepa. – Ispod ove. Prilijepljeni s druge strane, pri vrhu. Nekoliko ih je. – Rubini – promrmlja. – Njih najviše voli. – Dva. Barem. – Izvadi ih! – prosikta, a ona ugleda kako je oštrica noža zadrhtala. – Ne mogu – zacvili. – Ne mogu, ne mogu. Boli me. Nije mu lagala. Zvono je, obješeno na poprečnu gredu, ležalo na pola metra

od poda. Soba za malog i spretnog čovjeka, ili, još bolje, dječaka koji može ispod njega staviti glavu i posegnuti. On pogleda prema prostoru u polutami, a onda opet prema njoj.

– Lezi. Ona sjede i potom leže. Svježa piljevina zaškaklja joj leđa. Tražio je samo

poslušnost: no postojala je i jedna veća potreba, čak i od toga, potreba koju nije mogao kontrolirati. Michael dotaknu zvono, osjećajući glatki metal od pola tone. A onda leže pokraj njega i podvuče se unutra kao čovjek koji pregledava donji dio automobila. Pomaknu se još dublje, slijepo posežući u tamu, najprije uz rub. Napravio me Robert Cross.

Osovivši se na noge, ona zgrabi sjekiru koja je ležala iza krpe pokraj dasaka, a koju on u polutami nije mogao primijetiti. Zapamtit će to mjesto. Nije je mogla prinijeti živome mesu, već je zamahnula njome visoko iznad svoje glave. Ona se uz zveket odbi od zvona i zabi u poprečnu gredu na kojoj je visjelo. Greda se zatrese i napuče.

Još jednom upre svom snagom, dok su joj se leđni i ručni mišići napinjali i lomili, a greda je pucala. Zvono se stropošta, a cijela se prostorija zatrese buneći se. Uslijedi tišina poput one nakon eksplozije bombe. A onda započe vrištanje.

Nije željela vidjeti što je učinila. Vukla je dasku od vrata, raskrvavljenih ruku, potražila kvaku i, milujući, zid jurila dolje. Joe, Joe, gdje je Joe!? Znala je gdje je, znala je svaki centimetar ovoga mjesta. U sobi sa satom.

Upali svjetlo, gledajući mehanizam koji je toliko volio. Bio je tamo, zgrčen u malom prostoru za njihalo; zagrli ga i kada je posegnula za njim, on joj se

sruši u ruke kao kakva strašna, krvava igračka. Rušeći se pod njegovom težinom ublaži njegov pad, izvuče se od ispod njega i pogleda ga. Samo krv i još krvi. Krv u njegovoj prekrasnoj kosi, a gore: neprestani krikovi.

Zora na jugoistočnoj obali. Dan je bio lijep, kišu su očekivali tek kasnije. Matthew Davey iskrade se iz bakine kuće, prođe kroz vrt i izađe na vrata koja su vodila prema moru. More je sjajilo, svjetlo je bilo tako jako da je ubadalo njegove umorne oči. Nebo je bilo bjelje od krede, ispunjeno maglicom koja zaogrnula i pritisnula more učinivši ga tako neobično mirnim. Matthew zadrhta. Uskoro će opet biti hladno i ljudi će govoriti o svjetlu.

Skinu tenisice, izvadi iz džepa paket i stavi kamenje u jednu od njih. A onda se predomisli i opet ih uze u šaku te vrati u džep, a tenisicu ponovno obu. Izvadi ih jednog po jednog. Najprije ih pokuša baciti po glatkoj površini mora, ali to ne urodi nikakvim plodom, nisu bili plosnati, bili su prelagani pa se odluči poigrati drugačije. Stade ih bacati ih jednog po jednog što je dalje mogao, zatrčavajući se prema rubu vode bacao ih je dižući visoko ruku, svaki sve dalje: mali šljap, a onda poniranje u sredini vira.

Osamnaesto poglavlje

atsy je prelazila most idući na posao, noseći cvijeće svojoj tajnici, dio njezine ritualne isprike što je bila odsutna. U usporedbi s ostalima, mogla se

nositi s ovim mamurlukom. Prošli su ti dani kada je mogla nazvati prijatelje i s njima izmijeniti dojmove. Više nitko ne pije sam. Barem koliko ona zna.

Mora se veseliti novome životu, za to nikada prije nije imala vremena. Policajci s pitanjima o Angelinu životu na koja nema odgovora sada su već sigurno otišli. Samo gutljaj, okus vina na nepcu, ništa konačno. To je to, to je život i to je sve. Kada u životu padneš najdublje, nemaš drugog izlaza osim da se ponovno uspneš.

Ona kupi deset primjeraka časopisa Big issue od kolportera. On joj je jednom rekao kako postoje samo dva puta. Niz rijeku, ili uz nju.

Gore, u dizalo i onda u sobu koja nije gledala prema van nego prema drugim sobama. Hazel joj se pridruži. Na recepciji ju je čekalo cvijeće. Pogledavši karticu, navuče na lice izraz dosade i odnije ih do Patsyne sobe, nogom otvarajući vrata.

– Već je bilo vrijeme. Pa gdje si bila? – Durila sam se. – Tri dana?!... Zar više uopće ne dižeš slušalicu?... Reci mi zašto. Osim iz

očitih razloga. – Postoje samo očiti razlozi. Još uvijek misliš da je Angela imala tajnog

ljubavnika? – Hazel se protegnu na stolcu. Ima puno posla, treba zadovoljiti moćnike, smiriti suradnike, proizvesti stvari, razraditi raspored za majke koje imaju klizno radno vrijeme, ići na sastanke, distribuirati uredsku politiku. Stvari; sve to se rastapa ni u što zbog obične, privremene dosade. Jer ništa od toga zapravo nije važno, i sve zapravo može pričekati.

– Da ti kažem što sam radila sinoć? – reče Hazel, s pravom pretpostavljajući da će Patsy to zanimati. – Pa... izašla sam s jednim čovjekom s jelovnika gospođe Smythe. Vrlo odabran prijatelj. Otišli smo na piće u Savoy, draga moja. Večerali smo u otmjenom restoranu, a nisam imala što odjenuti. Vrlo je drag, čak nije niti predebeo, ali je usamljen i tako dosadan. Dvaput stariji od mene, draga moja, I još malo gore. Usamljen, rekla sam. Jutros mi je poslao cvijeće.

– Fućkaš cvijeće. To je jeftino. Ponižavajuće. – Slušaj, da sam htjela šampanjac i ruže za doručak, i to bih dobila. – Nisi valjda... – Ne, naravno da nisam. Pričao mi je o svojoj kući. Odrasloj djeci. Bio je...

pristojan. Mislim da nikada nisam srela nikoga tko bi bio spremniji za polazak.

P

To se jasno vidjelo, znaš. Takav muškarac, a nema nikoga. Ako dobro odigram, ako bila koja žena dobro odigra, kladim se da ga se može lako upecati. Ući u kuću i za volan dailmera za tjedan dana.

– Pa? To si i htjela, zar ne? Kuću. – Jesam li? Ne mogu, Pats, ne mogu. To je kao da kradem sladoled djetetu,

ne, još lakše. Pogledala sam sebe, onda njega i pomislila: kravo, o tome ti razmišljaš. Ili, što bi učinila da je mlađi i mršaviji, razumiješ? Pa mi ne govorimo istim jezikom. I što ja onda zapravo hoću? Ništa pod tu cijenu.

– Poštedi me vrline, poštedi me. Ne možeš smotati muškarca koji ti se ne sviđa, zar to ne znaš?

Hazel se zagleda u svoje nokte i porumeni. – Sumnjiva mi je ta agencija za upoznavanje – reče Patsy. – I meni. Nazovi onu staru kravu. Hajde. – Bojim se. – Hajde. Javi se automatska sekretarica. Danas je zatvoreno. Molimo vas da ostavite

poruku nakon zvučnoga signala. – Hoću natrag svoj novac – pobjesni Hazel. – Platila sam za cijelu godinu. – Želiš brze rezultate. Nije ti nalik da tako lako odustaješ. – Ne odustajem! Samo se prilagođavam. Stade nizati spajalice jednu na drugu u lanac. U njezinim očima pojaviše se

suze. Desnom nogom, koju bijaše prebacila preko lijeve, udarala je u prazno. Podignuvši lanac spajalica u zrak, zagleda se u njega kao da je kakvo umjetničko djelo ili talisman.

– Usput, Pats, čuvaj se, molim te. Čim te nema cijeli dan pojave se tri gladne i mršave osobe koje žele tvoj posao, znaš?

– To ćemo još vidjeti. Nasmiješiše se jedna drugoj.

Gospođa Diana Kennedy sjedila je s američkim gospodinom neodredivih godina u dnevnoj sobi uz čaj. Kuća je danas djelovala neobično mirno. Izgledala je dobro kao nikada prije, svjetlo je kroz velike, blještavo čiste prozore blago padalo na otmjeno izblijedjeli sag, koji nekada bijaše bio tamnozelene boje, no bilo joj je jasno da mu se najviše dopao vrt.

– Uspjeti uzgojiti toliko različitih biljaka tako blizu mora... – reče on – ...no, to je pravi izazov. Ne, ne izazov, to je uspjeh.

– Uspjeh? – reče, ozlojeđena i na najmanju natruhu slučajnosti. – Ne znam baš je li to uspjeh. Vjerojatno prije stalni trud. Morate znati što se s čime slaže, što cvate protiv svih pravila, a što ne. – Doda, iznenadivši samu sebe: – Pretpostavljam da zapravo vrt volim više od kuće.

– Zbilja? – upita on promućurno. – Da se, dakle, preselite u još bolji vrt, to bi vam bila neka vrsta nadoknade?

Odmahnu glavom. Nježna sijeda kosa ni ne pomaknu se. – Ne. On obori glavu, jednako tako sijedu. Diani se činio neobično smirujućim,

uopće ne onakvim kakvim ga Steven bijaše opisao. Kimao je ozbiljno, treperava smiješka koji mu je tek malo odizao uglove usana.

– To sam i mislio. Bio je miran, otprilike njezinih godina, no djelovao je mlađe na prvi

pogled, kada bi promatrač zanemario neobičnost njegova odijevanja. Kockice i pruge nikada nisu išle zajedno. Bio je pristojan, iako nije okolišao kao ona koja se u tome već bijaše usavršila. Sada otkri da slijedi njegov način.

– Divim se ovoj kući, gospođo. Moram vam to reći. Muškarac koji ovo izjavljuje s toliko žara svakako je privlačan. Prihvati još

čaja i osvrnu se, krupan muškarac koji se ugodno osjeća u naslonjaču. – Ništa ne bih promijenio – promrmlja. – Sviđaju mi se ukrasne zavjese. – Što? – Molim? Nasmijaše se; iako pristojno, ipak je to bio smijeh. – Je li u ovoj sobi ikad stajao luster? – Da. Skinuli smo ga. Ovo nije kuća za takav luster. Majka moga muža

stremila je veličini, ne, lažem, jednostavno je često primala goste, pa je željela da soba izgleda poput dvorane za ples. Ova se vrata mogu otvoriti prema vrtu pa se ljeti prostorija širi unedogled. Uvijek sam željela ovdje prirediti zabavu, ali ne mogu. U svakom slučaju, to nije kuća za luster.

Sa šalicom u ruci polako je hodao sobom i pregledavao strop. – Potpuno ste u pravu. Ovo nije kuća za dodatno staklo. Možemo li još

jednom pogledati vrt? Hodali su puteljcima. Kasnoljetni otpaci ležali su im pod nogama i

prekrivali tratinu, primijetila je to s negodovanjem. Mrtvo lišće koje je povjetarac razbacivao i divlje astre koje od trenutka kada se pojave djeluju neuredno, pas za petama koji je lajao na ose.

– Hoćeš li ušutjeti – zapovjedi mu. U zbunjujućoj tišini koja je uslijedila, Diana poželi da joj životinja uzvrati istom mjerom.

Matthew se pojavi kroz vrata koja su vodila od mora, zastade kada ih je ugledao, mršavi mali kržljavac, namrgođen. A onda prepozna muškarca koji je bio tako dobar da im bijaše pomogao pomaknuti luster, onaj koji nije niti primijetio da se uprljao. Naceri se i pojuri prema kući. Svojoj kući.

– Pretpostavljam da je ovo gospodar kuće – reče muškarac. – Da, tako je. Iako on to ne zna. – Gospođo Kennedy, dajte da vam nešto kažem. Neću vas siliti da prodate

kuću. Zašto? Ovo dijete i vaše kćeri lebdjeli bi ovuda poput duhova, za vijeke

vjekova, amen. Zato bih rado na neko vrijeme iznajmio sobu, ako je to u redu. Ponovno bih potražio nešto drugo. Možete li mi možda ubrati malo ovih? – Pokaza grm divljih astri.

Kakav lažac, pretvara se ne poznaje biljke. – Ne, ne mogu ih brati, one to ne vole. Dat ću vam cijeli grm, i to sa

zadovoljstvom. Za vašu ženu. Ako ga uspijemo iskopati i ako ga uspijete odnijeti kući.

– Ženu? Tko je spominjao ženu? – On odmahnu glavom. – Ne, nikako. Pa ne mislite valjda da bi mi žena dozvolila da sam odaberem kuću ili biljke? – Nasmija se glasno i iskreno. – To ne bih mogao ni mrtav. Ni mrtav, kažem vam.

– Joe? Jesi li budan? – Nisam. – Joe? – Odlazi. – Dobro. Otići ću. Idem odmah. – Ne, nemoj. Ostani. – Oprosti zbog ovoga, Joe. – Isuse, Lizzie. – Ne zovi me Lizzie. I ne spominji ničije ime uzalud. On otvori oči. Onda ih otvori još šire. – Isuse Bože, Elisabeth, što su ti učinili? – Vidio si i gore, zar ne? A ti si isti. Oprosti, Joe: morali su ti odrezati kosu. On dotaknu svoje tjeme, mješavinu čuperaka i čekinja. Sjećanje navre

poput plimnoga vala i potopi ga. Borio se da pronađe stvarnost. – Koliko je sati? – Deset do tri. – Lizzie, zašto si takva lažljivica? Nikada, nikada nije deset do tri.

Muškarac u odvojenoj sobi, kojega su čuvali otkako ih bijaše posjetio, nije mogao shvatiti zašto nema njegove majke, zašto nije tu i ne drži ga za ruku i ne ublažava neugodu od cijevi za infuziju.

Zapreke su ga držale prikovanim, nije imao glasa. Gdje si, mama? Nikoga drugog nije mogao pozvati. Želio je da je tu kao nikada prije, iako ju je počinjao mrziti, tako jako prezirati da su ga ti osjećaji gušili.

Nije se mogao sjetiti trenutka kada njegova poslušnost bijaše prerasla u zlovolju, s mukom se nastojao prisjetiti. Kada mu nije dozvolila da takne Emmu, kada joj je predstavio Jacka, kada se činilo da je prihvatila Jacka, a on je ostao sam i zbunjen. Jack je bio najsličnije prijatelju što je ikada imao, nije to smjela učiniti. Natjerala je Jacka na smijeh, obećavala mu je svašta, odvela ga je

daleko. Otela je stvari, isto kao i njegovu neovisnost. Najprije bi mu dala stvari, a onda bi mu ih ponovno oduzimala. A on joj je to dopuštao, zbog onoga što joj bijaše učinio.

Michael je bio sam u sobi, sputan i vezan, omamljen od morfija. Čim bi zatvorio oči osjetio bi kako težina zvona pritišće njegova prsa i rame, i baš kada bi ga dotaknuo prstima... Osjetio bi kao tone u potpunu tamu i ponovno bi se budio vičući: mama, mama, mama.

Sada su mu oči bile širom otvorene, gledao je prema prozoru s rešetkama i djeliću neba koje se iz sjajnomodre pretvaralo u sivu i crnu.

Kada padne mrak opet će biti pod zvonom, opet će vrištati, ali ovoga puta će vrištati riječi sve dok ona ne dođe i ne kaže mu što da učini.

– Ja bih mu prestao davati proklete lijekove protiv bolova – okrutno predloži Jenkins. – Propjevat će kao kanarinac.

– Izađite, tko vas je što pitao? – Slušajte, o ovome čovjeku znam više od bilo koga drugoga. – Netko se s

tim ipak složi. – Neće govoriti. A previše je bolestan da bi ga se dalo nagovoriti, čak i

pristojno. – Stavite nekoga ispred vrata da sluša. Ne, ne mene. – Ne, Jenks, ne vas. Hodali su hodnikom prema sobi u kojoj se smjelo pušiti. Jenks bi i bez

cigareta mogao cijelu noć probdjeti ispred vrata i slušati Michaela kako pjeva. Čak bi mu se i pridružio u pripjevu.

– Što je rekla majka? – Histerija. Potpuni šok. Nije imala o pojma o “dječakovim” sklonostima.

Kaže da ga još uvijek voli. Ali sve one to kažu, zar ne? – U sobi bez prozora i zraka ventilator je bučio kao stari vlak. – Kaže da vara, lažac je i sklon maštanju. Drži ga podalje od svoga posla i

bilo čega s tim u vezi, ali on nekako uspije doći do njezina računala i poigrati se s njim. Ništa od toga nije sasvim istinito. Jer njegovi kolege s posla kažu da ih je on nagovorio da odu njegovoj mami i srede si ljubavni život. Jednoga je čak gurnuo da prije njega sretne Angelu Collier. Nije li čudno kako je onaj mali s velikim naočalama jučer došao potpuno sam i sve nam to ispričao? Nevjerojatno. Mamica ipak nešto zna, ali ne znam kako je njezin sin ušao u stan Elisabeth Kennedy. Zbilja ne znam, a ne zna ni mama. Možda ga je ova pozvala.

– Ne, to ne bi učinila čak ni Lizzie – reče Jenkins. – Kako može tamo živjeti? Je li, možda, luda? Sigurno je. Što misliš, hoće

li se ikada oporaviti? Ne bih želio izgubiti svjedoka. Jenkins zakašlja, kao stara zahrđala truba s ostacima pljuvačke u kutovima.

Gledajući hodajuće upozorenje da zdravlje treba čuvati, drugi muškarac spremi

svoje cigarete. Jenkins progovori između dvaju napada kašlja, besramno odugovlačeći.

– Sigurno će se oporaviti. Uvijek bi se oporavila. A sada kada je pronašla krivca, sigurno će se oporaviti.

– Zašto je prepilila tu poprečnu gredu? Ostala su samo tri centimetra. Kao da je zvono visjelo na koncu. Luda je. Zašto je to učinila?

Jenkins se okrenu, nije bilo dovoljno mjesta da se ushoda hoda gore-dolje, a onda potrča niz hodnik i ponovno se okrenu. Mislio je da zna zašto. Jer je čekala nekoga. Pod zvonom je mogao završiti i Joe. Mršava Lizzie, bolja je u izgovorima nego u borbi, kod nje vrlina postaje slabost, stalno nešto skriva, kao i prije.

Drugi muškarac požuri da ga sustigne, bojao se što bi ovaj mogao učiniti, sjetio se upute da i na Jenkinsa mora biti pozoran jednako koliko i na zatvorenika.

– Možemo li doći do one žene, Patsy, kako ono već, da ga identificira? – Da. – A Emma Davey? Možemo li doći do dječaka? – Ne. Lizzie kaže da dječaka ne smijemo uvlačiti. Prošlo je previše

vremena. Ništa nije vidio. Njegovo lijevo oko na poseban način treperi kada laže. No ovaj ga čovjek

ne poznaje dovoljno i neće to primijetiti. – Dakle, ako Michael ne propjeva, ostajemo samo kod ovog ubojstva, zar

ne? – Trebala ga je ubiti – promrmlja Jenkins bez imalo ironije. – Prokleta

Lizzie ga je trebala ubiti, dovraga.

– Dajte mi da vidim maloga. – Ne, gospođo. On više nije malen. – Ako vam nešto kažem, hoćete li mi dopustiti da ga vidim? – Ovisi. – Moj sin, no pa... on je poznavao Emmu Davey. Oboje smo je poznavali.

Smilili smo joj se pa bi nas ponekad pozvala u goste. Zapravo, ne toliko Michaela, više mene. Da nadoknadi činjenicu što je njezina obitelj bila prema nama tako... neljubazna... i...

– I? Što još? – Ništa. Nikada ga nisam pustila da ide bez mene. No možda je i išao.

Potpuno sam. Ona nije htjela da dolazi, znate: on nije mogao shvatiti da ga netko poziva a zapravo ga ne želi vidjeti. Uvijek sam se bojala da bi mogao to otkriti ako ode sam. Mogu li ga sada vidjeti, molim vas?

– Možete li nam reći zašto je vaš sin napao Josepha Maxella? Ili Elisabeth Kennedy?

– Nemam pojma. Tko je Joseph Maxell? Prijatelj? Prijatelji se posvade. Ne znam za Elisabeth. Ona je uvijek bila zločesto dijete. Nije bila lijepa kao njezina sestra.

Kada je pao mrak, Michael Jacobi je propjevao. Bilo je to zbunjeno brbljanje o sudbini i roditeljstvu, a onda ga je sestra uspavala. Nije mogla vjerovati da čovjek koji ima takve oči može počiniti bilo koji drugi grijeh osim oholosti.

– Slušajte, bit ću dobar kao mala djevojčica – vikao je. – Nemojte me nikamo poslati. Nisam je želio spaliti.

Audrey i Donald sjedili su u trgovini i raspravljali o prednostima putovanja. Ne odmah, naravno: tek kada se vrijeme do kraja pokvari, a vjetar i kiša, koji bijahu počeli jučer poslijepodne pokažu znakove ozbiljne hladnoće. Promjena vremena dobra je za posao. Lutalice traže zaklon, napušteni na rubu vode traže nekakvu nadoknadu i guraju se među namještaj na pločniku. Troje ljudi nehotice otkinulo je komadiće lustera, koji ranije uzaludno bijahu pokušali pričvrstiti bliže stropu, troje drugih poželjelo ga je kupiti pa im je sa zadovoljstvom mogao reći kako nije na prodaju. Nije teško zamrziti ljudsku rasu kada stalno prekida tvoj poslijepodnevni drijemež.

Svake godine na početku jeseni razgovarali su o tome kako će otputovati. Za Božić ili u studenome ili u nekom neodređenom hladnom razdoblju. Otići će na Bahame, Karibe, u južnu Španjolsku ili na Kanarske otoke, samo da bi mogli uživati u toplini. Ta bi im tema i planiranje ispunjali sate, bili su već pokupili sve brošure iz turističke agencije, ali ipak se nikada nisu odvažili otići.

Luster još uvijek nije bio očišćen. To se više nije činilo važnim. Zanimanje mladoga Matthew splasnulo je kada je završio s restauriranjem. Jučer bijaše govorio samo o računalu koje će mu otac kupiti, skorom početku školske godine (uh!) i, sav ozaren, samozadovoljno je najavio da bi, iako to još nije sigurno, teta Elisabeth mogla doći na daljnji oporavak. Dogodila se još jedna... nesreća, pravo joj budi kada je otišla.

Matt je bio sumnjičav što se oporavka tiče, kada se bijahu čuli zvučala je normalno, iako pomalo umorno. U bakinoj se kući sada raspravljalo o tome da on dobije Lizzienu sobu, a da njegova, koja je znatno manja, postane soba za goste. Ta mu ideja nije bila posve mrska. Kao da odjednom svi žele da ostane s njima. Nešto skrivaju i ponašaju se prema njemu kao da je izuzetno važan, no on ne mari.

Tata je došao po njega i poveo ga u šetnju, što nije bilo nalik na tatu. Tata nije govorio samo o računalu, već i o čamcu koji će možda kupiti na proljeće.

Proljeće se činilo udaljenim za cijeli jedan život, nije mu značilo ništa. Hodali su stazom po litici; nalet vjetra skoro ih odnije i oni se nasmijaše.

– Ne možemo si priuštiti čamac, tata. – Pa ne bi to bio veliki čamac, a možda bi mogli i iznajmiti neki mali. Matthew reče kako bi radije imao psa. Što većega. – Mama je uvijek htjela

pravog, velikog psa, zar ne? Sjedoše u zavjetrinu, na mjesto koje bijaše pronašao Matt i ponosno, iako s

nedovoljno samopouzdanja pokazao ga ocu. – Poznajem ovo mjesto, sva ova mjesta, mnogo bolje od tebe, tata. – Znam, Matt. – Mama i teta Lizzie su mi pokazale neka, ali većinu sam pronašao sam. Kako je samo čudan, neobično dijete koje traži samoću za razliku od sve

druge, koja traže društvo. – Moram ti nešto reći, Matt. Odloži tratinčicu koju bijaše cupkao. Ubra vlat trave, rascijepi je i puhao je

u nju dok nije zapjevala. – Što? – Izgleda da su pronašli onog zlog čovjeka koji je ubio mamu. – O. – Nastade duga šutnja. Ovo je gore od skidanja flastera s rane, gore nego djetetu reći da je zabavno

ići zubaru. Stevena to podsjeti na sve zadaće koje je zapustao nakon što Emma bijaše umrla i ostajao začahuren u vlastitoj krivnji. Osuđivao je dječaka.

– Kako izgleda? Pa što to sada znači? Je li velik, visok, crn, bijel, pripadnik iste rase kao i

mi, ili nešto drugo? Ima li smisla reći da je taj čovjek jednom bio dječak koji je sigurno trčao puteljkom dok mu je mama bila za petama i vikala: ,,Vrati se, vrati se, nemoj pasti!” Dječak kojega je jednako toliko zanimao šljunak i kamenje?

– Pa, star je otprilike kao ja. Samo ima jako bolestan um, puno tamne kose i nije baš visok.

Matthew kimnu, kao da je zadovoljan podacima. – Da. Taj. Ponekad je dolazio k nama. Došao je i ovamo. Kada je bilo

toplo. Nedavno. Steven se osjećao kao da visi nad zmijskim brlogom i drži se samo za tanak

konopac. Istovremeno ljutito i povrijeđeno. Svi ti ljudi koji bijahu dolazili u njegovu kuću dok njega nije bilo, dok je radio da im osigura krov nad glavom. Emmin krug, lijek protiv dosade, ventil za suvišnu energiju. Od čitavog tog velikog broja Matt se sjećao samo nekolicine. Nije ni čudo da je bio zbunjen. Sva ta potucala, dolazili su poput kukaca na svjetlo. Ne, ne, Emma je bila svetica. Mora to zapamtiti.

– Onog zadnjeg dana, Matt... ma znam da su te to pitali tisuću puta i nije važno, zapravo nije.

– Ti me nikada nisi pitao, tata. Baš me ti nisi nikada pitao.

– Nisam? Još jedan udarac ispod struka. – No dobro. Zanima me samo sjećaš li se je

li čovjek kojemu si tada otvorio vrata bio sličan ovome. Plave oči. Nasmiješen. Matthew razmisli nekoliko minuta, dok je njegov otac zadržavao dah. A

onda odmahnu glavom. Pokušavao je pronaći pravi odgovor, a naposljetku reče samo ono što je znao.

– Nisam ja otvorio vrata, tata. Sjećaš li se onog staklenog dijela koji je bio gore visoko? Mama je pogledala van, kada sam ja uhvatio kvaku. A onda mi je rekla neka idem gore gledati televiziju. Volio sam se igrati sam, tata. Često sam išao gore kada bi netko došao. I tako sam otišao. Nisam vidio tko je bio na vratima, tata, nisam, nisam.

– Naravno da nisi. Sve je u redu, – Steven potapša sina po leđima a onda, iz čista užitka, zadrža ruku na dječakovu ramenu. Nije se odmaknuo kao obično, nervozno i ljutito. Postajalo je sve hladnije. Steven ustade i povuče dječaka za sobom.

– Je li rekla još nešto? – upita dok su se spuštali puteljkom a vjetar im je puhao u lice. Matthew namršti nos, raširi zemljom uprljane ruke i obrisa ih o hlače. Hlače su mu bolje pristajale kada džepovi nisu bili puni kamenja.

– Da, mislim da je. – A što je rekla? Je li možda rekla “odjebi”? Pokušaj duhovitosti izmami na njegovo lice naznaku smiješka. Jeli su

krumpiriće i hamburgere i sve one stvari kojih se baka zgražala. – Ne, baš si smiješan! Nije ona tako govorila! – Zastade, kao da se ne može

jasno sjetiti. Podignu prst u zrak kako bi se lakše usredotočio. – Rekla je: ,,Prokletstvo! Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo, evo opet one stare krave”. To je rekla.

– Nije lijepo ljudima reći “stara krava”, Matt. – Mama je to rekla.

– Hvala vam na trudu, gospodine Jenkins. Sada možete ići. Da, gospodine, govno jedno. – A što je sa sličnim dokaznim materijalom, gospodine? Ovaj čovjek,

Michael, ne zna lagati. On može nešto sakriti, ali ne zna lagati. I zato priznaje za Angelu Collier, iako ne može objasniti zašto. Ona i Emma ubijene su na isti način, potpuno isti. Do zadnje potankosti. Ukradeni poljubac, odbacivanje; on poludi i nogama izbaci strah iz njezinih očiju. Tako je rekao. Nije to mogao podnijeti. ,,Kao da te netko ponovno mrzi”, rekao je. Ali on je ipak dobro odgojen dječak, brine o neredu i ne želi vidjeti oči. Prekriva lice i glavu, drobi je, završava s nogama. Bocu dobro opere u nekom sredstvu za čišćenje, opere cipele. Oba puta. Optužite ga za oba, oba je počinio.

– Ali ako ne zna lagati kada odgovara na pitanje, zašto ne kaže da ju je ubio?

– Ne želi lagati, on jednostavno odbija bilo što reći. Jeste li ikada čuli za sram, gospodine?

– Gledaj, uhvatili smo ga zbog Angele Collier. Idemo najprije s tim. Slični dokazi su komplicirana stvar i kako da objasnimo posljednju epizodu? Nitko ga nije pozvao da uđe, nož, muškarac prije žene, što je tu slično? Ili bacanje kiseline na Kennedyjevu, što samo napola priznaje. Kaže da je ona kriva. Unutarnji život je unutarnji život, Jenkinse. Je li, na kraju, uopće važno zbog čega ide u zatvor?

– Da, gospodine. Ako neće biti za to optužen, nikada nećemo saznati istinu. Obitelj Emme Davey nikada neće saznati. Lizzie nikada neće saznati.

– Ma zna ona. Što ti uopće hoćeš, Jenkinse? Još jedan debakl, ispred drugoga suca? Još jedan neuspjeh?

Obojica su bili premoreni. Muškarac s prošlošću, i drugi, njegov nadređeni, koji je morao misliti na svoju budućnost i koji ne zna puno o njegovoj prošlosti. Nakon četrdeset osam sati stvari počinju promicati: nakon priznanja dolazi do opasnog zadovoljstva samim sobom. Nitko se ne može usredotočiti. Svi mrze bolničke hodnike, pogotovo kada padne mrak pa njima stanu odzvanjati noćne more.

– Da bar umre. – Za to nema razloga. Kaže da treba svojoj majci. Mislim da je vrijeme da

je pustimo ući. Djeluje mi kao dobra žena. Surađuje, zabrinuta je. Nije se bunila kada smo pretraživali njezin i njegov stan. Naravno, ništa nismo našli. Stalno nas pita za žrtve, to je zbilja dirljivo. Zaplakala je kada sam rekao da je Elisabeth ustala i da hoda, ali ionako stalno plače.

– Je li ga vidjela? – Pa rekao sam ti, zar ne? Sada će ga vidjeti. – Nasamo? – Gledaj, Jenkinse, mi služimo ljudima. Moramo biti humani. Pusti je, to je

svima u interesu, pusti je. Ako nasamo vidi majku reći će nam više, zar ti nije jasno?

– Budalo! Zazvoni telefon kada je Jenkins istrčao iz sobe koju im bijahu dodijelili,

pristup različitim pacijentima u različitim skloništima. To je London: žrtve i krivci odlaze na isto mjesto, a između njih su jedino katovi. Kao da je trčao kilometrima, prsa su mu se napinjala, udario je o tipku pokraj dizala, onda o drugu, jedva izdržao minute koje su prolazile dok su se vrata otvarala i zatvarala, s njega je curio znoj a boja njegova lica plašila je posjetioce koji su se uredno odjeveni vraćali iz posjeta. Izletjevši na pogrešnome katu, pojuri, a onda se naglo zaustavi, okrenu i pokuša ponovno. Koliko dugo, o, Gospode, koliko dugo? Uspori, broji. No nije mogao usporiti, iako je njegova brzina u usporedbi s mlađim ljudima koji bi pored njega normalno hodali i s čuđenjem ga gledali, bila neobično slična brzini dizala. Izjuri iz drugoga dizala, sada su ljudi već

vikali. To nije bilo isto dizalo kao ono maločas, na trenutak osjeti zbunjenost, pokoleba se i zagleda u brojke na zidu.

Lizzie, Lizzie, ostani u svome tornju, nemoj silaziti. Stade vući noge, više nije trčao, možda ni ono od ranije nitko ne bi nazvao

trčanjem, osjećao se poput smrti. Dobri čovjek u uniformi stajao je ispred vrata, nije sjedio, ali isto tako nije ni gledao ni slušao. Ponašao se humano.

Vrata su bila teška i on ih pogura na izmaku snage, no gurao je na pogrešnoj strani. Sve podignu na noge, zaviče. Čuo je kako čovjek ispod zvona viče “Emma, Angela”, čuo je riječi za koje mu Lizzie bijaše rekla da ih je izgovorio Michael: ,,OPONAŠAO SAM JE, SVEMU ME JE NAUČILA: MOJA MAJKA.

Uleti u sobu, a čovjek u uniformi pojuri za njim pokušavajući ga uhvatiti. Mala starica, kratko ošišane sijede kose, s krunicom od šarenoga kamenja,

odjevena u iznošenu suknju od tvida i izlizanu vestu. Tromo se okrenu prema njemu, kao da ne čuje dobro. Možda je malo gluha. Njezin je sin ležao u krevetu, okrenut od nje, ruka mu je bila nemoćno obješena o instrumente, oči razrogačene od užasa; njezine su zbunjeno sjajile dok je vraćala krunicu u torbu, sve radeći sitnim pokretima. Strpljivost je zračila iz njenih vlažnih i napudranih obraza u kojima su suze duble brazde. Nije bila prestrašena već zbunjena.

Čak i u ovoj sobi bez zvukova, začula je korake koji nisu bili njegovi, kako trče. Ruke koje su je grabile padajući, ispružene prema njezinu grlu; čula je kako posrče, viče slomljenim glasom: ,,TI KUJO, UBOJICE! Ti si ga svemu naučila.’”

Odvukli su ga dok je mucao, molio i kumio. Nisu se obazirali na prst koji je pokazivao sitan nož u torbi koju nisu bili pretražili. Smjestit će ga u sobu na drugom odjelu.

– Molim vas, mogu li ostati sa svojim sinom? Još samo malo? – Ne, gospođo, ne.

Devetnaesto poglavlje

oeov je otac bio drag čovjek, iznenađujuće sitan u usporedbi sa sinom. Majka je, pak, bila primjer zastrašuje velikih omjera koji je nosio genetski ključ za

visinu i širinu njihova sina. Glas koji je izlazio iz njezinih veličanstvenih grudi bio je nježan i vedar, činilo se da pjeva, čak i kada se sa žestinom okomila na Elisabeth Kennedy.

– Ne – rekao je Joe. – Ne, ne, ne. Popravljao sam sat. Nisu odobravali ono što su vidjeli, osim njegove frizure; mogli su ponuditi

samo pomirenje. Bez obzira na opuštenost svake liječničke obitelji koja ne dozvoljava da njezini potomci bilo kakvu bolest uzimaju ozbiljno, ipak su ga željeli dovesti kući da se odmori na čistim pamučnim plahtama, dok rane ne zacijele i dok ne odsluša sve njihove dobronamjerne prodike. I pošao je s njima, iako nije mogao dugo ostati. Rekao je da se mora pobrinuti za svoju prijateljicu Elisabeth, njezin će oporavak biti duži. I tako se izložio britkim komentarima o tome kako ju je dosad bio čuvao, i tko će tu zapravo čuvati koga? Samosažaljenje se smatralo gorim od grijeha.

Mišići se obnavljaju, kosti se spajaju i rane zacjeljuju. Elisabeth je gledala kako godina odmiče.

Onoga poslijepodneva kada se jesen počela pretvarati u zimu vratila se kući s obale. Nađoše se u tornju i složno se popeše na vrh. On primijeti da se jedva nešto malo udebljala.

U prostoriji sa satom golemi su potpornji držali strop. Nitko im nije rekao da se ovdje ne može živjeti, jer nitko nije mogao ni pretpostaviti da bi netko mogao biti toliko uporan. Čak su i beskućnici bježali kada bi ugledali krv; Flynn je bio zaprepašten kada je ugledao njihove kovčege, a onda se sjetio stanarine i troškova i toga da je mnogo bolje da prostor bude zagrijan i suh, voljen i, naposljetku, toga koliko se bio potrudio da ih namami natrag. Još uvijek se osjećao krivim što bijaše dopustio da netko ukrade treći ključ iz njegova vlastitog džepa. U proljeće, kada odbor odluči kako se to može najbolje i najjeftiniji obaviti, odnijet će zvona. Sva osim zvona povezana sa satom koji cijelom svijetu obznanjuje, noću i danju, da je stalno deset do četiri. U pet se poče mračiti. Sumrak je bio blag.

– Josephe Maxell, kako si, dovraga, uspio pomaknuti kazaljke sata? Jako su teške.

– Nemam pojma.

J

Pod je bio izriban, ostali su tek slabi tragovi. Ugledavši ih, pokuša ih sakriti tenisicom.

– Nisam ni znao da to mogu. – Jesi li pio? – Ne još. Nadam se da ću ubrzo početi. Tako ga je željela vidjeti, no ni te riječi nisu mogle izraziti njezine prave

osjećaje. On je predstavljao prekretnicu u njezinu životu. Bio joj je nemarno dobacio konopac, a ona se sada pretvarala da ga nikada nije tako čvrsto držala. Bila je krhka, nepokretna. Kužna.

Ošišane kose i ispeglan, on je izgledao tradicionalno poput bankara. Nedostajala joj je njegova kosa, više od vlastite.

– Doma je sve u redu? – upita je, zaražen njezinom nelagodom. Kao da ne zna. ,,Idem je iskopati”, bio mu rekao je Matthew barem desetak puta. Znao je da bi svaki put žurila prema telefonu i ostajala bez daha, pa bi zamišljao kako joj je drago što je nazvao. Sjedio bi sam i zamišljao vijugavi dim njezine cigarete kako se šulja prema stropu, baš kao što se i sada šuljao.

– Nabavila sam luster – reče ona. – Dostavit će ga sutra. Golem je. Morat ćemo ga rastaviti. Možda bi ga ti rado sastavio. To je pravi posao za tebe.

– Rekao mi je Matthew – odvrati on. – Puno priča, zar ne? – O, da. Opet ista ona nelagoda. Imaju previše toga za reći jedno drugome.

Prostorija sa zvonima postajala je prehladna. Netko je bijaše očistio i pomeo. Oklijevala je, osjećajući, kao i jučer s Jenkinsom, potrebu da zaplače.

– Hoćeš li mi oprostiti, Joe? Hoćeš li nam oprostiti? – Što? Ona odmahnu rukom kao da mi uključuje zvona i cigle. – Što sam te uvukla u svu tu zbrku. Što sam te upoznala sa... zlom. Ne

znam kako to bolje reći. On odmahnu glavom. – Ne znam što je zlo. Samo da ima vrijednost

rijetkosti. A ti me ni u što nisi uvukla. Ušao sam sam, provalio, uzurpirao tuđi posjed. Bio sam uporan. A čak i da je ovo kraj, a ne početak, na žalim ni za čim.

– Ne misliš ozbiljno. Naceri se i razmisli. – Kosa – reče tugaljivo. – Rasla je godinama. – Ah, jadni Samsone. Nisi je trebao izlagati riziku. Narugavši mu se, istegnu ruku da dotakne njegovu poput četke kratko

ošišanu kosu. On dotaknu uvojke koji su milovali njezin vrat. Srce joj zakuca glasnije od zvona.

– Bio si hrabar – reče. – Jesam li ti to ikada rekla? Hrabar kada si upozorio budalu. – Ja!? Hrabar? Otkud ti ta ideja? Ja sam samo tvrdoglav. I... – Glavna riječ

zastade mu u grlu i on je brzo promijeni u nešto drugo. – ... sviđaš mi se, Elisabeth. Sve od trenutka…

– ... kada si vidio sliku moje sestre – reče ona pokunjeno. – A ne. Još od ranije. Ona pripali još jednu cigaretu. Sviđao mu se taj miris i pomisli kako je to

još jedna nastranost neobična poput ljubavi. – Ne poznaješ me, Joe. – Nešto je bubrilo ispod površine njezina glasa.

Radost, olakšanje i želja da zaviče, kao da se guši u sumnji. On još ne zna kako ona baca stvari u zid i kada je sretna i kada je bijesna. No željela ga je i dalje dodirivati, ne misleći o tome što govori ili radi. – Ja sam potpuno pokvarena. Šutljiva, ljubomorna, lažljiva...

– Ma sve to znam. Znam i da sam ja mogao završiti pod onim zvonom. Znam da si posvuda postavila zamke. Mogla si me ubiti. Mogla si me zdrobiti. Da sam ja bio lopov.

Gledala ga je, a njezina radost je nestajala: – Znaš? Poljubi je nježno, u kosu. Ruke joj zadrhtaše. Nokti su počeše rasti. Nije znala kamo bi s rukama. Mogla se samo moliti. Moliti se da on doista

misli to što govori i da će ovaj nepodnošljivi osjećaj koji joj ne da disati nestati. – Elisabeth Kennedy, dobro te poznajem. Pucnu prstima. – Upravo tako. Uvijek postavljaš zamku s pravim mamcem.

Sve drugo bila bi prijevara. Možda si to jednom i učinila, ali drugi put nećeš. Prvi put je sve išlo protuprirodno. Ti si jako dobra lažljivica, ali ne znaš biti nepoštena.

Zvono je ležalo na boku, napušteno, njegova unutrašnjost poput tamne špilje, metal hladan na dodir. Joe kleknu pored njega i, držeći se za njega jednom rukom, pruži drugu ruku u njegove dubine, tražeći nešto spretnim prstima. Unutra je bio mali paket, voskom pričvršćen na jadno klatno; paket je bio tako malen da ga je bilo gotovo nemoguće pronaći u veličini i grubosti te površine. Gledala ga je kako ga uzima, čisti vosak i iz njega vadi malu vrećicu.

– Ispruži ruku. Učini kao što joj rekao i on vidje kako drhti. Istrese pola sadržaja na njezin dlan. Komade neobična kamenja, svaki

veličine dječjeg nokta, mjedene boje. Pregršt igračaka, nelijepih, bez ikakve očite namjene. Osim, možda, da posluže kao podloga u akvariju ili balast za korijenje u lončanici. Komadići ničega.

– Što je to? Ona uzdahnu. Joe upali svjetlo pomoću prekidača iznad donjih vrata.

Poznavao je ovo mjesto, sve je u njemu poznavao. – Industrijski dijamanti. Ne znam im vrijednost, nikada je nisam znala. Moj

je otac rekao: dovoljno za kuću. Nije rekao za kakvu kuću. To je sakupljao dok je radio. I druge komadiće, naravno, ali ovi su najpouzdaniji. Pravi poklon za manje lijepu kći, ali oni, naravno, nisu moji. Nikada nisu ni bili. Znao je što ću s njima učiniti. – Govorila je bez zlobe.

– Znao je da su kod mene na sigurnom. Sve dok ne dođe vrijeme da majčinu kuću sačuvamo za sljedeće pokoljenje. A to ću i učiniti, kao što sam

oduvijek namjeravala, čim se dosjetim kako ću joj to objasniti. Mogla bih se pretvarati da sam dobila na lotu. Želio ju je mučiti, jadnik. Ali to je zastranjivanje. Ja nisam njegova kći, a naslijedila sam svu njegovu lukavost. Možda sam u rodu s Caroline Smythe.

Drhtao je, zubima grizući donju usnu. Ona ponovno krenu rukom prema njegovoj kosi želeći je dotaknuti, oklijevala je.

– Makni ih, Lizzie. Riješi ih se. Brinu me. Mrzim ih. – S nekoliko njih mogli bismo popraviti sat. – Ne – reče mršteći se. – Prokleti sat je moj. Ona se trgnu, vrati komadiće u vrećicu s lakoćom stručnjaka i baci je na

pod. – Hoćeš li u njega staviti i jednu malu plavušu? Ako namjeravaš živjeti

ovdje, ja nemam kamo. – Joj, kako si glupa. Sjenke dvaju tijela spojiše se. Svjetlost se spoji s mrakom, kao da nikada

nije ni bilo dana. Mrmljao joj je nešto u uho, čupkao joj kovrče. Šaputao je kao da joj mora reći nešto važno.

– Što? Oh, bože, Joe... prošlo je tako mnogo vremena. Prašnjavi smo... Idemo dolje?

– Znaš da nemam osiguranje i ne uplaćujem u mirovinski fond?

Kuća je bila ugodno tiha, uspavljivala se škripeći. Neprimjetno more šumilo je u daljini.

,,...O da, trebat će napraviti neke sitnije popravke, pa ćemo izdržati još jednu zimu...” pisala je svojoj kćeri gospođa Diana Kennedy.

Nikada nije voljela telefonske razgovore. Pripadala je onoj generaciji kojoj bi uvijek bilo lakše napisati pismo. A grozila se i same pomisli na telefaks. Godila joj je misao da pismo neko vrijeme putuje, kao da misli pretočene u riječi zriju putem, a glupi osjećaji dobivaju patinu mudrosti.

,,Na taj način imam cilj. Naš se Amerikanac vraća u Chicago, no možda opet dođe za Božić. Baš lijepo, zar ne? Sutra ću promijeniti frizuru. Što misliš o tome?” Diana odvrati pogled od pisma i namršti se gledajući mrlju na stropu. ,,No to su i sve dobre vijesti. Brinem se za tebe, dušo. Da si barem ostala duže. I naravno, ne mogu prestati misliti o svemu. Lagala bih da kažem drugačije. Da je barem postojalo neko bolje rješenje. Rado bih znala tko ju je od njih dvoje ubio, majka ili sin, no nitko nam to neće reći i nitko neće za to biti optužen. Možda jednoga dana. Kada bi mi barem mogla ispričati što si sve morala raditi kada ste pronašli onog prvog osumnjičenog, onog jadnika. No pretpostavljam da mi nikada nećeš moći to ispričati. Ne brini, dušo. Možda je i bolje da nikada ne saznam. U pravu si. Nije uvijek mudro biti u svemu iskren. Nitko ne smije znati sve o svima. Najviše od svega željela bih da nisam sama pokrenula bijes u Caroline Smythe; na čemu mi je zavidjela? Da joj barem nikada nisam izdala

sobu, da je barem nisam odbacivala. Kakve sve demone hranimo, uključujući i naše vlastite. Osjećam da je sve moja greška. Rekla si mi da ne smijem tako razmišljati, ali ipak to radim. Da, i to je moje breme. Moram s time živjeti, i tako ću i učiniti. Tako se ljutim na vrt u ovo doba godine. Dosadan je i otrcan.

Zamisli, Matthew se sve više za njega zanima. No neće to dugo trajati. Računalo mu je najvažnije, bilo bi mi draže da nije tako. Zna pisati s dva prsta. Nevjerojatno. Kaže da mu je to lakše od pisanja olovkom. Jučer je napisao nešto neobično. Priču za školu... zaljubljen je u nastavnicu iz engleskog. Meni se ledila u žilama, no to ga nije zbunilo. Pisao je o dvoje ljudi koji dolaze u kuću gdje živi mali dječak s mamom i tatom. ,,O, kvragu, opet ona”, kaže mama i šalje ga u krevet. ,,Dobar dan, Caroline”, kaže mama i onda: ,,Dobar dan, Jack, kako si?” Pravi se iznenađena što ih vidi zajedno. Stavlja dlan na usta, no možda i zijeva. Ne znam otkuda mu taj “Jack”? Znaš li možda ti? Izgleda da je potpuno siguran da se onaj čovjek zvao Jack. Caroline je u priči ponekad dolazila sa svojim sinom, a ponekad s Jackom. Jesi li je ikada čula da spominje nekog Jacka? Svi ti njezini neobični prijatelji: Sylvester, Joe, Sammy, Motar, Oza, ali nikad Jack. Ne znam otkud je došao taj Jack. A ne zna ni on.

U priči je najtužnije ono što mama kaže nakon toga. Kaže: ,,Žao mi je, imam posla, ne možete ući.” I onda joj oni daju buket cvijeća i odlaze. Da je barem tako bilo. S našom milom Emmom i onom drugom djevojkom. Pisala sam njezinoj majci. No ne smijem se prepuštati mračnim mislima. Čemu? Čuvaj se, dušo. I nemoj se bojati mraka. Ili njega. To je sve za sada.”

Zastade. Razmišljala je što bi još mogla napisati. ,,Večeras je lijepa plima. Znaš li što sam pomislila kada si se rodila?

Pomislila sam, ako je ovo ljubav, onda je se nikada neću moći zasititi. Nikad to nemoj zaboraviti, molim te.”

kokica