http://www.sibenik-meteo.com/vrijemeiklimajadrana.htm

o Video City info Arhiva O nama

Temperatura

Temperatura tla

Temperatura tla direktna je posljedica bilance zračenja u sustavu Zemlja-atmosfera. Mjeri se na dubinama 2, 5, 10, 20, 30 i 50 cm a ponegdje i na 100 cm instrumentima (na običnim i ekstremnim geotermometrima) duboko ukopanima u golom tlu. Stvarna temperatura te njena najviša i najniža vrijednost tijekom dana se mjeri u tri klimatološka termina (7, 14 i 21 sat). Temperatura gornjeg sloja tla se mijenja tijekom dana od minimuma u rano jutro do maksimuma oko 13 sati. Promjene u temperaturi tla dubinom se gube i iščezavaju na oko 60 cm. Raspon u godišnjem hodu temperature tla se smanjuje s dubinom, a ekstremi nastupaju sve kasnije u odnosu na površinske ekstreme temperature (vidi sl. 1). Na dubini od oko 10 m godišnje promjene temperature tla ne postoje.

Slika 1: Godišnji hod temperature tla u Fažani na dubinama 2, 10, 30 i 50 cm (Penzar i sur., 2001.).

Slika 2: Godišnji hod prosječnih vrijednosti temperature tla na sedam postaja duž Jadrana na dubinama 5 i 20 cm. Na svim postajama najviše vrijednosti su u srpnju a najniže u siječnju. Vrijednosti temperature tla na obali više su od onih u zaleđu; vrijednosti temperature tla na

otocima više su od onih na obali. Temperatura tla na istoj dubini raste od sjevera prema jugu (Penzar i sur., 2001.).

Slika 3: Do sada izmjereni ekstremi temperature tla (minimalna i maksimalna temperatura tla) u siječnju i srpnju na odabranim postajama na 5 i 20 cm dubine. Najniža zabilježena temperatura tla na 5 cm zabilježena je u Splitu u siječnju (-3.8 °C) a maksimalna temperatura tla u siječnju u

Makarskoj (16.0 °C). Ljeti, srpanjski maksimum zabilježen je u Komiži (46.5 °C) a srpanjski minimum u Sinju (15.2 °C). Rezultati pokazuju da je zimi i na moru temperatura tla padne ispod

nule, a ljeti premašuje 46 °C. S dubinom se ekstremi smanjuju (Penzar i sur., 2001.).

 

Temperatura mora

Temperatura mora mjeri se pri samoj površini, najčešće jedan do tri puta na dan na obalnim i otočnim postajama (sl. 4). Za cijeli Jadran između 1911. i 1964. godine zabilježena je minimalna vrijednost od 4.1 °C i maksimalna vrijednost od 28.8 °C u površinskoj temperaturi mora.

Slika 4: Minimalne temperature mora su na svim postajama ili u veljači ili u ožujku. Sve postaje imaju maksimalne temperature mora u kolovozu. Tijekom zime temperatura mora na sjevernom Jadranu su za oko 3 °C niže od onih na jugu. Na južni dio Jadrana djeluje topla voda što dotječe iz Sredozemlja. Prema otvorenom moru (vidi Split i Hvar) vrijednosti temperature mora rastu. Ljeti, razlike u temperaturi mora između sjevera i juga skoro ne postoje. Uočava se tek blago

povećanje vrijednosti prema sjeveru. Uzrok leži u dotoku voda sjevernojadranskih rijeka, osobito rijeke Po. Izuzetak u temperaturnom polju čini postaja u Senju koja predstavlja ljetnu singularnu

točku. U Senju je temperatura mora niža od temperature na ostalim postajama i do 3.5 °C (Penzar i sur., 2001.).

Rjeđe se mjere satne vrijednosti temperature površine mora (vidi sl. 5). Maksimum nastupa u 15 sati po lokalnom vremenu a minimum u 5 sati. Dnevna amplituda iznosi 1.1 °C te ukazuje na male promjene tijekom dana.

Slika 5: Dnevni hod temperature mora pri površini zabilježen 4. kolovoza 1999. na obalnoj postaji Malinska (prema podacima DHMZ).

Istraživački brodovi tijekom oceanografskih krstarenja ili trgovački brodovi duž plovnih ruta sudjeluju u mjerenju temperature mora. Brodska mjerenja su vrlo važna prvenstveno stoga što pružaju informacije o otvorenom moru (sl. 6). Do 4. mjeseca u zimskom razdoblju, temperature su konstantne po vertikali. Zagrijavanje mora je veće početkom proljeća, nastavlja se kroz topli dio godine s time da su najveće temperature na površini. Na dubini oko 20 m stvara se sloj u kojem temperatura naglo opada s porastom dubine. U rujnu, more se počinje hladiti zbog smanjenje primljene dozračene energije te jačih vjetrova. Hladnija površinska voda tone te uzrokuje miješanje morske vode; površinski se slojevi tako i dalje hlade, a dublji zagrijavaju. Proces miješanja traje do zime kada nastupa hlađenje čitavog vodenog stupca.

Slika 6: Prosječne temperature mora za razne mjesece i dubine određene na temelju brodskih mjerenja na postaji Stončica u blizini Visa u razdoblju od 1947. do 1963. godine (prema Buljan i

Zore-Armanda, 1976).

Osim ovih mjerenja u novije vrijeme temperatura odrađuje se i na temelju satelitskih mjerenja (sl. 7). Satelitska mjerenja obavljaju se za vrijeme vedrih dana te omogućuju prikaz mnogih detalja u strukturi temperaturnog polja kao što su fronte ili vrtlozi. Temperaturno polje površine mora u veljači otkriva frontu koja dijeli hladnu vodu u zapadnom obalnom području od toplijih voda otvorenog Jadrana. Ljeti je temperaturno polje uniformnije uz pojavu slabijih anomalija na jugu Jadrana. 

Slika 7: Površinske temperature mora dobivene satelitskim mjerenjima i usrednjene za veljaču (a) i kolovoz (b) za razdoblje od 1984. do 1992. godine (Penzar i sur., 2001.).

 

Temperatura zraka

Zrak se grije uslijed dugovalnog zračenja tla. Na temperaturu zraka na obali osim tla također djeluje i more. More se zbog svojih radijacijsko-apsorpcijskih svojstava sporije grije, ali se i sporije hladi te nikad nema temperaturne ekstreme poput tla ili zraka. S povećanjem nadmorske visine snizuje se temperatura zraka te je ona pod manjim utjecajem mora. Na slici 8 prikazana je srednja godišnja temperatura zraka za razdoblje 1931-1960 svedena na morsku razinu.

Slika 8: Srednja godišnja temperatura zraka za razdoblje 1931-1960 svedena na morsku razinu. (Penzar i sur., 2001.). Srednje godišnje temperature zraka rastu od sjevera prema jugu te od

zapada prema istoku. U polju temperature postoje dvije posebno tople jezgre nad jabučnom i južnojadranskom kotlinom gdje je more najdublje. Zimi, toplije zračne struje pušu duž istočne

obale Jadrana prema zatvorenom dijelu bazena. Istovremeno dolazi do spuštanja hladnijeg zraka s Alpa i nizine rijeke Po duž zapadnog dijela Jadrana. Sličnu prostornu cirkulaciju zimi imaju i

morske struje.

Godišnji hodovi temperature zraka za osam postaja duž Jadranske obale prikazani su na sl. 9. Na otocima koji su dosta udaljeni od obale (Vis, Palagruža) zabilježene su jednake temperature i siječnju i veljači te u srpnju i kolovozu. Razlike u siječanjskim srednjim temperaturama zraka između sjevernog i južnog Jadrana iznose 5 °C. Zrak u obalnom pojasu je hladniji od zraka nad morem (vidi npr. Rijeku i Mali Lošinj te Split i Vis). Ljeti je temperaturno polje jednoličnije, a razlike između sjevera i juga za srpanj iznose manje od 3 °C. Zbog utjecaja mora na godišnji hod proljeće je hladnije od jeseni.

Slika 9: Srednje mjesečne temperature zraka na postajama duž Jadrana. Najniže temperature su u siječnju a najviše u srpnju (prema podacima DHMZ).

Dnevi hod temperature zraka za vrijeme jednog ljetnog vedrog neporemećenog dana na postaji u Malinskoj nalazi se na Sl. 10. Minimalna vrijednost je u 6 sati po lokalnom vremenu a maksimalna u 14 sati. Dnevna amplituda iznosi 8.1 °C te je mnogo veća od dnevne amplitude temperature mora. Za takva vedra ljetna dana često puše smorac u popodnevnim satima te donosi hladniji morski zrak. Puhanje smorca zaustavlja dnevni porast temperature zraka (od 1400 do 1700 h). Slabljenjem smorca moguć je nastup slabog i kratkotrajnog zatopljenja (ili sporijeg pada temperature zraka) prije noćnog ohlađivanja (od 1700 do 1900 h).

Slika 10: Dnevni hod temperature zraka zabilježen 4. kolovoza 1999. na obalnoj postaji Malinska (prema podacima DHMZ).

Tlak zraka

TLAK ZRAKA

Horizontalna raspodjela tlaka zraka uvjetuje zračno strujanje. Njegove promjene mijenjaju smjer i jakost vjetra, a time i ostale osobine vremena i klime. Najvažnije strukture koje se javljaju u polju tlaka su tzv. barički sustavi koji uvelike određuju polje strujanja sinoptičkih dimenzija. Da bi podaci tlaka zraka izmjereni na različitim postajama bili međusobno usporedivi, izmjereni tlak na svakoj postaji reducira se na morsku razinu. Srednja raspodjela reduciranog tlaka na morskoj razini prikazana je na sl.1. Raspodjela srednjeg atmosferskog tlaka na Jadranu posljedica je položaja velikih baričkih sustava tijekom godine nad Atlanskim oceanom i Euroazijskim kontinentom. Za područje jugoistočne Europe zimi presudna su dva barička sustava: područje niskog tlaka koje ima središte jugozapadno od Islanda (Islandska ciklona) i područje visokog tlaka nad istočnom Europom koje pripada Sibirskoj anticikloni (sl. 1a). Tada se nad Sredozemljem javlja manje izraženo polje niskog tlaka. Ljeti, (sl. 1a'), formiraju se ponovo dva

presudna barička sustava: Azorska anticiklona i područje niskog tlaka u Prednjoj Aziji (tzv. Karachi depresija).

Slika 1: Srednji atmosferski tlak (hPa) na morskoj razini u razdoblju od 1961-1980. za Europu i Atlantik: (a) u siječnju i (a') u srpnju (Penzar i sur., 2001.).

Slika 2: Srednji godišnji atmosferski tlak (hPa) na morskoj razini u razdoblju od 1931-1960. nad Jadranom. Izobare za svakih 0.5 hPa nacrtane su na temelju mjerenja na ukupno 70 obalnih i otočnih meteoroloških postaja (Penzar i sur., 2001.). Slika pokazuje da se nad Jadranom javlja manje izražena depresija u polju tlaka. Slična raspodjela tlaka na morskoj razini postoji i zimi. Najveći gradijenti tlaka uočavaju se okomito na obalnu liniju iznad Velebita i Gorskog kotara, gdje iznose do 3 hPa na 40 km. Ovakavi gradijenti tlaka ukazuju na dosta oštru granicu između hladnog kopna i toplijeg mora. Ljeti je atmosferski tlak nad Jadranom pod utjecajem Azorske

anticiklone i Karachi depresije. Ljeti se također nad Velebitom javlja gradijent tlaka okomit na obalu. U donosu na zimski gradijent tlaka, ljetni je mnogo slabiji (1.2 hPa/40 km).

Veća čestina ciklonalnih sustava u rano proljeće u godišnjem hodu tlaka uzrokuje minimum u travnju. Maksimum se pojavljuje u kasnu jesen ili u siječnju kada prevladavaju anticiklonalne formacije. Jedna od glavnih karakteristika godišnjeg hoda tlaka je velika sličnost i približna stalnost od svibnja do kolovoza. Razlog leži u dosta postojanom polju tlaka nad Sredozemljem. U jesen, ponovo jača utjecaj pomičnih baričkih sustava koji uzrokuju veća kolebanja tlaka. Promjene u tlaku zraka duž Jadrana tijekom ljetnih mjeseci također su vrlo male. Tijekom dana, dnevne promjene tlaka djelomično su pod utjecajem Mjeseca, odnosno, atmosferske plime i oseke. Posljedica atmosferske plime i oseke je pravilan valovit oblik dnevnog hoda s dva maksimuma (oko 10 i 22 h), dva minimuma (4 i 17 h) te dnevnom amplitudom manjom od 1.5 hPa (sl. 3). Uslijed pojava dnevnih lokalnih cirkulacija na postajama lokalni minimum oko 17 sati je veći od jutarnjeg.

Slika 3: Usrednjeni dnevni hod tlaka zraka na morskoj razini (hPa) za period 1991-2004: (a) za postaju Rijeka za četiri ljetna mjeseca (lipanj, srpanj, kolovoz, rujan) i (b) za srpanj na tri postaje (Pula-aerodrom, Senj i Zadar) duž Jadrana (prema podacima DHMZ).

Bura

Kako nastaje bura?

Potrebna su dva uvjeta za nastanak bure:

dotok hladnog zraka sa sjevera ili sjeveroistoka planinska prepreka okomita na tok zraka

Dotokom hladnog zraka upravljaju procesi na velikoj (sinoptičkoj) skali. Prema klimatološkim istraživanjima (Heinmann, 2001), sinoptičke situacije koje uzrokuju buru mogu se svrstati u 4 osnovne skupine.

Slika 1. Razdioba geopotencijala na 500 hPa plohi, gdje linije predstavljaju izohipse, a slova L i H označavaju centre niskog i visokog tlaka. Kada se izohipse zatvore oko centra niskog odnosno

visokog tlaka, onda se takav sustav naziva ciklonom, tj. anticiklonom.

Slika prikazuje četiri tipična oblika polja geopotencijala na 500 hPa izobarnoj plohi, pri kojima puše bura. Prikazane linije predstavljaju izohipse, a slova L i H označavaju središta niskog i visokog tlaka. Ako su izohipse zatvorne krivulje oko središta niskog, odnosno visokog tlaka, onda se takav sustav naziva ciklonom, tj. anticiklonom.

Hladni zrak koji dođe do planine penje su uz planinsku prepreku na navjetrinskoj, a na spušta na zavjetrinskoj strani. Prelaženje zraka preko prepreke kod jakih bura odvija se u hidrauličkom režimu strujanja koje završava hidrauličkim skokom. Hidraulički režim strujanja omogućuje ubrzavanja vjetra i na uzlaznoj i na silaznoj strani, čime se nadolazećem toku zraka znatno povećava brzina. 

Slika 2. vertikalni presjek tijekom jednog slučaja olujne bure. Linije predstavljaju izentrope. Uočava se nagli pad izentropa na silaznoj strani planine što znači da se tok zraka, koji prati

izentrope, također naglo obrušava i stvara velike brzine vjetra pri tlu.

Slika prikazuje vertikalni presjek u smjeru strujanja tijekom olujne bure na sjevernom Jadranu 7. studenog 1999. Linije predstavljaju izentrope. Što su dvije izentrope bliže jedna drugoj, to je strujanje (koje je paralelno s izentropama) brže. Na ovom primjeru područje velikih brzina nalazi udesno od točke 3. Dodatno, u tom se području uočava i nagli pad izentropa prema tlu, što znači

da se zrak u zavjetrinskoj strani planine (okrenutoj prema moru) također naglo obrušava pospješujući tako pojavu vrlo velikih brzina vjetra pri tlu.

Koji su učinci bure?

Slika 3 prikazuje zapis horizontalne brzine vjetra pri umjerenoj buri u Senju mjerene ultrasoničnim anemometrom s intervalom uzorkovanja 0.25 s. Odmah se uočava posebnost bure – mahovitost. Iako je srednjak nešto viši od 10 m/s, pojedinačne vrijednosti brzine variraju od 0 do gotovo 25 m/s. Dakle, udari mogu biti dvostruko jači od srednjaka. Iz ovoga se vidi da opasnost bure leži više u udarima nego u srednjim vrijednostima.

Da li dvostruko veća brzina znači i dvostruko veću opasnost?

Koja brzina vjetra može otpuhati čovjeka?

Slika 3. Zapis bure u Senju zabilježen ultrasoničnim anemometrom s intervalom uzorkovanja 0.25 s.

Kako nastaju udari bure?

Postoje dvije vrste udara – udari malih perioda (od nekoliko sekundi) i udari većih perioda (od nekoliko minuta – zvat ćemo ih pulsacije).

Sekundni su udari uvijek prisutni. Oni su uglavnom uzrokovani mehaničkim trenjem zbog hrapavosti podloge.

Pulsacije, s druge strane, mogu biti prisutne, ali i ne moraju. One su uzrokovane procesima koji se odvijaju više stotina metara iznad tla, a nastaju uslijed velikih promjena brzine vjetra visinom (vidi dinamičku nestabilnost). Pri tome vrlo je važan faktor lom planinskih valova u zavjetrini planine, što je i jedan od uzroka nastanka bure (vidi hidraulički skok). 

Zašto je tijekom bure hladno?

Temperatura zraka tijekom bure u pravilu opada. U Splitu se na početku bure temperatura snizi za prosječno 1 °C, mada su zabilježena i sniženja od 6 °C (Poje, 1995) (vidi sliku 4.). To ipak nije toliko sniženje koje bi potpuno objasnilo osjećaj hladnoće pri puhanju bure. Drugi je glavni razlog velika brzina vjetra. "S četvornog centimetra površine ljudske kože koja nije suncem obasjana čovjek ponekad i usred zime pri časovitom zatišju ili u zaklonu od bure gubi samo 2.5 džula topline u minuti, što znači da osjeća kako mu je toplo. Naprotiv, na udaru bure gubitak topline često premašuje 14, a može doseći i 20 džula u minuti." (Penzar i sur., 2001).

Slika 4. Prikaz pada temperature zraka pri olujnoj buri (bura počinje puhati nakon 15 h 21. prosinca): vremenski hod satnih vrijednosti temperature zraka na postajama Split-Marjan i

Zagreb-Maksimir u razdoblju od 21. do 23. prosinca 1998. (Večenaj, 2005).

Ima li drugdje u svijetu vjetrova poput bure?

Ima; vjetrovi slični buri javljaju se i u drugim dijelovima svijeta, kao npr. u Novorossijsku i na obali Crnog mora podno Kavkaza, u zaljevu Tehuantepec na pacifičkoj obali Meksika gdje je poznat kao Papagayos ili Tehuantepecers te u ravnici Kanto u Japanu gdje je iznimno hladan silazni vjetar koji prevladava u podnožju planina na pacifičkoj, zavjetrenoj strani Japanskih otoka tijekom zimskih monsuna poznat kao Oroshi ili Karakkaze (što znači suh vjetar) (Yoshino, 1976).

Klimatologija bure?

Tijekom godine, bura se najčešće javlja zimi (vidi sliku 5). Zimske bure traju dulje od ljetnih (slika 6.), a i brzine su im veće (slika 7).

Slika 5. Broj dana s burom s obzirom na godišnja doba.

Slika 6. Srednje trajanje bure u Senju; razdoblje 1955-1973. (prema Lukšić, 1975).

Slika 7. Srednje mjesečne brzine bure u Senju; razdoblje 1955-1973. (prema Lukšić, 1975).

Općenito može se reći da se olujne bure (bure sa srednjom brzinom vjetra većom od 17 m/s - vidi Beaufortovu ljestvicu - javljaju duž cijele jadranske obale, ali se trajanje i učestalost olujne bure smanjuju od sjevera prema jugu (slika 8). Kako na pojavu bure utječu karakteristike lokalne orografije (slika 9), ona se češće javlja na lokacijama koje se nalaze ispod planinskih prijevoja.

Slika 8. Srednji broj dana s burom za pojedini mjesec za Split i Senj.

Slika 9. Srednji smjerovi i jačine bure duž Jadranske obale (prema Orlić i sur., 1994).

Bura se najčeće javlja u Senju. Statističke analize pokazale su da se olujna bura u Senju godišnje prosječno javlja u više od 20 dana, s prosječnim trajanjem od preko 9 sati po epizodi. Sljedeću najveću vjerojatnost pojave bure ima Split. Tamo se olujna bura godišnje prosječno javlja u manje od 5 dana, s trajanjem manjim od 5 sati po epizodi. To ipak ne znači da su u Splitu bure slabije: Primjerice, preko 28 % olujnih bura u Splitu ima maksimalne satne udare veće od 35 m/s, dok ih je u Senju samo 10 %. Također, najveće su brzine vjetra u buri izmjerene na drugim postajama, koje nemaju nužno najčešću buru (npr. Krk-most, Maslenica). Rekord u brzini za sada drži Maslenički most gdje je 21. prosinca 1998. izmjeren udar od 248 km/h.

Vrijeme uz buru?

Bura donosi specifičan izgled vremena. Tako "nebo i more imaju sasvim poseban izgled, a svojstva zraka se razlikuju od onih u ostalim vremenskim tipovima." (Penzar i sur., 2001).

U knjizi "Vrijeme i klima hrvatskog Jadrana" Branka Penzar, Ivan Penzar i Mirko Orlić (Penzar i sur., 2001) rezimiraju specifičnosti vremena po buri na sljedeći način:

• Ponajprije, tu je nejednoličan vjetar što hučeći dolazi s planina, u mahovima.

• Bura donosi zahlađenje.

• Vodena je para u zraku daleko od zasićenja.

• U relativno suhom zraku koji se spušta oblaci ne mogu opstati. Zato je vrijeme uz buru često vedro.

• U cikloni može iznad sloja bure postojati toplija i vlažna zračna struja pa u njoj nastaju oblaci, ponakad i oni kišni. Zato ciklonalna bura može biti "mračna".

• Morski su valovi kratki i brzo se udaljuju od kopna. More je često tamno, čak ljubičasto i svaki se čas negdje zabjelasa od pjene koja se rasula zbog udarca vjetra o vrške valova. Od udara bure diže se s mora morska "prašina".

‘Bura škura’ ('mračna' bura) u Jabučkoj kotlini. (Snimio: D. Viličić, 5. veljače 2003.).

Morska 'prašina'. (Snimio: D. Viličić, veljača 2003. u blizini Pule).

Isti autori također navode: "Sunčano i svježe vrijeme, čist i relativno suh zrak pri buri djeluju podražajno na metaboličke procese u ljudskom organizmu i potiču tjelesnu i umnu aktivnost. Stoga bura, ako nije jaka, povoljno utječe na čovjeka", te dodaju: "Sušenje na buri bitno pridonosi kvaliteti poznatog i cijenjenog pršuta s naše obale."

Jugo

Jugo se može podjeliti prema vrsti sinoptičkih situacija koje ga uzrokuju na ciklonalno (kišno) i anticiklonalno (suho). Većina je situacija s jugom povezana s ciklonom dok je manji broj situacija kada je jugo uzrokovan anticiklonom. "Kišna je južina naime najčešće vezana uz približavanje područja niskoga atmosferskog tlaka, bilo da je to duboka ciklona ili dolina nad europskim kopnom, bilo da je manji ciklonalni vrtlog na Jadranu. Zbog toga se jugo često širi Jadranom od Istre prema Dalmaciji." (Penzar i sur., 2001). Također, za ciklonalnog se juga središte niskog tlaka najčešće nalazi u Genovskom zaljevu (vidi sliku 1).

Slika 1. Položaji najnižeg prizemnog atmosferskog tlaka u cikloni, sekundarnoj cikloni ili dolini u doba ciklonalne (kišne) južine u Puli, Splitu i Dubrovniku 1959 - 1962. (Branković, 1974).

Kod anticiklonalnog juga zračne mase pokretane su anticiklonama koje se uglavnom nalaze jugoistočno od Jadrana i koje donose suhi zrak s ugrijanog kopna na jugoistoku Europe (vidi sliku 2).

Slika 2. Položaji najvišeg prizemnog atmosferskog tlaka u anticikloni ili grebenu u doba anticiklonalne (suhe) južine u Puli, Splitu i Dubrovniku 1959 – 1962. (Branković, 1974).

O tome Večenaj (2005) piše:

"Ciklonalno jugo nastaje čim se neka ciklona sa zapada približi Jadranu ili se razvije u Genovskom zaljevu kao i u sjevernom Jadranu. Jakost, oblik i staza gibanja ciklone određuju kakvo jugo će se razviti. Najčešće je to umjereni do olujno jaki jugoistočni vjetar koji ponekad može puhati i na udare. Iznad sjevernih dijelova Afrike iz unutrašnjosti kontinenta prema moru puše suh i topao vjetar koji nosi pustinjski pijesak. Iznad sredozemnog se mora taj zrak opskrbi sa dosta vlage i na Jadran dolazi kao topao i vlažan. Zbog sadržaja pustinjske prašine, jugo daje žućkastu ili crvenkastu kišu. Srednji Jadran je često granica između ciklonalnog juga i ciklonalne bure, ako ciklona prolazi južnije. Ako je staza gibanja ciklone sjevernije, jugo obično puše nad cijelim Jadranom.

Anticiklonalno jugo nastaje pod utjecajem visokog atmosferskog tlaka nad istočnim dijelom Sredozemlja i djelovanjem duboke i dugo stacionirane ciklone na sjevernom dijelu Europe. Javlja se naročito u proljeće i jesen."

Promatrajući olujna juga u desetogodišnjem razdoblju (1991 – 2000) na postaji Split-Marjan, Večenaj (2005) daje srednju razdiobu prizemnog tlaka zraka za 20 situacija s najjačim olujnim

jugom (slika 3).

Slika 3. Srednja razdioba prizemnog tlaka zraka za olujno jugo tijekom razdoblja 1991 – 2000. (Večenaj, 2005).

Večenaj (2005) zaključuje:

"U prizemnim slojevima atmosfere (slika 3) sinoptička situacija povezana je uz ciklogenezu u zavjetrini Alpa i pojavu ciklone nad sjeverozapadnom Europom poznatom kao ciklona ˝majka˝. Može se reći da je u razdoblju od 1991 – 2000. godine za pojavu najekstremnijih olujnih juga na Jadranu odgovorna bila isključivo ciklogeneza u Genovskom zaljevu."

Klimatologija juga?

Jugo najčešće puše u hladnom dijelu godine. Javlja se najviše u proljeće i jesen, i to u dijelovima najbližima zimi (vidi sliku 4).

Slika 4. Srednji broj slučajeva s jugom koje je trajalo više od 24 sata za Dubrovnik, 1976 – 1980. (prema Trošić, 1983).

Nakon početka puhanja juga brzina se postupno mijenja, tako da u nekim dijelovima vjetar može biti olujan. Ipak, najdulje traju jake i umjerene jačine vjetra (vidi sliku 5).

Slika 5. Prosječno trajanje umjerenog, jakog i olujnog vjetra u slučaju olujnog juga izraženo u postocima ukupnog trajanja jednog slučaja, Split-Marjan, 1961 – 1990. (prema Vukićević, 1991).

Čestina pojavljivanja juga povećava se od sjevernog prema južnom dijelu Jadrana. Uz obalu od Splita do Neretve vjerojatnost je pojavljivanja maksimalna zbog kanalizirajućeg efekta kojeg stvaraju prolazi između brda i otoka u tom području. To se odražava i na brzine vjetra, tako da se na slici 6. vidi da brzina raste prema jugu, ali i na mjestima gdje je vjetar kanaliziran (npr. Split).

Slika 6. Najveća srednja satna brzina juga po godišnjim dobima u Dubrovniku, Splitu i Puli, 1976 – 1980. (prema Trošić, 1983).

Sažetak o klimatologiji juga daje Večenaj (2005):

"Nad otvorenim morem na Jadranu, jugo obično puše iz južnog kvadranta, dok sve bliže obali, zbog utjecaja orografije i trenja, skreće na jugoistočni kvadrant. To je topli i vlažni vjetar, koji se javlja uz oblačno i kišovito vrijeme. Puše po nekoliko dana ujednačenom brzinom od oko 10 m/s. Rijetko ostaje kao slab vjetar, često postiže olujni karakter dosizajući i do 30 m/s. Izraženiji je na otvorenom moru, dok prema kopnu slabi. Najčešći je na južnom Jadranu gdje postiže i najveće brzine. Prevladava u hladnom dijelu godine kad je i jači nego ljeti. Na južnom Jadranu najčešći je od jeseni do kraja zime, dok je na sjevernom Jadranu najčešći od kraja zime do početka ljeta. Zimi obično traje po tjedan dana, no ponekad s kraćim prekidima može potrajati do tri tjedna. Ljeti obično traje do tri dana. Kiša za juga je umjerena do jaka ili pljuskovita tako da postoje velike količine oborina na obalnom pojasu. Olujnu jačinu postiže obično tijekom trećeg dana puhanja."

Vrijeme uz jugo

Prema Penzar i sur. (2001) južina se može opisati na sljedeći način:

• Osnovna je značajka svake južine jugoistočni vjetar barem umjerene jačine.

• Druga su značajka dugački i debeli morski valovi što se valjaju s juga bez šuma i pjene te nastupaju ponekad i prije samoga vjetra.

• Treća je značajka razmjerno topao zrak. Uz to je zrak često i vlažan pa je vrijeme sparno.

Uz jugo najčešće dolazi i kiša, dok se puno rjeđe javlja suha južina. To je povezano s uzrocima juga na sinoptičkoj skali. Kišna je južina svojstvena ciklonalnom jugu dok se suha javlja pri anticiklonalnom.

Biometeorološki uvjeti pri jugu nepovoljni su za koronarne bolesnike te su između ostaloga povezani s povećanim rizikom infarkta miokarda (Mirić i sur., 1990).

Maestral

Naziv maestral odnosi se na vjetar koji nastaje uslijed zajedničkog strujanja jednog dijela obalne cirkulacije (smorca) i stalnog visinskog sjeverozapadnog vjetra koji predstavlja jednu granu etezije. Ta grana etezijske struje prelazi preko čitavog Sredozemlja od Atlantskog oceana prema Perzijskom zaljevu, a posljedica je izražene Azorske anticiklone i sniženog polja tlaka nad Malom Azijom u ljetnim mjesecima. Do podudaranja u smjerovima dolazi zbog položaja prostiranja naše obale čineći tako jači vjetar, maestral. Poznat je još pod imenima maeštral, maestral, maištar, maištral, mištral, meštral, mistral, maistral a porijeklo ove riječi dolazi od talijanskog naziva maestrale.

Što je obalna cirkulacija?

Proces stvaranja lokalne obalne cirkulacije započinje zagrijavanjem kopna u jutarnjim satima. Kako se tlo zagrijava jače nego more, nad kopnom dolazi do dizanja toplog zraka blizu obale i do gibanja hladnog zraka koji ga zamjenjuje; smorac (Slika 1). Nad kopnom se zrak dizanjem hladi sve do nivoa na kojem su izoterme paralelne ravnoj horizontalnoj podlozi. Na visini se javlja sporija struja u suprotnom smjeru koja puše s kopna prema moru. Tijekom noći situacija je suprotna. Kopno se hladi jače nego more i stvara se suprotno strujanje. Sada hladan zrak putuje s kopna na more; kopnenjak (Slika 2), nad morem se zagrijava i uzdiže, i na određenoj se visini vraća natrag prema kopnu, gdje se spuštanjem zatvara cirkulacija. Noćni vjetrovi su slabiji od dnevnih, a i dubina noćne cirkulacije manja je u odnosu na dubinu njenog dnevnog dijela.

Slika 1: Skica nastanjanja obalne cirkulacije; dnevno strujanje

Slika 2: Skica nastanjanja obalne cirkulacije; noćno strujanje

Osim što možemo osjetiti smorac i kopnenjak, pojavu obalne cikulacije možemo i vidjeti. Dizanje zraka na prednjoj strani obalne cirkulacije uzrokuje njegovo kondenziranje te formiranje grudastih oblaka, kumulusa (Slika 3). Linija oblaka paralelna obali za inače vedrog dana jasan je znak za granicu smorca koju nazivamo frontom smorca.

Slika 3

Kada nastaje obalna cirkulacija?

Pogodni uvjeti za nastanak obalne cirkulacije su anticiklonalne situacije. Dan 20. lipnja 2000. godine predstavlja jednu takvu tipičnu situaciju nad našim krajevima (Slika 4). Predstavljene linije predstavljaju izohipse, a slova L i H označavaju središta niskog i visokog tlaka.

Slika 4

Kolika je učestalost maestrala na našoj obali?

Klimatološki gledano obalna cirkulacija pojavljuje se u prosjeku u 50% dana tijekom ljetnih mjeseci na sjevernom Jadranu (vidi sliku 5). Učestalija je na postajama koje su smještene na obali s planinskim zaleđem (npr. Opatija). Na tim postajama dolazi do podudaranja smjerova između vjetrova obalne cirkulacije i tzv. vjetrova cirkulacije obronka. Postaja u Senju je izuzetak jer tijekom godine ima velik udio dana s burom koja ne dopušta razvoj lokalnih cirkulacija. Na rjeđu pojavu obalne cirkulacije na otočnim postajama (npr. Mali Lošinj na slici 5) svakako utječu i manje površine tih otoka. U morskim kanalima između otoka ili otoka i kopna, smorac za postaju Crikvenica pokazuje tendenciju da slijedi smjer tih kanala. Općenito se režim strujanja na zapadnoj obali Istre razlikuje od onog na Kvarneru i po stalnosti i po jačini smorca zbog pojačavanja tog lokalnog vjetra općim sjeverozapadnim strujanjem zraka, etezijama (vidi sliku 6). Uočeno je također da na zapadnoj obali Istre smorac ima veću brzinu od kopnenjaka, za razliku od istočne obale Kvarnera, gdje je situacija suprotna. Najveće maksimalne brzine smorca izmjerene na Malom Lošinju posljedica su podudaranja smjerova etezija i smorca. 

Učestalost maestrala na južnom dijelu Jadrana veća je od one na sjevernom dijelu. Tako je obalna cirkulacija česta na postajama srednjeg i južnog Jadrana; npr. u Šibeniku, Splitu, Hvaru, Dubrovniku i na Lastovo. Kao i u sjevernom Jadranu otoci s malom aktivnom kopnenom površinom kao što je Palagruža ne mogu pokrenutu razvoj obalne cirkulacije.

Slika 4. Učestalost obalne cirkulacije u ljetnim mjesecima (%) za deset postaja u Istri, Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji. Slika je dobivena na temelju klimatološke analize meteoroloških podataka

glavnih meteoroloških postaja (Opatija, Rijeka, Rijeka-aerodrom, Malinska, Senj, Pula-aerodrom, Mali Lošinj, Rab, Zadar, Zadar-aerodrom) za ljetne mjesece iz razdoblja 1991-2004

(Telišman Prtenjak, 2003).

Slika 5. Maksimalne zabilježene brzine smorca (m s-1) za deset postaja u Istri, Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji dobivene na temelju klimatološke analize meteoroloških podataka glavnih meteoroloških postaja (Opatija, Rijeka, Rijeka-aerodrom, Malinska, Senj, Pula-aerodrom, Mali

Lošinj, Rab, Zadar, Zadar-aerodrom) za ljetne mjesece iz razdoblja 1991-2004 (Telišman Prtenjak, 2003).

Klimatološka analiza podataka iz 1991-2004. za Istru, Kvarner i sjeverni Jadran ukazuje na to da je u prosjeku najjača obalna cirkulacija mjerena u Puli i Zadru, a najslabija u Senju i Rijeci. Prema jugu, brzine i energija obalne cirkulacije rastu dosežući u Dubrovniku gotovo dvostruko više vrijednosti od onih u Rijeci.

Trajanje smorca u Istri, Kvarneru i sjevernom Jadranu u prosjeku tijekom ljetnih mjeseci iznosi 9 sati, a također se mijenja od postaje do postaje (vidi sliku 6). Najkraće je u Senju a najdulje u Malinskoj i Zadru.

Slika 6. Trajanje obalne cirkulacije (h) za deset postaja u Istri, Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji dobivene na temelju klimatološke analize meteoroloških podataka glavnih meteoroloških postaja

(Opatija, Rijeka, Rijeka-aerodrom, Malinska, Senj, Pula-aerodrom, Mali Lošinj, Rab, Zadar, Zadar-aerodrom) za ljetne mjesece iz razdoblja 1991-2004 (Telišman Prtenjak, 2003).

Kakvoća zraka i obalna cirkulacija?

Mnogobrojna industrijska mjesta izgrađena na obali proizvode znatna onečišćenja ispuštajući različite polutante u atmosferu. Primjer onečišćenja koje je rezultat hipotetskog izvora u Rijeci te simulacija gibanja onečišćujućih tvari tijekom sljedeća 24 sata može se vidjeti u animaciji (526KB, otvara se u novom prozoru) koja je rađena pomoću numeričkih modela. Domena animacije pokriva Istru i Kvarner. Animacija prikazuje događaje pri jednoj anticiklonalnoj situaciji za vrijeme koje se razvija obalna cirkulacija. Onečišćujuće tvari ispuštene u Rijeci kopnenjak noću odnosi u smjeru jugozapada. Postupnim razvojem smorca tijekom dana 'perjanica' onečišćujućih tvari najprije prodire nad Istru. Daljnjim jačanjem smorca 'perjanica' zakreće prema sjeveroistoku te se onečišćujuće tvari šire prema Gorskom Kotaru i dalje prema unutrašnjosti.

Ljudi koji žive u obalnim mjestima vrlo dobro poznaju osvježavajući učinak obalne cirkulacije. Pa ipak, smorac iako uglavnom pridonosi kakvoći zraka na obali, može znatno povećati količinu onečišćujućih tvari u zaleđu. Ponekad se javlja tzv. recirkulacija onečišćujućih tvari unutar obalne cirkulacije, ukoliko pogoduju orografski i sinoptički uvjeti. Takav slučaj predstavlja vrlo ozbiljan problem jer može trajati i po nekoliko dana. Iako smorac može smanjiti početno onečišćenje, onečišćujuće tvari uhvaćene unutar fronte smorca mogu se vratiti na isti lokalitet gornjoj granom cirkulacije tijekom dana. Drugi način njihovog povratka na mjesto početnog ispuštanja može biti tijekom noći kopnenjakom. 

Da smorac i kopnenjak utječu na kakvoću zraka i mora potvrđuje i istraživanje provedeno za Sutivan na otoku Braču (Lukšić, 1979; Lukšić, 1997). Jugozapadnim kopnenjakom dolazi u središte mjesta dim iz kućnih dimnjaka u vrlo tankom sloju pri tlu. Neugodno onečišćenje zraka dolazi do izražaja između zalaska Sunca i ponoći. Noćni jugozapadni kopnenjak i dnevni smorac koji nadire sa zapadne obale otoka prema Sutivanu pročišćavaju more u okolišu mjesta odnoseći kanalizacijom onečišćeno more prema pučini. Ovo je osobito važno u turističkoj sezoni kada je velika koncentracija ljudi u mjestu. Tada su i kopnenjak i smorac česti te pušu u razdobljima lijepog vremena u prosjeku oko 17 sati dnevno.

Fronta smorca

Na slici 7 nalazi se shematska dvodimenzionalna dobro razvijena struktura smorca gdje su glavne karakteristike označene velikim slovima od A do G. Skica pokazuje konture potencijalne temperature, relativno gibanje zraka i područje turbulentnog gibanja u smorcu. Donja grana cirkulacije sastoji se od hladnijeg morskog zraka iza podignute ‘glave’. Prednja strana ove struje zraka naziva se fronta smorca i obično je dva puta viša od visine strujanja morskog zraka prema obali. Morski zrak (A) giba se prema fronti i naglo se uspinje (B) uvis uz rjeđi zrak nad kopnom ispred fronte. Uzlazno gibanje (C) iznad fronte često je povezano s razvojem oblaka. Povratna

grana ulazi u turbulentni dio iza ‘glave’ a na nju se nastavlja silazno gibanje (E). Intenzitet i širina silaznog gibanja mogu utjecati na lokalno vrijeme u obalnom području. Zrak na većim visinama može biti uvučen u područje ‘glave’ (F) što je posebno važno za kakvoću zraka. Uslijed trenja na površini dolazi do usporavanja strujanja pri tlu i uvlačenja rjeđeg zraka unutar cirkulacije. Na taj se način stvara turbulentno gibanje i neujednačena struktura na donjoj prednjoj strani fronte (G). Slika 1b pokazuje presjek omjera miješanja kroz frontu smorca te označava prodiranje suhog zraka s većih visina u cirkulaciju iza područja ‘glave’. 

Slika 7. Dvodimenzionalni shematski prikaz smorca; vidi tekst radi detalja (gore), b) presjek omjera miješanja (g/kg) kroz frontu smorca (dolje).

Rezultati opsežnih mjerenja prikazali su dnevno kretanje fronte smorca koje je shematski nacrtano na slici 8. Ukoliko postoje povoljni sinoptički uvjeti, smorac će se razviti čim se uspostavi dovoljno velika razlika između površinskih temperatura kopna i mora. Međutim prilikom njegovog napredovanja nad kopnom javlja se usporavanje u ranim poslijepodnevnim satima. Zrak morskog porijekla, koji struji od obale prema fronti, prima istu količinu senzibilne topline kao i zrak nad kopnom ispred fronte. Debljina sloja miješanja između obale i fronte manja je od one nad kopnom zbog nadolaska hladnijeg i stabilnijeg zraka te se očekuje veći porast temperature morskog zraka od porasta temperature zraka ispred fronte. Zbog toga se razlika u gustoći (temperaturi) duž fronte smanjuje tijekom dana, uzrokujući sporije prodiranje

cirkulacije. Za vrijeme kasnijih poslijepodnevnih sati, iza fronte, temperatura se počinje smanjivati uslijed dolaska novog morskog zraka kojem se predaje manje senzibilne topline. Kao posljedica javlja se jačanje gradijenata gustoće (temperature) duž fronte smorca i njeno ubrzanje. Kasnije može doći do odsijecanja vrtloga morskog zraka koji se nastavlja gibati dublje u unutrašnjost.

Slika 8. Shematski prikaz prodiranje fronte smorca nad kopno (km).

Vjetrovi cirkulacije obronka

Drugi tip termički generiranih vjetrova predstavljaju vjetrovi koji se razvijaju uzduž obronaka planina tijekom dana. Nakon izlaska sunca, obronci planina zagrijavaju se jače od nižih slojeva te se stvara razlika u površinskoj temperaturi a time i strujanje. Tako se tijekom dana javljaju uzlazni (anabatički) vjetrovi koji pušu uz obronak a tijekom noći, nakon jačeg hlađenja planinskih vrhova silazni (katabatički) vjetrovi koji pušu niz obronak. Na primjer postaje Opatija, Rijeka, Senj i Split imaju planinsko zaleđe i za vrijeme nastanka obalne cirkulacije nastaju i vjetrovi cirkulacije obronka. Smjerovi dnevnih dijelova cirkulacija se podudaraju, pa strujanje prema obali tijekom dana čine smorac i uzlazni vjetar (vidi slike (a) i (b)) a tijekom noći strujanje od obale prema moru čine kopnenjak i silazni vjetar (vidi sliku (c)).

Slika 9. Dvodimenzionalni presjek simuliranog strujanja numeričkim mezoskalnim modelom nad Rijekom (crna točka na Y-osi) tijekom 07.09.1999 (iz Nitis i dr., 2005).

Naoblaka

Naoblaka najviše utječe na osunčavanje. Oblaci na Jadranu najčešće su vezani uz frontalne poremećaje. Drugi najčešći uzrok nastanka je dizanje vlažnog zraka uz obronke planina.

Slika 1: (a) Raspodjela prosječne godišnje naoblake (desetine neba) nad Jadranom; razdoblje 1961-1990, (b) raspodjela naoblake u prosincu i (c) raspodjela naoblake u srpnju (Penzar i sur., 2001).

Prosječna naoblaka na najvećem dijelu Jadrana manja je od 5/10. Izuzetak čini područje oko Učke i podvelebitski dio obale (sl. 1.a). Područja koja u prosjeku imaju naoblaku manju od 4/10 smatraju se osobito vedrima (npr. otoci Brač, Hvar). Ukoliko se promatra godišnji hod naoblake, najvedriji mjeseci su srpanj i kolovoz a najmanje vedrine je zabilježeno u prosincu. Najveći trend smanjenja naoblake je s lipnja na srpanj a najveći trend porasta s kolovoza na rujan. 

Raspodjela naoblake u prosincu vrlo je slična godišnjoj raspodjeli jer je naoblaka zimi najčešća (sl. 1.b). Naoblaka se smanjuje prema jugu i prema otvorenom moru. Oblaci u prosincu mogu prekriti i do 60% nebeskog svoda; najviše u Istri i na Palagruži, a najmanje (manje od 50%) na vanjskom dijelu Korčule, Mljeta i Pelješca. Na temelju brodskih mjerenja uočena su dva uža vedrija pojasa (gdje naoblaka iznosi između 30 do 40%) duž osi mora od Palagruže prema Istri. 

Ljeti su vedrine dosta izražene (sl. 1.c). Najvedrija područja (s više od četiri petine vedrog neba u prosjeku) na jugu su istočni Hvar, Korčula i Mljet te dio Pelješca a sjevernije se javlja na otvorenom mora do Cresa. Najoblačnija područja kao unutrašnjost Istre i u zaleđu Rijeke su još uvijek dosta vedra – oblaci pokrivaju otprilike 40% neba. 

Proučavanje naoblake moguće je kroz usporedbu broja vedrih odnosno oblačnih dana. Vedri dani su oni dani kod kojih srednja dnevna naoblaka ne prelazi 2/10, a oblačnim danima se smatraju oni kod kojih je naoblaka veća od 8/10.

Tablica 1: Prikaz prosječnog broja vedrih i oblačnih dana godišnje na Jadranu za razdoblje 1960-1991.

Oblačnih dana ima više u hladno doba godine a vedrih u toplo doba. Raspodjela vedrih i oblačnih dana dobro se podudara s raspodjelom naoblake, osunčavanja i globalnog zračenja zbog toga jer su svi ti meteorološki elementi međusobno povezani (sl. 2). 

Slika 2: (a) Raspodjela godišnjeg broja vedrih dana; razdoblje 1961-1990, (b) raspodjela godišnjeg broja oblačnih dana; razdoblje 1961-1990 (Penzar i sur., 2001).

Oborina

Količina oborine ovisi o dva faktora: vlažnosti zračne struje i o vertikalnim strujanjima unutar nje. Dizanjem zraka, najčešće na navjetrinskoj strani planina, vodena para se adijabatski hladi i nakon dovoljno dugog hlađenja, kondenzira ili sublimira. Uslijed ovih procesa stvaraju se oblaci i oborina. Dizanje zraka intenzivno je u području ciklona ili fronti, bilo hladnih ili toplih, gdje se susreću topao i hladan zrak. Zbog samog položaja naše obale i brojnih planinskih lanaca godišnje količine oborina su velike na primorskim stranama i vrhovima planina uz obalu zbog učestalog dizanja zraka (sl. 1). Tako mjesta uz obalu kao na primjer Dubrovnik imaju u prosjeku 2,5 puta više godišnje količine oborine od južnodalmatinskih otoka Visa ili Palagruže. Godišnja količina oborina smanjuje se od sjevera prema jugu zbog većeg utjecaja Alpa na sjeverni Jadran. Na Malom Lošinju padne dvostruko više oborine godišnje nego na Visu. Najmanja godišnja količina oborine nalazi se na samoj pučini srednjeg i južnog Jadrana (~ 300 mm). Najveće količine oborina su na Risnjaku i Snježniku iznad Riječkog zaljeva (vidi Rijeku na sl. 1 gdje godišnja količina oborine prelazi 1500 mm). Ovu veliku količinu oborina donosi vlažan zrak s Jadrana. Sličnu godišnju količinu oborina dobiva i malo područje najjužnijeg Velebita.

Slika 1: Godišnji hod količine oborina (mm) u razdoblju 1931-1960. (prema podacima DHMZ). Usporedba pokazuje mnogo vlažniji zrak nad Palagružom u odnosu na onog na obali, zbog djelovanja mora.

Gledajući godišnje hodove na postajama, najveći dio naše obale (od Kvarnera prema jugu) ima najmanje oborine u srpnju. Tada ciklone prelaze uglavnom sjevernije od naših krajeva najčešće zahvaćajući samo Istru. Najviše kiše pada u kasnu jesen i početkom zime kada vlada jaka ciklonalna aktivnost. Veći dio istarskog poluotoka i dijela Kvarnera osim navedenog ljetnog i kasnojesenskog ekstrema ima sporedne ekstreme i to sekundarni maksimum u travnju i sekundarni minimum u ožujku. U sjeverozapadnom dijelu Istre ljetni je minimum slabije izražen od onoga u ožujku dok je glavni maksimum u studenome. 

Ukupni godišnji broj dana s oborinom kada je zabilježeno barem 1 mm ima sličnu raspodjelu kao i godišnje količine oborine. Najmanji broj takvih dana je na pučini srednjeg i južnog Jadrana (oko 40), oko 75 ih je na jugozapadnom dijelu Istre i većini vanjskih otoka te se penje na 100 dana na većem dijelu obale i otoka. Najveći broj dana (njih više od 130) zabilježeno je na vrkovima planinskih lanaca uz obalu. 

Na Jadranu, oborina većinom pada u obliku kiše. Zimi se može javiti premda rjeđe i u obliku snijega. Najviše ga ima na obalnim planinama. Na primjer prosječni broj dana sa snjegom na tlu (dan kad je u 7 h debljina snježnog pokrivača 1 cm) na Zavižanu iznosi 174,3. Ponekad snijeg padne i na obali te se može u visini do 15 cm zadržati i desetak dana. Na obali i otocima južnog Jadrana snjeg je vrlo rijedak, odnosno ako padne otopi se u svega nekoliko sati. Prosječni broj dana sa snjegom na tlu u Rijeci je 2,3 u Splitu 0,8 a na Palagruži 0. Osim kiše i snjega valja spomenuti i tuču koja pada iz kumulonimbusa. Ona pada u hladnom dijelu godine na južnom te uglavnom u toplom dijelu godine na sjevernom Jadranu. U prosjeku na pojedinom mjestu ima manje od pet dana godišnje s tučom ili sugradicom.

Vlažnost zraka

U zraku uvijek postoji više ili manje vodene pare i tada govorimo o vlažnosti zraka. Ima nekoliko veličina pomoću kojih pratimo i opisujemo vlagu u zraku, poput tlaka vodene pare, apsolutne vlažnosti, relativne vlažnosti i drugih.

Tlak vodene pare

Slika 1: Srednji tlak vodne pare (hPa) u razdoblju od 1961-1990. odnosno 1981-1996. (Penzar i sur., 2001.). Prosječna godišnja vrijednost tlaka je u intervalu od 10.8 hPa (u Rijeci) do 15.1 hPa (na otocima Pag, Korčula). Tlak vodene pare povećava se od obale prema otocima. U polju tlaka

vodene pare Rijeka i Šibenik su izuzeci koji imaju nešto niže vrijednosti.

Slika 2: Srednji godišnji tlak vodene pare (hPa) duž Jadrana (Pazin, Rijeka, Pag, Split, Hvar, Palagruža) u razdoblju od 1961-1990. odnosno 1981-1996. (Penzar i sur., 2001.). U godišnjem

hodu tlaka vodene pare uočavaju se minimumi u siječnju ili veljači na svim postajama. Minimalne vrijednosti kreću se od 5,5 hPa u Pazinu do 9 hPa na Palagruži. Maksimumi

zabilježeni u srpnju ili kolovozu kreću se od 16 hPa u Pazinu do 22 hPa na Palagruži. Ovakva raspodjela minimuma i maksimuma daje godišnje amplitude oko 11 hPa.

Apsolutna vlažnost zraka

Na Sl. 3, prikazana su dva godišnja hoda apsolutne vlažnosti zraka i to nad Rijekom i Palagružom.

Slika 3: Godišnji hod apsolutne vlažnosti zraka (g m-3) u razdoblju 1961-1990. (Penzar i sur., 2001.). Usporedba pokazuje da je zbog djelovanja mora mnogo vlažniji zrak nad Palagružom od

onog na obali.

Relativna vlažnost zraka

Relativna vlažnost zraka veća je pri nižoj, a manja pri višoj temperaturi zraka. Izrazito vlažni dani zabilježeni su uglavnom u prosincu. Najviše izrazito vlažnih dana ima na otocima (npr. Palagruža ih ima godišnje 82 a Mali Lošinj 64), a njihov broj se smanjuje prema obali zbog puhanja bure (Šibenik 21, Senj 32, Split 34, Dubrovnik 38). Na slikama koje slijede (sl. 4-7) prikazane su osnovne karakteristike polja relativne vlažnosti zraka na Jadranu.

Slika 4: Izohigre prosječne godišnje relativne vlažnosti zraka (%) u razdoblju 1961-1990. (Penzar i sur., 2001.). Prosječna godišnja vrijednost za Jadran u cjelini je 68%. Uz obalu između

Šibenika i Splita uočavaju se najniže vrijednosti. Relativna vrtložnost zraka raste i to manje prema otvorenom moru, a više prema unutrašnjosti od obale.

Slika 5: Godišnji hod relativne vlažnosti zraka (%) za postaje duž Jadrana u razdoblju 1961-1990. (Penzar i sur., 2001.). U godišnjem hodu na svim postajama lako je uočiti minimum u

srpnju. Maksimum je uglavnom krajem jeseni ili početkom zime. 

Slika 6: Izohigre (%) za srpanj u razdoblju 1961-1990. (Penzar i sur., 2001.). Slično prosječnoj godišnjoj relativnoj vlažnosti zraka, i u srpnju najniže vrijednosti su između Šibenika i Splita

(ispod 50 %) te rastu od obale (oko 60 %) prema otocima i otvorenom moru (>75 %).

Slika 7: Usrednjeni dnevni hod relativne vlažnosti zraka (%) i temperature zraka (ºC) u lipnju za razdoblje 1997-2001 u Opatiji (prema podacima DHMZ). Tijekom dana u lipnju, maksimalna

vrijednost relativne vlažnosti (72 %) javlja se oko 6 h po lokalnom vremenu, a minimalna tijekom poslijepodneva (15 h, ispod 52 %). Najviše vrijednosti relativne vlažnosti zraka tijekom jutra posljedica su najnižih temperatura zraka. Suprotno, najniže vrijednosti relativne vlažnosti

tijekom poslijepodneva posljedica su najviših temperatura zraka.

Magla

Magle se po svom postanku dijele na:

a) magle unutar jedne zračne mase;b) magle na granici dviju zračnih masa (frontalne magle).

a) Magle zračnih masa:

advekcijski tip magle nastaje horizontalnim premještanjem zraka iz jednog područja u drugo – dolaskom toplog zraka na hladnu podlogu ili hladnog zraka na toplu podlogu

radijacijski tip magle nastaje kada se prizemni sloj zraka jako ohladi u dodiru s podlogom koja se dugovalnom radijacijom noću ohladi ispod rosišta (najpovoljniji uvjeti takvog tipa magle postoje u anticiklonama)

uzlazna magla nastaje kada vlažan zrak naiđe na neku reljefnu prepreku pa je prisiljen na uzdizanje; na određenoj visini zbog hlađenja zraka počet će kondenzacija i stvaranje kapljica vode

b) Frontalne magle – javljaju se u uskom frontalnom području:

predfrontalne magle zafrontalne magle

Za magle koje nastaju noćnim ohlađivanjem najpogodniji je lagan povjetarac, dok je za uzlazne magle najpogodniji umjeren vjetar konstantnog smjera. Veće kapljice u magli natalože se na izloženim predmetima ili čak padaju na tlo kao oborina zvana rosulja. Na osnovi toga dijelimo magle na vlažne i na suhe (u kojima se kapljice ne spajaju u veće). Vlažna magla je nestabilna a suha je stabilna.

Magle na Jadranu ima najviše u njegovom najsjevernijem dijelu. Čestina magle se povećava s približavanjem obali, osobito na zapadnoj obali Istre. Više magle ima i na planinskim pristancima okrenutima moru te u kotlinama i na poljima, posebno u blizini rijeka. Tako u Pazinu ima godišnje oko 45 dana u kojima je bar kratko vrijeme trajala magla, a u Sinju čak 48. Istovremeno, u Senju se bilježi mali broj dana s maglom, zbog provjetrenosti zraka uzrokovane orografijom obalnog područja i čestim burama u zimskim mjesecima.

Iako se magla može dogoditi u bilo kojem mjesecu, najčešća je u zimskom razdoblju, a rijetko se javlja ljeti. Najčešće su advektivne magle koje nastaju kada vlažan i topao zrak dođe u dodir s hladnom podlogom, odnosno s hladnijim vodenim masama u sjevernom Jadranu. U obalnom području, osim advekcijskog efekta, magla nastaje i zbog ohlađivanja kopna u obalnom području (nizina rijeke Po), nakon čega biva advektirana prema priobalju i moru.

Magla uglavnom kratko traje osim u izuzetno stabilnim zimskim situacijama, te se ne može održati zbog izražene izmjene zračnih masa između mora i kopna. U ljetnom razdoblju maglu razgoni zmorac i burin te maestral, a zimi bura, kada je vidljivost na Jadranu i najveća.

Broj sati s maglom na pojedinim meteorološkim postajama (prema Stipaničić, 1961)

 

Srednji godišnji broj dana s pojavom magle na Jadranu (prema Tešić i Brozinčević, 1974)