GODINE 1980. I 1984. »SIRIUS« JE PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE FANTASTIKE. 1986. DOBITNIK JE NAGRADE EVROPSKOG SF UDRUŽENJA A NOSILAC JE I POVELJE »SFERA« ZA UNAPREĐENJE DOMAĆEG SF STVARALAŠTVA.

VJESNIKOVAPRESS

AGENCIJA

Glavni i odgovorni urednik MILIVOJ PAŠIČEKIzdavač: NIŠPRO VJESNIK (Predsjednik Poslovodnog odbora Vladimir Slijepčević) – OOUR Informativno-revijalna izdanja (direktor Božidar Radman). Predsjedavajući savjeta: dr. Ivan Krtalić. Adresa redakcije, izdavača i tiskare: 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4.Telefoni 041/526-099, 515-555 i 519-555Telex 21 121 YU VSKKolegij redakcije: Berislav Grabušnik (grafički urednik), Marija Jurela (urednik), Pavle Lugarić (zamjenik glavnog urednika), Milivoj Pašićek, Biserka Pupavac (pomoćnik glavnog urednika),Tisak NIŠPRO Vjesnik, OOUR Novinska rotacija i OOUR TM.Broj 161/162 – listopad/studeni 1989.Urednik: Hrvoje PrčićRecenzenti: Darije Đokić i Žiga LeskovšekAutor slike s naslovne stranice:Edvin Idrizbegović

SADRŽAJ

Charles SheffieldZMIJA DREVNOG NILA 3Robert SilverbergRATNIK I FILOZOF 25Jack VanceRATNICI KOKODA 54Brian W. AldissU ARENI 81K.E. Wagner & D. DrakeUBOJICA 89M. Z. BradleySMRT MEĐUZVIJEZDAMA 106Miha RemecDROMIDSKASKULPTURA 117Predrag RaosSPAŠAVANJE SVIJETA 121Steve StilesMALI ZELENI JAHAČI 122Ch. EvansLIKOVI 126Ivan VidSVE NIJE SVE 135

Dragi čitaoci, sudeći po vašim pismima, rubrika »SF u akademiji« probudila je vašu radoznalost. Zamislili smo ju kao prezentaciju akademskih radova — diplomskih, magistarskih, doktorskih, znanstvenih; koji za temu imaju nešto u vezi sa znanstvenom fantastikom. Počeli smo diplomskim radom Branke Stipić, a nastavili odrednicom o Jugoslaviji iz »Enciklopedije naučne fantastike« dr. Zorana Živkovića. Danas objavljujemo vrlo stručno sastavljen odgovor Ivana Vida, bolje rečeno njegovu dopunu Zoranove odrednice. Biografski i bibliografski radovi o SF-izdavaštvu kod nas poodavno su izazivali zanimanje stručnjaka iako, začudo, nikada taj posao nije temeljito i do kraja obavljen. Podsjećam na bibliografiju »Djela iz naučnofantastične književnosti« prof. Dubravka Štiglića iz 1973. godine, pa bibliografiju »Znanstvena fantastika« Knjižnica grada Zagreba rađenu nešto kasnije. Već za prvi Sajam SF-a u Zagrebu, 1972. rađena je jedna priručna bibliografija u pratećoj brošuri. U almanahu »Andromeda« započeti su obimni pripremni radovi na stvaranju bibliografije, YU-ogranak World SF organizacije oformio je biobliografsku sekciju s koordinatorom Zdravkom Damjanićem, koja, nažalost, nije nikad publicirala svoje radove. Drago Bajt i Žiga Leskovšek temeljno su istražili slovensku bibliografiju, a makedonski časopis »Spizalit« objavio je 1983.

bibliografske bilješke o makedonskom SF-u. Mr Aleksandar B. Nedeljković pokušavao je stvoriti domaću bibliografsku ediciju. Vrijedno je spomenuti i izuzetan rad subotičkog »Meteora« na čelu s Tomislavom Radanovom koji su čak izdali i veliku bibliografiju SF-a objavljenog kod nas, a i dalje rade na otkrivanju novih djela. Zagrebačka »Sfera« ima vrlo moćnu grupu bibliofila, a početkom nove godine očekuje se vrlo bogata i sveobuhvatna bibliografija koju sa svojom ekipom priprema Boban Knežević. U SIRIUSU su se, također, nerijetko pojavljivali tekstovi s bibliografskim podacima, a nastavit ćemo time i u budućnosti. Ovo je, dakle, još jedan poziv čitaocima da nam se jave svojim bibliografskim otkrićima i znanjima. Ovo je i poziv svim čitaocima kojima je poznat neki akademski rad u vezi s SF-om da nam to dojave. Tako ćemo stvoriti i bibliografiju periodike i stručnih radova o SF-u.

Inače, ovaj dvobroj SIRIUSA je spoj najnovijih i starijih pripovjedaka, radnji smještenih u drevnu prošlost, egzotične krajeve ili u arenu. U prošlom broju najviše ste pohvala dali priči Jablokova. U ovom broju moj je favorit Bradleyeva, a potom Silverberg. Slažete li se?

vaš urednik Hrvoje Prćić

SIRIUS 2

CharlesSheffield

Zmijadrevnog

NilaCharles Sheffield radnju svojih priča

smješta u Centralnu Afriku,Patagoniju, Kinu, Egipat, poručujući

Zemlja je planet, također, i nekinjezini dijelovi su nepoznati i

začudni kao oni u tvrdimSF-pričama! Urednici

»Asimov’sa« tvrdr da jeto vrstan, čisti SF.

Slažemo li se?

»Egipat je darovana zemlja,poklon rijeke«Herodot(oko 450. g. prije nove ere)

ijeka Nil svojim tokom protječe uzduž cijelog Egipta, od njegove granice sa Sudanom sve do obala Sredozemnog mora. Rijeka presijeca i zemlju u dva dijela. Štoviše, ona predstavlja glavnu značajku zemlje. Geoffu Barlowu,

zgrbljenom nad geografskom kartom u svojoj vrućoj i zagušljivoj radnoj prostoriji, cijeli je Egipat bio tek zaleđe veličanstvenog Nila. Pustinjski predjeli na istoku i zapadu zemlje bijahu na njegovoj karti osjenčani odgovarajućom smeđesivom bojom pijeska, tek tu i tamo iscrtkanim nazivima rijetkih, raštrkanih oaza i ponekog seoceta. Suprotno tome, duž cijelog toka rijeke, počev od Asuanske brane na jugu pa sve do Kaira i plodnog trokuta delte, isticale su se jarko crvene boje naselja i svjetlo zelene nijanse sistema za navodnjavanje. Rukom obojene zelene

R

SIRIUS 3

površine svakog su mjeseca postajale sve veće. Poput nekog živog organizma, velika je rijeka protezala tanke, novoformirane krakove obradive površine prema istoku i zapadu. Razdoblje primirja, dugo desetak tisuća godina, primicalo se kraju, proširenjem drevnog uskog pojasa plodnog i navodnjavanog tla uz rijeku Nil, čime su pustinjski predjeli melioracionim zahvatima trebali biti pretvoreni u plodne, obradive površine.

No, radovi na melioraciji tla nisu uvijek išli posve glatko, pri čemu pustinja nije bila jedina koja je pružala grčeviti otpor.

Interkom se ponovo oglasi ljutitim, zajedljivim zujanjem. Barlow uzdahnu, odloži marker kojim je upravo bio obilježavao novu graničnu liniju irigacionog sistema El Sabakhava i ustade od optičkog stola.

Susjedna nastamba-prikolica bila je udaljena samo desetak koraka, no velika žega ljetnjeg podneva djelovala je na njega poput snažnog šoka. Zastao je na stepenicama i napola žmireći oborio pogled. Nigdje sjene ni za lijek, dok je užareno nebo blistalo zasljepljujućim sjajem bez ijednog jedinog oblačka. Kako je logor bio smješten samo stupanj dva od rakove obratnice, sunce je tog žarkog srpanjskog podneva pržilo točno okomito iznad njega

Zakrilio je oči rukama i pogledao prema jugu gdje se podizala oko 2 km duga siva konstrukcija Asuanske brane, visoka 110 metara, titrajući na užarenom zraku. Skriveno pogledu, iza nje je ležalo golemo prostranstvo akumulacionog, umjetnog jezera Naser koje se protezalo od samog Sudana. A, tamo daleko iza njega veličanstveni Nil, Otac svih rijeka vijugao je poput zmije još 5000 km uzvodno od svojeg izvorišta u gornjem toku rijeke Luvironza.

Geoff je mogao ovako stajati i čitav sat, a da uopće ne bi osjetio znojenje. Zrak je naime bio toliko suh da se znoj ispario istog trena kad bi izašao iz pora njegova tijela. No, vrućinu je osjećao, tu strahovitu vrućinu koja je vladala svud oko njega a zaglušujuća buka benzinskog motora koji je snabdjevao električnom strujom obje privremene nastambe-prikolice parala mu je uši i živce. Nakon što je bacio letimičan pogled i prema sjeveru, duž rijeke, Geoff je oprezno preskočio svu silu žica i kabela koji su spajali dvije prikolice, i zatim ušao u onu veću. Klimatizacioni uređaji su ovdje funkcionirali mnogo bolje, i radili maksimalnom snagom. Nagla promjena temperature ponovno je djelovala na njega poput novog šoka

Trojica posjetilaca već su bili posluženi toplim čajem, bez mlijeka i kockama šećera na staklenim tanjurićima. Sjedili su za stolom i uopće nisu reagirali kad je ušao Geoff. Nije ovo bio njihov prvi sastanak, ali je vrlo lako mogao biti posljednji. Kimnuo je glavom u znak pozdrava i sjeo za oniski stol, nasuprot njima.

— Slušaj, Kerry. — Obratio se muškarac koji mu je sjedio s lijeve strane, govoreći glasno da bi nadjačao buku klimatizacionog uređaja i velikog ventilatora na stropu. — Zaista me iznenađuje činjenica da si opet ovdje. Mislio sam da smo sve definitivno riješili prošli puta. Sad je preostalo još nepunih tjedan dana do otvaranja ustava.

— Tjedan i pol, ako nemaš ništa protiv. Mogu ti reći da opasno radim na toj stvari. — Kerry Adams bijaše mršav i pomalo trom, šiljastih crta lica, raščupane smeđe kose i prilično samouvjerena nastupa. U ruci je držao snop papira. — Uspio sam isposlovati odgodu od četiri dana, i Ministarstvo se opet predomislilo. Dozvolilo je mojim klijentima da nastave s iskopavanjima. Dakle, ne možeš nas izbaciti tek tako!

U glasu mu se osjetio prizvuk samozadovoljstva. Ona druga dvojica, koji su stvarno imali razloga da likuju, reagirali su potpuno različito. Tom Shelton se slavodobitno cerekao dok je Girard Saint, kojih tridesetak godina stariji od njega, sjedio potpuno bezizražajna lica.

SIRIUS 4

Ustvari, Geoff još nikada nije doživio da bi vidio Sainta kako daje oduška vlastitim osjećajima. Taj ostariji muškarac, znatno viši i mršaviji od Kerryja Adamsa, djelovao je svježe i otmjeno u bijeloj košulji i sedefastosivom odijelu. Drugi, srpasti ožiljak koji je išao od lijeve sljepoočice do ruba ustiju stezao mu je kožu na toj strani lica u vječno skeptični smiješak. Svojom visinom i obuzdavanjem vlastitih osjećaja, ostavljao je dojam čovjeka koji je iznad svih ovozemaljskih problema. Možda je tako i bilo. Gotovo pola stoljeća živio je pet tisuća godina unatrag u prošlosti, pa je danas uživao golemi ugled na području arheologije.

Međutim, ukoliko je Geoff raspolagao točnim informacijama, Girard Saint je trebao steći — ili izgubiti mnogo više od ostalih ukoliko ova arheološka iskapanja budu dovedena do kraja. Ako je Saint u sebi krio ikakve osjećaje, onda je to sigurno bio gnjev i antipatija prema Thomasu Sheltonu.

Geoff nije uopće htio ni pogledati papire koje mu je pružio Kerry. Znao je vrlo dobro da je Kerry Adams isuviše iskusan i sposoban da bi isposlovao poluvaljana i nedorečena rješenja Nakon njihova posljednjeg susreta, Adams je sigurno bio odjurio u Kairo gdje se ulagivao, nametao, podmićivao ili pak zastrašio odgovarajuće vladine službenike sve dok mu nisu obećali da će dozvoliti ovom Amerikancu i Francuzu da nastave arheološkim radovima, premda je to značilo odugovlačenje izvedbe novog irigacionog projekta A krivicu za sve će opet, ni kriv ni dužan, snositi Barlow. Kao i uvijek.

— Da niste konačno otkrili nešto, pa vam je potrebno još malo vremena? — upita Geoff svu trojicu prisutnih. Kao što je i očekivao, samo je Tom Shelton imao spreman odgovor.

— Ovo pitanje stvarno nije bilo umjesno. — Shelton bijaše dobro građen, snažnih mišića i sav preplanuo od radova na suncu. Geoffa Barlowa, čija je koža bila strahovito osjetljiva na sunce i koji nikada nije mogao lijepo pocrnjeti, Shelton je potsjećao na muževne pripadnike spasilačke službe na plažama Floride za kojima su ludovale sve kupačice.

— No, no, Geoff — dodao je Kerry Adams. — Vrlo dobro znaš da ovakva pitanja ne bi smio postavljati. To se nas ne tiče, zar ne? Ono što je važno su ovi papiri, a s njima je sve u najboljem redu.

— U to uopće ne sumnjam. Niti se imam namjeru sporiti s Ministarstvom. Želite li još nešto od mene?

— Ništa, ako se slažeš s odlukom i prihvatiš ove dokumente. Dr. Shelton i profesor Saint su došli u slučaju da odbiješ prihvatiti odredbu o produženju roka

— Naravno, ja to odbijam, ali u sebi. No, nemam vremena osobno otići u Kairo i tamo se prepirati. Ako je to sve što ste mi imali reći — Geoff ustade — onda ja odoh. Ovo će naravno promijeniti redoslijed potapanja, pa moram odmah poslati teleks Farouku El Darwishu dolje nizvodno i obavijestiti ga o svemu kao i moje ostale ekipe.

Žurno je izašao uopće se ne obazirući na Toma Sheltona i Girarda Sainta, i krenuo prema stražnjem dijelu velike prikolice gdje se ispod pokrova od čvrsta bijela platna nalazio džip. Premda su mu prozori i vrata bili širom otvoreni, temperatura u vozilu je dostigla oko 50° Celzija. Geoff je namočio spužvu u kanti s vodom i njome prebrisaio prednje sjedište, da bi tako barem malo ohladio imitaciju kože.

Upravo se penjao za volan, kad se pojavio Adams.— Ideš li na uzletište?— Moram. Tamo je najbliža teleksslužba.— Mogu li se povesti s tobom? Letim, naime, natrag u Helwan gdje me

SIRIUS 5

čekaju važni pregovori s cementarom.— Upadaj.Adams se bavio profesijom koju je Geoff mrzio. Bio je ugovarač poslova na

međunarodnom planu, dobivajući proviziju od pet do deset posto za uvođenje novih proizvoda i poslova, za dobivanje dozvola, i za sklapanje poslova. No, unatoč svemu, Geoff nije osjećao neprijateljstvo prema njemu. Jedan je od razloga bio taj što Adams nije nikad pokušao ponuditi Geoffu mito, čak niti u formi poklona, premda je često puta znao reći da je to neophodno u pregovorima s egipatskim vlastima. Drugi je razlog bio što je Adams odbijao posredništvo u svim poslovima vezanim za trgovinu oružjem. — Tu stvarno pada teška para — znao je govoriti, pijuckajući Geoffov uvozni viski. — Pogledaj samo debelog starog Khashoggija, taj je zaradio na stotine milijuna, posredujući kod Saudijske Arabije. Mahvi je isto tako namlatio pare u Iranu. A ja, ja ću umrijeti u siromaštvu.

— Ne baš u prevelikom.— Ne po tvojem mišljenju, ali po njihovom, svakako. I po svojem. Sve je u

životu relativno. Znaš, Geoffe, vrijeme je da napustiš tu svoju inžinjersku škvadru. Ja ću ti naći posao. Sjećaš li se zašto je Willy Suton rekao da pljačka banke? Zato što tu ima para. To vrijedi i danas kao i u njegovo vrijeme, ali pljačka banke je teži način da bi se čovjek obogatio.

Dok je Barlow silom stavljao džip u prvu brzinu — mjenjač je zapinjao, trebalo ga je pod hitno zamijeniti ili temeljito popraviti — morao se u sebi složiti s Adamsovim načinom razmišljanja. Radio je već dugo kao inžinjer poljoprivrede u Egiptu, ali je ponekad imao osjećaj da polako, no sigurno gube bitku. Razvoj proizvodnje hrane nije mogao držati korak s porastom stanovništva. Ali, nisu li baš zbog toga svi njegovi napori još vrijedniji?

Obojica su šutjeli sve dok se nisu izdrmali iz logora i izašli na prasnu cestu koja je vodila do aerodroma na zapadnoj obali. A onda — Pamet u glavu, Geoff — kazao je Adams. — Slušao sam ovu dvojicu prije nego što si došao. Ako kojim slučajem otkriju nešto, moglo bi doći do gužve. Nemoj da te uvuku u svoju igru.

— Hvala na upozorenju, ali do tog sam zaključka došao već prije dugo vremena. Shelton je samouvjeren i strašno siguran u sebe. Profesor ti nikad ne pokazuje što misli, ali vjerojatno mu se gadi ova situacija.. Teško je vjerovati da se ljudi toliko uzbuđuju zbog neke rupe u prašini.

— Da, rupa u prašini za mene i tebe. Za njih je to ratna zona. Shelton je glavni izazivač i on pomoću te rupe želi steći međunarodni ugled, a u isto vrijeme namjera mu je pokazati Saintu gdje mu je mjesto. Nemoj misliti da se ovdje ništa ne stavlja na kocku. Petnaest godina svjedok sam raznoraznih podvala i karijerističkih smicalica, i znam da gramzivost za novcem nije ništa prema pohlepi za slavom.

Bili su već na domak uzletišta, vozeći se duž čitavog niza parkiranih vozila. Potsjećali su Geoff a na muzej. Afrika ne dozvoljava lako da avioni umiru, i tako svi prastari, izumrli primjerci nisu bili samo pod zemljom. Ćudni, napola zaboravljeni oblici dolazili bi zujeći iz unutrašnjosti zemlje, zaustavljajući se u Asuanu da napune rezervoare ili zbog toga što im je u nebeskim visinama zaprijetila opasnost da se raspadnu. Vidio je on tu tipove aviona kao što su Douglas DC-3, Lockheadove leteće tvrđave, pa stari dvomotorac Beech 18, čak i jedan izmijenjeni transportni Avro avion. Nadao se da će im jednog dana nebesa poslati i sablasni Brzi Zmaj ili De Havillandov Komet.

Danas je njegovu znatiželju privukla letjelica Viscount V630 Vickers Armstronga s neobičnim crnim i zlatnim slovima.

— Iz Mauritanije — reče Adams. — Daleko je od svoje domovine.

SIRIUS 6

Parkirali su džip i spremali se da svaki pode svojim putem i na svoju stranu, Geoff Barlow u centar za vezu, a Adams u putničku zgradu aerodroma. Ali, dok su se rukovali, četvorica bosonogih Egipćana u košuljama od grubog platna i otrcanim hlačama užurbano su istrčali iz aerodromske zgrade. Nosili su zajednički, kovčeg neuobičajene veličine i težine. Iza njih je jednako žurno koračala plavuša, u vrlo laganoj haljini od svjetlo plavog pamuka. Govorila im je nešto engleskim jezikom, ali se oni nisu obazirali na njene riječi.

Potrčala je i stala pred njih. — Ne žurite toliko,dovraga! — A, tada kada su je bosonoga četvorica htjela zaobići, ona se obratila Kerrvy Adamsu. — Možete li mi pomoći? Ne razumiju ni riječi od onoga što im govorim.

Adams je mahnuo rukom prema Geoffu.— Ovo je osoba koja vam treba. Govori arapski kao materinji, i ukoliko ste u

nekoj nevolji, on zna kako će vam najbolje pomoći. Doviđenja.Polagana koraka uputio se prema dijelu aerodromske zgrade za putnike u

odlasku, dok se žena okrenula, molećivo gledajući Geoffa.— Mislila sam da će me dočekati na izlasku iz aviona, ali on se nije pojavio.

A ovi su ljudi zgrabili moju prtljagu, i naprosto počeli trčati. Željeli su je ukrasti!— Ne. Oni su vas samo namjeravali odvesti do taksija njihova kolege koji

zna engleski. Kamo želite ići?— U El Shallah.— On bi vas odveo tamo, ali za deset puta višu cijenu od postojeće tarife.

Pričekajte tu jedan trenutak. — Geoff je prišao onoj četvorici koja su u međuvremenu stavili veliki kovčeg na prašnu sivu zemlju i stajali naslonjeni na njega. Obratio im se na arapskom, prisjetivši se pritom da Kerry Adams u najmanju ruku govori arapski jednako tečno kao i on, ako ne i bolje. Njihov je vođa mrko kimnuo glavom, i velik se kovčeg našao ponovno u njihovim rukama koje su ga tada preko ograde stavile u stražnji prostor džipa.

— Trebam li im platiti?Barlow je odmahnuo glavom dok im je dijelio sitniš, koji je imao u džepu

košulje.— Nemojte ih poticati na nepoštenje. Dajem im uobičajenu napojnicu koju

dobiva svaki nosač. Uđite u džip, a ja ću vas odvesti u El Shallah. — Obišao je vozilo i ušao u njega s druge strane. — Nije mi samo jasno gdje ćete otsjesti.

— Ne brinite. Netko će tamo doći po mene. — Sad kad više nije bila uzrujana i preplašena, glas joj je zvučao mekano i baršunasto, dok je govorila nekim neodređenim naglaskom. Kad je sjeo do nje u kola, pružila mu je ruku. — Zovem se Marie. Dugujem vam veliku zahvalnost za sve ovo.

Geoff Barlow rukovao se s njom nekoliko sekundi, čudno je pogledavši, a onda je upalio motor. Suputnica mu je bila nekoliko godina mlađa od njega, dakle negdje trideset pet godina, i posjedovala neku bljedoliku, gotovo anemičnu ljepotu koja je odudarala od cjelokupne atmosfere Egipta. To njeno prozračno blijedilo nije proizlazilo iz boje lica koje je na istaknutim jagodicama bilo malo narumenjeno, već iz njenih očiju. One su bile svijetlo modre, uokvirene tako svijetlim trepavicama i obrvama da ih se moglo vidjeti samo na izrazito jakom suncu. Na vanjskim uglovima počele su se pojavljivati sitne, jedva vidljive bore. Usta su joj bila široka, s izraženim naborima od smijeha, a lice klasične engleske ljepote kvarila je jedino dosta izdužena čeljust

Geoff je stavio auto u pogon, ponovno bacajući letimični pogled na njeno lice, a zatim je očima prešao preko njena tijela do listova nogu, članaka i stopala. Učinivši to, promijenio je i svoje mišljenje o njenim godinama. Bila je ipak nešto starija, blizu četrdeset, ali mu se sada učinila mnogo privlaćnijom.

SIRIUS 7

— Kamo da vas vozim u El Shallahu? — kazao je. — I tko će doći po vas?Čak i prije nego mu je uspjela odgovoriti, znao je što će mu reći. Toma

Sheltona su na iskopinama posjećivale mnogobrojne ženske. Većina njih su bile vrlo mlade, no sudeći po Sheltonovim izjavama o zrelim ženama, sve je bilo moguće.

— Profesor Saint. — I dok se Geoff oporavljao od iznenađenja, dodala je. — Moj... otac.

Pri posljednjoj riječi u glasu joj se osjetilo čudno oklijevanje i nesigurnost. Geoff je počeo u sebi računati. Prema podacima koji su kružili Kairom i pojavili se u tisku prije početka iskopavanja, Girard Saint je imao 61 godinu. Ako mu kćer ima četrdeset, mora da se rodila dok je on još bio vrlo mlad. Očigledno, on nije uvijek bio tako suhoparan i sitničav profesor kao danas.

— Odlično govorite engleski.Pogledala ga je iznenađeno. — Normalno. Rođena sam i odrasla u Filadelfiji.

Vi ste Englez, zar ne?Smješkala mu se, a glas joj je zvučao vrlo prijateljski. Geoff se osjetio

posramljenim. — Oprostite — rekao joj je. — Zovete se Marie, a profesor Saint je pravi... ovaj...

— Pravi Francuz, hoćete reći. Da, slažem se s vama. Ali, ja sam glumica, i na poslu se služim uglavnom engleskim. Moje je umjetničko ime Mary, a ne Marie, a prezime sam uzela od majke. Dakle, kao glumica zovem se Mary Lambeth. A, vi... — Promatrala ga je sa simpatijom, dok je Geoff bio koncentriran na vožnju — vi ste sasvim drugačiji od onog što sam očekivala, ali ako se ne varam vi ste onaj zloglasni Thomas Shelton, zar ne?

Geoff je tek tada shvatio da se uopće nije predstavio.— Ne. Ja sam Geoff Barlow.— Radite li i vi na iskopavanju?— Ne. — Učinilo mu se da je ovo pravi čas za iskrenost, prije nego što

Mary/Marie dozna istinu od nekog drugog. Ne, ne radim, a vaš bi otac kazao da radim protiv toga. Radim na novom irigacionom projektu. Kad se ustave otvore, mjesto iskapanja bit će pod vodom.

— Ali radovi na iskopinama još nisu završeni, potrajat će još mjesecima!— Trebali su završiti već mnogo prije. Dr Shelton i vaš otac... — kradomice

ju je pogledao, tražeći neku porodičnu sličnost, ali ni traga tome —... dakle, oni su čvrsto obećali Ministarstvu da će sve biti gotovo do kasnog proljeća. Vama je vjerojatno poznato što oni zapravo traže, zar ne?

— Ja znam samo što Girard traži. Hram Mersegret, boginje svih zmija. No, očigledno između njega i Dr Sheltona, koga bi usput rečeno vrlo rado upoznala, došlo je do velike prepirke o lokacijama Devete Dinastije u gornjem Egiptu, i Shelton kaže da će ono što iskapanje otkrije biti hram boginje Bubastis, a ne Mersegret. Obojica se slažu da se svetište nalazi na ovom području, i to je jedina stvar o kojoj imaju isto mišljenje.

— Trebat će im još dugo vremena prije nego izglade tu razliku u mišljenju. Do ovog trenutka nisu još pronašli ništa, baš ništa. Slušajte. — Geoff je osjetio potrebu da joj izloži svoje mišljenje. — Ne mogu reći da iz principa odbijam ono što njih dvojica rade. Moramo voditi računa o starom Egiptu prije nego izgradimo novi. Ali, da vaš otac i Shelton imaju barem nešto pokazati kao opravdanje svojih iskapanja, barem nekoliko krhotina zavjetne posude, ili samo najgrublje podatke o izgledu stare egipatske grobnice, pomogao bih im od sveg srca kod vlasti u Kairu. No, kako nemaju što pokazati, dužnost mi je nastaviti s radom na irigacionom projektu. Pošiljke sjemena stižu potkraj ove godine, a umjetno gnojivo je već

SIRIUS 8

naručeno. U Egiptu sada treba nahraniti dva milijuna ustiju više od trenutka kad sam stigao u ovu zemlju. Moramo uzgajati više poljoprivrednih proizvoda, i to što prije.

Ispružila je ruku i potapšala ga po ramenu. — Hej, Geoffe Barlowu, nemojte se vi meni ispričavati i opravdavati. Vi radite svoj posao, i to mi je potpuno jasno. Grobnice i urne s pepelom mrtvaca, božica s glavom mačke ili krave nisu niti meni naročito zanimljive, a samo malo jače sunce kao što je ovo danas utječe na moju kožu jednako loše kao i na vašu. Otvorite te vaše brane i ustave, i nestanimo odavde što je prije moguće.

Ponovno je dodirnula Geoffovo rame, i on je pritom osjetio kako mu je čitavo tijelo zatreperilo. No, njene riječi nisu odavale privrženu kćerku niti obožavateljku arheologije. Pitao se zbog čega je uopće došla ovamo. Džip se približavao gomili baraka i privremenih nastambi-prikolica koji sačinjavaju El Shallah. Nigdje na vidiku nije bilo drugih motornih vozila

Geoff je nevoljko zaustavio vozilo na početku naselja. Želio je nastaviti razgovor s njom.

— Gdje da vas iskrcam u El Shallahu? Tu nema ni traga ni glasa profesoru.Ona je odmahnula glavom.— Poslao mi je brzojav u kojem navodi El Shallah. Odgovorila sam mu

telegramom, i javila da ću stići dan ranije ako uspijem dobiti mjesto u avionu iz Atene. Možda nije primio moj brzojav?

— To nije teško saznati. — Geoff je ponovno upalio motor. — Možemo se odvesti ravno do logora i pitati osobno profesora Sainta. Ovdje ionako ne možete ostati. Logor nije velik ni raskošan, ali je mnogo bolje mjesto od El Shallaha.

Dok je okretao vozilo da bi krenuo prema istoku, Geoff se uznemirio, sjetivši se da je na aerodrom pošao isključivo zbog jednog razloga: da bi poslao teleks Farouku El Danvishu, javljajući mu da je cijeli projekt odgođen za nekoliko dana po naređenju Ministarstva. Ali, teleks nije poslao. Štoviše, otkako je ugledao Mary Lambeth/Marie Saint, potpuno je zaboravio na sve telekse svijeta.

Tjedan prije nego što će stići Mary Lambeth, atmosfera na lokaciji arheoloških iskopavanja se promijenila. Geoff, koji je tamo navraćao skoro svaki dan, bio je najprije svjedokom odmjerenog, gotovo ležernog pristupa radovima na iskopavanju koji se pomalo pretvarao u nervoznu, sve bržu trku s vremenom. Još prije stotinu godina, Rhind i Flinders Petrie udarili su temelje i dali klasični uzor arheoloških istraživanja u Egiptu. Iskopavanje mora biti polagano i vrlo pažljivo. Sve što je pronađeno, bez obzira kako nevažno izgledalo, treba odmah zapisati. Najvećim grijehom i strahovitom ironijom smatralo se uništenje zbog nepažnje i nestrpljivosti, neke vrijedne starine koja je netaknuta preživjela pet tisuća godina i čije je dugo postojanje predstavljalo najvažniji razlog arheoloških radova. Stoga je poruka bila: raditi polagano, bez žurbe, biti vrlo oprezan i nadasve sistematičan.

No, sada se sve svelo na još nekoliko kratkih dana. Za manje od dva tjedna, isušeno korito rijeke gdje su se odvijala ova iskapanja, bit će preplavljeno promijenjenim tokom Nila.

Sama se iskopina nalazila na južnoj strani doline, iznad područja kratkotrajnih poplava. Logor bijaše podignut na sjevernom rubu, i sastojao se od dvije autoprikolice i tri prostrana šatora, postavljena u trokut. Thomas Shelton je boravio u jednoj prikolici, a Girard Saint u drugoj, i tamo su držali pod ključem najvredniju opremu. Dvadesetak egipatskih radnika spavalo je u dva šatora, premda su mnogi radije odlazili u El Shallah preko noći. U četiri sata kad su Geoff Barlow i Mary Lambeth stigli u logor, rad na iskapanju se upravo nastavio nakon odmora za ručak. Razdoblje khamsina, vrućeg, pješčanog južnog vjetra minulo je, i dobra

SIRIUS 9

nadnica za prekovremeni rad sada je omogućavala šestodnevni radni tjedan.Shelton je bio dolje u iskopini. Kad je začuo zvuk motora, krenuo je uzbrdo

obronkom doline. Neki prkos ili mazohizam tjerali su ga da radi gol do pojasa po najžešćoj vrućini, i sada je umjesto košulje i laganih hlača u kojima je bio došao na sastanak s Geoffom, na sebi imao bijelu majicu bez rukava, bijele radne hlačice i zeleni tirolski šešir s laganom zaštitnom maramom koja mu je od sunca zaklanjala glavu i potiljak. Znoj mu je curio s lica ostavljajući duboke tragove u sivožutim naslagama prašine koja ga je pokrivala od pete do glave.

Zurio je s neskrivenim zanimanjem u Mary Lambeth.— Zdravo. Tko je ova ljepotica? Ako nas želite snimiti na radu, morate

požuriti jer nam predstoji još nepuni sat kopanja.— Pogrešno — odvratio je tiho Geoff. — Ona nije novinarka. Ovo je Marie

Saint. Profesorova kćerka. Marie, ili Mary, ako vam se to više sviđa, predstavljam vam Thomasa Sheltona.

Sheltonovo lice odavalo je njegove osjećaje baš kao što ih je Saintovo skrivalo.

— Hej, nisam imao pojma da on ima kćerku! — Ispružio je ruku. — Gdje vas je samo skrivao sve ove duge godine?

— Upravo sam stigla avionom iz Atene. Doduše, dan ranije, i sve mi se čini da Girard nije primio moj brzojav. Gdje je on? Mislili smo da ćemo ga tu naći.

— Treba stići svaki čas. Odvezao se jutros u Kom Ombo i Idfu. Zahvaljujujući njemu — palcem je pokazao na Geoffa — moramo naći još kvalificiranih radnika za slijedeći tjedan. A, ovo je najgore doba godine.

— Zar vam nije rekao da ja dolazim?— Ne, nije. — Shelton se nasmijao i gurnuo šešir na potiljak, otkrivajući

kovrčavu, od sunca izbijeljenu kosu. — Nemojte se čuditi. Vaš mi otac ne povjerava svoje tajne, previše se svađamo oko nekih stvari. Rekao bih da se slažemo samo u dvije stvari: u ovoj dolini ima nečeg osebujnog i značajnog, i njeno potapanje, što će ovaj kurvin sin učiniti za otprilike desetak dana ako ga ne spriječimo bit će neoprostiv, smrtni grijeh.

Mary Lambeth je krajičkom oka pogledala Geoffa, suosjećajući s njim.— Doktore Shelton...— ... zovite me Tom.— ...dakle, Tome, mislim da ne biste smjeli bacati krivicu na gospodina

Barlowa. On samo radi svoj posao. A, čini mi se da je njegov posao prilično važan.— Na čijoj ste vi strani? Dodavola, ne krivim ja njega. Nas se dvojica

podnosimo, manje više. — Shelton se nacerio. — Geoff je u redu... za jednog inženjera poljoprivrede.

— Govori mi da sam bezdušni tehnokrat — reče Geoff bez ikakvog osjećaja za umjetnost i historiju. — A ja njemu kažem da je bezdušni povjesničar, kojem puca prsluk za patnje i gladovanje ljudi u današnje vrijeme samo da bi mogao proučavati koliko su ljudi patili i gladovali prije četiri tisuće godina

— I, mogu vam reći da smo obojica u pravu. — Shelton je ponovno navukao šešir na čelo. — Gdje ćete otsjesti?

— O tome još nisam razmišljala. Mogu i ovdje.— Prikolice su dovoljno prostrane za dvije osobe. (Ako vam se ne sviđa biti

zajedno s profesorom, kao da je govorio Sheltonov pogled, ja ću vas drage volje primiti k sebi). — Imate li mnogo prtljage?

— Jedan veliki kovčeg.— Ali velik poput Khufnove piramide. — Geoff rukom pokaza na stražnji

dio džipa. — Kako dugo planirate ostati?

SIRIUS 10

— Ne znam. Girard hoće da radim ovdje, a u tom se kovčegu pretežno nalaze kostimi.

— Da radite? — upita Shelton.— Da. Ja sam glumica. Ovdje bismo snimili neke video-trake na kojima bih

ja bila odjevena u egipatsku odjeću. — Zastala je na tren. — Ja u kostimu Mersegret, znate već, zmijske boginje.

— Dobro ja znam što vaš otac misli, ali griješi — Shelton ju je uhvatio pod ruku. — Hajde, Saint, odnijet ćemo vaš kovčeg u prikolicu. Onda ću vas povesti u razgledavanje naše iskopine, objasniti vam što radimo i uvjeriti vas da ovdje nije riječ o Mersegret. Trebate prepraviti svoje kostime tako da budu nalik lavici ili mački — drugim riječima, nalik Bubastis. Njen ćemo hram naći ovdje.

Vodio ju je prema prikolici. Preuzeo je stvar u svoje ruke. Geoff je išao nekoliko koraka iza njih, misleći kako Shelton, premda vrstan arheolog, ne bi mogao dobro zastupati svoju profesiju u javnosti. Previše je bio glasan, previše ekstrovertan i nimalo nalik predodžbi koju ljudi imaju o izgledu, govoru i ponašanju jednog arheologa. No, Girard Saint je u tom pogledu bio savršen. Ali, kad bi odjednom iskrsnuo nezaobizlani problem dobivanja novčanih sredstava, Saint je dobro znao kako važnu ulogu igra publicitet. Mary, njegova prelijepa kćerka-glumica bila je točno ono što uspješnom arheologu treba; da i ne govorimo koliko je ta ista ljepotica bila potrebna jadnom inženjeru poljoprivrede.

Girard Saint se još nije bio vratio kad je Geoff napustio logor, a slijedeća četiri dana imao je toliko posla i uzrujavanja da naprosto nije imao vremena navratiti do iskopine. Odluka o odgađanju potapanja ove doline uvelike je utjecala na vodostaj rijeke u sjevernim dijelovima zemlje. Posljedice će se osjetiti u Luxoru, u Asyutu, u El Minyi, u Hehvanu, Kairu, na ustavama Nila, čak i u ograncima Damiette i Rosette gdje se rijeka ulijevala u daleko Sredozemno more. Vode rijeke donosile su život i spas svima njima. Bujica žalbi i pritužbi stizala je teleksima; naravno, sve su one bile upućene Geoffu Barlowu.

Kasno poslijepodne četvrtog dana, Tom Shelton je poslao radnika u Geoffovu prikolicu s rukom pisanom porukom koja je glasila: Dođite na iskopinu večeras poslije osam! Serviramo dobru kapljicu! Dođite svakako! Sve vas čeka veliko iznenađenje!

U poruci nije bilo ni spomena o nekom otkriću — Shelton bi vjerojatno bio mnogo jasniji i pun trijumfa da su uspjeli pronaći nešto vrijedno i značajno. Ispunjen znatiželjom, Geoff je pojeo svoju večeru i zatim se u sumrak odvezao džipom prema sjeveroistoku do arheološkog logora. Kad je tamo stigao, bila je već mrkla noć. Tko zna zbog čega, ali sva svjetla u prikolicama i šatorima bijahu ugašena.

Parkirao je svoj džip i ugasio motor. Noć je bila tiha, bez ijednog šuma. Vatre na kojima su najamni radnici obično spremali večeru nisu gorjele, niti se iz satara čuo onaj uobičajeni žamor. Svjetlost polumjeseca omogućila mu je da bez teškoća priđe prikolicama i pokuca na vrata. Kad se nakon upornog kucanja, nitko nije javljao, Geoff je počeo sumnjati da je riječ o nekoj neslanoj šali; tada se sjetio da je u poruci izričito stajalo iskopina, a ne logor. Uputio se prema sjevernom dijelu doline, gledajući pred sobom u zamršenu mrežu rovova i ostataka drevnih zidina koji su ukazivali na obavljeni posao arheologa. Tu je gorjelo samo jedno svjetlo, prigušena zelena sjaja koji mu se učinio preslabim za bilokakvu zabavu. Geoff se oprezno spustio niz pješčanu padinu do dna doline.

Svjetlost mjeseca nije dopirala ovamo, pa mu je jedini orijentir bilo ono slabo zelenkasto svjetlo. Pošao je prema njemu, no pričinilo mu se da se i ono pomiče s njim, jer se udaljenost do njega uopće nije smanjivala. Dnevna vrućina još je

SIRIUS 11

isijavala iz stijenja, a nepomični zrak iznad njega čudnovato je treperio kao da se nalazi ispod vodene površine. Bilo je vrlo lako zamisliti da su ustave podignute, i da je ova tiha dolina već potopljena. Ovo je žegom sprženo tlo vjerojatno bilo pustinja od vremena kad se homo sapiens bio osovio na dvije noge; no, za samo tjedan dana njena će vječna žed biti utažena. Isušeno stijenje žedno će upijati vodu, koja će ga sve više i više prekrivati, a onda će stajati nijemo i ravnodušno pet metara ispod slatkovodne površine.

Geoff se osvrtao oko sebe, shvativši iznenada, da je tako razmišljajući izgubio orijentaciju. Na ovom arheološkom lokalitetu bilo je i nadsvođenih jama i tunela iskopanih duboko u stijenama doline. Nalazio se sada u dugom, ravnom rovu koji je bio iskopan na dubini od metar i pol u dnu doline. Na suprotnom kraju tog iskopa, ugledao je jedva vidljivu, nepomičnu spodobu. Zaustavivši se i zureći u nju, dok se ona polagano približavala, Geoffu su se njeni gipki, valoviti pokreti pričinili vrlo gracioznim i vrlo poznatim.

Duboko je udahnuo, drhteći. Spodoba je bila nalik vitkoj ženi, ali obrisi glave nisu bili ljudski. Glava joj je, naime, bila izdužena i zašiljena, a oči imale zlatno zeleni odsjaj u tami.

— Mary? — izustio je nesigurno. A, onda nastavio osjećajući se vrlo glupo. — Mary Lamberth? To ste vi, zar ne?

Stajao je obavijen tamom, dok se ženska spodoba primicala sve bliže i bliže. Usta su joj bila razjapljena, a iz njih se pojavio račvrsti, palucavi jezik. Geoff se sledio.

— Rekao sam ti — začuo se glas Toma Sheltona. Uto se upalilo i električno svjetlo, zasljepljujući ga blještavilom. — Hajde, Geoff, priznaj. Nisi li imao osjećaj da se nalaziš u blizini nečeg nadnaravnog?

— Dodavola, što se to događa ovdje? — Sad kad su mu se oči privikle na svjetlost, Geoff je vidio da je ženska spodoba pred njim zaista Mary Lamberth. Imala je na sebi tijesno pripijeni triko, obojen zelenim i smeđim šarama u obliku romba, a na glavu je stavila pripijenu masku i ukras izrađen točno u obliku zmijske glave. Na desnom ramenu nosila je zaštitni zmijski znak.

— Ovo je moja ideja — reče Shelton. Po glasu se moglo zaključiti da je konzumirao već priličan broj čašica poslije večere. — Saint se sprema snimati Mary, pa se ona htjela uvjeriti kako će na gledaoce djelovati njen kostim. Predložio sam joj da bi to mogla najbolje okušati na tebi. Dakle? Jesi li osjetio u zraku nešto nadnaravno kad si je ugledao?

Mary je šutjela cijelo vrijeme, no sada mu se počela primicati još bliže, i Geoff je istog trenutka shvatio da njene kretnje daleko više od kostima, podsjećaju na zmiju. Uspjela je majstorski naučiti i oponašati gipko, tromo kretanje zmije čija je žrtva već potpuno hipnotizirana i bespomoćna

— Gdje je Girard Saint? — upitao je. On je stvarno osjećao prisustvo nečeg neljudskog, ali to nije želio priznati Sheltonu.

— Odvezao se u Syenu ili Asuan, ako ti se više sviđa njegov moderan naziv. Vratit će se u logor za nekoliko minuta. Hajde, pođimo i mi tamo. — Shelton se primaknu Mary Lamberh i uhvati je za ruku. Ona se oslobodi naglim trzajem, i priđe Geoffu, uhvativši ga ispod ruke.

— Oprostite — promrmlja ona. — Ovo sve je bilo prilično glupo, zar ne? Danas poslije podne kad sam dogotovila kostim, mislila sam da bi ovakva zabava mogla biti zgodna.

— U redu je. Kostim je sjajan, a i kretnje ste odlično savladali. — Još ga je uvijek držala za ruku, i Geoffu je to bilo vrlo drago. No, naposljetku je smatrao da je vrijeme povratku, pa su krenuli padinom prema logoru. Kad su stigli do ruba i

SIRIUS 12

uputili se prema prikolicama, dovezao se Girard Saint u džipu.— Svjetla — kazao je čim je izašao iz vozila. Pogledao je Mary i Geoffa

mrko. — Zašto nema svjetla?— Bili smo dolje na iskopinama — Shelton se uputio u jednu od prikolica i

upalio električno svjetlo dok nije namjestio i zapalio petrolejku. — Mary je htjela vidjeti kako se njen kostim uklapa u atmosferu ovdje. Iskušali smo ga na Barlowu da vidimo kako će djelovati na njega.

— Glupost — gunđao je Saint nevoljko. — Mary, ti i ja moramo malo porazgovarati. — Pustila je Geoffovu ruku, no stari je arheolog još uvijek netremice gledao u njih. Geoff je osjetio napetost u zraku, koju nije mogao objasniti, sve dok Saint nije uzeo od Sheltona čašu rashlađenog vina, sjeo na tronožac uz petrolejku, i nastavio. — Moram priznati da je kostim zaista sjajan. Monsieur Barlow, nipošto ne bih želio da steknete pogrešan dojam o mojoj struci. Uvijek nam nedostaje novčanih sredstava, pa nam je zato ponekad potreban publicitet i malo egzotike. No, u suštini stvari arheologija je uvijek bila i ostaje, dugotrajan, mukotrpan i naporan rad. Dani i tjedni krvavog rada, daleko od očiju javnosti.

Iako je ovo zvučalo malo izvještačeno kao isprika za ono što se maločas dogodilo, bilo je u svakom slučaju prihvatljivije od Sheltonova stava. Dolazeći od Girarda Sainta, zvučalo je to kao izljev osjećaja. Geoff je uzeo bocu pive i sjeo na tronožac nasuprot Saintu. Mary je skinula zmijsku masku i ukras s glave i sjela uz svog oca. Oklijevajući, stavila mu je ruku oko ramena. Shelton, koji je stajao iznad petrolejke tako da mu je lice bilo osvijetljeno odozdo, prezirno se nacerio.

— Svakako — kazao je. — Mukotrpan rad je potreban da čovjek bude dobar arheolog, ali to nije dovoljno. Rad je samo nadopuna, trud koji je nužan da biste dokazali kako je ono što već dobro znate istina. Priznajte, Girard. kad ste otkrili one sjajne Mersegretine iskopine u Kalabashi, bili ste čvrsto uvjereni da se one tamo nalaze i prije nego što ste zarili lopatu u zemlju. Osjećate to, ili nanjušite. A onda se dajete na posao da to pronađete i dokažete.

Zvučao je već vrlo pijano, ali na Geoffovo iznenađenje Saint je nevoljko kimao glavom u znak odobravanja. — On ima pravo, monsieur Barlow. — Dugi, zakrivljeni ožiljak na Saintovu mršavom licu jasno se isticao u svjetlosti petrolejke kad se pomaknuo na svom tronošcu i zagledao se u tamu koja ih je okruživala — Znate, vrhunski arheolozi...oni imaju neku moć koju je teško objasniti. Oni osjete zračenje koje izbija iz zemlje. Aureolu starine. Kad to osjetite, podigne vam se kosa na potiljku, a duša vam govori Ovdje! Ako Dr Shelton i ja imamo išta zajedničko, onda je to svakako ovo šesto čulo. I ukoliko se slažemo u nečemu, onda je to činjenica da nam šesto čulo govori da je ova dolina enceinte ispunjena obećanjem otkrića. Bez obzira da li je riječ o Bubastis ili Mersegret, što će pokazati naša istraživanja, bit će to grandiozno otkriće.

Svi su okrenuli glave i zagledali se u tamnu dolina. Nakon nekoliko sekundi tišine, Saint je tiho dodao — Morate još nešto imati na umu, monsieur Barlow. Taj osjećaj prisustva starine javlja se rano, ali da bi se dokazalo to postojanje često su potrebni mjeseci ili godine. Iskopavanja kod Kalabashe trajala su pune tri godine prije nego što su pronađeni ostaci Mersegret. Kalabasha je danas duboko pod vodama Jezera Naser. Bez obzira na sve ostalo arheološko blago koje je možda ostalo tamo na dnu, ono je izgubljeno zauvijek. Razmislite malo, monsieur Barlow. Što vam to govori o današnjoj civilizaciji?

U riječima mu se osjetila iznenadna bujica strastvenih osjećaja. Geoffu Barlowu je tek tada postalo jasno da je potpuno krivo prosuđivao ovog čovjeka. Girard Saint je dobro skrivao svoje emocije, ali te su emocije bile neobično snažne.

SIRIUS 13

Gledajući te oči koje su se čudno sjajile zureći u Toma Sheltona, pa onda u Mary i naposljetku i u samog Geoffa, on je u njima naslutio osjećaje koji su uvelike prelazili granice arheologije.

• • •Milijardu galona vode teško je četiri milijuna tona. Određivanje toka ovako

goleme količine vode bilo je tako zamršen posao da se pretvorilo u neumoljivu opsesiju svih koji su radili na tome. Odgađanje do kojeg je došlo samo tjedan dana prije konačne realizacije irigacionog projekta i početka irigacije, stvorilo je goleme poteškoće. A zahtjevi za izuzećem još su uvijek stizali u velikom broju.

Geoff se znojio, pokušavajući ih riješiti, ispitujući i pregledavajući što bi se moralo učiniti da se u ovom trenutku izvrši promjena toka, i naposljetku je zaključio da taj problem ne može više riješiti ni oni ni itko drugi. Projekt je došao do kraja, baš kao i on. U glavi mu se vrtjelo, grlo mu je bilo suho, a oči su mu gubile oštrinu vida Prišao je umivaoniku u svojoj privremenoj nastambi, izvadio toplomjer za jednokratnu upotrebu i stavio ga pod jezik.

Trideset devet sa pet. Samo mu je to trebalo uoči jednog od najznačajnijih dana u njegovu životu. Pustinjska groznica, močvarna groznica, malarija — bez obzira o čemu se radilo, morao je to presjeći, i to odmah. Odvezao se do aerodroma i uputio ravno u ordinaciju Lou Marinoa.

— Moram izdržati tridesetšest sati. Brana se otvara sutra u ponoć. Poslije toga mogu i umrijeti.

— Nećeš valjda. — Marino je izmjerio Geoffovu temperaturu, smatrajući to pukom formalnošću, jer mu je dodir Geoffova čela rekao sve. — Isti si kao i ja, predugo si već ovdje. Egipat ti se uvukao pod kožu i naprosto ne možeš prekinuti s radom. Uredno si vakciniran?

— Mislim da jesam.— Onda se drži. — Marino je prišao polici i uzeo tri tvornički napunjene

ampule i bočicu pilula. — Kad ovo uzmeš, osjećat ćeš se čudno, malo će ti i vid oslabiti. No, glava će ti dobro funkcionirati. Čim prođe potapanje doline i sve bude pod kontrolom, lezi u krevet. Uzimaj po jednu pilulu svakih šest sati. Ne... — Geoff je upravo zavrnuo rukav —... bolje da ti ovo zabijem u debelo meso. Deset kubičnih centimetara gama globulina. Malo će te boljeti kad budeš sjedao.

— Dugujem ti piće, Lou.— Imaš pravo, stari. Da moji kolege u Harley Streetu znaju što ja ovdje

izvodim, brisali bi me s popisa liječnika. Znaš što mi se sviđa ovdje? Imam sve same hitne slučajeve. Uopće nemam vremena misliti niti brinuti. — Dao mi je posljednju injekciju — To je sve. Nemoj piti alkohol, i malo smanji kafein. Najprije ćeš se osjećati strašno loše, a onda će ti biti bolje.

Marino je odmahnuo rukom dajući time znak da ne želi primiti honorar, i otpratio Geoffa do džipa. — Sretno, sutra. Stavi u pogon taj sistem navodnjavanja. Baš kao i tebi, dojadilo mi je gledati sve te neuhranjene ljude oko mene.

Geoffu su oči još zadavale neprilike. Polagano je vozio natrag do svoje prikolice i upravo je stigao da se javi na telefonski poziv Kerrya Adamsa iz Kaira. Podigao je slušalicu, predosjećajući katastrofu.

— Geoff? — Glas s druge strane žice zvučao je zbunjeno. — Momče drago, što se događa tamo kod vas?

— Znojimo se nad posljednjim pripremama. Nemoj mi zaboga reći da si smućkao još jedno odgađanje. Sve je spremno za veliki trenutak sutra u ponoć. Ako dođe do promjene, propao sam. Više to ne mogu izdržati fizički.

— Možeš odahnuti. Više neće biti nikakve odgode. Zbog toga te ustvari i zovem. Bio sam na najboljem putu da odgodim tvoj projekt na neodređeno

SIRIUS 14

vrijeme, kad sam danas kasno poslije podne primio poruku od Girarda Sainta Tvoj mi je stari profesor javio da prekinem svaki daljnji korak, okončam sve akcije i pošaljem mu račun. Što si to napravio starom gospodinu? Geoff? Da li me čuješ?

— Da čujem te. — Geoff je zurio u slušalicu ne vjerujući vlastitim ušima.— Slušaj, ovosad više nije stvar novca nego principa cijele ove stvari.

Umirem od znatiželje. Molim te, saznaj što se to događa tamo i odmah mi javi. Bit ću ti zahvalan do groba.

— Propitat ću se, Kerry.U glavi mu je šumjelo, pa je odlučio da danas više ne radi na završnim

pripremama. Uputio se prema džipu i krenuo u smjeru arheološkog logora. Bio je iznenađen baš kao i Kerry Adams. Tijekom prošlog tjedna, tri puta je navraćao na iskopinu. Svaki je put bio svjedokom mahnitog, grozničavog rada, ali potpuno neproduktivnog. Jednom je doduše zavladalo kratkotrajno uzbuđenje kad su radnici naišli na niz podzemnih odaja ukopanih duboko u padinu brežuljka, ali su ih obojica, Shelton i Saint, odbacili kao suviše recentne, nisu bile starije od tisuću godina.

Sve je tako relativno. U Sjedinjenim Državama čak i u Engleskoj, otkriće iskopina starih tisuću godina bila bi vijest dana. Ovdje to nije imalo nikakav značaj. Shelton i Saint su svoju nagradu za sav trud tražili još četiri milenija dublje u prošlosti.

Na putu za logor zaustavio se pokraj brane u gornjem dijelu doline, tri stotine metara od iskopina. Razina vode se još uvijek dizala, polagano se uspinjući pregradnim zidom koji je zatvarao ulaz u dugu, usku dolinu. Vrijeme mora biti vrlo točno tempirano. Sam Nil je rastao spremajući se na ljetnju poplavu. Ili će se ustave otvoriti za trideset sati ili će voda početi prelijevati preko njih. U ovom trenutku brana je bila nepropusna, zadržavajući devet metara visoku vodu tako da ni najmanja količina nije dopirala do isušene doline. .

Mjesto na kojem je primio injekciju gama globulina bilo je prilično bolno, pa je osjetio da mora malo progibati mišiće. Izašao je iz džipa i othramao dalje do brane, krećući se rubom doline. Arheolozima nigdje nije bilo ni traga. Zar su još uvijek radili? Uskoro će se početi spuštati sumrak, no možda još očajnički pokušavaju nešto pronaći, na kraju. Krenuo je prema iskopinama a onda zastao na obronku. Prilazio je arheološkom lokalitetu iz neuobičajena smjera, tako da je sada gledao ravno u jedan, od iskopanih rovova. Na pjeskovitom tlu iskopa, kojih šezdesetak metara ispod njega skriveno od znatiželjnih pogleda, stajalo je dvoje ljudi. Isprva mu se pričinilo da se grle. Zatim je shvatio da se rvu, u potpunoj tišini.

Bili su to Tom Shelton i Mary Lambeth, gotovo pripijeni jedno uz drugo u tihom polumraku toplog egipatskog sutona. On ju je držao za ruke i silovito je vukao k sebi.

— Dođi, Mary. — Šapat uzbuđenja Sheltonova glasa dopirao je do Geoffa u tišini večeri. — Moraš. Znaš dobro da to i sama želiš.

— Ne. Ne, Tome. — Okrenula je lice od njega — Geoff je mogao čuti kako teško diše. — Pusti me, Tome. Ne razumiješ ništa, ne mogu ti dozvoliti da to uradiš. Ne želim to, a osim toga sve je mnogo kompliciranije nego što misliš. Tome, to me boli. Molim te nemoj me tjerati silom na to. Molim te.

Geoff nije želio stajati postrani i gledati silovanje. Upravo se namjeravao sjuriti niz obronak kad je Shelton nešto ljutito progunđao i pustio je.

— Ti si prokleta vještica, Mary. — Glas mu je drhtao. — Ti ni ne znaš kako me uzbuđuješ. Trebam te.

— Žao mi je, Tome. Ali stvarno ne mogu. Idem sada natrag u logor. Girard će se sigurno čuditi kamo sam to nestala. — Napravila je korak unazad, a onda se

SIRIUS 15

okrenula, izlazeći iz iskopa. Shelton nije krenuo za njom. Kleknuo je i upalio petrolejku.

Nakon svega ovoga Geoff je smatrao da bi bilo nezgodno otkriti svoju prisutnost. Pomaknuo se ulijevo što je tiše mogao, skrivajući se u okrilju sjena sve dok se Mary nije izgubila iz vida. Zatim je opet provirio dolje prema dugim iskopanim rovovima.

Tom Shelton se nije ni pomaknuo s mjesta. Sav zgrbljen i klečeći, ostao je u rovu, ali mu lice obasjano petrolejkom više nije odavalo strast ili očajničku molbu. Izraz mu je bio krvoločan, a pogled ubojit.

Geoff ga je posmatrao sve dok nije podigao lampu i uputio se prema suprotnom obronku. Tada se i Geoff okrenuo i polagano počeo koračati prema svom džipu.

Lijekovi koje mu je dao Marino potpuno su omamili Geoffa, i to je trajalo jedanaest sati. Spavao je do osam i trideset, a onda se naglo probudio sa spoznajom da je danas taj dan. Ventile treba otvarati i zatvarati točno utvrđenim redom, tamo od velike Asuanske brane do Asvuta. Nil je sada bio obuzdana rijeka koju se moglo regulirati od Jezera Naser pa do Sredozemlja, i svaka i najmanja promjena utjecala bi na ukupni sistem navodnjavanja.

Provirio je kroz prozor svoje prikolice i bacio pogled prema toplomjeru na zidu. Već je sada bilo tridesetak stupnjeva, a vremenska prognoza je najavljivala gotovo rekordno visoku temperaturu od 48 — 50°C. Popio je četiri čaše narančina soka (usta su mu bila sva obložena i čudna okusa kao u nekog svemirskog bića) prije nego što je izašao iz svoje prikolice. Veliki gušter, dugačak skoro metar i pol, ležao je sunčajući se deset koraka od vratiju. Nije se ni pomaknuo kad se Geoff pojavio. Zakrilio je oči rukom, i pogledao prema istoku, prema Nilu. Rijeka je na tom mjestu bila široka oko pola kilometra, troma i tamna, a močvarne ptice u malim jatima, ljuljale su se na njegovoj mirnoj površini. S obje strane rijeke prostirala su se navodnjena polja. Sjeverno od Nila nazirala se sivo-zelena masa otoka Phile, prekrivenog grmljem akacije.

Sve je bilo tako mirno, omamljeno vrućinom i opušteno prisutnošću obilja slatke vode, drijemajući pod ljetnim suncem južnog Egipta. Rječna obala uvijek je imala taj izgled, punih deset tisuća godina, nikad se ne mijenjajući, sanjajući stoljeća, ispunjena duhovima radnika i svećenika, pisaca i faraona

A, onda su se iznenada oglasili benzinski motori koji su pokretali klimatizacione uređaje, remeteći vječni mir. Starosjedilac n uniformi stigao je na brektajućoj vespi do prikolice, noseći vreću s poštanskim pošiljkama

Geoff je uzdahnuo. Počelo je. Zakoračio je prema kuriru i prihvatio vreću.Imao je mnogo posla sve do zalaska sunca radeći pod strahovitim, neprestanim

pritiskom stotina zabrinutih hidrologa, tvorničkih rukovodilaca i poljoprivrednih savjetnika koji su svi smatrali svoje probleme najgorućijima Brzojavi su stizali u debelim svežnjevima, posjetioci su dolazili i odlazili, telefoni nisu prestajali zvoniti. Hajdučki ćevap koji su Geoffu donijeli za ručak, ostao je na stolu netaknut Nije mu bilo mučno, ali je bio ošamućen, nije imao teka a u očima je još uvijek osjećao bol. Znao je da će sutra platiti za današnji dan; i to s kamatama

U sedam sati, kad se već počeo spuštati sumrak, poslao je kurira u logor arheologa da ovaj provjeri da li su tamo radovi okončani i da li su svi napustili teren. Poslao je, također, poruku, pozivajući Girarda Sainta, Toma Sheltona i Mary Lembeth da dođu ovamo u kontrolnu prostoriju da bi osobno prisustvovali otvaranju ustava na brani. Možda će to biti dolijevanje ulja na vatru, no rijetki su se posjetioci mogli othrvati veličanstvenom prizoru jurećih bujica vode.

Očigledno su arheolozi odlučili da se dostojanstveno povuku. Prvi put u ova

SIRIUS 16

dvadesetčetiri sata, Geoff se sjetio telefonskog poziva koji mu je uputio Kerry Adams, kao i odluke Girarda Sainta da mirno prihvati potapanje doline bez poduzimanja ikakvih daljnjih koraka za odgodu projekta.

Još mu uvijek ta odluka nije bila jasna. Ako Saint nije otkrio ništa svako daljnje odgađanje bilo je i te kako poželjno; ako je pak slučajno našao nešto pažnje vrijedno, nešto o čemu nije želio govoriti, onda je pogotovo odgoda bila od bitne važnosti.

Kurir se vratio potvrdivši da na iskopinama nema više nikoga. Šatori su bili raspremljeni, a prikolice spremne za odlazak. No, kurir nažalost nije mogao uručiti Barlowovu poruku s pozivom jer nigdje nije bilo ni strankinje niti one dvojice arheologa. Kurir je bezuspješno kucao na vrata zaključanih prikolica.

Geoff ga je pustio da ode i prihvatio se drugih hitnih poslova. Prikolice još nije trebalo ukloniti, jer su se nalazile u samom logoru, dakle na povišenom mjestu do kojeg vode, puštene otvaranjem brane, neće dospjeti.

U devet sati, bujica poruka odjednom je prestala dolaziti. Sad je već očigledno bilo prekasno tražiti izmjene u planu potapanja, i svi oni nizvodno su to dobro znali. Čitava operacija sada je već bila pod automatskom regulacijom. Ukoliko Geoff zbog nekog izvanrednog razloga ne pritisne sklopku Hitno, vrata ustava otvorit će se točno u ponoć.

Girard Saint je stigao nešto prije jedanaest sati. Bio je sam, i očigledno bijesan. Uzeo je ponuđenu čašu vina i sjeo u klimatiziranoj prikolici, zureći u pustinjsku noć.

— Marie je budala — rekao je iznenada, i ispio čašu vina. Geoff ga je gledao zaprepašteno.

— Lijepo sam joj govorio i upozoravao je — nastavio je Saint. — Shelton može biti vrstan arheolog, ali je on bez sumnje velik ženskar! Rekao sam joj! No, ona me uopće ne sluša niti mi vjeruje!. — U glasu mu je treperio bijes i bol. Posegnuo je za bocom vina i ponovno si napunio čašu.

— Zaboga, što se dogodilo?— Otišli su. Nestali.— Otišli? Kamo?Saint se uspravi sjedeći u stolici i mahnu rukom prema tmini koja je

provirivala kroz prozor. Kamo? Tko to zna? Kad sam došao u logor, nje nije više bilo. Iščezla! Nestalo je i svih njenih stvari. Odoh do Sheltona da ga upitam zna li on nešto o njoj. No, niti njega više nije bilo, a nastamba potpuno prazna

— Nisu ostavili nikakvu poruku? Ništa?— Ništa. — Saintov oštro izražen profil i lice s ožiljkom kao da su bili

skinuti s nekog egipatskog bareljefa. Iskapio je vino i počeo puniti čašu i po treći put.

Geoffu je u glavi šumjelo od umora i lijekova. Zar je moguće da su Mary Lambeth i Tom Shelton pobjegli zajedno, kad ga je ona sinoć tako jasno odbila... nevjerojatno. Zar se u samo dvadesetčetiri sata može dogoditi takva potpuna promjena? Geoff bi vjerovao u sve drugo, ali u ovo...

Osjećao je potrebu da ispriča Girardu Saintu ono što je bio vidio i čuo. No, on je ipak samo prisluškivao, nenamjerno. Kako bi samo opisao mahnit i krvoločan izraz Sheltonova lica kad je ovaj pratio pogledom Mary koja je izlazila iz iskopa?

Pogledao je na sat. Jedanaest i deset. Još pedeset minuta i sklopke će početi raditi. Počet će se okretati zupčanici, a obuzdano jezero će se pokrenuti da proguta dolinu. Najprije polaganim mlazom, koji će se ubrzo pretvoriti u Nijagaru, nezaustavljivu lavinu vode.

I sve na dnu te doline, zauvijek će nestati iz ljudskog vidokruga

SIRIUS 17

Možda su to bile nuspojave koje prate uzimanje tih lijekova, ali Geoff je osjećao mučninu u želucu i neku napetost u malom mozgu. Nije mogao zaboraviti izraz lica Toma Sheltona kad ga je posljednji put vidio. Još nije protekla ni puna minuta a on je već ponovno pogledao na svoj ručni sat. Jedanaest i jedanaest. Još četrdeset devet minuta.

Ustao je i ne rekavši Saintu ni riječi, izašao iz prikolice. Trebalo mu je desetak ili petnaestak minuta da provjeri sve, pa će barem jednu brigu ukloniti iz svoje mamurne glave.

Vozio je brzo, s upaljenim prednjim farovima džipa: no, oni mu zapravo nisu ni trebali. Visoko na nebu sjao je polumjesec, svjetlost je bila tako jaka da se lijepo mogao vidjeti i najmanji kamen i šljunak, a kad je pojurio nizbrdicom u dolinu, iskopine su se doimale kao izrezbarene pruge na srebru. Rovovi su se protezali nagnutim tlom gudure i nastavljali se duboko u njenoj padini. Ako se išta moglo otkriti, onda je to bilo najvjerojatnije tamo u mračnim prokopima skrivenim od hladne mjesečine.

Ali, gdje? Tu je bilo najmanje deset tunela, svaki sa svojim prečacima i spojnim hodnicima.

Upalio je svoju lampu i brzo ušao u prvi otvor. Prešavši samo pet metara, osjetio je da je temperatura niža za kojih deset stupnjeva; osjetio je kako mu se znojem natopljena odjeća lijepi uz tijelo i kako ga trese groznica Počeo je strahovito drhtati. Baterijom je osvijetlio prostor od tla do stropa i prisilio se da polagano korača naprijed. Iskopina je bila napuštena, a lokalni su se radnici pobrinuli da je vrlo temeljito »očiste« prije odlaska Nigdje nije ostalo ni krpice niti komadića metala. Visoke hrpe rastresitog pješčenjaka bacale su nemirne sjenke u mraku, nalik na tamne otvore u hodniku, koji su nestajali kad im se približio.

Kad se vijugajući probio do četvrtog hodnika, već je na sav glas proklinjao vlastitu glupost. Umor i lijekovi bijahu glavni krivci što su mu se glavom počele vrzmati sulude misli. Mary, silovana, zadavljena i ostavljena u nekom mračnom podzemnom kunićnjaku, ubojica Tom Shelton u bijegu, ta ga je stravična slika počela progoniti još u prikolici. Nije ju mogao odagnati nikakvim razumnim rezoniranjem. Ta je pomisao očito bila potpuno suluda. Mary je najvjerojatnije samo glumila svoj otpor, a na kraju je ipak popustila i predala se sva Sheltonu, pa su naposljetku pobjegli zajedno. Od te mu se pomisli okrenuo želudac.

Upalio je bateriju da pogleda na sat. Tek je jedanaest i dvadeset. Nevjerojatno; ali ovdje je bio samo nekoliko minuta

U svjetlosti baterije ugledao je nešto bijelo na stijeni ispred sebe. Sigurno neki veliki pauk. Zguren, desetak koraka pred njim, visio je na izbočenoj stijeni gdje je iskop bio dubok samo do pojasa.

Približio mu se. Ne, nije to bio pauk, već ruka, čovječja ruka koja se grčevito držala za pješčanu stijenu. Mary, u posljednjem umirućem grču, nastojeći krajnjim naporom ostati na ovome svijetu. Protrnuo je od užasa i sagnuo se niže, dok mu je znoj kapao u oči. Tada je ugledao šaku, ruku, pa čitavo tijelo koje je ležalo na dnu iskopa potrbuške.

Nije ovo Mary. Nije ni trebao okretati mrtvo tijelo. Ono nije pripadalo Mary Lambeth.

Bijaše to Tom Shelton, mrtav i hladan, s krvavom rupum u lubanji iznad desnog uha. Iz okrugle, zjapeće rane još je polagano izlazilo moždano tkivo.

Iza Sheltonova mrtva tijela, gurnuti u pukotinu stijene, nalazila su se tri mala putna kovčega, a do njih onaj golemi. Geoff se provukao u udubinu tako da je mogao otvoriti kovčeg i skinuti poklopac. Bio je pun odjeće, šminke, tu je bio aparat za brijanje, losion, cipele, mala ogledala, lule, nakit, knjige, pilule, pasta za

SIRIUS 18

zube gomila osobnih stvari muškarca i žene, koje su bile tu potrpane bez ikakva reda.

Geoff se izvukao iz pukotine, uspravio i naslonio na izbočenu stijenu. Ako je sve ono što je ranije mislio bilo strahovito glupo, u tome je barem bilo neke logike. Ovo tu je bilo potpuno besmisleno. Znao je što mu je činiti.

Sagnuo se i uhvatio Sheltona za noge, no nije ga mogao potpuno osloboditi stijene dok je u jednoj ruci držao džepnu bateriju. Stavio ju je u džep i počeo se kretati natraške po tunelu, vukući mrtvo tijelo za nožne članke. Teškoće su mu tek predstojale. Kad izađe iz iskopina, morat ću vući Sheltona uz obronak doline, sve dok se ne popne na uzvisinu iznad najviše razine dolazeće vode.

Ovamo nije dopirao ni trag mjesečine, i prokop je bio potpuno mračan. Svakih nekoliko koraka, udarao bi laktom u pješčane zidove, a onda opet kretao pravim smjerom. Prešavši dvadesetak koraka, došao je do mjesta gdje se hodnik račvao. Bio je već potpuno iznemogao.

Zaustavio se i okrenuo glavu. Lijevo. Otuda je bio došao. No, učinilo mu se da s desne strane vidi nejasno, blijedo svjetlo.

Možda je to bila prečica, kraći put na površinu?Dok je oklijevao ne znajući kuda krenuti, svjetlo u daljini se pomaklo. Vidio je

dugi, vijugajući obris, rombu nalik mrlje koje su se pretvorile u ljudsku spodobu.— Mary? — Iz grla mu se oteo mukli škripavi zvuk. — Mary? — Pomaknuo

se, i spodobe je isti čas nestalo. Vjerojatno je to bila mjesečeva varka, odbijanje mjesečevih zraka od neravno usječenih površina stijene. No, vjerovao je da se tim putem ipak može najbrže izaći na površinu.

Počeo je vući Sheltonovo mrtvo tijelo u tom pravcu, osjećajući kako mu krv bubnja u ušima i kako teško diše. Mislio je da će se svaki čas srušiti u nesvijest Znao je da treba pogledati na sat, ali mu je isto tako bilo jasno da vrijeme u ovom trenutku više ne igra nikakvu ulogu. Odavde neće otići dok ne izvuče Sheltonovo tijelo iznad točke najvišeg vodostaja Ostat će zajedno dok to ne učini, potopila ih bujica ili ne.

Na slijedećem raskršću u prokopu, ponovno je spazio onu spodobu, jedva vidljivu u malom odvojku, no ona je iščezla dok je on piljio u nju, pretvarajući se u treptavu igru svjetla i sjene.

— Mary? — Promuklim je glasom izgovorio njeno ime, zamišljajući da čuje tihi šapat jeke vlastitog imena duž prokopa. Više nije vjerovao da se nalazi na pravom putu prema izlazu iz ovog labirinta, ali je ipak odlučio slijediti to lutajuće svjetlo. Ono sigurno vodi prema površini.

Imao je pravo. Konačno je izašao iz podzemlja u dolinu, na mjestu znatno povišenijem od onog na kojem je ušao, otprilike tridesetak metara dalje od ulaza u iskopine. Upro je pogled prema brani koju odavde nije mogao vidjeti, i pokušavao odrediti visinu terena na kojem se nalazi obzirom na graničnu liniju koju će doseći poplavna voda. Zaključio je da je na sigurnom.

Sad je konačno imao vremena pogledati na sat. Jedanaest pedesetdevet. Uspio je izaći na vrijeme, čak i cijelu minutu ranije.

Učinio je posljednji napor, podigao Sheltonovo tijelo i odnio ga desetak metara više uzbrdo. Onda se okrenuo i sjeo na topli kamen, naslonivši glavu na drhtave ruke i pogledom prelazeći cijelom dolinom. Mjesečina je bila blistavija nego ikada, i sve je bilo tako mirno. No, tome će doći kraj za samo nekoliko sekundi. Dok on tu sjedi, ustave se već otvaraju jedna za drugom. Milijarda galona vode sprema se na obrušavanje u dolinu. Začuo je daleki uzdah, zvuk probuđenih voda.

Istog je trenutka primijetio da se netko kreće u dolini ispod njega. Girard Saint

SIRIUS 19

je bio pokraj iskopine, pužući pokraj tunela kroz koji je Geoff ušao. Stari je arheolog stajao uspravno s pijukom na ramenu. I on je čuo udaljeni zvuk otvorenih ustava, i još se više ispravio, gledajući u tom smjeru.

No, on nije želio vidjeti ništa, premda se s Geoffova povišenog mjesta već nazirao vodeni zid koji se obrušavao u dolinu.

— Pazite! — kriknuo je Geoff. — Popnite se više!Geoffov glas nije bio ništa jači od onog kojim je zazivao Mary u onom

labirintu hodnika i prokopa. Umjesto da mu pomogne, samo ga je zbunio. Saint je okrenuo glavu od gornjeg dijela doline i iznenađeno pogledao gore prema Geoffu. Kad je začuo vodu i počeo bježati, bilo je već prekasno.

Prvi je val bio visok oko metar i po. Izgledao je prilično bezopasno, nalik mreškanju vode u dječjoj kadi. Saint je vrisnuo i dao se u bijeg, i val ga je podigao s lakoćom, zavrtio ga i nježno spustio na dno doline. Teškom se mukom osovio i potrčao prema obronku doline. Napravio je samo četiri koraka kad ga je zahvatio drugi val, visine tri i po metra. Tijelo mu je nijemo nestalo u crnom vrtlogu vode koja je sada već bila mnogo uzburkanija

Najviši val je tek nadolazio, strašna litica mraka. Geoff se počeo brzo i četveronoški uspinjati obronkom, ne pouzdajući se više da je na sigurnom. Val je protutnjao ispod njega, no udarivši u zakrivljeni dio doline, podigao se na veću visinu, razbijajući se svom snagom u najstrmiji dio padine. Premda ovdje nije bilo nikakvih arheoloških iskopavanja, uzdignuti dio doline smrvio se od siline udara Geoff je gledao kako nadolazeća voda podiže kamene gromade poput hostije, odnoseći ih sa sobom. Kad se voda povukla, na površini su se pojavile mračne odaje ispod gornjeg sloja doline.

Pogledom je prelazio cijelom površinom doline. Prva je faza potapanja prošla, i voda je sada poprimala mirniji tok. Dva kilometra niže napustit će uski klanac i proširiti se kanalima za navodnjavanje, najprije tankim mlazom, a onda jačim, obilnijim tokom potrebnim za sjetvu u kasno ljeto.

Gibanje vode djelovalo je hipnotizirajuće na Geoffa. Promatrao je netremice to kretanje nekoliko minuta previše bolestan i umoran da napravi ijedan jedini pokret. Prema liječničkom savjetu Lou Marinoa nastupio je trenutak kad bi trebao leći u krevet i izgubiti svijest. No, morao je po svaku cijenu učiniti još nešto, prije nego se prepusti tom luksuzu.

Ostavio je tijelo Toma Sheltona na obronku, na potpuno sigurnom mjestu, i počeo se vući uzbrdo prema nastambama u kojima su ranije bili arheolozi. Tih petnaestak metara laganog uspona bila su krajnji napor koji mu je organizam još mogao podnijeti.

Vrata prikolice Girarda Sainta bijahu zaključana. Geoff je opsovao, posrćući se vratio do džipa i potražio željeznu šipku koju je koristio za skidanje guma. Metalna su se vrata savila, zatim zaškripala pod pritiskom i konačno se širom rastvorila

U prikolici su se nalazila dva ležaja, jedan do drugoga. Na lijevom je ležala blijeda spodoba. Geoff se iznenađen trgnuo i upalio svoju džepnu svjetiljku, ne usuđujući se bolje pogledati.

Bila je to Mary Lambeth. Mary, obučena samo u grudnjak i gaćice, Mary puna modrica i ogrebotina po rukama, nogama i tijelu; čvrsto vezana, zapušenih ustiju i pričvršćena za uglove ležaja. Ali Mary, živa i zdrava.

Pratila ga je pogledom dok se on uputio do kuhinjskog stola izvadio nazupčen nož i konačno prerezao sve te konopce, oslobađajući joj i zapušena usta.

Zastenjala je, podižući ruke. Konopci su joj se bili urezali doboko u zglobove.— Geoff — rekla je. — Tom Shelton? Što je s njim?

SIRIUS 20

Geoff je odmahnuo glavom, pokušajući joj pritom upustiti smješak ohrabrenja.— Mrtav je. Ubijen.Na licu joj se pojavi užasnut izraz. — Girard Saint, ako on dode...— Ne. Neće doći. Mrtav je. — Ponovno se pokušao osmjehnuti, pružajući

ruke u namjeri da je utješi.Ali, u tom je trenutku nešto puklo u njegovoj glavi. Upravo joj je namjeravao

ispričati sve što se dogodilo, i postaviti joj neka osobna pitanja. No, umjesto svega toga legao je na desni ležaj, pokrio lice rukama i počeo plakati. Čuo je kako pokraj njega plače i Mary Lambeth. A, nakon kraćeg vremena nije više ništa čuo.

• • •— Dragi prijatelju, potapanje doline trebalo je otjerati sve arheologe odavde.

No, umjesto toga primamio si nam čitave čopore koji samo dolaze i dolaze.Svijet Geoffa Barlowa nalazio se na granici snova i zbilje. Neki su posjetioci

dolazili stalno i često. Zabijali su igle u njega, mijenjali mu plahte i noćnu posudu. Ostali, poput Toma Sheltona i Girarda Sainta, dolazili bi i sjedili uz njegovo uzglavlje cerekajući se, prljajući mu sobu krvlju i vodom, i odbijajući da odu. Povremeno bi ga, dolazeći ravno kroz zidove, posjećivala žena sa zmijskom glavom. Ona se obično nije duže zadržavala. Hodala je oko njegova kreveta, i govorila mu nerazumljive riječi, osmjehujući mu se otvorenim ustima u kojima je palucao račvasti jezik. Prilikom posljednje posjete, nagnula se nad njega i pomilovala mu čelo hladnim, upornim ustima izvlačeći groznicu iz njega. Zatim mu je rukom dotakla obrve, kimnula zadovoljno glavom i tiho nestala.

Ovaj novi posjetilac izgledao je prilično stvarno, ali Geoff ipak nije bio posve siguran. Kerry Adams je nosio u ruci svoju torbu za spise, što mu se učinilo u redu, ali je također imao u ruci i veliki list papira ispisan hijeroglifima, ispod kojeg se nalazio engleski prijevod teksta

— Ovo je bilo uklesano na prvom kamenu koji su otkrili — rekao je. — Voda ga je izbacila iz podzemnih odaja već pri prvom naletu. Corky Rosenberg je doletio iz Heliopolisa i donio prvi prijevod onoga što je na kamenu urezano. Mislim da će te zanimati taj tekst. Girard Saint je imao potpuno pravo kad je govorio da se u dolini nalazi hram posvećen Mersegret.

Geoff nije rekao ništa. Mogao se smješkati ljudima, ali govoriti još nije mogao. Nakon kraćeg vremena, Kerry je postavio onaj list papira na stolić pokraj prozora i otišao. Geoff je netremice piljio u hijeroglife i čitao engleski tekst nekoliko puta. Naposlijetku je zatvorio oči.

Kad ih je ponovno otvorio, bila je već noć i uz njega je bila Mary Lambeth. Gledao ju je sumnjičavo. Bio je prilično siguran da je ona živa, no oči su joj bile zatvorene, i to ga je pokolebao.

Čekao je strpljivo, no ona nije otvarala oči. Ako ni ona ne može govoriti, onda će se on morati potruditi.

— Mary.Ime joj je više zvučalo kao stenjanje, ali je ipak uspio. Sada ga je gledala

ravno u oči. Te velike, blijedoplave oči: duge, svijetle trepavice i obrve. Zabrinut izraz lica

— Mary. — Morao je govoriti vrlo polagano, i vrlo oprezno. — Žao mi je zbog tvog oca. Mrtav je. Utopio se.

Duboko je udahnula, jauknuvši.— Znam. Našli su njegpvo tijelo oko dva kilometra od brane. Ti si mi spasio

život, Geoffe.— On je ubio Sheltona. — Geoff se naprezao da sjedne u krevetu. — Sijedio

SIRIUS 21

me je. Ubio bi bio i mene, samo da nikome ne kažem što sam otkrio.— Znam. Znam. Lezi mirno. — Ispružila je ruke da ga umiri, a on je pritom

vidio tragove gdje su se konopci duboko urezali u njene zglobove, crvene i upaljene. — On je i mene namjeravao ubiti, Geoff. Rekao je da će se vratiti u nastambu i ubiti me. Ti si mi spasio život.

— Svoju vlastitu kćerku. Mary, on je poludio.— Ne, nije.— Nije poludio?— On je već bio lud. Ali ja mu nisam kćerka. — Svijetloplave oči netremice

su ga promatrale. — Zar nisi pogodio? Bila sam njegova ljubavnica. Ženska koju je uzdržavao. Pune dvije godine. Bila sam sigurna da si to dokučio, i strašno me je bilo stid. Bio je čudak, zahtijevao je da kad dođem ovamo kažem svima da sam mu kćerka. A, to je naravno izazvalo neprilike.

Geoffu mozak još uvijek nije funkcionirao kako valja. Morao se silno naprezati da shvati,i ono najjednostavnije.

— Voljela si ga? — upitao je naposljetku. Odmahnula je glavom.— Mislim da ga nikada nisam voljela. No, bila sam mu vjerna. Bio je

strahovito ljubomoran, na tebe, na Toma Sheltona. Na Toma je bio dvostruko ljubomoran. Tom je smatrao da sam vrlo privlačna, a osim toga, njih su dvojica bili ogorčeni takmaci u svojoj profesiji. Kad mi se Shelton počeo javno udvarati, on to više nije mogao trpjeti. Ali, mrzio je i tebe.

— Mrzio mene? Zašto? Ja mu nikad nisam učinio ništa nažao. — Pogled svijetloplavih očiju kliznuo je ustranu.

— Zato što je uvidio da mi se sviđaš. Osim toga, dopadao mi se tvoj posao ovdje u Egiptu. On to nije mogao podnositi. On je vidio samo sukob između starog i novog Egipta, a ti i svi ostali inžinjeri automatski ste mu bili neprijatelji.

— Ali, on nije bio u pravu. Stari je Egipat na mojoj strani. — Geoff je umorno pokazao rukom prema papiru koji je stajao na stoliću. — Pročitaj to, Mary.

Prijevod je bio napisan velikim, lijepo oblikovahim štampanim slovima:UZMI VODE HAPIA, TE LJUBLJENE RIJEKE KOJU STVORI RA; UZMI

IH I UPOTRIJEBI TAKO DA SVI KRAJEVI MOGNU PITI; BUDI TAJ KOJI DONOSI HRANU, NAPUNI ŽITOM AMBARE, PODARI ŽIVOT OVCAMA I STOCI, POBRINI SE ZA SIROMAHE I NEVOLJNIKE. UČINIŠ LI SVE TO, POSTAT ĆEŠ MILJENIK BOŽANSKE MERSEGRET. KAD BUDEŠ OVDJE, CIJELA ĆE SE ZEMLJA RADOVATI I VESELITI. SVI ĆE TE BRANITI I ŠTITITI.

Dok je Mary čitala, Geoff je sklopio oči i u snovima odlutao daleko, daleko u zemlju kiše, blagog sunca i divnih svježih zelenih polja i šumaraka. Svim je bićem žudio za tom zemljom. Kad se probudio, Mary ga je nježno držala za ruku, a uz uzglavlje kreveta je stajao Kerry Adams. Bez riječi gledali su u ovaj papir.

— Tu sam, Geoffe — reče Mary. Primijetila je da su mu oči širom otvorene. — Pročitala sam. Ali, što taj tekst uistinu znači?

— Nisam posve siguran. — Osjećao se mnogo krepkiji, pa se uspravio u sjedeći položaj. — Smatram to nekom vrstom poruke ohrabrenja. Glas podrške. Znači da posao koji ovdje obavljam nije uzaludan. Naravno, mi moramo poštovati prošlost, bez toga ne ide, no ne smijemo biti opsjednuti njome. Pred nama je još mnogo posla. Moramo izgraditi novi Egipat na onome starom i drevnom.

Ona je potvrdno kimnula glavom.— Maksim Gorki.— Kakve on ima veze s tim?— On je u jednoj od svojih drama — Na dnu rekao slijedeće: U kočijama

SIRIUS 22

prošlosti, ne stiže ne nikuda. To i ti govoriš, malo drugačije.— Da. No, ja ipak nisam siguran kamo mi krećemo u našim kočijama.

Možda se vrtimo u krugu. Sve što ovdje napravimo, privremeno je. Ništa, pa čak niti velika Asuanska brana, neće trajati tako dugo kao piramide i Sfinge.

— Znači, spreman si konačno da se opametiš, Geoffe? — kazao mu je Kerry Adams. — Naprosto moraš otići odavde. Naći ću ti pristojan posao koji te neće uništiti guranjem uzbrdo uvijek istog, teškog kamena. Osnuj obitelj i živi već jednom pristojnim, ugodnim životom.

— Odlična ideja — Geoff je govorio Adamsu, ali su mu oči ustvari bile uprte u Mary. — Jednog ću dana to sve i učiniti. Obećajem ti. Ali, zasad još ipak ne. Pusti me da se još malo jače istrošim i uništim, a onda ću biti potpuno tvoj.

Stisnula mu je ruku. On je shvatio. Jednog dana. Još ne zasada, ali uskoro, jednog dana.

Začula se škripa otvorenog prozora. Geoff je bacio pogled prema njemu. Zvuk je najvjerojatnije dolazio od metalnog okvira koji se hladio na večernjem povjetarcu. No, možda su to i bogovi i boginje drevnog Egipta, Ra i Horus, Bubastis, Anubis i Mersegret, zajedno sa svojom braćom i sestrama, koji su se okupili vani i miču glavama u znak odobravanja, dok tamo daleko, daleko iza njih u toploj noći, Hapi-Rijeka Nil, Otac Sviju Rijeka, Kolijevka Civilizacije, tiho širi svoj blagoslov novim plodnim i obradivim površinama

Prevela Sonja Lovasić Objavljeno posredstvom GPA München

ZAGREB Od 8. do 25. 11. održat će se u Zagrebu multimedijalni Dani znanstvene fantastike. Organizator je knjižnica »Vladimir Nazor«, a odgovorrni čovjek Željko Vego, Suorganizatori su SIRIUS i SFera. Bit će tu izložbe, predavanja, koncerti, slušaonice i igraonice, SF i popularna znanost, a u nekoliko prostora u gradu.

Društvo »SFera« sastaje se svake srijedeu svojim prostorijama na zagrebačkoj Peščenici uz redovit raznovrsni program i dnevni red.Društvo je raspisalo natječaj za crnobijeli plakat za idući SFerakon. Mora biti dimenzija 50 x 70 cm, s tekstom SFERAKON '90 12. dani znanstvene fantastike u Zagrebu; 18-20 svibnja; Ivanićgradska 41a. Radove možete hitno poslati na tu adresu.Pojavio se i novi PARSEK koji donosi osvrt na prošli SFerakon, recenzije priča u našim magazinima, radove autora kluba. Solidno.SUBOTICA »Meteor« je već dogurao do 32. broja (to je zadnji broj koji smo dobili, avgustovski). U mješovitom natječaju nagradu za početak priče dobio je Haris Ahmetagić. a za kraj Olga Joksimović. Ističemo njihov rad na bibliografiji, serijal »Koreni SF-a«, permanentno objavljivanje stripova talentiranih klupskih autora, objavljivanje radova članova na mađarskom i srpskohrvatskom jeziku.BEOGRAD Evo izvještaja o

SIRIUS 23

»Emitorima« 71,72,73 i 75 koje smo dobili. Svi su odlični s obiljem podataka, intervjua s članovima kluba, prijevoda, recenzija bibliografije, dnevni red (vrlo raznovrstan i bogat) redovitih klupskih sastanaka. SPLIT »Misija« 10/11 (eto, i dečki su na dvobrojima) donosi priču Miodraga Kurtovića, esej Gordana Momčilovića o odnosu američkog protestantizma i SF-a, recenziju »Zlatne knjige« Filipovića i videovijesti. Planiraju se redovna predavanja po školama, na 1035 MHz u okviru Radio-Studoma emitira se povremeno »Blasting Time«, emisija o SF-u koju pripremaju članovi Društva, u Domu omladine se održavaju video-projekcije. RAZNO Marijan Skvarča izdao je treći broj svog »Blodnjaka« na istom nivou kvalitete kao prijašnje pa ga preporučamo • ForumDnevnik izdaju album sa samoljepivim sličicama »Droidi« u kojemu će biti svi znani roboti • Niška »Gradina«, pod GiO palicom znanog esefovca Gorana Stankovića u prvom broju nove serije pola sadržine posvećuje SF-filmu kroz Lucasa i Spielberga • Najopremljenija SF-biblioteka na engleskom jeziku ovog je trenutka u knjižnici sarajevskog Američkog kulturnog centra zahvaljujući Lynnu Mannersu koji je tokom dvogodišnjeg boravka u

Jugi nabavio hrpu knjiga. Šteta što više nema »Apeirona«, nekadašnjeg sarajevskog kluba. • U prodaji su odlični »Monolit 5«, novi romančići novosadskog »Dnevnika« u ediciji »Supernova«. Da li ste već nabavili odlične Serpierijeve albume »Morbus Gravis« i »Druuna«? • Zbirka priča domaćih autora koju u samizdatu priprema Darije Dokić u završnoj je fazi. • Prvi program Radio-Beograda u seriji »Paukova mreža«, nedjeljom oko 23 sata, emitirao je SF-drame. • Drugi program Radio-Zagreba, nastavlja desetljetnu tradiciju emisija o SF-u. Prve nedjelju u mjesecu je to »Znanfan tobogan« sa vijestima i razgovorom s gostom; druge nedjelje je »Siriusova priča«, a slijedeće dve nedjelje SF radio-drame domaćih i stranih autora. Možete ih slušati u 14 sati. • Goran Paskaljević, beogradski redatelj započeo je snimanje filma »Vreme čuda« po fantastičnom romanu Borislava Pekića sa Mikijem Manojlovićem, Draganom Maksimovićem, Mirjanom Karanović, Mirjanom Joković, Ljubom Tadićem, Batom Stojkovićem i drugima u glavnim ulogama; glazbu piše Zoran Simjanović, a scenograf je Milan Nikolić. Koproducent je poznata britanska tvrtka »Kanal četiri«.

Srušio sam se na planet Zemlju i otkrio da to i nije bilo tako loše!

Gordon Shumway Alf

SCAN i OCR: SekundicaIspravka i prelom: MasterYoda

www.sftim.comRobert Silverberg

SIRIUS 24

Ratnik i filozof

Maštar ludih ideja – Silverberg, ovog je putau dijalogu temperamenta i poimanja svijeta

spleo drevnog osvajača i filozofa, ali usvjetlu budućnosti. Maestralno!

ožda je ovo raj. Španjolska sigurno nije, ali nije ni Peru. Činilo mu se da lebdi, viseći u sredini između dva ništa. Iznad njega prostiralo se visoko treperavo zlaćano nebo, a ispod njega maglovito, nemirno more bijelih

uskovitlanih oblaka. Spustivši pogled, vidio je kako mu se noge i stopala njišu poput dječjih igračaka iznad dubokog bezdana, i taj prizor umalo da ga natjera na povraćanje, samo što u njemu nije bilo ničega što bi mogao povratiti. Bio je potpuno šupalj. Napravljen od zraka. Nestalo je čak i one stare, uporne boli u koljenu, a nije više osjećao ni ono žarenje u mišiću nadlaktice kamo ga je pogodila mala indijanska strijelica prije mnogo vremena, na obali onog otoka s biserima, tamo kraj Paname.

M

Kao da se ponovno rodio, sa svojih šezdeset godina, ali oslobođen svih povreda koje mu je tijelo zadobilo, i svih nebrojenih rana: moglo se gotovo reći da je bio oslobođen vlastitog tijela.

— Gonzalo? — viknuo je. — Hernando?

SIRIUS 25

Čuo je samo nejasnu, maglovitu jeku kao u snu, a zatim je ponovno zavladala tišina

— Presveta Bogorodica, zar je moguće da sam mrtav?Ne. Ne. Nikad u životu nije mogao zamisliti smrt. Svršetak svih napora i

borbi? Mjesto gdje sve miruje? Golema praznina, duboka jama bez dna? Da li je onda ipak ovo mjesto domaja smrti? To nije mogao saznati ni na koji način. Trebao je pitati svoje sveie oce o tome.

— Mali, gdje su moji svećenici? Mali?Pogledao je oko sebe, tražeći svog paža. No, vidio je tek zasljepljuće dijelove

spirale kako se izvijaju u beskonačnost na sve strane. Prizor je istina bio prekrasan, ali i mučan. Teško mu je bilo poricati da je umro, videći sam sebe kako lebdi u carstvu zraka i svjetlosti. Umro i otišao u nebesa. Da, ovo je sigurno raj, sigurno, sigurno. Što bi drugo moglo biti?

Znači, istina je, da ako ideš redovito na misu i primiš ponizno u sebe Kristovo tijelo i služiš mu vjerno, svi će ti grijesi biti oprošteni, bit ćeš spašen i očišćen. Razmišljao je on o tome već i ranije. Ali unatoč svemu, on još nije bio spreman, nije još želio umrijeti. Pomisao na to bijaše mu mrska i tjerala ga u bijes. Toliko je toga još trebalo napraviti. A, nije se čak mogao niti sjetiti da je bio bolestan. Počeo je tražiti rane po tijelu. Ne, nikakvih rana nije imao. Nigdje po tijelu. Ćudno. Ponovno se osvrnuo oko sebe. Bio je tu posve sam. Nikoga nije bilo tu, ni njegova paža, ni njegova brata, ni De Sota, ni svećenika, baš nikoga.

— Velečasni Marcos! Velečasni Vicente! Zar me ne čujete? Dođavola, gdje ste? Bogorodice! Presveta majko, blagoslovljena medu ženama! Dodavola, velečasni Vincente, recite mi... recite mi...

Glas mu je zvučao čudnovato: bio je grub i predubok, kao u nekog neznanca. Riječi su mu se borile s jezikom, i izlazile s usana izobličene i sakate. Nije to bio lijep, prštav španjolski jezik Estramadure već nešto sramotno i čudno. Ono što je čuo sličilo je kreštavom prenemaganju Madrida ili čak šuštavom blebetanju kakvim razgovoraju oni u Barceloni; mogao je čak biti i Portugalac, tako je prostački i lakrdijaški bio način na koji je oblikovao svoj govor. Rekao je tada pažljivo i vrlo polagano:

— Ja sam guverner i vrhovni vojni zapovjednik Nove Kastilje. — Ni ovo nije zvučalo ništa bolje, tek neki smiješni šumovi.

— Adelantado... Alguacil Mayor... Markiz...Neobičan, novi način govora naprosto je nanosio uvrede svim njegovim

počasnim titulama. Kao da ima govornu manu, pa mu je jezik svezan. Osjećao je kako ga oblijevaju topli potoci znoja, naprežući se svim silama da lijepo i jasno izgovara riječi; no, kad je rukom dodirnuo čelo da bi obrisao znoj, sve je bilo potpuno suho, i on više nije bio siguran može li uopće dodirom osjetiti svoje tijelo. Duboko je udahnuo.

— Ja sam Francisco Pizarro! — zaurlao je, izvikujući očajnički svoje ime. zvučeći kao da snažni vodeni val probija trulu branu.

Vratila mu se jeka, duboka, treštava, podrugljiva Frantheethco Peetharro.Ćak i to nije valjalo. Cak i njegovo vlastito ime bilo je idiotski iskrivljeno.— O veliki Bože! — viknuo je. — Sveci i anđeli!Ponovno je začuo mnogo iskrivljenih šumova. Ništa nije zvučalo kako treba.

Nikad nije naučio vještinu čitanja i pisanja; sad mu se učinilo da mu je oduzeta i prava moć govora. Počeo je pomaio sumnjati da li je bio u pravu kad je pomišljao da je ovo raj nebeski, bez obzira na sav ovaj nadnaravni sjaj. Prokletstvo mu je ležalo na jeziku; možda ga neki demon čvrsto drži svojim ukletim pandžama. Da ovo možda ipak nije pakao? Prekrasno mjesto, ali ipak pakao?

Slegnuo je ramenima. Više mu nije bilo važno da li je ovo pakao ili raj. Počeo

SIRIUS 26

je razmišljati smirenije, prihvaćati stvari kakve jesu i prosuđivati situaciju. Dobro je znao — naučio je to još davno — da ništa neće postići bespomoćnim bijesom, a još manje paničnim strahom pred Nepoznatim. Nalazio se ovdje, i to je u ovom trenutku jedino bilo važno — bez obzira gdje se to ovdje nalazilo — i morao je potražiti i naći sebi odgovarajući prostor, a ne ovo mjesto, koje lebdi ovako između dva ništa. Bio je on u raznim vrstama pakla i ranije, u manjem paklu, u paklu na Zemlji. Onaj pusti, goletan otok zvan Gallo, gdje te je sunce peklo u vlastitoj koži, gdje nije bilo ničega za jelo osim rakova koji su imali okus psećeg izmeta. A, tek ona zlosretna močvara na ušću Rio Birua, gdje su kiše pljustale u bujicama i gdje se drveće spuštalo do tla režući te poput mača. Pa, one planine koje je prešao sa svojom vojskom, gdje je snijeg bio tako hladan da je naprosto pekao, a studeni ti zrak ulazio u grlo poput bodeža pri svakom udisaju. Izašao je on iz svih tih paklenskih užasa a oni su bili mnogo strašniji od ovoga ovdje. Tu barem nije bilo nikakve boli niti opasnosti; samo umirujuća svjetlost i čudna odsutnost svake nelagode. Počeo se kretati naprijed. Hodao je zrakom. Vidi, vidi, pomislio je. Pa, ja hodam po zraku! Onda je glasno rekao — Ja hodam po zraku — objavio je, smijući se riječima koje su izlazile iz njegovih usta. Santiago! Hodam zrakom! Uostalom, zašto i ne bih? Ja sam Pizarro! — Viknuo je to iz sveg grla. Pizarro! Pizarro! i čekao jeku svojih riječi. Peetharro. Petharro.

Gromko se nasmijao, i nastavio hodati.• • •

Tanner je sjedio šćućuren u golemoj blistavoj kugli koja je ustvari bila holografski-projekcijski laboratorij na devetom platou, pomno promatrajući sitnu spodobu kako se gizda i kočoperi u udaljenom središtu holotanka. Lew Richardson, koji je čučao pokraj njega s obim rukama gurnutim u rukavice za davanje podataka, takoa da može u svakom trenutku slati komande permutacijskoj mreži, kao da uopće nije disao — ustvari, doimao se kao sastavni dio te mioože.

To je tipično za Richardsona, pomislio je Tanner: stopostotna zadubljenost na zadatak kojim se trenutno bavi. Tanner mu je zapravo strašno sviđao na tome. Njih su dvojica bili potpuno različiti tipovi. Richardson je živio za svoje programiranje, za njega ništa osim programiranja nije postojalo. Ono je bilo njegova velika ljubav. Tanner, naprotiv, nije nikad mogao shvatiti ljude koji se svim žarom i ljubavlju predaju svom poslu. Na svoj način, Richardson bijaše pokonik i sljedbenik nekog davno prošlog doba, doba kad su stvari imale svoju stvarnu vrijednost, i kad ste mogli u potpunosti sagledati vrijednost vlastitog rada i stremljenja.

— Kako ti se sviđa njegov viteški oklop? upitao je Richardson. Mislim da nam je stvarno sjajno uspio. Uzeli smo ga iz nekih starih bakroreza. Ima onaj pravi dah prošlosti.

— Prava stvar za tropske vrućine — odvrati Tanner. — Krasno limeno odijelo s odgovarajućim šljemom.

Zakašljao se i počeo nervozno meškoljiti u stolici. Ova je demonstracija već trajala pola sata, a da se ništa značajno, po njegovu mišljenju nije odigralo — samo ta minijaturna slika bradatog muškarca u španjolskom bojnom oklopu koji je gazio amo tamo po svijetlećem polju i Tanner je počeo pokazivati znake nestrpljivosti.

Richardson nije primjećivao osornost u Tannerovu glasu niti njegovo nervozno vrpoljenje. Nastavljao je neumorno s dodatnim podešavanjima. Bio je malen rastom, uredna i pedantna izgleda, izblijedjele svijetle kose i svijetloplavih očiju, te tankih, ravnih ustiju. Pokraj njega Tanner je djelovao glomazno i gegavo. Teoretski, Tanner je rukovodio Richardsovim istraživačkim projektima, no u stvarnosti on je naprosto dozvolio i prepustio Richardsonu da radi kako hoće. No, ovaj puta, možda će ipak biti potrebno da malo pritegne uzde.

Bila je to već dvanaesta ili trinaesta demonstracija koju mu je Richardson

SIRIUS 27

prezentirao otkad se počeo baviti tim glupim simulacijama povijesnih lica. Sve su ranije demonstracije propale na ovaj ili onaj način, i Tanner je smatrao da će se isto dogoditi i sada. U biti, Tanner je osjećao sve veće nezadovoljstvo zbog svog projekta za koji je osobno dao odobrenje prije dugo, dugo vremena. Sve mu je teže bilo vjerovati da sav taj rad služi nekoj korisnoj svrsi. Na što su Richardson i njegova grupa utrošili toliko vremena i novčanih sredstava iz istraživačkog budžeta ovog laboratorija sve ove druge mjesece? Od kakve će vrijednosti biti taj projekt? Od kakve opće koristi, molim vas?

Sve je to puka igra, pomisli Tanner. Samo još jedna očajnička, potpuno nevažna tehnološka ekshibicija, još jedna besmislena pirueta u jednom beznačajnom baletu? Trošenje golemih sredstava na razmetanje maštovitom domišljatošću koja je sama sebi svrhom, i ništa drugo: evo školskog primjera dekadentnosti. Sićušna slika u holotanku iznenada je počela gubiti boju i jasnoću.

— Uh, uh — reče Tanner. — Evo nestaje. Kao i sve prijašnje.No, Richardson je odmahnuo glavom. — Ovaj puta sve je drugačije, Harry?— Misliš li?— Ne gubimo ga. On se jednostavno kreće tamo unutra snagonm vlastite

volje, izlazeći izvan dosega naših parametara praćenja. Što drugim riječima znači, da smo postigli visok stupanj autonomnosti kojem smo i težili.

— Snaga volje, Lew? Autonomnost?— Znaš i sam, da su to ciljevi koje želimo postići.— Da, znam ja dobro kakvi su naši ciljevi — reče Tanner, pomalo ljutito. —

Jednostavno me ne možeš uvjeriti da gubitak fokusa predstavlja dokaz da si postigao snagu volje.

— Evo, pogledaj sad ovo — odvrati Richardson. Ubacit ću stohastični program praćenja. On se kreće slobodno, i mi ga slobodno pratimo. — U kompjutersko uho na reveru uputio je slijedeće riječi — Dajte mi dopunsko pojačanje, molim! — Srednjim prstom lijeve ruke pucnuo je da bi pokazao željenu jačinu.

Mala spodoba u kićenom oklopu i šiljastim čizmama ponovno je dobila željenu oštrinu. Tanner je mogao lijepo vidjeti i najsitnije pojedinosti na oklopu, perjanicu na šljemu, šiljke ramena, metalne zglobove na laktovima i tešku dršku na balčaku mača. Vitez je koračao vojnički od lijeva na desno, pomičući ravnomjerno bokove, poput čovjeka koji se uspinjao na najvišu planinu svijeta i nije namjeravao promijeniti korak sve dok se ne popne na vrh. Činjenica da je hodao zrakom, kako se to njemu činilo, nije ga uopće smetala

— Evo ga — reče Richardson zadovoljno. — Ponovno nam se vratio, zar ne? Osvajač Perua uživo, tu pred našim očima takoreći.

Tanner kimnu glavom. Pizarro, da, tu pred njim. Morao je priznati da je prizor što ga je promatrao zaista bio impresivan i čak pomalo dirljiv, i da ga se duboko dojmio. Nešto u tom upornom, tvrdokornom načinu kretanja tog malog viteza u oklopu po svjetlucavom sedefastom polju holotanka pobudilo je u Tanneru određenu sućut. Taj mali čovječuljak bijaše potpuno nestvaran, prividan, ali po svemu sudeći on toga nije bio svjestan, a ukoliko je to i znao, nije želio da ga to ometa u njegovim namjerama: grabio je dugim koracima naprijed kao da stvarno namjerava nekamo stići. Gledajući ga, Tanner je sve više postajao zaokupljen i očaran njime, i na svoje iznenađenje otkrio je da se u njemu ponovno rasplamsava zanimanje za cijeli projekt

— Možeš li ga nekako povećati? — upitao je. — Želio bih mu vidjeti lice.— Mogu povećati na prirodnu veličinu — odvrati Richardson. — I više. Na

svaku veličinu koju želiš. Evo!Pucnuo je prstom i hologram Pizarra se istog časa povećao do visine od dva

SIRIUS 28

metra. Španjolac je zastao u hodu kao da naslućuje promjenu veličine.Ovo nije moguće, pomisli Tanner. To ne može nikako biti živuća svijest. Ili,

možda ipak može?Pizarro je stajao lagano balansirajući u zraku, ljutita pogleda, zasjenjujući oči

kao da ga smeta zasljepljujuća svjetlost. Oko njega na sve su se strane širile zrake, blještave i raznobojne, poput polarne svjetlosti. Bio je to visok, mršav muškarac kasne srednje dobi sa sijedom bradicom i oporim, košćatim licem. Usnice mu bijahu tanke, nos šiljast, a oči hladne, pronicave, oštre. Tanneru se pričinilo da su se te oči zaustavile na njemu, i podišla ga je jeza.

Moj Bože, pomisli Tanner, on je živ, stvaran.• • •

Treba prije svega reći da je to bio francuski program, kreiran u Centre Mundial de la computation u Lionu, godine 2119. Francuzi su u to vrijeme stvarno imali vrhunske mozgove koji su se bavili isključivo softwareom, izrađujući izvanredne, nevjerojatne programe, koje nažalost onda nitko nije dalje koristio. Bila je to njihova verzija boljke dvadesetdrugog stoljeća.

Zamisao francuskih programera bila je: koristiti holograme stvarnih povijesnih ličnosti iz bliže i dalje prošlosti na turističkim priredbama tipa son et lumiere, organiziranim u neposrednoj blizini veličanstvenih spomenika njihove nacionalne povijesti. Ovdje nije bila riječ o predprogramiranim modelima-robotima kao nekoć u starom Disneylandu, koji bi bili postavljeni ispred Notre Dame, uz Slavoluk pobjede ili pokraj Eiffelova tornja, i izvodili svoje programirane cirkuske točke. Radilo se o izrazitim reinkarnacijama velikana povijesti koji bi bili programirani tako da slobodno šeću, razgovaraju, odgovaraju na pitanja i povremeno daju duhovite opaske. Zamislite samo Luja XIV kako posjetiocima pokazuje vodoskoke Versaillesa, govorili su, ili Picassa koji vodi turiste u obilazak pariških muzeja ili pak Sartrea, koji sjedi u svom bistrou na lijevoj obali Seine i dobacuje prolaznicima svoje poznate egzistencijalističke dosjetke! Napoleon! Djevica Orleanska! Alexandre Dumas! Možda bi te simulacije mogle naprosto nadvisiti same sebe: možda bi mogle biti izvedene tehnički tako savršeno da bi bile u stanju dopuniti i usavršiti dostignuća svojih originala novim dostignućima, novim platnima, romanima i filozofskim djelima kao i velebnim arhitektonskim vizijama davno nestalih majstora

U svojoj osnovi, zamisao je bila vrlo jednostavna. Sastaviti informacijski program koji može apsorbirati podatke, obraditi ih, dovesti ih u vezu, i zatim generirati daljnje, nove programe na osnovu podataka koji su pruženi. Dakle, ništa komplicirano. Zatim počni ubacivati u svoj program sve radove koje je napisala ličnost čiju simulaciju izvodiš, naravno, ako takvi radovi postoje. Na taj ćeš način pružiti programu opći dojam o idejama i gledištima tvoje ličnosti.kao i motive njegova pristuparaznim situacijama, njegov stil razmišljanja — jer naposljetku, le style est l'homme meme. Ako takvih pisanih radova ne postoji, onda jednostavno pronađi djela njegovih suvremenika o subjektu, i posluži se njima. Nakon toga, ubaci u program i sve postojeće dokumente o životu i radu subjekta, uključujući tu i sve važnije, vremenski kasnije znanstvene analize, ali vodeći računa o protivurječnostima u interpretaciji, ustvari koristeći te protivurječnosti za generiranje, stvaranje što bogatijeg opisa, punog nejasnoća i kontradikcija koje daju svoj pečat svakom ljudskom biću. Sad, treba dodati još temeljni sloj podataka o općoj kulturi datog razdoblja tako da subjektu stoji na raspolaganje obilje materijala u vidu referentnih činjenica i rječnika iz kojih će moći oblikovati misli primjerene njegovu mjestu u vremenu i prostoru. Dobro izmiješaj. Et voila! Dodaj malo zamršene hologramske tehnologije, i dobili smo simulaciju ličnosti koja je u stanju razmišljati, konverzirati i ponašati se kao da je riječ o stvarnoj osobi prema

SIRIUS 29

kojoj je kreirana.Naravno, za sve ovo bila je potrebna velika koncentracija kompjutorske

energije. No, to zaista nije predstavljalo nikakvu poteškoću, u svijetu gdje su mrežni sistemi od 150 gigaflopa bili sastavni dio standardne laboratorijske opreme, a desetgodišnjaci nosili u džepu kompjutere veličine olovke, čiji su kapaciteti uvelike premašivali goleme, nezgrapne kompjuterske sisteme iz vremena njihovih prapradjedova. Dakle, teoretski gledano, nije postojao niti jedan jedini razlog da ovaj francuski projekt ne doživi veliki uspjeh. Kad programeri iz Liona izrade osnovnu informacijsku shemu potrebnu za sastavljanje preostalih programa, sve je dalje trebalo teći glatko.

Međutim, javile su se dvije nepredviđene prepreke: prva. koja je proizašla iz prevelike ambicioznosti programera-Francuza, i druga, vezana za užasan strah od neuspjeha koji je karakterizirao sve velike nacije sredinom dvadesetdrugog stoljeća medu koje se naravno ubraja i Francuska. Najprije je došlo do fatalne promjene kojoj je prvobitni projekt podvrgnut u svom početnom stadiju. Kralj Španjolske dolazio je u službeni posjet Parizu; i programeri su donijeli odluku da u njegovu čast sintetiziraju Don Kihota kao svoj prvi projekt. Premda je temeljni informacijski program bio sastavljen tako da simulira osobe koje su jednom u prošlosti stvarno postojale, činilo im se da bi mogli jednako savršeno stvoriti i jedan izmišljeni, književni lik tako dobro i detaljno dokumentiran kao što je to Don Kihot. Tu je bio opširan Cervantesov roman, pa obilje informacija o sredini u kakvoj je Don Kihot najvjerojatnije živio, zatim bezbroj kritičkih analiza same knjige i osobene i pomalo neuobičajene ličnosti Don Kihota. Zašto oživljavanje Don Kihota putem kompjutera ne bi bilo izvedivo baš kao i simuliranje Luja XIV, ili recimo, Moliera ili kardinala Richelieua? Doduše, istini za volju, oni su svi stvarno postojali i živjeli u prošlosti, dok je vitez La Manche bio puka izmišljotina. No, nije li Cervantes pružio mnogo više pojedinosti o umu i duhu Don Kihota nego što se ikad saznalo o Richelieu, Molieru i Luju XIV?

Naravno. Don Kihot, baš kao i Edip, Odisej, Otelo i David Coperfield, svi su oni živjeli u jednoj svojoj stvarnosti, daleko dubljoj i opipljivijoj od one koju je iskusila većina ljudi koji su stvarno postojali. Likovi poput ovih prestali su biti puka tvorevina mašte. Ali, nažalost, ne kad se radilo o kompjuteru. U redu, kompjuter je bio u stanju stvoriti izmišljenu ličnost Don Kihota izduženu, mršavu i bizarnu holografsku spodobu s odgovarajućim ponašanjem osobenjaka — koji se razmetao i bjesnio na očekivani način, koji je često spominjao Dulcineu, Rosinantea i Mambrinov šljem. Španjolski se kralj izvrsno zabavljao i cijela ga je predstava impresionirala. No, što se Francuza tiče, ovaj je eksperiment bio izraziti neuspjeh. Stvorili su naime Don Kihota koji je bio beznadno ograničen i vezan za Španjolsku kasnog šesnaestog stoljeća, i za roman iz kojeg je izrastao. Nije bio sposoban za samostalan život i razmišljanje — ni traga zapažanju svijeta koji ga je stvorio, nijedne opaske o njemu niti interakcije. Ništa u njemu nije bilo novo niti zanimljivo. Svaki se glumac mogao obući u oklop viteza, zalijepiti na lice kozju bradicu i recitirati izvatke Cervantesa Ono što je izašlo iz kompjutera, nakon tri duge godine rada, nije predstavljalo ništa više od predviđene »prerade« onog što je u njega bilo ušlo; sve staro i otrcano!

To je navelo Centre Mundial de la Computation na drugi fatalni korak: da prekine sve radnje na tome. Zum! i cijeli je projekt obustavljen bez ijednog dodatnog pokušaja. Odbačeni su svi oni planovi o simuliranim Picassoima, Napoleonima, i Djevici Orleanskoj! Epizoda s Don Kihotom ozlovoljila je i obeshrabrila sve, i nitko više nije imao volje kročiti dalje. Sve je odjednom obavio prijeteći oblak neuspjeha, a kao što rekosmo. Francuska kao i Njemačka, Australija, Hanovo trgovačko carstvo i Brazil, i svi drugi veliki centri suvremenog

SIRIUS 30

svijeta, zazirali su od neuspjeha. Neuspjeh je bilo nešto što se pripisivalo nerazvijenim ili dekadentnim zemljama, kao što su bili Islamski Socijalistički Savez, ili, na primjer. Narodna Sovjetska Republika, ili onaj umirući div, Sjedinjene Američke Države. I, tako su odbačeni svi planovi o simulacijama povijesnih ličnosti.

Francuzi su toliko izgubili vjeru u to, da su nakon nekoliko godina prodali licencu cijelog projekta grupi Amerikanaca koji su odnekud doznali za njega i poželjeli se malo pozabaviti njime.

• • •— Izgleda da je ovaj put uspjelo — reče Tanner.— Da. Uspjeli smo, po svemu sudeći. Nakon svih onih promašaja.Tanner je kimnuo glavom. Koliko je samo puta znao dolaziti u ovu prostoriju

ispunjen velikim nadama, a onda tek bio svjedokom neuspjeha, mrtvila i depresije? Richardson je doduše uvijek imao neku ispriku ili neuvjerljivo objašnjenje. Sherlock Holmes bijaše izmišljen lik: dogodilo se isto kao i Francuzima s Don Kihotom, jasno pokazujući da likovi iz knjiga nemaju onu pravu teksturu stvarnosti koja bi pridonijela maksimalnom iskorištenju programa, niti da imaju dovoljno dvosmislenosti ili protivurjećnosti. Kralj Artur nije uspio zbog istog razloga. Julije Cezar? Predaleko u prošlosti, možda: nepouzdani podaci koji granice s fikcijom. Mojsije? Isto. Einstein? Previše složeno, možda, za ovaj projekt u sadašnjem stadiju: treba im daleko više iskustva. Kraljica Elizabeta I? George Washington? Mozart? Kod svakog pokušaja učimo i doznajemo nove detalje, uporno je tvrdio Richardson nakon svakog neuspjeha. Znaš, nije ovo crna magija što mi ovdje radimo. Nismo mi nikakvi nekromanti, mi smo programeri i na nama je da pronađemo kako dati programu ono što mu treba.

I sad, na kraju, Pizarro.— Zašto si baš izabrao njega? — bio ga je upitao Tanner prije pet ili šest

mjeseci. — Nemilosrdan srednjevjekovni španjolski imperijalist, to smo učili o njemu još u školi. Krvoločan porobljivač jedne velike kulture. Čovjek bez morala časti, vjere...

— Možda mu ipak nanosiš nepravdu — reče Richardson. — Stoljećima se o njemu pisalo u lošem svjetlu. A, neke me stvari u odnosu na njega stvarno fasciniraju.

— Kao na primjer?— Njegova energija. Njegova hrabrost. Njegova bezrezervna vjera. Druga

strana okrutnosti, zapravo njena dobra strana, je svakako potpuna usredotočenost na svoj zadatak, odbacivanje svih zapreka koje bi ga mogle zaustaviti u tome. Bez obzira da li se slažeš ili ne sa onim što je ostvario, moraš se diviti čovjeku koji..

— U redu, onda — reče Tanner, umoran već od cijelog tog projekta. — Radi onda na tom Pizarru. Štogod hoćeš.

Mjeseci su prolazili. Richardson ga je poprilično šturo obavještavao o napretku svog rada na projektu, što Tanneru nije davalo velike nade u uspjeh. Ali sada, Tanner je piljio u sićušnu gizdavu spodobu u holotanku i sve jače dolazio do spoznaje da je Richardson konačno pronašao način kako treba ispravno koristiti simulacijski program.

— Dakle, mišljenja si da ti je uspjelo ponovno stvoriti ovog tipa? Hoću reći, nekoga tko je živio, kada ono, prije pet stotina godina?

— Umro je 1541. — odvrati Richardson.— Znači prije gotovo šest stotina godina.— Osim toga on je drugačiji od svih ostalih nije tek slika i prilika velike

ličnosti iz prošlosti koja može održati niz pretprogramiranih govorancija Ako ne griješim, pred nama je umjetno stvoreno razumno biće koje može razmišljati na

SIRIUS 31

načine drugačije od onih na koje razmišljaju njegovi programeri. Biće koje u sebi raspolaže s više podataka nego što smo mu mi pružili. To bi moglo biti veliko dostignuće. Ustvari to je bio osnovni filozofski skok kojem smo težili kad smo se po prvi put počeli baviti ovim projektom. Zamisao da program koristimo na takav način da nam on pruža nove programe sposobne da generiraju istinski autonomnu misao program koji misli na način Pizarroa, a ne predodžba onoga što Lew Richardson i povjesničari misle o tome kako je Pizarro vjerojatno rezonirao za života.

— Da — reče Tanner.— Što znači da njegove reakcije neće biti one očekivane, predvidive. Bit će

mnogo iznenađenja. Znaš, bez iznenađenja teško je naučiti i saznati. Iznenadna kombinacija poznatih komponenata u nešto sasvim novo. A, po mom skromnom mišljenju, upravo smo to uspjeli ovdje provesti. Harry. ovo je možda najveće dostignuće do sada na polju umjetne inteligencije.

Tanner je razmišljao o njegovim riječima. Zar je to istina? Zar im je to sta konačno pošlo za rukom? Ako je tako...

Iznenada su se u njemu počele javljati nove i uznemirujuće misli, misli malo zakašnjele u cijeloj ovoj igri. Tanner je netremice zurio u holografski lik koji je lebdio u sredini tanka, u tog razjarenog starca surova lica i hladnih, okrutnih očiju. Razmišljao je kakav je to čovjek morao biti u zbilji, čovjek prema kojem je oblikovana i stvorena njegova slika i prilika. Čovjek koji se odlučio iskrcati u Južnoj Americi u starosti od pedeset, šezdeset ili možda i više godina, jedan neuk nepismen španjolski seljak obučen u loše napravljen viteški oklop i mašući zahrdalim mačem, koji je krenuo u osvajanje golemog carstva od mnogo milijuna ljudi, carstva koje se prostiralo na području od nekoliko tisuća kilometara. Tanner se pitao u sebi kakav je to čovjek koji je u stanju izvesti takav podvig. Sada, kad su oči tog umjetnog starca bile uprte u njegove i kad je bila prava muka uzvratiti pogled na svu tu okrutnost.

Okrenuo je pogled ustranu. Lijeva mu je noga počela drhtati. Osjećajuse vrlo nelagodno, okrenuo se prema Richardsonu.

— Lewe, pogledaj te oči. Čovjeku tjeraju strah u kosti.— Znam. Osobno sam ih oblikovao prema starim bakrorezima. — Misliš li da on nas vidi ovog trenutka? Može li on to? — On nije ništa drugo do softvvare, Harry. — Kao da je shvatio o čemu je riječ kad si povećao sliku. Richardson slegnu ramenima.— On je sjajan software. Kažem ti, on posjeduje snagu volje, on posjeduje i

autonomnost. Ali, on ima elektronski um, neprestano ti govorim. Možda je osjetio udar prelazne napetosti, no njegove percepcije ipak imaju granice. Mislim da ne postoji mogućnost da bi on mogao vidjeti nešto što je van holotanka, ukoliko to ipak možda ne ulazi u njega u obliku podataka koje on može obraditi, a to u njegovu slučaju nismo predvidjeli prograiom.

Misliš, je li? Znači nisi uvjeren u to?— Harry, molim te, smiri se.— Ovaj je čovjek osvojio i porobio cijelo golemo carstvo Inka s

pedesevojnika, zar nije?— Ustvari mislim da je ipak imao oko stotinu pedeset vojnika.— Pedeset ili stopedeset, velike li razlike! Tko zna što si to stvorio? Možda

si postigao nešto čega još ni sam nisi svijestan?— Zaboga, što to govoriš?— Govorim ti da me iznenada obuzeo neki osjećaj tjeskobe. Dugo vremena

nisam uopće vjerovao u ikakav uspjeh ovog projekta. Odjednom mi se čini da će

SIRIUS 32

njegov uspjeh prerasti naše mogućnosti. Ne bih nipošto želio da neka od tvojih prokletih simulacija naprost izađe iz holotanka i porobi nas.

Richardson se okrenu prema njemu. Lice mu je bilo zajapureno, ali se cerekao.— Harry, Harry! Za ime božje! Prije pet minuta mislio si da opet nismo

postigli ništa osim sićušne slike koja čak nije niti izoštrena. Sad si prešao drugu krajnost i razmišljaš o najgorem...

— Vidim njegove oči, Lew. Bojim se da me njegove oči vide.— Ono u što sad gledaš nisu stvarne, živuće oći. To je naprosto grafički

program prenesen u holotank. Kao što ti je poznat taj princip, u tim očima nema vizuelne sposobnosti. Njegove će te oči vidjeti, ako ja tako odlučim. Ovaj te trenutak one ne vide.

— Ali zar ti to možeš izvesti?— Mogu ih podesiti tako da vide ono što ja želim da one vide. Harry, ja sam

ga stvorio, naposljetku.— Sa snagom volje. S autonomnošću.— Zar je moguće da si tek sada počeo brinuti o tim stvarima nakon svih tih

godina?— U pitanju je moja glava ako vi tehničari stvorite nešto što će pomahnitati

izazivajući krvoproliće. Znaš, ta me stvar s autonomnošću ozbiljno zabrinjava— Ali, ne zaboravi da su rukavice za davanje podataka na mojim rukama —

odvrati Richardson. — Kad trznem prstima on pleše kako ja želim. Ne gledaš ti u pravog Pizarra, tu dolje u tanku. Uostalom nije to nikakvo čudovište nalik Frankensteinu. To je naprosto simulacija. Određena količina podataka, pregršt elektromagnetskih impulsa koje mogu isključiti jednim pokretom malog prsta.

— Hajde, napravi to.— Da ga isključim? Ali, nisam ti još ni počeo pokazivati što on...— Isključi ga, pa ga onda opet uključi — reče Tanner. Richardson odvrati

ravnodušno.— U redu, Harry. Kako ti kažeš.Pomaknuo je prst Pizarrove je slike i prilike nestalo iz holotanka Djelić

sekunde njime su se kovitlale sive maglice, a onda se sve pretvorilo u gust, bjeličast oblak. Tanner je načas osjetio malu grižnju savjesti, jer mu se činilo kao da je izdao konačnu zapovijed za smaknuće srednjevjekovnog viteza-oklopnika. Richardson je ponovno mahnuo rukom, i tankom je opet zablistao spektar boja, nakon čega se ponovno ukazala Pizarrova spodoba.

— Zanimalo me koliko je taj tvoj čovječuljak stvarno autonoman — reče mu Tanner. — Da li ti, recimo, može odrubiti glavu i zatim ubrzo kidnuti u neki drugi kanal prije nego ga uspiješ isključiti.

— Ti zapravo uopće ne shvaćaš na kojim principima sve ovo radi, zar ne. Harry?

— Zanimalo me je to — ponovi Tanner, mršteći se. Nakon kratke stanke, on nastavi. — Da li se ponekad osjećaš poput boga?

— Poput boga?— Pa, stvorio si i udahnuo život. Neku vrst života, recimo. Ali, si također

udahnuo u tu kreaturu i slobodnu volju. A, to je i glavni cilj ovog eksperimenta, zar ne? Sve te tvoje priće o vlastitoj snazi volje i autonomnosti? Ustvari, pokušavaš stvoriti iznova ljudski um, um koji će biti u stanju razmišljati na svoj osoben način i reagirati sasvim individualno u različitim situacijama, a te reakcije neće uvijek odgovarati onima koje su predvidjeli programeri. Ustvari, te će reakcije sasvim sigurno biti drugačije, često negativne i nekorisne, ali kao i bog, kad je ljudima podario moć slobodnog rasuđivanja, preuzimaš određeni rizik. On je vrlo dobro znao da će najvjerojatnije susretati sve vrste nedjela i zlodjela koje će vršiti

SIRIUS 33

njegovih ruku djela u primjeni te slobodne volje...— Molim te, Harry...— Slušaj, da li je izvedivo da ja porazgovaram s tim tvojim Pizarrom?— Zašto?— Da se osobno uvjerim što si postigao. Da dobijem informacije iz prve ruke

o tome što je ovim projektom stvarno dostignuto. Ili bolje rečeno, htio bih samo ispitati kvalitetu simulacije. Tako nešto. Osjetio bih suštinu ovog tu u tanku, i bio bih sigurniji znajući o čemu je tu riječ, kad bih mogao doći u direktni kontakt s njim. Misliš li da bi to bilo u redu?

— Da naravno.— Moram li razgovarati s njim na španjolskom?— Na bilo kojem jeziku želiš. Konačno zato i postoji međukanal. On će u

svakom slučaju misliti da čuje svoj vlastiti jezik, španjolski iz šesnaestog stoljeća. On će ti također odgovoriti na jeziku koji će za njega biti španjolski, ali ti ćeš čuti engleski.

— Jesi li siguran?— Naravno.— Ti nemaš ništa protiv da ja uspostavim kontakt s njime?— Uopće ne.— Taj kontakt mu valjda neće oštetiti kalibraciju, ili tako nešto?— Ne, to uopće neće smetati, Harry.— Odlično. Pusti me onda da s njim porazgovaram.

• • •Zrak ispred njega iznenada se uskovitlao i uzburkao kao da se naglo podigao

vihor. Pizarro se zaustavio i promatrao taj kovitlac, pitajući se što mu sad predstoji. Tko zna, možda dolazi nečastivi da ga muči. Ili, anđeo. U svakom slučaju, on je bio spreman na sve.

Tada se začuo glas iz tog zračnog vrtloga, govoreći onim istim komično naglašenim kastiljanskim španjolskim kojim se maločas glasao i sam Pizarro.

— Čujete li me?— Da, čujem vas. Doduše ne vidim vas. Gdje ste?— Točno ispred vas. Samo trenutak. Pokazat ću vam. Iz uzburkane zračne

struje pojavi se tada čudnovato lice lebdeći usred praznine, lice bez tijela, mršavo lice, glatko izbrijano, bez brade, bez brkova, kose izrazito kratko ošišane, s tamnim očima položenim vrlo blizu. Ovakvu vrst lica još nikad nije vidio.

— Tko ste vi? — upita Pizarro. — Nečastivi ili aneđo?— Nijedno ni drugo. — Glas mu uistinu uopće nije zvučao demonski.

Čovjek sam, poput vas.— Ne bih rekao da ste meni nalik. Da li je ovo lice sve što imate ili se

možete pohvaliti i tijelom?— Zar mi vidite samo lice?— Da.— Pričekajte trenutak.— Čekat ću koliko treba. Imam vremena na pretek.Lice je iščezlo. A, onda se opet pojavilo spojeno s tijelom krupnog, plećatog

muškarca koji je na sebi imao dugu široku sivu halju, nalik svećeničkoj sutani, ali mnogo raskošniju sa svjetlećim točkama koje su bliještale na njoj. Sve mu je ovo izgledalo potpuno besmisleno. Sad je počeo shvaćati kako su se morali osjećati Indijanci kad su se na obzoru pojavili prvi Španjolci, jašući na svojim konjima, noseći puške, obučeni u oklopnićka odijela.

— Vrlo si čudan. Da nisi možda Englez?— Ne. Amerikanac.

SIRIUS 34

— Aha — odvrati Pizarro, kao da mu je sada sve mnogo jasnije. — Amerikanac. A što to znači?

Lice je na trenutak zatreperilo i izgubilo oštrinu. U gustim bijelim oblacima što ga okruživahu, ponovno je došlo do novog tajanstvenog kovitlanja. No, tada se lice ponovno umirilo i objasnilo mu — Amerika je zemlja sjeverno od Perua. Velika zemlja u kojoj živi mnogo ljudi.

— Hoćeš reći, Nova Španjolska, koja je ranije bila Meksiko, i gdje je vrhovni komandant moj rođak Cortes?

— Sjeverno od Meksika. Mnogo sjevernije.Pizarro slegnu ramenima.— Slabo poznajem te dijelove. Nije li tamo neki otok zvan Florida? I

mnogobrojne priče o gradovima prepunim zlata, no ako mene pitaš mislim da su to sve ipak samo priče. Našao sam ja zlato, u Peruu. Toliko zlata da bi se mogao utopiti u njemu. Reci mi jedno, jesam li ja sada u nebu"?

— Ne.— Onda je ovo pakao?— Nije ni to. Gdje si ti sada,.. zapravo je to vrlo teško objasniti.— Ja sam u Americi.— Da. Točno je da si u Americi.— A, jesam li mrtav? Načas je zavladao muk.— Ne, nisi mrtav — reče glas tjeskobno.— Mislim da lažeš.— Zar bismo nas dvojica mogli razgovarati da si mrtav?Pizarro se nasmijao hrapavim glasom. — Ti mene pitaš? Ja ne razumijem ama

baš ništa što se ovdje događa sa mnom. Gdje su moji svećenici? Gdje je moj paž? Pošaljite mi brata ovamo! — Ražestio se. — Dakle? Zašto oni nisu tu uz mene?

— Naprosto, jer ih nema ovdje. Tu si sam samcat, Don Francisco.— Tu u Americi. Sam samcat u tvojoj Americi. Pokaži mi onda barem tu

tvoju Ameriku. Postoji li uopće takva zemlja? Zar su Amerika ovi oblaci i zrake blještave svjetlosti? Gdje je Amerika? Hoću vidjeti Ameriku. Dokaži mi da sam u Americi.

Ponovno je zavladala mrtva tišina, ovaj puta duže nego maločas. Lice je tada iščezlo, a neprozirni gusti bijeli oblaci uzburkali su se i uskomešali mnogo snažnije nego na početku. Pizarro je piljio u njih, osjećajući istovremeno radoznalost i ljutnju. Lice se ovaj puta nije ponovno pojavilo. Ustvari ništa nije vidio pred sobom. Znači poigravaju se s njim, zarobljenikom u nekoj čudnoj zemlji, i postupaju s njim kao s djetetom, kao s psom, kao s... s Indijancem. Možda je to odmazda za ono što je učinio s kraljem Atahualpom, tim plemenitim lakovjernim čovjekom koji se s toliko naivnosti predao njemu, a on ga pogubio samo da bi se dočepao zlata Atahualpova kraljevstva.

Pa dobro, neka bude, pomisli Pizarro. Atahualpa je prihvatio svoju sudbinu bez riječi jadikovke i bez straha pa ću tako i ja. Krist će mi biti čuvar, a ako Krista nema, ostat ću bez čuvara, pa neka bude. Neka bude.

Glas iz zračnog vrtloga odjednom se javio, potpuno nenadano; — Gledaj, Don Francisco. Ovo je Amerika.

Na zidu gustih oblaka pojavila se slika. Takvu vrst slike Pizarro dotad još nikada nije vidio u životu, niti ju je mogao zamisliti, slika koja se pred njim otvorila poput vratiju i privukla ga k sebi noseći ga kroz niz prizora koji su se neprekidno izmjenjivali, prizora ispunjenih blještavilom i živahnošću boja. Osjećao se kao da leti visoko iznad zemlje, promatrajući ispod sebe beskrajni niz čuda neviđenih. Vidio je goleme gradove bez zidina, puteve što su se odmatali poput

SIRIUS 35

beskonačnog klupka bijele trake, velika jezera, silne rijeke, divovske planine, a sve je to promicalo pokraj njega tako brzo da je jedva imao vremena sve to upiti u sebe. Na trenutke u glavi mu je zavladao kaos i počelo mu se vrtjeti od zgrada viših i od najgrandioznijih crkvenih tornjeva, od silnog mnoštva ljudi koje je vrvjelo na sve strane, od sjajnih metalnih kočija bez životinjske zaprege, od zapanjujućih krajolika, jednom rječju, od sve te zbijene i šarolike raznovrsnosti. Gledajući sve to, osjetio je po tko zna koji put, kako ga obuzima ona njegova stara pohlepnost: poželio je zauzeti ove čudne beskrajne prostore, osvojiti ih i čvrsto držati, uzimajući i pljačkajući sve vrijedno što mu dođe pod ruku. I sama pomisao na to bijaše krajnje uzbudujuća. Oči su mu dobile staklasti pogled, a srce mu je tako snažno i zastrašujuće počelo lupati da mu se činilo da će ga osjetiti ako stavi ruku na prednji dio svog oklopa Okrenuo je glavu, mrmljajući — Dosta. Dosta.

Zastrašujuće je slike nestalo. Postepeno i lupanje srca mu se stišalo. Iznenada udari u gromki smijeh.

— Peru! — kriknuo je. — Peru ne bijaše ništa prema ovoj vašoj Americi! Peru bijaše obićna rupa! Peru bijaše blato i kal! Kako sam bio glup! Uputih se u Peru, dok je tu bila Amerika, deset tisuća, puta veća i moćnija! Zanima me što bi se moglo naći u toj Americi. — Pucnuo je usnama i namignuo. A, zatim smijuljeći se, reče — Ne bojte se ništa. Neću se upuštati u porobljavanje Amerike. Prestar sam već zato. Možda bi i ranije Amerika bila preveliki zalogaj za mene. Možda, kažem. — Barbarski se nacerio u zabrinuto lice koje je zurilo u njega, lice Amerikanca kratke kose i obrijane brade. — Ja jesam zapravo mrtav, zar ne? Ne osjećam glad, ne osjećam bol, ni žed, kad stavim ruku na svoje tijelo uopće ga ne osjećam. Kao čovjek koji počiva snivajući. Samo što ovo nije nikakav san. Jesam li ja duh, onda?

— Pa... ne baš.— Ne baš duh! Ne baš! Čak ni čovjek s kokošjom pameću ne bi tako

govorio. Što to treba da znači?— Don Francisco, teško mi je to objasniti riječima koje biste mogli

razumjeti.— Pa, naravno. Ja sam glup, kao što to svi znaju, i zbog toga sam uspio

osvojiti Peru, jer sam bio strašno glup. No, dobro, pređimo preko toga. Ja nisam baš duh, ali sam ipak mrtav. Je li tako?

— Pa, ovaj...— Mrtav sam, recite. No, na neki način nisam otišao u pakao, čak niti u

čistilište nego sam još uvijek na ovome svijetu, no u mnogo kasnijem razdoblju. Spavao sam kao što spavaju mrtvi, i sad sam se probudio neke godine daleko nakon mog vremena, i sada je vrijeme Amerike. Točno? Tko je sada kralj? Tko je papa? Koja je ovo godina? 1750? 1800?

— Godina je 2130 — reklo je lice nakon kraćeg oklijevanja.— Ah. — Pizarro je zamišljeno povukao donju usnu. — A, kralj je...? Tko je

kralj?Duga stanka.— Ime mu je Alfonzo — obavijestilo ga je lice.— Alfonzo? Aragonski kraljevi zvahu se Alfonzo. Otac Ferdinandov bijaše

po imenu Alfonzo. Alfonzo V.— Alfonzo XIX je sada kralj Španjolske.— Ah. Ah. A papa? Tko je papa?Ponovno muk. Zar je moguće da ne zna otprve ime pape? Čudno. Nečastivi ili

ne, ovo je neka budala.— Pio o— glasi se lice nakon kraćeg vremena Papa Pio XVI.— Šesnaesti Pio — odvrati sumorno Pizarro. — Isuse i Marijo, šesnaesti Pio!

Što je sa mnom? Dugo i predugo sam mrtav, eto što! Još nisam očišćen svih grijeha

SIRIUS 36

Još ih osjećam kako mi se lijepe o kožu poput blata. A, ti si čarobnjak, ti Amerikanac, i vratio si me natrag u život. Je li? Je li? Zar nije tako?

— Nešto slično tome. Don Francisco — priznalo mu je lice.— Zato i govoriš tako čudno španjolski jer više ne znaš propisno govoriti taj

jezik. Zar ne? Čak i ja govorim španjolski na čudan način i to glasom koji uopće ne sliči mome. Više nitko i ne govori španjolski, je li? Zar ne? Svi sada govore samo američki. Je li? No, ti se trudiš i nastojiš se služiti španjolskim, samo on zvuči prilično glupo i neoubičajeno. A ti si kriv što i ja tako govorim, misleći da sam nekoć davno tako zaista govorio, premda griješiš. Dakle, u stanju si izvoditi svakakva čuda, ali ne i potpuno savršeno, čak i u ovoj zemlji čudesa iz godine 2130. Ha? Ha? — Pizarro se gnjevno nagnuo naprijed. — Što kažeš? Mislio si da sam ja budala jer nisam upućen u čitanje i pisanje? Nisam ja baš tako nedotupavan, je li? Brzo je shvaćam stvari.

— Zaista brzo kopčaš, svaka čast.— Naravno, ti posjeduješ veliko znanje o mnogim stvarima koje su meni

nepoznate. Vjerojatno znaš, na primjer, način na koji sam ja umro Čudno je to, razgovarati s tobom o vlastitoj smrti, ali ti sigurno znaš sve o tome, ha? Kad mi se to dogodilo? I kako? Da li je smrt došla dok sam spavao? Ne, ne, to je nemoguće. Ljudi umiru u snu u Španjolskoj, ali ne u Peru. Dakle, kako sam preminuo? Udesile su me kukavice, zar ne? Vjerojatno me napao iz zasjede kakav brat Atahualpe kad sam izašao iz kuće? Neki bijedni rob kojeg je poslao Inka Manco, ili netko sličan? Ne. Ne. Indijanci mi ne bi učinili ništa nažao unatoč svemu što sam ja radio s njima. Bio je to dakle mladi Almagro, zar ne, koji me je ubio da osveti svog oca, ili pak Juan de Harrada, ha?, ili možda čak Picado, moj vlastiti tajnik ne, ne Picado, on je uvijek bio moj čovjek ali onda možda Alvarado, onaj mladi, Diego — u svakom slučaju bio je to netko od njih koji me je naglo i neočekivano poslao na drugi svijet, jer bih ja inače sigurno to spriječio — imam li dakle pravo, govorim li istinu? Reci mi. Ti znaš sve o tome. Reci mi na kakav sam to način umro. — Odgovora nije bilo. Pizarro je rukom zastro oči i buljio u zasljepljujuću sedefastu svjetlost. Lice Amerikanca više nije mogao vidjeti. — Jesi li još uvijek tu? — reče Pizarro. — Kamo si iščezao? Zar si bio samo san? Amerikanče! Amerikanče! Gdje si?

• • •Prekid na vezi bio je iznenadan, popraćen podrhtavanjem. Tanner je sjedio

ukočeno, drhtavih ruku i čvrsto stisnutih usana. Pizarro, u holotanku, bijaše sad tek sićušni tračak boje, nimalo veći od palca, mašući rukama u kovitlacu oblaka. Ta njegova silna vitalnost, bahatost, razjarena uporna radoznalost, snažni osjećaji mržnje i zavisti, snaga ličnosti koja je proizlazila iz silnih osvajanja okrutno smišljenih i upornošću pretvorenih u pobjede, sve to što je činilo Francisca Pizarra, sve ono što je Tanner osjećao sekundu ranije sve je to nestalo jednim pokretom prsta.

Nakon nekoliko trenutaka, Tanner je počeo osjećati određeno olakšanje. Okrenuo se prema Richardsonu.

— Što se dogodilo?— Morao sam te izvući iz svega toga. Nisam želio da mu ispričaš kako je

umro.— Pa, ja niti ne znam kako mu se to desilo.— Ne zna to ni on, ali nisam htio riskirati. Ne možemo predvidjeti kakav bi

psihološki učinak takva vrst spoznaje mogla imati na njega.— Ti govoriš o njemu kao da je to živa osoba.— A, nije li?— Da ja kažem tako nešto, ti bi me proglasio neznalicom, potpuno

SIRIUS 37

neupućenom u znanstvena istraživanja.Richardson se jedva primjetljivo osmjehnu.— Imaš pravo. No, mislim da znam što govorim kad kažem da je on živ.

Naravno, ne mislim to doslovno, a ne znam ni što ti misliš. Ustvari, kako ti se on čini?

— Nevjerojatan — odvrati Tanner. — Zaista izvanredan i zapanjujuće uvjerljiv. Ta njegova snaga... naprosto sam osjetio kako me zapljuskuje. A, tek njegov um! Kako samo brzo shvaća sve što mu kažeš! Kako nagađa da se mora nalaziti negdje u budućnosti! I pita koji po redu papa sada vodi katoličku crkvu. Želi vidjeti kako izgleda Amerika. Pa, onda ta njegova samouvjerenost! Govoreći mi da ne namjerava krenuti u pohod i osvajanje Amerike, i kako je trebao osvojiti u prošlosti Ameriku, a ne Peru, te kako je sada ipak malo prekasno da to poduzme, obzirom da je ipak malo prestar. Nevjerojatno! Ništa ga ne uzbuđuje, čak niti pretpostavka da je već dugo vremena mrtav. Želeći saznati na koji je način umro, zamisli samo! — Tanner se namršito. — Koju si mu starosnu dob odredio, kad si sastavljao ovaj program?

— Oko šezdeset godina. Pet ili šest godina nakon osvajačkog pohoda, i godinu, dvije, prije njegove smrti. Na vrhuncu njegove moči, hoću reći.

— Vjerojatno si imao razloga da mu ne ugradiš saznanje o trenutku njegove stvarne smrti. Izgledao bi u tom slučaju kao neka vrst vlastitog duha.

— Da, toga smo se držali. Odlučili smo ga vratiti u život u razdoblju kad je postigao sve što bijaše poduzeo, kad je bio potpuni Pizarro. Ali, prije trenutka smrti. Nije potrebno da bude svjestan toga. Kao što to nisu niti ostala ljudska bića Zbog toga sam te morao istrgnuti iz komunikacije, shvaćaš li? Mislio sam da možda znaš za njegov kraj. I da ćeš mu početi pričati o tome.

Tanner je odmahnuo glavom.— Ako sam to nekad i znao, zaboravio sam. Kako se to dogodilo?— Točno, onako kako je i pretpostavio: od ruke vlastitih drugova.— Znači, slutio je što će ga zadesiti.— U starosti koju smo odabrali za njegov program, on je već znao da je u

Južnoj Americi započeo građanski rat, da su se konkvistadori posvađali oko podjele plijena. Tu smo činjenicu ugradili u njega. On je svjestan da se njegov ortak Almagro okrenuo protiv njega i da je poražen, te da su ga pogubili. Ono što on ne zna, ali očigledno naslućuje, jest činjenica da se Almagrovi prijatelji spremaju upasti mu u kuću i pokušati ga ubiti. On je vrlo dobro predvidio sve onako kako se to stvarno i dogodilo.

— Nevjerojatno. Biti tako pronicav.— On je bio veliki podlac i kurvin sin, da. Ali, isto je tako bio i pravi genij.— Zaista? Ili si ga ti možda takvim stvorio kad si pripremao njegov

program?— Za program smo koristili samo krajnje objektivne pojedinosti iz njegova

života, sheme događaja i reakcija. Naravno, uz nadsloj komentara onih koji su ga okruživali, njegovih suvremenika i povjesničara koji su dobro poznavali činjenice, dajući time slojevitosti lika dodatnu dimenziju. Ako ugradiš dovoljno takvog materijala, to će sigurno pojačati ukupnu ličnost. Nije to moja ličnost niti bilo koga drugog koji je učestvovao u radu na tom projektu, Harry. Kad ubaciš u program sve Pizarrove dogodovštine i reakcije, na kraju moraš dobiti vjernog Pizarra. Dobit ćeš njegovu okrutnu bezobzirnost i njegov blistav um. Ubaciš li drugačiji set komponenti, dobit ćeš neku drugu ličnost. Ono što smo na kraju zaključili ovaj puta jest činjenica da kad dobro izvedemo svoj zadatak, iz kompjutera dobivamo nešto daleko veće od svega onog što smo u program ubacili.

— Jesu li posve siguran u to?

SIRIUS 38

— Jesi li primijetio da se žalio na španjolski kojim te je čuo govoriti?— Da. Rekao je da zvuči čudno, i da po svemu sudeći nitko više i ne govori

dobar španjolski. Nije mi to, priznajem, bilo baš potpuno jasno. Da li spojni međuelement koji si konstruirao govori loše španjolski?

— Očigledno element reproducira španjolski koji ne odgovara modelu šesnaestog stoljeća — odvrati Richardson. — Nitko, naime, ne zna danas kako je stvarno zvučao španjolski jezik šesnaestog stoljeća. Možemo to samo nagađati. Očito je da su nam pretpostavke bile potpuno krive:

— Ali, kako on to može razlikovati? On je sintetiziran lik, ti si ga stvorio! Ako ti ne znaš kako je zvučao španjolski u njegovo doba, kako on to može? Sve što on zna o španjolskom ili o nečem drugom, dolazi mu od tebe.

— Točno — odgovori Richardson.— To zaista zvuči bez ikakva smisla, Lew!— On je također rekao da španjoslki koji je on čuo ne valja, ali da mu niti

vlastiti govor ne zvuči kako treba. Da smo mi krivi što on tako grozno govori, ali da mi griješimo.

— Kako on zaboga može znati kako zvuči njegov vlastiti glas i govor, ako je on samo simulacija koju su stvorili ljudi koji nemaju pojma kakav je njegov glas bio i....

— Ja zaista nemam pojma o tome — odvrati tiho Richardson. — Ali, on to zna.

— Misliš? Ili, on to možda igra neku dijaboličnu pizarovsku igru da bi nas uznemirio, jer to je jedna od značajki njegove ličnosti prema tvojoj predodžbi?

— Mislim da on zna — reče Richardson.— Odakle mu informacija?— Naprosto postoji negdje u njegovoj svijesti. Mi ne znamo točno gdje, ali

on to zna. Mora da se krije negdje u podacima koji prolaze kroz permutacijski sistem, premda mi toga nismo svjesni niti bismo to sada bili u stanju otkriti. On to, međutim, može učiniti. Tu vrst znanja on, dakako, ne stvara nekom čarolijom već sakuplja djeliće informacija koji se nama čine potpuno nevažni i nebitni, dobivajući na taj način nove podatke koji ga dovode do zaključka od velike važnosti za njega. To je, ustvari, ono što nazivamo umjetnim razumom i rasuđivanjem, Harry. Konačno nam je pošlo za rukom stvoriti program koji djeluje nalik ljudskom mozgu: tako neočekivanim i širokim skokovima intuicije da nam se čine potpuno neobjašnjivi i nemjerljivi, premda to oni u osnovi i nisu. Unijeli smo u program obilje najraznovrsnijih podataka tako da je on u stanju asimilirati to mnoštvo prividno raznorodnih informacija i dobiti nove podatke. U tom se tanku ne nalazi tek marioneta trbuhozborca. Pred nama je nešto što misli da je Pizarro i razmišlja kao Pizarro i zna stvari koje je znao pravi Pizarro, a koje mi ne znamo. Drugim riječima to znači, da smo uspjeli izvesti kvalitativni sok u kapacitetu umjetnog razuma, što smo mi postavili u zadatak u ostvarivanju ovog programa. Prilično veličanstveno, priznajem. Kad pomislim na to, podilaze me trnci od uzbuđenja.

— I mene — reče Tanner. — Ali, od užasnog straha.— Straha?— Sad kad je i tebi jasno, da njegove sposobnosti nadilaze one za koje je

programiran, kako možeš biti potpuno siguran da on ne može na neki način nadvladati tvoj sistem i umaknuti?

— To je tehnički nemoguće. On ustvari predstavlja samo bezbroj elektromagnetskih impulsa. Ja ga mogu isključiti kadgod mi to padne na pamet. Zaista se nemaš razloga bojati. Vjeruj mi, Harry.

— Iz tvojih usana u božje uši.

SIRIUS 39

— Mogu ti pokazati sve sheme. Točno, u tom kompjuteru imamo izvanrednu simulaciju. Ali, to je ipak samo simulacija, i ništa drugo. Nije to nikakav vampir, ni vukodlak niti išta natprirodno. Riječ je o najboljoj kompjuterskoj simulaciji koja je ikad izvedena.

— Nelagodno mi je pri duši. On me ispunja nelagodnošću.— Nije ni čudo. Snaga i moć ljudskog bića, njegova neukrotiva priroda —

uostalom, što misliš, Harry, zašto sam izabrao programirati baš njega? On posjeduje nešto što mi u ovoj zemlji uopće više ne shvaćamo. Želja mi je da ga svi mi dobro proučimo. Želio bih da pokušamo spoznati tu vrst energije i upornosti. Nakon što si razgovarao s njim, nakon što si dodirnuo njegov duh, naravno, on te uznemirio. Iz njega zrači silno samopouzdanje. On sav zrači nevjerojatnom vjerom u sebe. Takav čovjek u stanju je postići sve što želi čak i osvojiti cijelo carstvo Inka samo sa stopedeset ljudi, ili tako nešto. No, ja se nekako ne plašim toga što smo tu isprogramirali. I nije potrebno da se plašim. Svi bismo se silno morali ponositi time. I ti i svi moji tehnički suradnici. Uvjeren sam da ćeš s vremenom osjetiti veličinu ovog pothvata.

— Nadajmo se da si u pravu — odvrati Tanner.— Vidjet ćeš.Tanner je još nekoliko dugih minuta nijemo zurio u holotank gdje se još

maločas vidjela programirana slika i prilika Pizarra.— Dobro — konačno je prekinuo šutnju Tanner. Možda ja i pretjeravam.

Možda stvarno zvučim kao neznalica i laik, što stvarno i jesam. Držat ću te za riječ da si u stanju obuzdati te svoje utvare.

— Ne brini — odgovori Richardson.— Nadajmo se. U redu — reče Tanner. — Što ćeš sada? — Richardson ga

pogleda začuđeno.— Što ću sada?— Da, što će sada biti s ovim projektom? Kakav daljnji razvoj predviđaš?Krzmajući Richardson odgovori:— Zasad još nema nikakvih službenih prijedloga. Čekali smo da dobijemo

tvoje pozitivno mišljenje o početnoj fazi rada, a onda...— Što kažeš o slijedećem? — upita Tanner. — Hoću da odmah pristupite

radu na novoj simulaciji.— Oh, da...da, naravno...— Kad realizirate tu novu simuliranu ličnost, Lew, da li bi bilo izvedivo

staviti je u ovaj tank zajedno s Pizarrom?Richardson ga iznenađeno pogleda.— Da povede razgovor s njim, to misliš?— Da.— Da, to bismo mogli izvesti — reče oprezno Richardson. — Trebali bismo,

zapravo, pokušati. Da. Da. Vrlo zanimljiv prijedlog, ustvari. — Usiljeno se osmjehnuo. Dosad se Tanner držao postrani u odnosu na ovaj projekt, bio je tek predstavnik uprave, puki promatrač, zapravo autsajder. Ovo je sada bilo nešto sasvim novo, njegovo miješanje u planiranje procesa, i jednostavno rečeno, Richardson nije znao što da misli o tome. Tanner ga je promatrao kako se vrpolji. Nakon kraće stanke Richardson upita:

— Da li si možda mislio na neku specijalnu osobu za našu slijedeću simulaciju?

— Je li ona tvoja paralaksna naprava već spremna za upotrebu? — upita Tanner. — Mislim da ovaj instrument koji poravnava vremensko izobličenje i mitsko oskvrnuće?

— Tako nekako. Ali, nismo još isprobali...

SIRIUS 40

— Odlično — reče Tanner. — Evo vam prilike. Kako bi bilo da pokušaš izvesti simulaciju Sokrata?

• • •Ispod njega i oko njega talasala se gusta, neprozirna bjelina, kao da je cijeli

svijet jedno veliko runo. Pitao se da to možda nije snijeg, jer o njemu nije baš mnogo znao. Jednom prije dugo, dugo vremena sniježilo je u Ateni, da, ali to bijaše tek tanki pokrivač koji se otopio na jutarnjem suncu. Naravno, vidio je on mnogo snijega kad je vojevao na sjeveru, u Potideji za vladavine Periklove. No, bijaše to zaista davno, i taj snijeg koliko ga je sjećanje služilo u mnogome se razlikovao od ovoga ovdje. U ovoj bjelini koja ga je sad obavijala nije bilo osjećaja hladnoće. Mogle su to biti i velike gomile oblaka.

Ali, zašto bi se oblaci nalazili ispod njega? Oblaci, pomislio je, su tek para, zrak i voda, bez opopljive tvari. Njihovo je prirodno mjesto u visinama. Oblaci koji se skupljaju ispod nas nemaju pravi značaj oblačnosti.

Snijeg bez hladnoće? Oblaci bez uzgona? Ovdje kao da ništa nije imalo svoj pravi smisao postojanja, pa čak niti on sam. Izgledalo je kao da hoda, no nogama nije dodirivao ništa, a kamoli čvrsto tlo. Ovo je više sličilo kretanju kroz zrak. Ali, kako čovjek može hodati po zraku? Aristofan, u onom svom nemilosrdno podrugljivom komadu, prikazao ga je doduše kako u košari lebdi među oblacima i govori Krećem se zrakom i razmišljam o suncu. Bijaše to način na koji mu se Aristofan rugao, no on se osobno nije naljutio zbog toga, premda su svi njegovi prijatelji bili duboko povrijeđeni umjesto njega. No, to bijaše tek dramski komad.

Ovo tu bijaše stvarnost, ako uopće bijaše nešto.Možda tek sanja, a u tom snu pričinja mu se da stvarno izvodi ono što je činio

u Aristofanovoj drami. Kako samo glasi ona replika? Obuzdat moram svoj mozak i promiješati istančanu srž svog uma s ovim zrakom, jer su oni jedno, da bih tako proniknuo u stvari nebeske. Dobri stari Aristofan! Njemu ništa ne bijaše sveto! Osim, naravno onih stvari koje su zaista bile svete, kao mudrost, istina, vrlina. Ništa ne bih bio spoznao da sam ostao na zemlji i tamo dolje razmišljao o stvarima u visinama: jer Zemlja silom svojom u sebe upija sokove uma. Ista je stvar i s biljkom potočarkom. I Sokrat se stade smijati.

Ispružio je ruke i stao ih pozorno promatrati. Kratki, debeli prsti, zadebljali jaki zglobovi. Da, to su njegove ruke. Njegove dobre stare ruke koje su mu vjerno služile čitavog života, dok bijaše radio kao klesar poput svog oca, dok se borio braneći svoj grad, dok je vježbao u gimnastičkoj dvorani. No, kad ih je sada prinio licu i dodirnuo ga, ništa nije oćutio. Ovdje bi trebali biti brada, pa čelo, pa tupi, potkresani nos, debele usne; no, od svega toga ničega nije bilo. Dodirivao je samo zrak. Rukom je mogao proći tamo gdje mu je trebalo biti lice. Mogao je pritisnuti jednu šaku o drugu svom snagom, a da pritom nije osjećao baš ništa.

Ovo je zaista vrlo čudno mjesto, pomisli.Možda je ovo mjesto čiste forme o kojem je često razbijao glavu mladi Platon,

mjesto gdje je sve savršeno, a ništa nije potpuno stvarno. Okružen sam dakle idealnim oblacima, a ne stvarnim. Zrak kojim koračam je idealan. I ja sam ustvari predstavljam idealnog Sokrata, oslobođenog svog nezgrapnog običnog tijela. Zar to može biti? Možda, možda. Zastao je na tren, razmatrajući tu mogućnost. Na um mu je pala pomisao da bi ovo mogao biti život poslije života, a u tom slučaju može da će se susresti i s nekim bogovima, ako takvih bogova uopće ima, i ukoliko mu pode za rukom da ih pronađe. Baš bih to volio, pomisli on. Možda bi oni bili voljni razgovarati sa mnom. Atena bi povela raspravu sa mnom na temu mudrosti, Hermes o brzini, a Ares bi razgovarao o osnovama hrabrosti. Zeus bi raspravljao o...pa, o onome što Zeus izabere. Ja bih naravno ispao velika budala u njihovim očima, ali ništa zato: svaki onaj koji želi voditi filozofske rasprave s bogovima kao

SIRIUS 41

da je njima ravan, jest budala. Nemam ja takvih iluzija. Ako bogovi uopće postoje, zasigurno su oni bolji od mene u svakom pogledu, jer zašto bi ih inače ljudi smatrali bogovima?

Naravno, on je ozbiljno sumnjao u postojanje bogova Ali, ako ih možda ipak ima, onda je smatrao da je ovo pravo mjesto gdje bi se mogao susresti.

Pogledao je uvis. Nebo je blistalo zlatnim sjajem. Duboko je udahnuo, nasmiješio se i krenuo vunastim ništavilom ovog eteričnog svijeta u potragu za bogovima.

• • •Tanner je rekao:— Što sada misliš? Još si uvijek pesimističan?— Još je prerano — odvrati natmureno Richardson.— On stvarno nalikuje na Sokrata, zar ne?— To je išlo lako. Našli smo mnogobrojne opise Sokratova izgleda od ljudi

koji su ga poznavali, širok spljošten nos, ćelave glave, debelih usana, kratke šije. Standardno sokratovsko lice koje svatko odmah prepozna, upravo kao što je slučaj s Sherlockom Holmesom ili Don Kihotom. Tako smo kreirah njegov izgled. No, on nam ne govori ništa značajno. Tek kad vidimo što se odvija u njegovoj glavi, znat ćemo da li pred sobom zaista imamo Sokrata.

— Prilično staloženo i dobroćudno tumara po tom tanku. Baš kao prai filozof.

— I Pizarro je bio isto toliko filozof kad smo ga pustili u tank.— Pizarro možda i jest isto toliko filozof — reče Tanner. — Nijedan od ove

dvojice nije tip čovjeka koji će početi paničariti ako se nađe na nekom tajanstvenom, nepoznatom mjestu. — Richardsonov negativizam počeo mu je ići na živce. Kao da su njih dvojica zamijenili mjesta: Richadson koji sad više nije bio siguran u domet i važnost vlastitog programa, i Tanner koji je uporno nametao svoje zamisli ne bi li postigao još veće i savršenije ciljeve.

Richardson mrko reće: — Još sam uvijek skeptičan. Istina, upotrijebili smo nove paralaksne filtere, no bojim se susresti s istim teškoćama kao i Francuzi kad su radili na svom Don Kihotu, a i mi kod Holmesa, Mojsija i Cezara. Mnoštvo podataka je kontaminirano mistifikacijom i bujnom maštom. Sokrat, kakvog mi danas vidimo više je izmišljena nego stvarna ličnost, a možda je u cjelosti izmišljen. Koliko znamo, Platon je izmislio sve podatke o njemu, baš kao što je Conan Doyle stvorio Holmesa. A, rezultat koji ćemo dobiti, bit će, bojim se, nešto iz druge ruke, nešto beživotno, nešto čemu će nedostajati ona prava iskra samoinducirane pronicavosti koju nastojimo postići.

— Ali, ovi novi f ilteri...— Možda. Možda.Tanner je uporno odmahivao glavom.— Holmes i Don Kihot su u potpunosti izmišljene ličnosti. Oni postoje tek u

jednoj dimenzii, stvoreni za čitaoce. Kad napraviš rez kroz distorzije i bujnu maštu čitalaca i komentatora, u samoj suštini nailaziš tek na tvorevinu mašte. Mnoge je osobine Sokrata izmislio Platon zbog sebe, ali mnoge su istinite. On je bio stvarna ličnost. Stvarno je učestvovao u mnogim aktvnostima svog grada, Atene, u petom stoljeću. Spominje se u djelima mnogih svojih suvremenika, a ne samo u Platonovim dijalozima. To nam daje paralaksu koju tržiš, zar ne — pogled na njega s nekoliko stajališta?

— Da i ne. Kod Mojsija nismo postigli nikakav rezultat. Zar je on bio plod nečije mašte?

— Tko to zna? Na raspolaganju ti je bila jedino Biblija. I skoro čitava tona komentara o Bibliji, ako njima možeš vjerovati. Sudeći po rezultatima, baš i ne

SIRIUS 42

možeš.— A, Cezar? Nećeš mi valjda reći da Cezar nije zaista postojao — reče

Richardson. — No, podaci koji nam stoje na raspolaganju o njemu očigledno su kontaminirani mitom. Kad smo njega sintetizirali, dobili smo pustu karikaturu, a mislim da te ne moram potsjećati kako se brzo i ona pretvorila u nesuvislo reagiranje.

— U našem slučaju to nema nikakvih značaja — odvrati Tanner. Cezer je obrađivan na samom početku ovog projekta. Danas ti i tvoji ljudi znate mnogo više o svemu na čemu radite. Mislim da će ovo sa Sokratom upaliti.

Richardsonov tvrdokorni pesimizam, zaključio je Tanner, mora da je čisti obrambeni mehanizam, kojemu je cilj da se ogradi od mogućnosti novog neuspjeha. Sokrat, naime, nije bio isključiv izbor Richardsona. Osim toga, ovo je bilo prvi put da koristi te nove metode pojačanja, paralaksni program, koji je predstavljao posljednju riječ o usavršavanju procesa.

Tanner ga pogleda. Richardson nije rekao niti riječi.— Hajde — reče Tanner. — Ubaci Pizarra i neka njih dvojica malo

porazgovaraju. Tako ćemo utvrditi kakvog si Sokrata uspio skalupiti.• • •

U daljini je ponovno počelo kovitlanje, mala tamna mrlja na blještavom obzorju, poput pukotine u zasljepljujućoj bjelini. Stiže novi demon, pomisli Pizarro. Ili je to možda onaj isti, prijašnji, Amerikanac, onaj koji se pojavljuje samo licem, kratko ošišane kose i bez brade.

No, što se ovaj više primicao, Pizarro je jasno vidio da je razlika velika; ovaj sada je bio nizak i zbijen, širokih ramena, uvučena prsna koša. Bijaše skoro potpuno ćelav, a gusta mu je brada bila oštra i neuredna. Činio mu se star, mora da mu je bilo šezdeset, možda i šezdeset pet godina. Povrh toga, bio je i izrazito ružan, s izbuljenim očima, spljoštenim nosom i širokim, rastvorenim nozdrvama, te kratkog vrata koji se jedva nazirao ispod velike glave koja je na prvi pogled izbijala iz samog trupa. Na sebi je imao samo tanku, otrcanu smeđu halju. Noge mu bijahu bose.

— Hej, ti — viknuo je Pizarro. — Ti! Demone! Da nisi možda i ti Amerikanac?

— Oprostite, lijepo ću moliti. Da li rekoste Atenjanin?— Kazao sam Amerikanac. To je bio onaj prije vas. Da li si i ti demone iz

Amerike?Slijeganje ramenima. — Ne bih rekao. Ja sam iz Atene. — U demonovim

očima zasjao je čudan, podrugljiv sjaj.— Grk? Znači ovaj je demon Grk?— Iz Atene sam — ponovio je ružni došljak: — Ime mi je Sokrat, sin sam

Sofronija. Ne znam što mislite kad kažete Grk, možda to i jesam, ali nisam posve siguran ako pod Grkom ne podrazumijevate Atenjanina — Govorio je polagano, tromo, kao netko izrazito glup. Pizarro je ponekad davno znao susretati ovakve ljude, i po njegovu iskustvu oni obično nisu bili tako nedotupavni koliko su željeli da drugi to misle. U njemu se počeo javljati oprez. — Osim toga, nisam ja nikakav demon, već običan čovjek: vrlo običan, kao što i sami vidite.

Pizarro je prezirno frknuo nosom.— Volite sjeckati riječi, je li?— Nije to najgora stvar na svijetu, prijatelju — odvratio je došljak,

stavljajući ruke na leda bez uzbuđenja. Stajao je mirno, smješeći se, zagledan u daljinu i ljuljao se naprijed-natrag.

• • •— Dakle? — reče Tanner. — Imamo li onda Sokrata ili nemamo? Rekao bih

SIRIUS 43

da je pred nama sjajna izvedba te osobe.Richardson podigne glavu i kimne u znak odobravanja. U glasu mu se osjetilo

izvjesno olakšanje, ali i podrugljiv ton, kad je rekao:— Priznajem da zasada sve izgleda u najboljem redu. Djeluje istinski i

realno.— Da.— Izgleda da smo smo savladali onaj problem kontaminacije podataka koji

nam je uništio neke prijašnje simulacije. Nema nikakvih znakova degradacije koje smo imali ranije.

— Pravi je, zar ne? — reče Tanner. — Sviđalo mi se kako je maločas prišao Pizarru bez trunke straha. On ga se uopće ne boji.

— Zašto bi ga se trebao bojati? — upita Richardson.— Zar ti ne bi osjetio tjeskobu i strah? Da ti hodaš nekim nepoznatim,

nezemaljskim prostorima, nemajući pojma gdje se to nalaziš i kako si ovamo dospio, i odjednom pred sobom ugledaš spodobu okrutnog i divljeg izgleda kao što je Pizarro, u punom bojnom oklopu s mačem o pojasu... Tanner je odmahnuo glavom. — Uostalom, možda i ne bi. Naposljetku, on je ipak Sokrat, a Sokrat se nije bojao ničeg osim dosade.

— Osim toga, Pizarro je ipak samo simulacija. Softver od pete do glave.— To mi govoriš čitavo vrijeme. No, Sokrat to ne zna.— Tečno odvrati Richardson. Načas kao da je zadubljen u vlastite misli. —

Možda ipak postoji određeni rizik.— Kako?— Ako je naš Sokrat imalo nalik onome kojeg je opisao Platon, a to bi trebao

biti, onda on može postati vrlo neugodan svojim dodijavanjima. Pizarru možda nije stalo do onih sitnih Sokratovih igri riječi. Ako mu se ne bude dalo učestvovati u njima, smatram da postoji teoretska mogućnost određene agresivne reakcije.

Tanner nije ovo očekivao. Naglo se okrenuo, kazavši:— Da li time hoćeš reći da on može na određeni način nauditi Sokratu?— Tko to zna? — odvrati Richardson. — U svijetu zbilje jedan program

može bez sumnje uništiti drugi. Možda na sličan način i jedna simulacija može predstavljati opasnost za onu drugu. To je za sve nas potpuno novo i nepoznato područje, Harry, uključujući i ljude u tanku.

• • •Visok, sijed muškarac reče, mrgodeći se:— Kažeš mi da si Atenjanin, ali ne i Grk. Što da ja mislim o tome?

Vjerojatno bih mogao pitati Pedra de Candiu koji je Grk, a nije Atenjanin. No, njega nema ovdje. Možda si ti naprosto budala, ha? Ili mene smatraš idiotom.

— Ja pojma nemam tko si ti. Da možda nisi bog?— Ja, bog?— Da — odgovori Sokrat, ravnodušno promatrajući sugovornika. Imao je

grube crte lica, i hladan okrutan pogled. — Možda si ti Ares. Izgledaš prilično divlje ratnički, a na sebi imaš bojni oklop čiji je izgled doduše meni posve nepoznat. Mjesto na kojem se nalazimo vrlo je čudno, pa bi to lako moglo biti obitavalište bogova, a tvoj oklop mogao bi isto tako biti božanski. Ako si ti Ares, klanjam ti se i odajem dužno poštovanje. Ja sam Sokrat iz Atene, sin klesara.

— Melješ kojekakve gluposti. Ne poznam ja tog tvog Aresa.— To je bog rata, zaboga! Svi to znaju. Svi, osim barbara, naravno. Znači, ti

si barbar, onda? Moram priznati da tako zvučiš, ali... priznajem da i ja tako zvučim sam sebi, ja koji se služim jezikom Hellasa cijeli svoj život. Ovdje zaista ima mnogo misterije.

• • •

SIRIUS 44

— Ponovno se javlja onaj tvoj problem jezika oglasi se Tanner. — Zar nisi mogao nastojati da barem stari klasični grčki jezik zvuči kako treba? Ili, njih obojica možda razgovaraju španjolskim?

— Pizarro misli da govore španjolski. Sokrat pak misli da je to grčki. Dakako, grčki ne odgovara klasičnom uzoru. Naravno, da nismo mogli saznati sa sigurnošću kako zvuči taj jezik prije vremena tonskog zapisa. Možemo samo nagađati...

— Ali zar ne možeš...— Pssst — reče Richardson.

• • •— Možda sam ja i nitkov, ali barbar dragi moj, sigurno nisam, zato malo

obuzdaj taj svoj jezik. Više ne želim čuti to bogohuljenje iz tvojih usta.— Ako hulim bogove, oprosti mi, molim te. To je iz neznanja. Reci mi u

čemu vrijeđam tvoje osjećaje, i više to nikad neću učiniti.— Pa, sav taj razgovor o bogovima. O tome, recimo, da sam ja bog.

Očekivao bih da tako govori poganin, a ne jedan Grk. Ali, možda ti jesi Grk poganin, i onda te ne smijem kriviti. Samo pogani vide bogove svud oko sebe. Zar ti ja sličim bogu? Ja sam Francisco Pizarro iz Trujilla u Estramaduri, sin sam slavnog vojnika Gonzala Pizarra, pješadijskog pjikovnika koji je služio i ratovao pod vodstvom Gonzala od Cordove kojeg su svi zvali Veliki Kapetan.

— Onda, znači, ti nisi bog već jednostavno ratnik i vojnik? Dobro. I ja sam nekoć bio vojnik. Mnogo se ugodnije osjećam u društvu vojnika nego bogova, kao i većina ljudi.

— Ti, vojnik? Zaista? — Pizarro se nasmiješio. Ovaj bijedni obični mali čovjek, otrcana izgleda, gori od svakog konjušara, da je vojnik? — A gdje si ratovao?

— U ratovima za Atenu. Borio sam se kod Potideje, gdje su Korinćani izazivali nerede odbijajući predati danak koji nam je pripadao. Tamo bijaše vrlo studeno, a opsada je trajala dugo uz mnogo poteškoća, no mi smo uspjeli izvršiti svoj vojni zadatak. Nekoliko godina kasnije ponovno sam bio u borbama protiv Betijaca kod Deliuma. General nam je tada bio Laches, no stvari su krenule loše po nas, i mi smo se morali povući uz teške okršaje. Zatim — nastavljao je Sokrat — kad je Brasid bio u Amfipolu, a oni poslaše Kleona da ga istjera, ja sam opet...

— Dosta — reče Pizarro, nestrpljivo odmahujući rukom. — Nikad nisam čuo za nijedan od tih ratova. Običan vojnik, redov, bez čina. Dakle, znači ovo je mjesto kamo šalju mrtve ratnike.

— Zar smo mi mrtvi?— Već dugo vremena. Sada je kralj Alfonzo, a papa je Pio, i ti naprosto

nećeš vjerovati koji su oni po redu. Pio Šesnaesti, ako se ne varam, tako je rekao onaj demon. Amerikanac je također kazao da smo sada u godini 2130. Posljednja godina koje se ja još sjećam bijaše 1539. A, ti?

Došljak koji se nazivao Sokratom slegnuo je ramenima.— Mi u Ateni služimo se drugačijim brojanjem vremena. No, pretpostavimo,

recimo, da smo mi stvarno mrtvi. Smatram da je to najprihvatljiviji odgovor obzirom na ovo mjesto gdje se obojica nalazimo i na eteričnost mog tijela. Znači, preminuli smo, i ovo je život poslije života. Pitam se jedno: da li je ovo mjesto kamo šalju kreposne ljude, ili one ne tako kreposne? Ili, možda svi ljudi odlaze nakon smrti na isto mjesto, bez obzira bili oni kreposni ili ne? Što ti misliš?

— Nisam još o tome uopće razmišljao — odvrati Pizarro.— Reci mi, jesi li ti bio vrlo krepostan za života?— Hoćeš reći, jesam li griješio?— Da, moglo bi se i tako reći.

SIRIUS 45

— Pita me, da li sam griješio? — reče Pizarro začuđeno. — Pita me, da li sam bio griješan? Da li sam vodio krepostan život? Što se to tebe uopće tiče, molim te?

— Udovolji mojoj želji — reče Sokrat. — Zbog našeg daljnjeg razgovora, ako hoćeš tako, dozvoli da ti uputim nekoliko kratkih pitanja...

• • •— Dakle, počinje — primijeti Tanner. — Vidiš li sada? Zaista si potpuno

uspio! Sokrat ga uvlači u raspravu.Richardsonove su se oči žarile.— Da, tako je. Ovo je predivno, Harry!— Sokrat će sada okolišati oko njega.— Nisam baš u to posve siguran — odvrati Richardson.

• • •— Davao sam onoliko koliko sam i dobivao — reče Pizarro. — Ako su me

ranjavali, uzvraćao sam istom mjerom. U tom nema nikakva grijeha. To je naprosto zdrav razum. Čovjek poduzima sve da bi opstao i obranio svoje mjesto pod suncem. Ponekad bih zaboravio na dane posta, ili spominjao ime Gospodnje nizašto... da to je grijeh, priznajem. Brat Vicente me je uvijek korio zbog toga, ali da li sam zbog toga griješna duša? Izvršavao sam pokoru čim bih našao slobodnog vremena za nju. Svijet je griješan, a i ja sam poput ostalih ljudi, zašto onda biti osvetoljubiv prema meni? Ha? Bog me je stvorio ovakvog kakav jesam. Ja sam njegova slika i prilika. I vjerujem u Njegova Sina.

— Dakle, onda si ti krepostan čovjek?— Uglavnom, grešnik nisam. Kao što ti rekoh, ako sam ikad i griješio,

skrušeno sam se pokajao, što je isto kao da grijeh nikad nisam ni počinio.— Točno — kaza Sokrat. — Onda si ti krepostan čovjek i ja sam došao na

pravo mjesto. No, želim se potpuno uvjeriti u to. Reci mi još jednom, molim te: da li ti je savjest potpuno čista?

— Što si ti, ispovjednik, možda?— Samo mali neupućeni čovjek koji želi potpuno razumjeti stvari oko sebe.

A, tu mi ti možeš pomoći, pridružujući mi se u tom mom nastojanju. Dakle, ako sam došao medu kreposne duše, onda sam vjerojatno i ja bih kreposnik za života. Pomozi mi i reci ima li ikakve krivnje na tvojoj duši zbog koje se možda kaješ?

Pizarro se uzvrpoljio.— Pa, dobro reče ubio sam jednog kralja.— Opakog kralja? Neprijatelja tvog grada?— Ne. Bio je mudar i dobar.— Onda zaista imaš razloga za kajanje. To je sigurno grijeh, ubiti mudrog

kralja.— Ali, on bijaše poganin, neznabožac.— Što je bio?— Poricao je boga.— Poricao svog vlastitog boga? — iznenađeno će Sokrat. — Možda onda i

nije bilo tako strašno ubiti ga— Ne. On je poricao mog boga. Nije se želio odreći vlastitog. Bio je dakle

poganin, bezbožac. I njegov je narod bio bezbožan, jer su slijedili njegov primjer. To nije smjelo biti. Bijahu svi u opasnosti vječnog prokletstva jer su slijedili njegov primjer. Ubio sam ga za spas duša njegova naroda. Ubio sam ga zbog ljubavi božje.

— Ali, zar po tvom mišljenju svi bogovi nisu odraz jednog jedinog boga?Pizarro je na trenutak razmišljao.— Da, to je istina na jedan određen način.

SIRIUS 46

— Nije li onda služenje bogu samo po sebi sveto i božansko?— Naravno, Sokrate, naravno. Drugačije ne može biti.— Ne misliš li onda da je onaj koji odano služi svom bogu prema učenjima

svog boga ustvari odan bogu?Mršteći se Pizarro odvrati:— Pa, ako tako gledaš stvari, da, tako je...— Prema tome, po mom mišljenju kralj kojeg si ubio bio je pobožan, i kad si

ga ubio počinio si grijeh protiv boga.— Hej, čekaj malo!— Hajde, razmisli malo: služeći svom bogu on je također služio i tvom, jer

svaki sluga božji je istovremeno i sluga pravog boga koji obuhvaća sve naše postojeće bogove.

— Ne — odvrati mrko Pizarro. — Kako je on mogao biti sluga božji? Nije niti znao za Isusa. Pojma nije imao što je Presveto Trojstvo. Kad mu je svećenik pružio Sveto Pismo, bacio ga je s prijezirom sa zemlju. Sokrate, on bijaše bezbožac. A, to si i ti. Nemaš pojma o tim stvarima ako si mišljenja da je Atahulpa bio vjernik. Ili, ako misliš da ćeš me natjerati da se složim s tobom.

— Istina je da o svemu tome vrlo malo znam. Ali, ti kažeš da je on bio dobar i mudar.

— Na svoj pogani, bezbožni način.— I dobar vladar svojem narodu?— Po svemu sudeći. Kad sam ih pronašao, živjeli su u blagostanju.— A, po tebi on ne bijaše bogobojazan i svet.— Već sam ti rekao. Nikad nije primio svetu pričest, a ustvari prezirno je to

odbijao sve do same smrti, kad je pristao na krštenje. Tek je tada postao pravi vjernik. No, smrtna je osuda već visjela nad njim poput mača i bilo je prekasno za spas.

— Krštenje? Reci mi što je to, Pizarro.— Sakrament, otajstvo.— A, to znači?— Sveti obred. Izvodi ga pomoću svete vode svećenik. Time ljudsko biće

biva primljeno u okrilje Svete Majke Crkve, i donosi oproštenje od prvobitnog i kasnijih grijeha i daruje mu Duh Sveti.

— Moraš mi jednom malo više pričati o svim tim stvarima. Znači krštenjem si tog dobrog kralja pretvorio u vjernika i slugu božjeg? I, onda si ga ubio?

— Da.— Ali zaboga, pa on je bio sluga božji kad si mu oduzeo život. To je onda

bez ikakve sumnje bio velik grijeh.— On je morao umrijeti, Sokrate!— A, zbog čega? — upita Atenjanin.

• • •— Sokrat se sprema na završni udarac — reče Tanner. — Pazi sada!— Pazim, i to vrlo pomno. Vidjet ćeš da završnog udara neće biti — reče

Richardson. — Njihove su temeljne pretpostavke vremenski suviši razmaknute i udaljene.

— Vidjet ćeš.• • •

— Misliš li? — Pizarro je kazao:— Rekao sam ti već zašto je on morao umrijeti. Zato što ga je njegov narod

slijedio u svemu. I, oni se klanjahu suncu jer im je on bio rekao da je sunce bog. Njihove bi duše zasigurno otišle u pakao da smo im dozvolili i dalje ići tim putem.

— Ali, ako su se oni povodili za njim u svemu — odvrati Sokrat — onda bi

SIRIUS 47

sigurno slijedili njegov primjer pokrštavanja, i postali kršćani, što bi zadovoljilo i tebe i tvog boga! Zar nije tako?

— Ne — odgovori Pizarro, češući se prstima po bradi.— Zašto to misliš?— Zato što je kralj pristao na krštenje tek nakon što smo ga osudili na smrt.

On nam je bio velika smetnja, zar ne shvaćaš? On je predstavljao zapreku našoj moći! I zbog toga smo ga morali ukloniti. On nikad ne bi po vlastitoj volji doveo svoj narod do vječne i prave istine. Zato smo ga, vidiš, morali ubiti. No, pritom nismo željeli ubiti i njegovu dušu zajedno s tijelom, pa smo mu kazali, slušaj, Atahualpa, mi ćemo te pogubiti, no ako pristaneš da te pokrstimo zadavit ćemo te brzo, bez muke, a ukoliko to odbiješ, živog ćemo te peći na lomači a to će trajati dugo, dugo. Naravno, pristao je na pokrštenje, i mi smo ga zadavili. Drugog izbora nije bilo. On je morao umrijeti. On u sebi nije vjerovao u pravu, istinsku Vjeru, čega smo svi bili svijesni. U svojoj glavi bio je i ostao bezbožac. No, ipak je umro kao kršćanin.

— Kao što?— Kršćanin! Kršćanin! Onaj koji vjeruje u Isusa Krista, sina božjeg!— Sina božjeg — čudeći se uzvrati Sokrat. — A, da li kršćani vjeruju i u

boga, ili samo u njegova sina?— Ti si stvarno budala!— To ne poričem, uopće.— Postoje Otac bog, bog Sin i također Duh Sveti.— Ah, tako — Sokrat će — A, u kojeg od njih je vjerovao tvoj Atahualpa

kad mu je prišao krvnik da ga zadavi?— U nijednog.— A, kažeš, da je ipak umro kao kršćanin? Bez vjere u ijednog od ta tvoja tri

boga? Kako to?— Zbog pokrštavanja — reče Pizzarro sve gnjevniji. — Kakve veze ima to u

što je on vjerovao? Svećenik ga je poškropio vodom! Svećenik je izgovarao svete riječi! Ako se taj obred izvede kako treba, duša je spašena bez obzira na ono što taj čovjek shvaća ili u što vjeruje! Kako i zašto bismo inače krstili tek rođeno dojenče? Tek rođeno dijete ne shvaća ništa niti vjeruje u išta, ali ono postaje kršćaninom onog trenutka kad kapi vode padnu na njega!

— U svemu tome ima mnogo nejasnoća i tajanstvenosti za mene — reče Sokrat. — No, vidim da kralja kojeg si dao ubiti, smatraš vjernikom i mudrom osobom, zato što je poprskan vodom kako to traže tvoji bogovi, i tako si ubio dobrog kralja koji je živio pod okriljem tvojih bogova zbog pokrštavanja. Meni se to čini krajnje opakim; vidiš, zbog svega toga smatram da ovo ne može biti mjesto kamo šalju kreposne, bezgrešne ljude poslije smrti, što znači da niti ja nisam bio baš krijepostan za života, ili sam pak potpuno pogrešno shvatio značenje ovog prostora i razloge zbog kojih smo se obreli tu.

— Idi dođavola, ti ćeš me stvarno izludjeti — zaurlao je Pizarro, petljajući oko drške svog meča. Izvukao ga je iz korica i počeo gnjevno mahati njime. — Ako ne zavežeš, sasjeći ću te u komadiće!

• • •— Uh, oh — kazao je Tanner. — Tako to ide s dijalektikom!

• • •Sokrat mirno odgovori — Nije mi namjera da te razgnjevim, prijatelju moj.

Pokušavam samo dokučiti neke stvari.— Ti si budala!— Nesumnjivo si u pravu kao što sam to priznao u nekoliko navrata Ako me

namjeravaš udariti tim svojim mačem, samo izvoli. No, mišjim da time nećemo

SIRIUS 48

riješiti bitne probleme.— Proklet bio — progunđa Pizarro gnjevno. Piljio je u svoj mač i odmahivao

glavom. — Ne. Ne, to uopće neće pomoći, zar ne? Proći će oštrica kroz tebe kao da siječe zrak. A, ti bi i dalje stajao tu preda mnom i puštao me da te sijećem, ne trepnuvši ni okom, je li? Je li? — Zatresao je glavom. — Ipak, nisi ti baš tako.glup. Prepireš se sa mnom kao najlukaviji svećenik, svaka ti čast!

— U osnovi ja jesam glup — reče Sokrat. — Znam vrlo malo o svijetu. No, cijelo se vrijeme trudim da doznam spoznaje o ovome svijetu, ili barem da shvatim i spoznam neke stvari o sebi samom.

Pizarro ljutito sijevnu očima.— Ne — reče — Ne prihvaćam ja taj tvoj lažni ponos. Ja ponešto ipak znam

o ljudima, starče. Držim se ja tvoje igre.— O kakvoj to igri govoriš, Pizarro?— Vidim ja tvoju bahatost. Vidim da sebe držiš najmudrijim na svijetu, i da

je tvoje poslanstvo kružiti svijetom i prosvjećivati jadne budale koje mašu sabljom poput mene. Nastupaš kao budala da bi razoružao svoje protivnike prije nego ih poniziš.

• • •— Pizarro je osvojio bod — reče Richardson. — Prozreo je bez problema

prljave male igre Sokrata— Možda je čitao Platona — kazao je Tanner.— Pazi on je bio nepismen.— Bilo je to nekoć. Ovo je sada.— Ne optužuj ga, nije kriv — uzvrati Richardson — On djeluje s pozicija

seljačke lukavosti, a znaš i sam koliko ona vrijedi.— Nisam govorio ozbiljno — odvrati Tanner. Nagnuo se prema naprijed,

zureći u holotank. — Bože, ovo je stvarno nevjerojatno i zapanjujuće, slušati ih kako se nadmeću. Cine mi se poput stvarnih ljudi od krvi i mesa.

— Pa to i jesu — odgovori mu Richardson.• • •

— Ne, Pizarro, nisam ja uopće tako mudar — nastavljao je Sokrat. — U svojoj gluposti, doduše, nisam vjerojatno među najvećim budalama na svijetu.

— Hoćeš time reći da si pametniji od mene, zar ne?— Kako ja to mogu znati? Reci mi najprije koliko si ti mudar.— Dovoljno mudar da se od kopileta koji je čuvao svinje, popnem do

položaja vrhovnog glavara u Peruu!— Uh, onda si zaista vrlo mudar i pametan.— Da, slažem se s tobom.— No, ipak si ubio dobrog i mudrog kralja jer on nije bio dovoljno pametan

da se pokloni bogu na način kako si ti želio. Da li je to bilo mudro, Pizarro? Kako su to njegovi ljudi, njegov narod, primili kad su saznali da im je kralj umoren, pogubljen?

— Podigli su se na ustanak protiv nas. Razorili su svoje hramove i palače, sakrili zlato i srebro od nas, spalili sve mostove i ogorčeno se borili protiv nas.

— Nisi li možda mogao bolje iskoristiti tog kralja, a ne da ga jednsotavno ubiješ, ha?

— Uspjelo nam je ipak na kraju osvojiti cijelo carstvo i pretvoriti narod Inka u kršćane. To nam je uostalom i bila namjera s kojom smo došli medu njih.

— Sve se to moglo postići i na mudriji način, zar ne?— Možda — odvrati Pizarro, gunđajući nevoljko. — No, mi smo to ipak

postigli. A, to je najvažnije, zar ne? Izvršili smo ono što smo si preduzeli. Ako je i postojao pametniji i bolji način, neka bude. Samo su anđeli savršeni. Mi nismo bili

SIRIUS 49

nikakvi anđeli, ali smo postigli ono za čim smo težili, i tako neka bude, Sokrate. Neka bude

• • •— Sad je došlo do izjednačenja — reče Tanner.— Slažem se.— Igraju zaista izvanrednu igru.— Pitam se tko je slijedeći na redu da igra sličnu igru — reče Richardson.— Mene pak muči možemo li sve ovo iskoristiti za neki viši cilj osim igre —

doda Tanner.• • •

— Ispričat ću ti sad jednu priču ako nemaš ništa protiv — reče Sokrat. — Proročište u Delfima jednom je prilikom kazalo nekom mom prijatelju. Nema mudrijeg čovjeka od Sokrata, no ja sumnjam u te riječi i bijah duboko uznemiren tim proročanskim riječima znajući koliko je to daleko od prave istine. I tako, odlučih potražiti čovjeka koji je očigledno bio daleko mudriji od mene. U Ateni življaše neki političar poznat po svojoj mudrosti i tako ja odoh do njega i postavih mu mnoga pitanja. Slušajući ga tako neko vrijeme, shvatio sam da premda mnogo ljudi, a napose on sam, misle kak je on mudar, on ipak nije bio mudar. Samo je to umišljao. Postalo mi je tad jasno da sam ja mudriji od njega. Ni on niti ja nismo posjedovali neko vrijedno znanje, osim toga on nije znao ništa, a mislio je da zna, dok ja naprotiv nisam ništa znao ali nisam niti mislio da znam. Ja sam tako barem u jednoj stvari bio mudriji od njega: nisam mislio da znam ono što nisam znao.

— Da li mi se ovom svojom pričom želiš rugati, Sokrate?— Za tebe osjećam najdublje poštovanje, prijatelju Pizarro. No, dozvoli mi

da nastavim. Posjetio sam i druge mudrace, i mogu slobodno reći da mi ni oni, premda duboko uvjereni u vlastitu mudrost, nisu mogli dati jasan odgovor na ono što sam ih pitao. Oni koji su uživali najveći ugled zbog svoje mudrosti kao da su najmanje znali. Posjetih i velike pjesnike i dramatičare. U njihovim je djelima bilo mudrosti, jer su ih bogovi bili nadahnuli, no to ih nije činilo mudrima, premda su oni bili drugačijeg mišljenja. Bio sam i kod klesara i kod lončara i kod mnogo drugih majstora. Oni su svi bili mudri i pametni u svom poslu, no većina je njih smatrala da su mudri u svemu, što naravno ne bijaše slučaj. I tako bijaše svugdje. Nisam mogao naći nijednog jedinog čovjeka koji bi posjedovao istinsku mudrost. I tako, možda je proročište ipak bilo u pravu: premda sam ja neznalica, od mene nema mudrijeg čovjeka. No, proročanstva su često u pravu premda bez neke jednoznačne vrijednosti, jer ono što je proročica željela reći, bilo je da uopće nema mudrog čovjeka, već da je mudrost rezervirana za bogove. Što ti kažeš na to, Pizarro?

— Kažem da si ti jedna velika budala, i još izrazito ružna, uz to.— Govoriš istinu. Znači, ipak si ti mudar. I pošten.— Pošten, kažeš? To ne bih tvrdio sa sigurnošću. Poštenje je igra za budale.

Ja sam lagao kadgod mi se to učinilo potrebnim. Varao sam. Gazio sam zadanu riječ. Da budem iskren, ne ponosim se time. Jednostavno, sve to moraš raditi da bi napredovao u svijetu. Valjda ne misliš da sam želio ostati svinjar cijeli život? Želio sam zlato, Sokrate! Želio sam vlast i moć! Želio sam vladati ljudima! Želio sam slavu!

— I, jesi li dobio sve što si želio?— Da, sve sam postigao.— Jesu li ti sve te stvari pružile veliko zadovoljstvo, Pizarro? — Pizarro je

značajno pogledao Sokrata. Zatim je naškubio usne i pljunuo.— Bile su potpuno bezvrijedne.— Zaista tako misliš?

SIRIUS 50

— Da, bezvrijedne. Nemam ja nikakvih iluzija o tome. Ali, bolje ih je bilo posjedovati nego čeznuti za njima. U završnici, svi mi umiremo, i poštenjaci i lopovi, i kraljevi i budale. Život je velika prijevara. Govore nam da se trudimo, borimo, osvajamo i stječemo bogatstvo — a za što? Zbog čega? Za nekoliko jadnih godina gizdanja i kočoperenja. A, onda sve nestaje, gubiš sve, kao da nikad ništa nisi niti posjedovao. Prijevara, kažem ti. — Pizarro zastade načas. Zurio je u svoje ruke kao da ih gleda prviput u životu. — Zar je moguće da sam ja sve to rekao? I mislio ozbiljno? — Nasmijao se. — Pa, vjerojatno jesam. Ipak, život je sve što imamo, pa onda naravno želiš uzeti od njega što više možeš. A, to znači posezati za zlatom, vlašću i slavom.

— A, ti si sve to stekao. Nažalost, i izgubio. Prijatelju Pizarro, gdje se mi to sada nalazimo?

— Kad bih to barem mogao znati.— I ja odvrati Sokrat ozbiljna lica.

• • •— On je stvaran — kazao je Richardson. — Obojica su stvarni. Sistem radi

bez greške i dobili smo nešto posebno. Ne samo da će ovo biti od velike vrijednosti za znanstvenike, nego će po mom mišljenju predstavljati sjajan »štos« u svijetu zabave, Harry.

— To će imati daleko vrijednije značenje — odgovori Tanner čudnim glasom.

— Što time želiš reći?— Nisam još ni sam siguran — odvrati Tanner. No, na tragu sam nečeg

spektakularnog. Počelo mi je sijevati prije samo nekoliko minuta, i još nije u cjelosti dobilo jasan oblik. Ali riječ je o nečem što bi moglo promijeniti cijeli ovaj naš prokleti svijet.

Richardson je bi zapanjen i uzbuđen.— Dođavola, o čemu to pričaš, Harry?— Možda o novom načinu rješavanja političkih sporova. Što bi ti rekao na

mogućnost oružanog sukoba između dvaju naroda? Recimo, neka vrst srednjevjekovnog viteškog turnira. Obje bi zaraćene strane izabrale svoje šampione koje bismo mi mogli simulirati za njih — recimo, najveći umovi prošlosti, rekonstruirani u sadašnjosti i korišteni u takvom jednom nadmetanju... — Odmahnuo je glavom. — Tako nešto, otprilike. Znam trebalo bi mnogo raditi na pripremi toga Ali, mogućnosti su velike. I obećavaju.

— Srednjevjekovni viteški turnir, oružani sukob, korištenje simulacija? O tome govoriš, zar ne?

— Verbalni sukob. Ne pravi ratni sukob, zaboga!— Ali, ne znam kako bi... — počeo je Richardson.— Ne znam ni ja, barem još ne za sada. Žao mi je što sam to uopće i

spomenuo.— Ali...— Kasnije ćemo o tome, Lew. Kasnije. Pusti me da još malo potanje

razmislim o svemu.• • •

— Ti, znači, pojma nemaš kakvo je ovo mjesto? — upita Pizarro.— Pojma nemam. No, siguran sam da ovo više nije svijet gdje smo nas

dvojica jednoć obitavali. Znači li to da smo obojica mrtvi? Kako to možemo saznati? Ti mi se činiš živ, od krvi i mesa.

— I ti meni.— A, opet mi se čini da živimo nekim drugim životom. Daj mi svoju ruku.

Osjećaš li njen dodir na svojoj ruci?

SIRIUS 51

— Ne. Ne osjećam baš ništa.— Niti ja. A, ipak vidim kako se dvije ruke rukuju. Dvojica staraca koja stoje

na oblaku, rukujući se — nasmijao se Sokrat. — Ti si veliki lupež, Pizarro!— Znam. Ali znaš li što, Sokrate? Isto vrijedi i za tebe. Umišljeni stari vraže!

Dopadaš mi se. U nekim si me trenucima skoro izludio svojim blebetanjima, ali si me i nasmijao. Zar si zaista nekoć bio vojnik?

— Da, kad je trebalo braniti moj grad.— Znaš, za vojnika si pravo neupućeno nevinašce kad je riječ o ovom našem

svijetu u kojem živimo... to ti moram reći. No, ja bih te mogao uputiti i podučiti koječemu.

— Hoćeš li?— Sa zadovoljstvom. Vrlo rado — odvrati Pizarro.— Stvarno ćeš me time zadužiti — reče Sokrat.— Evo, uzmimo Atahualpu, na primjer — reče Pizarro. — Želio bih ti

objasniti zašto sam ga morao dati smaknuti. Nas je bilo oko dvije stotine, a njih dvadeset četiri milijuna. Njegova je riječ bila zakon, i kad bismo maknuli njega, njegovim narodom više ne bi imao tko vladati. Vidiš, zbog toga je bilo nužno da uklonimo njega, ukoliko smo željeli zavladati njegovim narodom. To smo učinili, i nakon toga smo ih bez muke svladali.

— Po tebi, sve to zvuči tako jednostavno.— Kad je i bilo jednostavno. Slušaj, starče, on bi ionako prije ili kasnije

ispustio dušu, zar ne? Ovako, učinio sam njegovu smrt korisnom: i bogu, i Crkvi, i Španjolskoj. Naravno, i Franciscu Pizarru. Razumiješ li što ti govorim?

— Mislim, da razmijem — reče Sokrat. — Misliš li da je to shvatio i kralj Atahualpa?

— Svaki bi kralj razumio takav korak.— Po toj logici trebao te je usmrtiti istog trena kad si stupio na tlo njegova

kraljevstva. ^— Ukoliko i sam bog nije bio na mojoj strani, i dao mig kralju da bude

popustljiv. Da. Da to mora da se dogodilo.— Slušaj, možda je i kralj tu negdje, pa bismo ga mogli pitati — odvrati

Sokrat.Pizarru zablistaše oči.— Majko Božja, pa naravno! Odlična ideja! I ukoliko nije za života razumio

zašto se to dogodilo, ja ću mu to sad pokušati objasniti. Možda bi mi pri tome i ti mogao pomoći. Znaš lijepo govoriti, znaš uvijati riječi. Što kažeš? Hoćeš li mi pomoći?

— Ako ga sretnemo, rado bih porazgovarao s njime — reče Sokrat. — Zaista bi me zanimalo da li se on slaže s tobom da je bilo vrlo korisno što se dao pogubiti od tebe.

Cerekajući se, Pizarro reče:— Tebi je teško stati na kraj! Ali, simpatičan si mi. Vrlo si mi

simpatičan. Dodi! Idemo u potragu za Atahualpom.

Prevela Sonja Lovasić Objavljeno posredstvom GPA, München

Budući da ne znam mnogo o zbilji, morat ću je ukinuti. Stvarnost je mjesto kojem je ugodno doći u posjet,

SIRIUS 52

ali ne biste valjda u njoj voljeli živjeti...John Barth

SCAN i OCR: SekundicaIspravka i prelom: MasterYoda

www.sftim.com

Jack Vance

Ratnici Kokoda

SIRIUS 53

The Kokod Warriors; 1952Evo primjera kako starija akciona priča može uvijek biti zanimljiva

zahvaljujući slojevitosti radnje, napetosti, izdiferenciranim likovima i blagoj dozi humora i satire.

jedeći na Staklenom molu u Providenciji, Magnus Ridolph je zamišljeno među prstima okretao čašu s pićem. Iza njegovih leđa uzdizao se Granitni vrhunac, a pred njime se prostirao Ocean tisuću otoka s onim svojim

bezbrojem sićušnih otočića, s njihovim brižljivo zasađenim drvećem i vilama u neoklasičnom stilu. Nad njegovom glavom širilo se veličanstveno plavo nebo. Duboko dolje, pod staklenim podom Mola pružao se Koraljni kanjon s jatim morskih leptira koji su se presijavali, ljeskali i svjetlucali poput metalnih snježnih pahuljica. Magnus Ridolph srkne svoje piće razmišljajući o pismu koje je dobio od svoje banke, a koje je opisivalo stanje njegova računa na način tek neznatno različit od siromašnog.

S

Možda je ipak s previše povjerenja uložio svoj novac. Prije nekoliko mjeseci »Vanjsko kraljevsko društvo za nekretnine i investicije« neslavno je propalo. A po svemu je izgledalo da su predsjednik direktorskog odbora toga društva i njegov generalni direktor, neka gospoda See i Holpers, isplaćivali jedan drugome neočekivano visoke plaće od kojih je najveći dio potekao od investicije samog Magnusa Ridolpha.

SIRIUS 54

Magnus Ridolph duboko uzdahne uočivši razinu na koju je palo piće u njegovoj čaši. Pa, to će svakako biti zadnje od ove vrste! Odsad nadalje morat će prijeći na vin ordinaire, tekućinu posvema nalik na ocat od tarkanja koju su ovdje spravljali od fermentirane kore mjesnog kaktusa.

U tom trenu priđe mu konobar.— Jedna bi dama željela razgovarati s vama, gospodine — obavijesti ga.Magnus Ridolph prstima pogladi svoju uredno podrezanu, bijelu bradicu.— Samo je dovedite, bez daljnjega — reče ljubazno.Konobara nestade, a kad se gotovo odmah potom vrati, Magnusove se obrve

iznenađeno izviše. Iza konobara je stupala njegov gošća, prsata žena jake i upečatljive pojave iz koje je zračila dostojanstvena i gotovo vojnička vrlina. Njeno zanimanje za Magnusa Ridolpha bijaše, očito, isključivo poslovno.

Žena naglo zastade. — Vi ste Magnus Ridolph? — upita. Muškarac se galantno nakloni. — Izvolite sjesti — ponudi joj.S poprilično oklijevanja žena se spusti u stolicu nasuprot njemu.— Nekako sam očekivala, gospodina Ridolph, nekoga više, ovaj... — glas joj

nesigurno zamre.— Možda nekog mlađeg? — priskoči joj u pomoć Magnus Ridolph ljubazno

i udvorno. — Nekoga sa zastrašujućim bicepsima i revolverom o boku? S letačkom kacigom na glavi? Ili vas možda zbunjuje moja bradica?

— Pa, ne bih rekla baš tako, ali moj posao... O, potražili ste me po službenoj dužnosti?— Pa, da. Moglo bi se reći.Usprkos pismu od banke, kojeg muškarac sada presavije i spremi u džep,

njegov glas bijaše tvrd i odlučan.— Ako je vaš posao takav da treba izvršiti djela fizičke izvježbanosti,

zamolit ću vas da se pokušate snaći na drugome mjestu. Moj poslužitelj bi vam možda mogao izaći u susret. On je izvanredan momak koji inače u svom slobodnom vremenu prenosi teške terete iz jednog dizala u drugo.

— Ne, nikako — zabrza žena. — Sasvim ste me pogrešno razumjeli. Ja sam jednostavno zamišljala čovjeka drugačijeg kova.

Magnus Ridolph se tiho nakašlja. — U kakvoj ste nevolji? — upita.— Pa... Ja sam Martha Chickering, sekretarica komiteta Ženske lige za

očuvanje moralnih vrijednosti. Mi se borimo protiv naročito sramotnih stanja kojima se zakon odbija pozabaviti. Pokušale smo utjecati na moral i bolju stranu prirode ljudi o kojima se radi, ali bojim se da njima daleko više znači novčani dobitak nego pristojnost i vrlina.

— Budite tako ljubazni pa mi iznesite problem.— Poznajete li možda svijet — ona zastade kao da će izreći ime neizlječive

društvene bolesti — Kokoda?Magnus Ridolph ozbiljno klimne glavom i ponovo pogladi svoju bijelu

bradicu.— Vaš se problem počinje uobličavati pred mojim očima — odvrati

dostojanstveno.— Pa možete li nam pomoći? Svatko zdravog razuma osuđuje stvari što se

tamo događaju, okrutne, daleko ispod dostojanstva, odvratne...Magnus Ridolph klimne. — Iskorištavanje domorodaca s Kokoda teško bi se

moglo nazvati hvalevrijednom rabotom.— Hvalevrijednom rabotom?! — cikne Martha Chickering kao da ju je guja

ujela. To je prezira vrijedno ponižavanje! To je trgovina krvlju! Mi osuđujemo i proganjamo sadistične zvijeri koje stoje iza borbi bikova, ali opraštamo i gledamo

SIRIUS 55

kroz prste, pa čak i potičemo one užasne stvari koje se dešavaju na Kokodu dok se Holpers i See svakoga dana sve više i više bogate.

— Ha, ha! — usklikne Magnus Ridolph. — Ne valjda Bruce Holpers i Julius See?

— Upravo oni! — Žena ga upitno pogleda. — Možda ih poznajete? — Magnus Ridolph se nasloni s uzdahom i iskapi zadnje ostatke svoga pića

— Nešto malo — odvrati potom. — Imali smo nešto što se, mislim, zove poslovni odnos. Ali, nije važno. Molim vas, nastavite. Vaš problem poprima nove oblike, a izvan svake sumnje stvari su tamo vrijedne osude i žaljenja.

— Onda ćete se složiti sa mnom da Kokodski sindikat treba raspustiti? Hoćete li nam pomoći?

Magnus Ridolph raširi ruke izražajnom i velikodušnom kretnjom.— Gospodo Chickering, mojim najboljim željama možete slobodno

raspolagati po svojoj volji i one će vas uvijek pratiti. Aktivno sudjelovanje u ovom pohodu, međutim, je druga stvar i bit će određeno svotom koju je vaša organizacija spremna uložiti.

Lice gospođe Chickering se ukoči. — Pa, pretpostavili smo da bi čovjek pravih nazora mogao podnijeti i žrtvu u cilju...

Magnus Ridolph uzdahne strpljivo.— Dirnuli ste me u osjetljivo mjesto, gospođo Chickering. Uistinu ću se

žrtvovati za vašu stvar. Umjesto lijepog, dugog odmora kojeg sam si obećao, posvetit ću svoje vrijeme i sposobnosti vašim nevoljama... Nego, da se dogovorimo o mojoj naknadi. Ili ne, prvi mi recite kakvi su vaši zahtjevi.

— Mi najoštrije zahtijevamo da se kocakanju u krčmi »Sjenovita Dolina« stane na kraj. Tražimo dalje da se Brucea Holpersa i Juliusa Seea izvede pred sud i da ih se kazni. I da se prekinu kokodski ratovi.

Magnus Ridolph se zagleda u daljinu i trenutak ostade tako ne govoreći ništa.— Svoje ste zahtjeve naveli redom silazne provedivosti — reče najzad

veoma ozbiljnim glasom.— Ne razumijem što hoćete reći, gospodine Ridolph.— Krčmu »Stjenovita Dolina« lako možemo onesposobiti pomoću bombe ili

virusa Maverheimske nadutosti crijeva. Da kaznimo Holpersa i Seea, morali bismo dokazati da su krivično prekršili nepostojeći zakon. A da se zaustave kokodski ratovi trebalo bi promijeniti genetski nasljedne osobine, sastav žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem, učenje, nagon i općenito pogled na život i svijet svakog pojedinog od onih bezbrojnih ratnika Kokoda.

Gospoda Chickering zatrepeće i izgledalo je kao da ne može doći do riječi. Viteški Magnus Ridolph podiže ruku i zaustavi je.

— Ali — naglasi dostojanstveno — što ne pokušaš, ne može se ni dogoditi. Podastrijet ću svoje najozbiljnije napore i krajnje sposobnosti vašim potrebama. Moja naknada... Pa, imajući u vidu tako čovjekoljubive i duboke krajnje pobude, bit ću skroman: tisuću munita tjedno i troškove. Naravno, ako nemate ništa protiv, unaprijed.

• • •Magnus Ridolph napusti Molo i uspne se u hotel stepenicima uklesanim u

zelenim žilama prošarani vapnenac. Na vrhu zastade pokraj balustrade od lijevanog željeza da dode do daha i da se nadivi pogledu što je pucao pred njime. Nakon nekog vremena on se okrene i uđe u plavu čipku i srebrni filigran predvorja hotela »Tisuću otoka«.

Priuštivši oštrom oku i upornom pogledu recepcionara samo ravnodušno i neprozirno lice, on nehajno odšeta u knjižnicu. Izabere jedan od odjeljaka i sjedne

SIRIUS 56

pred mnemiphot. U kazalištu potraži broj za Kokod i ubaci odgovarajuću šifru.Ekran pred njime oživi. Magnus Ridolph prvo pregleda niz mapa i karata koje

su opisivale Kokod kao veoma malen svijet visoke specifične gravitacije.Zatim se pojavi slika njegove površine praćena opisnim tekstom što je polako

promicao u dnu ekrana:Iako je Kokod mali svijet, njegova gravitacija i sila teža omogućavaju

jedinstveno lagodan boravak i za ljude. Na njemu, međutim, nikada nije pokušana kolonizacija i to zahvaljujući njegovom već brojnom domaćem stanovništvu i nedostataku vrijednih kovina.

Turistima se pruža mogućnost smještaja u odmaralištu »Sjenovita Dolina«. Redovite tjedne linije povezuju odmaralište »Sjenovita Dolina« sa Zvijezdanom lukom.

Najznamenitija zanimljivost Kokoda je njegovo domorodačko stanovništvo.Mape nestade, a na njenom mjestu se pojavi slika pod nazivom »Tipični

kokodski ratnik (iz Zbrke Kamene rijeke)«. Prikazivala je čovjekoliko biće od kojih šezdesetak centimetara visine. Glava mu bijaše uska i šiljata, a tijelo nalik pčelinjem — dugačko, usiljeno, prekriveno finim žutim dlačicama. Košćate su ruke stiskale koplje dvostruko duže od samog stvorenja. Za pasom mu bijaše zadjenut kameni nož. — Njegove ljušturaste noge bijahu potkovane kukama. Izraz njegova lica bio je blag, gotovo prijekoran.

— Sad ćete čuti i glas Sama 192 Kamena rijeka reče glas s trake. Kokodski ratnik duboko uzdahne. Braduše kraj njegove donje vilice zadrhte, a

iz mnemiphotovog ekrana začu se visoko intornirano vrištanje i škripanje. Istovremeno se prijevod pojavi na jednoj ploči s desne strane.

— Ja sam Sam 192, ratnik Čete 14 Udarnih sila u službi. Zbrke kamene rijeka. Naša srčanost i smjelost izvor su čuđenja svima. Naš veličanstveni stele ima duboko korijenje, a po opsegu ga nadmašuju jedino stelei Zbrke ružinog obronka i lukavog Zbrke školjkina Niza... Danas sam došao ovamo na poziv (neprevedivo) Zbrke maloga trga da vam govorim o našim pobjedama i strahovito uspješnom načinu vođenja bitaka.

Začuje se novi zvuk: glas čovjeka koji je govorio iskrivljenim kokodskim jezikom. Prijevod je tekao dalje:

Pitanje: Pričajte nam o životu u Zbrci kamena rijeke. Sam 192: Veoma je društven. P: Što prvo radite u jutro?O.: Stupamo ispred naših starješina da se uvjerimo u pravu vojničku

plodotvornu snagu. P. Što jedete?O.: Hranimo se na poljima (N. B. Kokodski metabolizam nije potpuno

razjašnjen. Čini se da oni fermentiraju organske tvari iz žitarica a rezultirajuće alkohole oksidiraju.)

P: Pričajte nam o svakodnevnom životu.O.: Vježbamo razne vještine, raspoređeni u osnovne formacije, bacamo koplje

i druga oružja, podučavamo naše mlade, uzvisujemo veterane. P: Kako često idete u borbu?O.: Kad dođe red na nas: kada dobijemo ili dobacimo izazov i kad se

dogovorimo o prikladnom Borbenom kodeksu s našim neprijateljem. P: To znači da se borite na razne načine?O.: Postoji 97 borbenih konvencija koje možemo primijeniti. Na primjer:

Kodeks 48 kojim smo nadvladali snažnog Zbrku crnog stakla dozvoljava da koplja hvatamo samo lijevom rukom i zabranjuje rezanje nožnih tetiva bodežom. Kodeks

SIRIUS 57

69, s druge strane, naređuje da tetive moraju biti prerezane prije nego možemo pogubiti neprijateljskog vojnika, a koplja se koriste poprečke, kao odbojnici.

P: Zašto se borite? Zašto postoje ti ratovi?O.: Zato jer bi stelei ostalih zbrka prerasli naš da se ne borimo i da ne

pobjeđujemo.(N. B. »Stele« je složeno drvo koje raste u svakome naselju-zbrci. Svaka

pobjeda se slavi dodavanjem jednog novog izdanka koji se kalemi na stele i povećava ga. Stele Kamene rijeke ima preko pet metara u promjeru i procjenjuje se na oko 4.000 godina starosti. Stele Ružinog obronka ima skoro šest metara u promjeru, a stele Skoljkina niza gotovo sedam.)

P: Što bi se desilo kad bi ratnici Zbrke žabljeg jezera posjekli stele Kamene rijeke?

O: Sam 192 ne ispusti ni glasa. Njegov se podbradak strašno napuše, a glava zaklima. Iako se okrene i ponosito izmaršira izvan dohvata kamere.

Njegovo mjesto zauzme čovjek koji je na ramenima nosio oznake Commonvwelthske Kontrolne službe. On isprati Sama 192 pogledom tolikog dobronamjernog i dobroćudnog pokroviteljstva da se Megnus Ridolphu gotovo smučilo.

— Ratnici Kokoda dobro su nam poznati zahvaljujući mnogim sociološkim studijama objavljenim na Zemlju od kojih je najsveobuhvatnija i najtočnija ona Carlisleove fondacije pod nazivom »Kokod: vojno uređeno društvo«, mnemiphotska šifra AK-SK-RD-BP. No, da skratimo. Dozvolite da vam kažem da postoji 81 zbrka, ili dvorac, na Kokodu, a svaka od njih je zaraćena na nadasve formalizirani načina na svima ostalima. Evoluciona svrha ratova je sprečavanje prevelikog prirodnog priraštaja na tom malom svijetu. Starješine Zbrka su veoma... plodni, pa stoga jedino ove prilično protejske mjere osiguravaju ravnotežu, kako društvenu, tako i ekološku. Mnogo puta su me pitali boje li se ratnici Kokoda smrti. Moje je duboko uvjerenje da je kod njih poistovjećivanje s rodnim naseljem-zbrkom toliko i tako snažno da među ratnicima vlada gotovo zanemariv osjećaj pojedinačnosti. Jedini cilj njihova života jest pobjeda u bici, povećanje opsega rodnog stelea i na taj način širenje slave svojeg naselja.

Čovjek nastavi objašnjavati, ali Magnus Ridolph ispruži ruku i ubrza tok sekvenci na ekranu.

Pred njime se pojavi odmaralište »Sjenovita Dolina«, raskošna zgrada smještena pod šest visokih drveta nalik suncobranima

— U ovom prekrasnom odmaralištu — glasio je popratni tekst — njegovi ljubazni i susretljivi suvlasnici Julius See i Bruce Holpers dočekuju posjetioce iz cijelog svemira.

Ekran se preplovi i na svakom njegovom odsječku pojavi se slika. Jedna je bila slika mrkog, tamnoputog, crnomanjastog muškarca obješena široka lica čije usne bijahu neprirodno i teško iskrivljene u osmijeh. Drugi je bio tanak i mršav tip dugoljaste glave harijetko pošumljene crvenkastim dlakama. »See« i »Holpers« glasili su njihovi podnaslovi.

Magnus Ridolph zaustavi traku na trenutak proučavajući lica pred sobom, a onda je pusti dalje.

— Gospodin See i gospodina Holpers — čitao je na dnu ekrana su veoma domišljato iskoristili neprestane ratove kao izvor zabave za svoje goste. Na ploči se objavljuju omjeri i šanse za pobjedu obaju strana u bici predviđenoj za taj dan, što se pokazalo kao zgodna razonoda koja potiče oduševljenje među sportu sklonijim dijelom posjetilaca.

Magnus Ridolph isključi mnemiphot, nasloni se u svojoj stolici i zamišljeno

SIRIUS 58

stade milovati svoju bradicu.— Ako omjeri i šanse postoje — promrmlja samome sebi — postoji i način

da ih se poremeti... Na svu sreću, moja obaveza prema gospodi Chickering neće se kositi s određenom svotom usputne zarade. Ili, točnije, nazovimo to malim izravnavanjem dugova.

IISilazeći s broda Hesperornis koji je prevozio putnike u paket aranžmanima za

Feniksovu liniju, Ridolph na trenutak ostade zbunjen blizinom kokodskih obzorja. Učini mu se kao da nebo počinje odmah tu, kraj njegovih stopala.

Velika, preukrašena kola za izletnike već su čekala spremna da prevezu putnike u svratiste. Magnus Ridolph pažljivo odabere mjesto za sebe, a kad vozilo s trzajem krene, jedna teška žena jednako teško namirisana mošusovim parfemom gotovo mu završi u krilu.

— Pa molim vas! — požali se žena.— Ponizno vam se ispričavam — odvrati Magnus Ridolph podižući se natrag

na klupu. — Idući put ću posebno paziti i nastojati da vam se sklonim s puta.Žena ga tek letimično okrzne prezirnim pogledom i okrene se svojoj drugarici,

gospođi malene glavice i jakih obrisa paunice.— Poslužitelju! — pozove ona odlučno.— Izvolite, madame?— Pričajte nam o tim domorodačkim ratovima. Toliko smo se naslušale o

njima!— Zaista su izvanredno zanimljivi, madame. Ti mali momci znaju biti vraški

divlji i krvožedni.— Nadam se da nema opasnosti za promatrače?— Ni najmanje. Sve svoje neprijateljstvo oni čuvaju isključivo jedni za

druge.— Kada kreću izleti?— Vjerujem da Zbrka spruda slonovače i Zbrka istočnog štita kreću sutra.

Bitka će se nesumnjivo odigrati na Mošusovoj livadi, tako da sutra imamo tri izleta. Ako želite stići na vrijeme za raspoređivanje snaga i zauzimanje položaja, krećete iz odmarališta u 5.00 ujutro. Za napad vam je dosta 6.00, a za samu bitku 7.00 ili 8.00.

— Kako neljudski rano! — požali se gospa. — Zar se ne događa ništa drugo?— Nisam siguran, madame. Zelena lopta i Školjkin niz bi možda mogli

ratovati sutra, ali oni će se sukobiti prema konvenciji 4, koju bi se teško moglo nazvati zanimljivom.

— Zar nema ničega bliže odmaralištu?— Nema, madame. Zbrka sjenovite doline je upravo završio pohod protiv

Mramornog luka i sada se bavi popravljanjem svoga oružja.— Kakvi su omjeri za one prve, za Slonovaćin sprud i Istočni štit? — Vjerujem da vam osam donosi pet na Slonovačin sprud, a pet vam donosi

četiri na Istočni štit.— Ćudno. Zašto omjeri nisu jednaki na obje strane?— Sve oklade moraju se položiti kod uprave, madame.Vozilo zaštropoće ulazeći u dvorište svratišta. Magnus Ridolph se oprezno

nagne naprijed.— Budite toliko ljubazni i pridržite se, madame reče pristojnim tonom. Vozilo će se zaustaviti, a ja ne hajem baš previše da postanem odgovoran i za

drugu neugodnu nezgodu.Žena ga ne udostoji odgovora. Izletničko vozilo stade. Magnus Ridolph siđe

SIRIUS 59

na tlo. Pred njim je bilo odmaralište, a iza njeg planinski obronak osut mrljama bujnog zelenog cvijeća na sočnom divljem grmlju. Na hrptu obronka raslo je visoko, tanano drveće nalik jablanima, živahno crne i crvene boje. Magnus Ridolph smjesta zaključi da je ovaj svijet nadasve živopisan, i to ne samo s jednog razloga Okrene se i pogleda iza sebe u dolinu. I tamo se prostirahu nanosi i slojevi boja — ružičaste, ljubačaste, žute, zelene koja se prema obzorju pretvarala u golubinju. Na mjestu gdje se ušće doline sužavalo u rječni kanjon Magnus Ridolph primijeti jednu visoku građevinu.

— Jedan od zbrka? — upita poslužitelja turističkih kola— Da, gospodine. Zbrka Vidikovca. Zbrka sjenovite doline nalazi se dublje u

dolini, iza svratištaMagnus Ridolph se okrene i ude u svratiste. Njegove oči susretoše pogled

čovjeka u strogom crnom odijelu, čovjeka čije je zdepasto lice izgledalo kao spljošteno stolarskim škripcem. Magnus Ridolph prepozna crte Juliusa Seea.

— Gle, gle, kakvo iznenađenje — reče Magnus. See ozbiljno klimne glavom.— Zaista, kakva slučajnost... — promrmlja.— Nakon nesretnog sloma »Vanjskih kraljevskih nekretnina« i »Investicija«

bojao sam se, uistinu, strepio sam od mogućnosti da vas više nikada neću vidjeti.I Magnus Ridolph pogleda Juliusa Seea svojim blagim, plavim očima

neprozirnim poput gušterovih.— Nisam ja te sreće — odvrati See. — Ustvari, ja vodim posao ovdje. Ovaj,

bismo li mogli malo porazgovarati u uredu?— Svakako, ne vidim zašto ne.Ridolph pođe za svojim domaćinom kroz krcato predvorje u njegov ured.

Tamo jedan čovjek mršava lica i rijetke crvene kose i vjeverićjih zuba žurno ustade sa svog mjesta.

— Vjerojatno se sjećate mog suradnika Brucea Holpersa — reče See bezizražajnim glasom.

— Naravno — odgovori Ridolph. — Laska mi što me častite svojom osobnom pažnjom.

See odmahne rukom malom mrzovoljnom kretnjom.— Prestanite se igrati skrivača Ridolphe... Što namjeravate? — Magnus

Ridolph se tiho nakašlje.— Gospodo, gospodo...— Vraga gospodo! Položimo karte na stol. Ako još išta očekujete od onog

posla s Vanjskim kraljevskim, zaboravite ga.— Uvjeravam vas...— Čuo sam priče i pričice o vama, Ridolphe, i razlog zašto sam vas pozvao

ovamo je da vam kažem da mi ovdje vodimo lijepi, mirni poslić i da ne želimo nikakve neugodnosti.

— Potpuno vas shvaćam — složi se Ridolph.— Možda ste došli ovamo samo po malo jednostavne, obične zabave, kladiti

se na naše ovdašnje prugaste vjeverice. A možda ste došli i poslom koji se nama neće svidjeti.

Bezazleno i nevino Ridolph raširi ruke.— Ne bih baš rekao da mi laskate svojim riječima. Dolazim u vaše svratiste

kao gost sa svim akreditivima. No, istog trena vi me pozivate u ured i počinjete prekoravati.

— Ridolphe — reče See — vas bije u najmanju ruku neobičan glas i običan čovjek nikada ne zna na čijoj ste strani.

— Sad je bilo dosta — strogo ga prekine Magnus. — Otvorite vrata ili ću

SIRIUS 60

uložiti ozbiljnu žalbu.— Slušajte — zlokobno i prijeteći mu se obrati See. — Mi smo vlasnici ovog

hotela. Ako nam se ne dopadnete, naći ćete se pod vedrim nebom u borbi za goli opstanak do idućeg leta, a taj je tjedan dana od danas.

— Izložit ćete se velikoj šteti ako pokušate provesti svoju prijetnju u djelo — upozori ga Magnus Ridolph hladnim glasom. — Ustvari, evo, baš me pokušajte izbaciti ako se usuđujete!

Mršavi i tanki crvenokosi Holpers položi uzrujano ruku na Seeovo rame.— U pravu je, Julie. Ne možemo mu uskratiti svoje usluge ako ne želimo da

nam Kontrola oduzme dozvolu.— Ako se loše ponaša ili počne nešto izvoditi, možemo ga izbaciti.— Vi, znači, imate dokaze da sam ja izvor neugodnosti? — podrugljivo upita

Magnus.See ustukne korak i sklopi ruke na leđima— Smatrajte ovaj mali razgovor upozorenjem, Ridolphe. Jednostavno smo

vas upozorili i to je sve.Vrativši se u predvorje hotela Magnus naredi da mu stvari odnesu u sobu i

raspita se gdje se nalazi ured Commonwelthove Kontrolne službe.— Ured njihovog službenika je na rubu Crne močvare, gospodine. Morat

ćete iznajmiti zračna kola ako ne želite pješačiti cijelu noć.— Naručite mi onda zračna kola — reče Magnus Ridolph staloženim

glasom.• • •

Iz svog debelo tapeciranog sjedala Ridolph je promatrao kako pod njim iščezava hotel »Sjenovita Dolina«. Sunce, Pi Sagitarius, koje je već zašlo, ponovo se ukaže kad se zračni auto uzdigne da zaobiđe Bazaltnu planinu, a zatim utone u vrtologu purpurnog, zelenog i crvenog, nalik feniksu koji umire u svojoj mnogobojnoj krvi. Kokodski sumrak spusti se na planet.

Pored vozila promicao je prekrasno raznolik krajolik: jezera i parkovi, livade, litice, stijene i gudure, nabubreni planinski obronci, rječne doline. U sve slabijem svjetlu Ridolph nazre neobične oblike, naselja-zbrke nalik pčelinjim košnicama. Kako se sumrak sve više pretvarao u noć, oni zasvjetlucaše razigranim narančastim iskricama osvjetljenja.

Zračna kola se nagnuše i skliznuše pod gustiš drveća nalik pernatim brisačima prašine. Magnus Ridolph siđe i priđe vozačevom odjeljku.

— Tko je ovdje službenik Kontrole?— Ime mu je Clark, gospodine. Everley Clark. — Magnus Ridolph klimne

glavom.— Neću se zadržati duže od dvadesetak minuta. Hoćete li me, molim vas,

pričekati?— Naravno, gospodine. Razumije se samo po sebi.Magnus Ridolph oštro pogleda svog sugovornika. Vidi li to drskost iza

formalnih riječi pristojnosti?Nemarnim korakom uputi se prema kući. Gornja polovica vratiju širom se

otvori. Veselo žuto svjetlo razlije se u tamnu kokodsku noć. U njemu Magnus Ridolph nazre visokog, ružičastog čovjeka u urednoj bakrenastosmeđoj, tropskom odijelu nalik uniformi. Nešto u njegovom izgledu dodirne strune Magnusova sjećanja. Gdje li je već vidio ovo okruglo ružičasto lice? On odlučno pokuca na vrata. Čovjek okrene glavu i prilično mrzovoljno ustane. Ridolph Magnus shvati da je to onaj isti čovjek kojeg je vidio na mnemiphotovoj traci o Kokodu, čovjek koji je razgovarao s ratnikom Samom 192.

SIRIUS 61

Everley Clark priđe vratima.— Da? Što mogu učiniti za vas? upita.— Nadao sam se da biste mi ukazali čast da porazgovaramo nekoliko riječi,

gospodine — odgovori Magnus Ridolph.Clark napućka obraze i stade petljati oko zasuna na vratima.— Svakako — reče šupljim glasom. — Uđite, gospodine. Izvolite sjesti. Ja

sam Everley Clark.— A ja Magnus Ridolph.Clark ničime ne pokaza da bi ga poznavao, već mu uzvrati praznim, upitnim

pogledom. Stoga Ridolph nastavi malčice ohlađenijim glasom.— Pretpostavljam da naš razgovor mogu smatrati povjerljivim?— Potpuno tako, gospodine. U svakom slučaju.Clark pokaže tada tračak zanimanja, priđe kaminu i ispruži ruke prema

zamišljenoj vatri.Svoje slijedeće riječi Ridolph izabere tako da bi dobile najveću mogućnost

ozbiljnosti i težinu.— Radim po nalogu jedne važne organizacije čije je ime nisam slobodan

priopćiti. Članovi te organizacije; koja, mogao bih reći, nema baš zanemariv politički utjecaj; smatraju da je Kontrolna služba ovdje na Kokodu uvelike nedjelotvorna i na pogrešnom putu.

— Ma zaista! — Clarkove službene ljubazne razgovorljivosti nestade kad je netko nad njima uključio ružičasti reflektor.

— S obzirom na te optužbe — nastavi Magnus Ridolph ozbiljnim glasom — smatrao sam svojom dužnošću posavjetovati se s vama i doznati vaše mišljenje o cijeloj stvari.

— Kako to mislite — upita Clark namršteno — »optužbe«?— Prvo, smatra se da je vođenje kockanja u »Sjenovitoj dolini« ako baš ne

protuzakonito, a ono bar besramno i nadasve protiv dobrog odgoja i morala.— I? — s gorčinom upita Clark. — Što očekujete od mene? Da utrčim tamo

mašući Biblijom? Ja se ne mogu miješati u moral i moralne stavove posjetilaca. Oni se mogu igrati paklenskih igara, trčati naokolo potpuno goli, tući svoje pse, krivotvoriti čekove, a sve dok ostavljaju domorodačko stanovništvo na miru, ostaju izvan moje nadležnosti.

— Razborito — Magnus Ridolph klimne glavom u znak slaganja. — Jasan mi je vaš položaj — reče. Ali njihova druga i daleko ozbiljnija tvrdnja i prigovor jest taj da, dozvoljavajući da se kokodski ratovi nastavljaju iz dana u dan, Kontrolna služba dozvoljava i prešutno čak i ohrabruje vrstu okrutnosti kakvu ne bi dozvolili ni na jednom drugom svijetu Commomveltha.

Clark se vrati, sjedne i duboko udahne.— Nadam se da mi nećete zamjeriti što tako govorim, ali silno zvučite poput

jednog od onih pisama koje svakodnevno dobivam od kojekakvih ženskih društava i udruženja, vjerskih institucija i antivivisekcionih društava. — On zatrese svojim okruglim ružičastim licem s izrazom ozbiljnog naglašavanja.

— Gospodine Ridolphe, vi jednostavnp ne znate činjenice. Dolazite ovamo nošeni pravednim bijesom, ispucate što imate reći i naslonite se u svom naslonjaču osjećajući se vraški zadovoljno. Danas ste počinili dobro djelo. Pa, to nije pošteno! Mislite li da ja uživam gledajući ova mala stvorenja kako se međusobno kidaju i komadaju? Jasno da ne, iako moram priznati da sam se već naučio na to. Kad smo prvi put došli na Kokod, pokušali smo zaustaviti ratove. Domoroci su nas smatrali vražjim budalama i nastavili ratovati kao i prije. Zatim smo im prisilno nametnuli mir pod prijetnjom da ćemo im sasjeći sve stelee. To im je već nešto značilo.

SIRIUS 62

Prestali su se tući. I nikad u životu niste vidjeli bjedniju, jadniju i tužniju skupinu pokislih stvorenja na svijetu. Samo su sjedili okolo u prašini. Uspostavili su neke vrste nadmetanja i umirali masovno. Nikome nije bilo stalo čak ni toliko da iznosi leševe. Četiri naselja bila su potpuno zabrisana Oblačni greben. Žuti grm, Obronak sunčeva zalaska i Vitica loze. I danas ih možete vidjeti, te tisućama godina stare kolonije zbrisane za samo par mjeseci. A cijelo to vrijeme starješine njihovih naselja i dalje su davali mladunce na svijet. No, nitko ih nije imao volje hraniti, pa su ili poumirali od gladi ili jurili okolo naokolo poput malih, golih štakora.

— O-oh — nakašlje se Magnus Ridolph. — Prava sramota— Tada je ovdje bio nadležan Fred Exman. Po svojoj vlastitoj volji i

nahođenju ukinuo je zabranu i rekao im da se tuku i mlate dok im lica ne poplave, a jezici se objese. Ni pola sata kasnije ratovi su ponovo počeli, a domoroci su sretni i zdravi kao ribe u vodi.

— Ako je to što kažete istina — primijeti Magnus Ridolph blago — pao sam u tako čestu grešku ljudi koji požele nametnuti svoje osobne stavove o svijetu i životu stvorenjima koja su po samom ustrojstvu naklonjena drugačijima.

Clark klimne glavom još življe i oštrije naglašavajući istinitost svojih riječi.— Ne mogu podnijeti one sadističke prostake u hotelu koji se bogate na

račun ratova ali što ja tu mogu? Pogotovo kad ni njihovi gosti nisu bolji: odvratne, bolesne hijene koje uživaju u prizorima smrti i ubijanja..

Magnus Ridolph se odvaži na jedan oprezan prijedlog.— Koliko sam shvatio, moglo bi se slobodno reći da vi, kao neslužbena

osoba, kao čovjek, da vi ne biste imali ništa protiv da kockanje u krčmi »Sjenovita Dolina« prestane?

— Ni najmanje — odgovori Everley Clark. Neslužbeno, smatram da Julius See i Bruce Holpers i njihovi gosti predstavljaju ono najgore od ljudske vrste!

— Samo još jedna sitnica — reče Magnus Ridolph. — Vjerujem da vi govorite i razumijete kokodski jezik?

— Pa, na neki način da — Clark se pomalo zabrinuto namršti, ali bez zlovolje. — Vjerujem da vi shvaćate da ja ne mogu dovesti u pitanje službeni položaj Kontrolne Službe ovdje?

— To savršeno dobro razumijem.— Što, dakle, u stvari namjeravate?— To ću malo jasnije znati nakon što doživim neposredno jedan ili dva

kokodska ratnička pohoda — odgovori Magnus Ridolph mirno.III

Tiha i nježna zvonjava probudi Magnusa Ridolpha. On otvori oči u sjetno ljubičasto kokodsko svitanje.

— Da? — promrmlja.— Pet sati, gospodine Ridolph — odgovori mu hotelski razglas. — Prva

skupina za današnju borbu kreće za jedan sat.— Hvala.Ridolph zabaci svoje koščate noge sa zračnog jastuka na kome je spavao i

ostade trenutak sjediti razmišljajući. Tada ustade i nekoliko minuta posveti žustroj srčanoj tjelovježbi.

U kupaoni on si ispere suta čistačem zubiju, utrlja depilator za bradu na obraze, ispere lice hladnom vodom i nanese tonik na svoju urednu bijelu bradicu.

Vrativši se u spavaću sobu, on iz ormara izvadi neupadljivu sivoplavu odoru s prilično kicoškom kapom.

Njegova soba imala je pogled na planinski obronak. Kad je išetao na terasu koja je povezivala sve sobe toga pročelja, naleti na one iste dvije žene koje je

SIRIUS 63

prošloga dana susreo u velikim izretničkim kolima na putu iz Zvjezdane luke. Magnus Ridolph im se nakloni u znak pozdrava, ali one prodoše pored njega ni ne pogledavši ga.

— Zgromi se smjesta moj gromovniče — promrmlja si Magnus Ridolph u bradu i namjesti si još objesnije svoj upadljivi šešir. — Vidi, vidi.

U predvorju hotela na ploči je stajala obavijest o događaju dana:

ZBRKA SPRUDA SLONOVAČEprotiv

ZBRKE ISTOČNOG ŠTITAna Mošusovoj Livadi.

Sve oklade polažu se isključivo kad poslužitelja. Omjer protiv Spurda slonovače 8:13Omjer protiv Istočnog-štita 5:4U zadnjih stotinu bitaka Sprud slonovače pobijedio je u 41 susretu, a Istočni štit u 59.Izletnici polaze prema slijedećem rasporedu:Za zauzimanje položaja 6.00 ujutroZa napad 7.00 ujutroZa samu bitku 8.00 ujutroStrogo je zabranjeno svako miješanje u tok borbe, kao i provođenje sličnih

aktivnosti u blizini ratišta. Svaki posjetilac koji se ogluši na ovo pravilo bit će onemogućen u daljnjem klađenju. Nikakvi izuzeci neže se uvažiti.

Na kiosku nedaleko oglasne ploče dvije su upečatljive mlade žene izdavale tikete za klađenje. Magnus Ridolph tiho prijeđe u restoran. Naruči si laki doručak od voćnog soka, rolade i kave kojeg pojede tako da mu ostade još sasvim dovoljno vremena da se priključi prvoj grupi izletnika.

Vozilo za razgledavanje bijaše one posebne i čudne vrste kakvo se koristi za prevoženje velikog broja ljudi preko neravna i teška zemljišta. Sama kabina za putnike bijaše obješena debelim kablovima o lebdeći zmajkopter koji je letio kojih stotinu i sedamdesetak metara iznad nje. Operater koji je sjedio na nosu vozila upravljao je preko daljinskog upravljača, pa je tako mogao lebdjeti tiho i glatko na metar i pol iznad tla, kliznuti iznad vodopada, gudura, jezera i ostalih prizora prirodnih ljepota, a da ni buka, ni uskovitlani zrak motora ne smetaju putnike.

Mošusova Livada nije bila baš tako blizu. Operater prilično naglo podiže vozilo da prelete Bazaltnu planinu, a onda klizne niz drugi obronak prema sjeveroistoku. Pi Sagitarius se zakotrlja na nebu poput dinje, a odozdo zasjaše svi tonovi kokodsko sivog, zelenog, crvenog, grimiznog i purpurnog, bogati poput kirasianske tapiserije.

— Došli smo blizu Istočnog štita — upozori ih poslužitelj sladunjavim, medenim glasom. Vidjet ćete ga malčice zdesna, pokraj one ponosne granitne stijene po kojoj je dobio ime. Ako malo pažljivije pogledate, vidjet ćete da su vojske Istočnog štita već krenule.

Pažljivo se nagnuvši naprijed, Magnus Ridpolph opazi smeđe i žute kolone kako zmijoliko vijugaju krajinom. Iza njih on prvo ugleda visoki stele kako se uzdiže sedamdesetak metara u zrak, na vrhu poprskan raskošnom pjenastom maglicom ružičastog, crnog i blijedo-zelenog lišća. Ispod stelea nalazila se građevina poprilično podrugljivo, učini se Magnusu, nazvana ljudskim jezikom, »zbrka«. Bila je čunjasta oblika, ali u prolazu je Magnus uspio razabrati samo toliko.

Vozilo se polako spusti, lebdeći iznad drvom pokrivenog komada zemlje i

SIRIUS 64

zaustavi se kojih pet metara iznad ravne, zelene livade.— Ovo je Mošusova Livada — pouči iz vodič. — Na njenoj daljoj strani

inožete vidjeti Mošusovu Zbrku i njihov stele. Trenutno, oni su zaraćeni s Opalnim grotlom, omjeri 9 prema 7 na obje strane,.. Ako pogledate uzduž onih bambusovih stabala, vidjet ćete zelene kape ratnika Slonovačina spruda. O njihovoj strategiji mi možemo samo nagađati, ali izgleda da pripremaju veoma zamršeni obrambeni poredak.

— Zar ne možete malo podići vozilo tako da sve vidimo? — upita jedan ženski glas prilično zajedljivo.

— Svakako, ako to želite, gospodo Chaim.Stotinu i sedamdeset metara gore kopterovi propeleri zarezaše zrak, a kola se

podigoše meko poput leptira nošenog daškom vjetra.— Evo, vide se i ratnici Istočnog štita kako dolaze iza brežuljka — nastavi

vodič. Izgleda da su pogodili strategiju Slonovačinog spruda i da će pokušati bočni napad... Eno, gledajte! — Njegov glas se promijeni i odrazi življe zanimanje.

— Tamo, pokraj brončanog drveta! Izviđači su postavili zasjedu... Istočni štit mami izviđače Slonovačina spruda u zasjedu... Nestali sa. Očito je današnji kodeks 4, ili možda 36, po kojem je dozvoljena slobodna upotreba oružja bez ograničenja.

— Spustite nas niže, vozaču — oglasi se jedan starac nosa nalik malini. — S ove visine izgleda isto kao da smo i u hotela

— Odmah, gospodine Pilby.Vozilo se spusti. Gospoda Chaim glasno šmrcne, cokne jezikom i prostrijeli

pogledom gospodina Pilbyja.Livada se uzdiže prema njima Vozilo se nježno prizemlji na sjajne,

tamnozelene puzačice.— Tko želi može produžiti pješice — reče vodič. — Iz razloga vlastite

Sigurnosti nemojte se približavati bojištu više od stotinu metara. U svakom slučaju, odmaralište ne preuzima nikakvu odgovornost ni pod kakvim okolnostima

— Požurimo — oštro će gospodin Pilby. — Napad će završiti prije nego mi stignemo.

Vodič dobroćudno odmahne glavom.— Još pokušavaju nadmudriti jedni druge zauzimajući bolje položaje,

gospodine Pilby. Navlačit će se i varati još dobrih pola sata To je uostalom i osnova njihove strategije: nijedna strana ne želi zapodjenuti boj prije nego se uvjeri da je u najboljem mogućem položaju za to.

S tim riječima on najzad otvori vrata. S Pilbijem na čelu nekoliko tuceta promatrača spusti se na Mošusovu Livada. Među njima bijahu i Magnus Ridolph, gospođa Chaim i njena paunasta prijateljica koju je oslovljavala s »gospodo Borgage«.

— Budite oprezni, dame i gospodo — dovikne za njima vodič. — Ne približavajte se previše bojištu!

— Svoj sam novac stavila na Istočni štit — reče gospođa Borgage obješenjački lukavo. — Sigurno ću malo prigledati da se nešto čudno ne bi dogodilo.

Znalačkim okom Magnus Ridolph odmjeri poprište bitke.— Bojim se da vas očekuje gorko razočaranje, gospodo Borgage. Po mome

mišljenju, Slonovačin sprud je izabrao jače uporište. Ako zadrže svoje desno krilo, popuste malo u sredini i zahvate snage Istočnog štita s dvije strane kad oni navale, ne bi trebalo biti puno sumnje u ishod današnjeg susreta.

— Vjerojatno je predivno biti tako oštrouman — prišapne gospodi Borgage podrugljivo gospodi Chaim.

SIRIUS 65

— Mislim da vi ne vidite bojište u cijeloj njegovoj perspektivi — primijeti gospodin Pilby. — Sve što Istočni štit treba učiniti jest zaobići iza onog niza drveća, pa će zahvatiti cijelu pozadinu Slonovačinog spruda.

— Ali ako to učine — naglasi Magnus Ridolph — ostavit će svoje vlastito zalede nezaštićeno. Ovdje je vrlo jasno da Slonovačin sprud ima prednost s manevarskog aspekta

Iza njih sleti drugo izletničko vozilo. Vrata se otvoriše i pojavi se užurbana skupina pridošlica

— Događa li se već nešto?— Tko pobjeđuje?— Položaj je još promjenjiv izjavi Pilby.— Gledajte, napadaju! — začu se uzvik. — Počinje napad! — Odjekne

pištavi zvuk kokodskih ratničkih himni: iz grla Slonovačina spruda napjev svet i godinama voljeno čuvan u Dvorcu Slonovačina Spruda, a njemu nasuprot starovječni borbeni poj Istočnog štita.

Niz obronak stuštiše se ratnici Istočnog štita, jureći napol pognutih tijela.Sukob, mukli udarac i zveket — borba. Sudar malih tjelesa, suhi šapat noža o

koplje, promukla naređenja vođa jedinica i skvadronita.Naprijed i natrag, zeleno i crno miješalo se s narančastim i bijelim Mala su

tijela padala rasječena i raskomadana, odsječene ruke i noge letjele su na sve strane. Male crne oči gasile su se i umirale. Stotine duša pojurilo je zajedno, izmiješano i bez razlike, prema Dvorcu s druge strane neba

Naprijed i natrag pomicahu se stjegonoše — oni koji su u svojim rukama nosili izdanke svetog stelea i čije će zarobljavanje značiti poraz za jedne, a pobjedu za druge smione ratnike.

• • •Na povratku u hotel gospoda Chaim i gospođa Borgage sjedile su mrzovoljno i

potišteno postrance, dok je gospodin Pilby mrko zurio kroz prozor.— Na neki način — obrati mu se Magnus Ridolph prijazno i razgovorljivo

— ovakve bitke su čak pomalo zamorne jednom strategu-amateru poput mene. Ne treba više od jednog pogleda na cijelu situaciju pred vama da vam vaše prijašnje znanje i učenje pokaže prirodan i jedini ishod. Jednako prirodno, nitko od nas nije nepogrešiv i nepobjediv, ali uz pretpostavku jednakih snaga i jednako dobrog vodstva, možemo samo pretpostaviti da će onaj na boljem položaju i pobijediti.

Pilby spusti glavu i stade grickati vrh svog brka Gospođa Chaim i gospođa Borgage zagledaše se u krajolik pod sobom s iznenadnom opčinjenošću i zanimanjem.

— Osobno — nastavi Ridolph — ja se nikad ne kockam. Ja se divim neobuzdanom napadu na samu sudbinu, na naš usud, a ne poniznom moljakanju i neodlučnosti tipičnog kockara. Ali, bez obzira na to, suosjećam sa svima vama u vašim gubicima. Nadam se da nisu bili preveliki?

Ponovo mu nitko ne odgovori. Isto tako je Magnus Ridolph mogao govoriti praznom vozilu. Nakon nekoliko trenutaka gospoda Chaim promrrmija nešto nečujno svojoj paunolikoj gospodi Borgage, a gospodin Pilby Koš više mlitavo klone u svome sjedalu. Ostatak puta prođe u tišini. Nakon skromnog ručka od uzgojene bylandijske bjelančevine, zelene salate i sira, Magnus Ridolph ušeta u predvorje hotela i pogleda najavu sutrašnjeg boja.

Natpis je glasio:

SUTRAŠNJA NAJAVLJENA BITKA:ZBRKA BREŽULJKA VINOVE LOZE

SIRIUS 66

protivZBRKE OLUJNOG RTA

blizu Stola Ružičastog kamena.Omjeri protiv Zbrke Brežuljka vinove loze 1:3Omjeri protiv Zbrke Olujnog rta 4.1Sve oklade moraju se položiti kod poslužitelja.U posljednjih stotinu susreta, Zbrka Brežuljka vinove loze pobijedila je 77, a Zbrka Olujnog rta 23 puta.Okrenuvši se, Magnus Ridolph naleti doslovce na Juliusa See koji mu bijaše

stao iza leđa, ljuljajući se na petama svojih cipela i čvrsto stišćući fruke iza leđa.— Pa, Ridolphe, možda razmišljate o tome da okušate sreću? Magnus

Ridolph kimne glavom.— Oklada položena na Zbrku Olujnog rta mogla bi se pokazati unosnom.— Točno.— S druge strane, Brežuljak Vinove loze je nedvojbeni prvak u tom sukobu.— To vam i oglasna ploča kaže.— Kako biste se vi osobno kladili, gospodine See? — upita Magnus

RiIdolph nevinim i bezazlenim glasom.— Ja osobno se ne kladim. Ja radim 23 prema 77.— O, znači da vi onda niste kockar?— Nisam, ni na koju god stranu okrenete.Ridolph ponovno klimne i zamišljeno pogleda prema stropu.— Obično i ja to tvrdim za sebe reče. Ali ovi ratovi pružaju strategu-amateru

neponovljivu priliku da provjeri svoje sposobnosti, pa bih možda mogao jednom napustiti svoje životne principe stare koliko sam i ja star za ljubav provjere i potvrde svojih teorija.

Julius See se okrene.— Zato smo mi ovdje.— Postoje li ikakova ograničenja na visini oklade? See zastade i pogleda ga preko ramena.— Obično kažemo da je stotinu tisuća minuta naša maksimalna isplata.Magnus Ridolph i po treći put klimne.— Hvala.On se uputi preko predvorja u knjižnicu. Na jednom njenom zidu visjela je

zemljopisna karta planeta, a crveni kružići označavali su položaj svakog naselja ratnika.

Među njima Magnus Ridolph pronađe Brežuljak Vinove loze i Olujni rt, a zatim i Stol Ružičastog kamena koji se nalazio kraj jednog rukavca Zmajevog zaljeva. Magnus Ridolph zatim priđe policama i nađe reljefnu kartu toga područja koje je tako privuklo njegovu pažnju. Uzme kartu, odnese je na obližnji stol i pola sata provede u dubokom razmišljanju.

Zatim ustade, spremi kartu, bezbrižno prošeta kroz predvorje hotela i izađe na sporedni ulaz Vozač kojeg je unajmio prošle večeri za let do ureda Kontrolne službe žustro ustade.

— Dobra večer, gospodine Ridolph — pozdravi ga. Jeste li za još jednu vožnju?

— Pa, kad me pitate, baš i jesam — prizna Magnus Ridolph srdačno, — Jeste li slobodni?

— Bit ću za koji trenutak, čim predam svoj dnevni izvještaj. — Zamišljeno se Ridolph zagleda za pilotom koji je žurno odlazio. Tiho priđe glavnom ulazu. Iz zaklona otvorenih vrata gledao je kako pilot prilazi Bruceu Holpersu i nešto mu

SIRIUS 67

žurno govori i objašnjava.Holpers provuće svoje bijele mršave prste kroz onu rijetku crvenu kosu i izda

pilotu niz uzrujanih uputstava. Ovaj mudro klimne glavom i okrene se, a Magnus Ridolph se vrati na mjesto gdje ga je pilot i ostavio.

Pilot je već čekao kraj broda.— Išao sam se javiti Clarku da dolazim — reče živahno i poletno. — Ako se

slučajno vozilo pokvari ili se desi što drugo, shvatit će naš položaj i znati gdje da nas traži.

Pilotove ruke oklijevajući zastadoše na upravljaču.— Ima li ikakove divljači na Kokodu? — upita Magnus Ridolph.— Nema nikakove, gospodine. Uopće nema.— Šteta. A ja sam ponio sa sobom mali revolverčić nadajući se da ću možda

zaraditi kakav trofej ili dva... No, možda uspijem nabaviti kakvo domorodačko oružje.

— To je malo vjerojatno, gospodine.— U svakom slučaju — srdačno i s puno volje predloži Magnus Ridolph —

kako bi bilo da ja ipak držim revolver u pripravnosti, ako ste se slučajno zabunili?Pilot ne odgovori, nego se ukočeno zagleda ravno preda se. Magnus Ridolph

se uspne na stražnje sjedalo.— Pa krenimo onda u Kontrolnu službu! — usklikne poletno.— Odmah, gospodine Ridolph.

IVEverley Clark pozdravi svog posjetioca ponešto podozrivo. Kad se Ridolph

smjestio u pletenoj stolici od šiblja, Clarkove oči zavrludaše svagdje po sobi, samo da izbjegnu oči tog kasnog gosta.

Magnus Ridolph zapali jednu aromatique.— Jesu li oni štitovi na zidu domorodačke rukotvorine? — upita.— O, da, jesu — hitro prihvati Clark. — Svako njihovo naselje ima svoje

određene boje i znakove.— Očima jednog Zemljanina, uzorci izgledaju sasvim nevezano i sporadično

nabacani, ali naravno i neizbježno, kokodska simbolika bit će nešto jedinstveno i samosvojno... Prekrasna zbirka. Ima li uopće cijenu?

Sumnjičavao se Clark zagleda u štitove.— Ne bih se volio rastati s njima, iako mislim da bih mogao nabaviti nove —

promrmlja. Teško se dolazi do njih. Za svakog pojedinog utrošeno je mnogo tisuća radnih sati. Svoj lak oni proizvode poprilično mučnim i sporim postupkom, ugrađujući boje u postolje pripremljeno od raskuhanih poginulih.

— Znači tako se rješavaju tolikih tjelesa! — klimne Ridolph s razumijevanjem.

— Da. Taj obred treba vidjeti!— U vezi tih štitova... Biste li pristali na deset tisuća minuta?Na Clarkovom licu odrazi se neodlučnost. Uzrujano, naglo on zapali cigaretu.— Da, morao bih pristati na deset tisuća minuta. Ne mogu si priuštiti da to

odbijem.— Bila bi prava sramota lišiti vas posjeda stvari koje očito toliko cijenite i do

kojih vam je toliko stalo — odvrati Magnus Ridolph pomno razgledavajući svoje njegovane, fine ruke. — Ako vam deset tisuća minuta toliko znači, zašto se ne kockate u onoj krčmi? S vašim poznavanjem kokodskog života, s posebnim informacijama koje biste vi mogli dobiti...

Clark odmahne glavom.— Ne možete pobijediti uz onakve omjere kakve oni daju. To je čisto

SIRIUS 68

perušanje naivčina, to klađenje u hotelu.— Tako? — Magnus Ridolph se namršti. — Znate, moglo bi se utjecati na

tok bitke. Sutra se, na primjer. Brežuljak Vinove loze sukobljava s Olujnim rtom, i to na Stolu Ružičastog kamena. Omjeri protiv Olujnog rta su sasvim privlačni.

— Izgubili biste i gaće na štapu ako se kladite na Olujni rt — zatrese Clark glavom. Svi njihovi veterani su otišli u Piritski pohod.

— Olujni rt bi mogao pobijediti — promrmlja Magnus Ridolph zamišljeno — ako mi se malo pripomogne.

Clarkovo ružičasto lice nadme se od zaprepaštenja i brige poput bundeve.— Ja sam službenik Commonweltha! Nikako ne mogu sudjelovati u nečem

takvom! To je upravo nezamislivo!— Svakako, ne radi se o prijedlogu na kojeg treba tako olako pristati —

spremno se složi Magnus Ridolph. — O svemu treba nadasve pažljivo razmisliti. Na neki način, pomislite, ciljevima i principima Commonweltha najviše bi odgovaralo kad bi hotel »Sjenovita dolina« nestao s lica planeta Kokod. Ili bar njegova sadašnja uprava u najmanju ruku. Financijsko oneposobljavanje nepoželjnih sredstvo je borbe kao i svako drugo. A ako mi, slučajno, usput nešto zaradimo nitko u svemiru nas ne bi mogao s pravom prijekorno pogledati, zar ne? Pogotovo ako bi se vaš udio u postizanju toga cilja pažljivo držao u pozadini...

Clark gurne ruke duboko u džepove i dugim se pogledom zagleda u Magnusa Ridolpha.

— Ne mogu ni zamisliti da bih se svojevoljno doveo u položaj da stanem na stranu jednog naselja protiv drugog — naglasi. — Da to učinim, i to malo utjecaja što ga imam na Kokodu nestalo bi poput pare na suncu!

Povrijeđeno Magnus Ridolph zatrese glavom.— Sve se bojim da vi sada zamišljate nas dvojicu kako s kopljem u rukama

marširamo u prvim bojnim redovima. Ne, ne, moj prijatelju, uvjeravam vas da ne namjeravam ništa tako smjelog!

— Pa što onda, dovraga škljocne Clark razdraženo — u stvari namjeravate?— Palo mi je na pamet da, ako postavimo nekoliko kuglica osjetljivog

eksploziva kao što je praskava živina mješavina, nitko ne bi mogao okriviti nas ako sutra vojske Brežuljka Vinove loze slučajno nagaze na njih i smetu se.

— Odakle da znamo kamo treba postaviti te kuglice? Ja mislim da... Magnus Ridolph omalovažavajući odmahne rukom.

— Priznajem da ja pokazujem određeno, iako amatersko, zanimanje za vojnu strategiju. Stoga potpuno preuzimam odgovornost za taj dio našeg plana.

— Ali ja nemam nikakve praskave žive! — uzvikne Clark, uviđajući gotovo da nema kud. — Nemam nikakvog eksploziva!

— Ali laboratorij imate, zar ne?Clark uvidje da je izgubio i zadnje mrvice razloga u svoju obranu. Nevoljko,

on najzad popusti.— Teško da biste ga tako mogli nazvati — progunđa.— Da možda među reagensima u njemu nemate i praskavu natrijevu kiselinu

i jod?— Pa, imam, ali...— Bacimo se onda na posao. Ništa na svijetu nam ne bi moglo bolje

poslužiti!• • •

Idućeg poslijepodneva Magnus Ridolph je sjedio u vanjskoj kavanici s krasnim pogledom na Sjeriovitu dolinu. Desnom je rukom nježno držao jajoliki pehar pun mathedonskog vina, a lijevom svoju omiljenu laku cigaru. Okrenuvši

SIRIUS 69

glavu, on stade promatrati dolazak Juliusa Seea kojeg je u korak pratio njegov suhonjavi, sablasni, crvenokosi kompanjon Bruce Holpers.

Seeovo lice sve se sastojalo od slojeva: mrlja crne kose, naborano, izbrazdano čelo, čupave jake obrve, oči nalik uzanim mračnim prorezima, blijeda gornja usna, zatim usta, pa široka vilica pepeljasto-bolešljive boje. Magnus Ridolph im ljubazno klimne glavom u znak pozdrava.

— Dobra vam večer, gospodo — dočeka ih razgovorljivo.See naglo stade, a isto to učini dva koraka kasnije i Bruce Holpers— Možda mi možete reći ishod današnje bitke? — upita Magnus Ridolph. —

Upustio sam se u malu okladu, prekršivši pri tom naviku staru mnogo godina, ali do sada nisam još doznao jesu li mi bogovi sreće bili skloni ili ne.

— Gle, gle — grleno promumlja See. — Sad se još nazivate i »bogovima sreće«!

Magnus Ridolph ga pogleda s izrazom otvorenog i nevinog čuđenja.— Gospodine See, činite mi se zabrinuti. Nadam se da je sve u redu?— Oh, ništa posebnog, Ridolphe. Imali smo osrednje loš dan danas, ali to se

poravnava s našim dobrim danima.— Kako tužno... Pretpostavljam stoga da je favorit pobijedio? Ako je tako,

moja je mala oklada propala.— Vaša mlada oklada od 25.000 munita, ha? I još kojih pola tuceta drugih

istih takvih oklada položenih po vašem naputku?Veoma ozbiljno Magnus Ridolph pomiluje svoju bijelu bradicu.— Vjerujem da zaista jesam spomenuo u nekoliko navrata da smatram

omjere protiv Olujnog rta zanimljiva, ali sad mi kažete da je Brežuljak Vinove loze počistio poprište bitke.

Bruce Holpers ispusti pridavljeni zvuk nalik suhom kvocanju, ali ga ne uspije uobličiti u govor.

— Dajte prekinite s komedijom, Ridolphe! — hrapavo reče See. — Pretpostavljam da namate pojma da je niz tajanstvenih eksplozija (»Nagaznih mina«, najzad uspije ubaciti Holpers, »da nazovemo stvari njihovim pravim imenom!«) toliko pomutio redove Brežuljka Vinove loze da je Olujni rt njima jednostavno pomeo Stol Ružičastog kamena.

Magnus Ridolph se naglo uspravi na stolcu.— Govorite li stvarno ozbiljno?! — usklikne. — Znači da sam ipak dobio!Julius See najednom postade sav meden, a Bruce Holpers, ljuljajući se sad na

pete, sad na prste svojih cipela, bespomoćno pogleda prema nebesima.— Nažalost, gospodine Ridolph, toliko se ljudi kladilo u velike svote na

Olujni rt da smo se našli bez gotovine da svima isplatimo dobitke. Morat ćemo vas stoga zamoliti da primite svoj dobitak u vidu stana i hrane.

— Ali gospodo! pobuni se Magnus Ridolph. — Stotinu tisuća munita! Morao bih ostati ovdje do sudnjeg dana!

See odmahne glavom.— Ne po našim novim specijalnim Ridolph cijenama. Slijedeća tura kreće za

pet dana. Vaš račun sada iznosi 20.000 munita dnevno. Točno 100.000 munita, zar ne?

— Bojim se da mi je vaš smisao za šalu malo teško probavljiv — ledenim glasom reče Magnus Ridolph.

— Ni ne namjeravamo vas nasmijavati — odvrati See. Razveseljavamo samo sami sebe. Postaje mi nevjerojatno zabavno. A tebi, Bruce?

— Ha, ha, ha! — nasmije se Holpers od srca Magnus Ridolph dostojanstveno ustade.

SIRIUS 70

— Ipak mi ostaje ono klasično utočište. Napustit ću vaše neukusno i pretjerano svratiste.

Sada i See dozvoli osmijehu da mu razvuče usne.— A kamo biste to otišli? — upita— Valjda u Zbrku Olujnog rta — podsmjehne se Holpers. — Ionako mu

mnogo duguju.— U vezi stotinu tisuća munita koje mi dugujete, pristat ću na priznanicu. I

nije li baš čudno da je upravo stotina tisuća munita gotovo točno koliko sam izgubio u propasti Vanjskog Kraljevskog za nekretnine i investicije?

See se kiselo nasmiješi.— Zaboravite Ridolphe, odustanite već jednom. Jednostavno, posao koji vam

nije upalio i gotovo.Magnus Ridolph im se nakloni i odmaršira na svoju stranu. See i Holpers

ostadoše na mjestu zureći za njim. Holpers ponovo ispusti zvuk sličan čovjeku koga muče polipi.

— Misliš da će stvarno iseliti? — upita.— Nema razloga zašto bi — progunda See. — Ionako neće vidjeti tih sto

tisuća. Bilo bi mu pametnije da se onda bar ne izlaže dodatnim neugodnostima.— Ja bih pak želio da ode. Nekako me uzrujava. Još jedan dan poput

današnjeg bi nas zbrisao iz ovog posla. Šest stotina tisuća munita... Mnogo papira da nestane u deset minuta.

— Povratit ćemo mi to... Možda bismo i mi mogli malo urediti koju bitku, dvije.

Holpersovo konjsko lice još se više objesi i on iskesi zube.— Nisam siguran da bi to bila dobra zamisao. Prije nego se snadeš,

Kontrolna služba Commonwelthawa bi...— Ba! — frkne See. — Što nam može Kontrolna služba! Clark je onaj koji

sjedi u vatri, a još mora i vaditi kestenje.— Da, ali...— Samo prepusti sve meni.Tada se vratiše u predvorje hotela. Tu ih dočeka recepcionar koji ih žurno

pozove k sebi.— Gospodin Ridolph se upravo odjavio! — uzvikne uzbuđeno. — Nije mi

jasno kamo će...See ga prekine žustrim pokretom.— Što se mene tiče — reče može kampirati pod steleom ako baš hoće.Magnus Ridolph se zavali u najudobnijem od naslonjača Everlyja Clarka i

zapali cigaretu. Clark ga je odmjeravao pogledom istovremeno opreznim i ratobornim.

— Postigli smo taktičku pobjedu — reče Magnus Ridolph i doživjeli strateški poraz.

Nelagodno Everley Clark skupi obrve.— Ne mogu reći da vas razumijem Mislio sam..— Smanjili smo financijsku moć krčme »Sjenovita dolina« i time protivniku

nanijeli ozbiljnu štetu. Ali, udarac nije bio odlučujući, pa je stoga sindikat još sposoban za svoj sramotni život. Nisam mogao unovčiti svojih stotinu tisuća munita, a također su me prisilili da se povučem s područja maksimalnog angažmana. Po tim znacima možemo s poprilično sigurnošću ustvrditi da naš najglavniji cilj nije postignut.

— Pa — prihvati Clark — znam da je bolno priznati poraz, ali mi smo učinili sve što smo mogli i vjerujem čak da nitko drugi ne bi mogao učiniti više od toga. A

SIRIUS 71

s obzirom na moj položaj, možda i nije tako loše da...— Ako dozvolimo stvarima da ostanu takve kakve su sada — naglasi

Magnus Ridolph — mogli bismo dozvoliti jedno malo opuštanje. Ali, bojim se da smo previše uznemirili Seea i Holpersa i da oni neće samo tako ostati sjediti skrštenih ruku.

S rastućom zabrinutošću Everley Clark pogleda Magnusa Ridolpha.— Što oni mogu? upita ne previše sigurnim glasom. — Ja sasvim sigurno

nisam...No, Magnus veoma ozbiljno zatrese glavom.— Moram priznati da su me i See i Holpers optužili zbog postavljanja mina

koje su natjerale u bijeg Brežuljak Vinove loze. No, priznanje krivnje bilo bi čin čovjeka veoma bezazlena i prostodušna uma. Prirodno, ja sam izjavio da nemam nikakve veze s time. Ustvrdio sam da nisam imao ni prilike učiniti nešto slično i da će, štoviše, službenik Ekološke kontrole na Hesperopnisu zakleti da u mojoj prtljazi nije našao ni najmanjeg traga eksploziva ili sredstva koje bi se moglo upotrijebiti u slične svrhe. Vjerujem da sam dosta uvjerljivo odigrao nevino optuženog.

Još više uznemiren, Everley Clark stisne šake i ispod glasa zvizne kroz zube.— Bojim se — nastavi Magnus Ridolph zamišljeno ga gledajući preko sobe

— da će si uskoro postaviti očita pitanja. »S kime se Magnus Ridolph sastao tako tajnovito i u četiri oka od svog dolaska na Kokod?«, »Tko je, osim Magnusa Ridolpha, još javno izrazio svoje nezadovoljstvo postojanjem svratišta »Sjenovita dolina«?

Everly Clark ustade i stade nemirno koračati naprijed natrag sobom— Bojim se, također, — nastavi Ridolph ne uzbuđujući se previše — da će ta

pitanja, kao i odgovore koji im već kako-tako padnu na pamet, uključiti u žalbu koju spremaju za Glavnog nadzornika u Methedeonu.

Clark tada klone u stolicu i zabulji se u Magnusa staklastim očima— Zašto li sam samo dozvolio da me uvučete u ovo? — upita šupljim

glasom.Sada Magnus Ridolph ustade iz svog udobnog naslonjača i polakim korakom

stade premjeravati sobu, zamišljeno si gladeći bradicu.— Priznajem da događaji nisu krenuli tokom koji bismo mi odabrali —

promrmlja. — No, stratezi, amateri ili ne, moraju biti spremni na povremena nazadovanja

— Nazadovanja! — zatuli Clark. — Ja sam uništen! Osramoćen! Izbačen iz Kontrolne službe zauvijek!

— Dobar strateg nužno je slobodouman i savitljiv — nastavi mozgati Magnus Ridolph. — Izvan svake sumnje je da sada moramo promijeniti naš način dosadašnjeg razmišljanja. Naš primarni cilj, dakle, postaje, spasiti vas od sramote, gubitka posla i mogućeg krivičnog gonjenja

Clark si rukama umorno pokrije lice.— Ali... Što možemo?— Vrlo malo, sve me je strah — iskrenim glasom mu odgovori Magnus.Clark nekoliko trenutaka nastavi pućkati cigaretu i s puno sumnje protresti

glavom. — Postoji jedna linija napada koja bi se mogla pokazati djelotvornom... Da, čini mi se da vidim tračak svjetla!

— Kako? Na koji način? Ne namjeravate valjda priznati?— Nikako — otpovrne Magnus Ridolph. — Time bismo malo postigli, ako i

to. Naša jedina nada je u tome da ocrnimo svratiste »Sjenovita dolina«. Ako uspijemo dokazati da njima na srcu ne leže najbolji interesi kokodskog naroda,

SIRIUS 72

mislim da možemo daleko dogurati u pravcu slabljenja njihova položaja.— Da i jest tako, mi ipak...— Kad bismo mogli pribaviti kameno postojan i nepobitan dokaz, na

primjer, da Holpers i See zlonamjerno koriste svoj položaj kako bi nanijeli tjelesne povrede domorocima, mislim da biste se mogli smatrati osvećenim.

— I meni se čini. Ali, ne čini li vam se to, pa, nepraktično? See i Holpers su uvijek padali jedan preko drugog u nastojanju da spriječe upravo takav događaj.

— To sam i mislio. Nego, kako domoroci zovu krčmu »Sjenovita dolina«?— Zovu je Naselje Velikog trga.— Najednom mi je palo na pamet da bismo morali nekako urediti da se jedan

rat povede na samom svratištu, što će svakako prisiliti Holpersa i Seea da protiv ratnika Kokoda i sami primijene nasilje!

Everley Clark odmahne glavom. — Đavolski teško — upozori Magnusa. — Cini mi se da vi ne razumijete

potpuno psihologiju tih plemena. Borit će se dok ne popadaju na noseve samo zato da zarobe onaj sudbonosni novi izdanak drugog naselja, onu mladicu svetog stelea, naravno. Ali, ništa drugo ih neće pokrenuti, navesti ili na bilo koji drugi način natjerati na pohod.

— Pa dobro —prihvati Magnus Ridolph. — U tom slučaju vaš je položaj bezizlazan.

Kao slučajno on zastade ispred Clarkove zbirke štitova.— Porazgovarajmo o ugodnijim stvarima — predloži.Everley ničim ne pokaže da ga je čuo. Magnus Ridolph pobožno vršcima

prstiju pomiluje jedan štit.— Izvanredna tehnika — prošapće. — Bez premca jedinstvena u svom mom

dosadašnjem iskustvu. Ova rđavo narančasta valjada pripada okerima, zar ne?Everley Clark ispusti jedan pridavljeni, nerazumljivi zvuk.— Uistinu predivna zbirka — nastavi Magnus Ridolph. — Iskreno govoreći,

ako stvari s ovim našim malim poslićem pođu sa zla na gore, vjerujem da će vam ipak dozvoliti da si zidove ćelije u pokrajinskoj Kaznionici ukrasite po svojoj vlastitoj želji.

— Mislite da će ići tako daleko? — upita Everley Clark napetim glasom.Ridolph pitanju posveti nekoliko trenutaka ozbiljnog razmatranja— Od sveg se srca nadam da neće — reče tada. — Makar ne vidim kako mi

to možemo spriječiti osim... — značajno on podiže kažiprst — kažem osim ako.— Što? zakrekeće Clark.— Pa to je upravo smiješno jednostavno. Čudim se našoj vlastitoj tuposti!— Što to? Što? Ta, govorite već jednom, čovječe!— Upravo sam smislio jedan siguran način na koji ratnike možemo navesti

da se bore u svratištu »Sjenovita dolina«!Clarkovo lice se ponovo objesi beznadno.— Oh, to. Pa kako mislite?— Svratiste »Sjenovita dolina«, ili Naselje Velikog trga ako hoćete, mora

izazvati ratnike Kokoda na ratni sukob.Izraz lica Everlyja Clarka postade zbunjeniji no ikad.— Ali to jedino ne dolazi u obzir. Ne mislite valjda da bi Holpers i See...?— Dođite — Magnus Ridolph reče ustajući ponovo. — Mi ćemo se

imenovati njihovim posrednicima i predstavnicima.Clark i Magnus uputiše se prema Školjkinom nizu. S njihove desne strane,

mirni plavocrni ocean pretvorio se u namreškano more poljupčića s tučenim slatkim vrhnjem. S lijeve strane nadimahu se Skriveni brežuljci. U pozadini se

SIRIUS 73

ponosito uzdizao veličanstveni stele dvorca Školjkina niza, a ispred je k nebesima stremio gotovo jednako upečatljivi stele dvorca Morskog kamena prema kome oni usmjeriše svoje korake. Na plaži su vježbale trupe mladih ratnika. Veterani iz stotina bitaka, sad ukočeni, tvrdih udova i čvorugavih zglobova spuštali su se iz šume noseći svežnjeve pruća za koplja. Pred vratima nastambe ratnička djeca jurcala su prašinom poput malih štakora.

— Ovo mi se ni najmanje ne sviđa— promuklo promrmlja Clark. — Ako se ikada pročuje...

— Je li takva pretpostavka logički održiva? — upita ga Magnus Ridolph. — Vi ste jedini čovjek u svemiru koji govori kokodski jezik.

— A ako dođe do ubijanja, do krvoprolića?— Ne vjerujem da hoće.— Ali nije nemoguće. I pomislite samo na te male ratnike... Oni će

podmetnuti svoja leđa.Magnus Ridolph strpljivo uzdahne.— Već smo do u sitnice raspravili o tim stvarima — podsjeti Clarka

mučenički.— Neću odustati — promrmlja ovaj jadno. — Ali neka nam Gospod

pomogne ako....— Hajdete, hajdete! — usklikne Magnus Ridolph. — Priđimo stvarima s više

povjerenja! Unaprijed se uticati za oprost vašem božanstvu teško da će nam podići moral i hrabrost. Radije recite kakav je postupak kod izazivanja rata?

Clark prstom upre u jednu obješenu drvenu ploču obojanu jednim od tradicionalnih kokodskih uzoraka.

— Ovo je Ploča najava — objasni. — Sve što trebam učiniti je... Pa, gledajte me.

On priđe ploči, uzme koplje iz ruku jednog zaprepaštenog ratnika i odlučno udari njime po ploči. Duboki, ugodni zvuk odjekne iz nje.

Tada Clark odstupi korak i kroz njegov nos poteče niz pištanju gajdi sličnih slogova kokodskog jezika.

Na vratima se pojavi desetak zaprepaštenih ratnika koji ga stadoše požljivo slušati.

Clark zaokruži svoj govor, okrene se i vukući noge kroz prašinu krene prema veličanstvenom steleu Morskog kamena.

Ratnici ga promatrahu ne uzbuđujući se. Iz stelea provali najednom bujica slogova. Clark joj odgovori podužim govorom, okrene se na peti i vrati k Magnusu Ridolphu. Ćelo mu bijaše orošeno znojem, a lice umorno i bezvoljno.

— Eto, gotovo je. Sve je sređeno. Sutra ujutro kod Naselja Velikog trga. — Izvrsno — žustro ga pohvali Magnus Ridolph. — Idemo sada do

Školjkina niza, pa do Kamene rijeke i onda do Dugine pukotine.— Posvadat ćete i zaratiti cijelu planetu — zastenje Clark.— Upravo tako — prizna Magnus Ridolph. — Kad završimo kod Dugine

pukotine, možete me iskrcati negdje blizu krčme »Sjenovita dolina«. Imam tamo, naime, još neka neobavljena posla.

Clark ga pogleda postrance, sumnjičavo.— Kakvog to posla? — upita podozrivo.— Moramo biti praktični — objasni Magnus Ridolph. — Jedna od

nezaobilaznih i nužnih točaka u svakom kokodskom ratnom sukobu jest osvajanje svetog izdanka protivničkog stelea, što i jest samo središte svih napora i nastojanja obaju zaraćenih strana. Kako ne možemo po zdravom razumu očekivati ni od Holpersa ni od Seea da postave stele, morat ću se sam pobrinuti za to, zar ne?

SIRIUS 74

Ridolph laganim korakom došeta do »Sjenovite doline« i priđe hangaru u kome su bila vozila svratišta. Iz sjene jednog od fantastičnih kokodskih drva on izbroji šest vozila: tri za sve namjene, dvoja zračna kola poput onih koja su ga prevozila do ureda Kontrolne službe i jedno sjajno, crveno sportsko vozilo koje je veoma očito bilo osobno vlasništvo bilo Seea, bilo Holpersa.

Ni čuvara hangara ni pilota nije bilo na vidiku. Pa, lako im je moglo biti već vrijeme večeri! Bezbrižno Magnus Ridolph došeta naprijed tiho zviždučući jednu pjesmicu koja je u to vrijeme bila rado slušana u tim dalekim, pokrajnim vodama.

Naglo prestade zviždati i krene brže. Pomno, čak sitničavo krijući ruke komadom stare krpe, on skine poklopce s motora svih izletničkih vozila, nešto povadi iz njih, a to isto učini i sa zračnim kolima. Kod vitkog sportskog vozila on zastade i stade ga odmjeravati kritičnim pogledom.

— Stvarno privlačne stvarčice — pomrmlja si u bradu. — Sasvim bi dostojno mogla poslužiti svrsi koju imam na umu.

Od odgurne vrata i naviri u unutrašnjost letjelice. Ključa, naravno, nije bilo u starteru.

Iza njegovih leđa odjeknuše koraci.— Hej! — usklikne jedan grubi glas. — Što to radite s kolima gospodina

Seea?Magnus Ridolph se izvuče iz vozila ne pokazujući ni najmanjeg znaka žurbe.— Ovako odoka — reče — na koliko biste procijenili vrijednost ovog

vozila?Čovjek zastade, strijeljajući ga pogledom i podozrivo.— Na previše da bi ga se prepustilo nebrizi — progunđa. Magnus Ridolph

klime kao da potpuno shvaća njegov položaj.— Možda na trideset tisuća munita? — upita.— Trideset tisuća na Zemlji. Ovo je Kokod.— Razmišljam o tome da ponudim Seeu stotinu tisuća munita — izjavi

Magnus svečano.Čovjek zbunjeno žmirne.— Bio bi lud da ne prihvati.— I ja tako mislim — uzdahne Magnus Ridolph. — Ali prije toga želio sam

se uvjeriti u kakvom je stanju vozilo. I sve se bojim da je podosta zapušteno.— Nemojte se kladiti u to — prezirno frkne čovjek. Magnus Ridolph se

namršti.— Ova cijev nije daleko od pucanja — upozori. — Jasno se to vidi po patini

uz ocaklinu.— Ni slučajno! — rikne čovjek. — Ova letjelica plovi kao san! — Ridolph

svejedno uporno odmahne glavom.— Ne mogu ponuditi Seeu dobru svotu za neispravno vozilo... Neće biti baš

oduševljen ako mu propadne prilika za povoljnu prodaju.Njegov sugovornik smjesta promijeni boju glasa.— Kažem vam da je cijev dobra kao da je pozlaćena... Čekajte, pokazat ću

vam.On iz džepa izvuče svežanj ključeva, odabere jednog i gurne ga u prorez

startera. Letjelica lagano zadrhta i podiže se s tla željna slobodnijih visina.— Vidite? Što sam vam rekao?Magnus i dalje zadrži neobično sumnjičav i nepovjerljiv izraz lica.— Za sada se čini da radi prilično dobro — promrmlja. — Znate što, pođite

vi lijepo na telefon i recite gospodinu Seeu da ću povesti njegova kola na pokusnu vožnju, na zadnju provjeru...

SIRIUS 75

Gospođa Chaim probudi svoju paunoliku prijateljicu gospođu Borgage prilično ranije nego obično.

— Požuri, Altamiro — reče — ovih zadnjih nekoliko jutara toliko kasnimo da propuštamo najbolja mjesta u izletničkom vozilu!

Gospoda Borgage izađe u susret hitnji u njenom glasu požurivši sa svojim jutarnjim uređivanjem. U kratkom razmaku jedna iza druge, dvije se dame pojaviše u predvorju hotela. Igrom neke čudne slučajnosti, obje su nosile kostimiće tamno-zelene boje, boje za koju je svaka smatrala da onoj drugoj uopće ne pristaje. Zastadoše kraj oglasne ploče kako bi provjerile omjere snaga u današnjem ratu, a onda krenuše u blagovaonicu.

U žurbi dorućkovaše i smjesta se uputiše prema platformi za ukrcavanje. Gospoda Borgage, zastavši da dođe do daha kao i da udahne svježeg jutarnjeg zraka, zime prema krovu svratišta. Gospođa Chaim je poprilično nestrpljivo pogleda preko ramena.

— U što si se sad pak zagledala, Altamiro?Gospođa Borgage prstom pokaže u pravcu svoga zanimanja. — Opet onaj neugodni čovječuljak Ridolph... Nije mi jasno što sada smjera.

Kao da na krov postavlja neke grančice, što li?Gospoda Chaim nestrpljivo onjuši zrak i šmrcne.— Mislila sam da ga je uprava izbacila — reče.— Nije li ono zračni auto gospodina Seea na krovu iza njega?— Zaista ne bih znala — odvrati gospoda Chaim sliježući ramenima.— Vrlo malo se razumijem u takve stvari.Ona se okrene prema platformi za ukrcavanje, a gospoda Borgage pođe njenim

primjerom.Tu još jednom naletješe na prepreku, ovoga puta u liku pilota. Njegova odjeća

bijaše strahovito neuredna i razdrljena. Na licu su jasno iskočili tragovi udaraca i ogrebotina. Jureći onako uznevjereno, on naleti ravno na dvije u zeleno odjevene dame, zaplete se medu njih, oslobodi i produži svoju bezglavu jurnjavu ni ne pomislivši da bi se trebao ispričati.

Gospoda Chaim uzavre ljuto od takvog ponašanja.— No, zaista nikad ne bih...! — zausti okrećući se i buljeći za pilotom.— Je li taj čovjek poludio?Gospođa Borgage koja je istegla vrat da vidi koji je to izvor tolikog pilotovog

uzbuđenja, ispusti najednom oštar vrisak.— Što je sad pak tebi? — otrese se gospoda Chaim sad već potpuno

uzrujana.Gospoda Borgage je samo panično zgrabi za ruku svojim koščatim prstima.— Gledaj procijedi.

VTokom službene istrage koja je uslijedila, Everly Clark, službenik Kontrolne

službe Commonvveltha na planetu Kokod preveo je izjavu jednog neposrednog očevica.

— Ja sam Joe 234, vodnik Petnaeste brigade, zvane Fanatici, u službi nepobjedivog naselja Školjkina niza. Mi smo navikli na napade Topaza i na očajnička mudrovanja i mudrijašenja Zvjezdanog prijestolja. Stoga nas zasjeda što su nam je pripremili divovski ratnici naselja Velikog trga nije ni najmanje iznenadila.

— Približivši se mjestu borbe u primarnoj formaciji 17 — glasio je dalje

SIRIUS 76

izvještaj — zaobišli smo mjesto na kojem je bilo nekoliko letećih naprava, opkolili ga i istjerali odande stražara uhodu. Napali smo ga mlateći našim kopljima, te je on uskoro pobjegao i priključio se svojim vlastitim snagama. Nastavivši, sukobili smo se s prvim obrambenim linijama koje su se sastojale od dva prilično nedjelotvorna ratnika u odorama od zelene tkanine. I njih smo također izmlatili prema konvenciji 22 koja je važila toga dana. Ispuštajući užasne krikove, ta dva ratnika su se povukla navlačeći nas prema unaprijed postavljenim položajima unutar samog Velikog trga. Visoko na krovu uzdizao se stele sa svojim izdancima gdje su ga svi jasno mogli vidjeti! Barem nas tamo nije očekivala nikakva varka! Naš strateški problem jasno se uobličio: kako da najlakše potučemo otpor i osvojimo krov.

Odlučili smo se za frontalni napad. Dat je i znak za pokret. Mi ih Petnaeste prvi smo pregazili isturene obrane protivnika — dvostruke ploče debelog stakla koje smo porazbijali kamenjem. Zatim smo naišli na srčanu obranu koja nas je na trenutak odbacila. No, u tom kritičnom trenu došlo je do diverzije u obliku jedinica iz Kamene rijeke koje su, kako sada znamo, ratnici Velikog trga nepromišljeno i brzopleto izazvali za isti dan. Ratnici Kamene rijeke ušli su kroz niz tankih, bijednih vratiju okrenutih prema planini, a u tom trenu branitelji Velikog trga prekršili su konvenciju 22 prema kojoj neprijatelja valja svladati udarcima koplja. Sramotno i gnusno se ponizivši stali su nas gađati staklenim čašama i peharima, a po prastarim našim običajima mi smo im stoga mogli uzvratiti istom mjerom.

— Uvidjevši neuspjeh ove taktike, ratnici obrane povukli su se u jedno unutrašnje utvrđenje cijelo vrijeme izvikujući svoje ratne pokliče. Sad je opsada zaista počela. I ratnici Velikog trga stali su plaćati danak svojoj oholosti. Ne samo da su se drznuli izazvati Školjkin niz i Kamenu rijeku, nego su isto tako izazvali i strahopoštovanja vrijedne Duginu raspuklinu i Morski kamen, pobjednike nad Ružinim obronkom i Mračnim procjepom. Ratnici Morskog kamena predvođeni svojim slavnim Legionom koji se ne predaje nahrupili su kroz tajni stražnji ulaz, a Posebna udarna Dugine raspukline zauzela je glavnu dvoranu za vijećanje Velikog trga...

— Užasna bitka je bjesnila nekoliko minuta u prostoriji za pripremanje hranjivih sastojaka i tu su ponovo ratnici Velikog trga prekršili Kodeks zasipajući nas tekućinama, gustim smjesama i prahovima, odstupanje kojeg su budni i spremni ratnici Školjkinog niza brzo počeli oponašati.

— Poveo sam Fanatike Petnaeste brigade ponovo van nadajući se da ću se s vanjske strane lakše dokopati krova i tako osvojiti trofej Velikog trga. Vojske Školjkinog niza. Morskog kamena. Kamene rijeke i Dugine raspukline sada su već potpuno opkolile Veliki trg, što je bio veličanstven prizor koji se zauvijek usjekao u moje pamćenje i koji će tu živjeti sve dok najzad ne položim svoje zadnje koplje. Usprkos svim našim naporima, čast osvajanja neprijateljskog svetog izdanka pripala je đavolski smjeloj jedinici iz Morskog kamena koja se spustila na krov preko jednog od stabala koja tamo rastu i tako nam odnijela trofej ispred nosa. Ne znajući za to, ili ne mareći, branitelji su još jednom prekršili kodeks, ovoga puta upotrebom stravičnih udara vodenim mlazovima po našim jedinicama. Kad se idući put Školjkin niz zarati s Velikim trgom, zahtijevat ćemo odlučno i nepopustljivo da to bude po jednoj od konvencija koje dozvoljavaju slobodnu upotrebu sveg i svakog oružja. U suprotnom, od samog početka stavili bismo se u veoma nepovoljan položaj...

— Pobjednička vojska naša, zajedno s jedinicama Morskog kamena. Kamene rijeke i Dugine raspukline, svrstala se u zadane formacije i odmarširala u svoja rodna naselja. Ćak i tada, dok smo odlazili, s nebesa se spustilo veliko Naselje Crne repatice rigajući nove ratnike za Veliki trg. Međutim, nisu se dali u potjeru za

SIRIUS 77

našim pobjedničkim trupama, pa smo se bez smetnji i zlostavljanja vratili našim pobjedničkim obredima.

• • •Kapetan Bussev, pilot Archaeorinxa Feniksove linije koji je stigao upravo u

trenutku kad su ratnici Kokoda pobjednički odlazili, u krajnjem je zaprepaštenju zurio u krš i lom pred sobom.

— Što vam se ovdje, za ime svijeta, dogodilo? upita ne vjerujući vlastitim očima.

Julius See je stajao sav zadihan, a čelo mu bijaše sve orošeno znojem.— Dajte mi puške — zatraži hrapavo. — Ovamo s topovima! Zbrisat ću

svaku prokletu košnicu s lica ovog planeta!Holpers im se pridruži cupkavim kasom, rukama unezvjereno mlatarajući po

zraku.— Potpuno su nam razorili svratiste! Čekaj samo dok vidiš predvorje,

dnevne sobe... Ruševine, jadne ruševine...Kapetan Bussev zatrese glavom u nevjerici i čudu.— Zašto bi vas pobogu napali? O njima se priča da su miroljubiva rasa...

osim jedni prema drugima, naravno.— Pa, neki je đavo ušao u njih — još zadihano progunđa See. — Bacili su se

na nas poput tigrova, mlatili nas onim svojim prokletim malim štapićima... Na kraju sam ih morao isplaviti protupožarnim šmrkovima.

— Što je bilo s vašim gostima? — zapita Bussev najednom radoznalo. See slegne ramenima.

— Ne znam točno — odvrati namršteno. — Jedna je skupina zbrisala prema Dolini i naletjela na drugu vojsku. Sve mi se čini da su pobrali batina koliko i ovi koji su ostali ovdje.

— Nismo si mogli pomoći čak ni bijegom našim letjelicama — tužno će Holpers. — Ni jedna jedina se nije dala pokrenuti s mjesta....

Jedan blagi glas iza njihovih leda prekide ovaj neveseli razgovor.— Gospodine See, ipak sam odlučio da ne kupujem vaša zračna kola, pa vam

ih vraćam u spremište.See se polako, vrlo polako, okrene u pravcu toga glasa, a zlokobna pogubnost

njegovih misli u tom trenu bijaše gotovo opipljiva.— Vi, Ridolphe... promuca. Počinje mi svitati...— Molim?— Ne pretvarajte se! — Prijeteći See zakorakne k Magnusu.— Polako, See — upozori ga kapetan Bussev. — Pazite na svoju narav! —

No, See mu ne obrati ni najmanje pažnje.— Kakav je vaš udio u svemu ovome, Ridolphe? — upita. Zaprepašteno Magnus Ridolph zatrese glavom.— Uopće ne razumijem o čemu vi to govorite! Prije bih bio sklon

povjerovati da su domoroci najzad otkrili kako vodite kladionicu na događaje koji su njima i važni i sveti, pa su poduzeli mali kazneni korak u tom pravcu.

Od letjelice se tada odvojiše ona prenakićena kola za prijevoz putnika do svratišta. Među putnicima je bila i jedna dama pozamašna poprsja, upravo s mjerom potamnjela, napudrana, izmasirana, počešljana, namirisana i ukrašena.

— O! — uzvikne Magnus Ridolph ugledavši je. — Gospođa Chickering! Kako očaravajuće!

— Nisam više mogla čekati — objasni gospođa Chickering. — Jednostavno sam morala doznati kako napreduje...naš posao.

Julius See se radoznalo nagne prema njima.

SIRIUS 78

— O kakvom to poslu govorite? — upita.Gospoda Chickering ga počasti jednim kratkim, letimičnim, prezrivim

pogledom. Tada njenu pažnju privukoše dvije ženske prilike što su se jadno šepesajući pojavila na vratima hotela. Ona oštro uskrne zrak.

— Olga! Altamira! Što, za boga miloga, vas dvije...?— Ne stoj tu zijajući — obrecne se gospoda Chaim sasvim neljubazno i

neprimjereno. — Posudi nam kakvu odjeću. Ovi užasni divljaci su nas potpuno raskomadali.

Sve zbunjenija, gospođa Chickering se okrene prema Magnusu Ridolphu.— Što se zapravo dogodilo? upita ga. Valjda niste... Magnus Ridolph si kašljucanjem pročisti grlo.— Gospodo Chickering, porazgovarajmo trenutak nasamo — predloži

hvatajući je za lakat i vodeći podalje od drugih radoznalih ušiju. — Gospoda Chaim i gospođa Borgage...jesu li vam one prijateljice? ,

Gospoda Chickering zabrinuto zime preko ramena prema njima.— Uopće se ne mogu snaći — promrmlja s određenom žestinom. —

Gospoda Chaim je predsjednica ženske lige, a gospođa Borgage njen blagajnik. Nikako ne mogu shvatiti da bi njih dvije hodale okolo ovako poderane, gotovo u ritama...

— Pa, gospodo Chickering — medenim i glatkim glasom otpovrne Magnus Ridolph — provodeći vaša uputstva u djelo, ja sam ostavio mjesta i za prirodnu borbenost domorodačkog stanovništva, pa su možda oni...

— Martha — odjekne promukli gas gospođe Chaim iz nepoželjne blizine — kakva je tvoja veza s ovim čovjekom? Imam dobrog razloga za sumnju da je on umiješan u ovaj užasni napad. Samo ga pogledaj! — Njen se glas podiže bijesan i kreštav. — Nisu ga ni prstom takli! A nas ostale...

Martha Chickering oblizne usne.— Pa, Olgo, dušo, ovo je Magnus Ridolph. U skladu s odlukom od prošlog

mjeseca, mi smo ga unajmili da spriječi kockanje u ovoj odvratnoj krčmetini.— Nakon čega su — ubaci Magnus Ridolph najljubaznijim i najmilijim

glasom na svijetu — gospoda Chaim i gospođa Borgage prirodno shvatile kao svoju dužnost da dođu ovamo i iz prve se ruke uvjere o razvoju događaja. Zar ne, moje dame?

Gospoda Chaim i gospođa Borgage ga prostrijeliše pogledom.— Ako ti, Martho Chickering — procijedi gospoda Chaim — misliš da će

Ženska liga na ikakav način priznati ovog grubijana...— Draga gospodo Chaim — pobuni se Magnus Ridolph blago.— Ali, Olgo, pa ja sam mu obećala tisuću munita tjedno! Magnus Ridolph velikodušno odmahne rukom.— Moja draga gospodo Chickering, bilo bi mi daleko draže da se svota koju

ste mi namijenili podijelili medu poštovanja vrijedne dobrotvorne organizacije. Moj kratki boravak ovdje urodio je određenim plodovima, pa...

— See! — odjekne povik kapetana Bussija. — Za milost Božju, obuzdajte se, čovječe!

Magnus Ridolph se okrene i ugleda kako se See junački otima iz zahvata kapetana Bussija.

— Samo se pokušaj naplatiti! — dovikne mu nemoćno.Bijesno odgurne kapetanove ruke od sebe i ostade tako stojeći na mjestu i

stišćući i optuštajući pesnice.— Samo se ti pokušaj naplatiti! — ponovi.— Dragi moj gospodine See, već sam se naplatio.

SIRIUS 79

— Nisi učinio ništa sličnog! — zagrmi See. — A ako te ponovo uhvatim u svojim kolima, slomit ću ti taj tvoj mali, odvratni, mršavi vratić!

Magnus Ridolph podiže ruke umirujući ga.— Onih stotinu tisuća munita sam odmah otpisao — prizna. — Međutim,

položio sam još šest drugih oklada preko posrednika. One su isplaćene, a moj udio u njima iznosi dobrano preko tri stotine tisuća munita sve zajedno. Ustvari, ja tu svotu smatram kao povrat svote uložene u vaše propalo »Vanjsko Kraljevsko društvo za nekretnine i investicije«, uz, naravno, razumnu zaradu. Sve u svemu, bila je to unosna kao i poučna investicija.

— Ridolphe — proškrguće See — jednog od ovih dana... — Sad se i gospođa Chaim progura naprijed.

— Jesam li to ja ćula da se spominje »Vanjsko Kraljevsko društvo za nekretnine i investicije«? upita.

Magnus Ridolph klimne glavom.— Vjerujem da su gospodin See i gospodin Holpers bili službenici na

odgovornim položajima u to vrijeme.Gospođa Chaim zakorači dva koraka naprijed. See se nelagodno namršti.

Bruce Holpers se stade povlačiti.— Smjesta se vratite! — poviče gospođa Chaim. — Hoću vam reći nekoliko

riječi prije nego vas dadem uhapsiti!Magnus Ridolph se okrene prema kapetanu Bussiju.— Vi se vraćate na Methedeon prema redu vožnje, zar ne? — upita.— Svakako — suho potvrdi kapetan Bussev.Magnus Ridolph klimne glavom.— Onda je bolje da se odmah ukrcam jer mi se čini da će najednom nastati

poveća potražnja praznih mjesta.Magnus Ridolph se zamišljeno okrene i pogleda planinu iza svojih leđa.— Prije nekoliko minuta sam tamo primijetio gospodina Pilbija kako

poprilično usplahireno trči onim hrptom — reče. Mislim da bismo mu iskazali uistinu veliku ljubaznost i dobrotu ako ga obavijestimo da je rat gotov za danas.

— Potpuno se slažem s vama — reče kapetan Bussev.Njih se dvojica obazriješe oko sebe. Gospođa Chaim se još natezala s Juliusom

Seeom i Bruceom Holpersom. Gospođa Borgage je veoma predano i sitničavo pokazivala svoje masnice i otekline gospođi Chickering. Nitko stoga ne ispolji ni najmanje volje postupiti prema ljubaznim riječima i nakani gospodina Ridolpha.

On slegne ramenima i stade se uspinjati u Archaeornyx.— Pa, nije ni važno —promrmlja. S vremenom će to već i sam otkriti.

Prevela Zvijezdana Vlahović Objavljeno posredstvom GPA, München

Brian

W. Aldiss

SIRIUS 80

Uareni

Arena je često mjestozbivanja SF-priča. No,majstor poput Aldissa nepada u zamku opisivanjabitke raznovrsnih bića negoanalizira ponašanje i tipičnučovjekovu svijest ispred vrataalienske arene.

In the Arena; 1963.

avlin Bartramm je vrlo dobro poznavao zadah i buku stražnjih prostorija cirkusa. Sada, međutim, osjeti kako mu se onaj tvrdi splet živčevlja u solarnom pleksusu stišće i. grči.JTu su se okupile gomile redula, gurajući se i naprežući ne bi li vidjeli ulazak

današnjih boraca. Stajanje i istezanje vratova u nezajažljivoj radoznalosti na ulici nije se naplaćivalo. Ova rulja ionako si, vjerojatno, nije mogla priuštiti cijenu sjedećih mjesta u areni. Javlin odvrne pogled od njih i namršti se s prezirom. Pa ipak, nije mogao ne osjetiti određeno zadovoljstvo kad njegova pojava izazove provalu pijukavog i pištećeg bodrenja i navijanja iz njihovih grla. Obožavali su ljudske žrtve.

Čuvar otključa vrata na kolima i izvede ga još onako okovanog u lance. Prođoše tako kroz veliki ulaz, iz zasljepljujućeg sjaja sunca u mrak, u vlažni,

SIRIUS 81

ogavni kunićnjak ispod glavnog borilišta. I tu se motalo nekoliko redula, uglavnom službenika. Par njih poželi mu dobru sreću u borbi danas.

— Rulja je danas raspoložena, kralješnjače — zacvrči jedan od njih, no Javlin ničim ne pokaže da ga je bilo čuo, bilo razumio.

Tada mu priđe njegov trener, Ik So Baar, redul raskošne pojave i nadnese se nad Javlina. Preko svog narančastog trbuha nosio je pravu izložbu rezervnih rukavica. Bijela tiara nataknuta oko njegovih antena ticala pojavljivala se tamo samo za dana velikih sportskih priredaba

— Pozdravljam te, Javline. Izgledaš mi žestoko zdrav i spreman. Drago mi je da se boriš protiv mene.

— Pozdravi i tebi, Ik So — odgovori Javlin.On ugura svoju usnu zviždaljku u usta kako bi to mogao učiniti u prilično

vjernoj kopiji redulskog jezika.— Je li moj protivnik spreman da ga smaknem? Nisam zaboravio da

postajem slobodan ako pobijedim u današnjoj borbi. Bit će mi to dvanaesta pobjeda zaredom!

— Došlo je do promjene u programu, Javline. Noćas je tvoj sirijski protivnik pobjegao i morali su ga ubiti. Ti ulaziš u par-na-par borbu.

Javlin skoči i tako divlje zategne lance da njegov čuvar izgubi ravnotežu i posrne.

— Ik So! Izdajice! Koliko sam cajsha osvojio za tebe? Neću se boriti u par-na-par borbi!

Na maski lica velikog kukca ne pojavi se nikakav novi izražaj.— Tada ćeš umrijeti, moj ljubimče-kralješnjače. Novi raspored nije bio moja

zamisao. Dosad već i sam znaš da mi donosiš više cajsha u solo borbama. Ali, ne možeš izbjeći par-na-par. Tako mi je naređeno. Čuvaru, vodi ga u gajbu 107!

Iz sve snage, Javlin se bijesno opre čuvaru i lancima što su ga vukli.— I ja imam neka prava, Ik So! poviče. Hoću razgovarati s upraviteljem

arene.— Začepi, ti glupi kralješnjače! Učinit ćeš kako ti je naređeno. Rekao sam ti

da nije moja krivnja da je došlo do zamjene.— Pa onda, zaboga, tko je moj par?— Zakovat ćemo te za nekog momka s farme. Već je imao jednu ili dvije

pokusne borbe. Kažu da je dobar.— S farme... — Javlin prasne u tiradu najgrubljih redulijanskih kletvi koje je

znao.Ik So mu priđe i natakne jednu od svojih metalnih rukavica na svoja prednja

kliješta-štipaljke. Bilo je to okrutno, nemilosrdno oružje opremljeno mnogobrojnim kukama i bodljama. Tako oboružana kliješta prinese Javlinovom licu.

— Ne obraćaj mi se tim tonom i riječima, moj prijatelju sisavče! Ljudska bića s farme ili iz svemira, kakva je razlika? Taj mladi momak će se boriti sasvim dobro ako se udružiš s njim. A bilo bi ti bolje da to učiniš. Predviđen si za borbu protiv para villibeetha.

Prije nego je Javlin uspio išta odgovoriti, visoki lik njegova trenera se okrene i ode niz hodnik krećući se lagano brzinom dvostruko većom od brzine žurnoga ljudskog hoda.

Javlin dopusti tada svome čuvaru da ga odvede do ćelije broj 107. Čuvar, redu-radnik sivoga trbuha, otključa mu okove gurne ga u ćeliju. Bučno tresne i zabravi vrata za njime. Ćeliju je ispunjavao vonj stranih bića i velike brige.

Javlin prijeđe ono nekoliko koraka do klupe i spusti se na nju. Morao je razmisliti.

SIRIUS 82

Smatrao je sebe jednostavnim čovjekom, znajući istovremeno da samo takovo njegovo mišljenje dokazuje i koliko je pojam jednostavnosti u biti relativan. Ali njegovih pet godina u zatočeništvu pod redulima nije prošlo potpuno beskorisno. Ik So ga je dobro podučio umijeću preživljavanja, a kad se spustite do same srži stvari, u cijelom svemiru ne postoji ispravnije i pravednije zadovoljstvo od onoga da preživite. Ono je tako jednostavno. Ne nosi nikakve odgovornosti prema ikome do prema vama samima

To je bilo upravo ono što je mrzio kod borbi par-na-par. Do danas je uvijek uspijevao nekako na sreću izbjeći takve događaje. Oni su značili odgovornost prema suborcu.

Od samog početka on je imao sve dobre osobine potrebne da preživi u gladijatorskim borilištima. Kad su prije pet godina reduli zarobili njegov izviđački brod Plunderhorse, Javlin Bartramm je na njemu bio učitelj vještine dvoboja i stručnjak za judo borbe, kao i visoki narednik naoružanja. Na vojnim se brodovima još održavala stara tradicija, stara već kojih šest stoljeća, njegovanja raznih sportova. Održala se zahvaljujući onom sretnom miješanju razonode i prijeko potrebne tjelovježbe koju sport objedinjuje u sebi. Ali, od svih zarobljenika s Plunderhorsea, Javlin je, bar koliko je on znao, bio još jedini živ nakon pet godina krvoločnih igara ove rase insekata.

I sreća je odigrala svoju ulogu u njegovom preživljavanju. Svidio mu se Ik So Baar. »Sviđati« je bio čudan osjećaj usmjeren prema jednom trometarskom skakavcu pod oklopom, s prednjim rukama nalik jastogovim kliještima i hodom primjerenijim trku tiranosaurusa. No, isto tako bilo je nepobitno da je određena privlačnost postojala među tom dvojicom — i da će postojati sve do dana kad on pogine u areni. Javlin se mrko nasmije. Sada, sa stražnjicom na hladnoj klupi ćelije, znao je da ga Ik So nije izdao i ostavio na par-na-paru. I taj je redul morao jednostavno slušati naređenja Upravitelja. I Ik Sou je trebala Javlinova dvanaesta pobjeda tako da ga može osloboditi i učiniti od njega svog pomoćnika u podučavanju drugih vrsta na gladijatorskoj farmi. Obojica su bila svjesna toga da bi to bila jedna veoma unosna suradnja.

Tako. Sada bi sreća opet trebala stati na Javlinovu stranu!On se spusti na koljena i pogleda u kamen pod sobom, spusti čelo na nj, upre

pogled tvrdo u zemlju, u hladno tlo, u topli kamen, u rasteljenu jezgru pokušavajući si predočiti svako od toga, izvući iz njih svojstva koja će mu pomoći: hladno za mozak, toplo za ćud, rastaljeno za sve svoje energije.

Ojačan molitvom, Javlin ustade. Reduli-radnici još mu nisu donijeli ni oružje, ni suborca s kojim će se boriti. On je već odavna naučio umijeće čekanja bez ljutnje na to čekanje. S pažnjom i pomnošću jednog profesionalca on se stade polako razgibavati i provjeravati djelovanje svakog svog pojedinog mišića. Radeći to, on začuje navijanje gledalaca u areni. On se okrene i proviri kroz vrata na suprotnom zidu svoje ćelije, kroz prorez nablizu postavljenih rešetaka koje su dozvoljavale uzani pogled na borilište i odsječak tribina iza njega.

Nasred borilišta stajao je kentaur okupan sunčanim zrakama očekujući napad aldebaranskog šišmiš-leoparda. Kentaur nije imao nikakvog oklopa osim jedne čelične košulje-prsluka i nije imao oružja do svojih kopita i golih ruku. Šišmiš-leopard je, iako mu krila bijahu podrezana da ne odleti iz arene, imao opasne kandže i ogromnu brzinu pokretljivosti. Borba jedva da je nalikovala ičem ma i približno poštenom, a i to samo zato jer su šišmiš-leopardu iščupali jezik i tako uništili njegov sistem eho-lokacije protivnika. Smisao pravednog odnosa snaga i poštenja u borbi ionako je bio izgubljen kod redula. U svakom slučaju, draža im je bila krv nego pravda.

SIRIUS 83

Javlin je vidio i pogibiju. Kentaur, veličanstveno stvorenje čovjekolike glave i prekrasne zlaćane grive koja je počinjala već s njegovih obrva, počeo se zamarati. Izbjegao je naletu šišmiš-leoparda kad se ovaj obrušio na nj ih zraka, hitno se okrenuo na svojim stražnjim nogama i nagazio mu na krilo. No i šišmiš-leopard se okrenuo i zaparao kentaurove noge oštricama svojih pandži. Čineći to, vjerojatno je rasporio kentaurovu tetivu jer ovaj osakaćeno padne na tlo. Čak i tada, to veličanstveno stvorenje divlje zamahne prednjim nogama prema protivnikovoj glavi. No, šišmiš-leopard ugleda svoju priliku i zaleti se ispod njih te jednim zamahom razdere kentaurov grkljan iznad same zaštitne čelične košulje. Tada se izvuče ispod lešine nalik, pod svojim izmrljanim krilima, kakvoj hromoj primadoni zaogrnutoj u poderani kožnati plašt.

Kentaur pokuša ustati, a onda se smiri kao pritisnut samom težinom zviždanja odobravanja iz gledališta. Kroz uske rešetke svoje ćelije Javlin je vidio kako mu grkljan krvari, a pluća se uzaludno nadimlju.

— Na što misliš umirući tamo u sjaju sunca? — upita tiho Javlin. On se okrene od mučnog prizora i svog pitanja. Tiho sjedne na klupu i prekriži ruke na prsima.

Kad mu je galama i vika izvana rekla da je počela nova borba, vrata iz hodnika se otvoriše i nečije ruke gurnuše u ćeliju mlado ljudsko biće. Javlinu nije trebalo posebno kazati da će to biti njegov suborac u par-na-par susretu s yillibeethima.

Ali, bila je to djevojka!— Ti si Javlin? — upita ona. — Čula sam za tebe. Moje ime je Awn. Suzdržavao se, nekako, dok su mu se obrve skupile od zurenja u nju.— Znaš li zašto si ovdje?— Ovo će biti moja prva javna borba — odgovori ona.Kosa joj bijaše odrezana kratko kao u muškarca Njena koža bila je preplanula i

tvrda a na lijevoj je ruci nosila jedan zastrašujući, odvratni ožiljak. Držanje joj bijaše, međutim, lako i gipko. Iako cijelo njeno mlado tijelo izgledaše vitko i tvrdo, čak ni debela haljina koja ju je obavijala do sredine bedara nije mogla skratiti njene ženske obline. Nije bila lijepa, ali Javlina ipak zadivi odlučnost njenih usana i hladnoća njenih sivih, nepokolebljivih očiju.

— Jutros sam čuo nekoliko loših vijesti, ali Ik So Baar mi nikada nije spomenuo da će mi natovariti žensku na vrat — promrmlja Javlin.

— Ik vjerojatno nije ni znao. Hoću reći, nije ni znao da sam žena. Reduli su ili bespolni ili dvospolni, osim ako im se posreći da budu koja od rijetkih kraljica Zar ni to ne znaš? Oni ne razlikuju mužjaka od ženke kod ljudi.

Javlin pljune prezirno.— Ti me ne možeš naučiti ničem novom o redulima. I ona pljune.— Ako to znaš, zašto kriviš mene? Ne misliš valjda da se meni sviđa biti

ovdje? Da sam ja tražila da me pridruže velikom Javlinu?Ne odgovorivši joj on se sagne i stane si masirati mišiće potkoljenice. Kako je

bio zasjeo na sredinu klupe, djevojka ostade i dalje stajati. Mirno i uporno ga je promatrala.

— Protiv čega ili protiv koga se borimo? — upita ga kad je ponovo uzgledao prema njoj.

Javlina više ništa nije moglo iznenaditi.— Nisu ti rekli?— Upravo su me jednostavno gurnuli u ovaj par-na-par, kao što su, čini mi

se, i tebe. Pitam te protiv čega se borimo?— Protiv para običnih villibeetha.

SIRIUS 84

Namjerno je ubacio bezbrižnost u svoj odgovor kako bi šok njegovih riječi ispao veći. S istim je razlogom mirno nastavio i masirati svoj drugi list. Jedno afro-pivo bi mu sad bilo i više nego dobrodošlo. Kod ovih ludih kukaca nije postojao pojam jednak onome da su »zatvorenici dobili dobar doručak«. Kad je ispod oka pogledao djevojku, ona je još stajala nepokretno, ali lice joj više nije bilo onako zdravo, preplanule boje.

— Znaš li što su to yillibeethi, curice? — Nije mu odgovorila, pa on nastavi.— Reduli nalikuju nekim zemaljskim kukcima. U svom razvoju prolaze kroz

nekoliko faza, znaš. Ono što zovemo redulima, to je zadnja faza odraslog primjerka. Kod njih je faza larve dosta slična fazi larve kod zemaljske konjske smrti. To je pohlepna, proždrljiva zvijer, svežder. Vodena je i velika. I oklopljena. Zove se yillibeeth. E, protiv toga će nas okovati jedno uz drugo, da se borimo protiv para velikih, gladnih yillibeetha. Umire li ti se jutros, Awn?

Umjesto odgovora, ona okrene glavu od njega i rukom pokrije usta.— Oh, ne! Ne cmizdri mi ovdje, za ime neba! — uzvikne on. Skoči s klupe i

zaurla kroz prozorčić prema hodniku.— Ik So, Ik So, izdajice jedna, vadi tu prokletu ženu odavde! Sjeti se tada gdje je, nabije si usnu zviždaljku u usta i htjede ponovo pozvati

trenera kad li ga Awn dograbi zvučnom pljuskom naličjem dlana preko lica.Stajala je pred njime bijesna poput tigrice.— Ti, bijedno stvorenje, ti, kukavička ispriko od čovjeka! Misliš li da plačem

od straha? Ja ne plačem! Devetnaest sam godina preživjela na ovom prokletom planetu u njihovim prokletim farmama. Bih li sada stajala ovdje da sam plakala? Ne! Ali tugujem jer si ti već poražen, ti, veliki Javlin!

On se namršti buljeći u njene sive oči iz kojih su same munje sijevale.— Ne misliš valjda ozbiljno da si mi ti dorasli par i dovoljno dobra da

izađemo i pobijemo par yillibeetha?— Prokleta tvoja uobraženost, bar sam spremna pokušati!— Ha! — On ponovo gurne zviždaljku u usta i okrene se prema vratima.Ona mu se nasmije gorko, podrugljivo.— Ti si sluga ovim kukcima, zar ne, Javline? Kad bi samo znao kako blesavo

izgledaš s tim lažnim kljunom zabitim u usta...!Zviždaljka ispadne iz Javlinovih razjapljenih čeljusti i ostade visjeti na

lančiću. Šakama stišćući rešetke, Javlin se nagne natrag i pogleda preko ramena djevojku iza sebe.

— Pokušavam otkazati ovaj susret — objasni začuđeno. — Nemoj mi reći da već nisi pokušao. Ja jesam.Na to joj nije mogao ništa odgovoriti. Okrene se natrag prema klupi i sjedne.

Ona se vrati u svoj kut. Oboje prekrižiše ruke na prsima i zagledaše se jedno u drugo.

— Zašto ne virneš u arenu umjesto da tu zuriš u mene? Mogla bi naučiti nekoliko trikova — podbode je on, ali ne dočeka odgovora.

— Reći ću ti što bi vidjela — nastavi on stoga. — Vidjela bi redove gledalaca i ložu s nekim glavonjom. Nikada kraljicom, koliko ja znam, kraljice provode svoje živote pod zemljom liježući jaja brzinom od pedeset u sekundi. Ne baš život u kakvom je uživala nekadašnja aristokracija na Zemlji, zar ne? Ispod glavonjine lože ima jedan crveni stijeg s natpisom na njihovim hijeroglifima. Jednom sam pitao Ik Soa da mi ga prevede. Rekao mi je da znače, u grubom prijevodu, otprilike »Najveća predstava na Zemlji«. Nije ti smiješno?

— Moraš priznati da od nas stvarno prave predstavu.— Ne, nisi shvatila. Vidiš, u stara vremena to je bilo geslo svih cirkuskih

SIRIUS 85

arena na Zemlji. Ali, od kada su osvojili Zemlju, oni su ga primijenili na svoje vlastite ciljeve i potrebe. Njime se hvale svojom pobjedom nad Zemljanima.

— I to je smiješno?— Na neki način. Ne osjećaš li ti priličan stid kad pomisliš da su ovaj planet

koji je vidio rađanje ljudske rase, da su ga pregazili kukci?— Ne osjećam. Reduli su bili ovdje prije mene. Ja sam se ovdje samo rodila.

Ti ne?— Ja ne. Ja sam rođen na Wasingtonu IV. To je krasna planetica. U svemiru

ima na stotine planeta divnih i raznolikih kao što je nekoć bila Zemlja. Ali nekako peče kad pomisliš da ovaj nakot kukaca vlada Zemljom.

— Ako te to toliko smeta, zašto nešto ne poduzmeš?Javlin stisne prste u šake. Treba li početi objašnjavati povijest i ekonomiju

neposredno prije nego moraš izaći da te na komadiće sasiječe ogromna, podivljala stvar s pilama cirkularkama umjesto ruku?

— Bilo bi preskupo za čovječanstvo da ponovo osvoje ovaj planet. Previše umiranja za jedan sentimentalni osjećaj. I pomisli samo na sve one kraljice koje izbacuju jaja vratolomnom brzinom. Ljudi se jednostavno ne razmnožavaju tako mahnito. Čovječanstvo je naučilo prihvaćati činjenice kakve jesu.

Djevojka se nasmije bez veselosti.— To je baš lijepo. Zašto ti ne naučiš prihvatiti činjenicu da si dobio mene?Javlin joj nije mogao odgovoriti ništa. Ona ne bi razumjela da je, čim ju je

ugledao pred sobom, umrla njegova nada da će možda ipak sačuvati život. Za njega, djevojka je bila samo odgovornost, obaveza. Uskoro će i on ležati umirući, izdišući svoje životne sokove u prašinu baš poput onog silnog, mladog kentaura... Samo, kod njega to neće biti prašina.

— Borit ćemo se u vodi dubljoj od pola metra — reče umjesto odgovora. — Znaš to? Yillibeethi je vole. Ali nama će ponešto usporiti brzinu. Možda se utopimo umjesto da nam odgriznu glave.

— Čujem nečije korake u hodniku. Možda je naš oružar — primijeti ona hladno.

— Jesi li čula što sam rekao?— Ne očekuješ valjda stvarno da ćeš poginuti, Javline?Rešetke spadoše s vanjske strane vrtiju prema hodniku i vrata se otvoriše. U

njihovom okviru zastade čuvar. Ik So Baar nije se pojavio kao što je to obično znao učiniti. Stvorenje im dobaci njihove oklope i oružje i povuče se zatvarajući vrata za sobom. Javlina nikada nije prestalo čuditi to što ovi veliki, glupi balvani od radnika ipak imaju inteligenciju.

Javlin ustade da si pokupi uniformu. Djevojčina mu se učini tako lagana i mala! On je podiže značajno pogledavajući s uniforme prema njenoj vlasnici.

— Hvala — prihvati je ona.— Izgleda tako mala i nova.— Ne treba mi ništa težeg.— Borila si se već u njoj?— Dva putaNije je morao pitati je li pobijedila.— Onda da se odjenemo. Znat ćemo kad budu spremni za naš nastup. Cut

ćemo kako se arena puni vodom. Vjerojatno nas čuvaju za događaj dana upravo prije podneva.

— Nisam znala za pola metra vode.— Plaši te?— Ne. Dobar sam plivač. Plivala sam loveći ribu na robovskoj farmi.

SIRIUS 86

— Lovila si ribu golim rukama?— Ne. Treba zaroniti i probosti je oštrim kamenom. Treba malo vježbe prije

nego uspiješ. — Bilo je to jedno od zadovoljstava kojih se sjećao. A ona je zaista plivala u

jednoj od Zemljinih rijeka! Javlin se zateče kako joj se smiješi u lice.— Kuća Ika Soa je u pustinji — reče s namjernom hladnoćom u glasu. — U

svakom slučaju, u areni nećeš moći plivati. Pola metra blatne, smrdljive vode ne pomaže nikome. I bit ćeš prikovana uza me metar i nešto dugim lancem.

— Obucimo onda naše oklope, pa mi ispričaj sve što znaš o takvim borbama. Možda možemo napraviti kakav ratni plan.

Dok si je Javlin pričvršćivao štitnike za ramena i prsa, Awn si odveže pojas i povuče haljinu preko glave. Ispod je imala samo iznošene i otrcane bijele gaće. Ne obazirući se na nj, onda počne i njih skidati.

Javlin se zabulji u djevojku iznenađeno i sa zadovoljstvom. Već godinama nije prišao ni blizu kakvoj ženi. A ova ovdje, da, ova je uz to bila i lijepa tijela.

— Zašto to radiš? — upita jedva prepoznavajući svoj vlastiti glas.— Što smo lakše obučeni, to će nam biti bolje u vodi. Zar se ti nećeš

razodjenuti?Javlin odmahne glavom. Gotovo pocrvenjevši, on si nekako uspije prikopčati

ostatak svoje opreme. Barem ona neće izgledati tako razorno kad si navuče štitnike za prsa i oklopnu suknjicu. Provjeri zatim svoj dugi i kratki mač, gurnuvši jednog u lijevi tok za pasom, a drugog u desni. Bili su to dobri mačevi koje su redulski kovači iskovali prema zahtjevima i uputstvima Zemljana. Kad se ponovo okrenuo prema Awn, ona je već bila potpuno opremljena.

Klimnuvši s odobravanjem on joj ponudi mjesto kraj sebe na klupi. Kad su zazvečali oružjem jedno o drugo, oboje su se morali nasmiješiti.

U areni završi još jedna borba. Bodrenje i klicanje dopre do njih kroz rešetke. — Žao mi je što si upala u ovo — reče on pažljivo.— Imam sreće što sam upala uz tebe — odvrati ona glasom koji nije bio baš

potpuno miran, ali kojim za tren uspije ovladati. — Nije li to šum vode?Javlin ga je čuo već maloprije. Neprirodna tišina i muk spusti se nad onu

veliku, neljudsku gomilu u cirkusu dok su gledali kako se tekućina ulijeva u borilište. Za njih ona nesumnjivo ima ogromno emocionalno značenje jer su svi oni u vodi živjeli nekoliko godina u prethodnoj fazi svojih života.

— Imaju gumene cijevi širokih otvora — reče Javlin. I njegov glas na tren nekontrolirano zadrhti. — Arena se puni priličnom brzinom.

— Daj da onda napravimo neki plan napada. Te stvari, ti yillibeethi, moraju imati neke slabe točke.

— I jake! Njih se moraš čuvati.— Ja ne mislim tako. Treba napasti njihove slabe točke. Imat ćemo i previše

posla braneći se od jakih. Yillibeethi imaju duga, člankovita siva tjelesa od nekih dvadesetak članaka. Bar mi se čini. Svaki od njih zaštićen je ljušturom ili nečim jednako tvrdim. Na svakom članku imaju po par nogu opremljen češljevima oštrim poput britve. Na zadnjem i prednjem dijelu imaju noge koje djeluju poput pila kod neke vrste kukaca, a mogu prerezati sve čega se dotaknu. A moraš računati i na njihove čeljusti, naravno.

Čuvar se vrati k njima. Njegova ticala provire kroz rešetke, a onda on otključa vrata i ude. Sa sobom je nosio lanac dug koliko ćelija bijaše široka. Ni Javlin ni Awn se nisu odupirali dok ih je okivao jedno za drugo zaključavajući narukvice lanca Javlinu na desnu, a Awni na lijevu ruku.

— Tako znači — promrmlja ona zureći u lanac. — Ne čini mi se da

SIRIUS 87

yillibeethi imaju mnogo slabosti. Mogu li oni svojim pilama prerezati naše mačeve?

— I te kako mogu.— Onda mogu prerezati i ovaj lanac. Ako uspijemo da ga presijeku blizu

jednog od naših zapešća, ono drugo dobilo bi bolje oružje na daljinu nego što je mač. Udarac u glavu krajem tog lanca neće baš popraviti njihovu brzinu. Koliko su u stvari brzi?

— Pile im oduzimaju najviše od njihove brzine. Nisu ni približno brzi poput redula. Ne, prije bi se moglo reći da se kreću prilično tromo i polagano. A i činjenica da će i njihov par biti spojen jednako kao i mi trebala bi pomoći nama.

— Kako će biti svezani?— Za srednje noge.— To im, znači, ostavlja manji luk razaranja nego da su svezani za prednje

ili zadnje noge. Ipak ćemo mi doći glave tim zvijerima, Javline! Kakav je to ubilački, krvožedni nagon u tim stvorenjima koja stavljaju svoj vlastiti podmladak, svoje potomstvo, u arenu za javnu zabavu!?

Javlin se nasmije.— Bi li ti imala ikakve osjećaje za svoje vlastito potomstvo da imaš milijun

beba?— To ću ti reći kad dobijem prvu od njih. Točnije, ako dobijem prvu od tog

milijuna.Svojim dlanom on pokrije njene skupljene u krilu.— Nema ako. Jasno da ćemo zatući one proklete ličinke, nemaj straha.— Kad im podmetnemo lanac da ga prerezu, onaj kojemu ostane dulji dio

napada njime glavu bliže životinje, a drugi odbija napad druge zvijeri. Je li tako?— Točno tako.Na drugim se vratima pojavi redul-radnik, na vratima prema areni. Otvori ih i

stade uza njih sa zapaljenom bakljom u kliještima spreman da ih plamenom potjera u borilište ako se ne pojave svojevoljno.

— Došlo je, znači, vrijeme — reče Awn. Najednom se okrene k njemu i zagrli ga.

— Izađimo onda ponosno, draga promrmlja on.Zajedno, pridržavajući lanac između sebe, njih dvoje lakim trkačkim korakom

pođoše prema sredini borilišta. Dva su yillibeetha izlazila s njegove druge strane valjajući se i pljuskajući kroz blato. Rulja u gledalištu izvi se prema modrom nebu Zemlje zviždeći iz petnih žila. Oni nisu ni sanjali što muškarac i žena mogu zajedno. Došao je tren da to doznaju.

Prevela Zvijezdana Vlahović Objavljeno posredstvom GPA, München

Karl Edward Wagner & David Drake

Ubojica

SIRIUS 88

Wagnerova i Drakeova priča još je jedna varijanta borbe protiv krvoločnog aliena na Zemlji. Zanimljivost je smještanje radnje u drevni Rim i sukobljavanje jednog domaćeg krvoloka ubojici sa

zvijezda.

z sivih, nisko obješenih oblaka ponovo je stalo kišiti, a vlažni vonj životinja vješao se o kišne kapi. Jedna hijena zajauće bolno i tugaljivo sa svojim suhim ravnicama koje više nikada neće vidjeti. Lycon je začuje bez sažaljenja ili

suosjećanja. Neka si razdere pluća ovdje i sada u Brundisiumu ili nek pogine kasnije u kojoj od rimskih arena! Sjeti se Etiopljanke koja je živjela još cijela tri dana nakon što ju je jedna hijena raskomadala. Beskrajno milosrdnije i bolje bi bilo da nisu otjerali hijenu prije nego joj je uspjela sasvim proždrijeti utrobu.

I— Da bar kiša prestane — požali se Vonones, trgovac iz Armenije čije

debeljuškasto lice bijaše tmurno poput neveselog neba nad njima — Mnoge od ovih zvijeri će mi inače pocrkati, a onda sam na ničem. U Rimu plaćaju samo ono što im nabavim, ali ja tebi moram platiti tvoje bez obzira na sve.

»Zato sam ja lovac, a ti preprodavač«, mrgodno sijevne Lyconovim mislima bez mnogo suosjećanja za trgovca.

— Pa, nećeš propasti — reče glasno. — Ne uz cijenu koju ti plaćaš. Cijeli ovaj tovar ne stoji te ni petinu onoga što će ti donijeti u Rimu.

Tigar, čije je bijesno, prigušeno režanje povremeno znalo probiti kroz ono

SIRIUS 89

neprestano, bezlično komešanje i metež ostalih životinja, zariče najednom iz puna grla duboko i stravično. Lycon i Armenac začuše kako se njegovo teško tijelo baca na rešetke njegova kaveza. Vonones klimne u njegovom pravcu.

— Tamo je primjerak kojeg ne bih ničim mogao nadomjestiti — reče.— Koji? Tigar? — upita Lycon, a u glasu mu se odrazi iznenađenje. —

Priznajem da je on najveći kojeg sam ja ikada ulovio, ali pokupio sam s njime još dvojicu koji su gotovo isto toliko veličanstveni.

— Ne, ne mislim na tigra — progunđa Vonones. — Mislim na stvar na koju on reži. Dođi. Pokazat ću ti. Možda mi ti možeš reći o čemu se radi.

Armenac si na glavu natače svoj pusteni šešir široka oboda i pomno se zamota u ogrtač protiv dosadne, sipljive kišice. Lycon pođe za njim gotovo ni ne primjećujući kišu čije su se kapi poput sitnih zrnaca zaustavljale na njegovoj kratko podšišanoj, štrcavoj crnoj kosi. U svojim je mladim danima on bio izviđač plaćenik, prije nego mu se smučilo klati barbarske neprijatelje rimske toliko da se radije okrenuo lovu divljih zvijeri za njegove arene. Dvadesetak godina na otvorenim, divljim prostranstvima očvrslo ga je i ogrubjelo kako na vrijeme, tako i na sve ostalo.

Prema samim je životinjama osjećao jedino profesionalnu brigu i ništa više. Prolazeći kraj drvenog kaveza s desetak grivastih babuna, on se namršti i zaustavi trgovca.

— Premjestio bih ih u željezni kavez da sam na tvom mjestu — upozori ga. Pregrist će vezove na ovome i imat ćeš vraškog posla da ih ponovo pohvataš.

— Prenatrpani smo — uzrujano mu odvrati Armenac. — Morao sam ih strpati ovamo. Jedino mi je to preostalo nakon što ste mi istovremeno stigli i ti sa svojim tovarom i miješana pošiljka s Dunava. No, ne brini, premjestit ću ih sutra kad raspodijelim stvari za Rim.

Zvijeri su režale i bacale se na ljude dok su prolazili onim gustim labirintom kaveza. Većina ih bijaše umrljana vlastitim izmetom i ostalom prljavštinom, a krzna, tamo gdje su još opće provirivala ispod tih skrutnutih naslaga, bijahu istrošena i bez sjaja. Leopard sklupčan u kutu svog kaveza podsjeti Lycona na istu takvu veliku mačku koju je jednom na silu hranio i spasio joj život. Bila je to veličanstvena pjegava smeđa zvijer koju je napol izgladnjelu kupio od nekog divljeg sela u planinama Indije. Četvorica njegovih ljudi su je morali držati dok joj je on štapom trpao komade sirova mesa u grkljan. A sada je taj gipki ubojica bio caričina omiljena igračka koju su njene ropkinje hranile odabranim komadićima iz srebrnih tanjura

— Evo, tu smo — upozori ga Vonones pokazujući na niski, četvrtasti čelični kavez.

Stvorenje iz njega zurilo je u njih dvojicu ni najmanje pažnje ne obraćajući bijesnom nastojanju tigra da ga dograbi onom moćnom šapom preko malog razmaka koji ih je dijelio.

— To je neka vrsta divljeg čovjeka! — uzvikne Lycon na prvi pogled.— Besmislica! — frkne Vonones. — Pogleda malo bolje one sićušne

ljuskice, kao krljušti, i te pandže! Možda negdje i postoji kakva rasa plave kože, ali ova stvar nije ništa više čovjek nego što je i mandril čovjek!

Nakon onog prvog zbunjenog pogleda, Lycon se morao složiti s njime. Uistinu, ono stvorenje je izgledalo daleko manje ljudsko nego bi to bio mandril kojemu je pak donekle nalikovalo. Vjerojatno je najviše zbog onih golih, bezdlakih udova i pomislio u prvi tren da se radi o čovjeku, zbog toga kao i zbog izraza zloće i razuma u njegovom krutom, nepomičnom pogledu. Ali, lovac na rijetke primjerke nikada nije vidio ništa slično, čak ni nakon dvadeset godina profesionalnog lova na

SIRIUS 90

granicama poznatoga svijeta. Lycon čak ne bi mogao sa sigurnošću reći radi li se o sisavcu ili gmazu. Tijelo mu bijaše prekriveno sitnim ljuskama, a i vonjao je na onaj oštar trpak način poput gmaza. No, položaj kojeg je zauzelo to stvorenje i njegove kretnje bijahu nalik pokretima velikih mačaka. Poput majmuna, stvorenje se je moglo uspraviti i hodati na stražnjim nogama. Tada bi otprilike dosegao visinu čovjeka. Lice mu bijaše nalik mačjem, niska ćela i slabo razvijene vilice. Plosnata glava bez ušiju pružala se naprijed na zmijolikom vratu. Oči toga stvorenja zurile su ravno naprijed pune ljudske snage i čvrstine, ali njihove zjenice bijahu uzane i okomite, s opnama koje su ih štitile brzim treptanjem.

— I to je stiglo s Dunava? — upita u sve većem čudu.— Tako je. Stigla je velika pošiljka medvjeda i turova koju je jedan od mojih

agenata nabavio od Sarmata. I ta je stvar doputovala s njima. Jedino što znam je ono što mi je Dama napisao u popratnom pismu: da je grupa sarmatskih ratnika lutalica vidjela kako je vrh jednog brežuljka eksplodirao. Našli su ga kad su pošli pogledati što se događa.

— Vrh brežuljka koji je eksplodirao?!— Napisao je samo toliko — slegne trgovac ramenima. Neko je vrijeme

Lycon šutke proučavao kavez pred sobom.— Zašto si bravu zalio olovom umjesto da je zaključaš lancem i lokotom? —

upita najzad.— Tako je stigao — objasni Vonones. Morat ću obiti vrata i postaviti pravu

bravu prije nego ga pošaljem na put sutra ili će oni glupani u Rimu razbiti dobar kavez, a ja neću vidjeti ni dinarčića odštete. Valjda Sarmati nemaju lokota. Čak me je začudilo i da imaju čelični kavez!

Lycon se namršti, a način na koji mu je zvijer postojano i nepokolebljivo uzvraćala pogled nije mu se ni najmanje svidio.

— Te njegove oči — promrmlja napokon svjestan nelagode što raste. — Da bar svi moji ljudi izgledaju tako bistro!

— I moji također — spremno se složi Vonones. — O, ni najmanje ne sumnjam u to da je lukaviji nego što bi to obična živina smjela biti, ali ipak teško da ga možemo smatrati čovjekom. Jesi li mu vidio kandže? Sad ih je uvukao, ali... Gledaj!

Stvorenje u kavezu se protegne i raširi pandže. Ili su to bile ruke? Kosti mu iskočiše, tanke i krhke, ali su kao i sami udovi nagoviještali zastrašujuću, poput dijamanta neslomljivu čvrstoću. Kristalno sjajne pandže ispružiše se možda kojih šest, sedam centimetara tako oštre da je izgledalo da se njihovi vršci, tako tanko zašiljeni, gube u zrak. Nijedno divlje stvorenje ne bi smjelo imati tako pažljivo uređene kandže. Usne te zvijeri razvukoše se u paklensko cerenje otkrivajući zube šiljaste i oštre poput igala.

— Hermese! — promrmlja Lycon skrećući pogled.U onim očima ugledao je sjaj krvožedi, blistaj krvoloka, nešto iznad i više od

prirodne divljine. Gledajući ih, Lycon se sjeti centuriona čije su oči imale isti takav pogled, jednog malog, neuglednog čovječuljka koji je poubijao preko stotinu žena i djece za napada na jedno germansko selo.

— Čemu će suprotstaviti ovo stvorenje? — upita iznenada Vonones slegne ramenima.

— Ne znam točno. Kupac nije rekao mnogo, osim da mu se ne sviđa izgled ovog stvora.

— Zamjeraš mu?— Pa? On ti trebao upravljati borbama zvijeri, a ne natjecanjem ljepotica.

Ako hoće lijepe stvari, trebao je naručiti gazele. Za arenu, kako sam mu rekao, ova

SIRIUS 91

stvar pred nama je savršena. I prava novost. Ali taj nitkov tvrdi da mu se ne sviđa pomisao da to stvorenje čuva do predstave, pa sam morao spustiti cijenu u bescjenje da mi ga otkupi. Pomisli samo!

— Pa što ti je došlo? — nasmije se Lycon pomalo zlurado i podrugljivo. — Zar se i tebi sviđa tako malo da ćeš ga se riješiti i po cijenu žrtve?

— Teško da ćeš to doživjeti od mene! — podrugne se i trgovac. — Životinje su životinje, a posao je posao. Ali ja trenutno na rukama imam i stotinjak drugih zvijeri, a one ga ni najmanje ne vole. Pogledaj samo tigra. Cijeli dan i cijelu noć pokušava se dokopati toga stvorenja. Čak si je slomio jedan zub o rešetke! Vjerojatno vonja tako da ga sve životinje mrze. Ne, morat ću se pod hitno riješiti toga stvorenja.

Lycon ponovo obrati svoju pažnju na razbješnjelog tigra. Ta je velika mačka ubila jednog, a doživotno osakatila drugog od njegovih ljudi prije nego su je uspjeli zatvoriti u siguran kavez. Ali, čak je i tigrov bijes zbog zatvaranja blijedio pred ovom odlučnom mahnitošću, pred ovom tvrdom namjerom da se dokopa Vononesove neobične nabavke.

— Pa, prepuštam ga tebi — reče najzad lovac odustajući od pokušaja da odgonetne tajnu. — Sutra ću doći po svoj novac, a ti nastoj ostati izvan dohvata pandži toga stvorenja bar do tad.

• • •— Mogao si nastaviti tim poslom uvjeravao ga je Vulpes. — Mogao si se

obogatiti u areni.Lycon otkine komad kruha i zamoči ga u masni sok pečenke.— A mogo sam i poginuti — reče — ili ostati bogalj za cijeli život.Smjesta požali svoje nespretne riječi, no njegov se domaćin samo nasmije.

Vlasnik te male krčmice je umjesto lijeve ruke imao tek bartljak, a činjenica što je uopće hodao bila je sama po sebi najbolji dokaz njegove čvrstoće i otpornosti. Lycon ga je vidio nakon što su ga izvukli iz olupine njegovih kočija. Liječnici su sumnjali da će dočekati iduće jutro, ali to je bilo prije dvadest i pet godina.

— Ne, mene je srušila moja vlastita glupost — reče Vulpes. — Ili pohlepa. Znao sam dobro kakvi su mi izgledi da se probijem na onom zavoju, ali morao sam pokušati ako nisam htio izgubiti utrku. Pa, na kraju krajeva, imao sam i sreće. Preživio sam, a već sam skupio dovoljno od svojih ostalih pobjeda da si otvorim mali vinaru. Eto, snalazim se nekako.

— Ali ti — doda on nakon trena šutnje upirući prstom u Lyconovo lice obraslo oštrom strnjikom već prosijede brade — ti si bio predobar, prepametan. Mogao si se obogatiti. Trebalo ti je još samo nekoliko godina. S mačem si bio bolji od ikoga tko je ikada stupio nogom na tlo arene i znao si se držati na uzdi. I bio si brz. Sve te godine koje si proveo u borbi protiv barbara su te očvrsnule i izvježbale. Za razliku od ovih teturavih, nespretnih grubijana koje publika danas obožava, te kukavičke robove i mesnate kladine koji su zanat ispekli u mračnim pokrajnim uličicama! Stavi veterana iz ratova naspram smeću te vrste i samo čekaj da vidiš koga će izvući za pete iz arene!

Vulpes proguta nadušak kupu svoje vlastite robe i ratoborno i divlje se obazre po svojoj krčmici. No, nitko od njegovih malobrojnih gostiju ne obrati na nj ni najmanje pažnje.

Ojađeno i sa žaljenjem je Lycon šutke gledao kako njegov domaćin ponovo natače vino u glinene kupe i miješa ga s vodom. Poželi da mu prijatelj prestane prekapati po starim uspomenama. Vulpes, primijeti on, je malo po malo počeo postajati trbušast i crven u ulicu, sličan vinskim mjehovima koje je prodavao u svojoj krčmici. A ni on sam, Lycon prijeđe dlanom preko svoje kratko ošišane

SIRIUS 92

kose, više nije bio mlad kao nekad. Makar, s druge strane, on je zadržao svoju snagu, gipkost i dobro tjelesno ustrojstvo. Ali ni Vulpesa nije mogao kriviti zbog premalo kretanja i održavanja snage!

Visok za Grka, Lycon je s godinama postao samo vitkiji i tvrđi. Njegovo je lice još imalo onu istu mrgodnu oštrinu, nalikujući sve više uštavljenoj koži tijesno napetoj preko pravilnih i oštrih kostiju. Živost duha i bistrina uma nisu izgubili ništa od svoje snage kako se je sve više Lycon primicao pedesetoj. Njegovi su ljudi još voljeli prepričavati ono o putovanju od prije nekoliko godina kad je njegovao na palubi lađe sjevernog medvjeda dok su se valovi prelijevali preko njih ostavljajući tanki ledeni pokrov svaki put kad bi se povukli.

— Ali tebe je, moj grčki mislioče nastavi Vulpes brbljati tebi je arena jednostavno dosadila. Samo si okrenuo leda i pobrao se. Skitaš se i klatiš po najzabitijim kutcima svijeta već... zar ima već više od dvadeset godina? Stavljaš život na kocku da nabaviš divlje zvijeri koje jedva da ti pokriju troškove kad ih konačno prodaš. A tako bi lagodno mogao živjeti u vili u predgrađu Rima!

— Možda mi se ovo više sviđa pobuni se najzad Lycon. Pokuša odgurnuti sjećanje na pijesak i miris krvi i zvuk smrti i poput

oceanskih valova zaglušni urlik gomile koja je klicala gledajući kako ljudi umiru za njihovu zabavu i zadovoljstvo.

Ovoga puta Vulpes gotovo da i nije ulivao vode u vino.— Možda sam baš to htio promrmlja Lycon.— Možda si baš to htio! prezirno frkne Vulpes. Pa što ti zapravo hoćeš, moj

zlovoljni Grku?— Sam sam svoj gazda. Možda nisam bogat, ali sam vidio zemlje o kojima

Odisej nije ni sanjao i hvatao zvijeri čudnije od onih za kojima je božica lova ikada odapela svoju strijelu.

— Oh, nazdravimo pustolovini! — dobroćudno mu se naruga Vulpes i kucne svojom čašom glasno o njegovu.

Lycon se rastreseno nasmiješi sjetivši se najednom plavog stvorenja u vononesovom kavezu.

— I ja sam mislilac — objavi najednom Vulpes sa svom uznositošću pripitog čovjeka. — Vino i sjedenje na vlastitoj stražnjici po cio dan čine od dobrog Rimljanina jednako tako velikog mislioca kao što to može biti tamo neko grčko potucalo i sakupljač zvijeri.

Ponovo pozivajući na piće podiže čašu prema Lyconu.— A tebe, moj prijatelju, privlači ono smrtonosno, onaj trag, ona crta ubojice

u svima nama. Možeš poricati koliko hoćeš, ali ona postoji. Mogao si saditi masline ili se baviti kiparstvom. Ali ne, ti izabireš vojsku, zatim arenu, zatim što? Je li ti prisjelo ubijanje? Ne, samo ti je dosadio laki plijen. Tako sada provodiš dane nadmećući se i hvatajući najdivljije zvijeri poznatih zemalja!.. Ali ne možeš pobjeći od svoje opčinjenosti ubojicom, prijatelju Lycone. Da ti kažem zašto? Zato jer, bez obzira kako žusto i odvažno to niječeš, u svojoj vlastitoj duši nosiš i ti sam crtu ubojice!

— Nazdravimo rimskom mislilaštvu — podiže Lycon čašu s mrkim podsmijehom na usnama.

• • •Lycon je s Vononesom surađivao već mnogo godina, a debeli je Armenijanac

bio jedan od šačice ljudi koje je smatrao i prijateljima. Pošten u granicama razumnog očekivanja, iako i lukav i prepreden u poslovima, Vonones je plaćao novcem pune težine, a bio je poznat i po tome što je uz cijenu isplaćivao i nagradu ako bi mu nabavljač donio štogod izuzetno. Pa ipak, nakon cijele noći pijančevanja

SIRIUS 93

s Vulpesom, Lycon nije bio baš presretan kad mu je trgovac upao u sobu dobrano prije podneva probudivši njega i zasmetavši petoricu drugih putnika.

— Što te je za ime razbludnih blizanaca spopalo da me budši u ovo doba?! — zareži Lycon i sam se iznenadivši kad ugleda danje svjetlo. — Rekao sam ti da ću ja doći po novac kasnije k tebi.

— Ne, ne radi se o tome! — zastenje Vonones tresući ga za rame. — Dodi, Lycone! Moraš mi pomoći!

Lycon mu istrže ruku iz nervoznih prstiju i uspentra se na noge. Netko prokle njihovo komešanje i nabaci se sandalom na njih.

— U redu, dobro — zijevne lovac. — Izađimo i pustimo ljude da spavaju.Stepenice su zaudarale na smeće i otpad. Zadah podsjeti Lycona na vonj

Vononesovih kaveza sa zvijerima na onaj kiseli smrad koji nastaje kod previše ljudi živi predugo među skučenim zidovima. Same stepenice zaposjeli su prosjaci, nemajući drugoga skloništa i krova nad glavom. S vremena na vrijeme bi upravitelj zgrade platio stražarima da ih izbace odande na ulicu. A oni koji su si mogli platiti dio sobe bili su tek neznatno čišći od prosjaka

— Dovraga Vonones! O čemu se radi? — pobuni se Lycon dok ga je pomahnitali Armenijanac ponovo grabio za ruku vukući ga naprijed.

— Vani! Ne mogu... Ona mi je životinja pobjegla. Ona plava.— Pa — pokuša ga smiriti Lycon razumno — rekao si mi da nisi puno platio

za nju, a to znači i da nisi tako puno izgubio. U svakom slučaju, kakve veze to ima sa mnom?

No, Vonones samo čvrsto stisne usta i nastavi vući Lycona niza stepenice i dalje na popločenu ulicu gdje ga je čekalo osam nosača s njegovom nosiljkom. Tu on gurne Lycona unutra i brižljivo navuče zastore prije nego progovori tihim, uzbuđenim glasom.

— Ne usuđujem se dopustiti da vijest procuri! Lycone, zvijer mi je pobjegla samo nekoliko kilometara izvan grada. Sada luta na jednom posjedu, to znači na stotine malih zemljišnih parcela koju svaku obraduje po jedna naseljena obitelj. .

— Pa?— Posjed je imperatorovo vlasništvo, a ona je plava zvijer ubila jednog

seljaka ni par minuta nakon što je pobjegla! Moraš mi pomoći da je uhvatimo prije nego se dogodi nešto još gore!

— Hermese! — tiho prokle Lycon shvativši zašto je gubitak te jedne životinje pretvorio prefriganog trgovca u bijednu, dršćuću olupinu. — Kako se oslobodila?

— To i jest ono najgore — zacvili Vonones. — Nekako je otključala kavez. Ja sam osobno provjerio sve lokote prije nego je karavana krenula. Ali nitko mi neće to povjerovati. Svi će reći da sam bio nepažljiv i da nisam dobro zatvorio kavez. A ako car dozna da po jednom od njegovih posjeda hara...

— Domicijan pokazuje svoje nezadovoljstvo na veoma zanimljive načine — ozbiljno završi trgovčevu misao Lycon. — Jesi li siguran da već nije prekasno da se cijela stvar zataška?

Vonones je teškom mukom i junačkim naporom zadržavao mir.— Zasad je to u redu. Nadzornik nema ništa više volje pričati o tome nego

što je ja imam da se priča pročuje. I on dobro poznaje carevu ćud. Ali, čak i ono što on može prikriti ima granice i ja... Neće trebati puno više od onoga što se dogodilo seljaku da dosegne i prijeđe te granice. Moraš mi ponovo uhvatiti tu zvijer, Lycone!

— U redu — nenadano odluči Lycon.Znao je da zalazi u vode koje bi mogle oluju Domicijanova bijesa svaliti na

SIRIUS 94

sve koji se zateknu u blizini. No, njegov glas bijaše ispunjen uzbuđenjem.— Vodi me na mjesto s kojeg je životinja pobjeglaKaravana je još stajala onako razvučena po cesti kad su stigli do nje u

Vononesovoj, sada sasvim blatnoj nosiljci. Bilo je u njoj tridesetak kola od kojih većina bijaše natovarena samo jednim kavezom kako bi se izbjegle tučnjave kroz rešetke. Usprkos vjetru, kiši i komešanju, životinje su izgledale nemirnije nego u Vononesovom skladištu. Možda je za to postojao razlog. Treći kavez odostrag zjapio je prazan i otvoren.

Lycon zakorači između dva kaveza, a onda se munjevito sagne kad jedna šapa s ispruženim pandžama sune kroz zrak prema njemu. Veliki tigar razočarano zareži i pogrbi se natrag u svom kavezu.

Lycon gotovo u nevjerici još jednom pogleda svoju vlastitu ruku da se uvjeri da je zaista ostala na ramenu.

— Ovoga se moraš paziti — upozori Vononesa. — Taj je bio ljudožder još kad smo ga uhvatili, i to po vlastitom izboru, a ne zato što bi bio star ili hrom ili nesposoban hvatati drugi plijen. Kad ga puste u arenu, navalit će na bilo što što se tamo nade.

— Možda — rastreseno promrmlja trgovac. — Ali ja bih radije o onoj plavoj zvijeri. Nikad nisam vidio ništa što bi uspjelo tako neizostavno i sigurno pobuditi ubilački nagon u svakoj zvijeri, bez izuzetka, koja mu se nađe u blizini. Upravo ih navodi u ubilački bijes. Možda je njegov miris kriv za to, ali ponekad bih se mogao zakleti da ih nekako muči i izaziva

Lycon neodređeno klimne glavom, ali ne reče ništa.— Misliš da bih mogao pustiti ostatak karavane dalje? — upita Vonones

zabrinuto. — Samo privlače pažnju ovako nasred ceste.— Makni ih s ceste koliko god možeš — zamišljeno će Lycon — i svakako

razvuci niz kola. Ali ih nemoj pustiti predaleko jer će mi trebati nekoliko ljudi za hvatanje. Ti nemaš lovačke pse, zar ne?

Vonones odmahne svojom proćelavom glavom.— Ne, ne bavim se često psima. Postoji, međutim, jedan mali čopor u

Brundiziumu za njihovu ovdašnju arenu. Poznajem čovjeka koji ih ima i mislim da će mi ih poslati još prije podneva ako ga zamolim.

— Onda to i učini — prihvati Lycon. — Najlakše će biti stjerati zvijer u procjep i jednostavno pustiti pse da je rastrgaju. Ili ih možda ipak uspijemo odvući na vrijeme i spasiti dovoljno da je prodaš nekome u Rimu.

— Ne brini o prodaji — grozničavo će Vonones. — Samo je ti uhvati! — No, Lycon je već razgledavao lokot na praznom kavezu. Vrlo očito je bilo da nije ni oštećen, ni slomljen. Na njemu je bilo tek nekoliko sitnih ogrebotinica.

— Nije li koji od tvojih ljudi umiješan u ovo?— Ozbiljno me to pitaš? Ni oni ne podnose zvijer ništa bolje od mojih

životinja!— Vononese, ja mislim da je on otvorio lokot svojim kandžama.Armenijanćevo lice jasno je pokazalo koliko se trgovcu smučilo od takve

pomisli.Na kojih sedam metara udaljenosti od kola nalazili su se prvi tragovi zvijeri u

blatnoj zemlji, utisnuti duboko u žitno polje kraj ceste. Na crnoj zemlji njihov je otisak bio isto toliko tajanstven i neodgonetljiv kao i sama životinja koja ih je ostavila. Ipak, Lyconu su više nalikovali na otiske gmaza, nego ptice. Dugi palci vodili su prema uzanom, povijenom svodu stopala s debelom, mamuzastom petom.

— Primijetio sam da nešto nije u redu — objasni mu uznemireni vozač idućih kola — tek kad je ta plava stvar sasvim iznenada izletjela, sunula, iz svog

SIRIUS 95

kaveza i skočila u polje. Pa isto tako lako mogla se je baciti na mene, a gdje bih onda sada ja bio, to te ja pitam!

Lycon mu ne odgovori, niti je on očekivao odgovora.— Vononese, ti imaš nekoliko strijelaca u karavanu, zar ne?— Da ali nisu mogli učiniti ništa Sve se odigralo previše nenadano i

neočekivano. Onaj na kraju odapeo je strelicu na mjesto gdje se žito zatalasalo, ali u stvari nije imao mete pred sobom. Da se bar ta zvijer okrenula protiv karavane umjesto što je pobjegla kroz polja i živice! Moji bi je strijelci u tom slučaju zasigurno sredili i ja ne bih bio u takvom sosu. Lycone, to stvorenje je ubojica! Ako nam umakne...

— No, dobro, smiri se — zastruže lovac. — Nećeš nikome pomoći ako sada izgubiš glavu.

Lycon se uspravi s mjesta gdje je dotle proučavao tragove i obazre se oko sebe.

— Nećeš ni ti biti tako samopouzdan kad vidiš što je učinilo od onog seljaka — dobaci mu Vonones.

Seljakova kuća bila je kolibica nalik košnici, bez prozora, spletena od šiblja i blata, podignuta na rubu parcele koju je obrađivao. Skutreno jedno do drugog, na njenim je vratima njegovo troje djece nepomično promatralo dolazak stranaca zatravljeno hladnom kišicom i očevom smrću.

Seljak je ležao kojih desetak metara dalje u polju. Kosa je pala nekoliko koraka od njegova tijela a njena je čelična oštrica bila čista i neumrljana. Prazno zaprepašenje još se odražavalo u njegovim staklastim očima Iznenadni, razdorni potez pandži onoga stvorenja rasporio je čovjeku utrobu potpuno i divljački. Ostao je ležati na leđima u mlaki svoje vlastite krvi i crijeva, a gole rebrene kosti stravično su mu stršale iz otvorene prsne šupljine.

Lycon obrati pažnju na komadiće mesa razbacane po brazdama.— Cime si ga hranio u stovarištu? — upita— Isto kao i ostale mesoždere — potresno i drhtavo odgovori Vonones. —

Ostacima govedine i dijelovima životinja koje su mi pocrkale. Nije mi se činio izbirljiv.

— Pa ako ga uspijemo uhvatiti živog, znat ćeš što zaista voli — reče Lycon mračno. Vidiš li gdje ikakav trag jetre ovog čovjeka?

Vonones s mukom proguta slinu i prestravljeno se zabulji u leš na zemlji. Strijelci kraj kojih su se jednako nelagodno ogledali na sve strane sa strelicama umetnutim u tetive svojih lukova

Lycon, koji je očima pratio tragove dokle je dopirala vidljivost u neravnom polju, najednom se namršti.

— Od čega je tetiva tvoga luka? upita najbližeg strijelca— Od crijeva — odvrati ovaj trepnuvši zbunjeno. Lycon s gađenjem prokle.— Po ovoj kiši crijevo će se rastegnuti kao sučeva čast! Vononese, moramo

nabaviti koplja i lukove s tetivama od navoštene konjske dlake prije nego išta poduzmemo. Ne želim završiti na leđima s utrobom oko sebe i ovako blesavim izrazom na licu poput ovog jadnika pred nama!

Lycon je izabrao tucet Vononesovih ljudi da s njime pođu za psima. Nakon toga, satima se nije desilo ništa, samo što se Vononese pjenio i uzrujano šetkarao pokraj kola. Sada kad mu se činilo da će se nekako izvući iz nevolje, bolesni Armenijančev strah ustupi mjesto nestrpljenju.

Negdje sredinom poslijepodneva pojaviše se trošna seljačka kola s parom olinjalih mazgi umjesto zaprege. Na kočijaškom sjedalu sjedio je koščati Talijan sa sjevera, a po kratkom biču i kožnim narukvicama na podlakticama obiju ruku bilo

SIRIUS 96

je svima jasno da je on dreser šestorice krupnih psina koji su gotovo potpimo zauzeli stražnji dio kola. Za njima je klipsala pošiljka s lovačkim priborom, mrežama, lukovima i kopljima.

— Gdje si se toliko zadržao, Galerijuse? — nestrpljivo ga dočeka Vonojnes. Poslao sam po tebe već prije nekoliko sati i posebno naglasio da ne žališ novaca za iznajmljivanje kola! Dovraga, čovječe, pa cijela je stvar već mogla biti gotova da nisi izabrao ovu olupinu!

— Mislio sam da će ti biti drago ako ti zaštedim nešto novaca — namršti se Galerius u priglupom čuđenju. Moj tast mi ih posuđuje po posebncoj cijeni.

— Nema veze — otrese se Lycon zaustavljajući daljnju svađu. — Ionako smo morali čekati oružje. Kakvi su psi? Mogu li pratiti trag po ovoj kiši?

— Naravno. To su pravi lovački psi, pravi molosijanci — pohvali ih njihov učitelj ponosno. — Nisu odgajani za arenu. Otkupio sam ih od nekog momka koji je na svom imanju uzgajao jelene prije nego je uvrijedio Domicijana.

Vonones stade gristi svoje neuredne nokte.Barem je čopor pasa pred njime izgledao sasvim sposoban povući svoj dio

posla, zaključi Lycon promatrajući ih. Veliki, pjegavi psi su se komešali u kolima ukočenih nogu i nakostriješene dlake, duboko uznemireni grajom i mirisima iz Vononesove karavane. Bokovi im bijahu uzani i puni ožiljaka, a jaka ramena pokazivahu ustrajnu i nepopustljivu snagu. Možda je njihov gazda i mogao biti obična prljava prostačina, ali ti psi bijahu izvrstan lovački čopor i dobro zbrinuti. Pun poslovnog zanimanja, Lycon se upita bi li mogao nagovoriti Galeriusa da mu ih proda.

— Imate li konje? — upita Galerius. Bit će malo teže slijediti ove ljepotane pješice.

— Morat ćemo izdržati — frkne Lycon.Ono što je Galerius znao o lovu vjerojatno se odnosilo samo na lov u areni.

No, ovdje se nije radilo o nekoj zbunjenoj životinji opkoljenoj usred Ibtvorena prostora.

— Pogledaj ono zemljište — doda. — Konji bi nam tu samo smetali!Ispod niskih, sivih oblaka zemlja oko njih bila je ispresjecana kamenim

vododerinama, sjenovitim tjesnacima i skupinicama zakržljalog drveća. U gustim razmacima živice bez ograde dijelile su jedan seljački posjed lod drugog stvarajući tamne, trnovite prepreke nalik labirintu diljem cijelog imanja. Medu njima je postojalo nekoliko nižih odsječaka preko kojih bi kakav dobar konj mogao preskočiti, samo da uporna kiša nije pretvorila preoranu zemlju i polumočvarno tlo nesigurno za noge.

Mršteći se Lycon pogleda nebo. Kiša se sada pretvorila tek u neku zlosretnu, dosadnu izmagličastu rosulju, ali naoblaka je bila gusta, a sunce nisko na obzorju. Već na tridesetak metara bilo je teško raspoznavati pojedine predmete.

— Imamo jedan, najviše dva sata ako hoćemo životinju uloviti danas — procijeni. Pa, da vidimo kakvi su ti psi!

Galerius odgurne stražnja vrata na kolima i čopor se baci na zemlju. Cviljeli su i režali nesigurno dok ih je njihov učitelj bičem stjeravao u red i proveo pokraj preostalih kola. Cim se približiše praznome kavezu, psi najednom pokazaše strašno, neočekivano uzbuđenje. Jedna od kuja zalaje glasno, iz dubine grla i baci se u žitno polje. Ostala petorica sunuše za njom i ništa ih više nije trebalo usmjeravati na pravi trag. »I oni mrze plavo stvorenje«, pomisli Lycon dok je uzbuđeni čopor nestajao preko polja lajući iz sveg glasa.

— Idemo! — poviče on. — I dobro otvorite oči!Zgrabivši koplje za veprove, lovac jurne za uznemirenim čoporom.

SIRIUS 97

Vononesovi ljudi nagnuše za njim koliko je koji mogao, dok su psi brzali već daleko naprijed kroz žito. S ostatkom ljudi Vonones ostade kraj ceste. Uzrujano premećući luk u rukama stajao je na jednim kolima i promatrao kako potjera nestaje u izmaglici i sumraku. Izgledao je ponovo dovoljno prestrašen da odapne u prvo što se pojavi iz šume, te se Lycon podsjeti da mora vikom upozoriti trgovca na sebe prije nego se ponovo vrate karavani.

Psi su već nestali u žitu, tako da su ih ljudi mogli slijediti vođeni jedino njihovim dalekim lavežom. A to i nije bilo potrebno jer su njihova velika tjelesa u žitu ostavljala trag sličan prolasku bojnih kola. No, u toj njihovoj mahnitosti bilo je nemoguće održati korak s njima. Meka zemlja lijepila im se za noge, a sandale su sve češće ostajale u blatu i ljepljivoj slami.

— Zar ih ne možeš usporiti? — upita Lycon Galeriusa koji je sopćući kaskao kraj njega.

— Ne kad nanjuše ovakav trag! — pridavljeno dahne ovaj. — Podivljali su, sasvim podivljali. Nikako ih nećemo dostići bez konja!

Lycon zagunđa i produži korak. Galerius ubrzo zaostade iza njega, a kad se Lycon obazre preko ramena, vidje ga kako stoji i čisti si sandale od blata. Od ostalih ostale su samo još nejasnije mrlje tamo dalje u izmaglici. Lycon si priušti tek jedan izgubljeni dah da ih sve prokune i potrči dalje.

Psi su projurili kroz uzani procjep u prvoj živici. Lycon pode za njima gurnuvši preda se svoje koplje. Je li procjep i prije bio tamo ili ga je njihov plijen probio bježeći tuda? Očito je stvorenje bilo jače, daleko jače, nego su to njegovo vitko tijelo i mršavi udovi nagovještavali.

Novo polje bijaše već požnjeveno, pa je oštra strnjika provirivala iz hladnog blata bodući Lvconove palce. U jednoj slabini osjeti bol. »Hermese!« pomisli on. »Zvijer je već lako mogla stići do Tarantuma da je htjela!« Ako im ipak umakne, nitko neće moći spasiti Vononesa. Čak bi i samom Lyconu moglo u tom slučaju biti daleko zgodnije provesti nekoliko godina izvan granica carstva. Eto, to se događa kad se miješaš u stvari koje te se i ne tiču...

Druga seljačka kuća skutrila se pokraj iduće živice.— Hej! — poviče lovac. — Je li čopor pasa prošao ovuda?No, iz kolibice ne začuje ni glasa, ni pokreta. Zabrinut najednom tim mukom,

Lycon zastade i proviri kroz otvoreni ulaz. Pola tek zamiješenog kruha polako je dobivalo crnu ugljenu koricu na vatri usred kolibe. Ostatak kolibe bijašesav poprskan crvenkastosmeđim mrljama krvi što su se sušile na zalazećem suncu. A u toj maloj sobici bilo je razbacano barem šest tjelesa. Ovdje se zvijeri nije tako žurilo! Lycon okrene glavu potresen jezivim prizorom prvi put nakon mnogih godina. Obazre se i pogleda u smjeru odakle je stigao. Nitko od njegove pratnje još nije dospio ni do te zadnje ograde. Ovoga puta Lyconu je bilo drago što su tako beskorisno akljavi i spori.

Jednim štapom on razbaca užareno ugljevlje po slamnatom podu kolibe. Izađe i za sobom ubaci i taj razgorjeli štap. Uz malo sreće nitko neće saznati što se ovdje dogodilo. Kao što je Vonones rekao, sve ima svoje granice. Najbolje da hitno dokračje plavu zvijer!

Tada začuje žestoki lavež lovačkog čopora na mjestu ne tako daleko sebe. Po divljačkoj želji i strasti u njihovim glasovima Lyconu je bilo jalno da su dostigli svoj plijen. Pa bio on što mu drago, shvati Lycon s olakšajem, došao je do kraja svog puta.

Ne hajući više on se sagne i progura kroz živicu na najbližem mjestu, ne tražeći laganijeg prolaza. Njeno trnje razdere mu tuniku i zapara kožu na rukama i nogama, ali on ne obrati pažnje na takve sitnice. Čim se osloidi i zadnjeg

SIRIUS 98

ljubomornog uboda živice, Lycon pojuri u pravcu laveža. Znao je da više nema nade da životinju uhvati živu. Svaki od onih šest bolosijanaca bio je veličinom gotovo jednak plavom stvorenju, a nastupi u areni prije bi naučili čopor da ubije plijen, nego da ga drži na mjestu do dolaska lovca. Do vremena kad Vononesovi ljudi stignu s mrežama sve će već biti gotovo. Lyconu je skoro bilo žao zbog toga jer ga je na određeni način zvijer očaravala. Ali sasvim je očito bilo i to da je stvorenje previše ubilački moćno da ga se pusti slobodno i prepametno da ga se sigurno zatvrori u kavez. Sva sreća da je zvijer ostala blizu mjesta pokolja i da nije jurila dalje! Lycon zaključi da je čopor sada iza iduće ograde od živice.

Uz nevjerojatni krik bola jedan od pasa skoči visoko i ukaže se iznad ivice previjajući se i mlatarajući šapama. U bijesno lajanje pasa najedtom se uvuče prestravljeni ton. Iza živice, Lyconu nevidljiva, bjesnila je borba. A sudeći po zvukovima koje je Lycon tako dobro poznavao, čopor je bio u lošijem položaju!

Lycon prokle ispod glasa i baci se prema dalekoj živici potiskujući od sebe grč u slabini. Zglobovi prstiju kojima je stiskao dršku svog koplja pobijeliše od žestine njegova zahvata.

Ispred sebe ugleda tri psa kako se komešaju i reže nesigurno s ove strane ograde. Ostali ne bijahu na vidiku. Lycon zaključi da moraju biti s druge strane trnovite živice, a po njihovoj šutnji mrtvi. Zvijer je bila vrajki lukava! Sačekala je u zasjedi čopor dok se provlačio kroz ogradu. Ali čak ni tako sigurno nikako nije mogla nadvladati tri ogromna molosijanca!

Lycon nije bio ni tridesetak metara daleko kad li se ubojica plavih krljušti pojavi preko ograde lakim skokom dostojnim kakvog akrobate. Okrene se još u zraku i jedna njegova ruka s onim poput igala oštrim i tankim pandžama sjevne prema grlu najbližeg molosijanca i prereže ga prije nego je veliki pas uopće i osjetio prisustvo neprijatelja. Stvorenje se dočeka na noge gipkošću i spretnošću mačke, a dva preostala psa baciše se na nj istovremeno. Zvijer se okrene i zamahne svojim smrtonosnim kandžama istovremeno se saginjući, izmičući hitrinom koja njegove kretje stopi u jedan jedini glatki, nejasni bljesak. Bljesak smrti. Nijedan od pasa ne završi skoka. One sjajne pandže rasporile su im utrobe, pogubivši ih tako točnošću i djelotvornošću noćne more.

Lycon zastade na mjestu i od žestine svog zaleta odskliže se po blatnoj zemlji. Nije se trebao obazrijeti iza sebe da shvati da je sam sa zvijeri. Njene oči zasjaše kad se okrenula od pomorenih pasa prema njemu i zabuljila se u svog progonitelja.

Lovac pruži preda se koplje i ne pokušavajući ga baciti. S onom svojom brzinom, stvorenje bi mu se sasvim lako izmaklo. A dobro je znao i to da će, ako zvijer skoči, on poginuti. Jedina nada koja mu je još preostala bila je da je nabode kopljem u skoku i možda svog ubojicu povuče za sobom u smrt. Učini mu se da je i zvijer to shvatila.

Stvorenje čučne i razvuče usne u divlje cerenje. Tada se u skladnom luku ponovo baci preko trnovite ograde. Skamenjen i suhih ustiju Lycon pokuša izreći svoju molitvu zahvalnicu. Ne skidajući pogleda s ograde i dalje je držao koplje spremno u ruci. Tada začuje iza sebe pljaskanje nogu nespretnih trkača kroz blato.

Sav zapuhan i jedva dišući prilazio mu je Galerius praćen nekolicinom drugih sabijenih u izmoreno i jadno klupko.

— Ona koliba tamo se zapalila! — propenta. — Zar nisi vidio? Sva se pretvorila u plamenu kuglu do vremena kad smo mi stigli. Ne znam je li tko ostao u njoj, ili je uspio pobjeći, ili...

Glas mu zamre na usnama kad najzad ugleda raskomadana tijela mrtvih pasa.— Pa što se dogodilo ovdje? — upita najzad zaprepašteno. Napokon i Lycon

ispusti dotad zadržavani dah.

SIRIUS 99

— Pa, našao sam zvijer koju srno trebali loviti... dok ste vi glupani buljili tamo u požar! Mislim da ti Vonones sada duguje ćopor pasa.

Lycon je čekao dovoljno dugo da se uvjeri da zvijer više ne leži u zasjedi iza živice. Nakon što su vidjeli pse, nitko nije htio biti prvi koji će se provući na drugu stranu. A sjetivši se onih smrtonosnih pandži, ni sam lovac nije imao za to ni najmanje volje. Nešto dalje u živici je zjapio prolaz, pa on pošalje polovinu ljudi onuda da se provuku zaobilazno. Ali, od zvijeri više nije bilo nikakva traga, osim ona tri rastrgania pseća leša. S gađenjem se Lycon okrene i svojim lakim trkom krene natrag prema karavani, ostavljajući ostale da ga slijede kako hoće i mogu.

— Tko je? — začuje oštar upit kad se približio cesti.— Ne pucajte, do sto vragova! — zaurla Lycon i prokle ih sve prije nego

nemirni prsti otpuste strelicu. — Hermese, samo bi mi još to trebalo!Tresnuvši muklo, Vonones se spusti sa svog postolja na kolima. Lice mu

bijaše duboko zabrinuto.— Kako je bilo? Jeste li je uhvatili? Gdje su ostali?— Vuku guzice natrag — umorno odvrati Lycon. — Vononese, nema medu

tvojim ljudima ni jednog jedinog kome bih dozvolio da mi povede psa u šetnju!— Pa oni su vozači kola, a ne lovci — pobuni se trgovac. — Ali što je sa

životinjom?— Nismo je uhvatili.I dok su se ostali polako vraćali jedan za drugim, Lycon ispriča trgovcu što se

desilo. Kad je završio, vlažan mir sumraka spustio se oko niza zaustavljenih kola. Vononesova ramena objesiše se u zaprepaštenom muku.

I Lyconovo vjetrom i suncem otvrdlo lice bijaše zamišljeno.— Dokopao si se nečega što poznaje arenu, Vononese. Ne znam koju, ni

čiju... Možda su ga Sarmatijanci oteli od Kineza. Ali po načinu kako se kreće, po načinu kako su mu pandže uređene, po načinu kako ubija iz zadovoljstva... Netko je izgubio pijetla za borbu, a ti si ga kupio!

Armenijanac je zurio u lovca ne shvaćajući ništa. Lycon si oblizne usne prije nego nastavi. — Ne mogu ti reći tko je njen vlasnik, ni kakva je to zvijer, ali ja poznajem arenu i kažem ti da je to vrhunski uvježbani ubojica. Kako je samo zaskočio pse iz zasjede i posmicao ih bez i najmanjeg suvišnog pokreta! A kako li je tek brz! Ja sam dovoljno brz da mogu odskočiti s jame iskopane u zemlji i prekrivene suhim granjem i lišćem kad mi noge već počnu propadati u zamku. Poznavao sam i jednog gladijatora u Rimu koji je bio brži, najbrži od svih koje sam ja ikada vidio. Dozvoljavao je da gađaju strelicama sa šezdesetak metara udaljenosti i mogao je izmaknuti strelicama, a ja nisam nikada mogao vjerovati svojim očima. Ali ono stvorenje tamo u poljima je toliko mnogo brže od toga da ga ne mogu usporediti ni sa čim.

— Pa kako su ga onda Sarmatijanci uhvatili? — upita Vonones tvrdoglavo.— Uhvatili? Ono im se predalo! — prasne Lycon. — Bandi strijelaca na

konjima na tisućama kilometara otvorene ravnice! Lako su ga mogli dostiri i zatući, a ono prokleto stvorenje je to dobro znalo! Onda su ga zatalili u čelični kavez, a zvijer uza svu svoju snagu ipak nije mogla polomiti čelične rešetke.

— Ali je mogla obijati lokote.— Upravo tako.Trgovac duboko udahne i zadrhti cijelim tijelom. Od nelagode kao da se i

sama njegova odjeća jače stisla oko njega.— Kako ćemo ga onda uhvatiti? — upita potreseno.— Ne znam.Lycon stade grickati donju usnu zureći u tlo radije nego u Armenijanca.

SIRIUS 100

— Ako zvijer spava — reče zamišljeno — možda bismo se mogli prikrasti i pogoditi je smrtonosno. Možda bismo je s tisuću ljudi nekako mogli opkoliti u svim tim ogradama od živice, vododerinama i usjecima.

— Nemamo tisuću ljudi — nesmiljeno ga podsjeti Vonones.— Znam.Magleni oblici promicali su ispred punog mjeseca. Sa sumrakom ona dosadna

kišica najzad je prestala. Cak se je i naoblaka stala razilaziti. Već se nekoliko zvijezda moglo nazrijeti kroz paučinasto nebo. Sjene su se kraste ispod trnovitih ograda i drveća, razlijevale se poljima punim mjesečine, rouzale preko kamenitih vododerina.

— Ima jedna određena svota novca koju mogu skupiti na brzinu — promrmlja Vonones glasno razmišljajući. — Nekoliko brodova isplovljava iz Brundiziuma ujutro...

Lycon je, međutim, pogled upro u najbliži kavez.— Vononese — progovori zamišljeno — jesu li ikada čuo de je tigar po

tragu slijedio i uhvatio čovjeka?— Molim? Ne, nisam, ali sam čuo mnogo jezovitih, krvavih priča o

ljudožderima koji su...— Ne, ne mislim da je slijedio čovjeka kao bilo koji plijen. Mislim na to da

ga je slijedio i ubio, pa, iz osvete.— Ne, to se ne događa — odvrati trgovac spremno i uvjereno. — Vuk će to

možda učiniti, ali kakva velika mačka ni slučajno. One se ne odriču svoga područja i navika ni za što, čak ni za osvetu.

— Ja sam to ipak jednom vidio — ustvrdi Lycon. — Bila je to ženka, a jedan od mojih ljudi joj je ispraznio brlog dok je bila u lovu. Izračunali smo kasnije da ga je slijedila najmanje sedamdesetak kilometara prije nego ga se je najzad dočepala.

— Slijedila je svoje mladunče, ne čovjeka. — Lovac odmahne glavom.— Njih je on predao meni i otišao. Bio je već u trećem selu kad ga je

sustigla. Na njenoj prednjoj lijevoj šapi bio je jedan prst više tako da nema ni najmanje sumnje da se radi o istoj životinji.

— Pa što onda?— Vononese, ja ću pustiti onog tigra iz kaveza. — Armenijanac se skoro

zadavi od iznenađenja— Lycone, zar si poludio? Ovdje se uopće ne radi o istoj stvari! Ne možeš...— Znadeš li možda nešto pametnije? Poznato ti je kako sve životinje mrze to

stvorenje... Tigar je čak slomio zub pokušavajući pregristi rešetke samo da ga se dokopa. E, pa, ja ću mu pružiti priliku!

— Ne mogu ti dozvoliti da oslobodiš još jednog krvožednog ubojicu tako blizu naseljenih mjesta!

— Slušaj, nikako drugačije mi ne možemo dokrajčiti ono plavoljusko stvorenje. Nek nam slobodno projuri kroz samo još nekoliko nezaštićenih seljačkih imanja, Domicijanu će biti sasvim svejedno ako raspustiš i sve životinje iz karavane!

— Pa recimo da tigar ubije stvorenje. Onda ću biti odgovoran što sam pustio tigra na njegovom imanju! Lycone...

— Jednom sam već uhvatio toga tigra. Tigrove poznajem. Ono stvorenje, Vononese...

Trgovac sumnjičavo zavrti glavom, ali mu ipak predade svežanj klju.čeva.Mrmljajući i gunđajući vozači kola se okupiše u čvrsto zbijenu skupinu nasred

ceste stišćući svaki oružje kojim se je najbolje znao služiti. Napregnute pažnje promatrali su kako Lycon otključava kavez i vješto skače na krov u trenu kad je

SIRIUS 101

tigar nasrnuo svom težinom na vrata. Veličanstvena mačka baci se na cestu gotovo prije nego su vrata pala na šljunak. Šibajući repom, ona zastade napola u čučnju i zareži na uznemirene i prestrašene promatrače. Nekoliko njih ne izdrži i napne lukove.

»Gospo Artemis«, usrdno dahne Lycon, »daj da nanjuši trag one zvijezi i pođe za njim!«

Tigar se u tom trenu okrene od ljudi i priđe drugom praznom kavezu. U nj on zaurla svoj duboki, grleni izazov, te se okrene prema mjestu gdje su se tragovi one druge zvijeri po prvi put utisli u mokru zemlju. Ni ne pogledavši više ljude iza sebe tigar pojuri preko polja.

Lycon skoči s kola, dograbi svoje koplje za veprove i prekorači jarak.— Kamo ćeš? — zaviče Vonones za njim.— Hoću vidjeti što će se dogoditi — odvikne mu Lycon i zagrabi svojim

dugim, lakim trkaćim koracima po tragu što ga je ranije slijedio za psima.— Lycone, potpuno si poludio! — poviče Vonones u tihu noć.Čak ni nakon onog prijašnjeg trčanja Lyconu nije bilo teško držati korak s

tigrom. Mačke su brze, ali nisu izdržljive i ustrajni trkači poput pasa... ili poput ljudi. Tigar se kretao nezgrapnim, brzim truckavim korakom negdje na sredini između svoje uobičajene ohole, nemarne šetnje i zastrašujuće, strelovite munjevitosti kojom se bacao na svoju žrtvu. Nabori kože iza njegove moćne šije mreškali su se i podrhtavali nespretno kako su mu lopatice skakutale gore dolje. Mjesečina je isprala svu žutosmeđu boju između njegovih crnih pruga, pa je ova prekrasna zvijer više nalikovala nekoj mačjoj utvari probijajući se onako kroz visoku, ustalasanu pšenicu. Nije obraćala pažnje na Lycona. Prošla je čak i pokraj krvlju natopljene zemlje na mjestu gdje je pala prva žrtva plavog stvorenja. Sva njena pažnja bijaše usmjerena isključivo i jedino neobičnom, mrskom vonju njenog plavoljuskog neprijatelja.

Slijedeći tigra na sigurnoj udaljenosti, Lycon se i sam čudio uspjehu svoga nagađanja. I samom mu je izgledalo nemoguće da bi ova velika mačka ustvari htjela pokazati svoju premoć, dokazati svoje prvenstvo nad onim drugim ubojicom. A ipak je u njoj osjetio onu istu iskonsku i nepatvorenu mržnju, one iste neprirodne mahnitosti i bijes koji su izludjeli lovačke pse, a Vononesovo stovarište pretvorili u divlji nered i zbrku dokle god se je u njemu nalazilo i ono stvorenje.

A ljudi? Nitko od njih, također, nije volio plavoljuskog đavla. Zbog nekog nesigurnog straha Vononesovi ljudi postali su potpuno beskorisni u lovu. A i sam Vonones se otarasio stvorenja za beznačajnu svotu jer ni on, ni kupac u Rimu nisu željeli tu zvijer u svojoj blizini. Zašto je stoga jedino on od svih drugih osjećao takvu privlačnost prema njoj i zašto ga je toliko očaravala?

Tigar promijeni svoj jednolični, ustrajni korak kako bi preskočio preko prve ograde od živice. Oprezno se Lycon provuče za njim te nastavi kaskati prema stupu smrdljiva, crna dima što se još uzdizao sa zgarišta spaiene kolibe drugog seljaka. Letimično pomisli kako će se Vonones pobrinuti da tu sredi stvari i mnogo usrdnije se pomoli da ne naiđe na još sličnih kosturnica na tom labirintu nalik imanju.

Desetak ljudi koji su tuda prošli i vratili se probili su poveliki otvor u živici i Lycon je bio sretan što se ne mora naslijepo provlačiti kroz nju. Tigar je lako preskoči. Kad se Lycon progurao kroz nju ugleda ga kako žuri preko praznog polja sada bržim i življim korakom. Stoga i Lycon požuri kako bi zadržao razmak od onih pedesetak metara koliko je odredio na početku.

Kroz sve čišće i jasnije nebo prosija više zvijezda. Velika mačka pred Lyconom izgledala je smrtonosno poput same Nemesis ploveći kroz mjesečinu. Mračno i zloslutno Lvcon se podsjeti kako je isto to pomislio i o onom čoporu

SIRIUS 102

lovačkih pasa. Svakim svojim djelićem tigar je bio sposoban ubiti jednako dobro i lako kao i plavi ubojica, a vjerojatno je bio i barem pet puta teži od njega. Brzina i lukavost ipak nisu mogli biti sve na svijetu!

Treća trnovita živica bila je neprobijena i Lyconov se želudac bolno stisne dok se provlačio kroz zgrušanom krvlju poprskano granje gdje je Ubojica u zasjedi sačekao pse. No, tigar je već bio i nju preskočio, tako da se Lycon nije udostojao gubiti vrijeme zaobilazeći to grozno mjesto kroz otvor tamo niže. Progura se i oprezno zastade na rubu idućeg polja.

Zemljište ovdje bijaše preškrto i prekamenito za redovnu sjetvu. Žalosno i jadno između golog kamena i sjenovitih vododerina stiskale su se parcelice zemlje ostavljene na ugaru, malo drveće i šikare korova. Pustoš bijaše sve išarana jakim sukobima tvrdog crnila i bijelih mrlja koje je sijao blijedi mjesec odozgo.

Ravno naprijed tigar zastade i trbuhom polegne po kamenitom tlu. Ponjuši zrak i iz grudiju mu se ote tiho, duboko režanje nalik dalekoj grmljavini. Tada iz njeg provali onaj njegov izazovni urlik, ona stravična, duboka rika, a mjesečina se odrazi s njegovih sablasnih očnjaka. Negdje daleko hol zamuče prestravljeno, a Lycon osjeti kako mu se kosa na vratu kostriješi.

Malo dalje obroni se kamenčić iz jedne vododerine obrasle šikarom. Lycon ugleda kako se bokovi velike mačke podižu i skupljaju za skok podražavajući od suzdržane napete snage. Jedna sjena ljudske veličine podiže se iz sjena vododerine i tigar se baci na nju. Tridesetak je metara dijelilo veliku mačku od njena tako dugo željena plijena. Tigar ih prijeđe u dva kratka skoka prema plavom đavolu, a onda se odrazi snažno, spreman ubiti. Ljuskom pokriveno stvorenje pomakne se istog trena kad se tigar odrazio od tla.u tom posljednjem skoku. Ponovo stopljeno samo u kovitlac plave energije i snage, stvorenje se baci pod tigra posežući svojim oštrim pandžama prema njegovom otkrivenom i ranjivom trbuhu. Velika mačka krikne, bijesno vrisne i zgrči se usred skoka zamahnuvši prema svom neprijatelju u smrtonosnom odgovoru koji je zamalo uspio.

Šljunak i blato prsnuše ispod onih moćnih šapa kad je tigar tresnuo o zemlju i okrenuo se bijesnom brzinom. Plavi ubojica mu se baci na leda prije nego je završio okret i kandžama zapara tigrov vrat. Gotovo isto tako zasljepljujućom brzinom velika se mačka iskrene i prednjom lijevom šapom raspali kostolomni udarac stvorenju po rebrima odbaci ga u jedan kvrgavi grm.

Tigar zastade pokušavajući oblizati mlaz krvi što mu je curio vratom. Plavoljusko stvorenje ispusti visoki, tanki krik, prvi zvuk kojeg je Lycon čuo od njega, i ponovo skoči tigru na leđa.

Krivo procijenivši, ili možda zbog iznenadne slabosti, doskoči previše i natrag, dočepavši se tigrova trbuha umjesto lopatica. Velika se mačka grčevito previne natraške i zakotrlja divlje mlatarajući ogromnim šapetinama, ritajući se nogama, tražeći naslijepo plijen. Izgubivši oslonac na tigrovim leđima, stvorenje se baci u napad među one bijesno uskovitlane smrtonosne udove.

Ova divovska borba postade prebrza za ljudsko oko. Obje se životinje propeše gotovo uspravno okrećući se i režeći u grimiznoj izmaglici rumenih kapi. U trenu kraćem od jednog udisaja pade desetak divljih, kidajućih udaraca i s jedne i s druge strane dok su se veličanstveni suparnici kidali i bacali jedan na drugog u samoubilačkoj mahnitosti i nehaju.

Bez ikakva vidna prelaza tigar klone u blato. Njegova velika glava mlohavo padne, a gola kost bljesne na trenutak na mjesečini. U divovskom mlazu krv mu šikne iz rane, a onda naglo presahne u tamnu mrlju oko njega. Grčevito tigar savije svoja moćna leda umirući, a njegov se ubojica teturajući odmakne.

Ne vjerujući svojim očima Lycon je kao zatravljen zurio u nj. Plavoljuski

SIRIUS 103

ubojica oprezno zakorači prema lovcu. Krv bijaše okupala njegove sjajne ljuske poput blistavog carskog ogrtača. U njegovim očima radosno je svjetlucalo ubojstvo. Lycon podiže svoje koplje, spreman, čekajući.

Stvorenje prijeđe još jedan korak i posrne. Dočeka se o tlo jednom svojom smrtonosnom rukom. Druga mu je, slomljena, visjela uz tijelo, beskorisna, neupotrebljiva, gotovo otkinuta od tijela moćnim udarcem tigrovih pandži. S trzajem se stvorenje uspravi i naceri lovcu, a na njegovom divljem, neukroćenom licu odrazi se smrt. Tada se baci na Lycona.

No, u nogama više nije bilo snage. Skok donese stvorenje na metar pred lovca. Zvijer se odskliže po vlažnom, kamenitom tlu. Pandže njegove nepovrijedene ruke zariju se u zemlju kraj Lyconovih nogu, a onda snaga i iz njih nestade te se opustiše.

Mjesec najzad pobjednički zasja na čistom nebu i zapljusne zvijezde svojom ledenom raskoši. Lycon se strese i nakon nekog vremena krene natrag prema cesti.

Te noći osjeti se starim.

Prevela Zvjezdana Vlahović Objavljeno posredstvom GPA, München

Neobični duoKarl Edward Wagner i David Drake

rođeni su iste godine — 1945. i žive u istom gradu — Chapel Hillu, Sjeverna Carolina i strašno vole i pišu SF fantasy i prijatelji su. Da više od toga nemaju ništa zajedničkog, nitko se ne bi čudio kako to da su tamo daleke 1974. sjeli i zajedno napisali jednu (Killer je objavljena u »Midnight Sun« No. 1), pa godinu kasnije drugu priču (Dragon's Teeth, »Midnight Sun« No. 2) iz kojih je nakon deset godina nastao roman (Killer Baen Books, 1985. g.)

Wagner je ostao vječna misterija za ljubitelje njegovog Kanea. Zašto je nakon pet uspješnih knjiga o riđokosom gorostasnom ratniku-učenjaku, koji inače, s izuzetkom mišića, strašno podsjeća na korpulentnog bradatog Wagnera, prestao pisati i više od jednog desetljeća nestao iz tiska? Zašto je, u prvom redu, nakon završene medicine napustio unovčivu profesiju psihoanalitičara da bi se bavio pisanjem o mišićavim junacima tipa Conan? Možda prvo treba reći da Kane nije Conan. Wagner sa svojim profesionalnim iskustvom i neobično dubokim poznavanjem korijena američke herojske fantastike znao je izbjeći sve zamke klišea i u nekim

dijelovima svog opusa čak i nadići original. Čak i kada se upustio u avanuturu da napiše jednog »Conana« u seriji koju je izdavač naručio od gotovo svakog tko se htio toga prihvatiti, Wagner je sjeo i napravio roman koji zaista po ničemu ne zaostaje za pravim Howardom (Road of the Kings, 1979.). Kane, kojeg bi najlakše bilo uprošćeno opisati kao Conana s mozgom, je upravo ona vrsta literature koju bi čitalac zasićen herojima mogao naći zanimljivom. On je antijunak, koji najviše voli sebe, svoje knjige i svoj mač, koji nema moralnih nazora koji bi ga upućivali na razliku dobra ili zla, ali kojeg sticaj okolnosti ili pokvarenost njegovih znanstvenika uvijek na kraju natjera da uništi zlo. Ovakva varijanta heroja s mačem, vođena majstorskom Wagnerovom rukom, neobično dobro uspijeva i iako je malo onih koji poznaju Wagnerova djela, mnogo ih je manje koji ih ne vole. U posljednjih deset godina, nažalost, Wagner se posvetio povremenom pisanju horror-priča, uređivanju godišnje kolekcije najboljeg horrora za »Daw books«, a nakon vlastite kolekcije sada je, napokon, završio roman medicinski triler Četvrti pečat (The Fourth Seal).

David Drake je svoj prvi roman Gospodar Zmaja (The Dragon Lord,

SIRIUS 104

1979. g.) napisao u isto doba kad je Wagner prestao objavljivati i prigodno ga posvetio Wagneru. Od te posvete Wagner kao da je prestao pisati. Gospodar Zmaja je bio roman koji je imao malo izgleda da uspije, bio je to još jedan od onih mnogobrojnih fantasy romana o kralju Arthuru Pendragonu. No Drake je uspio, promijenivši kut gledanja, napisati istu avanturu na originalan način, viđenu očima dvojice pomalo neobičnih vojnika u armiji kralja Arthura. Svi elementi romantične legende ovdje su spleteni u jedan realističan ugođaj u koji je vrlo lako povjerovati, a Drakeova proza je čista, jasna, neopterećena suvišnim opisima, u svojoj osnovi akciona. Takav stil pisanja Drake je zadržao i kasnije i on mu je pribavio sklonost publike, bez antipatije kritičara. Iste, 1979. g, Drake je objavio i drugi roman

Hammer's Slammers baziran na seriji pripovjedaka o odredu plaćenika iz 30-og stoljeća. Slammersi su, kao i mnoge druge priče o plaćenicima budućnosti, našle svoj krug obožavatelja i ta serija se nastavlja (danas već postoji pet knjiga). Drake je proveo dvije godine kao ispitivač zarobljenika u Vijetnamu i Kambodži, iskustvo koje on sam opisuje bez iluzija na stvarnom primjeru umiruće djevojke koju je ispitivao, i iz tog razdoblja on crpi mnoštvo stvarnih situacija. Pišući vojničku literaturu, kao i mnogi vojnici prije njega, Drake

pokazuje pacifističku stranu svog karaktera, svoje gnušanje od nasilja i svoje poimanje časti koje mu je u njegovoj službi bilo uskraćeno.

Pripovijetka Killer nastala je iz očite Drakove fascinancije rimskom kulturom kojom je zarazio Wagnera. Tom kolaboracijom gotovo je sam začeo jedan uski podžanr unutar SF-a. Korištenje rimskih legionara protiv razumne zvijeri-ubice iz svemira, Drake je kasnije proširio na kidnapiranje legionara za rat u svemiru (Ranks of Bronze, 1986.) o čemu ste već čitali u »Sinusu«. Iako, naravno, originalna ideja o tome kako primitivni Zemljani nadvladavaju tehnički superiornije svemirce potiče još do Paula Andersona i njegovog romana High Crusade (Nebeska križarska vojna) iz 1960. g, Rimljane su u tu svrhu počeli koristiti i drugi. Tako je Harry Turtledove u svom Videssos ciklusu (do sada tri romana) iskoristio rimsku legiju da ju čarolijom Galskog druida prebaci u Videssos, svijet gdje crna magija radi svoje.

Roman koji je kasnije nastao iz pripovijetke Killer jedno je od boljih ostvarenja ako gledamo Drakeov dosadašnji opus, dok, što se tiče Wagnera. njegov Kane je mnogo upečatljiviji lik od bilo čega što je kasnije stvorio. Cini se da je Killer više plod Drakeove mašte, što naravno ništa ne umanjuje užitak čitanja.

Neven Antičević

Marion Zimmer Bradley

Smrt međuzvijezdama

SIRIUS 105

Doista je teško naći toliko senzibiliteta u priči nekog muškogautora koliko osjećajnosti, uglavnom, nalazimo u pričama spisateljica,

Bradleyeva u ovoj priči ogoljuje ljudske rasističke sklonosti, ali i humanizam uz izuzetno zanimljiv i neočekivan kraj.

aravno, pitali su me što mislim o tome, prije nego sam se ukrcala na zvjezdani brod. U cijelom Zapadnom sektoru Galaksije, malo je zakona strožih od onog što dijeli ljude od ne-ljudi, tako da je mali kapetan VESTE

— on je također bio Theradin, ponosan, u crnoj koži Carskih trgovačkih snaga — oklijevao i zapinjao, govoreći o tome, jednako toliko koliko je i bio dosljedan u pogledu dostojanstva jednog svemirca.

N— Vidite, gdice Vargas — objasnio je, ne jednom, već toliko puta koliko

sam ga htjela slušati, — strogo uzevši, ovo uopće nije putnički brod. Ovlašteni smo da prevozimo samo teret. Ali, shodno našoj radnoj dozvoli, od nas se zahtijeva da prevezemo i pokojeg putnika, sa osamljenijih planeta na kojima ne postoji redovna putnička služba. Naša pravila nam, jednostavno, ne dozvoljavaju diskriminaciju, a jedan Theradin je rezervirao mjesto na ovom brodu, za naše zadnje putovanje.

Zastao je i ponovno naglasio:— Vidite, imamo samo jednu putničku kabinu. Ovo je teretni brod i nije nam

dozvoljeno provoditi nikakvu diskriminaciju medu našim putnicima.Izgledao je bijesan zbog toga. Nažalost, već i ranije sam nailazila na takvo

shvaćanje. Neki Terani ne žele putovati na istom brodu sa ne-ljudskim bićima, čak i kad su izolirani u suprotnim krajevima broda.

Shvatila sam njegov neugodan položaj, bolje no što je i mislio. Theradin rijetko putuje svemirom. Nitko nije mogao predvidjeti da će Haalvordhen,

SIRIUS 106

Theradin sa Samarre, koji je na napuštenoj planeti Daneb živio osamnaest njenih ciklusa, odabrati upravo ovaj let da se vrati u svoj vlastiti svijet

Istovremeno, nisam imala drugog izbora. Morala sam se vratiti na neku od planeta u Carstvu — bilo koju planetu — s koje sam mogla uzeti brod za Terru. Zbog rata koji samo što nije bio buknuo u sektoru Procyona, morala sam se vratiti kući prije nego što veze budu sasvim prekinute. Inače — pa znate, galaktički rat može potrajati i do osam stotina godina. Dok bi se ponovno uspostavila redovna transportna služba, ja više ne bih brinula kako da stignem kući.

VESTA me je mogla odvesti prilično daleko od opasnog sektora, sve do Samarre — Sirius Sedam — koja je, slikovito rečeno, upravo preko puta Solarnog sistema i Terre. Pa ipak, to je bilo problematično rješenje. Pravila o segregaciji su stroga, zakoni protiv diskriminacije još stroži, a Theradin je prvi rezervirao mjesto.

Kapetan mu nije mogao uskratiti prijevoz, sve da je i pedeset ljudi, terariskih žena, ostalo nasukano na Denebu IV. A dijeliti kabinu sa Theradinom, nije ni etički, ni moralno, a niti društveno dolazilo u obzir. Haalvordhen je bio ne-ljudski telepat; i nijedno ljudsko biće, pri zdravoj pameti, neće se približiti, više nego je potrebno, čak ni ljudskom telepatu. A što se tiče ne-ljudskog...

A opet, što se još moglo učiniti?Kapetan nesigurno reče:— Možda bismo Vas mogli ugurati u odio za posadu — nelagodno je zastao

i okrznuo me pogledom.Ugrizoh se za usnu, namrštivši se. To je bilo još i gore.— Shvaćam — polako sam rekla, da je taj Theradin Haalvordhen — ponudio

da mi dopusti da dijelim njegovu kabinu.— Tako je. Ali gdice Vargas... — Na brzinu sam donijela odluku.— Učiniti ću tako — rekoh. — Od svega što mogu, to je najbolje.Umalo požalih zbog svoje odluke, vidjevši njegovo zgranuto lice. Zajedljivo

pomislih kako će to prouzročiti interplanetarni skandal. Ljudska žena—i građanin Terre — provodi četrdeset dana u svemiru i dijeli kabinu sa ne-ljudskim bićem.

Theradin, iako po obliku muško, nije imao niti jednog obilježja koje bi se, iole, moglo dovesti u vezu sa određenim spolom. Ali to, naravno, nije predstavljalo problem. Ne-ljudskim bićima je bilo naročito zabranjeno da se miješaju sa ljudskim rasama. Terranski običaji i tabui su obavezivali i ja odlučno prihvatih saznanje da će, do vremena kad stignem na Terru, planeta možda biti prevruća da me primi.

Pa ipak, rekoh sebi prkosno, bila je to velika Galaksija. A uvjeti sada nisu bili baš normalni i to je sve mijenjalo. Potpisala sam ček na poveći iznos, za svoj prijevoz i ugovorila utovar i otpremu ono malo svojine koju sam mogla bezbjedno prevesti svemirom.

Ali, svejedno, slijedećeg dana, kad sam se popela na brod, još uvijek sam osjećala nelagodu, takvu nelagodu da sam pokušala ojačati svoj klonuli duh kojekakvim sitnim udobnostima. Na svu sreću, Theradini su udisali kisik, tako da sam znala da neće biti nikakvih problema oko atmosferskih smjesa ili zračnog tlaka koji će se održavati u kabini. A Theradini su bili TIP-DVA ne-ljudskih bića, što je značilo da će, bez posebnih narkotika, ubrzanje hiperbrzog broda mog suputnika bacit u posvemašnju iznemoglost. U stvari, on će vjerojatno ležati omamljen u svom visinskom zaporu, tokom većeg dijela putovanja.

Jedina kabina se nalazila u udaljenom kraju zvjezdanog broda, prema njegovom kljunu. Bila je to mala, čudnovata i sferična prostorijica, gnijezdo. Skroz unaokolo te kugle, zidovi su bili obloženi pjenastom spužvom, jer putnici nikad ne postižu vještinu jednog svemirca u manevriranju tijelom pri slobodnom padu, pa su

SIRIUS 107

kabine morale biti konstruirane tako da onaj ili ona koji tu obitavaju, neoprezno se krećući, ne bi prosuli svoj mozak, udarivši o neobloženu površinu. Razmješteni, nasumce, po unutrašnjosti kugle, bila su tri visinska zapora — kolijevke ugniježdene na zaokretnim uporištima — unutar kojih se putnik, za vrijeme lansiranja, udobno smještao u amortizirajuću pjenastu spužvu i složeni Garensenov tlačni aparat i stoga imao omogućen miran san, iz kojeg nije mogao odlebdjeti.

Na nekoliko, vijcima pričvršćenih, vratiju, stajala je oznaka — PRTLJAGA. Smjesta sam odvinula jedna vrata i strpala svoje osobne stvari u kutiju. Potom čvrsto stegnuh poklopac vijcima i pažljivo prevukoh meku oblogu preko njega. Na kraju, penjući se, obidoh malu prostorijicu, trudeći se da je pobliže upoznam, prije nego stigne moj nesvakidašnji cimer.

Imala je oko četiri metra u promjeru. Sfinkterična komora je vodila iz uskog hodnika u udubinu za brodski teret i odio za posadu, dok je druga vodila u ono što je po funkciji odgovaralo kupaonici kabine. Planetom ograničeni ljudi i žene su uvijek iznenađeni i pomalo šokirani kad vide sanitarne instalacije na svemirskom brodu. Ali, jednom kad pokušaju obaviti normalne tjelesne funkcije pri slobodnom padu, vrlo dobro razumijevaju tu neobičnu opremu.

Obavila sam šest putovanja uzduž Galaksije, u isto toliko ciklusa. Ja sam, praktički, već pravi majstor i mogu, u slobodnom padu, oprati čak i lice, a da se ne utopim. Štos je u tome da se koristi spužva i sisaljka. Ali, sve u svemu, potpuno mi je jasno, zašto svemirci, između planeta, izgledaju pomalo zapušteno.

Ispružila sam se na meku oblogu glavne kabine i, s rastućom nelagodom, čekala da se pojavi ne-čovjek. Na svu sreću, nije potrajalo dugo dok se membrana na vanjskoj sfinkterskoj bravi proširila i radoznalo, šiljasto lice provirilo unutra.

— Vargas gđica Hellen? prozbori Theradin piskutavim šapatom.— Tako se zove — istog časa odgovorih. Pridigla sam se i sasvim izlišno

dodala: — Vi ste, naravno, Haalvordhen?— To je moja identifikacija — potvrdio je tuđinac i izduženo, mršavo,

čudnovato-mišićavo tijelo umigolji za šiljatom glavom. — Ljubazno je, Vargas gdice, dijeliti smještaj u ovakvoj nuždi.

— Ljubazno je od vas — poletno uzvratih. — Svi mi moramo stići kući, prije nego izbije ovaj rat!

— Taj rat se može spriječiti, usrdno se nadam — reče ne-čovjek. Govorio je razumljivim Galaktičkim Standardom, ali bezizražajno, jer su glasne žice Theradina smještene u pomoćnom paru unutarnjih usana i njihovi glasovi zvuče piskavo i nedovoljno jako za ljudsko uho.

— Pa ipak, znate Vi, Vargas gdice, oni bi me bili izjurili s ovog broda da naprave mjesta za jednog građanina Carstva, da niste Vi bili tako srca milostivog da dijelite kabinu.

— Za ime boga! — uzviknuh, zgranuta. — Nisam to znala!U nevjerici sam zurila u njega. Kapetan nije mogao legalno učiniti tako nešto

— ili se iole ozbiljnije pozabaviti takvom mišlju. Da nije pokušavao zastrašiti Theradina, kako bi ovaj prepustio svoje rezervirano mjesto?

— Ja ja sam Vam htjela zahvaliti — rekoh, da prikrijem svoju zbunjenost.— Zahvalimo se mi drugom, onda, i budimo u slozi — piskavi glas je

neprirodno izgovorio.Pogledom preletih ne-čovjeka, nemoćna da prikrijem svoju ljubopitljivost. Po

obliku, Theradin je donekle bio humanoid — ali samo donekle jer, zdepaste ruke su završavale šakama koje su bile u rukavicama bez prstiju, a izduženo, oštro lice je bilo vilinsko i neprestano se kreveljilo.

Ne bi se moglo reći da Theradini imaju ikakvih facijalnih mišića i nikakva

SIRIUS 108

promjena izraza ili modulacija glasa im nije moguća. Naravno, na licu onoga koji ima telepatske sposobnosti, ovakve istančanosti vidljivog ili čujnog izraza, bile bi suvišne.

Do tada nisam još bila osjetila nikakvu odvratnost koja je samo prisustvo Theradina trebalo pobuditi. To se nije puno razlikovalo od bivanja u prisustvu velike životinje-humanoida. Nije bilo ničeg posebno grozomornog u samom tuđincu. Pa opet, bio je telepat — i to od one ne-ljudske vrste, koje se moj rod plašio već tisućama godina.

Da li je mogao čitati moje misli?— Da — reče Theradin s drugog kraja kabine. — Morate mi oprostiti.

Pokušavam postaviti barijeru, ali to je teško. Vi tako snažno odašiljate svoju misao da ju je nemoguće isključiti. — Tuđinac se zaustavi. — Pokušajte ne biti zbunjeni. To mučiti i mene.

Prije nego sam mogla i pomisliti što da na to odgovorim, jedan od članova posade, u crnoj koži, progura glavu kroz sfinkter, nenajavljeno, i reče s prizvukom autoriteta:

— U visinske zapore, molim. — Samouvjereno se uvukao u kabinu.— Gđice Vargas, mogu li Vam pomoći da se opašete? — upitao je.— Hvala ali moći ću i sama — rekoh mu.Užurbano se uzverah u zapor, zakapčajući unutarnje remenove i pričvrščujući

cjevčice za usisavanje složenog Garensenovog aparata preko grudnog koša i trbuha. Ne-čovjek je nezgrapno izvlačio ruke iz svojih zaštitnih rukavica i borio se sa Garensenovim čudom.

Na nesreću, Theradini imaju dvostruki palac, pa je bavljenje minijaturnom terranskom opremom, za njih, skoro nemoguće delikatan posao. A još ga više otežava činjenica da je tkivo njihovih »ruku« uglavnom tanka, sluzava opna koja se lako trga u dodiru sa kožom i grubim metalom.

— Pomozite Haalvordhenu — zatražih od čovjeka iz posade. — Ja sam ovo radila mnogo puta dosada.

Mogla sam, isto tako, i sačuvati dah. Čovjek je prišao i uvjerio se da su moji remenovi, cjevčice i jastuci pričvršćeni. Trebalo mu je, kako mi se činilo, puno vremena, a i ruke je koristio malo previše. Ležala sam pod teškom Garensenovom opremom, odviše bijesna u sebi, da bih mu pružila makar i tu zadovoljštinu da se pobunim.

Prošlo je doista puno vremena dok se konačno nije ispravio i krenuo prema Haalvordhenovom zaporu. Jednom ili dvaput je nemarno trznuo tudinčeve vanjske remenove i potom okrenuo glavu prema meni, cerekajući se sa potpuno nepozvanom prisnošću.

— Lansiranje za devedeset sekundi — reče i hitro se izvi kroz otvor. Haalvordhen je prasnuo u bujicu samaranskog govora, koju nisam mogla pratiti. Silovitost njegovog glasa je, međutim, pomagala bolje od rječnika. Iz nekog čudnog razloga, otkrih da dijelim njegov bijes. Nepoštenost cijelog postupka je bila sramotna. Theradin je platio putničke troškove i u svakom slučaju zaslužio propisani minimum dolične pažnje.

— Ne brinite zbog te budale, Haalvordhen — rekoh iskreno. — Da li ste dobro privezani?

— Ne znam — očajno je odgovorio. — Oprema je nepoznata...— Gledajte — oklijevala sam, ali, iz uobičajene pristojnosti sam morala

pokazati gestu. — Ako je pažljivo pregledam svoj vlastiti Garensen, možete li čitati moje misli i tako vidjeti kako bi se aparat trebao namjestiti?

Neprirodno se oglasio: — Pokušati ću — i ja smjesta čvrsto prikovah pogled

SIRIUS 109

za aparat.Idućeg trena, u meni se pojavi čudnovato osjećanje. Bilo je to nešto poput

slabašnog, mučnog osjećaja da sam dodirnuta i pogurnuta, protiv svoje volje, od strane ogavnog stranca.

Pokušala sam suspregnuti nalet gotovo fizičke odvratnosti. Nije čudno da se ljudi drže čim dalje od telepatskih rasa...

I tada ugledah da li sam to ugledala, pitala sam se, ili je to bilo direktno telepatsko uplitanje u moje percepcije? — drugu sliku koja je naglegla na Garensen u kojeg sam bila privezana. A taj uvid je bio toliko uznemirujući da sam potpuno zaboravila neugodnost prisnog mentalnog odnosa.

— Vi niste ni izbliza privezani — upozorih. — Niste ni počeli sa pričvršćivanjem usisnih cjevčica — oh, onaj prokleti čovjek. Morao je vidjeti, iz najobičnije humanosti... — naglo stadoh i u turobnom očaju počeh petljati oko svojih vlastitih remena.

— Mislim da ima još toliko vremena...Ali nije ga bilo. Sa užasnom nenadanošću, zagluši me silovita buka —

posljednje upozorenje. Stisnuh zube, grozničavo ga požurujući:— Držite se! Krećemo!I onda nas potrese detonacija! Osjetih kako mi pluća klonuše pod iznenadnim,

mučnim pritiskom, i svim silama se upirah da ostanem uspravna, grčevito hvatajući dah. Začuh tuđinčev čudan, mumljajući hropac i to je izazivalo mnogo veći nemir od ijednog ljudskog vriska.

Tad drugi udarni val drmnu takvom silinom da sam glasno zavrištala u potpuno ljudskom užasu. Zavrištala — i izgubila svijest.

Nesvijest nije dugo potrajala. Ranije nisam nikada ovako klonula za vrijeme polijetanja i kad sam ponovno dodirnula poznate stvari oko sebe, prvi nejasni osjećaj je bio osjećaj zbunjenosti. Što se dogodilo? Tada, skoro istovremeno, postadoh umirujuće svjesna da se nalazimo u slobodnom padu i da je član posade koji nas je bio upozorio da se pripremimo, sada ispružen u praznom prostoru kraj mog visinskog zaplora. Izgledao je zabrinuto.

— Jeste li dobro, gđice Vargas? — skrbnički je upitao. — Lansiranje nije bilo ništa burnije od uobičajenog...

— U redu sam — ošamućeno ga umirih. Ramena mi se trznuše i Garensen zaškripa kad sam se uprla prema gore, drhtavim prstima se oslobađajući naprave.

— Što je sa Theradinom? — užurbano zapitah. — Njegov Garensen je ostao neprićvršćen. Jedva da ste ga i pogledali.

Čovjek je progovorio, polako i ustrajno, sa promišljenošću koja mi nije mogla izmaći.

— Samo trenutak, gdice Vargas — reče. — Zar ste zaboravili? Svaki trenutak, koji sam ovdje proveo, iskoristio sam za pričvršćivanje Theradinovih pojaseva i tlačne opreme.

Pružio mi je ruku da se podignem, ali je odbih, tako žestoko da sam odletjela do meke obloge na suprotnoj strani kabine. U strahu se uhvatih za dršku i pogledah naniže prema Theradinu.

Haalvordhen je ležao spljošten pod komplesnom napravom. Njegovo šiljasto, vilinsko lice je bilo upalo i avetinjsko, a usta su mu izgledala gadno natučena. Sagnuh se bliže i naglo odskoćih prema gore, silinom koja me u kaskadama odbacila natrag preko kabine, zamalo u naručaj čovjeka iz posade.

— Mora da ste tek sada pričvrstili te pojaseve rekoh, optužujući. — Oni nisu bili pričvršćeni prije lansiranja! To je podli, zločinački nemar i ako Haalvorhen umre...

SIRIUS 110

Čovjek ml uputi polagani, prezirni smiješak:— To je moja riječ protiv tvoje, sestro — podsjetio me je.— Iz najobičnije pristojnosti, iz najobičnije humanosti... — shvatih da mi je

glas promukao i drhtav i nisam mogla nastaviti.On reče, nimalo se ne šaleći:— Trebao bih vjerovati da bi Vam bilo drago da je divljak umro pri

lansiranju. Užasno se brinete oko tog divljaka — a znate kako to zvuči?Dohvatila sam okvir zapora i čvrsto se o nj oslonila. Jedva sam mogla govoriti

od slabosti.— Što ste pokušavali izvesti? — konačno izustih. — Usmrtiti Theradina?Čovjekov pogubni pogled se nije micao sa mog lica.— A da Vi malo zatvorite usta — reče, bez zlobe, ali sa tako jednoličnim i

ledenim glasom, da je to zvučalo još opasnije. — Ukoliko nećete možda ćemo ih mi morati zatvoriti umjesto Vas. Nemam naročito mišljenje o ljudima koji se zbližavaju sa divljacima.

Nekoliko puta sam otvarala, a potom zatvarala usta prije nego sam se prisilila da progovorim. Sve što mu na kraju rekoh, bilo je:

— Vi, naravno, znate da namjeravam razgovarati sa kapetanom?— Kako god hoćete.On se okrenu i prezirno zakorači prema vratima.— Mi bismo Vam bili učinili uslugu da je divljak umro za vrijeme lansiranja.

Ali, kao što rekoh, kako Vas je volja. Ionako mislim da je Vaš divljak živ. Njih je teško ubiti.

Obuhvatila sam zapor, nemoćna da se pokrenem, dok je on provlačio svoje tijelo kroz sfinktersku bravu i ona se stisnula za njim.

Pa, pomislih tmurno, znala sam u što se upuštam, čim sam sklopila dogovor. I pošto sam se već obavezala, mogla sam svejedno i pogledati da li je Haalvordhen živ ili mrtav. Odlučno se nagnuh nad njegov visinski zapor, oštro se iskrivivši da se mogu poduprijeti pri slobodnom padu.

Nije bio mrtav. Dok sam ga promatrala, vidjeh natučene »ruke«, kako krvare i grčevito podrhtavaju. A onda, odjednom, tudinac ispusti čudnovat, strugajući šum. Osjetih se bespomoćno i iz nekog razloga, u meni se pojavi sućut.

Prignuh se i položih nesigurnu ruku na Garensenov aparat, koji je sada bio pomno i znalački pričvršćen. Bila sam ogorčena zbog činjenice da sam prvi put u životu izgubila svijest! Da mi se to nije dogodilo, onaj čovjek iz posade ne bi mogao tako vješto prikriti svoju nemarnost. Ali bilo je važno zapamtiti da ta okolnost ionako ne bi puno pomogla Haalvordhenu.

— Vaši osjećaji Vam mogu samo služiti na čast! — piskav, jednoličan glas, bio je gotovo šapat. — Ako smijem još jednom iskoristiti Vašu ljubaznost da li biste mogli opet odriješiti ove instrumente?

Sagnuvši se da mu udovoljim, bespomoćno ga pri tom upitah: — Da li ste sigurni da Vam je dobro?

— Jako daleko od dobrog — tudinac odrecitira neprirodno, polako i bez ikakvog izraza.

Činilo mi se da mu nije bilo po volji to što je morao govoriti glasno, ali nisam vjerovala da bih mogla još jednom podnijeti onaj telepatski dodir. Tudinčeve oči, uski prorezi bez sjaja, promatrale su me dok sam pažljivo driješila usisne cjevčice i jastučastu opremu.

Sa ove udaljenosti, mogla sam vidjeti da su oči izgubile svaku boju i da su ogoljele ruke mlohave i uvele. Bije, također, i intenzivno potamnjelih mrlja po tuđinčevoj glavi i vratu. Izgovorio je, sa užasno velikim naporom:

SIRIUS 111

— Trebao sam biti drogiran. Sada je prekasno. Argha maci... — riječi se izgubiše u nejasnom samarranskom, ali je tamna mrlja na njegovom vratu još uvijek bila tamo i jasno je pulsirala; ruke su se trzale u agoniji, koja je, bivajući nijema, izgledala još strašnija.

Pripila sam se uz zapor, malodušna zbog siline vlastitog osjećanja. Pomislih da je Haalvordhen ponovno progovorio, kad mi u mozgu odzvoni, jasno i zapovjednički, oštra naredba: Procalamin!

Za jedan trenutak, šok je bio sve što sam osjećala — šok i ogromna odbojnost prema telepatskom dodiru. U njemu sada nije bilo kolebanja ili izvinjavanja, jer se Theradin borio za vlastiti život. Ponovno se pojavi oštra i žestoka naredba:

— Dajte mi procalamin!I s novim naletom malodušnosti uvidjeh da je većini ne-ljudskih stvorenja bila

potrebna droga, koju su držali na svim svemirskim brodovima da im omogući život pri slobodnom padu.

Svega nekoliko ne-ljudskih rasa ima tvrdoglavo, ustrajno srce Terrana, koje kuca pomoću mišićne kontrakcije. Cirkulacija Theradina, i njima sličnih rasa, ovisi o gravitaciji koja održava vitalnu tečnost da pulsira. Procalamin daje njihovim glavnim krvnim organima upravo toliko umjetnog mišićnog stezanja koliko im treba da bi se krv kretala i funkcionirala.

Užurbano se pokrenuh prema »kupaonici« — brzo promigoljih kroz membranu, odvih poklopac kutije, označene sa PRVA POMOĆ. Uredno poslagani, u ladici ispod prozirne plastike, bili su zavoji, antiseptici, jasno označeni LJUDI i odvojeno, za tri glavne vrste ne-ljudskih rasa, u jednom dubokom pretincu — male plastične kuglice vitalnih stimulansa.

Izvadila sam dvije, purpurno fluorescentne — male kuglice s natpisom procalamin — i pročitala upozorenje, ispisano većim slovima na kuglici. Glasilo je: ZA PRUŽANJE POMOĆI SAMO OD STRANE OSPOSOBLJENIH ČLANOVA SVEMIRSKOG OSOBLJA: Osjećaj panike učini da se moj ošit stisne. Da li bih trebala pozvati kapetana ili nekog od posade?

Tad u meni naraste hladna sigurnost. Ako to učinim, Haalvordhen ne bi dobio stimulans koji mu je bio potreban. Izvadih fluorescentnu iglu za ne-ljudsku kožu, probuših kuglicu i usisah dozu u iglu. Tada se, s njenim vrškom još uvijek zabodenim u kuglicu, izmigoljih nazad, tamo gdje je tudinac još ležao, labavo privezan jednim od unutarnjih pojaseva.

Nanovo me obuze panika, sa gotovo šaljivim saznanjem da ja ne znam gdje ubrizgati stimulans i da rukovanje špricom u svemiru donosi probleme s kojima se mogu nositi samo posebno uvježbani ljudi. Ali ja, usprkos tome, posegnuh i oprezno dohvatih jednu od razgolićenih »ruku«. Nisam ni zastala da razmislim otkud znam da je baš to pravo mjesto za ubod. Bila sam isuviše obuzeta snažnim tjelesnim gađanjem. Insinkt čovjekove davne prošlosti na Zemlji, govorio mi je da ispustim ne-ljudsko tijelo i zgurim se, brbljajući i urličući, kao što bi učinili moji majmunoliki preci. Ogoljela opna je bila grozničavo vrela i neprijatno sluzava na dodir. Borila sam se sa rastućom mučninom, dok sam pokušavala smisliti kako da ga umirim za ubod.

Pri slobodnom padu nema postojanosti, nema smjera. Šprica je, naravno, funkcionirala na principu usisavanja, ali je prodiranje pod kožu predstavljalo veliki problem. Povrh svega, i mene samu je obuzimala vrtoglavica od ne-gravitacijskog leta, i hladno uvidjeh da, ukoliko ne budem mogla izvršiti ubrizgavanje u slijedećih nekoliko minuta, neću biti u stanju to učiniti uopće.

Za jedan trenutak, nije me ni bilo briga, jer me je primitivni dio moje ličnosti potsjećao da ću se, ukoliko tudinac umre, riješiti ogavnog suputnika i nastaviti

SIRIUS 112

sasvim pristojno putovati između planeta. Tvrdoglavo se oduprijeh iskušenju. Umirih iglu u ruci, pokušavajući pobijediti dezorijentaciju, zbog koje sam bila uvjerena da Theradina, istovremeno, gledam odozdo i odozgo.

Izgledalo je kao da je moj vlastiti gravitacijski centar bio smješten u šupljini mog trbuha i trudila sam se da suspregnem poznati instinkt pri putovanju svemirom, koji me je tjerao da se skvrčim u fetalni položaj i lebdim. Neznatno se primaknuh Theradinu. Znala sam da, ako se uspijem dovoljno približiti, naše dvije mase će uspostaviti zajedničko gravitacijsko težište i imat ću barem privremenu orijentaciju dok budem zabadala iglu.

Manevar je bio neugodan, jer je tudinac izgledao besvjesan, mlohav i nepomičan, i sama fizička bliskost tom stvorenju je izazivala odbojnost. Osjet debele, vlažnjikave »ruke«, koja slabašno podrhtava u mojoj, bio je gotovo odvratno prisan. Ali konačno, uspjeh se primaknuti dovoljno blizu da između nas uspostavim zajedničko težište — os na kojoj sam izgledala kao da, načas ovješena, lebdim.

Povukla sam Haalvordhenovu »ruku« u ovo težište, u jedva desetak centimetara prostora medu nama, čvrsto stisnula iglu i odlučno je zabola.

Taj pokret je poremetio kratkotrajnu umjetnu gravitaciju i Haalvordhen je odlebdio i odskočio, pomalo bestežinski, u svoj zapor. »Ruka« je otklizila unatrag, igla se bezopasno trznula. Glasno opsovah, sada već posve nerazborito ljuta i djelomično me i moj vlastiti uzrujani trzaj odbaci na drugi kraj kabine.

Mileći polako unatrag, pokušala sam škripnuti zubima, ali sam uspjela samo škljocnuti, od čega mi se protresla lubanja. U napetoj ljutnji, zgrabih Haalvordhenovu »ruku«, koja je gotovo prestala sa svojim grozničavim pulsiranjem, i, uz bolno polagani napor, bilo koji brz ili iznenadan pokret bi me ponovno odbacio, trzajem, unazad preko kabine — ugurah »ruku« pod remen i pustih je da ostane tako.

Jedva osjetno se trgla — Theradin je, očito, još uvijek bio osjetljiv na bol — i želudac mi se podiže na to bolesno pulsiranje. Ali ja zakvačih stopala pod okvir zapora i prebacih slobodnu ruku preko tuđinca, čvrsto prihvativši pojaseve koji su ga opasivali.

Držeći ga tako sigurno ukliještenog, ponovo zabih iglu. Ona je dotakla, ubola — i tada, u očaju, shvatih da ne može probiti Theradinovu kožu, bez težine i pritiska odostraga.

Bila sam previše unesena u ono što je trebalo učiniti da bih baš marila kako to činim. I stoga, naglo zaokrenuh prema naprijed, sa grčevitom kretnjom koja me izbaci, u punoj dužini, preko tuđinčeva tijela Iako još uvijek nisam imala nikakve težine, silovit moment tog pokreta satjera špricu duboko u tkivo »ruke«.

Pritisnula sam ručku, a potom se polako pridigla i pogledala unaokolo, spazivši onog čovjeka iz posade kako mi se kesi, sa glavom ponovno gurnutom kroz otvor, promatrajući me s odvratnošću koju je od početka pokazivao prema Theradinu. Za njega sam pala niže od Theradina, ponizivši sebe u bliskom kontaktu sa ne-ljudskim stvorom.

Pod tim ledenim, prezirnim pogledom, nisam bila u stanju govoriti. Mogla sam jedino šutke izvući iglu i podići je uvis. Ukočeni izgled osudivanja se promijenio, sasvim neznatno, ali ne i više od toga. Ostao je nijem, gledajući me pogledom koji je bio negdje između strave i optuživanja.

Činilo se da je tamo visio godinama, stoljećima, vječnostima, naprosto me gledajući, s licem poput izdužene elipse ponad krutog ovratnika njegove crne kože. Tada, bez ijedne riječi, on polako izvuče glavu i otvor se za njim stisnu, ostavljajući me samu sa svojim mučnim osjećanjem okuženosti i gotovo histerične

SIRIUS 113

krivnje.Pustih iglu da visi u zraku, skvrčih se u loptu i, potpuno rastrojena, poćeh

ridati poput lude.Mora da je proteklo puno vremena prije nego sam uspjela doći k sebi, jer, prije

no što sam i pogledala da li je Haalvordhen još živ, začuh slabašno zvrndanje, što je značilo da je vrijeme za obrok i da su poslali hranu, spuštajući je niz kosinu u našu kabinu. Bezvoljno sam odmaknula meku oblogu u stranu i izvukla termo-izolirane posude — jednu garnituru bezbojnu, a drugu ne-ljudski fluorescentnu.

Tromo postajući svjesna kakvu sam budalu od sebe radila, odvukoh svoju porciju do visinskog zapora i strpah je u posebni prorez, da ne bi odlebdjela. Potom, pri pogledu na figuru koja je bila nepomično ispružena ispod sigurnosnog pojasa drugog zapora, slegoh ramenima i ponovno se odgurnuh preko kabine, noseći fluorescentne posude Haalvordhenu.

Ispustio je klonuli, uljudan šum koji sam protumačila kao izraz zahvalnosti. Sada već krajnje iznurena cijelim poslom, spustila sam posude pred njega, sa golim minimumom pristojnosti i povukla se do svog zapora, baveći se uvijek škakljivim problemom konzumiranja hrane u slobodnom padu.

Naposljetku se podigoh da vratim posude na kosinu, znajući da nećemo napuštati kabinu tokom čitavog leta. Korištenje prostora na svemirskom brodu se pridržava strogog minimuma. Tamo jednostavno nema mjesta za neuvježbane i nestručne osobe da se muvaju po pretrpanom brodu i možda posve opasno približe kritično delikatnoj opremi, a posada je isuviše zaokupljena poslom, da bi stala i držala na oku turiste koji se vrzmaju naokolo.

U slučaju potrebe, putnici mogu dozvati nekog od posade, pritiskom na dugme za poziv. A inače, što se tiče posade, mi smo bili u drugom svijetu.

Zastala sam u visini Haalvordhenovog visinskog zapora. Njegove posude su ostale netaknute i ja osjetih poriv da kažem:

— Zar se ne biste trebali potruditi da nešto pojedete?Jednolični glas je postao još slabiji i hrapaviji, a tudinčev pažljivi izgovor

nerazgovijetan. Riječi njegovog materinjeg samarranskog, izmiješale su se sa čudno oblikovanim rečenicama, koje su, kako mi se činilo, izvirele direktno iz mentalnih koncepata.

— Vrlo ljubazno od Vas, thakkava Vargas gdice, ali prekasno, Haalvordhen-ja duboko sa zahvalnim željama... — slijedio je, muklo i nejasno, dugi izliv samarranskog, a onda, kao za sebe, — Theradin-mi umirem nigdje, samo na Samarri i pred samo malo vremena, Haalvordhen-ja znao mora umrijeti i mora vratim na rodnu planetu. Saata. Znajući da vratiti i umrijeti tamo gdje svi Theradin-mi umire... — Riječi u neredu ponovno sve zamutiše, a mlohave »ruke« se grčevito stiskahu i otvarahu.

I onda, čudnim, opreznim tonom, ne-čovjek reče: — Ali ja ne živim zato da se vratim tamo gdje mogu prestati-umrijeti. Haalvordhen-ja ne trajati tako dugo, iako Vargas Vi gdice pomagati kao pravi čovjek, a ne tudinac. Žao mi da Vaši ljudi nepomagati uopće Vama... — ponovno je zastao i sa neobičnim, tihim mrmorenjem, nastavio, — Sada Haalvordhen-ja dati Vargas-Vama uvijek-poklon u nasljedstvo, biti potrebno je to.

Mlohavo obličje ne-ljudskog bića se odjednom ukoči, postade kruto. Izgledalo je kao da su se otvorili kapci spušteni preko Theradinovih očiju, i, u stravičnom grču, ja se pokušah zavitlati unazad. Ali, nije mi uspjelo. Ostala sam nepomična, uhvaćena u nijemoj zaprepaštenosti.

Osjetih iznenadnu, ledenu hladnoću i po meni se ponovno razmili snažno fizičko gađenje na neugodan i odvratan osjećaj tuđinca u mom umu, ovaj put ne

SIRIUS 114

kroz riječi, već kroz još prisniji kontakt mrskim dodirom, tako intimnim da sam osjetila svoje tijelo kako mlitavi u bespomoćnim naletima grčevitog podrhtavanja pod dubokim, hipnotičkim kontaktom.

Tad se u mom mozgu podiže val gotovo opipljive tame. Pokušala sam viknuti: »Prestanite! Prestanite!« I panični užas sunu kroz moju zadnju svjesnu pomisao. Evo zašto, ovo je razlog zbog kojeg se ljudi i telepati ne miješaju...

A onda se golema, tamna vrata otvoriše pod mojim osjetilima i ja iznova uronih u nesvijesnost

Nije prošlo više od par sekundi, pretpostavljam, prije nego se crnina zatalasala i podigla i ja sa nađoh plutajući, bespomoćno skvrčena u zraku, i gledajući, sa suzdržanom radoznalošću, Theradinov visinski zapor pod sobom. Nešto u jezovitoj mlohavosti tog obličja me nagna da se posve razbudim.

Sa čvrstim povezom koji mi je otežavao disanje, sjurih se prema dolje. Nikad prije nisam bila vidjela mrtvog Theradina, ali nije bio potreban nitko da mi kaže kako upravo gledam jednoga. Suho sam dahtala zbog poveza koji me je još davio oko vrata i sa histeričnom mahnitošću se divlje bacih na drugi kraj kabine, udarajući i gnjećeći dugme za slučaj opasnosti, vrišteći i jecajući i vičući...

Držali su me pod narkoticima, za sve ostalo vrijeme putovanja. Sjećam se da sam se dvaput budila i izvikivala stvari koje ni sama nisam razumjela, sve dok me ubodi igala u ruku ne bi ponovno odaslali natrag u umirujuće snove. Pred kraj leta, dok mi je svijest još bila pomućena, natjerali su me da potpišem papir, nešto u vezi svjedočenja da posada ne snosi nikakvu odgovornost za Theradinovu smrt.

Nije bilo važno. Bilo je nečeg jasnog i hladnog i pronicivog u mom duhu, iza površne smetenosti, što mi je govorilo da moram raditi upravo ono što oni žele, ili ću imati ozbiljnih problema sa terranskim vlastima. U tom času, nisam čak ni marila za sve to i vjerovala sam da je u pitanju droga. Sada, naravno, znam istinu.

Kad je brod aterirao na Samarru, morala sam napustiti Vestu i prebaciti se na drugi brod za Terru. Vestin mali kapetan mi je prodrmao ruku i oprezno izbjegavao moj pogled, ne pominjući umrlog Theradina. Imala sam osjećaj — čudno, kako je to bilo jasno mojim osjetilima — da je sa mnom postupao onako kako bi postupao sa tempiranom bombom koja u svakom trenutku može eksplodirati.

Znala sam da me, s nestrpljenjem, požuruje da se čim prije ukrcam na brod za Terru. Ponudio mi je specijalnu rezervaciju za lino-krstaš, po najnižoj cijeni, sa očiglednom laži da u njemu posjeduje neke dionice. Suzdržano sam slušala laži u kojima se koprcao, odbila ruku koju mi je ponovno pružio, pa i sama izrekla pokoju laž. Bio je ljut. Znala sam da nije želio da se zadržavam na Samarri.

Pa opet, barem mu je bilo drago da će me se riješiti. Svršivši napokon sa vječitim formalnostima terranske pristajališne zone, brzo

se zaputih lučkim gradom i pozvan theradinski prizemni automobil. Theradin. koji ga je vozio, radoznalo me pogleda i šaputavim glasom obavijesti da mogu pronaći ljudski prijevoz iza suprotnog ugla. Iznenađena sama sobom, zastala sam i u čudu se upitala što to radim. I tada...

Tada se predstavih na način koji je Theradin mogao nepogrešivo razumjeti. Bio je skoro jednako toliko iznenađen koliko i ja. Uzverah se u automobil, koji me odveze do nekakve čudne zgrade, u obliku gromade, koju moje oči nisu nikada prije vidjele, ali koju sam sada poznavala tako prisno, kao što poznam plavo nebo Terre. Dvaput, dok sam prelazila okretnu rampu, osjetih izazov. I dvaput, sa istim naletom unutarnjeg iznenađenja, na izazov odgovorih ispravno.

Naposljetku stigoh pred Theradina čija se lozinka ukrsti s mojom poput sigurnog, oštrog koplja i rezultat je bio zapanjujući. Theradin Haalvamphrenan se dvaput nagnu u nazad, u znak pozdrava i reče — ne riječima »haalvordhen!«

SIRIUS 115

Ja odgovorih na isti način.— Da. Zahvaljujući stanovitim glupim greškama, nisam se mogao vratiti na

naš rodni planet i bio sam prisiljen upotrijebiti tijelo ovog tudinca. Izvršivši prijenos, nevoljko i u nuždi, sada uviđam određene prednosti. Jednom kad si u ovom tijelu, ono uopće ne izgleda odvratno i, uz to, domaćin je izuzetno inteligentan i simpatičan.

— Žalim zbog osjećanja da sam ti odbojan, dragi prijatelju. Ali, razmisli. Sada ću moći biti od koristi kao glasnik i kurir, bez diskriminacije od strane ovih zaslijepljenih Terrana. Zakon koji priječi Theradinu da umre na bilo kojoj drugoj planeti bi se sada trebao promijeniti.

— Da, da — drugi se šutke pomirio, brzo shvaćajući moju misao. — No, sada pređimo na stvari od osobnog značaja. Tvoja je imovina, naravno, ostala netaknuta.

Postadoh svjesna da posjedujem pet krasnih, otmjenih kuća na planeti, privatno jezero, voćnjak Theirrv-stabala i četiri hattel-čamca. Nasljedstvo kod Theradina ovisi, naravno, o kontinuitetu mentalne ličnosti, bez obzira na porijeklo nasljednika. Kad bi neki Theradin umro, prenijevši svoju svijest u novog i mlađeg domaćina, ovaj je odjednom posjedovao sve što je pripadalo prijašnjoj ličnosti. Dva Theradina, nezadovoljna svojim individualnim bogatstvima, katkada udružuju svoje ličnosti unutar jednog tijela-domaćina, i na taj način uvećavaju skromne imetke.

Kontinuitet memorije je, naravno, bio savršen. Kao Helen Vargas, imala sam stanovita prava i povlastice terranskog građanina, stanovitu imovinu, stanovita porodična prava i privilegije Carstva. A kao Haalvordhen, bila sam, isto tako, oslobođena Samarre.

Iz osjećanja stroge pravičnosti, »rekla« sam Haalvamphrenanu kako je prvotni domaćin umro. Dala sam mu kapetanovo ime. Neću mu nimalo zavidjeti, kad slijedeći put pristane na Samarri.

— Kad bolje razmislim — Haalvamphrenan je rekao zamišljeno, — naprosto ću izvršiti samoubojstvo u njegovom prisustvu

Helen-Haalvordhen-ja sam, očito, imala vrlo dugačak i zanimljiv život pred sobom.

Jednako kao i svi ostali Theradini.

Preveli Melita Bačić i Ivan Bilosnić Objavljeno posredstvom GPA, München

Miha Remec

Dromidskaskulptura

SIRIUS 116

Miha Remec je, bez dvojbe, jedan od malog broja najvećih domaćih pisaca SF-a svih vremena. Upravo mu je tiskan novi roman »Zelena zaveza« koji ćemo vam predstaviti u idućem broju, a u ovom vam

donosimo njegovu priču za koju recenzent Žiga Leskovšek kaže da je jedno od najboljih Remčevih ostvarenja u kojem autor postavlja

temeljna pitanja o svijetu umjetnosti, njegova odnosa prema svijetu i spoznaje kao čovjeka.

romidski skulptor pozvao me da udem u njegovo djelo. Nisam znao čime sam zaslužio toliko povjerenje i čast. Zemaljski svemiroplovci koji su dosad slijetali na Drom u sastavu Rama nisu, naime, nikada prije

prekoračili prag dromidskih umjetnina. A pričali su nevjerojatne priče o tajanstvenim otvorima što su posijani u podnožjima kristalnih brda posvuda na tome svijetu.

DDromidi su bili nepovjerljiva, u se zatvorena bića, baš kao i njihovo tijelo

skriveno u oklopu nalik oklopu velike rakovice sa obala zemaljskih mora. Čovjek im se nikada nije mogao približiti i nikada nije znao što zamišljaju u svome mozgu skrivenom ispod snažnog štita vanjske ljušture. Imali su nekoliko parova očiju razmještenih po cijelom oklopljenom tijelu i hladnih poput umjetnih kristalnih kuglica tako da je bilo nemoguće s njima izmijenjati pogled. Međusobno i s posjetiocima općili su telepatski, a kako se njihovo sporazumijevanje ograničilo prije svega na osjećanje, najčešće neodređene slike, nikada nisi točno znao što ti poručuju.

Umjetnikov poziv bio je nedvosmislen: osjetio sam neodoljivu želju da uđem kroz središnji otvor isklesan u kristalnoj stijeni, a potom i misaonu poruku:

Pozivam vas, poštovani Zemljanine, na razgledanje moje skromne umjetnosti.Skromna baš i nije, pomislih. Već i samo klesanje ulaza u tvrdi kristalni masiv

bilo je pravi podvig.Podzvućnom pjesmom režemo kristal kao najmekšu želatinu, telepatirao mi je

SIRIUS 117

Dromid.Nisam još bio navikao na to da ova oklopljena bića upadaju u svaku misao i da

od njih upravo ništa ne možeš sakriti. Prilično je neprijatan osjećaj kada od njihovih misli hvataš samo ono što oni žele. Možda nikada neću ni saznati zašto me taj ogromni hrušt u zlatastozelenom oklopu poziva u svoj tajanstveni svijet.

Nema nikakve tajne, velecijenjeni goste sa Zemlje. Prohtjelo mi se osjetiti dvoočni pogled na moj izradak. Samo to. Bit će mi ćast budete li me pratili.

Umjetnik se zanjihao na parovima rukonogu tako da su resko zaškripali nebrojeni zglobovi, a potom je počeo ulaziti u otvor. Kod Dromida je bilo nemoguće ustanoviti da li puze naprijed ili natrag, da li gmižu lijevo ili desno: četverouglasti pljosnati otkop na svim je stranama imao rukonoge, kao i oči.

Mogao sam se pognuti i puzeći na sve četiri ući u skulpturu a ona se odmah iza ulaza proširila tako da sam se mogao uspraviti.

Skulptura me je u času zadivila: kroz redove kristala prelijevale su se, naime, snažne modrikaste zrake dromidskoga sunca Rama lomeći se u duginim slapovima što su padali sa sviju strana. Prizor me tako obuzeo da sam ukočeno gledao u sve to treperenje boja i svjetla. Nema na Zemlji prizora poput ovog, najbliži tome bio bi osjećaj što ga ima ronilac u kristalno čistoj vodi nad kojom sija sunce. No, to je slabašna usporedba. Kristalni sustav dromidskoga gorja bili su građeni od različitih ploha i stoga su se zrake lomile kao u prizmi. Drom je, osim toga, kružio oko Rama brže nego zemlja oko Sunca, pa su se upadni kutovi svjetlosnih zraka mijenjali brže mijenjajući i spektre boja i svjetla.

S nekoliko rukonogu dromidski me je skulptor zvao dalje ispričavajući se:Ne valja gubiti vrijeme. Ulazni vidikovac oblikovan je još jako nevjesto.Što me onda tek čeka, pomislih i oprezno pođoh za Dromidom. Tlo po kojem

sam hodao nisam, vidio, samo sam ga osjećao i od toga me hvatala vrtoglavica. Svuda uokolo prelijevala se svjetlost, dolje nekako više tamnomodra, ali nigdje nije bilo granice između uklesanog prostora i kristala. Kao da sam lebdio u moru bez dna.

Usuđujem se upozoriti vas da se pomičemo u područje pojućih boja, telepatirao mi je umjetnik.

Prostor se nenadano zaiskrio u modroj boji, pa sam se sjetio jesenskog neba u rodnoj Zemlji, a samo korak dalje već se modrina prelila u zelenkastu boju zlaćanih preljeva. Bila je to, zanimljivo, boja Dromidove oklopne ljušture, pa se i moj domaćin stopio s njom tako da sam ga teško pratio. Posve sam gubio moć snalaženja, nikakvu prostornu sliku o tvorevini u kojoj sam se kretao nisam imao: mogao je to biti ravan hodnik, ali jednako tako i stranputica što vijuga medu kristalima.

Bez brige, cijenjeni Zemljanine, nećeš se izgubiti. Izvest ću te iz svoje skulpture kao što sam te i uveo u nju. Dvoočno je zaista donekle vratolomno.

Ne samo donekle nego prilično, makar su preljevi boja tako čudesni i oku ugodni.

Područja boja počela su se slijevati i prelijevati, poput slapova sa svih su se strana prosipale raznobojne zrake i tada sam začuo pjesmu: bio je to zvuk kao kad ovlaženim prstom lagano pritiskujući trljaš rubom tanke čaše. Možda je i sličan i zvuk pile na kojoj se svira, ali ta je glazba imala takav raspon tonova kakav nema ni jedno glazbalo na Zemlji. Činilo mi se da svaka nijansa boje nosi svoj zvuk, a nijansa je bilo bezbroj, te sam tako slušao veličanstvenu skladbu od koje mi se ježila kosa na tjemenu i od koje su mi oči suzile koliko me je obuzela.

Dromid se pritajio i neopazice stao iza mene. Vjerojatno je oduševljeno pratio moje osjećaje ne želeći smetati. Tek kad sam se pomaknuo i kad je kristalna

SIRIUS 118

skladba utihnula, ponovo mi je telepatirao:Moja najdublja zahvalnost za priznanje, Zemljanine. Ne znam da li sam ga

zaslužio za ovaj šar boja i zvukova. Sada dolazi predio formâ.Kipar promakne pored mene i odškripi preda mnom prolazom koji bih sam

teško razaznao. I dalje sam imao dojam da se krećemo prostorom bez tla i bez pravih dimenzija.

Ipak, nisam se imao vremena baviti ovim nelagodnim osjećajem. Preda mnom se, naime, otvorio vidik koji ću teško opisati. Na Zemlji je sačuvana prastara optička igračka, kaleidoskop, u čijem se cilindru obojena stakalca pomiču između tri zrcalne plohe tvoreći čudesne šare. Nešto slično tome zbivalo se pred mojim očima, ali ne tako ograničeno kao u malenoj napravi. Obojene forme nastajale su svuda unaokolo i ja sam sam u tom kaleidoskopu gledajući slijevanje i rastakanje obojenih kristala. Nikakav stereoprojektor na Zemlji ne bi mogao dočarati to čudesno oblikovanje što se događalo poda mnom i nada mnom i svuda oko mene tako da sam neprestano bio u središtu razgleda, čak i tada kad me je dromidski umjetnik obzirno pozvao da nastavimo.

Od ovog mjesta forme se oblikuju u neobične pojave. To je oblast priviđenja u mojoj skulpturi. Moram vam reći, velecijenjeni Zemljanine, da ćete sada biti sutvorac skulpture: pojave će se oblikovati u skladu s vašim osjećajnim i misaonim valovima. Bit će mi posebna čast i zadovoljstvo pratiti ovu kreaciju. Nikada još Zemljanin nije suoblikovao dromidsku skulpturu.

Znao sam da se upuštam u nešto posve nepoznato i nedokučivo. Nisam očekivao da ću sudjelovati u samom stvaranju i srce mi je u prsima zakucalo brže i jače. Išao sam za Dromidom koji je ubrzao mašući rukonogama.

Vrtuljak obojenih formâ okretao se sporije, a njegovi su se djelići razlagali i gubili u kristalnom obodu. Potom je počelo uobličavanje neba i obzora prekrivenih najčudesnijim olujnim oblacima obasjanim kosim zrakama zalazećeg sunca. Sunčeva svjetlost probijala se kroz usku pukotinu između dvije oblačne fronte i stvarala na sumraćnim masama oblaka nevjerojatnu skalu boja: od zlataste do ljubičaste, pa preko nježne i vatrenocrvene do tamnomodre i metalne. Oblaci su plovili neprekidno se mijenjajući, a mijenjalo se i svjetlo zalazećeg sunca. Predio je već bio u tami i samo se još na najbližim kućama vidio odsjaj staklenih okna. U daljini su se ocrtavali obasjani vrhovi bregova

Obuzela me spoznaja da je to slika s moje Zemlje koja mi se nekoć davno urezala u sjećanje uobličivši se sada u dromidskoj skulpturi svom svojom ljepotom. Prizor je čak dobivao i neke druge dimenzije, ali je ipak ostajao tako zemaljski da se nisam mogao othrvati silini sjete i grčevitoj nostalgiji za Zemljom koju kao školovani svemiroplovac ne bih smio pokazati. S takvom zavičajnom čežnjom ne može se putovati medu zvijezde. Zasuzile su mi oči, stisnulo mi se grlo i osjetio sam suzu kako klizi niz lice. Slika se tada izgubila u nekoj točki, a čitavim se vidnim poljem pokazalo lice moje pokojne majke. Njezine plave oči gledale su me tako umirujuće da sam prestao plakati. Bio sam dijete, jedva svjesno dijete, i majčina blizina i njezin šapat potpuno su me smirili.

Nizale su se tako slike iskopane iz moga najdubljeg sjećanja i miješale se: vidio sam svjetove što sam ih posjetio na svojim zvjezdanim putovanjima, magnetni vihor kako silovito okreće plinske nakupine, gledao sam livade prepune poljskoga cvijeća, bumbare kako oblijeću cvjetove, vilinske konjice nad virovima i Kumovsku slamu kakva se vidi iz Andromede.

Svaki taj prizor pratilo je pojačano unutrašnje ćućenje što se razlijevalo svim osjetilima: gledajući morsku obalu na kojoj se bijelilo okruglo kamenje čuo sam udaranje oblukata nošenih valovima i udisao mirise mora. Tako su stvarne bile te

SIRIUS 119

slike da su me čitavoga obuzimale, a istodobno bile su prepune tako nestvarnih nijansa.

Zaboravio sam na vrijeme, zaboravio na dromidskog umjetnika i zanio se stvaranjem. I kada se preda mnom otkrila kristalna okolica dromidskoga podezmlja nisam znao je li to još uvijek priviđenje ili je stvarnost. Osvijestila me je Dromidova obavijest: Napuštamo područje pojava i približavamo se središnjoj točki moje skulpture. To je točka spoznaje.

Protrnuo sam. Da li uopće želim spoznaju? Ne znam zašto, ali obuzme me nagonska bojazan, strah pred mogućnošću da me dromidska skulptura suoči s konačnom samospoznajom. Putujemo, doduše, među zvijezde, ali još uvijek nismo razriješili neka suštinska pitanja vremena, života i smrti.

Ako ne želiš dalje, velecijenjeni Zemljanine, možemo se vratiti. Tko se plaši spoznaje nije ni zreo za nju.

Skulptor je zastao i njegova su okašca bljesnula. Sigurno me mjerio pogledom i čekao da vidi što ću učiniti, kako ću odlučiti.

Pred nama je u kristalnoj masi bio ulaz kroz koji je očito valjalo ući da bi se došlo do središta dromidske skulpture.

Nešto mi je pomoglo da se oslobodim ljudske prabojazni pred temljenom spoznajom: možda je Dromid telepatski utjecao na me ili pak je moja želja za spoznajom bila jača od straha.

Odlučio sam u trenu i zakoračio u središte Dromidova djela.Odjednom nađoh se u središtu svega.Kao da gledam tisućom očiju širili su mi se jednovremeno pogledi na događaje

koji su bili i koji tek će biti. Vidio sam početak koji nije bio početak i vidio sam kraj koji nije bio kraj, koja je svijest percipirala beskonačnost fluida i njegovu ograničenost. Naposljetku vidio sam samoga sebe kao kapljicu svijesti što klizi u kristalnom bezvremenu i neprostoru, kapljicu koja si otvara vrijeme i prostor i pokreće zbivanja. Vidio sam i druge slične kapi kako, svaka za sebe, vremenuju i prostore u fluidu i spoznao sam da sam probio ljusku ograničenih spoznavanja, da sam sada bio, da sada jesam, da ću sada biti i da nikada neću izaći iz dromidske skulpture.

Preveo Boris Nazansky

Predrag Raos

Spašavanjesvijeta*

SIRIUS 120

ila je zavladala i ovim brodom i svakog trenutka, i mene i broda, u nanosekundi, bez ikakve najave, može nestati. Ali zamisli, otkrila sam tajnu Sile! Sila je u mojoj vlasti! Sila koja znači uništenje Zemlje, civilizacije,

čitavog ljudskog roda! Sila ima svoju Ahilovu petu, i kako jednostavnu! Ali, nikada se ne bi domislila! Jedna jedincata rečenica i zauvijek je gotovo sa Silom!

SNaprosto ne mogu doći k sebi od oduševljenja zamisli, da sam to baš ja, ona

neugledna Maria Puzzi, da sam zapravo ja ta koja će izbaviti svijet od propasti! Malo tu znači što meni najvjerojatnije nema spasa, što sam u vlasti Sile koja me svaki čas može uništiti, a uništit će me sigurno. Može se dogoditi svakog trenutka, u nanosekundi, i neće me biti. Ali svijet će biti spašen, jer sam otkrila tajnu Sile! Oh, Elvira, znam da me vjerojatno žališ, no uvjerena sam da bi mi zapravo trebala zavidjeti i biti nesretna što nisi na mome mjestu. Znaš, kad sam napokon shvatila tajnu Sile, a to je bilo jutros oko šest i pol, najprije sam se dobro istuširala, onda obukla onu plavu haljinu, znaš koju, onu iz Singapura. Onda sam iz fri

* Ova priča od točno dvadeset redaka nastala je zapravo kao pokušaj suzbijanja raširenog uvjerenja da a) ne znam pisati kratko, te da, rasplinjujući se u epsku širinu, čitatelje davim predugim uvodima i da b) zanemarujem ženske likove. Nadam se da će ova priča već golom svojom bjelodanošću prekinuti sve zlonamjerne glasine.

Dobra vijest za ATARIjevce? Pretpremijera samo za njih! Novi SF roman Predraga Raosa Nul effort, a koji bi »uskoro« trebao izaći u izdanju zagrebačke »Mladosti«, nestrpljivi vlasnici Atarija mogu dobiti besplatno u prvome u nas (a možda i u svijetu) elektronskom predizdanju. Dovoljno je da na autorovu adresu (Zagreb, Lašćinska 72), kako nam veli, pošaljete tri prazne jednostrane 3-inčne diskete, i dodate li tome još i povratnu poštarinu (u poštanskim markama), za nekoliko dana vratit će vam se sa nasnimljenim tekstom romana od četiri stotine stranica. Ponuda, dakako, vrijedi samo do izlaska knjige. Mali znak pažnje autora prema čitateljima koji prate njenov rad — i jedinstvena prilika koju bi šteta bilo propustiti. Što je još danas besplatno?

MALI ZELENI JAHAČI

SIRIUS 121

SIRIUS 122

SIRIUS 123

SIRIUS 124

Siriusova škola za pisce

Christopher Evans

SIRIUS 125

LikoviCharacters; 1988

deje za priče gotovo uvijek dolaze u sprezi sa stanovitom skupinom likova. Postava likova može varirati u rasponu od jedne jedine osobe do stotina i tisuća. Ono što je neosporno jeste da su ljudi potrebni. Fikcija uključuje dramu,

a drama je proizvod napetosti između lika i situacije. Temeljna razlika između znanstvene fantastike i ostalih vrsta književnosti, u ovom pogledu, je u tome što se SF bavi još i neljudskim likovima — tuđincima, robotima, androidima, itd.

IPisci znanstvene fantastike pokazuju sklonost ka stvaranju papirnatih likova

— tj. likova bez ikakve osobnosti. Oni mogu hodati i govoriti i činiti razne stvari tokom priče, ali sve što ustanovljava njihov identitet jeste ime. I već dugo se na tom polju vodi rasprava da li je tradicionalna karakterizacija neophodna ili poželjna. Dokazivano je da, pošto je znanstvena fantastika književnost ideja, njen glavni interes jesu stvari prije filozofske negoli psihološke prirode; pa su stoga i njeni likovi vrlo blizu toga da postoje kao arhetipovi koji izražavaju jednu jedinu ljudsku sklonost — možda skepticizam ili slijepo vjerovanje ili glas znanstvenog racionalizma. Na osnovu toga, svaki bi pokušaj da se likovi učine složenijima samo odvraćao pažnju od prikaza središnje »ideje«.

Ovakvi argumenti nalaze opravdanje u određenim vrstama priča. Ranije smo spomenuli priču Williama Tenna »Oslobađanje Zemlje« (Sirius br. 10) koja se nedvojbeno bavi stanovništvima prije nego li jedinkama. Na sličan način, i Olaf Stapledon u nekim svojim knjigama uzima u razmatranje čitave narode i nepregledne perspektive tisućljeća, a one sa sobom donose jezovito osjećanje jedinki koje se svode na beznačajnost kad ih se razmatra u svemirskim mjerilima. (Iako se mora napomenuti da je Stapledon pisac kojemu se lakše diviti nego li uživati u njegovim djelima, obzirom da nudi tako malo temeljnih ljudskih utješnosti; uza svu njegovu veličanstvenost, njega se više poštuje, nego što ga se stvarno čita.)

Tako postoje slučajevi u kojima je konvencionalna karakterizacija nevažna ili neumjesna, pa znanstvena fantastika i privlači one pisce koji se više zanimaju za procese nego li za same ljude; koji su više usredotočeni na situaciju nego na lik.*

Ali, oskudna karakterizacija u SF-u je, prečesto, plod nemaru ili žurbi. Većina SF priča uključuje konvencionalne dramske situacije i upravo to je mjesto na kojem siromaštvo karakterizacije daje kritičarima ovog područja glavninu njihove municije. Očaravajuće ideje se usađuju u priče kojima nedostaje ljudske nedokučivosti._________________ * Ovdje nema nikakvu važnost činjenica da SF nipošto nije jedinstven u posjedovanju pisaca krajnje ozbiljnosti, a koje ne zanima oslikavanje ličnosti. Franz Kafka i Jorge Luis Borges su dva znamenita primjera, Kafka po svojoj zainteresiranosti za procese depersonalizacije, a Borges po svojim snažnim filozofskim sklonostima, tako da njegove priče često bivaju razrade ideja u njihovom najčišćem obliku.

Stvaranje snažnih likova je težak posao u svim vrstama fikcije i možda dvostruko teži u SF-u, gdje se autor rve još i sa neobičnošću centralne ideje. Ali pri tom se na ideju i lik gleda kao da su u nekoj vrsti međusobnog sukoba. U

SIRIUS 126

stvarnosti, oni bi se trebali nadopunjavati, prisno oviseći jedno od drugog.Sjajan primjer čvrste znanstveno-utemeljene priče sa uvjerljivim ljudskim

likovima je »Glazba krvi« (Blood music) Grega Beara. Ona se bavi bijegom virusa, dobijenog bioinženjeringom, koji se širi među svjetskim stanovništvom, izazivajući velike promjene u ljudskim mentalnim sposobnostima, a konačno i u samom ljudskom tijelu. Ovako sažeta, »Glazba krvi« može ličiti na samo još jednu varijaciju klasične SF-teme, ali, kroz cijelu priču, razvoj radnje neprekidno ovisi o ličnostima ljudi koji su njome obuhvaćeni. To je vidljivo od samog početka, kad virus izlazi iz laboratorija, zato što ga zaneseni istraživač, obuzet samim sobom, ubrizgava u sebe da ne dozvoli uništenje uzorka. Kroz čitav roman, čitaoca prati osvježavajući osjećaj da se naučnici ponašaju kao stvarni ljudi, sa svim problemima i hirovima ličnosti koje stvarni ljudi posjeduju. Stapanje likova i radnje se izvodi pravilno i roman, kao rezultat toga, sjajno funkcionira.

RAZLIČITI LIKOVIU znanstvenoj fantastici je moguće ustanoviti tri vrste likova koje možemo

označiti kao govornika, tipa, i trodimenzionalnog.Govornik je naprosto figura koja obitava u prići, koja govori i djeluje, ali ne

čini apsolutno ništa što bi otkrilo njenu ličnost. Takvi likovi postoje samo da bi odredili tok radnje na najmehaničkiji način. Budući da nemaju nikakve osobnosti, govornici su u potpunosti neraspoznatljivi od ostalih likova svoga soja.

Tip je, u suštini, karikatura osoba koja ispoljava ograničene i standardizirane reakcije, bez obzira na situaciju. Tipove se, uglavnom, može ukratko definirati uz pomoć jednog ili dva pridjeva — odvažni heroj, zli genije, rastreseni profesor, grubi-ali-čestiti svemirski kapetan. Tipovi ispoljavaju lične hirove, ali na predvidljiv način. Jednom kad se ustanovi njihova suštinska priroda, oni više nisu kadri da nas iznenade ili barem, ne dovoljno uvjerljivo. Ako učine nešto što odudara od lika, to će se kositi sa njim i izgledati će nevjerojatno.

Trodimenzionalni lik pokazuje zaokruženu ličnost, pa stoga i širok dijapazon emocija i reakcija. Poput stvarnih ljudi, takvi će likovi ispoljavati stanovite osobne sklonosti, ali njih neće biti lako svesti na unaprijed pripremljen opis. Oni se razlikuju od zbiljskih ljudi (i to nas još jednom podsjeća na suštinsku artificijelnost beletristike) po tome što pisac može o njima otkriti mnogo više. U stvarnom životu, možemo dovoljno duboko i temeljito poznavati samo sebe, dok se najskrovitije misli i tajne izmišljenih likova mogu sasvim ogoliti. Trodimenzionalni likovi će čitaocu pružiti osjećaj da proživljavaju život onkraj stranica priče. Ako nas njihovo ponašanje iznenadi, onda ono to čini krajnje konstruktivno, produbljujući njihovu ličnost, umjesto da bude u suprotnosti sa njom.

Neizbježno, svi likovi unutar priče nemaju jednak prostor za svoj razvoj, tako da govornici i tipovi mogu savršeno odgovarati u mnogim situacijama. Ali bi važniji likovi trebali biti što je moguće trodimenzionalniji, budući da će to priču učiniti realističnijom i omogućiti čitaocu da se snažnije poistovjeti sa onim što se dešava.

ŠTO RAZOTKRIVA LIČNOST?U trećem poglavlju smo spomenuli da su akcija, govor i misao tri glavna

načina na koje se likovi izjašnjavaju u priči, ali koje su to značajke koje određuju ličnost? Evo užeg izbora:

1. Pojava2. Način života

SIRIUS 127

3. Navike i manirizmi4. Unutrašnji život5. Interakcija s drugima6. Govor7. ImePojava lika sadrži dva bitna oblika: prirođena obilježja, kao što su tip lica,

visina ili spol; i stečena obilježja, kao izbor frizure ili odjeće. Oba se mogu koristiti za dočaravanje lika, ali je prvi komotniji i manje realističan postupak. Na primjer, pisac može nekoga opisati kao recimo, »čovjeka s licem poput majmunskoga«. Ovdje je to pejorativni epitet koji sugerira glupost, a možda i surovost Opis je sažet, ali ipak teži da smjesta degradira lik na »tipa«. I to, zapravo, nije u skladu sa životom, budući da znamo da nam u stvarnom svijetu nečija prirođena obilježja rijetko odaju njegov temeljni karakter. Pisci koji svoje priče ispunjavaju sa razdraganim debelim muškarcima, razbludnim konobaricama, itd, posežu za stereotipima i predstavljaju shematski pogled na ljude, jer nisu svi debeli muškarci razdragani, niti su sve konobarice razbludne.

Nakon što je ovo rečeno, tip pojavnosti se može prilično dobro iskoristiti kao pokazatelj karaktera. Netko sa obilježjima mrzovoljnog lika, može doista tako i izgledati, zbog svog zlovoljnog duha koji ga je naveo da se cijelog života mršti i negoduje, tako da i njegove fizičke crte poprime mrzovoljan izgled. Na sličan način, ako se debelog čovjeka u priči prikaže kako bezbrižno provodi vrijeme, truseći pivo i žvačući hamburgere, tada je on očito sretan debeli čovjek. Ali, on je sretan zato što voli jesti, a ne zato što je debeo. Ovo razlikovanje može izgledati kao stvar nijanse, ali je daleko od toga: to je razlika između lika koji iskazuje svoju vlastitu osobnost i onoga kojemu je ona nametnuta od strane autora, naprosto zbog njegovog fizičkog tipa. I ponovno, fizički izgled postaje prije stečeno, nego li prirođeno obilježje: po svoj prilici, debeli čovjek bi bio mršaviji (i možda manje veseo) kad bi odabrao da manje jede.

A što ako otkrijemo da je debeljko bio žrtva rijetke bolesti koja ga čini da nekontrolirano jede i pruža mu lažni osjećaj bezbrižnosti? Odmah na stvari gledamo iz sasvim drugog ugla. Isto tako, razbludna konobarica može biti napirlitana, imati izbijeljenu kosu i haljinu od leopardove kože sa dubokim izrezom, ali ako saznamo da je, izvan sati provedenih u baru, ona zapravo telepat koji radi u školi za autističnu djecu, tada i njen lik dobija na dubini.

Stečena obilježja, uglavnom, otkrivaju mnogo više. Odjeća, šminka, frizure, brade i brkovi su svi neka vrsta iskaza, iako on ne mora biti očigledan. Na primjer, lik koji se odijeva u jednoličnu ili tamnu odjeću ne mora nužno biti introvertiran i sramržljiv; žena koja se napadno šminka neće obavezno biti društvena. Odnos između naše ličnosti i načina na koji se ukrašavamo je kompleksan, ali uvijek postoji i može se korisno upotrijebiti u pripovijedanju.

Način života: Jednako važna je i fizička okolina koju ljudi odabiru. Kakvu vrstu života oni vode?

Uočljive značajke u tome su posao kojeg lik odabire, prijatelji, kućni život i aktivnosti u slobodnom vremenu. Što se tiče posla, nemarnom piscu je ponovno lako posegnuti za očiglednim stereotipima: na primjer, svemirskog istraživača koji je neustrašiv i smion. Ali svemirski istraživač ne mora nužno biti neustrašiv i smion: ona (da, to može biti i žena) može naprosto biti zaljubljena u putovanja. Ili je možemo učiniti agorafobićnom osobom koja se apsolutno užasa svakog putovanja, ali je čvrsto riješena da savladava svoj strah od otvorenih prostora. U tom slučaju, ona je hrabra, ali zasigurno ne i neustrašiva, što je mnogo zanimljivija kombinacija.

SIRIUS 128

Izbor prijatelja i kućnog života nam, također, može mnogo reći o samom liku. Čovjek koji živi u suvremenom staklenom tornju i redovito priređuje zabave za svoje slavne goste je očito drugačiji tip od čovjeka koji živi sam u hermetički zatvorenoj spilji na tamnoj strani Mjeseca. Naravno, mi možemo odlučiti da ih učinimo istom osobom koja vodi dvostruki život, što otvara neke zanimljive mogućnosti.

Aktivnosti u slobodno vrijeme — sportovi, hobiji i slično su također pokazatelji nečijih čežnji i sklonosti. Tu nam i kontrast može biti od koristi. Ljudi često biraju hobije koji se u potpunosti razlikuju od njihovih zanimanja. Tako možemo imati blistavu zvijezdu 3-D-filma koja sakuplja aldebaranske bradavičaste gusjenice ili pobožnog visokog svećenika kojeg uvijek uznemire nosorokonji. Ipak, pisci bi se trebali čuvati kontrasta koji su previše očigledni: zli genije koji s ljubavlju gladi svoju mačku dok muči zatvorenike i pokreće mašineriju sudnjeg dana, je kliše dobro poznat iz filmova o Jamesu Bondu i skoro odsvakud drugdje.

Navike i manirizmi: Ovo su stvari koje nisu od suštinskog značenja, a koje ljudi rade kako bi se osjećali ugodnije ili zadovoljnije. Navike su obično svjesne i hotimične radnje, a manirizmi nesvjesne i mehaničke geste. Navike zadovoljvaju naše čežnje, bilo da su tjelesne ili duhovne. Rutina i ritual su, u ovom pogledu, lozinke. Svemirska putnica koja se prekriži svaki put kad se penje u zvjezdani brod je praznovjerna, moguće strašljiva i vjerojatno pobožna. Robotski tehničar koji, odlazeći na posao, svakog jutra zaposjeda uvijek isto sjedište u hoverbusu, može biti izuzetno teritorijalan, krute vanjštine i jednostavno, nemaštovit. Reanimator leševa u kriogeničkom centru, koji svakog jutra redovito stavlja novi cvijet u svoj zapučak, može biti nešto poput kicoša ili može osjećati da bi se njegovi, nanovo oživljeni, štićenici mogli obradovati pri pogledu na cvijet, simbol darežljivosti prirode.

Manirizmi su često istančaniji. Kimanje glavom ili slijeganje ramenia mogu otkriti karakter, ovisno o tome kako su izvedeni. Mnogo štošta je našem ponašanju instinktivno, nesračunato. Čovjek koji se poigrava sa svojim rukama, može biti uzrujan ili preplašen, a ako su mu nokti posve izgriženi, on je, skoro sigurno, tjeskoban tip. Žena koja neprestano zabacuje kosu unatrag bi mogla biti tašta, iako, međutim, ukoliko ima pogrbljen stav, a glava joj je nagnuta prema naprijed, može jednostavno sklanjati kosu sa očiju. I tako dalje.

Navike i manirizme se nikada ne bi smjelo previše nesmiljeno koristiti u priči, jer će u tom slučaju izgledati nametnuti, prije nego li prirodni, usiljeni pokušaj da se lik oživi.

Unutrašnji život: Svi mi imamo osnovne lične sklonosti koje potiču iz kombinacije nasljeđenih i iskustvom stečenih osobina i kojima su obojeni čitav naš pogled na život i naše reakcije na bilo koju situaciju. Jednako je i sa izmišljenim likovima.

Nije teško odverglati spisak pridjeva koji opisuju osnovne sklonosti ličnosti — optimist/pesimist, jak/slab, samopouzdan/sramežljiv, društven/nedruštven, mudar/ naivan, inteligentan/glup, pričljiv/šutljiv, aktivan/pasivan, i tako dalje. I ponovno bi se lijeni pisac mogao zadovoljiti s tim da kaže kako je lik »kukavica« ili »sebičan«, ali većina ljudi u zbiljskom svijetu ima ličnost koja se ne da jednostavno definirati uz pomoć jednog pridjeva. Tako će i u fikciji likovi izgledati realističnije i zaokruženije ako ih se ne strpa, previše olako, u pretinac.

Na primjer, dva zanimljiva lika bi mogla biti tužni optimist i veseli pesimist. Prvi je mogao imati tragičan život usljed zle kobi, ali ipak zadržava vjeru da će na kraju stvari ispasti dobro. Drugi može biti vedar duh koji smatra da je život u osnovi uzaludan, ali je riješen da iz njega izvuče ono najbolje.

SIRIUS 129

Fikcija nam omogućava pristup do misli neke osobe i njenih najintimnijih zbivanja. I tako, dok može biti dramatski slabašno reći čitaocu da je čovjek škrt, može ga se sasvim zadovoljavajuće prikazati kako zadubljeno zuri u kutije ispunjene novčićima ili kako smišlja način da izbjegne davanje napojnice hotelskom portiru. Katkad može biti razotkrivajuće pokazati lik koji se ponaša na neki određen način, ali posjeduje misli i osjećaje koji su u krajnjoj suprotnosti sa tim ponašanjem. (Besmrtnik koji pred drugima do neba uzdiže vrline produženog života, dok u tajnosti žudi za smrću, utjelovljuje zanimljiv sukob).

U stvarnom životu, jednom kad nam se ličnost uobliči, većina nas relativno malo mijenja išta od suštinskog nazora, zadržavajući iste osnovne stavove i sklonosti, što god da nas zadesi. Ali to nije baš tako i u fikciji (naročito u romanima) gdje se razvoj lika obično očekuje i smatra se poželjnim. Većina uobičajenih romana ima kao svoj središnji zadatak ne samo ocrtavanje lika, već i njegovu preobrazbu na koju ga prisiljava radnja

U znanstvenoj fantastici, ova razmatranja nisu neophodno od tako središnje važnosti, iako nisu ni tako rijetka kako se često pretpostavlja U SF-u, preobražaj se češće zbiva u intelektualnom nego u emotivnom smislu — tipično, on obuhvaća iznenadnu spoznaju o neopravdanosti neke pretpostavke, iluzornost površinske pojavnosti, neko povezivanje koje vodi ka posve različitom sagledavanju situacije. Znanstvena fantastika teži da bude usredotočena na odnos lika sa svjetom uopće, prije nego li sa određenim drugim ljudima. Pa čak i tada, snažan unutrašnji život će uvijek učiniti i taj odnos uvjerljivijim.

Interakcija s drugima: Svaka bi priča bila prilično statična i nedovoljno dramatski jaka da nema interakcije među likovima (naravno, to bi moglo pružiti druge užitke, iako bi oni bili isključivo cerebralne prirode). Kada autori govore o »likovima koji oživljavaju«, oni često misle na to da su napisali scenu u kojoj likovi živopisno djeluju jedni na druge i međusobno se pokreću. Likovi će uvijek izgledati stvarnije kada su prikazani u odnosu naspram drugih. Da se vratimo škrcu koji potajno zgrće novčiće. Umjesto toga, možemo odlučiti da on, na zvuk zvona, odlazi otvoriti vrata.Vani stoji žena sa kutijom zaskupljanje dobrovoljnih priloga. Traži prilog i od njega. On ljutito zatrese glavom i kaže joj da nema ni prebijene pare. Dodaje kako bi bilo lijepo kad bi netko i za njega sakupljao milostinju. Potom joj u lice zalupi vrata, odlazi u svoju sobu i podiže madrac, provjeravajući da li je njegova hrpica još uvijek tamo. Nije baš profinjeno, možete reći, ali ova izmjena iznosi na vidjelo da je taj čovjek lažac i licemjer, jednako kao i škrtac.

Radnje koje likovi vrše mogu izravno izražavati njihove ličnosti ili nas upoznati sa nizom ostalih mogućnosti. Da li je smireni, uvijek razboriti lik (u SF pričama je to često robot ili android) dobro prilagođen ili njegova spokojna, logična vanjština skriva ustalasanu masu opasnih emocija? Da li ženino divljenje svom suprugu otkriva njenu apsolutnu privrženost njemu ili ona jednostavno umiruje njegove sumnje prije nego ga gurne niz kosinu kuhinjskog automata za otpatke? Ili je ona androidska kopija supruge koju je on potajno usmrtio? Radnje likova mogu prikriti jednako onoliko koliko i otkrivaju.

Govor.U literaturi se govor obično naziva dijalogom, iako je savršeno moguće da likovi vode i monologe u svrhu dobre dramatike. Monolozi su, ipak, većinom unutrašnji, drugim riječima, misaoni procesi prije nego li govor.

Unutrašnji monolozi i govor se fiktivno prikazuju kao pojednostavljene i pročišćene verzije zbiljskih stvari. Jednako kao što su naše misli često zbrkane, nasumične i slojevite, tako je i naš stvarni govor često nesuvisao, neodlučan i prožet ponavljanjima i nebitnostima. U fikciji obično pokazujemo pročišćenu verziju i jednog i drugog — iako ona ne bi trebala biti toliko pročišćena da se ne

SIRIUS 130

razlikuje od pripovjedačkog stila priče.Suvremena tendencija je da se ispuštaju navodni znakovi za misli i da ih se

prikazuje neukrašenima, izuzev upotrebe pridjevnih glagola (»on pomisli«, »ona je razmišljala«, itd. tamo gdje su potrebni. Kurziv se može koristiti (u tipkanoj verziji priče, on se naglašava jednostrukim podcrtavanjem), iako ga je bolje čuvati za slučajeve kada se na misli mora ukazati naročita pažnja ako su one, na primjer, telepatski prijenos iz jednog uma u drugi.

Pisci sa istinskim darom za dijalog mogu često pružiti čitaocu neposrednu ideju o ličnosti svog lika jednom jedinom njegovom replikom. Svatko posjeduje osebujan način na koji govori? imamo stanovitu kakvoću glasa, specifičan ton koji poprimamo u skladu sa okolnostima, govorni stil koji proizlazi iz omiljenih riječi i fraza, te određeni akcent.

Kakvoću glasa je teško prenijeti u fikciju. Piscu je obično neophodno da ustvrdi kako lik ima osoran ili cičav glas i, ukoliko je to važno, čitaoca će vjerojatno trebati na to podsjetiti, jer to neće biti uočljivo iz samog dijaloga. Ton će ovisiti o okolnostima, a i to će često biti teško izraziti samim dijalogom. Ljutit govor se može zapapriti sa uskličnicima, neodlučan sa povlakama ili nizovima točkica, ali ako osoba govori tiho ili uznemireno ili napeto, tada ponovno sam dijalog to vjerojatno neće sugerirati i moraju se spomenuti misli lika, njegove radnje ili možda reakcija onih koji ga slušaju, kako bi se naglasio ton.

Određeni govorni stil je ono što doista odražava ličnost. Sitničava žena će pričati dosta drugačije od svoje neodređene sestre, jednako koliko i otresit muškarac od svog šutljivog brata. Regionalni govorni obrasci su često osebujni, ali je njihovo korištenje povezano sa mnogim opasnostima i pisci bi pri tom trebali biti na oprezu. Čuvajte se sklonosti ka upotrebi površne karakterizacije tako što ćete imati, recimo, Teksašanina koji stalno govori »you ali« ili Velšanina sa »indeed to goodness« (op. pr. u našem slučaju su to Dalmatinac sa »razumiš ti mene« ili Crnogorac »čoče božji«. To su stereotipi, a ne individualne osebujnosti. Slične opasnosti prate i naglasak. Pisac bi trebao biti vrlo oprezan pri upotrebi zbijenog fonetiziranog govora kojim pokušava dočarati naglasak i dijalekt. To je izuzetno teško izvesti dobro, a rezultat je obično smiješna karikatura. Regionalni slang bi se također trebao štedljivo koristiti, osim ako je okosnica priče vezana za usko geografsko područje.

Dobar dijalog neposredno sugerira nešto o datim likovima, više i od same informacije koja se iskazuje riječima, bez ikakvih dodatnih nagovještaja. Idealno, govor se ne bi mogao staviti u usta nijednog drugog lika u priči — doduše, ovo je velik zahtjev, ali, u većini slučajeva, pisac može iznaći široku lepezu načina na koje različiti likovi izražavaju istu stvar. Na primjer, pitanje Da li si to učinio/učinila? može izazvati nebrojen niz odgovora:

— Ne ja, bratac/prijatelju/gospon/druškane/staro momče.— Posve nedvojbeno nisam.— Bog mi je svjedok da nipošto nisam.— Ne odgovaram ako me za to optuže.— Neću odgovoriti stoga što me za to mogu optužiti.— Ne.— Koga to, dođavola, mislite da ćete optužiti? I tako dalje.Dijalog, ma koliko bio živopisan, rijetko u priči stoji duže vremena sam. U

pravilnim razmacima, biti će neophodno označiti govornika, najčešće dodajući ona reče, on odgovori itd. Nemojte pretjerivati s upotrebom varijacija na reče, zato što vas brine prečesto pojavljivanje te riječi u priči. Reče je ono što bi mogli nazvati

SIRIUS 131

nevidljivom riječju (poput i, ili, od, itd). Zato što ju se može učestalo koristiti, a da na sebe ne svraća pozornost. Nasuprot tome, ako je priča ispunjena varijacijama poput ustvrdi, izjavi, odgovori, primijeti, itd. tada one zaista postaju nametljive. One su mnogo djelotvornije kad se koriste štedljivo. Držite se reče ako vam to prirodno dolazi na pamet.

U 3. poglavlju smo upozorili da se likovi ne bi smjeli uzajamno ispravljati, kako se radnja ne bi iznosila u prevelikim cjelinama. Ovo upozorenje u sebi sadrži jednu općenitiju poantu, a to je da je dijalog najdjelotvorniji i najuvjerljiviji u relativno malim dozama. Likovi koji, neprekinuti, u jednom dahu izgovaraju više od jednog odlomka, obično čitaocima dosađuju ili ih čine rastresenima. Ukoliko situacija naročito ne zahtijeva produženi govor — možda lik nekom drži lekciju ili je to čovjek dugog daha, tada je najbolje izbjegavati velike komade dijaloga, jer se oni ne podudaraju sa načinom na koji govorimo u stvarnom životu.

Imena: Važnost imena u fikciji se često zanemaruje. Bilo bi krajnje glupo reći da imena trebaju nagovještati prirodu lika (svatko tko se zove na primjer Mordred Grim — op. pr.: Mordred je, prema legendi o Kralju Arturu, bio vitez Okruglog Stola, koji se pobunio i ubio svog ujaka Kralja Artura, a »Grim« u prijevodu znači »mrk, neumoljiv, sablastan« — biti će vjerovatno stereotipna hulja ili lopov), ali ona isto tako, ne bi smjela biti u raskoraku sa njegovom prirodom. U stvarnom svijetu je savršeno moguće da se neki herojski čovjek zove Tarquin McFarquhar (Lucijan Bunderle, u našem slučaju), ali je tada u fikciji mnogo teže spriječiti da čitalac smjesta ne pretpostavi da je to komični lik. To ime u sebi posjeduje blagu dozu komičnosti i pisac će morati uložiti dodatni napor da uvjeri čitaoca da je to čovjek kojeg treba ozbiljno shvaćati. Slično tome, biti će teško prihvatiti sramežljivu bibliotekarku po imenu Tootsie Lovecraft (Dragica Radoljubić), jednako kao i debelog čovjeka zvanog Suhi ili mršavog zvanog okrugli.

Imena bi trebala biti lako upamtljiva i na neki način osebujna. Mary Jones i John Smith su savršeno prihvatljiva imena, ali zato što su tako uobičajena, mogu sugerirati anonimnost ili svakidašnjost koju pisac ne želi.

Ime poput Bernard Charles bi moglo izavati pomutnju ako se o liku govori kao o Bernardu u jednom trenutku, a kao o Charlesu u drugom, što u tom slučaju upućuje na dva imena i stoga na dvije različite osobe. Pisac koji, bez ikakvog očiglednog razloga, u istoj priči ima različite likove s imenima Anne, Anna i Annette ili Mulligan, Milligan i Millikan, bi zaista trebao biti upućeniji.

Izmišljena imena — specijalitet SF-a — ne bi trebala izazvati nehotično veselje ili biti neizgovorljiva. Tako Lorne Mowa i Grof Ublezinz bi trebali biti komični likovi, dočim Xytptl i Wdnersphutz izgledaju poput nasumićnog tipkanja. Praktičan postupak za izmišljanje imena je da se zaviri u atlas i da se zamijene odabrani samoglasnici ili suglasnici u imenima egzotičnih stranih gradova i gradića. To se mora izvesti pažljivo, ali može biti korisno za sugeriranje kulturne jedinstvenosti, ako svi likovi u priči imaju imena preudešena iz jedne određene geografske regije.

Za mnoge pisce, pronalaženje pravog imena je često ključ za oblikovanje svog lika, jer ono smjesta oslobađa cijeli niz zvučnih asocijacija i mogućnosti. Pouka ovoga je jednostavna: pažljivo birajte imena. Ona mogu biti od stvarne pomoći piscu ili izrazita smetnja čitaocu.

NE-LJUDSKI LIKOVIRoboti, androidi i tudinci su dobro poznati likovi u SF-u, i obično ih se čini

antropomorfnima — obdarenim ljudskim osobinama — u većoj ili manjoj mjeri.Robote u pričama obično grade ljudi i oni su često psihološki pojednostavljene

SIRIUS 132

verzije pravih ljudi tj. tipovi sa jednom jedinom, glavnom značajkom ličnosti. Logični robot, bez emocija, postao je tako udomaćen da se pretvorio u kliše, a u suvremenom SF-u se robotima mogu pridavati i druge osobine, kao što su pedantnost C3PO-a u filmu »Zvjezdani ratovi« ili Marvinova paranoja u »Vodiču kroz galaksiju za autostopere«. Androidu koji savršeno podsjeća na ljudsko biće, i psihički i fizički, bit će očito neophodno da se njegova umjetna priroda, u jednom trenutku priče, obznani čitaocu, inače bi isto tako mogao biti i od krvi i mesa. Kompjutorski program lišen tijela nas može preplašiti upravo zato što se iznenada počne ponašati baš kao ljudsko biće.

Tuđinci su, također, često napravljeni na našu sliku i priliku. Odista bizarni tuđinski životni oblici, poput Lemovog oceana koji osjeća, srodniji su natprirodnim silama nego likovima, i pisci obično naginju tuđincima koje mogu opisati kao »likove« i čije se ponašanje može upotrijebiti da ga se usporedi i suprotstavi našem vlastitom. U izgledu, također, često postoji sličnost, barem utoliko da je moguć neki oblik tjelesne ili glasovne komunikacije. Problemi oslikavanja neke istinski tuđe inteligencije su poticajni, ali takva inteligencija bi vjerovatno prestala biti lik u konvencionalnom smislu.

Sve glavne značajke ljudske ličnosti se mogu upotrijebiti za razvijanje neljudskih likova. Mogli bismo imati robota s navikom da uvlači glavu među ramena, androida koji nema predodžbu ličnog prostora i pred ljudima stoji licem uz lice, kompjutorski program koji je plah ili priča grozne viceve, tuđinca koji miriše poput zumbula i pri tom izgleda kao vadičep od dima. Mogućnosti su beskrajne.

Inteligentne životinje su također karakteristika znanstvene fantastike i opet ih se, uglavnom, prikazuje jako počovječenima. Pa ipak, pisci su dovoljno mudri da se prisjete nekih bioloških činjenica. Obrazovana čimpanza bi se mogla baviti aritmetikom, ali ne bi mogla govoriti, osim ako joj grlo nije prethodno preinačeno u tu svrhu. Inteligentna mačka, čak i ako je ljudske veličine, vjerovatno ne bi uspravno sjedila za stolom ili hodala na dvije noge, jer nije građena za to. Određeni instiktivni obrasci ponašanja bi se, po svoj prilici, zadržali. U stvarnom svijetu, delfini i kitovi mogu zaista biti visoko inteligentna stvorenja, ali mi još nismo pronašli nikakav djelotvoran način za komunikaciju sa njima, osim na najbanalnijem nivou. Između različitih vrsta uzanpredovalih životnih oblika može postojati ogroman zaljev razumijevanja, a proces njegovog izmaštavanja jedva da je započeo.

PRONALAŽENJE VAŠIH LIKOVASretan je onaj pisac čiji likovi prirodno izranjaju iz priče kao trodimenzionalna

stvorenja. Mnogo češće, pisac se mora boriti da im udahne život. Što je sa njihovim utemeljenjem na ljudima koje poznamo iz stvarnog života? Ovaj postupak je najbolje izbjegavati, naročito ako to namjeravate činiti direktno. Uvijek postoji opasnost da će stvarna osoba prepoznati portret i smatrati ga netočnim, nepoštenim, nepristojnim ili slično. (I on ili ona će skoro sigurno biti u pravu, čak i kada je autor imao najpošteniju namjeru da ih opiše korektno. Nitko od nas ne poznaje druge ljude tako dobro da bi mogao pružiti njihovu savršenu sliku.) Što ne znači da pisci ne bi smjeli koristiti osobine koje primjećuju kod drugih: to je neophodno, kao i neizbježno. Vrijedi proučavati ljude iz stvarnog života gledati njihovu odjeću, manirizme, slušati ih kako govore, itd. Ali najbolje je kad se ta zapažanja potom odlože na gnojište mašte gdje će se izmiješati i sazrijeti, i konačno se razviti u realistične, ali propisno fiktivne likove.

Ukoliko to ne uspije, pisac može načiniti sažete opise različitih likova, kao pripomoć u njihovom oživljavanju. Evo dva takva primjera:

SIRIUS 133

Alanna Henderson: žena, 33, kose duginih boja, visoka, dobrog izgleda, kompjutorski astrolog u Procyon Cityju; druželjubiva, ali egocentrična; agresivna prema predstavnicima vlasti, ali i ranjiva; sklonost ka blještavim orhidejama i crnim cigarama; mistične tendencije utemeljene na praktičnoj prirodi; daje prednost lepršavoj tamnoj odjeći sa mnoštvom volana; priča brzo, u kratkim rečenicama, mašući rukama radi naglašavanja.

Veredanis: ambasador Epsilon Eridanija II, humanoidni tudinac neodređenog spola; vertikalnih bademastih očiju i naboranog lica jabukolike kože; grimasa pokazuje sreću, a napućene usnice zbunjenost; odjeven u odoru koja podsjeća na poderane zavoje (nadimak mu je »Mumija«); diše astmatično (naviknut na visok postotak kisika u zraku); pogrbljenog držanja (preferira gravitaciju slabiju od Zemljine); govori šaputavim glasom i »p glasove izgovara kao b« (zbrka između »papa« i »baba«); sporih kretnji, odiše mirisom koji podsjeća na bitumen; može osjetiti ljudske emocije procesom koji je istovjetan mirisanju.

Sažete biografije ove vrste mogu biti korisne, iako je mudro ostavljati praznine, tako da lik može rasti ili biti pripremljen za izmjenu detalja, ukoliko to zahtijevaju okolnosti priče. Upamtite da, u većini slučajeva, jaki likovi neće samo učiniti radnju realističnijom, već bi oni, u principu, trebali tu radnju i pokretati, tako da budu prisno povezani sa onim što se u svakom trenutku događa.

Preveli Melita Bačić i Ivan Bilosnić Objavljeno posredstvom GPA, München

SF — suspense ficion (napeta beletristika) sadrži u sebi krimiće, znanstvenofantastićne romane, avanturističke romane...

Patricia Highsmith

SF u akademijiIvan Vid

Sve nije sveSIRIUS 134

ada jedna enciklopedijska odrednica počinje pogrešnim ili, u najblažem slučaju, diskutabilnim podatkom, a zatim nastavlja s novim pogrešnim, nedostatnim ili manjkavim činjenicama, uz nenavodenje ili nepoznavanje

mnogih prilično važnih, pa i bitnih podataka, ako ta enciklopedijska odrednica nema razrađene i razjašnjene kriterije, tada se vrlo ozbiljno moramo zapitati kakve će sve neželjene reakcije i posljedice izazvati.

KTo je osnovno pitanje koje mi se nametnulo nakon što sam nekoliko puta, i to

vrlo pažljivo, pročitao u prošlom dvobroju »Sinusa« (159-160) ekskluzivno objavljenu odrednicu o Jugoslaviji iz buduće »Enciklopedije naučne fantastike« Zorana Živkovića. Samo objavljivanje odrednice u svakom slučaju je hvalevrijedno, jer je tako Zoran Živković svoj tekst stavio pred sud javnosti i omogućio, nadam se, mogućnost pravodobne kritike, što bi, nadam se opet, moglo i trebalo dovesti do potrebnih dopuna, izmjena i nužnih poboljšanja te izuzetno važne odrednice prije nego što ona bude definirana objavljivanjem enciklopedije.

Općepoznata je činjenica da teoretskih, kritičkih i bibliografskih radova o jugoslavenskoj znanstveno-fantastićnoj književnosti gotovo da i nemamo. Ima popisa objavljenih djela, ali ti popisi još su vrlo udaljeni od pravih bibliografija, a pojedinačni književno-teoretski, analitički i kritički radovi, objavljivani tu i tamo po raznim publikacijama i knjigama, ponekad i s negativnim predznakom za znanstveno-fantastičnu književnost u cjelini, obuhvatili su samo pojedinačne segmente, pa stoga svaki ljubitelj i stvaralac znanstvene fantastike treba od sveg srca pozdraviti jedno sveobuhvatno djelo kao što je najavljena »Enciklopedija naučne fantastike« Zorana Živkovića, uz želju da konačna verzija tekstova bude zaista enciklopedijske kvalitete, što se za ovu odrednicu o jugoslavenskom znanstveno-fantastičnom stvaralaštvu, zasad i u objavljenom obliku, ne može reći.

Ako netko pomisli kako tvrdeći da u nas nema ozbiljnijih, obimnijih i značajnijih teoretskih, analitičkih, kritičkih i bibliografskih radova o jugoslavenskoj znanstveno-fantastićnoj književnosti nisam imao u vidu i četiri knjige Aleksandra B. Nedeljkovića »Naših 110 SF godina«, vlastito izdanje, Beograd 1983; »Svet naučne fantastike«, vlastito izdanje, Beograd 1983; »Istorija srpske naučno-fantastične književnosti«, vlastito izdanje, Beograd 1985; i »Istorija hrvatske naučno-fantastićne književnosti«, vlastito izdanje, Beograd 1989.) u krivu je. Te knjige su mi poznate, ali ta polupismena bauljanja Aleksandra B. Nedeljkovića po znanstvenoj fantastici ne smatram niti teoretskim, niti kritičkim, niti bibliografskim radovima. Nedopustivo niska razina tih opskurnih knjiga onemogućuje im uvrštavanje u onaj književno-teoretski i bibliografski krug kojeg su željele doseći. Dapače, te četiri knjige žalosni su primjeri kako se od jednog ozbiljnog posla može napraviti nesuvisla lakrdija.

Iako nema značajnijih, barem ne publiciranih i široj SF javnosti poznatih, radova o jugoslavenskoj znanstveno-fantastićnoj književnosti, ne može se reći da nema onih koji se bave određenim istraživačkim radovima, pa je tako i autor ovih redova jedan od onih upornih bibliofila koji sakuplja znanstveno-fantastične knjige, obilazi antikvarijate, prelistava stare časopise, traži izgubljeno, nepoznato i zaboravljeno i pravi bibliografske zapise.

To je jedan nezahvalan, dugotrajan posao, jer se neprestano otvaraju novi prostori nepoznatog i sve što se dostiže ostaje nedovršeno. Zbog toga čudno, nestvarno, ali i neozbiljno, djeluje tvrdnja Zorana Živkovića da je u svojem popisu obuhvatio »sva ostvarenja SF-žanra izvorno objavljena na srpskohrvatskom jeziku, uključujući tu i ona koja sadrže makar i marginalne elemente ovog žanra (premda je ovakvih sasvim malo).«

SIRIUS 135

Ustvari, bilo bi idealno da je tako, ali ne samo da nije tako, nego je i poprilično udaljeno od toga. Pokušat ću to i dokazati, a zadržat ću se samo na primjeru znanstveno-fantastićne književnosti izvorno objavljene na hrvatskosrpskom jeziku u Hrvatskoj.

Naime, vjerujem da drugi ljubitelji i stručnjaci znaju mnogo bolje od mene razvojni put znanstvene fantastike u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a moja dosadašnja i nedovršena bibliografska istraživanja (uz čitanje i poštovanje znanstveno-fantastićne književnosti drugih) uglavnom su skoncentrirana na prošlost i sadašnjost te književnosti u Hrvatskoj. To je i osnovni razlog što ću se držati samo jednog područja, no, i to će biti dostatno da iskaže značajne nedostatke u odrednici.

Prva tvrdnja Zorana Živkovića o kojoj valja raspraviti, iako nije direktno vezana uz znanstveno-fantastičnu književnost izvorno napisanu na hrvatskosrpskom jeziku, nalazi se na samom početku pododrednice »Srpskohrvatsko jezičko područje«. Tvrdnja glasi: Prvo SF delo koje se pojavilo na srpskohrvatskom jeziku bio je prevod Vernovog romana »Putovanje u središte Zemlje« iz 1873.

Iako ne navodi izdavača i mjesto izdavanja, pretpostavljam da Zoran Živković pritom misli na izdanje N. Stefanovića i dr. Beograd, 1873. A to nije prvo SF djelo tiskano na hrvatskosrpskom jeziku!

Deset godina ranije, 1863. godine u Zagrebu, u nakladi Tiskare dra Ljudevita Gaja tiskana je novela Edmonda Abouta »Notarov nos«.

Možda poneki SF znalac neće smatrati tu novelu znanstvenom fantastikom, ali po mojem mišljenju kako je u noveli riječ o transplantaciji organa, zamišljenoj i napisanoj u vrijeme koje nije poznavalo takav medicinski poduhvat, »Notarov nos« je i te kako znanstvena fantastika, a svojevrsnu podršku u tome daje mi i sam Zoran Živković, jer novela sadrži »makar i marginalne elemente ovog žanra«.

Prema tome prvo nije prvo, nego je drugo!U povijesnom pregledu nije spomenuta prva jugoslavenska SF spisateljica. To

je Marija Jurić Zagorka (Golubovac, Hrvatsko zagorje, 1873. — Zagreb, 1957.) koja je prije 71 godine, 1918. u Zagrebu objavila roman »Crveni ocean«.

Cjelokupno stvaralaštvo i životni put Marije Jurić Zagorke zaslužuje još mnogo obimnih istraživanja (koja je tako uspješno započeo Stanko Lasić) i širu revalorizaciju, a ono što naši vrli teoretičari mogu barem minimalno učiniti vrlo je jednostavno — evidentirati u svojim tekstovima da je Marija Jurić Zagorka prva hrvatska i jugoslavenska književnica koja je napisala jedan znanstveno-fantastični roman.

Roman »Crveni ocean« objavljen je i u »Džepnom magazinu« u nastavcima, od broja 84 do broja 133, što će reći u 50 nastavaka. »Džepni magazin« izlazio je u Zagrebu, a »Crveni ocean« tiskan je od 8. veljače 1958. do 17. siječnja 1959. godine.

Milan Sufflaj, pod pseudonimom O'Leigh Eamon, u zagrebačkom časopisu »Obzor« objavio je 1924. godine roman »Na Pacifiku 2255«.

U pregledu je naveden Aldion Degal kao autor romana »Svemirska raketa«, ali to nije točan podatak. Aldion Degal je autor romana »Atomska raketa«, koji je izlazio u zagrebačkim »Novostima« 1930. godine. Ukupno je izašlo 49 nastavaka i to u XXIV. godištu »Novosti« od broja 203 252.

Drugi roman Aldiona Degala nije »Smaragdni skarabej«! To je Degalov treći roman, a počeo je izlaziti u zagrebačkim »Novostima« pod nazivom »Smaragdni skarabej«. Neobični pothvati Ivana Asharda« 1934. godine. Prvi nastavak tiskan je u broju 119, XXVIII. godište, a slijedeći nastavci sve do broja 358 u tom godištu

SIRIUS 136

»Novosti« i u brojevima 1 do 132 XXIX. godišta. Drugi roman Aldiona Degala zove se »Zrake smrti«. Taj roman izlazio je također u zagrebačkim »Novostima«. »Zrake smrti« izašle su u 376 nastavaka i to 1932. godine 60 nastavaka u brojevima 270-360, te 1933. godine u brojevima 1 do 319. »Zrake smrti« kasnije su tiskane u »Jugoslavenskom listu« u 435 nastavaka 1937. 1938. i 1939. godine, a »Smaragdni skarabej« također je izašao u »Jugoslavenskom listu« i to u nastavcima 1939. i 1940. godine.

Ispravan naslov romana Mladena Horvata koji je 1927. godine izlazio u reviji »Svijet« u Zagrebu glasi »Muri Massanga«. Treba također ispraviti naslov romana Stana Ragera (Stana Radovanovića i Zvonimira Furtingera) koji je 1940. godine izlazio u Zagrebu u »Zagrebačkom listu«. Ispravan naslov glasi »Majstor Omega osvaja svijet«.

U popisu djela (koji to očito nije, jer je popis prvog izdanja knjiga, pa ostaje nejasno što autor odrednice podrazumijeva pod terminom djelo i knjiga) Zoran Živković je izostavio više značajnih i manje značajnih djela, pa to bitno utječe na čitateljev sud o kvantiteti i kvaliteti znanstveno-fantastičnog stvaralaštva u Hrvatskoj. Iako moja saznanja nisu zaokružena, pokušat ću naznačiti neka od izostavljenih djela.

»Hrvatskosrpski almanah za godinu 1911 — Srpskohrvatski almanah za godinu 1911«, Zagreb Beograd 1911. U almanahu je tiskana pripovijetka Stojana Novakovića »Nakon sto godina«.

»Odabrane novele savremene hrvatske proze« (na ovitku knjige naslov je »Savremena hrvatska proza«), izdavač Josip Svećenski, Zagreb 1930. U knjizi se nalazi pripovijetka Slavka Batušića »Zbilo se čudo u gradu«.

Ta pripovijetka nalazi se i u izdanju: Slavko Batušić »Čuda i čarolije«, vlastita naklada, Zagreb 1931. godine.

August Cesarec »Izrailjev izlazak i druge legende«, »Hrvatska naklada«, Zagreb 1938.godine. U knjizi se nalazi pripovijetka »San doktora Prospera Lupusa«.

Pripovijetku »San doktora Prospera Lupusa« August Cesarec prvi put je objavio 1930. godine u 9. broju časopisa »Književnik« koji je izlazio u Zagrebu.«

August Cesarec »Izraelov izlazak i druge legende«, »Zora«, Zagreb 1972. godine. Uz pripovijetku »San doktora Prospera Lupusa« u ovom izdanju Cesarčevih pripovijetki tiskana je i pripovijetka »Posjeta izdaleka«.

Franjo Ivanušec »Prema Svemiru«, vlastito izdanje, Opatija 1965. godine:»Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva«, Zagreb 1975. Sveučilišna

naklada »Liber«. U ovoj antologiji minimalno tri pripovijetke pripadaju znanstveno-fantastićnoj književnosti — »Začarano ogledalo« Frana Galovića. »San doktora Prospera Lupusa« Augusta Cesarca i »Muški mozak« Alojza Majetića.

Branko Belan »Gle, krasne li paprati«, Zagreb, 1978, »Alfa«. Knjiga sadrži pripovijetku »Prije početka Trećeg svjetskog rata«.

Književna grupa mladih »Zbornik radova 78«, Zagreb 1978. Klub samoupravljača Zagreb. U knjizi je pripovijetka Petra Kovačevića »Svemirska priča«.

Zlatko Krilić »Čudnovata istina«, »Mladost«, Zagreb 1980.Književno stvaralaštvo radnika Zagreba »Zbornik '85«, Zagreb 1985. Izdavači

su Gradsko vijeće Saveza sindikata Hrvatske Zagreb i Klub samoupravljača Zagreb, a u knjizi se nalazi pripovijetka Ante Kraljevića »Biografija (Ledeno i postledeno doba«).

Antologija »Guja u njedrima«. Rijeka 1980. Izdavački centar Rijeka.U popisu knjiga, zatim, nisu našle svoje mjesto niti slikovnice — knjige za

SIRIUS 137

djecu. A da i slikovnice mogu biti vrijedna književna ostvarenja, knjige koje valja cijeniti, nadam se da nije sporno. Prva slikovnica s mojeg popisa je »Neposlušni robot« Milivoja Matošeca koju je 1961. godine tiskala zagrebačka »Mladost«.

Prema podacima o prvim izdanjima djela jugoslavenskih autora u razdoblju od 15. X. 1961. do 15. X. 1962. godine, objavljenim u »Svjetskom almanahu 63«, Zagreb 1963. »Stvarnost«, ova slikovnica tiskana je istovremeno latinicom i ćirilicom, te na slovenskom i makedonskom jeziku.

Ratko Zvrko tiskao je 1966. godine u Zagrebu »Svemirsku bajku«.Dušan Vukotić »Posjet iz svemira«, Zagreb 1969. »Školska knjiga«.Zlatko Bourek, Zlatko Grgić, Boris Kolar i Ante Zaninović autori su

slikovnice »Zvjezdani kvartet«, Zagreb 1972. »Školska knjiga«.U ovim dopunama nema nekih knjiga za koje sam dvojim da li su znanstvena

fantastika ili nisu. Jedna od tih knjiga je »Svjetionik i Crveni tank« Vladimir Nazora, prvi put tiskana u nakladi St. Kugli u Zagrebu, poslije Prvog svjetskog rata. Riječ je o pripovijeci »Crveni tank« koja je više alegorijska fantazija, nego znanstvena fantastika, no, jedan vrlo dobrohotni kriterij mogao bi tu pripovijetku uvesti i u SF žanr.

Postoje i one knjige koje po naslovima daju naslutiti da bi mogle biti znanstvena fantastika ili nešto slično tome, ali kako ih još nisam uspio dobiti u ruke i osvjedočiti se o čemu se radi, njihovo uvrštenje ili isključenje s popisa neka bude prepušteno vremenu.

I u samom popisu potrebno je napraviti nekoliko ispravaka.Knjige spisateljskog dvojca Bjažić Furtinger uvijek su potpisivane u slijedu

Mladen Bjažić — Zvonimir Furtinger, a ne Furtinger —Bjažić.Piscu Gardašu ime je Anto, a ne Ante. (Kao što Zoran nije Ziran.)Horvat je Joža, a ne Josip.Roman Vjekoslava Majera »U utrobi Zagrebačke gore« prvi put je objavljen

1941. godine u broju 1 časopisa »Savremenik«, Zagreb.Roman Marije-Vere Mrak zove se »Terasa XI«, a ne »Terasa 11«. Taj roman i

svoj drugi roman »Zarobljenici svemira« autorica je prvo tiskala u nastavcima u časopisu »Galeb«, Rijeka 1972.

Prvo izdanje romana Bjažića i Furtingera »Ništa bez Božene« (koji je, ustvari, drugo dopunjeno i prerađeno izdanje romana »Zagonetni stroj profesora Kružića«, Zagreb 1960, »Epoha«/tiskano je 1970. godine, a ne 1973.

Roman »Eko eko« Hrvoja Hitreca prvi put je tiskan 1979. godine, a u popisu navedeno izdanje je drugo izdanje.

Sve u svemu, sve nije sve, kao što niti ovo nije sve. Sigurno postoje još prostrana nepoznata područja jugoslavenske znanstveno-fantastićne književnosti. Sigurno je i to da čekajući odgonetku na sve nepoznanice nikada nećemo dobiti nešto tako vrijedno kao što je »Enciklopedija naučne fantastike«, jer će uvijek iz istraživačkih bibliofilskih i bibliografskih radionica stizati nove i detaljnije informacije. No, odrednica o jugoslavenskoj znanstveno-fantastićnoj književnosti zaslužuje ove, i ne samo ove, dopune, izmjene i poboljšanja. Bez njih njeno značenje i kvalitet bit će bitno umanjeni.

SIRIUS 138

SIRIUS 139

Pročitali smo za vas

CLIVE BARKER

Utkani svet(Weaveworld)

arkerov prvi izlet u masivno zdanje mega-romana trebao bi biti test Kingove poznate

izjave:...vidio sam budućnost horrora i ona se zove Clive Barker! Nakon serije pripovijedaka objavljene u šest tomova, Knjige krvi, (Books of blood I-VI, Sphere Books, 1984/85) Barker je svojom neobično snažnom imaginacijom zadobio niz pristalica i zgražatelja. Njegove priče pune nadnaravnog nasilja, seksa i krvi nalikovale bi eksploataciji niskih pobuda i neukusa kad ne bi bilo Barkerovog talenta. Utkani svijet je, iznenađujuće, nešto sasvim drugo, više fantastika za odrasle a manje horror. To je u klasičnom narativnom slijedu ispričana priča o dvoje mladih, Calu i Suzanni, i čudesnom narodu Vidovnjaka koji se u šari čarobnog tepiha kriju od tajanstvenog Anđela-demona. Slijedeći odbjeglog goluba Cal ulijeće u ludu avanturu, susreće Suzannu i s njom počinje potragu za čarobnim tepihom. Protiv nje se bore zla čarobnica Immacolata i njen doušnik Shadwell koji žele uništiti Vidovnjake. U okvirima tog naizgled jednostavnog zapleta Barker se dobro snalazi i uspijeva korištenjem kratkih poglavlja (103) održati dinamiku radnje.

B

Glavi likovi su dobro razrađeni, ali ako hoću biti do kraja kritičan i primijeniti isti kriterij na Barkera kao i na Kinga, moram reći da samo Cal i Shadwell izranjaju kao potpune ličnosti, dok osnovni ženski likovi, iako su glavni pokretači radnje, imaju dosta neiskorištenog potencijala. Ostali muški likovi mnogo obećavaju, no Barker ih stalno izmjenjuje i ne pruža im dovoljno prostora. S druge strane uspio je izmisliti dovoljno novih ideja i izvrnuti pregršt starih da zaslužuje pohvalu za inventivnost, što u fantastici i nije tako lako.

Normalno, nameće se usporedba s Kingom; ako je Barker budućnost, a King sadašnjost, što ih razlikuje, a što

SIRIUS 140

povezuje? Barker je nesumnjivo mladi kolega, i ne samo po godinama (rođen 1952. god). Iako je Barkerov rječnik bogatiji, King je spretniji u korištenju riječi. Kingov izraz je čišći, jednostavniji i često efikasniji; Barkerove metafore su bogatije, sugestivnije, ali ne uvijek i uspješne, ali to je, zacijelo, stvar iskustva.I pitanje strukture romana je također stvar iskustva. Čitajući knjigu, u jednom sam trenutku zastao, na 371 strani, zapanjen sirovom snagom situacije u kojoj Cal nekoliko mjeseci nakon posljednjeg susreta sa Vidovnjacima i Suzannom, začaran, zaboravlja gotovo sve što mu se dogodilo. Suzanna ga zove telefonom i Cal, iako se ničeg ne sjeća, zna da se mora odazvati njenoj molbi za pomoć. King bi radnju vjerojatno počeo baš na tom mjestu pletući je naprijed-natrag do finala; Barker još nema tu sigurnost sa masivnim romanima i ne upušta se u egzibicije.

Osnovna stvar koju Barker još mora razraditi da bi dostigao Kinga je nešto što se ne da naučiti na silu, a to je poznavanje ljudske prirode. Put u budućnost žanra vodi preko dobrih autora. Utkani svijet je jedan od putokaza.

• Čudesno je kako se polako i neprimjetno zbivaju promjene u nama. Sjećate se kako ste kao djeca mrzili mahune i sos od paradajza? Dobro,

možda nešto drugo, ali kasnije, iznenada, otkrili ste da je antipatije nestalo. Ili ste se možda davili u jagodama, a danas možete mirno pojesti zdjelicu i dosta. Gledam neke od svojih starih prijatelja koji su prije desetak godina umirali za SF-om, a danas mirno izjave kako im je čitanje dosadna stvar, kako taj SF, ustvari, i nije bogznašto. Nije to ništa strašno, ljudi dolaze i odlaze iz SF-a, to je prirodno. No, gledam i samog sebe kako bez puno grižnje savjesti ostavljam iza sebe niz nedočitanih knjiga poput jabuka jednom zagriženih i bezobzirno bačenih. Cini mi se da sam prije ostavljao nepročitanom svaku pedesetu knjigu, danas već svaku treću. Nemam više ni vremena ni strpljenja da autoru koji ne uspije potaknuti onaj osjećaj začudnosti ili barem mundane napetosti poklonim bezgranično povjerenje. Da, istina je da se i ukusi mijenjaju, da s vremenom kriteriji postaju stroži. Gledam onih pedeset Van Vogtovih romana na polici i pitam se kako sam to mogao tako lakomo gutati i ponekad se prosto ne usuđujem vjerovati sjećanju kad preporučujem neki SF roman star dvadeset i više godina. Danas sve to izgleda tako naivrio, a nekad davno bilo je prekrasno. Ne mogu zaboraviti Galaktičku Odiseju Keith Laumera (da, onu objavljenu u okljaštrenom izdanju u prvom »Kozmoplovu«), meni se taj roman tako dopao da me nakon dvije godine apstinencije ponovo i definitivno vratio SF-u. Današnjem čitaču ili čitateljici taj bi se roman možda činio djetinjastim, dapače uvjeren sam da oni koji su bili izloženi realističkom svijetu Gibsona, Sheparda, Cherryhove i ostalih moraju doći do takvog zaključka pokušavajući razgrnuti redove Laumerove pomalo pubertetske proze. Ima li još koga tamo tko voli i to? Jesu li moji razlozi baš samo sentimentalno nostalgični ili je i Besterov dobri stari roman Zvijezde moje odredište stvarno naivan? Mislim da to nije samo pitanje uzrasta nego i

SIRIUS 141

rastućih kriterija. Ako roman nije stvarno dobar, što kasnije mogu usporediti sa stavom drugih, ograničena količina vremena koja mi ostaje za čitanje natjerat će me da se ne mučim. Zato me nimalo nije iznenadio izbor čitalaca »Locusa« za ovogodišnje nagrade. Svi moji osobni favoriti za koje sam glasao osvojili su prva mjesta. Sad recite što hoćete, ili mi je ukus prosječan ili je čitalaštvo »Locusa« informirana specijalizirana publika pa i moj izbor to odražava. Istina je da se prema anketi 15 posto čitalaca primarno bavi knjigama ili kao pisci ili kao urednici, dok čak 32 posto čitalaca to radi kao sekundarno zanimanje, i da u prosjeku pročitaju četiri romana mjesečno. Bilo kako bilo, najbolji SF roman je Cyteen C. J. Cherryh, najbolji fantasy roman je Crveni prorok Orsona Scotta Carda, najbolja pripovijetka je Lijepa kći lovca na ljuske Luciusa Sheparda, neuništivi Ellison je dobio troduplu krunu za novelu i kratku priču (The function of the Dream Sleep i Eidolons) i najbolju kolekciju priča Angry Candy (Bijesni slatkiši). Najbolja antologija je Full Spectrum u izdanju Bantam-Spectra, urednika Lou Aronice i bivše urednice »Asimov'sa« Shayrae McCarthy. Njen nasljednik, Gardner Dozois je dobio nagradu za najboljeg urednika, a i spomenuti časopis je proglašen najboljim. Michael Whelan je opet najbolji umjetnik, a moj favorit Don Maitz je dobio utješnu nagradu time što mu je prva knjiga ilustracija First Maitz proglašena najboljim neliterarnim SF djelom. Najbolja horror knjiga (to je nova kategorija) je još jedan viktorijanski vampirski krimić Oni koji love noću Barbare Hambly. Najbolji prvi roman je Desolation Boad Iana McDonalda, nove zvijezde SF-a, koju nažalost nisam stigao pročitati, pa o njemu možda i u idućem broju. Najvažnije što treba reći je da se još uvijek pišu dobri SF i fantasy romani, da ideje nisu presahle, i iako ima manje knjiga i priča što nas oduševljevaju to je

samo zato što ih uspoređujemo s najboljim što smo upoznali prije. Što više ima SF štiva iza nas to dojam koji svako novo djelo mora ostaviti mora biti snažniji da bi se mogao uspješno natjecati sa dojmovima iz idilične prošlosti zlatnog doba SF-booma. Kad su izlazili prvi brojevi Siriusa i prve knjige u Kentauru bili smo sretni da ih uopće ima, danas su zahtjevi drugačiji. Relativno gledajući, sve manje knjiga danas može doseći taj vrh kvalitete i to je po mom mišljenju jedan od osnovnih razloga za djelomičnu negativnu ocjenu dijela SF-a koji danas izlazi u Jugoslaviji. Mislim da smo napokon dosegli granicu kada od SF-a tražimo barem ono što tražimo od književnosti glavnog toka.• Dugujem jednu ispriku, ono što sam mislio da je priča pretvorena u roman, Borders of Infinity od ovogodišnje dobitnice Nebule Lois McMaster, ustvari je kolekcija od tri novele o istom junaku, Milesu Naismithu o kojem sam već dosta pisao pa neću ponovo, ali može par riječi o autorici. Lois McMaster Bujold je još jedna od onih ludih mladih cura koja je počela čitati SF sa devet godina da bi na kraju završila kao jedina žena u SF-klubu. Tri godine je čekala dok se njen prvi roman nije svidio Jimu Baenu koji je kasnije izdao sve njene ostale romane. Sama je iznenađena uspjehom svojih romana i još uvijek na sebe gleda kao na početnika koji se trudi savladati sve vještine pisanja. Njen nagrađeni roman Falling free djelomično je rezultat utjecaja koji je na njen život ostavio njen otac svjetski priznati inženjer pa je tako taj roman na neki način posvećen ne onima koji su često glavni junaci SF-a, već onim ljudima u pozadini koji na kraju sva ta znanstvena otkrića moraju pretvoriti u ljudima korisne predmete. • T. E. D. Klein, jedan od manje poznatih pisaca horrora, ostvario je nešto o čemu mnogi sanjaju. Na temelju prvih osam strana svog novog romana uspio je prodati ne samo knjigu već i

SIRIUS 142

prava na film sa dosad neviđenom klauzulom. Dobio je 50.000 dolara samo za pravo producenta da za deset puta veću svotu i postotak od prihoda filma otkupi roman kad bude gotov. Sve za samo osam strana! Dečki dajte se na posao!• Još malo novih nastavaka: George Alec Effinger, kojeg inače jako cijenim, napisao je nastvak svog cijenjenog romana Kad gravitacija otkaže (kojeg, nažalost, uopće ne cijenim). Roman se zove Vatra u suncu, (A Fire in the Sun), i po reakcijama kritičara sličan je prvom djelu. Sumnjam da ću ga čitati. Gene Wolfe je objavio Vojnika Arete, nastavak Vojnika Magle koji mi se bio svidio na onaj čisto Wolfeovski način: nikom ništa nije jasno, ali je sve tako divno pisano da ne može da vam se ne sviđa, no to je Wolfe i tu se valjda ništa ne može. On je definitivno jedan od najboljih pisaca što ga američki SF danas stavlja pod svoje i kad netko tako lijepo piše sve mu se može oprostiti. Michael Moorcock, neumorni britanski fantasta ponudio nam je još jedan roman u seriji o Elricu Tvrđava Bisera (The fortress of the Pearl).• Prijatelji Isaaca Asimova, a njih vjerujte ima mnogo, sastali su još jednom i u knjizi Prijatelji Zadužbine i objavili pripovijetke smještene u povijesti budućnosti Dobrog Doktora. Tako će vam Card objasniti kako je postala Druga Zadužbina, Anderson, Clement i Harrison će dodati još par svojih ideja u svijet pozitronskih robota, a Silverberg, Pohl i Connie Willis pokazati što se da uraditi sa Asimovom. Na kraju tu su Bradbury, Ben Bova, gospođa Asimov i slavni autor osobno sa ponekim šarmantnim retkom. Bit će valjda kod nas izdavača i za ovo.• Ovogodišnja dobitnica Locusove nagrade za najbolji roman, kako mi danas reče Krsto Mažuranić koji se upravo vratio sa Wolrdcona u Bostonu, dobila je i svog drugog Huga za roman. Nakon Downbelow Station C. J. Cherryh je ponovila uspjeh romanom

Cyteen čiji sam prikaz dao par brojeva unatrag. Da C. J. ne spava na lovorikama vidi se iz njenog opsežnog izdavačkog programa. Nakon serije priča objavljene u Asprinovom Svijetu lopova, pa dva romana i nove serije priča u Paklu Janet Morris, četiri zajedničke zbirke priča u seriji Noći Merovingena, tri romana u tandemu sa manje poznatim autoricama za Baen books, Cherryhova nesmanjenim tempom objavljuje svoje samostalne romane. Nakon već pohvaljenih Rimrunners, sada je izašla njena prva knjiga za Del Rey. To je fantasy roman Rusalka po motivima istoimene ruske bajke prepričane na specifičan realističan način. Njen talenat za održavanje napete atmosfere ni ovdje nije izostao.• Nešto više o novom romanu Stephana Kinga The Dark Half' reći ću vam u idućem broju, zasad samo da je po tematici sličan Mysery i da iskustvo crpi iz Kingovih osobnih iskustava dok je pisao pod pseudonimom.• Na top listi vodi StarTrek V, pa zatim Batman... ne nisam se zabunio to nije top-lista filmova, to je top lista džepnjaka. Nešto niže nalazi se novi Bradburyjev roman The Toynbee Convector i Cradle Clareka i Gentry Lee. Kod tvrdoukoričenih prvi je onaj odiozni Eddings koji je neprestano na listi sa fantasy trakavicom u ne znam koliko tomova, pa novi roman Dana Simmonsa Hyperion i Bimrunners C. J. Cherryh.• U zadnji čas primismo laureate Huga za najbolja SF-ostvarenja protekle godine. Najbolji roman, o kojem sam vam već govorio, je Cyteen Cherryhove; novela je The Last of Winnebagos Connie Willis; noveleta Effingerova Schrodinger's Kitten; kratka priča Kirinyaga. Najbolje nebeletrističko djelo je Delanyjevo The Motion of Light in Water. Najbolja dramatska prezentacija je ona Zeke Rodžera. Najbolji urednik je Gardner Dozois, najprofi artist Whelan,

SIRIUS 143

najsemiprozin Locus, najfanzin File 770, najfanautor David Langford, najfanartisti Brad W. Foster i Diana Gallagher Wu. Nagradu »John W. Campbell« za najboljeg mladog autora dobila je Michaela Roessner. Tako žene osvajaju SF.

Neven Antičević

• Sve dosad izašle brojeve SIRIUSA mijenjam za printer ili disk-jedinicu za C-64. VJEKOSLAV DUKŠI

• Prodajem SIRUISE 1-80, 93-98, 111-119, 103-110. LONČAR TOMISLAV, 41000 Zagreb, Domagojeva 11/8,

• Prodajem SIRIUSE 51-88, 93-95, 99-106, 108-119, 121-137, 139-145. ZLATKO BREZOVEC, 51000 Rijeka, Braće Cetina 17

• Kupujem SIRIUSE 2-17, 19-43 45, 46, 59, 64, 66. BRANKO NOVAKOVIĆ, 58000 Split, AVNOJ-a 43

• Inozemna pretplata za šest mjeseci iznosi 13 DEM, 102 Asch, 11 Sfr, 14 Hfl, 54 Skr, 42 FF, 7 USD (7,80 avionom), 9 CAD (10 avionom), 4,50 Lstg (5,20 avionom).

• Dinarska pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-2052 (00027 — SIRIUS) — NIŠPRO »Vjesnik«, Interna banka, Zagreb. Sve informacije o pretplati u tuzemstvu na telefon 341-277.

• Uplata na devizni račun 30101-620-16-25731-3296911 kod Udružene banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (Za Sirius. Izdanje OOUR-a IRI).

• Cijena oglasa: crno-bijela stranica 2.000.000 dinara, posljednja stranica 2.500.000 dinara.

SIRIUS 144

SCAN i OCR: SekundicaIspravka i prelom: MasterYoda

www.sftim.com

SIRIUS 145