SRĐAN KERČEVIĆ1

PROBLEM NEZAPOSLENOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ2

UVOD

Fenomen nezaposlenosti se javlja još od samih početaka organiziranja ljudi u

zajednicu i raspodjele zajedničkih poslova, a nezaposlenost je danas, možda i više nego ikada,

prisutna na svim područjima ljudskog djelovanja. Nezaposlenost se kod ljudi javljala u

vrijeme prve pojave privatnog vlasništva, kada su dominirala agrarna društva jer je uvijek

postojao određeni broj onih koji iz privatnih, individualnih ili društveno uvjetovanih razloga

nisu htjeli ili mogli raditi i sudjelovati u takozvanom proizvodnom procesu. Ta pojava se

javlja i kod starih Rimljana tj. rimskih vojnika koji su se osim ratom bavili i poljoprivredom,

no za vrijeme rata njihovu su zemlju zaposjeli senatori, tako da su po povratku vojnici ostajali

bez zemlje te su kao slobodni građani Rima, bili nezaposleni. Industrijalizacijom

nezaposlenost počinje poprimati veće razmjere, počinje se i statistički evidentirati, pa u skladu

s tim i smatrati problemom industrijskog društva ali i postindustrijskih i suvremenih društava.

Problem nezaposlenosti ima prvenstveno ekonomski, ali i materijalni, psihološki te

sociološki aspekt koji se može pratiti na individualnoj i kolektivnoj, društvenoj razini. Stoga

je nezaposlenost nemoguće strogo promatrati samo iz jedne perspektive jer razumijevanje

pojma obuhvaća poznavanje ekonomskih pojmova i procesa, tržišta rada, psihološkog stanja

pojedinca, sociologije rada koji obuhvaća i nezaposlenost te njegove implikacije na pojedinca

i društvo u cjelini. Stoga se u literaturi koja obuhvaća ovaj problem ne javlja samo jedan

aspekt već obuhvaća niz teorijskih i praktičnih objašnjenja koji su vezani i za ekonomsku,

psihološku, političku i sociološku znanost.

U ovom eseju koncentrirat ću se na problem nezaposlenosti u Hrvatskoj koji pod

utjecajem tranzicije i aktualne globalne ekonomske krize eskalira, iako je taj problem prisutan

1 Autor je student preddiplomskog studija Politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.2 Rad je napisan kao esej iz kolegija Uvod u sociologiju, akad.god. 2010/2011.

1

svugdje u svijetu. Nezaposlenost u Hrvatskoj pokušat ću objasniti kroz sociološku

perspektivu, iznoseći okolnosti pod kojima je nezaposlenost prerasla u problem, uzroke i

posljedice nezaposlenosti kako na cjelokupno društvo tako i na samog pojedinca koristeći

pritom aktualna istraživanja i podatke u svrhu objektivnog prikaza statusa quo. Nezaposlenost

u Hrvatskoj prikazat ću tek od 1991. godine, kada je i uspostavljen demokratski poredak i

tržišno gospodarstvo u Hrvatskoj, do danas, uspoređujući tek neke dijelove sa socijalističkim

sustavom bivše države i njene organizacije rada radi određenja uzročno posljedičnih veza

ovoga problema. Broj nezaposlenih osoba eksponencijalno raste, gospodarstvo bilježi veliki

pad, a nezadovoljstvo hrvatskog društva raste sa svakodnevnim problemima koji se opetovano

javljaju i potencijalno uzrokuju problem siromaštva, socijalne isključenosti i krize.

PROBLEM NEZAPOSLENOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ

Nezaposlenost se definira kao stanje pojedinca koji nema plaćeni posao i ne sudjeluje

aktivno u proizvodnom procesu te ne prima naknadu za ono čime se pojedinac bavi. „ Ona

znači biti bez posla. Ali posao ovdje znači plaćeni posao i raditi u nekoj priznatoj profesiji.“

(Giddens, 2007.: 407). No, istraživanja i statistički podaci vezani uz ovaj problem bave se

strogo aktivnim dijelom stanovništva, premda su nezaposleni i umirovljenici, djeca, učenici,

studenti i invalidi ali oni ne spadaju u kategoriju nezaposlenih s obzirom na njihov specijalni

socijalni položaj što ne znači da se ne bave određenim aktivnostima, honorarnim i povremeno

plaćenim poslovima koji normativno ne spadaju pod stalni radni odnos. Zakon o radu

Republike Hrvatske tj. Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme

nezaposlenosti definira nezaposlenu osobu na slijedeći način:

Članak 7.: Nezaposlenom osobom u smislu ovog Zakona smatra se osoba sposobna ili

djelomično sposobna za rad, u dobi od 15 do 65 godina koja nije u radnom odnosu, te ako:

1) ne ostvari mjesečni primitak od pružanja usluga prema posebnim propisima ili

ostvari dohodak od druge samostalne djelatnosti…

2) nema regulirano trgovačko društvo ili drugu pravnu osobu, odnosno nema većinski

udio u trgovačkom društvu ili drugoj pravnoj osobi,

3) nema registrirani obrt, slobodno zanimanje ili djelatnost poljoprivrede i šumarstva,

4) nije osigurana kao poljoprivrednik po propisima o mirovinskom osiguranju,

5) nije korisnik mirovine, osim korisnika mirovine koji ostvari pravo na invalidsku

mirovinu na temelju profesionalne nesposobnosti za rad,

2

6) nije redoviti učenik ili student,

7) aktivno traži posao i raspoloživa je za rad.

Frikcijska nezaposlenost podrazumijeva kratkotrajno razdoblje kada se napusti jedan

posao i traži drugi, zamjenski. Nasuprot tome je teorija strukturne nezaposlenosti prema kojoj

je ta pojava posljedica velikih pomaka u ekonomiji što je i baza ovog eseja. Nezaposlenima se

smatraju i one osobe koje rade „ na crno“, nisu evidentirane od strane poslodavca kao

zaposlene te im nisu plaćena davanja poput zdravstvenog i mirovinskog osiguranja te cijenu

svoga rada primaju bez posredovanja države. To može uzrokovati niz problema premda je to

tema za neku drugu raspravu. Stoga, nezaposleni koji će se spominjati u ovom eseju mogu biti

samo muškarci i žene koji imaju određenu aktivnu stručnu spremu, radnu snagu i znanje koje

mogu ponuditi na tržištu rada, ali koji iz određenih razloga ne mogu unovčiti taj potencijal.

Mladi čine posebnu kategoriju ovog problema ali i stvaraju novi problem tržišta rada koji

nema efikasne mehanizme koji bi uvrstili ovu skupinu među stalno zaposlene.

Kroz povijest su mnoge liberalne, kapitalističke države poput Ujedinjenog Kraljevstva

Velike Britanije i Sjeverne Irske, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Njemačke i

drugih težile punoj zaposlenosti uslijed velikog vala „zlatne“ industrijalizacije i napretka tih

zemalja. No, puna zaposlenost je utopija jer bi to predstavljalo idealnu ravnotežu između

ponude poslova i njihove potražnje, a to bi značilo da je svaki proizvod i svaka usluga

jednako tražena, što je teoretski gotovo iracionalno, a praktično nemoguće. U zemljama

socijalističkog i komunističkog sustava kao što je bio Savez Sovjetskih Socijalističkih

Republika ili bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, također se težilo punoj

zaposlenosti, premda je taj sustav bio okrenut planskom komandnom gospodarstvu prema

kojem je većina radnika bila zaposlena u državnim tvrtkama koja su nastala procesom

nacionalizacije, iako je njihova korisnost opadala s obzirom da se težilo punoj zaposlenosti, a

ne korisnosti, pa je bilo mnogo radnika koji su obavljali samo jedan posao i to cijeli radni

vijek iako su kao radna snaga mogli raditi i niz različitih drugih poslova unutar specijalnog

sektora djelatnosti. To je bio dodatni problem gospodarstva u svim postsocijalističkim i

postkomunističkim zemljama, kada je u procesima pretvorbe i privatizacije mnogo ljudi

ostajalo bez posla i u mnogočemu otežalo prelazak država iz prošlog sistema u sistem

kapitalizma, tržišnog gospodarstva i liberalne demokracije.

3

Danas u svijetu postoji otprilike 125 milijuna nezaposlenih ljudi, što onih koji odbijaju

posao, što onih koji su posao izgubili uslijed propadanja poduzeća ili zbog toga što su njihova

zanimanja suficitarna. Najaktualnija je svakako globalna financijska kriza koja je pogodila

svjetsko tržište 2007. godine te je potresla i ekonomski najsnažnije države svijeta, a čije se

posljedice osjećaju još uvijek premda je za te države kriza završila. No, bez obzira na uzroke

nezaposlenosti navedena brojka nezaposlenih je itekako zastrašujuća i pokazatelj je postajanja

potencijalnog siromaštva u svijetu.

U Hrvatskoj je problem nezaposlenosti postao jedan od najvažnijih problema koji sve

više i sve učestalije muče hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini. Hrvatska je bila dio

netržišnog komandnog gospodarstva komunističkog režima u sklopu Socijalističke

Federativne Republike Jugoslavije sve do 1991. godine te se za to vrijeme težilo punoj

zaposlenosti i težnji za stabilnim i trajnim, učestalo nazvanim i „doživotnim“ zaposlenjem.

Takav sustav poduzeća je za tržišno gospodarstvo vrlo neefikasan i postajao je suficit radne

snage. Prelazak Hrvatske iz netržišnog u tržišno gospodarstvo zahtijevalo je vrlo stroge i

radikalne reforme sustava, restrukturiranje poduzeća, odvijao se (i još se odvija) proces

privatizacije i pretvorbe koji je, barem u hrvatskoj priči, često bio praćen brojnim prevarama i

malverzacijama. Hrvatsko je gospodarstvo u takvim uvjetima bilo izrazito nekonkurentno i

nije moglo ravnopravno sudjelovati i natjecati se s gospodarstvima velikih i ekonomski

snažnih zemalja na europskom i svjetskom tržištu, a smanjio se i opseg tržišta na kojem se

mogu plasirati hrvatski proizvodi. Cijeli je taj proces pratio i veliki broj otpuštanja radnika

koji su donedavno imali stalno zaposlenje, a sada su prepušteni tržištu rada. „Takva je, ili

možda slična situacija bila prisutna kod svih država bivšeg socijalističkog sistema koje bilježe

pad stope zaposlenosti, a porast stope siromaštva, a stopa masovne nezaposlenosti se kreće u

intervalima od 10- 30 posto.“(Šućur, 1997). Tada se javljaju i takozvani „selekcijski procesi“

koji omogućavaju onima koji ostaju na tržištu rada da zadrže svoj posao, dok oni koji su ispali

iz tržišta rada postaju neaktivni i žive od socijalnih transfera.

Mora se u obzir uzeti i Domovinski rat, koji je počeo 1991. godine, a završio tek 1995.

godine, koji je uništio hrvatsko gospodarstvo, prouzročio društvenu paniku i tražio na

fokusiranje prema drugim problemima u kojima se Hrvatska tada nalazila. Brojna, nekad

uspješna poduzeća, tada su bila pod stečajnim postupkom i zatvaranjem, a zatvaranje jednog

industrijskog pogona značilo gubitak radnih mjesta za stotine pa i nekoliko tisuća radnika.

Takva je situacija bila indikator teškog stanja u Hrvatskoj, ne samo što se tiče nezaposlenosti,

4

već i stanja gospodarstva, politike ali i društvenih vrijednosti koji nisu direktno usmjereni na

ovaj problem. Republika Hrvatska se svojim Ustavom opredijelila za sistem socijalne

demokratske države što znači da je obvezna brinuti se o socijalno nezbrinutim osobama, pri

čemu je obvezna omogućiti već spomenute socijalne transfere u što spadaju mirovinsko

osiguranje, naknada za nezaposlenost, zdravstveno osiguranje i naknade za branitelje na teret

poreznih obveznika iako su te naknade toliko male da ne zadovoljavaju ostvarivanje osnovnih

životnih uvjeta.

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE navodi:

„ I. IZVORIŠNE OSNOVE:

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana,

Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i

osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov

gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”, i

„II. TEMELJNE ODREDBE:

Članak 1. Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.”

Članak 54. Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.

Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako

radno mjesto i dužnost.

Članak 57. Slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad,

nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih

potreba.“

Što se Hrvatska u novijem razdoblju kretala ka otvaranju prema europskom i

svjetskom tržištu te demokratizaciji nakon rata to se više dobivao uvid u stanje

nezaposlenosti. Nastavak privatizacije i pretvorbe te opetovani stečajni postupci i zatvaranja

mnogobrojnih industrijskih i proizvodnih pogona samo su još više ostavljali za sobom veliki

broj nezaposlenih ljudi. Globalna financijska kriza koja je pogodila Hrvatsku 2007. godine

dodatno je otežala ionako loše stanje gospodarstva ali i društva. Nekonkurentno hrvatsko

gospodarstvo okrenuto više prema uvozu nego izvozu nije moglo izdržati udarce koji su

dolazili sa domaćih i inozemnih burzi, a teška situacija u uvjetima smanjene potražnje za

proizvodima povukla je za sobom i povlačenje ponude velikog broja proizvoda i usluga, a s

time uvjetovala je i otpuštanje velikog broja radnika koji nisu više zadovoljavali potrebe

5

poslodavaca koji im nisu mogli osigurati radno mjesto s obzirom na smanjenje kapaciteta

proizvodnje.

Prema privremenim podacima koje je objavio Državni zavod za statistiku, ukupan izvoz

Republike Hrvatske za razdoblje od siječnja do prosinca 2007. godine iznosio je 66 025

milijuna kuna. Istodobno je u istom razdoblju uvoz iznosio 138 112 milijuna kuna.

Vanjskotrgovinski deficit iznosio je pritom 72 088 milijuna kuna. Iskazan u milijunima

američkih dolara, izvoz Republike Hrvatske je u razdoblju od siječnja do prosinca 2007.

godine iznosio 12 360, uvoz 25 829, a vanjskotrgovinski deficit 13 469 milijuna američkih

dolara. Izraženo u milijunima eura, u razdoblju od siječnja do prosinca 2007. godine izvoz je

iznosio 9 002, a uvoz 18 827 milijuna eura, dok je vanjskotrgovinski deficit iznosio 9 825

milijuna eura. Pokrivenost uvoza izvozom u tom je razdoblju bila 47,9 posto.

Slika 1.

Izvor: http://www.poslovni.hr/img/ArticleImages/55540.jpg

U takvom stanju hrvatsko društvo nalazi se, barem prema medijskim istupima, u stanju

frustracije i ogorčenosti koje korupcija, kao velika mana svakog, pa i hrvatskog društva, samo

pogoršava te se stvara osjećaj da se ponovno zaposliti može samo onaj koji ima kvalitetna i

visokopozicionirana poznanstva koja mogu omogućiti ponovno zapošljavanje.

Dr. Stjenko Vranjican u svom djelu „ Problem nezaposlenosti u informacijsko doba“

opisuje stanje koje može dodatno utjecati na problem nezaposlenosti. Naime, on vidi

nezaposlenost kao posljedicu supstitucije čovjeka u proizvodnom procesu. Razvoj

6

informatičke tehnologije i robotike efikasnije i produktivnije zamjenjuje čovjeka, smanjuje

input uložen u jedan proizvodni proces jednako kao što i smanjuje vrijeme proizvodnje.

Premda je automatizacija zaista olakšavajuća za radnike koji moraju uložiti manji napor u

radu, ona uzrokuje redukciju radnih mjesta, a s time i povećava stopu nezaposlenosti. No,

Vranjican vidi manjkavost te argumentacije uz ponajmanje dva razloga; prvi definira citatom

J. F. Kennnedya iz 1960. godine: „ Ako ljudi raspolažu talentom za kreiranje stroja koji

nadomješta radnika, sposobni su i stvoriti radna mjesta za takve ljude.“, što je u biti i točno s

obzirom da su u najrazvijenijim zemljama svijeta poput Japana ili Sjedinjenih Američkih

Država stope nezaposlenosti mnogo manje od ostatka premda je automatizacija na zavidnoj

razini te se može govoriti i o svojevrsnoj supstituciji supstituenata; drugi argument pokriva

tezu da su ljudi specijalizirani za sve uža i uža područja neke djelatnosti koja računala i

tehnologije ne mogu zamijeniti, a „kompetentnost je rezultat formalnog, dugotrajnog i

sustavnog obrazovanja te isto tako dugotrajne prakse.“ (Vranjican, 1995).

U razgovoru s predstavnicom Ureda Saveza Samostalnih Sindikata Hrvatske, Jagodom

Milidrag-Šmit, inače i aktivisticom za prava nezaposlenih u Hrvatskoj, uspoređivanjem

informacija i statističkih podataka prikupljenih iz Saveza Samostalnih Sindikata Hrvatske i

teorijskih pretpostavki nezaposlenosti i krize može se razaznati realno stanje u kojem se

država nalazi.3 Naime, prema riječima Milidrag-Šmit, sindikat nezaposlenih ne postoji kao što

postoje konvencionalni sindikati, već su nezaposleni u toj instituciji zastupljeni kao dio ureda

sindikata- sekcija nezaposlenih, koji ne funkcionira, barem ne onako kako bi prema

očekivanjima trebao funkcionirati. Glavni uzrok nezaposlenosti, smatra Milidrag- Šmit,

predstavlja globalna financijska kriza, premda ona nije izgovor za loš sustav u kojem se

Hrvatska i prije nalazila, već problemi Hrvatske vuku korijene iz loše provedene privatizacije

te sustavne deindustrijalizacije države koja se provodi zatvaranjem industrijskih pogona.

Kritika je upućena i nedostatku stručnog kadra, logistike i savjetništva, neadekvatnoj

populističkoj javnoj politici koja ne odgovara stanju države i nema razvojnu strategiju. U

Hrvatskoj postoji, prema Milidrag-Šmit, osim navedenih, i problem urušenih društvenih

vrijednosti koje su uvjet ekonomskog napretka, a ne postoji ni snažno izgrađena svijest o

zajedništvu i zbog toga dolazi do degradacije socijalnog kapitala društva. Upravo su ljudi

nevidljivi resurs bez kojega sustav ne funkcionira, a niti vlast niti poslodavci ne primjećuju

esencijalnu ulogu zaposlenika u cijelom sistemu. U prilog tezi o urušenim društvenim

vrijednostima ide i činjenica da ne postoji izgrađena perspektiva za mlade, koji čine ili bi

3 Intervju je održan 2. prosinca 2010. g. u svrhu prikupljanja podataka za izradu eseja o nezaposlenosti.

7

barem trebali činiti , temeljni socijalni kapital, a mladi se susreću s teškim mogućnostima

zapošljavanja, stvara se pasivnost kod mladih zaposlenih osoba koji, u pravilu, nisu

sindikalizirani, a čak 90 % mladih radi na određeno radno vrijeme, što predstavlja ograničenja

u daljnjem shvaćanju budućnosti i budućeg zaposlenja te općenito poimanja radnog odnosa i

sustava rada.

Stope nezaposlenosti mogu se mjeriti različitim metodama, a najčešće su stopa

anketne nezaposlenosti i stopa registrirane nezaposlenosti. Stopa anketne nezaposlenosti

obuhvaća rigoroznije definicije prema kojoj nije osobito važan radni odnos, da li je naknada

za rad novac ili neko drugo sredstvo plaćanja. Prema Državnom zavodu za statistiku ankete o

radnoj snazi, u drugom tromjesečju 2010. godine, stopa anketne nezaposlenosti iznosila

12,4%, od čega muških 12,1%, a ženskih 12,7% nezaposlenih. Ovaj podatak predstavlja

stanoviti skok od istog razdoblja 2009. godine kada je ukupna stopa anketne nezaposlenosti

iznosila 8,9%, od čega muških zaposlenika 8,1%, a ženskih 9,8%. Prema tim podatcima

zavoda može se iščitati produbljenje krize u 2010. godini čije posljedice trpe radnici koji gube

posao. Stopa registrirane nezaposlenosti podrazumijeva stanje koje je evidentirano i gdje se

zaposlenik zaista i tretira kao zaposlen; prima punu plaću i ima određen radni odnos. Prema

izvješću Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u listopadu 2010. godine stopa registrirane

nezaposlenosti iznosila je 17,8%, što bi značilo da je ukupan broj nezaposlenih osoba u

Hrvatskoj u listopadu iznosio 304 479, a to je petina ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj i u

odnosu na 1 700 000 zaposlenih. Alarmantni statistički podatci ukazuju na raširenost

problema nezaposlenosti, ozbiljnost situacije i stanovitu potrebu za rješavanjem situacije.

Uspoređujući rezultate posljednjih istraživanja nezaposlenosti i rezultata popisa stanovništva

iz 2001. godine prema zaposlenim osobama starijim od 15 godina prema spolu, položaju u

zaposlenju, uobičajenom radnom vremenu i skupinama djelatnosti iz broja zaposlenih osoba

koji iznosi 1 553 463, a nezaposlenih 219 138, može se zaključiti kako postoji napredak po

broju zaposlenih osoba, ali isto tako vidi se i porast nezaposlenosti u odnosu na 2001. godinu

što se samo djelomično može pripisati utjecaju globalne financijske krize na hrvatsko

gospodarstvo i zaposlenost.

8

Slika 2.

Izvor: http://www.hzz.hr/default.aspx?id=7567

Postavlja se pitanje kako nezaposlenost utječe na pojedinca, a kako na društvo? Koje

su posljedice nezaposlenosti i kako utječu na pojedinca, a kako se problem nezaposlenosti u

ovim razmjerima odražava na društvo? Kako se nezaposlenost manifestira u hrvatskom

društvu i kako politička vlast u Hrvatskoj odgovara na pitanje nezaposlenosti i konzekvence

koje ona donosi?

Posljedice nezaposlenosti za pojedinca imaju važnu ulogu u percepciji pojedinca;

njegova financijska situacija postaje iznimno loša; osoba se oslanja na naknadu za

nezaposlene koja je poprilično niska i ne zadovoljava osnovne životne potrebe. Rad daje

9

pojedincu osjećaj identiteta i omogućuje ostvarenje uloge u društvu, produbljuje odnose i

otvara komunikaciju s ljudima izvan kruga obitelji i izostanak ovakvih odnosa predstavlja

uzdrmani sustav funkcioniranja pojedinca u društvu. Rad dakle, koliko god zahtijevao

određenu razinu odgovornosti i obveze, ima vrlo pozitivan učinak na pojedinca kao

psihološkog i sociološkog subjekta ali i na njegovu financijsku, egzistencijalnu situaciju. Rad

ima obvezujuću funkciju za pojedinca, a nezaposlenost produbljuje osjećaj nekorisnosti, pa je

pojedinac sputavan u organiziranju vremena i bavljenju drugim aktivnostima; on jednostavno

nema sredstava da bi se bavio dodatnim aktivnostima. Nezaposlenost izaziva osjećaj

nepotrebnosti i marginaliziranosti te sputava osjećaje kreativnosti i razvoja vještina. Na kraju,

nagrada u obliku plaće predstavlja užitak i nudi osjećaj slobode i kontrole; izostanak nagrade

tj. plaće onemogućuje uživanje u ostalim aktivnostima. Psihološki aspekt nezaposlenosti kod

pojedinca može se uočiti kroz njegove reakcije u odnosu na novonastalu situaciju. Osoba koja

je izgubila posao prvenstveno se nalazi u stadiju šoka i uzrokuje osjećaje nevjerice i

dezorijentiranosti. Kada prođe faza šoka, pojedinac prelazi u stanje poricanja i optimizma i

osoba gleda na svoju nezaposlenost kao na privremeno stanje te slobodno vrijeme troši tražeći

novi posao, smatrajući svoju „ privremenu nezaposlenost“ svojevrsnim godišnjim odmorom.

Ako faza optimizma potraje, stvara se osjećaj zabrinutosti i tjeskobe. Pojedinac se brine za

vlastitu egzistenciju i budućnost, zalihe ušteđevine se naglo smanjuju ili pak nestaju. Krajnja

faza nezaposlenosti jest osjećaj rezigniranosti i prilagodbe na situaciju. Nezaposleni je

pojedinac svjestan činjenice da postoje male mogućnosti pronalaska posla, sužavaju mu se

pogledi na budućnost i nastupa osjećaj apatije. No, takva pojava kod pojedinca, iako je

najčešća, ne mora nužno značiti da je uvijek pravilo te zna varirati od pojedinca do pojedinca.

„Adrian Sinfield konstatira da se nezaposlenost odražava na različite skupine na različite

načine, što ovisi o njihovim prethodnim iskustvima, očekivanjima te društvenoj skupini kojoj

pripadaju. Tako će mlada osoba bez iskustva s pravim zaposlenjem doživjeti nezaposlenost

različito od sredovječnog radnika koji je nakon više desetljeća na poslu, postao višak.“

(Haralambos, Holborn, 2002). Sudeći prema tome, vjerojatnije je da će mladu osobu manje

pogoditi osjećaj nezaposlenosti te će se okrenuti prema pronalaženju novog posla imajući u

vidu da je to normalna pojava koja mu neće drastično promijeniti život, dok bi starija osoba s

iskustvom i radnim stažem, mogla posumnjati u sebe i kvalitetu svog rada. Kod nezaposlenih

osoba javlja se niz problema poput anksioznosti, depresije, nezadovoljstva životom, sniženo

samopoštovanje i emocionalno beznađe. Ti su problemi puno manji, ili neučestaliji kod

zaposlenih osoba. Općenito, nezaposlene osobe imaju većih kognitivnih poteškoća nego

osobe koje su u radnom odnosu, premda su te poteškoće determinirane raznim faktorima:

10

privrženosti poslu, percepciji svoje uloge, imovinskom stanju broju nezaposlenih… U

Hrvatskoj pojedinci su često deprimirani svojim financijskim stanjem čak i tijekom radnog

odnosa, dok se osjećaj ogorčenosti i depresije višestruko uvećava prilikom nezaposlenosti.

Tada pojedinci, nerijetko iz očaja kreću u samoinicijativni protest, najčešće glađu ili svoju

tešku životnu priču eksponiraju u medijima, pokušavajući pritom utjecati na državne organe

ili pak samo ispričati priču i upozoriti na nepravdu i mogućnost širenja ove pojave. Tim

činom pojedinci „prodaju“ svoju privatnost, čija je cijena mnogo veća od neznatne

mogućnosti da se situacija pojedinca riješi preko medija i, ili preko medija utječe na institucije

pravne države.

Kakve su posljedice nezaposlenosti po društvo i kako društvo reagira na takve

anomalije? Najčešće se naglo povećanje nezaposlenosti javlja u regijama gdje se određen broj

ljudi oslanja na jedan vid proizvodnje što je najčešće industrijski pogon ili prirodni resurs za

eksploataciju. Kada se taj pogon zatvori, tada mnogo ljudi koji su zaposleni u tom lokalnom

pogonu gube radno mjesto i upisuju se u burzu rada. To radno mjesto koje su zauzimali ti

radnici i radnice više ne postoji, a s tim zaposlenjem nestala je i njihova financijska

egzistencija ali nerijetko i kulturna baština jer se nekim djelatnostima određena regija može

baviti nekoliko generacija pa čak i stoljeća. Tada zatvaranje pogona ima puno veće značenje;

ono predstavlja slabljenje lokalnog gospodarstva, kulturnu i povijesnu devastaciju, financijsko

osiromašenje pojedinaca u toj grupi te nagli prekid njihovih dotadašnjih dugotrajnih moralnih

veza i odnosa. Često se društvene posljedice nezaposlenosti definiraju kao rađanje socijalnih i

ekonomskih problema. Razočarani pojedinci se redovito udružuju i organiziraju prosvjede

protiv zatvaranja pogona, poneki put i protiv vlasti optužujući vladajuće za novonastalu

situaciju. Kolektivna histerija je u mogućnosti širenja putem medija, a tada je moguće

stvaranje velikih socijalnih nemira i prosvjeda koji ne pogoduju vlasti. Ekonomski problemi

su, dakako mnogo latentniji i nimalo blaži; oni direktno utječu na životni standard građana,

povećavaju njihovu kreditnu ili drugu zaduženost i povećavaju ovisnost građana o državi i

socijalnim transferima, a ostale usluge koje su bile dostupne i korištene, sada gube svoje

klijente koji ne mogu platiti ono što su prije rado konzumirali. Posljedica toga je zatvaranje ili

drastično smanjenje tih usluga, što nanovo umanjuje gospodarsku aktivnost, a povećava stopu

nezaposlenosti.

Kao jedan od društvenih problema nezaposlenosti navodi se i problem povećane delikvencije

i kriminala. Pojedinci koji gubitkom posla gube i pristup novcu i sigurnom životu, okreću se

11

devijantnom obliku ponašanja, pokušavajući riješiti svoj problem. Pojedinci, nerijetko

organizirani i u skupine, raznim protuzakonitim radnjama pokušavaju riješiti svoj problem i

poduzimaju nelegalne akcije, poput krađe, razbojstava, prinude, kako bi uspjeli nadoknaditi

materijalne gubitke nastale gubitkom posla. Nije nezaposlenost, glavni ili čak i jedini uzrok

pojave takvog oblika devijantnog ponašanja. U prilog tome govore i kriminalne radnje

egzistencijalno osiguranih osoba, koji, pod utjecajem koruptivne moći, ipak poduzimaju

razne nelegalne načine stjecanja bogatstva.

Nezaposlenost, kao socio-ekonomska kategorija, u Hrvatskoj poprima mnogo veće razmjere i

zadire u sve šira područja društva. Ona je, barem u hrvatskom slučaju, problem koji već dugi

niz godina uživa kontinuitet. Eskalacija problema vidljiva je i u manifestaciji nezadovoljstva

prema vlasti u obliku prosvjeda. Nedavno samoorganizirani prosvjedi nazvani Facebook-

prosvjedi ili prosvjedi branitelja za jednu od glavnih kategorija svog nezadovoljstva navode

upravo nezaposlenost te nesposobnost vlasti (trenutno vlasti desnog centra, ali i prijašnje

koalicijske vlasti socijaldemokrata) da upravljaju gospodarstvom i reguliraju stopom

nezaposlenosti, iako, svemu sudeći, stopa nezaposlenosti je glavni agens koja regulira

ostankom na vlasti. Prosvjednici izražavaju nezadovoljstvo i reprezentiraju volju dijela

građana ( procjenjuje se da je maksimalan broj prosvjednika iznosio 10 000 koji je u

hrvatskim razmjerima ipak značajan kvantitativni uzorak). Metoda prosvjeda kao način

legitimnog izražavanja volje građanstva u demokratskom sustavu još je, barem u hrvatskoj

priči poprilično nerazvijena, tj. tek je u začetcima, ali je unatoč tome vapaj građana o broju

nezaposlenosti i problemu koji nezaposlenost donosi kako na privatnoj, pa tako i na

kolektivnoj razini je vrlo glasan i značajan za cjelokupnu društveno- političku scenu.

12

ZAKLJUČAK

Rad je, po svemu sudeći, jedan od osnovnih elemenata funkcioniranja pojedinca kako

na financijskom, psihološkom tako i na socijalnom planu. Omogućuje stabilnost pojedinca

koji odlučuje o načinu raspodjele svog bogatstva stečenog radom. Izostanak te „nagrade“

uzrokuje nezadovoljstvo, osjećaj marginaliziranosti te ostale psihološke posljedice koje

nezaposlenost u tom aspektu donosi. Kada se toj pojavi pripiše veća količina ljudi koji dijele

jednaki problem, umanjuje se mogućnost individualnog zastranjivanja u kojem pojedinac

odbija rad. Tada se otvara novi slijed problema koje otvara nezaposlenost, a uključuje

gospodarske probleme države, kao i socijalne probleme. Česta je identifikacija pojedinca sa

već postojećom skupinom nezaposlenih. Stvaranje kolektivnih emocija u tom pogledu

mobilizira određenu skupinu ljudi koji se solidariziraju i djeluju kroz prosvjede, medijske

istupe, apele i štrajkove.

Hrvatska problem nezaposlenosti prolongira već dugi niz godina i premda literatura u teoriji

navodi različite potencijalne uzorke nezaposlenosti poput automatizacije rada, globalne

ekonomske krize, prelazak iz netržišnog komandnog socijalizma u tržišni kapitalizam,

tranzicija, Domovinski rat koji mogu biti djelomični uzročnici problema, Hrvatska ima i

problem pasivne političke agitacije i ne postoji snažna inicijativa vlasti za restrukturiranje

gospodarstva te rješavanje problema korupcije u punom smislu koji oduzima ogromne

količine resursa iskoristive za otvaranje novih radnih pogona koji bi zaposlili veliki broj

radnika. Inicijativa za borbu protiv korupcije, iako je medijski vrlo eksponirana, a društveno

akceptirana, ipak ostala na nominalnoj razini i ima normativnu vrijednost.

Republika Hrvatska ima stanovitu europsku perspektivu s obzirom na završavanje pristupnih

pregovora s Europskom unijom. Takva perspektiva nudi brojne mogućnosti poput otvaranja

novih tržišta i bescarinskog trgovanja, otvaranja radnih mjesta u zemljama Europske unije,

utjecaja razvijenih gospodarstva na hrvatsko tržište i otvaranje Hrvatske prema novim

investicijama. Te mogućnosti mogu značajno promijeniti sliku društva i problemu

nezaposlenosti koji je trenutno evidentan, pružiti novi, blaži i smanjeni okvir u kojem bi

nezaposlenost, iako ne bi bila iskorijenjena (s obzirom da je svaka vrsta takvog teorijskog

mišljenja u praksi nemoguća), mogla biti značajno smanjena i stavljena pod kontrolu.

U takvoj bi situaciji društvo bilo ekonomski produktivnije, politički efikasnije i

respektabilnije, a socijalno mirnije. No treba imati na umu, da rješavanje problema poput

nezaposlenosti, gospodarskog oporavka i tržišne konkurentnosti zahtijevaju vremenski

13

kontinuitet, stabilniju lokalnu i svjetsku gospodarsku situaciju i snažnu političku volju kako bi

problem mogao biti maknut s već ionako pretrpanog dnevnog reda kolektivne svijesti

hrvatskog društva.

LITERATURA

Haralambos, Michael; Holborn, Martin, 2002.: Sociologija. Teme i perspektive, Golden marketing, Zagreb

Anthony Giddens; Sociologija; Globus 2007.

Zoran Šućur; Tržišna transformacija i teorija socijalne pomoći u Hrvatskoj; Revija za socijalnu politiku; godina 4, br.3; Zagreb, 1997.

Dr. Stjenko Vranjican: „Problem nezaposlenosti u informacijsko doba“; Zbornik Pravnog Fakulteta u Zagrebu, 45 (1); 1995.

Ustav Republike Hrvatske

Zakon o radu Republike Hrvatske, 2010. godina.

Državni zavod za statistiku; Internet stranica : http://www.dzs.hr

Hrvatski zavod za zapošljavanje; Internet stranica: http://www.hzz.hr/default.aspx?id=3837

IZVORI ZA SLIKE:

Slika 1. http://www.poslovni.hr/img/ArticleImages/55540.jpgSlika 2. http://www.hzz.hr/default.aspx?id=7567

14