Upravljanje finansijama preduzeća uključuje:- finansijsku politiku- finansijsko planiranje- finansijsku organizaciju- finansijsku evidenciju, analizu i kontrolu- finansijsko informisanje

Finansijski menadžer vodi računa o ulaganjima, finansiranju i upravljanju sredstvima

Na promjenu uloge i značaja finansijskog menadžera poseban uticaj su imali slijedeći faktori:

- procesi internacionalizacije i globalizacije- deregulacija industrije finansijskih usluga- konkurencija između dobavljača kapitala i davaoca finansijskih usluga- naglašen rizik i neizvjesnost poslovanja- promjena poreskih zakona

a presudan faktor je odvajanje svojine nad kapitalom od upravljanja kapitalom „menadžerska revolucija“

Finansijski menadžment se definiše kao proces kreiranja finansijskih uslova, izbor odgovarajućih instrumenata i odluka u svrhu ostvarivanja izabranih finansijskih ciljeva, ili postizanja konkurentskih efekata.

Upravljanje finansijama je:- multidisciplinarna nauka – neophodno poznavanje i drugih ekonomskih i

neekonomskih disciplina- može se tretirati i kao funkcija preduzeća – finans

Finansijski sistem svake zemlje je jedan od najvažnijih podsistema privrednog i političkog sistema. On je određen stanjem političkih odnosa, karakterom vlasništva, nivoom privrednog razvoja i brojnim drugim faktorima. Uloga finansijskog sistema je da omogući nesmetan tok sredstava u nacionalnoj ekonomiji. Fin. sistem treba da omogući nesmetan tok sredstava između subjekata koji raspolažu viškom fin. sredstava i subjekata kojima nedostaju ta sredstva.

Finansijske sisteme je moguće podijeliti na:- fin. sistem orjentisane bankama i- fin. sisteme orjentisane berzama

Elementi fin. sistema su:- finansijska tržišta- finansijski instrumenti (instrumenti duga, vlasnički instrumenti, derivirani /izvedeni/

instrumenti i- finansijske institucije i učesnici (Centralne banke, poslovne banke, štedionice, štedno-

kreditne asocijacije, penzioni fondovi, osiguravajuća društva, posredničke organiazcije i sl.)

Finansijsko tržište je sastavni dio fin. sistema. Razvijenost ovog tržišta (odnosno razvijenost tržišta roba i usluga i tržišta faktora proizvodnje) govori o ukupnoj razvijenosti tržišne privrede u jednoj zemlji.

Faktori koji determinišu razvoj finansijskog tržišta su:- novac – predstavlja bazu za nastajanje fin. tržišta- monetarna politika – upravlja funkciom kreiranja novca i od nje direktno zavisi količina

novca u opticaju

- inflacija – destabilizuje fin. tržište- koncentracija kapitala – materijalna osnova za formiranje fin. tržišta.

Finansijska transakcija je prenos finansijskih sredstava od fin. suficitarnih ka deficitarnim subjektima koja ima za posljedicu stvaranje fin. aktive i fin. pasive, pa se može reči da fin. tržište predstavlja zbir svih fin. transakcija.

Finansijska tržišta u užem smislu predstavljaju organizovana tržišta na kojima se susreću ponude i potražnje za različitim oblicima fin. instrumenata i na kojima se uz stroga pravila trgovine, organizovano formira cijena finansijskih instrumenata.

Osnovne funkcije fin. tržišta su:1. akumulacija novca i kapitala2. obezbjeđenje likvidnosti (utrživosti) – mogu se prodati prije dospjeća3. određivanje cijene4. mobilizacija fin. štednje5. smanjenje transakcionih troškova6. alokacija (prenos) rizika

Vrste fin. tržišta:a) prema mjestu na kojem se transakcije obavljaju i područja na koje se odnose

- lokalna- nacionalna- internacionalna

b) prema porijeklu učesnika u fin. transakcijama - domaća i međunarodno

c) prema prirodi potraživanja- tržišta dugovnih finansijskih instrumenata (s određenim rokom dospjeća)- tržišta vlasničkih fin. instrumenata (dionice)

d) prema roku izvršenja sklopljenog posla- promptna (spot) i terminksa (derivatna)

e) prema karakteru tržišnog materijala- tržište novca – rok dospjeća do 1 godine- tržište kapitala – rok dospjeća duži od 1 godine- devizno tržište – kupovina i prodaja deviza za domaću valutu

f) prema tome da li se fin. instrumenti u pormetu nalaze prvi put ili ne- primarno i sekundarno

g) prema prometu razlikujemo- berzanski i vanberzanski promet

h) prema organizacionoj strukturi- aukciona- posrednička-

Finansijski instrumenti mogu imati formu vrijedonosnih papira (dugovne i vlasničke) ili da proistiću iz depozitnih i kreditnih odnosa.

Instrumenti tržišta novca su najlikvidniji vrijedonosni papiri s rokom dospjeća do 1 godine. Imaju niske stope prinosa. Zbog toga je tržište kratkoročnih vrijedonosnih papira najaktivnije tržište vr. papira.

U kraktoročne vrijedonosne papire spadaju:1. bankarski akcepti - mjenica trasirana na poslovnu banku2. blagajnički zapis – pisana isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da će kupcu o

roku dospjeća isplatiti određeni iznos sa pripadajućom kamatom

3. komercijalni zapis - sličan blagajničkom zapisu, emituju ih visokobonitetne korporacije sa rokom dospjeća od 45 dana do jedne godine

4. federalni fondovi – obavezne rezerve poslovnih banaka na računima u CB5. ugovori o reotkupu – repo ugovori o kupovini (prodaji) vr. papira koji često važe samo

1 dan6. depozitni certifikati – potvrde o depozitu – izdaju poslovne banke

Instrumenti tržišta kapitala- imaju rok dospjeća duži od 1 godine - obuhvataju dugovne, ali i vlasniče (obveznice i dionice)

Obveznice su vr. papiri koji omogućavaju emitentima da prikupe sredstva na kreditnoj osnovi, a vlasnicima isplatu glavnice i kamate po unaprijed utvrđenoj dinamici u određenom vremenskom periodu

Podijela vrijedonosnih papira:a) prema emitentu

- državne vr. papire- vr. papiri koje emituju preduzeća i drugi privredni subjekti

b) prema roku dospjeća- kratkoročne – do 1 godine- srednjoročne – od 1 – 5 godina- dugoročne – preko 5 godina rok dospjeća

c) prema porijeklu odnosno zemlji gdje se emituje- domaće obveznice- inostrane obveznice- euroobveznice

d) prema načinu osiguranja- osigurane (npr. hipotekom) i neosigurane

e) prema starosti- starije (srenior) i isplaćuju se prije mlađih- mlađe (junior)

f) prema karakteru kamata- obveznice sa fiksnom kamatom- obveznice sa varijabilnom kamatom- obveznice bez kamate – prodaju se uz diskont

g) prema sistemu amortizacije- obveznice sa jednokratnim dospjećem- obveznice sa višestrukim dospjećem- obveznice sa kombinovanim dospjećem

h) prema opcijama- konvertibilne- obveznice sa pridruženom punomoći- obveznice s opozivom- obveznice otkupljive na zahtjev vlasnika

Vlasnički instrumenti (dioncie) daju pravo vlaniku nad aktivom i budućim prihodima firme emitenta (učešće u vlasništvu). Dijele se na:

- obične - preferencijalne dionice

Izvedeni vrijedonosni papiri (derivati) – nisu ni kreditni ni vlasnički, nego predstavljaju prava na druge oblike finansijske aktive. U izvedene vrijedonosne papire spadaju:

- forvard – terminski ugovor između dva subjekta o kupoprodaji određene aktive (robe) – plaćanje u budućnosti po unaprijed utvrđenoj cijeni

- Fjučers – sličan forvardu, ali se radi se o standardiziranom ugovoru i omogućuje učeđće treće strane

- opcije – predstavljaju pravo, ali ne i obavezu kupovine ili prodaje nekog fin. instrumenta

- Svop (swap) – sporazum kojim se ugovorne strane obavezuju na zamjenu (jedne valute za drugu ili fiksne kamate za fluktuirajuću)

Finansijske institucije se mogu svrstati u slijedeće grupe:- centralno-monetarne fin. institucije- depozitne institucije (komercijalne banke, štedionice itd.)- nedepozitne institucije (osiguravajuća društva, penzioni fondovi, investicioni

fondovi itd.)- čisto posredničke institucije (brokeri i dileri)

Osnovni zadaci finansijskog sistema svake zemlje su:- pružanje usluga plaćanja (u BiH se samo ova funkcija uspješno obavlja)- osiguranje likvidnosti- trgovina rizicima

Finansijski sistem u BiH - zasnovan je na svega dvije vrste finansijskih institucija: komercijalnim bankama i

osiguravajućim društvima, - gdje komercijalne banke predstavljaju jedini izvor finansiranja realnog sektora.- Komercijalne banke nisu u mogućnosti da obezbjede likvidnost realnog sektora- CB ne može kreditirati komercijalne banke, vladu BiH ili vlade entiteta- fin. sektor i privreda BiH nalaze se u pat poziciji,- dok je privreda hronično nelikvidna banke su veoma likvidne (pretjerano likvidne)

Institucije tržišta kapitala u BiH To institucije koje obavljaju promet vr. papira, osiguravaju pravila i standarde prometa, registruje njihov prenos, obavlja poslove depozitara, te reguliše i nadzire proces emisije i prometa vr. papira. U BiH postoje slijedeće institucije tržišta kapitala:

- Komisija za vrijedonosne papire- registar vr. papira- depozitar – vrši prijem uplata za vr. papire kod nove emisije- Berza i druga uređena javna tržišta- profesionalni posrednici (brokeri i dileri)- Institucionlani investitori (penzini fondoivi, osiguravajuća društva, invest. fondovi)

Komisija za vr. papire – specijalizovana samostalna institucija koja odobrava emisiju vr. papira, regilise i nadzire promet vr. papira, propisuje standarde izvještavanja javnosti itd.

Registar vr. papira – obavlja registraciju, čuvanje i održavanje podataka.Vr. papiri kod registra se vode u obliku elektronskog zapisa.

Platni sistem možemo definisati kao skup instrumenata bankarskih postupaka i međubankarskih sistema za prenos novca koji omogućuje kruženje novca između zainteresovanih strana. To je finansijski krvotok privrednog sistema.

Platni promet su plaćanja između pravnih i fizičkih lica sa svrhom namirenja novčanih dugova. Platni promet se dijeli na domaći (subjekti su iz iste države) i međunarodni (devizni).

Kod izgradnje platnog sistema voditi računa o slijedećim načelima:- pouzdanost – povjerenje učesnika da će njihova transakcija biti izvršena tačno- sigurnost – osiguran od neovlaštenog upada

- efikasnot – brzina prenosa novca- jasnoća – unaprijed poznata pravila igre- racionalnost – jeftin platni sistem.

Platni sistem je izložen slijedećim rizicima:- riziku likvidnosti – nesposobnost ugovorne strane da isplati obavezu na vrijeme- kreditnom riziku – propusti plaćanja obaveza u punom iznosu- sistemskom riziku – posljedica neuspjeha (propusta) jednog ili više učesnika u

platnom prometu što dovodi do lančanih rekacija i problema likvidnosti ili solventnosti za druge učesnike.

Glavni izvori rizika platnog sistema su zaostajanje u poravnanju i nesinhronizirano plaćanje. Bitan preduslov za uspješno funkcionisanje platnog sistema je postojanje konvertibilne i stabilne nacionalne valute.

U BiH su uspostavljena dva mehanizma za poravnanje:- sistem bruto poravnanja u realnom vremenu (trenutno) – RTGS – za plaćanje velikih iznosa (preko 20.000 KM) pojedinačnih naloga koji direktno idu preko Centralne banke i- žiro kliring za plaćanje manjih iznosa putem zbirnih naloga (optimalan broj naloga oko 1000)

Vremenska vrijednost novca- jedna novčana jedinica danas vrijedi više od jedne novčane jedinice raspoložive u

budućnosti.- razlika između ove dvije vrijednosti je vrijeme- kamatom se izražava vremenska vrijednost novca.- da bi se ovi iznosi mogli upoređivati potrebno ih je svesti na određenu vremensku

tačku.

Ukamačivanje je izračunavanje buduće vrijednosti novčanih tokova odnosno svođenje gotovinskih iznosa na neki budući datum. Ukamačivanje može biti pomoću:

- proste kamatne stope – glavnica (početni iznos) je uvijek osnovica je obraćun kamate

- složene kamatne stope – osnovica za obračun kamate je glavnica uvećana za kamatu iz prethodnih perioda

Efektivna kamatna stopa je kamatna stopa s godišnjim ukamaćivanjem jednaka kamatnoj stopi s ispodgodišnjim ukamaćivanjem, odnosno kamatna stopa koja uz godišnje ukamaćivanje osigurava iste godišnje kamate kao inominalna kamatna stopa uz obraćun kamata za m perioda godišnje. Razlika između efektivne i nominalne kamatne stope biće veće što je učestalije ukamaćivanje.

Diskontovanje je izračunavanje sadašnje vrijednosti budućih novčanih tokova. Kamatna stopa koja se koristi u ovoj operaciji naziva se diskontna kamatna stopa. Suprotno ukamačivanju.

RIZIK I NEIZVJESNOSTRizik – (latin. riscum – igre na sreću) označava mogućnost pojave različitih ishoda, kako pozitivnih tako i negadivnih. Predstavlja mogucnost štetnog uticaja prijetnji na ostvarenje postavljenih ciljeva. Vezan je za buduće ishode posmatrane pojave, odnosno poslovnog rezultata.

Moguće situacije:- situacija sigurnosti (izvjesnosti) – poznati su svi elementi rezultata poslovanja

- situacija rizika – moguće više ishoda i moguće je dati vjerovatnoće njihovog nastanka

- situacija neizvjesnosti – moguće više ishoda, ali nije moguće dati vjerovatnoću njihovih ishoda. Ako se ni poslije dodatnih informacija ne može odrediti vjerovatnoća nastanka za donošenje odluka može poslužiti teorija igara.

- najdublja neizvjesnost – investitor ne može da navede ne samo vjerovatnoće mogućih ishoda nego ni same ishode poduhvata. Najteža je za donosioca odluka, a nastaje usljed nedostatka informacija, znanja o rezultatima

Vrste rizika:1. poslovni rizik – javlja se kao posljedica varijabilnosti rezultata poslovanja. U velikoj

mjeri zavisi od odnosa fiksnih prema varijabilnim troškovima. Veći fiksni troškovi – veći rizik

2. Finansijski rizik – određen nivoom zaduženja, odnosno stepenom korištenja finansijske poluge.

3. Projektni rizik – ogleda se u varijacijama novčanih prinosa koji se očekuju u budućem vremenskom periodu, kao rezultat eksploatacije projekta.

4. Portfolio rizik – ogleda se u varijacijama prihoda na vrijedonosne papire, odnosno druge komponente portfolija

Rizik se javlja kao posljedica varijabilnostiu mogućih ishoda. Uzroke varijabilnosti moguće je podijeliti u dvije grupe (odnosno rizike prema izvoru moguće je podijeliti):- sistemske - nedejeljiv je i ne može se izbjeći. Posljedica je kretanja u ekonomiji u cjelini- nesistemske – karakterističan je za određeni ekonomski subjekt, granu ili grupaciju.

Moguće ih je smanjiti diverzifikacijom. Mogu se izbjeći,

Sisteski uzroci rizika su:- promjene kamatne stope- promjene kupovne moči - tržišne fluktacije, - politička previranja- konjukturne i strukturne promjene u privredi

dakle promjene u privrednom, ekonomskom, političkom sistemu i čisto sociološke promjene

Od uzroka nesistemskog rizika treba istaći:- iskorištenje kapacitete i tehnološke promjene- konstrukcvija finansija- organizacijsko-upravljački faktori

dok su faktori nesistemskog rizika:- specifične promjene na tržištu (pojave substituta i konkurencije), - brze tehničko-tehnološke inovacije- specifične zakonske regulative i sl.

Savremene tehnike za kvantificiranje rizika zasnovane su na teoriji vjerovatnoće. Vjerovatnoća se definiše kao omjer između broja događaja i broja pokušaja, kada broj pokušaja teži beskonačnosti.

Vjerovatnoća može biti:- vjerovatnoća a posteriori (statička ili objektivna) – dobije se promatranjem

određenih događaja- subjektivna (a priori) – subjektivna procjena

Da bi vjerovatnoće mogućih ishoda posmatrane pojave bile konzistentne, potrebno je zadovoljiti osnovna pravila ili aksiome računanja vjerovatnoće:

1. svaki mogući ishod moguće je relativno izraziti – dodjeliti broj od 0 – 1.

2. vjerovatnoća ostvarenja bilo kog od dva međusobno isključiva ishoda može se izraziti kao 1 – vjerovatnoća ostvarenja drugog ishoda

3. zbir svih međusobno isključivih ishoda mora da bude jednak jedinici.

Raspored vjerovatnoće – predstavlja funkciju kojom se dodjeljuju vjervatnoće ostvarenja vrijednosti neke slučajno promjenjljive.

Raspored vjerovatnoće može biti:- Diskretan (prekidan) raspored (distribucija) vjerovatnoće je raspored

promjenjljive koja može uzimati ograničen broj vrijednosti.- Kontinuiran (neprekidan) – promjenjljvia može imati veliki broj različitih vrijednosti,

odnosno bilo koji broj u određenom intervalu.

Normalan raspored vjerovatnoće je simetričan oko svoje srednje vrijednosti što znaći da su modus, medijana i srednja vrijednost međusobno jednaki.

Karakteristike rasporeda vjerovatnoće:1. srednja vrijednost2. varijansa i standardna devijacija3. kovarijansa4. koeficjenat korelacije

Srednja vrijednost (očekivana) – je mjera centralne tendencije i predstavlja prosječnu vrijednost sučajne promjenjljive. Izraćunava se množenjem slučajne promjenjljive sa vjerovatnočom njihovog ostvarenja

Varijansa i standardna devijacijaRizik zavisi upravo od odstupanja pojedinačnih vrijednosti od očekivane (srednje) vrijednosti, pa je zbog toga neophodno izraziti disperziju. Centralni momenti su mjere disperzije i izražavaju odstupanje pojedinačnih vrijednosti od očekivane vrijednosti (srednje).Drugi centralni moment, odnosno kvadratno odstupanje zove se varijansa, dok pozitivan kvadratni korjen varijanse naziva se standardna devijacija.

Koeficjenat varijacijeStandardna devijacija se izražava u apsolutnim pokazateljima rizikam, da bi zaključci bili što pouzdaniji ona se pretvara u relativan pokazatelj – koeficjenat varijacije.Koeficjenat varijacije je relativna mjera rizika po jedinici povrata.

Treći centralni momenat (j=3) je mejra simetrije i ukazuje na pravac asimetrije ukoliko ona postoji. Ako je pozitivan veća je vjerovatnoća da promjenjljiva ima veću vrijednost od srednje vrijednosti i obratno. Kada je jednak nuli podjednaka je vjerovatnoća ostvarenja većih i manjih vrijednosti promjenjljive u odnosu na njenu srednjuv rijednost (tada se radi o simetričnom rasporedu)

Kovarijansa (Cov) – predstavlja mjeru kojom se izražava odnos između promjenjljivih, odnosno stepen slaganja varijacija promjenjljivih. Može biti pozitivna i negativna. To znaći da se dvije promjenjljive kreću u istom smjeru (npr. ako je stopa jednog vr. papira veća od njegovog prosjeka, onda je to slućaj i sa drugim vr. papirom), dok kog negativne promjenjljive se kreuću u suprotnim smjerovima.Kovarijansa se može kretati od minus beskonačno do plus beskonačno. Kada je približno jednaka nuli možemo zaključiti da nema pravilnosti između kretanja varijacija promjenjljivih.

Koeficjenat korelacije – koristi se kao alternativna mjera odnosa između dvije slučajno promjenjljive. Kreće se u intervalu od -1 do +1.Kada je jednaka +1 tada se radi o perfektnoj korelaciji

Veća od nule – dvije promjenjljive se kreću u istom smjeruKada je jednaka nuli dvije promjenjljive su nezavisnemanja od nule (negativna, inverzna) – promjena vrijednosti promjenjljivh u suprotnim smjeroviamjednaka – 1 tada je perfektno negativna

Portfolio rizikPortfolio je kombinacija dva ili više vrijedonosnih papira, valuta, nekretnina ili neke druge aktive u posjedu pojedinca. Cilj kreiranja portfolija je minimiziranje rizika

Stopa prinosa portfolija izračunava se kao ponderisani prosjek stopa prinosa idnividualnih vrijedonosnih papira od kojih se portfolio sastoji. Ponderi mogu biti:- pozitivni (long pozicija) – ako jedan vr. papir ima stopu prinosa iznad očekivanog imaće i drugi.- negativni (short pozicija) – ako jedan vr. papir ima sropu prinosa iznad očekivanog drugi će imati negativnu stopu.

Mjeru rizika portfolija izražavamo njegovom varijansom, odnosno standardnom devijacijom

Beta koeficjent određenog vrijedonosnog papira je mjera reagibilnosti njegovih prosjećnih prinosa na natprosječne prinose tržišnog portfolija. Beta opisuje funkcijsku vezu između natprosjećnog prinosa pojedinačnog vr. papira i prinosa tržišnog portfolija. Koeficjenat nagiba objašnjava za koliko će se promjeniti stopa prinosa na vr. papir ako se stopa tržišnog portfolija promjeni za 1.

Ako je Beta:= 1 tada kažemo da se natprosječni prinos vr. papira kreće proporcionalno sa natprosjećnim prinosom od tržišnog portfolija>1 natprosječni prinos vr. papira raste brže od natprosječnog prinosa tr. portfolija<1 natprosjećni prinos vr. papira ima sproiji rast od natprosječnog prinosa tr. portfolija pa prema tome ima manji sistemski rizik.

Tržišni portfolijo više teorijska nego praktična kategorija. Predstavlja ponderisani portfolio koji sadrži svu rizičnu aktivu u međunarodnoj ekonomiji.

Model procjene kapitalnih sredstava (CAPM) – određuje odnos između očekivanog prinosa od rizičnogn ulaganaj i sistemskog rizika tog ulaganja u uslovima tržišne ravnoteže. U ovim uslovima od investicije se očekuje da obezbjedi prinos proporcionalan veličini sistemskog rizika.

Tablice:In

p – tablice pokazuju kolika je vrijednost jedne (KM) nakon n perioda po p kamatnoj stopiIIn

p – tablice reciprocne prvim tablicama i one sluze za diskontovanje – kolika je sadasnja vrijednost jedne (KM) nakon n perioda po kamatnoj stopi pIIIn

p – pokazuje n periodicnih uloga po 1 KM po p stopiIVn

p – pokazuje pocetnu vrijednost n jednakih renti po 1 (KM) diskontovana na sadasnju vrijednostV – tablice su recipročna vrijednost IV tablica

III – AKTIVAN PRISTUP FINANSIJSKOJ FUNKCIJI PREDUZEĆA

Finansijska funkcija je:- jedna od 4 osnovne funkcije preduzeća- ima posebne zadatke od čijeg izvršenja zavisi izvršenje svih drugih funkcija

Uspješnost fin. funkcije zavisi od niza faktora koje možemo svrstati u:a) interne (pod kontrolom su organa upravljanja i rukovođenja)

- precizno definisanje fin. politike- koordinacija sa drugim funkcijama

b) externe- tržišne promjene- finansijski sistem

Zadaci finansijske funkcije:Prema tradicionalnom pristupu osnovni zadatak fin. funkcije je pribavljanje potrebnih novčanih sredstava s ciljem obezbjeđenja nesmetanog toka reprodukcije.Danas je ovaj stav napušten – to je samo jedan dio finansijske funkcije.

Prema današnjem shvatanju finansijska funkcija obuhvata sve operacije koje proistiću iz upravljanja tokovima novca i kapitala. Prema R. Tepšiću fin. funkcija ima slijedeći zadatak:

1. pribavljanje potrebnih novčanih sredstava2. korištenje novčanih sredstava3. usklađivanje dinamike priliva novčanih sredstava s rokovima odliva

Pribavljajući novčana sredstva fin.funkcija vodi računa o slijedećem:1. ukupno potrebnom obimu novčanih sredstava (utvrđuje se fin. planiranjem )2. momentu potrebe za sredstvima (dinamika)3. potencijalnim izvorima finansiranja4. cijeni i drugim uslovima pribavljanja novčanih sredstava (kamatna stopa, rok otplate,

instrumenti osiguranja, itd.) Pri oblikovanju strukture kapitala preduzeće treba da rizik svede na prihvatljiv nivo, troškove svede na minimum, eliminiše inflatorne gubitke, itd.

Finansijska i računovodstvena funkcijaFinansijska funkcija je usko povezana sa drugim funkcijama i ona sama ne moze egzistirati. Finansijska i računovodstvena funkcija su upučene na čvrstu međusobnu saradnju i teško je odrediti granice gdje završava jedna, a počinje druga. One koriste iste novčane podatke i dokumentaciju. Dio njihovih zadataka međusobno je povezan kod:

- finansijskog planiranja- finansijske analize i- finansijske kontrole

Saradnja je neophodna i kod praćenja i kontrole novčanih i robnih tokova

Finansijska i nabavna funkcijaNabavka podrazumjeva odliv fin. sredstava pa je nophodna saradnja sa fin. funkcijom. Saradnja između ove dvije funkcije ogleda se u

- definisanje uslova nabavke (rokovi i načini plaćanja)- izbor prioritetnih plaćanja obaveza prema dobavljačima- utvrđivanje optimalnih zaliha reprodukcije- ulaganje novčanih sredstava u stalna sredstava i trajnu likvidnu imovinu.

Finansijska i prodajna funkcijaSaradnja je posebno izražena kod utvrđivanja i realizacije prodajne politike i politike cijena. Prodaja i naplata potraživanja direktno određuju obim i dinamiku priliva novca, a time i likvidnosti preduzeća. Saradnja ove dvije funkcije neophodna je kod:

- utvrđivanja uslova prodaje- planiranja izvora finansiranja- ocjene boniteta i kreditne sposobnosti kupca- utvršivanje koeficjenta obrta zaliha gotovih proizvoda i potraživanja od kupaca

- utuživanja kupaca zbog neplaćenih obaveza

Koordinacija između funkcija (nabavne, finansijse i prodajne)Finansijaka, nabavna i prodajna funkcija moraju ostvariti dobru koordinaciju tako da obezbjede paralelitet rokova i uslova plaćanja, odnosno da rokovi naplate ne budu duži od rokova plaćanja obaveza, što može dovesti do nedostatka finansijskih sredstava i ugroziti likvidnost preduzeća.

Finansijska i proizvodna funkcijaSaradnja ove dvije funkcije izražena je kroz:

- planiranje razvoja novog proizvoda (uvođenje nove tehnologije i novih proizvoda)- planiranje veličine serije- planiranje obima imobilnosti novčanih sredstava u zalihama- utvrđivanje koeficjenta obrta tekućih sredstava angažovanih u procesu

proizvodnje- finansiranje pojedinih potreba proizvodnje – ualaganje u postojeće ili nove

kapacitete

Finansijska i upravljačka funkcijaUpravljačka funkcija povezuje sve reprodukcione funkcije (nabavnu, proizvodnu, prodajnu i finansijsku). Finasijska i upravljačka funkcija moraju sarađivati i postići saglasnost o

- emisiji kratkoročnih i dugoročnih vrijedonosnih papira- o kupovini vrijedonosnih papira i otkupu ranije prodatih vrijedonosnih papira- o zaključivanju ugovora o uzimanju finansijskih i robnih kredita- davanju kredita i plasmanu sredstava- prodaji potraživanja i otkupu dugova- nabavci stalnih sredstava itd.

Organizacija fin. funkcije Uspješnost svakog posla zavisi od efikasnosti organizacije njegovih poslovnih funkcija. Bez obzira na veličinu preduzeća, pravni oblik, i sl. svaka organizacija se sastoje od istog broja poslovnih funkcija. Svaka poslovna funkcija u svakoj organizaciji zahtjeva unikatno rijesenje. Preduzeće se mora opredjeliti za onaj oblik organizovanja finansijske funkcije koji će biti najefikasniji i najracionalniji pri izvrsavanju zadataka. Bez obzira na izabranu organizaciju za uspješan rad u fin. funkciji neophodni su kadrovi, oprema, novac i vrijeme.

Faktori koji utiču na organizaciju fin. funkcije su:Interni

1. veličina preduzeća2. organizacijska struktura3. djelatnost preduzeća4. zadaci koji se stavljaju pred fin. funkciju5. znanje i preduzetničke sposobnosti kadrova6. nivo tehničke opremljenosti itd.

Eksterni:1. opšte stanje u ekonomiji (depresija, recesija, prosperitet)2. karakteristike fin. sistema3. dominirajući trendovi na tržištu4. zakonski propisi

Finansijski menadžer odgovara za:- isplativost ulaganja- upravljanje gotovinom- odonose sa komercijalnim i investicionim bankama- upravljanje kreditima

- finansijsku analizu i planiranje- odnose sa investitorima- upravljanje imovinom itd.

Pravilo 72 predstavlja brz i način rješavanja problema kod složenih kamatnih stopa koje se odnose na udvostručavanje početnog iznosa. Ovo pravilo kaže da broj 72 podijelimo sa brojem godina na koje je investicija uložena

Dekurzivni ulozi – ako se vrijednost svih uloga traži u trenutku posljednje upalte, odnosno ako se ulaganje vrsši na kraju svakog perioda, onda se govori o dekurzivnim ulozima.

III – FINANSIJKSA POLITIKAPolitika je nauka o vještini upravljanja . Finansijska politika je odlučivanje o osnovnim fin. ciljevima, izboru strategije, taktike i pravaca akcije s namjerom da se ostvare osnovni finansijski ciljevi.

Finansijska politika treba da dopirnese:- racionalnom poslovanju (osiguranjem fin. sredstava u neophodnom obimu, u

najpovoljnijem trenutku pod najpovoljnijim uslovima, u najpovoljnijem obliku)- racionalnom korištenju svih raspoloživih sredstava - bržem obrtu tekućih fondova i svođenju njihovog obima na stvarne potrebe- pravilnoj raspodjeli i korištenju ostvarene dobiti- mobilizaciji unutrašnjih sredstava- obezbjeđenju stalne kontrole i analize ukupnog poslovanja

Ciljeve fin. politike možemo posmatrati na slijedećim nivoima:1. magistralni ciljevi fin. politike2. strateški ciljevi fin. politike3. taktika realizacije fin.politike4. etapno uvođenje i realizacija ciljeva fin. politike

Magistralni ciljevi fin. politikeTo su osnovni ciljevi za formiranje uspješne politike preduzeća. To su ciljevi usmjereni na racionalno i kontinuirano poslovanje. Osnovi ciljevi su:

- polazni ciljevi - ciljevi djelovanja- ciljevi rezultata- ciljevi raspoređivanja rezultata- konačni cilj ((održavanje i jačanje fin. snage)

Strateški ciljevi finansijske politike - odnose se na:- maksimiziranje profita- održavanje likvidnosti- održavanje trajne solventnosti- smanjenje rizika u poslovanju uspostavljanjem dugoročne finansijske ravnoteže.

Taktika realizacije finansijske politike – predstavlja međuciljeve fin. politike. Okvir realizacije finansijske politike može se prikaziti na slijedeći način:

- finansijsko planiranje- pribavljanje finansijskih sredstava- upravljanje obrtnim sredstvima- definisanje tekuće reprodukcije i razvoja- plasman finansijskih sredstava- bilansna načela i standardi

- utvrđivanje rezultata

Etapno uvođenje i realizacija ciljeva fin. politikeU skladu sa usvojenim načelima fin. politike menadžment preduzeća preduzeća u toku poslovne godine donosi odluke kojima se ostvaruju globalni ciljevi. Posebno su značajne odluke koje se odnosi na:- cirkulaciju novčanih sredstava- preduzimanje mjera za obezbjeđenje permanentne likvidnosti- donošenje pojedinačnih odluka kod ulaganja u osnovna i obrtna sredstva

Načela (principi) finansijske politike se mogu definisati kao zahtjevi (pravila) kojih se menadžment pridržava kako bi rezultati poslovanja bili u skladu sa planiranim. U literaturi se kao najvažniji principi ističu:

1. princip finansijske stabilnosti2. princip rentabilnosti3. princip sigurnosti i likvidnosti4. princip zaštite od prezaduženosti5. princip fleksibilnosti ili finansijske elastičnosti6. princip nezavisnosti7. princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja

Princip finansijske stabilnostiPolazi od odnosa između dugoročno vezanih sredstava i vlastitog kapitala uvećanog za tuđi kapital. Taj odnos može da bude veći, manji ili jednak 1.

- ukoliko je jednak 1 – dugoročna finansijska stabilnost – dugoročno vezana sredstva su pokrivena vlastitim i dugoročno pozajmljenim sredstvima

- Ukoliko je odnos manji od 1 – stvorena je sigurnost za doržavanje likvidnosti preduzeća – dugoročno vezana sredstva su manja od ukupnog iznosa vlastitog i dugoročno pozajmljenog kapitala.

- ukoliko je iznos veći od 1 – preduzeće je nelikvidno i finansijski nestabilno – dospjele obaveze ne odgovaraju raspoloživim sredstvima

Dakle treba težiti da je taj odnos jednak 1 ili manji od 1.

Dugoročno vezana sredstva - treba da budu pokrivena trajnim (vlastitim) kapitalom, a ako su pokrivena tuđim dugoročnim kapitalom, fin. stabilnost je moguće održati pod uslovom da se dospjela glavnica dugoročno pozajmljenog kapitala u potpunosti pokrije iz finansijskog rezultata. U dugoročno vezana sredstva spadaju:

- stalna sredstva- dugoročni plasmani- trajno vezana sredstva (zemljište, kupljene dionice drugih preduzeća)

Princip rentabilnosti - proizilazi iz cilja koji se izražava u maksimiziranju rezultata poslovanja na dugi rok. Korištenje pozajmljenog kapitala je prihvatljivo sve dok je stvarna kamata (odnos bruto dobiti i korištenog kapital) veća od tržišne kamate.

Princip sigurnosti i likvidnostiPo trdicionalnom pristupu osnovni kriterij kreditne sposobnosti, odnosno sigurnosti je vlastiti kapital, međutim može se posmatrati i sa aspekta rentabilnosti preduzeća. Primarna sigurnost preuzeo je zahtjev za rentabilnošću, a sekundarnu sigurnost – ocjena imovinskih prilika. Likvidnost je sposobnost preduzeća da u svakom momentu izmiri dospjele obaveze. Između načela fin. stabilnosti i načela likvidnost postoji međusobna uslovljenost i to:

- Ukoliko je koeficjenat fin. stabilnosti jednak 1 – preduzeće je nelikvidno jer nema likvidne rezerve

- ako je manji od 1, preduzeće je likvidno

- ako je veći od 1, preduzeće je nelikvidno

Princip finansiranja u skladu sa rizikom

Kapitalno intezivne djelatnosti zbog velikog udjela fiksnih troškova u ukupnim troškovima, po pravilu trebaju imati manje relevantno ušeđče duga u ukupnoj strukturi kapitalaRadno intezivnije djelatnosti (imaju manje ušeće fiksnih troškova) mogu računati na veće učešće tuđih pozajmljenih sredstava kod planiranja konstrukcije finansiranja

Princip fleksibilnostiFin. elastičnost je sposobnost kratkoročnog prilagođavanja preduzeća izmjenjenim uslovima poslovanja. Determinisana je sposobnošću preduzeća da pokrije potrebe za dodatnim kapitalom u slučaju proširenja poslovanja ili da vrati pozajmljeni kapital kod smanjenja poslovanja. Veću finansijsku fleksibilnost imaju preduzeća sa većim učeđćem vlastitog kapitala u ukupnoj strukturi izvora finansiranja. U principu vrijedi pravilo da elastičnost raste sa porastom tekućih sredstava u odnosu na imobilizacije i obrnuto.

Princip nezavisnostiUkoliko preduzeće nije sposobno da odgovori svojim obavezama, povjerioci u cilju naplate svojih potraživanja, teže da učestvuju iusmjeravanju i kreiranju fin. politike preduzeća. Da bi se od ovakvih nastojanja menadžment preduzeća mora voditi računa da uslovi zaduživanja budu fleksibilni, prihvatljivi i da odgovaraju fin. politici preduzeća. Nivo duga u ukupnoj strukturi kapitala preduzeća treba da bude na nivou koji garantuje kontrolu menadžmenta nad preduzećem. Princip nezavisnosti povezan je s načelom rentabilnosti.

Princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranjaUkupan uspjeh preduzeća uslovljen je u znatnoj mjeri i njenim opštim ugledom u javnosti, a na sticanje ugleda imaju značajan uticaj bilans i izvještaj o poslovanju, koji su dostupni javnosti. Ovaj princip usko je povezan sa poštivanjem ostalih principa.

Pravila finansiranjaMogu se definisati kao principi za izbor oblika finansiranja u cilju zadovoljenja potreba za kapitalom, odnosno to su norme za prikupljanje kapitala. Pravila finansiranja imaju višestruku ulogu koja se ogleda u:1. za preduzeće predstavljaju orjentir pri formiranju strukture izvora finansiranja

(samostalnost, sigurnost, rentabilnost i sigurnost)2. predstavljaju neku vrstu standarda u fin. analizi (stvarno stanje upoređuje sa normalom)3. imaju ulogu kriterija pri ocjeni kreditne sposobnosti potencijalnog dužniak od strane

povjerioca

Pravila finansiranja mogu se grupisati u:Vertikalna pravila finansiranja

1. Odnos vlastitih i pozajmljenih izvora2. Odnos rezervi prema nominalnom kapitalu

Horizontalna pravila finansiranja1. Zlatno bankarsko pravilo finansiranja2. zlatna bilansna pravila finansiranja

Ostala pravila finansiranja1. pravilo finansiranja 1:12. pravilo finansiranja 2:1

Odnos vlastitih i pozajmljenih izvora Nazivaju se još pravila za pokriće rizika. Najčešće se koristi pravilo jednakosti tuđeg i vlastitog kapitala 1:1 (zlatno pravilo izravnanja rizika)

Odnos rezervi prema nominalnom kapitaluAkumuliranjem neto dobitka za rezerve, pri njegovoj raspodjeli, preduzeće stvara rezervni kapital. Preovladava mišljenje da je puno obezbjeđenje vlastitog kapitala pokriveno sa 50%, rezervi. Ako je odnos vlastitog i tuđeg kapitala 1:1, onda je iznose rezervi 25% u odnosu na ukupni kapital.

Zlatno bankarsko pravilo finansiranjaOvo pravilo insistira na paralitetu rokova aktivnih i pasivnih kreditnih poslova, drugim riječima tuđi kapital se ne smije koristiti vremenski nepovoljnije nego sto je dobijen. Kraktokorčna sredstava treba da su uložena samo kratkoročno, isti slučaj i sa dugoročnim.

Zlatna bilansna pravila finansiranjaU suštini zaltnih bilansnih pravila leži zahtjev zlatnog bankarskog pravila finansiranja da izvori po roku raspoloživosti i po visini, u okviru svog roka, moraju odgovarati uloženim sredstvima. Međutim ovo je teško ostvarivo, stoga treba pratiti posebno dugoročno uložena sredstva u odnosu na dugoročne izvore i kratkoročno uložena sredstva i novac i kratkoročne izvore. Zlatna bilansna pravila su usmjerena samo na dugoročno uložena sredstva i dugoroče izvore i ako oni odgovaraju, onda odgovaraju i kratkoročna. Zlatna bilansna pravila mogu biti:- zlatno bilansno pravilo u užem smislu – stalna sredstva trebaju biti pokrivena vlastitim i dugoročno pozajmljenim kapitalom, atekuća imovina kratkoročnim kapitalom- zaltno bilansno pravilo u širem smislu – insistira na dugoročnom finansiranju ne samo stalnih sredtsava, nego i tekuće imovine koja je trajno vezana za preduzeće

Pravilo finansiranja 1:1Polazi od zahtjeva jednakosti gotovine, kratkoročnih vrijedonosnih papira i kratkoročnih potraživanja sa jedne strane i kratkoročnog kapitala sa druge strane . U sebi sadrži osnov za održabvanje likvidnosti

Pravilo finansiranja 2:1Polazi od zahtjeva da odnos tekuće imovine prema kratkoročnim izvorima finansiranja bude najmanje 2:1, drugim riječima da preduzeće jednu polovinu obrtnih sredstava finansira iz kratkoročnih, a drugu iz dugoročnih izvora finansiranja.

Racionalni i kontinuirano finansiranje - je temeljni cilj fin. politike, a odnosi se na a) osiguranje najpovoljnije kombinacije vlastitih i tuđih (internih i externih) izvora finansiranjab) ubrzanu cirkulaciju sredstavac) razumno korištenje privremeno slobodnih sredstavaIzbor izvora finansiranja ipak predstavlja najvažniji faktor finansijske politike

Pri definisanju politike finansiranja treba poštovati slijedeća pravila:- sva sredstav treba stalno i racionalno koristiti- održavati finansijskur avnotežu i harmoniju- zaduživanje ne smije prelaziti nivo kreditne sposobnosti

Vlastiti ili tuđi izvori (kome dati prednost)Sa aspekta likvidnosti prednost imaju vlastiti izvori finansiranja, zatim slijede tuđi dugoročni, pa tek onda kratkoročni.Sa aspekta rentabilnosti – koristi se kriterij rentabilnosti vlastitih i ukupnih izvora. Politika kreditnog zaduživanja ima prednost u odnosu na politiku jačanja vlastitih izvora sve dok je kamatna stopa na zaduženja manja od bruto stope rentabilnosti ukupnih izvora sredstava preduzeća. U slučaju da je cijena duga veća od bruto stope rentabilnosti ukupnih izvora prednost se daje jačanju finansiranja iz vlastitih izvora.

V POJAM I OBLICI FINANSIRANJA

Pojam finansiranjaPod pojmom finansiranja podrazumjeva se pribavljanje finansijskih sredstava, njihovo plasiranje i vraćanje finansijskih sredstava. U procesu finansiranja kontinuirano se smjenjuju slijedeći postupci:

1. finansiranje2. investiranje3. dezinvestiranje – suprotno investiranju4. definansiranje – suprotan proces finansiranju

Izvori finansiranja –pod izvorima sredstava smatraju se paravne i fizičke osobe od kojih preduzeće pribavlja sredstva. Izvori finansiranja mogu biti:

1. Vlastiti2. Tuđi3. Hibridni4. Specifični5. Opcijsko finansiranje

Vlastiti izvori finansiranja1. Akumulirana dobit (interni)2. Amortizacija (interni)3. Emisija dionica (eksterni)4. prikriveno finansiranje (vremenska razgraničenja)5. Ostali oblici vlastitog finansiranja

Tuđi izvori finansiranja1. Krediti2. Emisija obveznica3. Domači i ino ulagači4. Autonomni (spontani) izvori finansiranja

Hibridni izvori finansiranja1. Quasi vlastiti izvori (preferencijalne dionice)2. Quasi tuđi izvori finansiranja (dohodovne obveznice)

Specifične izvori finansiranja1. finansiranje iz faktoringa2. finansiranje iz fortfetinga3. finansiranje iz lizinga4. Franšizing aranžmani

Opcijsko finansiranje1. Varanti2. Konvertibilni vrijedonosni papiri

Akumulacija – je interni, vlastiti izvor finansiranja, a to je u stvari akumulirana neto dobit. Namjenjena je uglavnom za samofinansiranje novih dugoročnih uloga, odnosno za:

- nova dugoročna ulaganja /finansiranje investicija)- za dugoročne finansijske plasmane- za kupovinu dionica i sl.

a koristi se i za finansiranje tekućeg poslovanja.

Amortizacija – specifičan oblik (interni, vlastiti) finansiranja, jer ne povečava obim sredstava, već predstavlja transformaciju sredstava iz materijalnih u novčana stanjaPoslovna sredstva=(Osnovna sredstva - Amortizacija)+ (Obrtna srestva + Amortizacija)Sredstva iz amortizacije koriste se za finansiranje tekućih potreba procesa reprodukcije do konačne namjenske upotrebe amortizacije.Zbog toga što privremeno povečavaju finasijski fond, amortizacija predstavlja privremeni izvor vlastitog finansiranja.

Finansiranje emisijom dionicaDionice su pismene isprave o uloženim sredstvima u vlasničku glavnicu dioničarskog preduzeća. Postoje dvije vrste dionica: obične i preferencijalne (povlaštene)

Preferencijalne dionice – predstavljaju kombinaciju karakteristika običnih dionica i obveznica. U odnosu na obične dionice imaju prioritet u isplati dividende i likvidacione mase, ali ne nose pravo glasa. Mogu biti: - kumulativne -kumulativno pravo na neisplaćene dividende (mogu biti isplaćene kasnije)- nekumulativne – pravo na preferencijalne dividende ne prenosi se u naredni obračunski period.

Preferencijalne dionice mogu nositi niz opcija:- opciju opziva- opciju konverzije u obične dionice- opciju punomoči za kupovinu običnih dionica isl.

Procjena vrijednosti preferencijalnih dionicaKod dionica treba razlikovati:

- nominalnu – otisnuta na dionici, - knjigovodstvenu – nominalna + rezerve po dionicii - tržišnu cijenu – treuća cijena na tržištu kapitala

Tržišna vrijednost povlaštene dionice bazira se na konceptu sadašnje vrijednosti budućih novčanih tokova investitora. Dividenda predstavalja osnovicu za vrednovanje dionice Metodom diskontovanja dividendi utvrđuje se zapravo glavnica preferencijalnog kapitala koja će vječno generirati očekivane novčane tokove (povlaštene dividende).V=D/k gdje je V(cijena preferencijalne dionice) D(novčana dividenda na kraju perioda) i k (diskontna stopa – očekivana stopa povrata)Ako je stopa prinosa od dividendi jednaka tržišnoj stopi povrata, tržišna vrijednost dionice biće jednaka anominalnoj vrijednosti.

Obične dioniceSa korporacijskog aspekta to je instrument pomoću kojeg dioničko društvo prikuplja novčana sredstva potrebna za finasiranje svog poslovanjaSa aspekta investitora to je vrijedonosni papir putem kojih investitori ostvaruju buduće očekivane dividende i očekivani kapitalni dobitak.Mogu biti u pismenom obliku ili u obliku elektroničkog zapisa.

Obične dionice nose slijedeća prava:1. pravo na upravljanje – pravo glasa2. pravo na dobit – isplata dividende iz neto dobitka3. pravo na imovinu - iz likvidacione ili stečajne mase4. ostala prava – pravo prodaje dionice i sl.

Prednosti običnih dionica:1. obična dionica ne obavezuje DD na isplatu dividendi, dok se kamata na obveznice i

preferencijalna dividenda mora ispaltiti bez obzira na rezultat

2. to je papir bez dospjeća3. povečava finansijsku sigurnost4. omogoćava stvaranje određene rezerve za eventualne uslove lošeg poslovanja

Nedostaci običnih dionica:1. emisija novih dionica može dovesti do promjene kontrole društva2. troškovi upisa i distribucije dionica3. dividenda se ne izuzima iz poreske osnovice4. emisijom novih dionica dolazi do raspodjele neto dobiti na veći broj dioničara5. Nova emisija može predstavlajti loš signal za poslovanje društva

Procjena vrijednosti običnih dionicaIsto kao i preferencijalna i obična dionica ima svoju nominalnu, knjigovodstvenu i tržišnu vrijednost.Tržišna cijena obične dionice predstavlja funkciju tekučih i očekivanih dividendi uz predviđeni rizik za dionicu. Kod procjene vrijednosti običnih dionica postoji više modela:

- model varijabilne dividende- konstantan rast dividendi- Višefazni rast dividendi- Fiksna dividenda (formula ista kao kod preferencijalne dionice)

Bankarski krediti – tuđi, eksterni izvor finansiranja, koji podrazumjeva fiksni trošak. Kredit predstavlja određeni dužničko-povjerilački odnos zasnovan na ustupanju prava raspolaganja novcem od stane povjerica dužniku, na određeno vrijeme pod određenim uslovima (pokriće, kamata, način otplate i sl.)

Sa stanovišta finansiranja poslovanja preduzeća bitna je podjela kredita na:- komericjalne - prodavac daje robu na kredit uz obavezu da mu kupac vrati vrijednost u

novcu - bankarske (kratkoročni i dugoročni) – gdje kamata djeluje kao regulator ponude i

potražnje

Obveznice – vrijedonosni papiri sa unaprijed određenim rokom dospijeća (po pravilu nije kraći od 10 godina iako se mogu emitovati i sa kraćim rokom).Sa aspekta zakona to je pismena isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da će vlasniku obveznice isplatiti, dinamikom naznačenom u obveznici, iznose novčanih sredstava naznačene u obveznici.Sa korporacijskog aspekta to je instrument pomoću kojeg preduzeće prikuplja novčana sredstva potrebna za finansiranje poslovanja. Kamata je fiksni trošak finansiranja.Sa aspekta investitora to je prenosivi vrijedonosni papir, pa se može koristiti kao predmet kupoprodaje, instrument plaćanja. Obeznica nosi nizak rizik jer je isplata obavzena bez obzira na poslovni rezultat. Izuzetak su dohodovne dionice gdje je isplata kamate uslovljena poslovnim uspjehom dužnika.

Procjena vrijednosti obveznicaCijena bilo kojeg fin. instrumenta jednaka je sadašnjoj vrijednosti očekivanih novčanih tokova investicije. Da bi se odredila cijena potrebne su slijedeće informacije:

- procjena očekivanih novčanih tokova- procjena diskontne stope (zahtjevanog prinosa)

Novčani tokovi obveznice sa fiksnom kamatnom stopom unaprijed su poznati.Zahtjevani prinos se određuje upoređivanjem sa sličnim obveznicama na tržištuSvaka obveznica ima nominalnu, knjigovodstvenu, tržišnu i likvidacionu vrijednost (definiše iznos koji će se ispaltiti u slučaju likvidacije ili stečaja)

Instrumenti tržišta novca predstavljaju najlikvidnije vrijedonosne papire sa rokom dospjeća do jedne godine. Sa aspekta prikupljanja kratkoročnih fin. sredstava posebno su značajni: bankarski akcepti, komercijalni zapisi i ugovori o reotkupu.Bankarski akcept – najstariji vrijedonosni papir. To je mjenica trasirana na poslovnu banku koaja akceptira i koja time preuzima neopozivu obavezu da iznos na koji mjenica glasiisplati njenom dosnosiociu na dan dospjeća.Komercijalni zapis – kratkoročni vrijedonosni papir koje preduzeće može emitovati kako bi se zadovoljile kratkoročne potrebe za sredstvima (koristi se za sezonske poslove). Investitoru garantuje povrat uloženih sredstava uz određenu kamatu u određenom roku (od 1-6 mjeseci)Ugovor o reotkupu – repoRepo posao (ugovor) predstavlja prodaju vrijedonosnih papira (najčešće državnih) uz obavezu prodavca da ponovo kupi prodate vrijedonosne papire od kupca po unaprijed utvrđenoj cijeni, tačno određenog (ugovorenog) dana ili u bilo koje doba u budućnosti (otvoreni repo) – (prodavac vraća pozajmljena sredstva uvezana za dogovorenu kamatu)Rok zaključivanja (od 14 do 30 dana) a najčešće se zaključuju samo preko noći. Terminski repo ugovori su ugovori zaključeni sa rokom dospječa preko 30 dana.Kamata = Glavnica x kam.stopa x (rok dospjeca /360)Šta je kolateral?Vrijedonosni papiri koji su predmet prodaje i ponovne kupovine, predstavljaju osiguranje (kolateral). Generalni kolateral – je kada kupac nema posebne zahtjeve da mu se isporuči tačno određeni vrijedonosni papir, a sa druge strane je specijalni kolateral (u određeno vrijeme posebno traženi vr. papiri na tržištu) Faktoring – specifičan izvor finansiranja. Faktoring je kupovina potraživanja gdje na osnovu ugovora o faktoringu prodavac potraživanja nudi na otkup sva svoja potraživanja nastala isporukom isporukom roba i usluga, dok se kupac potraživanja obavezuje sva ta potraživanja otkupiti i u određenom postotku odmah platiti. Za svoje usluge kupac (faktor – preduzeće) naplaćuje komisionu proviziju u određenom procentu od nominalne vrijednosti. Forfeting - . U osnovi ispunjava dvije funkcije: finansiranje i prenos rizika. Ima rok dospjeća najmanje 6 mjeseci, a najviše 6 godina. Kod ovog posla se takođe trguje potraživanjima, ali se uglavnom koristi za kupoprodaju potraživanja od inostranih dužnika. Forfeting je otkup potraživanja od strane banke, za koje se naplaćuje određena provizija u obliku diskontovane isplate samog potraživanja. Između faktoringa i forfetinga sličnost je u tome što se dolazi do gotovine ne čekajući naplatu potraživanja. Lizing - Pod lizingom se podrazumjeva takva transakcija na osnovu koje jedan privredni subjekat, umjesto da kupi investicionu opremu, obraća se lizing preduzeću koje mu tu opremu daje u zakup na određeni rok. Lizing se ne može poistovjetiti sa kupoprodajnim ugovorom kod kojeg odmah dolazi do promjene vlasništva, a niti sa ugovorom o zakupu kod kojih nikako ne dolazi do promjene vlasništva. Kod lizinga po isteku ugovora može doći do promjene vlasništva.Zavisno od toga na koji se period oprema uzima pod zakup, razlikujemo slijedeće lizinge :

- operativni (poslovni) – prenosi se pravo korištenja dobra na određeni rok koji je relativno kratak u odnosu na životni vijek dobra

- finansijski (kapitalni) lizing – rok korištenja opreme, nekretnine ili dobra približno jednak procijenjenom životnom vijeku dobra.

Franšizing – Sklapanjem ugovora nastaje odnos u kojem davalac /franšizer/ stvalja na raspolaganje svoj imidž, znanje, marketinšku tehniku primatelju /franšizantu/ uz naknadu. Prema vrsti franšizing se može klasifikovati kao:

- franšizing u domenu distribucije- poslovni franšizing

Prema subjektima razlikujemo: domaći i međunarodni.