Embed Size (px)
Citation preview
Skripta za učenike
Škola planinarstva i ekologije „Dragi Novaković“
SADRŽAJ
HISTORIJA PLANINARSTVA ................................................................................................ 3
Utemeljenje HPD „Bjelašnica“ ............................................................................................ 4
PLANINARSKA OPREMA ..................................................................................................... 5
KRETANJE I OPASNOSTI U PLANINI .................................................................................11
Početak ture .....................................................................................................................11
Ponašanje u toku ture .......................................................................................................12
Odmor i hrana ...................................................................................................................12
Zahtjevne planinarske ture ................................................................................................13
Vrh – oprez !!! Silazak .......................................................................................................14
Spriječiti nesreću – pomoć u slučaju .................................................................................14
Čuvajmo prirodu ...............................................................................................................15
OPASNOST U PLANINAMA ................................................................................................16
Pokliznuće i pad ................................................................................................................16
Odron kamenja .................................................................................................................17
Sunčano vrijeme ...............................................................................................................18
Vjetar ................................................................................................................................19
Magla ................................................................................................................................20
Kiša ..................................................................................................................................21
Noć ...................................................................................................................................21
Grom ................................................................................................................................22
Hladnoća ..........................................................................................................................22
Opasnosti od otrovnih životinja .........................................................................................23
Opasnosti od životinja koje izazivaju neprijatnosti i štete ..................................................24
Subjektivne opasnosti .......................................................................................................26
ŠUMSKI EKOSISTEM I NESTAJANJE ŠUMA .....................................................................28
Ekosistem, pojam i definicija .............................................................................................28
2
Odnos ishrane u biocenozi ................................................................................................30
Kruženje materije i energije ...............................................................................................32
Razvoj ekosistema ............................................................................................................33
Podjela ekosistema ...........................................................................................................34
Šumski ekosistemi ............................................................................................................35
Podjela šumskih ekosistema .............................................................................................37
Četinarske šume ...........................................................................................................38
Lišćarske listopadne šume ............................................................................................38
Mješovite šume .............................................................................................................39
Opće korisne funkcije šuma ..............................................................................................40
Stvaranje kisika i pročišćavanje atmosfere ....................................................................40
Zaštita tla od erozije, bujica i poplava ............................................................................40
Utjecaj na vodni režim i hidroenergetski sistem .............................................................40
Utjecaj na plodnost tla i poljoprivrednu proizvodnju .......................................................41
Utjecaj na klimu .............................................................................................................41
Zaštita i unapređenje čovjekovog okoliša ......................................................................41
Rekreacijska, turistička i zdravstvena funkcija ...............................................................42
Ekonomska funkcija ......................................................................................................42
Nestajanje šumskih ekosistema ........................................................................................43
Moguće mjere zaštite šumskih ekosistema....................................................................44
Literatura ..............................................................................................................................45
3
HISTORIJA PLANINARSTVA
Čovjek se u planinama kretao od najdavnijih vremena, no činio je to uglavnom iz
egzistencijalnih i ekonomskih razloga (život u spiljama, lov, zaštita, ispaša stoke, sječa drva),
a ne iz planinarskih pobuda (užitak, znatiželja, zdravlje). Prve uspone na planinske vrhove u
davnini zabilježili su rijetki pismeni ljudi – istraživači, filozofi, pjesnici. Bili su to osamljeni
pojedinačni slučajevi, koji su bili najava pojave planinarstva.
Razdobljem klasičnog alpinizma smatra se vrijeme od početka 19. stoljeća, otkad se sve više
ljudi penje u Alpama prvenstveno iz penjačkih, a ne iz istraživačkih motiva, do pojave
modernih penjačkih pomagala početkom 20. stoljeća. U tom razdoblju, glavni izazov
predstavljalo je osvajanje najviših alpskih vrhova. Većina visokih alpskih vrhova osvojena je
početkom 19. stoljeća. Osnivanje planinarskih udruženja započelo je kada se zbog
povećanja broja ljudi koji odlaze u Alpe stvorila potreba za povezivanjem alpinista i
razmjenom stečenih iskustava. Početkom 20. stoljeća svi su veći evropski vrhovi bili
osvojeni, te se činilo da su alpinističke mogućnosti iscrpljene. Međutim, u to doba počela su
se ubrzano razvijati penjačka pomagala, a njemački alpinisti Dulfer i Solleder pronalaze i
smišljaju nove penjačke zahvate i vještine koje omogućavaju savladavanje teških detalja
stijene. Sve više penjača u stijene zalazi tražeći veće penjačke izazove, a umjesto
najlogičnijih pravaca počinju se tražiti nove mogućnosti uspona na vrhove – s teže
pristupačnih stijena i sve težim smjerovima.
Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja koja se može pohvaliti da na tako malom
prostoru ima toliko prirodnih ljepota i raznolikosti. Posebno bismo istakli naše planine, koje je
priroda stvorila i dala im specifičan izgled, osebujne i zanimljive oblike i pejzaže i svaka od
njih posjeduje nešto karakteristično, nešto novo, po čemu se međusobno razlikuju.
Karakteristične po reljefu, geološkom sastavu i visini, a još uvijek većim dijelom netaknute i
sačuvane od ljudske ruke, kao da nas svojim ljepotama zovu da dođemo i uživamo. Naše
planine su se pohodile i prije početka organiziranog planinarstva u BIH. Neraskidiva veza
bosanskohercegovačkog čovjeka i planine oduvijek je postojala – mogla se prepoznati kroz
razne narodne običaje, teferiče, porodične i cehovske izlete zanatlija svih vjeroispovijesti, o
čemu pišu Bašeskija, Čelebija i drugi.
Danom početka organiziranog planinarstva u BiH smatra se 21. septembar 1892. godine,
kada je u Sarajevu pod patronatom austro-ugarske vlasti došlo do formiranja „Bosnisch-
Herzegowinischer Touristen – Verein in Sarajevo“ (Bosanskoherecegovački turistički
klub). Za prvog predsjednika izabran je Vitez Lothar Berks.
4
Utemeljenje HPD „Bjelašnica“
U sarajevskom „Hrvatskom športskom savezu“ osnovana je 1919. godine planinarska
sekcija, koja je zatražila da kao podružnica postane članica HPD-a. Ova podružnica
utemeljena je kao HPD „Bjelašnica“ na skupštini, koja se prvi put sastala 21. aprila 1923.
godine. Na ovoj utemeljiteljskoj skupštini za prvog predsjednika izabran je prof. Milan Leinert,
tajnik prof. Ivana Rengela, dok su za odbornike imenovani Ivan Hećimović, Rikard Jakše i
Ilija Dizdarević. Ova vrlo jaka i aktivna organizacija imala je foto-sekciju (1933), omladinsku
sekciju (1941. pročelnik Josip Sigmund, tajnik ing. Pavao Fukarek), dok je osobito bila
uspješna ski-sekcija (utemeljena 1930), koja je imala skijašku kuću u Kasov-dolu (1935).
Od 1937. godine redovno su se održavala skijaška takmičenja na Bukoviku. Na čelu sekcije
bili su dr. Zdravko Šutej, Ljubomir Stipić, Josip Nepomucki, dok je Josip Sigmund osobito
poticao alpinističko skijanje. Od ostalih društvenih aktivnosti HPD-a treba istaknuti izgradnju
Josipove staze na Bjelašnici (1934. g.), planinarskog doma na Bukoviku (1935. g.) i doma –
kuće na Čvrsnici na Vilincu (1938).
Nakon udruživanja s „Društvom planinara u Bosni i Hercegovini“, 18. oktobra 1940. godine,
HPD „Bjelašnica“ je raspolagala sa 14 kuća – planinskih domova.
Hrvatsko planinarsko društvo „Bjelašnica – 1923“ obnovilo je svoj rad 12. decembra
1998. godine u Sarajevu, i time postalo konstitutivni dio Sportskog društva „Napredak“ u
okviru velike obitelji udruženja „HKD Napredak“ Sarajevo.
5
PLANINARSKA OPREMA
Važan preduvjet za siguran odlazak i boravak u planini, osim snage i volje, jeste da čovjek
posjeduje i odgovarajuću opremu.
Osnovna planinarska oprema podrazumijeva cipele, ruksak, jaknu. Spisak opreme za
ozbiljnije planinarske ekspedicije je dug. On, pored hrane i vode, podrazumijeva penjačku
opremu (pojas, prusik, karabineri, cepin, dereze, kaciga, štapovi…), opremu za noćenje u
prirodi (šator, vreća, podloga), ostalu opremu (naočale za sunce, ski naočale, baterijska
lampa, kompas).
PLANINARSKE CIPELE (GOJZERICE): ovisno o usponu i
vremenskim uvjetima, obuća visine preko gležnjeva, za broj veća,
kožna, šivena ili lijepljena s dobrim đonom od gume „Vibram“
(osigurava mekše hodanje, tj. amortizaciju kod hodanja), koja ne
proklizava na stijeni ni kad je mokra. Treba da smanji mogućnost
povreda skočnog zgloba, kao i drugih spoljnih utjecaja na nogu
(kamenje, snijeg).
GLEŽNJACI (KAMAŠNE, GETE) pokrivaju dio noge od cipela do
koljena. One služe da snijeg ne upada u cipele. Također, na manjim
visinama, ako se planinar kreće kroz visoku i mokru travu, one mogu
štititi od blata, upadanja kamenčića u cipelu, kao i od krpelja.
RUKSAK (RANAC, NAPRTNJAČA) treba odgovarati potrebama.
Postoje ruksaci zapremine od 10 litara do 100 litara. Za jednodnevne
izlete najčešće se koriste ruksaci zapremine od 20 do 40 litara, a za
višednevne od 65 do 100 litara, ovisno o količini opreme i hrane. Sa
spoljašnje strane ruksaka može postojati nekoliko džepova i traka, kojima
je moguće pričvrstiti cepin, kacigu ili podmetač za spavanje. Ruksaci se
6
često prave od kordure, jer ona ne propušta kišu i snijeg. Ruksak od
vlage možete zaštititi dodatnim pokrivalom (često dolazi uz ruksak) ili
dovoljno velikom kabanicom. Kod izbora većeg ruksaka treba obratiti
pažnju na pojas koji obujmljuje kukove, jer i do 60% opterećenja nosimo
na kukovima.
JAKNA je napravljena od vještačkih materijala koji ne propuštaju vodu,
snijeg i vjetar, ali je zato karakterizira dobro disanje kože. Najčešće se
pravi od dva sloja: prvi sloj do tijela pravi se od polara ili sličnog
materijala, čija je osnovna uloga da grije, dok se gornji dio pravi od
goreteksa ili sličnog materijala, da štiti od kiše, snijega i vjetra.
HLAČE čvrste, uže šivene, ali komotne za iskorak, s ojačanjima na
zadnjici i koljenima. Postoji nekoliko osnovnih zahtjeva koje hlače treba da
ispunjavaju: da budu tople, lagane, udobne i da ne propuštaju vodu. Kao i
ostatak planinarske opreme, i one treba da izbacuju vlagu van, ali i da je
ne primaju unutra. Bilo bi dobro da su elastične, od materijala koji se može
brzo osušiti. Hlače izrađene od tzv. „pametnih“ materijala (Shoeler 3Xdry i
dr.) brže se suše dok su na tijelu.
GORNJA ODJEĆA (MAJICA) se nosi na gornjem dijelu tijela – trup i
ruke. Ljetni uvjeti obično nose lijepo i toplo vrijeme, pa to navodi na
upotrebu majice s kratkim rukavima. Međutim, preporučuje se nošenje
majice ili košulje s dugim rukavima iz nekoliko razloga, prije svega
zaštitnih. Štite donje dijelove ruke (donji dio nadlaktice i podlakticu) od
prašine i drugih prljavština, mehaničkih utjecaja (prije svega grebanja),
utjecaja vegetacije (npr. koprive), neprijatnosti insekata i, što je
najvažnije, od sunca, odnosno UV zračenja.
7
PRVI SLOJ – DONJE RUBLJE, VEŠ (bazni sloj): pošto je na velikim
visinama veoma hladno, planinari najčešće nose dugi veš. Ranije se najviše
koristio pamučni i vuneni veš, dok se danas koriste vještački (tehnički, dry…)
materijali, koji se nekad nazivaju „aktivni“ materijali, a veš proizveden od njih
„aktivni veš“. Njegove glavne prednosti su to što se mnogostruko brže suši,
lakši je i tanji. Veš izrađen od „tehničkih“ materijala efikasno odvodi znoj s
kože i predaje ga gornjim slojevima odjeće. Da bi funkcionirao, mora biti
potpuno pripijen uz tijelo. Proizvođača ima raznih, kao i materijala, danas je
polipropilen „zadnja riječ tehnike“.
VIŠE SLOJEVA TANKE ODJEĆE: planinari najčešće oblače više slojeva
odjeće. Do tijela se oblače materijali koji bolje odvode vlagu , tzv. aktivni veš
(tehnički,dry…), a preko njih oni koji bolje griju, tzv. drugi sloj. Ako imate
bazni „tehnički“ sloj, onda se znojna tekućina prenosi na ovaj drugi sloj. Ako
se radi o pamučnoj majici, ona će skupljati tekućinu i vlažiti / hladiti tijelo i
ostale dijelove odjeće. Zato je dobro u drugom koraku nabavke i ovdje
nabaviti nešto od brzosušećih materijala.
ČARAPE se također prave od vještačkih materijala, ali je to jedini dio odjeće kod
koga se još uvijek veliki broj planinara odlučuje za prirodne materijale. Planinari
najčešće nose dva para čarapa: pamučne (ili od nekog vještačkog materijala) do
noge, a preko njih vunene.
ŠTAPOVI za planinarenje prije spadaju u opremu za hodanje nego u opremu
za penjanje. Složivi su u tri dijela. Služe da smanje opterećenost nogu (prije
svega koljena), pogotovo kada planinari prelaze duge dionice ili nose težak
ruksak. Da bi dugo trajao, vrh štapa se proizvodi od karbida. Mnogi planinari i
alpinisti koriste teleskopske štapove prilikom uspona i silazaka s planine, jer
njihovo pravilno korištenje smanjuje opterećenje kralježnice, koljena i nožnih
zglobova.
8
KAPA I RUKAVICE. Kapa služi za toplotnu zaštitu, ne toliko glave koliko
ušiju. Rukavice služe za toplotnu zaštitu šaka. Kapa i rukavice na prvi
pogled ne izgledaju kao dio ljetne opreme. Međutim, ćudljivost planina
često uputi na njihovu potrebu. Za ljetne uvjete, u rezervi treba imati bilo
kakvu kapu i rukavice, pletene ili od polara, bez nekih posebnih
temperaturnih zahtjeva. Ako tokom planinarske ture ima probijanja kroz
gusto žbunje ili penjanja po oštrim stijenama ili kakvih drugih aktivnosti
prilikom kojih su šake izložene povredama, treba koristiti zaštitne rukavice.
To mogu biti različite zaštitne rukavice od namjenskih, planinarskih sa ili
bez prstiju do običnih.
SUNČANE NAOČALE služe za zaštitu očiju od sunca ili, preciznije, štite
oči od UV dijela spektra koji je sastavni dio sunčeve svjetlosti. Ljetni uvjeti
najvećim dijelom podrazumijevaju sunčano vrijeme. Na većim visinama
atmosfera je razrjeđenija, pa je i prodor UV zraka intenzivniji. Ogoljene
svjetlije stijene, kao što su krečnjaci, pojačavaju efekt refleksijom.
Kretanjem kroz ovakve predjele povećava se djelovanje UV zraka na oči.
Zbog toga je neophodno imati odgovarajuće zaštitne naočale. Naočale
moraju biti kvalitetne.
KAČKETI, ŠEŠIRI, MARAME, TRAKE su omiljeni detalji kod planinara.
Uloga im je uglavnom zaštitna. Pored toga su estetski, stilski ili modni
detalji. Kačketi i šeširi štite glavu, pa i dijelove lica, prije svega od sunca, s
tim da su šeširi djelotvorniji – naročito oni s većim obodom, jer
istovremeno prave sjenku na licu i očima i zaklanjaju vratni dio kičme, pa
djeluju preventivno protiv sunčanice. Marame i trake generalno služe za
skupljanje znoja sa čela. Trake mogu služiti i pri hladnijem vremenu za
uši, umjesto kape. Navedeni detalji nisu obavezni dio opreme, ali je
svakako preporučljivo imati pri ruci bar jedan od njih.
9
KABANICA je lagana, nepromočiva i pakuje se na malo. Loša strana joj
je što „ne diše“, odnosno podznojava ili potparava Ukoliko se ima
odgovarajuća jakna od membrane, smanjena je potreba za kabanicom.
Ako se imaju odgovarajuće lasteks pantalone koje se brzo suše, kabanica
skoro da i nije potrebna uopće. Potpuna zaštita od kiše postiže se ako se
uz membransku jaknu ima odgovarajuća nepromočiva navlaka za
pantalone. Na kraju je opet korisno imati kabanicu, jer može jako dobro
poslužiti pri pravljenju prinudnog bivaka.
LAMPA – ČEONA LAMPA je najpogodnija. To su lampe sa sistemom
elastičnih traka kojima se mogu staviti na glavu. Tako su obje ruke
slobodne za aktivnosti, što je u uvjetima kada se koristi lampa, tj. u mraku
naročito važno. Osim toga, čeone lampe su danas svima dostupne. Uz
lampu je obavezno imati rezervne baterije – PUNE. Uz starije lampe treba
imati i rezervnu sijalicu.
PRIBOR ZA PRVU POMOĆ mora imati svaki planinar. Komplet pribora za
pružanje prve pomoći sastoji se od sterilnih gaza, uskih, srednjih i širokih
zavoja, flastera, „hanzaplasta“, gumenih rukavica, trougle marame i dr.
KOD KUPOVANJA OPREME NEKA VAS VODI POSLOVICA ,,NISMO DOVOLJNO
BOGATI DA BISMO KUPOVALI JEFTINO“.
10
Uvijek u ruksaku (naprtnjači):
- jelo, piće, osobni dokumenti, planinarska knjižica;
- kapa, rukavice, vjetrovka, zaštitna krema, sunčane naočale;
- rezervna odjeća;
- kompas (kojim se trebamo znati služiti), planinarska karta;
- kutija prve pomoći, astro-folija, pištaljka, šibice, upaljač, svijeća,
baterijska lampa.
Svu opremu prije odlaska na planinarenje obavezno pregledati, po potrebi popraviti i
pripremiti. Oprema u ruksaku treba biti uredno složena te se mora znati upotrebljavati.
Vremenom ćete sami naučiti koje opreme nosite previše, a koje premalo.
11
KRETANJE I OPASNOSTI U PLANINI
Početak ture
Na turu treba krenuti rano ujutro, tako da
izbjegnete ljeti grmljavine (koje su najčešće u
popodnevnim satima), a zimi rani mrak. Takva
će tura biti smirenija i bogatija za brojne
impresije s puta. Kod planiranja ture uvijek
imajte nešto rezervnog vremena, koje na kraju
možete iskoristiti za neplanirani odmor.
Osnovni oblik kretanja u planinama je hodanje,
koje treba da bude sigurno, udobno i
ekonomično. Početak hodanja neka bude
lagan da se tijelo zagrije. Opće je pravilo da se
staje na cijelo stopalo, to jest peta - prsti.
Koljena moraju biti malo savinuta, a prije svega elastična (slično kao kod skijanja). Pokreti
neka budu ravnomjerni, noge ne treba dizati previsoko jer se tada može gubiti ravnoteža.
Prije svega hodajte očima, tek onda nogama! Posebno pažnju posvetite disanju. Hodajte
ravnomjernim tempom. Osnovni tempo, kao i odmore i trajanje hodanja, treba prilagoditi
najslabijim članovima skupine. Različiti oblici reljefa zahtijevaju različite načine kretanja,
pogotovo su te razlike osjetne kod uspona i spusta, te u ljetnim i zimskim prilikama. Brzina
hodanja zavisi od kondicije, uspona i oblika puta kojim se krećete, težine ruksaka i namjene
ture. Za kretanje po ravnom vrijedi da za jedan sat pređete oko pet kilometara. Kod uspona
se u isto vrijeme popnete za oko 300 visinskih metara, dok smo kod silaska za polovinu
vremena brži tako da se za jedan sat spustite za oko 450 visinskih metara.
Primjeri:
- Tačka A je udaljena 3 km, a visinska razlika koja treba da se savlada iznosi 200 m.
Potrebno vrijeme da se izvede uspon je 50 minuta.
- Tačka B je udaljena 4 km od stajne tačke, a treba se spustiti 450 m. Potrebno vrijeme je
60 minuta.
12
Ponašanje u toku ture
Po planinama hodajte otvorenih očiju.
Dobro markirani planinarski put je
samo sredstvo da postignete odabrani
cilj. Poznavanje osnova orijentacije je
obaveza svakog posjetitelja planina.
Znajte da markacisti ne rade markacije
za slučaj smanjene vidljivosti jer bi
inače prekobrojne oznake nagrđivale
okolinu. Ako ste na putu zalutali
obavezno se vratite do zadnje
zapamćene markacije, prečice i put u
nepoznato mogu, pogotovo u visokim planinama, završiti kobno. Odroni zemlje, udari groma
ili izgradnja šumske ceste često promijene izgled planinarskog puta, tako da se put u zbilji
razlikuje od opisa u vodiču ili od onoga ucrtanog u planinarsku kartu.
Takvi događaji vas ne smiju obeshrabriti, na njih morate biti spremni i trebate znati pravilno
reagirati. Nažalost, i u planinama postoje primjeri vandalizma kada nesavjesni posjetitelji
planina nepromišljeno namjerno oštećuju oznake na planinarskim stazama, zbog čega se
mogu ugroziti i ljudski životi.
Pozdravljanje je lijepa i kulturna navika, posebno u planinama. Pozdravom njegujete
tople odnose s domaćim stanovništvom i ostalim planinarima. Kod uspona prvi toplo
pozdravljate planinare na silasku i time dajete priznanje za obavljeni uspon. Uvijek
pozdravom poželite jedni drugima ponovni prijateljski susret na nekoj drugoj planini ili u
dolini. Na putu uvijek pratite i razvoj vremenskih prilika i po potrebi mijenjajte plan ture. U
planinarskim domovima i na vrhovima ne zaboravimo se upisati u upisne knjige. Čitko upišite
ime i prezime, datum, cilj i smjer vašeg kretanja.
Odmor i hrana
Na svaki sat hodanja neka bude pet minuta
odmora. Redovno uzimanje hrane i tekućine
sprečava iscrpljenost i dehidraciju. Pravilna
prehrana mora osigurati dovoljne količine
energetskih tvari, tekućine, anorganskih
13
supstanci (minerala i soli) i vitamina. Na planinarenju jedite mješavinu lako probavljive hrane.
Za vrijeme višednevnog boravka u planinama potrošenu energiju ćete najlakše nadoknaditi
hranom koja sadrži ugljikohidrate (hljeb, čokolada, sušeno voće, lješnjaci). Uz napore kod
uspona gubite i veće količine tekućine, koju morate nadoknaditi, zato ponesite sa sobom i
dovoljnu količinu tekućine. Za gašenje žeđi najbolji su kombinirani napici (energetski,
vitaminski i mineralni) ili vruć čaj koji držite u termosici. Preporučljiva su i pića u plastičnoj
ambalaži, jer tako najlakše nadgledate potrošnju tekućine koju trebate rasporediti kroz čitavu
turu. Pijte češće, ali izbjegavajte alkohol. To činimo i kada ne osjećamo potrebu za hranom i
pićem! Za vrijeme odmora u planinarskom domu po mogućnosti pojedite topli obrok i popijte
topao čaj, koji će vam obnoviti snagu. Razgovarajte s domarom o svojim planovima! Ako
želite u planinarskom domu ili skloništu noćiti, pravovremeno se interesirajte je li dom ili
sklonište otvoreno i najavite svoj dolazak.
Zahtjevne planinarske ture
Na zahtjevne planinarske ture, gdje
hodanje prelazi u penjanje, polazite
dobro pripremljeni, naoružani
prethodno stečenim iskustvom
(tečaj) i odgovarajućom opremom
(kaciga, penjački pojas, komplet za
osiguranje, uže, karabineri itd.) Ture
po snježnjacima i lednjacima iziskuju
upotrebu cepina i dereza. Ispravno
korištenje opreme učite kod kuće, a ne u planini pri usponu. Kod penjanja uvijek
primjenjujete pravilo tri oslonca, to jest da s obje noge čvrsto stojite, imate dobar rukohvat za
jednu ruku a drugom rukom tražimo sljedeći rukohvat. Sve rukohvate, stope, žičanu užad i
klinove prije provjerite, a tek onda ih opteretite! Ne povjeravajte im svoj život, a da ih prije ne
provjerite! Tehnička pomagala omogućavaju vam lakše i brže penjanje. Bez obzira na način
kretanja ili opremu, uvijek primjenjujte osnovne principe sigurnosti. Preporučljivo je da na vrlo
zahtjevne ture krećete u organizaciji planinarskog društva ili u pratnji iskusnog vodiča.
14
Vrh – oprez !!! Silazak
Po izlasku na vrh razgledajte i
orijentirajte se. Ako je lijepo vrijeme,
uvijek imate prirodne orijentire, tako da
vam kompas i nije potreban. U magli,
tami, snijegu kompas je neophodan.
Vremenom ćete ovladati vještinom da
uočite dešavanja u prirodi i da uz
pomoć prirodnih pokazatelja odredite
strane svijeta. Dolaskom na vrh iza vas
je pređena tek polovina puta.
Predstoji vam silazak. Kod silaska ste već umorni, i manje koncentrirani. Cilj vaše ture neka
bude siguran povratak kući, a nikako osvajanje vrhova. Vrh planine neka bude samo tačka
na putu, nikako konačni cilj (uvijek postoji drugi put). Posebnu pažnju poklanjate pripremi za
silazak. Ako je moguće, za uspon birajte teži, a za silazak lakši put, najvažnije od svega je da
ne žurite, nesreća nikad ne spava!
Najčešći uzroci nesreća u planinama su pokliznuća za vrijeme jasnog vremena – na
označenom planinarskom putu, a kod silaska – u rano popodne. Posljedice su obično
teške: od lomova nogu, povreda glave do onih najtežih – smrtnih slučajeva!
Spriječiti nesreću – pomoć u slučaju
Osjetite li znakove umora i
iscrpljenosti, napravite duži odmor. Ako
ste iscrpljeni i poslije odmora, radije se
odlučite za silazak s pratnjom. Vratite
se na vrijeme! Klonite se odluke „ma
mogu ja“. Vrlo je opasna! Ako vam
prijeti opasnost, sklonite se na vrijeme i
čuvajte svoju snagu, ne srljajte glavom
bez obzira! Dužnost svakog posjetitelja
planina je da u slučaju nesreće pruži pomoć povrijeđenom na osnovu svog znanja, iskustva i
15
mogućnosti. Najprije ga osigurajte od novih povreda te mu pružite prvu pomoć. Zaštitite ga
od hladnoće, vjetra i vlage. O nesreći što prije obavijestite spasioce (GSS, centar
obavještavanja, policijska stanica). Obavijest o nesreći mora sadržavati sljedeće informacije:
gdje se nesreća desila, vrijeme nesreće, kako se nesreća desila, ko je unesrećeni, koliko je
povrijeđenih, koje su povrede uočene, koju pomoć ste pružili unesrećenom i ko prijavljuje
događaj. Vrlo su korisni i podaci o vremenu, stanju puteva i mogućnosti za slijetanje
helikoptera.
Ne zaboravimo na vlastitu sigurnost!
Čuvajmo prirodu
Planinarstvo, koje je u početku bilo
vezano za prisustvo čobana i lovaca,
razvilo se u turističko-rekreativnu
djelatnost. Posljedice takvog razvoja su
brojni označeni planinarski putevi,
planinarski domovi i druga infrastruktura.
U planine su počeli zalaziti i posjetitelji
koji u planinama očekuju „dobrobiti
nizinske civilizacije“. Počeli su se javljati
ekološki problemi vezani za zagađivanje
voda, upotrebu energetskih izvora, otpatke te buku. Zato je potrebno poduzeti mjere zaštite
okoliša, kao naprimjer: uvođenje biološki i hemijski razgradivih sredstava za čišćenje u
planinarskim domovima, uvođenje suhih WC-a, upotreba energije sunca i vjetra, upotreba
bioloških pročišćivača te razvrstavanje smeća i transport u dolinu. Kao planinari možete
doprinijeti zaštiti okoliša razvijanjem samosvijesti u odnosu čovjeka i prirode, da se
planinama pokloni dovoljno pažnje koja bi osigurala očuvanje prirode za buduće naraštaje.
16
OPASNOST U PLANINAMA
Planinarstvo, i sve u vezi s planinarstvom, sport je s kontroliranim rizikom. Planinari, alpinisti,
penjači, speleolozi, i svi drugi koji pohode i borave u planinama suočeni su s mnogim
rizicima i opasnostima koje uzrokuju priroda i planina, ili vlastite greške. Uzrok većine
nesreća u planinama treba tražiti kod kuće – u lošem planiranju ture. Uzroci nesreća
povezani su s izborom prezahtjevnog cilja (psihofizička nepripremljenost), pomanjkanje
adekvatne opreme, neznanje i nepripremljenosti za kretanje i boravak u planini,
nepoznavanje rukovanja opremom, nepoznavanje puteva, orijentacije i potcjenjivanje
trenutnih prilika u planini, pogotovo onih koje su vezane uz padavine i temperaturne
promjene. Najčešće opasnosti su pokliznuće, pad, odron kamenja, grom, lavina i
pothlađivanje.
Pokliznuće i pad
Pokliznuće i pad su uzrok najvećeg broja nesreća koje
se događaju na planinarenju, najčešće na mokroj
podlozi, travi, lišću, strmini, siparu (sitni kamenčići),
zaleđenim putevima, provalijama pored puta, korijenju
drveća koje izviruje iz zemlje pokriveno lišćem itd.
Uzrok pokliznuća i pada je najčešći uslijed nedovoljne
pažnje i koncentracije, pogrešno izabranog puta, krive
procjene, umora, straha, pomanjkanja adekvatne
opreme, te ostalih razloga.
Da bi se ova opasnost dovela na minimum, potrebno
se pridržavati nekih pravila u planinarenju:
- na planinarenje nikad ne idite sami;
- ako osjetite znakove umora i iscrpljenosti, odmorite
se;
- ako uočite opasnost, sklonite se na vrijeme i čuvajte svoju snagu, ne srljajte glavom bez
obzira;
- dobro proučite planinarski put kojim mislite ići, konfiguraciju puta, ima li opasnih detalja;
- obavezno se raspitajte kakvu opremu trebate ponijeti na planiranu turu;
- nikada ne precjenjujte sebe, svoju kondiciju i psiho-fizičku spremnost;
17
- kada se nađete na opisnim planinarskim putevima, nemojte naokolo bezbrižno fotografirati,
čavrljati sa društvom, pjevati, već budite maksimalno koncentrirani, hodajte oprezno, prije
svakog koraka uvjerite se da nećete skliznuti.
Odron kamenja
Odron kamenja smrtna je opasnost u planini i uvijek dolazi sasvim neočekivano. Pored kiše,
snijega, groma i tuče, na glavu vam može padati kamenje, stijenje, led, proljetni snijeg,
stabla, granje i drugi, sasvim neočekivani predmeti (konzerve, komadi opreme). Dakle,
budite oprezni na padinama, naročito ako se krećete krušljivom stijenom, čak i onda kada je
padina s travom ili pošumljena. Stalni faktor opasnosti je i kamenje u strmim žljebovima.
Ipak, najopasniji su ljudi. Maksimalno trebate biti oprezni ako uočite ljude na putu iznad vas.
Obratite pažnju, razmislite o tome da ste i vi na putu iznad nekog drugog. Planinske životinje
također obrušavaju kamenje, koje najčešće pada i samo od sebe uslijed temperaturnih
razlika. Tipično je dnevno zagrijavanje zimi, sunce zagrijava stijenu, otopi je i eto kamenja,
leda, lavine i drugih problema. Od padajućeg kamenja i drugih predmeta najbolje vas štiti
kaciga. Bilo kakva kaciga je mnogo bolja od nikakve. Izbjegavajte strane puta gdje su odroni
česti. Zaobiđite ih! Kada se kamenje počne odronjavati, budite na stalnom oprezu.
Vrijeme igra jednu od odlučujućih uloga za uspjeh planiranog cilja.
Kako da prepoznam vremenske promjene?
Poznavanje i prepoznavanje vremena i vremenskih promjena vrlo je značajno za planinare.
Vrijeme je prirodna pojava koja ima određene zakonitosti i o kojoj postoje informacije.
Poznavanje osnova meteorologije i praćenje vremenske prognoze može vam pomoći u
planiranju ture. Prije svakog planiranja ture trebate provjeriti vremensku prognozu za
određeni period. Kad se već nađete u planini, trebate pratiti znakove promjene vremena.
Znaci dolazećeg lijepog i stabilnog vremena su:
- porast barometarskog tlaka dok je loše vrijeme;
- postepen i dugotrajan porast barometarskog tlaka;
- smanjenje vlažnosti zraka;
- vedro nebo i pojedinačni svijetli oblaci;
- sjeverni i sjeveroistočni vjetar;
18
- jutarnja magla silazi u dolinu;
- noću vjetar puše u dolinu, a danju iz doline prema vrhovima;
- večernje rumenilo na zapadu;
- velika temperaturna razlika između dana i noći, itd.
Znaci nadolaska lošeg vremena:
- pad barometarskog tlaka dok je lijepo
vrijeme;
- postepen i dugotrajan pad barometarskog
tlaka uz visoku temperaturu;
- naizmjeničan porast i pad tlaka znak je
nastupanja promjenljivog vremena;
- puhanje zapadnih, jugozapadnih i južnih
vjetrova;
- veliki porast vlažnosti zraka;
- snažno jutarnje rumenilo;
- mutno sunce ili krugovi duge oko mjeseca (povećana vlažnost);
- magla se naglo uzdiže i pretvara u nisku oblačnost;
- brzo kretanje visinskih oblaka od istoka;
- oblak vertikalnog razvoja s nakovnjem;
- dolazak jednoličnih tamnosivih oblaka, itd.
Pored ovih znakova , uvijek je dobro raspitati se kod iskusnih planinara i poznavaoca regiona
i planine, lokalnog stanovništva.
Sunčano vrijeme
Sunčano vrijeme nosi sa sobom određene opasnosti, a to su:
opasnost od sunčanice;
opasnost od opekotina;
opasnost od dehidracije (gubitka tečnosti).
19
Sunčanica je akutno stanje prouzrokovano djelovanjem sunčevih zraka, i to UV dijela spektra
na pleuru malog mozga. Preventiva protiv sunčanice je zaštita zadnjeg dijela glave i vrata,
šeširima, maramama i sl.
Dužim djelovanjem sunčevih zraka na otkrivene dijelove kože dolazi do opekotina, i to I
stepena. Pri dužoj izloženosti i pri jačem zračenju moguće su i opekotine II stepena.
Preventiva je u što većoj mjeri pokriti kožu odjećom: duge pantalone, majica ili košulja s
dugim rukavima i zaštita lica naočalama, maramom i sl., čak i zaštitnom kremom. Sunčanica
i opekotine izvjesnije su na većim visinama, gdje je djelovanje sunčevih zraka i njihovog UV
dijela spektra jače.
Pri sunčanom i toplom vremenu organizam se pojačano znoji i gubi tečnost. U određenom
momentu, gubitkom određene granične količine tečnosti dolazi do tzv. dehidracije, što dovodi
do fizioloških poremećaja. Glavni problem je, ustvari, što se gubitkom tečnosti gube i
elektroliti, koji su neophodni za funkcioniranje organizma. Preventiva ovom stanju je
unošenje dovoljno tečnosti, s mineralima, ali prije ture i nakon nje – nikako često
uzimanje tečnosti za vrijeme pješačenja. Izuzetno samo za vrijeme dužih pauza.
Vjetar
Vjetar je naizgled obično strujanje zračnih masa, ali vjetar ima i određenu, ne tako malu,
kinetičku energiju i proizvodi zvuk – šum. Stoga vjetar može da:
aktivira odrone ili pokrene komade stijene;
digne prašinu;
donese loše vrijeme;
otežava kretanje čak do rušenja planinara;
smanjuje čujnost, a time mogućnost komunikacije;
dovede do dehidracije.
Što je vjetar većeg intenziteta, to su naprijed pobrojane opasnosti izraženije. Intenzitet vjetra
se mjeri brzinom kretanja zračnih masa i izražava u m/s ili km/h. Veće opasnosti nose sa
sobom vjetrovi koji se iznenada pojave od onih koji počinju postepeno. Također, veću
potencijalnu opasnost predstavljaju vjetrovi s udarima od onih ujednačenog intenziteta.
20
Vjetar isušuje kožu, preko koje u dužem periodu organizam gubi značajnu količinu tečnosti,
što potencijalno može dovesti do dehidracije. Preventiva je ista kao i kod opasnosti od
dehidracije na sunčanom vremenu.
Magla
Magla se može definirati kao vodena para
pri zemlji ili oblačnost s bazom pri zemlji.
U svakom slučaju, osnovna opasnost od
magle ogleda se u tome što smanjuje
vidljivost, što povećava mogućnost
gubljenja. Gubljenje sa sobom nosi niz
opasnosti. Veću opasnost predstavlja
magla koja se iznenada pojavi, a naročito
magla noću. Pored toga, magla, odnosno
smanjena vidljivost, onemogućava klasičnu orijentaciju, odnosno viziranje na okolne objekte.
U uvjetima magle GPS prijemnik može biti od velike pomoći za orijentaciju. Magla vidljivost
može smanjiti na nekoliko stotina metara pa čak do nekoliko metara. Preventiva u pogledu
magle ogleda se u odustajanju od ture po magli ili prekidanju ture ako se ona pojavi.
Još nekoliko podataka vezanih za maglu:
Magla je češće vezana za doline nego za planine i vrhove.
Magla je češća u prelaznim godišnjim dobima, na proljeće i u jesen.
Prisustvo magle podrazumijeva odsustvo vjetra. Čim puše vjetar, magla
nestaje. Bar privremeno.
Kad je magla, uglavnom ne pada kiša.
21
Kiša
Kiša je pojava lučenja atmosferske vode. Za
proljeće i jesen su karakteristične kiše
slabijeg i srednjeg intenziteta, ali dužeg
trajanja. Čak i više dana. Za ljetni period
karakteristične su kratke intenzivne kiše,
tzv. pljuskovi. Traju nekoliko sati, često i
manje od sata. Kiše su češće u planinama
nego u dolinama.
Potencijalne opasnosti od kiše ogledaju se u sljedećem:
pokvašena podloga postaje klizava i teška, što otežava kretanje i povećava
rizik od pada;
dovodi do pojave blata;
snižava temperaturu zraka;
smanjuje vidljivost;
kvasi odjeću.
Preventiva opasnosti od kiše sastoji se u:
poznavanju osnovnih principa meteorologije;
praćenju vremenske prognoze;
otkazivanju ture pri najavi ili pojavi jake ili dugotrajne kiše;
prekidanju ture pri pojavi jake i dugotrajne kiše;
adekvatnoj opremljenosti, prije svega obući i odjeći.
Noć
Noć je posljedica Zemljine rotacije. Potencijalna
opasnost noću je mrak, koji smanjuje ili
potpuno ukida vidljivost. Noć može biti s
22
mjesečinom u različitim fazama mjeseca i bez mjesečine. Mjesečina unekoliko povećava
vidljivost. Mjesečina je mnogo izraženija u planini nego u dolini. Tako pun mjesec u planini
daje zavidnu vidljivost. No i pored toga, treba imati na umu da čak ni pun mjesec u planini ne
daje dnevnu vidljivost. Oblačnost eliminira povoljan utjecaj mjesečine. Smanjena vidljivost je
potencijalna opasnost od skretanja s puta, gubljenja i povređivanja. Potpuno odsustvo
vidljivosti – „mrkli mrak“ onemogućava kretanje. Potencijalna opasnost noći pojačava se u
kombinaciji s drugim meteorološkim stanjima. Naprimjer: noć – kiša, noć – vjetar, noć –
magla ili noć – kiša – vjetar. Također, opasnost noći se pojačava u kombinaciji s potencijalno
opasnim morfološkim detaljima. Naprimjer: noć na siparu, prelazak rijeke noću.
Grom
Munja je divovski kratki spoj između neba i zemlje, u kojem se električni potencijali prazne
brzinom od oko 100.000 kilometara u sekundi, što je trećina brzine svjetlosti. Predznaci
udara groma mogu biti: sparan zrak, nagli pad pritiska, nagomilani crni oblaci, zatišje
vjetra, udaljena grmljavina (tada je već opasno), naelektriziran zrak (kosa se diže, pucketanje
u zraku).
Kako se zaštititi od udara groma: pravovremeno pronaći siguran zaklon! Bivak vreća ili
astro folija može zaštiti od groma ako čučnete ispod nje, sjednete na ruksak s prekrštenim
nogama, pod uvjetom da ste se klonili ostalih opasnih mjesta gdje grom najčešće udara. Ako
vas je u planini zadesila oluja, klonite se vrhova, grebena, osamljenog drveća,
žljebova, vodenih tokova, podnožja prevjesnih i okomitih stijena, vrtača, dalekovoda.
Hladnoća
Hladnoću u planinarskim krugovima zovu i „tihi ubica“, jer najčešće ne ubija direktno, već je
uzrok brojnim sudbonosnim greškama. Hladnoća može umrtviti čovjeka, prouzročiti stres,
apatiju. Ometa kretanje, pokreti su teški i tromi, hladnoća oslabi moć rasuđivanja, može doći
do pothlađenosti tijela. To je stanje snižene opće tjelesne temperature. Nastaje kada
organizam gubi više topline nego što je može proizvesti. Niska temperatura okoline,
iscrpljenost i alkohol pospješuju nastanak pothlađivanja.
23
Znakovi pothlađivanja
U početku osoba ima osjećaj hladnoće i drhti (ovaj stadij može i izostati). Kasnije osjećaj
hladnoće prestaje, javljaju se umor, tromost i velika želja za snom. Sve tjelesne i psihičke
funkcije se usporavaju. Ponekad se javljaju priviđenja. S daljnjim snižavanjem tjelesne
temperature osoba gubi svijest. Disanje i rad srca se jako usporavaju. Ako se ne pruži
pomoć, smrt nastupa zbog prestanka disanja i rada srca.
Postupak ako je pothlađena osoba pri svijesti
Ukoliko se u blizini nalazi zaštićena prostorija, dom, sklonište, unesite osobu u nju. Vlažnu i
mokru odjeću zamijenite suhom, utoplite unesrećenog raznim odjevnim predmetima, dajte
mu topla (ukoliko je to moguće), zaslađena, bezalkoholna pića. Možete upotrijebiti termofor i
slične izvore topline (ukoliko postoje) za zagrijavanje, ali ne prislanjajte ih direktno na tijelo,
nego preko slojeva deke ili odjeće. Ako nemate na raspolaganju toplu prostoriju, pokušajte
unesrećenog izolirati sa svih strana dekom, odjećom, novinskim papirom, astro folijom ili
bivak vrećom. Pozovite pomoć.
Opasnosti od otrovnih životinja
Potencijalno opasne otrovne životinje na našim prostorima su:
otrovne zmije – poskok i šarka,
škorpije,
pauk – crna udovica.
Otrovne zmije
Na našim prostorima i u regionu ima otrovnih zmija i to
su poskok i šarka. Imaju šare po tijelu i srcoliku
(trouglastu) glavu. U principu, zmije ne napadaju ljude.
Reagiraju samo kad su napadnute ili ugrožene.
Recimo, ako se zgazi ili uhvati rukom. Preventiva:
duge pantalone i gete, pažljivo kretanje prvog (opet
24
vodiča) u koloni, kretanje u koloni, povećana pažnja pri bilo kakvom radu ruku po stijeni.
Škorpije
Kod nas ima i škorpija. Svuda. Upućeni tvrde da one nisu
otrovne. Otrovne su samo mediteranske male, žute škorpije.
Ne treba ih dirati.
Pauk – crna udovica
Crna udovica (Latrodectus tredecimguttatus) je
mediteranski pauk. Otrovna je samo ženka. Mužjak nije.
Crne su boje sa crvenim šarama. Mužjak ima veličinu
tijela 3–5 mm. Ženka do 10 mm. Živi u Hercegovini u
niskoj vegetaciji.
Opasnosti od životinja koje izazivaju neprijatnosti i štete
U prirodi i planini mogu se sresti i životinje koje nisu smrtno opasne u smislu otrovnosti, ali
svojim djelovanjem izazivaju opasnost od povreda, neprijatnosti i štete. A to su:
insekti,
psi,
goveda,
glodari.
Insekti
Insekti koji mogu izazvati čak vrlo velike neprijatnosti i
povrede su pčele, ose, obadi i stršljeni. Oni neželjeno
djelovanje izazivaju ujedom ili ubodom, nakon čega
se javlja otok, bol i svrab, koji mogu potrajati neko
vrijeme. Osjetljivije osobe mogu imati i većih
problema. Čak i gušenje. Osim toga, osobi koja je pod djelovanjem ujeda pada koncentracija
25
i pažnja pri kretanju ili je čak često u nemogućnosti za kretanje neko vrijeme, što zadržava
grupu.
Najgore je to što ne postoji neka efikasna preventivna mjera protiv uboda insekata. Zaštitu za
ruke i noge pružaju dugi rukavi i nogavice. S lica se donekle mogu odbiti obodom šešira.
Nešto manje neprijatnosti stvaraju komarci, mada u većim rojevima iritacija može biti vrlo
značajna. Komarci obično djeluju predveče i noću i mogu biti velika smetnja noćnom odmoru.
Muhe i mušice odvraćaju pažnju.
Psi
Mogu također biti potencijalna opasnost. Generalno su
opasne dvije kategorije pasa – psi lutalice i psi ovčari. Psi
lutalice relativno su rijetki u planinama, naročito ako se
radi o ruralnim ili nenaseljenim područjima. Psi ovčari su
česti pratioci stada ovaca, sa ili bez pastira. Oni, u
principu, napadaju samo kad procijene da je stado
ugroženo. Međutim, principi njihovih procjena su
planinarima, naročito neiskusnim, nepoznati. Bez
prisustva pastira opasnost se povećava.
Preventiva:
zaobilaziti stada, javiti se pastiru;
nikakav kontakt sa stadom (ovcama) u smislu dodirivanja, maženja i sl., čemu su
naročito skloni planinari iz gradskih sredina: što se psa čuvara tiče, to je napad na
stado.
Goveda
Nisu rijetki slučajevi da bikovi bodu. Rjeđi su
slučajevi da krave bodu. U slučaju da odsustvuje
pas, stado štiti ovan ili jarac. Obojica mogu napasti
i bez posebnog razloga. U svim navedenim
slučajevima radi se o povredama, i to ozbiljnim.
Krupna goveda, osim toga, mogu napraviti haos u
logoru, što za posljedicu ima veliku materijalnu štetu.
26
Subjektivne opasnosti
Neznanje
Neznanje se ogleda u nepoznavanju discipline, odnosno planinarstva. Nepoznavanje
principa planinarenja, ciljeva, zadataka, okvira i ograničenja, na kraju i opasnosti i rizika i
mjera preventive i njihovog prevazilaženja. Neznanje se prevazilazi učenjem. Učenjem i
razumijevanjem. Učenjem iz literature i učenjem slušajući od drugih (usmenim predanjem).
„Planinar bez znanja je opasan ne samo po sebe već i po druge.“ (Vitorović M., 1998)
Neobučenost
Ogleda se u nevladanju određenim vještinama više praktičnog tipa, naprimjer vezivanje
čvorova, hodanje, penjanje, abzel, prva pomoć i sl. Neobučenost se prevazilazi obukom,
treningom i praksom.
Neiskustvo
Za razliku od znanja i obučenosti, iskustvo se ogleda u praktičnoj (višestrukoj ili ponovljenoj)
primjeni stečenog znanja i obuke (treninga). Neiskustvo može biti potencijalna opasnost u
planini. Naročito u kombinaciji s još nekim subjektivnim faktorom. Nema boljeg načina za
stjecanje iskustva od odlazaka u planine.
Neopremljenost
Neopremljen ili neadekvatno opremljen planinar je u potencijalnoj opasnosti. Ovaj vid
subjektivne opasnosti je u velikoj mjeri povezan s prethodne tri. Prevazilažnjem neznanja,
neobučenosti i neiskustva u velikoj mjeri se suzbija mogućnost pojave ili izražene pojave
neopremljenosti.
Fizička nepripremljenost
Svaka tura ili planinarska aktivnost zahtijeva određeni stepen fizičke pripremljenosti
primjeren za tu aktivnost. Učesnik koji nema odgovarajuću fizičku pripremljenost – kondiciju
27
ili utreniranost, odlaskom na turu dovodi u potencijalnu opasnost i sebe i grupu. Preventiva je
održavanje fizičke spremnosti, odnosno trening, ili adekvatna priprema za zahtjevnije
planinarske poduhvate. Za planinarenje, najbolji vid održavanja fizičke spremnosti je redovno
planinarenje. Naročito su nepovoljni periodi neaktivnosti, kakvi su, naprimjer, zima i duži
periodi bolesti, poslije kojih treba vratiti fizičku spremnost nekim drugim aktivnostima. Vodič
naročito ne smije sebi dozvoliti da izađe iz fizičke i kondicione spremnosti.
Bolest
Planinar lošeg zdravstvenog stanja ili bolestan na turi može dovesti u opasnost i sebe i
čitavu grupa. Bolestan, ili planinar koji se ne osjeća dobro, svjesno ne treba kretati na turu do
potpunog ozdravljenja. Ukoliko toga sam nije svjestan, vodič ga ne smije voditi na turu.
Loši međuljudski odnosi
Loši međuljudski odnosi, neslaganja, netrpeljivost unutar grupe mogu biti potencijalna
opasnost pri boravku u planini. Oni se mogu razviti u otvoreniji sukob i podijeljenost grupe.
To je opasnost i neprijatnost i pri idealnim drugim okolnostima. U kombinaciji s još nekom
objektivnom ili subjektivnom okolnošću, opasnost se vrtoglavo povećava.
Vodič
Vodič je apsolutni autoritet na turi. On je potencijalna subjektivna opasnost. Vodič je
opasnost s najvećim potencijalom. Autoritet vodiča mora da se gradi na povjerenju,
stručnosti i odgovornosti. U protivnom, on je krhka tvorevina i lako se dovodi u pitanje.
Podrivanje i rušenje autoriteta vodiča vodi u dezorganizaciju, koja je velika opasnost u
planini, jer je to dobra podloga za aktiviranje svih drugih opasnosti. Često se na turama nađe
veći broj vodiča koji direktno ne vode turu već učestvuju kao planinari.
Sam u planini
Sam planinar u planini je poduhvat ravan ludosti!
28
ŠUMSKI EKOSISTEM I NESTAJANJE ŠUMA
Ekosistem, pojam i definicija
Naziv ekologiji (grč. oekos = stanište, dom, domaćinstvo i logos = nauka, izučavanje) dao je
Ernest Hekel, 1866. godine u djelu: „Opća morfologija organizama“, definirajući je kao nauku
o međuodnosima između organizama i okoline organske i neorganske prirode.
Pojam ekosistem, oekos = stanište, stan; sistem = sastav (Gensli, 1935.) predstavlja
osnovni objekt istraživanja ekologije.
Prvi zakon ekologije je da svaki živi organizam razvija neprekidnu i stalnu vezu sa svim
drugim elementima njegove životne sredine. Ekološka organizaciona integracija živih bića
započinje udruživanjem jedinki u populacije, nastavlja se formiranjem biocenoza, ekosistema
i biosfere, a završava se životnom sredinom u kojoj glavni utjecaj ima čovjek.
Stoga ekosistem može biti definiran kao osnovna funkcionalna jedinica u ekologiji u kojoj
postoji interakcija između organizama i njihove sredine. To je složena cjelina, koja se
prepoznaje po različitom izgledu staništa, ekološkim uvjetima i životnim zajednicama. Unutar
ekosistema su odnosi i pojave fizičkog, hemijskog i biološkog karaktera, povezane u
jedinstveni proces, čime se održava ekološka ravnoteža (homeostaza), sve dok ne bude
promijenjena.
Ekosistem je izgrađen od dvije cjeline: biotopa i biocenoze, između kojih se vrši kruženje
materije i protok energije.
BIOTOP čini sredina u kojoj život postoji, a koja se odlikuje specifičnim kompleksom
ekoloških faktora. Ekološki faktori se dijele na abiotičke i biotičke.
Abiotički faktori su utjecaj nežive prirode, i to su klimatski faktori (sunčevo zračenje i
svjetlost; toplota i temperatura; voda i vlažnost; zrak i vjetar), edafski faktori (fizičke, hemijske
i biološke osobine zemljišta) i orografski faktori (nadmorska visina, nagib terena, položaj
terena u odnosu na strane svijeta).
Biotički faktori podrazumijevaju utjecaj koje čine organizmi jedni na druge, a odnosi se na
ishranu, reprodukciju, rasprostranjivanje, organsku produkciju.
29
Ovo sve znači da se svaki biotop odlikuje određenim uvjetima koji u njemu vladaju i koji
pogoduju određenim vrstama živih bića.
BIOCENOZA (životna zajednica) predstavlja skup organizama različitih vrsta koje žive
zajedno na istom staništu. Čini je veći broj populacija različitih vrsta, tj. fitocenoza (biljne
zajednice), zoocenoza (zajednice životinja) i mikrocenoza (zajednice mikroorganizama).
Biocenoza u prirodi ne može postojati izvan svog staništa. Ona predstavlja samo živu
komponentu svakog ekosistema.
EKOSISTEM = BIOTOP + BIOCENOZA
30
U svakom ekosistemu razlikuju se tri osnovne kategorije međuodnosa biotopa i biocenoze:
1. akcije – predstavljaju utjecaje sredine na životnu zajednicu koja je naseljava;
2. reakcije – utjecaji životne zajednice na sredinu, tj. živa bića se prilagođavaju promjenama
uvjeta u biotopu i istovremeno mijenjaju tu sredinu;
3. koakcije – uzajamni utjecaji između samih organizama, tj. njima pripadaju svi odnosi
ishrane u biocenozi i čitav niz konkurentskih odnosa (za prostor, za hranu i dr.).
Ekosistemi su vrlo složeni i dinamični sistemi i svaka promjena u sastavnim dijelovima
ekosistema odražava se na sistem u cjelini. Osnovni procesi koji se odvijaju u ekosistemu
su:
1. odnosi ishrane,
2. kruženje materije,
3. protjecanje i transformacija energije,
4. razvoj i evolucija ekosistema.
Odnos ishrane u biocenozi
Životne zajednice su međusobno povezane i zavise jedna od druge preko lanca ishrane, te
razmjenjuju energiju i materiju kako međusobno tako i sa svojom sredinom. Nastale su
tokom dugog procesa prilagođavanja različitih vrsta na zajedničke uvjete na staništu. Svaka
biocenoza ima svoju specifičnu prostornu i vremensku organizaciju. Prema načinu života i
ishrane, sve vrste u biocenozi svrstane su u sljedeće skupine:
1. proizvođači (autotrofi),
2. potrošači (heterotrofi),
3. razlagači (reducenti).
Proizvođači (producenti) su autotrofni organizmi na čiji račun direktno ili indirektno žive
potrošači (heterotrofi). Razlagači (reducenti) se hrane mrtvom organskom materijom koju
mineraliziraju i vraćaju staništu u pristupačnom obliku za proizvođače.
31
AUTOTROFI su organizmi koji samostalno proizvode organske materije. Prema izvoru
energije koju koriste, djele se na:
fotoautotrofe – koji energiju sunčevog zračenja u procesu fotosinteze prevode u hemijsku
energiju organskih molekula; to su: zelene vaskularne biljke, alge, cijanobakterije
(Cyanobacteria);
hemoautotrofe – koji energiju proizvode oksidacijom neorganske materije, a produkcija
organske materije odvija se kao u fotosintezi; to su određene vrste bakterija, tzv.
hemosintetične bakterije i prema supstratu koji oksidiraju mogu biti: nitrifikacijske, sumporne
vodikove, željezne, metanske.
HETEROTROFI koriste gotovu organsku materiju (životinje, gljive, većina bakterija). Ovdje
spadaju herbivori – biljojedi, omnivori – svaštojedi i karnivori – mesojedi.
REDUCENTI za ishranu koriste uginule organizme ili njihove odbačene dijelove. U procesu
ishrane oni organsku materiju razlažu na neorganske komponente. To su saprofitski
organizmi, od kojih najvažniju ulogu imaju saprofitske bakterije.
32
Također postoje još i paraziti, koji žive na račun svojih domaćina, odnosno drugih živih
organizama (bakterije, gljive, lišaj). Poluparazit dio svojih potreba ostvaruje na račun
domaćina, a dio ostvaruje sam (imela: nema korijenov sistem, živi na granama drugih biljaka
i preko tih biljaka se snabdijeva vodom, a sama obavlja fotosintezu). U odnosu simbioze oba
člana imaju korist (mikoriza – simbioza između korijena viših biljaka i gljiva).
Pojam ekološka niša je pozicija vrste u
lancima ishrane, njen odnos prema drugim
članovima biocenoze, npr. na istom stablu
žive različite vrste organizama, ipak, svaki
zauzima određeni prostor na stablu gdje živi
i nalazi hranu – njegova ekološka niša.
Kruženje materije i energije
Biotičke i abiotičke komponente stupaju u
uzajamne odnose, stvaraju sistem kruženja
materije i energije. Proizvođači uzimaju
neorganske materije iz biotopa i od njih
sintetiziraju organske materije. Na račun tih
materija žive potrošači. Razlagači razlažu
uginule organizme ili njihove dijelove do
neorganskih elemenata, pa ih proizvođači
mogu ponovo koristiti. Tokom ovog kruženja
materije, energija protječe kroz ekosistem.
Ona prelazi iz jednog oblika u drugi, iz neorganskog u organski, i koristi se za obavljanje
životnih procesa i na svakom trofičkom nivou dio energije se oslobađa i lagano, u vidu
toplote, napušta sistem. Zato se u ekosistem neprestano moraju unositi nove količine.
33
Razvoj ekosistema
Razvoj ekosistema ili sukcesija je proces razvoja zajednice koji uključuje promjene u sastavu
i strukturi vrsta i procesima u zajednici tokom vremena. Izmjenom biocenoze dolazi i do
izmjene biotopa, može doći do povećanja, smanjenja ili nestajanja neke vrste u biocenozi.
Promjene mogu biti spontane, tj. prirodne ili vještački izazvane.
34
Postoji primarna sukcesija, koja predstavlja naseljavanje ogoljenog prostora. Biološki prazan
prostor prvo naseljavaju lišajevi i mahovine, potom životinje (biljojedi, mesojedi). Opalo lišće,
plodovi i sjemenje, uginule životinje, perje itd. se razlažu i s vodom dospijevaju u zemljište
(biotop biva obogaćen mineralnim materijama). Sekundarna sukcesija predstavlja smanjenje
broja vrsta u biocenozi, npr. požar ili krčenje.
Evolutivna skala ekosistema vodi od najprimitivnijih ekosistema do najsloženijih
megaekosistema (biogeosfere) kao vrhunskog jedinstvenog ekološkog sistema na Zemlji.
Pa tako, naprimjer, kamen i sav život ispod njega može biti jedan ekosistem, tj.
mikroekosistem. Šuma može biti mezoekosistem, a čitav ekoregion zajedno s riječnim slivom
može biti makroekosistem.
Podjela ekosistema
Ekosistemi se mogu grupisati na različite načine, uzimajući u obzir specifičnosti koje ih
karakteriziraju. Različiti ekosistemi u jednoj klimatskoj zoni grupišu se u veće cjeline tj.
biome.
Biomi se razvrstavaju s obzirom na biotop. Tako se mogu definirati sljedeći ekosistemi:
1. suhozemni ekosistemi (ili kopneni) – to su tropske kišne šume, lišćarske i četinarske
šume, tropske savane, pustinje, stepe, tundre, tajge i makija;
2. ekosistemi kopnenih voda – to su lentički ekosistemi (jezera, bare) i lotički
ekosistemi (rijeke, potoci);
3. okeanski ekosistemi (mora, okeani).
35
Također postoji i podjela ekosistema prema načinu nastanka, pa tako postoje:
1. primarni ekosistemi (veliki osnovni prirodni ekosistemi, tj. biomi);
2. sekundarni ekosistemi (nastali kao posljedica uplitanja čovjeka u prirodne
klimatogene sisteme);
3. tercijarni (antropogeni) ekosistemi (nastali kao izraz sve većih potreba čovjeka za
korištenjem prirodnih ekosistema, za potrebe industrije, poljoprivrede, stanovanja i sl.,
i oni mogu biti urbani i ruralni).
Šumski ekosistemi
Kopno ima najpromjenjivije životne uvjete, što omogućava veliku raznolikost vrsta, pa su
biocenoze kopna mnogo raznovrsnije od onih u vodi.
Različit utjecaj ekoloških faktora koji postoje između raznih oblasti na Zemlji uvjetuju
karakteristično rasprostranjenje kopnenih ekosistema.
Šuma je po oblicima vegetacije i vrstama biljaka najveličanstvenija tvorevina prirode. To je
složeni ekosistem čiji dijelovi utječu jedni na druge, kao i na sredinu u kojoj se nalaze. U
šumi su se zadržali samo oni elementi koji su se mogli međusobno prilagoditi. Ona je rezultat
dugog razvoja vegetacije u prošlosti Zemlje.
Razvoj šuma ovisi o klimatskim uvjetima, ponajprije o količini padavina, toplini i jačini vjetra.
Razvijaju se na svim kontinentima osim na Antarktiku, krajnjem sjeveru i na velikim
36
nadmorskim visinama. Osnovni dijelovi šume kao ekosistema su zemljište, zrak, šumska
životna zajednica i geološka podloga.
Složenost šuma ogleda se u njihovoj izraženoj spratovnosti i raznovrsnoj međusobnoj
povezanosti svih članova životne zajednice. To je zajednica organizama različitih vrsta
biljaka, životinja i mikroorganizama. Od biljaka su zastupljeni gotovo svi životni oblici.
Osnovne forme čine stabla, grmovi i zeljaste biljke, ali prevladavaju drvenaste biljke.
Spratovnost je karakteristična osobina svih šumskih biocenoza. Slojeviti raspored vrsta u
šumi omogućava da se na malom prostoru nađe veliki broj vrsta. Spratovnost šume dijeli se
na sprat visokog drveća, sprat žbunja i prizemni sprat šume.
Sprat visokog drveća čini najviše drveće. Ovaj sprat šume je najizloženiji vjetru, kiši i suncu.
U krošnjama visokog drveća žive vrste koje se rijetko, gotovo nikada, ne spuštaju u niže
dijelove šume – arborealni organizmi. Intenzitet svjetlosti najveći je u spratu drveća i tu
nalazimo svjetloljubive vrste.
U nižim dijelovima šumskih ekosistema mnogi žbunovi izgrađuju gust sklop koji se naziva
sprat žbunova, ispod kojeg se razvija prizemni sprat zeljastih biljaka. Prizemni sprat šume
čine paprat, mahovine, lišajevi, alge, gljive i šumska stelja, odnosno listinac, koji je sastavljen
od uvelog i trulog lišća i grančica. U ovom spratu šume mikroorganizmi i mnoge šumske
vrste nalaze skrovište. Ispod ovog sprata je zemljište. Uz samu površinu tla živi mnogo
organizama koji izgrađuju podzemne spratove.
37
Podjela šumskih ekosistema
Područje šuma neravnomjerno je raspoređeno. One su raspoređene zonski, prema
geografskim širinama, ali i prema nadmorskim visinama. Pa, prema tome, mogu se podijeliti
na:
1. šume sjevera,
2. šume umjerenog pojasa,
3. tropske i ekvatorijalne šume.
U području vlažne i tople ekvadorske klime šire se prašume s visokim drvećem i gustom
vegetacijom koja se razvija ispod drveća. U suptropskim klimatskim područjima raspoređene
su zimzelene šume (zastupljene vrste drveća su borovi, jele, čempresi, smrča i dr.), a u
umjerenom području nalaze se listopadne šume (do oko 3000 metara nadmorske visine, npr.
divlji kesten, breza, hrast, bukva, lipe itd.). U višim dijelovima kontinenta i subpolarnom
području rastu četinarske šume, sve do oko 4000 metara nadmorske visine. Drveće se još
može naći na nadmorskim visinama do 6000 metara, a iznad toga nalazi se gornja granica
biosfere, gdje je zastupljen vječni snijeg.
Šumski ekosistemi su veoma raznovrsni. Međutim, bez obzira na ovako veliku raznovrsnost,
na našim području sve šume se mogu grupisati u osnovne tipove:
1. lišćarske listopadne,
2. četinarske,
3. mješovite (lišćarsko-četinarske).
38
Četinarske šume
Razvijaju se u visokim planinskim oblastima, gdje vlada planinska klima, duga i hladna zima,
a kratka i svježa ljeta. Glavni uvjet za razvitak četinarskih šuma je dovoljna vlažnost zraka i
geološke podloge, niske temperature i oslabljeno sunčevo zračenje. Površina listova je
smanjena usljed sprečavanja gubitka
vode, listovi su igličastog oblika
(četine). Smola štiti četinare od niskih
temperatura. Krošnje su piramidalnog
oblika kako bi se snijeg na njima kraće
zadržavao i manje lomio grane. Zbog
smanjene količine svjetlosti,
spratovnost je slabije izražena. Kod
nas vladaju različite planinske klime, pa zbog toga postoji nekoliko tipova četinarskih šuma.
Na toplijim planinama blizu mora razvijaju se šume munike, molike i endemičnih borova. Na
hladnijim planinama, u dubljim dijelovima kontinenata sprat drveća čine: crni i bijeli bor, jela,
duglazija, tisa, ariš, endemična Pančićeva omorika, a mogu se naći kedar i kleka. Sprat
žbunova je siromašan. Od žbunastih i zeljastih biljaka u četinarskim šumama najčešće su:
borovnica, kupina, planinske ribizle, žuta kopriva, dok su u prizemnom spratu prisutne
mahovine, gljive i lišaji.
Životinjski svijet četinarskih šuma čine: divokoza, kuna, medvjed, vuk, ris, lisica, tetrijeb,
veliki djetlić, sova, krstokljun itd. Neke životinje koje ovdje žive odlaze na jug, gde je toplije, a
životinje koje ostaju tokom zime dobijaju gušće krzno. Insekti preživljavaju tako što se
zavuku u zemljište, stijene i stabla.
Lišćarske listopadne šume
Rastu u umjereno kontinentalnom
pojasu, odnosno gdje se pravilno
smjenjuju četiri godišnja doba, do
nadmorske visine od oko 1000 m.
U tom području ljeta su umjereno
39
topla, a zime sa snijegom i jakim mrazevima (traju 4–5 mjeseci). Problem niskih temperatura
najveći broj biljaka je riješio odbacivanjem lišća u zimskom periodu, zadebljalom korom,
zaštitnim ljuspama i prelaskom u fazu potpunog mirovanja. Površinski sloj zemljišta u šumi
prekriven je opalim lišćem, grančicama i drugim dijelovima biljaka i leševima životinja, a sve
to čini šumsku stelju.
Šumu čine bukva, hrast, grab, kesten, brijest, breza, jasen, javor, jasika, joha, cer, topola, itd.
Sprat žbunja u lišćarskim listopadnim šumama grade glog, lijeska, dren, kupina, zova, trnjina
itd.
Zeljaste biljke u lišćarskim listopadnim šumama su: visibaba, bijela berberina, anemona,
ledinjak, jagorčevina, đurđevak, kopitnjak, paprati, mahovine; u ovom spratu su zastupljene i
gljive i lišaji. Životinjski svijet lišćarskih listopadnih šuma su vuk, medvjed, divlja svinja, lisica,
srna, jazavac, zec, jež, vjeverica, miševi, gušteri, zmije, daždevnjaci, puževi, jastreb, sova,
djetlić, slavuj, sjenica itd. Od insekata potkornjaci, strižibuba, pauci, biljne uši itd.
Mješovite šume
U ovom tipu šume dominantne
vrste su kako četinarske tako i
lišćarske vrste drveća, tako da se
formira mješovita šuma na
nadmorskim visinama između
čisto četinarskih i lišćarskih šuma.
Klima u kojoj se razvijaju
mješovite šume je umjereno
kontinentalna, od vlažne suptropske do vlažne kontinentalne s toplim ljetima. Padavine su
najobilnije tokom proljetnog (maj – juni) i jesenjeg maksimuma (oktobar – novembar). Ljeta
su na ovim nadmorskim visinama sušna. S porastom nadmorske visine smanjuju se jačina i
dužina ljetnog perioda suše do njenog potpunog odsustva.
Najzastupljenije su šume koje grade listopadne vrste hrastova (sladun, cer, medunac),
miješane šume s grabom, kao i bukove šume ili miješane šume bukve i četinara (jela,
smrča). Šume su uglavnom otvorenog sklopa na nižim nadmorskim visinama, s dovoljno
razmaknutim stablima da omoguće razvijanje nižih spratova.
40
Opće korisne funkcije šuma
Stvaranje kisika i pročišćavanje atmosfere
Proizvodnja kisika je jedan od najvažnijih procesa u prirodi, a šume su drugi po važnosti
proizvođači kisika na Zemlji. Ova funkcija ogleda se u velikoj proizvodnji kisika, i do 20 tona
po hektaru godišnje, pročišćavanju zraka zadržavanjem na svojoj asimilacijskoj površini (7
do 15 puta veća od površine šume) velike količine otrova te u apsorpciji velikih količina
ugljičnog dioksida, čije je smanjivanje u atmosferi od velikog značaja za zaustavljanje
negativnih klimatskih procesa. To je veoma značajno za smanjenje efekta staklene bašte, jer
šume troše 42% atmosferskog CO2, koji apsorbira toplotu i smatra se glavnim uzročnikom
povećanja radijacijskog zračenja.
Zaštita tla od erozije, bujica i poplava
Šuma štiti svoje tlo od erozije, bujica, od osiromašenja tla, padanja kamenja i klizanja tla.
Najučinkovitiji je zaštitnik od akvatične erozije, iako šuma ima sve faktore koje utječu na
eroziju, ona će se ipak događati, samo što u konačnici šuma stvara više tla nego što ga
izgubi erozijom.
Utjecaj na vodni režim i hidroenergetski sistem
Hidrološka funkcija šume sastoji se u pročišćavanju podzemnih i površinskih voda, te u
stalnosti opskrbe vodom i sprečavanju njezina brzog oticanja. U većoj ili manjoj mjeri, svaka
šuma obavlja hidrološku funkciju. Utjecaj šuma na vodozaštitu ovisi o staništu i šumskoj
sastojini. Vrlo značajnu ulogu imaju u tome reljef, geološka podloga i tlo, vrste drveća u
sastojini, dob i sklop krošanja. Šume su najveći prirodni pročišćivači voda na kopnenom
dijelu Zemlje. Dokaz tome su bistri i čisti potoci brdskih i planinskih područja, uprkos stalnim
onečišćenim padavinama.
41
Hidrološki utjecaj šume dolazi do izražaja za vrijeme dugotrajnih ljetnih pljuskova s velikom
količinom kiše, te u proljeće za vrijeme topljenja snijega. Kretanje vode u nekoj šumi ovisi o
količini transpirirane vode pojedinih vrsta drveća, o intercepciji pojedine vrste drveća, o
evaporaciji, o tlu i njegovoj moći upijanja, o matičnom supstratu te o slojanju u sastojini, o
godišnjoj količini padavina i njihovom rasporedu. Zavisno od rezultata navedenih
parametara, određena šuma je u vodozaštitnom smislu manje ili više učinkovita.
Utjecaj na plodnost tla i poljoprivrednu proizvodnju
Šuma ublažava klimatske ekstreme na poljoprivrednim površinama, osigurava izmjenu
zraka, te sprječava pojavu hladnih zračnih struja. Ovaj pozitivan utjecaj šume primjećuje se
do 60 km udaljenosti od ruba šumskog kompleksa veličine najmanje 400 ha. Što je
kompleks šume prostraniji, taj utjecaj je veći. Ljeti povećava vlažnost zraka na okolnoj
površini, a kao izvrstan pročistač zraka šuma štiti okolne poljoprivredne površine od imisijskih
oštećenja, budući da je asimilacija površina šumskog drveća značajno veća od površine koju
šuma zauzima. Vjetrozaštitnom funkcijom sprečava prekomjerno isparavanje i isušivanje
poljoprivrednog tla kao i promjenu mikroklime.
Utjecaj na klimu
Šume su faktor stabilnosti klimatskih elemenata i pojava, s velikim utjecajem na stabilnost
svih ekosistema. Ova funkcija je veća, odnosno vrednija na područjima gdje je šumovitost
krajolika veća. Tako svaka obrasla površina ima velik utjecaj na klimu u tom području.
Zaštita i unapređenje čovjekovog okoliša
Zaštita i unapređenje čovjekovog okoliša podrazumijeva zaštitu naselja od onečišćenog
zraka i buke. Šuma je izvrstan pročišćivač zraka i u svojim krošnjama može zadržati više
desetaka tona prašine, što ovisi o vrsti drveća i gustoći krošanja šume. Asimilacijska
površina šumskog drveća značajno je veća od površine koju sama šuma zauzima. Tako jela i
smrča imaju 14 do 15 puta, a bukva i hrast 6 do 8 puta veću asimilacijsku površinu od
42
površine šume. To svojstvo čini šumu vrlo učinkovitim pročišćivačem zraka. Goleme količine
otrova, kao što su sumporni dioksid, dušični oksid, fluor, pesticidi, deterdženti, fotooksidanti,
teški metali i drugi gomilaju se u šumi. Čestice koje padaju prema zemlji zadržavaju se na
lišću, granama, stablima, koje kasnije kiša spere i odvede u zemljište. Neke biljke imaju
sposobnost da izlučivanjem posebnih materija (fitoncida) dezinficiraju zrak, odnosno
smanjuju broj mikroba i sposobnost apsorpcije otrovnih supstanci. Značajna je i uloga šume
u neutralizaciji neugodnih mirisa koji se šire od energetskih postrojenja, saobraćaja, deponija
smeća, kanalizacije, kao i smanjenja buke i radioaktivnosti. Imisijska funkcija šume ocjenjuje
se prema udaljenosti od naselja, reljefu, intenzitetu vjetra i izvoru emisija.
Rekreacijska, turistička i zdravstvena funkcija
Šume u blizini urbanih sredina, kao i šume u kojima se nalaze planinarske staze i skijaške
staze stalna su mjesta pojedinačne i masovne rekreacije ljudi. Oblici rekreacije su hodanje,
trčanje (jogging), biciklizam (obični i gorski), piknik, jahanje, skijanje i dr. Prema nekim
studijama, 80–90% svih rekreacijskih funkcija odnosi se na hodanje u šumama, što ujedno
pruža i zdravstvenu funkciju. Također, šuma je izrazito povoljna za plućne bolesnike, a lišće i
grane šumskog drveća ublažavaju nepovoljan utjecaj štetnog UV zračenja na zdravlje ljudi.
Ekonomska funkcija
Šume, pored toga što su osnovni izvor drvne mase za proizvodnju svih drvnih sortimenata,
sadrže i brojne prirodne resurse, kao što su ljekovite, jestive, vitaminske i aromatične biljke, a
također i veliki broj jestivih i ljekovitih gljiva i lišajeva, koji imaju posebnu ekonomsku
vrijednost. Šumski ekosistemi pružaju i mogućnost lova divljači, što pored ekonomske
funkcije može ujedno biti i rekreacijsko-turistička.
43
Nestajanje šumskih ekosistema
Šumske površine nastavljaju da se smanjuju svuda u svijetu. Rezultati globalnog istraživanja
pokazuju da trenutna ukupna površina pod šumama iznosi 3,89 milijardi hektara, što je 30%
kopna, a nekad je šuma prekrivala gotovo dvije trećine kopna. Veći dio tog bogatstva je
uništen, uglavnom pretjeranom sječom u cilju stvaranja prostora za nova naselja,
poljoprivredne površine, fabrike i saobraćajnice, kao i za potrebe drvne industrije. Ako se
ovakvim tempom nastavi krčenje šuma, svjetske prašume će nestati za 100 godina. Njihovo
uništavanje negativno djeluje na podzemne vode i vodeni ciklus. Nastaju ekološke promjene
s velikim posljedicama, među kojima su prvenstveno promjene tla i klime, kao i nestanak
mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Zagrijavanje Zemljine atmosfere dovodi do brojnih ozbiljnih
promjena u životnoj sredini: kisele kiše, požari, veća učestalost i ozbiljnost oluja, uragana,
ekstremno visoke temperature, intenziviranje erozije, širenje areala pojedinih štetočina i
biljnih bolesti. Rast srednje temperature zraka imat će za posljedicu pomjeranje klimatskih, a
usljed toga i vegetacionih zona, kako po geografskoj širini (ka polovima) tako i po
nadmorskoj visini. U nekim oblastima može se očekivati povećana smrtnost drveća kao
posljedica stresa i napada štetočina i biljnih bolesti, promjene u brzini rasta, otežana prirodna
i vještačka regeneracija, kao i povećanje šteta prouzrokovanih šumskim požarima i
atmosferskim nepogodama, očekivane klimatske promjene će prouzrokovati ozbiljne
promjene u šumskim ekosistemima, koje će se ogledati ne samo u njihovoj dislokaciji već i
promjeni njihove strukture. Očekuje se smanjenje biološke mogućnosti za adaptaciju
ograničene raznovrsnosti. Najugroženije su zajednice i vrste čije su mogućnosti za
adaptaciju ograničene. Rezultat svega ovoga je da tamo gdje je nekada bila šuma, a danas
je razgolićen teren, kiše dugo ne padaju i počinje proces formiranja pustinje.
Na prostoru BiH najproduktivniji
šumski ekosistemi su bukovo-
jelove i čiste bukove zajednice,
pa se tako, kao resurs drvne
mase, prve nalaze na udaru
antropogenih aktivnosti.
U poslijeratnom periodu sječa je
intenzivirana na mnogim
lokalitetima, bez obzira
na njihovu biološku i ekološku
vrijednost.
44
Pod utjecajem planinske dinarske klime, s obiljem snježnih padavina, te uvjeta koji
umnogome ograničavaju stalni boravak čovjeka ovdje, ipak su, zbog vrijednosti prirodnih
resursa, naseljavani još od najranijih perioda (zaseoci, sela).
Na našim prostorima osnovni pritisci na šumske ekosisteme nastali antropogenim utjecajima
su: intenzivna i neselektivna sječa visokih šuma; nekontrolirani lov; uništavanje i degradacija
zemljišta neselektivnom izgradnjom šumskih komunikacija i neprimjerenom upotrebom
šumske mehanizacije; prekomjerna eksploatacija ljekovitih biljaka i gljiva; intenzivna prirodna
progradacija i zarastanje livada; neprihvatljiva izgradnja i koncentracija građevinskih objekata
u atraktivnim dijelovima gorskog pojasa (zimski rekreacijski centri Babin Do na Bjelašnici,
Vlašić planina, Kupres i Dugo polje na Čvrsnici); klimatske promjene; aerozagađenje;
poremećaji režima gorskih izvora i potoka.
Moguće mjere zaštite šumskih ekosistema
Zaštita šuma je vrlo složen zadatak i pitanje je strategije shvaćanja odnosa uzročnika štete –
biljke – i okoliša, a najčešće s čovjekom u središtu. Osnovna mjera kojom se treba voditi je
postojanje zakona o zaštiti šuma kojim se regulira očuvanje, zaštita, planiranje, gajenje i
korištenje šuma, raspolaganje šumama i šumskim zemljištem, nadzor nad sprovođenjem
ovog zakona.
Također, pored zakonskih regulativa, sprečavanje degradacije šuma moguće je provođenjem
sljedećih aktivnosti:
korištenje snage vjetra,
korištenje solarne energije,
racionalnije grijanje,
električni automobili,
zaustavljanje emisije ugljik-dioksida,
korištenje energija iz biogasa – obnovljiv i povoljan za klimu,
pošumljavanje zemljišta brzorastućim drvetom paulovnijom.
Prvenstveno se mora ozbiljnije shvatiti veličinu problema narušavanja ravnoteže u šumskim
ekosistemima i posljedica koje ona ostavlja za sobom. Neophodno je promijeniti stare navike
i usvojiti nove, koje su ispravnije i humanije. Treba razmišljati i o budućim generacijama, koje
tek dolaze i šta će njima ostati ako čovjek i dalje bude uništavao sve oko sebe. Treba ukazati
na ključne probleme, podići svijest ljudi o trenutnoj situaciji i ubijediti ih da svako može svojim
ponašanjem doprinijeti očuvanju okoline.
45
Literatura
- Arnautović, D. (2013). Protok energije i kruženje materije u ekosistemu. Dostupno na:
https://prezi.com/artnlutkjvky/protok-energije-i-kruzenje-materije-u-ekosistemu/
- Andrić, M. (2014). Raznovrsnost i struktura ekosistema. Dostupno na:
https://prezi.com/5vuxl8mcw44d/raznovrsnost-i-struktura-ekosistema/
- Babić, B., Bozja, D. (2006). Planinarsko turistički vodič po planinama oko Sarajeva.
Sarajevo: Fondacija za zaštitu Bjelašnice, Igmana, Treskavice i kanjona Rakitnice
- Ciganković, D.(2013.) Planinarski savjetnik za početak. Sarajevo
- Čaplar, A. (2012). Planinarski udžbenik. Zagreb: Hrvatski planinarski savez
- Kličković, M. (2005). Planinarska oprema – priručnik. Beograd: PSD „Avala“
- Mahmutović M. (2013). Zakonitosti distribucije ekosistema u biosferi. Dostupno na:
https://prezi.com/1skhsykkejcv/zakonitosti-distribucije-ekosistema-u-biosferi/
- Muslić M., Tolja N. (2016). Kvalitativni sastav biocenoze. IUT: Travnik.
- Nedović, B., Đurica, R. (2008). Osnove ekologije. Banja Luka: UPS
- Radivojević L. (2009). Zaštita šume. Dostupno na:
https://www.scribd.com/doc/154455082/Zastita-Suma
- Smerke, Z. (1989). Planinarstvo i alpinizam. Zagreb: Planinarski savez Hrvatske
- Žižić, K. (1987). „Planinarska oprema“; Skripta – III škola za vodiče izleta i pohoda.
Grbaja: PSS interno
46
Izdavač:
Udruženje „Aarhus centar u BiH“
Behdžeta Mutevelića 39
71000 Sarajevo
Tel/fax: +387 33 660 588
www.aarhus.ba/sarajevo
Za izdavača:
Mr.sc. Sabina Jukan, izvršna direktorica
Skriptu pripremile:
Nina Kreševljaković
Alida Čengić
Podršku pri izradi skripte su pružili:
Miroslav Trivić, Davor Ciganović i Admir Ibričić
Dizajn:
Vanja Babić
Lektura i korektura:
Vanja Veljković
Publikacija je izrađena u okviru projekta „Škola planinarenja i ekologije – Dragi Novaković“
Svako gledište, izjava ili mišljenje izraženo u ovoj publikaciji, a za koje nije izrišito naznačeno da
potječe iz Misije OSCE-a u BiH, ne odražava nužno zvaničnu politiku Misije OSCE-a u BiH.
