SLOBODAZA SVE!

ZNACIVREMENAGODI©TE 36 • BR. 1 • GODINA 2012.

“Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Budite postojani i ne

dajte se ponovo upregnuti u jaram ropstva.” (Galaćanima 5,1)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.2

Sadræaj:tema broja: SLOBODA ZA SVE

Dr. sc. D. Matak

urednik

Promišljanje o

najistaknutijem i

najsvetijem simbolu

kršćanstva, križu, vrlo često

je nerazumljivo, uvijeno

u nepotrebnu tajnovitost i

površno. Međutim, osnovna

poruka događaja na križu,

kada je Nevini osuđen i

ubijen, oslobođenje je od

raznih ropskih stanja i

ponašanja. U Bibliji nalazimo

i druge izraze koji opisuju

posljedice Isusove smrti na križu kao što su: spasenje,

izbavljenje, otkupljenje, posinjenje umjesto odbačenosti;

svetost nasuprot grešnosti; sloboda i život u zamjenu za

tamnicu i smrt.

Isus je dospio na križ jer je hrabro stajao na strani

dobra, nije pravio razlike među ljudima, već je u svima

stvarao smisao za duhovne vrijednosti bezuvjetne

ljubavi, optimizma, mira, vjernosti i poniznosti. Pa zašto

bi onda takav Dobročinitelj zaslužio poruge, pljuvanje

i napose smrt razapinjanjem? Tu nešto nije u redu.

Postoji opća zbrka u takvom razmišljanju i postupanju.

Događaj na križu razotkriva ljudske opačine prikrivene

formalnom pobožnošću i uspostavlja točnu dijagnozu

paradoksalnog stanja u kojem se čovječanstvo nalazi:

“Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu

nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini

zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju

djela njegova.” (Ivan 3,19-20)

Koju je dakle tamu svjetlost križa odagnala? Slobodu

od kojih zabluda i opasnosti je Isusova požrtvovnost

omogućila? Navedimo samo nekoliko misli o slobodi od

obmane i zla kojima svi pomalo robujemo, a možemo

biti slobodni:

1) Isusova molitva za svoje krvnike na Golgoti, “Oče,

oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) oslobađa

nas od “opravdanih” osvetničkih stavova koje tako

revno branimo. Isus je primjerom pokazao što znači

duhovno načelo: “Ne daj se pobijediti zlom, nego

dobrim svladavaj zlo.” (Rimljanima 12,21) Treba li

ovu mudrost i slobodu križa dalje tumačiti? Ona

je jasno rečena i potvrđena požrtvovnim Isusovim

primjerom. Valja ju samo živjeti!

2) Isusovo dostojanstvo i nevinost na križu čime

prosvjetljuje nerazumne i smiruje neobuzdane ima

Clifford Goldstein Vremena se mijenjaju ............... 18-19

Mark Kellner Steve Jobs: razmišljanje

jednog pisca .............................. 20-21

John Rowe Sloboda za sve .............................. 4-7

Nick Allen Najzdraviji grad ....................... 26-27

Harold Harker Puritanci ....................................... 8-9

Harold Harker Ekumenski diplomat,

Martin Bucer ............................. 10-11

Eric Webster Arapska pobuna ........................ 12-13

Martin Surridge Afganistan: zemlja koju

je sloboda zaboravila ................ 15-17

Puritanci su bili doista osobiti ljudi, spremni

napustiti svoj dom i svoju imovinu kako bi

započeli novi život u divljini, samo kako bi bili

slobodni vjerovati i iskazivati bogoštovlje u

skladu sa zahtjevima vlastite savjesti.

duhovno razmiπljanje

ZDRAVLJE

“Nitko ne želi umrijeti.

Čak i ljudi koji žele ići

na nebo ne žele umrijeti

da bi tamo došli,”

Stanovnici kalifornijskog grada

odupiru se dolasku restorana

McDonald’s.

Gary Hopkins Objedujte sa svojom djecom ..... 28-29

Naslovna stranica: Krešimir Godina

Steve Wohlberg Đavolja vrata u spiritizam ....... 22-23

Samir Selmanović Božja narav .................................... 24

Sandra Blackmer Roditeljska hrabrost ...................... 25

Sloboda za Sloboda za

3

SLOBODA ZA SVE

univerzalni karakter, jer čak ni neprijatelji nisu izuzeti

oslobađajućih učinaka. Utjecaj slobode je odmah

počeo donositi svoj rod kad je jedan od zlikovaca koji

su umirali pored Isusa pokajnički molio: “Isuse, sjeti

me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Luka 23,42)

Poziv slobode s križa je upućen svima jer Bog “hoće

da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.”

(1 Timoteju 2,4)

3) Isusov križ oslobađa i od neumitnosti i prolaznosti

vremena. Biblija postavlja događaj križa u središte

vremena, ne kronološki, već značenjem. U povijesti

čovječanstva sve je jasnije i sve ima više smisla, kada

vrijeme doživljavamo u svjetlu događaja Krista.

Uspostavljanje narušenog odnosa između Boga i

čovjeka, Stvoritelja i stvorenja jamči svojim životom

Isus na početku povijesti (Postanak 3,15). Osnovna

poruka žrtvenog sustava starih Hebreja upućivala

je na nevinog Jaganjca koji strada, a oslobođenje iz

egipatskog sužanjstva postaje stvarna slika slobode

od svake vrste ropstva. Nakon ostvarenja vjekovnih

nadanja u Kristovom životu i smrti, ustanovljen

je simbolični podsjetnik na središnji događaj

povijesti, slavljenje večere Gospodnje ili euharistije.

Ovo podsjećanje se proteže do kraja vremena. (1

Korinćanima 11,23-26) Uistinu, prolaznost vremena

nije prijetnja kada Boga prepoznajemo u povijesti i

ostvarujemo odnos povjerenja u Njega.

4) Cjelokupna stvarnost poprima neki novi smisao

kada Isusov život, djelo i stradanje imaju središnje

mjesto u životu. Na kraju svojega eseja Is Theology

Poetry? (Je li teologija poezija?) C. S. Lewis je

napisao: “Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da

je sunce izašlo, ne samo zato što ga vidim, već zato

što pomoću njega vidim sve drugo.” (They Asked for

a Paper, London: Geoffrey Bles, 1962. str. 164-165)

Vjerovanje u Krista čini nas slobodnim zadržati

optimizam i nadu u nesigurnom i prijetećem svijetu;

ono nas čini spremnijim da se razborito i pošteno

postavljamo u međuzavisnom svijetu. Vjerovanje

u Krista ne postoji ukoliko se ne očituje i dokazuje

pozitivnim odnosima u društvenoj zajednici koje

slobodno izražavamo prema svim ljudima.

Na kraju izlaganja o teologiji i poeziji činilo se da

ovaj pobožni propovjednik, C. S. Lewis nije dao izravan

odgovor na pitanje. On se zanio govorom o superiornom

smislu svega što nam donosi događaj Krista. Na kraju

je ipak objasnio: “Ako je teologija poezija onda baš nije

dobra poezija”, jer za razliku od poezije, u teologiji “cijela

kozmička priča iako je puna tragičnih elemenata, na

kraju nije tragedija.” (Isto.) Ovakav optimizam može

ostvarivati samo istinsko oslanjanje na Boga.

Isusova smrt na križu iza koje slijedi uskrsnuće i

uznesenje na nebo predivna je istina koja daje životu

preglednost, orijentira nas u vremenu te nas oslobađa

od pogubnih predrasuda i zaokupljenosti sobom. “Za

tu slobodu Krist nas je oslobodio. Budite postojani i ne

dajte se ponovo upregnuti u jaram ropstva.”

(Galaćanima 5,1)

“Koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” .................................................................................................. (1 Timoteju 2,4.)

sve na Kriæusve na Kriæu

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.4

SLOBODA ZA SVE

Sjedinjene Američke Države su

u demografskom smislu zemlja

u kojoj žive kršćani i jamče

nekršćanima pravo na bogoštovlje

po vlastitom izboru. Religijski

su konzervativci, koji često tvrde

da su SAD “kršćanska” država u

smislu javne vlasti, sve više počeli

povezivati ovu vrlo upitnu tvrdnju

s pravilom o religijskoj snošljivosti

koja prevladava u “kršćanskim”

narodima. Smatraju kako upravo

stoga što je Amerika “kršćanska

država” nekršćani imaju pravo na

slobodno bogoštovlje. Jedan je

konzervativni kršćanski pisac (John

Sloboda za sve Zašto nekršćani

imaju pravo na

bogoštovlje u

“kršćanskim”

državama?John Rowe je diplomirani pravnik i ekonomist

Chalfant, “Christian Revival in

U.S.—Can It Really Happen?” World

Net Daily.com, 28. rujna 2004.)

nedavno rekao: “Svaki građanin koji

uživa američke slobode, osobito

slobodu bogoštovlja po vlastitom

izboru, ili nikakvog, ima obvezu

braniti judeo-kršćanske temelje

i zakone naše države koji takvu

slobodu omogućuju.”

Protestantsko podrijetlo vjerske slobodeVjerska sloboda doista ima

kršćansko (protestantsko) podrijetlo

koje prethodi prosvjetiteljstvu.

Ironija je u tome što vjersko

pravo, postavljanjem zamisli o

“kršćanskoj” državi, stoji u snažnoj

suprotnosti s kršćanskom tradicijom

neophodnom za osiguravanje

vjerske slobode i odvajanje crkve

od države u Americi. Jedino

odbacivanjem tvrdnje da su civilne

vlade ispravno “osnovane” samo kao

javni “kršćanski” entiteti, protestanti

u ranoj Americi mogli su doći do

zaključka kako nekršćani trebaju

imati slobodu bogoštovlja.

Protestanti su se razilazili u

mišljenjima oko pitanja zahtijeva

li Biblija vjersku snošljivost. U

5

protestantizmu su se pojavile

dvije različite tradicije. Prva, koju

nazivam tradicijom “kršćanske

države”, nije davala doslovno

nikakvu zaštitu vjerskim

manjinama. Tradicija “kršćanske

države” sastojala se prvenstveno

od prevladavajućih sekti, tj. onih

koje su imale moć. Promišljanjem

o iskustvu progonstva disidentski

su protestanti oblikovali zamisao da

crkva i država trebaju biti odvojene,

te da ljudima treba biti dopušteno

bogoštovlje sukladno nalogu savjesti

pojedinca.

Tradicija “krπanske dræave”Rani protestanti, poput njihovih

katoličkih prethodnika, zapravo nisu

vidjeli razliku između crkve i države.

Iako je Rimska crkva progonila prve

protestante, kad su takvi protestanti

prevladali u nacionalnoj državi,

naginjali su istoj nesnošljivosti

kao i njihovi prethodnici, katolici.

Tako je John Calvin, dok je bio

upravitelj Ženeve, podigao idealnu

“kršćansku državu”, ali je otišao tako

daleko da je poslao u smrt jednoga

od svojih protutrinitarističkih

kritičara. U Americi su puritanci

koje je predvodio John Winthrop

osnovali koloniju Massachusetts Bay

koja je bila “novi Izrael”, savršena

“kršćanska zajednica naroda”

utemeljena na savezu s Bogom, a u

kojoj je biblijski zakon, praktično u

cijelosti, bio ugrađen u civilni zakon.

U ovom su modelu bili progonjeni

Anne Hutchinson i drugi.

Problem ove tradicije nije

bila toliko njezina biblijska

neautentičnost – sjetimo se da su

Calvin i Winthrop poznavali Bibliju

jednako kao i ostali – koliko vjerski

progon kao njezina praktična

posljedica. Povijest pokazuje da,

kada je vlast uključena u odlučivanje

o tome što je vjerski ispravno, tada

pojedinci kao otpadnici, kao i

konkurentske sekte bez iznimke trpe

zbog nepoštivanja prevladavajućeg

vjerskog mišljenja. Tome svjedoče

slučajevi Michaela Servetusa,

unitarijanca kojega je Calvin dao

usmrtiti, te baptista u Americi koji

su se morali boriti sa “ svjetinom,

uhićenjima, okovima, kaznama i

stupovima za bičevanje”.

Disidentska protestantska tradicija vjerske slobodeU ozračju vjerskih progona Roger

Williams, protestantski evanđeoski

kršćanin, počeo je dovoditi u pitanje

zamisao “kršćanske zajednice

naroda”. Williams je bio jedan od

prvih protestanata koji se zalagao

za isključivo svjetovnu civilnu

vlast. Williams je 1644. godine

napisao da “sve civilne države

sa svojim zastupnicima pravde,

u svojim pojedinim ustrojima i

upravama, su… u biti građanske,

te stoga nisu ni suci, ni upravitelji

niti branitelji duhovne ili kršćanske

države i bogoštovlja”. “Dopuštenje”

za ispravno bogoštovlje nije

pripadalo samo kršćanima već

i “najbezbožnijim, židovskim,

turskim ili protukršćanskim

savjestima”. Williams je smatrao

bogohulnom zamisao da je bilo koja

javna uprava koja je kao ustanova

sastavljena od palih ljudskih bića

“kršćanska”. Williams je smatrao

kako se “niti jedna građanska država

ili zemlja ne može zvati kršćanskom,

iako su u njoj kršćani”.

I više od toga, Williams je

vjerovao kako se osobine koje

trebaju posjedovati djelotvorni

javni vladari jednako tako mogu

naći i među nekršćanima kao

i među kršćanima. Zadaću je

građanskog suca usporedio s

onom kapetana, trgovca, liječnika

ili odvjetnika. Rabeći usporedbu

građanskog vladara s kapetanom

broda, Williams izjavljuje kako

“neznabožački ili protukršćanski

kapetan može biti jednako sposoban

dovesti brod do željene luke poput

bilo kojeg kršćanskog pomorca ili

kapetana na svijetu, te isti posao

obaviti jednako sigurno i brzo”.

Williams je kao vjernik tvrdio

kako Biblija potvrđuje njegovu

teoriju o svjetovnoj vlasti. Ipak,

biblijski puritanci čija je stajališta

Williams izazivao nisu prihvatili

njegovo razumijevanje Pisma. Tako

je Williams protjeran iz puritanskog

Massachusettsa na Rhode Island

gdje je oživotvorio svoju viziju

vjerske slobode.

Iako je Williamsov utjecaj na

naše (američke, prim. prevoditelja)

utemeljitelje sporan, on je osnivač

tradicije protestantskog disidentstva

u Americi koje je doista bilo politički

neophodno za osiguravanje vjerske

slobode i odvajanja vjere najprije na

državnoj razini, a onda, posljedično,

i u svakoj od država.

Prosvjetiteljski pridonos vjerskoj slobodi Prosvjetiteljski su filozofi, a

najzapaženiji među njima bio

je John Locke koji je 1689.

John Locke Thomas Jefferson

“Pazite da ne bi možda ta vaša sloboda bila spoticaj nejakima.” ................................................................................... (1 Korinćanima 8,9)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.6

godine napisao svoju zamolbu

za vjerskom slobodom, A Letter

Concerning Toleration (Pismo

glede snošljivosti), preoblikovali

protestantsku skrb za mogućnost

bogoštovlja prema nalogu savjesti

u “neosporivo pravo”. John Locke

je, dakle, izvršio najveći utjecaj

na utemeljitelje poput Thomasa

Jeffersona i Jamesa Madisona, a ne

Roger Williams. Madison je savšeno

obuhvatio Lockeovo mišljenje kad

je napisao: “Tako se religija svakog

čovjeka mora ostaviti uvjerenju i

savjesti svakog čovjeka; i pravo je

svakog čovjeka iskazivati je kako

mu to uvjerenje i savjest nalažu. Po

svojoj je naravi to pravo neotuđivo”.

Locke i naši (američki)

utemeljitelji nakon njega, ljudska

su prava, u konačnici, povezivali s

Bogom. Stoga vjerski konzervativci

to smatraju dokazom povezanosti

naših građanskih prava i

judeo-kršćanske teologije.

No, s ovom je pretpostavkom

povezano mnoštvo problema.

Prvo, liberalni koncept “prava”

nije tradicionalni judeo-kršćanski

koncept. Općenito svjetovno

poimanje kako je Bog čovjeku dao

neotuđiva prirodna prava nigdje

se u Bibliji ne može naći. Ovakva

nova “istina” je “otkrivena” golim

razumom. U uspješnici Allana

Blooma i Saula Bellowa, The

closing of the American Mind piše:

“Zamisao kako čovjek posjeduje

neotuđiva naravna prava… izum je

[prosvjetiteljske] filozofije. Prava…

su suvremena novost, te nisu dio

zdravorazumskog jezika politike ili

klasične političke filozofije. Hobbs

je pokrenuo zamisao o pravima, a

najveći joj je ugled dao Locke”.

Još je važnije znati kako je

dvojbeno da je Bog o kojemu su

filozofi govorili kao o Darovatelju

tih “prava,, bio biblijski Bog,

vjerojatnije je da je to bio deistički,

nepravovjerni Bog prirode.

Uzmimo, primjerice, Deklaraciju

o neovisnosti koja tvrdi da “Bog

prirode” dodjeljuje čovjeku “neka

neotuđiva prava, a među njima

su život, sloboda i potraga za

srećom”. Walter Berns, socijalni

konzervativac čije su znanstvene

preporuke besprijekorne, u svojoj

knjizi Making Patriots piše: “Bog

koji je tu prizvan je Bog prirode, a

nije, ili, nedvojbeno nije, biblijski

Bog, nije to onaj Bog za kojeg

danas 43 posto Amerikanaca…

tvrdi da Ga redovito štuju na Šabat.

Bog prirode ne daje zapovijedi.

Nitko ne može otpasti od njegove

milosti, pa ga stoga nitko nema

razloga moliti tražeći oproštaj.

On ne daje obećanja. Naprotiv, on

nas je obdario “nekim neotuđivim

pravima”, pa nas je onda ostavio

same uz spoznaju, ili barem s

uvjerenjem kako se nikada neće

miješati u naše poslove. K tome,

on nije ljubomorni Bog, on nam

dopušta, u stvari, on nas obdaruje

pravom da obožavamo druge

bogove ili čak nikakve bogove”.

Velik je broj pravovjernih

kršćana u vrijeme utemeljenja

naseljavao Ameriku, a većina ih

je, poput evanđeoskih kršćana

današnjice, podržala Deklaraciju

o neovisnosti. No, dvojimo da su

oni odali poštovanje nekome koga

su smatrali nebiblijskim Bogom.

Kao što Berns piše: “Za razliku od

Jeffersona, Madisona i ostalih, većina

običnih Amerikanaca u to vrijeme…

vjerojatno je… prihvatila kao gotovu

činjenicu da je Bog prirode, koji ih

je obdario neotuđivim pravima,

uključujući slobodu savjesti, bio

brižljivi biblijski Bog. Koliko god ovo

bilo loše po pitanju doktrine – Biblija

nigdje ne govori o neotuđivim ili

prirodnim pravima ili slobodi da

štujemo ili ne štujemo po vlastitom

izboru – toliko je to bilo dobro za

Ameriku u političkom smislu”.

Sloboda bogoπtovlja, Deset zapovijedi i dræavni zakonKada je naša (američka) država

utemeljena kao liberalna

demokracija, politička je nužnost

zahtijevala da većina Amerikanaca,

od kojih su mnogi bili pravovjerni

kršćani, prihvati kako Bog daruje

pojedincu prirodna prava. Moglo

se logički zaključiti (mnogi i jesu)

da je kršćanstvo, ako se ispravno

razumije, sukladno s teorijom

SLOBODA ZA SVE

John Calvin James Madison Roger Williams

7

prava na slobodu. Williamsovo

razumijevanje kršćanstva je moglo

prihvatiti kako kršćanski Bog

daruje ljudima neotuđivo pravo na

“štovanje drugih bogova ili nikakvog

boga”. Stoga nas ne treba iznenaditi

što su disidentski protestanti i

prosvjetiteljski racionalisti djelovali

zajedno kako bi religiju lišili

državnog položaja i omogućili

vjersku slobodu u ovoj državi.

Ipak se zamisao da su građanske

vlasti valjano “zasnovane” u smislu

državne vlasti kao “kršćanske”,

sukobljava s doktrinom o Bogu

koji nekršćanima daruje vjerska

prava. Mnoge su američke kolonije,

osobito Winthropov puritanski

Massachusets, bile utemeljene

kao “kršćanske države” koje su

ugradile biblijski zakon, praktički u

cijelosti, u građanski zakon. Doista,

David Barton, omiljeni učenjak

mnogih vjerskih konzervativaca,

u izjavi koju je dao američkom

pokrajinskom sudu podržavajući

javno isticanje Deset zapovijedi,

ponosno navodi primjere takvih

kolonijalnih građanskih uredbi

temeljenih na prvoj zapovijedi i

dijelovima Biblije koji su propisivali

smrtnu kaznu za otvoreno štovanje

“bilo kojeg drugog boga osim

Gospodina Boga”.

U svom spisu Barton tvrdi kako

su “Deset zapovijedi… dramatično

utjecale na američki zakon i kulturu,

snagom sličnom onoj koju ima

Deklaracija o neovisnosti, Ustav i

Zakon o pravima”. Začudo, opaža

kako “kritičari često ukazuju na

koloniju na Rhode Islandu pod

upravom Rogera Williamsa i

nedostatak građanskih zakona

za prve četiri zapovijedi kako bi

‘dokazali’ da je američko društvo

tradicionalno rukovođeno bez prve

‘ploče’. No, propuštaju spomenuti

da je kolonija na Rhode Islandu

bila jedina od 13 kolonija koja nije

imala građanske zakone koji su

proizlazili iz prvih četiriju božanskih

zapovijedi, s takozvane “prve

ploče”. Znakovito je da su sve ostale

američke kolonije uklopile svih

Deset zapovijedi u vlastiti zakonski

kodeks”.

Barton očito ne zamjećuje

upadljivu nedosljednost u

prihvaćanju Deklaracije o

neovisnosti i vjerovanja da su Deset

zapovijedi pravilno uklopljene

u građanski zakon. Primjerice,

Jefferson, tvorac Deklaracije,

smatrao je kako ‘Bog prirode’ daje

ljudima pravo na štovanje ni jednog

boga ili 20 bogova. Međutim,

‘ljubomorni’ biblijski Bog u Svojoj

prvoj zapovijedi izričito zabranjuje

štovanje lažnih bogova. Na drugim

mjestima u Starom zavjetu Bog

zapovijeda da oni koji nagovaraju

druge na štovanje ‘lažnih bogova’

budu kamenovani do smrti.

Evo zagonetke: ako Bog nama

daje pravo da štujemo nijednog

boga ili 20 bogova, onda prve

četiri zapovijedi i još mnogi drugi

dijelovi Pisma nemaju ništa s našim

državnim zakonima. K tome, ako su

Jeffersonov Bog prirode i biblijski

Bog jedan te isti Bog, onda taj Bog

daje ljudima neotuđivo pravo da

čine ono što On u Bibliji izričito

zabranjuje. A, ako se ova zamisao

primijeni na druga područja

društvenog života (primjerice na

izvanbračne afere, homoseksualne

odnose ili predbračne spolne

odnose) onda bi mogla iz korijena

redefinirati gledište vjerskih

konzervativaca na ono što bi

trebalo biti prihvatljivo društveno

ponašanje.

John Rowe je završio pravo

i ekonomiju i poučava na

Sveučilištu Philadelphia.

Pretpostavljam kako će neki

vjerski konzervativci, svjesni

ove potencijalne nedosljednosti,

jednostavno poreći da nekršćanski

štovatelji imaju bilo kakva zakonska

vjerska prava (što je prilično

ekstremno stajalište svih osim

kršćanskih obnovitelja). Ako je to

slučaj, što je onda s tvrdnjom da

upravo zato što prava dolaze od

biblijskog Boga nekršćani imaju

pravo na štovanje u ovoj državi? D.

James Kennedy, Roy Moore i Jerry

Falwell su promicali ovu tvrdnju

istodobno izjavljujući kako su Deset

zapovijedi temelj naših građanskih

zakona.

Sada vjerski konzervativci mogu

uzvratiti kako Bartonova stajališta

ne predstavljaju i njihova stajališta.

Ipak, većinske su organizacije za

vjerska prava, poput Focus on the

Family Jamesa Dobsona, Coral Ridge

Ministries D. Jamesa Kennedyja,

“700 Club” Pata Robertsona i

još neke organizacije podupirale

Bartonov rad. Čak je i Republikanski

nacionalni odbor za vrijeme vlade

predsjednika Busha rabio Bartonove

usluge političkog savjetovanja.

Bartonova snažna izjava u

najmanju ruku pokazuje kako netko

ne može ozbiljno vjerovati oboma,

dakle i tomu da svih Deset zapovijedi

služe kao osnova našim građanskim

zakonima i tomu da nekršćani

trebaju imati pravo štovati prema

naredbi vlastite savjesti. Kršćani

moraju odabrati ili jedno ili drugo

viđenje vlasti. Kada neki iz Vjerskih

prava zagrme kako moraju “ponovno

vratiti Ameriku” i američku vlast

natrag njezinu potpunom “judeo-

kršćanskom temelju” onda zvuče

poput Johna Winthropa. Zaželimo

tad da počnu djelovati po onoj

‘drugoj’ kršćanskoj tradiciji (Rogera

Williamsa), po onoj koja je pomogla

da Sjedinjene Američke Države

dobiju pravu slobodu.

“Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego

– ljubavlju služite jedni drugima.” .......................................................................................................................................(Galaćanima 5,13.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.8

SLOBODA ZA SVE

Po svojoj je veličini i trgovini

Boston, koji se nalazi na istočnoj

obali Engleske u Lincolnshireu,

davnih 1300-ih godina bio

suparnička luka Londonu. Tu se

1607. godine mala skupina hrabrih

ljudi iz pokrajina Nottinghamshire

i Lincolnshire jedne tamne noći

potajno skupila kako bi se upustili

u protuzakonit pothvat. Kao što i

danas mnogi čine, oni su napuštali

svoju zemlju bez dopuštenja. Prema

planu, trebali su ići u Boston u

Novoj Engleskoj.

U sjeni ih je čekao mali brod.

Kapetan se broda složio da malu

skupinu preveze iz Engleske u

Nizozemsku gdje su planirali

započeti novi život slobodni da

vjeruju i štuju prema vlastitom

izboru. Nekoliko su dana mali čamci

neprimjetno prevozili bjegunce i

njihove obitelji do broda u koji su

položili sve svoje dragocjene nade.

Ali, kad se cijela skupina već

ukrcala na brod, shvatili su da su

uhvaćeni u zamku. Kapetan ih je

prevario i o njihovim namjerama

izvijestio vlasti. Vojnički se odred

uskoro pojavio na brodu i putnike

zarobio.

Tko su bili ti putnici?Putnici u ovoj skupini imali su

religijska uvjerenja prema kojima

su ih nazivali puritancima. Oni su

bježali od ugnjetavanja u Engleskoj.

Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće

predstavljaju buran period za

religijska uvjerenja u Europi.

Protestantska se reformacija

proširila većim dijelom kontinenta

stvarajući nove crkve i duboko

mijenjajući mišljenja i vjerovanja

mnogih slobodnih mislilaca unutar

PuritanciPuritanci su bili doista osobiti ljudi, spremni napustiti svoj dom i svoju imovinu kako bi započeli novi život u divljini, samo kako bi bili slobodni vjerovati i iskazivati bogoštovlje u skladu sa zahtjevima vlastite savjesti.

Harold Harker

službene crkve. No, dok su jedni

željeli korjenitiju promjenu, drugi

su bili zadovoljni, te su htjeli stanku

i ograničenje reformi na one već

postignute.

U to su vrijeme mnogi u Engleskoj

osjećali kako je reformacija

nedovoljno promijenila mnoga

vjerovanja i običaje Anglikanske

crkve, što su još uvijek, barem što se

njihovog mišljenja i savjesti ticalo,

previše sličili onima u Katoličkoj

crkvi. Njih su nazivali puritancima.

Oni su željeli da se reformacija

nastavi sve dok se vjerovanja i praksa

Anglikanske crkve ne usklade s

Biblijom i dođe do čistoće (purity)

života, pa otuda i naziv puritanci.

Ovaj naziv možemo pratiti od oko

1560. godine, iako neki vjeruju

da je prvobitno bio pogrdan,

povezan s katarima ili albigenzima

u južnoj Francuskoj, negdje oko

dvanaestog ili trinaestog stoljeća.

Katari su njegovali čist život koji

je bio u suprotnosti s ljudima i

crkvom njihova vremena. Možda

je bliže istini ipak povezanost ovog

pojma s anabaptistima u Švicarskoj

i Nizozemskoj koji su svoje

bogoštovlje nastojali iskazivati u

potpunom skladu sa Svetim pismom.

Današnji naziv puritanac nastao je

kao posljedica protjecanja vremena

i povezivanjem s nekim američkim

puritancima, a podrazumijeva

krajnje konzervativan oblik

vjerovanja koje izbjegava svako

zadovoljstvo. Ipak, kako je to

rekao uvaženi pisac C. S. Lewis:

“Ove puritance moramo smatrati

suprotnošću onima koji danas nose

to ime: oni su bili mladi, oštroumni,

progresivni intelektualci, vrlo

moderni i suvremeni.” Oni nisu

bili protiv zadovoljstava, ali su se

usredotočili na ispravan život i

produbljivanje svog vjerskog iskustva

preko poštenog, moralnog ponašanja

i jednostavnog bogoštovlja.

Nakon što se kralj Henrik

VIII. odvojio od Rima i proglasio

poglavarom crkve u Engleskoj, malo

se toga promijenilo u religijskom

sustavu crkve. Evanđelje je načinilo

neke pomake, ali su puritanci i dalje

vidjeli kako je crkva vrlo daleko

od apostolske crkve. Kraljevska je

obitelj lutala tamo-amo između

9

protestantizma i katolicizma.

Kraljica Mary je imala izričitu

namjeru vratiti Englesku u katoličko

stado. Elizabeta I. je nastavila

Englesku usmjeravati prema

protestantskom vjerovanju. James

I. je bio protivnik katoličanstva, no

James II. se obratio na katoličanstvo.

No, niti jedan od ovih vladara nije

ponudio potpunu vjersku slobodu.

Koje je god vjere i prakse bio

vladajući kralj, pred zakonom se

smatralo kako to treba biti vjera i

praksa svih ostalih u zemlji.

Puritanci su željeli stabilnost

unutar protestantskog stada, ali i

religiju koja će voditi k pobožnom

životu. Istinskom religijom smatrali

su onu koja će na pozitivan način

utjecati na svakodnevni život

čovjeka, dakle nečim što je daleko

uzvišenije od same odanosti ili

pokornosti ljudskom autoritetu.

Sebe su smatrali “pobožnima”, a sve

ostale u Anglikanskoj crkvi držali

su privrženima, kako su to nazvali,

“papinskom sujevjerju i svjetovnosti”.

U drugoj polovici 1500-ih

godina male su skupine puritanaca

počele smatrati kako je odvajanje

od Anglikanske crkve jedini

način da crkvu usklade sa svojim

vjerovanjima. U početku su ih

stoga nazivali separatistima ili

disidentima. Kongregacionalizam,

pri kojem je svaka skupina vodila

svoje poslove neovisno o višem

denominacijskom ili hijerarhijskom

autoritetu, bio je samo jedan dio

njihova načina razmišljanja.

Početkom 17. stoljeća škotski

kralj James VI. postaje engleski kralj

James I., a on je smatrao puritanska

stajališta krivovjerjem. Osobito

se protivio njihovu negiranju

takozvanih “božanskih kraljevskih

prava”, što je bila vrlo zgodna

politička i religijska doktrina koja

je kruni davala apsolutnu vlast.

Smatrao je kako on treba donositi

konačne prosudbe u religijskim

pitanjima, a to puritanci nikako nisu

mogli prihvatiti.

U to se vrijeme religijski

konformizam smatrao odanošću

kruni. Zakonom propisana sloboda

vjere i savjesti, koju danas mnogi

smatraju gotovom činjenicom,

onda nije postojala, već je za nas

postignuta žrtvovanjem života ljudi

koji su odanost Bogu držali iznad

odanosti bilo kojem čovjeku ili

ustanovi na zemlji.

Separatisti iz Babwortha,

Scroobyja i Sturton-le-Steeplea

smatrali su kako su im životi u

opasnosti zbog nastalog sukoba s

vlastima. U Scroobyju im je vođa bio

William Brewster, upravitelj pošte,

zajedno s Richardom Clyftonom,

bivšim svećenikom. Vođe su im bili i

John Robinson te William Bradford.

Strah od progona bio je razlogom

što su se oprostili od svoje domovine

i potražili utočište u prekomorskim

zemljama. Sukob s vlastima postao

je presnažan pa nisu vidjeli drugog

rješenja.

To su bili oni koje su 1607. godine

zarobili u Bostonu. Na spomeniku

na obali rijeke Haven ukratko je

ispisana povijest ove skupine koja

je postala poznata pod imenom

Pilgrim Fathers.

Ostavljeni na suhomTako izdani i zarobljeni, mnogi su

od ovih ljudi odvedeni u zatvore.

Većina je nakon mjesec-dva

puštena, no vođe su zadržane u

zatvoru u mjestu danas poznatom

kao Guildhall, čekajući suđenje na

sudu koji je donosio presude za

najozbiljnije slučajeve zločina.

Ipak su svi uskoro oslobođeni, te

su se ponovno okupili u Scroobyju.

Neometeni neuspjehom i službenim

prijetnjama, načinili su novi plan

bijega za sljedeću godinu.

Tako su se 1608. godine zaputili

prema rijekama Humber i Trent.

Kako bi izbjegli sumnjivost zbog

zajedničkog odlaska, žene su putovale

odvojeno od muževa. Ovaj su put

unajmili nizozemski brod kojim je

upravljao suosjećajniji kapetan.

Čamci su prevezli žene i djecu

niz rijeke Humber i Trent do

Killingholme Creeka koji je danas

luka Immingham. Brod je stigao

vrlo rano sljedećeg jutra i počeo

ukrcavati muškarce. Čamci koji su

prevozili žene i djecu nasukali su

se u mulju zbog povlačenja vode i

tako zadržavali ukrcavanje. A onda,

upravo kad je prvi od njih stigao

blizu nizozemskog broda, velika

skupina vojnika pješaka i konjanika

stigla je na obalu.

Nizozemski kapetan, ugledavši

njihovu snagu i oružje koje su imali,

odlučio je dići sidro i uz povoljan

vjetar otploviti niz rijeku prema

Sjevernom moru do Nizozemske.

Muškarci na brodskoj palubi mogli

su samo s bolom gledati kako

njihove bespomoćne žene i djeca

nestaju u magli. Dva tjedna kasnije

pristali su u Nizozemskoj.

U međuvremenu, vlasti nisu

znale što učiniti sa ženama i djecom

bjegunaca, jer su žene samo govorile

kako žele biti sa svojim muževima.

Uskoro su ih sve pustili, te su se

krajem godine obitelji ponovno

ujedinile u Nizozemskoj.

Tamo su se smjestili u Leydenu,

gdje su živjeli kao došljaci u stranoj

zemlji, prihvaćajući najslabije

plaćene poslove kako bi preživjeli,

a istodobno uživajući slobodu

koju nisu mogli iskusiti u svojoj

domovini Engleskoj.

Uvjeti su se malo popravili, no

nakon nekog vremena ponovno

su se suočili s vjerskim pritiskom

da se pokore. Kako bi mogli

živjeti vjeru i štovati prema svom

izboru bez stalnih naredbi koje su

izdavali kraljevi, kraljice ili vjerska

hijerarhija, odlučili su kako će

morati potražiti utočište daleko

preko oceana u novom svijetu

zvanom Amerika. Danas nam je

ova skupina separatista poznata kao

Pilgrim Fathers.

Budući navikli na vjersku slobodu,

teško nam je danas zamisliti sebe

na njihovu mjestu. Morali su to

biti doista osobiti ljudi, spremni

napustiti svoj dom i svoju imovinu

kako bi započeli novi život u divljini,

samo kako bi bili slobodni vjerovati

i iskazivati bogoštovlje u skladu sa

zahtjevima vlastite savjesti.

“Kao slobodni ljudi – ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalom zloće, već kao Božje sluge –” ...................................(1 Petrova 2,21.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.10

SLOBODA ZA SVE

Bucer je rođen 1491. godine u

Sélestatu, gradiću udaljenom oko

40 kilometara od Strasbourga, u

slobodnom kraljevskom području

Alzasa, koje je u to vrijeme bilo

dio germanskog područja Svetog

rimskog carstva. U djetinjstvu je

pohađao prestižnu latinsku školu

i u dobi od 15 godina pridružio

se dominikanskom redu. Nije bio

pretjerano oduševljen samostanskim

životom, ali je znao da su

dominikanci poznati po tome što su

nudili temeljito školovanje. Bucer

je kasnije tvrdio kako ga je djed

natjerao da se pridruži redu. Nakon

zaređenja, dobio je službu đakona, a

konačno i svećenika.

Kada je Martin Luther 1517.

godine prikovao svojih 95 teza

na vrata vittenberške crkve u

Njemačkoj, Bucer je bio student na

sveučilištu u Heidelbergu. Sljedeće

godine susreo je Martina Luthera i

nakon što se uvjerio da je Luther u

pravu, zatražio je da bude oslobođen

od dominikanske prisege. Njegovoj

je želji udovoljeno. Godine 1522.

upoznao je i vjenčao se s Elisabeth

Silbereisen, bivšom časnom sestrom,

te tako postao jedan od prvih među

reformatorima koji je bio svećenik i

prekinuo svoj zavjet celibata.

Bucerovo prihvaćanje Lutherova

nauka i sklapanje braka uzrokovalo

je veliko neodobravanje u Katoličkoj

crkvi. Unatoč tomu, dvije je

godine imao moralnu i novčanu

potporu moćnog viteza po imenu

Franz von Sickingen koji ga je

potaknuo da studira na Sveučilištu

u Wittenbergu. Bucer je ponudu

prihvatio, no na putu prema

Wittenbergu zaustavio se u gradu

zvanom Wissembourg, gdje ga je

Ekumenski diplomat, MarHarold Harker Otac i djed su mu bili bačvari i imali

su isto ime – Claus Butzer, ali njega je

povijest zabilježila pod imenom Martin

Bucer. Možda ipak nikada niste za njega

čuli, iako je bio vrlo značajna osoba u

protestantskoj reformaciji u šesnaestom

stoljeću.godine pobjegao u grad Strasbourg

koji je već tada bio jaka potpora

Lutherovoj reformaciji. U

Strasbourgu je postao kapelan

reformatoru imenom Matthew

Zell. Grad je Buceru garantirao

državljanstvo, što mu je davalo

određenu mjeru zaštite.

Kada je gradsko vijeće zatražilo

od reformatora da načini službenu

izjavu o svojim vjerovanjima, Bucer

je odgovorio s 12 članaka koji su

saželi učenja reformacije. U ovim

člancima branio je opravdanje

vjerom i odbacio misu, klanjanje

svecima, doktrinu o čistilištu i

papinski autoritet.

Bucer je bio rani zagovornik

ekumenizma – ostavljao je po

strani drugorazredne doktrinarne

probleme u korist crkvenog

jedinstva. Jedan od glavnih

problema koji je uzrokovao podjele

protestantizma onog vremena bilo je

značenje kruha i vina u euharistiji.

U katoličkoj teologiji kruh i vino su

doslovno Kristovo tijelo i krv, a misa

je ponovno odigravanje Kristove

smrti. Dok je Luther negirao da su

kruh i vino doslovno Kristovo tijelo

i krv, te se suprotstavljao zamisli

da je misa ponovno odigravanje

smrti na križu, vjerovao je da kruh

i vino ipak sadrže Kristovu stvarnu

prisutnost. S druge strane, vođa

vodeći gradski reformator Heinrich

Motherer pozvao da bude njegov

kapelan. Bucer je prihvatio dužnost i

propovijedao je svaki dan.

U ono je vrijeme bilo vrlo

opasno napisati svoja “heretička”

vjerovanja. Ipak je Bucer napisao

šest teza i običan je narod radosno

prihvatio njegova stajališta. Crkveno

vodstvo je to smatralo opasnim,

pa je Bucer izopćen. Da stvar bude

gora, njegov dobročinitelj Sickingen

ubijen je u bici, ostavljajući Bucera

nezaštićenog, što zbog njegovih

vjerskih uvjerenja, a što zbog

gubitka novčane potpore.

Bucer je iz tih razloga 1523.

11

tin Bucerreformacije u Švicarskoj, Ulrich

Zwingli, vjerovao je kako je Krist

samo simbolično prisutan u ovim

simbolima.

Bucer je za sebe osobno prihvaćao

Zwinglijevo učenje da su kruh i

vino Kristovo tijelo i krv samo u

simboličnom smislu, no ipak je

smatrao kako je to drugorazredan

problem. Smatrao je kako su oba

stajališta prihvatljiva unutar šireg

protestantskog pokreta, sve dotle

dok su obje strane jedinstvene u

temeljnim pitanjima vjere. Za njega

je bilo najvažnije da svatko primi

“djetinju vjeru u Boga”.

Luther, Zwingli i Bucer su se

1529. godine u Marburgu susreli

s ostalima iz pokreta reformacije

pokušavajući razriješiti međusobne

teološke razlike. Postigli su suglasje

oko većine točaka, no Luther je

odbio nagodbu oko stajališta o

Kristovoj prisutnosti u kruhu i vinu.

Na završetku rasprave zaključio je

kako “očigledno nemamo jedan te

isti duh” i dogovor nije postignut.

Bucer se suprotstavljao štovanju

likova, no trpio ga je sve dok im

se ljudi nisu klanjali. Složio se

s prijedlogom gradskog vijeća

u Strasbourgu (1530. godine) o

uklanjanju kipova iz gradskih

crkava, ali samo ako ljudi budu

pravilno upućeni da napuste svoju

odanost njima.

Bucer je bio gorljiv u

uspostavljanju moralne stege u crkvi

u Strasbourgu, pa je među laicima

odabrao čuvare kako bi nadgledali

doktrinu i praksu u svakoj crkvi.

Jedan od najvažnijih poticaja za to

bila je činjenica da je Strasbourg

postao rajem za sve koji su prihvatili

reformaciju, a među onima koji su

u gradu potražili utočište bili su

i radikalni reformatori koji su se

suprotstavljali ne samo crkvi već i

vlasti i društvenom poretku. Bucer

se snažno protivio ovim zamislima,

nastojeći na tome da gradsko

vijeće preuzme nadzor nad svim

kršćanskim bogoštovljem.

Bucera drže jednim od najvećih

vođa reformacije u Njemačkoj.

Nakon Zwinglijeve smrti 1531.

godine, Bucera se smatra

najistaknutijim vođom reformacije

u južnoj Njemačkoj i Švicarskoj.

Mnoge njegove zamisli uporabio je

John Calvin.

Na žalost, unatoč uspjehu ili

možda zbog njega, Bucerova pozicija

u Strasbourgu došla je u opasnost.

Phillip Melanchton u Wittenbergu i

John Calvin u Ženevi pozvali su ga

da im se pridruži. Ali, budući da se

godinama dopisivao s Thomasom

Cranmerom, nadbiskupom od

Canetrburyja, prihvatio je položaj

u Engleskoj koji mu je Cranmer

ponudio. Tamo je pomagao pri

drugom pregledu anglikanskog

molitvenika i napisao je djelo On

the Kingdom of Christ (O Kristovu

kraljevstvu) u kojemu potiče kralja

Edwarda VI. da Englesku učini u

cijelosti protestantskom zemljom.

Bucer je konačno postao

profesorom teologije na Sveučilištu

Cambridge gdje je 1551. godine

umro. Pokopan je u crkvi St Mary

the Great, no tijelo mu nije počivalo

u miru. Kada je nepopustljiva

katolička kraljica Mary došla na

britansko prijestolje, naredila je da

se njegovo tijelo ekshumira i javno

spali zajedno s njegovim knjigama.

Ipak je zadnje poglavlje Bucerova

života napisano nakon njegove

smrti. Napisala ga je protestantska

kraljica Elizabeta I., koja je

naslijedila kraljicu Mary. Elizabeta

I. je rehabilitirala Bucerovo ime

1560. godine završavajući tako

povijest ovog manje poznatog,

no ipak utjecajnog i srčanog

reformatora.

“Ta zašto da moju slobodu druga savjest sudi?” ..........................................................................................................(1 Korinćanima 10,29.)

Crkva St. Mary the Great u

Cambridgeuu kojoj je bio

privremeno pokopan

Martin Bucer

Crkva St. Mary the Great u

Cambridgeuu kojoj je bio

privremeno pokopan

Martin Bucer

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.12

SLOBODA ZA SVE

Fitilj ove uspješne pobune

zapaljen je kada je policajka

ošamarila prodavača voća. U

gradu s astronomski visokom

stopom nezaposlenosti, prodavač

voća je radio svoj posao kako bi

prehranio svojih šestero braće i

sestara. Dvadesetšestogodišnjaku

Mohamedu Bouaziziju šamar je bio

samo još jedno poniženje koje je

prevršilo mjeru. Odlučio je otići do

guvernerova ureda i uložiti žalbu.

Arapska pobunaEric Webster Udarni valovi su se proširili

arapskim svijetom u zadnjih

nekoliko mjeseci, a zaiskrili su u

Revoluciji jasmina u Tunisu.

Zaprijetio je da će se zapaliti ako

ga ne prime na razgovor. Kad su

ga odbili, izvršio je svoju prijetnju

i zapalio se. Bilo je to dana 17.

prosinca 2010. godine.

Bouazizi je umro 18 dana

kasnije, pa je tako Tunis imao svog

mučenika. Milijuni mladih su se

poput razbuktanog požara okupljali

na prosvjede. Predsjednik Ben Ali

Mjesto gdje je Mohamed Bouazizij prodavao povrÊe

13

je nakon samo nekoliko tjedana

bio prisiljen na odstupanje i bijeg

iz zemlje. Prividno mali događaji

mogu imati velik utjecaj i na naš

osobni život, i na život u crkvi, u

državi i u svijetu.

U veljači smo bili zapanjeni

masovnim okupljanjima na trgu

Tahrir u Kairu, u Egiptu. Okupljeno

mnoštvo je stalno raslo, unatoč

vladinim snagama koje su nastojale

rastjerati pobunjenike koji su pozivali

tadašnjeg predsjednika Hosni

Mubaraka na odstupanje. Mubarak je

prkosio nadolazećoj oluji. S obzirom

da je bio jak vođa i općenito viđen

kao most između arapskog svijeta i

Izraela, samo je nekolicina smatrala

da će se predati. Međutim, gorljivost

mnoštva na trgu Tahrir nije se mogla

ugasiti čak ni krvoprolićima. Snažan

čovjek se pokorio, te je sa svojom

obitelji napustio Egipat. Još jedan

arapski narod iskusio je dramatičnu

revoluciju.

Pomalo neočekivano, Libija je

postala sljedeća arapska nacija

koja je iskusila traumu prosvjeda

i prevrata. Predsjednik Muammar

Gaddafi je čeličnom šakom vladao

svojom državom pune četrdeset i

dvije godine. U zadnjih nekoliko

tjedana sreća je mijenjala strane

između pobunjenika i Gaddafijevih

vojnih postrojbi. U vrijeme pisanja

(ožujak 2011.) još nije sasvim

jasno hoće li nadvladati Gaddafi ili

pobunjeničke snage.

Vatre revolucije proširile su se na

mnoge arapske zemlje, uključujući

i Bahrain, Siriju i Jemen. Sukob

u Jemenu osobito je oštar i krvav.

Velik broj pobunjenika izgubio je

život. Otvoreno je pitanje hoće li

vladajući sustav pasti.

POUKESnaga mladosti: Oko 60 posto

stanovnika arapskih država je

mlađe od 30 godina. Slično buđenje

mladosti lansiralo je Baracka

Obamu na uspješnu kandidaturu za

Bijelu kuću.

Gospodarske zapreke: Velik

dio stanovništva u mnogim

arapskim zemljama ima vrlo male

gospodarske mogućnosti, unatoč

velikom bogatstvu te pratećoj

korumpiranosti dijela vladajuće

klase.

Glas u državnoj upravi: Jedan

od činitelja koji je pridonio ovim

masovnim pobunama jest želja za

demokratskim glasom u upravljanju

državom. Ustanci su okupili ljude

različitih životnih uvjerenja.

Koptski kršćani u Egiptu udružili

su svoje glasove s muslimanskim

susjedima.

Glas tehnologije: Sadašnja

kretanja u arapskom svijetu dobila

su krila utjecajem interneta,

društvenih mreža, satelitske

televizije i mobilnih telefona.

Lice islama: Neki komentatori

govore o sadašnjim pobunama u

arapskom svijetu kao o “buđenju

islama”. Istina je da u državi poput

Egipta Muslimansko bratstvo kao

stranka može postati utjecajno na

sljedećem referendumu. Drugi,

pak, smatraju da se revolucije

hrane nekim širim problemima

poput rastuće želje za pravom

demokracijom ili potrebe

za boljim zapošljavanjem i

financijskom stabilnošću. Postoji

isto tako i želja za oslobađanjem od

tlačiteljskih vladara koji život čine

nepodnošljivim.

Bez obzira na vrstu problema

islam će ipak nastaviti igrati važnu

ulogu u arapskom svijetu. Kršćanske

su crkve u Iraku začudo imale

određenu mjeru slobode za vrijeme

vladanja Saddama Husseina. A

danas se stav prema Kršćanskoj

crkvi promijenio. Kršćanima je život

postao teži, te se procjenjuje da je

više od polovice iračkih kršćana

napustilo zemlju.

Kakva je budućnost Kršćanske

crkve u arapskom svijetu? Nije

nam poznato kakav će oblik

vlasti nastati u svakoj od zemalja

nakon revolucije. Možemo samo

moliti da novi vladari osiguraju

slobodu ateistima, muslimanima i

kršćanima.

Vatre revolucije mogu progutati

i druge države, te njihove

predsjednike i kraljeve nagnati na

odstupanje, pa nam stoga činjenica

da živimo u vrlo nesigurnim

vremenima postaje sve jasnija.

“Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.” ................................ (Rimljanima 8,21.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.14

SLOBODA ZA SVE

Buka i miris motocikala koji

su brujali ulicom Kandahara

zaglušili su šesnaestogodišnju

Atifu u trenucima neposredno prije

napada. Prije no što se snašla, jedan

je od motociklista prišao Atifi,

njezinoj sestri Shamsiji i nekolicini

ostalih djevojčica i bacio im kiselinu

u lice. Atifi se šal rastopio i zalijepio

za kosu, a devetnaestogodišnja

Shamsia je zadobila jake opekline

kože na licu i nije mogla vidjeti zbog

otečenog lica i očnih kapaka.

Atia Abawi je na CNN-u u

siječnju 2009. godine objavila ovu

tragičnu priču kao i pojedinosti o

ostalim kiselinskim napadima na

afganistanske učenice. Zapanjeni

gledatelji diljem svijeta shvatili

su kako je vjerski ekstremizam

Afganistan: zemlja koju Martin Surridge

u Afganistanu nasilniji no što su

mnogi mogli zamisliti. Unatoč

četrdesetčetvrtom članku

afganistanskog ustava koji potiče

školovanje žena, mnogi islamisti

još se uvijek drže tvrdokornih

stajališta talibana koji su od

1996. do 2001. godine zabranili i

najosnovnije obrazovanje žena jer je

nemuslimansko.

Afganistan je prozvan propalom

državom – narodom koji ne može

sam sobom vladati na ispravan

način. Zemlja je to obilježena

sustavnom korupcijom, naveliko

proširenim kršenjem ljudskih

prava i stalnim nasiljem. Omeđen

planinama srednje Azije i uvelike

ovisan o izvozu heroina, Afganistan

je gotovo cijelo stoljeće razdiran

ratom, nemirima i terorizmom.

Umjesto napretka, stvari tamo

postaju sve gore.

Nakon stjecanja neovisnosti od

Britanaca 1919. godine, Afganistan

je smjenjivao kraljeve i generale.

Država je doživjela sovjetsku

okupaciju, a onda joj se oduprla

tijekom 1980-ih i pretrpjela

dugotrajni građanski rat. Građanski

je rat omogućio uspon talibana

koji su preuzeli vlast nakon što su

provalili u predsjedničku palaču

u glavnom gradu Kabulu u rujnu

1996. godine.

Danas je Afganistan sinonim

za užasne uvjete. Tu su pripadnici

NATO-a dugo službovali na

neprijateljskom, sušnom području,

a stanovnici Afganistana žive

na jednom od najnetrpeljivijih

mjesta na svijetu. U ljeto 2001.

godine, na vrhuncu moći, samo

nekoliko mjeseci prije no što su

teroristi organizacije Al-Qa’ide

izvršili napade 11. rujna, koji su

isplanirani u Afganistanu, talibani

su naredili nemuslimanima da

nose natpise koji označavaju njihov

status religijske manjine i zahtijevali

od muslimanskih i hinduističkih

žena da se pokrivaju velom. K

tome su vlasti uništile nekoliko

dragocjenih, drevnih kipova Bude

u središnjoj pokrajini Bamiyanu,

dok su ih međunarodne organizacije

neuspješno pokušavale spasiti od

nesretne sudbine.

NATO-snage su vodile skupi i

iscrpljujući rat s talibanima. Ali,

nisu u pitanju samo zapodjenute

bitke i pobunjeničko nasilje protiv

vojnih snaga. Snage islamskog

ekstremizma i vjerske tiranije ostaju

prisutne i osjećaju se po cijeloj

Jedan od dvaju stojeÊih kipova Bude, iz šestog stoljeÊa, urezanih u stijenu u Bamiyanskoj dolini u središnjem Afganistanu. Kip su 2001. godine razorili talibani.

15

je sloboda zaboraviladržavi. Pobunjenici izazivaju požare

u učionicama, spaljuju školske

zgrade plamenom koji su namjerno

zapalili papirom učeničkih školskih

udžbenika i bilježnica. Unakazili

su lice školskog pazitelja, ubijaju

kršćanske humanitarne djelatnike,

bombaši samoubojice nastavljaju

uništavati svoje susjede i ubijaju

ne samo američke vojnike već i

muslimanske civile. Dim religijske

netrpeljivosti koji dopire iz sprženog

mesa, tinjanja zgarišta i spaljenih

udžbenika postao je neizbježan,

utisnut u temelje nacije.

Nije oduvijek bilo tako. Ono što

danas poznajemo kao opustošenu,

propalu državu Afganistan, koja

trpi samo netrpeljive, nekad je bio

dom Amanullah Khana, kralja

Emirata Afganistana od 1919. do

1929. godine. Nadahnut reformama

na zapadu, osobito onima koje

je uspostavio turski vođa Kemal

Ataturk, Amanullah je modernizirao

državu izgrađujući ceste, bolnice

i škole. Znao je da će, želi li da

država napreduje u svijetu koji

se brzo modernizira, žene koje

su do tad bile pokrivene velom i

odijeljene od ostalih, biti potrebne

kao radna snaga, te je stoga uveo

mjere kojima bi to postigao. Godine

1953. general Mohammed Daud

je postao premijer i utemeljio niz

društvenih reformi, a osobito je

bilo važno ukidanje običaja purdah,

koji zahtijeva da se žene skrivaju od

javnosti. Vrlo brzo Kabul su počeli

nazivati “Parizom središnje Azije”

gdje je, kao što Elisabeth Bumiller

opisuje u članku New York Timesa

iz 2009. godine, “postojala relativna

stabilnost do 1960-ih i kratko

doba modernizma i demokratskih

“A koji se ogleda u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj,

blažen će biti u svem djelovanju svome.” .........................................................................................................................................(Jakov 53,5.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.16

reformi. Afganistanske žene su

pohađale Sveučilište u Kabulu i to u

mini suknjama. Posjetitelji, turisti,

hipiji, Indijci, Pakistanci i avanturisti

bili su osupnuti ljepotom gradskih

parkova i snježnim planinskim

vrhuncima koji su okruživali glavni

grad.”

Jedna fotografija iz ovog članka,

koju je načinio William Borders

1977. godine, prikazuje dvije žene

u Kabulu odjevene u zapadnjačku

odjeću i predstavlja dokaz o

vremenu kada su Afganistanci živjeli

u progresivnijem i slobodnijem

društvu. A na toj istoj fotografiji,

sa strane, vrlo je lako previdjeti

drugu ženu skrivenu iza burke,

lica prekrivenog neprozirnim

velom. Poput mini suknji u

Kabulu, ni reforme i slobode koje

su Afganistanci uživali sredinom

prošlog stoljeća, nisu dugo

trajale. Promjene koje su donijeli

Amanullah i Daud ukinute su.

Nekada snošljiv grad u kojemu je

bilo nekoliko tisuća Židova, Kabul

danas ima samo jednu ruševnu

sinagogu koja nije u uporabi,

te samo jednog afganistanskog

Židova, domara sinagoge, Zablona

Simintova, u državi koja broji 30

milijuna stanovnika. Kako je vrijeme

prolazilo Kabul je ozbiljno i uvijek

iznova uništavan brojnim sukobima,

te je izgubio i svoju turističku

privlačnost i svoj nadimak.

Danas Afganistan ubrajamo

među svjetske države s najmanje

slobode. Godine 2009. UNICEF

mu je dao nezavidnu titulu najgore

zemlje u kojoj se možete roditi.

Prema Indeksu percepcije korupcije

Transparency Internationala iz

2010. godine, Afganistan je na 176

mjestu od 178 država, a u Indeksu

propalih država samo je šest država

dobilo lošija mjesta kad je u pitanju

vanjska politika. Iako organizacija

Freedom House ispravno uočava

kako vjerska sloboda nije toliko

loša kao što je bila 2001. kada

su sve nadzirali Talibani, ipak

izjavljuje da je sveukupna sloboda

u Afganistanu sve manja, osobito

zbog parlamentarnih izbora 2010.

godine za koje većina smatra da su

lažirani.

Afganistanski Ustav koji je

usvojila Velika skupština u siječnju

2004. godine imao je namjeru

svojim građanima omogućiti

slobodu vjere i veći osjećaj slobode.

Članak II Ustava izjavljuje da

su “sljedbenici drugih religija

slobodni iskazivati svoju vjeru

i izvršavati svoje vjerske rituale

unutar granica predviđenih

zakonom”. Ova naoko progresivna

izjava gotovo da daje nadu kako

je zakonski sustav doista na strani

progonjenih. Ipak, prva tri članka

SLOBODA ZA SVE

Neslavni propovjednik Terry Jones

17

proglašuju Afganistan islamskom

republikom u kojoj “ni jedan zakon

ne može biti suprotan vjerovanju

i odredbama svete islamske vjere”.

K tome, niti jedna politička

stranka ne može se osnovati ako se

“protivi vjerovanjima i propisima

svete islamske vjere”, a svaki član

afganistanskog Vrhovnog suda ili

treba diplomirati pravo ili imati

obrazovanje iz “islamskog prava”.

Članak 62 ograničuje predsjedavanje

državom na muslimane, a članak

74 kaže kako svaki vladin ministar

mora položiti zakletvu zaklinjući

se da će “podupirati propise svete

islamske vjere”. Možda najveću

strepnju izaziva članak 54 koji

zabranjuje bilo kakve privatne

postupke pri odgoju djece ili

obiteljske “tradicije koje se protive

načelima svete islamske vjere”.

Afganistanski Ustav ne predviđa

čak ni sudsko saslušavanje, koje

čak i kad bi postojalo, s obzirom na

naklonost članova afganistanskog

Vrhovnog suda islamskom pravu,

ne bi ukinulo niti jednu od ovih

kontradiktornih i netolerantnih

mjera.

U Afganistanu ima oko 3000

Sikha, 400 Baha’ia, 100 hindusa

i 8000 kršćana. No, svatko se

mora pitati koliko je bilo tko od

nemuslimanskih Afganistanaca,

kojih prema procjeni ima manje od

1 posto, doista “slobodan iskazivati

svoju vjeru i izvršavati svoje vjerske

običaje”, kako to narodni Ustav jasno

kaže, kada im je zabranjeno vršiti

visoke dužnosti, stvoriti političku

stranku kao opoziciju u islamskoj

državi, ili izvršavati privatne

ceremonije ili kućne običaje koji se

protive islamskim učenjima. K tome,

Freedom House pojašnjava kako

je svaki nemusliman koji pokušava

obraćati na svoju vjeru snažno u

tome obeshrabren i da je “sudskom

odlukom iz 2007. odlučeno kako

je manjinska Baha’i vjera oblik

bogohuljenja koji izvrgava opasnosti

zakonski status te zajednice”.

Ne iznenađuje nas da se

Afganistan pridružuje državama

poput Somalije, Egipta i Rusije na

Listi za promatranje USCIRF-a,

Američke komisije za međunarodnu

vjersku slobodu u državama “koje

zahtijevaju pomno promatranje

zbog naravi i razine kršenja vjerske

slobode u kojima vlasti sudjeluju ili

ih toleriraju”.

U Međunarodnom izvješću

o vjerskoj slobodi (IRFR -

International Religious Freedom

Report) iz 2010. godine koje

je pripremio američki State

Department, i koji je na zahtjev

iznesen pred američkim Kongresom,

stoji da su zajednice hindusa i Sikha

u Afganistanu suočene s preprekama

kad nastoje pribaviti zemljište za

kremiranje, te da su diskriminirani

kada se pokušaju zaposliti u javnim

službama. Učestalo je ometanje

i vrijeđanje tijekom velikih

svetkovina, a zakon o medijima

zabranjuje promicanje bilo koje

religije osim islamske. U drugoj

zanimljivoj kontradiktornosti,

prema IRFR izvješću, pri sudskim

presudama u kojima “ustavni i

kazneni zakon ne nudi rješenje,

kao primjerice kod obraćenja i

bogohuljenja, sudovi su se oslanjali

na svoje tumačenje islamskog

zakona; neka od tih tumačenja su u

sukobu sa zahtjevom za poštivanjem

Opće deklaracije o ljudskim pravima

koju je država potpisala.”

Ovakve situacije uzrokom

su razumljive zabrinutosti za

nemuslimansko stanovništvo u

državi. Nedostatak odgovornosti

vlade i zaštite vjerskih manjina

jedna je od glavnih pritužbi

IRFR-a na Hamid Karzaievu vlast

u Kabulu. Ipak, unatoč izolaciji i

prijetnjama koje trpe manjinske

zajednice, vjerski pritisak koji trpe

afganistanski muslimani može se

smatrati još većim problemom.

Bogohuljenje i obraćenje na

drugu religiju vjerski su zločini

primjenjivi samo na većinske

Sunni muslimane i manjinske

Shia muslimane, te je u tim

slučajevima moguća smrtna kazna

kamenovanjem. IRFR pojašnjava da

iako u Afganistanu “kazneni zakon

ne definira otpadništvo kao zločin,

a Ustav zabranjuje kažnjavanje za

bilo koji zločin koji nije definiran

kaznenim zakonom”, “kazneni

zakon glasi da će strašni zločini,

uključujući otpadništvo, biti

kažnjeni u skladu s Hanafi vjerskim

pravom…. Prelazak s islama na

drugu vjeru smatralo se strašnim

zločinom, pa je stoga potpadalo

pod islamski zakon”. Izvješće se

nastavlja tvrdeći da građani koji su

se obratili s islama na drugu religiju

imaju tri dana da se odreknu svog

obraćenja ili će biti podvrgnuti

smrtnoj kazni kamenovanjem,

te oduzimanjem posjeda, ostale

imovine i poništenjem braka”.

Afganistanski muslimanski

bogohulnici mogu očekivati sličan

postupak, iako se, srećom, kazne

za ove zločine zadnjih godina nisu

izvršavale ni na nacionalnoj niti na

mjesnoj razini.

Kada je smutljivi propovjednik

Terry Jones početkom godine na

Floridi spalio primjerak Kurana,

naišao je na otvorenu paljbu

osuda. Osveta u Afganistanu bila

je razorna. Strani djelatnici UN-a

ubijani su u nizu nasilnih prosvjeda.

I dok je spaljivanje Kurana bilo

žalosno i neoprostivo, djelo

afganistanskih prosvjednika koji su

ubijali nevine djelatnike UN-a, bilo

je još gore.

Afganistan je danas možda

slobodnija zemlja no što je bio

pod vlašću talibana. Njihov Ustav

čudnog izričaja može u teoriji

dopuštati vjersku slobodu diljem

zemlje. No, Afganistan bi morao

pogledati u svoju puno trpeljiviju

prošlost ako se planira nadati

stvaranju sigurne, demokratske i

napredne budućnosti. Stanje vjerske

slobode u Afganistanu za sada je

žalosno.

Martin Surridge je pomoćnik

urednika mrežne stranice neovisnih

vijesti Religious Liberty.TV. Piše iz

Calhouna, Georgia.

“Iscijeli me, Jahve, i bit ću zdrav, spasi me, i bit ću spašen, jer ti si pjesma moja..” ............................................................... (Jeremija 17,14.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.18

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

“Vremena”- napisao je Bob

Dylan – “se mijenjaju”. (“The

Times They Are a-Changin’”.)

Upravo u vrijeme kada je napisao

ove riječi opisujući društvo prije

pola stoljeća, vremena su se

isto tako počela “mijenjati” i u

religijskom svijetu, osobito što se

tiče neprijatelja: reformacijskih

protestanata i rimokatolika.

Negdašnji protivnici, čak i uz

primjenu nasilja, sada, s obje strane

reformacije, traže ujedinjenje svih

prošlih 50 godina i to na način koji

bi njihove ‘očeve’ naveo na plač i

očaj.

S jedne strane, imajući na umu da

Isus želi da kršćani budu jedinstveni

(Ivan 17,20-23), ovo zvuči kao dobra

zamisao; s druge, takva su nastojanja

vidljivo ispunjenje biblijskog

proročanstva koje se tiče događanja

u religijskom svijetu u danima

neposredno prije Isusova povratka.

Tijekom druge polovice prošlog

stoljeća katolici i protestanti su

se kretali sve bliže jedni prema

drugima, a za vladanja pape Ivana

Pavla II. vrlo ubrzano – neke

su se crkve ujedinile, a katolici i

protestanti potpisali su dokumente

koji potvrđuju teološku usklađenost

negda spornih područja.

Primjerice, Rimokatolička je crkva

olakšala anglikancima, uključujući i

anglikanske svećenike, priključivanje

Rimskoj crkvi. Zanimljivo je

da je Rim dopustio oženjenim

anglikanskim svećenicima pristup

svojim redovima, što je potez koji

je neke naveo na pitanje je li Rim

blizu odstupanja od svoje pozicije u

odnosu na ženidbu svećenika.

S druge strane religijske

podjele nalazi se primjer istaknut

ovogodišnjom dijamantnom

godišnjicom Elizabete II. Engleska

je domovina Anglikanske crkve

čiji je poglavar britanski monarh.

Nakon 300 godina dopušteno je, a

ranije je bilo zabranjeno, da se kralj

oženi rimokatolkinjom. To je snažan

znak korjenitih promjena stavova

protestanata i katolika.

Prije samo 25 godina ovo ne bi

moglo biti ni pitanje otvoreno za

raspravu. Danas se takve zabrane

smatraju samo ostacima koji

pripadaju davno prošlom vremenu.

“Tijekom stoljeća” – stoji u

članku o Engleskoj u časopisu

New York Times – “zakonska

diskriminacija katolika malo se

po malo rušila. Zakoni koji su

zabranjivali katolicima da služe

u vojsci, posjeduju ili nasljeđuju

zemlju, glasuju, zauzimaju položaje

u javnim službama ili se pridruže

nekom od ‘učenih zvanja’ odbačeni

su, ostavljajući izloženim samo

propis o zabrani kraljeve ženidbe

Vremena se mijVremena se mi

Clifford Goldstein

19

s katolkinjom, što je većina

katolika smatrala samo ostatkom iz

prošlosti.”

S današnjeg stajališta, ovakav

brak teško da zvuči kao velika stvar.

Oženiti se rimokatolkinjom? Pa što

onda? Ipak, znajući gorku i nasilnu

povijest koja se nalazi iza ove zabrane,

ovo je doista korjenita promjena.

Ako se sjetimo povijesti, kralj

Henrik VIII., nakon žestoke svađe

s Rimom, odvojio se od Rimske

crkve i započeo novu vjeru koja će

biti sigurna u njegovom otočnom

kraljevstvu – Anglikansku crkvu

(Church of England). Slijedila su

stoljeća ispunjena nasiljem između

Rima i anglikanaca. Tijekom

šesnaestog i sedamnaestog stoljeća

e mijenjajujenjajukraljevi i kraljice, neki anglikanci, a

neki katolici, borili su se za krunu,

pa tako i za samu zemlju. Posljedice

ove vjerske i političke svađe bile su

tisuće mrtvih i gorka podjela nacije.

Na kraju je Anglikanska crkva

pobijedila. Nasilje je odavna prestalo

(iako možda postoji u tragovima

u Sjevernoj Irskoj), a katolici su

pretrpjeli marginalizaciju u Britaniji,

barem do nedavno. No, čak i danas

postoji rezidualna nesklonost Rimu.

Iako u odnosu na trenutno stanje

ova predložena promjena izgleda

malena, ona ipak predstavlja

nastojanje na stvaranju praktičnog

jedinstva između protestanata

i katolika, unatoč njihovim

ogromnim teološkim razlikama.

Protestantizam je nastao kao

doslovni protest ne samo protiv

rimskih zloporaba, već u konačnici

kao protest protiv same crkve.

Protestanti su, iako i sami uključeni

u međusobne krvave borbe, ipak bili

ujedinjeni u svom suprotstavljanju

Rimu koji je stotinama godina

proganjao sve disidente. Mnogi

su umrli na lomačama, a tisuće su

nestale u okrutnim ratovima, čemu

povijest bez laskanja svjedoči. Iako

je njihova povijest puno kraća, dva

ili tri stoljeća, protestanti su također

progonili one koji se nisu slagali s

njihovim učenjima. A danas je sve

ovo uvelike zaboravljeno.

Zatim postoji progon kršćana u

različitim muslimanskim zemljama

svijeta koji se događa u naše vrijeme.

Kršćanske se crkve ruše, kršćane

napadaju, a mnogi su ubijeni zbog

svoje vjere.

U nekim dijelovima Indije hindusi

progone kršćane. Neki su ubijeni, a

mnogi su morali pobjeći u prašumu

kako bi sačuvali život i tamo

mjesecima živjeti u najprimitivnijim

uvjetima.

Knjiga Otkrivenja govori o

različitim vjersko-političkim

entitetima (simbolički predstavljenim

zvjerskim silama) koji će se pri kraju

vremena ujediniti u proganjanju

Božjeg naroda. Apostol Ivan u

Otkrivenju kaže kako jedna od tih

zvjerskih sila “povede rat protiv

svetih i …pobijedi” (13,7), a druga

zvjerska sila će pobiti sve one koji ne

budu iskazivali štovanje na politički

prihvatljiv način (redak 15).

Iako je još dosta toga

nerazumljivo, opis u Otkrivenju

pretkazuje ujedinjenje različitih

velikih vjersko-političkih sila koje

će proganjati Božji vjerni narod u

vrijeme neposredno prije Isusova

povratka. Nije moguće znati

točno kako i kada će se sve ovo

dogoditi, no događaji u današnjem

svijetu svjedoče da se biblijsko

proročanstvo ispunjava.

Sam je Isus pretkazao da će Njegov

narod “podvrći mukama i ubijati… i

sav svijet zamrzit će vas zbog mene.”

Ali, dodao je “tko ustraje do konca,

bit će spašen” (Matej 24,9.12).

“Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje,

vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene.” ................................................................................................................................... (Luka 4,18.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.20

Dana 5. listopada 2011. godine

umro je Steven P. Jobs,

56-godišnji suosnivač korporacije

Apple Inc. (ranije Apple Computer).

Njegova je smrt prouzročila takvo

poštovanje kakvo inače slijedi nakon

smrti rock zvijezda ili članova

engleske kraljevske obitelji.

U sjedištu Apple korporacije

u Cupertinou u Californiji, i u

zastupstvima Applea diljem svijeta,

fanovi Applea i ostalih njihovih

proizvoda ostavljali su cvijeće,

poruke, slike i druge stvari u čast

čovjeku kojeg su svi zvali “Steve”.

Steve Jobs: razmiπljanje Steve Jobs: razmiπljanje Mark Kellner

Što bi kršćani mogli naučiti iz

života i smrti Stevea Jobsa? Evo

nekoliko prijedloga.

Prvo, Steve Jobs nije uopće bio

konvencionalna

osoba. Njegov

“osjećaj za modu”,

crna dolčevita i

plave traperice,

nije dolazio iz

časopisa “Esquire”

ili “Gentleman’s

Quarterly”. Njegov menadžerski

stil, koji ga je navodio da se bavi

najsitnijim detaljima u dizajnu

novih proizvoda, mogao je lako

frustrirati one navikle na žurbu.

Čak je i njegova skrb za vlastitu

ostavštinu bila pomalo čudna:

sedam godina prije

smrti, nije mu tada

bilo ni 50 godina,

javio se bivšem

glavnom uredniku

časopisa Times,

Walteru Isaacsonu

u svezi s pisanjem

vlastita životopisa. K tome, gospodin

Jobs je osobno izabrao svoje najbolje

menadžere u Appleu kako bi bio

siguran da će njegova vizija nastaviti

živjeti.

Drugo, Jobs je jednako skrbio

za estetiku kao i za tehnologiju.

Važnost toga je shvatio nakon

predavanja iz kaligrafije kojima je

bio nazočan nakon napuštanja Reed

Collegea u Portlandu u Oregonu.

Spoznaja o tome kako izgled i vrsta

slova utječu na stvaranje konačnog

proizvoda promijenila je njegov

pogled na način kako tehnologija

može i treba biti dostupna ljudima.

Velika je suprotnost između – bez

uvrede, molim vas – Jobsove vizije

i vizije Billa Gatesa, suosnivača

Microsofta. Gates i njegov

tim proizveli su nevjerojatan

software koji se može naći u

gotovo svakom zakutku svijeta.

Ali, Microsoft Word je, iskreno,

samo alat – i to vrlo dobar – za

stvaranje dokumenata za uporabu

u poslovnim uredima. Nasuprot

tome, Appleova aplikacija Pages,

dostupna za Mac računalo i njezine

iPad tablet proizvode, više je

usmjerena na stvaranje stranice

odličnog izgleda. Ustvrdio bih da

su iPad tablet i iPod music player

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

“Vaše je vrijeme ograničeno, stoga, ne gubite ga živeći nečiji tuđi život.”

21

anje jednog piscajednog piscapuno elegantniji u dizajnu i pri

uporabi od njihovih inačica u

Microsoft operativnim sustavima.

Treće, Jobs je znao da su mu

dani odbrojeni. S tim se vrlo

izravno suočio u lipnju 2005.

godine u svom govoru na svečanoj

promociji na Sveučilištu Stanford

u Palo Altou u Californiji. Nakon

otkrivanja da mu je dijagnosticiran

“lječiv” oblik raka gušterače,

rekao je kako je njegova dijagnoza

toliko blizu smrti koliko je on

sam blizu tom trenutku. “Nitko

ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji

žele ići na nebo ne žele umrijeti

da bi tamo došli,” – zamijetio je

gospodin Jobs. “Unatoč tomu smrt

je odredište na koje

svi idemo. Nitko

nikada nije izbjegao

smrti. I tako treba

biti, jer smrt je

najvjerojatnije

jedini i najbolji

izum života. Ona

je uzrokom životne

promjene. Čisti

staro i pravi prostor

za novo. Upravo

sada to novo

ste vi, ali jednoga dana, ne tako

daleko od danas, i vi ćete polako

postajati stari i

nestati. Oprostite

mi što sam tako

dramatičan, ali to je

istina” – rekao je.

Onda je Jobs

iznio vrlo mudru

misao: “Vaše je

vrijeme ograničeno,

stoga, ne gubite ga

živeći nečiji tuđi život.” Izgovarajući

ovo, načinio je paralelu s apostolom

Pavlom, koji je

grupi kršćana na

prostoru današnje

jugozapadne

Turske rekao: “iskorišćujte vrijeme,

jer su ovi dani zli!” (Efežanima

5,16.)

Mora se reći

kako Steve Jobs

nikada nije

javno rekao

da je kršćanin.

U životopisu

na Wikipediji

navodi se

budizam kao

njegova religija. Tako, smatram,

ovdje ne dolikuje nagađati o

njegovim duhovnim odlukama i

konačnoj sudbini. Bog je Jedini koji

znade i Jedini koji odlučuje, kao što

je to Abraham rekao u Postanku

18,25: “Zar da ni Sudac svega svijeta

ne radi pravo?”

Steve Jobs je, s namjerom ili bez

nje, izumio i stavio u prodaju medije

koji su promijenili način na koji

se Evanđelje može propovijedati

i širiti diljem svijeta, kroz tisak,

online, emitiranjem i podcastingom.

Bez obzira na njegovo vjerovanje,

Jobsova dostignuća pomažu pri

širenju kršćanske vjere i poruke

o vječnom životu. Za ovo kršćani

mogu, a po mom mišljenju i trebaju,

biti zahvalni.

“Nitko ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji žele ići na nebo ne žele umrijeti da bi tamo došli,”

“Čudesno nas uslišuješ u pravednosti svojoj, o Bože, spasenje naše, nado svih krajeva svijeta i mora dalekih.” ..................... (Psalam 65,6.)

1955 - 2011

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.22

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

“Naša draga i voljena Brenda

‘otišla je kući, da bude s

Gospodinom’” – svećenik

obavješćuje uplakane vjernike

na njezinu pogrebu. “Njezina je

patnja prestala. Sada je s Bogom i

slavi Isusa.” Površno gledajući, ova

doktrina izgleda “kršćanska” toliko

koliko je papa katolik i rabin Židov.

Tko bi se usudio dvojiti oko ovakvog

zaključka? Brenda je bila čvrsta

vjernica u Isusa Krista. Naravno da

je otišla u nebo, zar ne?

Prije no što odgovorimo na ovo

pitanje, pogledajmo drugu scenu.

Prošlo je mjesec dana otkako je

Brendino beživotno tijelo spušteno

dva metra pod zemlju. Osim

treptanja nekoliko sablasnih svijeća,

soba je u potpunom mraku. Madam

Sophia je spiritistički medij. Tvrdi

kako ima sposobnost komunikacije

s umrlima. Sjedi na udobnoj

crnoj sofi okružena nekolicinom

ožalošćenih rođaka koji ne idu

u crkvu. Zrak je ispunjen jakim

mirisom tamjana. Pun mjesec sja

visoko iznad kuće jezovita izgleda. U

daljini zavija usamljen pas. “Koga da

vam dozovem?” – tiho upita Madam

Sophia.

“Brendu” – nervozno odgovara

njezin muž Ralph. “Nedavno je

umrla, a mi joj želimo postaviti neka

pitanja”.

Iznenada se među njima

pojavljuje duh. “Zdravo Ralph,” –

kaže duh – “što bi želio znati?” I

tako se razvija dug razgovor između

male skupine začuđenih rođaka

i sjajne “onostrane” prikaze koja

izgleda kao Brenda, govori kao

Brenda i ponaša se kao Brenda.

Djeluje li vam ovo neobično? U

–avolja vrata u spiritizam –avolja vrata u spiritizam Steve Wohlberg  stvari, nije, jer su događaji nalik na

ovaj zapravo sve češći.

A sada dobro zapazite. Unatoč

mnogim razlikama u vjerovanju,

postoji jedna temeljna zamisao koja

je zajednička i Brendinom svećeniku

i Madam Sophiji. Oboje vjeruju

da osoba nakon smrti nije doista

mrtva. “Duša” leti na neko drugo

mjesto negdje u svemiru: u raj,

pakao, čistilište, nirvanu ili gdje god.

Otišla je s ovog svijeta u neki drugi.

Živa. Svjesna. I dalje sposobna

komunicirati.

Velika većina ljudskih bića diljem

planeta Zemlje prihvaća zamisao

o besmrtnosti duše, uključujući i

većinu članova najvećih svjetskih

religija: rimokatoličke, protestantske,

islamske, hinduističke, budističke,

wicca (neo-poganske) i spiritističke.

I dok se ova religijska uvjerenja

značajno razlikuju po svom

shvaćanju gdje duše odlaze na dan

svoje smrti, svi vjeruju kako svaka

osoba ima besmrtnu dušu koja ide

nekamo nakon što njihova fizička

tijela umru, te da se takozvana

“komunikacija s umrlima” naziva

spiritizam.

©to je Bog rekaoMolim vas pripazite na svoj

pacemaker (ako ga imate) i

pripremite se za šok: ova je doktrina

zapravo prva laž kojom je đavao

prevario Evu u Edenskom vrtu. Ja ju

nazivam “đavolja vrata u spiritizam”.

“Sa svakoga stabla u vrtu

slobodno jedi” – Bog je rekao

Adamu ubrzo nakon stvaranja – “ali

sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi

jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš,

zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak

2,16.17.) Pažljivo zapazite zadnje

tri riječi: “zacijelo ćeš umrijeti”.

Gospodin nije Adamu rekao da

ako pojede zabranjeni plod “samo

tvoje tijelo će umrijeti”, već mu

je rekao “ti ćeš zacijelo umrijeti”

– a to znači cijela osoba. Bog je

dodao riječ zacijelo zbog posebnog

naglaska. Njegovo je upozorenje

bilo jasno: ako Adam i Eva budu jeli

s pogrešnog stabla, to je to. Oni će

“zasigurno umrijeti”. Riječ umrijeti

znači da će biti mrtvi, a ne da će biti

živi negdje drugdje.

©to je zmija reklaNekoliko redaka kasnije Biblija

izvješćuje da je zmija rekla ženi:

“Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog:

onog dana kad budete s njega jeli

otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao

bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.”

(Postanak 3,4)

Jeste li to primijetili? Zmija je

rekla “ne, nećete umrijeti”, što je

bilo izravno proturječno onome što

je rekao Bog. I najkonzervativniji

biblijski tumači su shvatili da je

zmija bila samo medij preko kojeg

je govorio Sotona. Dakle, tko je

govorio istinu, Bog ili đavao?

Nažalost, Eva je povjerovala zmiji

i pojela plod. Onda je ponudila

i Adamu, pa je i on od njega jeo

(redak 6). Posljedice su bile: grijeh,

bol i smrt za cijelo čovječanstvo. Na

kraju je taj mali čin doveo do smrti

Isusa Krista koja je riješila problem.

Grijeh je ozbiljan.

Uvijek trebamo vjerovati onomu

što Bog kaže.

Nakon što su Adam i Eva sagriješili

Bog im je ponovio svoje upozorenje

da će “zacijelo umrijeti”. Rekao je

Adamu: “U znoju lica svoga kruh

svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne

vratiš, ta iz zemlje uzet si bio, prah si,

u prah ćeš se i vratit” (redak 19).

Ponavljam, Bog nije rekao Adamu

da će se samo njegovo tijelo vratiti u

23

prah, već sam Adam. “Prah (ti) si” –

pojasnio je Bog – “u prah ćeš se (ti)

i vratit”. Riječ ti uključuje Adamovo

cijelo biće.

Kako je Adam naËinjenU Postanku 2,7 Biblija kaže da je

Adam načinjen od praha spojenog

s “dahom života”. Ovaj “dah života”

nije bilo nešto jezivo, izvantjelesno

i razumno, već iskra života koju

je Bog stavio u sve stvoreno,

uključujući i životinje (Postanak

7,21.22; Psalam 104,29.30). Ovaj

spoj praha i daha života učinio je

Adama “živom dušom” (Postanak

2,7). Kod smrti (koja je posljedica

grijeha) “dah života”, nazvan još i

“duh”, koji ljudska bića sada čini

živima, jednostavno se “vrati Bogu

koji ga je dao” (Propovjednik 12,7).

Čovjekova svjesnost se ne nastavlja.

Ona prestaje (Psalam 146,4). To je

Bog rekao.

Po Bibliji je kristalno jasno da

ljudska bića nisu besmrtna. Bog je

taj “koji je jedini besmrtan” (Prva

Timoteju 6,16; kurziv nadodan).

Ljudska bića “traže slavu, čast i

besmrtnost” (Rimljanima 2,7;

kurziv nadodan). Tek će se na dan

uskrsnuća sveti “obući besmrtnošću”

(Prva Korinćanima 15,53). Biblija ne

uči da u trenutku kad osoba umre,

njegova ili njezina besmrtna duša

odleti u vanjski prostor. Naprotiv,

Biblija naučava da će ljudska bića

ponovno živjeti samo nakon što su

uskrsnuti iz mrtvih.

Pa πto onda?Sada dolazi strašni dio. Ako kršćani

vjeruju da njihovi voljeni umrli

nisu doista mrtvi, već negdje žive,

onda su opasno ranjivi na prijevare

demona koji utjelovljuju njihove

mrtve rođake. Ako je, dakle, Brenda

doista otišla u raj, zašto se onda

njezin duh na poziv Madam Sophie

ne bi vratio kako bi komunicirao sa

živima?

Zašto ne bi? Biblija ne odgovara

da se ona ne bi htjela, već da se ne bi

mogla vratiti. “Živi barem znaju da

će umrijeti” – pisao je Salomon – “a

mrtvi na znaju ništa” (Propovjednik

9,5).

Ništa.

Eto zato je komunikacija s

mrtvima nemoguća. David je rekao

“mrtvi… siđu u Podzemlje” (Psalam

115,17). Oni čekaju na “uskrsnuće, u

posljednji dan” (Ivan 11,24; 5,28.29).

A πto je s Novim zavjetom?Čekajte malo! – možda ste pomislili.

Što je s odlomcima poput “otići

iz ovog tijela…ka Gospodinu”

(Druga Korinćanima 5,8)? Što je

s bogatašem i Lazarom (Luka 16),

ili s Isusovim obećanjem što ga je

dao umirućem razbojniku da će s

Njim biti u raju (Luka 23,43)? Ne

poučavaju li ovi tekstovi da vjernici

u trenutku smrti idu u raj?

Ne, ne poučavaju tomu. Ukratko,

kad usporedite Drugu Korinćanima

5, 8 s retkom 4, a onda s Prvom

Korinćanima 15,51-55, postaje

vrlo jasno kako Pavlova izjava

“otići iz ovog tijela” znači kako će

se vjernici “vratiti ka Gospodinu”

na dan uskrsnuća, a ne prije (Prva

Solunjanima 4,17).

Priča o bogatašu i Lazaru bila

je samo usporedba, a ne istinit

događaj, jer kakvo je drugo

objašnjenje moguće dati za Lazarov

uzlazak u “krilo Abrahamovo”?

I konačno, ako iz teksta u

Luki 23,43 uklonite znakove

interpunkcije koji su dodani

stotinama godina nakon pisanja

Novog zavjeta, onda bi Kristovo

obećanje razbojniku na križu bilo:

“Zaista, kažem ti danas [sada], bit

ćeš [u budućnosti] sa mnom u raju”.

Znamo da je Isus upravo to mislio

jer ni On sam toga dana nije otišao

u raj, već u Josipov novi grob (Luka

23,52.53). Nakon uskrsnuća od

mrtvih Krist je rekao Mariji: “ još

nisam uzišao k Ocu” (Ivan 20,17).

Dakle ni sam Isus nije otišao u raj

sve do nakon uskrsnuća.

“Laž će hodati po svijetu dok

istina još obuva svoje čizme” – rekao

je propovjednik Charles Spurgeon.

Prema Bibliji, jedna od tih laži

je i doktrina o besmrtnosti duše.

Da, vrlo je popularna; da, milijuni

tako vjeruju. No, činjenica je da

je ovo učenje prva laž izgovorena

čovječanstvu kroz zmiju u

Edenskom vrtu. Nažalost, Eva je

povjerovala, kao i većina ljudi danas,

uključujući i spiritističke medije

poput Madam Sophie, pa čak i

kršćanske pastore.

Stoga Biblija daje jasno

upozorenje kako je “veliki zmaj,

stara zmija koja se zove đavao –

sotona, zavodnik cijeloga svijeta”

(Otkrivenje 12,9; kurziv nadodan).

–avolja vrataMnoge stare srednjovjekovne crkve

koje još postoje u Engleskoj imaju

jedna posebna vrata izgrađena

sa sjeverne strane koja nazivaju

“đavoljim vratima”. Razlozi ovomu

su različiti, ali je jedno sigurno: ako

vjerujete učenju o besmrtnosti duše,

to vjerovanje vrlo lako može postati

đavoljim vratima u spiritizam

prijevarno vas vodeći kroz

Luciferove legije koje poosobljuju

mrtve ljude (Ponovljeni zakon 18,11;

Job 7,9.10; Otkrivenje 16,14).

Evo mog savjeta: vjerujte onomu

što je Bog rekao Adamu o grijehu i

smrti, te odbijte poziv spiritističkih

medija da stupite kroz đavolja vrata.

“Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.” .................................................................................... (2 Korinćanima 3,17.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.24

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

“»iji si ti učenik?” Kada sam prvi put čuo ovo pitanje koje je postavio pisac i učitelj Dallas

Willard, trgnuo sam se. Ono što mi je tada prošlo kroz glavu bila bi, pretpostavljam, reakcija većine od nas: “Ničiji! Ja nemam učitelja, ja sam svoj čovjek!”

No, bez obzira koliko volimo o sebi misliti kao o nekome tko je “svoj čovjek”, naši obrasci mišljenja, emocionalne reakcije i djelovanje uvelike su proizvod onih koji su na nas utjecali. Od drugih učimo živjeti. Cijelog života smo učenici svojih roditelja, na nas su utjecali omiljeni učitelji, naši prijatelji, oblikovali nas pisci, umjetnici i političari. Ako mislim da sam sebe razvio neovisno, to je možda stoga što me je poučavao netko važan u životu tko tako misli! Takav individualizam je u biti ono što znači biti moderna ili zapadnjačka osoba.

Bez obzira je li ono što od drugih učimo, upijamo ili oponašamo proturječno ili je čak najbolje za nas, ipak je ovaj proces “učeništva za život” neophodan da bismo preživjeli kao pojedinci i kao zajednice. U životu svakoga od nas dođe vrijeme kada, kako bismo uzrasli u osobe koje želimo biti, moramo zastati, prepoznati i procijeniti naše prošle i sadašnje učitelje. Onda moramo načiniti izbor kojeg učitelja želimo slijediti, ali uvijek ćemo imati učitelje. Uvijek smo nečiji učenici.

Bez donošenja ovakve odluke prepuštamo da nama gospodari tko god ili koja god sila to hoće,

plutajući poput splavi na otvorenom moru, nošeni valovljem ili pak rastući poput divljeg izdanka bez donošenja plodova kojima bi naš život mogao uroditi. Jedanput kad ovu stvarnost shvatimo, teško je dokazivati protiv očiglednog: “Ako moram imati učitelja, Bog je bolji izbor nego bilo koji ne-bog.” To stoga što ne-bogovi, po definiciji, imaju potrebu preživjeti, pa stoga imaju i svoj program za naš život. Drugim riječima, odabrati da budemo učenici Božji način je na koji biramo slobodu.

Ponekad je kršćanstvo to ljudima otežavalo. Ostavljen pojednostavljenim načinima na koje je kršćanska duhovnost često bila prikazivana, teško da bi tko bio naveden odabrati Isusa kao glavnog učitelja života, a kršćanstvo kao način života u izobilju. U prvom redu, kršćanstvo je prodavano ljudima prvenstveno kao način da jednog dana dođu na nebo. Ipak, ako biti kršćanin znači samo pitanje života poslije smrti, kršćanstvo postaje profinjen oblik usredotočenosti na sebe pri čemu je netko opsjednut vlastitom vječnom sudbinom, često po cijenu da ne čini što je potrebno za ovaj život. U ovom slučaju bezuvjetno Božje prihvaćanje koje bi trebalo biti početna točka u životu postaje završna crta.

Još jedno pogrešno razumijevanje kršćanske duhovnosti bila je

zamisao da je konačni cilj kršćanske preobrazbe poslušnost. Ali, biblijski Bog ne želi mehanički voditi ljudske živote. Bog stvara osobe s vlastitom voljom, podiže ih da izrastaju u vlastitu osobnost i na vlastiti način pridonose Božjem kraljevstvu. Bog opisan u Bibliji ne može se zamisliti samo kao onaj koji “daje smjernice”, jer su zadnja stvar koju bi Bog htio imati osobe čija poslušnost raste, a srce se umanjuje.

Umjesto toga, konačni je cilj Božjeg odgoja u našem životu da postanemo obuzeti uzvišenim životom kraljevstva, u kojemu ćemo naučiti voljeti sve što je dobro i ispravno i lijepo, tako da nas Bog može pustiti u svemir da činimo što želimo. Stvoreni na Božju sliku mi nismo samo emanacija Božje energije, već smo osobe, kao što je i Bog osoba, obdareni sposobnošću da na svemir utječemo svojom voljom i odlukama, vršeći utjecaj koji nitko drugi ne može izvršiti.

Kad je naš život obuhvaćen u Božjem životu, dobrota, požrtvovnost i strpljivost za nas počinju imati smisla. Učimo živjeti životom u kojemu će ponašanja poput iskazivanja ljubavi prema neprijateljima biti jedina razumna stvar koju ćemo učiniti. Pohlepa, zavist, mržnja i sve što smo naučili od prijašnjih učitelja postat će nevažne. A to je jedina istinska ljudska sloboda.

Mi smo svi sljedbenici. A onih koji žele

vladati našim životom ima mnogo.

Samir Selmanović nudi poziv

da slijedimo, da dobro slijedimo,

dostojnog Učitelja.

Boæja naravBoæja narav

25

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

Unutarnji poriv na zaštitu vlastite

djece jedan je od najjačih nagona

koje ljudi imaju. Mnoštvo je

priča o roditeljima koji su doveli

u opasnost vlastiti život kako bi

zaštitili svoje dijete, a neki čak

dovode u pitanje njihovo pravo da

to čine.

Jedan on značajnih primjera jest

Sara McKinley, osamnaestogodišnja

udovica i majka sina u dojenačkoj

dobi, koja je živjela u Oklahomi.

U prosincu prošle godine ona je

pucala iz vatrenog oružja i usmrtila

provalnika naoružanog nožem.

Dok je muškarac provalnik razbijao

zakračunata vrata pokretnog doma

McKinlejevih, ona je nazvala 911

i pitala je li u redu ako puca u

provalnika u trenutku kad provali

i uđe u njihov dom. “Učinite što

morate učiniti da zaštitite svoju

bebu,” – odgovorio je službenik na

centrali. U trenutku kad je provalnik

ušao, McKinleyeva je pucala u njega.

“Ja to inače ne bih učinila, ali tu je

bio moj sin, morala sam ga zaštititi”

– rekla je McKinleyeva.

Majčinski nagon ne postoji

isključivo kod majki. U ožujku 2010.

godine zvuk ispaljenih metaka na

detroitskim ulicama naveo je Davida

Adamsa da istrči iz svog doma na

terasu ispred kuće, gdje je njegov

trinaestogodišnji mentalno zaostali

sin Joseph sjedio. Stao je između

svojeg sina i osobe koja je pucala, te

je bio pogođen dvama mecima koji

bi inače pogodili Josepha. Pogoci su

bili smrtonosni.

Warren Evans, šef policije u

Detroitu, novinarima je izjavio:

“Mogao je biti pogođen njegov sin,

ali je on izišao da ga spasi.”

Sandra Blackmer Naravno, roditeljska zaštita u

većini slučajeva ne iziskuje tako

drastične mjere. Svakodnevna

zaštita, skrb, odgajanje i ljubav

obuhvaćaju događaje poput

ogrebenih koljena, slomljenih srca,

razbijenih nada i snova. Želja da

svoju djecu zaštitimo od neugodnih

udaraca neizbježnih u ovom svijetu

ponekad nas odvede vrlo daleko.

No, ipak, ono što možemo učiniti

ima granicu. Ponekad je najbolje

ponuditi potporu u molitvi, a

zatim se povući i ostaviti situaciju

u Božjim rukama. Pa čak i tad,

nemogućnost da “poprave situaciju”

uzrok je velike roditeljske boli.

Odakle potječe tako nesebična

ljubav, ljubav koja nagoni roditelje

da bez oklijevanja stave svoj život

na kocku kako bi zaštitili svoju

djecu, ili pak, da njihov teret nose

na srcu kao da je njihov vlastiti?

Većina bi kršćana to nedvojbeno

pripisala svom Stvoritelju na čiju

smo sliku stvoreni; Stvoritelju koji

je Svoj vlastiti život stavio na kocku

i platio konačnu cijenu kako bi nas

spasio za vječnost, ali ne nagonski,

već s punom spoznajom o značenju

svog dolaska na zemlju, života i

smrti za ljudski rod; Bogu koji nam

kaže da sve svoje terete donesemo

Njemu i stavimo ih pred Njegove

noge; Nebeskom Ocu koji osjeća

našu bol i žaluje s nama u našim

tugama. Ovakva ljubav daleko je

iznad ljudske spoznaje, no najbliža

božanskoj jest roditeljska ljubav

spram svoje djece.

Tragično je ipak što Božji karakter

u podizanju svoje djece ne odrazuju

svi roditelji, stoga što živimo u

grješnom svijetu. Neki su, na žalost,

strašno zlouporabili svoj uzvišeni

poziv, ljubav i povjerenje svojih

malenih. No, naš Gospodin i to zna.

U Izaiji 49, 15. i 16. pita se: “Može

li žena zaboravit svoje dojenče, ne

imat sućuti za čedo utrobe svoje?

Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja

zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam

te svoje urezao”.

Svi smo mi Božja djeca, a Njegova

nas Riječ uvjerava u Njegovu ljubav.

Stoga tražimo mudrost od Boga dok

vodimo svoju djecu prema zrelosti i

dalje, te ne zaboravimo da smo, bez

obzira što nam se u životu dogodilo,

uvijek pod sjenkom Njegovih krila.

“Svojim će te krilima zaštititi i pod

njegova ćeš se krila skloniti: vjernost

je njegova štit i obrana”

(Psalam 91,4).

Sandra Blackmer je urednica za

oblikovanje časopisa Adventist

Review.

Izvori:

- http://abclocal.go.com/wabc/firstatfour/story?sec

tion=firstatfour&id=8490359.

- http://www.myfoxdetroit.com/dpp/news/detroit-

man-dies-protecting-son-from-gunfire-100317

- Biblijski navodi iz prijevoda Kršćanske

sadašnjosti

Roditeljska hrabrostRoditeljska hrabrost

“Pomozi nam protiv dušmana, jer ljudska je pomoć ništavna!” ............................................................................................... (Psalam 5,29.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.26

Loma Linda u Kaliforniji,

neslužbenog naziva “najzdraviji

američki grad”, sjajno je svjetlo

onima koji žele život, slobodu i

sreću. Smještena je u podnožju

planina snježnih vrhova istočno od

Los Angelesa. Tu živi 12 000 članova

crkve Adventista sedmog dana u

zajednici idiličnoj u svakom smislu.

Živahni stogodišnjaci hodaju oko

polica vegetarijanskih supermarketa.

Nema trgovina alkoholom, nema

Stanovnici kalifornijskog grada

odupiru se dolasku restorana

McDonald’s.

Nick Allen, dopisnik iz

Los Angelesa, The Daily

Telegraph, izvješće iz

Loma Linde u Kaliforniji.

pušenja na javnim mjestima, a

kofein se smatra zagađivačem.

No, nije sve dobro u ovoj mirnoj

luci holističkog načina života.

Loma Linda treba dobiti svoj prvi

McDonald’s restoran. Nadolazeća

sablast podignutih zlatnih lukova

podiže perje, i krvni tlak, dobrih

građana (“good burgers”) Loma

Linde, koji ga baš i ne vole (not

Lovin’ It!).

Uz to što vjeruju u skori drugi

dolazak Isusa Krista, adventisti, koji

čine polovicu gradskog stanovništva,

kažu da tijelo treba marljivo čuvati.

Vole citirati apostola Pavla: “Zar ne

znate da je vaše tijelo hram Duha

Svetoga?” (Prva Korinćanima 6,19)

U trgovini u Loma Lindi, gdje se

nemasno sojino mlijeko, tofu, svježi

veganski kolač sa sirom i grickalice

od pržene morske trave bore za

mjesto, osjećaji su uzavreli. Judy

Marino, ima 43 godine, adventistica

Zdravlje

27

je koja služi sok od krastavaca

u baru za sokove. Radila je u

McDonald’su u Texasu dok je bila

tinejdžerica. “To je pakao. Nikad

nisam voljela hranu niti način na

koji su je pripremali.”

Judy Gimbel, ima 73 godine,

upravo je kupovala, i složila se s tim.

Kaže: “Ja sam bila u McDonaldsu

samo jedanput i ništa me nije moglo

uvjeriti da opet odem. Zdrav život je

prioritet u adventističkoj zajednici.”

Njezin suprug, koji ima 78 godina,

oftalmološki je kirurg. “Nikada nije

taknuo kofein i još uvijek operira” -

dodala je ona.

Loma Linda, što na španjolskom

znači “lijepi brježuljak”, jedno je

od svjetskih područja na kojima

ljudi najduže žive. Prema studiji iz

2005. godine objavljenoj u časopisu

National Geographic, jedna je od

četiri svjetske “plave zone”, područja

na kojima ljudi duže žive. Sardinija,

Okinawa i Nicoya u Costa Rici su

ostale tri.

Adventisti u Loma Lindi žive

sedam godina dulje od prosječnog

muškarca u Kaliforniji, a žene žive

četiri godine dulje. Općenito je

očekivana duljina života sredina

80-ih. Usporedimo ovo sa samo 65

godina u susjednom San Bernardinu

gdje je oko 1940-ih godina, ironično,

otvoren prvi McDonald’s.

Loma Linda je do sada uspijevala

izbjeći pipcima svjetskog giganta

brze hrane, prije svega zbog broja

adventista. Unatoč tomu, gradsko

je vijeće, u kojemu su svi adventisti,

glasovalo s tri glasa protiv dva i

dopustilo novi “Drive-In”. Oni koji

su glasovali “za” kažu kako posao

mjesnih vlasti nije sprječavanje ljudi

u nečemu što oni žele.

McDonald’s tvrdi kako njihov

jelovnik zadovoljava cijeli

niz prehrambenih potreba.

Glasnogovornik je rekao: “Naša

linija Premium salata može se

naručiti bez mesa. Nudimo također

kriške jabuka, parfe od zobi i

jogurta s voćem, a nudimo i različite

veličine porcija. Vjerujemo da će

novi restoran ponuditi društvenoj

zajednici suvremeno prehrambeno

iskustvo i pomoći ekonomski rast.”

Restoran će biti izgrađen na bivšoj

plantaži naranča, a građevinski

strojevi su već tamo. Nigdje ne

vidimo prosvjednike s plakatima.

Jedan je službenik rekao: “Ovaj je

grad utemeljen na skrbi za zdravlje.

Ljudi su doktori medicine i doktori

filozofije. Oni nisu skloni vezati se

za stvari.”

Umjesto prosvjeda protivnici su

formirali koaliciju Zdrava Loma

Linda. Jedan od njih, doktor Wayne

Dysinger, predsjednik Odjela

preventivne medicine svjetski

poznate ustanove Loma Linda

University Medical Center, rekao je:

“Ovo nema veze s vegetarijanstvom

ili religijom. Mi to vidimo kao

problem javnog zdravlja. Ne želimo

McDonald’s stoga što želimo zdrav

okoliš, a to bi trebalo biti naše

pravo. Ne pokušavamo ustrijeliti

McDonald’s, ne pokušavamo ih

zbrisati s lica zemlje. Samo znamo

da je brza hrana u pravilu nezdrava,

a McDonald’s je simbol brze hrane.

Njihova ponuda hrane vodi do

povišenog kolesterola i srčanih

napadaja. Zamijeniti naranče

McDonald’som i nije baš jako

dobro.”

Dr. Sylvie Wellhausen, ima

45 godina, protivi se dolasku

McDonalds’a i uspoređuje njihovu

ponudu salata sa “stavljanjem 5 mg

vitamina C u cigaretu”.

Darold Retzer, 69-godišnjak,

izvršni je pastor Sveučilišne crkve

u Loma Lindi, koja broji 1900

članova i najveća je adventistička

crkva u Sjevernoj Americi. On nije

ljubitelj hamburgera, ali nastupa

mirno. “Vjerujem da je Bog stvorio

naša tijela, a naša je odgovornost

za njih skrbiti. Mi želimo da ljudi

žive zdravo, ali to je stvar odgoja,

a ne donošenja zakona. Mislim da

je bolje imati što manje zakonskih

odredbi.”

Retzer je rekao kako će možda

navratiti na sladoled u McDonald’s,

ali ne na Big Mac. “Ja sam doživotni

vegetarijanac. Mislim da će njihovo

poslovanje ovdje biti vrlo slabo.”

“Al’ ja ću te iscijeliti, rane ti zaliječiti« – riječ je Jahvina.” ...................................................................................................... (Jeremija 18,10.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.28

Zdravlje

U današnje su vrijeme obitelji

toliko zauzete da se lako

može previdjeti jedan od

važnih događaja dana, a to je

obiteljski objed. Pojavljuju se

zapreke, poput poslovnih obveza,

dječjih izvanškolskih aktivnosti,

televizijskih programa ili poruka na

mobilnom telefonu.

Vrijeme obiteljskog objeda

ne bi trebalo biti samo događaj

pripreme i uzimanja hrane, već i

vrijeme razgovora i međusobne

komunikacije članova obitelji.

Primijeni li ovo, obitelj će uživati

cijeli niz dobrobiti.

Prevencija prekomjerne teæinePrekomjerna težina djece i

tinejdžera postaje sve veći problem,

Gary Hopkinsno jednostavan plan strukturiranih

obiteljskih obroka može pomoći u

borbi protiv ove epidemije. Časopis

The Journal of Nutrition Education

and Behavior proveo je istraživanje

u kojem je otkriveno kako djeca koja

tijekom obroka gledaju televiziju

jedu manje povrća, manje hrane

bogate kalcijem i manje žitarica,

a piju više gaziranih napitaka od

djece koja to ne običavaju činiti.

Istraživanje zaključuje kako običaj

zajedničkih obiteljskih objeda

tijekom tinejdžerskih godina ima

pozitivan i dugotrajan utjecaj na

kakvoću prehrane i obrasce jedenja

u odrasloj dobi.

Časopis koji se bavi tematikom

prekomjerne težine (Obesity)

također izvješćuje kako “navike

zajedničkog obiteljskog vremena

za objedovanje imaju potencijal

bitnog utjecaja na prehranu djece i

mogu biti važan put za prevenciju

debljine. No, promjene u našem

društvu negativno utječu na prigode

za zajedničko obiteljsko objedovanje

… te bi učestalost zajedničkog

obiteljskog objedovanja mogla

opadati.”

Dostupnost brze hrane samo

je jedna od društvenih promjena

koje utječu na prekomjernu težinu

djece. Član obitelji zadužen za

kupnju namirnica treba izbjeći

kupnju i donošenje brze hrane

kako bi se jela u domu za vrijeme

zajedničkog objeda. Brza hrana

uključuje posluživanje prženih

krumpirića i gaziranih napitaka

koji su povezani s prekomjernom

težinom mladeži.

Časopis Journal of Adolescent

Health otkriva kako su učenici koji

29

su izjavili da nikada ne jedu obrok s

obitelji često skloniji prekomjernoj

težini, jedu manje voća, često ne

doručkuju i depresivniji su.

Ovo su jasni dokazi kako su

planirani obiteljski obroci važni u

prevenciji prekomjerne težine.

©kolski uspjehU Americi je proveden program

nazvan EAT (Eating Among

Teens), a proučavao je povezanost

učestalosti obiteljskih objeda i

psihosocijalne dobrobiti mlađih

tinejdžera. Rezultati su pokazali

da su djeca iz obitelji koje su češće

zajedno objedovale imala bolji

školski uspjeh.

Još je jedna studija došla do istih

otkrića – tinejdžeri koji su jeli sa

svojim obiteljima imali su veće

izglede za više ocjene u školi i za

odlazak na sveučilište.

“Istraživanje koje je proveo

časopis Reader’s Digest na više

od 2000 učenika srednje škole

uspoređivalo je školski uspjeh

s karakteristikama obitelji.

Objedovanje s obitelji snažnije

je utjecalo na školski uspjeh od

obiteljskog statusa, naime, jesu li

učenici živjeli s jednim ili s oba

roditelja” – kaže Barbara Mayfield sa

Sveučilišta Perdue.

Prevencija riziËnog ponaπanjaProblemi povezani s rizičnim

ponašanjem poput alkoholizma,

pušenja duhana ili uzimanja droge

briga su svih roditelja na svijetu. Svi

želimo da se naša djeca razvijaju

slobodna od mnogih opasnosti koje

im prijete.

Evo, dakle, neplanirane posljedice

obiteljskih zajedničkih objeda.

Istraživanje koje je u Americi

proveo Council of Economic

Advisors (Odbor ekonomskih

savjetnika) pokazalo je da više

od polovice tinejdžera koji ne

objeduju s roditeljima stupa u

spolne odnose u dobi od 15 ili 16

godina. Ova brojka se smanjuje

na 32 % u obiteljima u kojima

su postojali zajednički obroci.

Tinejdžeri koji imaju zajedničke

obroke s roditeljima manje su

skloni samoubilačkim mislima ili

pokušajima samoubojstva i manje je

vjerojatno da će ikada biti izbačeni

iz škole.

Istraživanje je također pokazalo

kako je objedovanje s obitelji

povezano s manjom uporabom

droga. Journal of Adolescence

izvješćuje da je učestalost obiteljskih

objeda povezana s manjom

uporabom droga, manje krađe i

smanjenim zanimanjem za članstvo

u bandama. A časopis Journal

of Health Psychology navodi da

su obiteljski objedi povezani sa

smanjenom vjerojatnošću uporabe

duhana i alkohola.

Prema studiji koju je provelo

Sveučilište Columbia: “Čudo koje

se događa za vrijeme obiteljskih

objeda nije hrana na stolu već

razgovori oko stola. Obiteljski objedi

se odnose na povezivanje među

članovima obitelji što dovodi do

značajnog porasta socijaliziranog

ponašanja i smanjenja svih vrsta

rizičnog ponašanja.”

Izgradnja vjereDjeca u vrlo ranoj dobi počinju

iz svojih iskustava i odnosa s

roditeljima i ostalim važnim

osobama u njihovu životu oblikovati

svoju sliku o Bogu. Na njih utječe

način na koji ovi odrasli žive svoj

odnos s Bogom.

“Način na koji se odnosimo

jedni prema drugima najvažniji je

duhovni odgoj u životu obitelji” –

kaže Marjorie Thompson, autorica

djela Family The Forming Center

(Obitelj kao središte oblikovanja).

Istraživanje Search Instituta

jednako tako potvrđuje da

događanja u domu, a ne u crkvi,

imaju najvažniji vjerski utjecaj

na djecu koji seže sve do njihove

zrelosti.

Zajedničko vrijeme jela

omogućuje trenutke za povezivanje,

za rasprave ili razgovor o vjeri. Stari

zavjet u knjizi Ponovljeni zakon

(poglavlje 6) kaže da ako svoju

vjeru želimo prenositi dalje tada

ćemo ciljano i promišljeno stvarati

obiteljski ritam i govoriti o svojoj

vjeri.

Zajedničko objedovanje u domu

važno je vrijeme prenošenja životnih

vrijednosti i vjerovanja.

“Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.” ...........................................................................(1 Korinćanima10,31.)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.30

PORUKA iz etera

Jesi li u kondiciji?

Chris Smith

PORUKA iz etera

Isus je staoTito Correa

Ljudi se općenito ne vole

zaustavljati. Naše društvo vidi

zaustavljanje kao gubljenje

vremena. Tko voli stati dok vozi?

Podnosimo li zagušenja u prometu?

Kada je naš mali sin očvrsnuo mislio

sam da će najveći problem biti

naučiti ga da hoda. Međutim, to se

pokazalo kao lagan pothvat. Ono što

je najteže za moju suprugu i mene

bilo je naučiti ga da nas posluša

kada kažemo da se zaustavi. Često

sam znao i jako viknuti da stane, ali

bi on i dalje nastavio svojim putem.

Isus je mnogo hodao među

ljudima, od mjesta do mjesta. Ali on

nije bio poznat po svojemu hodanju,

već po zaustavljanju. Uglavnom ga

je slijedilo veliko mnoštvo ljudi i

tamo gdje bi on zastao stvorila bi

se prometna gužva. Čitamo: “Uputi

se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga

njegovi učenici i silan svijet. Kad se

približi gradskim vratima, gle, upravo

su iznosili mrtvaca, sina jedinca

u majke, majke udovice. Pratilo

ju mnogo naroda iz grada.” (Luka

7) Možete li zamisliti taj prizor?

Mnoštvo iz grada i mnoštvo koje je

slijedilo Isusa. Kakva gužva! A Isus

je ipak stao.

Bog je najviše zainteresiran

za ljude i to je upravo ono što je

potaklo Krista da se zaustavi kojim

god putom išao - ljudi u potrebi.

Pratimo Isusa još jednom, ovoga

puta na putu u Jerihon, jedan od

važnijih gradova onog vremena.

Kod ulaza u grad u prašini kraj puta

sjedi prosjak, slijep, bespomoćan i

zaboravljen. U to je vrijeme tjelesna

nesposobnost značila da svojom

patnjom čovjek plaća za grijehe

svojega oca ili za vlastite grijehe,

tako da bi se teško tko zaustavio i

pomogao.

Slijepi je prosjak toliko dugo bio

kod gradskog ulaza da su mu bili

poznati svi zvukovi ulice. Toga je

dana čuo nešto neobično. Upitao

je što je to i dobio odgovor da

Isus prolazi. On je već čuo za to

ime. Navodno prijatelj grešnika i

siromašnih. Pomislio je da bi Isus

i njemu mogao pomoći. Povikao

je: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi

se!” Ljudi iz mnoštva su pokušali

stišati ga, ali je on bio uporan u

svojim pozivima. I tada se dogodilo.

Nasred uskog prašnjavog puta,

prenapučenog mnoštvom koje se

tiskalo, Isus se zaustavio.

Taj tekst o Isusovu zaustavljanju

na poziv slijepca mnogo mi je

značio u vrijeme kad mi je majka

umrla. Osjećao sam se tako

usamljeno u svojoj žalosti. Dok sam

išao na sprovod oko mene su hodali

ljudi, automobili su prolazili, čuo

se bezbrižan razgovor mnoštva,

smijeh, glazba. Svijet je išao kao da

se ništa nije dogodilo, a u mome

je malom svijetu sve stalo. Za

sve ostale zapravo se ništa i nije

dogodilo. Samo sam ja bio pogođen

teškom tugom i zaustavljen u

pokretu života. Tada sam pomislio

kako u ovakvim situacijama i Isus

obično zastane. Osjetio sam njegovu

ljubav prema meni. Na samome

sprovodu, u trenutku opraštanja

od moje majke, znao sam da je

toga dana Isus stao za mene i dao

mi obećanje da će je jednoga dana

uskrsnuti.

Pogledajmo još jednom što se

događa kada Isus zastane zbog

čovjeka. Posljednja postaja na kraju

njegova djelovanja - Golgota. Isus je

grubo razapet i umire na drvenome

rimskom križu. U agoniji je zbog

toga što su ga od Boga razdvojili

naši grijesi. Jedan od razbojnika

razapetih s njime doživljava

pokajanje i vjerom se predaje Kristu.

Tada Isus opet zastaje zbog čovjeka i

obećava mu vječni život.

Razmislite samo kakve se sve

samo promjene događaju kada Isus

Krist zastane zbog čovjeka u potrebi.

Za njega tada ništa drugo nije važno

samo osoba koja pati. Zamislite

kakva se promjena može dogoditi

i vama kada pozovete Krista da

zastane zbog vas. Oplemenite svoj

duhovni život čvrstom vjerom i

pozovite ga. On će zaustaviti sve, ma

kakva prometna gužva oko njega

nastala ili ma kakav posao radio,

samo da bi vas saslušao i pomogao

kako najbolje može.

31

»asopis za osobnu, obiteljsku i druπtvenu duhovnost utemeljenu na BiblijiOsnivaË:KrπÊanska ad vent is tiËka crkva —

Ad vent isti sedmoga dana u RH,

Zagreb, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77

IzdavaË:CIB Znaci vremena, Prilaz Gjure

DeæeliÊa 77, 10000 Zagreb

(NakladniËki odjel KAC u RH)

Glavni urednik:Dragutin Matak

Prevoditelj:Dobrila Sabo

Lektor:Darko FilËiÊ

Korektor:Darko FilËiÊ

Oblikovanje i priprema:PLStudio d.o.o.

Tisak:Tipomat

Naklada:Ovaj broj je tiskan u 10.000

primjeraka

Cijena ovom broju je 10 kuna

Cijena 4 broja u jednogodiπnjoj

pretplati, s poπtarinom, 40 kuna

Izlazi tromjeseËno

Rukopisi se ne vraÊaju

ISSN 0353-0434UDK 286

Prvi broj Ëasopisa Znaci vremena

na hrvatskom jeziku izaπao je 1910.

godine. Od 1969. godine izlazi

tromjeseËno, a poslije prekida od

nekoliko godina tromjeseËno, pa

sada opet tromjeseËno. Pod istim

nazivom i sa sliËnom tematikom

Ëasopis izlazi na mnogim jezicima

diljem svijeta — na talijanskom,

portugalskom, πpanjolskom,

francuskom, nizozemskom,

njemaËkom (dva izdanja), danskom,

πvedskom, norveπkom, fi nskom,

poljskom, Ëeπkom, ukrajinskom,

grËkom, engleskom (pet izdanja),

arapskom, hebrejskom, kineskom,

korejskom, fi dæi, japanskom...

Urednikov e-mail:dmatak@public.carnet.hr

Nudimo vam tri teËaja:

Biblija nudi odgovore na najvaænija æivotna pitanja Otkuda dolazimo?Kako æivjeti kvalitetnim i sretnim æivotom? Kakva nas buduÊnost oËekuje?

BIBLIJA GOVORIje prvi stupanj a sastoji se od 24 kratke lekcije namijenjen za one koji æele nauËiti osnovne istine Biblije.

CREDO ∑ VJERUJU RANOG KR©ΔANSTVAje drugi stupanj za one koji æele temeljitije i dublje prouËavati Bibliju.

RADOSNA VIJESTje treÊi stupanj koji nudi viπe i πire poznavanje i prouËavanje Biblije na temelju osobnog prouËavanja i praktiËne primjene tih znanja.

NARU»ITE JO© DANAS BESPLATNE LEKCIJE DOPISNE ©KOLENaπa adresa je: Znaci vremena Centar za prouËavanje Biblije Prilaz Gjure DeæeliÊa 75

• Poπtanski pretinac 925 • 10 000 Zagreb • Tel: 01/37 74 283

Godiπte 36, br. 1, god. 2012.

DOK ČITAMO NISMO SAMI!

DOPISNA ZDRAVSTVENA ŠKOLA U 10 LEKCIJANa znanstven, suvremen i našim uvjetima prilagođen način besplatni tečaj u

10 lekcija. Saznajte kako načinom života uvelike smanjiti rizik obolijevanja

od vodećih uzroka smrti u našoj zemlji — srčanog infarkta, moždanog udara i

sedam najraširenijih vrsta raka.

Naša adresa je: Procvat zdravlja P.P. 925, 10001 Zagreb

EMISIJE “MISLI IZ BIBLIJE” U PRIPREMI

ADVENTISTI»KOG RADIJA “GLAS NADE”

SVAKU NEDJELJU U 11.30 sati

REPRIZA PONEDJELJAK U 08.15 sati

FREKVENCIJE »ETIRIJU ODA©ILJA»A:107,1 MHz - Varaædin103,2 MHz - Novi Marof91,4 MHz - Ludbreg93,3 MHz - Ivanec

Pišite nam na adresu: “Misli iz Biblije”, Ivana Milčetića 6, 42000 Varaždin ili misli@adventisti.hr

Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj

Prilaz Gjure Deželića 75, 10000 Zagreb

E-mail adrese: udruga@vjerska-sloboda.hr i dmatak@public.carnet.hr

Telefon i faks 00385 (0)1 3740 530; (0)42 290 795; mobitel (0)98 236 707

IZ OPĆE DEKLARACIJE UJEDINJENIH NARODA O LJUDSKIM PRAVIMA

Članak 18.

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se

mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno

ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim djelovanjem,

bogoslužjem i obredima.

Deklaracija je usvojena na Općoj skupštini UN-a 10. prosinca 1948. godine (rezolucija br. 217 /III/)

„Za tu slobodu

Krist nas je

oslobodio. Budite

postojani i ne

dajte se ponovo

upregnuti u jaram

ropstva.”

(Biblija: Galaćanima 5,1.)

Posjetite internetsku stranicuUdruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj

www.vjerska-sloboda.hrwww.vjerska-sloboda.hr

Udruga za vjersku slobodu Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoju Republici Hrvatskoj

„Uistinu, braćo,

vi ste pozvani na

slobodu! Samo neka

ta sloboda ne bude

izgovor za tijelo,

već ljubavlju služite

jedni drugima.”

(Biblija: Galaćanima 5,13.)