Slovo Gorcina 2013.pdf

35/2013

Slovo Gorina

Slovo Gorina, 35, 2013 3

Orhan Tikvea: Ravnotea ili: Koliko treba da naraste jedno drvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

AKTUELNOSTIEnes Ratkui: Gledajui razbrljanjeni grad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Selim Jaganjac: Zaborav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

O KNJIEVNOSTIAlija Piri: Andrievo razumijevanje umjetnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25Dijana Hadizuki: Umetnute prie u prozi amila Sijaria . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36Lejla ujo: Ponavljanje kao stilski postupak u funkciji iskazivanja traumatinog doivljaja rata u djelima Mustafa Madar Ive Andria i Tespih Miljenka Jergovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41Nedad Dedovi: Mjesto i vrijeme kao kategorije diskursa moi u romanima Mee Selimovia .....48Irma Mari: Muradif ejto fatalni duevni stroj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54

OKRUGLI STO O STECIMA STOLAC 2012. Lejla Naka: Solarni simboli i slova na stecima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63Zijad Halilovi: Nekropola sa stecima na lokalitetu Ravnice u Duboanima, Konjic .......................68Esad Kurtovi: Vlasi i steci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79Adis Zili: Steci na Rotimlji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84Jasmin Hodi: Gdje je natpis monahinje Marte? (Ili: Steci uz vlaku crkvu na Oaniima ponad Stoca) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93

GOST PJESNIKMarko Veovi: Nova kua od starih cigala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .Ferida Durakovi, Srce tame, poezija, Bosanska knjiga Sarajevo 1993. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103Izbor iz poezije Feride Durakovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106

GORINOV PJESNIKBeganoviev Prirunik za levitiranje (Izbor iz kritike) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113Izbor iz poezije Velida Beganovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

STOLAC U VREMENUFadila Kapi: Rekvijem za moju raju koje vie nema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123aban Zahirovi: Stolaki migranti nunost povratka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127

SLOVO O OVJEKUMira Martinovi: Dan u Daorsonu i Boljunim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133

IZ PROLOSTI BiHZijad ehi: Boravak cara Franje Josipa I u Mostaru 3. Juna 1910. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139Friedrich Salomo Krauss: Putovanje u Bosnu i Hercegovinu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149

Sadraj


K ako se nie godina za godinom, tako uvi-am da svaka godina nosi neke godinjice. Htjeli ne htjeli, moramo ih spomenuti, pogoto-vo ako pronaemo suptilnu vezu izmeu samih dogaaja, kojima se broje godine, i ovoga na emu istrajavamo ve, evo, preko etrdeset godina.

Prije nekolike godine, pokuavajui da skre-nem panju na batinu koju nosi Stolac, navodio sam primjer studenata iz Francuske koji ve go-dinama, pa i ove godine, dolaze u Stolac i probaju da mu utisnu neku od predodbi civilizacijskih vrijednosti u ruevine koje slobodno eu po gradu, ili na obale nesvakidanje rijeke Bregave, ureujui male zelene povrine, istei prilaze ri-jeci, oslikavajui ruevne zidine i sl., a da istovre-meno u kapinu zarastaju zidovi mlinica i slinih graevina, koje, evo, prije dvadesetak godina bijahu na svojim nogama.

Ono to danas vidimo razlikuje se od slike prije nekoliko godina. Meutim, ne elim sada o tome, evidentno je ovo to se deava oko nas, ovo to vidimo, htjeli ne htjeli. Ovo me samo ponukalo da potraim razloge onoga to je prije dvadeset godina napravilo pusto od ovog gra-da, pusto u svakom smislu u kojem ivi ovjek, najkrae reeno u fizikom i duhovnom smislu, a ovo dvoje moemo, naravno, razlagati do crvene mirisne rue u avliji opasanoj velikim ubijelje-nim zidovima koji ljeti daju hlad, zimi zatitu od vjetra, i predstavljaju simbol intime i sigurnosti. Naime, injenica je da se ove godine, ba u ovim mjesecima, navrava dvadeset godina otkad su ovaj grad, ovo podruje Hercegovine, morali na-pustiti Bonjaci i pri tome proi razliite golgote, a njihovo dobro osta na vjetrometini, iako je injenica i to da se vratio veliki dio stanovnitva. Od previe injenica nikako da vidimo sutinu!

Zato se morao grad ogoljen od njegovog starosjedilakog stanovnitva, paliti, ruiti, uni-tavati, grditi da gri ne moe biti, zato?! Nije li

dovoljno to su prozori plakali za svojim doma-inima, rue vehnule... Kad posijeemo neku travku, ako ostane korijen, ona ponovo nikne, a ako joj iupamo korijen? Ako se vratimo malo dalje u prolost, vidjet emo da su poznati nam krugovi prisvajali pisce iz bonjakog korpusa, i to ne bilo koje. Zato?! Moemo pretpostaviti da su razlozi isti. Da smo naisto, svaki vegetacijski sloj ima svoje mjesto u jednom biosistemu, i ba ga to ini lijepim, skladnim, savrenim. Ne treba naruavati ravnoteu.

Zato sve ovo nabrajam? Nije bitna ni gra-evina, ni rua, ni neki tamo Mak rei emo evo, sve imamo, i nove narataje itd. Bitan je odnos rei u spram onoga to zovemo kul-tura, kulturna batina, a pravo govorei sve moemo u to svrstati, sve to inimo intencijski, a ne instinktivno, kao ivotinje. Kako u rei da se popravio na odnos spram kulture zato to smo dobili nekolike mlinice, uprije u novom ruhu, jednog novog pisca, tek otkrivena, kako, ako na jednoj izlobi uvenog Behaudina Selmanovia vidim tek desetak posjetilaca, ili na promociji novootkrivenog pjesnika pet, ili etiri nisam siguran posjetioca. Da ne nabrajam, neka se svako nae, nije teko!

ta je to to je krasilo Bosnu i Hercegovinu od najstarijih dana pa do danas, ono to e bilo kome ko doe ovdje upasti u oi? slobodno mogu rei da je to ono danas nazivano raznim ozbiljnim imenima: multikulturalnost, pluralnost, suivot, jedinstvo razliitosti itd., ivot kad svako ivi na nain da je svjestan koliko treba vremena jednom drvetu da postigne punu veliinu i da se drvo na drvo naslanja..., kako bi rekli nai roditelji.

U jednoj bai raste trenja, u blizini nje bre-skva, malo dalje, u oku, iliti kutu, jedna divna smokva, u drugom oku jedan dobar ipak, na ulazu dva trsa loze, bijeli i crni, spleli se u zraku, ine luk; koju voku da uklonimo, da li

Ravnotea ili: Koliko treba da naraste jedno drvo

Orhan Tikvea

Kada drvetu opadaju grane, nek se uvaju oni koji su u njegovom hladu. (Mongolska poslovica)

Slovo Gorina, 35, 2013

Slovo Gorina

6

bi se lahko odluili?! Zar je vrednija voka od jednog naroda?!

Jedno smo svi nauili, jo kao djeca od godi-ne dana, ono kad smo skoro pa prohodali: dok imamo ravnoteu, nekako hodamo, im izgubimo ravnoteu, na zemlji smo. uvajmo ravnoteu, jer zemlja je tvrda!

AKTUELNOSTI


Godinama pratei zbivanja u Stocu i Poite-lju, dva junobosanska bisera iz perspektive bogatstva kulturno-historijskog i prirodnog nasljea, jednu stvar nikako nisam mogao logiki svariti. Zbog ega je Poitelj ekspresno obnovljen, dok graani Stoca godinama posmatraju ruevine puno znaajnih objekata, uvrtenih jo i u spome-niko nasljee, saivljavajui se i opasno navika-vajui na njihov avetinjski strei izgled, pitanje je koje se nametalo samo po sebi. Malo je trebalo pa da jo krenu razmiljati da su ruevine svoje-vrstan imid grada na Bregavi, i da tako treba i da ostane sve do sudnjeg dana.

Misterije, meutim, nema kad je navedena neloginost u pitanju. Kako politika o svemu odluuje predstavicima vlasti oito je bilo lake zavravati poiteljske projekte jer im u tom ivo-pisnom gradiu niko nije solio pamet, sugerirao prioritete, obnoviteljskih programa, davio ih pri-ama ta je vano ta nevano... S tim se politika u Poitelju nije suoavala zbog ega Poitelj ve odavno izgleda kao i ranije, ak i bolje. Jedan broj objekata, koji se nije naao na meti vandala. Ta-koer je obnovljen. Rije je, naravno, o zdanjima koji su zbog zbog zaputenosti i nebrige odavno bili u loem stanju, onima na kojima je do rata bila zdrava jedino ona tabla sa natpisom: Ovaj spomenik kulture je pod zatitom drave.

I dok se Poitelj obnavljao u Stocu su trajale rasprave ije bi porodine grede mogle biti starije, ije bi shodno tome trebalo prije a ije kasnije postavljati, ije, opet, ne bi trebalo ni po koju cijenu, jer u Stocu se prema viim instancama vlasti lobiralo ne samo za prioritete obnove nego, nego u pojedinim sluajevima, i protiv nje, to je specifikum bez pandana, kako u historiji politike tako i neuropsihijatrije.

Suoavajui se sa delikatnim problemom, predstavnici vlasti odluili su se, za njih najbez-bolniju, za Stolac najbolniju varijantu, primjenu oprobanog recepta, koji u Bosni ve dvije decenije uspjeno primjenjuju stranci, zahvaljujui kojem

se figuriraju kao nezamjenjiv igra svih vanih zbivanja. Receptura je jednostavna nee se mi-jeati. Djelovat e i obnavljati u drugim mjestima dok se u gradu na Bregavi dogovore.

I taman kad ovjek moe samo pomisliti da bi se neko barem mogao sjetiti da sve to je u ru-evnom stanju jo treba i konzervirati, pa da grad definitivno svrstamo u muzej na otvorenom, u Stolac se najednom, na veliko iznenaenje, poput kakvog stampeda ulo s obnoviteljskim alatkama. Uslijedio je opi, iznenadni napad na brojne objekte, sa svih strana. Prvo s krampa-ma, lopatama, kosoriima, sjekirama, potom sa sofisticiranijim alatkama poput mistrija, dlijeta, builica... Na meti obnovitelja nali su se Stari grad, potom mlinice, mostovi, ak i Musafirha-na. Puno toga se ve uradilo, i puno je drugaije prohodati do Kukavca, do Begovine, a lijepo je i vidjeti, to jest jest.

Enes Ratkui

Gledajui razbrljanjeni gradZavist unitava dobra djela kao to vatra unitava drva.

Hadis poslanika Muhammeda a.s.


Slovo Gorina

10

alu na stranu, poslovi napreduju toliko efikasno i brzo da bi ak i mnoge umorne oi uskoro mogle prisjetiti se sjedeljki u nekadanjoj Katangi, preko puta prodavnice Huse Prndelja na oku. Zgrada odnosno objekat Musafirhane, u kojoj se, za nas koji pamtimo due, nalazila ta birtija udnog naziva, mesara, knjiara, s druge strane i hodin stan sa lijepom avlijom, pokazuje konture. Da budem jasniji mlaim generacijama, rije je o zgradi, koja se obnavlja blizu Beredine kafe-sla-stiarne, objektu preko puta Katolikog duhovnog centra koji se, bez obzira to se mnogi nee sloiti, arhitektonski, ipak, uklopio u kompoziciju arije. Ali, to nita ne govori o novim nego, naprotiv, o starim neimarima?!

Zaista je Emir Buzaljko bio vrstan arhitek-ta. Njegov istanan osjeaj, osjeaj za kreaciju prostora, bio je svojevrsna sublimacija unutarnje intelektualno-umjetnike multidisciplinarnosti, jer on je bio ne samo arhitekta nego i muziar, pjesnik, kolumnista... Stiem utisak da se njegova vizija arije, koju je uprkos relativno kratkom zemaljskom bivstvovanju, na vrijeme pretoio u graevine, bez obzira na aspiracije nevidlji-vo respektira. ak i kad se gradi iz inata, valja se uklapati u njegovu projekciju izgleda arije. Tako mi se uistinu ini, i zaista bi zbog sjeanja na njega valjalo obnoviti Staru tepu (nekadanju cvjearu), jer ona bi pored Musafirhane i okolnih objekata bila svojevrstan peat tog kontinuiteta oplemenjenog novitetima modernog doba.

Kad sve rezimiramo, obnova Starog grada je, ipak, nekako najupeatljivija. Moja viedecenij-ska ivotna realacija Stolac Oanjii daje mi za pravo da to kaem. Tek sada, kad se zaustavim na gornjoj krivini, a zaustavim se esto, u pravom smislu vidim Stari grad. I ne samo ja! Mnogi sve ee izlaze na gornju krivinu prema Oanjiima da vlastitim oima vide ono to im je decenijama bilo uskraeno. Zidine grada su konano otkri-vene, razbrljanjene, osloboene zagrljaja ikare, koja ak ni pogledu ljudskom nije dozvoljavala da se ustremi u njihovom pravcu.

I sad, kad zastanem na tom vidikovcu, pa pogledam u Stari grad, pa u zgradu Opin-skog komiteta SK, tek sutinski shvatam smisao one uvene izreke U tuem malu mala nema. Nekad, poslije Drugog Svijetskog rata u eufori-nom zanosu i uvjerenju da blistava budunost

trai beskompromisan obraun sa prolou, nova vlast je krenula izgraditi zgradu opinskog Vrhovnog taba odakle e se rukovoditi daljim projekcijama budunosti. Dopao im se kamen sa Starog grada, pa su ga odluili uzeti iz dva razlo-ga. Prvo, bit e im znatno lake nego ga iz kakvog kamenoloma vaditi i obraivati. Uz to, kameno-lom na Golom otoku tada nije bio ni u fazi pro-jektnog zadatka. I drugo, istovremeno e laganim ruenjem zidina jedne stare tvrave krenuti u odluan obraun s dekadentnom prolosti.

Tako je kamen sa Starog grada krenuo prema gradilitima. Bakar, gdje je zavrio, nije se prialo. Sve se, naravno, odvijalo u okviru generalne ideje vane figure tadanje vlasti, koja je iznijela prijed-log da se cijelo brdo na kojem je podignut Stari grad, ukloni s dvije-tri omladinske radne akcije, a na ledini koja bi se ukazala podiu nove zgrade.

I eto sad, nakon toliko vremena, Stari grad se obnavlja, a niko se ba nije sjetio da zgradu Opinskog komiteta uvrsti u spomeniko naslje-e, iako ona strukturalno nosi dio tog nasljea... Naravno, u svojim zidovima, koji nepokolebljivo stoje, otkrivajui zapravo postojanost slavne pro-losti i prolaznost svega to je u zgradu ugraeno od detalja, koji prethodno nisu opljakani. Ba niega, ni japije ni ormara, ak ni teke eljezne kase sa povjerljivim informacijama iz domena po-litiko-bezbjedonosnih procjena o osobama, koje bi u sluaju ugroavanja socijalistikog drutva, trebalo ukloniti.

Prirodno, zanimalo me kako je do svega dolo. Kau, Federalno ministarstvo kulture aktiviralo nekakav stari projekat, projekat je, opet, povukao lovu iz evropskih fondova, i to je biva sva mu-drost itave prie. Takvo objanjenje mi se nije doimalo ba uvjerljivim, bez obzira na injeni-cu to je ministar Stoanin, i to bi bi svako na takvom mjestu po nekoj logici stvari uinio isto. Ali, eto, izgleda da je ba tako.

I umjesto da bezrezervno iskau zadovolj-stvo zbog takvog projekta, u ariji jedni potiho kalkulantski hvale ministra, da svak ne uje, drugi se iznutra glou jer im se razvoj zbivanja ne uklapa u koncepciju kontinuiteta prezentacije cr-njaka. A izmaknemo li se iz takvih stanja, jer je jadno i alosno i jedno i drugo, ne treba puno pa-meti da bi se zakljuilo: rije je o projektu koji je, iz perspektive obnoviteljskih zahvata iz domena

Slovo Gorina


kulturno-povijesnog nasljea, bez sumnje naj-znaajniji poslijeratni poduhvat u Stocu. Nakon Austrougarskog doraivanja tvrave i njihovog povlaenja iz Bosne, niko o njoj vie nije vodio rauna, zbog ega je ovo uistinu poduhvat vrije-dan najvee panje. U cijeloj prii, naravno, ima i onih drugih koji grozniavo razmiljaju kako mu sve to nekako osporiti, kako javnost ubijediti da to to se pria nije tako.

Sluajui takve prie ovjek se uistinu mora upitati: Zar se ba toliko mora ustrajavati na zlobi, sujeti, ljubomori, tom nemirenju da je neko neto dobro uradio. U redu, ideja o obnovi ve odavno je na papiru, ali kakve koristi ako je papir skupljao prainu u ladici prethodnika aktuelnog ministra, zaboravljen da i postoji. I na koncu, emu uenja i snebivanja?! Koliko mogu da primjetim, ljudima nikako ne ide u glavu kako je raniji ministar, osvijedoeni prijatelj Stoca mogao zaboraviti i na ladicu i na projekat, iako ba u tom nerazumijevanju lei sutina cijelog problema, svih naih zabluda.

Meutim, mjesta za uenje nema, iako je projekat uistinu bio zaboravljen. Nita u cijeloj prii nema ni udno ni odve misteriozno. Samo neupuenima u pravu prirodu politike koja se utemeljila na naim prostorima, koja se u domenu ponaanja nosilaca vlasti opire i najradikalnijim ideolokim promjenama, nije nita jasno, niti e im to ikad biti.

Da skratim, najvea srea za Stolac je da je taj famozni projekat iskoprcao neko ko je sluaj-no bio iz Stoca i to je u cijelom tom poslu bio novajlija, za razliku od svog prethodnika, koji je vlastito ponaanje usklaivao prema posebnim mjerama, vie nego dobro poznavajui prirodu stolakih nesporazuma. Filigranski slijedei liniju nezamjeranja kao generalnu strategiju ministar-skog djelovanja njegov prethodnik se opredijelio za najbezbolnije praktino rjeenje: to moe uraditi danas ostavi za sutra. Na koncu, filozo-fija po kojoj je jutro pametnije od veeri i tako u nedogled, iskljuuje mogunost pogreke, zamje-ranja, neizvjesnosti... Uz to je i najbolji recept za odravanje u fotelji.

Ne treba, naravno, zaboraviti ni to da su politiari starog kova veliinu i imid vanih osoba odravali upravo dranjem projekata u la-dicama, a ne njihovim ad hoc implementacijama.

Ta vrsta trkopia, da se to prije prie poslu, nije bio njihov stil. Realizacija je imala da doe kao posljednji in, kao biber po pilavu, kao in ministrove milosti. Ljudi na takvim pozicijama uobiajeno oekuju i trae da ih se moli i prekli-nje, nakon ega e oni velikoduno i uz veliku medijsku pompu da urade ono to im je zapravo u opisu posla. Ne uje li da neko moljaka i cvili, od realizacije u pravilu nema nita.

Da je iza novog ministra vie ministarskih mandata, da je u politici vjetiji, ko zna da li bi on ladicu otvorio ba tako energino, kako je sada otvorio, bez razmiljanja o moguim impli-kacijama. Tako je to u politici. Doktorat bi se na tu temu mogao napraviti. Da je kojim sluajem odrastao u etnici, u svojoj kui, u ijoj nepo-srednoj blizini drede barem peterica genijala-ca spremni da se bez ikakvog razmiljanja i pret-hodnih priprema prihvate savjetnikih mjesta u Bijeloj kui, a ne kao izbjegliko dijete u mostar-skom naselju Gnojnice, zasigurno bi bio upueniji u sve mogue arijske smradove, samim tim i ta mu je u ovoj ili onoj prilici najbolje initi, a da ga glava ne zaboli.

Mora li u ovoj ariji ba svako da proe kao Huso Leto, iji je maestralni gol iz poluvoleja protiv mostarske Lokomotiove, kakav se rijetko via i na Camp Nou, sa trbina popraen rijeima: I orava koka jedno zrno nae. Zar se u bole-sti ba toliko odmaklo da se ba niiji uspjeh ne moe da podnese. Dokle e odjekivati taj sujetni glas arije, koja ne moe da svari i prihvati da je neko neto uradio, neto to nadilazi abokreinu njenih projekcija i gabarita. Samo da ga zbog ak-tiviranja projekta vie instance jo optue za viak lokalpatriotizma. Samo jo to fali.

Stanje je uistinu morbidno, za nadrealistikih analiza. Ipak, najvanija stvar je da se to milione i neto u eurima skotrljalo u Stolac, jer malo je, kau dobro obavijeteni, nedostajalo da se pare vrate u Brisel, na emu su stranci uz pomo iskusnih domaih snaga moebit i radili. To je, uostalom, logika koja njih oduevljava. Donesu pa odnesu ni prvi ni zadnji put. Da se projekat pod nazivom Nasljee kao most izmeu zajed-nica Rekonstrukcija arhitektonskog nasljea u Stocu Obnova i razvoj ratom razruene zajed-nice, jo neko vrijeme zadrao u ladici, pare bi se bez sumnje vratile u Brisel. Dogodilo bi se ono


Slovo Gorina

12

to se povodom mnogih projekata dogaa da se pare vrate tamo odakle su i dole. Na koncu, tako se najlake i peru.

Nita se, na sreu, od tih runih solucija nije dogodilo, zbog ega je svaki ovjek kojeg ne pro-imaju morbidni osjeaji, koji ne uiva u under-ground ambijentu, moe biti samo zadovoljan. Na koncu, ako je tabijasuz poput Batana Buzaljka zadovoljan i u stanju je na tu posebnu ehru nabaciti osmjeh, onda je to pouzdan znak da je napravljen dobar posao.

Izreenom treba dodati jednu opasku. Za Elezovia mlinicu valja to hitnije nai rjeenje. I ehre brae Elezovi, pjesnika Muhameda ili Hame, ako nita drugo ono zbog najupeatljivije himne Stocu, i majstora abana (prema CIPSU Ibrahima) su, takoer, vane i treba ih razvedriti. Ne mogu sve mlinice biti obnovljene a da jedino njihova ostane ruevinom, bez valjanih obrazlo-enja. Ovo je apel na sve koji su u ili blizu onih koji se pitaju. Osevabit e se, nema sumnje. Uz-gred definitivno e pomoi uklonjanju preostale crne take od Gornje uprije do Begovine.

Ali, to nije sve?! Uskoro e krenuti obnovitelj-ski radovi u Begovini to e da razgali jo jednu karakteristinu facu ehru Orhana Rizvanbe-govia, koja je jako vana jer ona potencijalne posjetioce doekuje na samom ulazu u Begovinu, dok oslukujui orkestralni lave pasa iz pozadi-ne, vagaju hoe li zakoraiti u prostranu avliju ili se pametnije vratiti. Ljudi s ove strane ne znaju jesu li lovaki ili ovi mutanti, a Bogami ni omilje-nim uzreicama vlasnika: ta se boji nee te, malo ko iskreno vjeruje.

Veoma vano je da se obnoviteljski poduhvati objekata uzvodno uz Bregavu okonaju ba u am-bijentu Begovine, stambenog kompleksa zadiv-ljujue arhitekture. Stocu e to zasigurno vratiti dio nasilno oduzete ljepote, kojom je zraio. A to se uistinu najbolje da primjetiti u dijelu grada uzvodno uz Bregavu, koji je svojevrstan spoj kul-turno-historijskog i prirodnog nasljea.

Neu, meutim, da kitim samo hvalospjeve ovakvom poduhvatu. Ko ih je producirao ne znam, ali Begovska uprija je u ovom obnovi-teljskom zahvatu morala zadrati irinu, na koju smo se navikli. Naravno, ne treba poricati da ono to emo sada dobiti nije njen prvobitni izgled, ali ne treba zaboravljati da je i u tom starom

vaktu ona doraivana, proirivana radi prolaska konjskih zaprega, to se moralo projektno uva-avati. Zahvaljujui takvim doradama, mjerenoj irinom zaprega, autom se moglo preko uprije. Istina, kroz iglene ui, ali moglo, ko je imalo bio vjetiji volanu. A sad, dva imalo kabastija ovjeka se nee moi razminuti, susretnu li se na upriji. Ako Zlatko erkez krene s jedne, amil Harai s druge strane, neko e se morati vratiti, ili e neko nekog morati da baci u Bregavu.

Potovanje autentinosti ne podrazumijeva ignoriranje kontinuiteta, to je u ovom sluaju projektno potpuno zanemareno. Takva logika, na koncu, nema smisla, jer bi navedeni pristup onda podrazumjevao i bitno drugaiju obnovu Starog grada. Njegov autentini izgled jeste njegova izved-ba u vrijeme dolaska Osmanlija, ali to ne znai da bi sve to su kasnije dogradili Austrijanci trebalo sru-iti zarad potovanja tako shvaene originalnosti.

Begovina e zahvaljujui takvom prisupu i krutim poimanjima autentinosti u dobroj mjeri biti izolirana. Nakon ovakve obnove uprije ljudima iz Poplaia, mahale preko Bregave, u pogledu moderne saobraajne komunikacije, blie e biti Masline nego Begovina i Kukavac, to je apsurdno. Samo da se jo neko takvog afiniteta spram autentinosti dokopa kakve dokumentacije da je i sam put od Gornje uprije do Begovine bio puno ui. Onda za stanovnike ovog stambenog kompleksa, Kukavca i Poglea nee biti drugog rjeenja nego da prodaju automobile i nabave konje. Zato sam uvjeren da e se neko rjeenje u tom smislu morati da nae, bilo ono u ponovnoj rekonstrukciji rekonstrukcije ili podizanju kakvog novog prijelaza preko Bregave.

Da zakljuimo, bez obzira na nesporazume, sukobljavanja, sujete, predrasude, tabijate i druge bolesti iz mentalnog domena, fenomeni koji bi u stolakom performansu zbunili i Martina Hajdegera, svima mora biti jasno da ljepotu i rasko grada treba otkriti. Valja udariti i na br-ljane drugih graevina ili brtane, to je, takoer, frekventan pojam kad je rije o imenovanju ove opasne penjaice i parazita. Treba ga dokrajiti sa svakog zida koji valja otkriti, liiti tog opasnog za-grljaja. I to to prije, jer Stolac, da budemo jasniji, nije Brtanik. Isuvie je razloga za njegovo kul-turno-povijesno trajanje, za jo snaniji iskorak u budunost.


Koprena zaboravaZemlja je, moe se rei, tlo koje pamti. Pro-lost nije rukopis pisan grafitnom olovkom pa da se gumicom obrie. Prolost je, kao to je zapisao ameriki pisac Greil Marcus, druga zemlja,nepromjenljiva i nenaseljiva - sauvana je samo u sjeanju.

Koprena zaborava prekrila je desetine, sto-tine imena i djela to su gradila ivo tkanje bh. Kulturnog, zajednikog, komijskog i ljudskog organizma, a diskontinuitet drave se kolorie i kroz zatiranje njenog kulturnog pamenja. Pred naletima talasa mrnje i nacionalistikog drogira-nja osjetila se snana vijavica zaborava. Prisutne su refleksije pesimizma, izgubljenosti, uz osjeaj da je sve to je stvoreno i egzistiralo u decenijama i vjekovima bilo uzaludno i nevano.

Prisutan je, donekle, prezir prema vlastitoj prolosti i njeno brisanje kao da nije ni postojala, bila je opsesija mnogih koji su nali novo politi-ko utoite u aktuelnim konstelacijama odnosa. Pridobiti ih na zaborav i falsifikovanje istorije nije predstavljalo nikakav problem.

Drutva koje se ne sjeaju osuena su na propast. ovjek koji nema izgraen odnos prema prolosti, osoba koja, kao u nekim patolokim sluajevima, potpuno zaboravi svoju prolost, gubi vlastiti identitet.

Svakog nacionalistu progoni vjerovanje da se prolost moe mijenjati, Dord Orvel.

Zadatak historijeHistoriar je savjest vremena o kojem ita i stavlja branu selektivnoj amneziji, ispunjavaju-i obavezu - podsjeajui narod na sve ono to moe da se zaboravi. Na mnoge naine mogua je zloupotreba historije i hronologije. Odavno postoji sklonost da se krupnim i turbulentnim politikim i inim promjenama formira nova kultura sjeanja i neko novo zaboravljanje. Svako interpretira prolost sa ambicijom da na osnovu

te interpretacije konstruie budunost. Od reci-kliranja i uminkavanja historije i konstantnog politikanstva se ne ivi.

Potrebni su pravi odgovori u pravo vrijeme koji razgru svojevrsni kulturoloki autizam po raznim pitanjima u bh drutvu u nedavnoj i dale-koj prolosti.

Pitanje istineIstina je jedan je od roditelja ljudskih radosti. To je svjetlost nad tminama. Traganje za istinom ne poznaje toleranciju lai.

A. Camus je smatrao da je istina vanija od domovine. Istina i pravda bile su za njega vrhovna ivotna naela. A. Einstein propagirao je slino geslo: Duni ste da uvijek kaete istinu, ak i kad drava od vas zahtijeva suprotno.

ovjeanstvo se ogleda u naklonjenosti istini i pravdi. Moda je nekima la bitnija od istine, ali zaboravljaju da je istina monija od lai.Bitna stvar jeste izgradnja korektnog odnosa prema fenomenu istine. To motivira i trasira put teke borbe sa zabludama i strahom od istine, to je cijena koju BiH, kao zemlja i drava, skupo plaa. Postoje mnoge istine o prolosti, a te istine su ipraje kroz koje se historijska istina teko probija.

Ako deset hiljada pasa laje na sjenku, pretvo-rie tu sjenku u stvarnost, kineska poslovica.

Kulturi neistine treba suprotstavljati kulturu istine. Istina se ne moe konstruirati i s njom se ne smije manipulirati. U suprotnom, ugasili se ona, mrkla tama e se kao grmljavina sruiti.

A toga je bilo u krvavim historijskim defile-jima naroda evropskog jugoistoka, u olovnim vaktovima, kada se sijalo sjeme zla, i kada je zov rata, zov tuih teritorija i pljaki, zov krvi i zloi-na bio primamljiviji od svakog drugog izbora.

Bosna je najdublji kazan pakla - Dervi Sui, u djelu Hoda strah.

ZaboravSelim Jaganjac

Patimo jer nam sve nije zajedniko, a nesretni smo jer nam je sve zajedniko. Albert Camus


Slovo Gorina

14

Sadanjost i budunostSa sadanjou valja se nositi, a u tome e se imati uspjeha onoliko koliko ima razumijevanja za prolost i odgovornost za budunost.

Vjekovima je trasiran put dobrog suivota i dobrog komiluka na prostoru BiH. Neophodno je vraanje vrijednosti suivota meu ljudima, na-rodima, da se na pravi nain, prekinuti komijski odnosi u nedavnim apokaliptinim dogaajima, poveu. Apokalipsa (zlo) je stara koliko i svijet i uvijek iznova, nova.

Nema stvarnog suoavanja s prolou ako se vlastita zla politika opravdava veim ili manjim zlom drugih. Brana zlu se gradi u ljudskim glava-ma - tako da se deavanja u nedavnoj prolosti na Balkanu nikada vie ne bi ponovila.

Ponor Jueranji vakat bijae koraanja po minskim poljima omraza i antagonizama, plamteih brani-telja nacionalizama,povampirene velikodravne zloinake etno ideologije, uz pad ljudskog bia u ponore zla i tame. A ratne fanfare, uz svoj zlo-kobni pjev, prekrivale su tamom kriterije svetih knjiga: Talmuda, Jevanelja i Kurana, te Hadisa. I danas, mnoge due progovaraju iz vrtloga tiine.

Vaktovi zlaKonano, koegzistencija je kao jedini oblik, okvir i formula meuljudskog odnosa dostojan ovje-ka i ljudi, priznavanje i uvaavanje, potovanje drugih i smatranje ravnopravnim sebi kao i kom-iluk, susjedstvo, kohabitacija, suivot, multikul-tura, multinacionalnost, multikonfesionalnost, multietninost i multitradicija samo pravilo ponaanja i naina ivota u svijetu.

Ti faktori dobijaju posebnu vrijednost i moral-nu teinu u vaktovima kad niko posta neko, kad zlo postade dobro, a dobro zlo, kad ubiti i oteti postade zakon. U zlim vremenima sve se suno-vraa u ambis, kada iz mraka ljudske zloe nadire mrnja i zlo plazei iz svojih skrivenih sklonita. Kada izlaza vie nema.

Neki bi eljeli da se oslobode zla koje nose na sebi, a opet, ima mnogo onih koji pamte samo tue zlo, zlo koje im je uinjeno, a ne pamte zlo koje su sami uinili. ovjek mora prvo da pobi-jedi sebe, tu stihiju zle volje koja je u njemu, da bi

onda mogao da ini dobro, da bi mogao da stvara istinske duhovne, kulturne i moralne vrijednosti.

PogubaRat je poguba ljudske due- davno je napisao Marin Dri.

U irokoj paleti ljudskih velikih zala, rat je najvee.

U 1941. godini, na evropskom jugoistoku, nad-vijali su se na horizontu oblaci najvee ideoloke konfrontacije 20. stoljea. Pripreme za apokalipsu su bile zavrene. Postrojeni pukovi ekali su zvuk vojnike trube. Ratnu retoriku pratio je govor oruja. Svaki put kada mrnja i rat trijumfuju, poraen je ovjek. Osviao je vakat kolektivnih omraza i meunacionalne histerije.

Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana, Mak Dizdar.

Zavodi se strah, uvodi atmosfera kafkijanske neizvjesnosti. Rat je bio obeano carstvo svaka-kvog oloa,skupljenog s koca i konopca i regruto-vanog za potrebe koncentracionih logora, zatvora i mranih podruma. Rat je stanje u kojem je za sve dobre ljude ivot pakao,u kojem je za sve zle ljude ivot raj.

Nigdje mrnja nije poganija nego u Bosni, Dervi Sui.

Rat poinje mrnjom.Njegove stope su kr-vave. No i metak mogu ubiti nekoliko ljudi, a mrnjom inspirirana la moe odvui pod no milione. Rat i smrt idu vjeno ruku pod ruku.

Arhitekti ratova otrovani su klicom mrnje. U toj bolnici i pacijenti i ljekari su inficirani istom boleu. Slijepi od mrnje, nagovjetavali su sumrak i raanje zla. Ali, to je i trenutak kada ovjek treba biti ovjek. Kada je potrebna borba za svakog ovjeka, a ne za posljednjeg ovjeka.

Ko hoe initi zlo,uvijek e se za to nai ra-zloga, Publije Sir.

Svjedoanstvo istineNizovi godina nadjevenih na nevidljive niti prolaznosti bijahu kolorisani jaucima i suza-ma, ali i bogati primjerima ovjenosti, tole-rancije, pomoi...

Naa re (NR),organ srpske demokratske grupe Osloboenje, iji su lanovi u svojoj veini bili u redovima Drae Mihajlovia u Srbiji, donijela je u vie brojeva pod rubrikom Pre

Slovo Gorina


dvadeset godina niz napisa i objavila vie doku-menata i komentara o dogaajima iz 1941. godine, pa i dalje.

Pod naslovom: Borba protiv ustakih pokolja - reakcija Muslimana i Slovenaca, NR pie:

Iako se u srpskoj, a jo manje u hrvatskoj javnosti, bilo u emigraciji bilo u zemlji, vrlo retko spominje borba koja je odmah, jo 1941 godine, bila poela protiv ustakih pokolja - Naa re eli ovom pri-likom da podvue da je prvi politiki otpor protiv ustakih pokolja doao od strane bosansko-her-cegovakih muslimana. Desetine intelektualaca i graana Sarajeva, na elu sa Mehmed-Ali ef. erimoviem, pred. Ulema Medlisa, dr. air Sikiriem, rek. Vie isl. er.-teol. kole-pod punim potpisom, objavili su svoju rezoluciju 12. okt. 1941 godine u kojoj se objelodanjuje da mnogi katoli-ci, svjesno,za svoja nedjela koja su provedena u posljednje vrijeme,bacaju odgovornost na musli-mane i pretstavljaju sve dogaaje meusobnim razraunavanjem izmeu muslimana i pravoslav-nih. Tako isto miljenje imaju i neki pravoslavni u pogledu odgovornosti muslimana. Kad se stvari, meutim, pravilnije i izblie upoznaju, vidi se da muslimani nijesu krivi. ...banjaluki muslimani ostavili su nam izvanredan dokumenat o svojoj borbenosti i antiustatvu ...

U istoj rezoluciji spominje se i rezolucija ilmije (vjerska muslimanska org.-pr. Ur.) od 14.VIII.41., u kojoj se veli: Osuujemo sve one pojedince muslimane koji su sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i uinili bilo kakvo nasilje.

Naa Re o dranju hercegovakih musli-mana pie:

Mostarska rezolucija Muslimana, izdata 1941, verovatno ujesen, takoe je potpisanana elu sa Hafiz Omer Dabiem, hercegovakim muftijom u miru, Ibrahim Fejiem, Salih Popovcem i drugi-ma. Ova rezolucija je borbenija: Nebrojeni zloini, nepravde, bezakonja i nasil-na prevjeravanja koja su uinjena i koja se ine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugraa-nima, strani su potpuno dui svakog Muslimana koji osuuje ovakva zlodjela ma sa koje strane dolazila.(Naa Re br. 123, od novembra 1961. godine. Adresa:53, Hawthorn Drive, North Harrow, Middlessex, Great Britain.)

Gore navedeno potvruje i Srbin Ugljea Danilo-vi, jedan od voa ustanka u Hercegovini, u svom izvjetaju od 24.IX.1941. pie izmeu ostalog:

Bilo je pojedinih sela i optina gdje su muslima-ni titili svoje komije Srbe i uglavnom u tim mjestima nije bilo pokolja Srba. Ovo su mi mnogi seljaci Srbi priali... (Bosanski pogledi, godina III, april 1962, br. 14, str.193, Zrich, vicarska).

RezolucijaNeposredno nakon proglaenja NDH-a, ve kra-jem ljeta i u jesen 1941. brojni pripadnici graana islamske vjeroispovijesti, poslovni krugovi, inteli-gencija, vjerski slubenici, otvoreno se distancirao od ustake politike progona i istrebljenja srpskog stanovnitva i Jevreja. To je bila znaajna akcija uglednih graana koja se ispoljila u otvorenom protestu protiv faistikog terora.

Prvi takav protest protiv ustakih zloina do-ao je sa Skuptine Udruenja ilmije El Hidaje, odrane u Sarajevu 14.VIII 1941. godine.

Potrebno je posebno akcentovati poznate pro-tuustake rezolucije donesene od septembra do decembra 1941. u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini, Tuzli..., u kojima se javno protestiralo protiv ustakih zloina i osueno sudjelovanje dijela Muslimana u takvim djelima i apeliralo na njih da se klone svakog nasilja. Au-tori i potpisnici ovih rezolucija osudili su ustaku politiku ubijanja, pljake, deportovanja i progona Srba, ogradili se od zloina koje su uinili pojedi-ni Muslimani, protestujui protiv pokuaja da se na njih kao cjelinu svali odgovornost za ustake zloine, iznosei istovremeno i podatke o progo-nima samih Muslimana.

Paralelno sa zloinima ustaa nad srpskim iv-ljem zapoeo je genocid etnika nad Muslimani-ma.Teror koji je izvren u ljeto 1941.,bio je uver-tira u masovne zloine na prostoru jugoistone Bosne i Sandaka, a ubistva i progoni Muslimana potrajali su sve do kraja rata.

Rezolucije su u datim prilikama predstavljale in velike graanske hrabrosti.

Bez odgovora Nakon objavljivanja ovih rezolucija jedna delega-cija Srba, sarajevskih graana, sa lijenicom dr. Marom Kurtovi na elu, dola je kod dr. Asima


Slovo Gorina

16

Musakadia, predsjednika Gradskog fizikata, i izrazila mu zahvalnost u ime srpskog stanovni-tva BiH. Doktor Musakadi je to primio na zna-nje, uz napomenu da sada oekuje od Srba da na isti ili slian nain uzmu u zatitu Muslimane od etnika. Do neke takve akcije, izjave ili rezolucije sa srpske strane nije nikada dolo.

Sluaj dr. emerliaPojedini su bonjaki graani u prvim danima ustakih hapenja i deportiranja u logore svojim autoritetom i ugledom spaavali Srbe, Jevreje i Rome, ali im to sa srpske strane u BiH nikada nije uzvraeno.Vrlo je u tom pogledu ilustrativan sluaj dr. Asima emerlia. On je kao ljekar u Srebrenici svojim uticajem i ugledom spasio oko osamdeset Srba od deportiranja i sigurne smrti. Nakon toga, u avgustu 1941, etnici Jezdimira Dangia, biveg andarmerijskog majora u Tuzli, zauzeli su Srebrenicu i odmah zapoeli sa progo-nima Muslimana. Poloajem i ugledom ljekara i ovjeka koji je mnoge Srbe spasio dr. emerli je uzalud obigravao etnike glaveine i tab da se Muslimani ostave na miru.

Srpski Boi, poetkom januara 1942, u skladu sa tradicijom vezanom za istragu poturica i Gorski vijenac, bio je signal za poetak masov-nog klanja i ubijanja Muslimana. Odlueno je da se i dr. emerli likvidira i zato su odreena trojica od osamdeset koje je on spasio. Tajno ga je na to upozorila ena etnikog komandanta Dangia, iz zahvalnosti to joj je dr. emerli spasio bolesno dijete. Dr. emerli je pobjegao preko Drine u Srbiju, gdje su mu vlasti generala M. Nedia dale utoite, znajui i cijenei ono to je uinio za Srbe.

Zatita RomaMuslimansko je graanstvo u vie mjesta BiH takoer odluno ustalo u zatitu Cigana (Roma) od progona i deportacije. Poseban odbor koji je u tu svrhu osnovan u Sarajevu izradio je opse-nu predstavku u kojoj se dokazivalo da je napad na tzv. bijele Cigane (Arlije) ujedno napad na Muslimane. Predstavka je istovremeno predata ustakim vlastima pa je ustako ministarstvo unutranjih poslova, plaei se daljih protesta Muslimana, naredbom od 30.VIII 1941. obustavilo progon i deportaciju bijelih Cigana iz BiH.

PritisakOsloboenje, 23. mart 2013, Pogledi 43, jasniju sliku vremena, zbivanja po pitanju navedenih re-zolucija. Naime, Ismet Kasumagi, koji je u svom kasnijem ivotu doivio osudu od deset godina robije, svjedoi o Sarajevskoj rezoluciji El-hida-je koju su potpisali najvei alimi i intelektualci muslimana:

Bila je to deklaracija muslimana protiv faizma. Iz Zagreba, tadanjeg centra Nezavisne drave Hrvatske, poruili su da se odustane od deklaracije, da e glave pogubiti. Al se na prijet-nje Zagreba potpisnici ne osvru. Poalju onda iz Zagreba pismo reisu-l-ulemi da potpisnike ubijedi da odustanu od deklaracije. Kae im reisu-l-ulema, stavite mene na prvo mjesto pa da i ja budem ehid! Potom dolazi neki njemaki general u El-hidaju da vidi ko se drznuo da pie protiv faizma. Do-eka ga Mehmed ef. Handi i Kasim ef. Dobraa, Mustafa Mujezinovi i hafiz Mahmut Tralji koji mi je sve ovo ispriao. Nabusiti general, ljut. Pita-ju ga je l za kafu, moda aj? Zamal, ispriae mi hafiz Tralji, ne opsova general. Pita, ko se drznuo pisati deklaraciju. Kae mu Mehmed ef. Handi, znate, generale, da ste doli u najviu duhovnu instituciju muslimana u cijelom NDH-u. Treba da znate da se drimo Uzvienog Kurana! I sa rafe skine Kuran, otvori njegovu stranicu i na njema-kom koji je teno govorio, citira ajet: Ko ubije jednog nevinog, kao da je poubijao cijeli svijet i ko spasi jedno lice, kao da je spasio cijeli svijet! Sad pita general Kasim ef. je si li i ti tog miljenja? Kasim kae da jeste, da je Kuran za muslimane ustav. Mehmed ef. kae generalu da, ako ne vje-ruje, poklanja mu Kuran pa neka njegovi orijen-talisti potvrde. General je potom ustao, vojniki salutirao i otiao bez rijei.

Inicijatori i potpisnici rezolucija bili su naj-ugledniji predstavnici Bonjaka. Naalost, takve akte graanske hrabrosti Bonjaci nisu doekali 50 godina kasnije u agresiji na BiH 1992-1995, kad su bili izloeni bezobzirnom stradanju, etnikom ienju i genocidu.

Kajanje i preispitivanje sopstvenog izbora dolazi kasnije (Maalouf Amin,Poremeenost svijeta, 2009, str. 102, Laguna, 2010. Beograd).

Slovo Gorina


Uzalud je Pilat oprao ruke: to mu se, evo ve dvije hiljade godina, ne priznaje. Savjest nije zarazna bolest da bi bilo dosta oprati od nje ruke.

Zbog istine i protiv zaboravaProlost dugo traje. Potrebno je zaroniti u jo frika sjeanja kada su stranice traginih dogaaja ispisivane jaucima i smru.

Zbog istine i protiv zaborava treba kazivati ivotne istine o jednom narodu od kojih ne smije bjeati, koje se ne smiju nijekati, koje se moraju zapisivati i pohranjene u knjigama ostavljati bu-duim generacijama kao opomenu i amanet.

Vakat odgajanja na zaboravu, negiranju svoje nacije i kulture, poploavao je put u nedavne krvave dogaaje.

Ustvari, na neki nain memorirati za kulturno pamenje jednog naroda koji ne smije sebi do-pustiti luksuz da ne zna ta mu se dogodilo i ta je uinio. Ta amnezija bila bi poguban luksuz, jer je historija esto pisana krvlju, kostima i ko om naih najbliih i najmilijih.

Zloinci imaju mranu sreu, Victor Hugo.Zloin je biblijska kategorija, neto ime su

ljudi uvijek opsjednuti. Na drugoj strani, i civili-zacijska nezrelost balkanskih naroda rezultirala da svoje nesporazume esto rjeavaju iskljuivo ratom. Ratovi su, poput kancera, krvave fleke i usud evropskog jugoistoka. Ti demoni zla, iako se svaki put inilo da su otili u prolost, su ponovo ostavljali iza sebe hareme zatalasanih bijelih ba-luka. Baluci su usklinici pamenja, ali i najbol-niji oiljci bonjake due.

Zemlja je kostima posijana. Tabutima svoje mladosti prekrivena. A, zloini se ne mogu zatr-pati i zaboraviti.

Vakat i historija sloie kockice zla i dobra i njihove aktere na prava mjesta. Zlo uvijek ima po-vratno dejstvo. Ono na kraju samo sebe unitava.

Advokati zloina su paradigma zone sumra-ka. Iz moralne, ljudske perverznosti, ili iz vrlo bijednih interesa, branili su i brane u sutini iste zloine. Svako zlo treba nazvati njegovim pravim imenom.

OpasnostBiH-zemlja gdje se prolost esto pisala krvavim slovima i u kojoj nijedna generacija nije umrla pri-rodnom smru. Njenim ljudima historija je rijetko

donosila mir i jo rjee sreu. A sudbina ljude nikad ne snae sama sami je manjim ili veim dijelom pripreme i omogue, nau. Snose manji ili vei dio odgovornosti to je takva kakva jest. Svi zajedno i svatko napose. Sizif gura kamen kao to bosanskohercegovaki ovjek gura svoju sudbinu.

Vijekovima se stalno lebdjelo na pragu i-vota i po rubu smrti. Prolazio se put svih devet krugova pakla.

Istina oslobaa. Istina boli, ali bol je na. Nema ljubavi bez bola.

Sa puteva sjeanja jo odzvanja miljenje: Bo-njak, mora biti dobar ovjek. Bonjak znai obraz koji se nosi i traje. Nalazei se esto na vratima nestanka i smrti, ipak, ostajao je skroman u trae-nju, irok u davanju. Ostajao je - ovjek!

Neko zapazi da je Bonjak vjekovima izloen Udesu i Trpnji, iji je ivot kao krvavi vor, od-nosno, da je BiH - dennet i dehennem, zemlja zlikovaca i svetaca, zemlja u kojoj i djeca posijede.

Na ovoj historijskoj raskrsnici ne moe se imati popravni ispit. ivot kanjava sve one koji zakasne.

Zaborav je gubljenje identiteta. A drutvo bez identiteta je drutvo krize. Jedan narod ne smije sam sebi pisati vlastite epitafe i nositi na tabutu vlastitog zaborava i nemara!

IIDOKUMENTARNI DIO REZOLUCIJEBosanski Pogledi - nezavisni list muslimana Bosne i Hercegovine u iseljenitvu 1960-1967, iji je izdava i urednik bio Adil Zulfikarpai.

...grupa i pojedinaca u najsudbonosnijim danima bh. historije u Drugom svjetskom ratu re-zolucijama najuglednijih muslimana BiH, koje su bile vjeran odraz stava ogromne veine bh. mu-slimana u tom traginom vremenu i bile predate mjerodavnim vlastima i razdijeljene u formi letka u hiljade komada. (Bosanski Pogledi, asopis za kulturno-socijalne probleme, godina 1, oktobar, novembar, decembar 1955, broj 1).

Bosanski Pogledi, godina VIII, januar-februar 1968, br. 44-45, str: 509-516; Prvi broj Bosanskih Pogleda, izdan u tiskarskom slogu kao asopis, godine 1955. Iz ovog broja preuzete su u faksimilu slijedee dokumentarne stranice


Slovo Gorina

18

61-68: Rezolucije bosansko-hercegovakih mu-slimana iz godine 1941.

SARAJEVSKA REZOLUCIJA OD OKTOBRA 1941. GODINEPotpisani Muslimani razmotrivi teko stanje u kome se danas nalaze Muslimani u BiH i uoivi da se to stanje iz dana u dan pogorava, osjetili su se i kao pripadnici svoje uzviene vjere islama i kao ljudi dunim da konstatuju slijedee injenice i da zatrae lijeka nevoljama u kojima se nalaze.

Stanje Muslimana u BiH je danas vrlo teko. Nee biti pretjerano ako rekne mo da u svojoj povijesti Muslimani ovih krajeva nijesu doivili teih asova. U ovim nastalim neredima strada mirno graanstvo i neduni ljudi; strada na deset-ke hiljada golih ivota i propada sav imetak; sela se pale, stanovnici prisiljeni da bjee i sele, sva-kim danom se zbjegavaju u vee gradove bez igdje ita. Na hiljade siroadi, ostalih bez svojih rodi-telja, vape za pomo i potucaju se traei zatitu. Konstatujui ovo istiemo da ovo nijesu rtve, koje su rodoljubi duni podnijeti za svoju grudu, nego je ovo opi nered, koji se sve vie iri i vodi propasti Muslimana BiH. Pored svakodnevnih vapaja sa raznih strana da se ovome stane na kraj i pored raznih utjeljivih izjava od strane raznih faktora, stanje se ne samo ne popravlja, nego se svakim danom pogorava i ugroava i one krajeve koji nijesu dosada direktno pogoeni istaknutim nevoljama. to je jo najgore, poduzimaju se i poduzimani su od pojedinih vlasti takvi potzi koji samo vie izazivaju otre reakcije pobunjenika, pa je i na taj nain bijedno i nezatieno stanov-nitvo jo vie neduno izloeno stradanjima. Sve ovo podrmava svako uvjerenje u sigurnost i daje povoda da se na temelju samog toka injenica, stvara u irokim slojevima uvjerenje da je ovo sistem koji se smiljeno provodi.

Mnogi katolici, svjesno, za svoja nedjela koja su provedena uposljednje vrijeme, bacaju odgo-vornost na muslimane i predstavljaju sve dogaa-je meusobnim razraunavanjem izmeu musli-mana i pravoslavnih. Tako isto miljenje imaju i neki pravoslavni u pogledu odgovornosti musli-mana. Kad se stvari, meutim, pravilnije i izblie upoznaju, vidi se da muslimani nijesu krivi, i zato oni to nabacivanje najenerginije od sebe odbi-jaju. injenica je to meu poiniteljima raznih

zlodjela ima ljudi i sa muslimanskim imenima, ne moe krivicu i odgovornost bacati na sve musli-mane. Muslimani su se i ranije ograivali od ovih zlo djela koja su provedena, te je i u rezuoluciji na glavnoj godinjoj skuptini organizacije sveuku-pne ilmije, odranoj 14 augusta 1941 uneena i ova taka: Sa bolom u dui i dubokom suuti sjeamo se svih onih nevinih muslimanskih rtava, koje neduno padoe u ovim nemirima,koji se ovih dana mjestimino dogaaju. Osuujemo sve one pojedince muslimane koji su sa svoje strane na-pravili kakav bilo ispad i uinili kakvo bilo nasilje. Konstatujemo da su tako ta mogli uiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, iju ljagu odbijamo sa sebe i od svih muslimana. Pozi-vamo sve muslimane da se u duhu visokih uputa svoje vjere strogo klone ovih zlodjela - i mi sada konstatujemo da je zlodjela mogao uiniti samo olo i kriminalni tipovi, kojih ima u svakoj zajed-nici. Konstatiramo i to da ni oni nisu to od sebe inili dok im nije dato oruje, uniforma, ovlae-nje, a esto puta i naredbe. Stoga ni u kom sluaju za ta zlodjela ne snose muslimani odgovornost, niti su im oni inicijatori. Konstatiramo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane, izrabljivani fes i muslimanska ime-na. Naime, oblaili su nemuslimanima fes, koji je zaveden kao uniforma sve vojske, vrei razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali meusob-no i muslimanskim imenima.

Muslimani nisu nikom spremali ni mislili nikakva zla. Muslimani su i u svojoj

prolosti tolerisali bez razlike sve vjere i nikom nisu zuluma inili. Stoga se ne mogu ni danas muslimani pretstavljati inicijatorima zloina i onim koji ne trpe pravoslavnih i izazivaju sve nerede, kao to to neki namjerno ine.

U ovim tekim prilikama pojavljuju se i netr-peljivosti prema islamu od nekih katolika. To se odraava u pisanju, u privatnim i javnim govori-ma i nejednakom postupku. To se sve pojavljuje pored raznih izjava sa raznih mjesta u kojima se govori o jednakosti i ravnopravnosti obiju vjera. Ove nae konstatacije spremni smo uvijek potvr-diti konkretnim primjerima.

-Nakon ovih konstatacija traimo od svih odgovornih faktora i svih muslimanskih vjerskih i politikih predstavnika, da se zauzmu:

Slovo Gorina


1. Da se zavede stvarna sigurnost ivota, asti, imovine i vjere za sve graane u zemlji, bez ma kakvih razlika;

2. da se nevini svijet stvarno zatiti jaom vojnom obranom:

3. da se ubudue ne dozvoli da se poduzimaju ma kakve akcije koje e po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolie u narodu;

4. da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci koji su poinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez obzira kojoj vjeri pripadali, te da se najstroije kazne, kao i oni koji su ovakva zlodjela nareivali ili za njih dali mogunost;

5. da se onemogui svaka vjerska netrpeljivost i da se najstroije kazne oni koji u ovom pogledu naprave bilo kakav dokazan izgred i

6. da se to prije prui dovoljna materijalna pomo onima koji su neduno postradali u ovim neredima.

U Sarajevu, 12. oktobra 1941. godine.Pored ostalih graana Sarajeva ovu rezoluciju

su vlastoruno podpisali:Mehmed-Ali ef. erimovi, predsjednik

Ulema medlisa, Dr. air ef. Sikiri, rektor Vie islamske eriatsko-teoloke kole, Kasim ef. Dobraa, profesor, Muhamed ef. Pai, direktor erijatske gimnazije, dr. Dervi ef. Korkut, kustos Zemaljskog muzeja, air ef. Mesihovi, lan Ule-ma medlisa, Muhamed ef. Bahtijarevi, lan Ule-ma medlisa, Ibrahim ef. adori, predsjednik vakufskog povjerenitva u Sarajevu i predsjednik Udruenja erijatskih sudija, Mustafa ef. Varea-novi, dematski imam i predsjednik Udruenja dematskih imama, Hafiz Hasib ef. Fazlic, pred-sjednik Muslimanskog udruenja,Tajib ef. Sara-evi, upravitelj Nie okrune medrese, Ahmed ef. Burek, direktor Gazi Husrevbegove medrese, Hadi Mehmed ef. Handi, predsjednik El-Hi-daje, Hafiz Demaludin ef. Hadijahi, imam i hatib Careve damije, Salim ef. Dino, lan Glav-nog odbora Merhameta, H. Mujaga Merhemi, predsjednik Udruenja bivih zemljoposjednika BiH, H. Hafiz Ibrahim ef. Redji, eriatski sudac, Faik ef. Musakadi, predsjednik muslimanskog

udruenja Bratstvo, Ahmed Tuzli, suplent, Hamdija Kapidi, profesor, Mustafa Drljevi, profesor, Nedim Filipovi, suplent, Ahmed Ka-sumovi, profesor, Besim ef. Korkut, profesor, dr. Behaudin Salihagi, sudac, Osman ef. Sokolovi, tajnik Trgovako-obrtnike komore, Hafiz Musta-fa ef. Mujezinovi, nastavnik medrese, Abdulah ef. Foak, upravitelj mekteba, dr. Vejsilaga Biak-i, glavni lijenik OUZR-a i predsjednik drutva El-kame, Fejzulah Hadibajri, Hafiz Muhamed ef. Foak,Ibrahim ef. Prohi, upravitelj mekteba, Asimaga Hadiabanovi, industrijalac, Abdu-lah ef. Muli, uitelj, ing. Asim eremet, narodni zastupnik, Mehmed Kuakuli, trgovac, Uzeiraga Hadihasanovi, bivi senator i trgovac, Hamdi-beg Zulfikarpai, trgovac, Hafiz Omer ef. Mui, profesor, Salem Muharemagi, Hadi Hasanaga Nezirhodi, trgovac, Muhamedaga Kemura, trgovac, Ahmed Tabakovi, trgovac, Fejzaga Had-iabanovi, industrijalac, Edhemaga Biaki, bivi gradonaelnik i direktor Gradske tedionice, Edhem Djulizarevi, obrtnik, Hasanbeg Zulfikar-pai, industrijalac, dr. Asim Musakadi, lije-nik, Nasih ef. Repovac, sudac, dr. Muhamedbeg Kulenovi, predsjednik Sudbenog Stola, Osman ef. Sikiri, sudac, Mehmedbeg Fidahi, sudac, Hafiz Sulejmanbeg Kulenovi, erijatski sudac, Osman ef. Omerhodi, erijatski sudac, Ahmed ef. Selimovi, erijatski sudac, itd.

REZOLUCIJA MUSLIMANA GRADA MOSTARA 1941. GODINEKroz cijelu povijest nae mile domovine Bosne i Hercegovine ne pamte se ovako teki i burni dani i ovako burna vremena kao ova to sada proivljavamo. Ve mjesecima sluamo i gleda-mo, kako gore sela i varoi, kako ginu neduni sinovi ove zemlje, kako se otima tue dobro. Sve nas to natjeruje da se duboko zamislimo i zabri-nemo nad sadanjosti i budunosti ovih napae-nih i nama milih krajeva.

Noeni dubokom vjerom, da tumaimo volju i osjeaje najirih slojeva irom nae ponosne Bosne i Hercegovine smatramo potrebnim da izjavimo i konstatujemo slijedee:

1. Nebrojeni zloini, nepravde, bezakonja i nasilna prevjeravanja koja su uinjena i koja se ine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugraanima, strane su potpuno


Slovo Gorina

20

dui svakog Muslimana. Svaki pravi Musliman, oplemenjen uzvienim propisima Islama,osuuje ovakva zlodjela ma sa koje strane dolazila, jer zna da islamska vjera smatra najteim grijehom ubijanje i muenje nevinih, kao i otimanje tueg dobra, te prevjeravanje pod okolnostima koja iskljuuju slobodnu volju. aka ovih nazovi muslimana koji su se o ovo ogrijeili, samim tim su se ogrijeili o uzviene propise Islama, pa e ih neminovno stii kazna i ljudska pravda.

2. Teka vremena koja se preivljavaju, koja smo niti eljeli niti pripremali, uvukla su u svoj vrtlog i Muslimane, pa je samo iz naeg grada platilo svojim ivotima oko deset nevinih Muslimana, a da njihove ubice, premda se za neke zna, niti su od koga pozvane na odgovornost, niti kanjene. To je trebalo da predstavlja samo poetak i prodor u nae muslimanske redove sa ciljem da se oslabi cijela muslimanska zajednica. Najenerginije osuujemo ubistva i progone Muslimana, pod izlikom srpstva, komunizma, gajretovtine, sokolstva, jereze, jerezatva itd.

3. Sa najveom indignacijom odbijamo od asti i imena muslimanskoga sve ono to nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmee, sa namjerom, da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtjevamo da se priliko vrenja raznih akcija zabrani nemuslimanima noenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanja muslimanskim imenima i slino - to se opetovano i sistematski ini, da bi se imao utisak da to ine Muslimani.

4. Upozorujemo brau Muslimane, da sa svom ozbiljnou razmisle o pravim i intimnim eljama i namjerama mnogih pojedinaca, koji su ili intelektualni zaetnici ili izvrioci raznih zlodjela nad naim sugraanima, a koji ne samo u svojim krugovima ve i skoro javno i bez ustezanja to namjenjuju i nama Muslimanima.

5. Isto tako najenerginije ustajemo protiv svih

onih, koji u svom ogorenju ili iz pljakakih pobuda vre bezrazlone osvete nad nevinim Muslimanima, njihovim enama i djecom, njihovim domovima i selima. Ukoliko se to nastavi, mi im poruujemo da emo im se najodlunije suprostaviti.

6. Brai svim estitim Muslimanima poruujemo, da ive u slozi i ljubavi sa svim svojim sugraanima i komijama, te da su svijesni, da nas u ovim vanrednim tekim vremenima moe spasiti samo naa potpuna sloga i jedinstvo, te vrstina naih redova. Meu estitim Muslimanima moraju se zaboraviti sve ranije razmirice, pa sa vjerom u svemo i pravednost Svemogueg Alaha, vedra ela moemo gledati u nau budunost. Uz bratski mahsuz selam:

Hafiz Omer Dabi, hercegovaki muftija u miru v.r., Ibrahim Ribica, Husein ii, Ibarahim Feji, Hafiz Puzi, Smajo emalovi, Mustafa Pai, Hadi Ibrahim Slipievi, Omer Kalajdi, Dr. Salih Komadina, Sulejman Krpo, Smail Grebo, Smail Duda, Salih Popovac, Ahmed Avdi, air Muratovi, Ahmed Behlilovi, itd. (ovo su imena prvih potpisnika a kasnije je broj potpisni-ka bio daleko vei).

Rezolucija graana Banjaluke od 12. novembra 1941. godine glasi:Jo od poetka osnivanja NDH-a gledamo mi muslimani s najveom zabrinutou kako su ustae i drugi odgovorni i neodgovorni faktori inili najgrublje greke i zloine. Najelementarni-ja prava ovjeka gaena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost ivota i imetka, sloboda vjere i savjeti, prestali su da vae za velik dio naroda ovih kraje-va. Ubijanje sveenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, esto posve nevinih ljudi, ena pa i djece, gonje-nje u masama od kue i iz postelje itavih poro-dica s rokom od jedan do dva asa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljakanje njihove imovine, rue-nje bogomolja esto njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimokatoliku vjeru sve su to injenice koje su zaprepastile svakog estitog i istinitog ovjeka i koje su na nas muslimane ovih krajeva djelovale najneugodnije. Mi nismo

Slovo Gorina


nikada oekivali, a kamoli elili ovakve metode rada i upravljanja u naim krajevima. U naoj burnoj prolosti mi se nismo ni pod najteim prilikama sluili ovakvim sredstvima. Mi smatra-mo da se ovakvo nasilja ne bi smjela vriti ni nad najgorim neprijateljima. Jer, ovo to se kod nas radilo, sumnjamo da bi mu mogli nai primjera u povjesti koga bilo naroda.

Rezultati ovakve politike (ako se uopte ova-kvi postupci mogu nazvati tim imenom) upravo su grozni, to bi mogao oekivati svaki pametan ovjek. Vjerska snoljivost, koja je bila na visini u Bosni i Hercegovini i pored vjerske podvoje-nosti, srozala se je strahovito. Uvrede i izazivanja uzimala su esto takvog maha i prema nama muslimanima, da nas sile na ozbiljno razmilja-nje. Jedan dio katolikih sveenika smatra da je doao njegov as i on ga bez skrupula iskoriuje. Propaganda za pokrtavanjem je uzela takvog maha da podsjea na pansku inkviziciju. Pod njenim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvrena su pokatoliavanja hriana u masama. I tako su oni kojima se do tada poricala svaka gra-anska vrijednost i nacionalna srodnost, postali graanski punopravni samo zato to su formalno primili katoliku vjeru. Ravnopravnost Islama, esto isticana pisanim slovima i izjavama, dovo-di se u pitanje u ivotu i praksi. esto se uju i pogrdne pjesme od strane ustaa katolika, koje vrijeaju osjeaj muslimana i prorie im se ista sudbina kao i hriana.

Jedan dio ustake vojnice, i to ne samo divljih nego i redovnih, vrio je teke ispade i napadaje ne samo prema hrianima nego i prema musli-manima, pa je izazvao u naim redovima zaprepa-enje.Sluaj s groznim ubistvom seoskog hode Edhem ef. Hodia ovdje u Banjoj Luci, usred bolnike avlije i u po dana, straan je primjer razuzdanosti od strane ustae Josipa Babia. I to je najalosnije, ne zna se ni danas da li je zloinac uopte uhapen a kamoli kanjen egzemplarno, kako je to trailo i trai svo banjaluko i ostalo muslimansko stanovnito.

Mi imamo dosta primjera gdje su ustae pod fesovima na glavi pristupale klanju i ubijanju hriana. To je bilo u Bos. Novom, gdje su etiri kamiona ustaa dola iz prijeka pod fesovima, udruili se s muslimanskim oloem i izvrili klanje hriana u masama. Isto se desilo i u Bos.

Kostajnici, gdje su na isti nain i za jedan dan poklano osamstopesdeset dva hriana. I u Kulen Vakufu su to isto radili, i tu se naroito istakao Miroslav Matijevi, ustaa iz Vrtoa. Tu je po-klano oko 950 hriana, to je dalo povoda za osvetu etnika od 6 septembra 1941 godine, kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je platilo glavom 1.365 muslimana (ljudi, ena i djece). Mi znamo sluajno gdje su nekoji ustae katolici udarali na hriane sa povicima: Udri Mujo, dri Haso, nedaj tamo, Meho! ... i slino.

Izazvavi ovako teak sukob izmeu nas mu-slimana i hriana, pozvani smo kao vojnici da taj ustanak uguujemo i da tako ubijamo Srbe i oni nas, pa da se tako meusobno satiremo i istreblju-jemo, ne znajui kada e to prestati ni kakvim e posljedicama uroditi. I tako je ta borba, koju mi nismo izazvali, uzela toliko maha, da su mnoga sela naa popaljena i opljakana, a njihovi stanov-nici: ljudi, ene i djeca lutaju goli i bosi, gladni i edni traei pomoi i zatite od pozvanih i nepo-zvanih, bjeei u nae gradove, koji su ih prepuni i gdje im se pomo teko moe ukazati. Zatita je naeg svijeta po selima posve nedovolj - na osobito u onim krajevima koji su pali pod itali-jansku okupaciju. Tamo talijanska vojska mirno posmatra kako gore muslimanska sela, kao to je to bilo ovih dana po selima kljukog, petrova-kog i sanskog kotara. I to je najgore vinovnici ovih nereda se povlae u pozadinu paradirajui u unoformama, zabavljeni dobrim dijelom oko pljake srpske i jevrejske imovine. To najbolje mi vidimo ovdje u Banja Luci, gdje s s imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i idova napravljen izvor pljake i bogatstva za pojedince, njihove obitelji i prijatelje. Odbijamo s prezirom podmetanje da se mi elimo doepati tue imovine.

Mi se ovim prikljuujemo svakoj naoj akciji, koja ide za istim ciljevima, a naroito akciji sara-jevskih muslimana od 12 oktobra 1941 godine, pa u tu svrhu traimo s njima zajedno:

1. da se to prije zavede stvarna sigurnost ivota, imetka i sloboda vjere za sve stanovnike ove zemlje,

2. da se nevini svijet zatiti jakom vojnom obranom,

3. da se pozovu na sudsku odgovornost svi


Slovo Gorina

22

krivci koji poine kakvo bilo nasilje ili zlodjelo bez razlike na poloaj i na vjeru, kao i oni koji su takva djela nareivali ili pomagali,

4. da se onemogui svaka vjerska netrpeljivost,

5. da se to prije zavede i prui dovoljna materijalna pomo onima koji su nevino postradali u ovim neredima.

Banja Luka, 12 novembra 1941. godine.Hadi Hafiz Mustafa-ef. Nurki, muftija u

penziji, Hafiz Idriz ef. Skoljak, muderis, Hasanbeg Dini, bivi gradonaelnik, Husein Hadi, pri-vatni inovnik, Ago Abazagi, penzioner, Halidbeg Dini, potpredsjednik vakufskog povjerenstva, Dervi Dani, obrtnik, Hamdi ef. Agan, bivi gra-donaelnik, Avdija Hasi, upravni inovnik u pen-ziji, azim Mufti, predsjednik Sloge,erimaga ejvan, predsjednik Fadileta, dr. Asimbeg Kule-novi, primarius Dravne bolnice, Nezir Biberi, lan vakufskog povjerenstva, Ramizbeg Begovi, posjednik, Muharem Ibrahimbegovi, Kemal Hadiomerspahi, profesor i lan vakufskog povjerenstva, dr. Ibarhim Ibrahimpai, dravni odvjetnik, Hamzaga Husedjinovi, bivi gradona-elnik, Mustafa ef. Zuhri, erijatski sudac, Odman ef. Anmi, erijatski sudac, Husein Kapetanovi, uitelj, ing. Devad Gluhbegovi, bankovni inov-nik, Ibrahim Karaselimovi, trgovac, Mehmed Jahi, trgovac, Asim ef. Krajinik, lan vakufskog

povjerenitva, ing. Riza Hadiomerspahi, i-novnik, ing. Muharem Katana, inovnik, Halid Buljina, profesor, Hadi Hafiz Hamid ef. Mufti, imam i muderis, Hadi amil Gui, posjednik, Hafiz Bekir ef. Demirovi, imam, Bedrudin ef. Gui, predsjednik Bratstva, Mustafa ef. Gui, predsjednik Islahijet, Hafiz Izet ef. Mufti, imam, ing. Hakija Belagi, gradonaelnik, ing. Suljaga Salihagi, bivi predsjednik vakufskog Sabora, dr. Asimbeg Dini, advokat, Latif Demirovi, obrtnik, prof. Naim ejvan, Ilijas Omerbegovi, Seid ejvan, ing. Omer Kajtas, nadsavjetnik, dr. Seid Buljina, air Dedi, uitelj, dr. Ali-amil-beg Dini, bivi gradonaelnik, Beir Galijaevi, knjiar, Ibrahimaga Maglajli, Alibeg Gradaevi, posjednik, Salih Djodji, privatni inovnik, Ibra-him Sulji, inovnik, dr. Ihsan Zukanovi, lije-nik, Safet Doroi, uitelj, Sulejman Hadidedi, inovnik, Alija Kapidi, vojni imam, Hamdi ef. Softi, dematski imam, Mehmedbeg Ibrahimbe-govi, posjednik, Dervibeg Kapetanovi, posjed-nik, Osmanbeg Kulenovi, Mujo Guni, trgovac, Abdulah Smaji, inovnik, Hafiz Mehmed ef. Zahirovi, vjerouitelj, Fehimaga Bistri, posjed-nik, Muhamedaga Tabakovi, bivi gradonaelnik, Muharem ef. Mamula, lan vakufskog povjere-nitva, Hadi Dervi Numanovi, obrtnik,Hadi air ef. Kovaevi, posjednik, Mujo Medi, tajnik Bratstva, Edhem Baruija, tajnik Islahijet, Salihaga Vehabovi, trgovac.

O KNjIEVNOSTI


N ema valjda nita prirodnije nego da umjetnika, kakav je Ivo Andri nesporno bio, zanima fenomen i priroda same umjetnosti. Utoliko je lake razumijeti Andrieve pripovi-jetke koje, ne samo da su konstrukti umjetni-kog prosedea ovoga vrsnog stvaraoca, nego su i originalni eseji o nastanku, prirodi i funkciji umjetnosti u ivotu ovjeka, a posebno umjet-nika. Ipak, malo je pripovijedaka koje na ovakav nain prilaze fenomenu umjetnosti. Rije je o tri Andrieve pripovijetke; Most na epi (1925.), Razgovor sa Gojom (1936.) te Aska i vuk (1953.). One su nastajale u razliitim vremenima i fazama pievog razvoja, no imaju zajedniku misiju u pokuaju promiljanja fenomena vjenih pitanja koja ovjek sebi postavlja otkuda umjetnost, ta je njezina svrha i da li je uope ima, te ta je sutina ovjekovog traganja za estetskim? Osim toga, to je prostor gdje se otvara bezbroj drugih pitanja nimalo manje vanih od postavljenih i istovremeno, to je sjajna mogunost za upore-ivaje bezbrojnih odnosa unutar postavljenih pitanja o stvaraocu (autoru), naruiocu (meceni, pokrovitelju), receptoru (recipijentu), i konano, o djelu (umjetnini). Dakle, govorimo o ona etiri inioca to formiraju fenomen umjetnosti i njezin svijet. U okviru pitanja o prirodi umjetnosti, An-dri se ovdje propituje o tome emu umjetnost pa potom u drugom pitanju konstruira genijal-nog umjetnika, a onda prema istom scenariju u narednom kazivanju portretira benevolentnog gospodara ili naruioca umjetnikog djela. Najposlije, zabavie se recepcijom djela koje podlijee diktatu obiaja, mode, i promjenljivog ukusa, i konano, i samim djelom koje po sebi jest ono to jest.

Pitanja o prirodi i porijeklu umjetnostita je umjetnost?Bez obzira na cijelu biblioteku teorijskih i filo-zofskih djela koja se bave fenomenom estetskog i uope problemom umjetnosti, ni danas bez ostatka nismo u stanju odgovoriti na ovo stalno otvoreno pitanje; ta jeste a ta nije umjetnost.

A pretpostavka o postanku umetnosti iz mita i rituala pie Tvrtko Kulenovi je veoma korisna i plodonosna jer preko govora o postanku daje tu-maenje prirode umjetnosti, to je mogue upravo s obzirom na injenicu da su priroda arhainog mita i rituala s jedne, i priroda umetnosti s druge strane, meusobno toliko bliske da ih je praktino nemogue razluiti i razdvojiti.1

Historiari umjetnosti vjeruju kako je umjet-nost stara koliko i postojanje ovjeka, a tome zakljuku domeu niz ilustracija iz prvobitnih izraavanja prahistorijskog ovjeka kakva su peinski crtei i prie, ime podupiru tezu kako je potreba za samoizraavanjem i za opisivanjem i objanjavanjem sveta u kome se ivi pratila (je) u korak potrebu za zadovoljenjem najelementar-nijih ivotnih potreba i nagona.2 Tvrdnju kako umjetnosti potiu iz mita i rituala treba prihvatiti sa rezervom, jer mit moe postati izvoritem nadahnua tek ukoliko prestane biti predmetom vjerovanja, to jest onda kada fantazija moe oko njega zapoeti svoju igru.3 Sukladno takvom stavu namee se logian zakljuak kako se, dakle, umjetnost mogla roditi u teolokom stanju samo utoliko ukoliko je ono u raspadanju. Ovakvo je miljenje posve paradoksalno jer teoloko stanje predstavlja prevagu imaginacije nad razumom, a imaginacija je dakako temeljna umjetniko-va sposobnost, pa se slijedom takvog miljenja moglo pomisliti kako se u toj etapi ovjekovog razvitka morala razvijati umjetnost, to je, naa-lost, ogromna zabluda. Mit, kao arhetipski narativ o postanku i prvinama ljudske zajednice, zapravo je potvrda ovjekove svijesti i sebi i svojoj poziciji u kosmosu kao i svjedoanstvo vlastite potrebe za integralnim razumijevanjem sebe i onoga to ga okruuje. Openito, mitovi nude inicijacijsku priu o postanku svijeta i njegovoj slici u svijesti

1 Tvrtko Kulenovi, Umetnost i komunikacija, Sarajevo, 1983. str. 9.

2 Ibidem, str. 9.3 A. Comte, Discurs preliminairesur l ensemble du

positivisme, 1807. str .297, prema Roger Bastide, Umetnost i drutvo, Zagreb, 1981, str. 29.

Andrievo razumijevanje umjetnostiAlija Piri


Slovo Gorina

26

prvoga ovjeka kao i priu o svim onim fenome-nima (poput ivotinja, biljaka, raznih ljudskih fenomena, pa sve do smrti) bez kojih se ovjekov ivot ne bi mogao osmisliti. Mit je zapravo izraz ovjekove fascinacije prapoetkom. Praktina primjena i funkcija ovih mitova imala je zadovo-ljiti ovjekovu prirodnu znatielju i potrebu za objanjavanjem sebe. Takoer, ona se oituje i u ublaavanju usuda i boli jednostavnim a zadovo-ljavajuim opisivanjem svijeta i ovjekove pozicije u njemu. Ono to nas prvenstveno zanima ovdje svakako je spoznaja kako su u mitu poloeni temelji nauke i umjetnosti kao fenomena koji su prvenstveno upueni na traganje i pronalaenje istine o samoj sutini i prirodi ljudskog bia kao i to da je mitologija nain miljenja i poetskog komuniciranja, naravno prvenstveno na ravni simbolikog pristupa, odnosno, arheolokog tra-enja podteksta i podtekstualnog itanja.

Meutim, nema nikakve sumnje kako su na raznim mjestima i iz razliitih pobuda te na razli-ite naine nastala razliita djela koja sva zajedno kao izraz i oblik osjetilnosti, kao uoblienu osje-tilnost, imenujemo Umjetnou.4 U tome nas zanima sve ono to doprinosi spoznaji apsolutnog duha, ponajprije ono vjeno u umjetnosti, dakle lijepo, ono to je nastalo iz arhajskog mita koji predstavlja prvobitni oblik ovekovog duhovnog odnosa prema svetu, pa prema tome i ovjekovog uenja nad svetom. imi s toga uzvikuje Pje-snici su uenje u svijetu, pokazujui miljenje o umjetnosti koje sugerira upravo to kako je poezija nastala iz uenja nad lijepim. Na taj se nain, samo po sebi estetsko postamentira kao konstanta koja kroz historiju nedvojbeno potvruje da po-stoji neto vjeno. Dakle, nasuprot svim mijena-ma u umjetnosti, ak i danas vjeruju mnogi, kada je horizontalna kultura, kultura znaka, slike, oiglednog, potisnula vertikalnu kulturu smisla slova, tajnovitog dubine...opstaje neto to zove-mo konstanta ili trajno, to se iskazuje na razliite naine i u razliitim oblicima.5 Naalost, i nije tako jer umjetnost je kao i sve postojee prola-zna, promjenljiva, konana a ljudsko vjerovanje u neprevazienu vrijednost lijepoga temeljilo se na religijskom diskursu umjetnosati pri emu je

4 Predrag Finci, Priroda umjetnosti, Zagreb, 2006, str. 9.5 Ibidem, str. 10.

sve ono to ima tu prirodu samo po sebi vje-no lijepo. Danas, u vrijeme individualizirane i subjektivizirane umjetnosti osobni peat kao subjektiviziranje djela naputa bt one umjetnosti koja je teila k univerzalnom zemaljske i nebe-ske vlasti , pri emu se danas umjetnost, barem na Zapadu, doivljava kao dnevna senzacija i gotovo neurotina opsjednutost novim. A opet promjena kazuje o tenji ka konstantnom, koje nije u pepromjenjivosti ovog ili onog djela, nego u neotklonjivom prisustvu estetskog u biu.6

ovjekova ideja o trajnim konstantama i pri-sustvu vjenog u njegovoj umjetnosti posljedica je ovjekove udnje za besmrtnou. Najstarija i najjaa ovjekova emocija jeste strah od smrti, ili bi se to moglo rei i ovako jedno od najbit-nijih ovjekovih odreenja je strah od smrti; ili jo bolje nijedno drugo ivo bie se ne plai nitavila smrti kao ovjek. Neko je davno primi-jetio kako je ovjeku sve dato osim besmrtnosti, a kad bi kakogood jo samo to pribavio postao bi Bog. Moglo bi se povjerovati da je ovjek stvorio svoja najvelianstvenija djela, pa time i umjetnost, upravo iz toga subverzivnog odnosa prema smrti, moglo bi se sasvim bez ostatka rei, kako su ta djela i nastala kao izraz nesmiljene borbe protiv neumitne logike smrti. ovjekova tenja da se smrt osmisli i oznai, da se smrt prevari i uljepa, nije nita drugo do njegova elja za besmrtnou, za nadilaenjem i transcendiranjem smrti. Bijeg od smrti i nije nita nego ovjekova potisnuta elja za besmrtnou. Otuda se vjeruje kako se veliinom i kvalitetom ivota odreuje veliina i smisao smrti, ako joj se pribavi karakter perso-naliteta i digniteta, te ako se taj kritini postu-pak osmisli i kategorijalizira. Takvo ovjekovo nastojanje smrt pretvara u injenicu sa kojom se moe manipulirati, i to je svojevrsno lukavstvo uma kojom se od rtve/objekta pokuava napra-viti subjekt. To je, zapravo, najbolji pokazatelj o-vjekove nezahvalnosti i nezadovoljstva datostima i konanou njegova ivota. Najbolji izraz takvo-ga napora da se od konanoga napravi beskona-no, od smrtnoga besmrtno, predstavljaju monu-mentalni spomenici ljudskim veliinama, poev od egipatskih piramida pa evo sve do dananjih faraona. Recept po kome se moe doskoiti smrti,

6 Ibidem, str. 11.

Slovo Gorina


ili barem boriti se sa njom, Andre Mallraux ime-nuje kao intoksinaciju ivota akcijom, to e rei raditi i samo raditi i ne obazirati se na metafizika pitanja ivota i smrti. Samo ivot ovjeka ispu-njen akcijom ima smisla, odnosno ivot prema njegovom miljenju valja ivjeti a ne propitivati se za njegov smisao. Mirne due bi se u tu ovje-kovu akciju mogla pribrojati i njegova potreba za umjetnikim stvaranjem, pa je umjetnost zapravo antisudbina kako je definira A. Mallraux, jer sve to ovjek stvara slui opiranju i bijegu od smrti i konanosti. Umjetnost je od njenoga nastanka kultura pamenja i kultura svjedoenja dogaaj izmeu jednog zauvijek i promjenljivog sada.7 Na koncu, to ipak znai kako nema konstante u strukturi meuodnosa umjetnosti i postojanja i nema uporita o neprolaznosti onih vrijednosti koje istodobno potvruju sebe i egzistenciju bia. No, o tome e jo biti rijei.

Govorei o lijepim umjetnostima, Roger Bastide e skoro pjesniki uzviknuti kako su one velika arobnica, krotiteljica du, utoliko to ine drutvenim ono to je najosobnije u ovjeku; njegove osjete i osjeaje. Stvarajui klavijatu-ru nae osjeajnosti, proirujui je i neprestano usavravajui, umjetnici i pjesnici nadreuju i djelimice zamjenjuju nau naravnu, uroenu i sirovu osjeajnost, razliitu za svakog od nas i bitno nesporazumijevajuu, kolektivnom osjeaj-nou jednakom za sve, osjetljiovom na vibra-cije drutvene sredine upravo zato to je iz nje potekla.8 Iz ovakva stava proistie kako umjet-nik moe stvarati samo kada je noen poletom i zajednikom vjerom ili nema li to pojedinanog stvaranja bez prethodne drutvene/narodne pripreme, a takva prethodna priprema vodi nas ponovo do kakvog mita. Prema tome, ni epski pjesnik nije tvorac epske materije jer je ona nastala prije njega kolektivnim stvaranjem tako, to je ve bila iskristalizirana u duhu zajednice kad je pjesnik svojim izriajnim darom dozvao njezino trajno prsnue.... U svojim pjesnikim spjevovima Homer je saeo i u red doveo itav jedan prethodni kolektivni posao, to je daleke vojne pobjede preobrazilo u mitove. Mit je stoga preduvjet junakoga spjeva.9 Ako ove tvrdnje

7 Ibidem, str. 11.8 R. Bastide, nav. djelo, str. 32.9 Fideline de Figueiredo, A epica Portuguesa, S. Paulo,

prevedemo u sociologijske izraze ukazae se misao da su umjetnika djela openito, a ne samo pjesniki spjevovi, mogua tek kroz kolektivne predodbe i da jedino kroz njih ive. Na ovaj nain predstavili smo dva posve antitetika stava o umjetnosti; moderno posredovanje individu-alizirane/subjektivizirane umjetnosti, na jednoj, i kolektivne/drutvene prirode stvaralatva, na drugoj strani. I jedno i drugo e nam biti od koristi, ali sada emo zavriti priu o umjetnosti pitanjem: otkuda uope potreba za umjetnou? Odgovor je jednostavan; zato to umjetnost jest. U ovom tautolokom stavu je samo potvrena njena egzistencija. Ne moemo precizno rei to umjetnost jest, ne moemo je obujmiti zadovolja-vajuom definicijom, ali moemo pokazati ta je priroda umjetnosti.10

Andrievo razumijevanje umjetnostiAndrievo razumijevanje umjetnosti, njezine prirode, vjenog estetskog, i svih moguih odnosa koje poluuje umjetnost u kontaktu sa drutvom, mogue je uitati u njegovoj esejiziranoj pripo-vijetci Most na epi (1925). Ova je pripovijetka, prema veini Andrievih kritiara, najbolja, antologijska pripovijetka u junoslavenskim knji-evnostma uope. Paradoks ove prie jeste upravo u tome to je ona zauzela takvu laskavu pozici-ju, ali ne kako bi se to moglo oekivati, svojom knjievno-umjetnikom strukturom i estetskim izrazom vjeno lijepog, nego interpolacijom do tada nepoznatog postupka u naim knjievno-stima, interpolacijom eseja u knjievnoestetsku prirodu proze, dakle, esejiziranjem pripovjedne proze. Isti bismo postupak mogli prepoznati u pripovijetkama Aska i vuk (1953.) i Razgovor sa Gojom(1935.), sa napomenom kako se u ovim drugim pripovijetkama pokuava nai odgovor na pitanja o prirodi umjetnosti, na ona koja nisu obuhvaena ovom prvom esej-pripovijetkom u naim knjievnostima. Uvoenjem u knjievnost sada dva naporedna toka ljudske djelatnosti; um-jetnosti i nauke (esej je upravo idealna forma za takvu simbiozu) Andri pokazuje nepovjerenje i prema prvom i prema drugom, odnosno vjeru i u jedno i u drugo, pa otuda potreba za udvaja-njem ta dva fenomena ne bi li se razbistrile stvari.

1938, str. 13 prema Roger Bastide, nav. djelo, str. 35.10 Predrag Finci, nav. djelo, str. 49.


Slovo Gorina

28

Takav je Andriev scijentistiki duh, primjeuje Muharem Pervi11, pa veli kako taj duh nije bio dostatan da ukine njegovu uznemirenost pred svijetom. Ni filozofija ni pravo, ijem je izuava-nju posvetio znaajan dio ivota nisu uspeli da mu prue uteno razreenje pitanja i paradoksa ljudske sudbine, niti da uklone sva ona strana i tamna mesta koja mu je ivot pokazivao. Ako ne ide za tim da opovrgne smisaonost i razlonost sveta, zakone koji ga objanjavaju, Andri veru-je da se problem vascelog sveta ne iscrpljuje, ne zavrava i ne razreuje u njima. Ako nije ezote-rik, Andri nije ni egzoterik; zbog toga to zna za kauzalitet, sluaj i paradoks nisu za njega neprirodne pojave. Svet nije ni haos, ni fatalnost, ni komar, ni igra, iako na sve to lii.12 Upravo devedesetih godina dvadesetog stoljea, kada Andri pie pripovijetku Most na epi, a on prati modernistika strujanja svoga vremena, pogotovu evropska, ukazuje se pred umjetnou, prvenstve-no pred knjievnou, zadaa neminovnosti ra-skida sa tradicijom, to su knjievnici obrazlagali promjenama u pogledu na svijet, u slici svijeta rekli bismo, sloenim iskustvima, saznanjima i sumnjama koje je donijelo moderno doba, zamr-enou, haotinou i nedokuivou stvarnosti. ovjek moe da govori jedino o onome to mu je pred oima, a sada je to samo zbrka, zapisae Beket. Nai formu koja se prilagoava zbrci, to je u ovom trenutku zadatak umjetnika.13 S tim u vezi, tridesetak godina kasnije Meri Makarti je dola do identinog zakljuka, kao nekada Boris Ejhenbaum, koji govori o takozvanim anrovskim pomjeranjima u savremenoj prozi dvadesetog vijeka u Evropi. Roman kao da se raspada na sastavne delove: na ogled, putopis, reportau na jednoj, i na istu umetniku prozu pripovetke, na drugoj strani. Sredite ne moe izdrati.14 Isti proces i u dlaku ista dijagnoza mogla bi se primi-jeniti na pripovijetku Most na epi, pri emu se u Andrievom sluaju pripovijetka raspada na esej, romansiranu, fingiranu biografiju i istu umjetniku prozu pripovijedanja, uz autoriin

11 Muharem Pervi, Pripovetke Iva Andria, u knjizi Kritiari o Ivi Andriu, Sarajevo, 1977, str. 128.

12 Ibidem, str. 128.13 Raanje moderne umjetnosti, Roman, priredio

Aleksandar Petrov, Beograd, 1975. str. 377.14 Ibidem, str. 400-401.

komentar kako znamo da stvarni svijet postoji, ali ga vie ne moemo obnoviti u mati. Ovakvi procesi u pripovijednoj prozi nisu pak jedinstve-na osobenost dvadesetog stoljea, jer je istorija romana, kao i pripovijetke, uvijek bila ispunjena subverzivnim odnosom i polemikom prema pret-hodnicima i traenjem novih puteva i rjeenja.

Tako bi se moglo razumjeti i itati Andrie-vo udvajanje nauke i umjetnosti pripovijedanja, razuma i emocije, te stvarnog i fingiranog u anru pripovijetke. Sve to se dogaa ima za ovoga pisca uzrok i efekat, razlog i logiku, ali je tekoa u tome da se ovi izdvoje iz objektivnog uzajamnog dejstva u kome se nalaze. Andrievu sklonost eseju, kao primarno naunom tekstu, primjeuje i Milan Bogdanovi u lanku za Enciklopediju Lek-sikografskog zavoda, u kome kae kako Andrievi ogledi idu u najbolje nae tvorevine iz oblasti eseja dok e Petar Dadi u svojim studijama ukazati na blisku i znaajnu vezu koja postoji izmeu ideja izraenih u Andrievim ogledima i onim u njegovoj prozi.

U tome smislu nudi se, dakle, ve spominja-na pripovijetka Most na epi, u kojoj fiktivni lik velikog vezira Jusufa, koji nakon jedne intrige na dvoru pade iznenada u nemilost kada se ivei zatoen, u osami i nemilosti ivo sjetio svoga porijekla i svoje zemlje. Vezir je, dakle, pred kraj ivota zapoeo samjeravati visinu i vrijednost svoga poloaja u osmanskoj vlasti sa skromnim i ubogim djetinjstvom u selu iz okoline epe, iz koga je otiao kao devetogodinji djeak. Tada je odluio da pomogne svojim seljanima darovima i jednim naroitim djelom; da im sagradi most na rijeci epi. Vezir unajmljuje neimara, nekog Ita-lijana, koji je ivio u Carigradu, pa je na proljee, nakon obilaska i izrade planova, otpoeo rad na izradi mosta. Uz uenje i negativan odnos spram gradnje narod je s nepovjerenjem gledao i na ne-imara i na gradnju. Most je, unato potekoama, konano bio gotov, na radost naroda i naradost Jusufovu, te na ravnodunost neimarovu. Ueni mualim iz Bosne napisao je hronogram koji bi krasio most i koji bi govorio o odnosu izmeu dobre uprave i plemenite vjetine ali ga je Jusuf odbacio kao nepotreban.

Tako se ispod fingirane biografije jednog vezira (vlasti) i njegove prie o odluci da napra-vi most na korist i potrebu narodu i pomen na

Slovo Gorina


vezirov vlastiti ivot, ita podtekst o nastanku i prirodi umjetnosti prema Andrievom shvatanju, u kome se ono esejistiko u pripovijetci pojav-ljuje kao podtekstualno. Zato emo upravo to podtekstualno itati u Andrievoj pripovijetci, zato to je bjelodano kako on postavlja pitanje o stvaraocu (neimar), naruitelju (vlast), pokrovite-lju (kupcu), receptoru(publika) i konano umjet-nikom djelu(most). Andri, dakle, propituje, da li je umjetnost nastala kao izraz individualne tenje, odnosno prema zahtjevu vladara, donato-ra, mecene, dakle naruitelja, ili pak zahvaljujui publici (bolje recepciji); ili moda na osnovi djela kao vrijednosti po sebi. Pitanje je kome Andri u ovome nizu daje prvenstvo i emu ima zahvaliti umjetnost za svoje postojanje. Historija umjetno-sti nas ui kako je svaki od ovih faktora mijenjao mjesto u hijerarhiji. Andri ove elemente dovodi u meuodnos po principu odnosa: vlasti i umjet-nika, vlasti i umjetnosti, umjetnika i umjetnosti, publike i umjetnosti, umjetnika i publike, vlasti i publike, umjetnika i umjetnika, a na koncu, tu je i pitanje etiketiranja djela.

Pitanje pokrovitelja (donatora, mecene) Kao to je to odvajkada bilo, Andri se, u pri-povijetci Most na epi, utie tome neumitnom pravilu spoljnog uljeza u umjetnosti, uljeza koji u umjetnost unosi vanjski zahtjev, i koji ju, gle paradoksa, sputava, ali i omoguuje. Sputava je jasno odreenim i precizno formuliranim zadatkom, a realizira je novcem, koji je u posjedu pokrovitelja. Ovdje je to drava/vlast, dravna administracija, koja pomae umjetnika i umjet-nost, osigurava mu egzistenciju, a zauzvarat trai laskanje u obliku neponovljivog djela. I dok se puka umjetnost uzdala u spontanost, nadarenost i inventivnost, umjetnost dvora se zasnivala na ukupnoj moi vlastodrca. Izmeu umjetnika i djela stoji naruitelj, jednom kao dobrotvor, drugi put kao nalogodavac, trei put kao posrednik. U pokrovitelju se legitimira ukus i politika samog pokrovitelja.15 Kako je most i uope gradnja oduvijek simbolizirala politiku i namjere vlastodraca, pogotovu kolonizatora, da poveu antagonistiki suprotstavljene i sukoblje-ne strane, onda je vezirov nalog trebao biti dokaz

15 Predrag Finci, nav. djelo, str. 74.

o slavi, moi i bogatstvu carstva, ali i o plemeni-tosti i mudrosti vezira. Ipak, u umjetnosti he do-minantan taj vanjski faktor, a on u ovom sluaju ima ideoloku podlogu pokazati, u umjetnosti, snagu i mo Carstva.

U Carigradu je tada iveo jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okoli-ni Carigrada i po njima se prouo. Njega najmi (isticanje italikom A.P.) vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.16

Odnos izmeu vlasti i umjetnika Andri izraava izrazom najmiti, dakle nekoga ili neto uzeti u najam. Rjenik kae kako je najam ime-nica koja znai unajmljivanje, privremeno kori-tenje neijeg rada; a najamnik je osoba koja je unajmljena da radi, plaenik, vojnik koji ugovara slubu za novac, to je u naem sluaju umjetnik koji nudi svoje umijee vlastima za neku cijenu, samo Andri rabi pojam neimar kao srednjovje-kovni izraz za umjetnika. Indikativno je, takoer, kako se umjetnik/neimar legitimira graditeljskim iskustvom, referencama o uratcima oko Carigra-da ali i glasom o njegovoj slavi u javnosti. Samo umjetnik sa takvim referencama moe uspostaviti najamni odnos prema naruitelju. Naruitelji su oduvijek vjerovali i komunicirali samo sa dokaza-nim i osvjedoenim, ve afirmiranim, umjetnici-ma, jer Mo uvijek igra na sigurno ba stoga to projekti u njenom aranmanu ne trpe rizik niti eksperiment. Garancija tome su umjetnikove re-ference i etablirana vrijednost, a to dvoje zajedno zaloga su kvaliteta i elitnog karaktera za razli-ku od onih drutava koja neselektivno daju ansu svima, to je populistikog karaktera. Naruena umjetnost, raena prema utvrenim kanonima, bila je izraz zajednikog kao ponavljanje jednog prethodnog logosa stvari , odnosno jednog za-datog kanona kojim je sam pojam umjetnosti bio unaprijed odreen. Individualizirana umjetnost je stvar liberalizma i politikog prava pojedinca na slobodu izraavanja. Umjetnik i umjetnost su slobodni onoliko koliko mogu biti takvima i koli-ko im doputaju date okolnosti. Dakle, apsolutne slobode nema niti je moe biti. U autoritarnim i nedemokratskim drutvima ta sloboda uvijek dolazi u pitanje. Meutim, ovdje se neminovno gnijezdi pitanje ta bi umjetnik sa tolikom

16 Ivo Andri, Pripovetke, Most na epi, Sarajevo, 1958, str. 4.


Slovo Gorina

30

slobodom kada ne bi bilo mecenstva, odnosno diktata Moi sa opravdanjem. Andri nepresta-no nastoji da takve odnose omeka, koegzistira, ublai, unato saznanju o njihovoj antitetikoj prirodi, uvodei tako neumitni princip interakcije izmeu ekonomske moi na jednoj, te artistikog, umjetnikog, na drugoj strani. Ta meuovisnost, pie Finci, ide dotle da danas, uz male opreznosti, moemo rei da velike umjetnike kole nalazi-mo u istim gradovima u kojima su stvorene velike banke: Siena, Firenca, Venecija, Gent, Bruges, Antverpen, Ausburg, Nirberg17, to je eklatantan dokaz kako baza omoguava nadogradnju, bez obzira to mnogi to osporavaju i poriu, pa tako i sam autor koji, izbjegavajui ideoloke stupice Marksova uenja, kae kako to nije to to jest, nego jo jedan od dokaza da umjetnost lake nie tamo gdje ima osigurane pretpostavke za razvoj i da je kroz cijelu povijest imala vee mogunosti tamo gdje su njeni pokrovitelji i bili bogatiji i dareljiviji.18 Bez obzira na autorova nastojanja da eufemino kae kako nije ija nego vrat, primjeujemo kako njegov stav nije rezolutan nego ostavlja mogunost da umjetnost uskrsne i tamo gdje nije imala osigurane pret-postavke, meutim, vrsto vjeruje da umjetnost kao prodajna vrijednost postaje dio ekonom-ske aktivnosti drugim rijeima, djelo postaje roba, postoji ponuda (umjetnika), narudba (od faraona, preko menadera do kustosa) i potranja (institucija, pojedinaca ili ire publike). Nije bez razloga u prethodnom Andrievom citatu jedina veza izmeu naruitelja (vlasti, Moi) i umjetnika vezirov haznadar/blagajnik, kao izvrni organ vlasti i onaj koji e neposredno izvriti narud-bu, odnosno razmjenu ili trgovinu novca i djela. Otuda e jedan od dvojice vezirovih ljudi, nakon uvida u teren i mjesto gradnje djela, otii veziru s raunom i planovima, gdje raun nije sluajno stavljan ba na prvo mjesto, prije planova. Naru-itelj osigurava umjetniku egzistenciju, mogu-nost djelovanja i slobodu stvaranja, ma koliko to paradoksalno zvualo, pa se stoga zainje jedan poseban odnos koautorstva izmeu naruitelja i autora, sa jasnom slikom o tome ko zapravo

17 Hugh Trevir-Reper, Princes and Artists. Patronage and Idology at Four Habsburg Courts 1517-1633, 1991, str. 10, prema P. Finci, nav. djelo, str. 85.

18 Ibidem, str. 85.

odreuje svojom moi oblik djela kao i to ta je ustvari za njih djelo. U ovom sluaju vjenost djela svjedoit e o vjenosti vladara, odnosno Carstva, prije nego li izraavati ljepotu, darovitost i talenat umjetnika, pri emu se ljepota podrazu-mijeva. Nije onda ni sluajno da se etikecija djela izraavala dugo vremena prema imenu naruitelja (Most Mehmed-pae Sokolovia, Ahmedova da-mija itd.). Uz to treba znati kako su dugo vremena sve umjetnosti, graevinska bez sumnje, bile ka-nonizirane, a time se uloga umj

Documents

Slovo Gorcina 2013.pdf