Upload
others
View
7
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
VANJSKA POLITIKA U
SLUŽBI ODRŽIVOG
RAZVOJA HRVATSKE
Zagreb, srpanj/kolovoz 2014.
2
1. UVOD
Međunarodni odnosi (odnosi između subjekata međunarodnih odnosa) i vanjska
politika (skup stajališta, čina i mjera koja neka država ima i poduzima prema inozemstvu
radi zaštite vlastitih interesa) sastavni su dio diplomacije koji označava vođenje vanjske
politike države putem službenih odnosa s drugim državama, odnosno usklađivanje
interesa postizanjem sporazuma i sklapanjem ugovora u širem smislu.
Time se ujedno označava i cjelokupna državna struktura predstavljanja vlastite države u
svijetu i održavanje službenih odnosa s drugim subjektima međunarodnih odnosa.
Temeljna funkcija diplomacije, koja ujedinjuje međunarodne i vanjske odnose,
predstavljanje je države u inozemstvu i promicanje nacionalnih interesa i ciljeva.
Diplomacija je instrument vanjske politike čije ciljeve utvrđuje vladajuća politička elita.
Vanjska politika je, prema tome, uvijek slika vlasti pojedine države.
Povijesno gledajući, aktivnosti diplomacije podrazumijevaju: razvoj međunarodnih
odnosa, promicanje položaja vlastite države i sprječavanje rata. U diplomatske
aktivnosti spadaju i gospodarski, kulturni i znanstveni odnosi s drugim državama i
organizacijama, a suvremena diplomacija bavi se i problemima ljudskih prava, zaštite
okoliša, promicanjem demokracije i sl. Sve te aktivnosti nužno je, dakle, uključiti u
diplomatske aktivnosti radi uspješne promocije vlastitih nacionalnih interesa.
Početak 20. stoljeća označio je i sustavno proučavanje međunarodnih odnosa kada se
osniva prva katedra međunarodnih odnosa na Sveučilištu Wales u 1919. godine.
Međunarodni odnosi tada se fokusiraju na međunarodno pravo, političke reforme te
eksplicitno oslanjanje na diplomatsko - strateške odnose među državama. Nakon Prvog
svjetskog rata SAD postaju najmoćnija država međunarodnog sustava i razvijaju se
inicijative o međuzavisnosti koja će dovesti do mira, što je idealistično i legalističko
razmišljanje o međunarodnim odnosima.
Izbijanje Drugog svjetskog rata, neučinkovitost Lige naroda, jačanje nacionalne države te
oslanjanje na silu i moć u međunarodnoj zajednici položili su temelje za dominaciju
realističkog diskursa u post-ratnom svijetu. Izbijanjem ratova temelj međunarodnih
odnosa postaju države kao osnovni akteri političkog sustava koje nameću svoju moć.
Drugi svjetski rat označio je prekretnicu međunarodnih odnosa nakon kojega se oblikuju
suvremeni diplomatski odnosi koje karakterizira bilateralnost i multilateralnost,
pojačana komunikacija u vanjskoj politici i diplomatskim odnosima, te niz konvencija
kojima se definiraju međunarodni i diplomatski odnosi (među najvažnijima Bečka
konvencija iz 1961. koja je kodificirala najvažnije dijelove običajnog međunarodnog
prava).
Hladnoratovsko sučeljavanje, logika zastrašivanja nuklearnim oružanjem, razvoj novih
oružanih sustava, Varšavski ugovor u sustavu istočnoeuropskih vanjskih politika,
mehanizmi djelovanja GATT-a, međunarodna ekonomska suradnja, krize na Bliskom i
Srednjem istoku, te u Jugozapadnoj Aziji određuju međunarodne odnose. Demokratski
mir, ekonomska međuzavisnost, transnacionalne korporacije, interesne grupe,
međunarodne organizacije, terorizam, kao i ideološke te percepcijske predispozicije
pojedinih aktera pojavljuju se kao tematika međunarodnih odnosa. Središnje mjesto
3
međunarodnih odnosa tada predstavljaju američko-sovjetski odnosi, posjedovanje
nuklearnog oružja i pregovori o ograničavanju strateškog naoružavanja koji indiciraju
stanje hladnoratovskih odnosa.
Miroljubivo rješavanje sporova, dijeljenje zajedničkih vrijednosti i ekonomska suradnja
postaju temelj suradnje i promjene u zemljama tzv. Trećeg svijeta.
U takvim međunarodnim odnosima podjele na blokove razvija se i tzv. „treći put“ kojeg
razvija i jugoslavenska vanjska politika, koja nakon jakog antifašističkog pokreta postaje
bitan faktor u politici nesvrstanih unutar organizacije Ujedinjenih Naroda.
Platforma nesvrstavanja ključna je za jugoslavensku vanjsku politiku, budući da je kroz
nekoliko desetljeća okupila stotinjak raznorodnih država u ostvarenju političkih i
ekonomskih načela i ciljeva, čime je dobila svjetsku prepoznatljivost. Bez razvoja
nesvrstanosti jugoslavenska vanjska politika zauzimala bi skromnu političku poziciju na
europskoj periferiji. Pod snažnim utjecajem Pokreta nesvrstanih u Europi sazrijevaju
inicijative oko stvaranja Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, čiji je začetnik i
jedan od najaktivnijih sudionika također bila jugoslavenska vanjska politika, odnosno
diplomacija.
Hladni rat i koncept nesvrstavanja omogućili su malim državama da postanu “male sile”,
s obzirom na to da su se odbile priključiti blokovima te na taj način podrediti svoju
vanjsku politiku blokovskim shemama. Svojevrsno glorificiranje pokreta nesvrstanosti,
simplificiranje suradnje i miroljubivih međunarodnih odnosa karakteristika je
jugoslavenskih vanjskih odnosa.
Svjetski poznati koncept nesvrstanosti je predominantno vezan uz jugoslavenske
vanjske odnose i Beograd kao diplomatsko središte federacije, što je predstavljalo
prepreku u prepoznatljivosti hrvatske vanjske politike nakon proglašenja nezavisnosti
1991.
Od 1991. do 2013. hrvatska vanjska politika prošla je kroz tri temeljne faze (uvjetno
govoreći, uz relativno vremensko preklapanje pojedinih faza) tijekom kojih je bila
fokusirana na ostvarenje jednog temeljnog cilja. Slijedom: 1) Stjecanje međunarodnog
priznanja; 2) osiguranje teritorijalne cjelovitosti; 3) ulazak u NATO i EU.
U prvoj fazi cilj hrvatske vanjske politike bio je osiguranje formalnog priznanja i
uključivanje u formalne i neformalne organizacije koje bi osigurale sigurnost i
nezavisnost. U drugoj fazi hrvatska vanjska politika fokusirana je na reintegraciju
države, budući da je oko 25 posto teritorija samoproglašeno dijelom tzv. Republike
Srpske Krajine. Reintegracija je završila 1998. mirnom reintegracijom Istočne Slavonije.
U periodu 1991. – 2000. hrvatska vanjska politika bila je usmjerena tradicionalistički:
oslanjala se na užu suradnju sa srednjeeuropskim državama bivše Austro-Ugarske
(Austrija, Češka, Mađarska, Slovačka, Slovenija), bilateralne odnose s Njemačkom, male
europske države i potporu katoličkih država – Vatikana.
Treća faza započela je deklarativno još 1990-ih, no faktično 2000. nakon dolaska lijeve
koalicije na vlast. Iako se izlazak iz Jugoslavije tumačio „povratkom u Europu“, vanjsko
okruženje i odrednice političke elite 1990-ih kočile su približavanje Europskoj Uniji.
Ulazak u EU u sklopu Jugoslavije ili bilo koje (kon)federativne države bio je isključen
uslijed ispravne procjene da bi takav ulazak smanjio ili onemogućio stvaranje nezavisne
hrvatske države. Neadekvatna reakcija EU na ratne sukobe na području bivše Jugoslavije
pridonijela je stvaranju euroskepticizma kod dijela stanovništva, što i danas utječe na
percepciju vanjske politike među građanima. Euroskepticizam je dijelom postojao i kod
4
vlasti iz 1990-ih budući da je EU smatrana multinacionalnom nad-državom koja će
ograničavati teško stečenu suverenost nezavisne države. Put prema EU dijelom je bio
blokiran i autokratskim tendencijama (mjerljivi brojnim indikatorima demokratskog
razvoja države) i nemogućnošću usklađivanja s demokratskim načelima EU. Članstvo u
euroatlantskim institucijama kao prioriteti hrvatske vanjske politike ostvareni su
ulaskom u Vijeće Europe 1996., ulaskom u NATO 2009., odnosno 2013. ulaskom u EU.
Ispunjenjem ovih ciljeva od 2013. godine došlo je vrijeme za vođenje vanjske politike
prilagođene stanju svijeta u drugom desetljeću 21. stoljeća. Globalizacija i liberalizacija
tržišta i uvjeti jačanja konkurentnosti potiču razvoj aktivnosti koje podupiru ekonomski
rast, ulaganje, izvoz, konkurentnost nacionalnog gospodarstva. Diplomacija treba
slijediti trgovinske odnose (temeljene na analizama robne razmjene RH s inozemstvom,
povezivanjem, koordinacijom i širokim konzultacijama s vladinim i nevladinim
institucijama koje se bave malim, srednjim i velikim poduzetništvom i poslovnim
sektorom) stvaranjem mogućnosti za povećanje izvoza na postojeća tržišta, te
identifikacijom novih potencijalnih tržišta. Novu vanjsku politiku treba temeljiti na
empirijskim analizama, istraživanjima i činjenicama vanjske politike od 2000. do 2013.
da bi se ustvrdilo zašto se ti ciljevi nisu ispunili.
U doba globalizacije identitet i identifikacija na lokalnoj/nacionalnoj/europskoj razini
postaje iznimno bitna.
Vanjska politika treba biti sredstvo i alat za koncepciju dugoročno održivog
razvoja Hrvatske. Kvaliteta života, blagostanje građana, ekonomski i društveni
rast usklađen s ekosustavom, te integriranje u globalnu ekonomiju težište je
vanjske politike.
Da bi mogla sudjelovati u vanjskopolitičkim razgovorima na globalnoj razini hrvatska
vanjska politika treba mijenjati svoj sadržajni karakter, što znači da se značajnije treba
povezati uz vrijednosno-ideološke pozicije.
Budući da je dijelom Europske Unije, a EU je zajednica vrijednosti, kroz strategiju
vanjske politike nužno je istaknuti vrijednosti po kojima će Hrvatska postati
prepoznatljiva: održivi razvoj iskazan kroz Agendu 21 i Milenijske ciljeve.
U svim vanjskopolitičkim inicijativama, Hrvatska treba isticati: solidarnost, održivost,
pravednost, pravičnu ekonomsku suradnju, jaču demokraciju, borbu protiv svih vrsta
diskriminacije, ljudska prava, investiranje u europske energetske mreže, povećanje
energetske sigurnosti i učinkovitosti, smanjenje energetskih troškova.
Nužno je jasno definirati prioritete nacionalnih interesa koji će postati biti
prepoznatljivi na lokalnoj, nacionalnoj, europskoj i svjetskoj razini. Da bi
nacionalni interesi bili prihvaćeni na lokalnoj i regionalnoj razini potrebno je dogovoriti
nacionalne interese vanjske politike s regijama/županijama. Nadalje, potrebno je
pristupiti reformi javne uprave kako bi kroz proces decentralizacije došlo do promjene
ovlasti i zadaća institucija na regionalnoj i lokalnoj razini. Hrvatska je država s
raznolikim regijama i regionalne i lokalne vlasti trebaju također preuzeti inicijativu
za uspostavom izravnih veza s inozemstvom kako bi zadovoljile svoje specifične
ekonomske interese. Svjetski trendovi upućuju na sve veće ovlasti regionalni i lokalnih
vlasti. Decentralizacija na nacionalnoj razini na taj način snažno potiče razvoj
gospodarske diplomacije. Stoga je potrebno stvoriti dobar regulatorni okvir za stvaranje
uvjeta koji su potrebni za decentralizaciju javne uprave.
5
Nadalje, da bi hrvatski nacionalni interesi bili prepoznatljivi na europskoj razini nužno je
stvoriti tzv. policy niše (proaktivno predlaganje inicijativa u nekoliko politika):
energetika, vodni sektor i održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj
Mediterana, turizam i proizvodnja hrane.
Ovakav pristup zahtjeva strateški i planski pristup javne uprave, povezivanje vanjske
politike s ostalim strategijama razvoja, te disciplinu u provedbi dugoročnih strateških
planova.
6
2. ANALIZA TRENUTNE SITUACIJE Četvrta faza hrvatske vanjske politike počela je nakon ulaska Hrvatske u EU, pri čemu je
potrebno odrediti elemente europske i vanjske politike. Europska politika tiče se odnosa
između Zagreba i Bruxellesa, te predstavljanja specifičnih nacionalnih interesa unutar
europskih institucija.
Vanjska politika države članice odvija se jednim dijelom unutar europske vanjske
politike. Tijekom razvoja europske vanjske politike, naglasak je uvijek bio stavljen na
dogovor između nacionalnih ministara i dužnosnika, s malim utjecajem nacionalnih
parlamenata, stranaka, javnosti, medija i interesnih skupina. Razlog je sama priroda
vanjske politike koja zadire u srž nacionalnog suvereniteta i identiteta. U
institucionalnim okvirima donošenje odluka varira, no temeljni akteri inicijative uvijek
su nacionalne vlade. Implementacija vanjskih politika EU ovisi o međusobnom
povjerenju i konsenzusu nacionalnih vlada.
Vanjska politika države članice time je podijeljena na europske i vanjske poslove, što je
nova faza Hrvatske nakon ulaska u EU. U novoj fazi međunarodnih odnosa, specifičnosti,
prednosti i ograničenja vanjskopolitičkog ponašanja ovise o razvoju odnosa u samoj EU,
brzini prevladavanja krize u Europi i dinamici razvoja Hrvatske. Sam svjetski politički
sustav je multipolaran (slabljenje uloge SAD-a naspram regionalnih sila, jačanje
ekonomske, političke i vojne moći Brazila, Rusije, Indije, Indonezije, Japana, Južne
Koreje, Kine, Njemačke) i disperzan (utjecaj drugih aktera na međunarodnoj sceni –
nevladine organizacije, multinacionalne tvrtke, mediji i sl.).
Hrvatska spada u male države (s obzirom na veličinu teritorija, broj stanovnika i slične
postavke) i u svojim europskim i vanjskopolitičkih poslovima može se postaviti u
odnosu na tu specifičnost. U međunarodnim odnosima pozicija male države ovisi više o
prirodi i interakciji međunarodnog sustava, nego o vlastitim mogućnostima, veličini i
moći.
No, osim pojma male države međunarodni odnosi razlikuju stvarnu moć neke države
koja se označava pojmom male sile. Mala sila je država koja ima veće mogućnosti utjecaja
na međunarodne odnose nego što bi se očekivalo s obzirom na veličinu njenog teritorija
i druge značajke.
Mala država koja nema previše instrumenata kojima bi oblikovala međunarodno okružje
na raspolaganju ima sljedeće strategije vanjskih odnosa:
1) vanjska politika fokusirana na opstanak,
2) multilateralizam,
3) vanjska politika koja se ostvaraju kroz specijalizaciju tzv. niše i
4) vanjska politika šutnje: dobrovoljnog isključivanja iz većih vanjskopolitičkih
pitanja.
Budući da hrvatska vanjska politika nije više u poziciji koju je imala u prvoj fazi
osiguranja formalnog priznanja, prva strategija je isključena, kao i zadnja koja de facto
znači podređivanje prioritetima velikih sila, ili nastaje uslijed kompleksne
unutarnjopolitičke situacije kada bi očitovanje o pojedinim pitanjima vanjske politike
7
moglo dovesti do poremećaja političke ravnoteže u samoj državi (primjer Bosne i
Hercegovine).
Hrvatska vanjska politika od 2014. nadalje treba koristiti dva modela u međunarodnim
odnosima: multilateralizam i specijalizaciju kroz tzv. niše. Multilateralizam se u
hrvatskom slučaju najvećim dijelom ostvaruju kroz članstvo u euroatlantskim
strukturama, dok se specijalizacija ostvaruje kroz europske poslove. Na koji način će
ostvarivati svoju multilateralnu suradnju, odnosno u kojim područjima se Hrvatska želi
specijalizirati ovisi o vrijednostima i orijentaciji koje Hrvatska zastupa.
Hrvatska treba postati prepoznatljiva po zagovaranju održivog razvoja u skladu s
vrijednostima Agende 21 i Milenijskim ciljevima.
Teorija i praksa međunarodnih odnosa za male države članice u EU, dakle za Hrvatsku
sugerira tri načina na koji se ostvaruje „pametna strategija malih država“:
1) kroz lobiranje, 2) kroz posredovanje - medijaciju i 3) kroz norme.
1) Pametna strategija malih država podrazumijeva maksimiziranje utjecaja u EU
putem lobiranja. Državno lobiranje je neformalna strategija utjecaja na politike
kroz kontaktiranje ključnih aktera u procesu donošenja odluka. U slučaju vanjske
politike to su: Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku,
Europska diplomatska služba uz pripadajuće diplomate na nacionalnoj razini,
Europska komisija i 6-mjesečno rotirajuće Predsjedništvo EU. Male države u
ovom kontekstu procesa donošenja odluka među važnim EU akterima, za razliku
od velikih država, trebaju proaktivno pristupiti lobiranju i uspostavi stabilnih
dugotrajnih odnosa.
Ukoliko ima jasne i dobro definirane nacionalne prioritete i interese poznate
svima u EU, mala država članica može uspješno lobirati i sprovesti svoje ideje
kroz ove institucionalne putove.
Pri tome se inicijative, odnosno nacionalni prioriteti predstavljaju kao zajednički
interesi same Europske Unije, izbjegavajući sraz s postojećim inicijativama i
politikama EU. No, iako nije preporučljivo izlaziti izvan okvira postojećih politika,
dobro lobiranje pretpostavlja da se o pojedinim temama označenim kao
nacionalni prioriteti raspravlja u institucijama EU, čak i ako nisu na dnevnom
redu. Male države ne određuju dnevni red, ali ga mogu modificirati.
Utjecaj male države u vanjskoj politici EU postiže se dobrom reputacijom, kada se
država percipira kao partner koji ne zastupa samo vlastite interese, već i interese
cijele EU. Reputacija 'države kojoj se vjeruje' je u vanjskim odnosima iznimno
bitna, nepovjerenje prema novoj državi članici koju se percipira kao 'stvaratelja
problema' značajno umanjuje mogućnost ostvarenja njenih ciljeva.
2) Posredovanje između EU i trećih država, što u hrvatskom slučaju znače države u
procesu pristupanja, kroz konstruktivno, pragmatično i suradničko predlaganje
inicijativa drugi je način postizanja prepoznatljivosti i doprinosa europskoj
vanjskoj politici. Profiliranje kroz jednu od policy niša – politiku proširenja EU, u
kojima će Hrvatska biti medijator i inicijator razrađenih rješenja i inicijativa,
osigurava kredibilitet njene vanjske politike.
3) Reputacija se, osim konzistentnom politikom, gradi i na jačini argumentacije i
poruke koju pojedina država šalje. U hrvatskom slučaju ta bi poruka trebala biti
8
da se Hrvatska nakon procesa pristupanja EU transformirala u modernu
europsku državu koja slijedi europske norme i vrijednosti demokracije i ljudskih
prava. Time vrijednosni aspekt nacionalne vlade koja oblikuje vanjsku politiku
dobiva na važnosti – kakve norme i vrijednosti pojedina politička elita
predstavlja. Održivi razvoj jedan je od prioriteta Europske Unije, ujedno i
temeljna vrijednost ORaH-a, čije bi se poruke prezentirale kroz vanjsku
politiku.
Vjerodostojnost europskih poslova, uz argumentiranu poruku, treba slijediti iznimno
dobra tehnička pripremljenost, kvalitetno elaborirane nacionalne pozicije što priprema
nacionalna administracija. Budući da administrativni kapaciteti ovise o proračunskim
sredstvima, kadrovskom manjku i kompleksnom sustavu koordinacije nacionalnih
ministarstava nužno je odrediti policy niše na koje će se fokusirati domaća
administracija.
Male države se u svom vanjskopolitičkom djelovanju najčešće oslanjaju na tzv. meku silu
– zagovaraju etička načela, civilizacijske norme i vrijednosti, poštivanje međunarodnog
prava i institucija, promoviranje principa naspram interesa. Djelovanje u korist načela
redovno se ostvaruje multilateralno; u okviru postojećih institucija, najčešće kroz
savezništvo s velikom silom po pitanju određenih politika. „Sigurnosna kočnica“ - balans
koji sprječava hegemonijski odnos između male i velike države je grupiranje s drugima
malim silama – državama članicama EU.
U lobiranju i posredovanju nužno je stvaranje koalicija: a) ovisno o temi o kojoj se
raspravlja s velikim i malim državama, b) sa sličnim državama (po tranzicijskom
iskustvu i sl.), c) ovisno o regiji koje se tiče (Višegradska skupina i susjedne države EU
po pitanju regije Zapadnog Balkana), d) s državama povezanim povijesnim spregama.
Time se stvara balans koaliranja između velikih i malih država i optimiziraju nacionalni
interesi u europskim i vanjskim poslovima. To je način kako mala država postaje mala
sila.
Analiza trenutne situacije hrvatske vanjske politike temelji se na analizi:
- Strateških planova Ministarstva vanjskih i europskih poslova - MVEP (kao tijela
državne uprave nadležnog za provedbu vanjske politike RH i nacionalnu koordinaciju
europskih poslova) u razdoblju od 2011. do 2016.,
- dokumenata Europske stranke zelenih u segmentu Europa u svijetu,
- strategija vanjskih politika novih država članica EU,
- nevladine inicijative „Predizborni aktivistički inventar za EU do 2020.“ (u
segmentu vanjske politike EU), kojeg su zajednički uoči EU izbora 2014. predložile
organizacije civilnog društva Platforma 112, Savez samostalnog sindikata Hrvatske,
Grupa 22, Clubture i Zeleni forum,
- stručnih i znanstvenih istraživanja o međunarodnim odnosima, te vanjskoj
politici malih država, posebice u kontekstu donošenja odluka u europskim
institucijama.
Ulaskom u EU Hrvatska se nalazi pred novim izazovom redefiniranja prioriteta vanjske
politike. Pri tom se treba voditi računa o ograničenjima i prednostima male države u
9
Europskoj Uniji jer jedino u skladu s tim Hrvatska može izgrađivati svoj manevarski
prostor u današnjem međunarodnom sustavu.
Po svim svojim karakteristikama Hrvatska pripada malim državama i njena ograničenja
su: veličina BDP-a, ekonomska i vojna moć, broj stanovnika manji od 15 milijuna, broj
glasova u Vijeću EU (7 glasova) manji od europskog prosjeka (12 glasova) – manji utjecaj
na donošenje odluka, veličina diplomatske službe i broj predstavništava, nedostatak
osoblja, ekspertize i resursa za praćenje svih politika u EU, percepcija moći od strane
drugih članica i sl.
Prednost Hrvatske kao male države je institucionalni kontekst u kojem djeluje, a to je
Europska Unija; politički i pravni sustav koji funkcionira na temelju jasno utvrđenih
pravila, kompromisnog dogovora, usklađivanja interesa, bez obzira na veličinu država
članica. Biti država članica EU Hrvatskoj omogućava veću ulogu nego što bi je imala
sukladno svojim ograničenjima.
Druga prednost je geostrateška lokacija. Geografska pozicija određuje nacionalne
preferencije u EU. Hrvatska je postavljena naspram regije Zapadnog Balkana, koja se u
EU percipira važnom u svjetlu politike proširenja. Tu geografsku poziciju Hrvatska može
značajno koristiti na dva načina: korištenjem svog poslijeratnog, tranzicijskog iskustva u
pregovorima EU prema državama regije razvijajući dobrosusjedske odnose, a ujedno i
kao normativni faktor u EU stalno upozoravajući EU na politiku proširenja kao
normativnu (civilizacijsku i moralnu) obvezu Unije prema ovom dijelu Europe.
Aktivno predlaganje inicijativa na regionalnoj razini vezanim uz izazove politike
proširenja EU način je povećavanja utjecaja Hrvatske u europskim i vanjskim poslovima.
Energetika je jedan od prioriteta EU, a iniciranje regionalne koordinacije energetske
politike može stvoriti bitan krug utjecaja Hrvatske u Europskoj Uniji.
Hrvatska je ujedno smještena na Mediteranu, što bi trebala iskoristiti u formiranju
vanjskopolitičkih prioriteta kroz mediteransku suradnju, posebice oko politika održivog
razvoja.
Mali broj glasova u institucijama EU nadomješta se dvjema strategijama:
institucionalna koordinacija na regionalnoj osnovi i strateško partnerstvo s većim
državama oko prioritetnih niša - specijalizacija naspram pojedinih javnih politika EU
uz isticanje normativnih vrijednosti. Uz partnerstvo s većim silama nužno je ostvariti
grupiranje sa sličnim malim državama, odnosno malim silama.
Specijalizacija olakšava posao MVEP-a i stalnog predstavništva u Bruxellesu, jer im
dopušta da brže uspostave veze s bitnim akterima: nacionalnim i europskim
službenicima, akademskom zajednicom, interesnim grupama. Upravo oni pomažu u
formiranju politika, tehničkih i znanstvenih detalja prijedloga.
Izvor utjecaja RH: Jedinstveno iskustvo poratne tranzicije i obnove, te novi okvir
pregovora s EU relevantan za regionalnu politiku (benchmarks – mjerila za otvaranje i
zatvaranje poglavlja, novo pregovaračko poglavlje 23. Pravosuđe i temeljna ljudska
prava, post-konfliktno iskustvo reformi i sl.) politički je kapital Hrvatske. Ako se
promovira kao normativni i proaktivni faktor politike proširenja i regionalne suradnje
Hrvatska svojim utjecajem na regionalnoj razini može postati relevantni igrač u
vanjskopolitičkoj areni.
10
Diplomatske aktivnosti koje će dovesti do toga da Hrvatska bude prepoznata kao
predvoditelj inicijative proširenja EU, predlažući rješenja za eventualne zastoje u politici
proširenja EU, povećavaju utjecaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici.
Temeljni elementi dobre strategije vanjske politike male države uključuju:
identifikaciju interesa i sužavanje prioriteta, definiranje ciljeva, investiranje u
materijalne i nematerijalne resurse, sposobnost izbora niše kroz koju će jačati svoju
vanjsku politiku, izgradnju koalicija, nalaženje institucionalnog okvira i instrumenata za
daljnji razvoj vanjske politike, zagovaranje normi kroz diplomaciju.
Dobra strana Strateških planova MVEP-a uključuje: identifikaciju općih ciljeva i razradu
posebnih ciljeva (provedba i koordinacija europskih poslova, provedba vanjske politike,
upravljanje i razvoj službe vanjskih poslova), prikaz aktivnosti investiranja u materijalne
i nematerijalne resurse, vremensku dimenziju (2 godine) i indikatore uspjeha. Regija
Zapadnog Balkana je identificirana kao posebno važno mjesto vanjske politike, započeto
je s jačanjem gospodarske diplomacije, naznačena je kadrovska potreba jačanja
Ministarstva (posebice stalnog predstavništva u Bruxellesu i koordinacije europskih
poslova), nužnost uspostave proceduralnog okvira suradnje s drugim ministarstvima,
nužnost izrade zakona o službi vanjskih poslova na novim profesionalnim osnovama,
uspostavljen je sustav gospodarske diplomacije.
Slabost strateških planova je potpuni izostanak temeljne empirijske analize vanjske
politike RH (minimalno kroz SWOT analizu) i evaluacija dosadašnjih aktivnosti. Ne
postoji nikakva procjena što u 2-godišnjim planovima nije ostvareno od zacrtanog, čime
su Strateški planovi više željene projekcije, no racionalna analiza vanjske politike: njen
učinak do sada nije mjeren, izuzev ulaska u euroatlantske integracije.
Identifikacija nacionalnih interesa je disperzirana i nejasna, iako je generički
naznačeno zastupanje interesa RH u okviru politika i tijela EU (spominje se: osiguranje
blagostanja svih njezinih građana i pune uključenosti hrvatskog gospodarstva u svjetsku
razmjenu, posebice unutarnjeg tržišta Europske Unije). Kao jedini nacionalni interesi
koji su izričito spomenuti navodi se „osobita skrb i zaštita dijelova hrvatskog naroda
izvan Republike Hrvatske“, te „povećanje hrvatskog izvoza, privlačenje stranih
investicija i zaštitu interesa hrvatskog realnog gospodarstva u inozemstvu“, kao hrvatski
gospodarski interes.
Nigdje nije izričito, konkretno i jasno spomenuto koji su to hrvatski nacionalni interesi u
europskim poslovima pri europskim institucijama i tijelima, kao niti nacionalni interesi
u vanjskim poslovima. Bez jasnih nacionalnih prioriteta, odnosno interesa koji su
konkretni i jasni svim političkim akterima u Zagrebu i Bruxellesu nemoguće je formirati
uspješnu europsku politiku. Hrvatska vanjska politika treba jasno formulirati 3-4
prioriteta koja su prepoznatljiva u EU.
Nije vidljivo (osim dijelom kroz prezentirani sustav gospodarske diplomacije) ni s kim
hrvatska vanjska politika planira razviti mreže interesa.
Vidljiva je nadalje nepovezanost s ostalim strategijama RH, pogotovo u
gospodarskom segmentu i nije jasno kako će vanjski poslovi sudjelovati u gospodarskom
rastu i blagostanju, što je uz sigurnost jedan od nacionalnih prioriteta RH. Nije
identificirana povezanost s nijednom strategijom u RH (Strategija razvoja poduzetništva,
11
Strategija poticanja investicija, Program razvoja ljudskih potencijala, Strategija pametne
specijalizacije, Energetska strategija, Industrijska strategija itd.), što označava
nesustavno programsko planiranje vanjske politike. To ujedno znači da vanjska politika
RH kroz državno tijelo zaduženo za njenu provedbu egzistira poprilično neovisno i
izolirano od ostalih ministarstava (izuzev koordinacije stajališta vezanih za donošenje
odluka u institucijama EU – što je naprosto nužnost članstva u EU).
Iako se već desetak godina ističe potreba za uspostavom gospodarske diplomacije,
svaka smjena vlasti rezultira novim konceptom i razvojem sustava gospodarske
diplomacije, ne postoji kontinuitet kadrova, financiranja, niti strategija gospodarske
diplomacije. Ne postoji jedinstveno razumijevanje niti potpuna suglasnost oko toga što
je gospodarska diplomacija, tko bi ju trebao provoditi, kroz koje aktivnosti i gdje. Ne
postoji cjeloviti sustav gospodarske diplomacije s utvrđenom hijerarhijom i načinima
usklađivanja odnosa ključnih aktera vanjske i trgovinske politike. Nedostatak
koordinacije aktera koji se bave vanjskim i trgovinskim odnosima i jasna definicija
njihovih međusobnih odnosa ključni je problem (ne)učinkovite gospodarske
diplomacije.
To označava kronični manjak sustavnog, strategijskog i kontinuiranog planiranja u RH.
Vanjska politika primjer je (ne)funkcioniranja državne uprave u Republici Hrvatskoj:
operativni planovi ne podliježu temeljnoj analizi i evaluaciji politike, izvan koordinacije
na europskim poslovima postoji slaba povezanost i koordinacija među sektorima
(primjerice, vanjska politika-gospodarstvo/trgovina-turizam-znanost-tehnologija-
istraživanje), službenici ne rade (ili im nije dozvoljeno) dosljedno i potpuno programsko
planiranje politike po uzusima moderne javne politike i postavkama projektnog
upravljanja.
Iako se ističe potreba za poticanjem regionalne suradnje na jugoistoku Europe kroz
mnogobrojne regionalne inicijative, primjetno je da te inicijative imaju preveliki broj
prioriteta, mali utjecaj i aktivnosti koje se preklapaju. Političke i projektne inicijative se
odvijaju paralelno, ne postoji interes i podrška građana i općina, regionalna suradnja se
odvija samo da bi se zadovoljili kriteriji EU, nema dovoljnih institucionalnih kapaciteta
(vremena, novaca i ljudi koji bi se time bavili), slaba je sektorska koordinacija između
država, nema velikih i važnih vidljivih međunarodnih projekata koji bi simbolizirali
regionalnu suradnju, slaba je povezanost s privatnim i nevladinim sektorom.
Regionalnu suradnju trebalo bi usmjeriti novoj orijentaciji: prema regionalnoj
koordinaciji zajedničkih interesa koji vode do veće globalne konkurentnosti. Način na
koji regionalna suradnja postaje uspješna je ako država prepozna da će im regionalna
suradnja poslužiti da se snađu u globalizaciji, kako bi izbjegla ekonomsku
marginalizaciju. Ako regionalni projekti ne doprinose globalnoj konkurentnosti oni
nemaju perspektivu.
Mogućnosti
Strateški planovi vanjske politike bi trebali suziti prioritete nacionalnih interesa,
pokazati sposobnost izbora niše kroz koju će jačati svoju vanjsku politiku, istaknuti
izgradnju koalicija, nalaženje institucionalnog okvira i instrumenata za daljnji razvoj
vanjske politike, te poticati zagovaranje normi kroz diplomaciju. Vanjska politika kao još
jedna od javnih politika u izravnoj je vezi s vrijednosnim sustavom političkih aktera koji
12
je vode. Zato je nužno isticati vrijednosti i ideje po kojima se definiraju specifični
interesi.
Hrvatska vanjska politika međunarodnoj zajednici, prvenstveno EU, treba pružiti
odgovarajuću uslugu legitimnog i pouzdanog posrednika u raznim pitanjima kako bi
dobila poseban identitet (tzv. niche-identity).
Prijedlog niša javnih politika na razini EU (policy niche): energetika, vodni sektor i
održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj Mediterana, turizam i proizvodnja
hrane.
Jugoistočna Europa smatra se najbogatijom regijom unutar Europe po potencijalima u
energiji vode, sunca, vjetra i biomase. Većina tih potencijala još uvijek je
neiskorištena radi oslanjanja na energiju dobivenu iz fosilnih goriva, posebice
termoelektrana na ugljen. Postoji značajan potencijal trgovine obnovljivih izvora
energije, zapošljavanja, ekonomske stimulacije i pozitivni utjecaj na okoliš u usporedbi s
postojećim izvorima energije. Povezivanje razvoja obnovljive energije uz regionalnu
suradnju direktan je način korištenja vanjskih poslova za stvaranje novih radnih mjesta,
povećanje domaće komponente u proizvodnji, instalaciji i održavanju, te ekonomske
investicije. Uspostava mehanizama regionalne koordinacije kroz trgovinu obnovljivim
izborima energije i zajedničkih energetskih projekata sa državama članicama EU koje
imaju manje potencijala obnovljivih izvora energije, uz sve postojeće energetske
potencijale, način je dobivanja većeg utjecaja u međunarodnim odnosima.
Postavljanje okvira za suradnju na području obnovljivih izvora energije uz povezivanje
kompanija na konkretnim projektima jedna je od zadaća vanjskih poslova. Hrvatska bi
trebala postati inicijator u planiranju zajedničke energetske budućnosti regije temeljene
na obnovljivim izvorima energije.
Politika proširenja smatra se jednom od najuspješnijih politika EU, no ujedno i stalnim
izvorom nestabilnosti. Nužno je dati bezuvjetnu podršku politici proširenja i regionalnoj
suradnji, poticati daljnje proširenje Europske Unije na preostale zemlje jugoistočne
Europe (Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Albanija, Makedonija) uz
povećanje financijske pred-pristupne pomoći, pod jednakim uvjetima (Kopenhaški
kriteriji i kriteriji proizašli iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju) kakvi su postojali
za Hrvatsku kao posljednju članicu koja je ušla u EU. Nužno je povećati učešće građana i
organizacija civilnog društva u proces pregovora i europeizacije društva kako politika
proširenja ne bi ostala isključivo vezana uz političke elite regije.
Mediteranska suradnja u kombinaciji s održivim razvojem turizma u skladu je s
Agendom 21 i s Milenijskim ciljevima. Nju je nužno razviti uz suradnju s Ministarstvom
gospodarstva; turizma; pomorstva, prometa i infrastrukture, uz aktere iz područja
civilnog društva, znanstvenih institucija, asocijacija gospodarstvenika i sličnih
neformalnih i formalnih mreža.
U tim politikama Hrvatska ima mogućnost ostvariti utjecaj i projicirati svoju normativnu
moć, dobar imidž, diplomatske aktivnosti, liderske i administrativne sposobnosti.
Ujedno, Hrvatska ima kapacitete da se pokaže kao vjerodostojan partner jer su to
politike gdje Hrvatska ima mogućnosti izraziti vlastite interese kao interese cjelokupne
13
Europske Unije. To u ogromnoj mjeri uvećava njen vanjskopolitički potencijal i relativni
utjecaj u međunarodnim odnosima.
Na ovim politikama Hrvatska bi trebala izgraditi široku mrežu veza i savezništava, ne
samo među političkim elitama i državama članicama, nego i s mrežama nevladinih
udruga, gospodarskih i socijalnih aktera, akademskih zajednica i stručne javnosti
(suradnja s moćnim socijalnim skupinama) na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i
europskoj razini. Izgradnja mreža i savezništava, kao i niša aktivnosti pruža temelj da se
Hrvatska na efikasniji način postavi u odnosu prema većim zemljama ili silama.
Pregovaračke sposobnosti, kapacitet da se formiraju neformalne koalicije i promoviraju
vlastiti interesi u radnim tijelima institucija EU izvor su političke moći male države
unutar EU. Stručna ekspertiza i sudjelovanje znanstvenika ključni su element
uvjeravanja u procesu donošenja odluka.
Kako bi bila prihvaćena kao vjerodostojan partner, Hrvatska treba uvijek (a ne samo kad
joj odgovara) konzistentno zagovarati i promovirati politike koje su usklađene s
vrijednostima koje njeguje. Normativna moć (sustavno zagovaranje demokratskih
vrijednosti) mora biti stalna da bi se percipirala kao utjecajna u međunarodnim
odnosima. Kroz ciljeve se projiciraju norme – to je ključ uspješnog zagovaranja malih
država. U zagovaranju specifičnih politika Hrvatska treba pokazati ekspertizu, znanje i
inovativne ideje, visoku razinu aktivnosti, uključenost u europske i međunarodne
političke mreže.
14
3. STRATEGIJA I CILJEVI
Vanjska politika je izuzetno važan instrument koji ne smije biti sam sebi svrha, već alat
za realizaciju dugoročnih strateških interesa Hrvatske u području gospodarstva,
društvene pravde, zaštite okoliša, promicanju mira i nenasilja te promicanju
uloge i značaja Hrvatske u međunarodnoj zajednici.
ORaH u vanjskoj politici podržava održiv razvoj, iskazan kroz Agendu 21 i Milenijske
ciljeve. Ovo su normativni elementi koje bi trebala promovirati hrvatska vanjska
politika.
„Program za 21. stoljeće“, popularno nazvan Agenda 21 predstavljen je na skupu u Riju
1992. i okupio je dužnosnike 179 vlada, među njima i Hrvatske. Agenda 21 predstavlja
proces/ projekt koji služi kao operativna platforma integralnog koncepta održivog
razvoja.
Ciljevi koje podržava ORaH na lokalnoj-nacionalnoj-europskoj-globalnoj razini su:
1) Ubrzavanje procesa održivog razvoja kroz o t v o r e n , p r a v e d a n , s i g u r a n ,
n e d i s k r i m i n a t o r n i , p r e d v i d i v , multilateraran sustav trgovine,
2) Borba protiv siromaštva kroz poboljšanje uslova života u segmentu
obrazovanja, zdravstva, opskrbi vodom, pomaganju obespravljenima – posebno
ženama i mladima,
3) Promjena obrazaca potrošnje , posebno u industrijski razvijenim zemljama,
4) Demografska dinamika i održivost – razvoj populacijske politike u skladu s
ekonomskim razvojem,
5) Z a š t i t a i u n a p r e đ e n j e z d r a v l j a l j u d i ,
6 ) Održiva ljudska naselja – racionalnim korištenjem zemljišta smanjiti
devastaciju okružja nastalih urbanim širen jem koje predstavlja snažan udar na
globalni ekosistem,
7) Integracija okruženja i razvoja, zaštita atmosfere, planiranje i upravljanje
korištenjem zemljišta, borba protiv siječe šuma i sl.
Ideja vodilja je bila: održivi razvoj se mora događati tamo gdje žive ljudi, gdje kupuju,
gdje se školuju, gdje grade i gdje rade gdje planiraju građevinsko zemljište,
gdje imaju svoja radna mjesta – dakle, u gradovima i općinama. Tako su i rođene
vizije lokalne Agende 21. ORaH podržava lokalni/regionalni doprinos županija/
hrvatskih regija u definiranju nacionalnih interesa vanjske politike, dapače smatra kako
treba pronaći adekvatni pravni okvir kojima bi se županijama i regijama omogućilo
potpisivanje ugovora prekogranične suradnje pri čemu sve razine vlasti treba pozvati na
jaču interakciju u artikuliranju europskih politika.
Kao normativnu snagu vanjske politike ORaH podržava Milenijske ciljeve razvoja,
budući da je Hrvatska, kao i ostale države članice EU, usvojila plan za pružanje potpore u
njihovoj realizaciji. Milenijski ciljevi usvojeni u rujnu 2000. od strane 189 država članica
UN-a obvezuju zemlje potpisnice na učinkovitiju borbu protiv neadekvatnih prihoda,
gladi u svijetu, nejednakosti spolova, propadanja okoliša, manjka obrazovanja, kao i na
poboljšanje sustava zdravstvene skrbi i očuvanje/osiguranje zaliha čiste, pitke vode. Sve
15
članice UN-a zajednički angažirane u ostvarenju Milenijskih ciljeva razvoja do 2015.,
prilagodile su ciljeve posebnostima te stupnju razvoja pojedine zemlje.
Aktivnosti koje ORaH planira primijeniti u području vanjske politike u slučaju
participiranja u vlasti:
1. Vanjski poslovi moraju postati instrument za realizaciju hrvatskih strateških
interesa u području gospodarstva, zaštite okoliša, društvene pravde i promicanju
mira i nenasilja
2. Predlagati političke prioritete i stvaranje policy niša na razini EU: energetika,
vodni sektor i održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj Mediterana,
turizam i proizvodnja hrane.
3. Isticati normativni okvir inicijativa, u skladu s programom stranke i Europske
stranke zelenih: solidarnost, održivost, pravednost, pravična ekonomska
suradnja, jača demokracija, borba protiv svih vrsta diskriminacije, ljudska prava,
investiranje u europske energetske mreže, povećanje energetske sigurnosti i
učinkovitosti, smanjenje energetskih troškova. Povezivanje programa ORaH-a i
inicijativa s programskim odrednicama Zelenih (pogotovo po pitanju energetike i
održivog razvoja).
4. Suziti prioritete nacionalnih interesa, dogovoriti nacionalne interese vanjske
politike s regijama/ županijama, omogućiti im da potpisuju ugovore
prekogranične suradnje.
5. Razviti regionalne projekte u području znanosti, istraživanja, ICT, zaštite okoliša,
transporta i turizma.
6. Razviti regionalnu politiku na temelju konglomeracija: institucionalizirati
koordinaciju sektora u regiji kako bi se zajednički nastupilo na EU tržištu, čime bi
se djelomično nadoknadilo gubljenje tržišta CEFTA-e.
7. Isticati nužnost reforme državne uprave kao ključnog elementa u povećanju
kapaciteta zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa u institucijama EU.
8. Intenzivirati suradnju s mrežama nevladinih organizacija, medija, stručne
javnosti u Hrvatskoj i regiji, zastupnicima u Europskom parlamentu,
predstavnicima ostalih europskih institucija, te domaćim i inozemnim think-
tankovima po pitanju regionalne suradnje u jugoistočnoj Europi i energetike.
9. Usmjeravati hrvatsku vanjsku politike prema novim izazovima globalizacije
(preustroj osoblja diplomatskih misija prema analizama robne razmjene s
inozemstvom, u skladu s dva temeljna kriterija: prema glavnim investicijskim
tržištima susjednih država, EU i SAD-a; te prema tzv. tržištima u nastajanju
(emerging markets) posebice Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Koreje).
10. Razviti strategiju gospodarske diplomacije – definirati pojam gospodarske
diplomacije, identificirati i uspostaviti široku mrežu partnera (trgovina, ulaganje,
turizam, znanost, tehnologija, istraživanje i sl.), identificirati njihove interese,
postojeće i buduće aktivnosti podrške poslovnom i financijskom sektoru uz
intenzivnu suradnju i koordinaciju s akterima koji se bave trgovinskim odnosima
s inozemstvom. Suradnja i koordinacija služi utvrđivanju potreba korisnika i
identificiranju indikatora uspjeha.
11. Konkretizirati i intenzivirati javnu diplomaciju (izrada strategije javne
diplomacije) u suradnji s asocijacijama gospodarstvenika, izvoznika,
16
znanstvenika, Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom obrtničkom
komorom, Hrvatskom gospodarskom komorom, Ekonomskim institutom, te
ostalim institutima, javnim i nevladinim organizacijama koje sudjeluju i/ili
istražuju segment vanjske i trgovinske politike.
12. Osmišljavanje zajedničke strategije lobiranja za hrvatsko gospodarstvo – trgovinu
- turizam, istraživanje, tehnologiju i znanost, te osnivanje lobističkog konzorcija -
tijela po uzoru na stare države članice.
13. Propisati jasne kriterije u promicanju diplomata u službi vanjskih poslova,
posebno na poslovima europske koordinacije kao ključnog segmenta MVEP-a u
odnosima s Bruxellesom.
14. Uspostaviti intenzivniju suradnju i koordinaciju vanjskih poslova i ministarstava
gospodarstva, turizma, znanosti, regionalnog razvoja i Ureda predsjednika s
grupama gospodarstvenika i znanstvenika kroz korištenje vanjskih poslova kao
poveznice gospodarstva i znanosti Hrvatske sa svijetom.
Aktivnosti koje ORaH planira primijeniti u području vanjske politike u okviru vlastitih
resursa:
15. Kroz zastupnika u Europskom parlamentu (vrsnog stručnjaka u temi energetike)
predlagati inicijative i intenzivirati niz aktivnosti kojima se ističu 'niše' hrvatske
vanjske politike, posebice energetika, vodni sektor i održivi transport,
proširenje EU, održivi razvoj Mediterana, turizam i proizvodnja hrane.
16. Razvijati imidž proaktivnog zastupnika u pitanjima specifičnim za promociju
hrvatske vanjske politike. Isticati normativni okvir inicijativa, u skladu s
programom stranke i Europske stranke zelenih: solidarnost, održivost,
pravednost, pravična ekonomska suradnja, jača demokracija,borba protiv svih
vrsta diskriminacije, ljudska prava, investiranje u europske energetske mreže,
povećanje energetske sigurnosti i učinkovitosti, smanjenje troškova. Povezivanje
inicijativa s programskim odrednicama Zelenih (pogotovo po pitanju održivog
razvoja, energetike, vodnog sektora i održivog transporta, proširenja EU,
održivog razvoja Mediterana, turizma i proizvodnje hrane.).
17. Formirati tim asistenata zastupniku u EU Parlamentu pri uredu u Zagrebu i u
Bruxellesu, koji se ističu poznavanjem europskih politika i funkcioniranjem
političkog sustava u EU. Oni bi bili temeljni koordinatori mreže suradnika,
promotori inicijativa, pripremali bi informacije za rasprave i sve ostale aktivnosti,
vodili bi komunikacijske i informativne aktivnosti i sl.
18. Pokrenuti Europsku građansku inicijativu (inicijativa građana usmjerena prema
Europskoj komisiji kojom se podnosi zakonodavni prijedlog u područjima od
nadležnosti EK) uz jaku online kampanju kako bi se, u skladu s programom
Europske stranke zelenih, mogućnost inicijative zakonodavnog akta omogućila,
osim Europskoj komisiji, i Europskom parlamentu, čime se postiže
demokratičnija Europa bliža građanima.
19. Povećati vidljivost o navedenim pitanjima organizacijom okruglih stolova koji
povezuju programska načela stranke s ciljevima vanjske i europske politike;
sudjelovanjem na stručnim skupovima u Hrvatskoj, regiji i EU, te jasnim i
17
dosljednim isticanjem stava o specifičnim segmentima vanjske politike u okviru
programa ORaH-a.
20. Registrirati stranku u Registar transparentnost EU u svrhu dobivanja informacija
o javnom savjetovanju o nizu europskih politika i podnošenja inicijativa, također i
u segmentu vanjske politike.
18
4. TAKTIČKI ALATI - NAČINI PROVEDBE KONKRETNIH CILJEVA
Vanjski poslovi kao instrument za realizaciju hrvatskih strateških interesa u
području gospodarstva, zaštite okoliša, društvene pravde i promicanju mira i
nenasilja – od svibnja 2014. kontinuirano
Isticati nužnost reforme državne uprave kao ključnog elementa u povećanju
kapaciteta zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa u institucijama EU – od
svibnja 2014. kontinuirano
Predlagati političke prioritete i stvaranje policy niša energetika, vodni sektor i
održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj Mediterana, turizam i
proizvodnja hrane. – od 2015. kontinuirano
Dogovoriti nacionalne interese vanjske politike s regijama/ županijama,
omogućiti regulatorni okvir da potpisuju ugovore prekogranične suradnje – od
druge polovice 2015. kontinuirano
Preustroj osoblja diplomatskih misija ovisno o analizi robne razmjene RH s
inozemstvom i u skladu s koordinacijom aktera koji sudjeluju u gospodarskoj
diplomaciji, s tim vezano razvoj strategije gospodarske diplomacije – od 2015.
kontinuirano
Osmišljavanje zajedničke strategije lobiranja za hrvatsko gospodarstvo – trgovinu
- turizam, istraživanje, tehnologiju i znanost, te osnivanje lobističkog konzorcija -
tijela po uzoru na stare države članice – od 2015.
Propisati jasne kriterije u promicanju diplomata u službi vanjskih poslova,
posebno na poslovima europske koordinacije kao ključnog segmenta MVEP u
odnosima s Bruxellesom – od 2015.
Uspostaviti intenzivniju suradnju i koordinaciju vanjskih poslova i ministarstava
gospodarstva, turizma, znanosti, regionalnog razvoja i Ureda predsjednika s
grupama gospodarstvenika i znanstvenika kroz korištenje vanjskih poslova kao
poveznice gospodarstva i znanosti Hrvatske sa svijetom – od 2015.
Izrada strategije javne diplomacije u suradnji s asocijacijama gospodarstvenika,
izvoznika, znanstvenika, Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom
obrtničkom komorom, Hrvatskom gospodarskom komorom, Ekonomskim
institutom, te ostalim institutima, javnim i nevladinim organizacijama – od 2016.
Razviti regionalne projekte u području znanosti, istraživanja, ICT, zaštite okoliša,
transporta i turizma - od 2016. kontinuirano
Razviti regionalnu suradnju na temelju konglomeracija i institucionalizirati
koordinaciju sektora u regiji – od 2016. kontinuirano
19
5. FINANCIJSKI INSTRUMENTI
Državni proračun Ministarstva vanjskih i europskih poslova
Partnerstva s organizacijama/ institucijama s kojima se dijele slični strateški
instrumenti (Ministarstvo gospodarstva; kulture; znanosti, obrazovanja i sporta i
slična tijela državne uprave); Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom
obrtničkom komorom, Hrvatskom gospodarskom komorom i sl.
20
6. VEZE S OSTALIM SEKTORIMA
Povezati aktere koji se bave vanjskom i trgovinskom politikom: predsjednik RH,
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo
poduzetništva i obrta, Ministarstvo turizma, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta,
Hrvatska banka za obnovu i razvoj, Hrvatska turistička zajednica, Hrvatska gospodarska
komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatski izvoznici, Hrvatska udruga poslodavaca,
Nacionalno vijeće za konkurentnost, predstavništva hrvatskih županija te regionalnih
razvojnih agencija u Bruxellesu.
21
7. SAŽETAK
Hrvatska je mala država po svim temeljnim odrednicama u međunarodnim odnosima:
veličini BDP-a, ekonomskoj i vojnoj moći, broju stanovnika, broju glasova u Vijeću EU,
veličini diplomatske službe i broju predstavništava, kadrovima i resursima u praćenju
svih politika u EU, percepciji moći od strane drugih članica i sl. No, Hrvatska sadržajnom
promjenom karakteristika vanjskih i europskih poslova ima veće mogućnosti utjecaja na
međunarodne odnose nego što bi se očekivalo s obzirom na veličinu njenog teritorija i
druge značajke. Hrvatska kao mala država koja nema previše instrumenata kojima bi
oblikovala međunarodno okružje na raspolaganju ima sljedeće strategije vanjskih
odnosa: multilateralizam i vanjska politika koja se ostvaraju kroz tzv. niše.
Multilateralizam se u ostvaruje kroz članstvo u euroatlantskim strukturama, dok se
specijalizacija ostvaruje kroz europske poslove. Na koji način će ostvarivati svoju
multilateralnu suradnju, odnosno u kojim područjima se Hrvatska želi specijalizirati
ovisi o vrijednostima i orijentaciji vladajuće političke strukture.
Zagovarajući načela, civilizacijske norme i vrijednosti, poštivanje međunarodnog prava i
institucija, promoviranje principa naspram interesa u skladu s Agendom 21 i
Milenijskim ciljevima u okviru multilateralizma u savezništvu s većim državama i
grupiranjem s ostalim malim državama hrvatska vanjska politika može imati mogućnost
djelovanja i utjecanja na međunarodni sustav.
Hrvatsku vanjsku politiku treba usmjeriti prema novim izazovima globalizacije, pri
čemu diplomacija treba slijediti gospodarske interese bazirane na analizi robne
razmjene Hrvatske s inozemstvom, uz koordinaciju s akterima trgovinske
politike. S tim u skladu nužno je pristupiti preustroju osoblja diplomatskih misija u
skladu s dva temeljna kriterija: prema glavnim investicijskim tržištima susjednih država,
EU i SAD-a; te prema tzv. tržištima u nastajanju (emerging markets) posebice Brazila,
Rusije, Indije, Kine i Južne Koreje). Nužno je intenzivirati dosadašnju suradnju sa
asocijacijama gospodarstvenika, izvoznika, znanstvenika, Hrvatskom turističkom
zajednicom, Hrvatskom obrtničkom komorom, Hrvatskom gospodarskom komorom,
Ekonomskim institutom, te ostalim institutima, javnim i nevladinim organizacijama.
Radi ograničenih kapaciteta i sredstava u europskim poslovima, Hrvatska se treba
profilirati aktivnim predlaganjem inicijativa u nekoliko politika: energetika, vodni
sektor i održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj Mediterana, turizam i
proizvodnja hrane.
U europskim poslovima nužno je jače formirati savezništava, koalicije, zajedničke akcija i
inicijative, počevši od dogovora nacionalnih interesa sa županijama, kojima bi se u
regionalnoj suradnji omogućilo potpisivanje ugovora prekogranične suradnje.
Regionalnu suradnju treba temeljiti na gospodarskim interesima i projektima u
području energetike, znanosti, istraživanja, ICT, zaštite okoliša, transporta i turizma.
Po uzoru na stare države članice nužno je osnivanje lobističkog konzorcija države i
gospodarstvenika u Bruxellesu. Lobistički konzorcij zastupa interese pojedinog sektora,
bez obzira na njihovu veličinu, čime mogu profitirati mali i srednji poduzetnici.
22
U gospodarskoj diplomaciji nužno je uspostaviti intenzivniju suradnju i koordinaciju
vanjskih poslova i ministarstava gospodarstva, znanosti, regionalnog razvoja i Ureda
predsjednika s grupama gospodarstvenika i znanstvenika kroz korištenje vanjskih
poslova kao poveznice gospodarstva i znanosti Hrvatske sa svijetom. Na razini samog
Ministarstva potrebno je propisati jasne kriterije u promicanju diplomatskih zvanja u
službi vanjskih poslova, posebno na poslovima europske koordinacije.
23
8. LITERATURA
Berković, S. Diplomacija i diplomatska profesija, Zagreb, 2006.
Berridge, G. R., Diplomacija: teorija i praksa, Biblioteka Politička misao, Zagreb,
2004.
Beširević, N., Vanjska politika EU i Zapadni Balkan, Biblioteka Politička misao,
Zagreb, 2013.
Čehulić, L., Razvoj međunarodnih studija u Hrvatskoj. Politička misao, 2000.
37(1): 173-187.
Hill, C., What Is to Be Done? Foreign Policy as a Site for Political Action,
International Affairs, 2003. 79 (2): 233-255.
Institut za međunarodne odnose, Gospodarska diplomacija, Zaklada Adris, 2012.
Jackson, R. i Sørensen, G., Introduction to International Relations. Theories and
Approaches, Oxford University Press, Oxford, 2007.
Jović, D., Hrvatska vanjska politika pred izazovima članstva u Europskoj Uniji,
Politička misao, 2011. 48 (2): 7-36.
Krizman, B., Postanak moderne diplomacije, IBI, Zagreb, 1957.
Luša, Đ. i Mijić, P., Vanjska politika malih država - normativna moć kao faktor
utjecaja u međunarodnim odnosima, Političke perspektive, 2012. 3: 39-67
Mesić, S. i Plevnik, J., Doba ekonomske diplomacije, Plejada, Zagreb, 2011.
Mikolić, M., Diplomatski protokol : praksa u Republici Hrvatskoj i neke praktične
upute, Zagreb, 1995.
Nick, S., Diplomacija: Metode i tehnike, Barbat, Zagreb, 1997.
Nick, S., Diplomatski leksikon, Barbat, Zagreb, 1999.
Plevnik, J., Iza globalizacije – Geoekonomija međunarodnih odnosa, Golden
marketing – tehnička knjiga, Zagreb, 2003.
Vukadinović, R., Politika i diplomacija, Zagreb, 2004.
Strateški plan Ministarstva vanjskih i europskih poslova (za razdoblje 2011. - 2016.)
Internetske stranice:
http://www.mvep.hr
http://www.hr.undp.org/content/croatia/hr/home.html