Smiješna povijest svijeta

S engleskoga preveoPREDRAG RAOS

ERIK SASS STEVE WIEGAND

iWILL PEARSON

MANGESH HATTIKUDUR

Smiješna povijest svijeta

v

SADRŽAJ

Uvod vii

1. AFRIKA I POSLIJE NJE(60 000. — 1500. g. pr. Krista)

1

2. KAOS I VLAST(1500. — 500. g. pr. Krista)

33

3. ATENA, ALEKSANDAR I TAKO TO(500. — 0. g. pr. Krista)

65

4. NEMA RIMA DO RIMA (s iznimkom Kine, Perzije, Indije, Meksika i Perua)

(1. — 500. g. poslije Krista)

95

5. PA ZAPRAVO I NE BAŠ TAKO MRAČNI (ukoliko niste živjeli u Europi) VIJEK

(500. — 1 000. godine)

125

6. DOBRO DO PROLAZNO DOBA(čak i ako ste živjeli u Europi)

(1000. — 1300. godine)

155

SMIJEŠNA POVIJEST SVIJETAvi

7. JE LI TKO MOŽDA ZA RENESANSU? (a usput i za genocid i ropstvo?)

(1300. — 1575. godine)

187

8. RAT I ROPSTVO(i, mislim, prosvjetiteljstvo)

(1575. — 1750. godine)

221

9. DOBA LIBERACIJE, FRAGMENTACIJE, STAGNACIJE I DOBRE STARE NACIJE

(1750. — 1900. godine)

255

10. IMPERIJI UZVRAĆAJU UDARAC(1900. — 1930. godine)

293

11. NA RUBU PONORA(1931. — 1962. godine)

325

12. JEDAN SVIJET(1963. — 2007. godine)

359

vii

Uvod

ERIK SASS

Znamo da je 99 posto »povijesti« kakvoj nas u školi uče upravo nesnosno dosadno. I zbog toga nam je uistinu jako žao, ali ipak ne možemo izmijeniti to što vas je snašlo u mladosti.

Ova će knjiga, međutim, ući u povijest, i to po tome što će stvoriti zanimljivu povijest. Pa kako to? Pa tako to: jer je povijest napeta kao kišobran i rese je sve odlike hollywoodske bombe. Hoćete malo akcije? O, bit će toga do mile volje. Seksa i nasilja? Ma bit će puna kaca i jednoga i drugoga. Masovni ubojice i psihopati? Pa takvi i pokreću povijest! A najbolje je od svega što se sve to uistinu i dogodilo.

Na sljedećim stranicama čitat ćete o bebama na opijumu, pivu s okusom piletine, kozmetičkim perlama za testise, carevima tajnim agentima i džinu kao životnom stilu. A servirat ćemo vam i velike krađe milijardi dolara, tajne srednjoameričke džungle, vojvotkinju koja je kroz grad projahala gola kako bi joj muž smanjio namete, kao i rimske orgije tako skandalozne da su skandalizirale čak i same Rimljane.

Dakako, ako žudite za ozbiljnijim štivom, bit će tu i toga. Od religije iz koje se rodilo kršćanstvo (pri čemu ne mislimo na judaizam), pa sve do pitanja zašto Velika kuga zvana i Crna smrt možda i nije bila baš tako loša, pa do nevjerojatnih detalja o zemlji s 300 milijuna žitelja, koju nisu samo pokorili, nego i navukli da povjeruje kako je sve to bila njezina ideja — bit će tu svega i svačega, ničeg vam neće nedostajati.

Prirodno pitanje o svakoj povijesti svijeta sabijenoj u jednu knjigu trebalo bi glasiti: »Je li u njoj baš sve?« Iskren odgovor glasi: Ne. A nije da nismo pokušali. HarperCollins je, međutim, na našu veliku žalost odbacio našu prvu verziju od 500 milijuna stranica proglasivši je »prenadobudnom«

SMIJEŠNA POVIJEST SVIJETAviii

i »predetaljnom«. (Bi li se ta knjiga mogla prodavati kao prva vidljiva iz svemira, pitanje je o kojem se još raspravlja.) I makar je ova verzija ispustila poneki detalj, ipak vjerujemo da smo svoj posao obavili baš kako treba. U nju smo strpali cijelu gomilu zabavnih činjenica, dok možda cijele tri trećine čini »ozbiljna« građa. Na svu sreću, to se dvoje neobično često preklapa.

No kad smo već kod toga, neki tvrde da je povijest ozbiljna rabota, i da smo vam mogli pod nos staviti pokoju uzvišenu mudroliju, recimo »tko ne poznaje svoju povijest, osuđen je da je ponovi.«* No nažalost, to nije uvijek nužno i istina. Jer, kao što ćemo vidjeti na sljedećim stranicama, povijest je puna ljudi koji su o povijesti znali mnogo, ali ipak su i dalje stalno ponavljali iste glupe pogreške.

To, međutim, ne znači da povijest već i sama po sebi ne vrijedi baš ništa. Povijest je zabavna, uzbudljiva, srcedrapateljna, nenadmašna. Ima u njoj i smijeha i suza i zadržanog daha, i još toliko toga. A povijest nam, osim toga, daje i nadu. I to zato što su ti dostojanstveno ozbiljni historičari možda ipak u pravu: uz malo sreće možda ipak uspijemo naučiti i ponešto što će nam pomoći da se izmaknemo sljedećemu metku.

I stoga vas pozivamo da čitate, uživate, i pokušate za sve to barem malo i hajati. Zato što vas na kraju knjige čeka i mali kviz. Koji se zove budućnost.

* Što bi rekao George Santayana.

1.AFRIKA I POSLIJE NJE

(60 000. — 1500. g. pr. Krista)

3

• • • • • • • • • • • • • U tRI RIjEčI • • • • • • • • • • • • •

Ako postoji išta što bismo mogli reći o ljudima, onda je to da su uvijek gladni. Kad je moderni čovjek (Homo sapiens sapiens) prije više od šezdeset tisuća godina iz Afrike krenuo u osvajanje svijeta, počeo je naseljavati područja bliska izvorima hrane, pa su područja koja su proizvodila više hrane postala i napučenija. Neke su družine otkrile šume pune divljači, dok su druge lutale travnjacima napasajući krda krava. U Meksiku kamenog doba, priobalni su narodi tisućama godina živjeli od školjaka pa su za sobom ostavili golemu hrpu ljuštura dugu 70, široku 27 i visoku 6 metara.

I još jedna istina o nama: mi ne volimo dijeliti s drugima. Pojedina su se plemena stalno borila za teritorij, i pritom su mnoga bila zgurana na manje gostoljubiva zemljišta — ali nomadi su znali najbolje iskoristiti ograničene prirodne izvore. Arapi su osvojili golemi Arapski poluotok zahvaljujući tome što su pripitomili devu, prekaljenu pustinjsku životinju koja ih je nosila od jedne bujne oaze do druge. Stanovnici srednje Azije prihvatili su se uzgoja konja i ovaca pa prelazili na tisuće milja u potrazi za dobrom pašom. Inuiti (Eskimi) naučili su praviti kuće od leda.

Kad je, međutim, riječ o kalorijama proizvedenima po hektaru, onda je uzgoj žitarica mogao prehraniti mnogo više ljudi od ribarstva, lova i uzgoja domaćih životinja. Sijanje pšenice javlja se oko 9000. g. pr. Krista da bi se uskoro proširilo diljem svijeta, a mjesta na kojima su uspijevale žitarice doživjela su pravu demografsku eksploziju (i da, mi se očito volimo i seksati… i to poprilično). Uskoro je hrane bilo toliko da su se neki ljudi mogli okaniti rada u polju i posvetiti se posebnim zanatima. Kvalificiranim lončarima, tkalcima i zidarima uskoro su se pridružili i krojači, kožari, rudari i drugi zanatlije. I da, u te zanata spada i onaj famozni, »najstariji na svijetu«.

SMIJEŠNA POVIJEST SVIJETA4

Oko 8000. g. pr. Krista pojavile su se i prve civilizacije — definirane kao urbanizirana društva. Zanatlije su živjeli zajedno, u utvrđenim taborima, radi zaštite od suparničkih skupina, ali i zbog olakšavanja trgovine. Gradovi su, osim toga, postali i središta država — a što je najčešće značilo središtima nasljednih monarhija izniklih iz stare plemenske vlasti.

O tim prvim upravnim aparatima na svijetu danas znamo malo, ali njima su vjerojatno dominirale pojedine obitelji ili klanovi, prenoseći vlast s koljena na koljeno, nakon što bi neki dominantan muškarac osvojio vlast. U pretpovijesti su možda postojali i matrijarhalni (»ženevlastni«) i komunalni (lišeni vođe) oblici vlasti, ali do početka pisane povijesti svi su se oni, ako ih je i bilo, redom pogasili. Svim vrlo ranim svjetskim civilizacijama vladao je muškarac pojedinac, dakle kralj. Muškarci sve od tada drže daljinski.

Kraljevski je posao bio jednostavan: štititi svoje sljedbenike. Ljudi su općenito vjerovali da kraljevska vlast izvire od besmrtnih bogova, pa su kraljevi bili tijesno povezani s bogovima još od faze »priprema, pozor«. Ponegdje je kralj bio ujedno i vrhovni svećenik, zadužen za prinošenje žrtava i obrede koji su trebali osigurati obilnu ljetinu. Drugdje su pak kraljevi tijesno surađivali s vrhovnim svećenikom ili angažirali gatare i vračare da pokušaju proniknuti u budućnost.

Iako su i suparnički kraljevi stvarali velike probleme, ipak je najljući neprijatelj pred kojim su se našle prve civilizacije bila sama priroda koja se ravnala po volji nevidljivih bogova. Suše, poplave i druge prirodne katastrofe uništavale su ljetinu, donoseći glad i bijedu. Ili u prijevodu: ako su svi imali što jesti, bogovi su bili zadovoljni vođom, a ako nisu, e onda… Zbog toga nas neće iznenaditi što je na cijelom »civiliziranom« svijetu prvi čin svakog vladara bio uskladištiti nešto žita za gladna vremena.

Da bi taj sustav osiguravanja hrane mogao funkcionirati, kraljevi su naređivali podanicima da u sitim godinama predaju žito, kako bi se moglo dijeliti u gladnima. Žito se čuvalo u golemim silosima od kamena ili sirove opeke, takozvanim žitnicama. Svećenici su bili zaduženi za vođenje evidencije o tome koliko je tko predao žita.

Da bi se lakše snalazili u toj pljevi podataka, svećenici su izumili pismo. Bilježenje je pak količina, imena i datuma na glinenim pločicama dovelo opet do knjigovodstva i bankarstva. Uskoro su i obični ljudi počeli prebrojavati svoja dobra poput stoke, alata i luksuznih predmeta. Kad se pismo proširilo i na društvo u cjelini, ostalim zanatlijama koji su živjeli po gradovima pridružili su se i trgovci, bankari i pisari. Pismo je dovelo i do prvih trgovačkih ugovora (primjerice: »za ove četiri svinje za tri ćeš mi dana dovesti dvije krave« — ne zvuči baš jako glamurozno).

AFRIKA I POSLIJE NJE 5

Pa ipak, nisu baš sve kulture izabrale sjedilački život i ratarstvo. Razlike između gradova i nomadskih družina stvarale su silna trvenja. Kao prvo, razumije se da su bogatstva skupljena po gradovima, u obliku viška žita i drugih proizvoda, privukla zanimanje naroda koji su živjeli mnogo težim životom i daleko od gradova. Nomadi su počesto uživali taktičku prednost pred građanima, a ljudi iz divljine, vješti ratovanju iz sedla, dugo su tjerali strah u kosti priprostim ratarima na rubovima grada. Opasnost od nomada postoji i danas — no ipak je oko 1500. g. pr. Krista premoć sjedilačkih društava oslonjenih na poljodjelstvo već postala neporeciva. Povijest civilizacije zapravo je priča o njima.

• • • • • • • • • • • Što jE bIlo KAdA • • • • • • • • • •

2 500 000 g. pr. Kr. Homo habilis, najstariji pračovjek, živi u Africi i već poznaje kameno oruđe.

2 000 000 g. pr. Kr. Razni se praljudi šire planetom.

1 500 000 g. pr. Kr. Hominidi se počinju služiti vatrom.

300 000 g. pr. Kr. U Europi žive neandertalci.

150 000 g. pr. Kr. Sahara je bujni travnjak.

130 000 g. pr. Kr. U Africi se pojavljuje moderni čovjek, Homo sapiens sapiens.

60 000 g. pr. Kr. Homo sapiens sapiens širi se planetom.

10 000 g. pr. Kr. Polarne ledene kape počinju se topiti zbog čega se razina mora diže za nekih sto dvadeset metara.

9000 g. pr. Kr. Natufijenska kultura počinje uzgajati žito, što je početak zemljoradnje.

7500 g. pr. Kr. Prvi gradovi na svijetu: Çatal Hüyük i Jerihon.

5300 g. pr. Kr. Sahara se pretvara u pustinju.

5000 g. pr. Kr. Çatal Hüyük i Jerihon napušteni iz nepoznatih razloga.

4500 g. pr. Kr. Osnovani prvi sumerski gradovi Eridu i Ur.

4000 g. pr. Kr. U Egiptu osnovani prvi gradovi.

3100 g. pr. Kr. Faraoni ujedinjuju Egipat pa on postaje prva država u povijesti svijeta.


3000 g. pr. Kr. Početak prve kineske civilizacije (kultura Longshan).

2500 g. pr. Kr. U dolini Inda cvjeta kultura Harappa.

2530 g. pr. Kr. Egipćani dovršavaju izgradnju Velike (Keopsove) piramide.

2200 g. pr. Kr. Amorićani osnivaju Babilon.

1900 g. pr. Kr. U Kini vlada prva kraljevska obitelj, dinastija Hsia.

1750 g. pr. Kr. Abraham kreće iz Ura za Kanaan.

1700 g. pr. Kr. Nestanak civilizacije Harappa.

1600 g. pr. Kr. Indoeuropljani osnivaju kraljevstvo Hetita i naroda Mitani u Mezopotamiji.

• • • • • • • • • • ZAVRtIMo GlobUS • • • • • • • • • •

Preplodni polumjesec

Prva velika naselja na svijetu bili su Jerihon, u današnjem Izraelu, i Çatal Hüyük, u današnjoj istočnoj Turskoj. Oba su osnovana oko 8000. g. pr. Krista u zapadnoj polovici Plodnog polumjeseca, toga bogatog poljodjel

skog pojasa koji zahvaća Bliski istok, a u čijem istočnom dijelu nalazimo i Mezopotamiju (današnji Irak). Ta su naselja prošla kao i svi »prvi pokušaji«: nikad nisu izrasla do veličine civilizacija koje su došle za njima, te su se napokon ugasila i nestala pod tajanstvenim okolnostima.

Između 8000. i 7000. g. pr. Krista, Jerihon je vjerojatno imao oko dvije tisuće stanovnika koji su živjeli u četvrtastim kućama ožbukanih zidova i podova, te okružene zaštitnim kamenim zidovima. Čini se da su njegovi stanovnici poštovali nekakav kult predaka, to jest klanjali se lubanjama urešenim školjkama. Çatal Hüyük je bio

veći: naj stariji dosad otkriveni sloj, površine nekih trinaest hektara, potječe iz oko 7500. g. pr. Krista, to jest iz doba kad je grad vjerojatno imao oko

Na svetkovini Akitu, kojom se slavila No va godina, babilonske je kraljeve čekalo posebno zadovoljstvo: tako bi ih ispljuska li da bi zazvali majku. Taj je ritual spadao u ceremonijalno čišćenje grada. Kralj bi prema protokolu ušao u hram Marduka, glavnoga babilonskog boga, pa mu rekao da protekle godine nije učinio ništa loše — da, recimo, nije pljusnuo ni jednoga svog podanika. Tada bi vrhovni svećenik kralju odvalio jednu zidarsku; ako bi kralju zbog te nepravedne kazne zasuzile oči, bio je to znak da je rekao istinu, i Marduk bi mu odobrio da vlada još godinu dana.

leglo mu ko budali pljuska


šest tisuća stanovnika. Çatal Hüyük bio je povezan s mrežom sela koja su se protezala stotinama kilometara uokolo, te je bio značajno trgovačko i vjersko središte. A onda je oko 5000. g. pr. Krista bio napušten zbog neobjašnjenih razloga.

Iza Jerihona i Çatal Hüyüka uslijedila je još cijela zbirka gradova država u Mezopotamiji, sve u sklopu sumerske civilizacije. Veliki su igrači bili Eridu i Ur, osnovani između 4500. i 4000. g. pr. Krista, Uruk i Lagaš (3500. g. pr. Krista), Kiš (3200. g. pr. Krista) i Nippur (3000. g. pr. Krista). Iako su ti gradovi živjeli u stalnoj međusobnoj zavadi, ipak su imali isti jezik, kulturu i religiju.

Ti su gradovi za današnje pojmove bili mali. Tako je Uruk, najveći među njima, imao u najbolju ruku šezdeset do osamdeset tisuća stanovnika i to na vrhuncu svoje moći. Pa ipak su među njima vladala stalna trvenja, jer su se ratari svađali sa susjedima oko međa. Kad bi se stvarno zakrvili, gradovi bi kretali u rat. Sumerski su kraljevi napokon stvorili stajaću vojsku, ali su u prvim danima sukobi vjerojatno izbijali spontano, kad bi se gradske skupštine

Sargon Veliki bio je prvi u dugom nizu ljudi vođenih istom mišlju: kako osvojiti baš sve što se osvojiti da. No baš kao i u slučaju većine ostalih, i njegovi su blistavi uspjesi bili kratkoga vijeka.

Legenda kaže da mu je mati bila »podmetnuta«, što znači demon ili prostitutka, a budućeg je osvajača rodila oko 2350. g. pr. Krista. Prema sumerskoj priči, Sargon je u mladosti služio kao peharnik kralju Kiša, UrZababi. Vjerujući da Sargon uživa milost božice Inanne, UrZababa ga je pokušao ubiti, ali Sargon je uspio pobjeći. U okolnim je plemenima skupio sljedbenike i osnovao novi grad Akad, proglasio ga svojom prijestolnicom i krenuo ratnim stazama. Nakon što je osvojio cijeli Sumer, pa tako i Kiš (osveta je slatka), Sargon je simbolično oprao mač u Perzijskom zaljevu — na krajnjoj južnoj granici Sumera — i tako simbolično označio svoju potpunu vlast nad cijelim područjem. Žudeći, međutim, i dalje za vlašću, potom se okrenuo sjeveru pa osvojio Asiriju, Libanon i južnu Tursku, da bi napokon skrenuo na istok i osvojio Elam u Perziji (današnjem Iranu).

Sargon je kao mudar vladar shvaćao važnost trgovine i vladanja dalekim trgovinskim putovima što su spajali gradove. Njegovo je carstvo vladalo trgovinskim putovima koji su Harappsku civilizaciju u dolini Inda povezivali sa Sumerom, Egiptom i Sredozemnim bazenom. Od tih su se trgovinskih putova Sargon i njegovih nasljednici obogatili upravo basnoslovno.

Sargon je pokušao produžiti svoje carstvo time što je na vlast postavio svoju djecu, ali poslije njegove smrti ključne pokrajine pobunile su se protiv Rimuša, jednoga od njegovih sinova, kojeg je napokon ubio njegov brat Mianištušu. To je bio konac kratkovjekog Sargonova carstva.

SARGONE, LEGENDO


pretvorile u pobješnjelu rulju. Ratnici su bili naoružani kopljima, toljagama i dobrim starim kamenicama.

Politički je svakim od tih gradova država vladao lugal, ili »veliki čovjek« — drugim riječima, kralj. Njegova je glavna dužnost bila raspodjela vode za natapanje. Budući da je vode bilo malo, njezinu su raspodjelu određivale gradske uprave, a dužnost im je bila i nekoliko puta godišnje organizirati radne akcije radi održavanja kanala za navodnjavanje i ustava.

»Veliki čovjek« je služio zajedno s vrhovnim svećenikom gradskog kulta koji je predvodio vjerske ceremonije i skupljao žrtvene darove za bogove. U Uru su mještani štovali boga Sunca Urua ili Hadada, šefa panteona u ko

jem su živjele i Inanna ili Ištar, božica plodnosti, proljeća, oluja, ljubavi i braka, i Ereškigal, njezina sestra blizanka i božica smrti.

Najvažnija je vjerska svetkovina bi la proljetna svetkovina žetve, koja je uje dno obilježavala i početak sumerske nove godine. Slavlje je trajalo dvanaest dana, kad bi svećenici prolazili obred pročišćenja, prinosili krvne žrtve i pra tili kraljeve molitve za božansku po moć. Tad bi ih i posjećivali »bogovi« na riječnim baržama, a vodile su se i glumljene bitke između dobra i zla. Kao i na svim pravim dernecima, i tu je bilo obilje vremena za gozbe i slavlje.

S poljodjelstvom se širila i civilizacija, tako da nije trebalo dugo čekati da se na pozornici pojave novi likovi. U današnjem su zapadnom Iraku Amorićani, daleki (i očito ambiciozniji) rođaci Sumerana, oko 2200. g. pr. Kri

sta osnovali veliki grad Babilon. Babilon je izrastao u grad daleko veći od gradova prve generacije gradova država, pa nije prošlo mnogo i on je već uspio uspostaviti dominaciju nad starijim sumerskim gradskim središtima. Babilon je na vrhuncu svoje moći oko 1700. g. pr. Krista imao preko dvije stotine tisuća stanovnika, pretvorivši se u središte trgovine i zanatske proizvodnje cijele regije. Baš kao i njihovi prethodnici u Sumeru, Uru i Uruku, i stanovnici Babilona sazidali su divovski zigurat — stepenastu piramidu s hramom na vrhu — kako bi pri vršenju vjerskih obreda bili bliže bogovima.

Iako je Babilon u drugom tisućljeću prije Krista vladao neprikosnoveno, nevolja je već počela puštati klice. Na području sjeverno od današnjeg Bagdada, negdje oko 1900. g. pr. Krista, divlje je pleme Asiraca duž rijeke Tigris osnovalo svoju civilizaciju, sa središtem u gradovima Ašuru, Ninivi i Nimrudu. Asirci su bili mnogo ratoborniji od svojih južnih susjeda pa im je smisao života bio uglavnom u tome da se s nekim potuku, a u tom su pogledu imali i nekoliko prednosti. Oni su, naime, uspjeli pripitomiti konja, a osim toga otkrili su i tajnu izrade željeznog oružja i alata, oštrijeg i ubojitijeg od babilonskog oružja od bronce. Godine 1500. g. pr. Krista Asirci su bili još samo hrpa seljaka, a sama Asirija teška mezopotamijska selendra — ali bili su organizirani, slavohlepni i sve ih je svrbjelo da krenu u boj. Pripazite malo na to područje!

NE BAŠ JAKO LJUBAZNI SUSJEDI


Egipat:Pobjednik prvog svjetskog prvenstva

megadržava

Egipat često prikazuju kao prvu svjetsku civilizaciju, ali njegovi su se gradovi pokrenuli malo kasnije od sumerskih, to jest negdje iza 4000. g. pr. Krista. Pa ipak, u tom razdoblju ljudske povijesti nekoliko je stoljeća samo sitnica — no ako je predmet natjecanja veličina, onda Egipat pobjeđuje bez premca. On je oko 3100. g. pr. Krista postao prva svjetska megadržava, ujedinivši gotovo osam stotina kilometara teritorija od Sredozemnog mora pa sve do prvog katarakta (brzaca) na rijeci Nil. Faraoni koji su vladali Egiptom bili su najmoćniji ljudi na svijetu, i njihova je moć potrajala još daleko iza kraja vladavine sumerskih kraljeva.

Egipat je ujedinio polumitski kralj (a možda ih je bilo i više) koji se zvao Menes. On je bio osnivač ne samo Prve dinastije nego i egipatske prijestolnice Memfisa, malo južnije od delte Nila. Sačuvale su se priče o sukobima između stanovnika sjevernog i južnog Egipta, ali Nil ih je sve ujedinio. Egipatska i kultura i religija vrtjele su se oko te rijeke čiji su ritmovi tisućama godina određivali strukturu egipatskog društva. (Danas poplave regulira divovska Asuanska brana.) U zimskim mjesecima, u Etiopiji pada snijeg, a baš u brdima te zemlje Nil započinje svoj dugi put. U proljeće, kad počinje kopnjenje snijega, naglo se dižu poplavne vode i prekrivaju okolnu »naplavnu ravnicu« na dnu Nilske doline, dakle u Egiptu. Kad se Nil napokon nakon mjesec dana povuče, za njim ostaju debele naslage mulja — stvarajući plodne oranice. Upravo zbog toga Egipat je bio žitnica staroga svijeta.

Nil je, osim toga, kad bi se razlio, znao biti nevjerojatno destruktivan, pa se ne treba čuditi što su Egipćani vjerovali da ta rijeka posjeduje božansku

Među aktivnim bogovima, Amonovu je moć predstavljao Ra, bog Sunca, s ljudskim tijelom i glavom sokola, te s krunom u obliku Sunčeve ploče na glavi. Ra je svakodnevno prelazio preko neba u svom zlatnom brodu, pa se noću spuštao u podzemni svijet, gdje se borio sa Smrću koju bi redovito i pobijedio, jer bi ujutro ponovno zablistao na nebu. On je bio bog zaštitnik faraona i simbolizirao je moć.

Prvi bog smrti (da, bilo ih je više) bio je Anubis, kojega su prikazivali s ljudskim tijelom i glavom šakala. On je bio glavni bog sprovoda, te je vagao srca umrlih da utvrdi jesu li živjeli pravednim životom. Drugi bog smrti, koji se zvao Oziris, zamijenio je Anubisa na mjestu glavnoga boga podzemlja negdje prije 2000. g. pr. Krista. Njegova je priča doista bizarna: nakon što je suparnički bog ubio Ozirisa i isjeckao ga na komade, Ozirisova je sestra i žena (!) Izida skupila sve te rasute komade, s iznimkom penisa, koji je nadomjestila drvenom replikom. Egipćani su obožavali mrtvog Ozirisa, s drvenim dodatkom i svim ostalim. Izida je pak bila »božica majka«, a obično su je prikazivali s krunom s kravljim rogovima i sa Sunčevom pločom. Ona je bila božica zaštitnica kraljevskog prijestolja, tijesno povezana s faraonskom moći i dostojanstvom.

ZA IME BOGOVA


moć. Nil je bio isto što i univerzum, a njime su upravljali bogovi koje je trebalo umilostiviti molitvama i žrtvama im stišati bijes. Prvi je bog bio praiskonski duh Amon, utjelovljenje kaosa, koji je vladao prije stvaranja svemira. On je bio nevidljivi otac koji je u svojoj ruci držao moć stvaranja — on je zapravo stvorio i samoga sebe (ah, paradoksa!). Ime mu je značilo »Skriveni«. U skladu s tim obično je ostajao u pozadini.

Svaki je faraon bio predstavnik samo jednoga božanskog duha koji se prenosio s oca na sina. To je jedno važno područje na kojem se Egipat razlikovao od Mezopotamije. U Mezopotamiji je »veliki čovjek« vladao zajedno s vrhovnim svećenikom, dok je u Egiptu faraon bio i vladar i prvosvećenik, a povrh svega još i živi bog.

Kad bi faraon umro, trebalo mu je prirediti veličanstveni pogrebni ritual kako bi se osiguralo njegovo uskrsnuće u zagrobnom životu. Običaj izgradnje piramida kao kripti za pokojne kraljeve rodio se oko 2700. g. pr. Krista, a započeo ga je faraon Džozer izgradnjom svoje stepenaste piramide u Saqqari. Pritom se znala dogoditi i poneka nezgoda. Najslavniji je promašaj svinuta piramida faraona Snofrua, podignuta u Dahshuru oko 2600. g. pr. Krista. Graditelji su očito tek na pola posla shvatili da im je piramida malo prestrma, pa su naglo smanjili kut uspona, što je sve urodilo čudnom građevinom osmerostrane strukture, koja je i danas svima jasno vidljiva.

Najveća je piramida svih vremena velika Keopsova piramida visoka 146 metara, sa stanicama od 230 metara, a sazdana od oko 2,3 milijuna vapnenačkih blokova od po dvije i pol tone, dok joj je površina bila prekrivena sa

A što su stari narodi jeli? Najbolji izvori informacija o hrani naših starih potječu iz Egipta, te nam otkrivaju da su Egipćani od pšenice i ječma pravili kašu, a osim toga i pekli kruh donekle nalik na današnju pitu. Katkad bi Egipćani u to dodali još i smokve, med, maslac i ulje s dodatkom trava, a sve radi postizanja boljeg okusa. Važna je jestvina bilo i pivo koje se uživalo pri svim obrocima zajedno s kruhom.

Egipćani su pravili maslac, a čini se i nekakav sir, iako nije jasno kakve je bio konzistencije i kakvog ukusa. Od povrća nalazimo ciklu, krastavac, slatki luk, rotkvu, češnjak, repu, slanutak, grah, poriluk, leću i salatu. Osim toga jeli su i meso, iako je ono uglavnom bilo hrana samo bogatih, a za niže klase tek rijetka poslastica. Egipćani iz višeg društva jeli su govedinu, ovčetinu, te meso gazele, kozoroga i hijene. (Svinjetinu nisu jeli jer su vjerovali da prenosi gubu.)

Sirotinji je bila dostupnija domaća i divlja perad, od koje spomenimo guske, patke, čaplje, prepelice, pelikana i rodu. Nil je obilovao ribom, pa je ona sirotinji vjerojatno bila glavni izvor životinjskih bjelančevina. Omiljene su vrste bile grgeč, som i cipal. Egipćani su za desert rado jeli voće, primjerice smokve, datulje, šipak, grožđe i lubenice.

KRUH NAŠ SVAGDANJI


144 000 bijelih vapnenačkih ploča, kasnije uklonjenih i ugrađenih u nove piramide. Piramida je podignuta negdje između 2550. i 2530. g. pr. Krista, za faraona Khufua, znanog i pod grčkim imenom Keops. Tu masivnu građevinu, koja pokriva cijelih pet hektara, vjerojatno je punih 20 godina gradilo 100 000 radnika — a sve do danas pouzdano se baš i ne zna kako.

Indija:Što je to bilo s Harappljanima?

O civilizaciji Harappa, koja je cvala oko 2600. g. pr. Krista duž rijeke Ind u današnjem Pakistanu i Indiji, ne zna se baš mnogo. Pa ipak, ona je na neki način najimpresivnija od svih ranih kultura, i to zato što su njezini gradovi bili nevjerojatno dobro organizirani.

Lijep je primjer toga Mohendžo Daro. Taj je grad, baš poput gradova u Sumeru, bio izgrađen od sirove opeke i drva. Vjerojatno je imao oko trideset pet tisuća stanovnika, a ovi su očito držali do čistoće jer su izgradili kanalizacijsku mrežu, akvedukte za dovođenje vode do uličnih fontana, a osim toga i javno kupalište u kojem je vodu grijala podzemna peć. Široke su ulice bile postavljene planski, u mrežu, a cijeli je grad bio razdijeljen u zone, pa su stambene četvrti bile odijeljene od gospodarskih. Mohendžo Daro je osim toga imao i veliku žitnicu, javni bunar i citadelu izgrađenu u obliku impresivnog »zamka«. Postojale su i dvije velike zbornice za održavanje javnih skupova.

Sve do danas još nitko nije uspio dešifrirati harappski pisani jezik koji je imao oko četiri stotine znakova, a koji nalazimo na velikim javnim »oglasnim pločama« te na glinenim i brončanim pločicama. Radi pravljenja dokumenata, pisari su u kamene pečate urezivali rečenice i fraze, pa ih utiskivali u vlažnu glinu. Brončani su dokumenti bili rezervirani za posebne, ceremonijalne svrhe.

Donekle nam je misteriozna i harappska religija, iako bi se dalo naslutiti da se kult vrtio oko obožavanja bika, jer nalazimo slike čovjeka s bikovskim rogovima ili takvom kapom, kako sjedi u lotos pozi. Arheolozi su osim toga pronašli i kipiće žene zaobljena trbuha — vjerojatno simbole božice plodnosti. Harappljani su svoje mrtve pokapali s glavom okrenutom na sjever, a u grob stavljali lonce s hranom, kruh i oružje — da se nađe u zagrobnom životu.

Za devet stotina godina svog postojanja, Mohendžo Daro je zapravo bio ponovno izgrađen šestsedam puta, svaki put nakon što su ga razorile poplave. Cijela je, međutim, harappska civilizacija nestala oko 1700. g. pr. Krista zbog velikih poplava ili vanjskog osvajača (možda »indoeuropskih« plemena), no možda i zbog jednoga i drugoga.


Kina:Gradnja bedema, izrada lonaca, žrtvovanje djece

Prvi su kineski gradovi iznikli u okviru kulture Longshan, civilizacije kamenog doba koja je potrajala od oko 3000. do 1500. g. pr. Krista, a bilo ih je pedesetak, poredanih duž Žute rijeke. Longshanci su svoje gradove okruživali dubokim opkopima i visokim zidinama od nabijene zemlje. Bedemi nekih gradova protezali su se i po šestsedam kilometara u dužinu. I doista, kineski su se gradovi već tada dičili veličanstvenim utvrdama — a napokon se i sama kineska riječ za »grad« (cheng) izvodi iz riječi koja znači »zid«.

Rana se kineska religija temeljila na slavljenju i štovanju predaka, koji su imali svoje mjesto u široj kozmologiji, u tom sustavu u kojem je vrhovni bog stolovao nad manjim božanstvima koja su predstavljala Sunce, Mjesec, vjetar, kišu i druge prirodne sile. Svećenici su pomoću ispisanih »kosti gatalica« otkrivali volju bogova. Na njima bi ispisali pitanje na koje su željeli dobiti odgovor, pa bi ih bacili u vatru, i kako bi one u vatri prasnule, u tome bi čuli »da« ili »ne«. Ti natpisi na kostima gatalicama prvi su trag pisma u Kini.

Kultura Longshan za sobom je ostavila prekrasnu crnu keramiku, među kojom nalazimo i krhke vinske posude, zdjele i kadionice. Neke su od tih glinenih kreacija tanke kao ljuska od jajeta, no ipak su se kao čudom sačuvale sve do današnjeg dana. Baš kao i žitelji drugih ranih civilizacija, i pripadnici Longshana te su umjetnine stavljali u grobove bogataša da im uljepšaju život iza groba.

U tom se razdoblju kinesko društvo već bilo utemeljilo na patrijarhalnom klanu — široj obitelji oko središnjeg muškarca, a koja je nastavila dominirati kineskom kulturom sve do današnjega dana. Kultura Longshan osim toga ostavila je i dokaze o velikim imovinskim razlikama. Tako primjerice između tisuću i pet stotina grobova na groblju Taosi, samo njih devet muških sadrži veću količinu dragocjenosti, dok ih u drugima praktički nema.

Za prvu kinesku nasljednu monarhiju, dinastiju Hsia, općenito se vjerovalo da je mitska, i to je trajalo sve do otkrića kulture Erlitou, civilizacije iz brončanoga doba koja je uslijedila poslije kulture Longshan. Prema jednoj

Prijestolnica treba biti kvadratnog tlocrta. Po troja vrata na svakoj strani vode na devet glavnih ulica koje se križaju po gradu i određuju njegov mrežasti raspored.

Knjiga raznih zanata, kineski tekst koji bilježi drevnu mudrost


od prvih pisanih povijesti, nastaloj oko 2200. g. pr. Krista, otac i utemeljitelj dinastije Hsia, imenom Gun, sagradio je »grad da zaštiti kralja i narod«. Njegova su, međutim, nastojanja da spriječi goleme poplave završila katastrofom. Njegov je sin Da Yu uspio suzbiti poplave (vjerojatno Žute rijeke) jer je poslušao savjet svog savjetnika Boyija, koji mu je predložio da vodu ne zaustavlja nego kanalizira. Kasnije je Yu poželio abdicirati u korist Boyija, ali njegov sin Qi ubio je potonjeg i sam prigrabio vlast, te tako osnovao dinastiju Hsia. Tako je prva kineska nasljedna dinastija iznikla iz neposlušnosti, umorstva i nepravde.

Dinastiju Hsia oko 1750. g. pr. Krista zamijenila je dinastija Shang (vjerojatno je tu došlo i do nekakvog preklapanja), a u to su se doba prvi kineski gradovi već bili prilično učvrstili. Arheolozi vjeruju da su uspjeli otkriti Xibo, prijestolnicu dinastije Shang, u današnjoj pokrajini Henan. U skladu sa svojom religijom, dinastija je žrtvovala ljude i šakom i kapom: tako su arheolozi u jednom gradu iz razdoblja Shang otkrili 852 ljudske žrtve prinesene pri posvećivanju novih zgrada. U međuvremenu su i kraljevi pokapani s tisućama žrtava koje su im trebale služiti u zagrobnom životu. Među žrtvama su se našli — što nikako ne znači da je taj popis potpun — i slonovi, nosorozi, bivoli, volovi, ovce, jeleni, psi, tigrovi i djeca.

Australija:Kamo pobjeći od svega

Za svakoga tko bi u starom svijetu poželio pobjeći od ostatka ljudskog roda, Australija bi bila najzgodnije mjesto. Prije otprilike devedeset devet milijuna godina taj se kontinent počeo udaljavati od Antarktika, Indije i Afrike (koji su bili spojeni u superkontinent Gondwanu), pa se prije trideset devet milijuna godina našao manjeviše u izolaciji.

Preci su današnjih Aboridžina na taj kontinent došli iz Azije, seleći se na jug, napredujući preko kopnenih masa koje će se kasnije razdvojiti u Indoneziju, Novu Gvineju i Australiju kad se koncem posljednjeg otapanja leda, prije nekih dvanaest tisuća godina, podigne razina mora. To dizanje mora

Ne zaboravimo da je sav život nastao iz vode. Mnoga stvorenja u njoj i dalje žive. Sva stvorenja piju vodu. Naše je tijelo sazdano uglavnom od vode; slojevi koji od nas čine ljude vrlo su tanki. Mi svakako trebamo i zrak, nebesa i hranu zemlje, ali trebamo i utažujuću silu vode.

I Ching, mistični kineski test, oko 2800. g. pr. Krista


izoliralo je australske Aboridžine, praktički ih na tisuće godina odsjekavši od ostalih ljudi.

Australija nije oduvijek bila pustinja. Arheolozi su otkrili dokaze o postojanju slatkih jezera i velikog unutrašnjeg mora u središnjem dijelu zemlje. Na tim je obalama između 45 000. i 40 000. g. pr. Krista živjela kultura kamenog doba, živeći od ribarstva, lova i skupljanja plodova. Kakavtakav život ljudi nastavio se sve do oko 20 000. g. pr. Krista, kad se more napokon isušilo. Današnji su Aboridžini vjerojatno srodnici te izumrle kulture.

Ti su Aboridžini razvili jedinstvenu religiju koja se cijela vrtjela oko mitskog »doba snova«, u kojem su arhetipske životinje i mitski heroji stvorili univerzum; oni su vjerovali da su u stvaranju krajolika važnu ulogu odigrale divovske svemirske zmije i gušteri, pa su ih stoga povezivali s određenim zemljopisnim pojavama. Sve se živo da izvesti iz tih prvih praiskonskih tvoraca, te su stoga sva bića u prirodi rodbinskim vezama isprepletena u golemu kozmičku mrežu. Aboridžinskim se vjerovanjima pripisuje uloga prethodnice moderne ekološke znanosti.

• • • • • • • tKo bI GoRI, Eto GA dolI • • • • • • •

Pšenica: GORE

Arheolozi tvrde da su ljudi pripitomili pšenicu još prije nekih jedanaest tisuća godina — no nije li zapravo pšenica pripitomila nas? Koliko god to pitanje zvučalo neobično, ipak se zbog njega biolozi evolucionisti češkaju po glavi.

Po okončanju posljednjeg ledenog doba, naš je planet zatoplio i zapljuštale su obilne kiše. U tipičnom društvu lovaca i sakupljača kamenoga doba,

Australske su se bizarne životinje milijunima godina razvijale u izolaciji, pa su tako stekle i karakteristike koje ne nalazimo baš nigdje drugdje. Tako primjerice mladunčad tobolčara poput klokana i koale dozrijeva u vanjskom džepu na majčinu trbuhu. Kod čudnovatog kljunaša nalazimo pačji kljun na dabrovu tijelu, a oštre su mu mamuze na svim nogama natopljene nevjerojatno jakim otrovom. S njim nema šale. A onda je tu i kivi, malena ptica neletica, domorodac Novog Zelanda; otkačena sve u šesnaest. Ne zaboravimo napokon ni »megafaunu« staroga svijeta — životinje mnogo veće od njihovih današnjih srodnika — od kojih spomenimo trometarskog klokana s opakim pandžama, »lava tobolčara« i trotonskog supervombata. (Hej, to bi bilo sjajno ime za vokalni sastav.) Iščeznuće tih životinja povezujemo s dolaskom ljudi u Australiju oko 50 000. g. pr. Krista.

NIT’ JE RIBA, NIT’ JE MESO, NEGO… SUPERVOMBAT!


muškarci su odlazili u lov dok su žene skupljale samoniklo voće, povrće, gomolje i trave. Jedna skupina ljudi u današnjoj Siriji i Libanonu, takozvani Natufijanci, želi su polja divlje pšenice keramičkim srpovima (koji su se stalno lomili zbog čega danas i posjedujemo arheološke nalaze).

Žito je dobro uspijevalo zato što je svijet bio bujni raj, sasvim drukčiji od današnjeg. Ali taj raj nije potrajao. Prije otprilike trinaest tisuća godina hladni val, nazvan mlađi drijas, izazvao je sušu. Bile su to loše vijesti za Natufijance: kad je biljni život počeo venuti, klimatske su promjene žestoko udarile i na žitna polja. Urod je dramatično pao, a vjerojatno je došlo i do masovnog pomora od gladi.

Glad je snažna motivacija pa su Natufijanci napokon ipak iznašli kako povećati urod žita. Počeli su pažljivo odvajati dio svake ljetine kao »sjemensko žito« za potrebe sljedeće sjetve, a osim toga shvatili su i osnove polenacije i križanja. Selektivno uzgajajući neko bilje, potaknuli su razvoj poželjnih odlika, primjerice većeg i obilnijeg sjemenja s manje pljeve (nejestivih vlakana koje treba odvojiti od zrna).

Ali tko je tu zapravo bio gazda, jesu li to bili ljudi ili žito? U dobra stara vremena Natufijanci su bili polunomadi, lutali su kroz šume i između polja divljega žita. Ali kad se plodno područje zbog suše počelo smanjivati, Natufijanci su se skrasili i usredotočili na glavni izvor hrane. Uzgoj žita promijenio je i rodne uloge, kao i strukturu obitelji i društva, jer su se muškarci okanili lova u korist rada u polju (a što je bio tradicionalni ženski posao). A onda je, kako bi ratari mogli podijeliti zemlju, napokon bio izmišljen i zemljoposjed, odnosno vlasništvo uopće.

Sva su ta nastojanja pred sobom imala isti cilj: omogućiti rast i množenje biljaka. Poljodjelstvo u natufijanskom stilu širilo se brzo, te izazvalo nicanje civilizacije u Jerihonu, Çatal Hüyüku, Sumeru i Egiptu. Od tada pa do danas, zahvaljujući nježnoj i brižnoj skrbi, žito je prekrilo mnogo veći postotak Zemljine kugle no što je to činilo dok je raslo kao samoniklo. Uzmimo samo kao primjer Sjedinjene Države. Žito, koje je prije no što su ga u šesnaestom stoljeću uveli španjolski kolonisti bilo nepoznato, danas prekriva 20 milijuna jutara zemlje. Što je dvjesto tisuća četvornih kilometara! S gledišta evolutivne biologije, žito je uspjelo da ti stane pamet — dok mi obavljamo sav posao oko njegova rasta.

Židovi: JOŠ NE DOLJE

Mnoge su rane religije bile politeističke (mnogobožačke), što znači da su vjernici morali pogađati raspoloženje određenog boga ili božice, pa ih onda pokušati umilostiviti žrtvovanjem dragocjenosti, životinja pa čak i


ljudi. Iskazivanje prevelike pozornosti jednom bogu moglo je, međutim, izazvati ljubomoru drugih, koje je također trebalo umilostiviti molitvom i prinosima.

No što ako svime upravlja samo jedan, i to svemogući Bog? S jednim je bogom mnogo lakše doznati jesi li na nebeskoj crnoj listi: ako stvari idu dobro, Bog je zadovoljan tobom. Ako idu traljavo, očito se moraš još malo potruditi.

To je (na neki način) ona revolucionarna ideja koja stoji iza judaizma, prve i najdugovječnije monoteističke (jednobožačke) religije na svijetu. Abra

ham, utemeljitelj judaizma, bio je sumerski princ koji se odazvao Božjem pozivu da ode iz grada Ura, u kojem je živio, i naseli se u zemlji Kanaanu (današnjem Izraelu i Palestini) negdje oko 1750. g. pr. Krista. Za nagradu za slavljenje samo jednoga Boga — baš Njega — Bog mu je rekao da će od nje gova potomstva stvoriti veliki narod. Sa svojom ženom (i polusestrom) Sarom, Abraham je poslušao Božju za povijed pa krenuo osamsto kilometara na zapad, sve do Kanaana, Zemlje obe ćane.

Ali Bog svoje odabranike nije baš mazio. Kad je posumnjao u Abrahamovu vjernost, zapovjedio mu je da žrtvuje svoga najstarijeg sina Izaka na kamenom žrtveniku na vrhu brda. U posljednjem se trenutku uvjerivši u

Abrahamovu vjernost, Bog se predomislio pa mu kao zamjenu za sina poslao ovna, što je dovelo do još jedne briljantne judaističke inovacije, naime do ukidanja ljudske žrtve. Ljudski je život postao predragocjen za krvoločno prinošenje. (Životinje, međutim, nisu bile te sreće.)

Ti novi žrtveni propisi nisu nimalo uljepšali život Abrahamovoj djeci. Kad je Abraham s Egipćankom Hagarom dobio sina Jišmaela, njegova ga je ljubomorna žena Sara nagovorila da i majku i sina otjera u pustinju — dakle u praktičnom smislu osudi na smrt. Bog ih je ipak zaštitio pa je Jišmael postao »otac arapskog naroda« (stoga je stari naziv za »Arapa« ismaelit).

Kad su napokon svladali umijeće zapisivanja riječi, Židovima su bila puna usta toga kako su oduvijek bili monoteisti… ali sve baš i nije bilo tako jednostavno. Prema nekim učenjacima, Hebreji su monoteizam konačno prigrlili tek dugo poslije Abrahama, i to kao nešto što će ih ujediniti protiv susjeda im Kanaanaca. Dokazi nam zapravo govore da su prvi Hebreji štovali kanaanske bogove Baala i Ela, kao i božicu rađanja i milosti Ištar ili Astarta. Najbolji nam dokaz, međutim, pruža sama Biblija, u kojoj u Psalmu 82,1 piše: »Bog ustaje u skupštini ›bogova‹, usred ›bogova‹ sud održava.« A prva zapovijed: »Nemoj imati drugih bogova uz mene«, svakako ne govori da drugih bogova nema.

ŽIDOVI SLAVIŠE JEDNOGA BOGA… I JOŠ POKOJEG POVRH TOGA


Indoeuropljani: GORE

Konji udruženi s bojnim kolima dali su Indoeuropljanima — zvanim i Arijcima ili Kavkascima zbog blizine Kavkaskoga gorja — veliku prednost u odnosu na protivnike koji su se i dalje borili pješice. Između 2200. i 1500. g. pr. Krista, nomadski su Indoeuropljani napustili svoju domovinu na ju gu Rusije i osvojili široka područja Europe, Srednjeg istoka i Azije. Uz ko nje su njihovo glavno blago bila krda stoke, i gdje god bi se pojavili po čele bi priče o krađi stoke i otimanju neprijateljevih stada.

Jedna je od prvih osvojenih zemalja bila Perzija ili Iran — a zapravo i sama riječ Iran potječe od riječi koja na farsiju znači »Arijac«. U Mezopotamiji su se Indoeuropljani sukobili s autohtonim Semitima, precima današnjih Arapa i Židova, da bi oko 1600. g. pr. Krista stvorili hetitsko i mitansko kraljevstvo. Hetitska je država bila moćna i dobro organizirana, a njezini su ratnici na bojnim kolima terorizirali Egipat. Vladali su bez premca sve do uzdizanja semitskih Asiraca, koji su također znali ponešto i o konjima i o bojnim kolima.

Otprilike tri tisuće kilometara istočnije, oko 1700. g. pr. Krista razna su indoeuropska plemena stigla u dolinu Inda. Možda je propast harappske civilizacije u to isto vrijeme bila posljedica baš te invazije. Indoeuropljani su tako postali novi indijski gazde, pa su zabetonirali svoju vlast strogim »kastinskim« sustavom koji je razdijelio društvo u bogato razrađenu hijerarhiju. Sami su Indoeuropljani zauzeli tri najviše prečke društvene ljestvice, pa ovladali svećenstvom, plemstvom i trgovačkom kastom. S vremenom su ženidbe smanjile rasne razlike, ali kastinski se sustav održao.

U međuvremenu su se Heleni — narod od kojeg će nastati stari Grci — negdje između 2100. i 1600. g. pr. Krista s Balkana doselili na grčki poluotok. Mikenska civilizacija što su je stvorili dobila je ime po Mikeni, važnom gradu jugozapadno od Atene.

Katkad oskudno znanje zna biti opasnije od čistog neznanja. Tako su u devetnaestom stoljeću europski rasisti tvrdili da su Indoeuropljani bili »bijeli« osvajači koji su porobili i potlačili »inferiorne« semitske i azijske narode. U dvadesetom je stoljeću Adolf Hitler govorio kako su »rasno čisti« potomci Arijaca zapravo plavokosi i plavooki Germani, kojima sto ga pripada i pravo na osvajanje i vladanje svojim susjedima. Te rasističke vizije nemaju gotovo nikakve veze s povijesnom stvarnošću. Zato što je mrzio Ruse, Hitler je govorio kako su Arijci zacijelo došli s Tule, mitskog otoka kraj Islanda (Što reći?). Isto tako ne postoji nikakav stvarni način da zasigurno utvrdimo kako su Arijci zapravo izgledali, jer ne raspolažemo njihovim tjelesnim ostacima. A oni vjerojatno i nisu bili baš nimalo rasno superiorniji, nego su se samo kretali brže, i to ponajprije zahvaljujući posjedovanju konja.

A ZAŠTO NE IZMISLITI POVIJEST?


Mediteranci: DOLJE

Zamislite vodeni zid visok 10 katova koji ide na vas brzinom od 700 kilometara na sat. Frka, ha? Onda znate kako su se osjećali stanovnici Sredozemnog bazena, ljudi kamenog doba, oko godine 7000. g. pr. Krista kad ih je bez najave pogodio najveći potresni val u ljudskoj povijesti. Taj je supercunami prebrisao obalna naselja na tisućama kilometara Europe, Azije i Afrike. Iako se nitko nije bavio procjenjivanjem žrtava, mrtvih je možda bilo i na milijune.

Geolozi vjeruju da je taj val stvorila vulkanska erupcija sicilijanske Etne koja je u more bacila oko 25 kubičnih kilometara stijenja, ispalivši ih brzinom od gotovo 400 kilometara na sat. Od siline tog udara morski je mulj prešao u tekuće stanje, što je onda stvorilo divovsku podmorsku lavinu. Njom stvoreni četrdesetmetarski valovi za oko tri i pol sata stigli su i do najudaljenijih dijelova Sredozemnog bazena. Zbog toga što to more ima samo jedan ispust, naime uski Gibraltarski tjesnac, ti su se valovi vjerojatno neko vrijeme odbijali od rubova bazena poput kolobara u divovskoj lokvi.

Arheolozi su kod AtlitYama, na istočnoj obali Mediterana, pronašli ostatke neolitskog ribarskog sela, očito napuštenog navratnanos. Po čemu to arheolozi znaju? Spašavajući živu glavu, ribari su ostavili napola očišćenu ribu da ostane pokopana pod brdom mulja, koji je i kroz tisuće godina uspio sačuvati te riblje ostatke.

Pijača: GORE

Na svoju veliku sreću, većina je starih naroda poznavala nekakvu vrstu vina — pri čemu mislimo na alkoholno piće jače od piva, a napravljeno od grožđa ili nekog drugog voća. Ljudi su vino počeli praviti vjerojatno nedugo nakon 6000. g. pr. Krista, kad su počeli i izrađivati keramičko posuđe, oblikovano od gline i paljeno u lončarskim pećima, pri čemu se dobivao tvrd i trajan materijal prikladan za izradu posuda za spremanje hrane i drugih stvari. U glinenom se posuđu čuvalo voće i povrće, a prvo je vino možda nastalo slučajnom fermentacijom grožđa ili mošta.

Najstariji tragovi vinarstva potječu s gorja Zagros u sjevernom Iranu, gdje su arheolozi iskopali kuhinju sa šest glinenih tegli u kojima se između 5400. i 5000. g. pr. Krista pravila nekakva vrsta vina. U jednoj je desetolitarskoj posudi pronađen talog za koji se vjeruje da je ostatak bijelog vina pravljenog iz još zelenoga grožđa.

Vinarstvo se širilo brzo. Sumerani su pravili vino već najkasnije 3100. g. pr. Krista, a glineni pečati prikazuju sumersko plemstvo kako uživa u čašicama vina, a isto tako i u pivu posluženom u glinenim kriglama — što ih čini prvim pivopijama u ljudskoj povijesti. Loza u Egiptu nije bila samonikla


biljka, ali je vjerojatno presađena iz Sirije. Zemljane krčage s vinom nalazimo među egipatskim pogrebnim darovima, a već u drugom tisućljeću prije Krista pojavljuje se pet različitih vinskih »etiketa« iz vinograda u Delti, a koje su faraoni trebali pijuckati u zagrobnom životu.

Na drugom pak kraju Azije kineska legenda priča kako je oko 2100. g. pr. Krista kineski car Yidi otkrio postupak fermentacije prosa i tako dobio »žuto vino«. U grobovima u Anyangu i zavali Žute rijeke arheolozi su pronašli zemljane posude iz dinastije Shang, i u njima, na svoje zaprepaštenje, otkrili još pravo, tekuće vino. Vina iz razdoblja Shang bila su začinjena travama, cvijećem i smolom.

I naravno, veliki su ljubitelji vina bili i Grci minojske i mikenske civilizacije. Tako su arheolozi na Kreti pronašli nožni tijesak za cijeđenje grožđa iz oko 1600. g. pr. Krista. Grčke su legende prepune priča o ulozi vina u životu bogova, heroja i običnih smrtnika. Opijenost vinom vjerojatno je olakšavala i šamanske rituale, a teško je pijanstvo vjerojatno stvaralo vizije slične onima što ih stvaraju halucinogene droge, primjerice kaktus pejotl i gljive ludare. Istaknuti je primjer takvoga stanja kult Dioniza, grčkoga boga vina, čiji su sljedbenici držali ritualne orgije gdje su zubima i golim rukama raskidali žive bikove.

} Komparativna religiologija {Legende o postanku

Rane kulture nisu imale ni pola pojma o tome otkud je ispao univerzum, ali to ih nije baš nimalo priječilo da smišljaju kojekakva bizarna objašnjenja koja, da se čovjek čudom začudi, međusobno imaju podosta sličnosti. Zapravo mitovi različitih kultura imaju toliko sličnosti da to upućuje na postojanje nekakva pramita izniklog među našim najstarijim precima. No bilo kako mu drago, hajde da krenemo od Starog zavjeta (iako se on zapravo nastavlja na sumerske mitove, ali Sumerani nam neće zamjeriti — uglavnom zato što su već prilično pokojni).

»U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: ›Neka bude svjetlost!‹ I bi svjetlost.« Do tu je sve da ne može bolje. Bog tada reče: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična«, pa je onda svoju kreaciju, zvanu Adam, stavio u Rajski vrt. Opazivši da je Adam ponešto

Neki od najstarijih mezopotamskih tekstova (u današnjem Iraku) zapravo su zapisi o tome koliko je tko popio vina.

ČAST SVAKOME, VERESIJA NIKOME


usamljen, Bog mu iz rebra napravi Evu kako bi mu pravila društvo. Cijela ta priča, međutim, propada kad zlobna zmija, zapravo Sotona, uspije nagovoriti Evu da kuša jabuku sa zabranjenog stabla (ali koje, gle čuda, nitko ne čuva), to jest Stabla spoznaje. No da skratimo priču: od te je jabuke malo gricnuo

i Adam, pa tako otkrivaju seks, nato ih Bog istjera iz vrta, a ljudski rod osta ne osuđen na vječnu patnju zbog njihova nepromišljenoga gableca. Zvuči razumno? O da, kako da ne.

U ranijoj sumerskoj verziji svemir niče iz vodenog kaosa u obliku Nammu, božice mora, koja rađa muško nebo, An, i žensku zemlju, Ki. Njezin sin Enlil postaje gazda sumerskog panteona jer razvodi roditelje i stavlja majku pod svoju vlast. (Freud, pojedi se!) On i drugi bogovi mijese čovjeka od zemlje pomiješane s krvlju žrtvovanog boga — »na svoju sliku«, na neki način. Sad ljudi počinju živjeti kao nomadi, u jedinstvu s prirodom, sve dok im Ninurta, božica rađanja, ne kaže da sazidaju gradove i napune svijet svojim potomstvom. (Baš kao što su Adam i Eva napustili Rajski vrt i prekinuli prirodni sklad.)

I u grčkom mitu o stvaranju univerzum je svoje postojanje počeo kao mračna praznina, takozvani Kaos, u kojoj nije bilo baš ničeg osim divovske crne ptice Niksa. Onda ona snese zlatno jaje — nije baš jasno gdje, budući da je cijeli svemir samo čista praznina, ali… no dobro, već negdje — no iz jajeta se onda izlegne Eros, bog ljubavi. Iz gornje polovice jajeta nastane nebo, Uran, a iz donje polovice zemlja, Gea. Njihovi se potomci napokon pretvara

ju u bogove, a onda Zeus, glavni među svima njima, šalje titana Prometeja i Epimeteja da stvore ljude i životinje, pa im kaže da i jednima i drugima

U želji da budemo objektivni, iznosimo vam alternativnu kronologiju svemira uteme ljenu na otkrićima takozvanih fizičara.

20 MILIJARDI GODINA PRIJE KRISTA Singularitet. Koji zapravo nitko ne može objasniti.

20 MILIJARDI GODINA PRIJE KRISTA + 1 SEKUNDA Stvaraju se protoni i neutroni. Pojedinosti se još istražuju.

20 MILIJARDI GODINA PRIJE KRISTA + 3 MINUTE Iz protona i neutrona nastaju jezgre vodika i helija.

19 MILIJARDI GODINA PRIJE KRISTA Zvijezde počinju stvarati skupove, takozvane galaksije.

5 MILIJARDI GODINA PRIJE KRISTA Rađa se naše Sunce.

4,6 MILIJARDI GODINA PRIJE KRISTA Naša se Zemlja stvara od svemirskog otpada koji je nastao pri stvaranju Sunca (a što objašnjava toliko toga).

4,53 MILIJARDI GODINA PRIJE KRISTA Naša se Zemlja stapa s kvaziplanetom Teom, nakon čega se razdvajaju usred strašnog nereda, pri čemu nastaje i naš Mjesec.

4,4 MILIJARDI GODINA PRIJE KRISTA U plimnim bazenima nastaje život. Puno sreće, bijednici — bome će vam trebati!

ALTERNATIVNA »ZNANSTVENA« KRONOLOGIJA


podare posebne moći. Epimetej, međutim, sve moći daje životinjama, tako da ljudima ne ostane ništa, zbog čega Prometej s brda Olimpa krade božansku vatru i daje je ljudima — moć daleko veću od one koja im je potrebna, no koja im sad omogućuje da vladaju nad svim drugim životinjama.

Ideja o jajetu vrlo je popularna, i to zbog očitih razloga. Kineski mit o stvaranju tvrdi da se bezlični kaos svemira polako zgrušao u crno jaje s čovjekolikim stvorenjem, Penguom, kojega u pravilu prikazuju s rogovima i krznom (slično grčkom bogu Panu). Kad se Pengu izlegao, divovskom je sjekirom razdvojio jaje na dvije polovice, pa tako stvorio nebo i zemlju, a oni opet odgovaraju i dvjema osnovnim energijama, jinu i jangu. Kad je Pengu umro, njegov se dah pretvorio u nebo, oči u Sunce i Mjesec, njegova krv u rijeke, a tijelo u samo tlo.

Dosta više i tog potopa!

Većina kultura osim toga zna i za priču o »velikom potopu« što su ga u dalekoj prošlosti poslali srditi bogovi da zatru ljudski rod. U zapadnoj je civilizaciji najpoznatiji primjer toga biblijska priča o Noi. Kad su Bogu već dosadile ljudske opačine i neposluh, odabrao je Nou za izvršenje posebne zadaće: da izgradi golem brod (arku), i u njega stavi po jedan rasplodni par svih životinja da poslije potopa ponovno napuče svijet.

U sumerskoj verziji bog Enki upozorava kralja Shuruppaka Ziusudru kako su bogovi odlučili zatrti svijet potopom. Enki kaže Ziusudri da prinese žrtvu i sagradi veliki brod na kojem kralj uspijeva prebroditi cjelotjednu poplavu. Kralj se inače moli bogovima, redovito prinosi žrtve, pa napokon stječe besmrtnost. Prema sumerskim ljetopiscima, prvu je sumersku dinastiju osnovao kralj Etana iz Kiša i to baš poslije tog potopa.

Prema starim Grcima, mitski je polubog Prometej upozorio svog sina Deukaliona da dolazi veliki potop, pa mu rekao da napravi divovsku i nepropusnu škrinju za sebe i ženu Pirhu. Svi su se drugi ljudi utopili, samo su Deukalion i Pirha u svojoj škrinji prebrodili devet dana kiša i poplava. Kad su se vode povukle, nasukali su se na brdu Otrisu u sjevernoj Grčkoj. Zeus je rekao Deukalionu i njegovoj ženi da bacaju kamenje preko ramena,

Na brod uzmi sjeme svih živih stvorenja. Taj brod ti sagradi; Sve mjere nek su mu po mjeri.

Sumerski mit o potopu


i to se kamenje pretvaralo u ljude, muškarce i žene, koji su ponovno naselili svijet.

Napokon je tu i hinduistička mitologija koja nam priča o svećeniku Manuu koji je služio prve indijske kraljeve. Kad je jednoga dana u rijeci prao ruke, Manu je spasio ribicu koja ga je zamolila za pomoć. Zahvalna je riba upozorila Manua da dolazi veliki potop, pa je tako Manu sagradio brod na koji je ukrcao »sjeme života« koje će posaditi kad se vode povuku. Onda je riba — zapravo prerušeni poglavar bogova Višnu — odvukao brod do brda koje je virilo iz vode. Zvuči poznato?

Iako je nemoguće znati govore li sve te priče o istom zbiljskom događaju, ipak postoji nekoliko povijesnih događaja koji bi mogli poslužiti kao uvjerljivi kandidati. Najuvjerljivije je objašnjene golemo podizanje razine mora koje se odigralo koncem posljednjeg ledenog doba, dakle prije otprilike dvanaest tisuća godina (10 000. g. pr. Krista). Topljenje polarnih ledenih kapa podignulo je razinu mora diljem cijelog svijeta za gotovo sto dvadeset metara — što je svakako stvorilo vrlo dubok dojam.

• • • ZboGoM, ĐACI, I HVAlA NA SVEMU • • •

Lijep kao konj

Petnaestak kilometara na sat, i to u trku — to je najveća brzina kojom su se ljudi mogli kretati prije nego što su uspjeli pripitomiti konja. Malo drugih životinja može nositi težinu odraslog muškarca gibajući se brzinom i od šezdeset kilometara na sat, i prenijeti ga na udaljenosti od tisuća kilometara a da se prije ne sruše od umora. Čovjek na konju uživa goleme prednosti u pogledu brzine i pokretljivosti, pa nas ne treba iznenaditi da su prvi ljudi koji su ukrotili konja bili ujedno i ljudi koji su osvojili svijet.

Konji su se najprije razvili u Sjevernoj i Južnoj Americi i to prije nekih četrdeset pet milijuna godina, da bi potom migrirali preko prevlake današnjeg Beringovog tjesnaca i stigli u Aziju, Afriku i Europu. Negdje oko 8000. g. pr. Krista niz masovnih izumiranja, vjerojatno povezanih s dolaskom prvih Indijanaca, istrijebio je mnoge velike američke sisavce, od kojih spomenimo vunastog mamuta, sabljastog tigra i konja. U međuvremenu je dizanje mora potopilo prevlaku, pa se konji nisu mogli migracijom vratiti u Ameriku.

Prvi dokazi o pripitomljavanju konja potječu iz 4500. g. pr. Krista. Prvi narodi koji su to učinili živjeli su oko Kaspijskoga mora, na Uralu ili Kavkazu na jugu Rusije. Oni su pripitomili jednu sortu običnoga konja, takozvanog tarpana, autohtonog u području oko Crnog i Kaspijskog mora. Oko 2000.


g. pr. Krista već su izumili i zaprežna kola. Katkad bi, pokapajući svog poglavicu, kao žrtvu prinosili zajedno i kola i konje.

Oštre i tupe oštrice

Na početku ljudske povijesti, jedini je materijal za izradu alata bio kamen, koji nije bilo teško naći. Takvim se alatom čovjek služio u »kamenom dobu« koje dijelimo na tri razdoblja. U paleolitiku (starom kamenom dobu) ljudi su izrađivali oštrice odlamanjem iverja. U mezolitiku (srednjem kamenom dobu), alat je već poboljšan, jer su zanatlije pravili izratke određenog oblika, primjerice trokuta ili trapezoida, koji su se vjerojatno stavljali na drvene strelice ili drške za sjekire. Na kraju je razvoj doveo do šiljaka za strelice s dvostrukom oštricom i visoko poliranih sjekira neolitika (novog kamenog doba).

Sljedeći je korak bio učinjen kad su se naši domišljati preci dosjetili pa uzeli grumenje samorodnog bakra, kakav se pojavljuje u prirodi, pa ga zagrijali do visoke temperature i udarcima kamena oblikovali ga u sječivo ili kakav drugi koristan predmet. Najstarije pronađeno bakreno oruđe potječe iz 6000. g. pr. Krista, a pripada kulturi koju danas zovemo Stari bakreni kompleks, a koja je postojala u današnjem Michiganu i Wisconsinu. Poznavanje obrade bakra izniklo je neovisno i na Bliskom istoku, u Aziji i Europi početkom petog tisućljeća prije Krista. Arheolozi razdoblje od 4300. do 3200. g. pr. Krista zovu bakrenim dobom ili halkolitikom.

Iako je bakreno oruđe bilo daleko naprednije od kamenog, bakrena su se sječiva lako svijala i na tvrdim površinama gubila oštricu. A onda su, negdje oko 3200. g. pr. Krista, metalurzi iz Suse, u današnjem Iranu, otkrili da bakar prilično dobiva na čvrstoći kad se tali i miješa s drugim metalom, kositrom. Tako dobivena slitina, bronca, čvršća je od oba ta metala u čistom obliku.

Bronca je vojskama staroga svijeta — sumerskoj, egipatskoj i vojsci kineske dinastije Shang — donijela velike prednosti u odnosu na protivničke vojske naoružane kamenim i bakrenim oružjem, pa su zato prolazile kroz neprijateljske redove kao vrući brončani nož kroz maslac ljudskog tijela (rečeno grubo, ali istinito). To se oružje proizvodilo u kraljevskim livnicama koje su vodili državni službenici. Budući da nalazišta bakra i kositra obično ne leže jedno uz drugo, potražnja za broncom stvorila je potrebu za trgovinom na velike udaljenosti, jednom od prvih u povijesti.

Oštri leteći predmeti

Bacanje kamenica na životinje baš je zabavno ako si malodobni delikvent ili mali vrag, ali ako svoje neprijatelje ne želiš samo gnjaviti, onda će ti trebati i nešto više, recimo luk i strelica. Kako su drevni ljudi naletjeli na to genijalno


otkriće za nas je i dalje misterij, no to je donijelo silan preokret. Napeta tetiva može izbacivati predmete mnogo većom brzinom i preciznije od gole ruke, što vlasniku luka donosi goleme prednosti i u lovu i u boju.

Najstarije poznate nam strelice, one s kremenim šiljkom, potječu iz razdoblja između 9000. i 8000. g. pr. Krista, dakle iz kasnog paleolitika (starog kamenog doba), a pronađene su u Ahrensburškoj dolini sjeverno od

Hamburga. Najstariji lukovi potječu iz susjedne Danske, gdje su se sačuvali u močvari. Ti su lukovi, dugi metar i pol i izrađeni od brestovine, vjerojatno imali tetive od životinjske kože ili biljnih vlakana, iako to nitko ne zna zasigurno.

U mezolitiku (srednjem kamenom dobu, koje je počelo oko 8000. g. pr. Krista) strelice su se produžile — sve do nekih 120 centimetara — te su vjerojatno i letjele dalje, jer su i lukovi postali jači. U razdoblju neolitika lukovi su se izrađivali uglavnom iz tisovine, drva i snažnog i savitljivog, napose nakon namakanja i zagrijavanja. Neolitski »špiljski čovjek«, čije se tijelo sačuvalo u ledu švicarskih Alpa, i kome su nadjenuli nadimak Oetzi, sa sobom je nosio nedovršen luk i tetive od lanenih vlakana. Istodobno su pripadnici natufijanske kulture u drevnoj

Siriji i Palestini svoje strelice ravnali posebnim mehaničkim spravama, i to kako bi što preciznije pogađale cilj.

U trenutku kad su oko 4000. g. pr. Krista iznikle prve trajne civilizacije, ljudi su već posvuda strijeljali iz luka, a strijelci su već postali važna sastavnica organiziranih vojski. Glavni protivnici starih Egipćana, a to su bili Hetiti, bili su pravi majstori streličarstva pa su početkom osamnaestog stoljeća prije Krista počeli sparivati jednog, a katkad i po do dva strijelca s jednim kočijašem na bojnim kolima s konjskom zapregom. Nekako u isto vrijeme Asirci su stvorili veća i teža bojna kola koja su mogla ponijeti strijelca, vozača i dvojicu štitonoša. Najrevolucionarnija je novotarija, međutim, došla iz srednje Azije, gdje su indoeuropski nomadi udružili streljaštvo s još jednom vještinom, naime jahanjem, negdje u drugom tisućljeću prije Krista. Čovjek na

Današnjem promatraču naš predak Oetzi, rođen oko 3300. g. pr. Krista i sačuvan u alpskom glečeru, izgleda kao i svaki drugi ubogi mrtvac. Za njegovo tijelo, koje su 1991. slučajno otkrili planinari, austrijske su vlasti u prvi čas pomislile da pripada žrtvi nedavnog umorstva. U stvari, on je i bio umoren, ali mnogo, uistinu mnogo ranije. Austrijanci su ga oštetili razbijajući led kompresorom, a osim toga dopustili su i prolaznicima da za uspomenu odnesu različite predmete. Kasnije su, prilikom istrage, mnogi to mumificirano tijelo dotaknuli prstima što ga je trajno zagadilo bakterijama. A sladoled na kraju? Čini se da je tijelo bilo zapravo otkriveno na talijanskom tlu, što je izazvalo ne baš malen diplomatski spor. Oetzi je danas izložen u Južnotirolskom arheološkom muzeju u talijanskom gradu Bolzanu.

ŽIV SE SMRZOH


konju, opremljen lukom i strelicama, bio je još pokretljiviji i još ubojitiji od strijelca spojena s nekim tko upravlja bojnim kolima. Kad su Asirci preuzeli tu vještinu, njihovim su se susjedima počele događati gadne stvari.

Glavno da plovi

Čovjek ne mora biti genij da primijeti kako drvo pliva te da dovoljno velik komad drva može ponijeti živo stvorenje. Biljke i životinje migrirale su i preko više tisuća milja slane vode švercajući se na srušenim deblima. Ubacivši u to malo kreativnog mišljenja, drevni su ljudi otkrili da to mogu i oni.

Prvi brodovi nisu bili baš prekomplicirani: bila su to jednostavno velika debla izdubljena kamenom ili metalnom oštricom kako bi se dobilo mjesto za veslača. Ljudi u današnjoj Nizozemskoj, Danskoj, Njemačkoj i Finskoj pravili su takve izdubljene čamce ili ladve već oko 9000. g. pr. Krista. Neki od njih, pronađeni u Danskoj, i napravljeni oko 5000. g. pr. Krista protezali su se i preko deset metara u dužinu. Vjerojatno su služili za lov na bakalare i kitove, kao i za trgovinu. Osim toga, služili bi i kao ljesovi i gorivo za pogrebne lomače kod oproštaja s važnim ljudima, recimo poglavicama — a to je običaj koji će preuzeti i Vikinzi.

To je rješenje bilo tako jednostavno i praktično da su do njega neovisno došle različite kulture diljem svijeta. Tako su primjerice u Japanu ladve već oko 7500. g. pr. Krista poznavali pripadnici kulture Jomon. U Africi pak najstarija poznata ladva potječe iz Nigerije, a bila je izdubljena oko 6000. g. pr. Krista. Visoka stabla tropske prašume omogućila su ambicioznim brodograditeljima da izdube i zaista goleme kanue. Tako su pripadnici naroda Taino na Karibima pravili čamce duge gotovo 30 metara i s 80 veslača, dok su neki afrički izdubljeni kanui bili dugi i 35 metara.

Najveći su majstori u izgradnji kanua nedvojbeno bili Polinežani, kojima bi pripao i pehar za najveću prevaljenu udaljenost. Njihova je tipična ladva za široko more bila dugačka »samo« deset do dvadeset metara, ali ipak je mogla preko više tisuća milja slobodne pučine ponijeti cijele obitelji zajedno sa stokom. Narodi jugoistočne Azije počeli su se širiti preko otoka južnog Pacifika negdje oko 1500. g. pr. Krista. Jedan je val naseljenika skočio s Nove Gvineje na Samou — preskočio, dakle, udaljenost od dvije tisuće i pet stotina milja. A onda su to između 400. i 700. g. poslije Krista Polinežani i ponovili, napravivši još jedan tako veliki skok od Samoe do Havaja. Polinežani su, zbog potreba daleke trgovine, redovito plovili između otoka. Radi navigacije preko tolikih udaljenosti stvorili su detaljne karte od štapića, školjki i kamenčina koje su im pokazivale položaj otoka, struja i zvijezda.


Božica piva

Među prvim radnjama koje su ljudi napravili sa žitaricama, bilo je njihovo fermentiranje u alkohol. Pivo je bilo izvor kalorija, a to što bi te usput još i udarilo u glavu, bio je čist dobitak. Postoje dokazi da su Sumerani još oko 3000. g. pr. Krista spravljali nekakvo primitivno pivo. A usput su ga

još i toliko zavoljeli da su mu dali i božicu zaštitnicu, nimalo beznačajnu NinKasi, a mnoge informacije koje posjedujemo o Sumeranima popabirčene su baš iz njoj posvećenih vjerskih tekstova.

Prvi put se NinKasi spominje otprilike 2900. g. pr. Krista. Njezino ime doslovce znači »Gospa Koja Puni Usta«, odnosno »Ona Koja Zadovoljava Žudnje«. Bila je pivarica, ali predstavljala je i samo pivo. Božanstvo piva bilo je ženskoga roda zato što je istog roda bila i većina sumerskih

pivara i krčmara jer se većina tog ranog spravljanja obavljala kod kuće. Tako je primjerice Siduri, jedna od manjih božica sumerskog panteona, bila krčmarica.

Ali pivo nisu voljeli samo ljudi, nego su njegovi veliki poklonici bili i bogovi i božice. Prema sumerskom mitu, bog Enki, inače bog vrela i izvorske vode, jednom se zgodom bio napio zajedno s Inanom, i tada joj predao neke od svojih najvećih moći — zbog čega se kasnije ljuto kajao. A kad bi se bogovi skupili u Babilonu da proslave osnutak grada, među njima bi također zakružio krčag piva.

Pra-pra-pra-pradjed rock’n’rolla

Možda je najveći misterij staroga svijeta bila baš glazba. Arheolozi su pronašli i glazbala i slike njihovih svirača, ali teško je zaključiti čemu je ta glazba sličila. Da sve postane još misterioznije, pobrinula se činjenica da se rana glazba vjerojatno u svom najvećem dijelu svodila na pjevanje bez pratnje.

Prva ljudska glazbala bili smo mi sami: mi znamo lijepo pjevati (dobro, ne baš svi), i pljeskati rukama i lupati nogama. Većinu su rane glazbe vjerojatno tvorile molitve što ih je pjevao svećenik, ili barem ritualne recitacije usmene povijesti koju je neki stariji seljanin prenosio zajedno s pričama ranijih naraštaja. Kao što je to slučaj i kod današnjih vjerskih ceremonija, možda je

Nema nikakve dvojbe da su stari Sumerani pili pivo da se naliju i podivljaju. U tom su pogledu bili vrlo otvoreni, pa su čak iza sebe ostavili i zapise koji nam govore što su sve radili kad bi ih lupilo. Tako jedan glineni poster iz oko 1800. g. pr. Krista, pronađen u Babilonu, prikazuje ženu kako na slamku iz krčaga pije pivo, istodobno uživajući i u spolnom snošaju. A pjesma u slavu NinKasi, otprilike iz istog doba, glasi: »Uh što mi je fino, u blaženom stanju ispijam pivo.«

UDRI BRIGU NA VESELJE


i tu bilo nekakvog »zazivanja i odzivanja«, kad bi pastva ponavljala ključne rečenice ili odgovarala na »pitanja«.

Najstarije poznato glazbalo pronađeno u Kini jest koštana frula stara barem sedam tisuća godina, a iza nje slijede panova frula i brončana zvona. U starom su Egiptu rođakinje kraljevskih službenika svirale u harfu i pjevale na ceremonijama, slaveći bogove i pokojnike. Lijepe su pjevačice zabavljale i bogataše na gozbama. U međuvremenu je izrada glazbala bila prestižna zabava u dokolici u kojoj su uživali bogati i moćni. Tako primjerice krunidbeni zapis o faraonu Tutmozisu III. tvrdi da je napravio »prekrasnu harfu optočenu srebrom, zlatom, lazurom, malahitom i svim drugim draguljima«.

Mnogo se manje informacija sačuvalo o glazbi prostoga puka, iako raspolažemo nekim indicijama. Tako su primjerice žene u Egiptu, kad bi mljele žito, pjevale da im brže prođe dan. U Sumeru bi se pak raja otkačila u krčmi uz nekakvo primitivno pivo i zabavljala se uz sviračice — usput možda i prostitutke. Na jednom pečatu iz oko 2500. g. pr. Krista, pronađenom u Uru, prikazani su muškarac i žena kako piju pivo, dok žena usput svira u liru s glavom bika.

U drogu zaodjeven

Konoplja je, uz pšenicu, bila vjerojatno prva biljka koju su ljudi uzgajali zbog njezinih korisnih svojstava — i ne, nisu to činili da otplove. Vlakno konoplje, ostrugano sa stabljike, čvrst je i trajan materijal za izradu odjeće. Zapravo je najstariji materijalni dokaz o ljudskim zanatima (osim kamenog oruđa). Komad platna od konoplje pronađen u Çatal Hüyüku u Turskoj star je oko deset tisuća godina.

Paleobotaničari (stručnjaci za ostatke drevnih biljaka) vjeruju da konoplja potječe iz srednje Azije, točnije negdje iz područja koje zahvaća današnji

I u čemu je onda uopće razlika između marihuane i konoplje? Da najprije utvrdimo što im je zajedničko: obje su podvrsta iste biljke zvane Cannabis sativa, i obje mirišu kao, ovaj, trava. Glavna se razlika među njima svodi na njihovu povijest uzgoja. Marihuanu su tisućama godina križali tako da joj što više pojačaju narkotička svojstva, dok su kod konoplje nastojali dobiti što više korisnih vlakana. Tako su te dvije biljke prava suprotnost unutar roda Cannabis. Biljka marihuane u pravilu je niska, u najboljem slučaju visoka dva i pol do tri metra, s velikim sjemenskim pupoljcima koji sadrže i do 20 posto tetrahidrokanabiola (THC). Konoplja, naprotiv, zna izrasti i do sedam osam metara u visinu, i nikad nema više od 1 posto THCa.

Pazi ovo: iako je George Washington savjetovao farmerima da »do kraja isko riste sjeme konoplje i siju ga gdje stignu«, američki farmeri još i danas završavaju iza rešetaka samo zato što su ga poslušali!

MA TO NE PUŠIM…


Afganistan, Tibet i Kazahstan. Uz ljudsku pomoć, konoplja se istodobno širila i na istok i na zapad, da bi do 10 000. g. pr. Krista stigla u Kinu, do 8000. g. pr. Krista u Mezopotamiju, do 1500. g. pr. Krista u Europu i do 800. g. pr. Krista u Indiju. S vremenom je uzgoj na tim različitim područjima stvorio i različite sorte.

Konoplja se širila zato što je bila nevjerojatno korisna. Oko 2500. g. pr. Krista u Kini je zamijenila mnogo slabije vlakno bambusa u svojstvu materijala za izradu tetiva, a kineski su kraljevi i plemstvo za uzgoj konoplje odvajali velike površine. Postoje i »fantomski« dokazi da je Kina, kad je riječ o uzgoju konoplje, zapravo pretekla Çatal Hüyük. Na kineskoj se keramici staroj dvanaest tisuća godina vide otisci čvorova na užetu od konoplje, iako je sama konoplja izgorjela.

Od pradavnih vremena novookrunjeni bi japanski carevi pri izvođenju ceremonije zvane Daijosai, koja bi potvrdila njihov novi status, nosili posebnu odjeću od konoplje. Na toj bi svečanosti car prinio žrtvu šintoističkoj božici Sunca Amaterasu. Pritom bi žrtvovao pšenicu, stoku i dudovog svilca, prikazujući tako božičinu vlast nad hranom i odjećom. Careva odjeća od konoplje — izvora i odjeće i hrane — bila je znak štovanja prema božici.

• • • • • • • bEZ oVoGA SMo I MoGlI • • • • • • •

Rupa u glavi

Je li vas ikad tako zaboljela glava da vam je došlo da u njoj izbušite rupu i zlodusima pokažete vrata? Ne? No dobro, onda je dobra vijest da ne živite prije pet tisuća godina, zato što je to bila široko prihvaćena i vrlo omiljena terapija.

Taj običaj, zvan trepanacija, na svijetu postoji već barem dvanaest tisuća godina. Neolitski šamani, ili vračevi iscjelitelji, liječili su razne boljetice — vjerojatno migrene, tumore mozga i ludilo — tako što bi na potiljku ili tjemenu izbušili rupu veliku otprilike kao pet kuna. Dokaze o tom postupku nalazimo diljem svijeta, jer su trepanirane lubanje pronađene u Aziji, Europi, Africi, Australiji, Sjevernoj i Južnoj Americi. Čini se da je ta terapija bila čak i vrlo omiljena, jer je tako na jednom neolitskom grobištu u Francuskoj, od 120 lubanja čak 40 bilo trepanirano.

Za divno čudo, većina je pacijenata tu proceduru, koja se obavljala tvrdim kamenom i bez anestezije, nekako uspjela i preživjeti. Zapravo je sasvim moguće da su je zahtijevali i sami pacijenti, jer neke bolesti koje napadaju mozak, primjerice hematom, stvaraju osjećaj jakog, nesnosnog pritiska u gla


vi, i trepanacija taj simptom zna ukloniti. Još je čudnije što je na ponekim glavama pronađeno i po više rupa, što znači da se procedura znala i ponoviti.

Trepanacija nije izgubila popularnost ni dugo nakon svršetka neolitskog razdoblja. Ona je još u staroj Grčkoj bila uobičajen postupak, pa je i sam veliki liječnik Hipokrat napisao priručnik za njezino ispravno izvođenje. Rimski su pak liječnici komadiće kosti, ostale poslije trepanacije, tucali u lijek za druge bolesti. U Europi se trepanacija izvodila sve do u osamnaesto stoljeće.

Opljačkani grobovi

Unatoč svim silnim mjerama osiguranja, sve su grobove u egipatskim piramidama, i to bez jedne iznimke, kadtad poharali pljačkaši grobova. I pritom nisu tražili samo zlato i dragulje: polakomili su se baš na sve, što znači da su s blagom odnijeli i desetke mumija.

U piramidi faraona Khafre ili Kefrena, svetogrdni su tatovi na mjestu mumije ostavili životinjske kosti. Opljačkana je čak i »Majka svih piramida«, Khufuova (Keopsova) velika piramida u Gizi — što zvuči posebno ironično zato što je Khufu, potaknut pljačkom očeva groba, naredio i uvođenje dodatnih mjera sigurnosti. Khufuov je projektant Ankhaf, naime, usred divovske izgradnje promijenio mjesto kraljevske grobne komore, a u piramidu stavio i nekoliko lažnih samo da zbuni pljačkaše.

Pljačkanje piramida bio je krupan pothvat, jer je za probijanje kroz tisuće tona kamena trebalo angažirati na stotine ljudi. U piramidi faraona Djedefrea još se vidi tunel što su ga pljačkaši probili kroz kamen da dođu do faraonova pogrebnog blaga. Dugi tunel u grobnici Senusreta I., a čiji zavijuci izbjegavaju granitne blokove koji su trebali omesti pljačkaše, upućuju na zaključak da su potonji bili dobro upoznati s planom piramide — možda i preko nekog unutrašnjeg izvora.

S vremenom su pljačkaši postajali sve smioniji, pa su tako u piramidi faraona Hunija u Meidumu šlampavi lopovi iza sebe ostavili i drveni batić kojim su poduprli kameni poklopac sarkofaga. Još su drskiji bili oni koji su opljačkali piramidu Senusreta III., jer su zidove kraljevske grobne komore

Odakle potječe ideja da mumije imaju ljekovita svojstva? Takva ideja više je nego pogrešna; mumije čak mogu biti vrlo otrovne. Neuki svijet je, međutim, mljeo ostatke mumija i koristio se tako dobivenim prahom za »liječenje« neizlječivih bolesti. Bogati, ali ne i previše pametni Europljani od 12. do 19. stoljeća davali su golem novac za mumije od kojih su pravili čajeve kojima su liječili razne bolesti poput epilepsije, paralize, oteklina i migrena.

S DVIJE ŽLICE PRAHA OD MUMIJE


išarali svojim grubo nacrtanim portretima, što je bila očita sprdnja i izazov potomcima mrtvog faraona.

Nije jasno jesu li u pljačkanju sudjelovali i kraljevski svećenici ili su samo bespomoćno stajali postrani. Postoje, međutim, i neki dokazi o čistoj podvali. Tako je, primjerice, za vladavine faraona Khufua bio opljačkan grob njegove majke, kraljice Hetepheres, žene Snefruove, no svećenici zaduženi za njezin ponovni pokop, da prikriju činjenicu kako nisu uspjeli naći njezino tijelo, sahranili su prazan lijes… a Khufuu su prešutjeli istinu.

Sve ostaje u obitelji

U starom svijetu mogao si slobodno kresnuti svoju sestru… ako si imao love. Antropolozi kulture govore o postojanju univerzalnog »tabua« protiv incesta, jer su sve kulture na svijetu osuđivale spolni odnos među članovima obitelji — ali do vladara staroga svijeta ta vijest očito još nije bila stigla.

Sad bismo mogli pomisliti da se na incest mrštila barem vjerska vrhuška, no nažalost vrlo je teško osuditi nešto čime se zabavljaju i sami bogovi. U mezopotamskom je panteonu glavni bog Enlil spavao sa svojom majkom Ki, i tako stvorio život, dok ga je brat Enki prešao za tri koplja, jer je spavao sa svojom kćeri, s unukom u tom poslu začetom, a onda i sa svojom praunukom rođenom iz te veze!

Ne treba se stoga nimalo čuditi što je sumerska kraljevska obitelj bila prilično ležerna u pogledu uzajamnog prtljanja oko gaća. Da bi sačuvali kra

ljevsku krv i zadržali moć u obitelji, uobičajena je praksa bila da se sumerski kraljevići žene s polusestrama po ocu. Tu je, međutim, postojalo dvostruko mjerilo jer je incest među običnim ljudima bio strogo zabranjen, a kazne su sezale od izgnanstva pa sve do smrti na lomači.

Egipćani su se u tom pogledu stvarno raspojasali. Ali i njima su put pokazali njihovi bogovi. Tako se Oziris, bog smrti i uskrsnuća, oženio svojom sestrom Izidom. A onda su Egipćani, čisto iz vica, u tu musaku ubacili još i nekrofiliju, jer je Izida ponovno sastavila rasječeno tijelo svog muža/brata i oplodila se njegovim sjemenom pa rodila Horusa, nasljednika Ozirisova na egipatskom prijestolju.

Običaj incesta prenio se iz sumerske kulture i u rani judaizam. Abraham, njegov osnivač, bio je sumerski princ koji se odrekao udobnog života radi propovijedanja svoje vizije jedinog i svemogućeg boga. Pritom se, međutim, nije odrekao i sumerskih kraljevskih navada, jer mu je žena Sara bila ujedno i polusestra. U Starom zavjetu, incesta je, naravno, bilo k’o salate. Kad se židovski narod našao pred prijetnjom izumiranja, kćeri su Abrahamova nećaka Lota napile oca i s njim začele dvoje djece.

AKO JE U IME BOGA…


U faraonsko doba muškarci su čvrsto držali uzde obitelji, ali se kraljevska krv ipak prenosila i po ženskoj liniji. Rodoskvrni su brakovi čuvali kraljevsku krv, zadržavali imetak u obitelji. Takav stav Egipćana posve je očit i u jeziku njihovih hijeroglifa, jer riječ sestra istodobno znači i »ljubav«, i »ljubavnica«, i »supruga«!

Faraoni se nisu nimalo skanjivali u pogledu braka sa sestrom (pa i kćeri) te pravljenja djece sa spomenutima. Budući da im je u žilama tekla kraljevska krv, faraonske se kćeri nisu smjele udavati ispod svoga društvenog sloja — što je praktički eliminiralo sve prosce osim dobrog starog tatice. Tako je Ramzes II., jedan od najvećih faraona, za žene uzeo četiri svoje kćeri: Bintanath, Meritamen, Nebettawi i Hentmire. Za prvu se zna da mu je rodila barem jedno dijete.

• • • • • • • • • PoVIjESt U bRojKAMA • • • • • • • • •

125 000 Procijenjeno svjetsko stanovništvo 100 000. g. pr. Krista

1 — 10 milijuna Procijenjeno svjetsko stanovništvo 10 000. g. pr. Krista

100 milijuna Procijenjeno svjetsko stanovništvo 300. g. pr. Krista

300 milijuna Procijenjeno svjetsko stanovništvo 1000. g. pr. Krista

12 Broj vrsta porodice Homo koje su postojale prije pojave Homo sapiens sapiensa

1 Broj žena od prije 150 000 godina s kojima je moguće povezati sav ljudski mitohondrijski DNK.

20 Prosječni ljudski vijek prije 100 000 godina.

22 Prosječni ljudski vijek prije 5000 godina.

75 Prosječni ljudski vijek u Americi 2006.

153 Prosječna visina muškarca, u centimetrima, prije 10 000 godina.

178 Prosječna visina muškarca, u centimetrima, u današnjoj Americi.

1 500 Broj dnevnog unosa kalorija prosječnog skupljača školjaka iz kamenog doba prije 10 000 godina.

2 700 Broj dnevnog unosa kalorija prosječnog suvremenog američkog muškarca.


1:2 Izgledi novorođenčeta da umre prije pete godine života, prije 10 000 godina.

133 Koliko se puta u Starom zavjetu pojavljuje riječ udariti.

190 Koliko se puta u Starom zavjetu pojavljuje riječ gnjev.

3 000 Trajanje faraonske vlasti u Egiptu, u godinama.

170 Broj faraona u istom razdoblju.

31 Broj dinastija u istom razdoblju.

20 000 Broj ispisanih glinenih pločica pronađenih u kraljevskoj knjižnici u Uru.

Documents

Smiješna povijest svijeta