HANS KRISTIJAN ANDERSEN

SNJEŽNA KRALJICA

SVJETLOST/SARAJEVO

PALČIĆA

Bila jednom jedna žena koja je od srca željela da ima malo, malo dijete, ali nije nikako znala kako bi ga i odakle dobila. Tada ona ode jednoj staroj vještici i reče joj:

— Ja bih baš od srca željela da imam malo dijete; zar mi ne možeš reći gdje bih ga i odakle dobila?

— E, tu se može nešto učiniti! — reče vještica. -— Evo ti jedno ječmeno zrno; ono nije kao ona što rastu u seljačkoj njivi ili ona što ih daju kokošima za jelo. Metni ga u jednu saksiju, pa da vidiš šta će od njega biti!

— Velika ti hvala! — reče žena i dade vještici dvanaest groša, ode kući, metnu zrno u saksiju i u tili čas izraste veliki divan cvijet koji je izgledao kao iprava lala, ali mu se listovi odmah sasvim skupiše, da je sad izgledao kao pupoljak.

— Gle umiljata cvijeta! — reče žena i poljubi krasne crvene i žute latice, ali dok ih je ona tako ljubila, nešto jako puče i cvijet se otvori. To je bila prava pravcata lala; ali usred cvijeta na zelenom stubiću sjedjela je jedna majušna djevojčica, fina i ljupka. Ona nije bila veća od palca, pa je zbog toga i prozvaše Palčića.

Kolijevka joj je bila jedna divna i sjajna orahova ljuska, plave latice bijahu joj prostirka, a pokrivač list od ruže. Tu je ona noću spavala, i danju se igrala na stolu, gdje je žena za nju postavila tanjir obavijen cijelim jednim vijencem cvjetova koji su spuštali svoje stabljike u vodu. Tu je plovio jedan veliki lalin list i na njemu je Palčića smjela da sjedi i jedri s jednoga kraja tanjira na drugi.

5

Dvije konjske strune služile su joj pritom kao vesla. To je izgledalo neopisivo divno. Ona je znala i da pjeva, oh, tako fino i ljupko kao što još niko nikoga nije čuo da pjeva.

Jedne noći dok je ležala u svom lijepom krevetu, jedna gadna žaba uskoči kroz prozor, — jedno staklo je bilo razbijeno. Žaba je bila veoma ružna, velika i mokra; poče da skače po stolu gdje je ležala Palčića i spavala pod crvenim ružinim listom.

— Ovo bi bila lijepa žena za moga sina! — reče žaba — zgrabi orahovu ljusku u kojoj je spavala Palčića i otskakuta s njom kroz prozorsko okno u vrt.

Tuda je tekao veliki široki potok; a odmah pored njegove obale bilo je puno mulja i prljavih bacila; tu je živjela žaba sa svojim sinom. Ih! i on je bio ružan i gadan, i ličio sasvim na. majku. »Kvak, kvak, breke, -ke-ke!« bilo je sve što je on znao da kaže kada je ugledao ljupku djevojčicu u orahovoj ljusci.

— Ne viči toliko jer će se probuditi! —reče stara žaba — može još i da nam pobjegne; laka je kao labudovo perce, mi ćemo je metnuti u potok na jedan široki lotosov list, koji će biti za nju, tako sićušnu i malu kao kakvo ostrvo! Odatle neće moći pobjeći, a mi ćemo dotle urediti svečanu salu dolje u mulju, gdje ćete se nastaniti i kuću kućiti!

U potoku su rasle mnoge vodene ruže sa širokim zelenim listovima, koji su plivali po vodi; jedan najudaljeniji list bješe baš najveći; do njega otpliva stara žaba i stavi na njega orahovu ljusku sa Palčicom.

Sirota mala probudi se sasvim rano ujutru, i kad ugleda gdje se nalazi, poče gorko plakati, jer je bila sa svih strana voda oko velikog zelenog lista, i nikako nije mogla da dospije na suvo.

Stara žaba bila je dotle u mulju i ukrašavala sobu trskom i žutom vodenom ružom; trebalo je da bude sve lijepo i u redu za novu snahu; zatim otpliva sa svojim ružnim sinom do lista gdje se nalazila Palčića; htjeli su da uzmu njen lijepi krevet i da ga metnu u bračnu sobu prije nego što ona sama uđe u nju. Stara se žaba duboko pokloni u vodi pred njom i reče:

6

— Evo moga sina, on će biti tvoj muž, i vi ćete živjeti divno dolje u mulju!

— Kvak, kvak, breke-ke-ke! — bješe sve što je sin znao da kaže.

Onda oni uzeše raskošni krevetac i otplivaše s njim, a Palčića osta sasvim sama i plakaše na zelenom listu, jer ona nije htjela da živi kod gadne žabe, niti da joj njen ružni sin bude muž. Ribice, koje su plivale u vodi, bjehu dobro vidjele žabu i čule šta je ona govorila. Stoga su provirivale glavicama da vide djevojčicu. I čim je ugledaše, ona im se mnogo dopade i bješe im žao što je morala da živi kod ružne žabetine.

Ne, to se ne smije dozvoliti. Ribice počeše da se vrzmaju po vodi oko zelene peteljke što je držala list na kome se nalazila Palčića; pregrizoše zubima peteljku, — i list otpliva niz potok, sa Palčicom, daleko, kuda žaba nije mogla da stigne.

Palčića je plovila pored mnogih mjesta, a ptičice u žbunju, kad bi je vidjele, pjevale su:

— Što je divna mala djevojčica!List je s njom plivao sve dalje i dalje; tako je Palčića

putovala u inostranstvo.Jedan mali bijeli leptir neprestano je oblijetao oko nje

i spusti se najzad na list, jer je zavolio Palčiću; a i ona je bila sva srećna što je žaba nije mogla više da stigne, a kuda je prolazila, bilo je divno. Sunce se prelivalo u vodi kao zlato. Ona odveza pojas, zaveza jedan kraj oko leptira, a drugi kraj sveza za list; sad je mnogo brže plovio, i ona s njim — jer je na njemu stajala.

Utom doletje jedan veliki gundelj, i čim je vidje, obuhvati je kanđama oko njena vitka stasa i odletje s njom na drvo; zeleni list je plovio i dalje niz potok, i leptir je plivao s njim, jer je bio vezan i nije mogao da se oslobodi.

Bože, što se jadna Palčića uplašila kad je gundelj odletio s njom na drvo; ali joj je najviše bilo žao krasnog bijelog leptira, koga je privezala za list; ako se on ne mogie da odriješi, moraće da umre od gladi! Ali se gunđe- lja to ništa nije ticalo. On se pope s njom na najviši zeleni list na drvetu i dade joj slatko od cvijeća da jede i reče da je ona mnogo lijepa, mada ne liči nimalo na gundeljicu.

7

Potom dođoše i drugi gunđelji koji su živjeli na drvetu i učiniše posjetu; posmatrali su Palčiću i gospođice gun- deljice naprčiše pipke i rekoše:

— Pa ona nema više od dvije noge, to je tako bijedno.— Nema ni pipke! — rekoše druge. — Ona je previše

tanka oko pasa; — ih! liči na ljudsko biće! Kako je ružna! — povikaše sve gundeljice.

A ipak je Palčića bila divna! — tako je bar mislio gundelj koji je bješe uzeo. Ali pošto su svi drugi rekli da je ružna, i on najzad tako pomisli i više nije mario za nju; mogla je da ide kud hoće. Gunđelji i gundeljice sletješe dolje s njom i metnuše je na jednu bijelu radu; ona je plakala, jer je mislila da je ružna, eto i gunđelji je nisu htjeli, mada je bila najljepša djevojčica koja se mogla zamisliti, ljupka i čista kao najljepši ružin list.

Cijelog ljeta živjela je sirota Palčića sasvim sama u velikoj šumi. Ona oplete sebi krevet od travčica i objesi ga ispod jednog velikog čičkova lista, da ne kišne; tražila je slatko u cvijeću i jela, zapa jala se rosom što bi uzoru pala po lišću. Tako prođe ljeto i jesen i dođe zima, — hladna, duga zima. Sve ptice, koje su joj onako divno pjevale, od- letješe na svoj put, drveća i cvijeće ogolješe i uvenuše, veliki čičkov list, pod kojim je ona stanovala, savi se i pretvori se samo u jednu žutu, suvu, uvelu stabljiku.

Ona se strašno mrznula, jer se haljine bijahu pocijepale, a bila je veoma mala i nježna — jadna Palčića, da se morala smrznuti.

Poče da pada snijeg, i svaka pahuljica koja pade na nju bješe kao za nas lopata snijega, jer ona nije bila — ne zaboravite — veća od jednog palca. Ona se obavi jednim suvim listom, ali je on ne zagrija, — tako se ona sva tresla od hladnoće.

Do same šume, gdje je ona bila, nalazila se jedna velika njiva sa koje je žito bilo davno odneseno, i ostala je samo gola suha strnjika, koja je strčala iz smrznute zemlje i izgledala joj kao kakva velika šuma, kroz koju je morala proći tresući se od zime. Tako naiđe na vrata poljskog miša. To je bila mala rupa pod stmjikom. Tu je živio poljski miš, toplo i udobno, imao je cijelu sobu punu žita, kuhinju i ostavu za jelo. Sirota Palčića stade pred vrata, kao

8

svaka druga siromašna prosjakinja, i zamoli za komadić ječma, jer ne bješe već dva dana ništa jela.

— Sirota mala! — reče poljski miš — bio je to u suštini dobar stari poljski miš — samo uđi u moju toplu sobu i jedi sa mnom!

Pošto mu se dopade Palčića, reče:— Ti možeš ostati kod mene cijelu zimu, ali moraš

da držiš sobu moju čisto i uredno, i da mi pričaš priče, jer ja to mnogo volim.

I Palčića je činila što je stari poljski miš tražio i bilo joj je tu veoma dobro.

— Sad ćemo skoro imati posjetu — reče poljski miš — moj komšija mi dolazi da me obiđe svake nedjelje. On

stanuje u još boljoj kući nego ja; on ima velike prostorije i nosi na sebi divnu kadifenu bundu; kad bi ga samo mogla dobiti za muža, bila bi dobro zbrinuta; ali on ne vidi, stoga mu moraš da pričaš sve najljepše priče što znaš!

Ali Palčići nije bilo do toga stalo, ona nije nikako marila za susjeda jer je to bio krtac. Krtac dođe i učini po

9

sjetu u svojoj crnoj kadifnoj bundi; bješe bogat i učen. Njegov stan je bio dvadeset puta veći od stana poljskog miša; znanja je bio pun, ali sunce i cvijeće nije nimalo volio i o njima je rđavo govorio, jer ih nikada nije vidio. Palčića je morala da ga zabavlja pa mu je pjevala: »Leti, leti gunđelju«, i »Pošao popa u livade«, i krtac se zaljubi u nju zbog njenog lijepog glasa, ali ne reče ništa, jer je bio razborit i ozbiljan čovjek.

Bio je nedavno iskopao dugački hodnik kroz zemlju od svoje do njihove kuće, i po njemu su poljski miš i Palčića mogli slobodno da se šetaju, kad god su htjeli. Ali ih on upozori da se ne plaše mrtve ptice koja leži u hodniku— čitava ptica sa perjem i kljunom koja je sigurno uginula, tu, nedavno kad je zima počela, i bila je zakopana baš gdje je on gore sagradio svoj hodnik.

Krtac uze parče truda u usta, jer se on svijetli u mraku kao vatra, i pođe naprijed da im osvijetli dugi i mračni hodnik; kad su došli na mjesto gdje je ležala mrtva ptica,gurnu krtac svojim širokim nosom zemljani tavan, tako se napravi velika rupa i kroz nju se ukaza svjetlost. Nasred polja ležala je mrtva lasta s krasnim krilima, čvrsto stisnutim uz bokove tijela, s ukočenim nogama i glavom uvučenom pod perje; sirota ptica je sigurno uginula od zime. Palčići je nje bilo žao, ona je voljela mnogo sve male ptice, jer one su joj cijelog ljeta umilno1 pjevale i cvrkutale,— a krtac je samo gurnu svojim kratkim nogama i reče:

— Sad više ne cvrkuće, — bijedno je to roditi se kao mala ptica! Hvala bogu što nijedno od moje djece neće biti ptica, koja nema ništa osim svoga cvrkuta i mora zimi da umre od gladi!

— Da, tako vi, kao pametan čovjek i možete govoriti— reče poljski miš. — Šta ima ptica od svega svog cvrku- tanja kad zagudi zima? Mora da gladuje i da se mrzne, — ali eto, govore da je to nešto osobito veliko!

Palčića ne reče ništa, ali kad oni okrenuše ptici leđa, ona se saže, otrese perje s njene glave i poljubi je u zatvorene oči. Možda je baš to ona što mi je ljetos tako divno pjevala — pomisli ona — koliku mi je veliku radost pružala ta draga, lijepa ptica!

10

Krtac začepi rupu kroz koju maloprije dan bješe pustio svjetlost i otprati goste kući. Ali te noći Palčića nije mogla da zasjpi, već ustade iz kreveta i oplete od slame jedan velik i lijep pokrivač, odnese ga i prekrije njime mrtvu pticu, stavi joj na krila mekanog pamuka, što ga bješe našla u miševoj sobi, da bi joj bilo toplije u hladnoj zemlji.

— Zbogom, lijepa ptičice! — reče ona — zbogom i hvala ti na tvome divnom pjevanju ljetošnjem, kada je sve drveće bilo zeleno i kad nas je sunce toplo grijalo!

Onda spusti glavu na ptičije grudi, ali se pri tom strašno uplaši, jer kao da ču kako nešto kuca unutra. To bješe lastino srce. Ptica nije bila mrtva, već je samo bila zaspala, a sada se opet zagrijala te joj se život povratio.

U jesen sve laste lete u tople krajeve, ali ako neka zađocni, ona se smrzne i padne dolje mrtva, ostane gdje je pala, i hladni snijeg je pokrije.

Palčića se sva strese i uplaši, jer je lasta bila sasvim velika, velika prema njoj, koja je bila malena kao palac; ali se ona ipak ohrabri, stavi još gušće pamuk na sirotu lastu i uze metvičin list, kojim se sama služila i pokrivala, i pokri njime ptičiju glavu.

Iduće noći otšulja se opet do nje, i lasta je bila potpuno živa, ali tako malaksala da je mogla samo za trenutak da otvori oči i da vidi Palčiću, koja je stajala sa zubljom truda u ruci, jer druge svijeće nije imala.

— Hvala ti, lijepo djetence! — reče joj bolesna lasta — ja sam se tako divno zagrijala! Brzo ću se ja oporaviti i odletjeti opet tamo gdje je topli sunčev sjaj.

— Oh! — reče Palčića — napplju je jako hladno, pada snijeg i sve se mrzne; ostani u tvom toplom krevetu, ja ću te njegovati!

Palčića donese lasti vode u jednom cvjetnom listu, a ova je popi i ispriča joj kako se ranila u krilo o jedan trnov žbun i nije mogla stoga da leti onako istrajno kao njene drugarice, koje su odletjele daleko, u tople predjele. Naposljetku je pala na zemlju, i više se nije sjećala i nije ništa znala kako je dospjela ovdje.

11

Cijele zime ostadoše one tu. Palčića je bila dobra prema njoj i mnogo ju je voljela. Ni poljski miš ni krtac nisu ništa o tome saznali, jer nisu trpjeli sirotu malu lastu.

Čim dođe proljeće i sunce zagrija zemlju, reče lasta »zbogom« Palčići, i ona otvori rupu koju krtac bješe gore na zemlji načinio. Sunce krasno zasja i lasta zapita da li i ona hoće da pođe s njom, — mogla bi da sjedne na njena leđa, i da obadvije tako odlete u zelenu šumu. Ali je Palčića znala da bi mnogo ožalostila starog dobrog miša ako bi ga ovako ostavila.

— Ne, ja ne mogu! — reče Palčića.— Zbogom, zbogom, — dobra ljupka djevojčice! —

reče lasta i odletje tamo gdje je sunčev sjaj. Palčića pogleda za njom, i oči joj se napuniše suzama, jer je mnogo voljela sirotu lastu.

— Kvivit, kvivit! — zacrvkuta ptica i odletje u zelenu šumu.

Palčića bješe veoma tužna. Nije joj bilo dopušteno da izađe na toplu sunčevu svjetlost; žito koje bješe posijano na njivi iznad miševe kuće poraste veliko, i stvori se čitava gusta šuma za jadnu malu djevojčicu, koja je bila velika samo koliko palac.

— Sad moraš ovog ljeta da spremaš djevojačku spremu! — reče joj poljski miš — jer je susjed, dosadni krtac u velikoj kadifenoj bundi, bješe zaprosio.

— Treba da spremiš vunene i lanene stvari. Moraš imati na šta i da sjedneš i da legneš kad postaneš gospođa krtica!

Palčića je morala da prede na preslicu, a poljski miš najmi četiri pauka da predu i da tku dan i noć. Svako veće dolazio je krtac v* posjetu i uvijek govorio kako će, — kad prođe ljeto i ne bude ih više grijalo vruće sunce, koje je sada gotovo sagorijevalo zemlju, — da se ženi Pal- čicom; ali se ona nije nimalo radovala, jer nimalo nije voljela dosadnog krtca. Svako jutro, kad sunce izgrije, i svako veče kad zađe, otšuljala bi se ona kroz vrata i, kadgod bi vjetar razvijao klasje žita i kad bi mogla da ugleda malo plavog neba, ona bi pomišljala kako je svijetlo i divno napolju, i željela je mnogo da vidi opet dragu lastu; ali

12

ova više nije nikad dolazila, ona sigurno bješe već daleko negdje u zelenoj šumi.

Kad dođe jesen, Palčića je bila gotova sa cijelom spremom.

— Za četiri nedjelje biće tvoja svadba! — reče joj, poljski miš.

Ali Palčića zaplaka i reče da neće da pođe za dosadnog krtca.

— Sta kažeš! — reče poljski miš — ne budi tvrdoglava i važna jer ću te izgristi svojim bijelim zubima! To je divan čovjek, koga ti dobijaš! Ni kraljica nema takvu ka- difenu bundu. Njegove kuhinje i podrumi su puni. Hvala bogu što se udaješ za njega!

I imala je da bude svadba. Krtac bješe došao da odvede Palčiću, trebalo je da ona stanuje s njim duboko ispod zemlje, da nikad ne izađe na toplo sunce, jer on to nije volio.

Jadna djevojčica bješe jako žalosna, trebalo je da se rastane od lijepog sunca, koje je još mogla da vidi kroz vrata dok je bila kod miša.

— Zbogom sjajno sunce! — reče ona, ispruži ruke uvis i izađe malo izvan miševe kuće; žito je bilo požnjeveno, a ostala je samo suva stmjika.

—■ Zbogom, zbogom! — reče ona i savi svoje ručice oko crvenog cvjetića koji tu stajaše — pozdravi dragu lastu s moje strane ako je gdje vidiš!

— Kvivit, kvivit! — začu se istog trenutka više njene glave. Ona pogleda gore i spazi lastu koja baš tuda proletje. Cim vidje Palčiću, obradova se; zatim Palčića ispriča kako joj se nikako ne da da se uda za gadnog krtca. I nije mogla da se savlada — nego zaplaka.

— Sad dolazi hladna zima — reče lasta — i ja ću letjeli daleko u tople zemlje — hoćeš li sa mnom? Možeš da mi sjedneš na leđa, zaveži se dobro pojasom, pa ćemo zajedno da pobjegnemo od gadnog krtca i njegove mračne sobe, — daleko preko brda, u tople .predjele gdje sunce šija ljepše nego ovdje, gdje je uvijek ljeto i cvjeta divno

13

cvijeće. Samo hajde sa mnom, slatka mala Palčiće, ti si mi spasla život kad sam ležala smrznuta u mračnom podzemnom podrumu!

— Da, poći ću s tobom! — reče mala Palčića i pope se na lastina leđa, opruži noge niz njena raširena krila, pri- veza čvrsto' svoj pojas za najjače pero i lasta se vinu visoko uvis; letjela je visoko u vazduhu, preko šuma i mora, iznad visokih planina, koje uvijek pokriva snijeg. Kad je Palčići bilo hladno u hladnom vazduhu, ona se zavlačila pod toplo lastino perje, i samo joj je glavica virila da gleda divotu ispod sebe.

I one dođoše u tople predjele. Sunce je toplo sijalo, mnogo jasnije nego ovdje, a uz jarke i ograde raslo je divno bijelo i plavo grožđe. Po šumama su visili limuni i narandže, sve je mirisalo na mirtu i metvicu, a po putovima su trčala divna djeca i igrala se s velikim, šarenim leptirima.

14

Ali je lasta sve dalje letjela — sve je bivalo ljepše i ljepše. Pod divnim zelenim drveeem, ukraj plavog jezera, stajao je bijeli mermerni dvorac iz starih vremena, vinova loza se obavijala oko njegovih visokih stubova, a gore, sasvim na vrhu, bilo je mnogo lastinih gnijezda, i u jednom od njih živjela je lasta koja je nosila Palčiću.

— Ovdje je moja kuća! — reče lasta — a ti potraži sebi najljepši cvijet što raste dolje, pa ću te tamo namjestiti, i ti ćeš imati sve što želiš!

— To je divno! — reče Palčića i pljesnu ručicama.Dolje na zemlji ležao je veliki mermerni stub koji se

srušio na zemlju i prelomio u tri komada, a između njih je raslo divno veliko bijelo cvijeće. Lasta sletje dolje sa Palčicom i metnu je na jedan široki list. Ali kako se ona začudi kad vidje jednog čovječuljka gdje sjedi usred cvijeta, a sav je bijel i providan kao da je od stakla! Divnu zlatnu krunu imao je on na glavi i sjajna krasna krila na ramenima, a nije bio veći od Palčiće. To je bio cvjetni kralj. U svakom cvijetu živi po jedan mali čovjek, ili mala žena, a ovaj je bio kralj nad svima.

— Bože što je lijepo! — šapnu Palčića lasti.Mali princ veoma se uplaši od laste, jer ona prema

njemu, tako malenom i sićušnom, bješe džinovska ptica. A kad vidje Palčiću, obradova se, jer ona bješe najljepša djevojka koju je ikada vidio. Stoga skiđe zlatnu krunu sa svoje glave i stavi je na njenu, upita je kako se zove, i da li hoće da mu bude žena i da postane kraljica svega cvijeća! Da, da; ovo je bio pravi čovjek, malo drukčiji nego žabin sin i krtac sa crnom kadifenom bundom. Stoga ona dade pristanak lijepom princu. Tada iz svakog cvijeta izađe po jedna dama ili gospodin, tako umiljati da je bilo pravo zadovoljstvo vidjeti ih. Svaki donese Palčići po neki poklon, a najljepši od svih bješe par lijepih krila jedne velike bijele muhe; njih prikačile Palčići na leđa, te je i ona mogla da leti sa cvijeta na cvijet. Bješe to veselo, a lasta im je iz svoga gnijezda pjevala, koliko je mogla, a u srcu je ipak bila tužna, jer je mnogo voljela Palčiću i nije htjela nikad od nje da se rastane.

15

— Ti se nećeš više zvati Palčića! — reče joj cvjetni kralj — to je ružno ime, a ti si tako lijepa. Mi ćemo ti nadjenuti ime Maja!

— Zbogom, zbogom! — reče lasta i odletje opet iz toplih zemalja, natrag u daleku Dansku; tamo je imala ona malo gnijezdo iznad prozora gdje živi čovjek što priča bajke; za njega je ona pjevala »kvivit, kvivit!« i otuda nam i ova priča.

16

DIVLJI LABUDOVI

Daleko, daleko, tamo gdje laste lete kad je kod nas zima, živio je jedan kralj, koji je imao jedanaest sinova i jednu 'kćer Elizu. Jedanaestorica braće, prinčeva, išli su u školu sa zvijezdom na grudima i sabljom o bedrima; pisali su na zlatnoj tablici pisaljkom od dijamanta, i čitali su dobro, a isto tako učili napamet, da se odmah moglo poznati da su prinčevi. Sestra Bliza sjedjela je na jednoj maloj klupi od samih ogledala i držala jednu knjigu sa slikama, kupljenu za pola kraljevstva.

Ah, djeci je bilo veoma dobro, ali tako nije moglo uvijek da ostane.

Njihov otac, 'kralj nad cijelom tom zemljom, bješe se oženio ponovo zlom kraljicom, koja nije bila dobra prema sirotoj djeci. Već prvog dana to se moglo primijetiti. U dvorcu je bila velika svečanost i djeca su se igrala »gostiju«, ali umjesto da, kao inače, dobiju kolača ili pečenih jabuka, kojih je bilo napretek, dade im ona samo pijeska u jednoj šalji i reče neka se prave kao bajagi da ima nešto unutra.

Poslije nedjelju dana smjesti ona malu Elizu u selo kod nekih seljaka, a ne potraja dugo, ona omrazi i jadne prinčeve kralju, tako da ih on potpuno zanemari.

— Idite u svijet i brinite se sami o sebi! — reče rđava kraljica. Letite kao velike ptice, nijeme — bez glasa!

Ali ona ne mogaše ipak da učini toliko zla koliko je htjela, jer su oni postali jedanaest lijepih divljih labudova. S čudnim krikom izletješe oni kroz prozore dvorca preko vrata u šume. 2

2 Andersen: Snježna kraljica 17

Bilo je još rano izjutra 'kad su .prošli pored kuće gdje je sestra Eliza ležala i spavala u seljačkoj sobi. Tu su se oni vili nad krovom, izvrtali svoje duge vratove i udarali krilima, ali ih niko nije čuo ni vidio. I oni su morali da idu dalje, visoko ispod oblaka, daleko u bijeli svijet, i tako stigoše u jednu veliku mračnu šumu, koja se pružala do same morske obale.

Sirota mala Eliza sjedjela je u seljačkoj sobi i igrala se nekim zelenim listom, jer druge igračke nije imala. Ona probuši jednu rupu na listu i gledaše kroz nju u sunce, i činilo joj se kao da vidi bistre oči svoje braće, i svaki sunčev zrak, koji bi osjećala na svom licu, potsjećao ju je na njihove poljupce.

I dani su prolazili uvijek jedan kao i drugi. Kad je duvao vjetar kroz cružine grane pred kućom, šaptao je ružama:

18

—• Ima li ko ljepši od vas?A ruže su tresle glavom i govorile:— Eliza je ljepša od nas!A kad bi stara seljakinja sjedjela nedjeljom kraj vra

ta i čitala, vjetar bi okretao listove i govorio knjizi:— Ima li ko đobrodušniji od tebe?— Eliza! — rekla bi knjiga.A to je bila čista istina što su ruže i knjiga govorile.Kad Eliza bješe navršila petnaest godina, trebalo je

da ide kući. Kad kraljica vidje kako je ona lijepa, naljuti se na nju i zamrzje je. Htjela bi rado da je pretvori u la- budicu kao i njenu braću, ali nije smjela odmah to da učini jer je kralj htio da vidi svoju kćerku.

U rano jutro ode kraljica u kupatilo, koje je bilo sagrađeno od mermera i ukrašeno mekanim jastucima i divnim ćilimima, i ona uze tri žabe, poljubi ih i reče prvoj,:

— Sjedni na Elizinu glavu kad dođe u kupatilo, da bude lijena kao ti! Sjedni na njeno čelo — reče drugoj — da bude ružna kao i ti, tako da je ni otac neće poznati! — Legni pored njenog srca — šapnu trećoj — podaj joj zlo srce da se pati!

Onda stavi žabe u bistru vodu, koja dobi neku zelenkastu boju, zovnu Elizu, svuče je i naredi joj da uđe u vodu — i kad se ona zagnjuri, uđe joj, jedna žaba u kosu, druga joj sjede na čelo, a treća pade na grudi. Ali se činilo da Eliza to ne primjećuje. Čim se diže, spazi kako tri crvene biljke plivaju po vodi. Da žabe nisu bile otrovne i polju- bljene od vještice; one bi se pretvorile u rumene ruže. Ali se ipak pretvoriše u cvjetove, samim tim što su boravile na njenoj glavi i kraj njenog srca. Ona je bila isuviše dobra i čedna da bi čini mogli imati kakvu moć nad njom.

Kad zla kraljica to vidje, natrlja je orahovim uljem tako da je postala sva crna; premaza njeno lijepo lice nekom smrdljivom mašću i zamrsi joj divnu kosu. Bilo je sad nemoguće poznati lijepu Elizu.

Kad je njen otac vidje, uplaši se strašno i reče da to nije njegova kćerka. Niko je nije mogao da pozna osim psa i lasta, ali to su bile samo sirote životinje, koje nisu imale pravo šta da kažu.2* 19

Uto sirota Eliza zaplače, — mislila je na svojih jedanaest braće, koji su bili daleko. Tužna, iskrade se ona iz zamka i ode preko njiva i bara u veliku šumu. Ona nije znala kuda će, ali se osjećala toliko tužna i čeznula je samo za svojom braćom, koja. su bila, kao i ona, otjerana u svijet; njih je ona htjela da nađe i pošla je da ih traži.

Hodila je cio dan dok je zašla u jednu šumu, a utom pade i noć. Bješe se dosta udaljila od puta i staze i dalje nije mogla ići. Leže na meku mahovinu i nasloni glavu uz jedan panj. Bilo je sve mimo, vazduh je bio blag, a okolo po travi i mahovini sjajili su se, kao zelena vatra, stotinu svitaca; i kad rukom polako dodirnu granu, popadaše sjajni insekti kao zvjezdana kiša.

Cijele noći sanjala ona o svojoj braći; igrali su se opet kao djeca, pisali su dijamantskim pisaljkama na zlatnoj tablici i gledali u divnu knjigu sa slikama, koja je vrijedila polovinu kraljevstva. Ali na tablici nisu pisali kao prije samo nule i crte, već su ispisivali smjele podvige: sve što bjehu doživjeli i vidjeli. A u knjizi sa slikama bilo je sve živo, ptice su pjevale, i ljudi su izlazili iz nje i razgovarali sa Elizom i njenom braćom; a kad bi ona okrenula list, oni bi opet uskočili u knjigu da ne nastane nered u slikama.

Kad se probudila, sunce je bilo visoko na nebu. Ona ga nije, doduše, mogla dobro vidjeti, — visoko drveće širilo je svoje guste i debele grane, — ipak su se zraci igrali kao lelujavo zlatno cvijeće.

Miris zelenila osjećao se svuda, a ptice su slijetale i samo što nisu sjedale na njena ramena. Ona je slušala kako voda žuibori, — bilo je mnogo velikih izvora koji su se svi ulivali u jedno jezero, s divnim pjeskovitim dnom. Bilo je, doduše, i žtounja unaokolo, ali na jednom mjestu bjehu jeleni napravili veliki otvor na ogradi od žbunja, i Eliza ode kroza nj na vodu. Voda je bila tako bistra da je, kad je vjetar pokretao žbunje, izgledalo kao da je žbunje i granje naslikano na dnu jezera. Vidio se tako jasno svaki list, i onaj kroz koji je sunce sijalo, i onaj koji je potpuno bio u sjenci.

Kad spazi svoje lice, uplaši se, jer je bilo sve garavo i ružno. Ali kad smoći ruku i protrlja oči i čelo, zasija opet

20

njena bijela koža. Ona skide sve sa sebe i uđe u svježu vodu. Ljepšeg kraljevskog djeteta ne bješe na ovom svijetu.

Kad se obuče i splete u vitice svoju dugu kosu, uputi se ona ka žuborećem izvoru, napi se vode iz svoje ruke i ode dalje kroz šumu, ne znajući ni sama kuda. Mislila je na svoju braću i na njihovu sudbinu, nadajući se u dobro. Pođe dalje i vidje divlju jabuku čije su se grane lomile od plodova. Tu je ona ručala, zatim stavi podupirače ispod grana da se ne lome i ode u najmračniju šumu. Bilo je tako tiho i mirno da je čula svoj hod, čula je svaki mali sićušni list koji se uvijao pod njezinim nogama. Nigdje ne bješe ptica da ih vidi, nigdje zračak sunca nije mogao da prodre kroz velike guste grane; visoka stabla stajala su tako blizu jedno uz drugo da i kad je gledala pravo preda se, izgledalo joj je da je otsvud opkoljena rešetkama od stabla, jednom za drugom. Ah, bila je to samoća, koju ona prije toga nikad ne bješe osjetila.

Noć je bila veoma mračna. Nijedan svitac nije se sjajio iz mahovine, i ona sva žalosna leže da spava.

Kad se ujutru probudila, pođe nekoliko koraka naprijed; kad najedanput srete jednu staru ženu sa kupinama u kotarid, i stara joj dade nekoliko kupina. Eliza zapita da li je vidjela jedanaest prinčeva da jašu kroz šumu.

— Ne, — reče stara, — ali sam juče vidjela jedanaest divljih labudova sa zlatnim krunama na glavi kako plivaju niz rijeku jedan za drugim.

I ona povede Elizu malo dalje do jedne kose; pod njom je krivudala rijeka. Drveće, duž njenih obala, pružalo je svoje grane jedno prema drugom, i tamo gdje grane prema prirodnom porastu nisu mogle da dostignu jedna drugu, spletale su se one nad vodom jedna u drugu, a korijenje drveća bilo je izvaljeno iz zemlje.

Eliza reče »zbogom« starici i pođe duž rijeke, pravcem njenog toka, tamo gdje se ona uliva u veliko otvoreno more.

Cijelo divno more pružalo se pred mladom djevojkom u svoj svojoj širini. Ali nigdje jedne jedrilice, nigdje jednog čamca kojim bi ona mogla da ide dalje. Posmatrala je bezbrojne kamenčiće na obali. Voda ih bješe izlizala i

21

učinila ih sasvim oblim. Staklo, gvožđe i svaki kamenčić je tu ležao opran i izlokan, dobio je svoj oblik od vode, koja je bila ipak mnogo mekša od njenih nježnih ruku.

— Ona je neumorna u svom toku i spiranju, i tako za sebe glača i umekšava tvrdoću, pa ću i ja da budem neumorna! Hvala vam na toji pouci, bistri, brzohodi talasi. Jedanput ćete i mene — a to mi kaže moje srce — ponijeti mojoj dragoj braći!

Na izbačenim algama nalazilo se jedanaest bijelih la- budovih pera; ona ih skupi u jedan buket; na njima su bile kapljice vode. Da li je to bila rosa, ili su to bile suze — nije se moglo znati. Na obali je vladala samoća, ali ona to nije osjećala, jer je more stvaralo stalnu promjenu: na njemu se desi za nekoliko časova više izmjena nego na slatkovodnom jezeru za godinu dana. Ako naiđe kakav veliki crni oblak, onda je bilo kao da more hoće da kaže: ja mogu da izgledam i crno, — pa vjetar počne da duva, a talasi počnu da pjene; a čim se nebo zarumeni i vjetar zaspi, more postane kao ružin list. Čas je zeleno, čas bijelo; ali ma kako da je mimo bilo, ipak se pomalo gibalo: voda se dizala i spuštala kao grudi djeteta koje spava.

Kad sunce bješe na zalasku, vidje Eliza jedanaest bijelih labudova sa zlatnim krunama na glavi kako lete ka zemlji. Letjeli su jedan za drugim: izgledali su kao dugačka bijela traka. Eliza se pope na jednu malu uzvisinu, sakri se iza jednog žbuna. Labudovi doletješe blizu nje i udarahu svojim velikim krilima.

Kad sunce utone u vodu, najedanput pootpada perje sa labudova i tu je stajalo jedanaest prinčeva — braća Elizina. Ona fcriknu glasno; jer i pored toga što se bjehu dosta promijenili, ona je znala da su to oni, osjećala je da moraju to da budu oni; i ona se baci u njihov zagrljaj, poče da ih zove poimenice; a oni su bili blaženi kad ugledaše i poznadoše svoju sestricu, koja je sada bila velika i lijepa. Smijali su se i plakali, začas ispričaše jedni drugima i bi im jasno koliko je zla i rđava bila njihova maćeha prema svima njima.

— Mi, braća, —- reče najstariji — letimo kao labudovi dokle god sunce stoji na nebu; a kad ono zađe, dobijemo

22

ljudski izgled. Stoga moramo uvijek pri zalasku sunca da pazimo da smo na zemlji, jer ako bismo poletjeli tada ka oblacima, morali bismo kao ljudska bića da se srušimo dolje u dubinu. Ovdje mi ne stanujemo, ima s one strane mora jedna isto tako lijepa zemlja kao ova; ali je put dota- mo dug, moramo preći široko more, a nema nigdje ostrva na našem putu, gdje bismo mogli da prenoćimo; samo jedna usamljena mala stijena strši iz vode, nasred mora; ona je samo toliko velika da jedva možemo stati jedan pored drugoga na njoj; ako je more uzburkano, voda pršti visoko iznad nas, ali je ipak dobro što i to imamo da se odmorimo. Tu prenoćimo u našem ljudskom liku. Bez te stijene ne bismo ni mogli prebivati u našoj domovini, a dva najduža dana u godini moramo upotrijebiti za taj naš let. Samo nam je jedanput godašilje dozvoljeno da posjetimo našu domovinu; jedanaest dana možemo ovdje ostati, letjeti preko ove šume, odakle možemo da vidimo dvorac gdje smo rođeni i gdje živi naš otac; možemo vidjeti visoki toranj na crkvi, u kojoj nam je majka sahranjena. — Tu nam se čini da nam je rod svako drvo i svaki žbun, tu trče bijesni konji po ravnicama, kao što smo to gledali u našem djetinjstvu. Tu pjeva ugljar stare pjesme, uz koje smo igrali kao djeca; ovdje je naš zavičaj, ovamo smo došli, i našli smo tebe, draga sestrice! Još dva dana ćemo ostati ovdje, pa onda moramo opet na put preko mora u jednu divnu zemlju, ali ona nije naša otadžbina! Kako ćemo i tebe da povedemo? Nemamo ni lađe, ni čamca!

— Kako bih mogla ja da vas spasem? — reče sestra.I razgovarali su gotovo cijelu noć, a samo su malo

pridrijemali — nekoliko trenutaka.Elizu probudi šuštanje labudovih krila. Braća se bjehu

opet pretvorila u velike ptice i ođletješe u velikom krugu daleko, daleko. Samo je jedan od njih, najmlađi, ostao kod sestre. I labudić je stavio svoju glavu u njeno krilo, a ona ga je milovala po bijelim krilima. Cijeli dan bili su zajedno. Predveče vratiše se i ostali i kad sunce zađe, bili su svi opet u svom prirodnom obliku.

— Sutra moramo svi odletjeti odavde i ne smijemo 6e vraćati za godinu dana, ali tebe ne možemo tako ostavi

23

ti! Imaš li hrabrosti da pođeš sa nama? Mi te možemo na ruci nositi kroza šumu, pa će valjda i naša krila biti jaka da te prenesemo preko mora.

— Da, povedite me! — reče Eliza.Cijelu noć su proveli pletući mrežu od tankog vrbovog

pruća i žilave rogozine. U tako opletenu mrežu leže Eliza. Kad sunce izgrija i braća se bjehu pretvorila u labudove, đohvatiše mrežu kljunovima i poletješe pod oblake sa svojom milom sestrom, koj(a je još spavala. Kako. su sunčani zraci padali baš po njenom licu, jedan od njih letio je iznad njene glave — i svojim širokim krilima pravio joj hlad.

Bili su daleko od kopna kad se Eliza probudila. Ona je mislila da još sanja, tako joj je izgledalo čudno da je nose preko mora visoko u vazduhu. Pored nje je bila jedna grana s divnim zrelim jagodama i jedan svežanj ukusnog korijenja. Najmlađi brat bješe skupio i ostavio plodove za nju, a ona se zahvalno smiješila na njega, jer je znala da je baš on letio iznad njene glave i pravio joj hlad krilima.

Oni su bili toliko visoko da im se prva lađa koju su vidjeli činila kao kakav bijeli galeb na vodi. Jedan veliki oblak stajao je pozadi njih i izgledao je kao kakva planina, i na njemu je Eliza vidjela sjenku svoju i jedanaest labudova, koji su letjeli kao džinovi. Ljepši prizor nije još nikada vidjela. Ali ukoliko se sunce sve više pelo i sjenke postajale sve duže iza njih, utoliko se sve više gubila slika sjenki.

Cio dan su letjeli oni kao strijele koje zvižde kroz va- zduh, ali nešto laganije nego inače, jer su sada imali da nose sestru. Nastade rđavo vrijeme, i veče se približavalo. Eliza, uplašena, vidje kako; će brzo. sunce nestati, a usamljena stijena u moru još se nije mogla dogledati. Učini joj se kao da labudovi udarahu jače krilima. Ah! Zbog nje sada nisu mogli da idu brže! Kad sunce zađe, oni će se pretvoriti u ljude, srušiti se u more i udaviti se. Veliki se oblak približavao, jak vjetar nagovještavaše buru, oblaci su stajali u jednom velikom prijetećem talasu, koji je jurio naprijed, težak kao olovo! Munja za munjom je sijevala.

24

Sunce je bilo sad na samoj ivici mora. Elizino srce se jako treslo; najednom labudovi počeše naglo da se spuštaju i ona pomisli da padaju. I sunce je bilo već pola u vodi, kad ona iznenada ugleda stijenu pod sobom, koja je izgledala kao tuljan koji viri glavom iz vode. Sunce brzo tonja- še i bješe još na nebu samo kao zvijezda. Kada njene noge dohvatiše čvrsto tlo, sunce se ugasi kao posljednja varnica na sagorjeloj hartiji. Ruku podruku poredaše se braća sa sestrom na stijeni, na kojoj nije ni bilo više mjesta nego tačno za njih i nju. More je udaralo o stijene i zapljuskivalo ih je. Nebo se neprestano sijalo u rastopljenoj vatri, i grom je pucao', sve udar za udarom. Ali su se sestra i braća držali za ruke i pjevali da dobiju hrabrosti i utjehe.

U rasvit dana bješe vazduh postao čist i miran. Čim sunce izgrija, sa ostrva odletješe labudovi sa Elizom. More je još uvijek bilo uzburkano i odozgo sa visine izgledalo kao da su mjesto bijele pjene na crnozelenom moru milio- ni labudova letjeli po vodi.

Kad sunce otskoći na nebu, Elizi se učini kao da vidi u vazduhu pred sobom neku brdovitu zemlju sa sjajnim glečerima po stijenama, usred kojih se dizao na kilometre velik zamak sa gordim redovima stubova, jednim nad drugima; dolje su se talasale palmine šume, i divno, raskošno cvijeće, okruglo i veliko kao točkovi na vodenici. Ona zapita da li je to zemlja u koju nju vode, a labudovi mah- nuše glavom, jer je to šh> je ona vidjela bila fatamorgana sa svojim sve novim i novim vazđušnim zamkovima. Tamo oni ne bi nikoga smjeli voditi. Eliza je samo piljila u tu sliku. Najedanput se srušiše brda, šume i zamkovi, i ostadoše dvadeset gordih crkava sve slične jedna drugoj, s visokim tomjevima i šiljastim prozorima. Činilo joj se da čuje orgulje, ali je to bilo more, koje je hujalo. Sad su crkve bile sasvim blizu, i pretvoriše se u čitavu flotu koja je plovila ispod nje. Ona pogleda. Dolje je bila samo morska magla, koju je gonila voda. Da, pred njenim je očima bila vječita promjena. Ali ipak vidje istinsku zemlju — u koju je ona išla. Dizala su se divna plava brda, s kedrovim šumama, gradovima i zamkovima. — Dugo, pred zalazak sunca, sje-

25

djela je ona na stijeni pred jednom velikom špiljom, obraslom tananom, zelenom puzavom lozom. Ličilo je to na vezeni čilim.

— Vidjećemo šta ćeš da sanjaš ovdje noćas! — reče najmlađi brat i pokaza joj njenu spavaću sobu.

— Daj bože da sanjam kako da vas spasem — reče ona; i ova misao ju je tako živo zaokupila čak i u snu. I dođe joj kao da leti u vazduhu ka dvorcima »fatamorgane« i kao da joj vila dođe u susret, lijepa i sjajna, a ipak slična starici koja joj bješe dala kupina u šumi i pričala joj o labudovima sa zlatnim krunama.

— Tvoja se braća mogu spasti — reče ona — ali imaš li ti hrabrosti i istrajnosti? Iako je more mekše nego tvoje bijele ruke, ipak ono izgladi i preobrazi tvrđe stijene, ali ne osjeća bolove koje bi tvoji prsti osjetili. Ono nema srca, ne zna za strah i ne trpi muku koju će tvoji prsti izdržati. Vidiš li ovu koprivu što držim u ruci, ovakve biljke rastu i oko špilje gdje ti spavaš. Samo treba tražiti one koje rastu na groblju. Moraš da ih nabereš iako bodu i prave ti plikove po (koži. Izgazi ih nogama i dobićeš lan; od njega treba da opredeš pletivo i ispleteš jedanaest pancirskih košulja s dugačkim rukavima; baci ove preko jedanaest labudova i tvoja će braća biti oslobođena čini. Ali zapamti dobro da od trenutka kad počneš taj posao pa dok se ne svrši, — neka prođu čak i godina dana, — ne smiješ da progovoriš. Prva riječ koju kažeš biće ubilački mač u srce tvojoj braći; o tvom jeziku visi njihov život. Zapamti sve to!

U taj čas vila joj dotače ruku koprivom. Bila je kao žar, — i Eliza se probudi. Dan je bio već uvelike, i baš tu gdje je.spavala rasla je kopriva kao ona što je bješe vidjela u snu. Ona izađe iz špilje i dade se na posao.

Nježnim rukama brala je gadne koprive, koje su pekle kao vatra. Veliki plikovi skakali su joj po rukama, ali je ona to rado podnosila samo da spase svoju dragu braću. Ona bi izgazila svaku koprivu golim nogama i prela pređu od zelenog lana.

Poslije zalaska sunca dođoše braća i uplašiše se kad je nađoše kako ćuti; mislili su da je ona začarana od zle maćehe. Ali kad vidješe njene ruke, razumješe šta je ona zbog njih učinila; najmlađi se brat zaplaka, i gdje god nje

26

gove suze kanuše po njenim rukama, tu više nju nije boljelo i vrelih plikova nestade.

Noć je provela u svome poslu, jer nije imala mira sve dotle dok ne spase milu braću. Cijelog idućeg dana, dok su labudovi bili otsutni, sjedjela je ona sama samcata; ali joj vrijeme prolazaše brzo. Jedna pancirska košulja bila je već gotova i ona poče drugu.

Najedanput u brdima odjeknuše lovački rogovi; nju je obuzimao strah. Glas je dopirao sve bliže; ona ču i lajanje pasa, preplašena zavuče se u špilju, — sveza skupljene i ispletene koprive u jedan svežanj i sjede na nj. Utom đo- trča jedan veliki pas iz šiblja, a odmah zatim još jedan, pa još jedan; oni zalajaše glasno, zatim otrčaše natrag i opet se vratiše. Nije dugo potrajalo, kad dođoše svi lovci pred špilju. Najljepši među njima bješe kralj te zemlje. On priđe Mizi, — nikada nije vidio tako lijepu djevojku.

— Odakle si ti došla ovamo, lijepo dijete? — reče on.Eliza zavrtje glavom, jer nije smjela da govori — radi

lo se o spasu i životu njene braće. — Ona sakri svoje ruke pod pregaču da kralj; ne vidi koliko ona trpi.

— Pođi sa mnom! — reče on — ovdje ne možeš da ostaneš! Ako budeš dobra kao što si lijepa, ja ću te odjenuti u svilu i kadifu, metnuću zlatnu krunu na tvoju glavu i ti ćeš živjeti i upravljati u mom najbogatijem dvorcu!

I podiže je na svoga konja. Ona je plakala i kršila ruke, ali kralj reče:

— Ja hoću samo tvoju sreću! Jednom ćeš mi biti zahvalna za ovo!

I odjezdi u brda držeći je pred sobom na konju, — a lovci za njim.

Kad sunce zalazaše, ukaza se divan kraljevski grad sa crkvama i kubetima, i kralj je uvede u dvorac, gdje su veliki vodoskoci pljeskali u visokim mermernim dvoranama i gdje su zidovi i tavan bili raskošno ukrašeni slikama. Ali ona nije na sve to gledala, ona je samo plakala i tugovala. Bezvoljno puštala je ona da joj žene oblače kraljevske haljine, da joj pletu biser u kosu i navlače skupocjene rukavice na njene ižarene ruke.

Kad je stajala tu u svome sjaju, bila je tako neopisano lijepa da joj se cio dvor duboko klanjao, — i kralj je izabra

27

za svoju nevjestu, mada je arhiepiskop tresao glavom i šaptao da je lijepa šumska djevojka sigurno vještica, i da je zaslijepila i opčinila kraljevo srce.

Ali kralj to nije slušao, — naredi da svira muzika, da se spreme raskošna jela, da igraju mlade djevojke oko nje, i uveđoše je kroz mirisne bašte u sjajne dvorane. Ali nijednog osmijeha ne bješe na njenim ustima niti u njenim očima; tuga i jad bili su neprestano u njenom srcu. Sad kralj otvori jednu malu odaju, baš pored one gdje je trebalo da ona spava. Bila je ukrašena skupocjenim zelenim ćilimima i ličila je potpuno na špilju u kojoj je ona živjela. Na podu je ležao svežanj prediva koje je ona oplela od koprive, a sa tavana je visila ispletena pancirska košulja. Sve je ovo ponio jedan od lovaca kao nešto rijetko i čudno.

— Ovdje možeš da sanjaš o svom negdašnjem domu! — reče kralj. I ovdje možeš da nastaviš posao kojim si se tamo bavila; sada, usred sveg tvoga sjaja, veselice te da misliš na ono vrijeme.

Kad Eliza vidje ono -što joj je ležalo na njenom srcu, ukaza se osmijeh na njenim ustima, i krv joj se povrati u lice. Ona je mislila kako će spasti svoju braću, poljubi kralja u ruku, a on je stisne na svoje grudi i naredi da crkvena zvona objave svadbu. Lijepa nijema djevojka iz šume bješe postala kraljica zemlje.

Arhiepiskop je šaptao zle riječi u kraljeve uši, ali one nisu dopirale do kraljeva srca. Svadba je imala da se obavi. Arhiepiskop jje morao lično da stavi krunu na kraljičinu glavu, i on joj je iz pakosti čvrsto pritisnuo tijesan obruč krune na čelo, da bi je što više boljelo. Ali je oko njenog srca bio još teži obruč; tuga za njenom braćom. Ona nije osjećala tjelesne bolove. Njena usta bila su nijema, jer jedna jedina riječ koju bi izustila razdvojila bi njenu braću sa životom. Ali se u njenim očima ogledala duboka ljubav prema dobrom, lijepom kralju, koji je sve činio da joj pričini zadovoljstvo i radost. Cijelim svojim bićem ona ga je iz dana u dan sve više voljela. Oh, kad bi mu se samo smjela da povjeri, da mu kaže svoje patnje! Ali je morala da ćuti, morala je nijemo da izvrši svoje djelo. S toga se ona is-

28

kradala noću od njega, odlazila u malu odaju, uređenu kao njena špilja, i tu je plela pancirsku košulju jednu za drugom. Ali kad poče sedmu da plete, nestade joj lanenog prediva.

Ona je znala da na groblju rastu koprive koje su joj potrebne, ali je morala sama da ih bere. Kako da ode tamo?

— Qh, šta je bol u mojim prstima prema muci koju trpim u srcu! — pomisli ona, — moram to da učinim!

Sa strahom u srcu, kao da se radi o nekom zlu djelu koje je htjela da izvrši, iskrade se ona u mjesečevoj noći u vrt, prođe kroz duge aleje i izađe na usamljen put koji je vodio ka groblju. Tamo na jednoj širokoj nadgrobnoj ploči vidje ona grupu gadnih vještica, koje najprije skidoše sa sebe svoje dronje, zatim iskopaše svojim dugim, mršavim prstima leševe iz svježih grobova, i stadoše da jedu njihovo meso. Eliza je morala da prođe baš pored njih, i one su piljile svojim zlim očima u nju; ali se ona ne prepade, na- bra kopriva i odnese ih u zamak.

Samo jedan jedini čovjek bješe je vidio: arhiepiskop.On je bio budan dok su drugi spavali. Sad je imao

pravo kad je rekao da nešto nije u redu s kraljicom, i da je ona vještica koja je opčinila kralja i ostali narod.

U ispovjedaonici reče on kralju šta bješe vidio, i čega . se boji; i kad izgovori te teške riječi protiv kraljice, na slikama se zatresoše glave svetaca kao da hoće da kažu: »Nije tako, Eliza je nevina!« Ali je arhiepiskop to drukčije tumačio; po njemu je to značilo da su sveci posvjedočili njegove riječi, da su mahali glavom da potvrde Elizin grijeh. Tada se skotrijaše dvije teške suze kralju niz obraze; on ode kući sa sumnjom u srcu. Pretvaro se kao da spava noću, ali sna nije bilo u njegovim očima. I on primijeti kako Eliza ustajaše i svake noći ponavljaše isto. I svaki put je išao polako za njom i vidio kako. je odlazila u svoju malu odaju.

Dan po dan njegovo je lice postajalo mračnije. Eliza opazi to, ali ne razumijevaše zašto, i to ju je plašilo. Šta sve nije trpjela u svom srcu zbog svoje braće! Na kraljevsku kadifu i purpur padale su njene vrele suze i sjajile se kao blistavi dijamant. Svi koji su vidjeli taj sjaj poželjeli su da budu kraljica. Uskoro je ona bila već pri kraju u

29

svom poslu, nedostajala joj je još samo jedna pancirska košulja. Ali više nije imala prediva i nijedne koprive. Još posljednji put morala je da ode na groblje i nabere nekoliko pregršti kopriva. Ona je sa strahom mislila na usamljeno odlaženje i strašne vještice, ali njena volja je bila jednako čvrsta kao ljubav prema braći.

I Eliza izađe, ali kralj i arhiepiskop pođoše za njom. Vidješe je kako zamače iza kapije s rešetkama i uđe u groblje. A kad i oni uđoše tamo, vidješe vještice što ih je vidjela i Eliza. I kralj se okrenu. — Pa zar je i ona jedna od njih? — pomisli on. — Ona, čija je glava još noćas počivala na njegovim grudima?

—■ Narod joj mora suditi! — reče on — a narod presudi: da se spali na lomači!

Iz sjajnih kraljevskih odaja odvedoše je i zatvoriše u mračnu, vlažnu špilju, gdje je vjetar duvao kroz prozorske rešetke. Umjesto svile i kadife, dadoše joj svežanj kopriva, koje je ona skupila, — na njima je mogla da spava. Tvrde i opore pancirske košulje, koje je izradila, služile su joj kao prostirke i pokrivači, ali joj ništa draže nisu mogli podariti. Ona se dade opet na svoj posao. Napolju je dječurlija pjevala pjesme rugalice o njoj; nijedna duša nije je tješila blagom riječju.

Nešto zašušta pred veče, pored same ograde od rešetke i ukaza se labudovo krilo. To je bio najmlađi brat. On bješe našao sestru, a ona je jecala od radosti, mada je znala da je noć koja dolazi, možda, posljednja u njenom životu. Ali je sad posao bio gotovo svršen, a i njena su braća bila tu.

Arhiepiskop je došao da bude malo kod nje u posljednjim trenucima; tako je kralju obećao, ali je ona samo vrtjela glavom i molila pogledom i izrazom lica da ode, jer te noći je morala ona da završi svoj posao, inače je sve bilo beskorisno; sve: bolovi, suze i besane noći. Arhiepiskop ode sa zlim riječima protiv nje, ali je sirota Eliza znala da je nevina i ostade pri svome poslu.

Mali miševi trčali su po podu, dovlačili su koprive pred njene noge i pomagali joj; grozd je stajao na prozorskoj rešeci i pjevao cijele noći, što je mogao veselije i hrabrio je. Bilo je pred svitanje i trebalo je još jedan sat do izlaska

30

sunca kad se jedanaest prinčeva — braće pojaviše na ka>- piji dvorca i zatražiše da ih primi kralj. Ali im odgovoriše da kralj spava i niko ne smije da ga budi. Oni su molili, prijetili, dođe i straža, sam se kralj pojavi i zapita šta je to. Utom se sunce rodi i nijednog od braće ne bješe tu, ali se nad dvorcem vilo jedanaest labudova.

Kroz gradske kapije tiskao se svijet; svak je htio da vidi vješticu kako se spaljuje. Jedan bijedan konj vukao je kola u kojima je Eliza sjedjela. Bjehu joj dali neku dugačku seljačku haljinu od grubog džaka. Njena lijepa duga kosa visila je raspletena oko lijepe glave, lice joj bješe blijedo kao u mrtvaca, njene usne su se tiho micale dok su joj prsti pleli zeleni lan. Čak i na putu ka smrti nije ispuštala započeti rad: pred njenim nogama ležalo je deset pancirskih košulja. Sad je plela jedanaestu.

Svjetina joj se rugala.— Gle vještice, kako mrmlja! Nema ni molitvenika u

ruci, svoje gadne čini nosi sa sobom, — raščupajte to u hiljadu komada!

I svi su navalili na nju i htjeli da joj pocijepaju pan- cirške košulje. Najedanput dolet je jedanaest bijelih labudova, .posjedaše oko nje na kola i zalupaše svojim velikim krilima. I gomila uplašena ustuknu u stranu.

— To je znak s neba! Ona je sigurno nevina! — šapta- li su mnogi, ali se ne usuđivahu da kažu glasno.

Već je zgrabi dželat za ruku, ali u tom ona baci jedanaest košulja na labudove, i najedanput ukazaše se jedanaest divnih prinčeva. Najmlađi je imao jedno labudove krilo umjesto jedne ruke, jer mu je nedostajao jedan rukav na pancirskoj košulji, koju još nije dovršila.

— Sad smijem da govorim, — reče ona — ja sam nevina!

A narod koji vidje šta se dogodilo, pokloni se pred njom kao pred junakom, ali ona obeznanjena pade u zagrljaj svoje braće: napetost, strah i bol bjehu je savladali.

—• Da, ona je nevina! — reče najstariji brat i ispriča sve što se dogodilo. I dok je on govorio, širio se miris od miliona ruža, jer se svaka cjepanica na vatri bješe pretvorila u svježe ružino drvo. Napravi se mirisni žbun, visok i

31

velik, s crvenim ružama. Na vrhu je bio cvijet, bijel i sjajan, a blistao se kao zvijezda. Njega uzbra kralj i stavi ga Elizi na grudi, ona se probudi s mirom i blaženstvom u srcu.

I zvona na svim crkvama zvonila su sama od sebe, i ptice dođoše u jatima. Svadbena povorka, kakvu još nijedan kralj ne bješe imao, vraćala se natrag u zamak.

32

KRESIVO

Išao jedan vojnik putem i marširao: jedan, dva! jedan, -dva! Nosio je ranac na leđima i sablju o bedru, jer je bio u ratu i vraćao se kući. Idući tako, srete na drumu jednu staru vješticu. Ona je bila strašno ružna i gadna, — donja usna joj je visila čak do grudi. I ona reče:

— Dobro veče, vojnice! Kako imaš lijepu sablju i veliki ranac, baš si pravi vojnik! Pa ti možeš imati blaga koliko hoćeš!

— Hvali ti, stara vještice! — reče vojnik.-—- Vidiš li ono veliko drvo? — reče vještica i pokaza

na drvo koje se nalazilo nedaleko od -njih. — Ono je sasvim šuplje iznutra! Popni se na vrh pa ćeš vidjeti jednu rupu, kroz nju se spusti polagano, i dospjećeš duboko dolje u drvo. Ja ću ti svezati jedno uže oko pojasa da te mogu opet podići gore kad me zovneš.

— Sta ću dolje u drvetu? -—• upita vojnik.— Da uzmeš blaga — reče vještica — treba da znaš,

kad dođeš dolje, na dno drveta, prvo ulaziš u jedan veliki hodnik koji je sasvim svijetao, jer u njemu gori preko sto svjetiljki. Tu ćeš vidjeti troja vrata, koja možeš odmah otvoriti, jer se ključevi nalaze u bravi. Ako- uđeš u prvu odaju, vidjećeš nasred -poda veliki sanduk i na njemu sjedi pas; oči su mu velike kao šolje, ali nemoj, da se osvrćeš na to! Evo ti moje pregače sa plavim kockama, koju ćeš prostrijeti na zemlju; pođi onda brzo-, uzmi psa i posadi ga na pregaču, otvori sanduk i uzmi novaca koliko god hoćeš; svi su novci od bakra; — a ako više voliš srebra, onda uđi 3

3 Andersen: Snježna kraljica 33

u drugu odaju, ali i tamo čuči jedan pas, oči ima kao dva vođenična točka; ali se ništa ne brini, posadi ga na moju pregaču i uzmi blaga! — Ako, pak, hoćeš zlata, možeš i njega imati, i to koliko god možeš da poneseš, — ako odeš u treću odaju. A pas koji tamo sjedi na sanduku s blagom ima dva oka velika kao dva okrugla tornja.. To ti je silan pas, ali se ništa ne boj ! Metni ga samo. na moju pregaču, on ti neće ništa, i uzmi iz sanduka zlata koliko hoćeš.

— Pa to. nije tako loše! -—- reče vojnik. — St a treba' tebi da dam za to, stara vještice? Jer sigurno i ti nešto tražiš!

— Ne, — reče vještica — nijedne pare neću. Ti ćeš mi donijeti samo jedno staro kresivo, koje je moja baba zaboravila kad je posljednji put bila dolje.

— Onda dobro! Daj mi uže da ga svežem oko pojasa! — reče vojnik.

— Evo ga! — reče vještica — a evo i moje šarene pregače.

I vojnik se pope na drvo, spusti se u rupu i nađe se, kao što bješe vještica rekla, dolje u velikom hodniku, gdje je gorjelo na stotine svjetiljki.

I on otvori prva vrata. Uh! tamo je sjedio pas s očima velikim kao šolje i buljaše netremice u njega.

— Ti si sila pseto! — reče vojnik, stavi ga na vješti - činu pregaču i uzme bakrenih novaca koliko god je moglo da mu stane u džepove; zatvori sanduk, metne psa opet na njegovo mjesto i uđe u drugu odaju.

Gle, tamo sjedaše pas s očima kao dva vođenična točka.

— Ne moraš tako da gledaš u mene — reče vojnik — mogle bi te oči zaboljeti — i stavi psa na vještieinu pregaču. Ali kad vidje tolike srebrnjake u sanduku, izruči on sve bakrene pare koje jfe imao, i napuni džepove i ranac samo srebrom.

Sad ode u treću sobu! — Ah! to je bilo strašno! Pas je tamo zaista imao dva oka kao dva okrugla tornja, i jednako su mu se oči kolutale u glavi kao točkovi.

— Dobro veče, — reče vojnik i uhvati se za kapu, jer toliko, pseto ne bješe još nikada vidio; ali kad ga malo

34

bolje zagleda, pomisli: »Sad na posao«; ski-de ga na pod i otvori sanduk. Ih, svemogući bože! Koliko- je tu samo bilo zlata. Pa mogao je da kupi cio Kopenhagen, i svu prasad od šećera kod poslastičarke, sve olovne vojnike, sve bičeve, sve konjiće za klackamje cijeloga svijeta! Zaista je tu bilo dosta blaga! Vojnik baci sve srebrnjake kojima bješe napunio džepove i ranac i umjesto njih uz-e zlata; njegovi svi džepovi, ranac, kapa i čizme bjehu puni, da je jedva mogao da ide. Sad je imao para! Pseto ostavi opet na sanduku, zatvori vrata i viknu kroz drvo:

— Hej, stara vještice! — izvuci me sada!— Jesi li ponio kresivo? — zapita vještica.—- Ah, istina! —• reče vojnik — sasvim sam bio na to

zaboravio-, — pa ode i uze ga. Vještica ga izvuče i on se opet nađe na putu, s džepovima, čizmama, rancem i kapom punim para.

— Šta će ti ovo kresivo? — upita vojnik.— To se tebe ne tiče, — reče vještica — ti si dobio

pare! Daj ti meni samo kresivo!— Koješta! — reče vojnik — šta ćeš s njim, reci mi,

inače ću izvući sablju i odletjeće ti glava.— Neću da kažem, — reče vještica,I vojnik joj odrubi glavu. Ona pade. Bila je mrtva.

A on zaveza sve svo-je pare u njenu pregaču, uze zavežljaj na leđa, stavi kresivo u džep pa pođe pravo u grad.

Bješe to divan grad, i on uđe u najljepšu krčmu, zatraži najbolje sobe i jelo koje je najviše volio, jer sada bješe bogat, imao je toliko- para.

Slugi koji mu je čistio čizme izgledaše da su one stare i otrcane za jednog tako bogatog go-spođina, — ali om ne bješe još kupio nove; idućeg dana dobi krasne cipele i novo odijelo, i vojnik postade otmjen gospodin. Ljudi u krčmi su mu pričali o svim ljepotama grada, o kralju i lijepoj princezi, njegovoj kćerki.

— Gdje se ona može vidjeti? — zapita vojnik.— Ona se uopšte ne može vidjeti! — rekoše svi uglas.

Ona živi u jednom velikom dvorcu od bakra sa mnogo zidova i kula. Niko-, o-sim kralja, ne smije lk njoj-, jer su joj prorekli da će se udati za običnog vojnika, a to 'kralj nikai- ko neće!3« 35

— Morao bih ja nju vidjeti pošto-poto! —■ pomisli vojnik. Ali mu to ne bi nikako dozvolili.

Počeo je da živi veselo, išao je u pozorišta, vozio se kolima po kraljevom parku i darivao raskošno siromasima pare. A to je bilo lijepo od njega, jer je znao iz starih teških dana kako je biti bez pare u džepu! — Bio je sada bogat, imao lijepo odijelo i stekao mnogo prijatelja; svi su mu govorili da je dobar čovjek, pravi kavaljer, — a to se vojniku sviđalo!

Ali kako je on svaki dan trošio pare, a nove nije zarađivao', ne ostade mu naposljetku više od dva groša, i on morađe da se iseli iz lijepih soba, gdje je dotle stanovao, i da se nastani u jednoj maloj sobici pod krovom, da sam čisti svoje cipele i da ih krpi; i niko mu od njegovih prijatelja ne dođe, jer je trebalo uspinjali se uz mnoge stepenice dok se dođe do njega.

Bješe jedanput sasvim mračno, a on nije imao zašto da kupi svijeću, pa se sjeti da ima jedno parčence truda u kresivu što bješe uzeo u šupij em drvetu u koje mu je pomogla, vještica da uđe. Izvadi kresivo i tru-d, ali čim uždi vatru i varnice poletješe, otskočiše vrata, i uđe pseto —- ono što bješe vidio dolje u drvetu i što je imalo oči velike kao šalje. Ono reče:

— Šta zapovijedate, gospodare?— Šta! — reče vojnik — ovo je neko čudno kresivo,

ovako mogu da dobijem što poželim!— Nabavi mi malo. para! — reče on psu, i — hop!

pseto ode, — hop! opet se vrati i donese u zubima veliku kesu punu para.

Sad vidje vojnik kako divno je to kresivo. Ako udari jedanput, dođe pseto što. je sjedjelo na sanduku s bakarnim novcem; ako udari dvaput, dođe ono što je imalo srebro; a ako udari triput, eto ti onog što je čuvalo zlato. — Sad se vojnik opet preseli dolje u lijepe sobe, obuče lijepo odijelo i svi ga prijatelji odmah opet poznadoše i zavolješe . . .

Jednom on pomisli:— Pa t» je ipak smiješno što se princeza ne može

vidjeti! Ona mora da je divna — svi to kažu; ali šta to vrijedi kad ona mora jednako da sjedi u bakarnom dvorcu s

36

mnogo kula? — Zar je ja baš ne mogu nikako vidjeti? Gdje je moje kresivo? i uždi vatru, i, •—- hop! dođe pseto s očima kao šolje. — Već je, doduše, skoro ponoć — reče vojnik — ali bih mnogo želio da vidim princezu, makar za trenutak!

Pas brzo otrča, i prije nego što vojnik i pomisli, kad eto ti ga gdje nosi princezu, koja mu spavaše na leđima; ona je bila divna, i svak je mogao da vidi kako je to prava princeza. Vojnik ne mogaše da je ine poljubi — jer je bio pravi vojnik.

Pas se vrati natrag s princezom.Ali kad svanu, i kad su kralj i kraljica pili čaj, reče

princeza da je sanjala neki čudan san te noći o jednom psu i nekom vojniku. Ona je jahala na psu, a vojnik ju je poljubio.

— Lijepa priča! — reče kraljica.Sada je morala iduće noći jedna dvorska dama da ču

va stražu kod princezinog kreveta i da vidi da li je zaista to bio san, ili nešto drugo. Vojnik je strašno žudio da vidi opet lijepu princezu, i pas dođe noću, uze je i otrča, što je mogao brže; ali stara dvorska dama navuče kaljače i potrča istom brzinom za njima. Kad 'vidje da uđoše u jednu veliku kuću, ona pomisli: »Sad znam gdje je« i nacrta komadom krede veliki krst na vratima. Potom ode kući i leže, a pseto se opet vrati s princezom; ali kad vidje da je nacrtan krst na vratima gdje je vojnik stanovao, uze i ono komad krede i nacrta krstove na svim vratima u gradu — a to je pametno učinilo, jer na taj način dvorska dama nije više mogla da nađe prava vrata, pošto je krst bio na svima.

Rano ujutru dođoše kralj i kraljica, stara dvorska dama i svi oficiri da vide gdje je to bila princeza.

— Evo ovdje! — reče kralj kad vidje prva vrata obilježena krstom.

— Nije tu, već ovdje, slatki mužiću! — reče kraljica, koja ugleda druga vrata s krstom.

—■ Pa, evo još i ovdje, d ondje! — rekoše svi; gdje god se pogleda, bješe krst na vratima, Onda su vidjeli da ništa ne pomaže da dalje traže.

37

AM kraljica bješe veoma pametna ženia, — ona je znala više nego samo da se voza kočijom. Uze ona svoje dugačke zlatne makaze pa izreza veliki komad svilene čohe i saši malu lijepu kesicu, napuni je malim finim zrncima heljde, sveza je princezi za leđa, i, kad to učini, napravi rupicu na kesi, tako da su se zrnca prosipala duž cijelog puta kuda je princeza išla.

Noću opet dođe pas, uze princezu na leđa i odjuri s njom vojniku, koji ju je toliko mnogo volio i želio da on bude princ da bi nju dobio za ženu.

Pseto nije primjećivalo kako su zrnca ispadala od dvorca pa do vojnđkovog prozora kroiz koji je uskočilo s princezom. Sutra ujutru vidješe kralj i kraljica gdje je njihova kćerka, bila, uhvatiše vojnika i baciše ga u tamnicu.

Tu je on čamio. Oh! kako je tamo bilo mračno i dosadno! I oni mu rekoše:

— Sutra ćeš biti obješen!Nije bilo prijatno čuti tako nešto, a on bješe zaboravio

svoje kresivo u krčmi. Izjutra je mogao da vidi, kroz gvozdene šipke na prozorčetu, kako se svijet žuri iz grada da vidi kako će ga vješati. On ču doboše i vidje kako vojnici marširaju. Svi su žurili, među njima bješe i jedan obućarski šegrt, s kožnom pregačom i sa papučama na nogama. Kako je jurio u trku, njemu spade jedna papuča, i udari pravo u zid iza kojeg_ je sjedio vojnik i virio kroz gvozdenu rešetku.

— Hej, ti, šegtrče, cipelarčiću, ne žuri se toliko! — reče mu vojnik — neće se ništa dogoditi dok ja ne stignem; nego otrči, molim te, do krčme gdje sam stanovao i donesi mi kresivo, pa ćeš dobiti četiri groša! ali samo žurno. Šegrt je htio da zaradi četiri groša i otrča smjesta po kresivo, odnese ga i dade vojniku, i — sad čujte! Izvan grada bjehu podignuta ogromna vješala; unaokolo su stajali vojnici i stotine hiljada svijeta. Kralj, i kraljica su sjeđjeli na lijepom prijestolju, prema sudi jama i sudskom vijeću.

Vojnik je već Stajao na .ljestvicama, ali baš kad su htjeli da mu namaknu omču na vrat, reče on da se uvijek dozvoljava grešniku, prije no što se izvrši kazna nad njim, da mu se ispuni nevina želja!

Htio bi on rado da popuši jednu lulu duvana, — to bi bila i onako posljednja lula, koju bi popušio na ovom svijetu.

Kralj dozvoli, i vojnik uze svoje kresivo i uždi vatru: jedan, dva, tri! U tom času pojaviše se sva tri psa; onaj s očima kao šalje, i onaj s očima kao dva vodenična točka, i onaj što ima oči kao tornjevi.

— Pomozite mi sada da me ne objese! — reče vojnik.A psi jurnuše na sudije i čitavo vijeće, ščepaše jednog

za nagu, drugog za nois i pobacaše ih po nekoliko hvati uvis, tako da se izrazbijaše u komade.

39

— Nemojte mene! — reče kralj, ali naj.veći pas dohvati i njega i kraljicu i baci ih za ostalima. Vojnici se poplašiše i svi povika'še:

— Mali vojnice, ti ćeš biti naš kralj, a princeza tvoja žena!

Onda oni staviše vojnika u kraljevu kočiju, a sva tri psa poigravahu ispred nje i vikahu: Ura! dok su dječaci zviždali u prste, a vojnici ©davali počast.

Princeza izađe iz bakarnog dvorca i postade kraljica, a to je ona i željela. Svadba je trajala osam dana; i psi su sjeđjeli za stolom — s iskolačenim očima.

40

SNJEŽNA KRALJICABAJKA U SEDAM SLIKA

PRVA PRIČA

O OGLEDALU I KOMADIĆIMA

Pazite! Sad počinjemo. Kad završimo priču, onda ćemo znati više nego što znamo sada, jer je riječ o jednom opasnom čarobnjaku. Riječ je o jednom od najgorih: o zloduhu.

Jednog dana bio je on sasvim dobre volje, jer je bio načinio- jedno ogledalo- koje je imalo osobinu da se sve što je dobro- i lijepo, kad se u njemu ogleda-, pretvara gotovo u ništa, a sve što ne valja i što- je ružno ispoljava- se sasvim jasno i postaje još gore. Najljepši predjeli izgledali su u tom ogledalu kao kuvani spana-ć. A najbolji ljudi izlazili su kao- prave rugobe; oni su stajali glavačke bez trbuha, a lice im je bilo tako- izobličeno da- se nisu mogli ni raspo- znati; a ako je bila koja pjega na njima, ona im je sigurno prelazila o-reko' nosa i usta. »Ovo je izvanredno- zabavno« govorio- ie zloduh. Ako je čovjeku dolazila kakva dobra misa-o, u ogledalu bi se on cerio da se zloduh slatko- -smijao svome vještom pronalasku. Svi koji su išli u školu čaro-b- njačku — jer je on držao čarobnjačku školu — pričali su svuda -da se dogodilo čudo. Tek se sada- vidi — govorili su oni — kako u stvari izgleda svijet i ljudi. Oni su jurili s ogledalom na sve strane i najzad nije bilo zemlje ni čovjeka a da nisu bili u njemu izobličeni. Najzad se oni riješe da se popnu čak i na nebo i da se tamo narugaju anđelima i samom bogu. Što su se više peli s ogledalom, toliko se-

41

ogledalo više cerilo, da su ga jedva mogli držati u letu u rukama. Sve više i više letjeli su oni, sve bliže bogu i anđelima. Najedanput se ogledalo zatrese tako strahovito od svog cerenja i smijeha da im je izletjelo iz ruke i srušilo se na zemlju, gdje se razbi u sto miliona biliona i više komadića. I baš tu učini ono sada mnogo više nesreće nego prije. Jer neki komadići koji nisu bih veći od zrna pijeska, razletješe se na sve strane svijeta i kome je komadić upao u oko, taj je vidio ljude gotovo naopako, i imao je oči da samo vidi u stvarima ono što je u njima pogrešno, jer svako zrnce ogledala bješe zadržalo* istu snagu koju je imalo cijelo ogledalo*. Neki ljudi dobiše komadić ogledala čak u samo srce, a to je bilo najgore jer se srce pretvaralo odmah u komad leda. Neki komadići ogledala bili su toliki da su se upotrebljavali za prozorska okna, ali kroz njih nije imalo smisla gledati svoje prijatelje, druga par čađ su dolazila u naočare, a to pogotovo nije valjalo kad bi ljudi uzeli te naočare da nešto tačno vide i da budu čestiti. Zloduh se smijao tako da mu se sve trbuh tresao*, a to ga je silno* golicalo. Ali su po vazduhu i dalje letjeli komadići stakla. I sad čuj-mo!

DRUGA PRIČA

DJEČAK I DJEVOJČICA

U jednom velikom gradu, u kome ima toliko kuća i toliko* ljudi da nema dovoljno mjesta da svi ljudi dobiju malo prostora za bašte, i gdje se svijet većinom zadovoljava* cvijećem u saksijama*, živjelo je dvoje siromašne djece koja su imala baštu nešto veću od jedne saksije. Oni nisu bili brat i sestra, ali su se voljeli kao da su od jednog o-ca i od jedne majke. Njihovi roditelji su bili najbliži susjedi; stanovali su u dvije susjedne kuće u potkrovlju, tamo gdje se krov jedne kuće dodirivao sa krovom druge i gdje je prolazio oluk između krovova. Tamo* iz svake kuće gledaše po jedan prozor — jedan prema drugom. Trebalo* je samo prekoračiti oluk pa da se dođe od jednoga prozora do drugog.

42

Roditelji su imali pred prozorima po jedan veliki drveni sanduk; u njima je raslo povrće koje im je trebalo, a raslo je i po jedno ražino drvo u svakom sanduku. Roditelji su se sjetili da postave sanduke preko oluka tako blizu da su gotovo ispunjavali prostor između prozora i izgledali kao dva cvjetna svoda. Vriježe graha su visile niz sanduke, a ruže su pružale duge grančice, obavijale se -oko- prozora i savijale se jedna prema drugoj. Izgledalo je sve to kao kakav slavoluk sav od zelenila i cvijeća. Kako su sanduci bili visoki i kako su djeca znala da se ne smiju penjati na njih, dopustili su im da dolaze jedno- drugom, da sjede na svojim malim klupicama, ispod ruža i da se tu divno igraju.

Zimi toga zadovoljstva nije bilo. Prozori su često- bili sasvim zamrznuti, ali djeca bi zagrijavala bakarne novčiće na peći, pa bi ih stavljala na zamrznuta prozorska okna tako da bi se stvorio- mali divan okruga© prozorčić. Iza svakog prozora virilo je po jedno- blago- oko-. Iza jednog virio je dječko, a iza dragog djevojčica. On se zvao Kaj, a ona Gerda. Ljeti, su mogli jednim skokom da dođu jedno dragom, dok su zimi morali -prvo da siđu niz velike stepenice dolje, pa -da onda idu uz mnoge stepenice gore. Napolju je vijao snijeg. »To- se roje bijele pčele!« — reče stara baka.

— Imaju li one kraljicu? — upita dječačić, jer je on znao- da među pravim pčelama ima jedna koja je kraljica.

— Imaju — reče baka — ona leti tamo gdje se njene pčele najgušće roje. Ona je najveća od svih njih i nikada se dugo ne smiri na zemlji, nego odmah opet uzlijeće u crni o-blak. Često u zimskim noćima ona prolijeće ulicama grada i zaviruje u prozore i onda se oni nekako- čudno smrzavaju, kaoi da su zasuti samim cvijećem.

— E, to smo- vidjeli! — reče oboje djece i sada su znali da je to- istina.

— A može li snježna kraljica da uđe ovamo? — upita djevojčica.

— Neka samo dođe —- reče dječak — postaviću je na vruću peć i ona će se rastopiti!

Nato mu je baka počela da gladi kosu i priča druge priče.

43

Uveče, kada je. mali Kaj bio kod kuće i bio napola svučen penjao se na stolice kraj prozora i provirivao kroz malu rupicu. Napolju su padale rijetke pahuljice i jedna od njih, najveća, ostade na ivici sanduka za cvijeće. Pahuljica je sve više i više rasla, dok nije najzad bila cijela žena obučena u najfiniji bijeli veo koji je bio sastavljen iz miliona zvjezdastih pahuljica. Ona je bila krasna i umiljata, ali sva od blistavog, sjajnog leda, — pa ipak je bila živa. Oči su joj gledale kao dvije sjajne zvijezde, ali u njima nije bilo mira ni odmora. Ona je klimala glavom prema prozoru i mahala rukama. Mali dječak se prepade i skoči sa stolice. Učini mu se kao da je napolju pored prozora proletjela neka velika ptica.

Sljedećeg dana bila je sjajna suhomraziea, a poislije je došla jugovina, pa onda proljeće. Sunce je sijalo i zelenilo se počelo promaljati. Lastavice su gradile gnijezda, prozori se otvarali i mala djeca su opet sjedjela u svom malom vrtu visoko gore na oluku iznad svih spratova.

Ruže su u ljeto cvjetale neuporedivo; divno. Djevojčica bješe naučila jednu pjesmu u kojoj se govorilo o ružama, a ona je ori tome mislila na svoje vlastite ruže.

I djeca su se držala za ruke, ljubila ruže, gledala u sunce i tepala mu. Kako su to bili lijepi ljetni dani, kako je divno biti pod svježim ucvjetalim ružama, koje izgledaju kao da će vječno cvjetati.

Kai i Gerda su sjedjeli i gledali u knjigu sa slikama raznih životinja i ptica i, kad je baš otkucavalo pet sati na velikom crkvenom tornju, Kaj reče: »Jao! nešto me ubode u srce, a etO' sad mi nešto; upade u oko!«

Djevojčica ga zagrli. On je treptao očima, ali se ništa nije vidjelo.

— Mislim da je izašlo! — reče on, ali ne bješe izašlo. Bilo je to jedno od onih staklenih zrnaca koje je skočila iz ogledala, čarobnog ogledala, — kao što se sjećamo, — onog ogledala što je činilo da sve veliko i dobro, kad se u njemu ogleda, bude ništavno i ružno, a sve zlo i rđavo ispadne istaknuto i uveličano — i u kojem se svaka ma i najmanja greška odmah nrimijeti. Siroti Kaj takođe bješe dobio jedno zrnce pravo; u srce. I to zrnce će uskoro da

44

naraste i pretvori se u ledenu grudu. Nije ga više ništa boljelo, ali je zrno bilo tu. Gerda je plakala.

— Zašto plačeš? — zamta Kaj. — Izgledaš tako ružna! Meni nije ništa! ih, — viknu on odjednom, — pogledaj ovu ružu kako ju je izjeo crv, a pogledaj onu kako se sva iskrivila! Baš su tu same neke gadne ruže! Iste su kao i sanduci u kojim rastu, -— pa udari nogom grubo u sanduk i iščupa dvije ruže.

— Kai, šta to radiš? — viknu djevojčica. A kad ju je vidio da se uplašila, Kaj otrgnu još jednu ružu, potrča ka svome prozoru i ostavi dobru Gerdu.

Kad je ona poslije dolazila sa knjigom — slikovnicom, govorio je on da je te* tako nešto samo* za dojenčad, a kad je baba pričala priče, on je neprestano upadao u riječ sa jednim »ali«, — i ako bi mu uspijevalo, on bi uzimao njene naočare, išao iza nje i govorio kao ona. To je izvodio tako sjajno da su mu se svi smijali. Mogao je uskoro da podražava sve ljude u cijeloj ulici u govoru i u hodu. Sve što je bilo malo neobično i nelijepo kod njih Kaj je podražavao i svijet je govorio: »Ovaj dječak ima neku izvanrednu glavu!« Sve je to činilo staklo< koje mu bješe ušlo u oko, staklo koje mu je ostalo u srcu. Zato je dirao čak i malu Gerdu, koja ga je voljela cijelom, svojom dušom.

Njegove su igre sada bile drugačije nego; prije, bile su sada mnoigo umnije. Jednog zimskog dana, kada su se rojile snježne pahuljice, dođe on s jednim velikim purpura- stim staklom, izdigne svoj plavi skut oid kaputa i pusti da na njega padaju snježne pahuljice.

— Pogledaj sada u staklo Gerda! — reče on, a svaka pahuljica bila je mnogO! veća i izgledala je kao kakav 'divan cvijet ili desetorokraka zvijezda. Bilo je to divno vidjeti.

— Vidiš li kakva je ovo umjetnost, — reče Kaj — to je mnogo interesantnije nego istinsko cvijeće, i tu nema ni najmanje greške, sve je pravilno i tačno, samo ako se ne otopi!

Malo zatim dođe Kaj s velikim rukavicama i svojim sankama na leđima. On zatrubi Gerdi na uši: »Dobio sam dozvolu da se provozam na velikom trgu, gdje se i drugi igraju!« — i otrča tamo.

45

Tamo na trgu najsmjeliji dječaci vezivali su svoje sanke za seljačka kola i tako se vozili dobar komad zajedno. Bilo je to vrlo veselo. Kad je igra bila u jeku, naiđoše jedne velike sanke. Bile su sasvim bijelo obojene, a u njima je sjedio neko uvijen u kosmatu bijelu bundu i s bijelom krznenom kapom na glavi. Sanke obiđoše trg dva puta. Kaj brzo priveza svoje sankice za njih i poveze se s velikim sankama zajedno. Išli su brže i brže i dođoše u prvu ulicu. Osoba koja je tjerala sanke okrete se, klimnu ljubazno glavom na Kaja, kao da su stari poznanici; svaki put kad bi Kaj' htio' da odriješi svoje male sanke, osoba je klimnula glavom i Kaj je ostao. Takoi iziđoše na gradsku kapiju. Uto: snijeg poče tako- jako da pada da dječak nije mogao više, dok se vozio, da vidi prst pred okom. I on ispusti brzo uzicu da se otkači od velikih sanki, ali to ništa ne pomože; njegove male sanke visile su čvrsto i jurile brzo kao vjetar. On poče glasno da viče, ali ga niko nije čuo; snijeg je samo vijao, a sanke jurile. Katkada su sanke skakale kao da se voze preko jaraka i oigrada. Bio je sav izvan sebe od straha, htio je da čita Očenaš, ali mu je dolazila napamet samo tablica množenja.

Pahuljice su bivale sve veće i veće, dok nisu najzad izgledale kao velike bijele kokoške. Odjednom one skočiše ustranu, zaustaviše se velike sanke i osoba koja se u njima vozila ustade — a bunda i kapa bile su joj od samog snijega. To je bila djevojka, visoka i stasita. Sva se presijavala u bijeloj sjajnoj svjetlosti: to je bila snježna kraljica.

— Dobro smo odmakli! — reče ona — ali je veliki mraz, zavući se u moju medvjeđu bundu, — i ona ga metnu u sanke kraj sebe i zavi ga krznom. Kaju se činilo kao da upade u snježni namet.

— Je li ti još zima?! — zapita ona, i poljubi ga u čelo. Uh! taj ie poljubac bio hladniji od leda; osjeti ga do samog srca, koje se bješe upola pretvorilo ionako u grudu leda. Činilo mu se kao da će da umre, ali samo za trenutak, pa je opet bilo sve dobro. Nije više osjećao zimu oto sebe.

— Moje sanke! nemoj da zaboraviš moje sanke! — njih se najprije sjećao. I svezaše sanke jednoj bijeloj koko

46

ši na leđa, i ona je poletjela za njima. Snježana poljubi Kaja još jedanput, i on tada zaboravi i malu Gerdu i babu, i sve na domu.

—- Sad nećeš dobiti više poljubaca! — reče ona — jer bi od njih umro.

Kaj je pogleda. Ona je bila tako lijepa da pametnije i divnije lice nije mogao ni zamisliti. Sad mu se ona više nije činila od leda, kao onda kad je sjedjela pred prozorom i davala mu znake. U njegovim očima ona je bila savršena, i nije ga nimalo bilo strah. On joj je pričao kako zna napamet računati, i to na razlomke, kako dalje zna koliko zemlja ima kvadratnih kilometara i koliko stanovnika, a ona se samo smiješila. I njemu se učini da ipak nije dovoljno sve to što zna, pa pogleda u veliki beskrajni vazdu- šni prostor, a ona je letjela s njim, letjela visokoi ka crnom oblaku, a bura je bješnjela i hučala, kao da1 pjeva neke stare pjesme. Oni su letjeli iznad šuma i jezera, iznad kop.- na i mora. Dolje je fijukao hladan vjetar, vukovi su urlali, a snijeg je škripao, dok su nad njim letjeli i gnaktali crni gavrani. A iznad svega sijao je mjesec i na njega je Kaj gledao čitavu dugu zimsku noć. Danju je spavao kraj Snježaninih nogu.

TREĆA PRIĆA

CVJETNI VRT KOD ŽENE VRAČARE

A kako je bilo maloj Gerdi kad Kaj nije više dolazio? Gdje li- je on? — Niko to nije znao, niko na to nije mogao da odgovori. Dječaci su pričali da su samo vidjeli kako je on vezao svoje sanke za nekakve druge velike divne sanke koje su skrenul-e u uliicu1 i izašle na gradsku kapiju. Niko nije znao gdje je on i- mnogo- je suza zbog njega proliveno. Mala Gerda je plakala dugo i gorko. Onda su "rekli da je mrtav, udavio se u rijeci kojia proitiee pored grada. Bili su to dugi sumorni zimski dani.

I dođe proljeće s toplijim sunčevim sjajem.— Kaj je mrtav, i nema ga više! — reče mala Gerda.— Toi ne vjerujem! — reče sunce.— On je mrtav, i nema ga više! — reče ona lastama.

47

— Ne vjerujemo! — rekoše laste, a najzad ni mala C-erda više to ruje vjerovala.

— Hoću da obujem svoje nove crvene cipele — reče •ona jednog jutra — one koje Kaj još nikad nije vidio, i -otići ću u njima na rijeku i pitaću je!

Bilo je sasvim rano ujutru. Ona poljubi baku, koja je spavala, navuče crvene cipele, izađe sasvim sama na gradsku kapiju i ode na rijeku.

— Je li istina da si ti uzela moga drugara? Poklonicu ti svoje crvene cipele ako mi ga vratiš!

I njoj se učini da joj talasi daju neke čudne znake. Ona izu crvene cipele, najdraže što je imala, i baci ih obadvije u rijeku, ali one padoše uz samu obalu, te ih mali talasi brzo vratiše nazad. Kao da rijeka nije htjela da primi ono štoi je Gerdi bilo najdraže, kad već nije u sebi imala maloga Kaja. Gerda se sieti da nije dovoljno daleko ba- eila cipele, uđe u jedan čamac, koji je ležao u ševaru, stade na njegovu krajnju ivicu i baci cipele. Ali, kako čamac nije bio privezan, od pokreta koje je ona učinila, o-tl- snu se od obale. Ona to primijeti i htjede brzo da izađe, ali prije nego što dođe na drugi kraj čamca, ovaj bješe za čitav aršin odmakao i pojuri brzo niz rijeku.

Mala se Gerda strašno- uplaši i poče da plače, ali je niko nije čuo- osim vrabaca, a oni je nisu mogli da iznesu na obalu, već su samo letjeli duž obale i cvrkutali, kao da su htjeli da je tješe: »Tu smo mi, tu smo mi!« Čamac je plovio niz maticu; mala Gerda je sjedjela sasvim mirno u samim čarapama na noeaima. Njene male crvene cipelice plovile su za njom, ali nisu mogle da dostignu čamac koji je išao brže.

Lijepo je bilo na objema obalama, divno cvijeće, stara drveta i padine s ovcama i kravama, — ali nigdje čovjeka.

— Možda me rijeka noisi malom Kaju — pomisli Gerda i malo se razveseli, podiže se i stajaše satima gledajući lijepe zelene obale. Tako. ona dođe do jednoga velikog trešnjevog voćnjaka, u kome se nalazila jedna kućica s čudnim crvenim i plavim prozorima, s krovom od slame, a pred njom su stajala dva drvena vojnika, koji su s oružjem pozdravljali one što tuda prolaze.

48

Gerda im viknu, mislila je da su živi, ali oni naravno nisu odgovorili. Ona im dođe sasvim blizu, jer rijeka pri- tjera čamac uza samu obalu.

Gerda viknu još jače, i jedna stara, stara žena koja se poštapala kukastim štapom, izađe iz kuće. Imala je na glavi veliki slamni šešir, išaran najljepšim cvijećem.

■— Siroto dijete! ■—- reče starica —• kako si dospjela na veliku snažnu maticu, koja te tjera tako daleko u široki svijet! — I stara žena zagazi u vodu, dohvati štapom čamac, povuče ga do obale1 i izvuče malu Gerdu.

Gerda je bila srećna što je došla na suvu zemlju, ali se malo plašila strane, stare žene.

— Hodi ovamo i pričaj mi ko> si ti i kako si došla ovamo? — reče starica.

I Gerda joj sve ispriča. Stara je samo mahala glavom j činila »hm, hm!« A Gerda: ikad joj sve kaza, zaipita je da li ona nije vidjela maloga Kaja. Žena reče da on nije prošao, ali da će on sigurno doći, samo neka ona ne bude žalosna, već neka kuša njene trešnje, i razgleda njeno cvijeće, koje je ljepše nego: ma koja knjiga sa slikama i čiji bi svaki cvijetak mogao da ispriča cijelu jednu priču. Onda uze Gerdu za ruku, odoše obadvije u kućicu i stara žena zaključa vrata.

Prozori su bili veoma visoko, okna na njima bila su crvena, plava i žuta. Dnevna svjetlost prelivala se na njima nekako čudno u svima bojama; na stolu su bile divne trešnje i Gerda je jela koliko je htjela, jer joj je bilo dopušteno. I dok je ona jela, starica je češljala zlatnim češljem nj,enu kosu, a kosa se kovrdžila i prelivala kao zlato uz njeno malo ljupko lice, okruglo i rumeno kao ruža.

— Baš sam čeznula za takvom jednom slatkom djevojčicom! reče stara. — Sad ćeš vidjeti kako će nam objema biti lijepo.

I dok je ona češljala kosu male Gerde, ova je sve manje i manje mislila na svoga drugara Kaja. Jer stara žena je bila vračara, ali nije bila zla, — ona se bavila vradžbi- nama samo iz svoga vlastitog zadovoljstva, i htjela je da zadrži kod sebe malu Gerdu. 4

4 Andersen: Snježna kraljica 49

Stoga je iziš-la- ona u vrt, pružala svoj kukasti štap ka svim ražinim đrvetima, a ova, sva, ma kako da su još maloprije divno cvjetala, prop-ado-še u crnu zemlju, da se nije moglo ništa vidjeti gdje su prije stajala. Stara se plašila da Gerda, kad ugleda ruže, ne pomisli na svoje -ruže i ne sjeti se maloga Kaja pa da pobjegne.

Zatim ona povede Gerđu u cvjećamik. — Ah! Kako je tu mirisalo, i bilo divno. Sve vrste cvijeća koje su se dale zamisliti i iz svih godišnjih doba, stajalo je tu u najraskošnijem cvatu. Nijedna knjiga sa slikama ne bi mogla biti šarenijia i ljepša. Gerda je skakala od radosti i igrala se sve dok sunce nije zašlo iza visokih trešanja; onda ona dobi divnu postelju sa crvenim svilenim jastucima napunjenim plavim ljubičicama. Tu zaspa 1 sanjala je tako divno kao kakva kraljica na dan svog vjenčanja.

Idućeg dana mogla je ona opet da se igra sa cvijećem na toplom suncu. I tako je prošlo mnogo- dana. Gerda je poznavala svaki cvijet, ali ma- koliko- da ih je bilo, nedostajao je jedan, ali koji — ona to nije znala-. Tako je sje- djela ona jednog dana i gledala staričin slamni šešir naša- ra-n cvjetovima, od kojih je bioi najljepši, jedna ruža. Stara bješe zaboravila da je skine sa šešira kad je one druge ruže stjerala u zemlju. Ali tako je to, kada se ne -misli na sve.

— Sta! — reče Gerda — zar ovdje nema ruža? — I o-tskak-uta među lijehe. Tražila je i tražila, ali ne nađe nijednu. Onda sjede i poče da plače. Ali- su njene -suze pa^ dale baš tamo gdje jedno ružino drvo bješe utonuto- u zemlju, i kad tople suze -na-vlažiše zemlju, najedanput se diže drvo i ucvjeta- -s puno ruža. Gerda ga zagrli, ljubila je ruže i mislila je na divne ruže ko-d kuće, ia uz njih i na maloga Kaja.

— Oh, koliko sam se zadržala! — reče djevojčica. — Pa ja sam pošla da tražim Kaja! — Znate -li igdje je on? upita ona ruže. Mislite li da je on mrtav i da ga nema više?

— Mrtav nije! — rekoše ruže. — Mi smo bile u zemlji, gdje su svi mrtvi, i tamo nema- Kajia!

— Hvala vam! — reče mala Gerda i ode drugom cvijeću, zagledala je u njihove čašice i pitala:

50

— Znate li gdje je mali Kaj?Ali svaki cvijet je stajao prema suncu i sanjao o svo

joj sopstvenoj bajci ili priči; od njih je mala Gerda saznala mnoge, mnoge priče, ali niko od njih nije ništa znao o Kaju.

A šta je pričao crveni krin?— Čuješ li bubanj: bum! bum! Tu su samo dva tona,

uvijek bum! bum! čuj tužbalicu žena! Cuj sveštenikov glas! U svojoj dugoj, crvenoj haljini stoji Hinduskinja na lomači. Plamen bukti oko nje i njenog mrtvog čovjeka. Ali Hinduskinja misli na živoga ovdje u krugu, na onoga u čijim očima gori vatra žešće no u ma kojim plamenovima i iz čijih očiju vatra doseže bliže njenom srcu nego plamen lomače, koja će ubrzo sagorjeti njeno tijelo u pepeo. Može li plamen srca da se ugasi u plamenu lomače?

— To ja nikako ne razumijem! —- reče mala Gerda.— To je moja priča — reče crveni krin.Šta kaže hladolež?— Tamo nad uskim putem diže se jedan viteški za-

mak. Gusti zimzelen obvija stare crvene zidine, list do lista obvio se oko balkona, na kome stoji jedna divna djevojka. Ona se naginje preko ograde i gleda dolje na put. Nijedna ruža što visi na grani nije svježija od nje; nijedan jabukov cvijet, kad ga vjetar nosi sa đrveta, nije lakši od nje. Kako samo šušti njena raskošna svilena haljina! — Zar ga još nema?

— Misliš li to ha Kaj a? — zapita Gerda.— Ja samo pričam svoju priču, svoj san, — odgovori

hladolež.— A šta kaže mala visibaba?— Između dva đrveta visi na konopcu dugačka daska.

To je ljuljačka. Dvije ljupke djevojčice, u haljinama bijelim kao snijeg, sa dugim zelenim, svilenim vrpcama na šeširima — sjede i ljuljaju se. Brat, koji je veći od njih, stoji na ljuljačka, mišicom je obuhvatio konopac da ne padne, i u jednoj ruci drži šoljicu, a u drugoj cjevčicu i duva mjehuriće od sapuna. Ljuljačka se ljulja i mjehurići lete uvis u divnim promjenjljivim bojama. Posljednji mjehurić ostao je još na cjevčici i njihao se na vjetru. Ljuljačka se klati. Crno psetance, lako kao mjehurić, popelo se na4* 51

stražnje noge — i ono hoće na ljuljačku. L