MIRAŠ MARTINOVIĆ

G O V O R Z E M LJ E

MIRAŠ MARTINOVIĆ

GOVOR ZEMLJE

IzdavačGrafokarton

Na koricamaGostilj, keramičke posude

Kompjuterska obradaNebojša Glumac

LekturaNevenka Macan

ŠtampaGrafokarton, Prijepolje

Tiraž

300 primjeraka

MIRAŠ MARTINOVIĆ

(2010-2013)

2013.

G O V O RZ E M LJ E

Nakon što spoznasmo toliko ovu sudbu našuBacajuć među razbijenim stijenjem, tri ili šest tisućaGodinaTražeć po zdanjima porušenim što možda bijahu naša kućaPokušavajuć sjetiti se datuma i junačkih djela;Hoćemo li moći?

J. Seferis: Mitska Istorija XXII

6

Miraš Martinović

JUTROS JE SUNCE OBASJALO TVOJU KUĆU

Jutros je sunce obasajlo tvoju kuću, isto kao prije 2.300 godina. Obasjalo ruševine tvoje kuće. Tvoje ruševine!... Svaki kamen. Stope tvoje utisnute po kamenju i vremenu. Jasno ih vidim…

Sve je trošno, moj prijatelju, Agalone! Stvari I ljudi. Gradovi I velika utvrđenja. Pa, ipak, nešto preživi. Kao taj Prsten I tvoj Duh koji treperi nad ruševinama u obličju jednog raskošnog leptira. Sa mnogo šara koje ni jedan umjetnik, ma koliko bio obdaren, ne bi mogao iscrtati.

Priča o propasti grada I tvojoj propasti. O ruci koja je držala prazninu u krugu prstena poslije one ruke.

Sve je trošno kao ovo posuđe od gline. Kao skifosi, tanjiri… Kao onaj na kome je urezano tvoje ime. Od kojeg su pretekla samo tri slova…Koja su ti pomogla da preživiš… A G L… Sričem I dozivam te iz daljene, oživljavam I dajem ti obličja.

Osjećam te u blizini…. Samo što me nijesi dodirnuoAgalone.

4. juli 2011.

7

Govor zemlje

❧ Ekipa poljskih arheologa otkrila je u junu 2011. godine u Ri-snu, na lokalitetu Carine, zlatni prsten sa likom boginje Arte-mide i tanjir sa crnim premazom – gnatia keramika, u čije dno su urezana slova grčkog alfabeta AGL..., za koja se pretpostavlja da je skraćeno ime bivšeg vlasnika kuće, nazvavši je AGALO-NOVA KUĆA.

8

Miraš Martinović

GLASOVI

Glasovi zemljeGlasovi kamenjaGlasovi iz davnineSa različitih mjestaIz pećinaSa stijena,Iz crtežaIz kamenog stubaŠto nema snage daSe uspraviKa zvijezdamaGlasovi iz zapisaIstrgnute riječiIz poveljaParče slomljene vazeKoje sanjaVazu cijeluPrag hrama davnjegPreko kojeg nikoNe prolazi višeKoplje

9

Govor zemlje

I sjekiraNakit iz GostiljaSvi glasoviStapaju se u jedan

Glas

Koji počinje daU namaŽivi

10

Miraš Martinović

SVE JE TO NAŠA KUĆA

Keltsko kopljeNađeno u bliziniPERASTA

Zov stoljećaGlasovi mrtvihKoji svakog proljećaIz zemlje izbijajuSa cvijećem

SteleI nastpisi na njima

Kuća kojaNekadaBijaše naša

Pehar iz kojega pismoGorki talog iskustva

Znakovi kojima smo mjeriliVrijemeSjene koje se skraćuju

11

Govor zemlje

Odjeci koraka onihŠto hodili suOvom zemljom

Klesari i odjeciNjihovog alata

Riječi i djelaKoja su napravili bivši graditelji

Sve je to kuća našaSve se to u nas stačeU nove odjeke

U budućimOnima što će gazitiOvom zemljom

Kameni zid, spolije

12

Miraš Martinović

GLASOVI NEMUŠTI

Glasovi nemuštihKroz naša usta govore

Glas ljetopisca Dukljanina

Glasovi ljetopisaca Mnogih

Sva tradicija Kroz

Nas se oglašava

GencijeI Teuta

Crnojevići IBalšići

13

Govor zemlje

GOVOR KAMENA

Obići kamena mjestaKamene predjele

Gdje su noktima krčili sebi putNaši preciUpućujući molitve suncu

Zvijezdama se moleći Da stigne njihov glas Do nas

Ove zvijezde kojeSada gledam

Gledali su oni

Doklea, natpis na kamenu

14

Miraš Martinović

OSMIJEH IZ VUKSAN LEKIĆA

Osmijeh Okamenjen Još traje

A ona što se Osmjehivala takoLijepim osmijehom. . . . . . . . . . . . . . . . . .

❧ Na jednoj kamenoj steli u Vuksanlekiću u blizini Podgorice Nalazi se nekropola na čijim kamenim obeliscima su uklesani Mnogi simobli; zvjezde, mjesec, noževi i reljefni likovi, među Kojima se izdvaja jedan ženski lik sa karakterisičnim osmijehom... koji Sugestivno djeluje na posmatrača, pa se stiče utisak da se Kamen smije iz dubine.

15

Govor zemlje

AZ STEFAN

Az Stefan... PreždeImah baštinu na Zagoru. BijahOrač i vinogradar. Počteni zemljodjelac što radihCio vijek. Orah i kopah i kosih.

Snagu dadoh zemlji.

Gledao sam noću u zvijezde, u kojeTi sada gledaš, ti što živiš na mojoj baštini,Ti što obrezuješ moj vinograd.

Ko se mne još sjeća.Žih i imahBaštinu....

Ispod koje spim...

9-17. juni 2010.

16

Miraš Martinović

ŽABLJAK ILI GLASOVI U POLJU

Mrtvi svatovi danas leže u polju. Ne dozvoljavaju obnovu grada, koji se već vjekovima ruši. Svaki pokušaj obnove, besupješan je. U ne-kim noćima, čuju se njihovi glasovi. To oni zidaju grad, pa će jednom umjesto ruševina, osvanuti prelijepi Žabljak. Legende govore, kako to Crnogorci čekaju vjekovima. Svako pokoljenje nosi sliku grada, koji ne može da se obnovi.

***

Nakon što su svatovi izginuli, svi do jednoga, u polju ispod Žabljaka, Ivan je napustio grad, sa čitavim stanovništvom. Mrtve nije bilo moguće sahraniti. Živi su ih sahranjivali danima, pa kad su vidjeli da je to nemoguće, prepustili su ih gavranovima. Oni su se vili nad poljem, a bilo ih je toliko, da su zakrilili sunce. Ne pamti se toliko gavaranova na nebu iznad Crne Gore. Ličili su na veliku šumu koja je nikla iz neba. Crna Šuma. Govorili su živi i tako je nastao naziv Crna Gora. Kosti su se bije-lile godinama prekrivši polje, koje je sve više bivalo pusto. Sve je od njega bježalo, trava sve rjeđe nicala. Cvijeća nije bilo.

Kob je spavala u njemu.

17

Govor zemlje

Dugo vremena je bilo nenaseljeno, nije sijano žito. Oni koji pokušavali da zaoru brazdu, izoravali su kosti. Kosti Maksimovih svatova. Koji su se međusobno poubijali. Orači bi uvijek čuli glasove. U tišini polja, posebno u podnevnom ili ponoćnom času, oni bi se oglasili. Mnoštvo glasova je izvi-ralo iz zemlje. Pričali su svoju crnu sudbinu, priča je uvijek dobijala nešto novo. Neki novi glas bi u nju ušao, promijenio njen sadržaj. Tako su mrtvi pleli priču o svojoj pogibiji. A sjen smrti se nadvila nad polje i nikada ga nije napustila. Ni danas. Onaj ko u njega zakorači, osjeti strahotu te sjeni, i čuje glasove iz zemlje u kojoj spavaju ostaci nesrećnih svatova.

Polje je veliko groblje. Šta je sa nevjestom bilo, niko ne zna. Ni kraj i sudbinu Maksimovu. Grad više nikad nije naseljen.

Kob je tjerala sve one koji su htjeli da se nastane u njemu, da zaoru brazdu, podignu stanište.

I danas, kada je polje prilično naseljeno, orači uvijek izoru ostatak ne-kog svata. Priča se da su neki čuli kako oni zidaju grad od snova i da će jednom na mjesto starog i ruševnog, osvanuti novi, bijeli i lijepi Žabljak.

Razlog pogibije je „od zlata košulja“ koju je nevjesta iz Mletaka vezla tri godine, sve dok joj očnji vid nije oslabio. Živi legenda koja potvrđuje da nevjesta sama, bez mladoženje, u noćima punog mjeseca vodi naopoko kolo, nasred ravnog polja, da se u kolo hvataju sjeni poginulih svatova. Svaki put, kada zavede kolo, svatovi ožive.

Ta svadba je razur Crnojevića. Od nje im je sve krenulo naopako. Ni-kada se braća nijesu sastala. Gospodar Ivan je izgubio žezlo, država koju je sigurno vodio, izgubila je postojanje. Nije se povratila, niti očvrsnula, niti bila ono što je bila za njegova vremena i zemana.

Pogibija svatova u polju pod Žabljakom značila je prokletstvo Crnojevića, koje ih nikada nije ostavilo, kojeg se nikada nijesu oslobodili.

Staniša je uzeo drugu vjeru, otišao sultanu i nazvao se Ivan-begom, Đurđe je otišao zlijem putem za Veneciju, pa Anadoliju, neki izvori tvrde

18

Miraš Martinović

da je završio na Rodosu, gdje mu je danas grob. A Stefan, za kojeg kažu da je je bio ovozemaljskom životu Maksim, otišao je u monahe. Niko ne zna gdje je skončao, niti šta je sa njim bilo. Da li je sanjao nevjestu i gdje ju je ostavio? To su pitanja na koja nikada nijesu pronađeni odgovori. Ostalo je sve zagonetno i nejasno. Pusto i prazno, kao grad Žabljak, i polje ispod njega. U kojem ni danas nema cvjetova. A oni rijetki, koj se pojave, tre-pere na vjetru i pričaju tužnu priču. U njima žive želje svatova i svatovske pjesme, koje se ponekad čuju. Promukle i daleke i šuplje.

U polju i danas pjeva smrt.Svi pokušaji obnove grada propali su, kao i projekti koji su sačinjeni.

Kob koja u njemu spava, tjera sve od sebe. A grad, uprkos propadanju, traje. Priča svoju priču.

Kružnu priču iz sopstvenih ruševina.

18. jun 2011.

19

Govor zemlje

TRAGANJA

U bronzanoj sjekiriU novcu kralja BalajosaU vrčevima za vinoKoje ispijahu LabeatiNa obalama jezeraPred neku bitku iliU vrijeme nekeSvetkovineU noći punog mjeseca iliU tamnoj noći uz vatruKoja im osvjetljavaše Lica ratnička

U kneževskim grobnicamaU GrispolijuDanas tivatskom poljuU nekropoli u ButuiU ostacima keltskog koplja

NalazimDjelove sopstvenog bićaKoje je okamenilo vrijeme

Mostar, 4. mart 2013.

20

Miraš Martinović

OSMIJEH ILIRKE

Njen osmijeh treperiU predvečerjePonad brda iOve ravniceU kojoj leže njena braćaRatnici

U jutra proljećnaS beharima se javiOko razvalina Darosona

Njen osmijehNeugašenPoslije hiljade godina

Mreška se nad vodamaNad razvalinamaNekadašnjih kuća

Nama se Smiješi

Mostar, 4. mart 2013.

21

Govor zemlje

DUŠA

Nalazim tanke zrakeDuše

Rasute svud

U ostacima gradovaU njihovim imenima

U zidinamaU mogilama

Na putevimaUraslim u travu I zaborav

Sakupljao sam jeUdahnjivao život

I ona se budila u namaOsjećali smo je kakoTreperi

Bijahu u njoj duše Onih što suŽivjeli Na ovoj zemlji

Naše duše

Mostar, 5. III 2013.

22

Miraš Martinović

ORAČ RAZGOVARA S IMPRATOROVOM GLAVOM

...nakon što ju je izorao iz njive u zetskoj ravnici...

Gdje si bila negda,A gdje si sada?

U zemlji. Gdje i svi. Gdje i sva sjemena. SamoOna će procvjetati, a ti ne –Kaže orač i vrti glavom,

Držeći u rukama glavu nekog cara. Koja je nekada bilaVisoko uzdignuta na postolju. Sa kojeg je odavno pala. I kojuSada podiže on.

Car jednom biva car i Nikad više –Kaže orač.

23

Govor zemlje

NATPIS SA STEĆKA

Ja sam tuA ruke Koje su me Klesale

Gdje su

Ruke

24

Miraš Martinović

GLASOVI IMERATORA

MLADENU LOMPARU

Pjesma o kipovima imperatora Uraslim u zaborav i travu

To bijaše moja glavaTa statuaReče Trajan

A to moja

Na postoljuBijaše

Dok bijah obavijenOreolom moći

Dok nosihCarska znamenja

A kad moć prođe iOreol se raspršiPade glava sa postolja I ne podiže se

25

Govor zemlje

Jadikovao jeAurelijan

Ni moja se ne podiže

Ču se glasOnemoćao i dalekKao Vespazijanov daBijaše

Glas TrajanaGlas AurelijanaGlas Vespazijana

Glasovi flavijevskih careva štoNekadaVladaše ovom zemljom

Čuju se

Novac cara Dominicijana

26

Miraš Martinović

CAR I PROSJAK GLAS ZEMLJE

U meni spavajuCar i prosjak

Isto im je. . . . . . . . . . . . . . . .Utjeha jeCvijetSa kojim se

OsmijehnuSvakog Proljeća

27

Govor zemlje

RIBARI NA OBALI LABEATSKOG JEZERA

Bogat smo ulov uloviliA onda su se ribe razbježalePun je mjesec

I oni kojiBudu dolazili poslije nasRadiće isto Kao i mi

Biće isto

GledaćeMjesec

28

Miraš Martinović

DIOKLECIJAN

Ko je srušio GradU čijim temeljima samJa

Ko je napravioRuševinuOd Grada

Ko je istjerao moju Sjen izNjegovih temelja

Nikako da se smirimRuševinamaDušu tražim

I dalje Raznose kamenjeNekad velelepnogGrada

Borim seDanju i noću

29

Govor zemlje

Hoću Da sačuvamNjegovo imeI onaj kamenU kome je ZapečaćenaTajna neimara

I mojaTajna

Mostar, 7. mart 2013.

Doklea, ostaci grada

30

Miraš Martinović

DIOKLECIJAN II

TražimStatuePo Doklei

A oneGleSve popadale

Ko je porušioMoje statue

Moju glavuVidimU trnju

Bačenu

Mostar, 8. mart 2013.

31

Govor zemlje

NEDJELJA U MOSTARU

Petru Gudelju, dok čitah Zmiju mladoženju...u Mostaru, a prije polaska za Herceg Novi...

Danas je sveta nedjeljaU Mostaru cvjetaju bademi

Sa osunčane treaseKuće mojih prijateljaSamardžićaPosmatram rijekuNaroSilovitu u svom tokuKako hitaMoruNašoj velikoj majci

Svaki put Drugačiji doživljajU meniProbudi ova rijeka

Na njenim obalama nekadNaši preci IliriIzgovarahu molitve

32

Miraš Martinović

Vodi i suncuKoje se i danas smiješiIza oblakaKao što se onda osmjehivaše Njima

U njene talase siBacio iznošene cipele

Od tada bosonogHodiš nebomOstavaljajući ognjeni trag

ZvijezdePretvaraš u riječi

BožeDokle su stigleCipeleI pričaIspisanaNa dva lista hartijePocijepana u bezbrojKomadića

BačenaU modru rijeku

33

Govor zemlje

U nedostatku hartijeUklesuješ riječiU kamenje

U mitove pretvarašOvozemaljska zbivanja

Zrno koje je oračDavno bacioU zemljuDozivašRascvjetaš gaUbereš njegov plod

U Naroni te čekaCiceronov slugaKoji je pokrao njegovuBiblioteku i sklonio se uDaleki rimski municpijum

Možda neka NaronkaS ilirskom ljepotomI ilirskom krviS irisom u ruciHoće da te darujeLjubavlju

34

Miraš Martinović

Riječ od prijeTri hiljade godinaTraži da je izgovoriš

Oponašaš fruluDalekog pastiraKoji pjeva na zaboravljenomJezikuU divljim brdima

Glasovi mnogi hoćeDa ih u pjesmu prevedeš

Jedna zvijezdaTražiDa jojSvjetlost podariš

Pepeo bivših vatriRaspiruješUmukle pjesme pjevašUčestvuješ u minulimSvetkovinama

Igraš u zaboravljenomKoluZaboravljenu igru

35

Govor zemlje

BogoviMole da ih oživiš

KipoviPopadali da ihUspraviš

Drevni idoli vapeŽivot da im Udahneš

Toliko mrtvih čeka Da oživeU pjesmiTvojoj

Petre

Mostar, 10. mart 2013.

36

Miraš Martinović

N A R O N K A

Nenadu Ninu Gvozdiću

Bijaše veče kada stigosmo u Naronu. Čudesno veče!Poslije Gabele, gdje slušasmo poj ptica iz Homerovog vremena.Stigosmo u samo predvečerje s namjerom da Posjetimo tamošnji Arheološki muzej.

Utrkivasmo se sa sumrakom, bojažljiviDa će nam on spriječiti tu mogućnost i susretKoji bijasmo ugovorili s vjekovima.

Kustosica, djevojka koja je po svemu ličila Onoj lijepoj NaronkiŠto je 229. godine prije nove ere počela Rat protiv Rimljana,

Smiješila se i osmijehom otvarala put ka postvaciKoju su činile statue imperatora, novac dobro očuvan,Nakit i igle. (Ti pokazujući na jednu, zapita se:Čemu je služila?)

Bijahu protekla od onda mnoga stoljeća.Gledali smo pomno statue carskeU prirodnoj veličini. I sa njih je,

37

Govor zemlje

Iako okamenjene i mermerno hladne,Zračila moć. Jedna ženska figura se Izdvajala, sa lijepo oblikovanim grudimaKoje su tražile da se oslobode mermernog ogrtača...

Možda je ona pozirala mladom umjetnikuKiparu, ona pastirica iBiljarica, dok je vajao njen kip.

Možda je to ona.I ako nije,Duh njen je tu.

Ona je gledala ovo isto lišće kojeMi danas gledasmo kako opada sa drvoreda dokUlazili smo u drevni grad.

Tad duh njen osjetismo kako lebdiNad NaronomI u NaroniU biću prastarog grada kojeg je prekrila zemlja.

U djevojci koja se ljubaznoOsmjehivala, dok nam je pružala ulaznicu i katalog postavke(i njene ruke su sigurno bila takve, ruke one djevojke od Prije dvadeset i tri stoljeća!) koje je pružala ka nebu, kroz Ovaj isti predio, u slično veče.

38

Miraš Martinović

Mahala zvijezdama, osmijehomRastjerujući mrak.

Duh njen je lebdio na početku noćiPrateći nas kroz Metković dok smo tražiliV i j e n a c *

Kojim ovjenčasmo naše putovanje kroz dvaDrevna grada, u istom danu. Danu koji većBijaše dio našeg sjećanja.

Sve je dolazilo i prolazilo;Vojskovođe i legije.Gradovi i hramovi.

Pali su imperatori i sa njimaVelike imperije. Sve je Daleka prošlost.

Samo je ona tu, Nije prošla.

Nikuda nije odlazila

TeutaKraljica Ilira

Rođena Na ovoj zemlji.

39

Govor zemlje

❧ *Hrvatski književni list.

Narona (Metković), 6. novembra 2010.

40

Miraš Martinović

PJESMA ŽETALICA

Oj, klasovje, oj!Otežalo od roda, kao mi od tuge.Mi, žetalice, udovice! Rođene na ovoj zemljiKao ovo klasovje.

Oj, klasovje, oj!

Otežale od tuge, skamenjene od bola

Mi žanjemo žito!Šušte naši srpovi, klasovje šušti,Suvo od sunca, Poleglo od roda.

Zeto zemljo,OJ!Glasove žanje vrijeme,Kao što mi žanjemo klasovje...

Žetalice se smjenjuju,Žanju novo klasovje.Al istu pjesmu pjevaju.

41

Govor zemlje

VjekoveSlažu u krstine.

Po zemlji Zeti

ŽanjuI pjevaju.

Vječne žetalice Vječno žitoOj!

3. juli 2010.

42

Miraš Martinović

NESTANAK MINOJSKE CIVILIZACIJE

Prema Zbignjevu Herbertu

Mora da je bila avgustovska noć,Prepuna krupnih zvijezda.Ili je, ipak, bio dan. Običan, kao svaki.Nebeske sile su učinile svoje iSve se dogodilo iznenada.U luku je upravo uplovljavao brod, mornari su sakupljali jedra.Ratar je okretao plug na njivi,A majka ljuljala dijete.Kralj Minos je diskutovao sa svojim savjetnicima oNekakvom zamršenom ugovoru.A dvorski sluga se peo na jarbolDa bi okačio vijenac od cvijećaZa sjutrašnji praznik.

Sve se dogodilo upravo u tom trenuI sve je nestalo za tren...

17. juni 2010.

43

Govor zemlje

Pločnik u Doklei

44

Miraš Martinović

DISK IZ FESTOSA

Taj disk još jedna kritska zagonetka, pločica je od gline u vidu nepra-vilnog kruga, debljine 2 cm, a prečnika 16 cm. Pločica je sa obje stra-ne pokrivena spiralnim hijeroglifskim znacima. Svaki znak je utisnut posebnim pečatom, odnosno prototip je tipografskog znaka.

Disk iz Festosa pronađen je 1908. godine u ruševinama palate. Jedni naučnici smatraju da je to istorijski spomenik sa Krita i da potiče iz srednjeminojskog perioda, a drugi da je uvezen iz Male Azije.

Na disku je izbrojano 45 posebnih znakova. Veoma su jasni i prika-zuju ljudske glave, cijele figure, oruđa, posuđe, ptice, cvijeće, ribe i niz teško odredivih ideograma u vidu tačkastih polja, pravougaonika, geometrijskih tijela, talasastih linija. Iza nekoliko znakova slijedi uz-dužna crta - međutim ne zna se da li je baš intrepukcijski znak, kako to neki istraživači smatraju.

Francuski naučnik Marsel F. Ome je oslanjajući se na određenu slič-nost sa hijeroglifima iz Festosa i na indijanske gravire na stijenama u Južnoj Americi došao do zaključka da je taj kritskli istorijski spome-nik ni manje ni više nego opis poslednjih stanovnika Atlantide, opis katastrofe, sudbine malobrojnih lica koja su preživjela....

45

Govor zemlje

DISK IZ FESTOSA II

Kakva sreća što smo preživjeli potop Atlantide. Sve je propalo. Ljudi i pa-late. Dragocjenosti i bogatstvo. Uragan je sve odnio. Srćno ostrvo je nestalo zauvijek, bez nade da će se ponovo uzdići sa dna okeana.

Jedan od njih napravi ploču od gline debljine dva i širine šesnaest santime-tra i poče utiskivati u nju, još svježu, pečate na koje bijaše utisnuo njihova lica. I njihove glave. Neka ostane, ako još neki potop naiđe.

Zar glina može preživjeti? Zar je glina dužeg vijeka od vijeka čovječijega!- viče jedan od preživjelih. I reče da im se i imena utisnu. Neka prežive ime-na. (A sve se to dešavalo na gozbi, u palati na Festosu, gdje su preživjeli brodolomnici doplovili na jednom brodu, koji je izbjegao sva iskušenja i bure koje su hučale na uznemirenom moru!)

I rezbar na glini izrezbari 45 posebnih znakova. Osim ljudskih figura koje su mu pozirale na gozbi, neke polupijane, a svi radosni od sreće što su preživjeli potop i nadživjeli Atlantidu, koje se u tren strovalila u bezadn sopstvene nesreće. Sada srećni što će ostati na glini.

– Neka ostanemo, pa i na glini makar. I glina može da nadživi požare i stihije.

46

Miraš Martinović

Ko zna, možda i Krit doživi ono što je doživjela naša zemlja, koja bijaše savršeno uređena. I baš kada je sve do savršenstva dovedeno, potonula je zauvijek. Savršenstvo je sa njom potonulo. Šta bi drugo, nakon dostignutog?

– Zato neka ostane moja glava! – smijao se, kreveljeći se jedan od preživjelih.– Savršenstvo nas je i uništilo! – uzvrati dugokosi Atlantiđanin. To je ka-men o vratu koje je nosilo naše srećno ostrvo.

Veliku nesreću koja se nije mogla izbjeći.

17. jun – 4. jul 2010.

47

Govor zemlje

GLAS KRALJICE JAKVINTE IZ CVIJETA ŽUKVE

Kad žukva cvjeta žutim cvijetom, kad se njome ospu dukljanska brda, žene se tada pretvaraju u vatru. Gore, onim ognjem koji u svojojoj nutrini užižu.Kao plamen kada uhvati borovu šumu u ljeto, kao kad se uzburka more, onim nepoznatim unutrašnjim talasima, koji ga raspinju i pomamljuju, pa udara neznano o obale, i jednakom snagom razbija svoju unutršanjost.Kad žukva cvijeta- oživljava zemlja,Miješaju se boje duša, onih koji u njoj spavaju, i sa žukovom se probude i procvjetaju, progovore kroz njen žuti cvijet, čovječijim glasom.

Kad se žukva ospe žutim cvijetom, tada gorim sva od žudnje. Ja, Jakvinta, dukljanska kraljica, žena Bodinova.

I tako je uvijek, kada se žukva ospe žutim cvijetom, baklja koja noću leti ovom zemljom, to sam ja, to je moja žudnja, koja se ne da smiriti, niti ugasiti.Gorim, tako, stoljećima.

Nikako Da izgorim!....

48

Miraš Martinović

KRALJ BOABDIL

Kralj Boabdil dobija vijest o padu alhame. Dobro zna da to znači kraj njegove vladavine. S obzirom da želi da ne zna da to zna, on takvu vijest tretira kao da nije doprla do njega, vjerujući da će njeno olako odbaci-vanje promijeniti tok događaja.

Ono što sada vidim, nije stvarno!Ono što sada čujem, nevjerovatno je!Vijest koja mi je upravo došlaVijest je u koju se ne smije povjerovati.

Zato pogubite glasnikaKoji je vijest donio.

GlasnikaPogubite!

S pogubljenjmNjegovimPromijeniće se tok sudbine iOnoga što dolazi.

Glava glasnikovaOkotrlja se pločnikom.

49

Govor zemlje

Kralj bi ZadovoljanAliVijest ostadeDa visi u vazduhu.

S palom glavomJednog glasnikaNije se promijenio tok sudbineKoja ga uveliko bijaše

Uzela pod svoje!

20. juni 2010.

50

Miraš Martinović

HOMEROV GLAS

Homer pjeva već dvadeset sedam vjekova,A možda i više. Taj glas se jednako čuje kroz svaki vijek i krozSve vjekove odjednom, i danas.Glas koji, kad jeJednom propjevao, nema utihnuća.

Odjekuje kroz stoljećaJednakom snagomKroz pamćenje

Grčkom zemljom.

Jednako se čuje, svuda.IspunjavaDoline, žubori koritima presahlih rijeka.

Odjekuje između planina,Pokreće kamenje.Svemu daje snagu. U svakom vremenu seJasno raspoznaje i izdvajaGlas kojim je Homer govorio u 7. st. prije Hrista.

51

Govor zemlje

Obnovi se u svakom pokoljenju.Drugačiji je od ostalih. Upravo zato

Što je Homerov

Ponavlja se uSvakom vremenu.

22. juni 2010. (Sada je 16.23 na mom satu, koji inače ide malo naprijed,

čas u kome sam i ja čuo taj glas!)

52

Miraš Martinović

PARAFRAZA JEDNE ORFIČKE HIMNE

I OrfejPodižući ljevicom citru začinjaše pjesmu.Pjevaše kako Zemlja, Nebo i kako MoreNajprije tvore međusobno jedinstvenu cjelinuPa se od toga nesklada skupa jedini od drugih odvojiše;I kako tada, zauvijek i stalno na nebu mjestoImaju zvijezde, Mjesec i Putanje Sunca;I kako se podigla brda i kako se bučne rodiše rijekeSkupa sa nimfama svojim i sve što gmiže kako se rodi.I pjevaše kako su isprva Ofion i Eurinoma,Okeanida, vladali na snjegovitu Olimpu; kako jePotom, jedan pred silom i snagom mora Kronu ustupio vlastA drugi Reji i baciše se odatle u Okeana vale.Ovi su od tada vladali nad blaženim, božanskim Titanima,Dok Zeus još dijete, još neiskusna duha,Prebivaše u pećini Dikte, i dok ga još KiklopiOd zemlje rođeni nijesu ojačali munjomGrmljavinom i sijevanjem: jer to Zeusu donosi slavu.I tebi hvalu i blagolsov njegov.

53

Govor zemlje

*

Zlatni listići. Lament orfičara.

Naći ćeš vrelo lijevo od Hadovih dvoraI uz njega zasađen bijeli čempres:Tome se vrelu blizu ne približuj!Naći ćeš drugo, iz jezera MnemozineSvježa potiče voda; naprijed stoje čuvari.Reci im: „Čedo sam zemlje i Urana zvjezdanosjajnog,Nebeski moj rod, a to i sami znate.Gorim od žeđi i ginem. Odmah mi svježe podajteVode koja iz jezera Mnemozine navire“.Daće ti tada piti iz božanskoga vrelaI sa svim herojima ti ćeš kraljevatiTi ćeš živjeti vječno u Kraljevstvu izabranih.

54

Miraš Martinović

*

Dolazim ti čista od čistih, o kraljice podzemnog svijeta,O Eukle, od Eubuleja i drugi bogovi besmrtnii ja se dičim što sam od vašeg blažena rodaA savladala me Moira i drugi bogovi besmrtni(...) i munja zvjezdanosjevna.U letu izbjegoh iz žalosana i mučna krugaNa njedra kraljice stižem, vladarice podzemlja,Žuđenoj kruni stigoh nogama brzim.

(Odgovor boginje): „Kako si blažen i srećan, od smrtnika po-Staćeš bogom.“

I ti orfičaru, koji si ovo zapisao,Obezbijedio si sebi trajanje u ovim riječima,U kojima živi konačnost naša.

❧ (Zlatni listići iz Turija, II vijek st. ere)

55

Govor zemlje

IFIGENIJINO STEPENIŠTE

Gdje su oni koji su njime prošli? Dokle su stigli?...

Koliko stopala ga je dodirnulo,Kolike kapi kišeVjekoviI vjetroviPoigravali su se njime?

Šta su sanjali oniKoji su ovuda prolazili?Šta mislili?Čemu se nadali? Kome u susret hrlili?

Kuda su žurili?Za kojim nadama trčali?

Za kojim varkama?

Ogledajući u njihovom odsjajuSvoja licaI oči!

56

Miraš Martinović

Oni što su prolaziliProšli su.

I građevina se srušila, palata, i hram.A ono stoji netaknuto. Al izlizano.

Sjeća se stopala koja su ga dodirnula.Sjeća se očijuKoje su ga

Gledale!....

57

Govor zemlje

GLAVA MARKA AURELIJA

U Gradskom muzeju u Podgorici čuva se jedna veća Glava koja predstavlja muškarca sa bradom. Mogli bismo Je vjerovatno identifikovati kao glavu cara Marka Aurelija.

Izrađena od luneškog mermeraDobrog kvalitetaObrazi i vrat nijesuIzbrazdani boramaOči nijesu velikeAli su upadljiveI daju izražajni iNemirni izraz licuBrada koja se zavrašavaNa razdjeljakI obilna kosaU gustim kovrdžama

Na glavi se nalazioVijenacOd kojeg je ostaoSamo čvor kojim jeBio vezan na potiljku

58

Miraš Martinović

Gdje je taj vijenacKo ga je skinuoSa tvoje glave

Carske

Casetl Nuovo, 23. mart 2013.

Glava Marka Aurelija, Muzej Podgorice

59

Govor zemlje

DUH VOJNIKA

Dr Mišo Baćović mi je danas javio da je u Riječanima (Sal-tui), nedaleko od Vilusa (Opština Nikšić), u blizini grobova Epikada – kneževa Doklee, našao metalnu pločicu, prilično oštećenu, ali na neoštećenom dijelu su se raspoznavli brojevi i slova... Profesor Dyczek je kasnije, nakon što je vidio pločicu, dao svoje tumačenje, koji mi je napisao u pismu. Radi se o nekoj vrsti diplome, dokumenta o državljanstvu, koje su Ri-mljani davali starosjediocima, Ilirima, nakon dvadeset i pet godina, provedenih u službi Rimljana, najčešće vojničkoj. Duh Ilira, ratnika, poslao mi je ove riječi, nakon što sam do-bio informaciju od Dr Baćovića i tumačenje od prof. Dyczeka.

To je ostalo od meneTa metalna pločicaKoju držiš u ruci

Sa imenomVendo.

Isluženim vojničkim imenomI isluženom uniformomTuđe vojskeKoja me nije sačuvala,U obličju u kojem jeNosih.

60

Miraš Martinović

Poginuo sam u nekoj biciNe sjećam seU kojoj.

Ratovali smoNe znam protiv kogaI ne znam zašto.

O tvrdom hljebuI grkoj vodiZa tuđe intereseU tuđinskoj vojsci.

Na svojoj zemljiOko koje su se otimali!

Gdje ležim, bez oznake,Bez obeliska.

Nije važnoGdje ležim!...

U ovoj zemlji jeNegdjeMoj prah.

(A ona je svačija!)

61

Govor zemlje

Moj san živiUmjesto mene.

Sanjao samDa bez oklopaI oružjaLutam

Sa nebom u sebiI zemljomPod sobom.

VerzoIl Vendo!?...Koliko nas je Sa tim imenimaRatovaloPo ovim brdima

Koje sadaGledaju tvoje oči.

Svjedno,Moje ime Odoljelo je vjekovima

Na brončanoj pločiciI sada živi.

62

Miraš Martinović

A moj lik jePojela zemlja.A moj lik suIsprale kiše.A moj lik jeNestao....S unifromom u kojoj samSlužio

Pločica jeZnak moje službeZnak da sam služioPredanoCijelog svog vijeka.

Kome?Čemu?Zašto?

JaIsluženiVeteranDomorodac

Sa oznakamaTuđinske vojske

Na svojoj Zemlji

1. juli 2010.

63

Govor zemlje

SJENKE UMRLIH BOGOVA

Ustaju iz zemlje, davno umrli bogoviKojima su upućivane mnoge molitve.Toliko riječi je izgovoreno sa mnogih Usana. Mjesto njih sada zjapi praznina.

Življahu, sve dok su se potrošili, odMolitvi i riječi.

I bogovi se troše!

Sada, ustaju iz sopstvenog praha,Shvativši, napokon, da nijesu vječni.

Čak ni oni!

Traže hramoveKoje su porušili Isti oni koji su ih podizali

Pozemljari!

64

Miraš Martinović

Traže oltare pred kojima suKlečali

Tumaraju Zemljom.

A nigdje hramaNi oltaraNi onih Što su im se molili.

Kako je dosadnoBiti bog?

– Najbolje je da se vratimo podZemlju! – kaže jedan.– Najbolje je da ponovo odemo na nebo!-Kaže drugi. I dodaje žalostivim glasom:Ali, to je nemoguće!

Glasovi bogovaNa sve strane.– Mi smo tu! A gdje ste vi? – viču.– Toliko su nas vaskrsavaliA mi nikako da vaskrsnemo!

65

Govor zemlje

Ćutimo u sopstvenoj prašini

Kucamo na vrata Hramova kojihNema.

30. maj 2010.

Herakle, fragment sarkofaga

66

Miraš Martinović

CRKVA SVETE MARIJE U DUKLJI U KOJOJ SU KRUNISANI DUKLJANSKI KRALJEVI

Gdje su kraljevi i gdje suKrune?

Gdje su svečane povorkeKoje su pratile Krunisanje?

Gdje su horovi i pjesmeI oni što su ih pjevali?

Samo ostaci hramaRazbacano kamenje.

I duhovi kraljevaKoji se pojave u ponoć.

I glas soveGlas zrikavacaKao i onda

67

Govor zemlje

Isti glas!

LjetoKuda, žuri ovo ljeto?!...

Zašto se svaki putPojave ti duhovi?

Sada je 8.30.Jutro je.

O, zar je bitnoVrijeme?

1. avgust 2010.

❧ P.S. Eto, iznenada, napisah pjesmu!

Doklea, baza stuba uzidana u sjevernom bedemu

68

Miraš Martinović

Z R I K A V C I

Ah, kako zrikavci zriču! NjihovaZanosna avgustovska pjesma.Kako su srećni zrikavci?

Slušao ih je Homer,Egipatski sveštenik Sonhis dok jeRazgovarao sa Solonom.

Slušao ih je ratar,Slušao vinogradar.

A oni su pjevaliSvojuPjesmu.

Prije trideset vjekovaJednakoKao i jutros.

I sada

69

Govor zemlje

Uporna pjesmaOdzvanjaKroz vjekove.

NjihovaPjesma..

2. avgust 2010.

70

Miraš Martinović

D A O R S O N

„Savremenom opremom koju smo donijeli iz Njemačke doš-li smo do zapanjujućih rezultata. Ispod ove livade nalaze se ostaci grada koji je stariji od Daorsona kakvoga danas po-znajemo“, kazao je dr Miler Šisel, pokazujuići na livadu koja nikakavim detaljem ne pokazuje povijest koju skriva nekoliko hiljada godina.

Na gradove Udariće travaNeće biti gradovaViče pjesnikKoje niko ne sluša.

U travu će zarasti hramovi.Ovi lijepi stubovi bićePorušeni.

Stubovi što streme ka nebuPašće na zemlju

Trava će ih prekriti.

I bedemi čvrstiOd tesanika sagrađeniBiće ruševina.

71

Govor zemlje

Jer postiji doba kad se gradiI postiji doba kad se ruši.

Vidite li ovaj lijepi gradŠto se Daorsonom zoveJednom će biti

Gomila kamenja

Koje nijedan graditeljNeće sastaviti.

Ni kapija ovih neće biti,Velelepnih kapija Od bakra i mjedi.

Biće zidine opustjele Kroz koje ćeDuvati vjetar

Fragmenti kamene plastike iz Doklee

72

Miraš Martinović

I pištati zmije.

Patricije i velmožeSmijale su se pjesniku

Njegove riječi nazivali Ludim.

A on je jednako govorioA oni se izrugivali Njegovom govoru.

Ove kneževske statueŠto se u nebo pere iKa zvijezdama streme

Pašće na zemlju Razbiće se

I neće se više dići.

Jer i moć ima rokove svojeI trajanje je njeno ograničeno.

Smijali se njegovim riječima

Koje je svaki danaIzgovarao. Uplašeni njegovim vizijama

73

Govor zemlje

Jednoga danaGradski moćnici rekošeDa se kamenuje.

I bi kamenovan Na trgu.

Bacaše se na njega kamenjemI ubiše ga

Al ostaše njegove riječiKao svjedočanstvo

I danas se čujuIz razvalina grada.

10. 11. 2010.

❧ P. S. Ovu pjesmu sam napisao, nakon što sam saznao sudbinu DAORSONA, ilirskog grada u blizini Stoca u Hercegovini, na čijem mjestu se život u kontinuitetu odvijao 3.700 godina. Od nekada velelepnog grada danas kao svjedočanstvo njegove slave, veličine i ljepote, postoje zidine i poljana ispod koje spa-vaju njegovi stanovnici. S travom, u proljeće, koja nam donosi njihove poruke i snove, oni ožive. Te trave u predvečerje, na vjetru, puštaju čudne glasove, među kojima se ističe jedan, glas pjesnika koji je prorekao propast grada, u vrijeme kada su svi vjerovali da je vječan i srećan.

74

Miraš Martinović

PRIČA O BUNARDŽIJI

Kopah po pustinjamaPo kamenitim predjelima/Po jeziku drevnomTragah za riječima/

U kamen stanac udarahU ljuti kamDa vodu nađem

Da spasim žeđi PutisnožiteljeŽitelje ove zemlje.

U dubine njene silazihKao u dubine knjigeListove čitahSlojeveNataloženeVjekove Njenim licu ispisane.

Do njenog srca htioSići Da se napijem VodeŽivotodajne.

75

Govor zemlje

Kroz PaštrovićeKroz MrkojevićeHodih po Prapratni iVode rasanihPod sunce ih namamihProbudih vjekoveUsnule.

Po zemlji ZetiSam

KopaoNeumorno.

U snu čuoIzvorPonorni

Izveo gaIz ponora

Dao žednimaDa se napiju.

Žednima duhaI gladnima kruha.Išao sam

76

Miraš Martinović

OmamljenNjegovim zovom.

Sve je manje bilo bunardžijaA sve više žednih.

Varvari su u bunareBacali mrtveTrovali ih.

Trebalo je kopatiNove bunarePreduhitriti Nove varvare.

Svuda krstarihZemljomDioklitijskomŽednom

Po PaštrovićimaPo Krajini,Po Zeti

Nazvanoj tako poPo žetaocima koji su njomeŽeliDok ih je

77

Govor zemlje

PožeoŽetalac neumoljivi.

Umrijeh žedanU kamenom predjeluGdje suša bješeSpržila sve.

Molih se nebuU nebu ni jedne suze Ne bijaše

Za mene.

22-23 januar 2011.

78

Miraš Martinović

GOVOR ZEMLJE

Krijem u sebi

Mnoge koji suGledali ovoSunce

U Mojim njedrima su

Utjeha je jedinaCvijet kojiIz mene Niče

Koji ne moguZaustaviti

Ista samSvima

Castel Nuovo, 28. april 2013.

79

Govor zemlje

RIJEČI SIN – LEK – UNIJA*

Daj da te vide moje oči sunce Da se nasitim tvojim lijepim svijetlom. EP O GILGAMEŠU – Osma ploča

Živjeh u graduUruku

U doba kralja Gilgameša

Znajući daIza svega ostajeRiječ

Pozvah starješinu nadPisarima i rekoh muAdadeUtisni riječi koje ću ti govoritiU pločice glinene

I ja mu govorih i on PisaO slavnim djelima kraljaGilgameša

80

Miraš Martinović

O Uruku moćnomO onomŠto se za vremena moga Zbi u njemu

Slušah nepoznati glas iMišljah glas Boga Šamaša

I on mi govorašeDa će proći Uruk iSlava njegova

Grad sa bedemima tvrdimDa će se srušiti

I da će kralj koji jeJedna trećina čovjekA dvije trećine bog

Proći

A da će riječ Ispisana na gliniPreživjeti

81

Govor zemlje

Ur će pasti i Nipur iGradovi mnogiGovoraše tajGlas

Riječ jeTrajnija od grada

I bogovi će proćiUmrije ćeŠamaš i Anu i Drugi

Riječ će da nadživi Bogove

I sve što rekohAdad

Zapisa

Castel Nuovo, 28. april 2013.

❧ * Po nekim pretpostavkama tvorac Epa o Gilgamešu.

82

Miraš Martinović

BI JUTRO I ZAPJEVAŠE PTICE

Poslije duge Neprospavane noćiValjda zbog punog mjesecaIl nekih drugih misliKojeNe daju miran san

Poslije čitanja poezije Hristića i KarojanaPoslije svih misli oProlaznosti čovjekovoj

Bi jutro i Zapojevaše ptice

Znak da ću moćiDa zapisim

83

Govor zemlje

Poslije duge NeprospavaneNoći

Lijepo je čutiPtice

Castel Nuovo, 28. april 2013.

84

Miraš Martinović

VINOGRADAR IZ GOSTILJA

Vinogradar iz Gostilja, sa obala Skadarskog jezera, okopavajući vi-nograd, naišao je na glineni vrč. Njime su se sigurno služili oni koji su ovdje živjeli davno. Narod Labeata, koji živi u priči, od pokoljenja u pokoljenje. Uzeo ga je, dugo posmatrao, zatim ga očistio, odnio kući, i uveče, nakon napornog dana, provedenog u vinogradu, pio je iz njega vino.

Nečije usne su ga doticale, kao što čine sada ove moje, mislio je, pokušavajući da stvori sliku onog koji je pio iz njega.

Nastavaljajući sjutradan i naredne dane okopavanje i obrezivanje čokota, našao još nekoliko vrčeva, i koplje, dužine trideset santimeta-ra. Sve je odnio kući, odložio u ostavu, nikome ne kazujuć šta je našao u vinogradu.

Slijedećih dana je naišao na ostatke ratnika. Nastavio je da radi, ali sada na otkopavanju onog što se krije ispod

vinograda, u zemlji. A ona je mnogo toga krila. Dani koji su dolazili, donijeli su nova otkrića: kopalja različite dužine i veličine, nakit od gvožđa, srebra i zlata, fibule i frule, zemljane posude, ugljenisano drvo.

Nešto je gorjelo, bio je veliki rat, mislio je vinogradar. Toliko mr-tvih na jednom mjestu, a uz to sa oružjem.

85

Govor zemlje

Pred njim se otkrivala nekropola. Iz kog vremena, ko su bili ti rat-nici, u kom ratu su poginuli i protiv koga? Mnogo pitanja, odjednom, tražilo je odgovore. On ih nije mogao dati. Strašnim mu se činila či-njenica da njegov vinograd krije groblje nepoznatih ratnika.

Među nalazima je najviše bilo vrčeva za vino. Potvrda da je tu ne-kada postojao vinograd, sličan ovom njegovom. Koga je neko potrgao i posjekao, kao što je učinio sa onima čiji je to vinograd bio. Koji su ga obrezivali, čistili i pripremali za novi rod, kao što je on to sada činio.

Neko je posjekao i njih i vinograd, mislio je. Neprijatelji koji su prošli ovom zemljom. A prošlo ih je mnogo.

Poslije nekoliko dana, odlučio je da tajnu vinograda otkrije bližnji-ma. Kazao je supruzi i sinovima. Oni su bili u dilemi da li da prijave to što je našao, ili da još kopaju. Možda vinograd krije veliko bogatstvo. Taj narod koji je ovdje živio, koji je imao takav nakit, posuđe i oružje, mora da je bio bogat. Imali su svoj novac, lađe koje su plovile ovim jezerom.

Njihove grobnice kriju i njihovo bogatstvo. Kao, uostalom, i kod drugih naroda, koji su za života stečeno, odnosili na onaj svijet.

Vinogradar nije htio da pretura po tuđim grobovima, nije htio ni-čije bogatstvo, pogotovo ne onih koji su u nekoj borbi ovdje pogunu-li, braneći ovu zemlju.

Možda su to moji daleki preci, pomislio je. Odlučio je da sve kaže vlastima u P.

86

Miraš Martinović

Poslije nekoliko dana, stigao je arheolog Baslar sa grupom stude-nata. Prvo je razgledao teren, okolna brda, obale jezera.

– Ovdje je bilo uvijek života! – rekao je, crtajući okolinu, a onda i sam vinograd, njegov položaj. Gledao je u sunce, nešto preračunavao, ukrštao linije, zbrajao. Nacrtao sunce i njegovu putanju.

Tamo gdje je stao vinogradar, nastavio je arheolog. Radili su predano. Vinogradar je morao da se odrekne svog vino-

grada, kako bi oživjeli oni koji su spavali ispod njega, za šta je dobio bogatu nadoknadu. U početku je teško pristajao, ali je popustio. Pri-stao je da se prekopa vinogard, i iskopa ono što je on krio. A on je krio mnogo toga.

Sve se to desilo 1957. godine. U selu Gostilju u blizini Podgorice otkopana je nekropola, koju su čini-

la sto trideset i dva groba, na lokalitetu ilirskog grada Halate, gdje je živio narod Labeata. U skoro svakom grobu pronađene su po jedno, a u nekom i tri koplja, ili veći i manji nož, i ostali djelovi oružja, neke odavno mrtve vojske.

Odrasli muškarci ovog naselja bili su ratnici, što najbolje svjedoči četr-deset i jedno koplje pronađeno u četrdeset i pet grobova.

Bio je to zaključak arheologa Baslara.Tada se sigurno nije zvalo Gostilj, pomislio je vinogradar. A mož-

da i jeste, čudnim mu se uvijek činio naziv njegovog kraja. Govori se kako su ovdje živjeli Iliri. To je njihov naziv.

Dvadeset i tri posto nalza nekropole činili su vrčevi za vino.– Puno su pili! – rekao je jedan od studenata iz ekipe.– Kao i mi danas – uzvratio je drugi.

– Ko su bili oni? – pitao se vinogradar, ne uspijevajući da obuzda radoznalost.

87

Govor zemlje

– Ratnici iz naroda Labeata. Gencijevi vojnici – rekao je Baslar. Možda su baš oni obezbjeđivali poslednjeg ilirskog kralja, braneći ga pred Rimljanima, koji su osvajali njihovu zemlju. Bili njeni poslednji branioci.

– Sigurno su se borili hrabro! – reče vinogradar.– To najbolje potvrđuju njihovi grobovi i oružje nađeno u njima-

uzvrati samouvjereno arheolog.Vinogradar je donio vino iz svoje kuće. Uzeli su vrčeve, pronađene

u nekropoli. Pili su iz njih i nazradvljali onima koji su iz istih vrčeva pili davno.

– Možda su ove vrčeve dotakle njihove usne pred odlučujuću bit-ku o kojoj govorite – reče vinogradar nesigurnim glasom.

– Možda, sve je moguće! – odvrati arheolog i zahvali mu na zn-čajnom otkriću. – Ne bismo ih otkrili, da ti nijesi podigao vinograd.

– Ali sam ga sada izgubio! – reče malo potišten seljak iz Gostilja.– Zasadićeš novi! – tješio ga je arheolog. – Ovaj predio je bogom

dan za vinograde.– Ova zemlja daje najbolja vina! – uzvrati vinogradar. Zbog toga

toliki vrčevi, sigurno su puno pili.– Vjerovatno! – potvrdi arheolog, diže vrč pun vina, nazdravi vi-

nogradaru i onima što su nekada iz njih pili.Ovaj uradi na isti način.– Pijete njihovu krv! – nasmija se Simeun, student druge godine

arheologije, odbijajući da nazdravi, ali na navaljivanje ostalih, prista-de, dodajući: siguran sam da je u ovom vinu njihova krv.

Rastali su se, vinogradar s mišlju kako će podići novi vinograd, nedaleko od ovog, ali sa bojaznošću da i tamo može pronaći novu nekropolu, ostatke dalekog života, koji se ovdje odvijao, kao što se odvija i ovaj sada.

88

Miraš Martinović

Neko će nas jednom pronaći, kao što smo mi njih, šaputao je.– Ovdje se život odvijao od praistorije – reče arheolog, dodajući:

povoljni uslovi za život išli su na ruku onima koji su ovdje živjeli; u jezeru su lovili ribu, a na zemlji proizvodili vino.

Bio je dan na izmaku, a sunce na zalasku. Mora da su poginuli u jednom ovakvom danu, gledajući zalazak, kao što ga sada gledamo mi. Bez nade da će više ikada vidjeti sunce, jezero i ovu ravnicu.

Arheolog je, nakon jednomjesečne kampanje, otišao put grada, s namjerom da napiše naučni radi. Studneti su ga slijedili.

– Ovo je veliko otkriće!, mislio je, srećan što je njemu pripala pri-vilegija, da otkrije svijetu nekropolu u Gostilju. Tajnu koja je toliko stoljeća bila skrivena pod zemljom, koju je krio jedan vinograd, a ot-krio jedan vinogradar.

Njihova krv je sazrijevala u grožđu, a razlivali se u vinu, mislio je seljak, pitajući se: koliko sam popio njihovih snova i njihove krvi? Mnogo puta sam sanjao te ratnike, ne bez razloga, bili su na mojoj zemlji, koja je nekada bila njihova. Bili su blizu, pa su tako i lako mo-gli da uskaču u moje snove. Mi sanjamo stvarnost naših prethodnika, vjerovao je vinogradar.

Sada je bio siguran da je potomak ratnika – vinogradara. Sa čime se hvalisao pred ženom, sinovima i ostalim komšijama iz mjesta, gdje je nekada bio velelepni grad Halata, od kojeg je ostalo samo nekoliko kamenova.

– Popio si previše vina, zato govoriš koještarije- kritikovala ga je žena. – Da si poslušao, ne bi izgubio vinograd. Ovako, za sve si kriv. Sam pao, sam se ubio. Sam se napio.

89

Govor zemlje

– Ovdje će ponovo iznići loza koja će davati dobro vino. Dobro vino traži dobru zemlju, a ova je takva. Poznajem je, kao što sebe po-znajem – reče Jakov, zagledan u nebo, koje je nagovještavalo još jedno vruće ljeto.

Castel Nuovo, 28. april 2013.

Gostilj, keramičke posude

90

Miraš Martinović

Bilješka o piscu

MIRAŠ MARTINOVIĆ je poznati crnogorski pisac. Ono što ga čini prepoznatljivim na širim regionalnim prostorima, to su antičke teme i zaboravljeni pejzaži Crne Gore, kojima su posvećeni njegovi romani: Putevi Prevalise (objavljen u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro, u prevodu Silvia Ferarria, a nekolikiko priča iz te knjige prevedeno je na hebrejski jezik i objavljeno u poznatim književnim časopisima u Izraelu u prevodu Dine Katon), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doživio više izdanja, a po kome je napravljena i istoimena internacionalna pozorišna predstava, sa glumcima iz Crne Gore, Albanije, Grčke, Italije i Hravtske, u režiji Slobodana Milatovi-ća.

Izdvačka kuća KOHA, iz Prištine, objavila je 2010. godine roman na albanskom jeziku.

Snovi u Doklei knjiga, koja takođe pripada njegovom antičkom ciklu-su, u kome autor na nov, osoben i literarno jedinstven način, kroz ži-vot rimskog grada Doklee čiji se ostaci nalaze u blizini današnje Pod-gorice, priča antičku priču, na ovim prostorima, ali i priču u današnjoj Crnoj Gori i svoje tri velike ljubavi... Dioklitijsko zavještanje peta je knjiga ovog ciklusa, objavljena u izdanju Centralne narodne bibliote-ke “Đurđe Crnojević” sa Cetinja.

91

Govor zemlje

Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Poslednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci.

U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji(1974), za koju je do-bio književnu nagradu „Lazar Vučković“. Nevidljivi ljetopis (objavljen 2010.) prva je od četiri knjige s jedinstvenim naslovom NEOTKRI-VENA ZEMLJA, četvoroknjižja kojeg čine: Govor kraljeva (objavlje-na 2011), Govor zemlje i Govor vjekova, u pripremi.

Antički gradovi/Snovi i sudbine (2012. objavljena u Zagrebu, u izdanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Skaner studija i Matice crnogorske), kroz antičke gradove na prostoru Crne Gore, na neobi-čan i autentičan način sublimira civilizacije i njihove tokove, pretačući ih u jedinstveno civilizacijsko pismo, koje čita sa licu svoje zemlje.Ovom knjigom Martinović postaje evropski pisac, ocjene su književ-ne kritike.

Roman Poslednji Eshilov dan objavila je poznata izdavačka kuća ONU-FRI iz Tirane, u prevodu Qazima Muje.Član je Crnogorskog PEN-a i Matice Crnogorske.Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome ovaj pi-sac živi.

92

Miraš Martinović

93

Govor zemlje

SADRŽAJ

Jutros je sunce Obasajlo tvoju kuću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

Glasovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

Sve je to naša kuća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

Glasovi nemušti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

Govor kamena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Osmijeh Iz Vuksan Lekića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14

Az Stefan. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Žabljak Ili Glasovi u polju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

Traganja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19

Osmijeh Ilirke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

Duša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

Orač razgovara s Impratorovom glavom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

Natpis sa stećka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

Glasovi imperatora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

Car i prosjak Glas zemlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26

Ribari na obali Labeatskog jezera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

94

Miraš Martinović

Dioklecijan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

Dioklecijan II . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30

Nedjelja u Mostaru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31

Naronka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

Pjesma žetalica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40

Nestanak Minojske civilizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

Disk iz Festosa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44

Disk iz Festosa II . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45

Glas kraljice Jakvinte Iz cvijeta žukve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47

Kralj Boabdil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48

Homerov glas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50

Parafraza jedne Orfičke himne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52

Ifigenijino stepenište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55

Glava Marka Aurelija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

Duh vojnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59

Sjenke umrlih bogova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

Crkva svete Marije u Duklji U kojoj su krunisani Dukljanski kraljevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66

Zrikavci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68

Daroson . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70

Priča o bunardžiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74

95

Govor zemlje

Govor zemlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78

Riječi Sin – Lek – Unija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79

Bi jutro i Zapjevaše ptice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82

Vinogradar iz Gostilja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84

Bilješka o pisacu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90