SNV Bulletin #8 Slike povratka: Banija i Kordun · PDF fileodluke o povratku za koji su se nadali da će staviti srce na mjesto, a život ... Kad smo to platili ... s namjerom da se

Slike povratka: Banija i Kordun

SNV Bulletin #8

/ SNV Bulletin #8

Fotografija na naslovnici:Boris Ščitar / PIXSELL

Impressum

Bulletin #8: Slike povratka: Banija i Kordun

Izdavači / Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba

Urednica / Tamara Opačić

Autor / Vladimir Jurišić

lektura / Mira Bićanić

Prijevod / Metka Jelenc

dizajn / Parabureau

Tisak / IT Graf

Tiraža / 600

ISSN / 1849-7314

ISBN / 978-953-7442-31-6

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000936920.

Podrška / Vlada Republike Srbije Grad Zagreb

Zagreb, jun 2016.

/ Slike povratka: Banija i Kordun / 1

Uvod

Čovjeku se može oduzeti kuća i zemlja, novac i zdravlje, pa i domovina, ali uvijek će ostati nešto što će mu dati snagu i volju za novi početak. No ako mu oduzmete dostojanstvo, javit će se praznina koja će ga ispu-niti razočaranjem i zebnjom, koja se ničim ne može nadomjestiti. Tako će nestati i posljednje uporište iz kojega je crpio snagu da pobijedi sve nevolje i nedaće, da opstane i ostane.

U ovom broju Biltena objavljujemo priče iz novinarskog notesa o povratnicima na Baniji i Kordunu, pojedincima i obiteljima koji su po-četkom kolovoza 1995., u strahu za goli život, morali napustiti svoja

/ SNV Bulletin #8 / 2

ognjišta i krenuti u neizvjesnost, daleko od rodnih kuća i grobova pra-djedova. Gdje god da su stigli i ostali, ma kako dobro bili prihvaćeni, niti jednog trenutka iz njihovih srca nije nestala ljubav prema zavičaju, a kako su godine prolazile, slike raštrkanih sela na Baniji i Kordunu nisu izlazile iz glave. Slike njihova djetinjstva, blagorodnih njiva, livada i pašnjaka, razigranih konja, pjesme i smijeha, prela i komušanja, ljubo-vanja i druženja, dobrih susjeda i komšija. Kod mnogih od njih sjećanja su, umjesto da blijede, bivala sve veća, i jedna za drugom padale su odluke o povratku za koji su se nadali da će staviti srce na mjesto, a život usmjeriti starim stazama.

Mnogima je država obnovila spaljene kuće, mnogi su ostvarili socijalna i druga primanja, dobili su dio onoga što su oduvijek imali, ali je pola-ko i sistematski započelo oduzimanje onoga što im je bilo najvažnije: sigurnost i samopouzdanje, pa i dostojanstvo. Nije to došlo u jednom trenutku, već se počelo u njihova srca uvlačiti polako, u tisućama sitni-ca naoko pojedinačnih i nevažnih, nepovezanih.

Obećana obnova se usporila, mnogima kuće ni do danas nisu ob-novljene, priključenja struje danas u Hrvatskoj čeka oko 300 srpskih domaćinstava, putovi prema povratničkim selima ne nasipavaju se redovito, ukinute su ili potpuno reducirane gotovo sve autobusne linije, a hladni činovnici u lokalnim upravama, bez obzira o kakvim je zahtjevi-ma riječ,predmete rješavaju sporo, odugovlače i nisu susretljivi. Horde prevaranata svih vrsta obilaze zabačena sela i zaseoke. Jedni se lažno predstavljaju i uplašenim staricama uzimaju novac, drugi dolaze noću i pljačkaju, a rijetki su oni koji završe iza rešetaka.

U mnogo slučajeva državni aparat potpuno je zatajio. U Klasniću, na Baniji, ono malo preostalih stanovnika sjeća se Dragana Milokare, vremešnog starca koji je u Oluji jedini ostao u selu. Živio je maloj, po-lusrušenoj kućici ispod same crkve Sv. Duha. Desetak godina potpuno sam i zaboravljen, bez ikakvih prihoda, bez osobne karte i domovnice, bez ikakva dokumenta. Živio je u potpunoj bijedi, na rubu gladi i ne-imaštine. Sve što je imao bilo je ime i prezime, a ni o tome nije imao nikakvu dokumentaciju. Povratnici koji su polako pristizali počeli su se brinuti o njemu, priča o Draganu je 2003. dospjela u novine. Nakon toga po njega su došli predstavnici nekakvih službi, na silu su ga ugu-rali u automobil i odvezli u bolnicu u Popovači. Očevici kažu da se otimao i plakao. Nekoliko puta je bježao iz bolnice, uvijek su ga uhvatili i vraćali. Godinu-dvije kasnije u Klasnić stiže vijest da je Dragan umro, mještani kažu — od tuge. Selo je organiziralo prijevoz tijela u Klasnić, gdje je pokopan, a ovaj događaj i priču o Draganu Milokari, nesretnom samotnjaku koji je doslovno otet na pragu rodne kuće, danas će potvr-diti svaki stanovnik Klasnića.


Ljuban i Vlado Mrđenović, Balinac / Ako već propadamo, neka budemo na svome

Područja od posebne državne skrbi u Hrvatskoj toliko su posebna da jedino na njima, daleko od javnosti pa i civilizacije, žive ljudi potpuno obespravljeni, bez ikakvih sredstava i primanja, bez zdravstvenog osi-guranja i bez ikakve nade u bolje sutra. Na tvrdoglavi opstanak u neza-mislivim uvjetima i neimaštini goni ih ljubav prema rodnoj kući i zemlji koju su davno zaorali još njihovi šukundjedovi.

Jedva 80 kilometara južno od Zagreba, na Baniji, Području od posebne državne skrbi, na samom kraju raseljenog i gotovo napuštenog sela Balinac, nepristupačnog većim dijelom godine, žive braća Ljuban i Vlado Mrđenović, povratnici koji svake večeri smišljaju kako preživjeti sutrašnji dan i kako obraniti ono malo ovaca, kokošiju i usjeva od divljih pasa i vukova, lisica, jastrebova i divljih svinja.


“U Oluji smo nas tri brata pobjegli prema Srbiji, a u kući je ostala očeva majka Milka i sestra, naša tetka Dragica. Ja sam završio u Sviljancu, Ljuban u Đakovici na Kosovu, a treći brat, Dragan, u Rumi. Deset godina kasnije, uz pomoć UNPROFOR-a, Ljuban i ja vratili smo se iz izbjeglištva, a treći brat ostao je u Srbiji”, priča Vlado Mađarević i dodaje: “Mjesec dana nakon što smo pobjegli iz Hrvatske, tetka Dragica je umrla, a sta-ra baba nije mogla sama otići u Glinu, a i bojala se, pa je uz pomoć ne-kolicine ljudi tetku Dragicu pokopala na livadi, odmah uz plot od kuće, gdje i danas počiva. Nekoliko godina kasnije umire i baba Milka pa smo se Ljuban i ja vratili u praznu i zapuštenu kuću u Balincu. Od tada se borimo da preživimo, ali ide teško”, žali se Vlado.

Njegov šutljivi brat Ljuban, koji je svojevremeno prebolio dječju para-lizu, vrlo dobro se sjeća tih dramatičnih dana kada su napuštali rodno ognjište. “Ja sam oduvijek volio konje, i pred Oluju imao sam dvadese-tak prekrasnih grla. Rekao sam, ako se bježi, idu i moji konji. Bez njih ne idem. Tako je i bilo. Nakon brojnih peripetija završio sam s njima u Đakovici na Kosovu. Nije tamo bilo tako loše, možda bih i ostao da nije jedna bomba, kada su Amerikanci bombardirali Kosovo, pogodila sta-ju, pobila konje, a ja jedva izvukao živu glavu. Od tog časa počeo sam razmišljati o povratku u Balinac, stupio sam u vezu s Vladom i nas dva smo se napokon vratili”, prisjeća se Ljuban.

Braća nisu ni slutila da će u rodnoj kući, rodnom selu i rodnoj Hrvatskoj sljedećih godina voditi rat teži od prethodnog — rat za preživljavanje i goli opstanak, bez ijedne kune prihoda, bez socijalnog osiguranja i bez ikakve nade da bi se nešto moglo promijeniti.

“Kada smo se vratili, vidjeli smo da bez nekih prihoda, ma kako mali bili, nećemo uspjeti. Otišao sam u Službu socijalne pomoći u Glinu, obja-snio situaciju, no rekli su mi da novčanu pomoć možemo dobiti samo ako kuću i zemlju predamo državi. Kako u Srbiji imamo još jednog brata koji ima dvije kćerke, nismo htjeli da rasturimo roditeljsko imanje jer sve mislimo kako će se nećakinje, Sanja i Danijela, koje već imaju svoje obitelji, možda vratiti jednom na zemlju svojih predaka, što bi nam bilo drago. I tako smo ostali bez ikakve financijske pomoći, a sve što smo kao pomoć dobili, dva su hrđava željezna kreveta. Nismo socijalno osi-gurani, što nas najviše zabrinjava. Naime, kada se razbolimo, ne idemo liječniku i ne kupujemo lijekove jer nemamo novca. Nekako prebolimo gripe i razne upale pijući čajeve koje sami spravljamo od trava u priro-di. Ne daj Bože da netko od nas dvojice slomi ruku ili se posiječe. Tada bismo morali k liječniku, ali to bi puno koštalo i uništilo bi nas više nego sama bolest”, strahuje Vlado Mrđenović.


Braća Mrđenović imaju malo stado od desetak ovaca, nešto kokošiju i psa. Povremeno prodaju koje janje i tim novcem plate režije i kupe najosnovnije namirnice koje ne mogu proizvesti na imanju. Struju pla-ćaju stotinjak kuna mjesečno, vodu nešto manje, a najviše ih boli što za jedan stari televizor koji im je brat donio iz Srbije mjesečno moraju pla-ćati čak 80 kuna jer ih je svojevremeno TV inkasator, nitko ne zna kako,

“provalio” u brdima i pustopoljinama zapuštenog Balinca.

“Nikakva pomoć ne može stići do nas u ovoj zabiti, ali oni što naplaćuju korištenje televizora, bez problema stignu do najudaljenije kuće u ovim brdima, nikoga ne preskaču”, jada se Ljuban i dodaje: “Nema dugo kako nas je posjetila veterinarka i rekla da za ovce moramo platiti 30 kuna po grlu. Nekako smo taj novac uspjeli zaraditi krčeći ljudima šikare, sije-kući drva i obavljajući najteže fizičke radove. Kad smo to platili, saznali smo da onaj tko ima do 10 ovaca ne mora plaćati tu dažbinu, pa se i tu osjećamo prevarenima”, kaže Ljuban.

Pitamo što ih goni da tako ustraju u ovoj divljini, bez prihoda i igdje ikoga. “Na to je lako odgovoriti”, kaže Vlado. “Ovu drvenu kuću gradili su naši pradjedovi. Ovdje se ženilo, rađalo i umiralo, ovdje se radovalo i tugovalo. Ovdje smo odrasli i ovo je naše. To je sve što imamo na svijetu, pa ako ne uspijemo i ako propadnemo, neka propadnemo na svome. Tu i tamo dođu u selo izbjeglice koje su ostale u Srbiji kako bi obišli napuštena i zapuštena imanja. Možda netko od njih i dolazi s namjerom da se jednoga dana vrati, ali kada nabasaju na nas i vide kako živimo, želja za povratkom izblijedi”, kaže Vlado Mrđenović, ru-šeći, kao kulu od karata, jednom jednostavnom rečenicom sve državne planove i programe povratka koje političari svih boja nadugačko i na-široko obrazlažu uoči izbora, posebno stoga što je riječ o Području od posebne državne skrbi, što na svojoj koži braća Vlado i Ljuban i te kako dobro osjećaju.


Milan Kovačević, Perna / Zapovjednik HV-a plakao mi je na ramenu

“Prošlo je od rata mnogo godina, prežalio sam mnogo toga, moje sretno djetinjstvo, mladenaštvo i kasniji sretan i bezbrižan život, neke drage ljude i prijatelje kojih više nema, pjesme po prelima i seoske zabave, ali nisam prežalio i nikada neću — svoje konje”, s puno mirnoće i sigurno-sti u ono što govori kaže devedesetogodišnji Milan Kovačević iz Perne na Baniji, čovjek na čijem zidu spavaće sobe ne vise slike djedova i baba, djece i kumova, već njega i njegovih konja.


“Znam da je to mnogima teško shvatiti, ali, sinko moj, to su bili konji! Ko čeljad. Sve su razumjeli i sve su znali. A znao sam, bogme, i ja s njima. Pazio sam ih i mazio, a oni su to znali vratiti. Uvijek su me slu-šali, radili najteže poslove i bili važni članovi obitelji. Pratili su me od mog rođenja. Već kao trogodišnjaka otac i djed stavljali su me u sedlo, pa u krug po dvorištu. Kasnije sam jurio po banijskim poljima, sve do Petrove gore, natjecao se s vršnjacima i prikrajkom oka pogledavao okreću li se djevojke za mnom. Ako se koja ne okrene, ja nazad oko nje u punom galopu zaspem je prašinom. Vidiš, ostali su u ovim krajevima ljudi, ostale su kuće, njive, staze i proplanci. Nestali su konji. Jedini par konja u mom selu ovog trenutka je ovaj što visi na zidu moje sobe. Zato ih čuvam i svaki dan pogledavam. Dok su obavljali teške radove, orali, vukli balvane iz šume i zaprege, bili su dobri. Danas rade motorne pile, traktori, ljudi se voze u automobilima i konji su odbačeni ko stari opa-nak. Nepošteno”, s puno žara govori vremešni Milan.

Milan Kovačević nije povratnik poput većine svojih sunarodnjaka, i to zato što nikada nije napustio svoj dom. Jednostavno je početkom svibnja 1995. s onemoćalom majkom ostao na pragu svoje kuće, pa što bude. “Svi su govorili:’Bježi Milane, ubit će te.‘ Nisam ih htio poslušati. Nek‘ me ubiju, ali bolesnu majku neću potucati od nemila do nedraga. Kuda? Pa ovo je sve što imam, a ako trebamo umrijeti, hoću da to bude ovdje, a ne u nekom jarku. A tu su i konji”, objašnjava Milan. A tada, drugoga dana Oluje, kada su hrvatski vojnici prolazili kroz selo, dogodi-lo se nešto što se događa samo u filmovima i što je ostavilo duboki trag u kasnijem Milanovu životu.

“Vojska je ušla u pusto selo. Prolazili su cestom, ulazili su u dvorišta, pregledavali ima li koga, a kad su došli do moje kuće, u čudu su zastali. Majka i ja na pragu stojimo ko dva kipa. Priđe nam zapovjednik, ne sta-riji od 25 godina, odmjeri nas od glave do pete. Ja ga pozovem u kuću. Sjednemo za stol, izvadim flašu rakije, natočim njemu i sebi i podignem čašu. On prihvati. Upita me za zdravlje, a ja polako ispričam ukratko svoj život i svoje nedaće, objasnim kako nisam pobjegao jer imam staru majku, a i konje. Najednom, čovjek se rasplaka. Suza suzu stiže. Brzo zatvorim vrata da ne vide njegovi vojnici, a on plače li plače. Potekoše suze i meni, zagrlim ga da olakšam obojici, nekako mi došlo žao, ali ništa mi nije bilo jasno i sve je ličilo na san. Kad se malo smirio, on reče da isto ima majku kod kuće, da često razmišlja o njoj, i kada je vidio moju ljubav prema majci, da je srce jednostavno popustilo. Ratnik u uniformi, naoružan do zuba, sve vise oko pojasa bombe i pištolji, poput Nikoletine Bursaća sjedi snužden i plače, a ja ga grlim i sakrivam da ne vide njegovi. Smiri se on nekako, obrisa suze, potegne one moje rakije-tine dobar gutljaj, izvadi odnekud 200 dinara ili kuna, ne znam što je već bilo, prozbori samo: ‘Ostaj sa srećom!’ I on i njegova vojska nestadoše.


Mati i ja ostadosmo dugo gledati niz cestu. Nismo ubijeni, novac u ruci, ništa nije zapaljeno, ništa pokradeno, pa smo tako zurili ćutke niz cestu više od pola sata. Te večeri sam dugo razmišljao što bi onim mojim komšijama da onako pobjegoše glavom bez obzira, ja jedini ostao, a ni dlaka s glave mi ne fali. Ni meni ni majci ni konjima. Vidiš, sinko, od toga dana poštujem ovu svoju državu”, govori Milan Kovačević i dodaje kako je zbog geste mladog zapovjednika Hrvatske vojske odlučio da ništa više ne traži od države, jer se s onim suzama i s onih 200 dinara ništa ne može mjeriti.

Nedugo zatim Milanu je umrla majka pa je naslijedio njenih 1200 kuna mirovine. Imao je on prije toga boračku mirovinu jer je kao šesnaesto-godišnjak otišao u partizane. Prije desetak godina ukinuta mu je par-tizanska mirovina jer je uvjet da je nastavi primati bio da svu zemlju i kući prepiše državi.

“Mislim da to nije bilo u redu”, kaže Milan i pojašnjava: “Borio sam se u Drugom svjetskom ratu kao antifašista protiv okupatora. Tu mirovinu sam pošteno zaslužio, pa mi nije jasno zašto bih se sada trebao odreći kuće i zemlje, pogotovo kada je antifašizam u temeljima i današnje Hrvatske. No, što je, tu je! Valjda su takvi propisi, ali kuće i zemlje na dam. To je jedino što imam, otac je umro dok sam bio dijete, majka je isto otišla, konji su davno prodani. Neću živjeti još dugo, ali i to malo što je ostalo, želim da bude u mojoj kući. E, da onaj moj Nikoletina Bursać što mi ostavi 200 dinara i naplaka se sa mnom, nekako sazna da su mi ukinuli mirovinu, on bi to već nekako sredio. Ali, tko zna gdje je i da li me je zaboravio. Ja njega neću nikada.“


Dragica i Pavle Samaržija, Podgorje / Prvo TV pretplata, tek onda kruh

Raštrkano, zapušteno i nakon Oluje desetkovano selo Podgorje ispod Petrove gore ima nekoliko zabačenih zaselaka do kojih nije lako doći razrovanim i neodržavanim putovima. No pravo je umijeće probiti se do zaseoka Pavlovići u kojemu završava jedini put koji je toliko razrovan da je, vjerojatno, u vrijeme Vojne krajine, bio znatno prohodniji. Upravo tamo gdje prestaje put već više od dva stoljeća stoji u nekoliko navrata prepravljana i nadograđivana drvena kućica u kojoj, potpuno odsječeni od svijeta, žive majka i sin, Dragica i Pavle Samaržija.

Dragica je rođena i sve do 1952. živjela je u susjednoj Blatuši, a onda se zaljubila u Radivoja Samaržiju iz Podgorja koji ju je doveo svojoj obitelji, pod krov svojih pradjedova. Četrdeset godina prošlo je začas, starci su pomrli, a Radivoje i Dragica dobili su dva sina, Milana i Pavla. I taman kada su trebali uživati plodove svog rada i sinovima polako prepuštati imanje i brigu, došao je nesretni rat i Oluja ih je odvela u nepoznato.


Nakon jednomjesečnog putešestvija svi četvero našli su se u blizini Negotina, s par zavežljaja, nešto novca i velikom zebnjom i strahom u srcima. Od dobrostojeće seoske obitelji preko noći su postali “dođoši” i sirotinja koju nisu baš blagonaklono gledali.

“Dan kad smo napustili naš zaselak neću nikada zaboraviti”, kaže Dragica i objašnjava: “Navrat-nanos skupili smo u nekoliko minuta nešto stvari i u strahu pošli za ostalim narodom. Ostalo je 16 komada svinja, više od stotinu pataka, šest krava i svi potrebni poljoprivredni strojevi i priključci. Povezli smo samo traktor jer nas je on vukao u pri-kolici, ali smo u Dvoru i njega izgubili. Kako smo došli do Negotina, ne znam. O tome su kontali muški, ja sam samo slušala i ćutala”, prisjeća se Dragica.

Nakon pet godina potucanja, teškog života, rada i neizvjesnosti te sve prisutnijim razmišljanjem o kućici ispod Petrove gore, pala je odluka o povratku i obitelj se u proljeće 2000. našla na Baniji. Kuća je bila u do-broj mjeri devastirana, sve što je valjalo bilo je pokradeno, no ponovo su bili svoji na svome i dali se na posao. Odmah po povratku od države su dobili daske za pod, crijep i četiri prozora te nekoliko paketa hrane i higijenskih potrepština od Crvenog križa. Država je svoje učinila i na Samaržije dalje potpuno zaboravila, kao da ih nema i kao da se nisu ni vratili. Godine prolaze u svakodnevnoj borbi za stvaranje boljih uvjeta za život i rad, Dragičin suprug Radivoje je umro, stariji sin Milan se ože-nio i napustio obitelj pa danas u posljednjoj kućici posljednjeg sokaka u Podgorju žive Dragica i Pavle Samaržija, majka i sin koji svakim danom izgube dio snage i volje za životom, polako se prepuštajući najvećim neprijateljima povratnika — malodušnosti, bespomoćnosti i beznađu.

Kako je pokojni Radivoje prije rata punih 35 godina radio u rudniku gline u Blatuši, Dragica je naslijedila 930 kuna njegove mirovine i to je sav novac koji pristiže u kuću. Pavle je pokušao ishoditi za sebe nekakvu, barem malu, pomoć, ali mu je rečeno da od majčinih primanja njih dvo-je mogu sasvim pristojno živjeti i da nema više što tražiti.

“Ne bih ja moljakao nikakvu pomoć od države kad bih mogao raditi. Prije rata bio sam povremeno, sezonski, zaposlen na velikim plantažama voćnjaka u vlasništvu Karlovačke pivovare. Godinama sam prskao voć-ke nekakvim otrovima i pesticidima, što mi je donijelo veliku nevolju. Prsti na obadvjema rukama su mi zgrčeni i ne mogu ih ispraviti. Ništa ne mogu raditi kako treba, ne mogu držati alat, ne mogu cijepati drva, ne mogu kositi. E, da sam ja zdrav, majka i ja živjeli bismo u blagostanju jer ja se rada ne bojim. Znali su u Karlovačkoj pivovari s kakvim otrovi-ma radimo, bio bi red da povedu brigu o meni kad sam obolio, a za njih sam obavljao opasne poslove. No, Pivovara radi i danas, a za mene ih


nije briga, ne znaju ni da postojim. Nažalost, ja sam invalid za kojega nitko ne zna i ne mari, niti me tko što pita, niti ja što pričam. I tako život prolazi”, kaže Pavle.

Za struju i gledanje televizije Dragica i Pavle izdvajaju 250 kuna mje-sečno, a preostalih 680 kuna rasporede na trideset dana, pa kako bude. Znaju samo jedno: dnevno ne smiju potrošiti više od 22 kune. Kako ne bi upali u nevolju, kad stigne mirovina, najprije se kupi brašno, ulje i naj-potrebnije da ne bude gladi. Važno je da uvijek ima brašna i krumpira, nešto vrta i vode u bunaru, osnovno je pravilo Dragice Samaržije.

Milan Kukulj najbliži je susjed Dragice i Pavla, na pola sata hoda kroz šumarke i livade. Redovno ih posjeti i pomogne ako što treba. Vrlo dobro zna kako se osjećaju i kako žive jer je i njegova sudbina slična. Otišao je s roditeljima 1995. kao dvadesetogodišnjak, danas ima 40 i koju godinu, zdrav kao dren, ali posla nigdje. Sve je pokušao, pisao mol-be, išao na razgovore, tražio i kumio, ali posla nema.

“Moji su sretni što su se vratili na svoje, sretna je i Dragica i njen sin, iako svi žive teško. Vidite, ja baš ne mogu to reći. Nemam posla u ži-votnoj fazi kad imam najviše snage, no ništa od toga. Sve manje vidim ljepotu u ovom kraju. Nije sve u čistom zraku i lijepoj prirodi. Čovjek treba više. Potpuno su nas zanemarili, država, lokalna zajednica i svi koji bi nas trebali gledati. Prošle zime pao je velik snijeg. Dragica se razboljela i zvao sam Komunalac u Vrginmostu da proprte put kako bismo je Pavle i ja otpremili liječniku. Došli su i prokrčili samo dio, sto-tinjak metara do kuće nisu ni taknuli. Eto, na takve nepravde vrlo često nailazimo”, ogorčen je Milan Kukulj.


Janja Dijaković, Šibine / Izvana gladac, iznutra jadac

Može se reći da su vremešni povratnici na Baniji i Kordunu, naročito oni koji žive sami, već navikli na razne prevarante koji, lažno se predstavlja-jući, iznuđuju novac za TV pretplatu, telefon, struju i drugo, pa su postali oprezniji. No, jedan od prevaranata s kojim nikako ne mogu izaći na kraj i koji ih sustavno “voza” je upravo država koja ih je pozvala da se vrate, omogućila povratak, a na kraju ih iznevjerila i prepustila na milost i ne-milost sudbini.

Ne događaju se prevare uz glavne prometnice i u većim naseljima gdje je uglavnom sve vidljivo i pod kakvom-takvom kontrolom. One se doga-đaju u napuštenim i zapuštenim zaseocima do kojih se jedva može pro-biti, tamo gdje nema ni vode ni struje ni telefona i gdje se, bez milosti, daleko od javnosti, do mile volje mogu izigravati propisi. Što povratnik živi na osamljenijem mjestu, što je stariji, pa još ako je riječ o starici koja živi sama bez igdje ikoga i nema je tko uputiti u njezina prava, pri-lična je mogućnost da će biti, barem u nečemu, prevarena.


Janja Dijaković i njezin suprug Mirko pet godina nakon Oluje vratili su se u svoje selo Šibine, južno od Gline. “Nismo znali što nas čeka i da li ćemo uspjeti krenuti ispočetka, no odlučili smo se za povratak jer je želja za kućom i zemljom, za susjedima i prijateljima iz dana u dan biva-la sve veća. Ako se već moramo patiti, neka se patimo na svom ognji-štu, jer to je jedino što u životu imamo”, priča Janja Dijaković i dodaje:

“Nismo zatekli ništa. Kuća spaljena, sve odvezeno i pokradeno, a ono što je ostalo, zaraslo je u korov i kupinu. Ostala je samo trošna drvena štala. Podnijeli smo zahtjev za obnovu, uselili se u štalu i — čekali. Bilo je teško, ništa nam nije polazilo za rukom, a zimi smo se smrzavali i razbolijevali jer je štalu bilo nemoguće ugrijati. Sve je to na moga muža Mirka teško djelovalo. Upao je u nekakvu depresiju, više nije vjerovao da možemo preživjeti, povukao se u sebe. Ni godinu dana takvog živo-ta nije izdržao. Pronašli smo ga udavljenog u obližnjem potoku Buzeti, oduzeo si je život. Tako sam ostala sama, svake zime umirala od stude-ni u štali i čekala obnovu. Čekala sam tako više od 10 godina i izgubila svaku nadu”, jada se Janja Dijaković.

Kada su napokon stigli zidari i majstori, Janja je bila na izmaku snaga. Dok je ona i dalje živjela u štali, započelo je zidanje kuće i za dva mjese-ca stavljena je pod krov. Kad je sve bilo gotovo, zaključali su kuću, dali Janji ključeve i rekli da još ne ulazi unutra jer se nešto sitno mora završiti, a oni će doći za nekoliko dana. “Jednog jutra morala sam ići k doktoru u Glinu. Kad sam se poslije podne vratila, majstori su me čekali pred ku-ćom. Rekli su da su završili, da su sve spojili. Pitala sam kako su ušli unu-tra kad su ključevi kod mene, rekli su — kroz prozor! Na brzinu su stavili pred mene papir koji moram potpisati i otišli. Tek tada sam otključala i ušla. Što da kažem. Izvana gladac, iznutra jadac! Podovi od hladnog, hrapavog betona. Usred kupaonice školjka koja nije spojena. Nema nika-kvih odvoda ni dovoda, nema kanalizacije, nema vode, nema struje. Na vratima umjesto stakla rupe. Nakon nekog vremena do prvog su-sjeda koji nije baš blizu, jer se do moje kuće putem ne može, stigao mi je frižider i štednjak. Susjed je potpisao pa mi je sutradan to dovezao. Nedugo iza toga stigao je namještaj. Susjed ponovo želi potpisati, no ovaj put kažu da moram ja. Kako nisam bila kod kuće, vratili su se nazad s mojim stvarima. Tako sam ostala, do dana današnjeg, bez kreveta, or-mara, stola i stolica, a onaj frižider nemam gdje niti uključiti. Tražila sam da me priključe na struju. Stigao je neki čovjek iz glinske Elektre i rekao mi da moram odmah platiti 1000 kuna, pa će me on spojiti. Rekao je isto tako, da će Elektra postaviti dva-tri stupa koji su potrebni do moje kuće i da to ide na račun države. Ali, 1000 kuna moram platiti odmah. Kako ni-sam imala taj novac, otišao je i više se nikada nije vratio. Eto, tako ti je to, moj sinko. Živim opet kao u onoj štali, samo što mi zimi nije toliko hlad-no, iako betonski podovi pomalo vuku reumu u moje kosti”, kaže Janja.


Prvi susjed nesretne starice Đuro Relić udaljen je nekoliko stotina me-tara, no veći dio godine put do nje je neprohodan za bilo kakvo vozilo.

“Uvjeti u kojima ta žena živi vrlo su loši. Ja pomognem koliko mogu, no i tu postoje granice. Bio sam kod nje i vidio obnovljenu kuću. Sve je obav-ljeno prilično traljavo. Radio je to, čini mi se, neki privatni poduzetnik kojega je angažirala država. Očito ga nisu kontrolirali, a kako čujem, on je kasnije umro. Što se tiče struje, Janji su ostavili materijal, kablove i slično i ona je to dužna sama ugraditi. Vjerojatno nema novaca da plati taj posao, pa živi u mraku”, objašnjava Đuro Relić.

U Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje neslužbeno sa-znajemo da je Janja Dijaković očito propustila priliku da se žali na izvr-šene radove, a rokovi su prošli, pa je, prema svemu sudeći, i u ovom slu-čaju vuk pojeo magare. Osim toga, kažu, opet neslužbeno, nije smjela potpisati primopredaju obnovljene kuće dok sve pomno nije pregledala. To što je bila naivna i prevarena od drskog izvođača, njezin je problem.


Dragica Radanović, Malička / Bogatstvo su ljudi, a ne novac, žice i kablovi

Kada se piše o sudbinama i životu stanovnika zabačenih i raseljenih sela i zaselaka Banije i Korduna, sve se vrti oko struje, vode, malih pri-manja, spore administracije i neostvarenih prava. Zanemaruje se jedan problem koji se ne može mjeriti ni novcem niti dužinom žica i kablova, a sve je prisutniji i sve bolniji za mnoge ispod Petrove Gore i Šamarice.

Dragica Radanović iz Maličke, razbacanog pitoresknog seoceta izme-đu Topuskog i Vrginmosta, ima i struju i vodu, ima solidnu mirovinu ostvarenu još u partizanima, ima voća i povrća, ima i gotovo 100 godina, ali nema s kim porazgovarati, nema kome skuhati kavu i natočiti raki-ju i, kako kaže, mnogočega bi se odrekla da može tu i tamo ljudovati.

“Davno sam pokopala muža i jednu kćerku, a drugo dvoje djece razbaca-ni su po svijetu i samo ponekad me obiđu. Samoća me ubija i ponekad poželim da bih radije bila bez kruha, ali da s nekim prodivanim. I tako već više od 30 godina. Dva rata sam preturila preko glave, a u oba sam imala više susreta s ljudima nego danas”, žali se Dragica.


Drvenu kuća u kojoj živi sagradila je s pokojnim mužem još 1946., a ovo lijepo zdanje koje su od hrastovih dasaka slagali stari majstori i graditelji, smješteno je pod samom šumom na obronku Petrove gore. Gotovo sedam mjeseci godišnje sokakom dugim nekoliko kilometara ne može se doći do kuće, što zbog vodenih bujica u proljeće, što zbog snijega zimi ili jesenskih kiša i blata. I to je jedan od razloga što Dragici Radanović nitko ne dolazi. Povremeno nabasaju putem sakupljači gljiva i kestena, ali se ne zadržavaju, tek pozdrave i prođu, ne mareći za njezi-ne otvorene vratnice i pozive da skrenu na kavu i čašicu.

“Redovno, barem jednom u dva mjeseca, viđam jednu ženu koja mi kupi ono što mi treba, obiđe me i tada popijemo kavu. I to je sve. Zadnji put je došla nešto ranije, nepredviđeno, meni ništa još nije trebalo pa sam se začudila, a ona kaže kako je došla vidjeti jesam li živa. Nemam tele-fona i nikoga ne mogu nazvati, ako mi pomoć bude potrebna, a ne vje-rujem i da bi se hitna pomoć mogla probiti do moje kuće. Prošle godine obišla me žena iz Centra za socijalnu skrb. Pitala je što mi treba. Rekla sam — ništa, samo ostani pola sata sa mnom i popij kavu. Ostavila je neki televizor, eno ga u sobi na ormaru, ne znam ga upaliti. E, s jednim televizorom sam inače loše prošla. U Oluji nisam bježala nikamo, ostala sam u svojoj kući. Kada su ljudi bježali, netko je kod mene ostavio neki mali televizor, kao, vratit će se brzo po njega. Prolazile su godine, tele-vizor je stajao u sobi na podu, nikada ga nisam palila. Došli su neki ljudi, zapisali nešto i počele su stizati uplatnice, pa i ovrha. Platila sam nekoli-ko puta po stotinu kuna, a onda sam otišla po pravnu pomoć u Topusko. Sve je sređeno, više ne moram plaćati, a televizor sam bacila. Bojim se da bi i s ovim što su ga donijeli iz Centra moglo biti isto, pa ga ne palim, a sve i da hoću, ne znam kako”, objašnjava starica.

S njezine verande pogled puca na spomenik na Petrovoj gori, a sun-čev odbljesak, u jutarnjim satima, direktno kroz prozor budi Dragicu Radanović, poput preciznog kronometra koji jednako “kuca” još od 1934., kad je od sedamnaestogodišnje djevojke postala žena udavši se za svoga muža Petra. “Nekada je Malička imala više od 50 numera, s više od 200 stanovnika. Bilo je to lijepo i bogato selo složnih ljudi. Sada nas ima jedva dvadesetak, ali i taj broj se smanjuje. Znalo je biti i po dvije sahrane u jednom danu. Što će biti od sela, ne znam, ali nije dobro. Nitko ne naseljava ovaj kraj, kao da smo zaboravljeni i od Boga i od ljudi. I pop rijetko dolazi. Zadnji put sam ga vidjela prije par godina. Crkve u okolici srušene su još u Drugom svjetskom ratu pa se nemam gdje ni pomoliti. Svaku večer pomolim se u krevetu i jedino što poželim to je da sutra naiđe neko čeljade koje će zastati, popiti kavu sa mnom, a ja ću ga otpremiti s jabukama i kestenima. Ali, uglavnom nema niko-ga, a i tko bi, osim jastrebova, lisica i divljih svinja kročio ovom pusto-poljinom”, jada se Dragica.


Usamljena starica živi samo desetak kilometara od Topuskog, a kao da je na kraju svijeta. Svega desetak minuta vožnje trebalo bi da neki razred neke škole posjeti ovaj kraj, da na satu botanike ili prirode i društva učenici u autentičnom ambijentu upoznaju bilje i voće ovoga kraja, da za ovako lijepe jeseni naberu kestene i gljive, u proljeće da se do mile volje najedu trešanja, a baka Dragica već će se pobrinuti za nji-hov objed. Kruha i slanine uvijek ima. Darove ne treba nositi. Starici je dovoljno čeljade u dvorištu ili za stolom. Malo ljudovanja, kako to ona kaže, i ništa drugo.


Marija i Veljko Eić, Gornje Mlinoge / Harač na život

U samom srcu Banije, negdje na sredini trokuta koji čine Glina, Petrinja i Kostajnica, jedva ćete pronaći selo Mlinoge. Još teže bit će prašnjavim putem doći u Gornje Mlinoge, a za pronalazak jednog od njegovih zabačenih zaselaka, Eići, bit će potrebna prilična vještina orijentacije i upornosti.

U Eićima živi samo nekoliko vremešnih stanovnika, od nekadašnjih pedesetak, a u prvoj kući, do koje vas dovede strmi šumski put, žive Marija i Veljko Eić, bračni par na čija se pleća čitav život tovare nevolje, jedna za drugom, pa iako se svake večeri prije nego što zaspu pitaju što je sad na redu, rijetkog putnika namjernika dočekat će širokim osmje-hom, željni razgovora i ljudovanja.

Nije bilo lako Mariji otvoriti srce i ispričati svoju tešku sudbinu, no kada su riječi potekle, gotovo u jednom dahu prostrla je svoj nesretan život, nedaće i tragedije koje su započele i prije njezina rođenja. Mjesec dana


prije nego što je ugledala svijet ustaše su 1941. njezina oca Ivana odveli u Jasenovac i od tada o njemu nitko nikada ništa nije čuo. Majku Barbaru su poštedjeli jer je bila Hrvatica.

Dvadesetak godina kasnije Marija je rodila djevojčicu Zorku koja je u četvrtom mjesecu života, za trenutak ostavljena kod susjede, popila iz bočice gutljaj octene kiseline i izdahnula. Kasnije se Mariji rodi sin Jovica, bistar i veseo dječak. I njega je zla sudba otrgnula od roditelja. Kada je kao učenik osmog razreda s ostalom djecom iz nekoliko okolnih sela čekao autobus koji ih je trebao odvesti na izlet u Kumrovec, neporezno je istrčao pred jedan automobil i smrtno stradao. Tu je život za Mariju i Veljka zauvijek stao, pa su prema nedaćama i nepravdama koje su uslije-dile, i koje bi mnoge druge ljude otjerale u očaj, postali ravnodušni.

“Ne mogu prežaliti što smo 1995. u Oluji pobjegli od kuće. Nije mi bila važna ni kuća ni stoka ni njive ni država. Važna su mi bila ona dva humka, jedan do drugoga, na nedalekom groblju. Ali kako su me svi preklinjali da moramo pobjeći, nekako sam podlegla nagovorima. Završili smo u Vojvodini, no ja sam samo sanjala o povratku svojoj djeci u Mlinoge i prvom prilikom smo se vratili. Drvena kuća opljačka-na do temelja, izgorjela štala, sve zaraslo, pokradeno i odneseno, no to me nije brinulo. Grobovi moje djece bili su sačuvani i neoskvrnuti. Odahnula sam, a sve ostalo meni i mom Veljku bilo je nevažno”, objašnjava Marija.

Kao kad vuk u šumi nanjuši ranjenu životinju, tako su i kojekakvi sko-rojevići, zaposleni kao činovnici na radnim mjestima u lokalnoj upravi kako bi brinuli o povratnicima i njihovim potrebama, vidjevši mirne i povučene Mariju i Veljka, jednostavno zanemarili ovo dvoje ljudi koji stoički podnose sve nevolje. “Čim smo se vratili u Mlinoge, obratili smo se Uredu za prognanike i izbjeglice u Petrinji kako bismo ostvarili pravo na obnovu. Obradovali smo se kad smo čuli da će nam stara drvena kuća u kojoj je rođen moj djed, otac i ja biti obnovljena. Nažalost, obe-ćanje — ludom radovanje! Došli su majstori nekakve privatne firme koja je radila za državu i sve što su učinili bilo je to da su na unutrašnje zidove kuće polijepili tanke gipsane ploče i — otišli. Ni vodovodnih ci-jevi niti kupatila, ni poda ni krova. Samo te ploče iznutra. Žalili smo se, no rekli su nam da je to sve što se može učiniti jer, kao, imamo uvjete za život. Pomirili smo se s tim i evo još i danas, desetak godina iza ne-sretne obnove, krparimo kuću kako znamo i umijemo, bez gorčine, ali s rezignacijom”, priča Veljko Eić.

Marija i Veljko ostvarili su po 800 kuna poljoprivredne mirovine i mož-da bi to bilo i dovoljno da nije drugih nameta koje oni, ma koliko željeli,


nikako ne mogu objasniti. Prije nekoliko godina u dvorište je banuo čo-vjek predstavivši se kao djelatnik Hrvatske radio televizije. Uveli su ga u kuću i počastili kako dolikuje dobrim domaćinima i kako su odvajkada radili. Pridošlica je pomno pregledao prostorije i vidjevši stari radio-prijemnik objasnio im da od sada moraju plaćati to što slušaju glazbu. Uzalud su Marija i Veljko objašnjavali da im je to davno posudio nećak koji ga može odnijeti kad poželi, što će vjerojatno i učiniti, da prijemnik krči i vjerojatno zbog položaja njihove kuće u brdima, jedva “hvata” stanice i da ga vrlo rijetko uključuju. Ne samo da njihova jadikovka nije pomogla, već je i pogoršala stvar. Neumoljivi “stručnjak” s HRT-a rekao je da odmah, na licu mjesta, žele li proći nekažnjeno, moraju platiti 480 kuna, a onda svaki mjesec po 80 kuna, što oni, uplašeni, plaćaju i dan-danas premda radio uglavnom ne slušaju. Za odmah uplaćen iznos nisu dobili nikakvu potvrdu niti račun. Prije nekoliko godina stigla je i “čestitka” petrinjskog komunalca, kojom su obaviješteni da svakoga mjeseca moraju platiti 68 kuna za odvoz smeća.

“Kantu za smeće nikada nismo niti vidjeli niti dobili. Kad bismo je i imali, nikad je ne bismo napunili, jer mi nikakvog smeća nemamo. Ljuske od krompira i otpatke od čišćenja povrća dajemo kokošima, papir izgori u peći, a drugog smeća ni nemamo. Uglavnom, već godinama, svakoga mjeseca moramo plaćati 68 kuna za odvoz nečega čega nema i što ni-kada nije odvezeno”, kaže Marija.

Dok su Marija i Veljko pričali o svojim nedaćama, nijednog trenutka u njihovu glasu nije se osjetila gorčina ili prijekor, samo ravnodušnost, mnogo glasnija od bilo koje žalopojke. Davno su oni prestali bilježiti nedaće. Gladni nisu, bore se za život pomireni sa sudbinom, a u životu ih drže, čvršće od kuće, šuma i njiva, one dvije nedaleke humke koje redovito čiste, kose i posjećuju.


Mile Rajšić, Staro Selo / Robinzon iz šume Orlove

Samotnjak Mile Rajšić živi u ruševnoj kući na kraju Starog Sela, desetak kilometara jugoistočno od Topuskog, na samom rubu poznate šume Orlove. Jedino društvo prave mu divlje svinje, vukovi, lisice i jastrebovi, koji ga očito smatraju uljezom pa svakodnevno čine štetu kako bi iz svoje šume otjerali neželjenog gosta.

“Kuća u kojoj sam rođen još je dublje u šumi, ali ne živim u njoj jer je izgorjela 2005. godine. Naime, neoprezno sam pretakao benzin, došlo je do iskrenja i kuća se zapalila, ja sam jedva živu glavu izvukao”, priča Mile i dodaje: “Najbliži susjed koji je živio nešto niže, a rodno ognjište napustio je u Oluji, ponudio mi je krov nad glavom u svojoj kući gdje, evo, živim već 8 godina. Kuća je derutna, tu i tamo prokišnjava, ali ja sam se smjestio u jednu prostoriju koja barem malo liči na sobu. Tu mi je peć, krevet, stari kredenac, i to je sve što mi treba”, skroman je 67-godišnji Mile Rajšić.


Žarulja u sobi ovog šumskog Robinzona otkako on ovdje živi nije nikada zasvijetlila; na samom rubu civilizacije živi bez struje i vode, ali i bez ikakve nade da će se u njegovu usamljeničkom životu nešto promijeniti.

“U kolovozu 1995. kada su svi napuštali selo, pa i moji roditelji s dvoji-com braće, ja sam odlučio ostati. Nekako sam mislio, pa neće me valjda Hrvati ubiti. Računao sam da se u životu nisam nikome zamjerio, niko-me nikada nisam nešto nažao učinio, pa kakvi bi to ljudi bili koji bi digli ruku na mene. Bio sam u pravu. Kada je u selo ušla hrvatska vojska, ja sam bio jedini stanovnik Starog Sela. Pitali su me za zdravlje, vidjeli i pregledali kuću i kućište i otišli. Sutradan su došli neki drugi, isto u uni-formama, donijeli nešto hrane i pokrivača, rekli da se ne brinem, i tako sam ostao. Deset godina sam tako živio dok mi nije kuća izgorjela, a onda sam preselio ovdje. Malo sam se raspitivao da mi netko obnovi i popravi roditeljsku kuću, ali svi su rekli da nema ništa od toga jer sam je sam zapalio. Primam socijalnu pomoć od 850 kuna i nekako preživ-ljavam. Najveći problem su mi divlje zvijeri. Kokoši ne mogu imati jer ih odma’ pokupi jastreb, krompir ne mogu zasaditi jer ga već sutradan po-jedu veprovi koji ruju svakodnevno, svega par metara od kućnog praga, a ovce opet ne mogu zametnuti jer haraju vukovi. Posebno za zimskih noći čujem njihovo zavijanje oko kuće. Sve što pojedem moram kupiti u Topuskom, gdje je prva trgovina. Kako živim u šumi, nemam niti voća, tek ujesen naberem nešto kestena i pronađem pokoju gljivu. Srećom, ne pijem i ne pušim, pa nekako pretekne za hranu. Uglavnom jedem hranu iz konzervi jer nemam struje niti frižidera da stvorim neke zalihe. Najgore je kad zaspu snjegovi, pa ne mogu i po nekoliko dana izaći iz kuće. Kad bi bilo sreće da mi netko dodijeli neku napuštenu kućicu bliže Topuskom, bilo bi puno lakše”, kaže Mile Rajšić, oko čije kuće nerijetko u sumrak odjekuju pucnji lovaca i krivolovaca.

Iako je, vjerojatno, najusamljeniji stanovnik Banije, jer kilometrima oko njega nitko ne živi, Milu Rajšića vrlo dobro poznaju stanovnici Topuskog. Naime, ovaj šumski usamljenik svakoga dana, već desetak godina, ljeti i zimi, po kiši i suncu, u cik zore krene iz šume pješice pre-ma Topuskom. Do ceste ima jedan kilometar, uvijek blatnjavim i jedva prohodnim šumskim putem, a onda desetak kilometara cestom polako dva sata hoda do Topuskog.


Ovdje ga znaju svi, trgovci, mještani, pa čak i gosti i pacijenti Lječilišta. Uvijek sam, kao i u svojoj šumi, posjeti dućane, kupi kruh i poko-ju konzervu, sjedne na klupu, pa oko podne nazad, put pod noge.

“Svakodnevno viđam Milu ovdje u gradu. Zađe tu i tamo u moju voćarni-cu, nekada kupi, a nekada mu poklonim par jabuka koje brižljivo spremi u svoju torbu. Ako ga nekada ne vidim, zabrinem se da se nije razbolio”, kaže vlasnik topuske voćarnice Sali Daut.

Marija, prodavačica u jednoj trgovini, za Rajšića kaže: “Miran je, tih čovjek. Kad uđe u trgovinu, pomno bira što će kupiti, tri puta provje-rava cijenu i računa. I pedeset lipa zna biti razlog da odustane od kup-nje. Pošten je i nikome nije dužan. Pravi čudak u ovo vrijeme grabeži i prevara.“


Đuro Rodić, Crevarska Strana / Imanje pod paljbom krivolovaca

Poduži je popis razloga zbog kojih je Đuro Rodić iz Crevarske Strane na Baniji mnogo puta gorko požalio što se 2000. godine vratio iz izbjegli-štva na svoju djedovinu. Kuća mu nije obnovljena, a da ni sam ne zna zašto. Nigdje ne radi i bez ikakvih je prihoda, prije pet godina od zrna krivolovca ubijena mu je majka, a od tada, gotovo svake večeri oko kuće nebo paraju meci ispaljeni iz snajpera lovaca i krivolovaca pa Đuro, nerijetko, za sutona stiže kući pužući po uskom putu, sretan kada se dočepa zaklona.

“Pedesetak metara od kuće, na njivi, 2007. majku je pogodio metak kri-volovca koji je pucao s puta kraj kuće. Ubojica je pronađen i osuđen, trebao mi je platiti 100.000 kuna, a do sada mi je platio samo 4.000 eura. Ostalo, prema svemu sudeći, neću nikada dobiti jer je riječ o sloven-skom državljaninu koji je odmah nakon presude pobjegao u Sloveniju. Ne znam da li je i odslužio kaznu. I nakon ubojstva, pakao se nastavlja. Jedna čeka udaljena je od mog kućnog praga manje od 200 metara i lovci me praktično imaju na nišanu. Sve se odvija navečer, a nerijetko mi


meci fijuču iznad glave, pa večernje poslove obavljam skrivajući se i u vječitom strahu. Mislim da je riječ o krivolovcima koji noću, bez ikakvog nadzora i kontrole, ubijaju divljač. Nedavno, kada sam se vraćao kući, osvijetlilo me je nekakvo snažno zeleno svjetlo, za trenutak sam pomi-slio da se spušta svemirski brod. Pužući kroz blato dočepao sam se kuće, slučaj sam sutradan prijavio policiji, izašli su na uviđaj, no bez rezultata. Nekoliko dana kasnije ubijena su mi dva psa. Vjerujem da su ih krivo-lovci namjerno ubili kako ih njihov lavež ne bi odavao. Živim u vječitom strahu i bojim se da ću završiti kao majka”, pribojava se Đuro.

U zaseoku Rodići živi tridesetak mještana povratnika, svi dijele iste strahove kao i Đuro, i kažu kako ima još dosta kuća u koje bi se ljudi vratili, ali kada dožive ili samo čuju priče o noćnim pucnjevima, ni ne pomišljaju na povratak. Crevarska strana, pitomo i zabačeno banijsko selo na obroncima Petrove gore, pust je i šumovit kraj, bogat svim vr-stama divljači, ponajviše divljim svinjama, i pravi Eldorado za noćne lovokradice kojima, barem do sada, nitko ne može stati na kraj.

Općinski načelnik Gvozda, Branko Jovičić, vrlo dobro zna za problem, žalio se na sve strane, no nikakve vajde. Često prepričava događaj kada je jedan mještanin u pola bijela dana došao na groblje zapaliti svijeću na majčinu grobu, a s obližnje čeke netko je povikao: “Lov je u tijeku, bježi jer buš popil metak!”

Marijan Brnad, načelnik policijske postaje Gvozd, kaže kako policija po dojavi odmah izađe na teren, no rijetko uspiju uhvatiti i identificirati krivolovce, koji izvrsno poznaju kraj i vješto izmiču. Samo u nekoliko slučajeva uspjeli su prijaviti lovokradice i oduzeti im oružje, no krivolov se nastavlja.

Zlatko Kireta, predsjednik Lovačkog društva “Jelen” iz Topuskog, koje gospodari lovištem u Crevarskoj strani, objašnjava: “Da li tamo ima krivolova, to ne znam. Ali znam da krivolova ima svugdje. Čeke za div-ljač moraju biti udaljene od prvih kuća 300 metara. Pogledat ću što je sa čekom u zaseoku Rodići. Ako je udaljena manje od 300 metara, nije ju postavilo lovačko društvo već neki privatnik na svojoj zemlji, što nije smio. Inače, sezona lova je na divlje svinje i znam da se tamo često or-ganizirano lovi. O krivolovu ne znam ništa”, kategoričan je Kireta.

Svi mjerodavni, očito, odgovornost prebacuju na krivolovce kojima se, po njihovim tvrdnjama, ne može stati na kraj, pa zvižduci zrna iz snajpera i dalje paraju noćno nebo iznad kuće Đure Rodića, koji gotovo svake večeri nosi glavu u torbi, i ne izlazeći tada u dvorište. A da li će zalutali metak biti iz cijevi lovca ili krivolovca, nesretnom junaku naše priče je sasvim svejedno.


Draginja i Mira Vladić, Buzeta / Zajedno ljubovale i tugovale

Svi koji su u kolovozu 1995. napuštali svoja ognjišta vratili se kasnije u rodnu Baniju i Kordun ili ne; potisnuli su, ali ne i zaboravili, te dramatič-ne dane kada su glavom bez obzira i smrtno uplašeni tražili spas preko rijeke Une. Draginja Vladić iz Buzete, seoceta jugoistočno od Gline, ni nakon 20 godina svoju tešku tragediju nije uspjela ni zaboraviti ni poti-snuti. Jezivi strah koji joj se 7. kolovoza 1995. usadio u srce i dušu jednak je kao i toga dana. S njim liježe svake večeri u krevet, s njim se budi svakog jutra, s njim živi svakog trenutka ne razaznajući više što je veće

— strah ili tuga. I tako dvadeset godina. Da joj nije prve i jedine susjede Mire, usamljene starice poput nje, kaže kako je već odavno ne bi bilo.

“Dugo smo moj muž i ja odvagivali tog 7. kolovoza — pobjeći ili ne. U daljini su još odjekivale nekakve eksplozije, pojačane raznim glasi-nama ljudi koji su bježali iz okolnih sela. Donijeli smo odluku, sjeli u traktorsku prikolicu i krenuli cestom prema Dvoru. Čovjek koji je vozio traktor, sjećam se, zvao se Miro, a vozio je nas petero. Dvije žene, moj


muž, ja i još jedan čovjek. Negdje iza Klasnića, pred Brezovim poljem, zaustavio nas je stražar u uniformi. Stali smo, no tog trenutka na nas je otvorena paljba sa svih strana. Najprije je zajaukala jedna žena: ‘Ode mi ruka!‘ Drugi metak ju je dokrajčio. Osjetila sam bol u desnoj ruci i ramenu. Pogledala sam muža Miloša, držao se za okrvavljenu glavu. Pokušala sam im pomoći, no život je iz njih istjecao. Uglavnom, osim mene i vozača traktora, svi su vrlo brzo izdahnuli. Nekako sam se izvu-kla iz prikolice i podvukla pod traktor. Prišao je onaj vojnik koji nas je zaustavio, Bog mu dao zdravlja, izvukao me, i odvezli su mene i vozača u Dragotinju. Mrtvi su ostali i do dan-danas ne znam gdje su pokopa-ni. Onaj vojnik je brinuo o meni, donio neke lijekove, a sutradan sam odvezena u sisačku bolnicu. Tamo mi nije bilo spasa, prevezena sam u Zagreb. Ozljede su bile teške. Raznesen je dio plućnog krila, slomljena rebra i još neke kosti. Operirana sam i preživjela sam. Par godina o meni je brinula kćerka i njen muž, a u rodno selo vratila sam se četiri godine kasnije. Kuća je bila spaljena, čak i kokošinjac. Nekako sam se snašla, suseljani koji su se vratili dovezli su mi neku staru vodenicu u kojoj sam živjela, a kuća mi je obnovljena nekoliko godina kasnije. Sada živim ovdje potpuno sama, imam nešto poljoprivredne mirovine, oko 800 kuna, i život nekako ide”, kaže Draginja.

“Ipak, zbog svega što sam proživjela, čini mi se da život ide, a ja stojim na istom onom mjestu gdje sam bila i 7. kolovoza 1995. No što je, tu je. Imam susjedu Miru koju poznajem gotovo cijeli život, i da nije nje, davno bi me vrag odnio. Rane mi više ne treba previjati, ali Mira previja moje srce”, priča Draginja Vladić.

Vršnjakinje Draginja i Mira rodom su iz sela Dabrne. Sudbina je htjela da se njihovi životi čvrsto isprepletu, i danas, u poznim godinama, jed-na bez druge ne mogu. “Draginja i ja zajedno smo curovale u Dabrnji, odlazile na prela i sijela i na kraju se zaljubile u dva momka iz Buzete. Nekako smo se istovremeno i udale i u zaselak Vladići otišle živjeti sa svojim muževima još 1955. Od tada smo nerazdvojne. Nikada se nismo posvađale, pomagale smo i povjeravali se jedna drugoj, evo, sve do da-našnjeg dana. A nismo baš mlade, prešle smo osamdesetu. Moj muž je umro prirodnom smrću 1984. i mi na ovom brdu živimo same, jedna do druge. I ja sam bježala iz sela, dva dana prije Draginje i njenog Miloša, koji su se još nećkali. Bilo bi bolje da su pošli kad i ja. Sretno sam prošla, nitko nije pucao na nas i nakon 5-6 dana završila sam u Staroj Pazovi. Već iduće godine, u svibnju, vratila sam se na svoje brdo. Kuća je bila opljačkana i devastirana, ali stajala je. Eto, od onda živim ovdje sama, a kada sam čula da je Draginja živa, mojoj sreći nije bilo kraja. A tek kad se vratila na naše brdo, bilo je to nešto najljepše što mi se u životu do-godilo. Od onda pazim na nju, pazi ona na mene i prepinjemo nekako.


Jedino me brine, a i žao mi je, što Draginja još uvijek proživljava onaj dan pred Brezovim Poljem. Tu joj ne mogu pomoći, pa o tome obje šuti-mo. A to što je Draginja proživjela, duboko me je potreslo i utjecalo na mene”, objašnjava Mira Vladić.

Brdo na kojemu je zaselak Vladići odsječeno je od svijeta. Vozilo se mora ostaviti na razrovanoj cesti, na kraju Buzete, pa kilometar-dva pje-šice uzbrdo po vododerini. Zimi bi i šerpasi imali problema, pa su kod Draginje i Mire rijetki putnici namjernici. Kad zaspu snjegovi i stegne hladnoća, ove dvije starice niti koga vide niti čuju nekoliko mjeseci.

“E, ali kada dođe proljeće, to je druga priča”, kaže Mira i pojašnjava: “Iako se opet ne može vozilom do nas, može se pješice. Naiđu lovci koji znaju za nas. Popiju kavu i potegnu koju rakijicu da bolje ulove, a uvijek nas pitaju što trebamo, pa da nam idući put donesu. Oni su jedini svijet koji srećemo i viđamo tokom godine”, objašnjava Mira. “Ako već ne vi-đamo ljude, viđamo šumske zvijeri kojih ovdje ima napretek. Kokoši ne možemo držati jer ih odmah pokupi jastreb koji samo kruži i čeka iznad kuće. Svinje ne možemo držati jer za njih treba sijati kukuruz, a kukuruz pojedu divlje svinje koje kad ogladne ruju i po dvorištu. Lisice, jazavci i zmije ovdje su domaće životinje. Ali, neka ih. Ponekad mi se čini da su zvijeri bolje od nekih ljudi”, rezignirano objašnjava Draginja Vladić, žena čiji je život pun straha, tuge i boli, kojih se, čini se, neće moći rije-šiti do posljednjeg dana.


Mirko Anđelić, Klasnić / Banijski mornar

Iako živi više od 300 kilometara daleko od mora, a na moru je bio samo jednom, i to prije 60 godina, za Mirka Anđelića iz sela Klasnića s pra-vom se može reći da je banijski mornar. Ovog vremešnog ljubitelja Jadrana svaku večer uspavljuju morski valovi, a u cik zore pred očima su mu pejzaži uvala i otoka, bura i tramontana. I tako već 60 godina.

“Kada je trebalo služiti vojsku, davne 1952., javio sam se u mornaricu. Tri godine bio sam kormilar na ratnim čamcima i brodovima. Svakom čovjeku u životu se bar jednom dogodi nešto lijepo. Meni je to bio tro-godišnji boravak na Jadranu. Takve ljepote u mom životu ne sjećam se ni prije ni kasnije. Moj odabir služenja vojnog roka, kasnije sam saznao, i nije baš bio slučajan, mada to u to vrijeme nisam znao. Naime, kada sam se vratio u Klasnić, baka mi je ispričala kako su Anđelići u davna vremena živjeli pokraj Trogira. Otac mog čukundjeda, Stevo, krenuo je sa sinom pješice na sjever ne bi li nešto zaradili jer se na golom ka-menu od ribarenja nije dalo živjeti. Put je trajao dugo i nakon brojnih


peripetija završili su na Baniji u selu Klasniću, gdje su odlučili ostati neko vrijeme i raditi kao drvosječe. E, onda ti se moj čukundjed Adam, tada osamnaestogodišnjak, zaljubio u jednu seosku djevojku, i drž-ne daj, eto i svatova. I tako su ti, moj sinko, Anđelići završili u Klasniću. U stotinjak i više godina živjeli su čak u četiri kuće, eno ostaci temelja još se vide, a danas sam ostao samo ja. Kako se nisam ženio, nemam potomaka, pa kad odem, otići će i Anđelići. Kako došli, tako i otišli”, priča Mirko.

Vjerojatno je u nekom djeliću Mirkova srca ostao zabilježen šum valova i žuljevite ruke njegovih predaka ribara, a da toga nije ni bio svjestan, što ga je, poput neke nevidljive sile 1952. odvelo na Jadransko more. Kako ga tamo nije odvela nekakva naredba već srce, mnogo brže od ostalih mornara upijao je znanje i vještine upravljanja brodom, raspiti-vao se o vjetrovima i orijentaciji, pa i o onome što nije bilo u planovima obuke, razgovarao sa stanovništvom i sve to pomno bilježio u svojoj glavi. U tri godine stekao je pomorska iskustva kojima se danas teško može pohvaliti i neki barba iz Trogira, a što je još važnije, ništa od toga nije zaboravio. Na tom području nema mu nadaleko premca.

“Obišao sam brodovima i patrolnim čamcima cijeli Jadran, uzduž i po-prijeko. Znam sve njegove tajne, skrivene uvale i žala, vjetrove, dubine, sprudove i svjetionike. Meni ni danas ne treba karta da odredim dubinu mora. Odvedi me na pučinu, bilo gdje na Jadranskom moru, i reći ću ti kolika je dubina i kakvo je dno. Znaš li ti, moj sinko, gdje je Jadransko more najdublje? E, to ti je malo niže od Dubrovnika, prema Boki. I sada bih s lakoćom pronašao to mjesto. Ni manje ni više već 1255 metara do dna. Noću mi ne treba kompas, znam sve po zvijezdama, a kad u mraku daleko na pučini ugledam svjetla broda, sve znam o njemu: koliko je velik, kojom brzinom ide i kuda plovi. Svjetionici su posebna priča, za mene su uvijek bili nekako tajanstveni i izazivali su strahopoštovanje. Nema svjetionika koji ne poznajem”, rasipa širom svoje raskošno po-morsko znanje mornar Mirko Anđelić.

Kada se nakon odsluženja vojnog roka vratio u rodni Klasnić, Mirko je često bio u prilici primijeniti znanje i vještine u svakodnevnom životu. U početku su njegovi suseljani na to gledali s podsmjehom, no vrlo brzo se ispostavilo da je Mirko ipak meštar svog zanata i ljubavi prema nje-mu. Dovoljan je jedan pogled u nebo pa da se odrede vremenske prilike ostatka dana, što je i te kako važno kod nekih poljoprivrednih radova. Vjetrove zna u dušu, zna i što donose i što odnose. Njegovo znanje ve-zivanja čvorova bilo je izuzetno korisno pa još ima ljudi u selu koji tovar drva, sijeno i stoku vežu onako kako ih je naučio Mirko.


Oluja je Mirka Anđelića otjerala u Srbiju. Vratio se nakon nekoliko godi-na. “Srce mi se paralo kada sam ugledao zgarište svoje kuće. Sve je bilo uništeno, zaraslo i zapušteno. Nije samo moja kuća stradala. Bilo je tu još nekoliko kuća koje su izgorjele. Sve ostale bile su do temelja opljač-kane. Razbojnici su odnijeli sve što imalo vrijedi, ostali su goli zidovi. Najviše mi je žao velike nove moderne škole, izgrađene pred rat. Goli zidovi bez prozora, počupani radijatori, ukradene klupe i sav na-mještaj, a po hodnicima razbacane knjige i razredni dnevnici. U prvi mah sam se pitao kuda sam se ja to i zašto vratio. No, ipak sam znao da se vratiti moram. Pa makar bilo i zgarište, moje je. I zemlja oko nje-ga… koja me je othranila. Ima još nešto. Jadransko more mi je nekako bliže. Odmah po povratku prijavio sam se vlastima i policiji u Glini. Prvo su me provjerili, da nisam slučajno u ratu pravio neka zlodjela. Kako je sve bilo u redu, što su potvrdili i svjedoci, kako Srbi tako i Hrvati, da sam cijeli život običan poljoprivrednik koji se nije bavio politikom i ratovanjem, dobio sam papire, a za tri godine sagrađena mi je potpuno nova kuća. U međuvremenu sam saznao u Glini, ali ne smijem spome-nuti od koga, da je moja kuća izgorila greškom. Što to znači, ne znam, no važno je da mi je izgrađena nova sa 35 kvadrata u kojoj sada živim i prepinjem sa 800 kuna mirovine mjesečno. Uglavnom sam zadovoljan sa životom, srce me nešto pecka, no valjda je vrijeme za to, a najvredni-je što imam to su moje tri godine na Jadranskom moru, koje vjerojatno više nikada neću vidjeti. Ali, tko zna...”, potajno se nada banijski mornar.


Milan Ivković, Golinja / Svojim rukama želim steći osnovne uvjete za život

Gotovo 20 godina Milan Ivković iz Golinje kraj Vrginmosta živio je u kolektivnom prihvatnom centru kraj Loznice u Srbiji i dijelio tešku i tuž-nu sudbinu sa stotinama ostalih izbjeglica, liježući i budeći se svakoga dana sa slikama rodne Banije u glavi. Kada su poplave u tom dijelu Srbije prelile prihvatni centar, prelile su i gorku čašu samotnjaka Milana Ivkovića. Bez razmišljanja krenuo je put sela Golinja, znajući da povra-tak neće biti jednostavan i lagan, ponajviše strepeći što će, nakon toliko godina, zateći u selu i da li je skromna roditeljska drvena kućica preži-vjela rat i poratne pljačkaše.

“Moje putešestvije trajale su danima. Sa strahom sam, napokon, prošao kroz Bović prema Golinji, jedva sam prepoznao kraj, kad sam ugledao roditeljsku kuću. Krov se urušio, kupine i drugo raslinje doslovno su je progutale. U teškim prognaničkim danima ne sjećam se da sam zapla-kao, devetnaest godina nisam suzu pustio, ali ovdje je suza kapnula. Osjetio sam bespomoćnost jer ovdje ne mogu živjeti, pa jednostavno nisam znao što i kuda dalje”, prisjeća se Milan prvoga dana svog po-vratka u Golinju.


Njegov povratak u Bović i Golinju nije ostao neprimijećen. Okupili su se oko njega mještani koji su se ranije vratili, naprosto ne vjerujući da pred njima stoji Milan Ivković, čovjek o kojemu dugo ništa nisu čuli. Odmah se našlo rakije i kobasice i tek je tada Milan shvatio da je među svojima. I drugi put je kapnula suza. “Kada sam ugledao Milana kako stoji na cesti i bespomoćno gleda u polusrušeni krov svoje kućice, znao sam da moram nešto poduzeti”, kaže Stevan Gledić iz susjednog Bovića i pojašnjava: “Rekao sam mu da ne očajava, jutro je pametnije od večeri, i do jutra sam smislio plan. Prvo sam otišao u Pješćenicu kod Dragana Macuta koji ima svoju pilanu. Kada sam mu sve ispričao, odmah je re-kao da će donirati 200 metara letvi za krovište. Nakon toga obišao sam nekolicinu prijatelja u Boviću i Golinji i svi su prihvatili da pomognu u pokrivanju krova Milanove kuće. Najprije smo krčili šikaru, očistili unu-trašnjost kuće i, napokon, obnovili krov”, kaže Stevan Gledić.

Pero Bekić zvani Pelja iz susjedne Čremušnice, poznati univerzalni maj-stor u kraju, ni trenutka nije dvojio kada je trebalo pomoći na obnovi Milanove kuće. “Najveći problem bila je sanacija krova koji samo što se nije srušio. Evo, baš danas postavljamo posljednje crepove”, kaže maj-stor Pelja.

Višednevnoj radnoj akciji na obnovi Milanove kuće odazvalo se 12 mje-štana Golinje i susjednih sela. Ova banijska “družba Pere Kvržice” baš poput Lovrakovih junaka zdušno je radila i gradila za svoga sumješta-na, ne dozvoljavajući mu da se “puno petlja u stvari”, maksimalno ga štedeći.

Pavao Borota iz Bovića, jedan od članova “Družbe”, zna da treba još mnogo toga uraditi da bi njihov Milan mogao prezimiti u svojoj kućici.

“Kuća će biti pokrivena, oko nje je sve iskrčeno, ali unutra nema ništa, ni kreveta ni stola ni peći. Kako će se to nabaviti, ne znam, jer ni mi ovdje nemamo baš sredstava i prilično teško živimo. Čak mislim da Milan neće još ovu zimu moći provesti u svojoj kući. No nekako ćemo to riješiti. Za jedno napaćeno čeljade uvijek će se naći mjesta”, kaže Pavao Borota.

Milorad Gledić iz Bovića, nadaleko poznat stručnjak za kotlić i čoba-nac, i te kako tražen kod proslava, vjenčanja i sahrana, nije propustio svoje kulinarsko umijeće primijeniti u toku akcije obnove kuće Milana Ivkovića. ” Brinem se za prehranu cijele ekipe, uglavnom su sa mnom zadovoljni. Ako netko nije, neka izvoli ići u hotel. Sve što radimo, radimo od srca i želimo olakšati život našem Milanu. Osim što kuham, još sam nešto obećao: o svom trošku priključit ću Milanovu kuću na vodovod, tako da ima vode u kući”, govori Gledić.


Čim je došao u rodni kraj, Milan je zakucao na vrata nadležnih instituci-ja tražeći pomoć. Što se tiče obnove, kaže da je odbijen jer su prošli ro-kovi za prijavu. Što se pak tiče socijalne pomoći, kućica i zemlja oko nje nije imovinski-pravno sređena pa kažu — ništa od bilo kakve naknade za život. Vrhunac činovničke bešćutnosti svakako je lokalni Crveni križ koji mu je donirao 4 kvadratna metra najlona da može zatvoriti mjesto gdje su nekad bila ulazna vrata. U skladištima ove proslavljene humani-tarne organizacije zasigurno leži pokoji štednjak, ormar, stol, tone robe i tko zna čega sve još, ali do drvenjare Milana Ivkovića nešto od svega toga teško će, prema svemu sudeći, naći put.

Kada je Milan prije nekoliko mjeseci obilazio institucije, odgovore nije našao. Danas odgovore ne mogu pronaći ni novinari jer su uglavnom

”...šefovi na putu ili na terenu”, a kad pred zimu zapuše sjeverac, svi će se vratiti svojim kućama osim Milana Ivkovića.

“Vodu sam nekako riješio, rekli su da samo trebam platiti radove, a pri-ključak će biti besplatan. U Elektri je nastao problem. Kažu da nema načina da mi besplatno priključe struju jer nisam na vrijeme podnio za-htjev i da mi sada ne vrijedi nikakvo pisanje zahtjeva jer sam jednostav-no — zakasnio! Kada mi je to rekao službenik Elektre u Topuskom, čitav svijet mi se srušio. Useliti neću jer nemam 7,5 tisuća kuna, samo za pri-ključak. Radovi se plaćaju posebno, za to bih se možda nekako i snašao, no priključak je za mene potpuno nedostižan. Ne mogu zaboraviti vrije-me kada sam ovdje odrastao i živio. Imali smo struju i vodu, uplaćivali samodoprinos, plaćali smo sve račune redovno, pa i taj priključak već smo jednom platili. Rat je sve promijenio. Što ću, gdje ću i kako ću, ne znam. A bio sam tako blizu. Sada mi dođe da se objesim, čini mi se da bi to bio jedini izlaz. Ne mogu i ne želim više živjeti od pomoći drugih. Želim sam, svojim rukama steći osnovne uvjete za život. Želio bih da jednom ja pomognem nekome u nevolji, a ne da stalno meni netko po-maže. A što ako se razbolim, pa ja nemam ni zdravstvene knjižice niti sam osiguran. Više ne znam kome da se obratim, gdje da idem, na koja vrata da zakucam”, s gorčinom i tugom govori Milan.

Direktor Elektre u Topuskom, Mladen Štajduhar, svojski se potrudio da nam objasni o čemu se zapravo radi, no to objašnjenje, vođeno hladnim paragrafima, aktima, odlukama i uputama, tisuće kilometara daleko je od čovjeka i njegove nesretne sudbine te od njegove želje da osta-tak života provede u rodnoj kući, na svojoj zemlji. “Nažalost, Milanu Ivkoviću ne možemo pomoći. Tko do 2009. godine nije tražio da mu se priključi struja, to pravo je izgubio i troškove mora snositi sam. Znam da je to nezgodno, možda i nije humano, ali riječ je o odluci HEP-a koju smo na terenu dužni provoditi. Jednostavno, mi ne možemo pomoći. Neka se obrati Općini, Uredu za prognanike i izbjeglice ili nekim drugim


institucijama koje bi to možda mogle platiti umjesto njega”, savjetuje prvi čovjek topuske Elektre.

Milan Ivković očito nije jedini povratnik koji je po mjerilima činovnika “zakasnio”. Na to upućuje i činjenica da u Elektri Sisak postoji, kako nam je rekao Štajduhar, tipski odgovor koji se šalje na adrese zakasnjelih po-vratnika, u kojemu doslovno stoji: “Obnovljenim objektima koji su prije rata imali priključak, a korisnik je podnio zahtjev za priključenje prije 1. travnja 2009., priznaje se pravo na priključnu snagu, a plaćaju samo stvarne troškove priključenja.“

Nije teško primijetiti da je odabrani rok za podnošenje zahtjeva 1. april, dan kada se na sve strane laže i maže, slobodno i bez ikakvih posljedi-ca. Kada se čitava stvar sagleda s humanog stanovišta, jedino uporište ovakva odluka Hrvatske elektroprivrede ima u 1. aprilu, sve ostalo je besmisleno, nehumano i ponižavajuće za ljude koji lutaju od nemila do nedraga, ne tražeći, već proseći struju, vodu, socijalnu pomoć. A u hlad-nim uredima, kod još hladnijih uhljebljenih činovnika, uglavnom niskog i najnižeg ranga, prosjaci nisu dobrodošli.


Ljubica Pajić, Perna / Pod Petrovom gorom ostao mi je čitav život

Koliko su područja od posebne državne skrbi u nas zaista poseb-na svjedoče brojni primjeri. Jedan takav, posebniji, pronašli smo na Kordunu, pod samom Petrovom gorom, gdje je nakon 15 godina žeđi i suše povratnici Ljubici Pajić napokon priključena voda. A da nema struje i da je nikada nije ni imala, nadležni su saznali tek kada su radni-ci Komunalnog iz Topuskog u trošnu kućicu uvodili vodu. Da je čitava stvar zaista i te kako posebna, govori i činjenica da tik uz kuću u kojoj živi 60-godišnja Ljubica prolaze vodovodne cijevi i električna mreža, ali tih nekoliko metara do slavine i žarulje nikada nije premošteno, premda čitav posao ne bi trebao trajati više od sat vremena.

Rođena u susjednom selu Pecka, Ljubica Pajić od najranijeg djetinjstva boluje od Downova sindroma, čudesnog genetskog poremećaja u koje-mu se čitav život ostaje djetetom, jednako željnom i davanja i primanja ljubavi i pažnje. Svakog putnika namjernika Ljubica prima s puno pa-žnje i ljubavi nudeći zagrljaj i osmjeh, što prilično zbunjuje sve koji joj


zakucaju na vrata pa se mnogima učini kako stoje pred osobom koju je dotaknuo svetac.

“S uplašenim roditeljima sam 1995. iz rodne kuće u Peckoj pobjegla u Srbiju. U međuvremenu roditelji umiru, ostajem sama i odlučim se nakon par godina vratiti u svoju kuću na Kordun jer je tamo ostao čitav moj život i djetinjstvo. Kada sam stigla u selo, srce mi se steglo jer je kuća u kojoj sam rođena potpuno izgorjela. Sama, bez novaca i igdje ikoga, lutala sam dugo zaselcima tražeći bilo koga poznatog. Odlazim u Topusko i tamo su me zbrinuli. Naime, uselili su me u jednu drvenu kuću koja je u susjednom selu Perni ostala cijela, a vlasnik se još nije javio. Od onda tu živim i borim se kako znam i umijem. Svakog mje-seca primim socijalnu pomoć od 400 kuna, pa ne mogu reći da sam siromašna. Taj novac rasporedim na 30 dana, a kako nemam nikakvih režija, zadovoljna sam. U dobroj mjeri me spašava i vrt koji obrađu-jem, pa nema gladi. Od tih 400 kuna čak uštedim za duge zimske dane kad u vrtu nema hrane, pa opet nekako dobro prođem. U početku mi je mnogo pomogao Crveni križ u Topuskom, znala sam dobiti pakete hrane, odjeću i pokrivače, a uvijek mi osiguraju i drva za zimu”, priča uz osmjeh Ljubica Pajić, ne osuđujući nikoga i ništa za svoj život, koji sma-tra bogatim i sretnim.

Ni sama ne zna kako je došlo do toga da nedavno navrate komunalci i priključe ju na vodovodnu mrežu. “E, sad je to pravi raj. Ne mogu vje-rovati da u kuhinji mogu otvoriti slavinu i da teče voda. Za jednu kantu morala sam pješačiti do udaljenog bunara, vući tu vodu u kuću, dio ostaviti za piće, a u drugom dijelu prati rublje i posuđe. Nisam mislila da ću to doživjeti”, sretna je Ljubica.

S vodoinstalaterima je došao i Nikola Abramović, donedavno općinski načelnik, sada predstojnik Podružnice Topusko Centra za socijalnu skrb.

“Vrlo dobro poznajem Ljubicu i više puta sam je posjetio. Uvijek me na neki način rastuži njena dobrota i jednostavnost i mislim da se rijetko može naći takva osoba, koja kao da nije s ovog svijeta. Zaprepastio sam se kada sam tek sada saznao da Ljubica nema struje. Prije nekoliko godina Općina je pomogla da se razvedu kablovi u njenoj kući, postav-ljen je propisani ormarić s brojilom i ostalo je samo par minuta posla za električare. Odmah ću ispitati stvar i u Ljubičinoj kućici zasvijetlit će žarulja”, obećao je Nikola Abramović. A tako je i bilo, čim je zahtjev stigao do topuske Elektre.

Tu i tamo Ljubica ode do rodne Pecke, obiđe zaraslo zgarište rodne kuće, vrati se u tuđu, i nastavi živjeti. Puna optimizma, ni u čemu ne vidi problem, raduje se svemu i svakome. Očito na području od posebne državne skrbi mogu opstati samo posebni ljudi.


Božo Drpa, Vrginmost / Moj brat “umro” je od hica u potiljak

Povratnik Božo Drpa iz Vrginmosta pomirio se s činjenicom da nema ri-ješeno stambeno pitanje i potuca se od nemila do nedraga već petnaest godina po okolnim selima. Pomirio se i sa skromnom socijalnom nakna-dom, ali nikako se ne može pomiriti s činjenicom da još nije pronađen i kažnjen ubojica, ili barem nalogodavac ubojstva, njegova osamnaesto-godišnjeg brata Dragana.

“Moj brat Dragan mobiliziran je u Vrginmostu od strane vojske Krajine pred sam kraj rata, 1995. Imao je jedva 18 godina i upućen je na front u nepoznatom pravcu. Mene nisu odveli jer imam oštećenu kralježnicu, operiran sam, ugrađena mi je metalna šipka i ta činjenica spasila me, vjerojatno, od smrti. Vrlo brzo došla je Oluja, majka i ja smo pobjegli u Srbiju, a o bratovoj sudbini ništa nismo znali. Tako su prolazili dani i godine. Majka je ostala u Srbiji, ja sam se 2001. vratio u Vrginmost gdje sam proveo djetinjstvo i najljepše dane svog života. Jednostavno, srce me je vuklo natrag. Nije bilo dana da nisam razmišljao o bratu, raspiti-vao sam se na sve strane, kod znanih i neznanih, no odgovora nije bilo. Policiji u Zagrebu sam dao sve potrebne podatke o bratu, meni i majci izvađeni su krv i uzorci DNA, ako se slučajno nešto pronađe. Teško je


opisati strah i crne slutnje koje sam proživljavao sve to vrijeme, negdje u podsvijesti osjećao sam da ga više nema, ali, kao i uvijek, nada umire zadnja. I tako gotovo 20 godina”, priča Božo Drpa.

U studenom 2014. godine obaviješten je da je na području Slunja otkri-vena masovna grobnica. Pozvan je da identificira bratovo tijelo nakon ekshumacije. Kada je nedvojbeno utvrđeno da je riječ o Draganu Drpi, Božo je od patologa dobio potvrdu o uzroku smrti: Dragan je ubijen metkom u potiljak, i to je jedina rana na tijelu. Zaprepastio se kada je nešto kasnije primio rješenje u kojemu stoji kako mu je brat Dragan

“umro” 4. kolovoza 1995.

Od tada Božo Drpa pokušava više saznati o zločinu koji je počinjen nad njegovim bratom. Kako i kada se sve odigralo, pod kojim okolnostima, tko je izvršitelj zločina, a tko odgovoran za egzekuciju, jesu krivci pronađeni i da li se protiv njih vodi ili se vodio bilo kakav postupak. U svom istraživanju, na koja god vrata je zakucao, ništa nije uspio sa-znati. Jedino što je uspio pronaći je tekst objavljen na web-stranici doku-mentaciono-informativnog centra Veritas gdje jasno piše da je masovna grobnica kraj Slunja, u blizini vojnog poligona, otkrivena zahvaljujući svjedočenju hrvatskog vojnika Petra Ivića. Ivić je potvrdio da su svi iz te grobnice zarobljeni u Siveriću i likvidirani po naredbi tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka RH. Nakon tog saznanja Božo je prestao s istraživanjem i ispitivanjem o okolnostima pod kojima je stradao njegov brat, plašeći se da bi, kako kaže, mogao “povući mačka za rep”.

Policijske uprave sisačko-moslavačka i karlovačka uputile su nas na Državno odvjetništvo u Rijeci, a od službenice za odnose s javnošću, Aleksandre Babić, stigao je odgovor na traženi upit:

“Državno odvjetništvo u Rijeci raspolaže s podacima za osobu pod imenom Drago Drpa, a u vezi čije smrti se provode izvidi tijekom kojeg postupanja su, sukladno odredbi člana 206 Zakona o kaznenom po-stupku, svi podaci tajni. Odredbom člana 15 Zakona o pravu na pristup informacijama određeno je kako će tijelo javne vlasti ograničiti pristup informacijama koje se tiču svih postupaka koje vode nadležna tijela u predistražnim i istražnim radnjama za vrijeme trajanja tih postupaka.”

Iako je informacija iz riječkog DORH-a iz razumljivih razloga prilično štura, za Božu Drpu ona je više nego jasna, ohrabrujuća i obećavajuća.

“Sad napokon znam da ubojstvo mog brata nije zaboravljeno i da slučaj ne čami na dnu neke činovničke ladice. Uopće me ne brine koliko vre-mena će istraga trajati, važno je da se na tome radi, da se utvrdi da moj osamnaestogodišnji brat Dragan nije umro, da je mučki ubijen u potiljak i da eventualni zločinac ili zločinci budu privedeni pravdi”, kaže Božo.


Ibrahim Džebić, Vrginmost / Ibro, pasi travu

Da bi se za neko mjesto moglo reći da je multinacionalno, potrebno je da u njemu žive pripadnici najmanje triju nacionalnosti pa je Vrginmost, bez sumnje, multinacionalna sredina jer pored Hrvata i Srba u ovom gradiću, već 45 godina, živi Ibrahim Džebić, jedini musliman u mjestu.

Rođen u Velikoj Kladuši, Ibrahim, ili kako ga ovdje svi zovu Ibro, izu-čeni zidar, rano je otišao u svijet trbuhom za kruhom. Neko vrijeme radio je povremeno različite poslove u Sloveniji, a kad je saznao da u Vrginmostu, blizu njegove rodne Kladuše, trebaju radnike u Drvno-industrijskom poduzeću, nije se dvoumio, i u proljeće 1970. Zaposlio se u DIP-u, iznajmio stan u centru i postao građanin Vrginmosta. Nakon nekoliko godina dao je otkaz i zaposlio se kod privatnog gra-đevinskog poduzetnika, koji je zapao u probleme i umjesto novcem Ibrahimu platio poslove koje je obavio za njega prepisavši na nj par-celu od 3000 četvornih metara s gradilištem. Ibro je odmah ocijenio da će, uz nestabilne poslove koje je jedva pronalazio, zidanje kuće biti dugo i mukotrpno pa se odlučio na, do tada u ovom kraju, nezapam-ćen potez. Naime, u Boviću je 1975. kupio drvenu kuću i preselio je na svoju zemlju u Vrginmost.


“Čim sam montirao tu drvenjaru, i poslovi su mi se nekako otvorili i po-stao sam kao zidar vrlo tražen. Posla je bilo toliko da sam morao odbija-ti, a bome, bilo je i novaca. Gotovo da nema mjesta na Baniji i Kordunu u kojemu neku od kuća nisam zidao ja. Nažalost, u svemu sam uživao sam jer me je supruga još ranih 70-ih napustila i sa sobom odvela na-šeg sina. Sve je to dobro išlo dok nije došla 1990. Na sve strane se šuš-kalo o ratu, a ja sam se prilično uplašio. Živim u Hrvatskoj, oko mene nastaje nova država, Republika Srpska Krajina, Hrvati što pobjegli, što protjerani, a ja jedini musliman usred te cijele gužve i zbrke. Još bih ja možda i pobjegao u Kladušu, ali i odatle stižu loše vijesti o ratu musli-mana protiv Srba, ali i muslimana protiv muslimana. Kako nisam znao koji sam ja to musliman i kome zapravo pripadam, nisam otišao tamo, već ostadoh ovdje, pa što bude, iako sam predosjećao da će u svakom slučaju biti belaja”, prisjeća se Ibrahim Džebić

Jasno je da je Ibro u Vrginmostu bio vrlo primijećen od strane ondaš-njih krajinskih vlasti, jasno su mu dali do znanja da mora na neki način dokazati svoju lojalnost. Na sreću, nisu ga poslali na front, već je čamio na straži čuvajući neke objekte i za to je dobivao naknadu od koje je mogao kako-tako preživjeti. U jednom trenutku došla je zapovijed da ide u Bosnu na ratište. Ibro je to odbio po cijenu da ga ubiju. Rekao im je da se on neće boriti u Bosni jer tamo ima sina i prijatelje. Nakon toga ostavili su ga na miru. Vojevao je tako, bez ispaljenoga metka, sve do 1995. kada je započela Oluja. Ponovo Ibro nije znao što da radi, da li da bježi ili da ostane. Računao je, ako ostane, pitat će ga Hrvati što je radio za vrijeme rata pa bi moglo biti problema. Ako pak pobjegne, ostavit će kuću koju će možda zauvijek izgubiti. Ipak, odlučio se za bježaniju i ne-kako se dokopao Dvora. Kad je već mislio da je izbjegao opasnost jer je trebalo još samo prijeći Unu, zarobila ga je hrvatska vojska. Njega i još nekolicinu zarobljenika držali su nekoliko dana u nekakvom podrumu, redovito su ih hranili i nisu ih zlostavljali. Prebačen je u Sisak u nekakvo prihvatilište. U Zagrebu je imao sestru kojoj se javio, ona je došla po njega. Nakon ispitivanja i provjera pušten je na slobodu. Vratio se u Vrginmost, ali u svoju kuću nije mogao.

“Tadašnji povjerenik za Vrginmost, Mirko Putrić, kasnije općinski na-čelnik, nije mi dozvolio da uđem u svoju kuću. Pitao sam ga zašto se ne mogu vratiti pod svoj krov, a on je, ne trepnuvši, odgovorio: ‘Idi ti malo prošeći, malo kod Alije, malo kod Miloševića.‘ Kad sam ga upitao kako ću preživjeti, što ću jesti, doslovno je rekao: ‘Imaš lista i trave, pa pasi!‘ Našao sam neki konak u Slavskom polju i tu ostao godinu i pol. Kad mi je dozlogrdilo, bez pitanja sam došao u Vrginmost i provalio u vlastitu kuću. Brzo se saznalo da sam stigao i istoga dana došlo je de-setak bosanskih Hrvata koji su ovdje u međuvremenu doselili da sruše moju kuću i da me otjeraju. Došlo je do svađe, stigla je i policija koja me


odmah napala zašto tjeram Hrvate. Pokazao sam vlasnički list i doku-mente, objasnio da tu živim već više od 20 godina. Napetost je popusti-la, ostadoh ja u svojoj kući, a uskoro sam i dobio potrebne dokumente i napokon postao punopravni građanin Hrvatske i Vrginmosta”, kaže Ibro.

Kuća je bila u jadnom stanju, opljačkana do temelja, devastirana i za-puštena. U kući preko puta Ibrahim je pronašao većinu svojih stvari i to prijavio policiji. Policija je razgovarala s useljenikom iz Bosne koji je opljačkao stvari, a Ibrahimu su rekli da će izdati nalog za povrat stvari i da se strpi. Poslije toga, nikom ništa. Kasnije je pljačkaš preselio u Petrinju gdje živi i danas, a s njim su otišle i Ibrine stvari. Zatražio je Ibrahim obnovu. Nakon desetak godina uspio je dobiti nešto materi-jala, ali nikako dovoljno. Započeo je graditi novu, zidanu kuću, ali sve to sporo ide zbog besparice. Naime, cijelo to vrijeme, od povratka pa do prije tri godine, Ibro nije imao nikakvih prihoda. Snalazio se kako je znao i umio odrađujući sitne zidarske poslove na području Vrginmosta i okolice. Napokon je uspio isposlovati mirovinu od 950 kuna mjesečno za minuli rad u Sloveniji i DIP-u.

“Sada tek vidim kako je ovdje u Vrginmostu bilo lijepo živjeti prije rata. Nitko nikoga nije pitao za nacionalnost, ljudi su jedni drugima pomagali i poštovali su jedni druge. Iako sam musliman, prihvatio sam običaje i način života Banijaca i Kordunaša. Svake godine omakne mi se da zako-ljem svinjče. Bog će oprostiti, jer druga zla nisam činio”, kaže Ibro.


Images of Return: Banija and Kordun

SNV Bulletin #8

/ SNV Bulletin #8

Impressum

Bulletin #8: Images of Return: Banija and Kordun

Publishers / Serb National Council & Council od Serb National Minority of City of Zagreb

editor / Tamara Opačić

Author / Vladimir Jurišić

Proofreader / Mira Bićanić

translation / Metka Jelenc

graphic design / Parabureau

print / IT Graf

copies / 600

ISSN / 1849-7314

ISBN / 978-953-7442-31-6

CIP record is available in the computer catalog of the National and University library in Zagreb under the number 000936920.

support / Serbian Government City of Zagreb

Zagreb, june 2016.

Cover photo:Boris Ščitar / PIXSELL

/ 1/ Images of Return: Banija and Kordun

Introduction

A man can be deprived of his house and land, he can lose money and health and homeland, but something will always remain to provide strength and will for a new start. But take away a man’s dignity and there will appear an emptiness that nothing can assuage, and it will fill him with disappointment and anxiety. Thus he will lose the last foot-hold from which he has drawn the strength needed to overcome all the trials and tribulations, to stay and survive.

In this issue of the Bulletin we are publishing stories from a journalist’s notepad about returnees to Banija and Kordun regions, about individuals and families who, fearing for their lives, had to leave their homes at the start of 1995 and set out into the unknown, far from their birthplace, far from the graves of their fathers. Wherever they arrived and settled down, however well they may have been received, the love for their homeland


will never have disappeared from their hearts. As the years passed, pic-tures of scattered villages in Banija and Kordun remained in their thoughts. Pictures of their childhood, the fertile fields, meadows and pastures, prancing horses, singing and laughter, the traditional spinning and husking circles, flirting and socializing, good neighbours. For many of them the memories only became more vivid instead of fading and one after another, they made up their mind to go back, hoping that the return would restore peace in their hearts and take their lives back down the old paths.

The state has reconstructed many burnt houses, many returnees have managed to restore their social and other income and get back what had always been theirs. However, slowly and systematically, they were stripped of what was most important: safety, self-confidence and even dignity. This did not happen overnight. It slowly crept into their hearts in the form of many small things, apparently isolated and insignificant and seemingly disconnected from each other.

The promised reconstruction of houses has slowed and has yet to take place for many returnees. Some 300 Serb households are still wait-ing to be connected to the electric grid, the roads leading to returnee villages are not regularly levelled, bus connections are either severely reduced or cancelled altogether while detached clerks in the local ad-ministration handle any possible requests with deliberate slowness, dragging their feet and refusing to be helpful. Hordes of con artists of all possible kinds prowl through remote villages and hamlets. Some falsely identify themselves and take money from timid elderly women; others come at night to loot. Few end up behind bars.

In many cases the state apparatus has failed completely. In Klasnić, Banija, the few remaining villagers still remember Dragan Milokara, an elderly man and the only one who stayed in the village during Operation Storm. He lived in a small decrepit house just below the church of Holy Spirit. He lived there alone and forgotten, without income, without an identity card, without the citizenship papers or any other document. He lived in utter poverty on the brink of hunger. All he had was his name and even that he could not prove because he had no documents. As the returnees started trickling back, they began to look after him and in 2003 the story about him made it to newspapers. After that, representatives of certain state services arrived there, forced him into a car and drove him to a hospital in Popovača. Witnesses say he had cried and tried to resist. He fled from the hospital several times and each time they caught him and brought him back. A year or two later news came to Klasnić that Dragan had died and they said it was from sadness. The village organized for his remains to be transported to Klasnić and buried. Every villager in Klasnić will confirm the story of Dragan Milokara, an unfortunate loner who was literally kidnapped from his own threshold.


Ljuban and Vlado Mrđenović, Balinac / If We Have to Fail, We Want to Fail in our own Home

The Areas of Special State Care in Croatia are so special that only peo-ple deprived of all rights, without resources and income, without health insurance or any hope for a better tomorrow live there, far from the public eye and far from civilization. Their stubborn survival, defying the unthinkable conditions and poverty, is driven by the love for the homes in which they were born and for the land that their great-great-grandfa-thers had worked long time ago.

Barely 80 kilometres south of Zagreb, in Banija, an Area of Special State Care, brothers Ljuban and Vlado Mrđenovic live at the far end of an almost abandoned village named Balinac, inaccessible through most of the year. They are returnees who sit down every evening to devise plans about how to survive the next day and defend what few sheep, chickens and crops they have against wild dogs, wolves, foxes, hawks and wild boar.


“During Operation Storm, I and my two brothers fled towards Serbia and only our father’s mother Milka and his sister, our aunt Dragica, stayed in the house. I ended up in Sviljanac, Ljuban in Đakovica in Kosovo, and our third brother in Ruma. Ten years later, with the help from UNPROFOR, Ljuban and I returned from our exile while our third brother remained in Serbia”, Vlado Mrđenović recounts and adds: “A month after we left Croatia, our aunt Dragica died. The old grandmother was scared and she could not reach Glina on her own, so she buried aunt Dragica in a meadow by the house fence, where she still rests. A couple of years later our grandmother Milka also passed away so Ljuban and I returned to an old and run-down house in Balinac. We have been struggling to survive ever since, but it’s hard”, Vlado complains.

His taciturn brother Ljuban, who had had polio as a child, remembers vividly those dramatic days when they were leaving their homestead.

“I’ve always loved horses and before the Storm I had twenty beautiful horses. I said ‘If we have to run, my horses will go with me. I am not leaving without them.’ That is how it was. After a lot of trouble I end-ed up with them in Đakovica in Kosovo. It was not so bad over there, I might have stayed if a bomb, dropped while the Americans were bombing Kosovo, had not hit the stable and killed all the horses while I barely managed to escape. From that moment on, I started contem-plating return to Balinac. I got in touch with Vlado and the two of us eventually returned”, recollects Ljuban.

The brothers never suspected that back in their home, in the village where they were born in their native Croatia, they would have to wage a war more difficult than the previous one, a war for surviving without a single kuna of income, with no welfare insurance or any hope that something might change.

“When we returned, we saw that we would not make it without some income, however small. I went to the Welfare Center in Glina and ex-plained the situation, but was told that we could get financial aid only if we handed over the house and the land to the state. Since we have another brother in Serbia, and he has two daughters, we did not want to split the paternal estate because we keep thinking that our niec-es, Sanja and Danijela, who have families of their own, may someday come back to the land of their ancestor, which is something we would really like to see. Thus we were left without any financial aid and all the help we received were two rusty metal beds. We do not have health insurance and that worries us the most. When we fall ill, we don’t see the doctor or buy medicine because we have no money. We somehow recover from bouts of flu and various infections by drinking teas that we brew from herbs found in the wild. God forbid that one of us should


break an arm or cut himself. Then we would have to see the doctor and that would cost us a lot and set us back much more than the illness itself”, Vlado Mrđenović fears.

The Mrđenović brothers have a small herd of a dozen sheep, some chickens and a dog. Here and there, they sell a lamb and with that money they pay utility bills and buy those basic groceries they cannot produce on their farm. Their electricity bill is around a hundred kuna a month and they pay a little less for water. What annoys them most is that they have to pay 80 kuna a month for the use of television – an old TV set his brother brought back from Serbia – because some time ago a bill collector somehow “discovered” them among the hills and waste-lands of the run-down Balinac village.

“No help can reach us in this backwater but those collecting television bill payments have no problem reaching even the remotest house in these mountains, no-one is left out”, Ljuban complains and adds: “Not long ago a veterinarian came here and told us that we have to pay 30 kuna for each sheep. We somehow managed to scrape together that money by clearing underbrush for our neighbours, cutting down trees and doing the hardest menial jobs. After we had paid up, we found out that those who have up to ten sheep do not have to pay this fee so we feel cheated about this too”, Ljuban says.

We ask them what is driving them to stay on in this wilderness, with no income or anyone else around. “There is an easy answer to this”, Vlado says. “This wooden house was built by our grand-grandparents. It has seen weddings, births, deaths, this is where people were happy and where they grieved. This is where we grew up and it is ours. This is all we have in the world, and if we do not succeed, at least we will have failed on our own land. Here and there we see refugees who live in Serbia and who come to visit their abandoned estates. Some of them may be visiting with an aim to come back some day, but when they stumble upon us and see how we live, their wish to return fades”, says Vlado Mrđenović. And this simple sentence tears down, like a house of cards, all government plans for the return of refugees which politicians of all colours flaunt ahead of every election. Especially since this is an Area of Special State Care, asVlado and Ljuban are cer-tainly experiencing first hand.


Milan Kovačević, Perna / Croatian Army Commander Cried on My Shoulder

“Many years have passed since the war. I have got over so many things – my happy childhood, youth and the later happy and care-free life, some dear friends and people who are no longer here, songs we sang at spin-ning circles and at village feasts, but one thing that I never got over and never will are my horses”, calmly and confidently says ninety-years old Milan Kovačević from Perna in Banija. This is a man whose walls are not adorned by photos of his grandparents, children and godparents, but of himself with his horses.

“I know many people find it hard to understand this but boy, oh boy, some horses they were! They were like people. They understood


everything and knew everything. But I also knew how to handle them. I cared for them and pampered them and they knew how to give back. They always obeyed, did the hardest jobs and were important mem-bers of our family. They had been there since my birth. When I was three, my father and my grandfather put me in the saddle and we made rounds through the courtyard. Later I used to gallop through the fields of Banija, all the way to Petrova Gora, I competed with my peers and watched from the corner of my eye if the girls were looking. If one of them had not turned to look at me, I would make a circle around her at great speed and cover her in dust. You see, in these parts, houses, fields, paths and clearings have remained. But horses have vanished. The only pair of horses in my village at the moment is the one hanging on my room wall. This is why I look after them and look at them every day. They were good for hard work, they ploughed, drew carts and logs from the forest. Nowadays this is all done by electric chainsaws and tractors, people ride in cars and horses have been discarded like an old peasant shoe. This is not fair”, Milan recounts fervently.

Unlike most of his compatriots, Milan Kovačević is not a returnee be-cause he never left home. At the start of May 1995, he and his mother remained at their doorstep, come what may. “Everyone was saying: ‘Run Milan, they will kill you.’ But I would not listen. Let them kill me, but I could not drag my sick mother around. Where to? This is all I have and if we are to die, I would rather die here than in some ditch. And then there were the horses”, Milan explains. Then, on the second day of Operation Storm, something happened while Croatian soldiers were passing through the village, something that only happens in movies, and it left a deep mark on Milan and his later life.

“The army entered the deserted village. They were passing along the road, entering courtyards and checking to see if anyone was still there, and when they reached my house they stopped in wonder. Mother and I stood at the doorstep like two statues. The commander, hardly older than 25, looked us up and down. I invited him into the house. We sat at the table, I took out a bottle of homemade brandy, poured it for him and for myself and raised the glass. He accepted. He inquired about my health and I told him about my troubles, how I did not flee because I had an old mother and horses. Suddenly, the man started to weep. One tear followed the other. I quickly closed the door so that his soldiers could not see this and he kept crying. I became tearful too and gave him a hug to make it easier on both of us. I somehow pitied him, but did not understand anything. Everything seemed like a dream. When he calmed down, he said that he also had a mother at home, that he often thought about her and when he saw my love for my mother, his heart simply gave in. There he was, a warrior in uniform


armed to the teeth, bombs and pistols hanging from his belt like Nikoletina Bursać (a fictional World War 2 partisan hero), and he sits there moping and crying and I hug him and hide him so that his men do not see it. Somehow he calmed down, wiped away his tears, took a good swig of my brandy, took 200 dinars or kuna from his pocket – I no longer remember what it was – and just said: ‘Stay safe!’ Then he and his troops disappeared while mother and I remained there and we looked down the road for a long time. We were not killed, there was money in my hand, nothing was torched, nothing looted, so we stood there in silence for more than half an hour looking down the road. That evening I thought for a long time about what on earth had come over my neighbours that they should feel forced to flee in such haste. I was the only one to stay and not a hair off my head had perished. Neither I nor my mother nor the horses were harmed. You see son, from that day I respect this state of mine”, Milan Kovačević says, adding that because of the young Croatian army commander’s gesture he decided not to seek anything from the state, because nothing could compare to the tears and those 200 dinars.

Soon after that, Milan’s mother died and he inherited her 1,200 kuna pension. Before that he had had a war veteran’s pension because at the age of sixteen he had joined the Partisans in World War Two. Ten years ago this pension was cancelled because he could keep it only if he agreed to sign all the land over to the state.

“I don’t think that was right”, Milan says and explains: “I fought in World War Two as an anti-fascist against an occupier. My pension was well earned and it is not clear to me why I should renounce my house and land, especially since anti-fascism is the foundation of to-day’s Croatia. But it is what it is! The rules may be such, but I will not give away my house and land. This is all I have. My father died when I was still a child, my mother is gone too, and the horses have long been sold. I am not going to live much longer and what little time I have left I wish to spend in my own house. If only that Nikoletina Bursać of mine, the one who gave me 200 dinars and cried his heart out, were to find out that they had cancelled my pension. He would sort it out. But God knows where he is and whether he has forgotten me. I will certainly never forget him.”


Janja Dijaković, Šibine / Pretty on the Outside...

It could be said that elderly returnees to Banija and Kordun, especially those who live alone, are already used to all sorts of con artists who come under false pretences and extract money for TV subscription, telephone, electricity and other items. This is why they have become more cautious. But one of the cheaters they cannot seem to handle and who is systematically ‘taking them for a ride’ is the state that has invit-ed them to come back, facilitated their return and in the end betrayed them, leaving them at the mercy of whatever fate had in store for them.

Not all the cons take place along the main roads and in bigger settle-ments, where practically everything is visible and to some extent under control. They happen in abandoned, neglected, almost inaccessible hamlets, where there is no water, electricity or telephone and where, far from the public, regulations can be ignored without mercy, to their heart’s content. The more remote the dwelling where returnees live, the older they are, and especially if it is an elderly woman living alone


and without anyone to instruct her about her rights, the more likely it is that they will be tricked in one thing or another.

Janja Dijaković and her husband Mirko returned to their village of Šibine, south of Glina, five years after Operation Storm. “We did not know what awaited us and whether we would be able to make a new start, but we decided to return because the longing for our house and land, for neighbours and friends, had been growing stronger every day. If we had to suffer, let us suffer in our own home, because this is all that we had in life”, Janja Dijaković says and adds: “There was noth-ing here. The house was burnt down, everything was taken away and looted, and what remained was overgrown with weeds and blackberry bushes. The only thing left was a dilapidated wooden stable. We submitted a request for a reconstruction, moved into the stable and – waited. It was hard, we could not get anything done, and in the winter we were freezing and falling sick because it was impossible to heat the stable. All of this affected my husband Mirko. He became depressed and no longer believed that we could survive, he withdrew into his shell. He managed to endure less than a year of such a life. We found him drowned in the nearby Buzeta brook, he took his own life. Thus I remained alone, dying from the cold every winter and wait-ing for the reconstruction. I have waited for 10 years and lost all hope”, Janja Dijaković complains.

When the builders finally arrived, Janja was at the end of her tether. The reconstruction started while she was still living in the stable and within two months the house had a roof. When everything was over, the builders locked the house, gave Janja the keys and told her not to enter because they had some small jobs still to finish, and they would come back in a couple of days. “One morning I had to see the doctor in Glina. When I returned in the afternoon, the workers were waiting out-side the house. They said they had finished, that they had connected everything. I asked them how they entered since the keys were with me, and they answered – through the window. They quickly put before me some papers to sign and left. Only then did I unlock the door and enter. What can I say, pretty on the outside and bad on the inside! Floors in cold unfinished concrete. In the middle of the bathroom there was a toilet bowl that had not been connected. There were no drain pipes, no sewage, no water, no electricity. In the doors there were holes instead of glass. After a while, a fridge and a stove arrived to my neighbour’s house, because my house cannot be reached by road. My neighbour signed and brought that over the next day. Soon after that, the furniture arrived. My neighbour wanted to sign again, but this time they said it had to be me. As I was not at home they drove back with my things. Thus I remain to this day without a bed and a wardrobe; and that fridge


could not be plugged in. I asked them to connect me to the electricity grid. A man from the Glina electricity board came over and said I had to pay 1,000 kuna immediately and he would connect me. He also said that the electricity board would place two or three electricity poles next to the house, at the expense of the state, but I had to pay the 1,000 kuna upfront. Since I did not have that money, he left and never came back. This is how it is, my son. I once again live like I did in that stable, only here it is not so cold, although the concrete floors are slowly caus-ing rheumatism in my bones”, Janja says.

The unfortunate old woman’s closest neighbour, Đuro Relić, lives only a few hundred meters away but for most of the year no car can drive down the road to her house. “This woman lives in very bad conditions. I help her as much as I can, but there are limits. I visited her and saw the reconstructed house. Everything was done pretty sloppily. It seems it was done by a private builder contracted by the state. There was obviously no inspection and from what I’ve heard he later died. As far as electricity goes, Janja was given the necessary material, cables and such, and it was her duty to install that. She probably has no money so she lives in the darkness”, Đuro Relić explains.

At the State Office for Reconstruction and Housing Care we have learned unofficially that Janja Dijakovićhad missed the opportunity to complain about the work done on the house, the deadlines had expired so it seems like yet another case where nothing could be done. Apart from that, we were unofficially told that she should not have signed the handover papers for the reconstructed house before a thorough inspec-tion. The fact that she had been naive and was tricked by an insolent contractor is her own problem.


Draginja and Mira Vladić, Buzeta / We Loved and Mourned Together

All those who left their homes in August 1955, whether or not they have later returned to Banija and Kordun, have suppressed but not forgotten the memory of those dramatic days when, confused and fearing for their life, they sought safety on the other side of the Una river. Twenty years later, Draginja Vladić from Buzeta, a hamlet south-east of Glina, still has not managed to forget or suppress the tragedy that befell her. The horrible fear that took hold of her heart and soul on August 7, 1995 is the same today as it was then. She goes to bed every night with that fear, she wakes up with it every morning and she lives with it every day, unable to decide which is greater – her fear or sor-row. And this has been so for the past twenty years. Without her only neighbour, a lonely old woman like herself named Mira, she would have long be gone, she says.

“On that August 7 my husband and I debated for a long time whether to flee or not. Explosions were still heard in the distance, exaggerat-ed by rumours from people who were fleeing from the neighbouring


villages. We came to a decision, sat on a tractor trailer and started down the road towards Dvor. I remember the man who drove the tractor, his name was Miro, and he drove five of us. Two women, my husband, myself and another man. Somewhere beyond Klasnić, before Brezovo Polje, a uniformed guard stopped us. We stopped and at that moment we came under fire from all sides. First one woman yelled: ‘My arm!’, and then the second bullet finished her off. I felt pain in my right arm and in my shoulder. I looked at my husband Miloš who was holding his bleeding head. I moved to help them but life was already seeping out of them. To put it short, everyone except me and the driver died very soon. I somehow pulled myself out of the cart and crawled under the tractor. The soldier who stopped us came forward and – God bless him for that – pulled me out. They took the driver and me to Dragotinja. The dead remained there and to this day I do not know where they were buried. That soldier looked after me, brought me some medicine, and the next day I was taken to the Sisak hospital. They could not help me there, so I was transported to Zagreb. My wounds were heavy. A part of my lung was blasted and my ribs and some other bones were broken. I was operated on and survived. My daughter and her husband looked after me for a couple of years and four years later I returned to the village where I was born. The house was burned down and so was the chicken coop. I somehow managed to get back on my feet. My neighbours who had also re-turned, brought over an old water mill in which I then lived and a couple of years later my house was rebuilt. Now I live here completely alone, I have around 800 kuna of farmers’ pension and life goes on somehow”, Draginja says.

“Still, because of everything I went through, it seems to me as if life was moving and I was standing at that same spot where I was on 7 August 1995. But it is what it is. I have my neighbour Mira, who I have known all my life, and if it was not for her, the devil would have taken me long ago. My wounds no longer need dressing, but Mira dresses my heart”, Draginja Vladić says.

Draginja and Mira are the same age and come from the same village of Dabrna. Fate has intertwined their lives and today, in their late years, they cannot live without each other. “Draginja and I were young girls in Dabrna together, we visited spinning circles and village gather-ings together, and in the end we both fell in love with two young men form Buzeta. At about the same time we both got married and in 1955 moved with our husbands to the hamlet of Vladići. We have been in-separable ever since. We never had a quarrel, we helped each other, confided in each other and this has remained so to this day. And we are not exactly young, both beyond eighty.


My husband died of natural causes in 1984 and we live on this hill alone, next to each other. I also fled the village two days before Draginja and her husband Miloš, who had been hesitating. It would have been better if they had left when I did. I had a lucky escape, no one shot at us on the way and in five to six days we were in Stara Pazova. I returned to my hill as early as the following year. The house was looted and dev-astated but it was still standing. You see, since that time I have been living here alone and when I heard that Draginja was alive I was beside myself with happiness. And when she returned to our hill, it was the loveliest thing that happened in my life. I have been caring for her ever since, she looks after me too, and together we are somehow muddling through. My only worry is that Draginja keeps re-living that day near Brezovo Polje. I feel sorry for her but there is nothing I can do to help so we both keep quiet about it. But what Draginja went through has struck me deeply and had an impact on me”, Mira Vladić explains.

The hill on which Vladići hamlet is situated is cut off from the world. One has to leave the car on a rutted dirt road at the end of Buzeta and then trek uphill for two kilometres along a ravine. Even Sherpa would have trouble with this, so Draginja and Mira have few accidental visi-tors dropping by. When snow covers the ground and the cold weather sets in, they may not hear or see anyone for several months.

“But when the spring comes, it’s a different story”, says Mira and ex-plains: “Although we cannot be approached by car, it is possible on foot. Hunters who know us come by. They have a coffee or a swig of brandy to have a better hunt. They always ask us what we need and the next time they bring it over. They are the only people we see during the year”, Mira elaborates. “Though we do not get to see any people, at least we see forest beasts, of which there are many around here. We cannot keep chicken because a hawk grabs them immediately as he keeps circling above the house. We cannot keep pigs either, because then we would have to sow corn which wild boars eat up and when they are hungry they come close and rout in the courtyard. Foxes, badgers and snakes are domestic animals here. But let them be. Sometimes it seems to me that beasts are better than some people”, DraginjaVladić says resignedly, a woman whose life has been filled with fear, sorrow and pain that will probably stay with her until her last day.


Milan Ivković, Golinja / I want to be Able to Make a Living with my Own Two Hands

Milan Ivković from Golinja near Vrginmost spent almost 20 years in a collective centre near Loznica in Serbia, sharing the same rough and sad destiny with hundreds of other refugees. Every night he went to bed and every morning he woke up with images of his native Banija in his head. Floods that destroyed the collective centre were the last straw for the lonesome Milan Ivković. Without further consideration, he headed towards the village of Golinja. He knew the return would be neither easy nor simple, dreading what he was going to find in the vil-lage after so many years and wondering if the modest wooden house of his parents had survived the war and post-war looting.

“My journey dragged on for days. With fear in my heart, I finally passed through Bović on my way to Golinja. When I noticed my parents’ house I was hardly able to recognize the place. The roof had collapsed and the house was practically engulfed by blackberry bushes and undergrowth.


I don’t remember having cried once during my hard days as a refugee, I hadn’t shed a tear in nineteen years, but here it finally happened. I felt helpless because I could not live in the house and I simply did not know what to do and where to turn”, Milan recalls the first day upon his re-turn to Golinja.

His return did not pass unnoticed in Bović and Golinja. The locals who had returned earlier could not believe their eyes when they saw Milan Ivković standing in front of them - a man they had not heard from in a long time. Immediately someone produced some brandy and sausage and only then did Milan realize that he was among his own. This was the second time he shed a tear. “When I saw Milan standing on the road, helplessly staring at the half collapsed roof of his small house, I knew I had to do something about it”, Stevan Gledić from the neigh-bouring Bović says and explains: “I told him not do despair and said that the morning was smarter than the evening. By the morning I had a plan ready. First I went to Pješćanica to visit Dragan Macut, who owns a sawmill. When I told him the whole story, he immediately said he would donate 200 metres of beams for the roofing. Then I visited sev-eral other friends in Bović and Golinja and they all agreed to help put a roof on Milan’s house. First we cleared the undergrowth and the interi-or of the house and then we rebuilt the roof”, Stevan Gledić says.

Pero Bekić, nicknamed Pelja, from the neighbouring Čremušnica, a well-known local handyman, did not hesitate for a moment when Milan needed help in renovation. “Roof repair was the biggest problem be-cause it was threatening to collapse. We are just now laying the last roof tiles”, says Pelja.

Some 12 locals from Golinja and nearby villages heeded the call to help rebuild Milan’s house, which took several days. This group of faithful neighbours worked hard for their fellow-townsman, keeping him on the sidelines and sparing him every step of the way.

Pavao Borota from Bović, one of the group, knows that much has yet to be done before old Milan could spend a winter in the house. “The house will be covered, everything around it is cleared, but there is noth-ing inside: no bed, no table or stove. How is he going to get all that I do not know, because we do not have much either and are barely making ends meet. I even tend to think that Milan will not be able to spend this winter in the house. But we are going to sort that out somehow. A poor soul will always find some space, Pavao Borota says.

Milorad Gledić from Bović, a well-known expert for fish-pot and shep-herd’s stew, very much in demand during weddings and funerals, did


not miss the opportunity to show off his cooking skills during the works to renovate Milan Ivković’s house. “I am in charge of feeding the entire team and they are mostly happy with me. If someone is not, they are welcome to go to a hotel. Everything we do, we do from the heart be-cause we want to make Milan’s life a little easier. I promised to do one more thing besides cooking. I will connect his house to the main wa-terworks at my own expense so that he can have water in the house”, Gledić says.

As soon as he came to his birthplace, Milan began knocking on the doors of relevant institutions in search of help. As far as reconstruc-tion is concerned, he said he was turned down because deadlines had expired. As for welfare allowance, they said no allowance could be ap-proved because the house and the surrounding land did not have prop-er ownership papers. The culmination of bureaucratic insensitivity was displayed by the Red Cross, which gave him four square meters of ny-lon to cover the gap where the front entrance once stood. This famous humanitarian organisation must have somewhere in its warehouses a stove, a cupboard, a table, tonnes of clothes and who knows what else, but it looks as though none of those items will find its way to Milan Ivković’s wooden cabin.

Milan found no answers when he went from one institution to another several months ago. Journalists cannot find them today either, be-cause... “the bosses are either travelling or are in the field”, and when the northern wind starts blowing at the outset of winter, everyone will return home apart from Milan Ivković.

“I somehow sorted out the water, they said I only needed to pay for the labour and connection would be free of charge. The problem was cre-ated at the Electricity Board (Elektra). They say there was no way to be connected for free because I had not submitted the request in time and that no amount of writing letters would help because I was simply

– late! When an Elektra official in Topusko told me that, my entire world broke down. I will not move in, because I do not have 7.5 thousand kuna needed for the connection alone. Labour is paid separately, and that I probably could handle, but the connection price is entirely beyond my reach. I cannot forget the time when I grew up and lived here. We had electricity and water, we paid our contributions, paid our bills regularly, so we must have paid for that connection already. But the war changed everything. What to do now, where to turn, I do not know. And I was so close. Now I feel like hanging myself, it seems the only way out. I can no longer continue living and I do not want to live depending on others for help. I want to create conditions for a proper life with my own two hands. I wish I could one day help someone else who is in trouble, and


not always be on the receiving end. And what if I fall ill? I do not even have my health insurance card, I am not insured. I no longer know who to turn to, where to go, what door to knock on”, Milan speaks with bit-terness and sorrow.

The director of Elektra in Topusko tried hard to explain the issue at stake to us but the explanation, based on cold legal paragraphs, acts, decisions and instructions, is thousands of miles away from the unfor-tunate man and his fate, and from his wish to spend the rest of his life in his own house and on his own land. “Unfortunately we cannot help Milan Ivković. Anyone who failed to file the request to be connected to the power grid by 2009 has forfeited that right and has to cover the costs himself. I know that this is inconvenient, perhaps it is even not humane, but it is the Croatian Electricity Board’s (HEP) decision and we must implement it in the field. We simply cannot help. Perhaps he should turn to the municipality, to the Office for Displaced Persons and Refugees or to some other institutions which might foot the bill instead of him.” the head of Elektra in Topusko Elektra suggested.

Milan Ivković is obviously not the only returnee who is “late” according to bureaucratic standards. This is corroborated by the fact that Elektra Sisak, as Štajduhar told us, has a standardised reply that is sent to the addresses of returnees who are late, which literally reads: “The recon-structed buildings which had a connection before the war, and whose owner had submitted a request to be reconnected before April 1, 2009, are recognized the right to be reconnected to the distribution grid and only the actual costs of reconnection will be charged”.

One cannot help noticing that the chosen deadline for submitting the request is April 1, the day when one can lie and cheat left, right and centre and get away with it. When the issue is viewed from a humani-tarian perspective, April 1 is the only explanation for such a decision by the Electricity Board. Everything else is senseless, inhumane and humil-iating for the people who are wandering from door to door, no longer demanding but begging for electricity, water or welfare. And beggars are not welcome in the cold offices of even colder civil servants, most of them lower-or lowest-ranking clerks.


Documents

SNV Bulletin #8 Slike povratka: Banija i Kordun · PDF fileodluke o povratku za koji su se nadali da će staviti srce na mjesto, a život ... Kad smo to platili ... s namjerom da se