Socijaldemokracija i nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i

POVIJEST NEOSTVARENIH MOGUĆNOSTI

Socijaldemokracija i nastanakKraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca(1918. – 1921.)


Socijaldemokracija i nastanakKraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca(1918. – 1921.)

Ana Rajković, dipl. povjesničarkadoktorandica Studija moderne i suvremene hrvatske povijestiFilozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, red. prof. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, 2018.

POVIJEST NEOSTVARENIH MOGUĆNOSTI SOcIJAldEMOkRAcIJA I NASTANAk kRAlJEVINE SRbA, HRVATA I SlOVENAcA (1918. – 1921.)

54

Sadržaj

Zašto povjesničari ne vide socijaldemokraciju?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7

Nove države 1918. i obnova radničkih partija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9

Socijaldemokratske ideje i Južni Slaveni do 1918. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Obnova radničkog pokreta i počeci raskola unutar socijaldemokratskih stranaka . . . . . .23

beogradski i novosadski kongres – kocka je bačena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29

Pridruživanje centrumaša i put ka stvaranju SPJ-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33

društveno djelovanje SPJ-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37

Socijaldemokratsko nasljeđe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .40

literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .42


76

Zašto povjesničari ne vide socijaldemokraciju?

Nakon drugog svjetskog rata zanimanje za radnički pokret i radničke partije u historiografijama svih država koje su nekada činile Titovu Jugoslaviju gotovo se uvijek i samo vezalo uz komuniste i komunističku partiju. dominacija takvih tema hrvatskom i ostalim historiografijama dolazila je zbog interesa i poticaja politike, prenosila se u institute za povijest radničkog pokreta, koji su postojali u svakoj federalnoj jedinici nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), gradili su službenu i vladajuću ideologiju koja je bila utemeljena na samoupravnom socijalizmu i marksizmu. Nastala je tako opsežna, često hermetična, neobično detaljna rekonstrukcija štrajkova, tiska, ilegalnog djelovanja komunističke partije Jugoslavije (kPJ). Historiografski odnos prema socijaldemokraciji nosio je pečat ideoloških borbi. Činjenica da se socijaldemokracija našla na poraženoj strani u ideološkom sukobu gurnuo bi je na margine i bez državne intervencije. Tvrdilo se kako Socijalistička partija Jugoslavije „ionako nije predstavljala radničku klasu, nego samo jedan uski sloj dobro plaćenih činovnika u ustanovama za zaštitu radnika ili burzama rada“,1 i kako je njihova politika „antiproleterska i nehumana“2. Tako se, među ostalim, za slovenske socijaldemokrate navodilo da su opterećeni reformizmom i oportunizom pa ih se okrivljavalo za izdaju revolucije.3 bilo je to pretjerivanje jer su socijaldemokrati sudjelovanjem u vlasti na različitim razinama između dvaju svjetskih ratova ipak uspjeli poboljšati uvjete za radništvo, ponajprije inzistiranjem na regulaciji radnog zakonodavstva.

Od radova povjesničara koji su o ovoj problematici pisali i dalje su najvažnije knjige primjerice Tome Milenkovića, Socijalistička partija Jugoslavije (1921. – 1929.), zatim rad Vujice kovačeva, Ideološke i političke borbe u radničkom pokretu Hrvatske i Slavonije 1917. – 1919.

1. bosiljka Janjatović, Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941., Sindikalna škola Hrvatske i NIU, Varaždin, 30.2. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije, Institut za savremenu istoriju i NIP Export-press, beograd, 1974., 580.3. Josip cazi, S puta reformizma na put klasne borbe. Ujedinjeni radnički sindikalni savez 1929. – 1934., Radničke novine, Zagreb, 1977., 17.


98

kao i tekstovi Vlade Strugara, koji je 1965. objavio naslov Socijaldemokratija o stvaranju Jugoslavije. Najvažnija hrvatska povjesničarka Mirjana Gross doktorirala je s tezom Uloga socijalne demokracije u političkom životu Hrvatske 1890. – 1905.

Nakon kraja Hladnog rata, s raspadom Jugoslavije i u formalno punoj demokraciji kada više ne bi smjele postojati tabu-teme, kada je samo na prostoru Republike Hrvatske nekoliko puta povećan broj studija povijesti (s dva na 10), dio tema ne samo da nije doživio reinterpretaciju ili bio iznova istraživan već je zaboravljen i prezren. Hrvatska historiografija o lijevim strankama i lijevim pokretima uglavnom šuti, jednako kao što šuti o vremenu drugog svjetskog rata ako nije riječ o ustaškom pokretu. Iznimno opsežne sinteze povijesti „dugog 19. stoljeća“ o Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije gotovo da ne govore ništa, jedva koji redak.4 Takva praksa sličnija je onoj iz 1943., kada „Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat“ posve preskače ratovanje na talijanskom bojištu, kako se nitko ne bi zamjerio tadašnjim vojnim saveznicima.5

Slično je i u drugim državama nekadašnje jugoslavenske federacije, što i nije čudno jer ponegdje je prezrena postala i sama riječ „radnik“ (pa on postaje „djelatnik“). U većini država radna se mjesta zatvaraju pa je radništvo, i ideje koje bi predstavljale taj segment stanovništva, marginalizirano. Historiografija, umjesto da objašnjava ono što je bilo i slijedi pravila struke, daleko češće slijedi pretpostavljene interese elite na vlasti. U takvoj situaciji vrijednosti socijaldemokracije, za koje se često govori da su ostvarene u većini zapadnog svijeta, u dijelu zemalja Starog kontinenta opasno su ugrožene ili tako labilne da ih treba njegovati ili se i dalje boriti za neke od njih.

4. Usporedi npr. zbornike radova 1918. u hrvatskoj povijesti, MH 2012., 543. stranica ili Temelji moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u „dugom“ 19. stoljeću, MH 2016., 741. stranica.5. Slavko Pavičić, Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat, Hrvatska knjiga, Zagreb 1943. Prvi svjetski rat obrađen je u većem dijelu knjige, ali se talijansko bojište namjerno preskočilo. NdH je bila saveznica Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije.

nove države 1918. i obnovaradničkih partija

kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je 1. prosinca 1918. godine kada su političari iz zemalja koje su donedavno bile sastavni dio Austro-Ugarske došli u beograd i regentu Aleksandru karađorđeviću predali Adresu o ujedinjenju. Tako je kraljevina SHS-a nastala prije nego su započela zasjedanja u pariškim dvorcima, iako se vrlo često govorilo kako je Jugoslavija bila tek „versajska tvorevina“. Zapravo, ideja o stvaranju samostalnih država, kao i ujedinjenje Južnih Slavena, bila je višedesetljetna ideja mnogobrojnih političara iz više dijelova nove države, ponajprije Hrvata unutar Austro-Ugarske. Jugoslavenski odbor, u kojem su sjedili političari izbjegli s područja Austro-Ugarske samim početkom Velikog rata, zagovarali su nestanak Monarhije, slično kao i nacionalni odbori drugih naroda, Slovaka, Čeha i sl. Završetkom rata, ono što je trebalo postati novom državom ugrožavale su prije svega talijanske snage, koje su prodirale na teritorij obećan londonskim ugovorom iz 1915., zbog kojega je Italija i ušla u rat na strani Antante. S druge strane, Srbija, koja je 1915. bila okupirana i čija se vlada i vojska povukla preko kosova u Albaniju, a onda talijanskim brodovima do Soluna, vratila se i počela osvajati prostore koji su bili Austro-Ugarska. crna Gora, još jedna neovisna država, saveznica Antante, država koja se hrabro borila do 1916., izgubila je suverenost. crnogorski kralj Nikola Petrović bio je djed regenta Aleksandra karađorđevića, budućeg kralja kraljevine SHS-a, ali se iz Francuske više nije mogao vratiti u zemlju i crna Gora je, iako pobjednica, izbrisana s političke karte Europe. Tako su konačno 1918. u istu državu ušli krajevi koji su desetljećima bili samostalni, oni koji su bili sastavni dio Osmanskog carstva do prije nekoliko godina (kosovo, Makedonija, Sandžak) i zemlje koje su bile u sastavu austrijskog i mađarskog političkog prostora s različitim stupnjevima neovisnosti, više stoljeća (slovenske i hrvatske zemlje). Spojene su različite tradicije i različite državne filozofije.

U jednu su se državu ujedinili krajevi i narodi nastanjeni katolicima, pravoslavcima, muslimanima, Srbi, Slovenci i Hrvati, zajedno s velikim brojem Albanaca, Turaka, Nijemaca

Rosa Luxemburg , Arhiv socijalne demokracije u Bonnu


1110

i Mađara. država je postala dio sustava koji je trebao čuvati ostatak Europe od prodora boljševičkih ideja iz Rusije, biti brana mogućem oporavku agresivne Njemačke, ali i eventualnom povratku Habsburgovaca. Pravo glasa dobili su svi muški pa su se i tako brzo promijenile okolnosti na političkoj sceni. Za razliku od ostalih država, u složenoj, višenacionalnoj kraljevini SHS-u nije postojala jasna dominacija ijedne nacije, iako je broj Srba bio dvostruko veći od Hrvata, koji su bili drugi po brojnosti. Još uvijek je to činilo puno manje od polovice stanovništva i predstavljalo nepremostivu poteškoću naroda koji nije bio spreman i nije imao iskustvo vladanja multinacionalnom zajednicom. Nova je država obuhvaćala „područja koja su se međusobno veoma razlikovala u ekonomskom (različiti stadiji razvoja kapitalizma), socijalnom (posebno odnos urbanih i ruralnih struktura), kulturnom (na prvom mjestu pismenost i obrazovanje)..., a zatim u pogledu političkih institucija i političke kulture, pravnih okvira života (nivo birokratizovanosti i vladavine prava).“6 Iako su hrvatske zemlje u Austro-Ugarskoj bile među najsiromašnijima, s golemim brojem nepismenih, u odnosu na krajeve s kojima su se združile 1918. bile su nemjerljivo bogatije i uređenije. U Srbiji, bosni i Hercegovini te Hrvatskoj i Slavoniji postojale su socijaldemokratske partije i prije Prvog svjetskog rata. Ono što je obilježavalo život većine europskih socijaldemokratskih partija, prelilo se i na prilike u kraljevini SHS-u.

Socijaldemokratske stranke nakon Prvog svjetskog rata nalazile su se u dubokim ideološkim prijeporima. Otvorila su se stara pitanja, postalo je jasno da podjele na umjerenu/desnu te radikalnu/lijevu struju nisu okončane, nego su i življe no ranije. dijelom je sve bilo uvjetovano uspjehom Oktobarske revolucije u Rusiji (1917.) koja je pokazala kako metode lijeve struje, poput štrajka i revolucije, mogu dovesti radničku klasu na vlast. desna se struja socijaldemokrata nastavila zalagati za evolucijski socijalizam, postupnu zamjenu kapitalizma socijalizmom, prije svega korištenjem parlamentarnih načina borbe. bila je to teorija njemačkog socijaldemokrata Eduarda bernsteina (1850. – 1932.) s kraja 19. stoljeća, s kojim je otpočela revizija ortodoksnog marksizma, a samim time i podjela na lijeve i desne unutar ondašnjih socijaldemokratskih stranaka.

kraj rata pogurao je ovaj sukob u konačni obračun. Predvodnik je bio njemački radnički pokret u kojem se 1918., prema pisanju tadašnjeg jugoslavenskog radničkog tiska, proživljavao bratoubilački rat. Socijaldemokratska vlada poražene Njemačke na čelu s Philippom Scheidemannom (1865. – 1939.), odnosno njegov obračun s lijevim Spartakovim savezom Rose luxemburg i karla liebknechta (1871. – 1919.) unio je dodatni razdor u socijaldemokratske stranke u kojima je lijeva struja, sklona revolucionarnom osvajanju vlasti te nesklona suradnji s građanskim strankama, bivala sve izraženija, ali i politički potentnija. Većina europskih država ionako je bila u teškoj političkoj situaciji. kanadska povjesničarka Margaret MacMillan, prikazujući Pariz u poratnom razdoblju, piše: „Štrajkovi i prosvjedi bili su svakodnevna pojava. Te zime i proljeća ulicama su marširale prosvjedne povorke muškaraca i žena u tradicionalnoj plavoj odjeći francuskih radnika kojima su se suprotstavljale povorke pripadnika srednjeg sloja“7.

6. Srđan Milošević, „Od stagnacije do revolucije“, u: Jugoslavija u istorijskoj perspektivi, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, beograd, 2017., 327–365

7. Margaret MacMillan, Mirotvorci. Šest mjeseci koji su promijenili svijet, Naklada ljevak, Zagreb, 2008., 55–56.

Karl Liebknecht, Arhiv socijalne demokracije u Bonnu

Radnička Riječ, Muzej Slavonije u Osijeku


1312

Nova jugoslavenska država također je bila suočena s nizom poteškoća, od pojave „zelenog kadra“ (ratnih dezertera iz austrougarske vojske, koji su nastavili hajdučki život) i problema provedbe agrarne reforme preko jakog komunističkog djelovanja, do teških pregovara o raspisivanju izbora za buduću Ustavotvornu skupštinu. Radnici su bili posebno kritični prema stanju u novoj državi. Tako su osječke Radničke novine pisale da sve tapka u tmini te da: „Tko je mislio, da je mir primirjem potpuno osiguran, da je prestalo klanje, prevario se“.8 Povjesničar bogdan krizman u pregledu „Telefonsko-telegrafskih obavijesti“ koje su stizale iz raznih dijelova Hrvatske u središnju kancelariju Narodnog vijeća pokazuje kako su u Osijeku krajem listopada 1918. u gradu vladale „velike bune i užasni dani. Masa je dobila oružje i počela pljačkati. Uzbuđeni seljaci iz okolišnih sela navalili na grad i vlastelinstvo u okolici. Mrtvi tri i mnogo ranjenih“.9

Unatoč ovakvom stanju, vođe prijeratnog radničkog pokreta, prije svega socijaldemokrati Vitomir korać (1877. – 1941.), Slavko Henč (1879. – 1955.) te Anton kristan (1881. – 1930.) počeli su rad na ujedinjenju jugoslavenskog proletarijata. Obnovu radničkog pokreta predvodile su Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije (osnovana još 1894.) te Socijaldemokratska partija Srbije (1903.). U ovim je zemljama ujedno bio i najrazvijeniji dio pokreta. drugdje pak, poput Makedonije, crne Gore ili bosne i Hercegovine, radnički se pokret uglavnom razvijao pod utjecajem hrvatskog ili srpskog pokreta. Slovenija, najrazvijeniji dio nove države, u jednom je dijelu slijedila hrvatske socijaldemokrate, iako u Štajerskoj nikada nije došlo do izražene diferencijacije socijaldemokrata u odnosu na komuniste.

Najočitija manifestacija obnovljenog djelovanja radničkih partija i političara bila je radnička štampa koja je ponovno počela izlaziti. Tako su na području Hrvatske izlazile Radničke novine, Socijalista, Sloboda, u Srbiji glasilo Radničke novine, u Sarajevu Glas slobode, dok je u Sloveniji u svibnju 1920. počeo izlaziti Rdeči prapor.

Jugoslavenske su socijaldemokratske stranke nastavile prijeratnu politiku, koja je djelovala u skladu s načelima druge internacionale (1889. – 1916.). Tako je dio socijaldemokrata i dalje odbacivao revoluciju kao modus operandi unatoč njezinoj pobjedi u sovjetskoj Rusiji. Na taj su se način razlike među vođama radničkih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća počele produbljivati. Prijepor je bio vidljiv već pri samoj obnovi pokreta i u odnosu prema Općem radničkom savezu (ORS), za koji je lijeva struja smatrala da, kao krovna organizacija, treba biti privremeno rješenje, dok su neradikalizirani članovi smatrali da je ORS dobar kao stalno organizacijsko rješenje. Stoga je, kako navodi Toma Milenković, usporedno s procesom obnove tekao i proces idejno-političke diferencijacije, koji je kulminirao uspostavom Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti), kasnije komunističke partije Jugoslavije (kPJ), odnosno ujedinjenjem socijaldemokrata u Socijalističku partiju Jugoslaviju (SPJ). Nova je stranka iz naziva izbacila pridjev

8. „Politički pregled“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, (Osijek), br. 14, 29. studenoga 1918., 1. 9. bogdan krizman, „Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918.“, Historijski zbornik, 8/1957., br. 1-4, 111-129.


1514

„socijaldemokratski“ te uvela termin „socijalistički“, koji će u cijelom idućem razdoblju ostati trajna oznaka za socijaldemokratsku struju.10 U prvom su razdoblju najistaknutije osobe jugoslavenske socijaldemokracije bile Vitomir korać, Živko Topalović (1886. – 1972.), dragiša lapčević (1867. – 1939.), Anton kristan (1881. – 1930.) te braća Jovan i Sreten Jakšić.

Unatoč odvajanju lijeve struje iz socijaldemokratskih stranaka, ideološke su borbe u njima nastavljene. Naime, dio lijeve struje, nazvan centrumaši, prišao je 1920. socijaldemokratima i počeo se zalagati za suradnju s komunistima. Takva je politika uskoro postala teret jugoslavenskoj socijaldemokraciji. Veliki protivnik takvog pristupa bio je Vitomir korać, koji je smatrao da će ujedinjenje s komunistima dovesti do potpunog nestanka socijaldemokrata. S druge se strane dragiša lapčević, koji je imao velik ugled i autoritet u stranci, s vremenom počeo udaljavati od vodstva stranke jer se zalagao za ujedinjenje cjelokupne radničke klase. To će udaljavanje naposljetku rezultirati i njegovim napuštanjem stranke.

Iako je komunistička partija Jugoslavije zabranjena 1920. godine, sukob dviju struja ostaje glavno obilježje djelovanja Socijalističke partije Jugoslavije u prvih nekoliko poslijeratnih godina. Zato je ne samo u historiografiji već i u stvarnom životu povijest socijaldemokracije neodvojiva od povijesti (ilegalnog) kPJ-a. Usporedno s ideološkim borbama, socijaldemokrati su radili na izgradnji stranačkih struktura te pridobivanju radništva u svoje redove, prije svega putem omladinskih te ženskih udruženja. Većinom radničkih društva, poput komora i sličnih ustanova, upravljali su socijaldemokrati. Unatoč evidentnom trudu na izborima su ostvarivali izuzetno slabe rezultate te nikada nisu omasovili stranku.

socijaldemokratske ideje i južni slavenido 1918. godine

10. To je vjerojatno uvelike uvjetovano negativnim nasljeđem socijaldemokracije u smislu da su ove stranke zbog glasanja za ratne kredite u srpnju 1914. godine bile često proglašavane izdajicama radničke klase koje su na taj način pridonijele izbijanju Prvog svjetskog rata.

11. Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i dalmacija činila je teritorij koji je bio pod vlašću bana u Zagrebu, predsjednika Vlade, i obuhvaćao je samo Slavoniju i Hrvatsku (sjeverozapad današnje Hrvatske). Imao je visoki stupanj autonomije i nakon 1868. bio u sastavu ugarskog dijela Austro-Ugarske. dalmacija je, s glavnim gradom Zadrom, bila u austrijskom dijelu države. Vojna krajina formalno se s Trojednicom ujedinila tek 1881. godine. bosna i Hercegovina je do 1908. formalno dio Osmanskog carstva, ali pod okupacijom (ili oslobođena?) Austro-Ugarske od 1878. godine. Nakon Mladoturske revolucije, beč je faktičko stanje završio aneksijom, izazvavši duboku krizu u Europi, ali ne i velik sukob jer Rusija, nakon poraza u ratu s Japanom, nije bila spremna pomoći Srbiji, nezadovoljnoj zbog zauzimanja zemalja koje je smatrala srpskim.

Prve radničke organizacije na području koje nastanjuju Južni Slaveni javljaju se sredinom 19. stoljeća. Tako se na području kraljevine Hrvatske, Slavonije i dalmacije11 osnivaju razna društva, poput „družtva za njegu bolestnih trgovačkih pomoćnikah“. U Srbiji se takva društva osnivaju nešto kasnije. Tako je tek 1896. godine osnovano „društvo opančarskih radnika za umno razvieć i bratsku pomoć“, a iduće je godine i u kragujevcu osnovano slično društvo. U ovom su razdoblju najčešće bolesničke komore, koje su se osnivale na većini područja buduće kraljevine SHS-a. Jedina pak radnička komora prije 1914. osnovana je u kraljevini Srbiji. Srbija je već 1878. na berlinskom kongresu dobila punu neovisnost i tako stekla preduvjet za samostalni društveno-politički razvoj. Radnički se pokret kasno počeo javljati u kneževini crnoj Gori, gdje su prve radničke organizacije, kao „Radnički savez“, osnovane tek 1903. godine, ali do osnivanja političke partije nije došlo. U Makedoniji se prve radničke organizacije također počinju javljati tek početkom 20. stoljeća i to pod velikim utjecajem srpskog radništva. Tako je uz podršku Glavnog radničkog saveza (GRS-a) iz Srbije u Skopju 1909. godine osnovan sindikat obućarskih radnika.

U Hrvatskoj su prve radničke organizacije osnivane na poticaj poslodavaca, ali unatoč tomu pružile su temelje za daljnje radničko organiziranje po klasnim osnovama. Glavni razlog tomu bio je socijalni položaj samih radnika, o čemu je, među ostalim, pisao i radnički prvak s područja Hrvatske Miloš krpan (1862. – 1931.). On je, opisujući stanje radnika u gradu brod na Savi, iznio primjer „Zvjernice“ blizu kolodvora, u kojoj izrabljivanje i mučenje radnika prelazi svaku čovječnost. „U ljetno doba počimlje radnja u slaganju,


1716

iztovarivanju duge i pol tri ure uzoru, a svršava u pol devet uri na večer, a u podne je odmor dok se sažvaće kora kruha. (...) koji siromah zakasni (...) izključen je bez milosrdja od posla. daklem 17 sati mukotrpnog rada na dan za kukavnu plaću.“12 Iako je na području Austro-Ugarske Monarhije zakonom iz 1852. godine bilo zabranjeno osnivati politička društva, s uvođenjem ustavnog stanja radnici su u drugoj polovici 19. stoljeća počeli osnivati socijaldemokratske klubove.13 To je velikim dijelom povezano s djelatnošću austrijskih i mađarskih socijalista, čiji ilegalni tisak (Volksstimme) dolazi i do periferije Monarhije.

Prvi koraci prema organiziranom radničkom djelovanju javljaju se u gradovima, prije svega u ljubljani, beogradu, Zagrebu i Osijeku. U slavonskom gradu Osijeku 1867. godine osnovano je prvo radničko društvo u Hrvatskoj, Osječko-radničko obrazovno društvo. Sljedeći je važan događaj organiziranje tipografskih radnika u Zagrebu. Tradicionalno obrazovaniji od drugih radnika, tipografi su imali važnu ulogu u radničkom političkom aktivizmu, pogotovo u smislu pokretanja novina. Tako su pokrenuli Radničkog prijatelja, novine posebno raširene među radništvom tadašnje kraljevine Hrvatske i Slavonije, ali i Srbije.

U ovom se razdoblju ostvaruju i kontakti južnoslavenskih socijalista i to ponajprije zahvaljujući djelovanju Vase Pelagića (1833. – 1899.). O tome nam govore i brojne tjeralice koje su raspisale vlasti u tadašnjoj kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, u kojima je Pelagić označen kao socijalistički agitator i anarkista. Potjernice su bile prilično detaljne pa se tako u jednoj iz 1880. navodi kako Pelagić posebno voli mlijeko i kuhana jaja. Vladajuće strukture bile su itekako svjesne postojanja socijalističke misli, ali i njezinog, potencijalno, neugodnog djelovanja na vlasti. Stoga su centralne vlasti upućivale brojne dopise u kojima su lokalna tijela pozivale da motre na Pelagićevo kretanje i da ga uhite čim ga vide. Inače, Pelagić je utjecao na razvoj radničkog pokreta na cijelom prostoru buduće kraljevine. Među ostalim i krpan je u svojim zapisima naglašavao Pelagićevu ulogu pri svom ideološkom formiranju.

Stojan kešić ističe da je, uz strane radnike, upravo utjecaj iz Zagreba odnosno beograda bio presudan za prodor socijalističke misli u bosnu i Hercegovinu. Ovaj se prodor, kao i u ostalim krajevima, ponajprije manifestirao ilegalnim dopremanjem radničke štampe, što

su ondašnje vlasti strogo kažnjavale. Isti autor također navodi kako su „vlasti u Hrvatskoj i bosni i Hercegovini usko sarađivale u pogledu širenja socijalističkih ideja i prenošenja socijalističke štampe. Uzajamno su se obaveštavale da li stanovnici bosne i Hercegovine učestvuju u socijalističkim aktivnostima u Hrvatskoj i obratno“.14

S određenim zaostatkom za njemačkim krajevima, slijedeći događanja u međunarodnom radničkom pokretu tijekom druge polovice 19. stoljeća, dolazi do organiziranja prvih socijaldemokratskih stranaka. Radnički je pokret prihvatio naziv „socijaldemokratski“ jer su tako svoju stranku nazvali i njemački radnici 1869. godine, čiji je pokret bio spiritus movens za cjelokupni europski radnički pokret. „Nemački politički pokret počeo se šezdesetih godina XIX. veka nazivati socijaldemokratskim u smislu tradicija iz godina 1848. Taj je pokret zahtevao suverenost naroda na osnovu opšteg izbornog prava i preobražaja društva u interesu radnih masa“, pisali su povjesničari tijekom hladnog rata.15 Tako je 8. rujna 1894. godine u tajnosti osnovna Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije (SdSHiS), na čelu s Ivanom Ancelom (1870. – 1922.). Nešto kasnije, 1903., samo nekoliko mjeseci nakon Majskog prevrata i rušenja srpske dinastije Obrenovića, osnovana je Srpska socijaldemokratska partija (SSdP) čiji je prvi predsjednik bio dragiša lapčević. Zajedno sa strankom osnovan je i Radnički savez. U bosni je 1909. osnovana Socijaldemokratska stranka bosne i Hercegovine na čelu sa Sretenom Jakšićem. Velik je utjecaj na organiziranje radnika u bosni i Hercegovini imao dolazak Jerotija Plavšića i Miće Sokolovića (1883. – 1906.), koji je postao tvorac modernog bosanskohercegovačkog radničkog pokreta.16

Sindikalno je djelovanje isprva bilo prva zadaća socijaldemokrata. Već rano, oko 1905. godine pojavili su se kritičari takve politike, prije svega dimitrije Tucović, koji je smatrao kako u jednakoj mjeri trebaju biti zastupljeni i partijski i sindikalni rad. Tom se mišljenju priključio i Triša kaclerović (1879. – 1964.) koji je isto tako istaknuo da se oslabila partijska organizacija jer se radilo na osnaženju sindikata.17

12. dejan dedić (ur.), Miloš Krpan. Izabrani spisi, dAF, Zagreb, 2010., 19.13. Prvi tajni socijaldemokratski klub, koji je vlast otkrila, bio je u Zagrebu. klub su vodili Wolfgang Hiža i Franjo Srnec. Obojica su osuđeni. Poslije odslužene kazne zatvora Srnec je protjeran u Slovensku bistricu, a Hiža u Češku.

14. Stojan kešić, „Hrvatski i srbijanski radnički pokret i stvaranje prvih sindikalnih organizacija u bosni i Hercegovini“, u: Materijali naučnog skupa Prvo radničko društvo u jugoslavenskim zemljama – Osijek 1867., (gl. ur. Zdravko krnić), Slavonski brod, 1969., 291–315.15. Marijan britovšek, „Radnički pokret u periodu između Prve i druge internacionale“, Priručnik za istoriju međunarodnog radničkog pokreta, (ur. ljubinka krešić), Rad, beograd, 1964., 281–331.16. Stojan kešić, „Hrvatski i srbijanski radnički pokret i stvaranje prvih sindikalnih organizacija u bosni i Hercegovini“, u: Materijali naučnog skupa Prvo radničko društvo u jugoslavenskim zemljama – Osijek 1867., (gl. ur. Zdravko krnić), Slavonski brod, 1969., 291–315.17. Mira bogdanović, Srpski radnički pokret 1903. – 1914.: naličje legende, Globus, Zagreb, 1989., 33.

Vitomir Korać, Hrvatski povijesni muzej


1918

Svojevrsni pionir prodora socijalističkih ideja na ovom prostoru bio je srpski socijalist Svetozar Marković (1846. – 1875.), koji je pokrenuo i prvi socijalistički list na balkanu pod nazivom Radenik. Marković je, među ostalim, odbacivao klerikalizam, smatrajući da inteligencija mora imati veliku ulogu u socijalističkom pokretu. Zbog ovog posljednjeg bio je na meti kritike srpskog književnog povjesničara Jovana Skerlić (1877. – 1914.) koji je smatrao da Marković precjenjuje ulogu inteligencije, postavljajući njegovu misao u širi kontekst društveno-političkog stanja u Srbiji tijekom druge polovice 19. stoljeća. Skerlić, kako navodi Mira bogdanović, zaključuje da zbog ekonomske i kulturne zaostalosti kada socijalne suprotnosti još uvijek nisu postojale ni Markovićev socijalizam nije mogao ništa drugo, nego da bude „intelektualan i etičan, apel na razum i na osjećanje“.18 „Osnovna Markovićeva teza bila je da Marxova gledišta o kapitalizmu vrijede za zapadnoeuropska društva, ali su za južnoslavenska područja, gdje ni način proizvodnje, ni oblici vlasništva nisu odgovarali onima u zapadnoj Europi, manje korisna od ruske teorije o agrarnom socijalizmu“.19 Svetozar Marković bio je iznimno plodan teoretičar koji je za života objavio niz knjiga i članaka, među kojima su najpoznatiji Ništavilo parlamentarizma (1872.), Otkuda dolazi naša siromaština (1873.) te Slobodna štampa i žandarmerija (1973.),

Nakon Markovića u Srbiji se javlja grupa mladih ortodoksnih marksista, na čelu s dimitrijem Tucovićem (1881. – 1914.) te dragišom lapčevićem, koji su sudjelovali i u osnivanju SSdP-a. U ovoj fazi razvoja socijaldemokratske ideje napravljen je odmak od Markovićevih ideja, koje su proglašene utopističkima, a njihovi sljedbenici nazvani starim socijalistima. U ovoj je ideološkoj konfrontaciji izrazito aktivan Tucović, koji je istaknuo sljedeće: „Aktivnosti srpske socijaldemokracije nemaju idejne podudarnosti s aktivnostima Svetozara Markovića i njegovih sljedbenika“, koji prema Tucoviću nisu imali razumijevanja za nove oblike borbe koji ranije nisu bili mogući.20

Na prostoru tadašnje kraljevine Hrvatske i Slavonije, za razliku od kraljevine Srbije, radnički pokret nije imao svoje intelektualne vođe. Uglavnom ga predstavljaju radnici, obrtnici i niži činovnici. Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije nakon Ancela

preuzeli su činovnik Vitomir korać (1877. – 1941.), stolar Slavko Henč (1879. – 1955.) te tipograf Vilim bukšeg (1874. – 1924.). Unatoč neizgrađenoj teorijskoj podlozi, povremeno su ipak tiskali poneku brošuru. Tako Henč 1907. objavljuje knjižicu Što je to sveopće, jednako, izravno, tajno i proporcionalno izborno pravo, a korać 1912. Ciljevi i putevi socijalne demokracije unutar koje se, među ostalim, postavljaju zahtjevi za slobodnu riječ i udruživanje, socijalnu ravnopravnost spolova, narodno prosvjećivanje itd.21 Uspjeli su legalizirati sindikate (1907.) te osnovati Opći radnički savez (1908.). Poseban pak uspjeh predstavlja osvajanje prvog zastupničkog mjesta u parlamentu, čime je Vitomir korać 1907. godine postao prvi radnički predstavnik u jednom državnom tijelu na prostoru Hrvatske.

U bosni i Hercegovini radnički se pokret uvelike oslanjao na siromašno seljaštvo i strane kvalificirane radnike – osobe različitih nacionalnosti koje su nakon ulaska Austro-Ugarske došle na taj prostor – a koji su bili posebno aktivni u većim gradovima poput Sarajeva i banje luke. Ovi su gradovi ujedno predstavljali i najvitalniji dio bosanskohercegovačkog radničkog pokreta, prije svega u organizacijskom, ali i u štrajkaškom smislu. bosanskohercegovački pokret proživljavao je velike prevrate, napose nakon zabrane proslave Praznika rada 1. svibnja 1906. godine, što nije spriječilo golemu većinu radništva da izađe na ulice i otpočne sa štrajkom. Vlast je odgovorila uhićenjima, a radnički vođe koji su se tada našli na čelu pokreta, zbog Sokolovićeve smrti, prije svega Stevo cvijanović Obilić te Vilim Prates, nisu se najbolje snašli. Nakon završetka štrajka došlo je do obračuna koji je rezultirao njihovim izbacivanjem, zbog čega je glavnu riječ preuzeo tipograf Nikola Vukojević.

Homogeniziranje radničkog pokreta i osnivanje socijaldemokratskih stranaka otvara i unutarstranačke prijepore. Stranke su većinom prihvatile službenu liniju druge internacionale, u kojoj su prevlast imali njemački socijaldemokrati. To se najviše vidjelo u

18. Isto, 165.19. Đorđe Tomić; krunoslav Stojaković, Iz povijesti Iz povijesti jugoslavenske ljevice od početka 19. stoljeća do izbijanja Drugog svjetskog rata. Skica poglavlja koje nedostaje, Rosa luxemburg-Stiftung, beograd, 2013., dostupno na: http://dordetomic.de/wp-content/uploads/2013/12/Perspektive-07_Online.pdf, pristupili 20. srpnja 2018.20. Isto. 21. Vitomir korać, ciljevi i putevi socijalne demokracije, Naša snaga, Zagreb, 1912.


2120

odnosu prema štrajkovima, što je glavni kamen spoticanja u međunarodnom radničkom pokretu. Pitanje štrajka tada postaje ključno u cijeloj Europi. O toj se temi raspravljalo na kongresima u bruxellesu (1891.) i Zürichu (1893.), gdje se o štrajku govorilo uglavnom kao o oružju političke borbe. U diskusijama su se sukobljavale ideje o umjerenosti, prije svega njemačkih socijalista te nešto radikalniji stavovi francuskog, nizozemskog i norveškog izaslanstva. Time se radnički pokret našao na raskrižju. Tako je npr. u Nizozemskoj došlo do razjedinjenja socijalista na umjerene, koji su istupili iz Sdb-a (Sociaal-Democratische Bond, engl. Social-Democratic League) te 1894. osnovali SdAP (Sociaal-Democratische Arbeiderspartij, engl. Social-Democratic Labour Party). Naime, Sdb-a se protivio prihvaćanju parlamentarne borbe koja je, prema mišljenju stranke, omogućivala prodiranje buržoaskog utjecaja na radnički pokret.22 Umjerenija struja smatrala je da se štrajk samo u iznimnim slučajevima može koristiti kao sredstvo pritiska na poslodavce jer vlasti upravo česte štrajkove mogu iskoristiti za dodatnu represiju naspram samog pokreta. druga, nešto radikalnija struja, smatrala je kako štrajk treba biti osnovno sredstvo kojim radnici mogu tražiti ostvarivanje svojih uvjeta.

Slični su se procesi zbivali i u SdSHiS-u, unutar kojeg je kulminirao sukob. krpan se zalagao za korištenje štrajka kao glavnog sredstava radničke borbe. To se posebno manifestiralo prilikom izbijanja generalnog štrajka u brodu na Savi (1906./1907.) kada se socijaldemokratsko vodstvo u potpunosti ogradilo od štrajka. Vodstvo se bojalo da će prilikom štrajka doći do sukoba s vlastima, stoga se zalagalo za smirivanje situacije. Nakon toga krpan u Hrvatskom braniku piše kako poteze vođa u Zagrebu ne vodi čovječnost i drugarstvo koliko osveta (…) jer je štrajk pokrenut bez njihove dozvole.23

S druge strane, srpski su socijaldemokrati napravili ideološki odmak od ideja Svetozara Markovića. Srpski radnički pokret prije Velikog rata „nikada nije bio dobro sređen i uhodan ... gde članstvo uredno plaća članarinu, pohađa sastanke, (…) gde se vođe slažu u osnovnim opredeljenjima itd“.24 Izraženija neslaganja između srpskih socijaldemokrata bila su pitanja

odnosa prema selu, odnosno uključivanje seljaka u radnički pokret, a to je pitanje s kojim su se suočavali još od prvih dana stranačkog organiziranja.25 Glavna figura u ovim raspravama bio je dragiša lapčević, koji se isprva opire uključivanju sela u radnički pokret, smatrajući da pokret mora biti isključivo orijentiran na čisti proletarijat. Tako je u jednom dokumentu naslovljenom „Predlog rezolucije okružne liste“ indirektno naveo „da na selu ne treba vršiti nikakovu agitaciju (jer ono nije proletersko i „ne oseća socijalistički“).26 S vremenom se javila opozicija takvom djelovanju. Tako se Momčilo Janković iz Niša suprotstavio lapčeviću, tvrdeći kako seljaci u Srbiji nisu ništa drugo do “čisti proletarijat”. Iako su tenzije rasle jer je dio članstva bio sve aktivniji u nastojanju da se stranačka agitacija proširi i na selo, s vremenom su te borbe okončane, ponajprije stoga što je lapčević promijenio svoj odnos prema selu te je naposljetku i stranka na svom VIII. kongresu 1910. godine u beogradu redefinirala odnos prema seljaštvu. U tome su veliku ulogu imali Živko Topalović i dimitrije Tucović.

Osim unutarstranačkih previranja, velik je udarac za socijaldemokratske stranke na prostoru buduće kraljevine SHS-a (Jugoslavije) bila zabrana socijalističkih aktivnost zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. „Radnički je pokret u jugoslavenskim zemljama prestao (…) da deluje na početku rata ili po njegovom izbijanju, bilo stoga što su ga vlasti zabranile (Slovenija, Hrvatska i Slavonija, slovenski deo pokreta u banatu, bačkoj i baranji) ili silom prilika (bosna i Hercegovina i Srbija)“.27 Politički je život zapravo zamro kako je svijet ušao u Veliki rat, napose dok nije postalo jasno da sukob traje dugo i da će njegove posljedice biti dramatične.

dimitrije Tucović i Triša kaclerović bili su srpski socijaldemokrati koji su u parlamentu zauzeli odlučan stav protiv rata 1914. godine, opisujući ga kao imperijalni sukob koji radništvu ne može nikako donijeti dobro.28 Ta se činjenica kasnije često isticala jer je bila razmjerno jedinstvena u svjetskim razmjerima. dimitrije Tucović pokopan je u sredini beogradskog Trga Slavije, gdje su njegovi posmrtni ostaci ostali sve do 2017. godine.

22. Henny buiting, „The Netherlands“, The Formation of Labour Movements 1870. – 1914., Contributions to the History of Labour and Society, 2 (gl. ur. Jurgen Rojahn), leiden, 1990., 57– 85.23. Ivan kovačević, Radnički pokret u Slavonskom Brodu, Slavonski brod, 1976., 163.24. Mira bogdanović, Srpski radnički pokret 1903. – 1914.: naličje legende, Globus, Zagreb, 1989., 259.

25. desanka Pešić, „dragiša lapčević i ‘seljačko pitanje’ (1903. – 1914.)“, u: Prilozi za istoriju socijalizma, Institut za izučavanje radničkog pokreta, knj. 3., beograd, 1966., 65–102.26. Isto.27. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije, Institut za savremenu istoriju i NIP Export-press, beograd, 1974., 21.28. Više o srpskim socijalistima u 19. stoljeću u: latinka Perović, Srpski socijalisti 19. veka, Rad, beograd, 1985.

Skup iseljenika pred radničkim domom u Detroitu, 1914., Hrvatski povijesni muzej


2322

Unatoč svim poteškoćama s kojima su se socijaldemokrati susretali prilikom organiziranja radništva do 1914. godine, uspjeli su izgraditi stranačke organizacije. Također su se uspjeli međusobno povezati i tako idejno, ali i organizacijski utjecati na razvoj socijaldemokracije na jugoslavenskom prostoru u idućem razdoblju. kao što je svaka od zemalja buduće kraljevine SHS-a imala niz posebnosti, tako se i radnički pokret međusobno razlikovao, ovisno o političkim i ekonomskim prilikama pojedine sredine. Sindikalni je pokret bio razvijeniji u razvijenijim zemljama: u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, ali su i među njima postojale velike razlike.29

29. bosiljka Janjatović, Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941., Sindikalna škola Hrvatske i NIU, Varaždin, 20. 30. konferencija u Stockholmu trebala je okupiti sve socijalističke stranke u Europi, a predstavljala je svojevrstan odgovor lijevoj struji i njezinoj Zimmerwaldskoj konferenciji (5. – 8. rujna 1915.).

obnova radničkog pokreta i počeci raskola unutar socijaldemokratskih stranaka

Poticaj za obnovu pokreta, kako piše Vitomir korać, došao je iz bosne. bosanski su socijaldemokrati još u veljači 1916. godine predlagali da se u Zagrebu pokrene tjednik koji bi izvještavao o prilikama u socijalističkoj internacionali. Ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske, grof Ottokar czernin (1872. – 1932.; u službi od 1916. do 1918.) u to je vrijeme pokušavao uključiti i socijaldemokrate u spašavanju Austro-Ugarske Monarhije. Ministar je tražio od koraća odlazak na socijalističku konferenciju u Stockholmu (5. – 12. rujna 1917.)30, na kojoj su se austrougarski socijalisti trebali zauzeti za opstanak Monarhije. Prema koraćevom svjedočenju, on je ponudu odbio. konferencija je izazvala duboke podjele u samoj stranci. Raspravljalo se o tome trebaju li ovdašnji socijalisti uopće ići na konferenciju ili ne. Na kraju je postignut kompromis: Akcioni odbor, koji je u međuvremenu osnovan, odlučio je da idu dvojica delegata, desničar Mijo Radošević i Stjepan Turković, pripadnik lijeve struje. Na kraju je zbog financijskih i organizacijskih razloga u Stockholm otišao samo Mijo Radošević. Ozbiljniji su sukobi slijedili uskoro. Početkom srpnja 1917. godine u Zagrebu počinje izlaziti Sloboda koja je, prema koraću, odmah zauzela jasan stav protiv boljševizma te se izričito zalagala za suradnju s građanskim strankama radi ostvarivanja jugoslavenskog nacionalnog jedinstva. Već tijekom 1918. pokrenute su brojne radničke novine pa je u Novom Sadu također pokrenuta Sloboda, u Splitu Radničke novine, u Osijeku Aprovizacija, u beogradu Radničke novine, u Sarajevu Glas Slobode.

Osim tiska, socijaldemokratske stranke počele su raditi na revitalizaciji stranačkih organizacija. Već 1918. osnovan je Privremeni akcioni odbor koji si je postavio tri cilja: oživljavanje radničkih strukovnih organizacija, oživljavanje stranačkih aktivnosti i pokretanje socijalističkog lista. Članovi tog odbora su, među ostalima, bili Vitomir korać, Stjepan batt, Mijo Radošević te Stjepan Turković. korać navodi da su se, bez obzira na to što se stavovi još


2524

nisu u potpunosti iskristalizirali, već nazirale dvije struje: jedno simpatično i jedno antipatično gledište na ruski boljševizam. Nedugo potom, u kolovozu 1918. godine u Zagrebu održana je godišnja skupština Općeg radničkog saveza (ORS) čiji je cilj bio utvrditi stanje u kojem se sam pokret nalazi i odrediti smjernice za daljnji razvoj. Povjesničarka bosiljka Janjatović ističe kako je socijaldemokratsko vodstvo ORS-a neposredno nakon stvaranja države Slovenaca, Hrvata i Srba bio glavni organizator i inicijator mnogi radničkih akcija, pa i generalnog štrajka u veljači 1919. godine kojim je izboreno osmosatno radno vrijeme za sve radnike u Hrvatskoj.31

Iako su razlike u pogledima između pojedinih struja s obzirom na teške okolnosti raspada jedne i stvaranja nove države, kraja rata, teških prilika, još uvijek mimikrirane, zabrana izlaženja Slobode ukazivala je na ozbiljan raskol unutar socijaldemokratske stranke. Naime, nakon zabrane, stranka pokreće novi list pod nazivom Pravda, koji je također ubrzo zabranjen, sad pod optužbom da širi boljševičke ideje. Sve je postalo još vidljivije prilikom odluke o tome trebaju li socijalisti ući u Narodno vijeće. Riječ je bila o novom tijelu, vrhovnoj vlasti u državi SHS, zajednici koja je obuhvaćala Južne Slavene na prostoru nekadašnje Austro-Ugarske nakon što su lokalni političari prekinuli odnose s bečom. Nova je, nepriznata država proglašena 29. listopada 1918., a glavni je grad bio Zagreb.

Radničko vijeće, koje je osnovno 1917. godine, na sjednici 20. prosinca 1918. donijelo je odluku o ulasku socijaldemokrata u državna tijela. Ta je odluka izazvala komešanje u cjelokupnom jugoslavenskom proletarijatu. Tako su bosanskohercegovački socijaldemokrati putem svoga tiska, prije svega Glasa slobode, ustali protiv participacije hrvatskih socijaldemokrata u Narodnom vijeću. S druge strane, veliku podršku koraću i njegovoj politici pružila je slovenska Socijaldemokratska stranka koja je još 8. rujna 1918. godine dala izjavu da stupa u organizacije Narodnog vijeća te prihvaća suradnju s građanskim strankama. Sukladno tomu, na osnivačkoj konferenciji Narodnog vijeća sudjelovali su Vitomir korać i Vilim bukšeg te predstavnici slovenskih socijaldemokrata Anton kristan i Josip Petejan (1883. – 1960.). Na to su prilično oštro odgovorili bosanskohercegovački socijaldemokrati koji su se posebnom deklaracijom ogradili od ove politike te SdS Slovenije.32

Nakon ujedinjenja jugoslavenskih zemalja, odnosno uspostave kraljevine SHS-a 1. prosinca 1918., u ime socijaldemokrata korać ulazi u kraljevsku vladu kao ministar socijalne politike. To je izazvalo val prosvjeda lijeve struje koja je takvu politiku smatrala besplodnim ministerijalizmom, dok se u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji sve interpretiralo kao čin koji je doveo do konačnog rascjepa stranke i sindikata. lijeva je struja i dalje smatrala da radnički pokret mora primijeniti radikalnije oblike borbe za konačno stvaranje komunističkoga društva, tvrdeći kako na području kraljevine SHS-a postoji revolucionarni potencijal. dokazivali su to prije svega raširenim seljačkim neredima u Slavoniji. Na taj su način jasnije no ikada postali vidljivi prijeratni prijepori. kasnije je i historiografija forsirala narativ po kojem procjena lijeve struje, budućih komunista, o potencijalu za revoluciju, likvidaciju feudalizma, nacionalnog ugnjetavanja te o ostvarenju potpune demokracije nije bila ispravna, što je stvorilo dojam dubokog procjepa i loših izbora koraća i ostalih socijaldemokrata.33

korać pak ističe da je 1919. godine „radnički pokret u novim odnosima počeo (…) bujati neviđenom snagom. broj sindikalno organizovanih radnika popeo se na okruglo 50.000. Političke organizacije bile su provedene u oko 100 mjesta“.34 Pokret se širio, ali je stranka bila na putu raskola. To se posebno očitovalo 16. siječnja 1919. godine prilikom održavanja konferencije nešto borbenijih radničkih strukovnih saveza (tipografa, željezničara, trgovačkih namještenika, kožarskih radnika, građevinara i knjigoveža) u Hrvatskoj, koji su pak odbili ući u Opći radnički savez (ORS) i osnovali su Kartel strukovnih organizacija. Ti će sindikati kasnije postati jezgra komunističkih sindikata u Hrvatskoj. daljnji raskol u stranci manifestirao se krajem siječnja 1919. godine. Na Zemaljskoj konferenciji hrvatskih socijaldemokrata održanoj u Zagrebu, koja se „pretvorila u odlučnu bitku oko odluke da li će se prići boljševičkoj ili će se ostati kod oportunističke taktike“, s jedne je strane bio Glavni odbor stranke u kojoj je prevlast imala desna struja, a s druge Akcioni odbor u kojem su dominirali pripadnici lijeve struje.35

Suradnja među jugoslavenskim socijaldemokratima nastavila se. Tako su kao gosti na konferenciji u Zagrebu bili predstavnici srpskih socijaldemokrata dragiša lapčević i Filip

31. bosiljka Janjatović, Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941., Sindikalna škola Hrvatske i NIU, Varaždin, 15.32. Josip cazi, S puta reformizma na put klasne borbe. Ujedinjeni radnički sindikalni savez 1929. – 1934, Radničke novine, Zagreb, 1977., 16.

33. Isto, 17.34. Vitomir korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. Od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine, knj. I., Radnička komora Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1929., 256. 35. Isto.


2726

Filipović, dok su u ime bosanskih došli Sreten Jakšić i bogdan krekić. Valja istaknuti kako su svi navedeni gosti podržavali lijevu struju. Nakon uvodnih rasprava pokrenulo se glavno pitanje – taktike. U tom smislu predstavljene su dvije rezolucije. Reformisti su ponovili da se sudjelovanje članova socijaldemokratskih stranaka u vladama smatra opravdanim jer se tako jača proletarijat. U ovoj su rezoluciji osudili svaki oblik terorizma i šovinizma. S druge strane, ljevičari su u svojoj rezoluciji od šest točaka istaknuli težnju ujedinjenju svih jugoslavenskih socijaldemokratskih stranaka, na principima nepomirljive klasne borbe, bez suradnje s buržoazijom. Među ostalim, istaknuli su neodobravanje ulaska predstavnika socijaldemokratske stranke u jugoslavensku vladu, dok su na kraju izrazili zahtjev za pristupanjem stranke Trećoj internacionali.

Tom je prilikom Vitomir korać istaknuo temeljne odrednice politike ministerijalaca. Prema njegovom mišljenju, za socijalističku revoluciju moraju biti zreli ekonomski faktori, ističući kako pučevi predstavljaju samo vodu na mlin stranim imperijalistima i domaćim reakcionarima. Naglasio je da se njegova struja ne odriče metode oružanog ustanka, ali „samo onda kad mislimo da se s tom metodom može postići pobjeda demokracije, pobjeda bespravne većine nad samosilnom manjinom“.36 Na kraju zaključuje: „Moja politika proiztiče iz najdubljega uvjerenja, pa me možete i kamenovati, ali ja ne ću biti drugačiji“.37

Nakon glasanja pobijedila je rezolucija desnice, koja je u drugoj točki odbacila boljševizam, ističući da je antidemokratski princip nespojiv sa stranačkim načelima. Još je jednom ponovljeno kako stranka osuđuje sve oblike terorizma. To je, naravno, bilo direktno usmjereno protiv lijeve struje i njezine politike prihvaćanja boljševičkih metoda osvajanja vlasti. Na zaključke je konferencije posebno oštro reagirala zagrebačka Pravda koja je kritizirala „janjeću politiku“ socijaldemokrata, poistovjećujući je s građanskim liberalizmom. Oni su smatrali kako su u ostvarivanju socijalizma dopuštene sve taktike. Ovdje je vidljivo da se lijeva struja stranke pozicionirala naspram politike ministerijalizma, odnosno smatrala da je participiranje socijaldemokrata u vladi bio temeljni uzrok raskola među njezinim

članstvom. Nakon rezolucije, lijeva je struja s dragišom lapčevićem i Filipom Filipovićem osnovala Akcioni odbor ljevice kao protutežu Glavnom odboru.

Hrvatski su socijaldemokrati bili krajnje razjedinjeni. desna je struja smatrala da se taktika ljevičara razvila pod utjecajem protivnika iz Rusije i nastojala je da se desne odvoji od masa, da ih se kompromitira i tako cijeli radnički pokret dobije pod svoju „frakcijsku diktaturu“.38 Iako je vjerojatno nešto više hrvatskih i slovenskih socijaldemokrata bilo na strani desnih, a srpskih i bosanskohercegovačkih na strani lijeve struje socijaldemokracije, poopćavanja su teška. Starija historiografija govorila je kako je SdSHiS bio izrazito obilježen oportunističkom politikom pod jakim utjecajem druge internacionale i austromarksizma. Unutar svih su stranaka postojali jaki ideološki prijepori i obje struje. Tako je primjerice baš unutar Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije postojala izražena lijeva struja iz koje će nastati komunistička partija. U to su vrijeme na prostoru Hrvatske izlazila brojna glasila lijeve struje, kasnije komunističke partije, stvarajući atmosferu koja nije nužno bila dominantna. Izlazile su Radničke straže (Vukovar), Radnička riječ (Osijek), Narodna volja (Požega) i Oslobođenje (Split) pa Novi list, Plamen (Zagreb).

Slovenski su se socijaldemokrati u potpunosti priklonili desnoj stranačkoj struji. Usko su surađivali sa sličnim grupama u Hrvatskoj i Vojvodini i bili spremni na ujedinjenje. Slovenski je radnički pokret bio pod snažnim utjecajem austrijskih socijalista koji su već u potpunosti prihvatili teze o evolucijskom socijalizmu. Anton kristan je s Vitomirom koraćem i Vilimom bukšegom ušao u prvu vladu kraljevine SHS-a ljube davidovića (16. kolovoza – 18. listopada 1919.). bila je to vlada u kojoj su socijaldemokrati imali čak trojicu ministara: kristan je bio ministar šuma i ruda, korać ministar za socijalnu politiku, a bukšeg ministar za ishranu i obnovu zemlje. Time je nastavljena politika ministerijalizma, a sami ideološki prijepori postali su konstanta jugoslavenskog radničkog pokreta.

36. „Stranačka konferenca u Zagrebu“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, (Osijek), br. 7., 13. II. 1919., II.37. Isto.

38. Vitomir korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. Od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine, knj. I., Radnička komora Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1929., 263.


2928

beogradski i novosadski kongres– kocka je bačena

Proslava Prvog maja u Zagorju, 1919., Hrvatski povijesni muzej


3130

Osječke Radničke novine u broju od 24. veljače 1919. objavile su proglas u kojem se, na inicijativu srpske te bosanskohercegovačke socijaldemokratske stranke, pozivaju sve drugarske stranke na kongres u Slavonskom brodu, koji se trebao održati „o Uskrs“ radi stvaranja jedinstva svih jugoslavenskih socijaldemokratskih stranaka. Tom su prigodom glasila desne struje, poput Socijalista, prozvala beogradska lijeva glasila za stvaranje otvorenog raskola u stranci, nazivajući ih teroristima. kako su vlasti zabranile održavanje kongresa na teritoriju Hrvatske i Slavonije, održan je u beogradu od 20. do 23. travnja 1919. godine. dogodilo se to u vrijeme kada je, 24. veljače 1919., Vitomir korać izašao iz vlade, ali bez obzira na to što je sada izostao razlog za glavni prigovor – ministerijalizam socijaldemokrata – dio članstva odlučio se odcijepiti i osnovati novu stranku. Tom su prilikom socijaldemokratska glasila, među kojima i osječki Socijalista, pisala kako je lijeva struja uzburkala radničke redove, kako su veleposjednici i ostali reakcionari jedva dočekali takav rasplet situacije. U ovom razdoblju pojavio se novi razlog neslaganja dviju struja, a to je bila agrarna reforma. U okolnostima velikih seljačkih nemira i traženja zemljišne reforme, vlasti su shvaćale da je rješenje toga pitanja jedno od ključnih političkih odluka nakon rata.

Vlada Stojana Protića predala je pitanje agrarne reforme u nadležnost Ministarstva za socijalnu politiku, na čijem je čelu bio korać. Radnička su glasila dodatno pritiskala, ističući da se veleposjedi moraju razdijeliti jer će inače mnogi od njih ostati neobrađeni, što bi moglo dovesti do još veće gladi i nestašice hrane. U veljači 1919. objavljene su Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme. komisija je za rješenje agrarnog pitanja predložila glavna načela agrarne reforme koja su, među ostalim, obuhvaćala i eksproprijaciju velikog posjeda, uz isplaćivanje odštete prijašnjim vlasnicima. lijeva struja socijaldemokrata oštro je kritizirala isplatu odštete, smatrajući da se time ponovno ide na ruku bogatoj klasi i zahtijevajući pri tome kolektivno vlasništvo nad zemljom. Time bi se, prema ovoj struji, dogodio važan preokret u dotadašnjim društvenim odnosima. Ova je struja smatrala kako treba iskoristiti revolucionarni potencijal seljačkih masa, dok je pak desna struja isticala kako u kraljevini, nigdje osim u Slavoniji zapravo nema veleposjeda te kako zato i ne postoji revolucionarni potencijal. kao protuargument u debatama o potrebi stvaranja radikalnijeg seljačkog proletarijata korištena je teza da bi jugoslavenski seljak u slučaju rješavanja svog problema na ruski način došao u opreku s radništvom jer seljak teži višim cijenama za „žito, marvu i mlijeko“, dok radništvo teži nižim cijenama. Zbog velikih protivljenja takvoj reformi, korać je podnio ostavku.

Raskol među socijaldemokratima jednim je dijelom uvjetovan i međunarodnim okolnostima. U većini se zemalja lijeva struja izdvojila iz dosadašnjih stranačkih struktura te po uzoru na ruske boljševike osnovala komunističke partije. Među ostalim, 1919. godine osnovane su komunistička partija Njemačke, zatim kP bugarske, dok su 1920. godine osnovane komunističke partije u Francuskoj i Švicarskoj. Revolucionarna zbivanja u Mađarskoj i Mađarska Sovjetska Republika bele kuna, kao i činjenica da se velik dio jugoslavenskih vojnika vraćao iz zarobljeništva u sovjetskoj Rusiji često inficiran idejama boljševičke revolucije, radikalizirao je radničku scenu. U travnju 1919. godine na kongres u beograd došlo je 450 delegata iz svih krajeva kraljevine SHS-a. Tada je osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunisti), SRPJ(k) te sindikalno tijelo pod nazivom centralno radničko sindikalno vijeće Jugoslavije (cRSVJ). Novu su stranku činile one socijaldemokratske stranke, ili njihovi dijelovi i grupe, koje su se opredijelile za revolucionarni put u socijalizam i prihvaćanje revolucionarnog iskustva u Rusiji te one grupe koje su osudile suradnju s buržoazijom u bilo kojem obliku.

U SRPJ(k) ušle su sljedeće stranke: Srpska socijaldemokratska partija, Socijaldemokratska partija bosne i Hercegovine, Socijaldemokratska stranka dalmacije, lijevo krilo Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, okupljeno oko Akcionog odbora ljevice, socijalističke organizacije iz Vojvodine, Jugoslavenski revolucionarni komunistički savez Pelagić te socijalističke organizacije iz Makedonije i crne Gore.39 bosanskohercegovački socijaldemokrati bili su gorljivi zagovornici kongresa u beogradu, smatrajući kako je cijeli raskol uzrokovao koraćev ministerijalizam.

S druge strane, socijaldemokratske stranke i dalje su se suprotsta vljale revoluciji i težile su nacionalnoj koncentraciji i suradnji klasa. Socijaldemokrati su u tisku reagirali na beogradski kongres, ističući kako je opet bilo „puno vike nizašto“, kako je sve rečeno na kongresu samo puki radikalizam te kolektivna revolucionarna psihoza. Pri tome je korać istaknuo da ne treba računati na trenutno buntovno stanje radničke klase. Uskoro je desna struja stranke održala svoj kongres ujedinjenja u Novom Sadu 21. i 22. lipnja 1919. godine. Na tom je kongresu osnovana Jugoslavenska socijaldemokratska stranka (JSdS) koju je korać

39. Stanislava koprivica-Oštrić, „Programi radničkih političkih stranaka osnovanih u Jugoslaviji 1919. – 1929. (uporedna analiza)“ Zbornik, br. 7–8/1970., 219–254.

Povorka željezničara štajkaša u Beogradu, travanj 1920., Hrvatski povijesni muzej


3332

opisao kao protuakciju protiv boljševika. U stranku su u Novom Sadu pristupili „Socijalno-demokratska stranka Hrvatske i Slavonije, Jugoslavenska socijaldemokratska stranka (Slovenci) i Vojvođanska socijalno-demokratska partija“.40 Tijekom kongresa zaključeno je da će socijaldemokrati i dalje sudjelovati u radu državnih tijela i tako braniti interese radničke klase. Posebno je naglašena potreba aktivnog političkog djelovanja kako bi se donio novi ustav. Tako su, uz mnoge druge stranke, i socijaldemokrati podnijeli svoj prijedlog ustava, koji je podrazumijevao „socijalizaciju veleposjeda“ i decentralizaciju. S druge strane, ovaj nacrt budućeg ustava nije odbacivao sustav privatnog vlasništva, ostavio je mogućnost socijalizacije nekih sredstava za proizvodnju, ali do nje bi se došlo evolucijskim putem41, odnosno postupno, kako je bilo u programima svih socijaldemokratskih stranaka.

Potom su se ni godinu dana kasnije u Zagrebu, od 2. do 4. travnja 1920., ujedinili socijaldemokrati iz banata, bačke, bosne i Hercegovine te preostale desne struje iz Hrvatske i Slavonije. Nova je stranka nazvana Socijaldemokratska stranka Jugoslavije (SdSJ). Tako su krajem 1920. godine na području kraljevine SHS-a postojale dvije socijaldemokratske stranke: JdSJ i SdSJ. „Organizacije prve bile su koncentrisane samo u Sloveniji, i to prvenstveno u koruškoj i Štajerskoj, dok je članstvo druge bilo rasuto po Hrvatskoj, Slavoniji, bosni i Hercegovini i Vojvodini“.42 JdSJ je u ovom razdoblju bio aktivan i na međunarodnom planu. Stranački su delegati, među ostalim, sudjelovali i na osnivačkoj konferenciji „druge i pol internacionale“ u beču. Tom su prilikom ujedno i prihvatili njezine programske dokumente te preuzeli obvezu „da rade na ujedinjenju radničke klase u Jugoslaviji na njenoj platformi“.43

kongresi u beogradu, odnosno Novom Sadu nisu označili i kraj previranja. Naime, novi sukobi javit će se već na 2. kongresu komunista u Vukovaru 1920., gdje je SRPJ(k) preimenovan u komunističku partiju Jugoslavije (kPJ), dok će se socijaldemokrati, zbog velikih neslaganja, ujedinjavati još nekoliko puta. kongresi su uvelike definirali glavne ideološke postulate glavnih struja u radničkom pokretu. Oni ipak nisu zaustavili proces ideološke diferencijacije, kako u socijaldemokratskoj stranci, tako ni u komunističkoj partiji.

40. Vitomir korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. Od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine, knj. I., Radnička komora Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1929., 272.41. Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, knj. I., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1961., 326.42. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije, Institut za savremenu istoriju i NIP Export-press, beograd, 1974., 25.43. Isto, 28. 44. Manifest opozicije kPJ, dostupno na: http://www.znaci.net/00001/138_19.pdf; pristupili 18. kolovoza 2018.

pridruživanje centrumašai put ka stvaranju spj-a

Premda su se socijaldemokrati najvećim dijelom okupili u JSdS-u, još uvijek, kao uostalom ni komunisti, nisu uspjeli izgraditi stabilnu stranačku strukturu. To je velikim dijelom bilo povezano s događanjima u SRPJ(k)-u. Naime, na 2. stranačkom kongresu održanom u Vukovaru (20. – 25. lipnja 1920.), na kojem je stranka i službeno preimenovana u komunističku partiju Jugoslavije, došlo je do odvajanja jednog dijela članstva, kasnije nazvanog centrumaši, koje je svojim stajalištima bilo bliže socijaldemokratima. Ova je struja objavila Manifest opozicije u kojem se jasno vidi suprotstavljanje temeljnim komunističkim načelima.44 Nedugo nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu, 28. studenoga 1920. godine, centrumaši su pod vodstvom Živka Topalovića isključeni iz kPJ-a. Oni su već krajem ožujka 1921. godine osnovali Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (SRPJ).

Službenici zagrebačkog tramvaja štrajkaju za veće plaće, 1919., Hrvatski povijesni muzej


3534

U težnji da dođe do približavanja kPJ-a i socijaldemokrata prednjačili su slovenski, posebno mariborski socijaldemokrati. Na tom području nikada nije došlo do potpunog raskola s komunistima pa je zato bilo moguće brzo i lako približavanje „socijaldemokratskih i levosocijalističkih organizacija“.45 Početkom listopada 1921. održan je sastanak na kojem je zaključeno kako navedene struje ne dijele nikakve principijelne i taktičke razlike. Razlog tome bio je u činjenici da su mariborski socijaldemokrati bili pod utjecajem austrijskih, koji su smatrali kako se ujedinjenje treba obaviti sukladno politici bečke, tj. druge i pol socijalističke internacionale, koja je stvorena kao treći put između politike druge i Treće internacionale (kominterne). Međutim, ta politika nije bila u skladu sa stavovima stranačkog vrha, koji je na okružnoj konferenciji s kraja 1921. u potpunosti ignoriralo zaključke mariborskog sastanka.

Određena su stremljenja suradnji očito postojala, ali je na tome putu bilo dosta prepreka. Tako su centrumaši socijaldemokratima ponajviše zamjerali ministerijalizam. Topalović je smatrao da čisti ministerijalizam, bez oslanjanja na široke proleterske mase, zapravo najviše šteti radničkoj klasi jer time pomaže buržoaziji da učvrsti svoje pozicije. Takva je kritika ponajviše bila usmjerena na koraća, najvatrenijeg zagovornika ministerijalizma. korać je pak odbacivao kritike, nazivajući

centrumaše „verbalnim revolucionarima“, tvrdeći pri tome da su upravo centrumaši krivi jer su komunisti odnijeli prevlast u radničkom pokretu.

do pregovora između dviju socijaldemokratskih stranaka svejedno je došlo 1./2. kolovoza 1921. godine, nedugo nakon atentata na ministra unutarnjih poslova Milorada draškovića (1873. – 1921.), koji je počinio komunist Alija Alijagić. Tijekom tih pregovora osnovana je Socijalistička zajednica Jugoslavije (SZJ), čiji je temeljni dokument bio Protokol sporazuma socijalističkih partija. U njemu je definiran odnos prema ministerijalizmu, internacionalizmu i komunizmu, ali je u potpunosti odbačena socijalistička revolucija. Protiv takvog dokumenta bili su bosanski centrumaši, koji su smatrali da je takvo ujedinjenje umjetno te da ne znači korak naprijed prema sjedinjenju radničke klase. Novostvoreni SZJ očekivao je velik priljev članstva. Nakon atentata na ministra unutarnjih poslova kraljevska je vlada donijela Obznanu, zakon kojim je kPJ zabranjen. Ipak, do takvog razvoja nije došlo. Stoga je vodstvo SZJ-a s jedne strane trebalo raditi na osnaživanju stranke, a s druge učvrstiti stranačke pozicije te prije svega definirati odnos prema centrumašima.

Zbog svega je SZJ shvaćen kao privremeno rješenje do osnivanja krovne stranke, kojoj će pristupiti sve socijaldemokratske struje. kako je kPJ bio zabranjen, SZJ je infrastrukturno ojačao. Nakon smjene komunističkih uprava nad radničkim domovima, oni su predani socijaldemokratima, što je predstavljao materijalni i organizacijski dobitak. Osim radničkih domova, socijaldemokrati su sada upravljali i radničkim tiskarama. Svejedno, u redovima SZJ-a vladale su zbrka i nekoordiniranost. Tako je, u vrijeme dok se u beogradu odlučivalo o sjedinjenju svih centrumaških i socijaldemokratskih struja, oblasna skupština u Zagrebu tek preporučila stvaranje socijalističke zajednice, koja je pak osnovana prije četiri mjeseca.

Zbog različitih gledanja na ministerijalizam, korać se nije žurio s ujedinjenjem. Stoga je prvo osnovan Odbor ujedinjenja koji se sastao u beogradu 23. listopada 1921., na kojem je izabrana komisija za rad na programu ujedinjenja. komisiju su činili: lapčević, Topalović, korać, divac, korun i Golouh. Na sjednici Odbora ujedinjenja 14. prosinca usvojeni su nacrti ujedinjenja pa je time uklonjena i posljednja prepreka ujedinjenju svih jugoslavenskih socijaldemokratskih stranaka.

Sam čin ujedinjenja nije ostvaren na kongresu, nego na konferenciji predstavnika glavnih odbora triju stranaka (JSdS, SdSJ i SRPJ), koja je održana 18. prosinca 1921. godine u beogradu.

45. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije, Institut za savremenu istoriju i NIP Export-press, beograd, 1974., 67.


3736

Tom su prilikom usvojena tri dokumenta: Manifest i odluke ujedinjenja, Program te Statut stranke. kao svoj glavni cilj nova je stranka postavila buđenje klasne svijesti i organiziranje proletarijata. Ovom je prilikom još jednom osuđena komunistička taktika proleterske diktature te je istaknuta nepremostiva razlika između socijaldemokrata i komunista.

Veće su trzavice nastale kada je na red došlo pitanje naziva stranke. koraćevi pristalice tražili su da se u nazivu stranke istakne socijaldemokracija, dok su se centrumaši usprotivili, ističući kako je taj naziv kompromitiran. Na kraju je postignut kompromis, a stranka je nazvana Socijalističkom partijom Jugoslavije (SPJ). Na čelu stranke bili su dragiša lapčević, predsjednik Glavnog odbora te Vitomir korać kao politički sekretar. Odlučeno je da će se radi lakšeg rada ustrojiti i oblasne stranačke organizacije sa sedam članova koji će se birati na oblasnim skupštinama, dok je stranačko glasilo Socijalističke radničke novine preimenovano u Radničke novine.

kad je riječ o socijalnoj strukturi stranke, prema Tomi Milenkoviću, nju su najviše činili činovnici iz radničkih institucija46, poput burze rada, radničkih komora i sl. U Hrvatskoj je pak stranci pristupilo najviše industrijskih radnika. U Sloveniji je stranka u početku imala velik broj pristalica među seljacima, koji je s vremenom pao, ali su se stranačke organizacije i dalje zadržale u tim mjestima jer su bila blizu većih industrijskih postrojenja. U Vojvodini su veći dio stranačkog članstva činili seljaci, čime je to područje odskakalo od sveukupne socijalne slike stranke. U Srbiji i bosni i Hercegovini bila je manje-više slična situacija jer je članstvo potjecalo iz redova obrtnika te nešto manjim dijelom iz redova intelektualaca i industrijskih radnika. Prema dostupnim podacima za beograd, stranka je krajem svibnja 1921. imala 153 člana, od toga 101 najamnog radnika, 31 zanatliju te 10 činovnika kao i intelektualaca.47

Stvaranjem SPJ-a završena je jedna faza u razvoju socijaldemokracije u kraljevini SHS-u. Time je ova politička struja dobila jasne stranačke konture unutar kojih je trebala iskoristiti potencijal slobodnog političkog prostora koji joj se pružao. Silna unutarnja previranja kao i stalne borbe s legalnim komunističkim organizacijama tijekom 1920-ih, prije svega s nezavisnim radnicima, onemogućili su SPJ u razvoju kao i u kreiranju socijaldemokratske politike koju su provodili njegovi pandani, ponajprije u Njemačkoj. Stoga SPJ nikada nije uspio razviti prepoznatljive političke obrasce, a samim time nije uspio ni pridobiti šire mase radničke klase.

46. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije, Institut za savremenu istoriju i NIP Export-press, beograd, 1974., 67. Isto, 55947. Isto, 559.

društvene organizacije socijaldemokrata, poput Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ) ili pak Sekretarijat žena socijalista, velikim su dijelom imale ulogu svojevrsnog obrazovanja za buduće članstvo u stranci. U početku stranka ovim organizacijama nije pridavala veliku pozornost, tako da je tek krajem 1921. u Zagrebu provedena akcija za osnivanje omladinske organizacije. Treba istaknuti da Akcioni odbor SSOJ-a nije imao čvrstu strukturu. O tome svjedoči i odluka SPJ-a, prema kojoj taj odbor djeluje isključivo na kulturno-prosvjetnom planu. Prvi predstavnik Odbora bio je kasnije poznati etnolog i jedan od utemeljitelja sociologije u Hrvatskoj Mirko kus-Nikolajev (1896. – 1961.), koji je tu funkcijsku obavljao sve do 1925. godine kada se povlači iz stranke. Socijaldemokratska omladina bavila se ponajprije proučavanjem spisa karla kautskog (1854. – 1938.) u kojima je pronalazila ideološku inspiraciju. Prema Statutu, koji je donesen nešto kasnije, članstvo se trebalo dijeliti u dvije skupine: 5 – 12 godina te 14 – 28 godina. Valja istaknuti da su vođe SPJ-a težili povezivanju ove organizacije sa stranačkim strukturama. Potonje će u budućnosti izazvati niz problema, pogotovo kada na čelo SSOJ-a dođe bivši skojevac Antun Schmidt.

Socijaldemokrati su bili ponešto spretniji u organiziranju žena. Veliku je ulogu u tome imala centrumaška struja, koja je i prije službenog ujedinjenja u SPJ izražavala potrebu političke organizacije žena. Na ovom su polju socijaldemokrati također ratovali s komunistima. Naime, komunisti su već na svojoj prvoj konferenciji (1920.) održali i konferenciju žena socijalistkinja koja je prihvatila tadašnji program SPJ(k)-a te su počeli s tiskanjem novina, koje su bile usmjerena prema pridobivanju žena u stranku.

Slično su djelovali i socijaldemokrati. Vrhunac tog nastojanja bilo je razdoblje neposredno prije osnivanja SPJ-a. Tako je 30. siječnja 1921. održana prva konferencija žena socijalista na kojoj je glavni referat podnijela Milica Đurić-Topalović (1893. – 1972.). U studenome 1921. godine osnovan je privremeni sekretarijat u koji su, osim Đurić-Topalović, ušle i Sofija

društveno djelovanjespj-a

Jedna od najaktivnijih socijaldemokratkinja bila je Milica Đurić-Topalović, supruga Živka Topalovića, jedna od potpisnica Manifesta opozicije. Kao gimnazijalka postala je urednica prvog ženskog političkog časopisa na Balkanu Jednakost (kasnije su uredništvo preuzeli komunisti). Bila je, među ostalim, članica Privremenog sekretarijata žena socijalista, na čije je čelo kasnije i došla. Posebnu pažnju u stranci zadobila je nakon pisma koje je poslala Clari Zetkin (1857. – 1933.) o položaju žena u Srbiji, a koje je Zetkin objavila u listu njemačkih socijalistkinja Jednakost (Gleichheit). Bila je aktivna i prije raskola s komunistima. Tako je za vrijeme rata predvodila štrajk tekstilnih radnika u Leskovcu, a također je intenzivno radila na pomoći obiteljima vojnika. Valja istaknuti da je 1918. godine bila stalna članica redakcije beogradskih Radničkih novina.50 Među ostalim, objavila je niz članaka i knjiga među kojima su najznačajnije Žena kroz vekove i Žena i politika u kojima se bavi rodnim pitanjima te ulogom žena u društveno-političkim okvirima.

MILICA ĐURIĆ-TOPALOVIĆ


3938

levi, Mara Timotić itd. Premda je ova organizacija imala potrebnu strukturu i stranačku potporu, žene su slabo pristupale Sekretarijatu. U Hrvatskoj i Vojvodini gotovo se uopće nisu pridruživale ovoj organizaciji, dok su u Sloveniji, posebno u Mariboru, žene organizirane u „posebne organizacije i početkom maja 1921. imale su oko 300 članica. (…) Radom žena socijalista rukovodio je odbor od 16 članica izabranih po naročitom pravilniku“.48 S vremenom je njihov broj ipak smanjen, prije svega zbog nastalih ideoloških sukoba.

U Statutu SPJ-a postoje tek dvije odrednice koje specifično govore o ženama. Jedna se odnosi na to da se žene pravno, politički i socijalno izjednače s muškarcima, a druga da se ženama zabrani noćni rad. Na prvom kongresu SPJ-a usvojen je novi Statut, koji otvara mogućnost „stvaranja organizacija žena socijalista radi postizanja određenih prosvetnih i propagandnih ciljeva“49

48. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije, Institut za savremenu istoriju i NIP Export-press, beograd, 1974., 506–507.49. Isto.50. Tijekom drugog svjetskog rata zajedno sa suprugom pridružila se četničkom pokretu draže Mihailovića (1893. – 1946.).

Okupljanje žena oko Sekretarijata, kao ni omladine oko SSOJ-a, nije rezultiralo željenim uspjehom. Razlog tomu je, barem što se tiče ženskog pitanja, činjenica da je na području kraljevine SHS-a nakon Prvog svjetskog rata došlo do osnivanja niza organizacija, građanskih i komunističkih, koje su startale bolje. Jedna od najutjecajnijih organizacija zasigurno je bila Narodni ženski savez kraljevine SHS-a, koji je osnovan 1919. godine u beogradu. Omladina se dijelom priklonila komunističkom Savezu komunističke omladine (SkOJ-u), a poslije i nacionalističkim organizacijama poput ORJUNA-e (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) ili kasnije HANAO-a (Hrvatska nacionalna omladina) i sl.

Unatoč izraženim nastojanjima socijaldemokrata da prošire svoje stranačke strukture, to se nije dogodilo. Postojao je cijeli niz suparničkih organizacija, a ulogu je imala i percepcija SPJ-a koji se smatrao dijelom režimskog sustava. Naime, takva se percepcija reflektirala na svoje njezine ustanove i organizacije stranke.


4140

Socijaldemokratska ideja na jugoslavenskom prostoru početkom drugog svjetskog rata potpuno je iščeznula, da bi se institucionalno počela obnavljati tek početkom 1990-ih. bez obzira na to što je jugoslavenski komunistički sustav vjerojatno bio najmekši u Europi tijekom hladnog rata, to nije bila socijaldemokracija, nije bila stranka koja je odbacivala revoluciju. Početkom 90-ih godina bivši pripadnici Saveza komunista, kako se komunistička partija zvala nakon 1952., počeli su osnivati stranke u matičnim republikama, koje su u različitim oblicima u naziv inkorporirale socijaldemokraciju. Među ostalim, osnovane su Socijaldemokratska partija Hrvatske (SdP) te Socijaldemokratska partija bosne i Hercegovine (SdPbiH), dok je u Srbiji tek 2014. osnovna stranka pod nazivom Socijaldemokratska stranka Srbije. U Srbiji se još najmanje dvije stranke (Socijalistička partija Srbije, Socijalistička stranka) pozivaju na socijaldemokratsko nasljeđe.

Slično je i u Hrvatskoj i bosni i Hercegovini, gdje se socijaldemokratske stranke pozivaju na 1894., odnosno 1909. godinu. Unatoč tomu, postojanje nasljeđa socijaldemokracije itekako je upitno. U prilog toj činjenici govori i podatak da danas nitko ne obilježava neke od obljetnica ili ličnosti koje bi stvarno bile vezane uz socijaldemokraciju. Prvi smrtno stradali radnik u Hrvatskoj, 16-godišnji Srećko kulundžić (1889. – 1905.) koji je ubijen tijekom prvoga generalnog štrajka u Osijeku 1905. godine, posve je zaboravljen. Uopće, socijaldemokratske se stranke nespretno određuju prema prošlosti, ako o njoj uopće promišljaju. S druge strane, u Srbiji je krajem 2016. godine veliko zanimanje javnosti izazvalo uklanjanje spomenika, a ujedno i groba dimitriju Tucoviću u sklopu rekonstrukcije Trga Slavije, što je dio javnosti interpretirao kao odricanje od socijalističke prošlosti i Tucovićevih ideja koje se više ne uklapaju u postmodernističke vizure grada, a samim time ni u trenutnu ekstremno desnu, nacionalističku ideologiju. Valja napomenuti da je određena zadrška prema ovoj ideji vjerojatno i rezultat činjenice da su se pojedini stranački članovi kompromitirali, pridruživši se fašističkom pokretu (Živko Topalović), dok su neki napustili stranku zbog dobivanja

socijaldemokratskonasljeđe

dobrih državnih pozicija, poput Slovenca Etbina kristana koji je izašao iz SPJ-a kad je postao vladin komesar u New Yorku. Sve je to pridonijelo ignoriranju socijaldemokratskog nasljeđa, premda je privid drukčiji, barem u smislu nominalnih naziva stranaka.

O jugoslavenskoj socijaldemokraciji historiografija je pisala sporadično i ne uvijek posebno pozitivno. To ne znači da ideja nije postojala, da nisu postojali političari i politike, da nije postojao nikakav utjecaj na društveno-političke prilike. Polje je i dalje istraživački potentno i zanimljivo, prije svega zbog brojnih teorijskih spisa, ali i zbog boljeg poznavanja složenog političkog života kraljevine SHS-a, koji se nije iscrpljivao u zadanim, binarnim paradigmama nacionalista/buržoazije i komunista. konačno, baš bi danas bilo potrebno i moguće u suodnos postaviti komunističko i socijaldemokratsko nasljeđe, posebno na prostoru nekadašnje Jugoslavije, gdje je ono dinamičnije i iznijansiranije nego u većini istočne Europe. budući da je velik dio emancipacijskih ideja socijaldemokracije još uvijek samo možda ostvaren na ovim prostorima, cijela je priča aktualna, živa i vrijedna pozornosti.

Činjenica da je i ovaj rad nastao dijelom na poticaj njemačke socijaldemokracije pokazuje koliko su tamo sve ideje koje je socijaldemokracija nosila još uvijek žive i produktivne, kao i koliko je drugim sredinama još uvijek potreban impuls izvana da bi se nešto učinilo na upoznavanju vlastite baštine.


42

Literatura

britovšek, Marijan, „Radnički pokret u periodu između Prve i druge internacionale“, Priručnik za istoriju međunarodnog radničkog pokreta, (ur. ljubinka krešić), Rad, beograd, 1964.bogdanović, Mira, Srpski radnički pokret 1903.-1914: naličje legende, Globus, Zagreb, 1989.buiting, Henny, „The Netherlands“, The Formation of Labour Movements 1870.-1914., Contributions to the History of Labour and Society, 2 (gl.ur. Jurgen Rojahn), leiden, 1990.cazi, Josip, S puta reformizma na put klasne borbe. Ujedinjeni radnički sindikalni savez 1929. – 1934., Radničke novine, Zagreb, 1977.Čulinović, Ferdo, Jugoslavija između dva rata, knj. I., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1961.dedić, dedić (ur.), Miloš Krpan. Izabrani spisi, dAF, Zagreb, 2010.Holjevac, Željko (ur.), 1918. u hrvatskoj povijesti, Matica hrvatska, Zagreb, 2012.Janjatović, bosiljka, Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941., Sindikalna škola Hrvatske i NIU, Varaždin,kešić, Stojan, „Hrvatski i srbijanski radnički pokret i stvaranje prvih sindikalnih organizacija u bosni i Hercegovini“, u: Materijali naučnog skupa Prvo radničko društvo u jugoslavenskim zemljama – Osijek 1867., (gl. ur. Zdravko krnić), Slavonski brod, 1969.krizman, bogdan, „Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918.“, Historijski zbornik, br. 1-4., 8/1957.korać, Vitomir, Ciljevi i putevi socijalne demokracije, Naša Snaga, Zagreb, 1912. korać, Vitomir, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. Od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine, knj. I., Radnička komora Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1929.kovačević, Ivan, Radnički pokret u Slavonskom Brodu, Slavonski brod, 1976.Stanislava koprivica-Oštrić, „Programi radničkih političkih stranaka osnovanih u Jugoslaviji 1919. – 1929. (uporedna analiza)“, br. 7.-8./1970., ZbornikMacMillan, Margaret, Mirotvorci. Šest mjeseci koji su promijenili svijet, Naklada ljevak, Zagreb, 2008Milenković, Toma, Socijalistička partija Jugoslavije, Institut za savremenu istoriju i NIP Export-press, beograd, 1974.Milošević, Srđan, „Od stagnacije do revolucije“, u: Jugoslavija u istorijskoj perspektivi, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, beograd, 2017.Pavičić, Slavko, Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat, Hrvatska knjiga, Zagreb, 1943.Perović, latinka, Srpski socijalisti 19. veka, Rad, beograd, 1985Pešić, desanka, „dragiša lapčević i ‘seljačko pitanje’ (1903.-1914.), u: Prilozi za istoriju socijalizma, Institut za izučavanje radničkog pokreta, knj. 3., beograd, 1966.Švoger, Vlasta; Turkalj, Jasna, Temelji moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u „dugom“ 19. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2016.

NovineRadničke novine. Socijalističko glasilo, (Osijek)

Internetski izvoriManifest opozicije kPJ, dostupno na: http://www.znaci.net/00001/138_19.pdfTomić, Đorđe; Stojaković, krunoslav, Iz povijesti jugoslavenske ljevice od početka19. stoljeća do izbijanja Drugog svjetskog rata. Skica poglavlja koje nedostaje, Rosa luxemburg-Stiftung, beograd, 2013., dostupno na: http://dordetomic.de/wp-content/uploads/2013/12/Perspektive-07_Online.pdf

Naslovna stranicaProslava Prvog maja u Zagorju, 1919., Hrvatski povijesni muzej

Autori Ana Rajković diplomirala je povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Trenutačno pohađa poslijediplomski studij Moderne i suvremene hrvatske povijesti u svjetskom i europskom kontekstu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Članica je redakcije Novi plamen te suradnica nekoliko portala.

Tvrtko Jakovina redoviti je profesor u trajnom zvanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje svjetsku povijest 20. stoljeća i povijest balkana u 20 stoljeću u programu MIREES Sveučilišta u bologni, Italija. Autor je više knjiga i članaka o Jugoslaviji u Hladnom ratu i vanjskoj politici Titove Jugoslavije, hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti 20. stoljeća.

Impresum

Friedrich-Ebert-Stiftung Regionalni ured za Hrvatsku i Sloveniju, Praška 8, HR 10000 Zagreb, croatia

Za izdavača:Türkan karakurt, E-mail: [email protected]: www.fes.hr

Naklada: 200 komada

Regionalni ured Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu

Zaklada Friedrich Ebert (FES) najstarija je politička zaklada u Njemačkoj s bogatom tradicijom socijalne demokracije koja seže do 1925. godine. Rad naše političke zaklade usredotočen je na temeljne ideje i vrijednosti socijalne demokracije: slobodu, pravednost i solidarnost. To nas povezuje sa socijalnom demokracijom i nezavisnim sindikatima.Regionalni ured Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu otvoren je 1996. godine i odgovoran je za projekte u Hrvatskoj i Sloveniji. Glavne sastavnice našeg rada su jačanje demokratskih ustanova, rasprava o konceptima ekonomskih i društvenih reformi, međuetničko pomirenje i dijalog, podrška i promicanje aktivnosti sindikata, podrška organizacijama za razvoj aktivnog i pluralističkog društva.

komercijalna upotreba svih medija koje izdaje Friedrich Ebert Stiftung (FES) nije dopuštena bez prethodne suglasnosti FES-a.

Stavovi objavljeni u ovoj publikaciji izraz su mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima FES-a ili organizacije u kojoj autori rade.

ISbN 978-953-7043-74-2

Documents

Socijaldemokracija i nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i