SOCIJALNI RAD S POJEDINCEM

Djelotvornost u socijalnom radu: kvaliteta

pružene usluge i kvaliteta razvijenog odnosa

između stručnjaka i korisnika.

Umijeće profesionalca je u korištenju znanja i

komunikacijskih vještina s pojedincem koji

imaju teškoća u socijalnom djelovanju te u

pružanju pomoći ili podrške tim ljudima, kako

bi što uspješnije zadovoljili svoje potrebe.

Socijalni radnik: posrednik između društva i

pojedinca. Odgovorno bavljenje socijalnim radom

uključuje uvježbavanje vještina i pobuđivanje

osobina koje nam pomažu u osobnom i

profesionalnom rastu i razvoju.

Socijalni rad s pojedincem

Generacija 2017. /2018.

Prof. dr. sc. Zdravka Leutar i Maja Niţić, viša asistentica

Filozofski fakultet, Studij socijalnog rada Sveučilišta u Mostaru

Osobine ličnosti važne za djelotvornost u radu:

Psihička stabilnost, humanost, stručnost, odgovornost,

ljubaznost, empatičnost, otvorenost, komunikativnost,

optimizam, znati prepoznati svoje predrasude, znati

slušati, znati pružiti podršku….

Osobine koje ometaju djelotvornost u radu:

administrativni pristup, neodgovornost, neosjetiljivost,

neiskrenost, neorganiziranost, neljubaznost, drskost.

Potrebno je raditi na razvijanju pozitivnih osobina ličnosti.

PROCES RJEŠAVANJA PROBLEMA

Okvir u kojemu se odvija suradnja izmeĎu socijalnog radnika i klijenta,

ali je osim toga, proces rješavanja problema i specifična metoda koja se

koristi u socijalnom radu s pojedincem.

“Kad bi svijet u kojemu živimo bio pravedan i kada bi svatko mogao

ostvariti topao dom, obitelj, slobodu izbora, ljubav i skrb svojih bližnjih,

zanimljiv posao i pravo na različitost – socijalnog rada vjerojatno ne bi

bilo. MeĎutim, nitko nije savršen, pa tako ni društvo u kojemu živimo,

pa socijalni rad postaje profesijom koja omogućuje ljudima s teškoćama

u zadovoljavanju svojih potreba da ih ipak na neki način zadovolje.”

(Napan, 1994.).

BITI SOCIJALNI RADNIK:

Zahtjevanost profesija koja može biti

emocionalno iscrpljujuća, ali i

emocionalno nagraĎena.

Preduvjet bavljenja socijalnim radom

te budućeg uspješnog i kompetentnog

profesionalca je trajno ulaganje u svoj

rast kao čovjeka i cjeloživotno

obrazovanje.

Socijalni radnici su terenci koji

podrazumijevanju akcije kako bi

spriječili probleme i podržali ljude da

budu djelotvorni u situacijama u

kojima se nalaze.

SOCIJALNI RAD KAO ZNANSTVENA

DISCIPLINA

-Metode socijalnog rada

-Mjerenje uspješnosti intervencija

-Socijalni radnik treba imati dobre temelje

znanja o ljudima i ljudskom ponašanju,

informacije o socijalnim ustanovama i

pravima te uslugama koje društvo nudi i

dovoljno fleksibilnosti da to znanje

primjeni tako da ne “gura” korisnika u

teorijske okvire, nego da stečena znanja

primjenjuje onako kako će korisniku biti

najprihvatljivija.

Socijalni radnik treba

biti dobar u primjeni i

provoĎenju različitih tehnika

koje pomažu

u procesu rješavanja problema

i stalno pratiti zbivanja

u svom području.

Nadasve treba imati smisla

za razumijevanje i prihvaćanje ljudi.

Nakon toga tehnike pomažu.

DEFINICJE:

Socijalni rad je profesionalan aktivnost pružanja pomoći i podrške pojedincima,

grupama i zajednicama da bi poboljšali ili obnovili svoje kapacitete za socijalno

djelovanje i kreiranje društvenih uvjeta koji vode do postizanja zadovoljavajuće

kvalitete življenja. (National Association of Social Workers, 1973.)

Praksu socijalnog rada možemo prepoznati kao konstelaciju vrijednosti, svrhovitosti,

znanja i interventnih tehnika. Ponekad praksa socijalnog rada pokazuje šire korištenje

jedne ili druge navedene komponente, ali je o praksi socijalnog rada riječ samo onda

kada su sve te komponente zastupljene.

Praksa socijalnog rada

To je profesionalna primjena vrijednosti u socijalnom radu, načela i tehnika, a odnosi se na : ostvarivanje dostupnosti usluga koje društvo nudi, savjetovanje, socioterapiju, grupnu, obiteljsku i individualnu terapiju, pomaganje zajednicama i grupama da osiguraju ili poboljšaju socijalne i zdravstvene usluge te sudjeluju u relevantnim zakonskim procesima.

Praksa socijalnog rada pretpostavlja znanje o ljudskom razvitku i ponašanju, socijalnim, ekonomskim i kulturnim institucijama te o meĎudjelovanju svih tih činitelja.

Socijalni rad s pojedincem (casework) je proces koji se koristi u odreĎenim ustanovama i agencijama za pruţanje pomoći, kako bi se pomoglo pojedincima da se djelotvornije nose s problemima u socijalnom funkcioniranju.Harris, 1967.

Hollis, 1972. ima drugačiji pristup definiranju pojedinca i kaţe: To je ključna spoznaja osobe u njenoj situaciji kao trostruke konfiguracije koja se sastoji od osobe, situacije i njihove interakcije.

Casework je metoda ili proces pomoću kojeg jedna osoba pruţa pomoć drugoj osobi.

U kojoj mjeri će taj proces pomaganja biti djelotvoran ovisi o više meĎusobno povezanih činitelja koji ličnost dovode u problemnu situaciju. Metoda rada na slučaju sloţen je postupak koji zahtijeva prepoznavanje strukture socijalnih potreba i pokretačkih snaga u ugroţenoj ličnosti.Taj postupak zahtijeva proučavanje i obuhvaćanje cjelokupne ličnosti, kao i identificiranje potreba i motiva koji su prethodili problemom ponašanju. (Halmi, 1989.).

Socijalni rad s pojedincem je proces interakcija

izmeĎu korisnika i socijalnog radnika usmjerena na

zajednički odabran i dogovoreni cilj.

Zadaci socijalnog radnika

Zadaci ovise o mjestu gdje radi (vladin ili nevladin) sektor, o sposobnostima korisnika, o dostupnosti izvora pomoći, o tehnikama i vještinama socijalnog radnika koje je tijekom školovanja razvio te o brojnim drugim činiteljima.

Socijalni radnik treba biti kompetentan u svom znanju i vještinama te imati izgraĎen sustav vrijednosti kako bi mogao pomoći klijentima riješiti široku skalu postojećih ili potencijalnih problema u socijalnom djelokrugu.

PODRUČJA DJELOVANJA SOCIJALNIH RADNIKA: socijalni rad sa starima i nemoćnima, socijalni rad u privredi, socijalni rad s djecom i mladima, socijalni rad s maloljetničkim delinkventima, socijalni rad s ovisnicima, socijalni rad s osobama s invaliditetom, socijalni rad u odgoju i obrazovanju, socijalni rad u penalnim ustanovama itd…..

Individualni rad s korisnicima

Obuhvaća:

stvaranje kontakata,

socijalnu procjenu,

planiranje i provoĎenje interventnih tehnika kako bi se osigurala podrška: poboljšalo korisnikovo djelovanje ili da bi se podrţalo korisnika u zadovoljavanju njegovih potreba korištenjem mogućnosti koje mu nudi njegova bliţa okolina.

Pouĉavanje korisnika svakodnevnim

socijalnim vještinama

Davanje uputa o uspješnom svakodnevnom ţivljenju:

glede higijene,

osnovnih komunikacijskih vještina,

ophoĎenja s novcem,

orijentacije u novim ţivotnim uvjetima,

uspješnog snalaţenja u društvu

i pruţanje podrške u procesu socijalizacije i resocijalizacije.

Povezivanje korisnika s izvorima pomoći

Uspostavljanje kontakta sa stručnjacima da bi se razvila

interdisciplinarna i intersektorska suradnja i omogućavanja

kontakata s korisnicima koji imaju identične ili slične poteškoće.

Zastupanje korisnika

U uvjetima kad je socijalni radnik staratelj korisniku ili kad

mu je oduzeta poslovna i radna sposobnost nuţno je zaštiti

prava korisnika i procijeniti prihvatljivost odreĎenih usluga

koje mu se nude te stalno poboljšavati odnose i suradnju sa

stručnjacima drugih profesija kako bi mu se mogla pruţiti što

bolja usluga.

Procjenjivanje potrebe zaštitnih usluga

za korisnike

Promatranje i rad s djecom i odraslima i procjenjivanje da li im je

potrebna zaštita u njihovu socijalnom djelovanju.

Pruţanje i organizacija usluga starateljstva kako bi se spriječilo ili

prekinulo zlostavljanje, zanemarivanje ili zlouporaba bilo

psihološke, seksualne ili tjelesne naravi.

Organiziranje specifiĉnih usluga za

korisnika Uključivanje korisnika i njihovih obitelji u različite oblike

podrške i zaštite kao što je, primjerice, organizacija

transporta osobe s invaliditetom, upućivanje drugim

stručnjacima, medicinska skrb i sl. te pruţanje potrebnih

informacija o različitim vrstama usluga.

Rad s grupom

Različite interpersonalne tehnike kako bi se korisnici naučili

odreĎenim vještinama. Na taj način im je moguće pruţiti

potrebnu podršku.

Grupe za samopomoć

Organiziranje grupa za samopomoć u kojoj korisnici

meĎusobno dijele vlastita iskustva i pomaţu u zajedničkom

nadilaţenju kriznih situacija. Npr. Roditelji djece s razvojnim

teškoćama.

Osobni i profesionalni rast i razvoj te

stalna informiranost Uključivanje u aktivnosti koje su namijenjene razvoju

svijesti o osobnosti profesionalaca – socijalnih radnika,

kako bi poboljšali svoju stručnost.

Socijalni radnik treba pratiti svjetska kretanja u području

svoga djelovanja. To se postiţe sudjelovanjem u radu

znanstvenih skupova, edukativnih, iskustvenih radionica,

čitanjem relevantne literature te primjenom i provjerom

novostečenih znanja u praksi.

Administrativni poslovi

VoĎenje biljeţaka, prikupljanje relevantnih podataka za

ustanovu ili drugu organizaciju u kojoj socijalni radnik djeluje

i voĎenje računa o troškovima, dokumentaciji, dostavi pošte i

obavijesti korisnicima.

Bavljenje organizacijom i stalno

poboljšanje kvalitete rada Predlaganje i pregovaranje o planovima koji se stvaraju

unutar organizacija ili mjesta gdje socijalni radnik radi.

ProvoĎenje tih planova u praksi i sudjelovanje u stvaranju

novih planova kako bi organizacija pruţala što kvalitetniju

uslugu.

Supervizija

Organiziranje grupne i individualne supervizije unutar ili

izvan ustanove ili organizacije u kojoj socijalni radnik djeluje

radi stalnog poboljšanja kvalitete rada.

Evaluacija (procjena, vrednovanje)

Stalno evaluiranje rada, primjenjivanje najnovijih znanstvenih

evaluativnih programa i uključivanje korisnika u proces

vrednovanja i samoprocjene.

II

Cjelovitost pristupa u socijalnom radu Teorijski pristupi: ranije se naglašavalo uzročno posljedična veza

teorijskog pristupa i na taj način se pristupalo radu s korisnicima.

Kasnije se razvila ekološka teorija pristupa u socijalnom radu.

Potrebno je računati na jedinstvenost svakog korisnika i upoznati što više teorijskih pravaca i modela kako bi se što bolje moglo pomoći korisniku te upoznati što više djelotvornih tehnika.

Djelotvorna pomoć znači nuţno razumijevanje osobe i njezine okoline kao jedinstvenog sustava koji ima svoje granice, pravila, sposobnosti, probleme i specifične načine njihova rješavanja.

Što znaĉi cjelovit pristup u socijalnom

radu? Nastojanje integrirati dosadašnja saznanja u području socijalnog

rada i oblikovanje na način koji će pomoći stručnjacima da budu djelotvorniji u obavljanju svog posla.

Cjelovitost pristupa uključuje razumijevanje svake osobe kao jedinstvenog bića koje djeluje u okolini u kojoj ţivi. Kao što ta okolina djeluje na njega i mijenja ga, svaki pojedinac je sposoban djelovati i mijenjati tu okolinu.

Djelotvoran socijalni radnik sagledava osobu u njegovoj cjelokupnoj stvarnosti sa svrhom da mu pomogne do samopomoći, odnosno, podrţava korisnika do trenutka kada mu naša podrška više nije potrebna, a na taj način doprinosi i kvalitetnijim odnosima u društvu.

Razine cjelovitog pristupa

Djelotvornost socijalnog radnika znači djelovanje na svih

6 razina tijekom rada s korisnikom. Ako je jedna od

razina slaba, ojačat ćemo ju drugom razinom: primjerice

u radu s osobama s invaliditetom: radi se o oštećenju

motorike ali mi moţemo raditi na jačanju intelektualnih

sposobnosti i usmjeravati osobu njezinom maximumu na

tom području.

Razine: tijelo, duša, um ili mišljenje, socijalna

razina, razina okoliša i vrijednosna razina.

1. Tijelo

Skup svih organski, bioloških i fizioloških procesa.

Svaki psihički ili socijalni problem odraţava se i na tijelu, a njegovi tjelesni probleme djeluju i na njegovu psihu i socijalnu okolinu.

Kada socijalni radnik cjelovito shvaća osobu, u radu obraća paţnju na korisnikovo disanje, prati verbalne i neverbalne poruke, promatra mobilnost korisnika, njegov odnos prema tijelu i zadovoljstvo tijelom. Moţe ga upućivati da ide stručnjaku s toga područja koji se bavi tom razinom tijela.

Radi li se o kroničnoj bolesti posao socijalnog radnika je da pruţi relevantne informacije o samoj bolesti i oblicima podrške koje društvo nudi, kroz organizaciju grupa za samopomoć te organizaciju pomoći njege u kući.

2. Psihiĉki procesi

Socijalni radnik poznaje emocije čovjeka, percepciju, načine rješavanja unutarnjih sukoba. Ako je dodatno prošao neki psihoterapijski pravac pomaţe korisniku, a ukoliko to nadilazi njegova znanja upućuje ga stručnjaku.

Socijalni radnik pokušava sagledati korisniku njegovu stvarnost i pomoći mu da doĎe do odgovarajućeg stručnjaka.

3. Razina uma

Obuhvaća verbalnu komunikaciju, mišljenje, razumijevanje i zaključivanje. Iz korisnikovih stavova i načela proizlazi i njegovo ponašanje.

Nismo odgovorni za vanjske utjecaje ali smo odgovorni za svoje ponašanje u nametnutim situacijama.

Svako ponašanje je svrhovito i kad netko koristi ponašanje kojim nanosi štetu sebi ili drugima, pretpostavljamo da ne zna bolji način zadovoljavanja svojih potreba. Pokaţemo li osobi da ćemo ju podrţati u učenju novih vještina i ponašanja, što će joj pomoći zadovoljiti potrebe na dulji rok – zainteresirat ćemo ju za suradnju.

Socijalni radnik često radi na razini uma ili razmišljanja s klijentima kroz racionalne razgovore, suočavajući korisnika s realitetom postojanja i posljedicama njegova ponašanja.Korisnik bira svoja ponašanja i na njemu je da odluči želi li suraĎivati sa socijalnim radnikom ili ne.

Npr. Postupak mirenja u brakorazvodnom postupku.

4. Socijalna razina

Predstavlja viĎenje klijenta u sredinama u kojima ţivi i radi. Socioterapija i grupni rad omogućuju djelotvornom socijalnom radniku sagledavanja korisnika u cjelokupnosti njegova postojanja. Korisnik u tom okruženju može testirati svoja nova ponašanja i istraživati svoj odnos prema drugim ljudima, bez straha od poraza.

Ishodi koje socijalni radnik dogovara s korisnikom povezani su sa sredinom u kojoj se korisnik kreće, socijalnom mreţom koja može biti podržavajuća ili otežavajuća okolnost u radu.

Socijalni radnik će procijeniti kvalitetu mreţe koja okruţuje klijenta i koristiti pozitivne snage u klijentovoj okolini.

5. Razina vrijednosti

Obuhvaća ono što odreĎenom čovjeku znači smisao

ţivota – izvor iz kojega korisnik crpi snagu. To su:

vrijednosni sustav, ideali, vjera, duhovnost.

Kad socijalni radnik usmjerava paţnju u svom radu na

vrijednosnu razinu korisnikova postojanja on ne

manifestira smisao ţivota, već pomaţe korisniku da

pronaĎe smisao u svojim postupcima te da odabere smjer

kojim bi ţelio ići tijekom svog ţivota.

6. Razina okoline

Odnosi se na mikro i makro okolinu u kojoj korisnik ţivi.

EKOLOŠKA TEORIJA

Fokusiranje socijalnih radnika na sistemski pristup i to da je jedino moguće pojedinca

promatrati u odnosu na cjelokupnu njegovu okolinu

Socijalni radnici na taj način mogu sagledavati i prepoznavati na koji način

materijalne poteškoće, problemi stanovanja ili nedostatak socijalne podrške jesu

prepreke u rješavanju nekih značajnih socijalnih rizika ili socijalnih problema, npr.

poput siromaštva (Urbanc, 2009.).

A – POJEDINAC (genetika, fiziologija, temperament)

B – MIKROSISTEM (obitelj, škola, susjedstvo)

C – MEZOSISTEM (obitelj –škola, odnos između komponenti mikrosistema)

D – EGZOSISTEM (sustav podrške, radno mjesto roditelja, socijalne usluge)

E – MAKROSISTEM (politička filozofija, socijalna i ekonomska politika, kultura)

EKOLOŠKA TEORIJA

pojedinac se nalazi u središtu, a oko njega se u koncentričnim krugovima šire slojevi

okruţenja kojeg čine:

- Mikrosistem – svakidašnja okolina pojedinca – obitelj, škola, susjedstvo

- Mezosistem – sustav odnosa izmeĎu komponenti mikrosistema – odnos izmeĎu

pojedinca i obitelji; pojedinca i susjedstva (kako odnosi u obitelji utječu na odnose

djeteta s vršnjacima u školi)

- Egzosistem – šire socijalno okruţenje; sustav socijalne podrške, prijatelji, rodbina,

radno mjesto roditelja/partnera, socijalne usluge, mediji…

- Makrosistem - predstavlja obiljeţja kulture, ideologije u kojoj pojedinac ţivi:

politička filozofija, socijalna politika, drţavna ekonomska politika, religija…

Sagledavanje RIZIČNIH ČIMBENIKA I ZAŠTITNIH ČIMBENIKA na

1. individualnoj razini koja obuhvaća bio-psiho-socijalna obilježja pojedinca;

2. razini primarne grupe (obitelj, škola, susjedstvo) i lokalne zajednice u kojoj pojedinac

živi te

3. širem socijalnom kontekstu.

ČIMBENICI RIZIKA – su svi dogaĎaji, okolnosti ili iskustva koji

povećavaju vjerojatnost da će do problema doći ili da će se stanje

pogoršati, a mogu se pronaći u individualnim obiljeţjima,

socioekonomskim, kulturnim, demografskim i drugim uvjetima i

okolnostima koje povećavaju izvjesnost ozbiljnih poteškoća u ţivotu

pojedinca (djeteta) ili obitelji.

ČIMBENICI ZAŠTITE - su svi resursi, individualni ili oni iz okruţenja

pojednica (djeteta), koji mogu minimalizirati učinak rizične okolnosti,

odnosno sve one pozitivne snage koje pridonose poţeljnom ishodu u

situaciji rizika.

•Zajednički rizični i zaštitni činitelji za probleme djece i mladih na individualnoj,

interpersonalnoj i okolinskoj razini utjecaja (Jenson i Fraser, 2006.:7,9) (Urbanc,

2016)

SISTEMSKA RAZINA RIZIČNI ČIMBENICI ZAŠTITNI ČIMBENICI

OKOLINSKA –

društvo u cjelini

Pravo i norme povoljne za antisocijalno

ponašanje

Siromaštvo i ekonomska deprivacija

Male ekonomske mogućnosti

Dezorganizacija susjedstva (lokalne

sredine)

Mala privrženost susjedstvu (lokalnoj

sredini)

Više prilika za edukaciju, zapošljavanje i

druge prosocijalne aktivnosti

Brižan odnos odraslih ili članova šire

obitelji

Socijalna podrška šire okoline

INTERPERSONALNA I

SOCIJALNA -

primarne grupe i lokalna

zajednica

Obiteljska komunikacija i konflikti

Slaba veza roditelji – dijete

Alkoholizam i ovisnost o drogama u

obitelji

Napuštanje školovanja

Slaba povezanost sa školom

Odbacivanje od strane vršnjačkih skupina

Povezanost sa asocijalnim vršnjacima

Privrženost roditeljima

Efektivno roditeljstvo

Brižan odnos braće i sestara

Malo roditeljskog konflikta

Visoka razina pripadnosti školi

Uključenost u konvencionalne aktivnosti

Vjerovanje u prosocijalna pravila i

vrijednosti

INDIVIDUALNA –

bio-psiho-socijalna

obilježja pojedinca

Povijest obiteljskog alkoholizma

Nizak prag tolerancije na frustraciju

Deficiti pažnje

Hiperaktivnost

Socijalne vještine i vještine rješavanja

problema

Samopoštovanje i samoefikasnost

Pozitivni stavovi

Temperament

Visoka inteligencija

Niska razina stresa u djetinjstvu

Koncept otpornosti

OTPORNOST – označava osobni kapacitet za uspješnu prilagodbu u

prisustvu rizika, odnosno ţivotne nevolje.

Pojam otpornosti odnosi se:

1. dobre razvojne ishode usprkos visokorizičnoj situaciji (kumulativni

rizici siromaštva)

2. zadrţavanje kompetentnosti u prijetećim situacijama ili kriznim

dogaĎajima (suočavanje s ekonomskim stresom u obitelji)

3. uspješan oporavak od trauma (u slučaju grubog zanemarivanja potreba

djeteta u uvjetima teškog i kroničnog siromaštva)

Otpornost u radu s korisnikom

Otpornost se odnosi na mogućnost nadvaldavanja teških ţivotnih dogaĎaja kod

korisnika.. Koncept otpornosti ne negira proţivljeno teško iskustvo već govori o

snazi pojedinca da odolijeva, odnosno da korisnici sebi pomaţu, a socijalni radnici ih

na neki način usmjeravaju i zajednički s njima otkrivaju njihove zaštitne čimbenike.

Omogućuje da se odreĎene nepovoljne situacije procijene kao izazov ta da pojedinac,

unatoč prisutnim rizičnim čimbenicima, postigne dobre rezultate.

Vaţno je usredotočiti se na zaštitne čimbenike u procesu planiranih promjena.

III.

VRIJEDNOSTI U SOCIJALNOM RADU

1. Individualni pristup

Svaki pojedinac, grupa ili zajednica je jedinstven i ima svoje dostojanstvo, vrijednosti i prednosti. Na osobu nikad ne moţemo gledati kao na jednu u masi drugih. Socijalni radnik je takoĎer jedinstvena osoba, koja poznaje i razumije sebe i koristi svoju profesionalnu kompetenciju za korisnikovu dobrobit.

Vještine i znanja socijalni radnik koristi u kontekstu karakteristika svoje vlastite ličnosti i u referentnom okviru svojih uvjerenja i stavova.Treba biti svjestan svojih ograničenja, znajući da njegov kut gledanja ne mora biti jedini ispravan. Njegov je posao da podrţi korisnika u njegovu rastu i razvoju, da zajedno s njim traţi rješenja koja najviše odgovaraju korisnikovoj individualnosti.

2. Cjelovito razumijevanje ĉovjekova

ponašanja Prema Glasseru, utemeljitelj Realitetne terapije,

cjelokupno ponašanje ima 4 komponente: mišljenje,

osjećanje, tjelesne reakcije i djelovanje. One tvore

cjelinu i meĎusobno se isprepleću.

Promjeni li korisnik nešto u svom načinu mišljenja ili

djelovanja, promijenit će se i njegovi osjećaji i njegove

tjelesne reakcije.

Socijalni radnik treba budno paziti što moţe biti ulazni

kanal u poziciji rješavanja problema.

3. Prihvaćanje

Eric Berne, transakcijski analitičar koji je opisao četiri moguće ţivotne pozicije glede prihvaćanja sebe i drugih i nazvao je OK CORALL.

Ako socijalni radnik ima prema korisniku egzistencijalni stav: ja sam u redu, a ti nisi u redu, to ne moţe voditi razrješenju problema. Od samog su početka u neravnopravnom poloţaju u kojemu gube i klijent i socijalni radnik.

Jedina pozicija koja vodi rastu i razvoju je “ja sam u redu” “ti si u redu”.

To znači prihvatiti korisnika kao osobu. Potrebno je podrţati zdrave dijelove ličnosti svake osobe i razvijati ih. (Ako je čovjek ubio svoju ţenu, ne odobravamo mu taj čin ali ga prihvaćamo kao osobu.

4. Samoodređenje

Duţnost je socijalnog radnika pruţiti pomoć osobi koja mu se obratila ili ju uputiti na mjesto gdje moţe dobiti ono što traţi, u slučajevima kada socijalni radnik nije kompetentan ili nadleţan ostvariti traţenu uslugu.

Svaki korisnik pomoć moţe prihvatiti ili odbaciti. Iako je socijalni radnik svjestan da postoje okolnosti koje je nemoguće promijeniti, klijent je odgovoran da ih prihvati ili da se prilagodi takvim okolnostima i razvije sposobnosti koje će mu pomoći da ţivi kvalitetnijim ţivotom.

Korisnik je gospodar svojih problema. Socijalni radnik treba vjerovati u korisnikovu sposobnost za rješavanje problema i vidjeti ljude kao promjenjive jedinke.

Korisnik se treba uključiti u proces promjene i postizanje dogovorenih ciljeva.

5. Povjerljivost

Povjerljivost razgovora i informacija dobivenih od korisnika

ili o korisniku podrazumijeva se. Jedino je moguće to u

supervizijskom procesu upotrebljavati s namjerom da se što

bolje pomogne korisniku.

Naravno, bilo gdje na edukacijama spomenuti primjer ide bez

identifikacijskih podataka.

Etika u socijalnom radu

Vaţnost etičkog kodeksa za socijalne radnike

Pitanje etičkih dilema za socijalne radnike

Osnovna područja dilema:

Područje individualnih prava i dobrobiti korisnika (korisnik je gospodar vlastitih problema)

Područje općih interesa i dobrobiti (vrijednosti ustanove, društva…)

Na području nejednakosti i strukturalne potlačenosti (pitanje manjina…)

ETIĈKI KODEKS SOCIJALNIH RADNIKA RH

UVOD U etički kodeks se saţimaju glavni principi profesionalne etike.

Svrha etičkog kodeksa je provoĎenje profesionalnih djelatnosti.

Koristi se kao obavljanje funkcije profesionalnog postignuća.

Predstavlja skup kretanja koja definiraju pravila profesionalnog okupljanja.

Kodeks ima polivalentno ponašanje, pruţa povoljnu sliku o profesiji, osigurava priznanje i kredibilitet profesije, pomaţe da se u javnosti stvori povoljna slika o profesiji.

U socijanom radu se uvijek radi o nacionalnom kodeksu, pa se usporednim praćenjem kodeksa uočava vitalnost.

U čovjeku postoje dvije tendencije: individualna i socijalna.

Čovjek je društveno biće koje se treba podlagati drugima.

Čovjek se mora brinuti za zajedničko dobro, svaki čovjek posjeduje pravo na privatni ţivot i pravo na vjeru, na svjetonazore, nepovredivost doma.

ZNAĉaj uloge socijalnih radnika za

razvoj profesije

Svoje osnovne zadatke zacrtali smo u program udruge i on

predviĎa:

1. Promicanje socijalnog rada u svim djelatnostima

2. Sudjelovanje Udruge u pravnoj regulativi

3. Praćenje obrazovnih programa studenata

4. Iniciranje istraţivanja

5. Razvijenje baze podataka o socijalnim radnicima

6. Organiziranje edukacija, tribina

S godišnje skupštine saznajemo sljedeće podatke:

Da u socijalnim sluţbama radi 550 socijalnih radnika sa

završenom višom školom

Da 100 socijalnih radnika radi u preko 80 poduzeća

Da 60 socijalnih radnika radi u 50 zdravstvenih

ustanova

Da 40 socijalnih radnika radi u 40 socijalnih ustanova

Da oko 100 socijalnih radnika radi u unutrašnjim

poslovima, kazneno-popravnim domovima, sudovima,

školama i drugo.

Prvi centar za socijalni rad osnovan je 1959. godine u Puli, a dvije godine iza toga, formirana je posebna stručna institucija za istraţivanje i izučavanje socijalnih problema i unapreĎenje socijalnog rada Republički zavod za socijalni rad.

Moţemo izabrati kakva će biti naša Udruga i preuzeti odgovornost za ono što činimo za nju i za sebe ili što ne činimo.

U svakom trenutku trebali bismo podučavati svoje klijente, a prije svega se suočiti sami sa nemilosrdnom činjenicom da ne postoji mjesto na svijetu na kojem bi smo se mogli sakriti od mogućih posljedica svojih loših izbora.

Etiĉki kodeks socijalnih radnika RH Temeljna načela

Socijanom radniku je časna obaveza svoje profesionalno znanje i iskustvo, te ţivotno usmjerenje posvetiti skrbi za čovjeka i promicanju tolerancije meĎu ljudima.

Odnos prema klijentima

Socijalni radnici su svjesni svoje profesionalne odgovornosti prema klijentu, ali uzimaju u obzir i vlastita ograničenja koja se mogu pojaviti zbog potencijalnih etičkih zahtjeva ili mogućih sukoba interesa uslijed osobnih ili kolegijalnih veza s članovima klijentove obitelji, te profesionalnih obaveza prema svom poslodavcu.

Odnos prema profesionalnoj sredini

Socijalni radnici mogu svoju profesionalnu djelatnost

obavljati u domovima socijalne skrbi, centrima za

socijalnu skrb, ministarstvima, školskim, visokoškolskim

i znanstvenim institucijama, kazneno-popravnim

domovima i zatvorima.

Odnos prema društvenoj zajednici

Socijalni radnici duţni su štititi pojedince i obitelji od

neodgovarajućih postupaka i zloupotrebe u medijima i

javnosti. Pri davanju informacija potrebno je posebno

voditi računa o zaštiti privatnostima i interesima klijenta.

ZAVRŠNE ODREDBE

Poštivanje odredbi ovoga Kodeksa obavezno je za sve socijalne radnike bez obzira na radno mjesto ili članstvo u profesionalnoj udruzi.

Socijalni radnici su duţni odbiti svaku radnju koja se kosi s odredbama iznesenim u Kodeksu. Hrvatska udruga socijalnih radnika obavezna je pruţiti pravnu i stručnu podršku svim svojim članovima koji se uslijeddosljednog poštivanja odredbi ovog Kodeksa naĎu u takvim specifičnim situacijama.

Odluku o imenovanju povjerenstva donosi Skupština udruge.

Empatiĉke i ekspresivne i

komunikacijske vještine u soc. radu

Reflektiranje osjećaja (Čini mi se da ste se tada osjećali tako i tako)

Reflektiranje sadrţaja (Ako sam Vas dobro razumjela, tada ste zatraţili pomoć CZSS).

Reflektiranje misli i značenja (Ti misliš da su njihova očekivanja prevelika u odnosu na tebe).

Kombiniranje “Hoćete reći da ste ostali bez posla i da se sada osjećate izgubljenim”.

Saţimanje: Rekli ste puno stvari sada, da vidim jesam li vas dobro razumijela….

IV. Proces rješavanja problema Proces rješavanja problema je serija interakcija izmeĎu

korisnika i socijalnog radnika, koja uključuje osjećaje,

mišljenje i djelovanje, a usmjerena je na ostvarivanje cilja koji

su zajednički odabrali korisnik i socijalni radnik.

Cilj u skladu s pravilima u društvu i način na koji će ga klijent

postići nije ugroţavajući ni za koga,

a korisnik se , da bi ga postigao,

sluţi uslugama i sustavima podrške koje mu društvo pruţa.

Prepreke uspješnom rješavanju problema

Nedostatak motivacije za rješavanje problema (često proizlazi iz ljudske potrebe za poznatim: “Radije ostajem u svom nezadovoljstvu nego da poduzmem nešto da to promijenim, jer tako mogu izgubiti i ovaj jad koji imam sada.”

Nedostatak potencijala (potrebnog znanja, informacija..)

Nedostatak dostupnosti (dostupnost podrške, potrebnih izvora pomoći i odnosa koji mogu pomoći pojedincu i obitelji).

Ţelimo li biti djelotvorni, prije negoli započnemo s radom trebamo razmotriti:

korisnikovu situaciju

i primijetimo li postojanje navedenih prepreka, ako je moguće ukloniti ih ili prihvatiti.

Proces rješavanja problema ukljuĉuje

seriju faza:

Iniciranje planiranog procesa promjene (otkrivanje problema i prvi kontakt socijalnog radnika s potencijalnim korisnikom).

Socijalna procjena i definiranje problema

Postavljanje pozitivnih ishoda u budućnosti

Planiranje zajedničkog rada na postizanju dogovorenih ciljeva

Rad na postizanju ţeljene promjene

Evaluacija

Završavanje rada na specifičnom ishodu i prijelaz na novi ili završavanje procesa s korisnikom i opraštanje.

1. Iniciranje planiranog procesa promjene

Obavljen je proces otkrivanja problema u situaciji kad osoba sama otkrije potrebu za promjenom i odluči zatraţiti pomoć.

Znači da je osoba svjesna svoje situacije, da je izabrala osobu s kojom će odraĎivati svoju situaciju, da je već napravila korak da dogovori termin.

Često su stvarne situacije u kojima se korisnik nalazi drugačiji: članovi obitelji ili neke sluţbe iz sustava mogu biti posrednici do socijalnog radnika, a socijalni radnik treba uspostaviti kontakt s korisnikom.

Socijali radnik , vodeći računa o psihičkom stanju korisnika, koje

je trenutno izazvano dolaskom u socijalnu ili sličnu ustanovu,

pristupa mu s paţnjom, postupno ga uvodeći u proces rješavanja

problema.

Intervju Prvi inicijalni kontakt obično protječe u obliku konverzacije ili

razgovora. Ta konverzacija nije običan razgovor nego stručno voĎeni intervju koji ima svoje ciljeve i zadatke.

Vrijednosti i načela socijalnog rada predstavljat će okvir u kojemu se socijalni radnik kreće dok radi.

Dakle, vodeći intervju, socijalni radnik će znati da je taj korisnik s kojim komunicira jedinstvena individua, bit će cjelovito uključen,

koristeći sve komponente svog ponašanja (mišljenje, osjećanje, djelovanje i neverbalnu komunikaciju),

nastupit će s pozicije, ja sam u redu i ti si u redu, vodit će računa o sebi, drugima i o situaciji,

neće osuĎivati i procjenjivati korisnika, vodit će računa o ţeljama i potrebama korisnika, dobivene podatke će

drţati u tajnosti.

Definiranje intervjua Smolić Krković, (77.) definira intervju kao specijalizirani način

verbalne interakcije, a upotrebljava se za posebne svrhe i usmjeren je na posebne sadrţaje.

Intervju je način interakcije u kojoj je uloga veze voditelja razgovora i sugovornika visoko specijalizirana, a koje specifična karakteristika zavisi o svrsi i karakteru intervjua.

Intervju je interaktivni proces i obojica – voditelj i sugovornik –pridonose komunikaciji koja iz toga proizlazi.

Tijek intervjua

Djelotvoran socijalni radnik zna usmjeravati tijek intervjua i istodobno biti dovoljno fleksibilan i slijediti korisnika. Na početku su vrlo korisna otvorena pitanja:

Što očekujete od našeg razgovora?

Kako biste ţeljeli da naši susreti izgledaju?

Kako mislite da bih Vam ja mogla pomoći?

Potrebno je izbjegavati sugestivna pitanja i paziti da bojom glasa ne utječete na odgovore.

Komunikacija

Komunikacija je interakcijski proces kojim se daje, prima i

provjerava smisao neke poruke. Komunikacija je uvijek

dvosmjerni proces iako se ne mora dvosmjerno realizirati na

verbalnoj razini.

Komunikacija je temeljno sredstvo rada socijalnih radnika i što je

komunikacija jasnija to je socijalni radnik djelotvorniji.

Metode jasnog komuniciranja koje se

koriste u vođenju intervjua

1. Parafraziranje, pojašnjavanje i reflektiranje:

Ukratko vraćanje sadrţaja korisniku je parafraziranje i ono ima za svrhu da socijalni radnik provjeri da li je dobro čuo i razumio ono što mu je korisnik rekao, a korisnik čuje ono što je rekao i moţe se reflektirati na te sadrţaje.

Ono (parafraz) produbljuje odnos korisnik dobiva dojam da je slušan i shvaćen.socijalnogradnika i korisnika jer

Moţe pojasniti svoje misli i namjere.

Svrha pojašnjavanja i reflektiranja sadrţaja je bolje razumijevanje korisnika. Pojašnjavanjem se dolazi do biti problema, pa socijalni radnik, pomoću te metode izdvaja teme na kojima će raditi s korisnikom.

Pri reflektiranju sadrţaja socijalni radnik nastoji razumjeti kako korisnik doţivljava svijet oko sebe.

Provjeravanje i fokusiranje

Tijekom razgovora socijalni radnik provjerava da li on i korisnik pod istim pojmom podrazumijevaju istu stvar i da li je socijalni radnik dobro shvatio što mu je korisnik ţelio reći.

Tek kad je pretpostavka provjerena u razgovoru s korisnikom, moţe koristiti u radu na rješavanju problema.

Fokusiranje pomaţe da se sudionici intervjua ne izgube u širini problema te da usmjere paţnju na primarni sadrţaj na kojemu će raditi.

Fokusiranjem se odreĎuje uţe područje i smjer zajedničkog rada.

Informiranje

Korisnika je potrebno upoznati sa svim informacija koje su mu

potrebne u rješavanju njegova problema ili radu na promjeni

njegova ponašanja.

Vaţno je da socijalni radnik bude stalno educiran i maksimalno

opskrbljen sa svim potrebnim informacijama.

Konfrontiranje

Konfrontiranje moţe biti djelotvorno samo ako ste stvorili dobar odnos s korisnikom i ako nastupate s pozicije “ja sam u redu, ti si u redu”. Pri konfrontiranju i nakon konfrontacije vaţno je ostati s korisnikom u kontaktu, bez obzira na to koliko to bilo teško i za socijalnog radnika i za korisnika.

Prilikom konfronatacije treba voditi računa o tome da postoji dobar kontakt s korisnikom. Potrebno mu je pokazati da ga se uvaţava kao osobu, bez obzira na to što se moţda ne slaţete s nekim njegovim postupcima.

PRVI SUSRET I STVARANJE OZRAĈJA ZA

OSTVARIVANJE ŢELJENE PROMJENE

Potrebno je stvoriti odnos POVJERENJA, ZAINTERESIRANOSTI I RAVNOPARAVAN ODNOS.

Moć socijalnog radnika nije u tome što moţe riješiti problem nego što zna kako podrţati ljude u iskorištavanju vlastitih potencijala za rast i razvoj i rješavanje problema, a ne za destrukciju. Ne zaboravimo da socijalni radnik ne radi NA korisnikovu problemu nego S korisnikom.

Prostorija u kojoj radite: treba biti ugodna za raditi, nemojte leĎima zaklanjati danje svjetlo.

Pazite na vaţe drţanje tijela i ne očekujte od korisnika da bude opušten.

Dajte korisniku kompliment.

Kod razgovora potrebno je čovjeku gledati u oči, paţljivo slušati, ako nešto ne razumijete pitajte. Moţete mu ispričati i neko svoje iskustvo ali ne pretjerujte. Ţelite li podrţati korisnika u njegovu rastu i razvoju, usmjerite paţnju na pozitivno i na sposobnosti koje korisnik ima, podrţite ga u dobru ako je to u skladu sa ţivotom u zajednici.

Ne osuĎujte korisnika zbog njegove prošlosti. Duhovitost socijalnog radnika moţe posluţiti uspostavljanju

dobrog kontakta.

Dozvolite šutnju klijenta i da on nastavi razgovarati.

2. Socijalna procjena i definiranje

problema

Socijalna procjena je proces u kojemu korisnik i socijalni radnik definiraju problem na kojemu će zajedno raditi i definiraju moguće pozitivne ishode u budućnosti koji će pridonijeti korisnikovoj kvaliteti ţivljenja.

To je specifičan proces jer ga zajedno definiraju socijalni radnik i korisnik.

Ta faza moţe trajati samo par minuta, a moţe trajati i nekoliko susreta. U situacijama kada je problema više, u prvoj se fazi odreĎuju prioritet i redoslijed rada na njima. Ključno je da korisnik bude aktivni sudionik u toj prvoj fazi, kao i u svim ostalim fazama procesa.

Najuobičajenija pogreška je da socijalni radnik gleda korisnika kroz popratne informacije koje je zajedno s njim dobio.Treba uzeti u obzir stručno mišljenje ali to ne smije ometati izravan kontakt s korisnikom.

Pri definiranju problema dogovara se i o ishodu koji korisnik ţeli ostvariti u budućnosti,

ako i to da li je riječ o osobnom ishodu, ishodu vezanom za neki odnos ili ishodu koji se odnosi na neku specifičnu situaciju.

Postupno se prelazi na sljedeću fazu, u dogovoru s korisnikom se razraĎuje mogući pravac djelovanja i aktivnosti koje bi trebalo poduzeti da bi se ishod mogao ostvariti.

Prikupljanje podataka

Prikupljanje podataka provodi se tijekom čitavog rada.

Treba voditi računa o sljedećem:

Korisnik je primarni izvor informacija

Prikupljeni podaci koriste se isključivo za rješavanje problema.

Socijalni radnik ne smije prikupljati podatke iz drugih izvora, ako nije spreman obavijestiti korisnika o tome i objasniti mu zašto je informacija prikupljena na taj način. Ako socijalni radnik ima informacije o korisniku prije negoli se sreo s njim, vaţno je da mu to kaţe, jer će na taj način poboljšati kvalitetu odnosa s korisnikom, ponekad ne smije informirati korisnika o izvoru informacija (primjerice zlostavljanje djece), ali je u većini slučajeva to preduvjet za daljnji rad ţelite li imati odnos pun povjerenja.

Socijalna anamneza

Socijalna anamneza je skup podataka o klijentu i problemu zbog kojeg je došao u kontakt sa socijalnim radnikom, zapisanih logičnim redoslijedom.

Socijalna anamneza sadrţi opće podatke o korisniku, podatke iz prošlosti koji su relevantni za korisnikov problem u sadašnjosti, definiciju problema te prijedloge, mišljenja i mogućnosti rješavanja problema u budućnosti.

Pisanje anamneze ima različite svrhe i piše se za različite institucije. Jedna od svrha socijalne anamneze je stvaranje dokumentacije o odreĎenom korisniku ili obitelji, kako bi nakon rada socijalnog radnika ostao trag koji moţe biti od koristi socijalnom radniku koji će kasnije raditi s tim korisnikom. Piše ju socijalni radnik i na zahtjev neke ustanove u kojoj je korisnik smješten ili u koju korisnik odlazi.

Socijalna anamneza je jedna vrst pisane komunikacije izmeĎu socijalnih radnika meĎusobno i socijalnih radnika i stručnjaka druge profesije.

Socijalna anamneza treba biti pisana jasnim jezikom i lišena “pjesničkih ukrasa” i osobnih dojmova.

Socijalna anamneza je dokument i stoga treba biti pregledno napisana,, u zaglavlju mora biti jasno naznačeno iz koje institucije je pisana i na čiji zahtjev, dok na kraju anamneze stoji ime socijalnog radnika koji je anamnezu sastavio i njegov potpis.

Sadrţaj socijalne anamneze ovisit će o svrsi i specifičnom korisniku o kojem se piše, a općenito socijalna anamneza sadrţi sljedeće odjeljke:

Svrha socijalne anamneze

(na zahtjev suda, smještaj u obitelji hranitelja, premještaj iz

Ďačkog doma u studentski dom, kategorizacija,

dokumentacija…)

Osobni podaci

(ime prezime, datum roĎenja, spol, adresa, telefon)

Obitelj

(potpuna, nepotpuna, meĎusobni odnosi, dobna struktura

obitelji, uloge u obitelji, tko sve ţivi u zajedničkom kućanstvu s

korisnikom, stanovanje, procjena kvalitete ţivota obitelji…)

Obrazovanost korisnika i ĉlanova obitelji

(formalna i neformalna obrazovanost – osim škole koju je

korisnik završio, potrebno je navesti i dodatne kvalifikacije koje je

stekao tijekom ţivota ili vještine koje posjeduje)

Zaposlenost

(gdje korisnik radi, da li je u redovnom radnom odnosu, ako je

relevantno i zaposlenost članova obitelji).

Materijalno stanje

(prihodi i rashodi, dodatni prihodi. Preciznost u iznošenju

podataka ovisi o svrsi anamneze – ako je svrha dodjela socijalne

pomoći ili neka usluga za koju je bitna točna procjena

materijalne situacije prilaţu se dokumenti u kojima se navodi

točan iznos prihoda i rashoda).

Zdravstveno stanje

(preciznost iznošenju podataka ovisi o svrsi anamneze; ako je

riječ o smještaju u neku zdravstvenu ustanovu ili ako korisnik

boluje od neke teške bolesti koja bitno odreĎuje njegovo psihičko

ili tjelesno stanje prilaţu se nalazi liječnika, psihologa i/ili

defektologa).

Podaci o djetinjstvu i školovanju

(navode se ako su relevantni za korisnikov problem u

sadašnjosti).

Socijalna procjena

Ukratko se iznose podaci dobiveni tijekom procesa socijalne

procjene – korisnikova samoprocjena situacije, procjena njegovih

bliţnjih, procjena socijalnog radnika i procjena drugih stručnjaka.

Interes i sklonosti

Navodi se mogući smjer rješavanja problema.

Mišljenje

Mišljenje socijalnog radnika, mišljenje drugih stručnjaka koje

moţe biti citirano ili su nalazi proloţeni.

Prijedlozi

Uz obrazloţenje, pozitivne strane tog prijedloga, moguće

zapreke, prvi korak, tko će što poduzeti i kada…

Potpis socijalnog radnika koji je sastavio anamnezu i naziv centra,

ustanove u kojoj radi.

Bitna znaĉajke anamneze

Iz nje treba biti vidljivo, ne samo ono što je dovelo do negativnog stanja i ponašanja, nego i ono što je pozitivno, što je pohvalno, što su vrline i odlike, osobne i posebne vrednote. Bez obzira u kakvoj se nevolji netko našao, on iz nje izlazi aktiviranjem onih najboljih snaga koje ima u sebi.

U svakoj socijalnoj akciji motiviranje ličnosti da promijeni svoje ponašanje počinje od onoga što je u njoj najbolje.

U prijedlozima koje piše treba biti najvaţnije i jasno naglašeno od kojih pozitivnih činilaca se polazi u procesu socijalizacije koji predstoji.

Prijedlozi ne smiju biti samo konstatacije bez obrazloţenja u čemu i zašto se u njima vidi mogućnost djelovanja na situaciju, bilo da socijalni radnik prihvaća ili ne prihvaća sankciju izrečenu od neke druge instance – na pr. suda, komisije za kategorizaciju, tim za opservaciju i dr.”

Definiranje problema

Potrebno je ispitati:

Što korisnik ţeli od Vas?

Koja su mu očekivanja?

Što osoba vidi kao svoj problem?

Kako identificira svoj problem?

Koje su činjenice vezane uz postojanje tog problema?

Kakvu mogućnost promjene vidi?

Koji je njezin ishod u budućnosti?

Socijalna procjena: proces u kojem korisnik i

socijalni radnik zajedno odluĉuju:

1. Koji će problem ili pitanje zajedno rješavati;

2. Koji je ţeljeni ishod njegova rada;

3. Kako bi dalje postojanje tog problema moglo utjecati na korisnikov ţivot?

4. Koje mogućnosti ili izbore imaju korisnik i socijalni radnik;

5. Koje bi specifične aktivnosti trebao poduzeti korisnik, a koje socijalni radnik;

6. Koliko su dosadašnje aktivnosti bile djelotvorne?

Razgovor treba planirati.Treba početi tamo gdje je korisnik, treba razumjeti njegovo viĎenje problema.

Problem treba DEFINIRATI ŠTO PRECIZNIJE jer proces rješavanja problema ne moţe biti uspješan.

3. POSTAVLJANJE POZITIVNIH ISHODA U

BUDUĆNOSTI

Konkretni ciljevi u budućnosti su vijek individualni.

Odnose se na to kako korisnik vidi sebe u budućnosti, kada riješi probleme koje ima.

Što je više osoba uključeno u rješavanje problema, to ćete imati više mogućih ishoda u budućnosti i veću kompleksnost. Na početku je vaţno odvojiti problem od cilja.

Npr. Dijete u domu u Ivancu. Majka moţe reći da je problem u njenom nedostatku autoriteta u odnosu sa sinom koji se neadekvatno ponaša, dok njen ishod u budućnosti moţe biti poboljšanje odnosa sa sinom.

Pretpostavke postavljanja pozitivnih

ishoda u budućnosti

1. Poznavanje problema, problem je dobro definiran

2. Poznavanje pozitivnih svojstava korisnika i njegove sredine

3. Poznavanje mogućnosti zajednice u rješavanju istraţenog

problema (znanje o relevantnim informacijama).

Proces postavljanja ishoda i ciljeva

sadrţi:

1. Definiranje temeljnog ishoda ili više ciljeva u rješavanju problema;

2. Razradu tih ciljeva u posve konkretne sadrţaje – što procesom rješavanja problema treba ostvariti;

3. UtvrĎuje nositelja pojedinih dijelova tih sadrţaja –TKO će realizirati ciljeve;

4. Ako postoji izbor izmeĎu više mogućnosti onda se utvrĎuju prioriteti polazeći od interesa korisnika – KAKO riješiti problem (lepeza mogućnosti);

5. Poredak definiranih ciljeva u vremenu i prostoru – sukcesivni ili simultani poredak sadrţaja;

6. Eventualni formalni (pravni i drugi) uvjeti, procedure i propisi u ostvarivanju ciljeva;

7. Uloga klijenta u izradi i ostvarivanju dogovorenoga – od utvrĎivanja ciljeva do izbora sadrţaja i postupaka.

CILJEVI MORAJU BITI DOVOLJNO SPECIFIČNI I KONKRETNI DA SE MOGU MJERITI.

Npr. Pomoći nekom da se osjeća bolje teško je mjeriti jer nije konkretno.

Što je cilj jasnije definiran to ga je moguće preciznije mjeriti.

Pri postavljanju ciljeva trebamo voditi računa o:

Zainteresiranosti i motiviranosti korisnika da ga ostvari

Mogućnostima za ostvarenje cilja

Dodatnim izvorima

Npr. Moţemo pomoći korisniku da popravi friţider i na taj način će biti motiviran da s nama stupi u kontakt i da s njim krenemo u proces liječenja alkoholizma.

4. Planiranje zajedniĉkog rada na

postizanju dogovorenih ciljeva

Dogovor (on definira odnose i sluţi odreĎivanju sadrţaja i oblika vašega rada).

Inicijalni dogovor: Sadrţi odgovore na formalna pitanja: Kad ćete se sastajati i koliko često Gdje ćete se sastajati Koliko vaše usluge koštaju i tko će podmiriti troškove Sadrţajna pitanja: koji problem, koji je privi ţeljeni ishod, koji je

konačni ishod, kako ćete provjeriti djelotvornost rada.

Terpaijski dogovor

Terapijski dogovori se sklapaju tijekom rada. Oni ovise o ţeljama i potrebama korisnika te o specifičnom smjeru kojim se vaš rad kreće.

Dogovor o povjerenju: Sklapa se u individualnom i grupnom radu. U grupnom radu obvezuje na to da se osobni sadrţaji izrečeni u grupi ne iznose i ne komentiraju izvan grupe. U individualnom se radu socijalni radnik obvezuje da neće zlorabiti povjerenje koje mu ukazuje korisnik, govoreći mu o svojim osobnim problemima.

Iako se u socijalnom radu to podrazumijeva, jer etički kodeks na to obvezuje, korisnik to mora znati, pa mu je na početku rada to vaţno napomenuti.

Postoje druge vrste dogovora: Dogovor o aktivnosti, antisuicidalni dogovor, dogovori o prestanku s nekom aktivnošću ili navikom.

Ĉetiri uvjeta valjanog dogovora:

Uzajamno slaganje

Dogovor je dobro razmotren

Zakonitost

Kompetentnost

Plan

Plan je dogovor koji se odnosi na specifičnu aktivnost koju će korisnik poduzeti u razdoblju izmeĎu dva susreta.

Da bi plan bio djelotvoran, izvršenje mora zadovoljit korisnikove potrebe.

Dobar je plan jednostavan, realističan i dostiţan.

Vaţno je da se odnosi na djelovanje, a ne na prestanak aktivnosti te da ovisi o korisniku. Mora biti specifičan i repetitivan, odnosno, ako ga korisnik ne izvrši, moţe pokušati ponovo.

Dobar plan uvije je moguće evaluirati i predstavlja mali pomak u poboljšanju korisnikove kvalitete ţivljenja.

Rad na postizanju ţeljene promjene

Pravi je izazov za socijalnog radnika provesti planirani proces promjene u suradnji s korisnikom i ostvarivanje zajednički definiranih ciljeva.

Vaţno je uzeti optimalan vremenski period u radu na odreĎenom problemu: nije dobro ni ţuriti se, a ni usporavati s radom na problemu.

Često rad na jednom problemu otvara i mnoštov drugih problema.

Osobe koje imaju neuspješnu povijest mogu oklijevati u provoĎenju akcija iz straha od ponovnog neuspjeha. Pr. “Bolji mi je jad koji imam sada, negoli ono što mi se moţe dogoditi pokušam li to promijeniti!”. O takvim razmišljanjima dobro je porazgovarati s korisnikom.

Potrebno je da socijalni radnik ima povjerenje u korisnika i to je ključni aspekt u radu s ljudima. Ako socijalni radnik ne vjeruje da korisnik dogovoreno moţe provesti onda će to biti jednako minimumu.

Korisnik treba vjerovati u svoju kompetentnost da on to moţe.

Socijalni radnik ne smije nikada u svom radu korisnika učiniti ovisnim o sebi i odlučivanju umjesto njega.Uvijek je potreban meĎusobni dijalog

Metode za uspješno rješavanje

problema

1. Informiranje

Informacije o vaţnim aspektima problema i izvorima koji

postoje u društvu, o tome kako ih koristiti i što od njih

očekivati.

Davanje različitih mogućnosti rješavanja problema.

Pouĉavanje socijalnim vještinama

Često je za učenje socijalnih vještina potrebno mnogo

vremena i strpljivosti.

Potrebno je raditi i poučavati ga socijalnim vještinama, a ne

da radimo umjesto njega.

Uvjeţbavanje

Uvjeţbavanje uključuje detaljnu razradu dogovorenog plana.

Od korisnika moţete traţiti da pred vama “odigra” ono što je

planirano učiniti vani. Pri uvjeţbavanju moţete prodiskutirati

moguće zapreke u izvršavanju dogovorenoga ili pitati

korisnka kakvi bi ga dogaĎaji mogli omesti da dogovoreno

izvrši.

Savjetovanje i vođenje

Svako nametnuto rješenje stavara otpor i ne vodi djelotvornoj

suradnji.

Socijalni radnik ne smije nametati gotova rješenja.

Modeliranje i identifikacija

Djelotovrni se socijalni radnik ne predstavlja kao autoritet, nego kao ravnopravni suradnik s odreĎenim znanjima i informacijama koje mogu pomoći korisniku, odnosno podrţati ga u mijenjanju situacije u kojoj se nalazi.

Socijalni radnik svojim odgovornim ponašanjem predstavlja model za korisnikovo odgovorno ponašanje.

Pošten odnos u radu od izuzetne je vaţnosti pa socijalni radnik obavještava korisnika prije nego li nešto za njega poduzme, ili uradi nešto umjesto njega.

Razgovor

Razgovor se koristi da bi se korisnika poučilo što

djelotvornijem korištenju dostupnih izvora pomoći.

Razgovor takoĎer sluţi uspostavljanju dobrog kontakta i

temeljno je sredstvo rada djelotvornog socijalnog radnika.

Istraţivanje osjećaja

Potisnuta tuga, bijes ili bilo koja emocia, koju korisnik ne

ţeli ili je ne moţe izraziti, zadrţava energiju što bi mogla

biti iskorištena za rješavanje problema.

Npr. Korisno je nekada pustiti korisnika da se isplače ili

izviče kako bi kasnije mogao djelotvornije raditi na

problemu koji ţeli riješiti. Izraţavanje emocija

produbljuje odnos izmeĎu korisnika i socijalnog radnika

te razvija uzajamno povjerenje.

Pruţanje podrške

To je temeljna metoda u provoĎenju procesa rješavnja

problema. Socijalni radnik podrţava i komentira

korisnikove postupke tijekom procesa rješavanja

problema. Kad se došlo do stupnja da korisnik aktivno

sudjeluje u rješavanju problema onda socijalni radnik

pruţa samo podršku.

Korisnika je potrebno podrţavati tijekom cijelog procesa.

EVALUACIJA

Da bismo znali koliko smo djelotvorni moramo evaluirati svoj rad.

Djelotvornost se mjeri realizacijom postavljenih ciljeva u radu.

Potrebno je vidjeti i moguće štetne učinike tijekom procesa.

Evaluirate li individualni rad, korisnik je neminovno uključen. Moguće je uključiti i korisnikovu okolinu koja je bila uključena.

Kad evaluirate specifičan program, ponovo uključujete korisnike i razvijate instrumente mjerenja postignutih ciljeva.

Definicija

Evaluacija je primjena znanstvenih metoda kojima se mjere

procesi promjene i rezultati, odnosno ishodi postignuti tim

procesima.

Evaluacija je usmjerena ka mjerenju ishoda programa ili

specifičnih intervencija, mjerenju procesa promjene ili

prirode intervencija.

Poĉetak rada i evaluacija

Evaluacija se provodi tijekom čitavog procesa rješavanja

problema. Socijalni radnici su istraţivači u radu sa svojim

korisnicima. Znanstvena istraţivanja u radu s pojedincima

odnose se na neprestano evaluiranje i poboljšanje rada.

Priprema terena za evaluaciju ukljuĉuje

sljedeća pitanja: Što su naši ciljevi? Što namjeravamo postići?

Koje ćemo aktivnosti poduzeti da bismo to postigli?

Koje su moguće zapreke na tom putu?

Koje vještine trebamo razviti da bismo to postigli?

Pitanja koja postavlja socijalni radnik

dok razvija evaluativni program?

Što namjeravam postići na kratki, a što na dulji rok? Koje su korisnikove pozitivne strane koje moţemo koristiti

u postizanju tih ciljeva?

Koje vještine korisnik treba još razviti da bi postigao te ciljeve?

Koje prve korake treba poduzeti?

Što ja moram učiniti u tom procesu, a što treba učiniti korisnik?

Metode u provođenju evaluacije

Skale procjene i samoprocjene

Skale za mjerenje postizanja cilja;

Bilješke koje vode socijalni radnici

Dnevnik koji vodi korisnik,

Razni upitnici

Agencijske bilješke

Audio i video snimke rada s korisnikom.

Znanstveno evaluiranje

Vaţnost da se odvija uz korisnikovu suglasnost uz

dodatno objašnjenje u koju svrhu će se instrument

mjerenja koristiti.

Ako korisnik odbija, vaţnije je s njime raditi na rješavanju

problema nego li imati savjesnu i preciznu

dokumentaciju i evaluaciju rada.

Ako se korisnicima pravilno objasni evaluacija onda će

vidjeti dodatnu korist i za sebe u tom procesu.

Evaluacija omogućuje uvoĎenje promjena tijekom rada te

redefiniranje problema, upućivanje na neki novi izvor

pomoći ili promjenu plana ili sadrţaja dogovorenih na

početku rada.

7. ZAVRŠAVANJE RADA NA SPECIFIĈNOM

ISHODU ILI PRIJELAZ NA NOVI ILI

ZAVRŠAVANJE PROCESA S KORISNIKOM I

OPRAŠTANJE

Kada socijalni radnik ili korisnik zaključe da su zajedničkim radom riješili problem ili postigli cilj, proces se završava ili se postavljaju novi ciljevi i dogovara se rad u budućnosti.

Na kraju procesa korisnik je svjestan da je uz pomoć socijalnog radnika završio jednu tešku fazu u svom ţivotu, ali i to da je, ojačan jednim novim iskustvom i saznanjima, sada spremniji ući u novu fazu u kojoj će se sam, ili uz pomoć drugih stručnjaka, uspješnije nositi s problemima.

Socijalni radnik je na zavšretku procesa takodjer svjestan, i stručno i osobno, koliko je pomogao korisniku, a evaluirajući pojedine faze procesa uočio je, i korz ovo iskustvo, svoje nedostatke i prednosti, koje će u daljem radu pokušati ukloniti ili pojačati.

Upućivanje drugim struĉnjacima ili

centrima Korisnika se moţe uputiti na prikladnije mjesto na

početku procesa ili tijekom procesa, upućivanjem na

drugo mjesto odgovornost socijalnog radnika ne

prestaje.

Odgovonrost treba preuzeti i za posljedice naših akcija i

procjena.

Vaţno je osobu na pravi način pripremiti za stručnjaka i

opskrbiti potrebnim informacijama.

Upućivanje drugom socijalnom radniku

Upućivanje drugom stručnjaku dogaĎa se unutar ustanove u

kojoj socijalni radnik radi, zbog:

Specifičnosti problema, odlaska socijalnog radnika kojemu se

korisnik obratio za pomoć (na bolovanje, na drugo radno

mjesto) ili zbog teškoća koje socijalni radnik ima u radu s

korisnikom.

Upućivanje drugom socijalnom radniku uključuje: korisnik, socijalni radnik i novi socijalni radnik.

Korisnik se moţe osjećati napuštenim ili odbačenim, moţe misliti da socijalni radnik krši ugovor koju su sklopili na početku i smatrati ga neodgovornim i nezainsteresiranim.

Moţe mu odlazak novom socijalnom radniku probuditi bol prošlih razdvajanja.

Socijalni radnici mogu osjećati takoĎer neuspjeh ili nedovršenost započetog posla….

Završetak

Završavanje procesa rješavanja problema je prirodni

zaključak rada socijalnog radnika bez obzira na to da li je

obuhvaćao jedan jedini intervju s korisnikom, neku

jednostavnu intervenciju ili ste s korisnikom radili

godinama.

Završetak zajedničkog rada na nekom problemu ne

mora značiti i završetak odnosa.

Završetak je usko povezan s evaluacijom i tijekom

procesa rješavanja problemea.

Proces završavanja moţe inicirati reakcije tipične za ţalovanje i gubitak, a mogu ih manifestirati i korisnik i socijalni radnik.

Te reakcije uključuju nijekanje (korisnik odbija prihvatiti završetak odnosa), povratak na staro neprihvatljivo ponašanje (kako bi se opet zaokupila paţnja socijalnog radnika), izraţavanje ljutnje i vrijeĎanje socijalnog radnika te prekidanje i odlazak od socijalnog radnika prije negoli je rad na porblemu završen ( korisnik se boji da bi bol koju bi mogao doţivjeti ako ako socijalni radnik inicira prekid ondosa bila prejaka).

Za socijalne radnike završavanje rada s korisnikom

takoĎer priziva brojne osjećaje vezane uz njihov

profesionalni rad i korisnika.

Socijalni radnik će se bez sumnje osjećati zadovoljnim

ako je napredak postignut, ali, kao i korisnik, moţe

osjećati gubitak kada korisnik odlazi.

Mogu se javiti pomiješani osjećaji u svezi kvalitete

njihova rada, osjećaja ili poimanja da su mogli bolje raditi

i straha da se korisnik neće moći sam nastavtiti nositi sa

svojim problemima.