2

Sofi Oksanen

Kad su golubice

nestale

preveo s finskog

Boris Vidović

Fraktura

3

P R O L O G

4

1948., ZAPADNA ESTONIJA

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Još smo otišli na Rosaliein grob, položili stručak na travnati humak obasjan

mjesečinom, a onda neko vrijeme šutjeli razdvojeni poljskim cvijećem. Nisam htio

da Juudit ode, nisam je htio pustiti i zato sam morao naglas reći nešto što u

onakvom trenutku ne bi trebalo govoriti:

„Više se nikada nećemo vidjeti.”

U svojim riječima začuo sam grubost, a u njezinim su očima zasjale suze, istim

onim sjajem koji bi me često poljuljao i sve moje razumne misli pretvarao u čamac

od kore drveta koji se lagano zibao. Sad su ga nosili valovi što su se valjali krajičkom

njezinih očiju. Možda sam bio grub jer sam htio olakšati vlastitu bol, ili sam

naprosto htio biti okrutan kako bi putem mogla proklinjati mene i moju

bezosjećajnost, ili sam pak trebao posljednju potvrdu kako ona i ne želi otići. I pored

svega što smo zajedno prošli još sam bio nesiguran glede osjećaja u njezinu srcu.

„Kaješ se što si me doveo ovamo”, šapnula je Juudit.

Trgnuo sam se zbog njene pronicavosti, zapanjen obrisao vrat. Večer prije još

me stigla ošišati, kosa mi je pala pod ovratnik i bockala me.

„Nema veze, ja to razumijem”, nastavila je.

Nisam se bunio, a mogao sam, briga za nju nije mi bila na teret, premda su

ljudi govorkali drugačije. Ali kad je pred Rusima morala pobjeći iz Tallinna, morao

sam je odvesti u zaštitu šume. Kuća Armijevih nije bila najsigurnije mjesto za nas,

šuma je bila bolja.

Juudit je bila slaba, poput ptice slomljena krila koju držiš na dlanu, živci su joj

treperili tjednima. Tek kad je naš liječnik poginuo u borbi, ljudi su dopustili gospođi

Vaik da dođe i pomogne nam, nama i Juudit. Opet sam je uspio spasiti, ali kad

jednom stupi na stazu pred kojom smo, neću je više moći štititi. U tome su imali

pravo: ženama i djeci mjesto je kod kuće, Juudit se morala vratiti u grad. Omča se

oko nas stezala i šuma više nije bila tako sigurna. Postrance sam je promatrao:

5

pogled je usmjerila prema cesti kojom će krenuti, usta su joj bila malo otvorena,

udisala je zrak svom snagom i njezino disanje prijetilo je poljuljati odluku koju sam

donio.

„Ovako je najbolje. Najbolje za sve. Vrati se životu koji si napustila”, rekao

sam.

„Život više nije isti. Nikada neće biti.”

6

P R V I D I O

„A onda ih je čuvar Mark jednog po jednog odvodio do

ruba rova pa ih ubijao svojim pištoljem.”

K. Lemmick i E. Martinson, 12.000, materijali sa suđenja

Juhanu Jüristeu, Karlu Linnasu i Ervinu Viksu zbog

masovnog ubojstva, Tartu, 16. – 20. siječnja 1962., Estonska

državna nakladnička kuća, 1962.

7

1941., SJEVERNA ESTONIJA

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Brujanje je postajalo sve glasnije; znao sam što se primiče tamo iza drveća. Pogledao

sam svoje ruke, bile su mirne. Za koji trenutak potrčat ću prema koloni vozila ne

misleći na Edgara ni na njegove živce. Krajičkom oka vidio sam ga kako drhtavim

pokretima gužva pumperice dok mu je lice poprimalo boju neprikladnu za borbu.

Tek nedavno vratili smo se s obuke u Finskoj i brinuo sam se o Edgaru kao o djetetu;

u borbi je druga situacija. Ovdje smo bili na zadatku. Uskoro. Sad. Krenuo sam

trkom, granata mi je udarala o bedro, dohvatio sam jednu koja mi je visjela uz list

čizme, a prsti su već osjećali kako se vrti u zraku. Košulja finske vojske koju smo

dobili na obuci na otoku još se uvijek doimala novom, zbog toga sam trčao još

snažnije. Uskoro će svi muževi moje zemlje nositi estonsku opremu i ničiju drugu, ni

savezničku ni onu stranih zemalja, već samo svoju. To nam je cilj, vratiti svoju

zemlju.

Čuo sam kako ostali kreću za mnom, kako se zemlja ugiba pod našom silom,

pa sam još brže potrčao prema buci motora. Ćutio sam u nosnicama znoj

neprijatelja, u ustima osjećao okus bijesa i željeza, u mojim je čizmama trčao netko

drugi, onaj isti nepoznati borac koji je maločas u borbi skočio u jarak i bacao granate

prema odredu za istrebljenje, osigurač, uzica i baci, osigurač, uzica i baci, to je bio

netko drugi, osigurač, uzica i baci, i taj netko sad juriša prema brujanju motora. Sve

su strojnice sad bile usmjerene prema koloni. Bilo ih je više no što smo mislili, bilo ih

je beskrajno mnogo, pripadnika odreda za istrebljenje, Rusa i muškaraca uspravnih

poput Estonaca, i imali su užasno puno vozila i strojnica. Ali mi se nismo plašili,

neprijatelj se plašio, kroz nas je kolala mržnja, i to tako snažno da su protivnici na

trenutak zastali, gume autobusa marke Mootor na trenutak su se okretale na mjestu,

8

na trenutak ih je mržnja prikovala za tlo, i tad smo otvorili vatru; zajedno s ostalima

napao sam autobus i sve smo ih pobili.

Mišići ruke podrhtavali su mi od ispaljenih metaka, zapešće mi je pritiskala težina

bačenih granata, ali polako sam shvaćao da je bitka završila. Kad su mi noge

prihvatile mirovanje, a čahure prestale kišiti po tlu, primijetio sam da kraj borbe nije

donio tišinu. Nastao je metež, crvi su izlazili iz blata i gramzljivo puzali prema

leševima, ti pomagači smrti požudno su grabili prema mrtvima, i smrdjelo je, širio

se zadah izmeta i bljuvotine što je bazdjela po želučanoj kiselini. Oči su mi bile

zaslijepljene, dim baruta gotovo se razišao, a s rubova oblaka kao da su se pomaljala

sjajna zlatna kola da odvezu poginule, ne samo nas već i pripadnike odreda za

istrebljenje, Ruse i Estonce. Žmirkao sam. U ušima mi je zvonilo. Vidio sam kako

ljudi dašću, brišu čela, njišu se na mjestu poput drveća. Pokušavao sam promatrati

nebo, ali nisam mogao ostati oslonjen o iskrivljeni bok Mootora. Oni najbrži već su

bili u akciji, kao da kupuju na tržnici: trebalo je sakupiti oružje poginulih, samo

oružje i remenje s mecima – ništa više. Preskakali smo preko dijelova tijela, udova

koji su se trzali. Baš dok sam s tijela neprijateljskog vojnika skidao remen s

municijom, nešto me odozdol čvrsto uhvatilo za gležanj. Stisak je bio iznenađujuće

čvrst i povukao me prema hroptavim ustima dolje na zemlji. Prije no što sam stigao

naciljati, koljena su me izdala i stropoštao sam se pored umirućega, bez snage kao i

on, bio sam uvjeren da mi je kucnuo posljednji čas. Pogled muškarca ipak nije bio

namijenjen meni, slabašne su riječi bile namijenjene nekome drugome, nekoj

voljenoj, nisam razumio što to čovjek zbori, govorio je na ruskome, ali glas je bio

onakav kakvim se muškarac koristi samo kad se obraća svojoj zaručnici. Znao bih to

i da nisam vidio umrljanu fotografiju u muškarčevim rukama i bijelu haljinu na slici.

Sad je bila crvena od mladoženjine krvi, prsti su prekrivali ženino lice, trgnuo sam

nogu grubim pokretom i život je nestao iz čovjekovih očiju u kojima sam trenutak

prije vidio sebe. Natjerao sam se da ustanem, moralo se dalje.

Kad smo pokupili oružje, iz daljine se opet začulo brujanje automobila i

desetnik Allik izdao je naredbu za povlačenje. Nagađali smo da odred za istrebljenje

čeka pojačanje prije no što krene u novi napad ili potraži naš logor, ali znali smo da

će krenuti za nama. Naši mitraljesci već su stigli do ruba šume, kad sam ugledao

poznati lik kako skače po leševima: Mart. Nogama je već stigao smrviti lubanju,

mozak se pomiješao s blatom, a Mart je samo udarao, udarao, udarao i udarao, kao

da je htio kundakom probiti tijela i zatući ih u zemlju. Otrčao sam do njega i tako ga

snažno ošamario da je ispustio pušku. Mart se branio obnevidjeo, ne prepoznajući

9

me, urlao je na nevidljivog neprijatelja i mlatarao rukama po zraku, ali uspio sam ga

svezati svojim remenom i otpratiti ga do mjesta za previjanje, gdje su ljudi u žurbi

skupljali stvari. Šapnuo sam im kako na tog čovjeka treba paziti, kucnuo se po

sljepoočnici, a liječnik je pogledao Marta, koji je dahtao zapjenjen, i kimnuo.

Desetnik Allik požurivao je ljude, jednome je istrgnuo pljosku iz ruke i viknuo kako

se Estonac ne bori pijan kao što to čine Rusi. Krenuo sam tražiti Edgara, posumnjao

sam da je pobjegao, ali moj je rođak sjedio na kamenu s rukom ispred usta, očiju

vlažnih od znoja. Uhvatio sam ga za rame, a kad sam ga pustio, musavim rupčićem

počeo je trljati kaput na mjestu za koje sam ga uhvatio prstima umrljanim krvlju.

„Ne mogu ja to. Nemoj se ljutiti.”

Prsa mi je najednom obuzela odvratnost, u mislima mi se pojavila slika majke

kako krije kavu i potajice je kuha samo Edgaru i nikomu drugomu. Zavrtio sam

glavom. Morao sam se usredotočiti, zaboraviti kavu, zaboraviti Marta i to kako sam

postao onakav kakvog me vidio svojim smućenim pogledom, onaj isti nepoznati

muškarac koji je u mojim čizmama jurio u borbu. Morao sam zaboraviti na

neprijatelja koji me uhvatio za nogu i u čijem sam se pogledu prepoznao, ali i to da

se nisam vidio u pogledu desetnika Allika. Ni u liječnikovu. To mi je bila treća bitka

nakon povratka iz Finske i još sam bio živ, s krvlju neprijatelja na rukama. Odakle

onda ta iznenadna sumnja? Zašto se nisam prepoznavao u pogledima onih za koje

sam znao da će poživjeti toliko da mir vide vlastitim očima?

„Ideš li tražiti naše ili se ostaješ boriti?” upitao je Edgar.

Okrenuo sam se prema šumi. Pred nama je bila zadaća: oslabiti Crvenu armiju,

koja je okupirala Estoniju, i prenijeti informacije o njezinu napredovanju našim

saveznicima u Finskoj. Dobro sam se sjećao kako nam je bilo drago kad smo oblačili

finske odore i kako smo navečer zajedno pjevali saa vabaks Eesti meri, saa vabaks Eesti

pind – budi slobodno, estonsko more, budi slobodna, estonska zemljo. Po povratku u

Estoniju moja je jedinica uspjela presjeći samo nekoliko telefonskih linija i onda su

nam radiostanice prestale raditi pa smo zaključili da bi bilo korisnije pridružiti se

ostalim borcima. Desetnik Allik pokazao se hrabrim čovjekom, uspjeh Šumskog

bratstva bio je strelovit.

„Izbjeglice bi mogle zatrebati zaštitu”, šapnuo je Edgar. Bio je u pravu.

Skupinu koja je prolazila kroz gustu šumu pratilo je dosta srčanih ljudi, ali kretanje

je bilo sporo jer je jedini put iz okruženja vodio kroz močvaru. Borili smo se kao ludi

kako bismo im dali vremena, kako bismo zadržali neprijatelja, ali bi li im naša

pobjeda donijela dovoljnu prednost? Edgar je slutio kako mi misli vrludaju. Dodao

je: „Tko zna kako je kod kuće. Nemamo vijesti od Rosalie.”

10

Prije no što sam stigao porazmisliti, već sam kimnuo i krenuo obavijestiti

kapetana kako ćemo krenuti u zaštitu izbjeglica, premda je Edgar to rekao samo

kako bi pobjegao pred ponovnim napadom, kako bi spasio vlastitu kožu. Rođak je

poznavao moje slabosti. Svi smo mi kod kuće ostavili mladenke, zaručnice i žene,

samo je meni žena bila razlogom da napustim borbu. Uvjeravao sam samoga sebe

kako je moj izbor bio častan, čak i razuman.

Kapetan je naš prijedlog smatrao dobrom idejom. Ipak, na polasku sam se

osjećao nekako čudno nestabilno. Možda je to bilo zbog toga što mi se sluh nije

vratio u lijevo uho, ili zato što su mi u glavi još odzvanjale riječi koje je poginuli

neprijatelj uputio svojoj dragoj. Osjećao sam kao da sve to što se dogodilo nije istina,

da mi zadah smrti nije nestao s ruku premda sam ih dugo prao u potoku koji se

našao preda mnom. Linije dlana – života, srca, razuma – još su se razabirale u

tamnosmeđoj boji osušene krvi što mi se uvukla duboko u meso i ja sam hodao

dalje, ruku pod ruku s mrtvima. Povremeno bih se prisjećao kako su mi noge

potrčale u borbu, kako mi je strojnica bez oklijevanja pjevala u ruci, kako sam je

odbacio kad se ispraznio šaržer pa dohvatio pištolj, a nakon njega kamenje s poda,

sve dok na kraju nisam glavom crvenog vojnika udarao u blatobran Mootora. Ali to

nisam bio ja, to je bio netko drugi.

U borbi sam izgubio kompas i sad smo gazili kroz nepoznatu šumu, ali ja sam

ipak pronalazio put, kao da sam znao kamo idemo i malo sam se razvedrio kad sam

ponovo začuo pjev ptice. Nije prošlo puno, a Edgar je primijetio da vrludam, ali nije

se požalio, bilo nam je sigurnije držati se podalje od izbjeglica koje je progonio

odred za istrebljenje. Nisam to trebao reći naglas. Nekoliko je puta Edgar pokušao

natuknuti kako bi bilo bolje da na miru pričekamo dolazak Nijemaca, sve je ostalo

uzaludno i rizik se u ovom trenutku više ne isplati. Nisam ga slušao, samo sam

nastavio hodati: otići ću u kuću Armijevih da zaštitim Rosalie i njezinu obitelj,

pogledat ću i kakva je situacija kod Simsonovih – na imanju moje obitelji – a ako se

borba bude nastavila, potražit ću povjerljivog člana bratstva i pridružiti se njegovoj

jedinici. Edgar me pratio kao što me pratio preko Finskog zaljeva kad smo odlazili

na obuku. Od vode koja je brizgala kroz napukline u ledu obrazi su mu bili

problijedjeli i htio se vratiti. Kad su mu se skije zamrznule, otkidao sam s njih

sleđeni snijeg. Onda smo skijali jedan za drugim, ja naprijed, a Edgar za mnom, baš

kao i sada. Ipak, ovog sam puta htio održati poveći razmak, pustiti da se rođakovo

dahtanje utopi u šumoru drveća. Prsti su mi drhtali dok sam maloprije vadio duhan

iz vrećice, nisam htio da to Edgar primijeti. Stalno sam se prisjećao izraza lica

čovjeka koji me uhvatio za nogu, hodao sam sve brže, ruksak mi je otežavao

kretanje, svejedno sam brzao, htio sam ostaviti lice tog čovjeka za sobom, čovjeka za

11

kojeg sam mislio da je umro od mojih metaka, čovjeka čija mlada nikad neće saznati

gdje joj je mladoženja ni da mu je posljednja misao bila: volim te. Bilo je i drugih

razloga zbog kojih sam krenuo tako željno, ostavljajući druge da se pripreme za

idući napad. Njemački saveznici u meni su već i prije pobudili sumnju. Oni su

poslali našu jedinicu u zaleđe Crvene armije naoružanu samo s nekoliko granata,

pištoljem i neispravnim radijem. Nismo dobili čak ni poštenu kartu Estonije. Poslali

su nas da izginemo, to je bilo sigurno. Svejedno sam slušao zapovijedi i šutio o

svojim sumnjama. Kao da ništa nismo naučili tijekom proteklih stoljeća, kroz

vremena kad su nam baltički baruni derali kožu s leđa.

Prije odlaska u Finsku razmišljao sam da se pridružim jedinicama Zelenoga

Kapetana, čak sam razmišljao i o organizaciji atentata. Planove sam promijenio kad

su me pozvali na obuku koju su organizirali Finci, a more se konačno dovoljno

zaledilo i dopustilo lak prelazak u Finsku. To sam smatrao znakom sudbine; među

šumskom braćom bilo je toliko prkosa i neopreznosti, a tako se ne može dobiti rat, ni

otjerati neprijatelje, ni vratiti ikoga iz Sibira ni povratiti domove. Akcije Zelenoga

Kapetana smatrao sam riskantnima – u džepu na prsima nosio je tekicu u koju je

bilježio sve podatke o svojim borcima te je pravio precizne planove napada i tunela.

Sumnje mi je potvrdila i Martova kći. Rekla mi je kako je odred za istrebljenje

pronašao kod njezine majke knjige evidencije o hrani na čijim je marginama bilo

pomno pribilježeno tko je i kada dolazio na objed, Zeleni je Kapetan obećao da će joj

sav trud i hrana biti nadoknađeni. Sad je Martova kuća zgarište, Mart je izgubio

razum, a njegova kći ide negdje ispred nas s ostalim izbjeglicama. Dio braće

spomenute u knjizi prehrane već je bio pogubljen.

Znao sam da ćemo, jednom kad Estonija opet bude slobodna, na ove godine

htjeti gledati čiste savjesti: da će biti potrebni dokazi kako smo djelovali prema

zakonu. Ali tako detaljno skupljanje podataka bilo je nešto što si nismo mogli

priuštiti, a boljševička nedjela već su pokazala da našu zemlju i domove osvajaju

barbari. Ipak, Kapetana nisam kritizirao naglas. Kao obrazovan čovjek i junak

oslobodilačkog rata o ratovanju je znao više od mene i bio je mudar vođa. On je

obučavao jedinice, učio ih pucanju i Morseovim znakovima te se brinuo o tome da

se u šumi svakodnevno trenira trčanje, najvažnija vještina. Da Zeleni Kapetan nije

imao običaj sve pomno bilježiti, možda bih bio ostao u njegovoj jedinici u Estoniji. Ili

da njegovi ljudi nisu imali fotoaparat. Neko sam vrijeme već bio proboravio s njima

kad su jednog jutra uz veliku pompu htjeli napraviti zajedničku fotografiju. Jedan

meni nepoznat čovjek šmugnuo je i ja sam slijedio njegov primjer, rekao sam: što ću

vam ja kad ionako ne spadam u društvo. Momci su pozirali ispred zemunice

oslonjeni jedan drugome o rame, ručne su im granate visjele o pojasu, a netko je

12

kreveljeći se gurnuo glavu u prenosivi gramofonski tuljac. Ispred družine netko je

postavio ruksak pun komunističkog novca donesenog iz zgrade općine, onoga koji

je Zeleni Kapetan dan prije u svežnjevima dijelio zaposlenima u općini. Samo

uzmite, rekao je, ovi su rublji naknada za novac koji su Sovjeti oduzeli narodu.

Kapetan je već postao legendom, ali ja nisam htio biti takav junak. Je li to bila

slabost? Jesam li uopće bio bolji od Edgara?

Rosalie bi se ponosila slikom s otoka za obuku kao i onom snimljenom u

družini Zelenoga Kapetana. Svejedno, nisam htio ponavljati Kapetanove pogreške i

zato sam nevoljkim prstima poderao i Rosalieinu fotografiju. Njezin me pogled

tješio u mnogim beznadnim trenucima i trebat ću je bude li mi život iscurio iz žila u

tlo bojišta; trebao sam je i sad, dok smo koračali preko kamenja i mahovine, a iza

mene su ostala braća borci, trebao sam njezin pogled. Edgar je trčkarao za mnom i

nije nosio nikakvu uspomenu na svoju ženu. Kad se pojavio u šumskoj kolibi u kojoj

sam čekao odlazak u Finsku, odmah je rekao kako se nikome ne smije spominjati da

se vratio u rodni kraj. Briga vojnog bjegunca bila je razumljiva, majčini slabi živci

bili su poznata stvar. Svejedno nisam mogao ni pomisliti da se i ja tako ponesem, da

ne dam Rosalie nikakav znak života. Čuo sam Edgara kako dašće iza mene i nisam

shvaćao zašto još uvijek želi da njegova žena vjeruje kako je još mobiliziran u

redovima Crvene armije. Ja nisam mogao dočekati da vidim Rosalie, a Edgar nije ni

riječju spomenuo posjet svojoj ženi. Već sam stigao pomisliti kako je namjerava

podlo ostaviti, da je našao novu dragu, možda u Helsinkiju. Edgar je često odlazio

sam obavljati poslove, visio je u restoranu Klaus Kurki. Moje su sumnje ipak bile u

opreci s činjenicom da mu pogled nikad nije bio zamućen zbog žene niti je bio

posebice lakom na rakiju poput nas ostalih, to je dokazivao svjež dah svaki put kad

bi se vratio u naše prenoćište. I on je nosio istu sportsku odjeću koju smo dobili,

premda se namrštio kad je vidio tkaninu i kroj. U takvoj odori nije se moglo odvesti

damu na šetnju, kao što je nisi mogao ni zabaviti s onih dvadeset maraka dnevno, o

posjetu helsinškim kuplerajima da i ne govorim. Novca je bilo tek za duhan, čarape i

druge nužne potrepštine.

Drugi su pogledavali mojeg rođaka, smatrali ga drugačijim, a ja sam se

pribojavao da će morati napustiti otok kao netko tko nije sposoban obaviti zadatak.

Zato sam se ozbiljno pozabavio njime kad sam primijetio da mu se obrva raskrvarila

od trzaja puške, pa ga je sve više obuzimao strah od pucanja. Istovremeno sam se

čudio kako je izdržao u redovima Crvene armije i odebljao u struku; ne vjerujem da

su se u Crvenoj armiji hranili samo mašću i pšeničnim kruhom. Na otoku Staffanu

vrhnjem zaobljeni trbuh ipak mu se smanjio: u Finskoj je sve bilo na bonove.

13

Mom rođaku puno je toga bilo oprošteno jer je znao s riječima. Kad su nam

instruktori postali članovi finskoga generalštaba, dali su mu da drži predavanje o

činovima Crvene armije i to je činio tečno izgovarajući ruske riječi. Pokušavao je čak

druge poučavati kako se skače s padobranom, premda sam nijednom nije skočio.

Večeri je provodio usavršavajući se u krivotvorenju dokumenata za trenutak kad se

vratimo u Estoniju, a meni je šaputao o elitnoj postrojbi koju bi okupio od ljudi koje

je upoznao na otoku. Pustio sam ga neka brblja, bio sam navikao na njegovu

sklonost maštarijama još od vremena zajedničkog odrastanja. Ali drugi su Edgarovo

klepetanje slušali naćuljenih ušiju.

Imali smo podosta slobodnog vremena, trenutaka u kojima smo imali vremena

zijati u svaku bolničarku kao da je sama Eva. Ja sam provodio vrijeme misleći na

Rosalie i proljetnu sjetvu. Za deportacije smo saznali u lipnju. Nakon što su ga prije

godinu dana uhitili, o ocu se nije znalo ništa. Majka je tada kukala kako je otac

morao shvatiti da treba pjevati „Internacionalu”, da je morao shvatiti da pjevajući

treba skinuti kapu, da se ne smije protiviti nacionalizaciji, ali ja sam znao da otac za

takvo što nije bio sposoban. I zato su Simsoni sada ostali bez kuće, sin mu je u šumi,

a on sam u zatvoru. Htjeli su od njega napraviti primjer za upozorenje. Istovremeno

su umirivali ljude govoreći kako im neće oduzimati zemlju, ali tko da vjeruje

boljševicima.

No Edgara nije zanimala sudbina naše farme premda je baš zemlja Simsonovih

platila njegovo školovanje, studentski života u Tartuu, o kojemu je stalno pričao.

Među nama je na otoku bilo podosta studenata, više nego onih koji su radili na

zemlji. Edgar i drugi dečki sa sveučilišta nisu znali baš previše o životu. To se moglo

osjetiti i u načinu na koji su se smijali svima koje su smatrali tupavijima od sebe.

Njima je neškolovanost bila pogrda i procjenjivali su ljude prema tome jesu li

završili tri razreda ili više. Povremeno su zvučali kao da su previše čitali engleske

špijunske romane, uvelike su sanjarili o tome kako će s otoka Staffana slati takve

špijune da će dani Crvene armije uskoro biti odbrojeni. A najglasniji među onima

koji su širili to evanđelje bio je Edgar. Nekolicinu sam smatrao avanturistima, no

ipak nisu bili kukavice, i to je ulijevalo malo povjerenja. Ovladali smo osnovnim

vještinama i svi smo se školovali za radio-operatere, vježbali smo Morseove

znakove, a premda je Edgar bio nespretan u punjenju puške, svilenkasti su mu prsti

vješto tipkali i, začudo, uspijevali otipkati i po sto znakova u minuti, dok su moje

ruke bile prikladnije za oranje. Ipak, oko najvažnije stvari smo se slagali: obojica smo

se držali iste proengleske političke orijentacije.

14

Još otkako smo otišli s otoka, imao sam plan: umjesto Rosalieine slike u džepu

na prsima nosio sam čiste papire na kojima su bile probušene rupe za fascikl; bilo bi

ludo hrabro nositi sav materijal sa sobom. Kupio sam i bilježnicu s voštanim

koricama za dnevničke bilješke. Namjeravao sam skupljati dokaze o boljševičkom

razaranju. To će trebati kad nastupi mir. Tad ću predati dokumente nekom tko je

vještiji s riječima, nekome tko će napisati povijest ove oslobodilačke borbe. Spoznaja

o važnosti te zadaće učvršćivala mi je odlučnost kad god bih posumnjao kako neću

dospjeti sudjelovati u tim velikim planovima, ili kad bih pomislio da sam kukavica

jer sam radije izabrao takav zadatak nego borbu. Bila je to zadaća koja bi moga oca

učinila ponosnim. Nisam namjeravao bilježiti ništa što bi nekome moglo naštetiti ili

otkriti imena ljudi koji su nam bili veza. Neću zapisati njihova imena, a možda ni

spominjati mjesta. Nabavit ću fotoaparat, ali ne za slikanje grupnih slika naše braće.

Posvuda su svjetlucale oči špijuna. Njihov je sjaj bio zlatan, a naš blatan.

15

1941.,TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Skladišta žita gorjela su i nebom su se vijale skulpture od dima. Autobusi, kamioni i

automobili u žurbi su preplavili ceste, gume su vrištale želeći pobjeći, baš kao i ljudi:

eksplozija! Vatra iz protuzračnih topova. Krhotine stakla poput pljuska. Juudit je

otvorila usta u kutu kuhinje; mama je pobjegla na selo svojoj sestri Liiji i ostavila

Juudit da sama čeka bombe, bombe koje će sve dokrajčiti. Cesta od Tallinna prema

Narvi bila je već neko vrijeme zakrčena kamionima natovarenim stvarima, a bio je

osnovan i komesarijat za evakuaciju: komesarijati za evakuaciju stoke, za evakuaciju

žita i leće, za evakuaciju kojekakvih stvari – boljševici su kanili sve odnijeti sa

sobom, baš sve, čak i krumpir, ništa neće ostaviti ni Nijemcima ni Estoncima. Vojska

je naredila ljudstvu da isprazni polja. Sve prema Narvi, sve prema luci. Eksplozija.

Juudit je pritisnula ruke na uši, jako ih je pritisnula. Ona se već pomirila s time

da će grad biti uništen prije no što stignu Nijemci, samo je željela da taj trenutak

nastupi u uobičajenijoj situaciji: da posljednji zvuci koje čuje budu kuckanje žličice o

tanjurić, zveket ukosnica u kutiji, zvonki jek vrča s mlijekom spuštenog na stol.

Ptice! Njihov pjev! Ali Luftwaffe i flakovi progutali su ptice, nikad ih više neće čuti.

Ni pse. Ni mijauk mačaka, ni kliktanje vrana, ni lupu odozgora, ni djecu s kata niže,

ni trku kurira, ni škripu tački, niti zveket kablića koji gospođa iz susjedstva nosi na

glavi pa udari o vratnice ulaznih vrata ispod Juuditina prozora. I Juudit je probala

staviti lavor na glavu, doduše unutra i potajice, pozirala je ispred ogledala, čudila se

zašto modisti nisu izmislili neku kapu na koju bi se moglo staviti kablić ili lavor. To

bi sigurno postiglo uspjeh. Žene su tako djetinjaste, tako šašave, kapa od kablića bila

je baš ona vrsta ludosti kakvu su trebale tog časa. Ali zvuci lima, zvuci

16

svakodnevice, već su pripadali prošlosti. Ti kablići bili su znak poraza, onečišćeni

boljševičkom okupacijom, no ipak su bili svakodnevni, a takav im je bio i zvuk.

Brat je na proljeće odvezao Juudit da živi s majkom u Ulici Valge Laeva, za svaki

slučaj, i dani su usprkos svemu protjecali, premda su brat i njegova žena bili

odvedeni u lipnju i Juudit nakon toga nije više ništa čula o Johanu ni o šogorici, a u

Johanovu kuću uselili su se stranci, važni ljudi iz Komesarijata. Juuditin muž bio je

još prije mobiliziran u Crvenu armiju. A Elisa, koja je stanovala na katu ispod mame,

bila je osuđena zbog kontrarevolucionarnog djelovanja – sumnjičili su je da je znala

kako je Karin, Elisina podstanarka, kanila napustiti zemlju. I Juudit su ispitali u vezi

s Karin. Svejedno, i nakon toga dani su prolazili i prolazeći činili svakodnevicu, a i

ona je bila bolja od ovih dana razaranja. Rosalie je na selu kod tete Leonide nastavila

musti krave usprkos tome što je obitelj njezina zaručnika postala žrtvom terora:

imanje Simsonovih zaplijenjeno je, Rolandov otac bio je uhićen, a njegova se majka

Anna odselila u kuću Armijevih, gdje se o njoj brinula Rosalie. Na tome joj je Juudit

bila zahvalna. Ona s Annom Simson ne bi mogla izdržati ni trenutak, nije imala

Rosalieinu strpljivost. Kad bi Juuditin muž znao za to, to bi bio još jedan razlog za

prigovaranje, rekao bi da Anna nije zaslužila da se žena njezina omiljenog nećaka

prema njoj odnosi tako nemarno. Možda i nije, ali Rosalie je sigurno više skakala

oko svekrve nego Juudit i uskoro će sigurno ispuniti kuću dječurlijom svekrvi na

radost. Takvo što Juudit nikada neće doživjeti.

Spremala se porazmisliti koju će sliku i koje zvukove, prije kraja, odabrati iz

svakodnevice prošlosti. Možda dan iz djetinjstva, sliku Rosalie i zvukova

svakodnevice koji su dopirali iz kuhinje, trenutak koji bi izgledao isto kao i sva ona

jutra iz doba mira, kada je znala da će dan biti navlas kao i oni prethodni, dan kada

je Lutherov stolac ispod majčina prozora strugao pod, a zvuk struganja živcirao je

Juudit, dan kada joj se po glavi nisu motale nikakve značajnije misli, dan u kojem su

je i ovako beznačajne stvari činile razdražljivom. Ili bi možda, prije smrti, rado u

svojim mislima nosila dan iz vremena kad je bila neudana djevojka, iz vremena kad

ništa nije bilo uzbudljivije od kutije s haljinom umotanom u svilenkasti papir,

haljinom za buduće prosce; na supruga ne bi pomislila ni slučajno. Ugrizla se za

usnicu – muža nije mogla izbaciti iz misli ma koliko da se trudila. Da je eksplozija

koja je maločas obasjala sobu pogodila kuću, njezina posljednja misao bila bi

posvećena braku. Mišići su joj se trznuli od zvuka rafala, ali nije više osjećala

eksplozije niti bi se zbog njih sklupčala.

17

Misao o tome da ostane, da potone zajedno s gradom sinula joj je dan prije no

što je njezina majka otputovala i činilo se kao da nikada ništa drugo nije ni željela.

Napokon, Tallinn je voljela, a muževu tetu Annu nije – a Anna je sad bila u kući

Armijevih, kod Juuditine tete Leonide, a za nju se brinula Rosalie. Majka je htjela da

tamo ode i Juudit, gotovo čitava obitelj sad je bila kod tete Leonide, a u ovakvim

trenucima dobro je biti među svojima.

„Hvala bogu da ti otac nije živ da ovo vidi, sad smo samo još jedna gladna

usta na teret drugima. Ja odlazim jednoj sestri, a ti drugoj. Ali samo nakratko.

Juudit, molim te, barem pokušaj živjeti u slozi s Annom.”

Juudit se pretvarala da se slaže samo kako bi majka otišla. Ona neće ići teti

Leonidi. Juudit nije dijelila majčino uvjerenje da će sve završiti brzo, ali u mislima je

bila zahvalna na upali pluća koja je shrvala oca dok je u zemlji još sve bilo u redu, on

ne bi izdržao gledati dolazak boljševika i Johanov nestanak. Sovjeti su imali

beskrajno mnogo ljudstva, zašto bi se situacija promijenila baš sada? Zašto se nije

promijenila prije lipanjskih deportacija, ili prije no što su uhitili brata? Zveket borbi

kotrljao se sve bliže na teškim i blatnjavim kotačima topovskih kola, sve će ih pobiti

i gotovo. Juudit je sklopila oči, soba je bila osvijetljena: trake svjetla po zraku

nalikovale su na ivanjski vatromet u Salonu na obali u Piritti u vrijeme kad je već

godinu dana bila gospođa. Tada su Juuditine uši čule, a brige su bile drugačije,

predmet želje sveo se na supruga, odnosno na ono što je zamišljala da on jest. I te

ivanjske večeri u Piriti toliko je to željela. Zamislila je kako se nalazi u Piriti, bila je

ljetna večer, usredotočila se na plamteće bačve katrana, na šumu koja je šumorila

poput ježa koji se probudio u ljetu. Jezikom je kušala već malo izblijedjeli ruž za

usne, malo razmazan, ali nije ju bilo briga jer to je bio znak da su joj usnice

poljubljene. Svirači su davali sve od sebe, a pjesma je govorila o mladosti kao o

prolaznom snu, o jelenima koji bezbrižno piju iz potoka, a noć je bila puna

cvrkutavih djevojaka u potrazi za mističnim cvijetom paprati, dvosmislenost

izgovorena s jedva primjetnim osmijehom, dok su se Juuditine neudane prijateljice

hihotale i izazovno vrtjele glavama s podšišanom kosom – sve je još bilo pred njima,

a u čaroliji ivanjske noći sve se moglo obistiniti. Juudit je osjećala kako joj brak

preplavljuje obraze, njezinu gipku put i lagan dah – sve ono za čime više ne treba

čeznuti – i sad je prijateljicama glumila iskusnu ženu, malo bolju, malo mudriju,

opušteno držeći muža za ruku i pokušavajući odagnati gorko sjeme zavisti, zavisti

prema prijateljicama, njima koje još nisu nikoga odabrale i koje nisu bile odabrane

da stupe pred oltar. Ali onda je muž odvukao Juudit na ples i pjevao pjesmu kako je

njegova gospođa majušna poput džepne ure, a nježnost u njegovu glasu udaljila ih

je od prijateljica, orkestar je već svirao drugu pjesmu, bezbrižni sobovi bili su

18

zaboravljeni, a Juudit se sjetila zašto se udala za svojeg supruga. Noćas. Noćas će

uspjeti.

Juuditine su se oči naglo otvorile, opet je mislila na svojeg muža. Izgledalo je

kao da se iz smjera Finskog zaljeva rađa sunce. Ali nije to bila zora, već bljesak sa

sovjetskih brodova, ostatak crvenog Tallinna, sirene brodova u bijegu graktale su

poput uspaničenih ptica. Zvukovi povlačenja. Juudit je otapkala kroz sobu i

naslonila se na zid. Nije mogla povjerovati da boljševici odlaze. Stropoštavši se u kut

spavaće sobe, shvatila je da zrakoplove Luftwaffe zanimaju samo brodovi u bijegu, a

ne Tallinn, ali to saznanje nije izazivalo nikakve osjećaje. Trzave noge dobro su se

sjećale što znači zvuk zrakoplova: mora se otrčati u grm, zaklon, bilo kamo, kao

onda kad je bila na selu i pomagala Rosalie i teti dok su pekle rakiju, pa kad se

odjednom na nebu pojavio neprijatelj, teta je prevrnula lonac i šmugnule su pod

drveće, dašćući zurile u zrakoplov u niskome letu čije je spremište za bombe,

srećom, bilo prazno.

Juudit je pritisnula leđa o zid, a noge čvrsto o pod. Bila je spremna prihvatiti

eksploziju. Premda je zrak bio težak od ratnih dimova, svi poznati mirisi nisu

nestali, tapete su još mirisale na siguran i davan dom ostarjelih ljudi. Juudit je

pritisnula nos o zidnu tapetu. Dezen je bio podjednako starinski kao u onim sobama

u Johanovoj kući u kojima je Juudit živjela sa suprugom čekajući da se dovrši

njihova kuća. Kuću nisu stigli dovršiti, ona je nikad neće namjestiti. I nikada neće

vidjeti u svojem domu tapete s ljiljanima koje je kupila u dućanu Tapetiladu Fr.

Martinsona i koje je s mužem mijenjala mnogo puta i stigla se zbog svakog cvjetnog

dezena žaliti i mužu i bratu i šogorici, koja je ipak razumjela koliko je važno

odabrati prave tapete. Kad je konačno odlučila, Juudit je izašla iz dućana s

olakšanjem jer više neće morati pregledavati katalog s tapetama, uspoređivati ih

jedne s drugima kod kuće, zatim kod Fr. Martinsona i onda opet kod kuće.

Oduševljena je otišla unajmljenim autom priopćiti to mužu, koji je osjetio olakšanje

jer je problem tapeta konačno bio riješen, a odluku je proslavila sa šogoricom u

restoranu Nõmme, šlag s kolača ostao joj je na nosu, koji joj je bio svilenkast i sjajan

jer u taje vremena svaku večer trljala lice šećerom. Zamislite, šećerom! Jesu li pile

koktele, jesu li plesale te večeri? Je li im se poslije pridružio muž i je li Juudit nakon

toga pomislila: večeras, večeras će uspjeti? Je li ona tako mislila kao što je mislila

toliko puta?

Kraj koji je Juudit čekala nije došao. Ujutro se grad tresao, gorio je i dimio se, ali još

je stajao, a ona je bila živa, Crvena je armija otišla. Izvana su dopirali radosni povici i

19

natjerali Juudit da otpuže do prozora zaštićenog slijepljenim papirnatim trakama i

otvori ga ne obazirući se na krhotine. Wehrmacht je preplavio cestu, kaciga i bicikala

bilo je kao skakavaca i nije ih se zbog mnoštva moglo ni prebrojiti, futrole plinskih

maski njihale su se, a vojnici su bili prekriveni kišom cvijeća. Juudit je ispružila ruku

van. Zrakom su pucketali osmijesi poput mjehurića u osvježavajućem piću, ruke su

mahale i prema osloboditeljima slale slatki miris djevojaka, a njihovi dlanovi, poput

ljetnog lišća na drveću, njihali su se i podrhtavali. Neke su ruke kidale plakate

Komunističke partije, slike u slavu vođe, derale im usta, drapale glave, lomile

vratove, potpetice su bole oči vođa i pribijale ih o tlo, gurale prašinu bijesa u njihova

papirnata usta, vjetar je raznosio papiriće kao kišu konfeta, posvuda raspršene

staklene krhotine škripale su poput čistog snijega. Vjetar je zalupio prozor, Juudit je

zadrhtala.

Ovo se nije trebalo dogoditi. Kamo je nestao svršetak koji je čekala? Juudit je

bila razočarana, razrješenje se nije dogodilo. Udisala je kroz prozor zrak slobodnog

Tallinna. Oklijevajući. Zabrinuto. Kao da bi pogrešno disanje moglo odnijeti mir, ili

bi mogla biti kažnjena žena koja nije vjerovala u pobjedu Nijemaca i povlačenje

Sovjeta. Nije se usudila istrčati na ulicu, noge su joj nemirno pocupkivale odajući

njezine neprikladne misli, misli koje su je preplavile kad je djevojčica iz susjedstva

istrčala na dvorište vičući: tata će doći doma! Djevojčičin povik još je jednom

podsjetio Juudit na njezinu situaciju i morala se pridržati za stolac poput starice.

Uskoro će se dućani koje je opljačkala Crvena armija napuniti i otvoriti vrata,

djevojke za prodavačkim pultovima opet će zamatati robu u papir, popravit će se

pročistači vode, opet će se podignuti mostovi, sve što je bilo pokradeno, uništeno i

poklano vratit će se u prošlo stanje poput filma koji se vrti unatrag. Grad je još bio

ranjen i opustošen, po cestama su ležale strvine konja i leševi crvenih vojnika oko

kojih je vrvjelo od kukaca, ali sve će uskoro nestati. Popravit će se luke. Pokrpat će

se željeznica. Rupe koje su bombe ostavile uz ceste popunit će se. Iz ruševina će se

uzdignuti mir, žbuka će pokrpati rupe na zgradama, presječene ceste više neće

prekidati putovanje, a svijeće na stolovima moći će se pospremiti u ladice, električno

svjetlo upalit će se iza zastora za zamračenje, odvedeni će se možda vratiti, Johan će

doći kući, nikoga više nikada neće odvesti, nitko neće nestati, neće više biti noćnoga

kucanja na vrata, a Njemačka će dobiti rat – postoji li bolja budućnost? Nastupit će

svakodnevica. Ali premda je Juudit maloprije upravo to priželjkivala, pomisao je u

trenutku postala nepodnošljiva, a samo sekundu prije toga bezbrižnost se pretvorila

u strepnju pred budućnošću. Svakodnevica koja će nastupiti neće biti onakva kakvu

je priželjkivala. Iza prozorskih stakala čekao je grad ispražnjen od boljševika – čizme

prvih Estonaca povratnika već su na cesti dizale prašinu – i uskoro će se ispuniti

20

kojekakvim estonskim, ruskim i latvijskim odorama te djevojkama, gospođicama,

udovicama, kćerima, majkama, sestrama, beskrajnim gomilama klepetavih, suznih

ili plešućih žena koje će se vrtjeti oko njih.

Juudit se nije htjela suočiti s tim ženama koje će joj pričati o muževima koji se

vraćaju kući ni s onima čiji su se zaručnici, očevi i braća već vratili iz šume ili

pobjegli kući iz redova crvenoarmejaca koji su se borili u Estoniji ili negdje u

Finskom zaljevu. Ona im ne bi imala što reći, ona svojemu mužu nije poslala nijedno

jedino pismo. Istina, pokušavala je, uzela bi papir i tintu, sjela za stol, ali ruka joj nije

uspijevala uobličiti riječi. Već samo ispisivanje muževa imena bilo joj je vrlo teško,

smišljanje početne rečenice sasvim nemoguće, nije uspijevala napisati pismo

čeznutljive žene, a samo takva mogla su se slati na bojišnicu. Sve one noći tijekom

kojih je bezuspješno pokušavala, kao i one kad nije ni pokušavala, izjedale su joj

misli, a nije zaboravila nijedan trenutak kad je pokušala odjenuti nešto s malo

otvorenijim dekolteom ne uspijevajući ipak svratiti suprugovu pozornost na svoje

grudi. Točno se sjećala stida koji bi nakon toga nastupio, sjećala se kako se sve što je

smatrala privlačnim na sebi pokazalo pogrešnim, sjećala se kako je njezin tek

vjenčani muž odgurnuo grudi koje mu je nudila, gurnuo ih na drugi kraj kreveta

kao što se pokvarena hrana gura od sebe na drugi kraj stola.

Početkom boljševičke vladavine muž je bježao od mobilizacije, zajedno s ostalima,

na tavane vila i kuća i Juudit je osjetila olakšanje. Sad je imala cijeli krevet za sebe,

ali dosjetila se prikladno naborati čelo i predstavljati se kao žena zabrinuta za muža.

Kad su muža uhvatili čekisti dok je odlazio po hranu i utrpali ga u crni automobil

marke ZIS, Juudit je uspjela zatamniti sive oči suzama jer je to trebalo učiniti. Već se

tada ponadala da će to biti muževo posljednje putovanje, jer mnogima je ZIS značio

upravo to, ali se istovremeno uplašila vlastite želje i razuzdane radosti zbog

mogućnosti koje je donosio rat. Među njezinom rodbinom nije bilo rastavljenih žena,

tako da je udovištvo bilo njezina jedina prilika ako je htjela povratiti svoju slobodu.

Tvrdoglava je svekrva iz Komesarijata dobila obavijest kako je poslan na frontu, te je

Juudit opet, iz običaja, uzela rupčić. Nikome nije mogla reći koliko uživa u krevetu u

kojem nema domaćina. Zaželjela se bila ljubavnika, ali gdje da ga nađe? Bilo je

sasvim neprikladno već i pomisliti na takvo što. Ali ona je nekoliko puta pročitala

Gospođu Bovary i Anu Karenjinu i premda junakinje romana nisu patile zbog sličnih

bračnih situacija, osjećala je kako su joj to srodne duše jer je i ona znala što je to

čežnja.

21

Prije vjenčanja majka je Juudit, između redaka, dala nekoliko savjeta o

bračnom životu i mogućim problemima – ali Juuditine poteškoće nisu bile

spomenute. Još za vrijeme zaruka Juudit je počela nešto sumnjati, te je zaobilazno

rekla majci kako joj se muž, suprotno onome što joj je majka navijestila, nije ni na

koji način pokušao fizički približiti. Iskustva njezinih prijateljica s njihovim

zaručnicima koji se nisu nikako mogli strpjeti do odlaska pred oltar bila su drugačija

– Rosalie je stalno spominjala vatrenu narav svojeg Rolanda tamnih obrva – a

Juuditina se majka na kćerine probleme samo smiješila, smatrala je to izrazom

poštovanja, govoreći da je Juuditin otac bio isti takav kavalir. Sve će se to riješiti kad

počnu živjeti zajedno.

I tako je Juudit zaključila kako je zbog svoje bedastoće posumnjala u nešto što

je bilo izraz velike ljubavi, te je nestrpljivo požurivala svadbu, već im je i soba za

medeni mjesec bila rezervirana u hotelu na plaži u Haapsaluu. Ali ni vjenčani prsten

na prstenjaku nije promijenilo ništa i svadbena noć bila je neugodna. Muž je ušao u

nju i onda se nešto dogodilo. Onda je izašao, otišao iza paravana i Juudit je čula

kako je nalio vodu u lavor i bijesno se oprao. Nakon toga je legao u krevet što je

moguće dalje od nje. Juudit se pravila da spava. Ni iduća večer nije prošla ništa

bolje. Nakon toga suprug je zaspao na kauču i ujutro se doimao sasvim normalno.

Danju su se šetali po Afričkoj plaži, a navečer plesali u Primorskom salonu kao da

su obični mladi par na bračnom putovanju. Kad su se vratili u Tallinn, suprug je

počeo raditi kao pomoćnik u Johanovu bilježničkom uredu, a Juudit se usredotočila

na namještanje doma i grozničavo razmišljala što joj je činiti.

On se na javnim mjestima ponašao kako suprugu i priliči, zagrlio bi je, često joj

poljubio ruku, a kad je bio veseo, čak i usta, no njegovo se ponašanje mijenjalo čim

bi ostali sami. Ako nije osjećao nikakvu privlačnost prema Juudit, zašto ju je

zaprosio? Zar je sve otpočetka bilo laž? Nakon što se zaručila za Rolanda, Rosalie je

Juudit upoznala sa Simsonovima i u početku Juudit uopće nije zamijetila Rolandova

rođaka knjigoljupca, sve dok Rosalie nije rekla da momak uopće nije tako beskrvan

kako se na prvi pogled čini: postat će pilot. Juudit je čitala Crvenog letača i svako

njezino pitanje i znatiželja izazivali su kod momka veliko oduševljenje, pa su znali

žustro raspravljati o Manfredu von Richthofenu. U tom je oduševljenju bilo nečeg

nevjerojatnoga, strasnoga, i Juudit ni na trenutak nije posumnjala u svoj izbor, nije

pomislila da joj nije mjesto na tribinama dok je on na aeromitingu izvodio

Immelmannov okret. Rosalie je hvalila Juuditin odabir, a Juudit Rosaliein. Smatrale

su se sretnicama. U pismima joj je zaručnik obećavao da će je zrakoplovom odvesti u

Pariz i London, oboje je htjelo vidjeti svijeta, putovati. Pomisao na zrak pod nogama

plašio je Juudit, ali trebalo je vidjeti izraze na licu prijateljica dok je pripovijedala o

22

nadolazećim godinama u ulozi letačeve supruge, kad bude dama koja poznaje

metropole, kad po rukavice bude odlazila u Pariz, gdje prodavačice u njih sipaju

puder prije nego što ti daju da ih isprobaš. Jednog će se dana njezin suprug možda

pojaviti u filmskom žurnalu, a gledatelji na sjedištima ostat će bez daha, uzdisat će,

nekim će gospođama zastati srce. Ponekad bi se Juudit čudila zašto je čovjek kojeg

čeka tako napeta budućnost zainteresiran baš za nju, a kad su se zaručili, poljubio ju

je u čelo i Juudit je osjetila vrućinu, poljubac ju je toliko zagrijao da se nije ni usudila

razmišljati o drugom dodiru. A onda više nikakvih dodira nije ni bilo.

Konačno se Juudit ohrabrila i raspitala kod svojih tek udanih prijateljica o

njihovim intimnim stvarima. Rosalie se nije usudila ništa pitati, ona je i dalje slagala

ormare, a kuća Simsonovih gradila se za mladu gazdaricu. Premda je između

Rolanda i Rosalie sve frcalo od strasti, njima se nije žurilo pred oltar, htjeli su sve

obaviti pošteno, no nakon svadbe Juudit više nije mogla sudjelovati u Rosalieinim

planovima. Prije su njih dvije, kao prave rođakinje zajedno razmišljale o svadbenoj

frizuri i vjenčanom buketu, sanjarile o vremenu kad će obje biti supruge, pisma o

tome frcala su amo-tamo između Tallinna i kuće Armijevih, a Juudit je uvjeravala

Rosalie kako s muževima trebaju otputovati u Haapsalu, otići na blatnu kupku u

sanatoriju i pokušati nagovoriti svoje muževe da se malo zbliže – premda su odnosi

muževa bili sasvim u redu, ipak bi bilo ljepše kad bi znanci iz djetinjstva bili i

prijatelji, bliski poput Juudit i Rosalie. Prvo je Rosalie smatrala da je za domaćicu

prikladnije uplatiti Singerov tečaj šivanja, no na kraju je ipak pristala, platit će

nekome da nekoliko dana pazi na kuću, tek toliko da odu na put i provedu vrijeme

zajedno kao bračni parovi, na selu stalno ima toliko posla, ne stiže se pošteno niskim

družiti. Rosalie je dakle prihvatila Juuditin plan, ali Juudit ga je odbacila nakon

bračnog putovanja. Bila je sigurna da bi Rosalie shvatila što se događa, kako joj je

brak laž, a Juudit to ne bi mogla objasniti. Kako bi mogla reći Rosalie da ju je brak

učinio bezvrijednom? Rosalie ne bi razumjela. Rosalie ne bi povjerovala. Nitko to ne

bi povjerovao.

Juudit nije znala što joj je činiti, pa se latila Enciklopedije za domaćice koju je

dobila kao svadbeni poklon. Pod pojmom „brak” navedeni su spolni odnosi koji se

događaju u braku. Pod slovom „s” našla je i spolnu hladnoću i objašnjenje kako je

frigidnost posljedica duševnih problema: straha od bola, odvratnosti prema

partneru ili mučnih sjećanja. Juudit je shvatila kako se to ne odnosi na muškarce, već

na žene. Problem je, znači, bio u Juudit. Prijateljice koje su bile stupile u brak često

su govorile kako se čini da mužu nikad nije dosta, jedna je aludirala na to da mu je

tijesno, druga kako ne može biti na miru ni u vrijeme ženskih boljki, to je bilo

strašno nehigijenski, a sigurno i opasno, a treća je sumnjala da će joj muž s divljih

23

izleta donijeti neku spolnu bolest. Juuditina situacija bila je posebna i konačno je

pronašla odgovor: kapavac, sifilis i čankir. Pa naravno! Pronašla je razlog! Muž joj

samo zbog sramežljivosti nije htio o tome ništa reći! Mora ga odvesti liječniku, ali

kako? Juudit nije mogla reći mužu kako sumnja da ovaj nosi zarazu.

Spustila je knjigu. Fotografija noge dojenčeta zaraženog sifilisom podsjetila ju

je na prizor iz djetinjstva kad je majka, vidjevši neku ženu, usporila korak i odvela

Juudit u drugu ulicu, smatrala je da je bolje da se poslije vrate u dućan – žena je

bolovala od bolesti koja je spopadala loše žene i koja se prenosi, recimo, ako se

koristiš istim posuđem kao i oboljeli. U tome je majka bila u pravu, to je spominjala i

Enciklopedija za domaćice, ali zar ne bi i Juudit onda trebala imati simptome? Juudit se

još uvijek sjećala lica one žene. Bilo je čisto, a na njemu nije bilo znakova kokainizma

premda je obiteljski liječnik za nedjeljnog obilaska šapnuo o širenju bolesti: „Među

liječnicima se tvrdi kako se kokainsko ludilo smanjilo u našoj zemlji, premda se broj

psihopata i neurotičara nije smanjio, a baš su oni nositelji kokainizma. Samo si

možete zamisliti koliko se takvih nađe.”

Enciklopedija za domaćice nije joj davala odgovor na pitanje utječe li boleština na

muškarčevu sposobnost. Juudit nikako nije mogla smisliti što dalje. Sifilis, najteža i

najstrašnija spolna bolest. Nije valjda tako nesretna. Sigurno je u krivu. Muževe oči

nisu bile crvene niti je imao otekline na ustima ili nogama, nije imao izobličenja. A

ipak, kako je mogla znati je li bolestan, je li ljubio loše žene ili činio još nešto gore, a

ako jest, što s tim? Kako je mogla saznati je li već posjetio liječnika?

Juudit se počela promatrati, svakodnevno pregledavati jezik i udove, strašila

se uboda komaraca i oteklina koje su prouzrokovali, žuljeva na nogama, razmišljala

je nije li neka oteklina ostala neprimijećena, je li joj već počela faza bez simptoma

koju je spominjala Enciklopedija za domaćice. Ostali su već natucali o djeci, a bilo je i

čuđenja jer je Juuditina žurba glede vjenčanja protumačena kao znak nadolazeće

prinove, o tome je pogotovo šaputala svekrva, kao da zna i kao da je zbog toga kudi.

Konačno je Juudit skupila hrabrost, moralo se znati. Liječnik se ponašao ljubazno, ali

posjet je inače bio neugodan, pa čak i bolan. Na kraju je zaključeno da Juudit nije ni

nesposobna ni zaražena.

„Draga gospođo”, rekao je liječnik, „vi ste stvoreni za rađanje.”

24

1941., ZAPADNA ESTONIJA

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Tjedan dana prolazili smo kroz krajeve zaražene borbama, obilazili strvine konja

prepune crva i naduvene leševe, pokušavali izbjeći razorene mostove i nastojali

razabrati brujanje bombardera odreda za istrebljenje. Naposljetku se šuma ipak

počela činiti poznatom, i ozdravljenom, a moja je čežnja za domom minula kad nas

je put doveo do našeg starog poštanskog sandučića. Ostavio sam Edgara da drhturi

uz rub šume te sam se oprezno približio kući, ali pas nas je prepoznao još izdaleka i

potrčao nam ususret. Vidio sam po njegovu oduševljenju da nema opasnosti, pa sam

se opustio, u pratnji psa otišao do prozora i pokucao na okno kao što je bilo

dogovoreno. Žena znana kao Poštarica odmah je otvorila vrata, široko se

osmjehnula i ispričala nam vijesti: boljševici se nastavljaju povlačiti, istočna se fronta

raspada, Finci i Nijemci gone neprijatelje kod Ladoškog jezera, Rusi su polili šume

benzinom i zapalili ih, ali šumski požar nije zaustavio finsko-njemačke jedinice! Iza

Poštarice su se pojavila braća Andrusson i Edgar je dotrčao do kolibe kad sam mu

viknuo da je sve u redu.

Radost je u trenutku ispunila sobu, svi su se smijali i upadali jedni drugima u

riječ. Sve mi se činilo dalekim, gledao sam ih postrance. Kasnije navečer čuli smo još

obećavajućih vijesti, ali premda sam polako počeo vjerovati u ono što sam čuo,

radost mi još nije zabubnjala u prsima. Pregledavao sam crte na dlanu i dugo ih

trljao dok smo bili u sauni s braćom Andrusson. Povremeno se ipak činilo kao da je

na njima još krvi, a povremeno da su čiste. Rođak je već postao drugačiji mladić,

držanje mu je bilo uspravno, a glas mu se produbio kao da se odčepila bačva:

opisivao je vrijeme provedeno u školi letenja, razmišljao bi li nakon rata otišao tamo

25

za učitelja i uvjeravao mlađeg Andrussona, Karla, kako bi i on mogao postati letač,

vrlo važno što je slomio gležanj, zna se kako je gospođa Vaik vješta s longetama,

pred njim je budućnost! Braća su se zagrijala snivajući o budućnosti, a Edgar se

zanio u svojim prisjećanjima na gradnju hangara za hidroavione. Šutio sam o

Edgarovim djetinjarijama, pustio sam rođaka neka se zanosi. Nisam spominjao ni to

da se u vrijeme kad je hangar za hidroavione sagrađen Edgar još nije ni rodio.

„Pazite, Rusiji je ovo pogranično područje i prije bilo važna linija obrane”,

razmahao se Edgar, a ja sam pustio. Opipao sam papire u džepu, uskoro će biti

vrijeme za njih. Već sam bio počeo bilježiti, ali neuspješno. Svaka se riječ činila

pogrešnom, olako odabranom, kao da skrnavi braću čijim sam djelima svjedočio.

Stvarnost se opirala riječima. Još sam mogao namirisati močvaru u čizmama, vidjeti

crvenu liniju na svom dlanu. Trag moje olovke nije bio dovoljno čist.

Čim je od Edgarova klepetanja uspjela doći do riječi, Poštarica nam je

ispripovijedala još novosti. U Viljandiju su polja opet želi isti oni koji su posjedovali

zemlju prije boljševičke agrarne reforme, a raž su po cijeni od 30 kopjejki trebali

prodavati onima kojima su crveni razdijelili njihovu imovinu. Zauzvrat, ti su novi

vlasnici njima trebali pomagati u kućanskim poslovima i nisu smjeli sjeći šumu,

samo guliti koru s balvana koje su već oborili. Mjesto upravitelja sovhoza bilo je

ukinuto, rukovodstvo nacionalizirane tvornice plahti Kase pobjeglo je s Crvenom

armijom, nekadašnji vlasnik Hans Kõiva opet je upravljao tvornicom, oni koji su

trebali traktore iz voznog parka morali su se registrirati, trebalo je prijaviti

napuštene komadiće zemlje, a kuće koje su popalili komunisti namjeravali su

ponovo izgraditi – za takvo što bit će odobrena pomoć. Pošta se opet raznosila.

Odasvuda su stizale dobre vijesti. Dohvatio sam tanke novine s precizno opisanim

uputama za ostvarivanje pomoći u obnovi te podignuo fitilj lampe. Posjetitelji iz

daljine donijeli su gospođici nekoliko brojeva Sakala u kojima je pisalo o

regulacijama u vezi sa žetvom raži. Odmah sam preskočio na sljedeći stupac. Nisam

mogao razmišljati o tome u kakvom su stanju naša kuća i polje, tko će požeti žito.

Udubio sam se u pravila novih gospodara: stanovnicima je naređeno da se

registriraju, bilo je zabranjeno iznajmiti sobe neregistriranima – svi Židovi, uhićeni,

izbjeglice i komunisti morali su se odmah prijaviti lokalnoj vlasti, ostali podstanari i

vlasnici kuća morali su prijaviti imovinsko stanje tih ljudi – oni koji su prispjeli iz

Sovjetskog Saveza morali su se prijaviti u lokalnu komandu u roku od tri dana – svi

Židovi morali su nositi Davidovu zvijezdu – provedba tih odredbi bila je u

nadležnosti policije i policijskih pomoćnika – radijske postaje koje su emitirale rusku

i antinjemačku promidžbu bilo je zabranjeno slušati.

26

Sve to značilo je da smo se riješili boljševika. Spustio sam novine Sakala i uzeo

Jäna teataja. Obavijest sa žalobnim okvirom na naslovnoj stranici natjerala me da

podignem ispruženi dlan prema sljepoočnici premda mi je kapa bila na stolu. „Sve

pale u borbi za slobodu Estonije žale...” Riječ sloboda u novinama je bila okružena

crnim rubom; u mojim mislima iz nje je curila crvena krv. Pustio sam ostale da

brbljaju i najednom sam shvatio kako oni već žive u oslobođenoj zemlji. Kao da se

nikad i nismo borili. Kao da je doba mira već ovdje. Edgar je u trenu ušao u novo

razdoblje. Zar je stvarno sve završilo? Jesu li iza nas skrivanje i boravak u šumskim

kolibama? Smijem li se nadati da će nam uskoro vratiti kuću i da ću uskoro otići po

svoju djevojku nasmijanih očiju, da ćemo se uskoro vjenčati? Hoćemo li iduće

godine posijati grahoricu za krave, hoćemo li staviti mačji repak u jasle? Hoću li

uskoro bos hodati po našim poljima s drljačom, s plodnom zemljom između nožnih

prstiju dok se konj bude protivio oranju, kao što to uvijek čini? Kad si u polju, trava

je daleko i zato se konj buni, ali uvijek živne dok u sjenik odvlači sijeno ili vuče

snopove raži do gumna. Navečer će mi moja djevojka nasmijanih očiju boje cvijeta

grahorice skuhati pravu kavu i skinut će pregaču na kojoj se uhvatila slamka sijena.

Edgar će konačno otići, sagradit će svoj vlastiti dom i brinuti se za svoju ženu, a ja ću

se osloboditi njegova neprestanog brbljanja. Možda će se oni koje su odveli u Sibir

vratiti u domovinu, možda se Sovjetski Savez može na to natjerati. Otac će doći kući.

Pamtio sam svaku zadimljenu ruševinu kao kuću i svaki truli nepokopani leš

kao križ, kad to već nisam mogao učiniti riječima nakon svih onih neživih očiju i

crva koji su vrvjeli u mesu. Potražit ću ljude koji će se znati koristiti mojim

bilješkama i neće mi više smetati moj skromni udio u oslobađanju zemlje, neće mi

smetati što nisam bio u jedinici Zelenoga Kapetana ili u satniji Šumskog bratstva

kapetana Talpaka koja je oslobađala Tartu i Tallinn. Uskoro će biti vrijeme da se

ponovo izgradi zemlja. Ovo je bio samo početak. Već sam htio upitati Poštaricu gdje

su službe kojima bih mogao prijaviti boljševička razaranja. Istovremeno sam shvatio

kako sam glup. Njemačka bi me vojska odmah uzela u svoje redove, kao i Edgara,

koji, prema onome što je pričao, očito nije shvaćao situaciju. Rat nije završio. Neću

sijati grahoricu idućeg ljeta, neću uvečer slušati Rosaliein radosni smijeh. Opsovao

sam samoga sebe. Gledao sam kako je Poštarica odvukla na ples starijeg

Andrussona dok je Karl svirao harmoniku. Imao sam zle slutnje. Bio sam siguran da

će uskoro na ogradama Nijemci boljševičke naredbe za mobilizaciju zamijeniti

svojima.

27

1941., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Kad se Juudit konačno usudila izaći iz stana, prvo je zastala i osluhnula ispred

ulaznih vrata. Zvukovi rata nestali su, doista nestali. Ispravila je vrat i savila pod

pravim kutom ruku u kojoj je držala torbicu; rukavica je krila stisnutu pest. Prvim je

koracima opipavala kaldrmu, pod cipelama joj je još škriputalo staklo. Juudit još nije

stigla pronaći svoj stil hodanja gradom koji je ostao u nekom prošlom vremenu –

kadli je grad nasrnuo na nju odmah iza prvog ugla, tamo je sve vrvjelo od dječjih

kolica, pasa lutalica koji kao da su se tu stvorili niotkuda, nasmijanih dama i

njemačkih vojnika koji su svirali usnu harmoniku i namigivali. Juudit se zadihala i

porumenjela, ali jedva da se oporavila od zaprepaštenja, a žamor pošte već joj je

prodro u uši, otvarala su se vrata banke, poštari su trčali ulicom, a za rukav Juudit,

koja je zastala od čuđenja, uhvatio se fakin koji je prodavao slike Führera i ona se

nikako nije mogla riješiti tog momka, dobitak će se podijeliti stradalima u požaru,

gospođica sigurno želi pomoći obiteljima bez doma, pa je Juudit gurnula sliku u

torbicu, ponovo podigla ruku s torbicom i trznula se od praska koji je dopirao iz

kina i kamiona natovarenog ciglama, već se skoro opet pognula, ali bili su to zvuci

izgradnje, a ne rata. Na uglu se klipan smijao dami koja se uplašila kamiona, a

Juudit je, crvena u licu, popravila šešir. Grad je cvjetao međusobno isprepletenim

estonskim i njemačkim zastavama. Kino Palace ubrzano su popravljali, grupa

dječurlije u grupi čudila se filmskim plakatima, a i odrasli bi zastajkivali u prolazu

kako bi ih pogledali; Juudit je primijetila crveni blagi smiješak neke njemačke

glumice i duge trepavice Mari Möldre. Brzanje ljudi oplahivalo joj je gležnjeve,

osjećala se kao da je i sama stupila u neki film. To nije bilo stvarno. Svejedno,

28

najradije bi krenula s bujicom, nastavila besciljnu šetnju i nikad se ne bi vratila kući.

Zašto ne? Zašto to ne bi smjela učiniti? Zašto ne bi mogla sudjelovati u radosti? Nije

se više osjećao miris paljevine, barem ne ovdje, miris je još dopirao do prozora

Juuditina doma te je njuškala zrak poput mirisa svježeg peciva sve dok joj se nije

zamantalo. Grad ipak nije bio uništen, palež spremišta i tvornica te miniranje

oklopnog vlaka na tovarnom kolodvoru u Kopliju valjda su toliko zaposlili Ruse da

se nisu stigli baciti na stambene zgrade. Nastavila je hodati te je prošla pokraj

Soldatenheima, gdje su vojaci opušteno razgovarali dok su im se pogledi lijepili za

njezine usnice, pa je ubrzala korak, skrenula je pogled sa žene koja je u izlog dućana

s dugmadi stavljala Hitlerovu sliku, skrenula je pogled s natpisa ispod slike „Hitler,

osloboditelj”, tražila je pohlepnim pogledom nešto drugo, prije svega ljude, koji kao

da su već zaboravili protekle godine. Grad je iznenada bio preplavljen mladim

muškarcima i to je Juudit živciralo, bilo je tu previše muškaraca, htjela je otići doma,

najednom je htjela doma, te je nabrzinu kupila novine i s klupe u parku uzela

Otepään Teataja pa se na trenutak zagledala u otvorenu kavanu gdje su posluživale

djevojke koje je nekad znala po imenu. Jesu li se vratile na posao ili kavana ima

novog vlasnika i nove zaposlenike? Nekad davno Juudit bi ušla, zasladila se

keksima, sretala se sa znancima, ali sad ju je vjenčani prsten stezao u rukavici. U

blizini bolnice vojnici Wehrmachta lovili su golubice. Jedan od njih primijetio je

Juudit i nasmiješio se, a ostali su požurivali vojnika da nastavi s lovom: „Lonac je

već na vatri!”

Juudit je već izdaleka vidjela mangupe koji su se skupili pred njezinim ulaznim

vratima čudeći se DKW-u parkiranom na ulici i njegovu stražnjem dijelu od

šperploče. Momci joj ne bi smetali, oni ne bi pitali za muža, ali pored njih je stajala

gospođa iz susjedstva koju teško da bi mogla zaobići, a to joj nije ni uspjelo. Žena je

uhvatila Juudit za ruku i požalila se: „Hoće li početi i sve aute praviti od šperploče?

I što još?” Juudit je ljubazno kimnula, ali žena je nije pustila na miru, već se uporno

nastavila čuditi prepravljanju tračnica za potrebe parnih lokomotiva i generatorima

na kruto gorivo, „zamisli samo, tramvaji na drva, svašta ti Nijemci smisle!” Juudit je

iza leđa čula dijelove susjedinih riječi sve do dvorišta kao i vjetrom dopuhana

pitanja o povratku njezina muža; bila se nepristojno otrgnula iz ženina stiska i

pojurila uza stube. Zvono telefona čulo se sve do hodnika. Još je zvonilo kad je

Juudit ušla u kuhinju, ali nije se javila, kao što se nije javljala ni prošlih dana, nije se

usudila. Nije otvarala ni vrata premda je netko kucao, nije se usudila, samo bi

navečer iz zamračena stana gledala palucanje plavičastih svjetala njemačkih džepnih

29

lampi, trznula bi se zbog čudnih sjena i slušala kuckanje o drvenu površinu,

skretanje automobila s ugašenim svjetlima i povike na njemačkome. U konačnu

pobjedu Nijemaca nije bilo sumnje – u novinama je pisalo kako su i Lenjinovi

posmrtni ostaci evakuirani iz Moskve. Juudit je raširila novine na stolu, pripravila

ječmenu kavu i zapalila jednu od posljednjih cigareta kako bi se osnažila za vijesti,

ali u novinama još nije bilo ništa o povratnicima. Umjesto toga su tražili čitatelje da

u redakciju pošalju viceve iz vremena okupacije te su naveli nove cijene živežnih

namirnica. Emental 1,45 – 1,60 Reichsmarke, Edam 1,20 – 1,40 Reichsmarke, Tilsit

0,80 – 1,50 Reichsmarke. Jogurt 0,14 Reichsmarke. Guska bez iznutrica, glave, krila i

nogica 0,55 Reichsmarke/kg, druga klasa. Sutra će morati krenuti u potragu za

kuponima za hranu, registrirati ih u obližnjem dućanu, čekati u redu, u pravilnim

razmacima popravljati jastučiće na ramenima, koji su stalno bježali, baš kao i prije.

Gospođa u susjedstvu udomila je rođake pristigle iz bombardiranog Tartua i

njihovu dječurliju čija je buka prodirala kroza zidove i podsjećala je na obiteljski

život koji sama nije imala niti će ga imati. Njezin upropašteni život neizbježno se

vraćao u ono stanje u kojem je bio prije no što joj je suprug otišao, samo što se on još

nije vratio.

Polako je Juudit shvatila da razmišlja glupo. Neće slati muškarce kući prije no

što završi rat, trebaju ih još na istočnoj bojišnici. I neće ljudi dotrčati u jednom danu,

samo su dezerteri koji su boravili u Estoniji i obližnjim krajevima već stigli kući. Da

se javila na telefon, otvorila vrata ili barem razgovarala sa znancima, već bi to bila

shvatila. Rat joj je odnio moć rasuđivanja, ona je samo u mašti vidjela muža na

vratima, muža kojeg je trebala razumjeti još bolje nego prije, jer one koji su bili u

ratu mora se razumjeti. Mučno čekanje može se otegnuti unedogled, muž joj je

možda tko zna koliko daleko. A što ako je nestao, koliko će ga Juudit tada morati

čekati prije no što bude mogla započeti nov život? Možda bi trebala učiniti kao i

Karina zbog koje je Elisa s kata niže bila osuđena za kontrarevolucionarni zločin –

naći posao u brodskoj kuhinji, otploviti, otploviti u neku stranu zemlju, sve ostaviti,

početi ispočetka, potražiti novog supruga u novoj zemlji, zaboraviti da je udana. Ali

onda bi Rosalie, majka ili netko od rodbine završili kao Elsa.

Kad su se po novinama počeli pojavljivati popisi povratnika, susjeda je na komodu

stavila bocu vina da čeka dok joj se muž ne pojavi. Telefon je zvonio od jutra do

mraka i na kraju se Juudit morala javiti jer je nagađala da je majka želi čuti; majka je

i jest zvala, zahtijevala je da joj kaže što ima novoga, rekla je da se raspitivala kod

povratnika poznaje li tko njezina zeta, ima li novosti o Johanu i tako se Juudit više

30

nije mogla protiviti, samo bi se trgnula na svaki zvon telefona koji je svojom

zvonjavom sudio njezinu prošlom životu. Svejedno je morala nekako urediti

svakodnevicu, smisliti od čega će živjeti. Već su je mnogo puta zaustavili na ulici i

tražili hrane, barem komadić kruha. Na selu je uvijek bilo hrane. Na selu su pekli

rakiju. Sa sela bi se štošta moglo prošvercati u grad i početi prodavati. To je bila

jedina mogućnost, to je rekla i majka te joj zapovjedila da otputuje do Rosalie u

vrijeme kolinja, a najbolje i da ostane tamo. I tako je Juudit morala otići premda je

nagađala kako će morati slušati Annine jadikovke o tome je li za mladu ženu poput

nje prikladno da sama živi u gradu, slušati je kako hvali svoga omiljenog nećaka i

nalaže što će se skuhati za objed kad se vrati kući. Svoga muža Anna neće

spominjati. Juudit je bila prilično sigurna da se on nikada neće vratiti; Rosalie je

rekla kako su se u lipnju u kući Armijevih pojavili miševi, a miševi nikad ne lažu.

Premda je većina vlakova prevozila vojsku, vojnici su usput pobirali i obične

putnike pa se stoga Juudit odjenula ljepše no što je bilo potrebno za taj neugodni

put. Kad su joj pomogli da se popne na vlak, obrazi su joj pocrvenjeli od zvižduka, u

džepu mufa bila je dozvola za putovanje nabavljena na crnoj burzi, a ona je zapalila

posljednju cigaretu premda je bila na javnome mjestu; tijekom cijelog putovanja

bojala se da će je Anna prozreti, da će vidjeti njezino varljivo srce, jer nije li se

pretvarala da je sretna supruga još na početku braka, nije li nastojala svim silama

pokazati kako su sretan mladi par. S mužem se posvadila samo jednom u godinu

dana braka, i to nakon dva pokušaja nekakvog spolnog općenja. Juudit je dugo

razmišljala kako bi ga upitala je li bio kod liječnika ili barem kod nekog iscjelitelja.

Rečenica joj je izletjela usred večere i odrezaka. On se zaprepastio, spustio vilicu,

zatim nož, ali je nastavio žvakati. Tišina se tresla u posudi za umak, suprug je

pomaknuo žlicu za kompot. „Ali zbog čega? Pa ništa mi ne fali.”

„Ti nisi normalan!”

Stolac je pao na pod, drvo strugnulo po podnoj dasci, a Juudit je otrčala u

spavaću sobu, zatvorila za sobom vrata i gurnula stolac pod kvaku. Lijekove su

čuvali u ladici komode, ali tamo nije našla ništa osim Huffelandova praška. Sve je

istresla u usta i bila zahvalna što je Johan sa ženom bio u posjetu kod rođaka.

Suprug je došao i pokucao na vrata.

„Draga, otvori. Hajde da razjasnimo što ti je.”

„Idi sa mnom liječniku.”

„Imaš li kakvih problema?”

31

„Ti nisi muškarac!”

„Draga moja, zvučiš histerično.”

Suprugov glas bio je strpljiv. Polako je rekao kako će joj napraviti šećernu

vodu kao što je to i mama uvijek činila dok su bili djeca i budili se zbog noćne more.

To će je umiriti. A onda će porazmisliti bi li Juudit trebala otići liječniku za živce.

Juudit je dogovorila termin u Greiffenhagenovoj privatnoj klinici. Doktor Otto

Greiffenhagen bio je poznat kao stručnjak za muške bolesti i njegova je klinika bila

najmodernija u gradu. Ako joj tu ne mogu pomoći, onda neće nigdje. Juudit je

zamuckivala, gutala slinu i kašljala objašnjavajući svoj problem.

Doktor je uzdahnuo.

„Morali biste doći oboje. Zajedno. Ali može vaš suprug doći i sam.”

Juudit je ustala i krenula prema vratima.

„Draga gospođo, postoje razni preparati. Na primjer ampule Testovirona

mogle bi pomoći. Ali prvo bih ipak morao pregledati vašeg supruga.”

Ali Juudit nije uspjela nagovoriti muža da ode Greiffenhagenu na pregled ni

da uzme Testoviron ni bilo što drugo, čak ga nije natjerala ni na prvo putovanje

zrakoplovom. Uskoro je prestala odlaziti i na konverzacijske satove engleskoga, kao

i na satove francuskoga koje je počela uzimati tijekom zaruka. Tada je mislila kako

bi bilo dobro da kao supruga letača kozmopolitski proširi svoje poznavanje jezika.

32

1941., SELO TAARA

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Iz daljine su se čuli škripanje i klackanje saonica sve do kolibe u šumi: Edgar se

žurno vraćao sa svojih poslova u gradu. Čim se saonice zaustave, počet će

naklapanje o Nijemcima. To sam znao i unaprijed sam obuzdavao svoju gubicu. Tog

sam mu jutra, onako usput, predložio da odemo do Rosalie, pomagao sam pri klanju

svinje i znao sam da Edgar voli juhu s frikadelama, ali majka mu je očito već rekla

tko će još doći. Edgar je odbio poziv i otišao svojim putem. Nije me u bijes tjerao

samo rođakov odnos prema vlastitoj ženi. Nije umio ni s konjima, pa sam izašao da

ga dočekam znajući da ću ionako ja morati skinuti ormu. Moj je konj već bio

umoran, iz nozdrva mu je izlazila para, bilo je očito da ga se tjeralo prebrzo. Edgar je

po svojem običaju zaboravio raž, u vreći je preostalo tek nekoliko litara, ali barem je

dio sijena koje sam večer prije stavio u saonice bio pojeden. Nisam odgovorio na

rođakov oduševljeni pozdrav. Korak mu je zastao na pola puta, snijeg mu je

nesigurno zaškripao pod nogama. Nisam se obazirao, odveo sam konja u štalu,

usredotočio se na skidanje komada snijega s kopita i četkanje bokova, koji su konja

uvijek najviše svrbjeli. Edgar me pratio lupkajući čizmama o pod kolibe i očito

tražeći pozornost. Želio mi je nešto reći. No teško da mu se vijest odnosila na raž i

zato se nisam obazirao. Situacija je bila loša. Leonida je bila uvjerena da će

dvadesetak bala dostajati za zimu, ali već sad sam morao dodavati sijena premda je

gubica mojega konja oklijevala sve dok ne bi pronašao mačji repak. Stvari nisu

stajale bolje ni u štali Armijevih, veliki njemački konji sve su pojeli, a seoske

životinje postale sama kost i koža, a nagovoriti Edgara da sa svojih putovanja

donese nešto hrane bilo je nemoguće, osim ako ne pridobijem majku da ga uvjeri.

33

Ali majka nije nikad ništa tražila od Edgara. Čim smo se vratili kući, Edgar joj je

pohrlio ususret. Mamin se osmijeh sjajio poput nauljene tave i Edgar je tvrdio kako

mu je veliko olakšanje što vidi kako se Rosalie dobro brinula o njoj. Uspio je

nagovoriti i Leonidu i mamu da taje njegov povratak – o tome nije trebalo nikome

ništa spominjati, uključujući i Edgarovu ženu. Majka je smatrala da bi Edgara mogli

uhvatiti i optužiti da je komunist ako ga prepoznaju u selu, ali meni to nije išlo u

glavu jer komunisti u sovjetsko vrijeme nisu imali takvih problema kao Simsoni.

Shvaćao sam da mi rođak želi zatajiti da je pobjegao iz Crvene armije, ali u čemu je

bila stvar? Po selu su hodali i drugi koji su napustili Crvenu armiju, a mi iz Staffana

borili smo se protiv boljševika. Majka, naravno, nije htjela da nas dvojica odemo na

bojišnicu i živci su joj bili slabi, nisam je htio svojom raspravom natjerati u plač od

straha. Uvijek je bila tako radosna kad joj je Edgar dolazio u posjet i odmah bi počela

peći usoljeno meso uz juhu i tražiti kakvu bi još poslasticu iznijela na stol. Ipak, znao

sam da Edgar nešto sprema. Promijenio je ime i sad se zvao Fürst, prikladno

njemačko ime, fino poput košulje od umjetne svile. Ja sam ga zvao Wurst. Ponovno

sam ga pitao zašto mu je stalo da šutimo. Rosalie je kanila poslati vijest Edgarovoj

ženi, ali joj je Edgar to zabranio, pa je onda zabranila i majka, a naposljetku i

Leonida. Što je više vremena prolazilo od Edgarova povratka, to se nezgodnijim

činilo obavijestiti Juudit.

Rođak je i dalje tapkao iza mojih leđa. Nisam se žurio, tapšao sam svojega

konja po boku prekrivenom zimskom dlakom u polutami štale.

„Ne pitaš za novosti”, podviknuo je, izvukao iz torbe novine i nije imao

strpljenja pričekati da izađemo iz štale i odemo u kuću, već je na svjetlu fenjera

škiljeći počeo čitati kako su u Tallinnu oslobodili dvjesto šest političkih zatvorenika i

kako je to božićni poklon generalnoga komesara Estonije svim nedužnim ženama i

djeci koji su zapali u poteškoće kad su glave obitelji završile u zatvoru. Rođakov

glas bio je važan, blijede su mu oči poprimile boju.

„Čuješ li? Tko bi se još ovako blago odnosio prema obiteljima svojih

protivnika? Ili ti još misliš na ono svoje polje duhana?”

Otpuhnuo sam potvrdni odgovor prije no što sam se uspio sjetiti kako nisam

kanio razgovarati s Edgarom, koji se, užurbanosti usprkos, nije ni na koji način

brinuo o interesima obitelji. Ništa se nije znalo o ocu, a naše polje još je uvijek bilo u

tuđem vlasništvu. Tamo neću uspjeti posaditi krumpir iako je djetelina na toj zemlji

rasla tri godine i dobrano navukla dušik u zemlju, što je odlično za krumpir. Nijemci

su zabranili da se sadi duhan, a duhanske sadnice ne bi mogla nabaviti ni Rosalie,

ali barem su sa zemlje Armijevih protjerali dangube koje su doveli boljševici, tako da

34

je konfiscirana zemlja opet njihova. Otišao sam poprskati voćnjak Armijevih

Estoleumom, bio sam ih na vrijeme posavjetovao da ga nabave i sačuvaju. Rosaliein

otac Aksel bio je zahvalan na prijedlogu, bio sam mu kao sin. Rekao sam mu kako je

Estoleum bolji od pariškog zelenila, bit će dosta jabuka za prodaju na tržnici, ali to je

bilo sve što sam uspio napraviti za obitelj svoje zaručnice – za svoju vlastitu kuću na

imanju Simsonovih nisam uspio ni toliko. Te su me stvari mučile. Edgar se uopće

nije razumio u seljačke poslove, premda mu je ujutro tek pomuzeno mlijeko, tako

dobro za slabašna pluća, uvijek prijalo.

Nastavio je čitati novine dok sam se ja bavio stajskim poslom, rat nije izmijenio

mojeg rođaka. „Još se sjećamo kako je boljševička promidžba opisivala njemačke

nacionalsocijaliste kao divljake, a pogotovo njihova Vođu. Nijekala im je ljudskost.”

Edgar je podignuo glas, htio je da ga slušam. „Nacionalsocijalizam nastoji objediniti

sve slojeve društva u cjelinu koja gradi dobrobit svojeg naroda. Pozivanje na

nepoštednu klasnu borbu, to užasno ranjavanje vlastitog naroda, ovom je pokretu

sasvim strano. Nastojimo smiriti klase i svima dati podjednako pravo na

postojanje... Našem je malom narodu svaki pojedinac, svaki čovjek doista najvredniji

imetak.” Konj je strignuo ušima.

„Prestani”, rekao sam. „Plašiš konja.”

„Rolande, zar ne primjećuješ kako je generalni komesar našao najbolje riječi za

ono što narod hoće.”

Nisam mu odgovorio, ljutnja me gotovo skamenila. Nagađao sam kako moj

rođak ima svoje razloge za uljepšavanje ugleda Švaba, možda je priželjkivao da mu

se pridružim u nekom mutnom poslu. Ali za što sam mu bio potreban? Dobro se

sjećam kako se Edgar šćućurio u kolibi kad je uokolo, nakon povlačenja Crvene

armije, sve bilo puno pripadnika odreda za istrebljenje koji su se skrivali

pokušavajući spasiti živote pred Nijemcima što su ih tražili. Iz Domobranske garde

Omakaitse oformile su se specijalne jedinice, pa su se i oni uključili u obračune, a

šume su bile pune baruta. Tada sam spazio dvojicu kako se šuljaju oko naše kolibe.

Prepoznao sam ih. Bili su s čekistima koji su opkolili jedinicu Zelenoga Kapetana,

sjećam ih se jer sam baš tad bio na straži i gledao im ravno u ta lica koja nikad neću

zaboraviti. Tada su mi umaknuli, ali ovaj put neće. Edgar je rukom prekrio usta kad

je primijetio kako se na dvorištu pred kolibom ispod tijela širi lokva, izgledao je kao

kad je bio dječak i prvi put vidio zaklanu svinju. Tek nam je bio došao; majčina

sestra Alviine poslala je svojeg sinka na selo kako bi ojačao nakon što je Edgarov

otac umro od difterije, pa ju je dječakova slabokrvnost zabrinula. Edgar se

onesvijestio. Ja i moj otac bili smo sigurni da takva maza neće izdržati u seoskoj

35

kući. Ali nije tako ispalo, pod majčinim skutom bilo mu je odlično. Mama je tako

dobila i drugo dijete koje je priželjkivala, dvoje se umišljenih bolesnika pronašlo. Mi

na selu za to smo imali još jednu riječ, a to je lijenost.

Kad se Edgar oporavio od prizora dvaju leševa, pokazao je začuđujuću

poduzetnost i rekao da ih se treba riješiti. Sumnjao sam da će uspjeti obaviti taj

zadatak, ali sam mu pomogao da utovari tijela u tačke i Edgar ih je zatim nekamo

odvezao. Sutradan se vratio s vraški titravim i slabo prikrivenim osmijehom na licu.

Žurni povratak u grad valjalo je zaboraviti sve dok se u šumi ne smiri. Nagađao sam

kako je smislio zgodnu priču o ona dva leša te da ćemo neko vrijeme biti na miru.

Prije ili poslije Nijemci će se početi pitati što to mi, dva špijuna školovana u Finskoj,

radimo u šumskoj brvnari, osim ako Edgar nije uspio s njima postići neki dogovor i

uvjerio ih da im od nas ne prijeti opasnost. Možda je sad bio trenutak da ga pitam o

njegovim poslovima s Nijemcima. Svejedno, činilo mi se nezgodnim raspitivati se o

tome. Edgar bi bio strašno zadovoljan kad bih pokazao neki interes za njegove

stvari, ali nisam htio gledati njegovo zadovoljno lice. Primijetio sam čvor na

uzdama, razvezao ga, otišao u kuću pa potražio tanko uže i šilo kako bih to

popravio. Opipao sam sirovu kožu, trebalo bi nauljiti ular, a razmišljajući o tome,

osjetio sam želju da odem u polje, ali i frustraciju. Dokle god Švabe ne uspiju vratiti

zemlju koju su pokrali boljševici i dovesti ljude natrag, u mojim očima neće vrijediti

ništa, ma što moj rođak rekao. Opet sam se sjetio polja duhana na koja je neki

boljševički mamlaz iskrcao tko zna kakva govna kako bi nešto tu raslo, sjetih se i

sovhoznoga konja koji je bio tako izgladnio da nisam shvaćao kako uspijeva vući

kola. Edgar takve stvari nije primjećivao stojeći pored uništenog polja, samo se

čudio smradu. Polje je bilo na našoj, zemlji Simsonovih, a konj je bio moj konj kojem

su se nakon svakog seoskog sajma među ušima sjajile plave vrpce. Prepoznao bih

svojega konja bilo gdje i on je prepoznao mene, ali morali smo napustiti uništeno

polje i ostaviti konja.

Edgar je došao za mnom u kuću, upalio lampu nakon što je malo ostrugao

čađu sa sjenila i nastavio čitati naglas tamo gdje je u štali stao. Je li htio da mu

odobrim ono što radi? Nešto je želio, nešto je htio, ali što?

„Ne slušaš me”, korio me Edgar.

„Što hoćeš?”

„Da počnemo planirati život, naravno.”

„Kakve veze s tim imaju generalni komesari?”

„Moraš nabaviti nove osobne dokumente, kao i svi drugi. Tako je naređeno. Ja

ti mogu pomoći.”

36

„Ne trebam ja Virstove savjete.”

„Mami se ne bi svidjelo da se ne brinem o tebi.”

Nasmijao sam se na tu pomisao. Edgar je postao arogantan. „Ti bi bio

prikladan za policijsku dužnost. Sad se isplati tamo javiti, strašno trebaju nove

ljude”, rekao je Edgar.

„Nije to za mene.”

„Rolande, sve je već očišćeno od boljševika. To je lagani posao i nećeš morati

stupiti u njemačku vojsku. Pa zar upravo zbog toga i ne sjediš ovdje? Čemu se još

nadaš?”

Konačno sam shvatio o čemu je riječ. Kad je razdoblje koje je zahtijevalo mišiće

i barut bilo iza nas, a policijski su se redovi razrijedili, Edgar je ugledao svoju

priliku. Pogledao sam ga i vidio gramzljiv sjaj u očima: više nije bilo baltičkih

baruna ni boljševika ni republičkih vođa, prazna vodeća mjesta samo su njega

čekala. Zbog toga je moj rođak bio tako važan, to mu je ležalo na duši. On je

njemačke gospodare oduvijek smatrao boljima, divio se biciklima uvezenim iz

Berlina, bio je opčinjen dalekovidnicom i povremeno slagao riječi u rečenici kao što

to čine Nijemci. Svejedno nisam razumio zašto meni izlaže svoje planove. Što sam ja

imao s njegovim planovima? Do gimnazije i sveučilišta u Tartuu Edgar je uspio i bez

mene. Sjetio sam se kako se šepirio po dvorištu za vrijeme školskih praznika. Majka

bi uvijek pronašla poneku krunu kad bi Edgar poželio naručiti knjige o letenju iz

Berlina, ili slike njemačkih letačkih asova i zrakoplova, pa dok su ostali skupljali

sijeno, a ona zbog slabosti bila u kući, Edgar bi sjeo pored njezina kreveta i

pripovijedao o zrakoplovstvu i letačkim majstorijama Ernsta Udeta, premda se na

selu takvo ponašanje smatralo čudnim. Mama i Edgar bili su jednaki. Nijedno nije

trebalo moje savjete, ali o njima sam se ipak stalno trebao brinuti. Ponadao sam se

da će Edgar već jednom započeti svoju karijeru i početi se brinuti sam o sebi.

„Javi se ti u policiju, što ću ja tamo”, odvratio sam.

„Hoću da dođeš sa mnom zbog svih onih vremena koja smo zajedno proveli.

Da započneš novi život.”

„Baš se puno brineš o mojim stvarima, ali zašto nisi sa svojom ženom? Zar si

našao draganu od koje imaš više koristi u svojim manevrima?”

„Htio bih prvo malo srediti život. Pa će mi se onda žena lakše pridružiti. Kad

sve bude na mjestu. Uvijek je bila tako zahtjevna.” Počeo sam se smijati, Edgarov je

glas postao uzbuđen, ali je pregrizao ljutnju, Adamova mu je jabučica skakala gore-

dolje pa se smirila. Okrenuo se od mene i rekao:

37

„Pridruži mi se. Zbog starog prijateljstva.”

„Jesi li o svojim planovima razgovarao s majkom?” upitao sam.

„Tek kad sve bude sigurno. Neću da mama gaji uzaludne nade.”

Edgar je opet podigao glas. „Ne možemo vječno živjeti ovdje u Leonidinoj

šumskoj kolibi. Osim toga već sam navijestio kako poznajem prikladnog čovjeka

školovanog baš za policiju. Tebe. Tebe trebamo. Estonija te treba!”

Odlučio sam se vratiti u štalu i nahraniti konja. Nadao sam se da me Edgar

neće pratiti. Nisam ni ja bio bez planova, što god mislio moj rođak. Prikupio sam

svoje bilješke, došao do novih podataka ne zaboravivši na ono što sam zaključio na

temelju Edgarovih riječi. Namjeravao sam otići raditi bilo u luku u Tallinn, bilo na

željeznicu u Tartu – zaradio bih barem neku plaću od koje bih pomagao rodbini.

Edgar nije mami slao ni groša, a iz kuće Armijevih odnosio je meso za svoju

gospođu u gradu. Ja ću morati preuzeti i njegov dio brige, no lovom i nadgledanjem

pečenja rakije neću zaraditi dovoljno. Leonidina su se leđa već bila pogrbila, od

majke nije bilo nikakve pomoći, a Aksel je imao samo jednu nogu. Luka me više

privlačila jer je Tallinn bio bliže Rosalie. Usput bih izbjegao njemačku vojsku, a

budu li iz luke i regrutirali ljude, u dokumentima mi je već bila upisana lažna

godina rođenja. Ali ako je Edgar obećao da ću ući u policiju, Nijemci su možda već

znali i previše o meni. Sumnjam da bi mi dopustili da dugo radim u luci osim ako

mi Edgar ne napravi nove osobne dokumente s novim imenom – a kad bi to i učinio,

jesam li se mogao pouzdati da sve to neće otkriti Švabama? Jesam li se mogao

pouzdati da im neće reći kako se kanim zaposliti u luci?

38

1941., SELO TAARA

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Kad je Juudit konačno stigla u selo, nitko nije spominjao njezina supruga. Pletače

igle žustro su zveckale u Anninim rukama i čarapa je rasla, dječja čarapa za koju je

Juudit bila sigurna da je ne plete za buduću Rosalieinu i Rolandovu bebu jer Anna je

mazila posinka, no ne i svojeg sina. Roland je, navodno, stanovao u Leonidinoj

šumskoj kolibi i povremeno je dolazio pomagati u kući. Stvar se više nije spominjala

premda je Juudit sve vrijeme čekala da se o tome počne pričati. Ali, ne. Rosalie je

samo rekla kako se Roland krije, spomenula je to usput i na licu joj se nije zarila ona

radost koju je Juudit očekivala, zaručnik se ipak vratio kući u jednom komadu. To

što se ovdje o povratnicima nije govorilo činilo se čudnim. Inače je bilo dosta tema

za razgovor. Prvo su dugo razglabali o tome kako su u vlakovima kontrolori, koje su

zvali vukovima, plijenili ljudima hranu za svoje potrebe te kako bi se Juudit trebala

ponašati budu li je kontrolirali na povratku u grad. Bili su zadovoljni što Juuditin

vlak nije trebalo zaustaviti zbog zračnog napada, a poslije su se usredotočili na

veliko seosko imanje. Bilo je prazno otkako je Hitler pozvao baltičke Nijemce, sad je

tamo boravio njemački stožer i na dasku iznad glavnih ulaznih vrata bila je

postavljena klopka za golube, Nijemci su ih očito jeli, a to je ženama bilo smiješno.

Zatim su na imanje donijeli kade, Nijemci su bili čisti ljudi, a časnici opušteni –

vrtlari i žene koji su ostali na imanju pripovijedali su kako djeca pralja dobivaju

bombone, a na straži je bio samo jedan vojnik. Svaki put kad bi Juuditine oči susrele

Annine ili Leonidine, žene bi podigle kutove usnica. Nešto nije bilo u redu. Juudit je

očekivala da će Anna biti nervozna zbog toga što su joj muž i mezimac tko zna gdje

ili da će zahtijevati da ona ostane na selu s njima, ali izgledalo je da Anna ne brine to

39

što Juudit živi sama u Tallinnu, čak se i smješkala samoj sebi dok su igle kuckale

pletući pete na čarapama. Ali to što je Roland preživio nije bio dovoljan razlog za

takvo veselje. A što se tiče toga da su Armijevi sa svoje zemlje uspjeli otjerati one

koje su tamo naselili boljševici? Sve je bilo u tako lošem stanju da bez pomoći neće

moći obrađivati zemlju, nije tu bilo razloga za veliku radost.

Rosalie je zaspala prije no što su uspjele nasamo popričati, premda su to nekad

činile svaki put kad bi se ugasila svjetiljka. Idućeg je jutra Juudit posumnjala da se

Rosalie samo pretvarala da spava: ujutro joj je na licu visio osmijeh poput plahte

obješene na uže i bila je strašno zaposlena. Kad je dnevni posao bio završen, Anna je

kao slučajno spomenula blokadu.

„Navodno oni u okruženju mogu kupiti dnevno pola litre vode za dva rublja,

umire po deset tisuća ljudi dnevno. Konje su već pojeli, tko zna je li i onima koji su

ih opkolili išta bolje?”

Leonida je zamolila Juudit da joj pomogne pri lomljenju soli; Juudit je

dohvatila čekić i počela mrviti sol. Na Anninim usnicama krivio se osmijeh premda

opsada ne bi trebala biti razlogom za smješkanje. Možda je Anna postajala senilna,

ili nije znala kako se odnositi prema Juuditinim suhim očima. Je li trebala briznuti u

plač razmišljajući o tome kako njezin muž možda sudjeluje u opsadi grada? Je li se

trebala praviti žalosnom ili punom nade? Majka je čula kako je netko, navodno,

vidio njezina supruga među vojnicima koje su poslali na Lenjingrad, ali tko će

vjerovati svim tim glasinama. Anna se nije na to pozivala, a Juuditina su prsa

pritiskali tračevi. Htjela se vratiti u Tallinn. Leonidin i Annin mučni nadzor kljucao

ju je po licu, boljelo ju je. Bilo je nemoguće razgovarati nasamo s Rosalie; Anna ili

Leonida stalno su se motale uokolo, provirivale na vrata baš u trenutku kad je

Juudit mislila da su otišle u staju, skakale za njom upravo kad je Juudit htjela s

Rosalie odnijeti kokošima hranu. Izgledalo je da Rosalie na to ne obraća pozornost,

stalno je nešto radila ili bi cupkala kaput u kojem je radila u staji, onaj dio koji je

stalno lizala njezina omiljena krava. Izbjegavala je Juuditin pogled, zgrabila bi

lampaš i nestala u staji ostavljajući Juudit s Annom i njezinim propovijedima. Ova je

bila zabrinuta kako će Juudit u Tallinnu naći kupce za mast, na selu bi joj bilo lakše.

Nijemci su obilazili kuće i ponavljali: ein Eier, eine Butter, ein Eier, eine Butter. Tako su

očajnički to ponavljali da ih je Anna jako žalila.

„Djeca u Njemačkoj umiru od gladi, a mnogi od vojnika imaju djecu. I ti ćeš to

razumjeti jednog dana kad ti se tvoja budu motala oko skuta, još ne razumiješ.”

Annine su se oči zagledale u Juuditin trbuh. Juudit je podignula ruke na pojas

i uprla pogled u kredenc s posuđem gdje je na polici čekao red praznih vojničkih

40

teglica; svoju hranu vojnici nisu smjeli slati kući, ali tuđu jesu. Na podu je nešto

šmugnulo i Juudit je vidjela miša kako je otrčao iza njezina kovčega, a za njim još

jednoga. Još je jače stisnula trbuh, a Anna je nastavila svoje jadikovke otvarajući

ladice komode pune čokolada za vojnike. Leonida ih je nosila stražarima koji su se

smrzavali na protuzračnoj postaji sagrađenoj na krovu škole, zajedno s

petolitrenkama punima tople juhe zamotanima u vuneni šal. Kad bi pojeli malo

čokolade, stražarima se oči nisu sklapale.

„Nemaju ti vojaci što dati u zamjenu, ponešto istočnih maraka. Ja ću preživjeti,

ali ta djeca!”

Da Juudit nije trebala nabaviti nešto za prodaju, bila bi odmah otišla. Sve što bi

Anna rekla kao da je ciljalo na Juuditinu nekorisnost. Odlučila je ne obazirati se,

ovamo se više neće vraćati, ali što će onda prodavati? Morala je smisliti neki drugi

način zarade, stenografija i znanje njemačkoga sad neće biti dovoljni, bilo je i previše

djevojaka čiji su prsti tipkali i bolje od njezinih, bilo je previše djevojaka koje su

tražile posao, a rakija se u gradu ne može peći. Kad je Juudit morala otići iz

Johanove kuće, tamo je ostavila sve suprugove stvari i zbog toga se sad kajala. Nije

više vrijedilo žaliti za muževim nedavno nabavljenim čizmama i zimskim kaputom.

Majka je rekla da će zahtijevati da im Johan vrati kuću čim se vrati u Tallinn. Sad od

toga ne bi bilo nikakve koristi, kuća je gadno stradala u boljševičkim napadima i

nitko nije znao gdje je Johan čuvao dokumente. Ali nešto je morala smisliti. Još nešto

osim teglica s mašću i rakije. Još nešto, jer ovamo se neće vraćati, a neće moći

preživjeti samo od njemačkih paketa pomoći. Juudit je još držala ruke na bokovima

kao da su je Annini optužujući pogledi prema njezinu struku tjerali da ga zaštiti,

premda za to nije bilo razloga. A što bi se dogodilo da joj se muž vrati kući? Juudit je

bila sigurna da bi zahtijevao da njegova draga tetica živi s njima pod istim krovom

kako bi ga pazila i nadgledala kakvu mu ona juhu kuha. U gradu to ne bi bilo češće

od jedanput tjedno.

Neugodno ozračje izazvano podbadanjem prekinuto je tek kad je Aksel došao

po nož i usput bacio radne rukavice na peć da se suše. Miris vlažne vune širio se

kuhinjom, plamen je palucao u lampašu. Prase je dan prije bilo obješeno u šupi i

Aksel je spavao pored nje cijelu noć pazeći jednim okom na lopove. Rosalie se

vratila iz staje pa kad su otišli po meso, Juudit je uhvatila Rosalie za ruku i nije ju

puštala.

„Je li se dogodilo nešto što ne znam?” upitala je Juudit. „Svi ste nekako čudni.”

41

Rosalie se htjela osloboditi stiska, ali Juudit je nije puštala. Stajale su same na

dvorištu nakon što je Leonida otišla objasniti kakve komade svinje treba. Glas je iz

šupe dopirao do njih. Raspucali kutovi Juuditinih usnica stegnuli su se.

„Nije ništa”, rekla je Rosalie. „Osim što se Roland vratio. Teško mi je što ja

njega mogu vidjeti, a tvoj je muž još na ratištu. To nije u redu. Ništa nije u redu.”

Rosalie je izvukla ruku.

„Rosalie, nisam ja jedina žena čiji je muž na ratištu. Ne moraš se brinuti za

mene. Da znaš...”

Juudit je šutjela. Nije htjela razgovarati s Rosalie o tome, ne sada.

„Gnjavi li te svekrva?” upitala je.

Rosalieina su se ramena opustila čim je Juudit promijenila temu.

„Ne, uopće ne. Anna radi po kući i bavi se sitnim poslovima, pere gazu za

mlijeko i ono što već djeca rade. To je od velike pomoći. Roland ima jednu brigu

manje kad se o njegovoj majci dobro brine. Hajde, idemo, čekaju nas.”

Rosalie se požurila u šupu. Juudit je uzdahnula, večer je bila tiha, pretiha, pa je

krenula za Rosalie; uskoro će otići, koščata će joj koljena u vlaku udarati jedno o

drugo. Mora izdržati još malo, toliko da dobije staklenku sa svinjskom mašću i bocu-

dvije rakije, koje će sakriti u pojas ispod suknje. Juudit više nije pokušavala

razgovarati s Rosalie, samo je slagala komade mesa na klupu. Leonida i Anna

pomno su birale prikladne komade koje će staviti na dno bačve za soljenje – ti su bili

za ljeto – zatim rebarca za umak, kotlete za pečenje, pa but koji će ostati za Uskrs te

rep koji su stavljali pri samom vrhu, za zimsko varivo s kiselim zeljem.

Raspravljajući o događajima u selu, žene su toliko galamile da se nije primjećivalo

kako Rosalie i Juudit šute.

42

43

1941., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Žamor s Trga Vijećnice dopirao je do sobe u hotelu Centrum, trubljenje automobila i

vika prodavača novina obavili su uspravnu Edgarovu pojavu u tamnom Odijelu

ispred ogledala na ormaru. Gorljivo ali odmjereno podignuo je ruku, izbrojio do tri

pa je spustio i zatim ponovio kretnju, izbrojio do pet, pa do sedam, provjeravao pod

kojim kutom drži rukuje li dovoljno ispružena, a glas, je li mu dovoljno odrješit?

Hoće li se sjetiti potrebne stanke za pozdrav? Nije se koristio njemačkim pozdravom

kad se sretao sa svojim vezama, susreti su bili neslužbeni i trebali su biti

neprimjetni, tako da mu je ova situacija bila nova, a protokol stran, ruka bi mu se

mogla zgrčiti ili malo zadrhtati. Stigao je to malo vježbati u šumi vodeći računa o

činjenici da je Eggert Fürst bio ljevak. To će pozdrav nužno činiti malo nesigurnijim,

podizat će se sporije, iz ramena. Imena se sjetio iz vremena kad su se na otoku

Staffanu pripremali vratiti u Estoniju, kojom su vladali boljševici, i kad je morao

momcima smišljati sovjetske dokumente. Prisjetio se Eggerta Fürsta, koji se rodio u

Petrogradu u obitelji Estonaca i bio je prijatelj iz djetinjstva jednog njegova kolege iz

Narodnoga komesarijata unutarnjih poslova. Savršeniju osobu za svoje nakane teško

da bi našao: Eggertovo porijeklo nije se moglo provjeriti s one strane granice, a teško

da bi se mogao sresti na ulici s njegovom obitelji. Edgar će se samo morati pobrinuti

da se njegova rodbina ne izlane – a ako se ne odvikne reagirati na ime Edgar, uvijek

može reći da je krivo čuo, jer Eggert i Edgar tako su slična imena. Ta njemu

nepoznata osoba ne bi mu se tako jasno urezala u sjećanje da kolega nije bio strašno

pogođen njegovom smrću od tuberkuloze i da mu Edgar nije morao tako često

praviti društvo navečer kad su se prisjećali starih pisama i događaja iz djetinjstva.

44

Vitice i poteze rukopisa bilo je lako kopirati, a karakteristike ljevaka kojeg su prisilili

pisati desnom rukom bile su mu poznate još iz gimnazijskih dana. Naručivši u sobu

biskvite kako bi opustio napregnute živce, Edgar je u mislima zahvaljivao

Voldemaru, koji je tako često zvao Edgara da mu pomogne u kući. Sjećao se

Voldemarovih gesti i pokreta, nespretnog služenja vilicom, goleme rukavice svezane

za lijevu ruku koja ga je trebala spriječiti da se njome koristi. O tome su se smišljale

kojekakve podrugljive pjesme. Nije bilo nužno uvježbavati kretnje ljevaka, ali tajna

uspjeha bila je u detaljima. Tako je Edgar, prijavljujući se u hotel, prvo uhvatio

olovku lijevom rukom i tek je onda premjestio u desnu smijući se starim navikama,

šalio se o tome s recepcionarom, viceva na račun ljevaka ima koliko hoćeš, a

uzimajući svježe izglačano odijelo, dao je sobaru popriličnu napojnicu lijevom

rukom.

Edgar je s prstiju lijeve ruke polizao kremu i nastavio vježbati ispred ormara.

Bio je zadovoljan svojim novim identitetom – baš je prikladno ostario posljednjih

godina, više nije bio dečkić. Jedan od momaka koje je upoznao na otoku Staffanu već

je radio u uredu gradonačelnika Tallinna, a mnogi drugi bili su uspješni na drugim

mjestima. Edgar se nije htio zadovoljiti ničime manjim. Naprotiv.

Nakon što je još neko vrijeme vježbao, sjeo je za pisaći stol i pregledao papire

koje je kanio odnijeti u zapovjedništvo njemačke policije u četvrt Tõnismäe. Popis

komunista koji su pisali u novinama Noorte Hääl bio je potpun, to je zahtijevalo malo

truda. Leševe iz podruma zatvora i Narodnoga komesarijata unutarnjih poslova

mogli su naći i bez njegove pomoći, ali SS-Untersturmführer Mentzel strašno se

obradovao manje znanim gubilištima, koje mu je predao Edgar. Popis svojih

nekadašnjih kolega iz Narodnoga komesarijata unutarnjih poslova

Untersturmführeru je predao još u Helsinkiju.

Edgar se posljednji put sreo s Mentzelom u Helsinkiju u vrijeme obuke na

Staffanu i zato je, usprkos pripremama, bio napet uoči ponovnog susreta. Premda se

moglo pretpostaviti da će Nijemci prije ili poslije provjeriti podatke o ljudima koji su

bili na obuci na Staffanu, Edgara je pošteno uplašilo to što mu se na putu ispriječio

SS-Untersturmführer Mentzel, čovjek koji je znao previše toga. Ali možda su

Nijemci trebali baš nekog poput njega. Mentzel je još onda dao blagoslov Edgarovu

novom, elegantno smišljenom liku i obećao da će tajnu zadržati za sebe, osim toga

njih dvojica brzo su se sprijateljila, a Njemačka neće htjeti izgubiti korisnog čovjeka.

Time se Edgar morao zadovoljiti. On se razumio u trgovinu: Mentzel je njegove

podatke sigurno smatrao korisnima, ali ipak ga je kopkalo kakve planove taj čovjek

45

ima s njim. Planovi su sigurno postojali, a Edgar još nije umio reći koliko će dugo

njegovi podaci koristiti Mentzelu.

Briga za uspješnost ispravnog pozdrava pokazala se suvišnom. U zapovjedništvu

nitko nije prasnuo u smijeh, s lica se nije moglo očitati čak ni blago nezadovoljstvo.

Mentzel je rukom mahnuo Edgaru neka sjedne nasuprot nepoznatom Berlincu u

civilnom odijelu čija je vanjština ostavljala dojam kako je u Ostland stigao tek

nedavno i izdaleka. Možda zato što je čovjek pomno promatrao ured i Edgara, ili

zbog načina na koji se smjestio na stolac kao da sumnja da se na toj adresi

Dienststellea može naći pošteni uredski namještaj.

„Prošlo je već prilično vremena, Herr Fürst. Klaus Kurki bilo je jako ugodno

mjesto”, rekao je Mentzel.

„Jako mi je drago”, odgovorio je Edgar.

„Odmah ću prijeći na stvar. Od nas se traži da riješimo židovsko pitanje.

Naravno, dobili smo već obilje materijala, ali Herr Fürst bolje poznaje lokalne

prilike. Što mislite, koliko su dobro ovdašnji Balti upoznati sa židovskom

opasnošću?”

Bio je to neugodan trenutak, Edgar je osjetio kako mu se usta suše. Za ovaj se

sastanak pripremao na pogrešan način, to je već bilo jasno. Premda je razmotrio

brojne stvari koje bi mogle biti izložene, za ovo se nije spremio. Čovjek u civilnom

odijelu čekao je odgovor, još se nije bio predstavio. Edgar je nagađao kako on već

razmišlja o tome zašto tu sad mora trošiti vrijeme na slušanje obrazloženja

priglupog tipa te se nadao da će što prije moći predati dokumente iz svoje torbe.

Mentzel je pregledavao besprijekorno podrezanu potkožicu na prstima; on mu neće

priteći upomoć.

„Prvo moram reći da ne znam kakvo je stanje u Litvi i Latviji”, oprezno je

progovorio Edgar. „Estonci su sasvim drugačiji od Litavaca i Latvijaca. Stoga je

naziv Balti malo varav.”

„Doista? Nisu li se Estonci miješali s istočnim Baltima baš kao i sa

sjevernjačkim rasama”, primijetio je nepoznati Nijemac.

Mentzel ga je prekinuo. „Vjerojatno ste već primijetili da su Estonci puno

svjetliji. Sjevernjačka rasa dakle dominira. Četvrtina Estonaca spada u čistu sjevernu

rasu.”

„I dosta je njih plavooko, da, primijetili smo tu pozitivnu stvar”, povlađivao je

čovjek u civilu. Razgovor je prekinuo još jedan Nijemac koji je najednom ušao u

46

sobu i očito bio stari znanac Berlinca. Na neko su vrijeme zaboravili na Edgara i on

je pokušao iskoristiti taj trenutak, morao je smisliti što reći, što učiniti. Pobrojavanje

boljševika neće biti dovoljno, premda je upravo to zanimalo Mertzela u Helsinkiju.

Edgar je pogrešno procijenio. Više ga nikad neće zvati ovamo, njegova karijera neće

krenuti uzlaznom putanjom. Usredotočio se na probleme koji su imali veze s

njegovom prošlošću i to ga je zaslijepilo, navelo da pomisli kako će zgužvani

Ausweis u džepu na ime Eggert Fürst biti dovoljan. Razabrao je da se u razgovoru

spominju rasne karakteristike baltičkih naroda i osnovne crte djela Reichsministera

Rosenberga, pa se poželio uključiti. Bio je barem toliko dalekovidan pa je naučio

napamet nazive Reichsministerovih djela, Die Spur des Juden im Wandel der Zeiten i

Der Mythus des 20. Jahrhunderts; ali baš kad se uplašio da će ga pitati nešto o

sadržaju, Mentzel se očito zasitio svojih posjetitelja. Edgar je prikrio olakšanje,

vjerojatno se ne bi izvukao kad bi se načela tema o složenim rasnim pitanjima. Sad je

samo morao zadržati hladnu glavu. Za idući će se sastanak bolje pripremiti i raspitat

će se kod ljudi koji su poznavali Reichsministera, kod njegovih školskih kolega,

rođaka, susjeda u Ulici Vana Posti, kolega iz tallinnske Gimnazije Gustava Adolfa.

Potražit će nekog tko zna kakav je čovjek Alfred Rosenberg i kakvi su mu planovi za

zemlju u kojoj se rodio. Kad nauči razmišljati poput njega, znat će kakve podatke

Nijemci od njega očekuju, kakvi su njihovi interesi. Mozak mu je već užurbano

radio, tražio je u arhivu smještenom u glavi prikladnu osobu, bilo koga tko poznaje

ili bi mogao poznavati Židove koji su pobjegli pred pogromom iz Njemačke u

Estoniju ili baltičke Nijemce koji su bili evakuirani u Njemačku, ali su se nakon

sovjetskog povlačenja vratili u Estoniju. Takvih ovdje nije bilo mnogo.

Mentzel je krenuo prema vratima dajući do znanja kako je sastanak završen.

„Ako vam mogu uzeti još malo vremena”, dao je znak Edgaru da ga slijedi.

Na hodniku je Mentzel odahnuo. „Herr Fürst, hoćete li uspjeti nabaviti

podatke koje trebam? Nestrpljivo sam čekao vaš popis.”

Edgar je osjetio tako veliko olakšanje da je tek kad je izašao, primijetio kako

drži torbu krivom, desnom rukom. Činilo se da Mentzel nije primijetio njegovu

pogrešku, usredotočio se na popise koje mu je ovaj dao. Edgar je razdvojio usnice

kako bi udahnuo što više zraka.

„Politička policija B četiri odlično je radno mjesto, čestitam, Herr Fürst. Izvan

Tallinna trebamo ljude poput vas, u Aussenstelleu u Haapsaluu ima puno posla.

Otiđite se najprije javiti u referadu B četiri u Patarei, tamo ćete dobiti detaljnije

upute.”

47

„Herr Untersturmführer, mogu li prvo pitati...” promrsio je Edgar. „Otkud

tolika čast?”

„Najvidljiviji boljševici već su počišćeni, ali znate i sami koliko je važna

temeljita dezinfekcija kad je u pitanju tako žilava gamad. A vi izuzetno dobro

poznajete tu gamad, gospodine Fürst.”

Nakon što se Mentzel žustro okrenuo na peti i vratio u svoj ured, Edgar je

ostao na mjestu. Uspio je, ipak je uspio.

Ušavši među zidove zatvora Patarei, Edgaru se zavrtjelo u glavi – bio je živ premda

su mnogi bili mrtvi. Počet će se upoznavati sa židovskim pitanjem odmah navečer.

Kameni zidovi debeli nekoliko metara prigušivali su viku tisuća pogubljenih,

isijavali bivšu i buduću smrt koja nije pravila razliku među nacionalnostima,

vladarima ili stoljećima, ali njegovi su koraci odjekivali hodnicima i kretali se

odlučno prema životu. U kancelariji odjela B četiri dobro su ga primili, ispunio je

obrasce Eggertovim podacima i Eggertovim rukopisom, nije vidio poznatih lica,

osjećao je da se nalazi na pravome mjestu. Dobio je još dozvolu da posjeti mamu

prije no što će početi raditi za B četiri u odjelu u Haapsaluu. Trebalo se pripremiti za

duge radne dane, a to je Edgaru odgovaralo. Još nije znao kako će to objasniti

Rolandu. Bilo bi dobro kad bi mu se rođak pridružio već i stoga što je Rolandova

prošlost vjerodostojna kao i zato što bi bilo dobro držati Rolanda na oku, a čovjeka

se najbolje drži na oku kad je u blizini. Osim toga nikad ne treba ići u borbu bez

pobočnika. Roland je bio šutljiv ali pouzdan čovjek i zato Edgar nije bio zabrinut

oko toga hoće li mu se svidjeti njegov novi identitet. Rođak ga je mogao pitati

pogrešna pitanja još onda kad je napustio Narodni komesarijat unutarnjih poslova i

pojavio se kod njega. Biti uhvaćen zbog primanja mita bilo je amaterski, to je Edgar

priznao i to mu je smetalo. Roland ga ništa nije pitao, samo ga je poveo sa sobom u

Finsku. Na licu mu je bio isti onaj umorni izraz kao onda kad su Edgara uhvatili

kako naplaćuje dozvole za prelazak granice na estonskoj graničnoj postaji gdje su

zajedno služili vojsku. Roland je lagao da ga izvuče, tvrdio je kako im je bilo rečeno

da dozvole treba naplatiti, pa je Edgar izbjegao zatvor. Mami je, po Rolandovu

mišljenju, Edgarovo izbacivanje iz vojske bilo već dovoljno gadna stvar i tu je

stvarno bio u pravu. Sve u svemu, riskiranje u vezi s Rolandom pokazalo se

korisnim: bez rođaka, njegove preporuke i odlaska u Finsku Edgar ne bi imao

uvjerljivu prošlost i ne bi se upoznao s Mertzelom. Osim toga Roland je slušao

mamu, Rosalie Rolanda, Rolandova buduća punica svoju kćer, a mama Edgara i

tako je mama brzo i bez pitanja naučila njegovo novo ime. Bilo joj je dovoljno da

48

pogleda Edgara u oči i vidi da momak misli ozbiljno. Njoj je za sreću bilo dovoljno

to što se on vratio kući živ. Mamu će trebati malo uvjeravati kako je sve u redu i

kako je našao posao. Eggert Fürst bio je vrlo uspješan. Smislit će već način da

nagovori Rolanda da mu se pridruži. Mama će naći prave riječi ako rođak ne bude

htio slušati, ili će mama porazgovarati s budućom snahom. Mama je svakako željela

lijepu budućnost i Rolandu.

49

1942., SELO TAARA

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Edgar je stajao na pragu šumske kolibe i pričao. Razabrao sam Rosalieino ime, rođak

je mahao rukama, ali nisam razumio zašto govori o mojoj ljubavi. Kroz vrata koja su

ostala otvorena puhao je vjetar, košulja mi se vijorila, pod se zatamnio od vode.

„Slušaš li me? Jesi li razumio što sam rekao?”

Edgarova vika čula se iz daljine. Staklenka koja je bila na stolu razbila se o

pod, u njoj su bili cvjetovi kaljužnice. Vjetar je otpuhao cvijeće prema zidu kraj

mišolovke. Zagledao sam se u njih. Rosalie ih je ubrala, prsti su joj maločas bili

isprepleteni s mojima. Drhtao sam kao da sam list duhana obješen o uže i bio sam

uzavreo kao da mi je srce u parnoj kupelji. Nakon vrućine počela se širiti hladnoća,

od mjesta ispod srca prema trbuhu, više nisam osjećao udove. Edgarova su usta i

dalje klepetala.

„Jesi li razumio što sam rekao? Već je pokopana.”

„Fürst, daj zatvori vrata.”

„Rolande, sad moraš razumjeti Leonidu i mamu. Pogreb treba obaviti u tišini,

na vratu je ostao trag.”

„Šuti, Fürst.”

Pogledao sam mišolovku. Bila je prazna.

„O kakvom tragu pričaš?” vikao sam.

„Da je ostao trag! Bila je osjetljiva, ne možemo znati što ju je natjeralo na takav

grijeh.”

Već sam bio krenuo upregnuti konja.

50

Nisam dobio odgovor, ali to je bila istina: Rosalie više nije bilo. Majka i Leonida

odnosile su se prema meni kao prema strancu, Leonida je čvršće zavezala rubac kao

da je htjela stisnuti lice, učiniti ga nevidljivim, i nastavila miješati kašu. Nisam bio

poželjan. Majčina su se usta otvorila, bez riječi, poput teških vrata. Pokušavao sam

izvući neki nagovještaj o tome što se dogodilo i zašto, tko je dolazio i kada, imena

vojnika koji su trčkarali za mašću i jajima. Nisam vjerovao u rođakove prljave riječi

kako si je Rosalie sama nanijela zlo. Majčin je pogled poskočio na moj povik, naložila

mi je da odem. Htio sam je protresti, ruke su mi se grčile. Već sam je htio udariti, ali

sjetio sam se oca. On je uzeo za domaćicu beskorisnu ženu i nosio je svoj križ bez

žalbe, bez svađe. Ja sam mu postao nalik u tome što me ljubav učinila slabim, nisam

htio da se otac vrati u kuću u kojoj je sin dignuo ruku na majku, čak ni zbog ljubavi.

Spustio sam šaku.

„Djevojka je svojim grijehom osramotila kuću”, promrsila je majka.

„Osramotila? Kako je osramotila? O čemu pričate?” vikao sam. Aksel se vratio

iz smočnice i sjeo da skine stajske čizme, u jednoj je bila drvena noga koju je imao od

oslobodilačkog rata. Aksel nije gledao prema meni, nije rekao ni riječi. Kako se ti

ljudi mogu ponašati kao da se ništa nije dogodilo?

„Zašto mi niste dozvolili da je vidim? Što krijete?”

„Nije se imalo što vidjeti. Nismo mogli ni zamisliti da bi mogla učiniti takvo

što”, rekla je majka i gurnula rupčić u rukav. Oči su joj bile suhe. „Rolande, budi

razuman. Razgovaraj s Edgarom.” Projurio sam cijelom kućom i stao na pragu sobe:

na stolcu sam vidio Rosalieinu maramu. Izletio sam van. Ljudi koji su živjeli u kući

Armijevih postali su mi tako strani da ih nisam htio više nikada vidjeti.

U svojem očajanju nisam se domislio drugoga doli potražiti pomoć kod Lydije

Bartels. Odlazak u grad zbog posjeta njoj nije bio razumna odluka, ali Rosalie mi je

morala dati neki znak, znak gdje se sad nalazi kako bih znao potražiti krivca jer to

očito nikoga drugog nije zanimalo. Krenuo sam u grad pješice, hodao sam starim

cestama kojima su tjerali stoku, šumskim putovima, skakao bih u guštik čim bi se

počeo približavati neki motorkotač ili kad bih začuo udaranje konjske zaprege i

topot kopita. Izdaleka sam zaobišao imanje koje je postalo njemačko zapovjedništvo

i baš kad se počelo mračiti, stigao sam do svojeg cilja. Psi bi postali pozorni čim bi

primijetili neznanca blizu svojeg područja, tako da sam izbjegavao staze uz ograde i

hodao sredinom ceste, a jurnuo bih u najbliži grm kad bih čuo da netko dolazi.

Razabirao sam obrise telegrafskih stupova i kuća, zveket kućanskih poslova dopirao

je iz kuhinje na ulicu, udarci čekića i mijaukanje mačaka. Zvukovi ljudi koji imaju

51

dom. Ljudi koji imaju nekoga s kim mogu obavljati večernje kućanske poslove. Meni

je sve to bilo oduzeto. Bol mi je savijala tijelo kao što se komad papira savija kad ga

zapališ, ali nisam se smio na to obazirati.

Prije odlaska do kuće Lydije Bartels krenuo sam na groblje. Našao sam to

mjesto, ili sam barem tako mislio. Obišao sam ogradu spotičući se po grobovima i

izbjegavajući križeve. Bio sam siguran da ću ovdje čuti njezin glas. U ovoj smo se

crkvi trebali vjenčati, tamo sam trebao vidjeti svoju mladu pod velom zbog kojeg je

bila tako radosna, a kad bi se to spomenulo, stidljivo bi se nasmiješila. Noć je bila

obasjana zvijezdama, te sam, stigavši do humka, namjeravao potražiti mjesto gdje se

nedavno kopalo. To je bilo lako, nedostajali su križ i cvijeće, i psa bi se pokopalo na

boljemu mjestu. Udario sam šakom u kamenu ogradu tako da se otkinula mahovina

i molio se klečeći neka mi moja draga da znak, tako da ne moram ići Lydiji Bartels,

neki znak kako bih znao da je moja ljubav našla svoj mir, znak kako bih se mogao

okrenuti i zaputiti natrag. Nisam znao zašto je Rosalie izašla, s kime, tko ju je našao i

gdje. Zašto je bila sahranjena izvan groblja, koji je svećenik to dopustio, je li svećenik

uopće bio prisutan? Rosalie se ne bi ubila, premda su mi to dali do znanja, a i način

ukopa to je potvrđivao. To se nije tako dogodilo, to je bilo nemoguće. Bilo me stid

što sam bio odsutan, što to nisam spriječio. Kako smo se mogli toliko udaljiti da ne

naslutim Rosalieinu nevolju? Nikako nisam shvaćao kako se sve to moglo dogoditi

dok sam spavao ili palio vatru, bavio se svakodnevnim stvarima. Zašto tvoje misli

nisu doprle do mene? Zašto te nisam zaštitio? Bilo mi je važno znati što sam radio u

trenutku kad je Rosalie napustila ovaj svijet. Kad bih znao, umio bih iz tog trenutka

iščitati neki znak.

Nije mi dala znak ni odgovore – Rosalie je bila nemilosrdna. Pljunuo sam na

vrata crkve i izvukao džepni sat. Bila je skoro ponoć, trenutak za duhove. Bilo je

vrijeme za odlazak Lydiji Bartels. Nisam poznavao tu ženu, znao sam samo da se

seanse održavaju četvrtkom i da je od majke na samrti naslijedila Sedmu knjigu

Mojsijevu. Leonida se strašno protivila protucrkvenom djelovanju Lydije Bartels i

starim običajima, ali Rosalieine su je prijateljice posjećivale raspitujući se o nestalim

znancima ili o roditeljima odvedenim u Sibir. Uvijek su dolazile u paru, nijedna se

nije usudila doći sama. Ja nisam imao nikoga koga bih mogao zamoliti da me prati,

tako da sam se hrabrio moleći Očenaš, premda sam shvaćao kako križanje i slike

Božje nisu dopušteni u kući Lydije Bartels. Na glavnoj sam ulici navukao kapu

preko ušiju. Bradu koja mi je narasla u šumi nisam obrijao, izgledao sam kao starac,

nisam vjerovao da me itko može prepoznati. Mislio sam nabaviti i njemačku odoru.

Poštarica je znala reći kako su to činili neki Židovi, neki su čak i stupili u vojsku, nije

bilo boljeg načina za skrivanje. Poštarica se na te svoje riječi nasmijala i u njezinu se

52

smijehu razlijevao strah poput vode u prepunom vjedru. Znao sam da govori i o

svojem zaručniku.

U sobi Lydije Bartels gorjela je jedna svijeća. Na podu je stajao tanjur nasred kojeg je

bila povučena crta. Pod tanjurom je bio papir i na njemu je bilo napisano „ne” i

„da”. Ispod papira je provirivala tkanina koja se činila glatkom. Lydia Bartels sjedila

je na podu s otvorenim dlanovima okrenutim prema gore i zatvorenih očiju.

Gospođa Vaik, koja mi je otvorila ulazna vrata, htjela je znati koga želim prizvati.

Skinuo sam kapu, vrtio je držeći je za rub i jedva sam uspio početi, kad me

prekinula:

„Ne želim znati ništa više. Osim ako se ne radi o zlatu.”

„Ne radi se o zlatu.”

„Mnogi se raspituju za zlatnike, ljudi koji traže skriveno blago preminulih

rođaka, ali duha to ne zanima. Uzaludna Ga pitanja zamaraju”, gospođa Vaik

pokazala je glavom prema mračnoj sobi. Sjeo sam ukrug s ostalima, udovi su mi se

kočili, nervozni uzdasi činili su zrak teškim, zavjesa se zanjihala na povjetarcu, te je

baš u tom trenutku Lydia Bartels upitala je li ovdje kći svjetlokosog muškarca.

Užasnuti uzdah začuo se slijeva. Tanjur se pomaknuo. U krugu je zastao dah, srca

su zalupala, zatomljene su se nade zatresle i do nosnica mi je dopro jetki miris znoja,

kiselkasti smrad uplašenih ljudi. Tanjur se pomaknuo na potvrdnu riječ.

Žena slijeva zaplakala je.

„Već je otišla. Tu je još jedna... Rosalie? Rosalie, jesi li ovdje?”

Tanjur na papiru pomaknuo se kao da ne zna u kojem smjeru da krene.

Zaustavio se na riječi „da”.

„Je li ti dobro, Rosalie?”

Tanjur se pomaknuo. Ne.

„Je li tvoj kraj bio nasilan?”

Tanjur se pomaknuo. Da, da.

„Nisi se sama ozlijedila?”

Tanjur se pomaknuo. Ne.

„Znaš li tko te mučio?”

Tanjur se pomaknuo. Da.

„Znaš li gdje se on nalazi?”

Tanjur je stajao na mjestu.

53

„Rosalie, jesi li još ovdje?”

Tanjur se nije pomaknuo ni na jednu stranu, samo se zanjihao.

Gospođa Vaik sagnula se i šapnula mi da bih mogao nešto pitati. Nisam stigao

otvoriti usta jer je netko s moje desne strane naglo ustao, dršćući krenuo prema

vratima i zazvao Očenaš. Lydia Bartels se prenula.

„Ne!”

Ja sam viknuo: „Rosalie, vrati se!”

Gospođa Valik naglo se digla i izgurala van teturavu priliku. Vrata su se

zalupila, svjetiljka se upalila. Lydia Bartels otvorila je o oči, pritegnula maramu i

ustala, da bi zatim ponovo sjela. Gospođa Vaik počela je tjerati ljude iz sobe. Bio sam

toliko izvan sebe da nisam mario za to što svi koji su sjedili u krugu bulje u mene.

Nekima se iz pogleda vidjelo razočaranje jer je seansa završila prije no što su došli

na red, drugi su rekli kako će nakon ovoga o Rosalie pričati i oni koji je nisu

poznavali. Ostao sam posljednji, oslonio sam se o zid na kojem je palucala svjetlost

svjetiljke te skliznuo na pod. Žmirkajući, primijetio sam kako sam se zagledao u

sliku predsjednika Pätsa koja je bila gurnuta iza komode.

„Morate otići”, rekla je gospođa Vaik.

„Pozovite Rosalie da se vrati.”

„Ne može. Dođite opet idući četvrtak.”

„Pozovite Rosalie sada!”

Morao sam još toga saznati. Netko je rekao kako je u selu viđen lutalica koji je

napastovao žene. Ja nisam vjerovao u lutalice ni u priče o ruskim ratnim

zarobljenicima koji su radili po kućama. Nije ih bilo u kući Armijevih, moja bi majka

poludjela kad bi vidjela Ruse ili čula njihov jezik premda sam je ja pokušavao

nagovoriti da uzmemo zarobljenike. Kuća Armijevih trebala je radne snage;

domaćin je imao drvenu nogu, a ja nisam mogao dovoljno pomoći. Ali na

zarobljenike se pazilo, a na Nijemce nije.

„Poslušajte me, mladiću. Seansa je vrlo naporna, duhovi joj isišu svu snagu jer

oni nemaju vlastite energije. Češće nego jednom tjedno ovakve se seanse ne mogu

održavati. Zar ne vidite kako je umorna? Dođite u kuhinju, dat ću vam nešto toplo

za piće.”

Gospođa Vaik skuhala je ječmenu kavu i natočila u čašu rakiju koja je smrdjela

na domaću. Znao sam da radi i kao primalja, a previjala je i rane onih koji su otišli u

šumu. Ako ovdje ne nađem pomoć, ne znam što ću.

„Platit ću ako ponovo pozovete Rosalie. Platit ću koliko treba.”

54

„Ne prizivamo mi duhove zbog novca. Dođite opet idući četvrtak.”

„Ne mogu se vraćati, vidjeli su me. Moram naći krivca. Inače se neću smiriti. A

neće ni Rosalie.”

„Onda ga morate naći sami.”

Pogled gospođe Vaik bio je pritegnut poput čvora napravljenog obućarskim

užetom. Zurio sam u mišolovke po kutovima kuhinje, moje ruke naviknute na rad

stezale su se ispod stola. Tako sam bijesno gutnuo da su mi zubi udarili o rub čaše.

Bol mi je razbistrio glavu, ali to nije otklonilo bolnu spoznaju kako više nemam vezu

s Rosalie, a ove je žene imaju. Osim toga djelovao sam protivno Rosalieinoj želji.

Ona je uvijek govorila da ne treba zvati duhove u ovaj svijet, treba ih pustiti da

budu u svojem carstvu. Sad mi je bilo svejedno. Napustio sam put crkve, nije to više

bio moj put. Ni crkva nije uzela Rosalie pod svoje okrilje.

Gospođa Vaik otišla je pogledati mišolovku pored noge kredenca, izvadila je

miša i bacila ga u kantu za smeće.

„Je li vam lakše sad kad ste saznali da se Rosalie nije smirila?” upitala je.

„Nije.”

„A ipak ste htjeli saznati. Ne biste inače dolazili ovamo. Mi smo posrednice.

Za posljedice informacije ili za samu informaciju mi nismo odgovorne. A ipak niste

htjeli ništa saznati o svojem ocu.”

Buljio sam u gospođu Vaik. Polako je zavrtjela glavom gledajući me ravno u

oči.

„U vlaku. Bio je već star. To se dogodilo čim je ukrcan u vlak za Sibir. Ali to ste

već vjerojatno slutili.”

Nisam ništa rekao. Gospođa Vaik bila je u pravu. Rosalie je spomenula kako

su miševi u lipnju došli pod krevet moje majke, ali nisam je htio slušati. Marta, kći

gospođe Vaik, ušla je uz klepet i počela nešto raditi oko štednjaka. Nisam htio da to

još netko čuje, ali ovog puta bilo mi je svejedno. „Vaša je zaručnica došla na seansu

sa svojom prijateljicom. Marta se dobro sjeća te večeri, bilo je i previše ljudi jer su

najednom došli Nijemci, pa ih nisam mogla otjerati”, rekla je gospođa Vaik.

„Rosalie je bila u brizi za vašeg oca, a njezina prijateljica za svojeg brata, a

pitala je i za svojeg muža. Samo se vaš otac pojavio”, nastavila je Marta i spustila

maramu s glave, a ja nisam mogao podnijeti njezin samilosni pogled.

„Rosalie mi nije rekla ništa o tome, ona nije marila za dozivanje duhova.”

„Htjela je znati. Pa kad je saznala, odlučila je da je vama potrebna nada”, rekla

je gospođa Vaik.

55

Ispio sam i drugu čašu rakije, nisam se osjećao pijanim. Miš je plutao u kanti.

Skovao sam plan, a Juudit bi mi mogla pomoći.

Počeo sam se pripremati za svoj zadatak pakirajući ruksak, čisteći svoj Walther i

otresajući iz srca ono što je nadolazilo i ono što se već dogodilo. Osjećao sam pritisak

Rosalieine ruke na vratu tamo kamo sam je stavio kad smo se posljednji put sreli,

stalno sam ga osjećao. Već neko vrijeme nitko nije zaustio njezino ime, tišina koja ju

je obavijala izgubila je težinu. Čim bi me ugledali, ljudi bi najednom počeli žustro

razgovarati o poljima i zemlji i cvijeću pored puta, ne praveći stanke između

rečenica kako ne bih uspio ubaciti grubu riječ. Tko su uopće ti ljudi? Zar su postali

tako osjetljivi nakon lipanjskog transporta, toliko da su svi bili spremni šutjeti, samo

da Nijemci drže boljševike podalje? Jesu li Armijevi bili tako radosni što nitko od

njih nije odveden, što su samo moj otac i Juuditin brat stradali od boljševika, zar su

bili tako radosni da su šutjeli čak i po cijenu života vlastite kćeri? Zar su se plašili da

bi se Nijemci naljutili ako bi ih gnjavili pitanjima o imanju Simsonovih? Je li Juudit

postala nezgodnom snahom zbog svojeg brata i stoga što je njezina majka htjela da

joj vrate Johanovu kuću? Je li Edgar kupio majci utočište u kući Armijevih svojim

mutnim poslovima s Nijemcima? Koliko su daleko Armijevi bili spremni ići? Nisam

ih više mogao prepoznati. Za ocem ću žaliti poslije, nastavit ću raditi na uništenju

boljševika u spomen na njega, ali najprije ću potražiti krivce za Rosalieinu sudbinu.

Vrijeme je za djelovanje, a ne za čekanje.

„Što planiraš? Ne spremaš valjda neku glupost?”

Edgar je došao na prag kao ptica zloslutnica, vjetar mu je od skuta napravio

crna krila. Već sam se bio pokajao što sam rođaku ispripovijedao ono što sam čuo na

putu do šumske kolibe: susjedovo derište vidjelo je kako Nijemac odlazi od kuće

Armijevih one večeri kad nas je Rosalie napustila. Ili je barem čovjek nosio njemačku

odoru, zbog tame dečko nije vidio muškarčevo lice. Je li stranac došao samo zbog

Leonidine staklenke s mašću? U to nisam vjerovao.

„Krivac hoda uokolo slobodan, a ti misliš samo na svoje stvari”, frknuo sam.

„U selu se pričalo o skitnici. Tko zna gdje je sada taj čovjek”, odgovorio je

Edgar.

„Znaš i sam da su to obična naklapanja.”

„Ti optužuješ sve Nijemce zbog nečega što je učinio neki luđak. To ti je

pomračilo pamet, i ponašaš se kao da si lud.”

56

Edgarov mi je glas parao uši. Morao sam ustati, otišao sam naložiti drva u

peći, lupkao sam žaračem.

„I kakve bi koristi bilo od toga da je Leonida otišla na policiju? To ne bi vratilo

Rosalie.”

Edgar je grabio kašu u tanjur prvo desnom, a zatim lijevom rukom. Gutao je

riječi u ritmu mahanja žlicom, u njima se čulo mljackanje prijekora, a grudice kaše

padale su na stol.

„Zamisli da je Leonida otišla i požalila se kako je neki nepoznati Nijemac nešto

učinio Rosalie. Odakle bi Leonida i mama našle dodatnu zaradu kad bi vojnici

počeli izbjegavati našu kuću, a novac nam je jako potreban. Pa naravno da bi nas

počeli izbjegavati kad bi se odavde počele širiti neosnovane glasine.”

Na kraju govora Edgar je naćubio usta, a prijekorni su se lukovi bora oko

usnica produbili.

„Pogledaj se. Pa pogledaj mene, Leonidu, mamu, naše znance. Naš život ide

dalje, trebao bi i tvoj. Barem se obrij.”

U Edgarovim riječima bilo je drskosti. Svaki put kad bi se vratio sa svojih

poslova, bio je sve drskiji. Često bi se ostao kočoperiti na dvorištu kao da razgovara

s nekim, možda sa svojim novim znancima ili s kim se već išao sastajati tamo u

gradu. Rekao sam mu da bi on morao doznati što se dogodilo s Rosalie, slušati

glasine. Netko je ipak nešto znao, u malim mjestima nema tajni. Čekao sam vijesti, a

Edgar bi nakon povratka uvijek odmahnuo glavom. Na kraju nisam više vjerovao da

će išta učiniti u vezi s tim. Leonidi i majci nisam mogao otići, bojao sam se da ću

dignuti ruku na njih. Edgar je povremeno odlazio posjetiti majku i ona bi mu

sigurno rekla, ali on nije htio navoditi voljenu Annu na razgovor o tome, nije se

raspitivao za imena, nije se detaljnije raspitivao o vojnicima koji su dolazili u kuću,

nije učinio ništa ma koliko sam ga preklinjao.

„A što ako to nije bio neki Nijemac? Što ako i ti uzalud optužuješ Nijemce?”

„Što hoćeš reći?”

„Ako je to bio netko od udvarača tvoje cure...”

Edgar je ležao na podu. Tanjur s kašom razletio se na komadiće. Kad je otvorio

usta, zubi su mu bili krvavi. Stajao sam na mjestu, drhtao sam. Edgar je

četveronoške krenuo prema vratima. Znao sam da će pokušati stići do štale. Stao

sam ispred njega. Edgar me nije gledao, oduvijek se plašio tučnjave. Plašio sam se

da ću ga opet udariti, da ću ga zatući. Maknuo sam se od vrata, podignuo zasun i

otvorio ih.

57

„Gubi se.”

Edgar je otpuzao na dvorište. Zatvorio sam vrata i otišao do obora. Ostao sam

paziti na štalu. Edgar je uzeo bicikl. Odgurao ga je prema cesti, valjda je nagađao da

ga gledam iz sjene grma.

„Tvoju je curu bio glas”, viknuo je Edgar.

Dao se u trk, nije pokušavao uzjahati bicikl, valjda sam ga tako jako udario.

„Zar se ne sjećaš da je imala prijatelje tamo gdje se pekla rakija, tamo na

imanju! Tamo bi stalno trčala kad god je nitko nije gledao, što misliš, zašto je tamo

trčala! Tamo ti je cura imala prosce, i Nijemce i naše!”

Htio sam krenuti za njim, stegnuo sam mišiće i prisilio ih da me zadrže na

mjestu. Srce mi je bilo puno crnih misli, a slike iz noćnih mora bile su još crnje. Bio

sam poput raspucalog drveta pod topovskom paljbom, bez grana i ranjen, a takvim

sam vidio i krajobraz oko sebe. Rosalie, moje Rosalie nije više bilo. Neću više nikad

čuti cvrkut smijeha svoje sitnooke, nikad više neću s njom hodati uz polje ni

planirati budućnost. To mi nikako nije ulazilo u glavu. Korice moje bilježnice bile su

pune križeva za palu braću, ali to je druga stvar, oni su pali u borbi.

Nakon što sam pustio Edgara da ode, i ja sam otišao. Ponio sam pečate koje je

Edgar tako znalački pravio, bit će mi od koristi. Konja sam potajice ostavio u štali

Armijevih. Premda se činilo da mi je u to vrijeme konj bio jedini prijatelj, u gradu ga

nisam mogao držati.

Zaustavio sam se tek kad sam stigao u Tallinn, u prolaz zgrade Valge Laev. Nisam

znao je li Juudit već dobila moju poruku, a ako jest, što su joj rekli. S gumenog mi je

ogrtača curila kiša, a u glavi mi se vrtjela misao na Edgara koji stoji na pragu i

Rosalieino cvijeće otpuhnuto duž poda.

Kad je omršavjeli Juuditin lik otvorio ulazna vrata, stupio sam pred nju. Jedva

da sam prepoznao tu djevojku. Juudit je skakutala poput ptičice i u prsima sam

osjetio udarac jer mi je ta lagašna djevojka u misli prizvala moju dragu.

„Rolande! Što ti ovdje radiš?”

„Uđimo.”

Ali nije bilo ništa lakše ispričati joj to unutra. Skupio sam hrabrost podsjetivši

se da, ako sam još nedavno bio muškarac koji je sve izgubio, sad sam muškarac koji

ima plan: naći ću krivca i Rosalie će naći spokoj. Nećemo time povratiti polja, oca

kojeg je ubio boljševizam ni Rosalie, ali barem ću potkopati neprijatelju tlo pod

nogama.

58

„Kako si došao?”

„Kako sam mogao.”

„Kako je prošlo putovanje?”

„Dobro.”

„Je li se nešto dogodilo?” upitala je Juudit.

Zagledao sam se u predsoblje. Oko ogrtača koji sam bacio na stolac po podu se

širila lokvica. Riječi su bile tako teške da ih nisam uspio protisnuti. Sjeo sam za stol u

kuhinji. Prvo moram pridobiti Juudit za svoj plan. Na stolu je bila kutija sa

staklenkama rastopljene masti. Bilo mi je čudno samo tako sjediti, držati dokono

ruke. Pripovijedanje bi bilo lakše da sam barem imao olovku koju bih vrtio ili ular

da ga namažem. Trljao sam neobrijanu bradu, provlačio prste kroz raščupanu kosu,

sjedio sam prljav za stolom gradske gospođe. Takve su mi stvari padale na pamet,

trice, kako ne bih mislio na ono što sam trebao.

Tišina me pritiskala, Juudit se nemirno kretala i premda je očito željela nešto

pitati, šutjela je, počela je slagati već složene stvari u kuhinji, vadila iz kutija

staklenke s piletinom, rekla je kako je to donijela Leonida i polovinu prodala ovdje

na tržnici, Nijemci su slali hranu svojim obiteljima.

„Za ovo možeš nabaviti što hoćeš. Za dvije staklenke dobiješ dva para čarapa. I

kokošja jaja u prahu.”

Zaustio sam da joj kažem neka zašuti. Ali nisam poznavao prikladnije osobe

od Juudit za zadatak koji mi se motao po glavi. Stisnuo sam usnice.

„Imaš vrućicu, Rolande.”

Juudit je preda me stavila rupčić. Nisam ga uzeo. Vrata kredenca lupnula su i

ona je već bila kraj mene s toplomjerom, kapnula je kap joda u čašu koju je napunila

vodom pa mi pružila čašu i toplomjer. Nisam se obazirao. Juudit ih je ostavila ispred

mene i počela izvlačiti komprese, Billrothov povoj i flanel.

„Izgledaš bolesno”, rekla je.

„Moram ti nešto reći. Trebala bi nešto saznati od Nijemaca. Ništa opasno, ništa

teško, samo par stvari.”

„Rolande, o čemu pričaš? Ne kanim se miješati u te gluposti”, odbila je Juudit.

„Rosalie...”

Juuditine su ruke zastale.

„Moju djevojku su pokopali izvan crkvenoga groblja. Bez križa.”

„Rosalie?”

59

„Nijemci.”

„Što hoćeš reći?”

„To su učinili Nijemci.”

„Što su učinili? Hoćeš reći da je Rosalie...”

Ustao sam. Komprese su mi bile pod nogama. Čelo mi se užarilo poput

sumpora, nisam mogao naći riječi. Juuditina bezosjećajnost pogodila me u lice poput

vrča ledene bunarske vode.

„Rolande, budi dobar, sjedni i reci mi što se dogodilo”, zamolila me.

„Rosalie više nema osim u mojim grudima i grudima zemlje.”

Juudit je šutjela. Kapci su joj treperili i to je treperenje stvaralo zvuk kao kad

ptičja krila udaraju o površinu jezera. Kolutovi suza širili su mi se u očima.

„Pokopali su je izvan groblja. To su učinili Nijemci.”

„Prestani već kriviti Nijemce.”

„Imam za tebe zadatak i to ćeš mi učiniti. Vratit ću se kad budeš spremna”,

rekao sam i otišao. Juudit je ostala nešto brbljati. Stigao sam do dna stubišta, kad

sam odozgora čuo lupu, a ona je dotrčala za mnom.

„Rolande, sve mi ispričaj, moraš.”

„Ne ovdje.”

Unutra, u stanu, ispripovijedao sam joj ono što sam znao.

Juuditina košarica vrtjela se na podu, komprese su se rastvorile poput nosila.

60

D R U G I D I O

„Zadaća nam je razotkriti nastojanja inozemnih

fašističkih grupacija da se rehabilitiraju hitlerovski

okupatori i njihovi slugani.”

Estonska država i narod u Drugom svjetskom ratu,

Nakladnička kuća Kodumaa, 1964.

61

1963., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Strop je škripio pod koracima. Škripa je na gornjem katu počela tamo gdje je stajala

komoda, zatim je išla od komode prema prozoru, od prozora do ormara pa od

ormara natrag do komode. Očima koje su ga pekle od suhoće drug Parts bez treptaja

je klizio pogledom po stropu. Povremeno se čulo kako supruga sjeda na stolac, noga

stolca zaparala bi pod, a zvuk Partsovo čelo. Pritiskao je prstima vlažne sljepoočnice

i žile koje su kucale, ali ženine papuče nisu stale, nastavile su lupkati, udarci su

probijali podne daske, grebali debelu svijetlosmeđu boju, strugali strop, iskušavali

mu raspukline i proizvodili nesnosnu buku zbog koje se Parts nije nikako uspijevao

prihvatiti posla.

Kad je klatno ure otkucalo jedanaest, opruge madraca zastenjale su i na

trenutak ponovno zaškripale. Zatim je nastala tišina.

Drug Parts je osluškivao. Strop se nije savio, obris rubne letvice stajao je mirno,

njihanje svjetiljke neopazice je stalo.

Tišina je potrajala.

Za ovim je trenutkom Parts žudio cijeli dan, čekao je strpljivo, a povremeno je i

živčano drhturio. To je čekanje začinilo oduševljenje, žustro oduševljenje kakvo je

tako rijetko osjećao.

Pisaći ga je stroj čekao. Svjetlo sa stropa mekano je svjetlucalo na metalu

Optime, tipke su se sjajile. Drug Parts popravio je svoj vuneni ogrtač, opustio

zapešće i izravnao dlanove kao da se sprema za koncert za čijim se ulaznicama

publika tukla. Djelo će biti uspješnica. Sve će se srediti. Svejedno, Parts je morao

priznati da mu se ovratnik košulje svaki put skupi za jedan broj dok sjedi za svojim

radnim stolom.

62

Na valjku je bio uvučen jučer započet list papira s indigom i kopijom. Partsova

zapešća već su bila podignuta, spremna, ali ipak ih je povukao i spustio na izglačani

rub hlača. Pogled mu se izoštrio na riječi natipkane na stranici, nekoliko ih je puta

mrmljajući pročitao, mljacnuo i odobrio. Pripovijest se još uvijek doimala svježom,

osjećao je da mu je ovratnik labaviji. Ohrabren, uzeo je u ruke prvu stranicu

rukopisa, otkoračao do sredine sobe i zamislio kako stoji pred velikom publikom

kojoj potiho govori prvi odlomak: Na kako su nevjerojatna djela bili spremni estonski

zločinci, na kako užasne zločine! Na stranicama ove studije razotkrit ćemo fašističke spletke i

jeziva ubojstva. Moći ćete čitati dokaze najzvjerskijih oblika mučenja kojima su se

oduševljeno odali hitlerovci, radujući se i bezobzirno uživajući. Ova studija žudi za pravdom

i okrenut će svaki kamen kako bi se razriješili zločini upereni protiv sovjetskih građana.

Drug Parts zadihao se stigavši do kraja odlomka, bio je uspuhan kao i tekst i to

je smatrao dobrim znakom. Uvijek je najvažniji početak, on mora biti izražajan i

energičan. Ovo je bilo baš takvo, a bilo je i u skladu s preporukama Ureda. Djelo se

moralo pozitivno razlikovati od ostalih knjiga koje su se bavile hitlerovskim

okupatorima. Imao je tri godine – toliko mu je vremena Ured dao da se pozabavi

istraživanjem i pisanjem. Kao iskaz povjerenja bilo je to nešto izuzetno, čak je dobio i

novu Optimu da je odnese kući, na svoj pisaći stol, ali sada nije bila riječ o

propagandnoj knjižici ni o štivu o prijateljstvu među narodima prikladnom za

mladež, ni o poučnoj knjizi basni za djecu, već o djelu koje će izmijeniti svijet: veliku

domovinu i Zapad. Početak je i morao biti uspuhan.

Bila je to zamisao druga Porkova, a drug Porkov praktičan je čovjek, zato je i

volio knjige i koristio se njima u svojim postupcima. Kupci knjiga neka plate

troškove operacije. Iz istog je razloga Porkov volio i filmove, no film nije bio

Partsova branša, a jezično izražavanje jest, pa su ga Porkovljeve riječi grijale u

trenucima nesigurnosti premda je Parts znao da mu ovaj samo laska; drug kapetan

preporučio je Partsa za taj zadatak jer nije znao boljeg maga riječi.

Otkrivanje zadatka bilo je krasan trenutak. Svaki su tjedan sastančili u tajnim

prostorijama i raspravljali o situaciji u Partsovoj mreži dopisnika i Parts nije mogao

ni slutiti da Porkov smišlja još neke planove. Da je Moskva već pregledala njegov

dosje i dala dozvolu. Da za koji trenutak njegov prioritet više neće biti razgranato

dopisništvo u inozemstvu, već nešto sasvim drugo. Usred svega drug Porkov samo

je rekao da je došao pravi trenutak. Kad se Parts malo začudio i zatražio objašnjenje,

Porkov mu je odgovorio:

„Vi ćete, druže Parts, postati pisac.”

63

Dobit će obilan predujam, tri tisuće rubalja. Polovina će biti za Porkova jer je on

obavio dio posla umjesto njega i odabrao materijal na temelju kojeg će nastati djelo.

Građa se sad nalazila zaključana u Partsovu ormaru: dva kovčega knjiga koje su se

bavile hitlerovskim okupatorima, uključujući i one objavljene na Zapadu, a koje nisu

bile namijenjene sovjetskom čitateljstvu. Parts je nabrzinu pregledao građu i na

temelju nje, kao i na temelju uputa, došao do kojekakvih zaključaka. Djelo će morati

pokazati kako je Sovjetski Savez vrlo zainteresiran za razjašnjavanje hitlerovskih

zločina, štoviše, da je za to zainteresiraniji od zapadnih zemalja. Budući da je težište

bilo na tome, bilo je očito da se na Zapadu o tome drugačije razmišljalo. Uz ime

Sovjetskog Saveza trebalo je što češće dodati epitete pravedan i demokratski, jer

Zapad nije vidio Sovjetski Savez u takvom svjetlu.

Druga meta istraživanja bili su svakako estonski emigranti, većinu materijala

koji je Parts dobio napisale su izbjeglice, koje su se doimale produktivnima. Politbiro

je očito bio uznemiren bukom koju su stvarali, protusovjetskim stavovima i

ocrnjivanjem domovine. A budući da je Moskva bila zabrinuta, bile su poduzete

mjere, bio je trenutak za protuudar. Parts se ne bi ni sam dosjetio boljeg načina od

oslikavanja emigranata u svjetlu koje će ih pokazati nepouzdanima u očima Zapada.

Kad se razotkrije urođeni fašizam Estonaca, Sovjetskom će Savezu biti vraćeni svi

izdajnici domovine kao na pladnju, jer na Zapadu nitko ne može štititi hitlerovce,

zločince treba predati sudu pravde. Nitko više neće slušati žalbe ni pozive estonskih

emigranata, nitko ih se neće usuditi javno podržavati, to bi se tumačilo kao podrška

fašizmu, a estonska vlada u izbjeglištvu postat će tajna skupina fašističkih odroda.

Neće biti potrebno ni iznositi dokaze, posijana sumnja bit će dovoljna. Samo mig,

samo šapat.

„Naravno, vaše osobno iskustvo bit će pikantni dodatak”, dodao je Porkov

otkrivši Partsu njegov novi zadatak. Nikad prije nisu razgovarali o Partsovoj

prošlosti, ali Parts je razumio mig, nije trebalo kriti razloge zbog kojih su ga bili

poslali u sibirski logor. Sad su ti isti razlozi postali zasluge, svaki korak kojim je

kročio na otoku Staffanu sad mu je postao koristan i dokaz njegove stručnosti.

„Ne bismo uspjeli tako temeljito uništiti tu ljudsku gamad bez vaše pomoći. To

se ne zaboravlja, druže Parts”, nastavio je Porkov.

Parts je progutao slinu. Premda je Porkov svojim riječima dao naslutiti kako o

tim stvarima može govoriti slobodno, on nije rado razgovarao o tom svojem

posebnom području ekspertize jer ga je ono ujedno i kompromitiralo. Ali Porkov je

svejedno htio nastaviti i Parts je zategnuo usnice u osmijeh.

64

„Ovako, među nama, mogu reći kako državni odbor za sigurnost sigurno ni

od koga nije dobio potpunije podatke o estonskoj protusovjetskoj djelatnosti, svi ti

kontakti, engleski špijuni, šumski banditi, adrese... Značajan rad, druže Parts. Bez

vas ne bismo saznali kako je onaj fašist Linnas pobjegao na Zapad, a ni otkrili

identitete svih onih estonskih izdajica u inozemstvu koji su mu u tome pomogli.”

Parts se osjećao golim. Porkov mu je sve to govorio samo kako bi pokazao da o

Partsu zna sve. Parts u to nije ni sumnjao, ali izgovaranje naglas značilo je

pokazivanje snage. Metoda je bila poznata. Prisilio je ruku da miruje premda se već

podigla kako bi provjerila je li mu putovnica u džepu na prsima. Držao je noge

nepokretnima, gledao ravno u Porkova i smiješio se.

„Dok sam bio na fronti u borbi protiv Nijemaca, upoznao sam se s djelovanjem

estonskih nacionalista, dobro ih poznajem. Usudio bih se reći da sam stručnjak za

nacionalizam.”

Za izdavača je dobio Eesti Raamat. Porkov će se pobrinuti da sve prođe bez

problema. Moći će se pripremiti na potpisivanje ugovora, trenutak za slavlje,

nabaviti šampanjac i naručiti Napoleonovu tortu, kupiti ženi karanfile. Bit će puno

prijevoda. Odlikovanja. Naklade će biti goleme. Na antifašističkim proslavama sjedit

će na počasnome mjestu.

Moći će napustiti lažni posao čuvara u tvornici Norma. Predujam i smeđe

kuverte iz Ureda bit će mu dovoljni za život.

Uvest će plin u stan.

Naravno da Parts nije mogao vjerovati da mu se posrećilo.

Jedini problem bio je mir potreban za rad, kod kuće toga nije bilo. Drug Parts

spomenuo je potrebu za radnom sobom, ali stvar još nije napredovala niti je mogao

supruzi otkriti prirodu svojeg rada, čak ni u nadi da bi važnost posla natjerala ženu

da obuzda živčane napadaje. Parts se vratio za stol, otkopčao dugmad na ovratniku.

Morao se prihvatiti posla, Porkov je već čekao da se nasladi prvim poglavljima, a

toliko je toga bilo u igri, čitav život.

65

1963., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Vjetar iz podruma zgrade u Pagaru zapuhnuo ga je već s ulice, s nekoliko stotina

metara udaljenosti prije no što je drug Parts stigao do metalnih ulaznih vrata.

Prisjetio se tog posebnog vjetra još iz svoje mladosti i sovjetskih vremena, prije no

što su došli Nijemci. U istu je tu zgradu dolazio u posjet svojem kolegi Ervinu Viksu

u vezi sa stvarima koje su se ticale Narodnoga komesarijata unutarnjih poslova i

Viks je upravo izašao kroz vrata iz hodnika koji je vodio u podrum, kad je Parts stao

da otrese kišu sa svoje kabanice. Viksovi rukavi bili su poprskani krvlju, a cipele su

ostavljale crvene tragove na bijelim podnim pločicama. O barokomori koja se

nalazila u podrumu širile su se među narodom kojekakve glasine, ali Partsu je

najgori bio vjetar, u podzemlju je puhalo i nekoć, tamo je puhalo uvijek, pa je

otpuhalo i sigurnost koja je Partsa još bila pratila na ulici putem do Pagara. Zgrada

državnoga odbora za sigurnost djelovala je po istom obrascu već desetljećima.

Takvog vjetra nije bilo nigdje drugdje, slijedio je čovjeka u dizalo i po višim

katovima, puhao ravno kroz parket u sobi druga Porkova, pa kad je Parts stupio

pred kapetana, njegova brižno prikupljena sigurnost bila je poljuljana. Kroz potplate

cipela Parts je osjećao svaki pregib parketa. Kao da su mu se nove cipele pretvorile u

obuću iz njegova djetinjstva, onu na kojoj su bili metalni zupci, onu čiji su potplati

bili tako izlizani da mu je pijesak žuljao nožne prste.

Porkov se prijateljski smiješio ispod slika vođa, iza svojeg stola, laktovima

oslonjen o kartonski fascikl, koji je namjerno zatvarao polako, tako polako da je

Parts uspio vidjeti svoju fotografiju u dosjeu. Na trenutak su se divili krasnom

pogledu s prozora Porkovljeve sobe na Ulicu Lai, vidjelo se i more, a toranj crkve

Oleviste Porkovu se posebno svidio. Parts je žmirkao, iz Pagara se kroz prorez jedva

66

jedvice vidio toranj Olevistea. Na djelić sekunde zamislio je kako bi to bilo kad bi

jednog dana on imao ovakvu sobu, vlastiti odsjek gdje bi ljudi hodajući osjećali da

su u hodnicima vlasti, a propuh iz podruma puhao bi po njihovim gležnjevima, a ne

njegovim. Pustio bi službenike da se koriste starim dizalom za poslugu, on bi se

vozio samo glavnim dizalom, imao bi ključ vrata svih prostorija, centra veze,

filmskog arhiva i podruma. Svaka vijest koju bi pisaći strojevi kuckali do kasno

navečer bila bi njegova. Životi svih građana. Svaki telefonski razgovor. Svako

pismo. Svaki pokret. Svaka veza. Svaka karijera. Svaki život.

Nogavica mu je lelujala na propuhu, Porkov se nakašljao. Parts se uspravio,

raširio ramena. Poziv u Porkovljevu svijetlu sobu bio je znak poštovanja i on se

morao ponašati u skladu s tim, morao se usredotočiti. Kristalna boca sjajila se na

posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Porkov je natočio piće u čaše od češkoga

kristala, upalio bijelu stropnu svjetiljku i rekao kako je izuzetno zadovoljan. Parts je

progutao slinu – pročitao je njegove papire, Porkov je bio dobro raspoložen, njegove

medene riječi hvale na trenutak su dovele Partsa u ljepljivo stanje u kojem se

naizmjenično nijemo crvenio i mucao nešto kao odgovore.

Nakon čašice morao se uštipnuti za ruku i podsjetiti se kako je došao nešto

obaviti. Mnogo je puta na povratku kući prolazio pored ureda cenzorske službe u

Pärnuskoj ulici 10, gledao prozore na katu i osjećao želju – kao što bi i svako drugi

na njegovu mjestu – da uđe i pokaže službenicima Glavlita kako napreduje s

rukopisom, a oni bi razumjeli njegovu važnost i njegovu preciznost. Mogao je samo

sanjariti, zapravo to nikad ne bi učinio, nikad neće sresti ljude iz Glavlita koje bi

trebao zadiviti. Umjesto toga trebao je otići na razgovor u uredništvo koje se nalazilo

u istoj zgradi i uskoro dobiti novac, ali stvari već idu svojim tijekom, na predujam je

najbolje podsjetiti poslije. Najprije je morao učiniti Porkova zadovoljnim, morao je

zaslužiti povjerenje. Nije bilo razloga da se pokvari kapetanovo izuzetno

raspoloženje, da ga ne ozlojedi svojim zahtjevom: htio je naime proširiti istraživanje

na arhivsku građu.

Porkovu se pilo, boca je već bila do pola ispijena, pa kad im je natočio još

rakije, razgovor je postao dvostruko lakši. Prvo se Porkov pravio da ne razumije

Partsovu zaobilaznu molbu, u pogledu mu se naziralo blago čuđenje, ali tako

prodorno da je Parts procijenio da se Porkov pravi pijanijim no što jest, baš kao i on.

Ipak, zbog pijanstva se moglo otpisati moguće drsko ponašanje, pa se Parts,

računajući na to, prisilio da izravno izrekne svoju želju. Istovremeno je pustio da mu

uvrijeđenost promijeni izraz, blebetao je kako je siguran da će u arhivskoj građi

prepoznati i drugu ljudsku gamad, da će je uspjeti identificirati. Porkov se smijao,

67

udario Parksa po leđima i rekao: vidjet ćemo, popijmo nešto, vidjet ćemo. Točeći

rakiju u čaše, Porkovljevo ga je pijano lice pogledalo, a Parts je obrisao oči, pustio da

mu tijelo omlitavi u mekanom pijanstvu, pravio se da je čašom promašio stol i

zaustavio ruku kojom je htio otresti perut s ramena.

„Ali već smo vam dali obilje materijala za vašu knjigu, to bi vam moralo biti

dovoljno. Mi imamo upute, druže Parts.”

Parts je užurbano iskazao zahvalnost za dobiveni materijal i dodao: „Potpuno

sam siguran da će u Moskvi druga kapetana smatrati junakom ako rezultat nadmaši

očekivanja.”

Te su riječi natjerale Porkova da se zaustavi.

„Naravno, mogli biste u građi naći nešto što drugi nisu.”

„Upravo tako. Pa i ja sam bio tamo i svjedočio zločinima fašističke gamadi i

bio bih izgubio život da Crvena armija nije oslobodila logor Klooga. Posvetio sam

cijeli svoj život bilježenju tih herojskih djela i razotkrivanju zločina hitlerovske

gamadi. Mogao bih čak prepoznati stražare. Mnogi od njih bili su nacionalisti koji su

se kasnije pretvorili u bandu.”

Porkov je opet prasnuo u smijeh, kapljice pljuvačke letjele su sve do Partsove

čaše i Parts mu se pridružio, kao znak da su pronašli zajednički jezik. Svatko tko

dođe na poziciju druga kapetana želi napredovati i Porkovljevi planovi već su uzeli

maha. Zar će se drug moći opirati pozlaćenom putu prema Moskvi? Posljednjih je

godina očito objavljeno toliko knjiga o avanturama hitlerovaca koje su bile

raspačavane po inozemstvu da je Parts znao kako je ova operacija od velike

važnosti. Iz nekog razloga politbiro je u Estoniji poticao takvu djelatnost. A to uvijek

rađa konkurenciju.

Porkov je opet natočio.

„Priredit ću malu zabavu u svojoj vikendici. Dođite sa ženom. Hoću je

upoznati. Imamo razlog da zajedno planiramo budućnost. Estonci skrivaju

nacionaliste, ne shvaćaju kako su opasni. To je moralni problem, moral naroda mora

se podići, a vi ste svakako talentirani za tu zadaću.”

Već u autobusu drugu je Partsu počelo gadno kruliti u želucu. To nije bilo zbog pića

kojim ga je častio Porkov, već zbog povratka kući i brige izazvane Porkovljevim

pozivom. Drug kapetan ostavio je dojam da je voljan dati mu arhivsku građu, ali

hoće li biti prijateljski raspoložen i ako Parts odbije poziv na vikendicu?

Raspoloženje mu je bilo tmurno zbog zveckanja posuđa za večeru koje je dopiralo iz

68

zgrada i svjetlom obasjanih kuhinja. Dvije kuće dalje srijedom su pripravljali juhu

od kobasica, četvrtkom pužiće za djecu i pečeno meso za muža. Kuhali su džem.

Partsa je kod kuće čekao ledeni štednjak, a na ploči štednjaka lonac s krumpirima u

hladnoj vodi; u to su se nakon Partsova povratka iz Sibira prometnuli umaci i

Nelsonovi odresci iz prvih dana braka. Bobice u dvorištu neće roditi – žena nije

nijednom posula pepeo ispod grma.

Na kućnim vratima Partsa je ipak čekao neočekivani prizor: vjetar je povijao

plahte obješene na uže. Parts je na trenutak zastao i uživao u talasanju posteljine na

vjetru, najdivniji prizor otkad je pamtio, premda je u to doba rublje već trebalo

odnijeti unutra. Ali žena je oprala rublje, i to kod kuće! Odjednom mu više nije

smetala njezina sramežljiva navada da suši gaće ispod plahte, ni to što je kada ujutro

bila prazna, ni to što nekoliko sati namakanja u Fermenti plahtama nipošto neće

učiniti dobro, ni to što će se njih dvoje uskoro opet početi svađati oko upotrebe

zajedničke praonice (Parts je znao kakve tragove na plahtama ostavlja perilica, a

njihove su bile porubljene čipkom koju je izvezla teta Anna). Ali sve su to bile

sitnice, situacija možda i nije bila beznadna, možda je stvar krenula nabolje. Možda

će se moći odazvati na Porkovljev poziv.

Parts je krenuo prema ulaznim vratima. Liszt sa ženina gramofona prodirao je

sve do dvorišta, do stuba i rukohvata, koji je vibrirao, pa je to vibriranje prešlo na

Partsovu ruku čim ga se primio. Nada i slutnja razočaranja borile su se u Partsovim

mislima dok je iz džepa čeprkao ključeve i otključavao vrata pa koraknuo preko

praga ne paleći svjetla u predsoblju. Iz dnevne sobe čulo se zavijanje, kroz staklo na

vratima zlatilo se svjetlo. Zavijanje se dizalo i spuštalo, povremeno čak kao da je

tvorilo riječi. Parts se sve vrijeme nadao da će se vrata dnevne sobe otvoriti i da će

mu žena prići, da je samo u veselom pijanstvu, no razočaranje ga je svrdlalo kao što

crv pregriza luk, onaj plamičak nade što je zaiskrio na dvorištu ugasio se u prepunoj

pepeljari na telefonskom stoliću. Parts je spustio aktovku od jareće kože pokraj

stolića s ogledalom, objesio kaput na vješalicu i cipele zamijenio papučama; tek je

tada bio spreman odškrinuti vrata dnevne sobe i suočiti se sa stanjem u kojem je bila

njegova supruga.

Žena se klimala naprijed-natrag pod narančastim svjetlom lampe, rub haljine

podignuo joj se do pojasa, čipka na potkošulji bila je zamrljana, podbuhlo lice bilo je

sakriveno pod pramenovima slijepljene kose i drečanjem gramofona. Zapaljena

cigareta s užarenim vrškom dimila se u pepeljari, boca konjaka Belli Aist bila je

dopola prazna, pod stolom se nakupilo prugastih muških rupčića mokrih od plača.

Parts je potiho zatvorio vrata i otišao u kuhinju. Koraci su mu bili teški, neka plahte

69

pričekaju. Uspješni sastanak u Pagariju uspio ga je uljuljati u smiješnu nadu. On se

samo nadao, usrdno se nadao da će na tu sjedeljku moći otići zajedno, kao bračni

par. Baš je bio budala.

Prije mnogo godina bilo je drugačije. Parts je u Sibiru dobio pismo od mame u

kojem je pisala kako je snaha u dobrom stanju i kod nje na brizi. Činjenica da mu je

žena dobro nije u njemu probudila nikakve osjećaje, premda je to bila prva vijest

koju je o njoj dobio nakon nekoliko godina. Nije znao što mu je supruga radila

neposredno prije povlačenja Nijemaca. On je pak dospio pred sud pa ubrzo u vlak

za Sibir, tako da mu blagostanje njegove žene nije bilo prvo na pameti, no kad je

konačno krenuo prema Estoniji, osjećao se dobro što ima dom u koji se može vratiti.

Anne i Leonide više nije bilo, kao ni njegove biološke majke Alviine, u kući

Armijevih živjeli su stranci, a on nije imao nikog drugog. Ženu je pronašao u Valgi,

u maloj ali čistoj sobi koju je oplahivao smrad jer se zajednički zahod nalazio odmah

iza susjednih vrata. Sama soba bila je u dobrom stanju, žena je bila pri sebi, brinula

se o higijeni i polagano kimala jer joj je on utuvio u glavu kako bi, ako itko ikada

zapita nešto o njegovim godinama u Sibiru, bilo najbolje reći kako je bio osuđen

zbog kontrarevolucionarne djelatnosti i sklonosti trećoj opciji, Englezima, te da je

dobio deset godina jer je okupljao estonske jedinice nakon povlačenja Nijemaca i

prošao špijunsku obuku na otoku Staffanu; ona bi to mogla ispričati i drugima koji

su bili u Sibiru i imati na umu sudbinu svojega brata.

Žena se više nije raspitivala, i ona je valjda htjela da postane sigurno šetati i

nakon zalaska sunca, shvaćala je da je zato važno zapamtiti kako je Parts pravi

estonski muž. Vremena su bila nezdrava za ljude koji su odabrali, ili za koje se znalo

da su odabrali drugu stranu od estonske, a Ured, s druge strane, nije volio one koji

su odabrali Estoniju. Na Partsovu sreću, logori su mu izjeli lice i promijenili mu

izgled, a teško da će se sresti sa starim kolegama, oni su već vjerojatno bili

likvidirani. Početak novog života bio je dobar. Premda spavaća soba njemu i

njegovoj ženi nikad nije predstavljala ni mjesto zajedničkog odmora ni mjesto

zajedničke strasti, ipak su naučili dijeliti postelju i svojom hladnoćom održavali

plahte svježima i u vrijeme ljetnih vrućina, naučili su se drugarstvu, pa čak i

prijateljstvu. Parts se nije žalio na novo prebivalište niti je pitao zašto se žena iz

Tallinna preselila u Valgu. Uzalud je povratnicima iz Sibira bilo sanjati o boljemu,

dozvolu stanovanja u glavnom gradu ionako ne bi dobio. Morat će samo biti tiho,

pustiti da mu vrijeme još izbrazda obraze, pustiti da mu most okvira naočala utisne

jamice između očiju, da poprimi novi izraz. Više neće praviti pogreške.

70

Nakon što je Parts neko vrijeme mirno živio u Valgi, na putu kući prišao mu je

nepoznati čovjek. Parts je odmah shvatio o čemu je riječ. Upute su bile jasne: morao

se nastojati sprijateljiti s radnicima u kombinatu koji su se vratili iz Sibira u Estoniju

te raportirati organima o duševnom stanju povratnika iz Sibira i stupnju

protusovjetskog raspoloženja, iznositi procjene njihove spremnosti na sabotažu i

bilježiti reakcije na pisma koja su stizala iz inozemstva. To je obavljao dobro, tako

dobro da su smatrali kako je pogodan kao osoba za dopisivanje uime čovjeka koji

mu je jednom zgodom došao u posjet. Parts je shvatio kako su u Uredu već znali za

njegovu nadarenost za imitaciju raznih rukopisa. Poslije je čuo kako su specijalisti za

rukopise u odjelu za sigurnost bili čak i ljubomorni na njega.

Zbog svoje je vještine drug Parts nastavio raditi s emigrantima. Kao sredstvo za

buđenje povjerenja koristio se fotografijama na koje je dodao Laidonerovo odličje te

je vješto opisivao kako mu je general Laidoner osobno predao tu počasnu medalju.

Ured je bio zadovoljan Partsovom upotrebom jezika i cjelokupnim repertoarom

pomno biranih rečenica. Parts je umio izbjegavati pretjeranu oštrinu i pljuvanje po

sovjetskom sistemu jer su samo naivni zapadnjački glupani vjerovali kako pisma

prepuna prijetnji domovini ili općenito opasna po stabilnost zajednice mogu

preletjeti preko granice bez poštanske kontrole i blagoslova Ureda.

Već nekoliko tjedana poslije uspio je dobiti odgovor na pismo koje je prema

preporuci napisao i poslao Villemu u Stockholm. Zajedno su studirali u Tartuu, a

Villem se bio oduševio kad je primio pismo iz domovine. Ured je otvorio Villemu

posebni dosje, poštanski odjel ubrzao je slanje pisama Villemove majke u Švedsku, i

već nakon mjesec dana Parts je po nalogu odjela odmarširao u Tartu kako bi

uspostavio kontakt s Villemovom majkom. Za dva mjeseca Parts je prikupio

dovoljno dokaza kako Villem pripada američkoj špijunskoj grupi te je bio nagrađen

dozvolom da se sa ženom vrati u Tallinn. Zaposlio se u tvornici Norma, žena je

postala nadzornica na željezničkoj postaji, imala je svoj stolac na peronu za

međugradske vlakove. Konačno su imali mjesta i za još jedan kauč na izvlačenje,

koji mu je žena svake večeri namještala u dnevnoj sobi. A nakon sveg tog uspjeha on

je ipak nije uspio otrijezniti dovoljno da odu na sjedeljku kod Porkova. Nisu mogli

otići. Nikad neće moći ići. Neće kušati meso bijeloga kita koje će Porkov servirati na

sjedeljci.

Prekretnica u hladnom i mirnom zajedničkom životu bio je sudski proces Ain-

Ervinu Mereu dvije godine prije. Partsa su pozvali kao svjedoka užasa koje je

uzrokovala fašistička gamad i on je dobro odradio zadatak: prvo je vrijedno

71

pohađao tečaj za svjedoke u Ulici Maneež, a zatim je znalački glumio na sudu,

užasavao se optuženika, majstorski se koristio svime što je naučio i istovremeno bio

zadovoljan što Engleska nije pristala izručiti Merea Sovjetskom Savezu, bilo bi

nezgodno susresti se s majorom oči u oči. Radiovalovi su podržavali snagu Partsova

svjedočanstva, o svjedoku zločina u Kloogi pisalo se naširoko, a odveli su ga i u

dječji vrtić, gdje su mu uručili cvijeće, blicevi su bljeskali, a u radioemisiji

napravljenoj o posjetu osoblje vrtića je plakalo, a djeca su pjevala.

U Uredu su bili zadovoljni, žena nije. Promjena je bila radikalna: žena je

povremeno izostajala s posla, zadah alkohola uvukao se u tapete, nekad uvijek

brižno dotjerana vanjština srozala se pramen po pramen, koža joj je posivjela

jednako brzo kako joj je nakon bombardiranja posijedjela kosa. Parts je čuo da mu

žena bazdi po rakiji i na kolodvoru, povremeno je čak i padala s nadzorničkog

stolca. U dobre dane znala je čak i žustro započeti kućanske poslove, kao na primjer

pranje rublja tog dana, ali nakon prve čašice zaboravila bi zatvoriti slavinu ili

otvoriti dimnjak ili bi ostavila kadu da poplavi. Partsu je ušlo u naviku da po

nekoliko puta dnevno provjerava vratašca i stalno njuška osjeća li se plin.

Osude Karlu Linnasäu i Ervinu Viksu zahuktale su stvar, te su nekoć

sporadični odlasci na teren postali redovito noćno djelovanje. Parts se dobro sjećao

kad je iznenadio ženu dok je drhtavih ruku i s mjehurićem sline na usnicama

potamnjelim od duhana čitala knjigu Ervina Martinsona o sudskom procesu

Linnasu i Viksu. Svaki uzbuđeni uzdah napuhao bi mjehurić sline. Parts je zgrabio

knjigu iz ženinih ruku i zaključao je u ormar u svojoj radnoj sobi. Glas joj je bio

ispunjen užasom: otkud on zna gdje će sjediti na idućem sudskom procesu, otkud

on zna kamo sve to vodi, što će im se dogoditi?

Kad mu je žena poludjela zbog slučaja Ain-Ervina Merea, Parts je postupio

drugačije. Sudskim procesom u Oficirskom domu počelo je novo razdoblje i Parts je

zgrabio ponuđenu priliku, sve će okrenuti u svoju korist. Već sama karijera

svjedoka, očevica i žrtve hitlerovskog sadizma jamčila je sigurnu budućnost. Mogli

bi ga pozvati i na druge sudske procese, možda i u inozemstvo, postao je

neophodan. Zašto njegova žena to nije mogla razumjeti?

Knjiga je samo donijela novu dimenziju cijeloj stvari, još više mogućnosti. U

najboljem slučaju, to ga je moglo dovesti do podataka kojima bi se mogao okoristiti

na pogodan način, koji bi mu omogućili ugodan život, ljetovanje na Crnome moru,

pristup dućanima za odabrane.

Nakon slučaja Karla Linnasa i Ervina Viksa slijedit će brojne slične predstave,

u to je bio siguran. To se već događalo i procesi su se upravo pripremali i drugdje, u

72

Latviji, Litvi, Mađarskoj, Bugarskoj. Početno otezanje kakvo se dogodilo tijekom

suđenja Linnasu više se neće ponoviti. Socijalističeska zakonost izvijestila je o presudi

Linnasu i družbi već krajem 1961. premda se suđenje odvilo tek godinu dana poslije.

Partsu je to bilo smiješno, ali se pobrinuo da mu se usnice ne razvuku u cerek dok je

o tome razgovarao u društvu. Sve u svemu, koraci nabolje u Uredu bili su krupni,

stalno su smišljali nove načine, tehnički se odjel brzo razvijao, a mreža agenata širila.

Trebali su još knjiga na tu temu. Parts je imao sreće, pružila mu se prilika u

najvjerojatnije prijelomnom trenutku djelovanja Ureda.

A ako uspije zadovoljiti Ured, koji ga je svojom ćudljivošću podsjećao na

ženina raspoloženja, tko zna, možda jednom svane dan kad će drug Parts moći

bezbrižno ušetati fotografu i zamoliti ga da ga slika za putovnicu, samo tako, izustit

će to kao da je nešto uobičajeno, kao da je on oduvijek bio vjezdnoj, uzoran sovjetski

građanin koji ima vizu za inozemstvo. Nakon toga neki će ga kolege i znanci, za koje

se neće više ni sjetiti da ih poznaje, vući za rukav moleći da im donese seksi časopise

ili barem igraće karte s golim ženama. Slika Inturistove vodičice okruglih obraza

pojavila se pred Partsovim očima. Žena je, navodno, imala veze na Zapadu i uvijek

se sjetila donijeti par časopisa zalijepljenih selotejpom za trbuh. Ta je igra trajala već

dugo, ali vodičica se uvijek izvukla pri provjeri: u Uredu su trebali časopis.

Partsova knjiga neće još biti gotova za proslavu dvadesete godišnjice

oslobođenja Tallinna iz kandži fašističkih grabežljivaca, ali kad se bude slavilo

dvadeset pet godina, drug Parts bit će prisutan kao značajni junak i svjedok, pisac

kojega obasipaju cvijećem. Možda će se posjetitelji filatelističke izložbe u Tallinnu

diviti njegovu liku na markama i omotnicama. Neće više morati trošiti beskrajno

mnogo vremena na održavanje dopisničke mreže, neće iz sata u sat morati izmišljati

pisma, krivotvorena ili originalna, dezinformirajuća ili preventivna, niti ona kojima

ispituje kako tko diše. Obrada emigranata povratnika bit će za njim. Ured će

razumjeti kako on treba biti u radnoj sobi, časopis Cross and Cockade tražit će ga da

im napiše još članaka o sovjetskim pilotima, javit će se i ostale zapadnjačke novine.

Nastavit će dopisivanje, u najboljem slučaju, samo s onim ljudima koji bi htjeli

razmijeniti mišljenje s cijenjenim sovjetskim piscem ili onima koji će htjeti

razgovarati o njegovoj specijalnosti, sovjetskim letačima. Fiktivni posao u tvornici i

brbljanje estonskih izbjeglica bit će ipak dio prošlosti već i stoga što će u njihovim

očima on biti prokazan. Bit će novi čovjek, imat će novi život.

Jedini problem bili su ženini živci. Za svih tih godina konačno su ga izdali – i

to baš sad, kad je budućnost bila jasna, a Parts je imao podršku Ureda.

73

1963., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Soba za tajne sastanke bila je prazna, u njoj su bili samo drug Porkov i Parts, dva

stola, magnetofon, nekoliko stolaca i telefon koji je stalno zvonio. Sam je Parts

zanijemio: u ruci je držao dosje s popisima imena zatočenika logora Klooga te se na

trenutak čudio brujanju koje je čuo, već je htio pitati druga kapetana je li u sobu

donio mačku, a onda je shvatio da taj zvuk dopire iz njegove unutrašnjosti. Zelena

boja tapete tako je zasvijetlila da je morao žmirnuti. Drug Porkov kimnuo je prema

popisima i rekao kako nisu potpuni. Premda su fašisti pri povlačenju odnijeli

pismohranu, državni odbor za sigurnost uspio je pribaviti obilje korisnog materijala,

a značajni dio posla obavila je i posebna komisija za istraživanje fašističkih zločina.

„Većina žrtava ostala je, naravno, neidentificirana i rado ćemo nadopuniti

popis”, rekao je Porkov. „Nažalost, ni podaci o mnogim ubojicama nisu otkriveni.

Njih ima i previše. Ovdje se pouzdajem u vašu pomoć. Puštanje zločinaca na

slobodu nije u skladu sa sovjetskim moralom. Mi ne radimo tako. Možete pregledati

materijal kod kuće.”

Dosje iz Klooge peckao je druga Partsa cijelo popodne, a torba s dokumentima

svrbjela ga je stojeći na podu njegove kontrolne sobice u tvornici. Rado bi ih bio

izvadio, barem malo pogledao, ali nije bio siguran kako bi reagirao kad bi nešto

našao. Parts je još bio nervozan premda mu se boja lica vratila u normalu. Ipak,

sunce nikad prije nije bilo tako visoko, niti je dan bio tako vedar, držao je ruku nad

očima kao štitnik čak i u sobici i pokušavao cijeli dan misliti na nešto drugo,

nastojao se ponašati što je moguće normalnije, usredotočiti se na male stvari u

životu, na ljude koji su kuljali niza stube, na strukove žena koje su punile gaćice

74

stvarima uzetim u tvornici, na nabreknule unutrašnje džepove muškaraca, pratio je

gužvu nastalu dolaskom inspektorice i to kako joj je ponuđeni konjak već zarumenio

lice i kako se smijuljila na viceve muškaraca koji su se vrtjeli oko nje dok je prelazila

dvorište. Pri inspektoričinu posjetu domaćini su bili najnaočitiji muškarci u tvornici.

Parts je mirno uzeo nekoliko čokolada, kimnuo vozaču koji je odvezao tovar lima u

inspektoričin voćnjak i mislio na svoju ženu, koja je obećala otići u dućan, ali već je

djelomično znao da ako sam ne ode po mlijeko, navečer će ga u hladnjaku čekati

samo boce sa slojem užegle bijele skute na dnu. Pokušavao je misliti na sve drugo

osim na sadržaj torbe, a na putu kući već se plašio onoga što bi u torbi mogao naći.

Ako nešto nađe, kamo bi to moglo voditi? Od nervoze je zaboravio na dućan. U

hladnjaku je čekao red boca na čijim su se aluminijskim čepovima sjajili minuli

datumi. Parts ih je ispraznio u sudoper, a nakon što ih je oprao četkom, spustio ih je

među gomilu onih koje žena nikad nije odnijela u dućan te ostao naslonjen na rub

nove boce s plinom. Zaustavio je dah, na trenutak zažmirio pa sjeo. Nije bilo razloga

da se opet ljuti zbog boca za mlijeko. Morao bi se usredotočiti na ono bitno, na

popise iz Klooge. Domislio se umjesto mlijeka uzeti kiselo vrhnje, žustro umiješao

šećer u kompot od jabuka iz dućana pa krenuo prema radnoj sobi. Sad će pregledati

popise pa ako u materijalu iz Klooge ne bude ništa zanimljivo, pregledat će ostale

popise, logor po logor. Porkov je bio tako blagonaklono raspoložen da je bilo sasvim

moguće dobiti i druge podatke. Ako Parts ne bude naletio na njemu nezgodna

imena, uzet će u obradu još popisa, bilo kakvih, prekopat će svako ime i detalj nije

provjeriti svakog tko bi ga mogao poznavati: je li osoba još živa, a ako jest, gdje je

sada.

Drug Parts bio je u pravu. Na popisu iz 1944. našao je poznato ime. Samo ime, bez

datuma smrti ili bilješke o prebacivanju u drugi logor ili evakuaciji u Njemačku. Ime

za koje se nadao da je neko drugo. Bilo čije. Tražio je ime koje bi mogao prepoznati,

ali baš ovo nije htio naći; dok ga je izgovarao, jezik kao da mu se ponovo osuo

plikovima. Ime koje nije ni trebalo biti na tom popisu.

Rođak je nekamo nestao skoro istog trenutka kad su došli Nijemci i nakon

toga Parts više nije čuo za njega, ni govorkanja ni trača, čak ni od mame, koja bi mu

bila rekla da je znala makar i sitnicu. Parts je pretpostavljao da je Roland pobjegao

na Zapad, ili poginuo prije dolaska sovjetskih jedinica, pa je bilo dobro pitanje zašto

je baš on završio u Kloogi, zašto ne negdje drugdje! I prije svega: zašto se ime

Rolanda Simsona uopće nalazi na popisu zatvorenika Klooge? Parts je ljutito listao

papire i povremeno hladio usta kiselim vrhnjem. Tri su zatočenika spomenula

75

Rolandovo ime, ali Rolandova svjedočenja tu nije bilo. Muškarac po imenu Antti

sjećao se Rolandova dolaska jer se to slučajno dogodilo baš na njegov rođendan te je

odlučio dati kruha prvom zatočeniku na kojeg naiđe. Upravo su doveli Rolanda

Simsona i on mu se predstavio na jasnom estonskom jeziku, htio se ponašati kao da

uopće nisu u logoru. Antti je htio da ovaj dođe u njegovu radnu skupinu, Židovi su

bili u lošijem stanju, a pokazalo se da je Roland vrijedan radnik. Parts je tako stisnuo

šake da su mu se nokti zaboli u meso i istovremeno je proklinjao sve rođendane na

svijetu. Bol mu je razbistrila glavu. Rolandov datum dolaska bio je blizu datuma

povlačenja Nijemaca. Najvjerojatnije je bio pogubljen još u logoru i leš mu je

jednostavno ostao neidentificiran, a ako je uspio živ izaći iz logora, netko ga je

upucao u šumi ili odmah nakon dolaska Crvene armije. Ali koga je stigao sresti prije

toga? Kome je stigao nešto reći? Koliko je dugo boravio u šumi i u čijim redovima?

O Rolandu je morao postojati dosje, o njegovu strijeljanju ili uhićenju moralo je biti

podataka. Parts je grizao olovku sve dok se nije raskolila. Morao je o tome naći

pouzdane podatke.

76

1963., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Sred hrpe papira virila je starinska bilježnica. Dnevnik. Parts je odmah prepoznao

rukopis; skoro je propao u zemlju, rub stola izmicao mu je. To nije očekivao. Sve

drugo, samo ne to. Čak ni pomne duševne pripreme za posjet pismohrani nisu bile

dovoljne da obuzdaju Partsovo strpljenje, bilo je to tako značajno otkriće. Na

trenutak se usredotočio na obuzdavanje disanja i uspio je zadržati nogu ukočenu na

mjestu, smiriti glavu nakon nekoliko instinktivnih pokreta i par brzih trzaja obraza,

prisilio je lice da se opet okrene prema materijalu koji je trebalo proučiti premda su

se površine stola i stolaca pretvorile u plastelin koji se topio od iznenadne vreline

zraka, osjećao je kako se šperploča pod njim savija, gotovo je čuo kako puca i u sebi

je šapnuo kako je to samo privid, misli mu vrludaju, ništa drugo. Uhvatio se ruba

stola kao poluge za upravljanje i nasumce otvorio dnevnik. Godina zapisana u

zaglavlju zarila mu se u rebra poput rakete.

Kad je nadzornik otišao obići stranku koja je sjedila dalje za stolom, dnevnik je

sam od sebe skliznuo pod Partsovu košulju. Nije pošteno shvatio što čini, ali je ipak

shvaćao. Krađa građe je prekršaj, a mogao se lako dokazati ako netko bude krenuo

uspoređivati materijal koji se nalazi u arhivu sa stupcima gdje je zabilježena građa

izdana Partsu ili ako netko bude gledao kome je sve određeni dnevnik bio dan na

čitanje. Neće ga izvući ni ako ga sad vrati, bilo je kasno za kajanje. Dnevnik je već

bio pripijen uz njegov bok i on je već mirisao dim, pun pogodak.

Nakon te krađe drug se Parts nastojao ponašati normalno, usredotočiti se na

proučavanje ostalog materijala raširenog po stolu, ali ispod dnevnika koža mu je

bila vlažna od znoja, šuškanje papira s ostalih stolova u čitaonici paralo mu je uši, i

77

najmanji kašalj ili podrigivanje tjerali su ga da poskoči siguran kako je svaki zvuk

znak prijekora upućen njemu, kako je njegov čin primijećen, kako su ga trzaji obraza

prokazali. Partsove oči zastale su na nadzorniku koji ga je promatrao, te je

obuzdavao svoje zjenice, koje se nisu raširile, niti je prebrzo skrenuo pogled, u to je

Parts bio siguran, kao i u to da je nadzornikovim licem preletjela sumnja. Sumnja

uperena prema njemu. Ipak, nadzornik je spustio pogled natrag na svoje registre,

vjerojatno na zahtjeve za građu, kao da se ništa neobično nije dogodilo, te ih je počeo

pregledavati i zatamnjivati dijelove što će ostati nedostupni čitatelju koji je čekao da

mu knjiga bude izdana.

Partsu je već bio odobren pristup iznimno opasnim knjigama obilježenima dvjema

šestokrakim zvijezdama, a sad se dokopao još vrelije građe, i gle što je učinio: doveo

je u opasnost mogućnost ponovnog dobivanja takve narudžbe. Dozvola za

upoznavanje s posebnim knjigama i arhivskom građom dana mu je tek mjesec dana

nakon što su drug Parts i drug Porkov zajedno pijančevali. Time je još jednom

potvrđen Partsov položaj. Ipak, otvaranje čeličnih vrata arhiva bio je pobjedonosni

trenutak, Parts je prošao kroz njih, bila su otvorena upravo za njega. Predajući papir

upravniku odjela, osjećao se povlaštenim. On nije bio bilo tko. Uskoro bi mogao biti

bilo tko. Mogao bi biti nitko. Sve je doveo u pitanje zbog jednog dnevnika.

Parts se pokušao ponovo usredotočiti, prisilno se zadubljivao u svaki crtež

skloništa, pomno je pregledavao svaki naslov na banditskim lecima. Morao se

ponašati uobičajeno, baš kao i nadzornik, i svi ostali u čitaonici, baš sad je morao

upijati sve moguće podatke iz građe koju je dobio jer nije znao hoće li dobiti novu

priliku da čita te prilično profesionalno napravljene novine ilegalaca, hoće li mu

ikada više dospjeti u ruke, hoće li ga uhvatiti i što će nakon toga slijediti. Većina

novina bili su samo arci od dvije stranice, ali među njima moglo se naći i brojeve s

četiri, pa čak i šest stranica pisanih sa zanosom. Njihov bijesni jezik bilo je lako

prepoznati, sjećao ga se s obuke na otoku Staffanu. U to je doba razmišljao o

stvaranju elitne postrojbe čiji je cilj trebao biti protjerivanje Crvene armije s

estonskog teritorija. Nekad davno bio bi se nasmijao na mladenačku djetinjastost,

sad to nije uspijevao, ali jednog će se dana smiješiti, pobrinut će se da se jednog dana

smiješi, a kako bi to mogao učiniti, trebao se pobrinuti da ga ne uhvate u krađi. Da je

prisvojeni predmet bio beznačajniji, ili da je godina uz gornji rub stranice bila neka

druga, ne bi se toliko brinuo za svoj uspjeh. Ali godina i ime pisca dnevnika

utjerivali su mu strah u kosti i voštane korice pržile su mu golu kožu, nagrizle trbuh

– sunovraćao se prema oceanu dok mu se iz repa dimilo. Partsov je kažiprst drhteći

78

pratio linije crteža, balansirao je nad dimnjacima, pećima, ležajevima i ventilacijskim

kanalima, i premda je pokušavao pratiti putanju, činjenica je bila da su ga udarci o

rebra natjerali da mu se prst podigne s crteža i prisilili da otkopča ovratnik, vratne

žile kucale su o tkaninu, bijesno su kucale, srce mu je udaralo o dnevnik, predio oko

pupka postao mu je sklizak od znoja, komadići krila već su nestali u valovima.

Preko stolova za čitanje dopiralo je mljackanje čovjeka koji je sisao lulu, šibica je

kresnula o površinu i čovjek je ustao, zagledao se ravno u Partsa i otpuhivao dim iz

usta. Je li čovjek nešto primijetio? Parts više nije mogao sjediti na mjestu, morao je

izaći iz svoje kabine, ostaviti proučavanje materijala, bilo je vrijeme za skok.

Stolac je zagrebao po parketu dok je ustajao, nadzornikova se brižno zaposlena

ruka zaustavila, a pogled podignuo. Parts je krenuo prema stolu i stavio posuđenu

građu pred nadzornika. Znojni su mu prsti ostavili tamne mrlje na crtežima, ali to

nadzornik nije primijetio. Čovjek je bio spor, metodičan, obeshrabrujućom

preciznošću u stupce je bilježio posudbe i Parts se već spremio pobuniti ako se

čovjek začudi zašto u hrpi papira nedostaje jedan dokument. Požalit će se da ga nije

ni dobio, pripremio se na baražnu vatru i napunio glas nervozom, psovkama na

račun površnosti odjela i pogotovo na račun žene koja mu je građu donijela, ali

upravo u tom trenutku ključevi su lupnuli o čelična vrata i žena se vratila na odjel.

Parts se ukočio, žena se nastojala ugurati iza nadzornika i njezini široki bokovi

prekriveni šincom srušili su staklenu pepeljaru postavljenu na rub stola, a kad se

pepeljara razbila udarivši o pod, svi su se pogledi okrenuli prema nadzorniku; žena

je poskočila, tinta je napravila ružan trag na stupcima, nadzornik je podviknuo,

bočica s tintom pala, nadzornik je zgrabio hrpu papira za sušenje, odjeknule su

psovke na ruskome, nadzornik je naredio ljudima neka se bave svojim poslovima,

hrpa papira nakupljena na rubu nadzornikova stola srušila se, a Parts je suho izjavio

kako mu se žuri, vraćenu građu moći će sigurno preuzeti i bez njegove pomoći.

Ostavio je nadzornika da se svađa sa ženom, da tinta teče po stupcima, da pepeo

lebdi, te je zgrabio ključeve koje je žena spustila na nadzornikov stol, otvorio njima

čelična vrata i bacio ih čitatelju za najbližim stolom dok je izlazio, a da ga nitko nije

primijetio.

79

1963., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Drug Parts položio je ruku na stol pored dnevnika. Gore je bilo tiho, žena mu je

zaspala. Papir dnevnika bio je ovlažen, rubovi omekšali. Parts je duboko uzdahnuo,

palcem podignuo korice i otvorio prvu stranicu. Dnevnik je još uvijek ostavljao isti

dojam premda ga je već bio pročitao mnogo puta: tlak mu se dignuo, miševi su mu

počeli trčkarati duž kralježnice. Reci bilježnice bili su gusto ispunjeni, obična olovka

i blijeda tinta izmjenjivale su se, snažan pritisak vrška probio je papir prošaran

ljubičastim mrljama. Parts je prepoznao sve od vitica do osjećaja kojima je tekst bio

pisan, ali na stranicama nije bilo spomenuto nijedno mjesto, nijedno pravo ime. Čak

i ilegalna imena bila su čudna, očito ih je pisac sam smislio, nije ih bilo u spisima o

ilegalcima koje je Parts pregledavao dotad.

Neki su dnevničari bilježili potpune podatke o članovima skupine, položaju

zemunica, baš sve, datume stupanja u redove, količinu hrane i vrijeme objeda,

spremišta opreme, mjesta gdje je bilo skriveno oružje, nevjerojatno glupo zapisivali

su baš sve. Ali ovaj je pisac bio posebni slučaj. Predmet je bio evidentiran kao

dnevnik nepoznatog bandita, a nađen je u metalnoj kutiji u spaljenoj zemunici. U

zemunici su pronađena tri leša, tri identificirana, ali Partsu nepoznata bandita,

pripadnika Saveza oružane borbe. U izvještaju je zaključeno kako dnevnik nije

mogao pripadati nijednom od njih jer su u Odjelu za borbu protiv banditizma imali

primjerke rukopisa sve trojice, a dnevnik je napisan drugačijim rukopisom. Jedino

svjedočanstvo o postojanju tog borca bio je anonimni dnevnik, a samo je Parts znao

da je to dnevnik Rolanda Simsona.

Bilješke su počele 1945., a zadnje stranice stizale su do 1950., 1951. godine. Baš

su te zadnje stranice bile šokantne – ne toliko zbog sadržaja koliko zbog godina.

80

Posljednje rečenice bile su pisane sedam godina nakon početka sovjetske vladavine i

zatvaranja granica. To je bio dokaz kako je Roland još bio živ dvije godine nakon

ožujskog progona, kad su banditske jedinice odstranjene iz zemlje, pomagači

počupani poput drača, te nije više bilo nijednog seoskog dobra koje je pomagalo one

iz šume, sve je bilo kolektivizirano i otpor je bio ugušen.

Suprotno od onoga kako je mislio Parts, Roland nije bio upucan u leđa u

Kloogi, nije skončao u bezimenom grobu u podrumu kuće koju su spalili Nijemci,

nije bio zarobljen niti je poslije u šumi podlegao ranama od metka. Nije uspio

pobjeći iz zemlje, nije ga se stiglo evakuirati. Ako je uspio ostati na životu i slobodi

do ‘51. godine, ništa drugo nije ga ni moglo ubiti. Bio je ovdje.

Parts je odlučio da ne treba paničariti. Razjasnit će stvar, porazmislit će,

upoznat će Rolanda kao samoga sebe, bit će poput Rolanda. Samo na taj način moći

će mu ući u trag. Što prije bude razumio pisce ilegalnih dnevnika i bilježaka, to će

prije pronaći ljude koji kao da su propali u zemlju, a poglavito ovog dnevničara.

Morao bi razumjeti njihove misli bolje od svojih. Jer premda čovjek može uzeti novi

identitet, novo ime, izgraditi novu prošlost, nešto od starog života uvijek će se

razotkriti. Drug Parts sigurno je znao da je to istina.

Profil koji se ocrtao u dnevniku nije u potpunosti odgovarao osobi koju je

Parts poznavao. Taj je čovjek svojeglavo, bez straha srljao u borbu, ali dnevničar je

bio puno oprezniji. Ipak, bilješke su pisane kao da će ih čitati netko u budućnosti. To

Parts nije razumio. Roland je živio u dolini smrti i nije imao nikakve nade za

povratak u normalni život, nikakve mogućnosti da preživi, pa odakle mu tako

duboko uvjerenje da će njegov glas jednog dana netko čuti? Doduše, Roland nije bio

jedini. Parts se sjećao onih užarenih opsesija zbog kojih su ljudi u Sibiru gurali u

boce svoje životne priče, sjećanja, „u ovim spisima sakupljeni su podaci o

boljševičkim zločinima za buduće generacije”, kojekakve papiriće koje je trebalo

pokopati u bezimene grobove zajedno s onima koji su ih pisali. Vjerojatno su neke

od tih boca ležale zapečaćene negdje u arhivima baš kao i ovaj dnevnik koji je Parts

spretno nabavio i njih će proučavati ljudi kojima su to odobrili sigurnosni organi,

dio tih boca nitko nikad i neće naći ni pročitati. Parts se sjetio i kolege kojeg su kao

dječaka odveli u Poljsku u Katyn. Glasom omekšalim od rakije čovjek je prosiktao

kako su oni znali što se dogodilo Poljacima i kako će Estonci biti sljedeći. „Trebao si

vidjeti izraz na licu moje majke.” Svi su Poljaci bili cijepljeni, odveli su ih u autobuse

i nitko se nije protivio: pa ne bi umirućima dali suhu hranu za put, ne bi ih cijepili,

zar ne? „Mi Estonci to smo shvatili. Na vagonu kojim su nas prevozili pisalo je ‘Za

osam konja’.” Ali zašto su Poljaci ispisali zidove samostana pretvorenog u zatvor

81

imenima i časničkim činovima, zar samo zato kako bi ih idući zatvorenik mogao

prekriti svojima? Je li posrijedi urođena potreba smrtnika za pisanjem, potreba da se

na svijetu ostavi nekakav trag? Je li Roland imao takvu potrebu, varljivu zamisao

kako će istina na kraju izaći na vidjelo? Da, Roland je imao takvu potrebu.

A je li Roland bio poput onog starog Rusa koji je pripovijedao kako je radio

pokuse s iperitom u moskovskom specijalnom uredu? Taj je očajnički urezivao

kemijske formule na rub ležaja koji su on i Parts dijelili u logoru govoreći kako je

upravitelj specijalnog ureda bio posebno zainteresiran za djelovanje plina na ljudsku

kožu. Injekcije kurarina. Risina. Bilo je jasno da su se najtočniji podaci mogli dobiti

od ljudi. „Četiri puta sam ozdravljivao jednog njemačkog vojnika i tek peti put

pronašli smo ubojitu dozu.” Parts nije uspio urezati formulu u mozak premda je

odmah shvatio kako bi njegovi recepti mogli poslije postati materijal za trampu.

Mnoge bi zemlje mogle biti lude za time, ali u to vrijeme poslovanje s inozemstvom

činilo se samo dalekom maštarijom. Laboratorije tehnološkog odjela pametnije je

bilo ostaviti na miru. Čovjek je tvrdio da je on jedini od svojih kolega preživio, a

možda je baš zato imao potrebu da prenese znanje. Je li to bio i Rolandov motiv za

vođenje dnevnika, uvjerenje kako su mu dani odbrojeni?

Parts je oprobavao Rolandovo ime. Polako se počeo na njega privikavati,

morao se na to priviknuti. Idućih godina to će mu ime prolaziti mozgom mnogo

puta i ne bi ga trebalo žariti poput koprive kao sada.

Na poleđini dnevnika bili su nacrtani križevi. Stranica je bila ispunjena malim

križevima za mrtve, olovka je preorala papir i gotovo ga poderala. Bez imenâ.

Drug Parts oprezno je spustio dnevnik na stol i počeo pregledavati bilješke koje je

napravio prema banditskim lecima. Pred kraj se obavješćivanje pretvorilo u puko

blebetanje, pokušavali su podići borbeni duh, to je bilo jasno. I u dnevniku se

razabirala zabrinutost što u jedinice više ne pristiže svježa krv. Većina ilegale bila je

razorena prije Staljinove smrti – 62 banditske grupe i 336 podzemnih organizacija.

Koliko ih se još nakon toga uspijevalo održavati u šumi? Nekoliko stotina, par

desetaka? Deset? Pet? Je li Roland još ondje? Sam, s nekim, ili čak s cijelom četom? Ili

je možda prihvatio amnestiju? Mnogi od onih koji su se krili po šumama to su

učinili, ali to je trebalo biti negdje zabilježeno, trebalo ga se pozvati na ispitivanje o

događajima u Kloogi, o njegovu svjedočenju negdje je morala postojati bilješka. Ne,

Roland nije prihvatio amnestiju. Možda je uspio pribaviti novi identitet? Navala

ruskih Estonaca i Ingrijaca u zemlju dala je mnogim ilegalcima laku priliku da

nabave privremenu putovnicu, lako ih se kralo u vlakovima. Prijava izgubljenih

82

osobnih dokumenata i slabašno poznavanje ruskog jezika neko su vrijeme bili

dovoljni da se nabavi putovnica, bilo je dovoljno izjaviti da je osoba iz Lenjingradske

oblasti i da joj je netko domaći pristao ponuditi boravište. Takve su varalice

pohvatali kad bi im putovnica istekla. Ako je Roland spadao u tu skupinu, kako je

uspio nabaviti nove papire? I s kim je stigao razgovarati svih tih godina, s kim se

družio? Netko mu je morao pomoći, i još mu uvijek pomaže, bez obzira na to

nalazio se u šumi ili među ljudima.

Parts se primio olovke i za probu naškrabao nekoliko jedva vidljivih riječi na

upijajući papir: „Rođak mi je, navodno, u Kanadi ili Australiji, sve podatke o njemu

primit ću sa zahvalnošću, nemam druge rodbine.” Sutra će odnijeti oglas u redakciju

lista Kodumaa. Toliko dugo dok Ured ne bude znao kako on lovi pisca dnevnika,

moći će bezbrižno tražiti svojeg rođaka i ljude koji su ga poznavali, i to tako da

probudi sažaljenje kod iseljenih Estonaca i poveća svoju vjerodostojnost u njihovim

očima. Parts je već bio uspio uz pomoć novina ući u trag mnogim ljudima i

uspostaviti povjerljive veze jer je samo Kodumaa, list namijenjen Estoncima u

inozemstvu, pobuđivao interes među emigrantima. Odjel s oglasima u kojima su se

tražili nestali rođaci i prijatelji budio je simpatije čak i kod onih koji su se prema

Sovjetskom Savezu odnosili sumnjičavo – pokretanje novina bilo je nesumnjivo

genijalna operacija Ureda. Do sada je Partsov zadatak bio dobiti uvid u raspoloženje

među emigrantima te ublažiti nostalgiju i nepovjerenje, ali situacija se promijenila.

Možda bi mogao organima izravno predložiti objavljivanje navodne obavijesti

tugujuće rodbine u kojoj bi se tražile osobe s popisa očevidaca iz Klooge. Uvijek je

netko nešto znao, poznavao nekoga tko poznaje nekoga, a u Partsa su imali

povjerenja, on je bio čovjek koji je boravio u Sibiru, koji nije bio član Partije i koji je

nosio Laidonerovo odličje.

Uspjeh je izostao samo u slučaju Ain-Ervina Merea. Kad su Partsa ispitivali o

vremenu dok je Mere vodio Gruppe B, nije trebao pretjerivati s tvrdnjama o velikom

prijateljstvu – ali tko je mogao pomisliti da Mere neće pristati na suradnju s

Uredom? Ta je njegova odluka bila iznenađujuća, pogotovo kad se među podacima

Odjela za sigurnost pojavio neporeciv dokaz: Mere je prije dolaska Nijemaca

djelovao kao čekist u Narodnom komesarijatu unutarnjih poslova. Parts je dobio

odobrenje da spomene taj podatak kad bude kontaktirao Merea, iliti Müllera, kako

se Mere nazivao u godinama provedenim u Narodnom komesarijatu unutarnjih

poslova. I tako je Parts u pismu podsjetio Merea na njihov susret kod starog mlina i

u šali nazvao svojeg prijatelja Ain Müller. Mere mu nije nikad odgovorio, zbog te

gluposti. Parts je bio potpuno uvjeren kako je mogao postići i bolje rezultate, samo

da mu je bilo omogućeno da posjeti Merea u Engleskoj, ali ne, smio je samo pisati. A

83

Engleska nije izručila Merea Sovjetskom Savezu. Drugi put neće napraviti tako

budalastu pogrešku. Na Partsovu molbu njegovo svjedočenje na sudskom procesu

Ain-Ervinu Mereu nije zabilježeno na stranicama lista Kodumaa premda se inače o

tom slučaju iscrpno pisalo; to nije odgovaralo slici koju je Parts o sebi nudio

Estoncima u iseljeništvu, oni nisu vjerovali sudstvu u Sovjetskom Savezu.

Bilo je malo čudno što Rolanda nisu već tražili ili ga našli, pogotovo jer su njegovi

podaci bili tako jasno navedeni na popisima iz Klooge. Osim toga preživjele

zatočenike ili Estonce koji su izbjegli njemačku evakuaciju sumnjičilo se kao špijune.

Zato Parts neće biti jedini koji će krenuti u potragu za Rolandom, ali on će morati

biti taj koji će ga naći prije no što sam Parts bude sjedio kao očevidac na istom

suđenju kao i Roland. Sad, kad je djelovanje hitlerovaca bilo pod povećalom, jako su

im trebali svjedoci iz Klooge. Parts je to vrlo dobro znao. Svima će se ući u trag.

Knjiga na kojoj je radio dat će mu najbolji mogući paravan da sam potraži Rolanda.

84

1963., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Mark je bio tipični primjerak estonske degeneracije i fašizma, okušavao je Parts otipkanu

rečenicu. Vlak koji je zatresao prozor poremetio je njezin ritam, a svežanj papira koji

je stranicu po stranicu rastao zadrhtao je pokraj Optime. Rečenica je bila jezgrovita i

sadržavala dovoljno snažan naboj, ali bila je previše hladna, kao takva neće ni u

kome probuditi osjećaje. Noćne more, čitatelj mora doživjeti noćne more. Zato su u

knjigama koje je Ervin Martinson pisao o fašistima priče o ljudožderstvu bile potez

genija, premda Parts nije volio tog čovjeka zvati genijalcem. Nema tog djeteta kojem

kanibalizam ne bi ušao u snove, a tako rane osjećaje nemoguće je izbrisati, nitko

neće moći promijeniti predodžbu o čovjeku koji je djetetu bio predstavljen kao

kanibal. Ervin Martinson jednom je riječju okrenuo kotač svjetske povijesti u smjeru

u kojem je to želio odjel. Jednom riječju! Osjećaj je bio jači od razuma, o tome se

raspravljalo u Uredu. Osjećaj se protivi razumu, zato treba izvući na svjetlo dana

osjećaje. Parts je obrisao prst od Pastile, uvukao u valjak još jedan papir s indigo-

kopijom i pogledao posljednje izdanje upute „Zabranjena djela u napisima,

radijskim i televizijskim programima”, kao i popis riječi. Drug Porkov oklijevao je

dok je pružao Partsu tu uputu, ali je ipak zabilježio Partsa kao primatelja. Popis

riječi navodio je one koje izazivaju negativne osjećaje u jednom stupcu, a pozitivne u

drugome. Parts je na početku mislio kako će mu ovako uska orma onemogućiti

razvijanje vlastitog jezika i brušenje njegove poletnosti, ali na kraju mu je to postalo

prirodno, cjedilo je bilo prikladno. Znalo se da je Mark ukrašavao božično drvce po uzoru

na nadređenoga. Ukrašavao ga je prstenjem sovjetskih građana koji su dospjeli u logor i

nikada nisu iz njega izašli, dozvolio je djeci da se igraju ispod tih drvaca i uživao je u tom

prizoru. Parts je pucnuo prstima. Nije se sjećao gdje je točno vidio tako okićeni bor

niti je li ga uopće vidio, ali utisak mu je bio tako snažan da ga je valjalo iskoristiti.

85

Istovremeno se pojačao negativni doživljaj božičnog drvca i to uopće nije bilo loše.

Je li pronašao pravi ton? Parts je naškubio usnice. Možda. Možda bi valjalo dodati

još detaljnije podatke dobivene od očevidaca. Ženu koja je morala gledati tu

grotesknu predstavu. Maria, koju su doveli u koncentracijski logor u Tartuu, imala je tu

sreću da suje odabrali za sluškinju u Markovu domaćinstvu. Imala je sreću jer je tako

izbjegla još okrutniju sudbinu i zato što je uspjela iz Markova domaćinstva ukrasti hranu, ali

bila je nesretna jer je morala posluživati božićni objed dok su svijeće na božičnom drvcu

cijedile vosak po prstenju ubijenih sovjetskih građana. Je li se među njima nalazio i prsten

njezine majke? Ili njezina oca? To Maria nije nikada saznala.

Drug Parts tako je žustro lupao po Optimi da su se na papiru izbušile rupe,

slova su se opet zaglavila, tipke su se odbijale pokrenuti. Prsteni sovjetskih građana?

Ili Židova? Bi li spominjanje Židova gurnulo patnju sovjetskih građana u drugi plan,

bi li to umanjilo cijenu i veličinu žrtve Sovjeta, bi li je čak ugrozilo? Parts je

primijetio da su u knjigama zaključanim u njegovu ormaru Židovi posebno

naglašeni.

Parts je počeo oslobađati isprepletene polugice slova, oslobodio je papir iz

valjka, ustao i za probu pročitao nekoliko rečenica naglas. Tekst je već sadržavao

naboj. Žene, na žene se treba usredotočiti, žene uvijek bude osjećaje, Maria je očito

dobar lik, izaziva sućut. Mark neće biti dovoljno zao ako se ne prikažu oni preko

kojih njegova zloća može doći na vidjelo, netko čijim očima čitatelj može promatrati

bor i božični objed. Da, Marijino je svjedočanstvo potrebno. Ali gdje je granica

sentimentalnosti? Ne, tu je još nema. Ipak se nije usudio dodati kanibalizam. Već je

bilo dovoljno to što je Parts morao navoditi Martinsonove knjige, one su bile

preporučene reference. I premda će s vremenom njegove knjige polučiti bujicu

citata, a citiranje citata da je težinu i uvjerljivost, on nije olako tipkao Martinsonovo

ime.

Parts je stiskao nožne prste na papuči i odlomio komad kolača Pastila. Mark,

osoba iz Martinsonove knjige koja je u potpunosti odgovarala Partsovim

namjerama, neidentificirani nasilnik ostavljen bez prezimena, ratni zločinac kojeg

nikad nisu uhvatili i nije se moglo znati ni je li mu to samo nadimak ili se Mark u

svojim poslovima koristio vlastitim krsnim imenom. Zato je bilo lako nastaviti

pripovijest. O Markovim djelima postoje izjave svjedoka, ali o samom čovjeku nema

ništa. Parts je mahao glavom razmišljajući kako su, na kraju krajeva, pogreške

njegovih kolega išle njemu u korist. Iz građe se vidjelo kako su se organi sigurnosti

koristili mladom i neiskusnom radnom snagom, upute su bile nedostatne, očito nije

bilo dovoljno sposobnih oficira. Tijekom ispitivanja nitko nije shvatio da treba

86

postaviti detaljnija pitanja ili saznati osobne podatke, mnogi su svjedoci spominjali

ljude samo krsnim imenom ili prezimenom, tako da je bilo nemoguće ući u trag

ljudima o kojima su svjedočili. Tek su poslije primijetili manjkavosti metoda s kraja

četrdesetih. Svjedoci više nisu bili živi jer je već samo uhićenje bilo dovoljno težak

dokaz koji je vodio do pogubljenja. To što su Rolandovi podaci bili tako detaljno

zabilježeni u papirima iz Klooge bilo je ironija sudbine.

Mark je bio mišićav, imao je široka ramena koja su svojom snagom odmah omamila sve

koji su postali žrtvom njegove okrutnosti, a često je bio i pijan. Maria je provodila mnoge

večeri lašteći mu čizme i dobro se sjećala kako je Mark iznosio procjene koliko bi željeza dobio

od Marije, koliko fosfora, koliko sapuna. Maria je ispripovijedala i kako je Mark poučavao

djecu matematici računajući koliko zatvorenika upućenih u logor stane u sivi kamion

Brandtmannove tvornice čokolade. Siva su se vrata Brandtmannova auta zalupila...

Prsti koji su udarali po tipkovnici zastali su. Lupanje nije dolazilo iz

Brandtmannova auta, već odozgo. Partsova su se ramena ukočila, osluškivao je.

Tišina. Ali tišina mu ipak nije opustila ramena, već mu se vrat još više zategnuo.

Iščeprkao je iz ladice stola kutiju aspirina, izvadio lijek i prstima presavio kartonski

omot oko tablete. Prekinuta rečenica nije mu se vratila, nestala je, ukočenost vrata

dizala mu se u zatiljak. Sad nije bilo vremena za glavobolju, Parts je već htio ustati i

otići po analgin koji se nalazio u kuhinji iza ženinih tableta valerijane, ali je ponovo

sjeo i progutao aspirine na suho. Morao je nastaviti posao, Pastila je otopila okus

lijeka u ustima. Parts je dignuo ruku na tipkovnicu i opet se prisjetio Markova

mišićavog, žestokog lika. Dovoljno istine, u tome leži bit svega. Dovoljno, tako da

tekst bude uvjerljiv. Bila je dovoljna jedna riječ. Jedna riječ, i njegova će knjiga biti u

svim knjižarama, na Istoku i na Zapadu, diljem svijeta. Pokušavao je umetnuti i

neke navode iz dnevnika, autentičnu dokaznu građu. Ali taj je jezik bio bitno

drugačiji i previše neodređen – rukopis je zahtijevao nešto konkretno. Križeve na

stražnjim koricama možda je mogao dodati kao križeve kojima je Mark bilježio ljude

koje je ubio, ali je li Mark u njegovoj knjizi bio čovjek koji je brojio svoje žrtve?

Nema sumnje, Martinson je upravo radio na sljedećoj knjizi, možda će

nastaviti s kanibalizmom, prikazat će ga kao nešto urođeno estonsko; kako je među

estonskim fašistima ljudožderstvo prešlo sve granice i kako bi Estonci bez slobode

koju je donio Sovjetski Savez jedni druge izjeli do istrebljenja. Tjeskoba mu je stezala

prsa, morao je smisliti nešto bolje od Martinsona, bolje od bilo koga drugoga, nikog

neće pustiti da ga pretekne; i upravo kad je počeo hvatati misao koja je stajala iza

prekinute rečenice, ženine tvrde potpetice udarile su o daščani pod i opet počele

kuckati nad Partsovom glavom; najprije samo nekoliko koraka, od kreveta do

87

škrinje i natrag, kao da uvježbava sitni ritam svojih koraka. Kao da se nije kanila

vratiti u krevet. Parts je spustio ruke na koljena. Mama je imala isti problem na selu

početkom pedesetih. Štakori su u skupinama trčali ispod poda i iza zidova i mama

nije mogla zaspati. Pisala mu je o tome u Sibir. Tada su bila takva vremena i štakori

su se strašno namnožili. Zvali su ih štakorima nevolje. A sad je on imao ženu koja je

poput štakora.

Parts je zažmirio, pustio je da mu pjenušava slatkoća Pastile zavara sluh,

zažmirio je i usredotočio misli na svoje istraživanje. Glavni junak knjige, Mark,

dobro se razvijao. Vjerojatno će se i Ured zainteresirati za mogućnost da se od nekog

estonskog emigranta napravi Mark kako bi se ciljana zemlja mogla natjerati da

izruči takvog ratnog zločinca, ali Parts bi možda mogao u istu svrhu potražiti neko

drugo prikladno ime te ubaciti i tu osobu u svoju knjigu. Marka bi zadržao. Mark je

bio njegova zvijezda, a razotkrivanje Markova identiteta cijelome svijetu bilo je

njegov veliki trenutak. Uredu će dati sve potrebne podatke kad za to bude pogodan

trenutak. Još ne. Onda će se Ured moći pobrinuti za konačne mjere. Pravi Mark

mogao je biti tko zna gdje, u Kanadi, Sjedinjenim Državama, Argentini ili pod

zemljom, a ako je živ, teško da bi se protivio tome da za njegova djela odgovara

netko drugi. Bilo je nezgodno što će Roland morati odgovarati za Markova djela, ali

Mark je sasvim slučajno bio tako savršena osoba. Od Rolandovih djela Parts je još

prije mnogo godina pokrao najbolje dijelove za svoju biografiju.

88

T R E Ć I D I O

„Svi mi znamo kako su i žene sudjelovale u fašističkom

teroru bez obzira na nježnost i životvornu snagu

karakterističnu za taj spol. Žene koje su se prodale

hitlerovcima više nisu žene, one samo izgledaju kao da

pripadaju ženskom rodu. Postale su predstavnice

pljačkaša osvajača.”

Edgar Parts, U žarištu hitlerovske okupacije,

Eesti Raamat, 1966.

1942., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Juudit je sjedila u Zlatnoj kavani, sjedila i udvarala se muškarcu onako kako to

udanoj ženi ne priliči. Ipak, gugutala je i umiljavala se, naizmjence kuštrala i

popravljala frizuru, a Roland, koji je prividno bezbrižno hodao u neposrednoj blizini,

tako je živo zamišljao njezino koketiranje da se stalno sudarao s ljudima koji su mu

dolazili ususret. Povjerovat će da je Juudit prihvatila plan koji je za nju smislio tek

kad je ugleda kako se približava kavani iz smjera Umjetničke galerije na uglu Ulice

Karja. Tek se tada Roland s olakšanjem okrenuo na peti i nestao u metežu Trga

slobode kako ga Juudit ne bi vidjela ispred kavane. Nije uspio održati riječ da neće

dolaziti i izbliza je nadgledati. Juuditina zadaća bila je previše važna i on je morao

doći, morao je tobože slučajno prošetati u blizini, nemirno zirkati prema krovu

Estonskog osiguravajućeg društva i kriomice spuštati pogled niz zgradu prema

izlogu kavane. Oči su mu se stalno kretale tom putanjom.

Nasuprot Juudit sjedio je njemački časnik, ali pogrešni. Pravi Nijemac uživao je u

kavi na drugom kraju kavane gužvajući novine i sišući lulu. Muškarčev ovratnik bez

činova žuljao je Juuditin pogled, znojnim se prstima uhvatila za naslon za ruke, u

prsima joj je lupalo i nije znala što reći. Vruća se čokolada ispred Juudit dimila, dlan

joj je skliznuo s naslona, kapljica znoja skotrljala joj se niz gornju usnicu, u glavi joj se

širila nijema praznina i više nije čeznula za neonskim svjetlima na zgradi Estonskog

osiguravajućeg društva koja su bila ugašena u ratno doba, ni za uličnim svjetiljkama

– ona je sama svijetlila. Duša joj se snažno pokrenula i u njoj se rasplamsala želja da

bude upravo s ovim Nijemcem koji je sjedio ispred nje. Srce joj je bilo neobuzdano,

90

obrazi su joj se rumenjeli kao da je još djevojka i nesvjesna svojih žudnji, a

potkoljenice su joj bile vlažne usprkos ozeblim nogama pokrivenima samo

čarapama. Za leđima joj se nalazio ledeni podrum, ispred nje se žario vreli ljetni dan,

vruće i hladno nekontrolirano su se izmjenjivali.

Još je mogla ustati, ostaviti muškarca koji joj je upravo nudio keks hvataljkama

za kolače i smisliti novi plan kako uhvatiti Nijemca kojeg je Roland odabrao, kako da

ga zavede i obavije mu svoje mekane ruke oko vrata, ali ona se već bila okrenula

licem prema pogrešnome muškarcu, okrenula je glavu, pogledala čovjeka u oči i, što

je najgore, čim su se muškarčeve usnice razvukle u osmijeh – zaboravila na Rolanda i

svoj zadatak, na Rosalie pokopanu u bezimenom grobu, na sve što se dogodilo

posljednjih godina. Zaboravila je bombe i leševe koji su ležali na cestama, kornjaše i

muhe na strvinama, očajničku trgovinu mašću, svoje bračno stanje i pristojnost koja

se podrazumijevala. Zaboravila je i to da je u čarapama i da su joj upravo ukrali

cipele, jedine, nije se više sjećala skupine balavaca koji su je oborili na zemlju ispred

Umjetničke galerije i strgnuli joj cipele s nogu. Zaboravila je na bol, poniženje, žal i

suze od bijesa čim joj je časnik pružio ruku, podignuo je sa zemlje i odveo u

zagrijanu Zlatnu te je učinila sudbonosnu pogrešku i pogledala muškarca u oči.

„Gospođica mi svakako mora dozvoliti da je odvedem kući. Ne možete vani

hodati u čarapama. Budite tako dobri, Fräulein. Ili ako mi Fräulein ukaže čast i

navrati do mene, mogao bih zamoliti svojeg slugu da vam donese nove cipele.

Stanujem tu u susjedstvu, na drugoj strani Freiheitsplatza.”

Dok se Juudit zaljubljivala u Zlatnoj kavani, Roland je zaobilazio konje koji su rzali i

klopotali kopitima, vojnike Wehrmachta i gospodične koje su slatko nosile svoje

torbice. Prolazio je pored filmskih plakata Gloria-Palacea, na koje se nije uspijevao

usredotočiti, pored restorana kroz čije je izloge, uz kruljenje želuca, vidio kako

konobari vitlaju škarama nad bonovima za hranu gostiju, prolazio je mimo

prodavača, uposlenih dječaka, konjskog izmeta iz kojega se pušilo i uspravnih leđa

grada, pored sumnjičavog pogleda portira hotela Palače. Sumrak je padao na sve te

prikaze, na njegove misli i automobile s plavičastim svjetlima, a on se sudario s

djevojkom koja je vrisnula – sve to zbivalo se dok se Juudit zaljubljivala.

Juudit je dala služavki svoj kaput i rukavice, krpe na nogama skinula je sama – i

poniženje ima svojih granica. Uveli su je u salon premda se opirala, a na mozaiku

parketa noge su joj ostavile mokre mrlje. Crvenjela se više od sramote nego od

91

hladnoće, a kad je Nijemac otišao u biblioteku potražiti nešto toplo, Juudit je sakrila

svoje krpe pod naslonjač da ne budu na tepihu. U Zlatnoj joj je čovjek uz

konobaričinu pomoć omotao noge kuhinjskim krpama, zavezao ih vrpcom za

poklone i platio usprkos Juuditinu protivljenju. Grozila se zakrpa na svojim

čarapama, primjećivale su se čak i na slabom osvjetljenju kavane, svaki šav. Popravci

na prstima dotad se nisu primjećivali, ali sad su pod kristalnim lusterom bili

nemilosrdno otkriveni, te ih je Juudit pokušala sakriti kvrčenjem nožnih prstiju. U

trenutku se pred njom pojavila vruća voda u lavoru, pored lavora gorčica u prahu,

ručnik i papuče na čijim se vršcima od strujanja zraka lelujalo perje. Na kauč su

doneseni grijalica na ugljen i termofor, na gramofonu je svirao Liszt. Juudit nije

pitala odakle će Nijemčeva služavka stvoriti obećane cipele. Usnice su joj odrvenjele

premda je u salonu bilo toplo, i jedva da se usuđivala pogledati prema čovjeku kad

se ovaj vratio s kristalnom karafom i čašama. Zatvorila je oči i iza stisnutih kapaka

upamtila muškarčevo lice jer ga nije htjela nikad zaboraviti, takvu ljepotu ne treba

zaboravljati. Ubrzani puls kucao joj je o rupčić uguran u manšetu, a na njoj izvezeno

slovo J trljalo joj je kožu, J bez prezimena. Muškarac je spustio poslužavnik na stolić,

natočio vino u čaše i okrenuo se leđima kako bi juudit mogla skinuti čarape. Juudit je

shvatila mig, ali nije znala što učiniti, pa je uzela čašu i ispila vino poput vode,

požudno, podsjećajući se kako je to biti žena, kako se ponašati poput žene. Svi

njezini pokušaji da se ponaša poput žene bili su je u bračnom krevetu doveli u

sramotni položaj i nije se htjela prisjećati tih trenutaka, pa je popila još vina, sasvim

nepristojno sama si je natočila iz karafe i popila, a muškarac je, čuvši kuckanje, malo

okrenuo glavu i krajičkom oka ugledao Juuditine razbarušene trepavice, no krajičak

njegova oka nije bio ništa hrabriji od Juuditine pulsirajuće obrve, ni elegantniji od

Juuditine ruke spuštene na čarapu i ukočene od hladnoće.

Ustavši ujutro iz kreveta, Hellmuth je brižljivo pokrio Juudit, polako joj je obavio

stopala perjem, ali Juudit je odgurnula pokrivač i pustila da joj blagi zrak u sobi

miluje kožu. Spustila je bose noge na tepih, ispružila gležnjeve kao da ih spušta u

kadu, ispružila ruke i savijala vrat dok ju je zrak oblijevao poput upravo pomuzenog

mlijeka. Nestašica ulja za loženje učinila ju je gramzljivom na toplinu. Ali toga se

ipak nije stidjela, kao ni golog valjanja po debelom sagu, ni toga što je sama u sobi s

nepoznatim muškarcem kojeg je tek jučer srela. Miris prave kave dolebdio joj je do

nosnica, u kojima je još osjećala sinoćnje vino. Tako su neobuzdano pili kako bi se

razveselili, ili prije kako bi prikrili čuđenje pred onim što su jedno u drugome našli,

da, tako se to dogodilo.

92

Izvana se čulo klopotanje drvenih klompi ruskih ratnih zarobljenika, Hellmuth

je na gramofonu pustio Brucknera i pozvao Juudit navečer u kazalište Estonia.

Juudit se popela natrag na krevet i navukla prekrivač preko nogu.

„Ne mogu.”

„Zašto ne možete, Fraulein?”

„Frau.”

Hellmuth je bio naočit u odori, bilo ga je lijepo gledati. Počeo je pred

ogledalom stavljati Ritterkreuz na ovratnik.

„Ali jako bih htjela”, dodala je Juudit.

„Pa zašto onda ne možete, lijepa gospođo?”

„Netko poznat može me vidjeti”, šapnula je.

„Ja vas molim.”

Hellmuth je sjeo pored nje, otvorio tabakeru i zapalio cigaretu, gledao je u

svoje ruke na način zbog kojeg je Juudit nagađala kako se njezina odbijanja boji isto

koliko i ona njegova.

„Oprostite, mogu li i ja dobiti jednu?” upitala je Juudit.

„Naravno. Oprostite. Očito sam predugo boravio u Berlinu.”

„Kako to mislite?”

„Izgledate tako mladi. Kod nas je pušenje zabranjeno ženama mlađim od

dvadeset pet.”

„Zašto?”

„Valjda misle da to utječe na plodnost.”

Juudit se posramila. Hellmuth se nakesio. „Nisam se protivio prekomandi u

Ostland jer sam pretpostavljao da ovdje mogu barem pušiti u uredu. I to nam je

Reichsführer zabranio u radno vrijeme, ali valjda nas ovdje neće uspjeti nadzirati. A

pušenje je, naravno, zabranjeno i u uredima, i tako to, stalno se borimo protiv

pasivnog pušenja.”

„Pasivno?”

„Izlaganje nepušača duhanskom dimu koji drugi otpuhuju.”

„Zvuči smiješno”, rekla je Juudit i opet se posramila. „Nisam vas htjela

kritizirati.”

„Reichsführer samo želi najbolji mogući fertilitet i u brizi je zbog degeneracije

naše rase, a protiv toga bih se morao boriti na sve moguće načine.”

93

Hellmuth je zapalio još jednu cigaretu i stavio je među Juuditine usnice, i ona

nije znala je li joj se u glavi više zavrtjelo od cigarete ili od kretnje kojom joj ju je dao.

Htjela je da ovo jutro nikad ne prođe, glava joj je još bila puna noćne rose, a uvojci

noćnih kapljica, pa kad je pogledala Hellmutha u oči, osjetila je kako se ispod

praznih riječi njihova srca neprestano kreću jedno prema drugom. Pomisao da bi se

to kretanje moglo zaustaviti bila je neizdrživa.

„Stalno se postavljaju nova ograničenja, tako da treba iskoristiti priliku dok je

još moguće. U Rigi su već zabranili pušenje u kazalištima, pa će vjerojatno uskoro i u

Estoniji, ali tko će stići paziti na ta pravila i zabrane. Ali sad moram ići, posao me

zove, vidimo se navečer u Estoniji, zar ne? Možda ćemo moći uživati u posljednjoj

cigareti uz umjetnost.”

U migovima su frcale iskre, u iskrama se krila obećanja.

94

1942., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Nijemac kojeg sam odabrao iz Zlatne je izašao sam. Zurio sam u njegovu kapu koja

se udaljavala, pelerina je lepršala, a onda pojurio u kavanu. Juudit tamo više nisam

vidio. Konobarice su me sumnjičavo gledale i vrtjele glavom kad sam upitao za

damu koja je po opisu odgovarala Juudit. Sljedećih sam dana stalno nazivao stan u

Valge Leava, ali nije se javljala. Išao sam joj pokucati na vrata, ali uzalud, Juudit je

nestala. Zabrinuo sam se. Na kraju sam zamolio svoju vezu iz odjela B četiri da

potraži ženu po imenu Juudit Parts te sam saznao da je postala ljubovca Nijemca,

meni nepoznatoga, ali pravog SS-Hauptsturmführera. Prvo sam morao prevariti tu

vijest, gutao sam svoje razočaranje, zatim sam došao do adrese tog Švabe i

naslađivao se mišlju da pošaljem svoje ljude po Juudit, da je uplašim svojim

podacima, da je zaskočim bez upozorenja i da joj kažem kako je bila praćena, u koje

je doba ušla sa svojim Fricem u Nord, kada je bila u kasinu. Zamišljao sam njezino

ustrašeno lice, kako zariva lice u ovratnik od lisičjega krzna, kako u tom krznu

nestaju usnice namazane crvenilom i izdajom i kako se plaši. To mi je ublaživalo

žiganje u utrobi. Ipak to nisam napravio jer je, prema onome što sam saznao, plijen

bio bolji od Nijemca kojeg sam prvotno bio odabrao, a nisam htio ni da se u našem

krugu još veća pozornost posveti Juudit. Tako je bilo sigurnije, nikome nisam

spominjao njezino ime. Sam sam je pratio i kad bih je uspio uhvatiti za nadlakticu, ne

bih se ustručavao snažno je stisnuti, dati joj do znanja kako nema više izbora doli

suradnje ako ne želi da joj muž sazna za njezinu avanturu ili da Švabo čuje za

prijetvornost svoje cure. Rekao bih joj kako je nikad neću ostaviti na miru.

95

1942., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Roland je uspio naći konačište u Roosikrantsiju i pratio je Juudit čim bi našao

vremena nakon posla u luci do kojeg je došao pomoću dokumenata dobivenih od

svoje veze iz odjela B četiri. Dani u luci bili su dugi, Roland je odlazio vjerojatno prije

no što bi se Juudit probudila, a vraćao se kasno navečer. Na papiriće koje je gurao

ispod vrata stana u Ulici Valge Laeva nije dobivao odgovora, Juudit možda nije tamo

ni dolazila, preselila se u svijet čija su vrata Rolandu bila zatvorena. I tako je prošlo

nekoliko tjedana prije no što ju je prvi put vidio: njezina lepršava marama ušla je u

auto koji ju je čekao i Roland je mogao samo bespomoćno buljiti u Opel Olympiju

koja je ubrzavala niz cestu i neobuzdano društvo koje se u nju ukrcalo te upamtiti

imena ljudi koji su izašli iz kuće: generalnoga komesara Litzmanna i Hjalmara Mäea,

koji je posvuda meketao. Jednom je iz kuće šmugnuo i sam komandant Sandberger.

Juuditina Švabu posjećivali su poznati gosti, neki od njih dolazili su za vrijeme

zamračenja, a neki su se koristili ulazom za poslugu. Informacije koje je imao Richar

iz odjela B četiri nisu mirisale na dobro.

Gerdin se hihot čuo iz opela sve do ulaznih vrata. Juudit je sjedila pored nje, držala

je Hellmutha za ruku i vozili su se ravno u primorski zalazak sunca. Kad su se boce

šampanjca ispraznile i frizure dama ovlažile ljetnom kišicom, odlučili su napustiti

Salon na obali i odvesti se u Du Nord da sjednu za stolove s pjenušcem. Hellmuth je

smatrao kako se tamo bolje kuha i kako se mogao naći bolji rizling, a Juudit je bila

tako zahvalna što je Gerda ne osuđuje i što u njezinu društvu može biti zaljubljena

96

koliko hoće. Kad su njih dvije sjele na divan u toaletu u Du Nordu, Gerda ju je

upitala stavljajući crvenilo na usne: „Valjda si se pobrinula za onu stvar.”

Juudit se zarumenjela.

„To sam si i mislila. Uopće se ne čudim što se Hellmuth zaljubio u tebe. U

Berlinu je takva nevinost rijetka, zapamti što ti kažem. Ženina najbolja prijateljica je

dijafragma, sve ostalo je idi mi-dođi mi. Poznajem liječnika kod kojeg možeš to

nabaviti”, šapnula je Gerda. „Košta, ali to sigurno nije problem. Vjeruj mi, uopće se

ne primijeti i nakon toga se ne moraš brinuti.”

Gerda je napisala adresu liječnika na poleđinu posjetnice svojeg Waltera i tako

je nestao najveći problem gospođe koja je imala ljubavnika. Juuditin uzdah olakšanja

nasmijao je Gerdu i smijeh se prenio na Juudit, te su se cerekale zagrljene na divanu

sve dok Juudit nije počela štucati, a Gerdina se maskara razmazala, pa su se odlučile

srediti. Svijet je izgledao drugačije sad kad je postojala Gerda, s kojom je mogla

razgovarati gotovo o svemu, Gerda, koja bi samo otpuhnula kad bi Juudit šaputala

kako je zabrinuta što bi si mislio njezin muž kad bi znao kako mu se žena javno

pojavljuje u zagrljaju drugog muškarca, Gerda, koja je smatrala kako bi Juudit bila

luda da ostavi Hellmutha i koja je bila sigurna da će je Hellmuth oženiti, jer i

Reichsminister Rosenberg imao je ženu Estonku, estonsku balerinu Hildu Leesmann.

Gerda uopće nije slušala Juuditin argument kako je karijera Reichsministera krenula

uzlaznom putanjom otkako je tuberkuloza odnijela Hildu te ju je zamijenio

Njemicom Hedwigom, i premda ju je Juudit podsjetila kako je Reichsminister

baltički Nijemac, a ne onaj iz Njemačke poput Hellmutha, a na prave njemačke SS-

časnike sa ženama s Istoka sigurno se ne bi pozitivno gledalo. Gerda se samo smijala

njezinim obrazloženjima i smijala im se i tada, na divanu toaleta.

„Slušaj, ludice. To je samo stvar organizacije. Ja sam vas gledala. Moj Walter

pogledava druge žene i kad ga ja držim za ruku, ali Hellmuth to ne čini. Walter

smatra kako je pred Hellmuthom sjajna budućnost jer on, navodno, ima smisla za

sve te razne strategije o kojima ja ne razumijem ništa. Kad završi rat, pozvat će ga u

Berlin s odličjima na prsima i ti ćeš pozirati kao njegova dama po salonima. Dobro si

odabrala. Tvoj je njemački savršen i sličiš njemačkoj Fraulein. Ta brada! I nos”,

podviknula je Gerda i izgladila joj bore od briga pucnuvši joj prstima pred nosom.

„Nisi uzalud pohađala njemačku školu za djevojke. Bila si sigurno najbolja u

razredu! Draga moja, sad idemo ispiti piće prije odlaska kao što to čine sirotice. Pusti

sad brige!”

Gerda je uhvatila Juudit za ruku i stisnula je. S Gerdom je sve zvučalo tako

jednostavno, možda je bila u pravu, možda je sve i bilo jednostavno, barem je tako

97

bilo sada na divanu u Du Nordu, Juudit je sve samo zamišljala tako kompliciranim,

brinula se zbog sitnica premda je, zahvaljujući Hellmuthu, stupila u novi život u

kojem nije bilo mjesta za brige iz prošlog života. Jučer su gospodin i gospođa

Paalberg izmijenili poglede baš kad im je Juudit išla ususret na Ulici Liivalaia.

Gospođa je posprdno podigla obrvu, nakon čega su Paalbergovi okrenuli poglede

prema izlogu pekarnice. Juudit je razmišljala kako bi se Gerda ponijela pri takvom

susretu i nagađala da bi slegnula ramenima. Tako je i ona odmahnula glavom,

podigla glavu prema suncu i čim je to učinila, odmah se ponovo osjećala dobro, čak

razuzdano. Gerda je mrzila nadmenost s kojom su se prema njoj odnosile žene

odjevene u dvaput prekrojene kapute. Ona nije trebala takve ljude, a smatrala je

kako ih i nitko drugi ne treba. Gerda je bila u pravu. Sad je Juudit gledala filmove u

njihovoj vlastitoj dvorani za projekcije u Roosikrantsiju i to joj se jako svidjelo jer je u

kinima mogla naletjeti na znanice s kojima nije imala ničeg zajedničkog. Bilo joj je

krasno što je mogla pozvati Gerdu sebi doma da pogledaju Liebe ist Zollfrei. U

vlastitu kino-dvoranu. Više nije imala razloga da sudjeluje u žalopojkama kako se

posvuda treba ići pješice ni da cvili zbog nepostojećih redova vožnje javnog

prijevoza. Imala je na raspolaganju šofera i Opel Olympiju. I nije znala što bi

napravila kad bi se netko od njezinih prijatelja narugao Hitleru ili Nijemcima dok ih

je Hellmuth mogao čuti – Nijemci nisu razumjeli estonski, te su ovi to obilno

iskorištavali. Nijemci su bili puno neoprezniji od Rusa. Juudit je nedavno vidjela

kako se neki momak krevelji njemačkom vojniku, a ovaj se na to uopće nije obazirao.

Takvo što nije se moglo ni zamisliti za vrijeme nedavnih vladara. Ipak, nije htjela

doći u takvu situaciju dok je Hellmuth bio prisutan. To bi bilo nedolično, Hellmuth je

toliko toga učinio za nju, obećao je i potražiti informacije o Johanu.

Gerdino društvo podiglo joj je raspoloženje, par koktela podići će ga još i više,

ali vraćajući se s Gerdom u restoran, Juudit je još pogledavala uokolo. Navikla se

tako ponašati još od one prve večeri premda u njemačkim lokalima nije nalijetala na

poznanike, u svakom slučaju ne na Rolanda, jedinog čovjeka kojega Gerdi nije mogla

spomenuti.

Dok je Juudit za stolom u Du Nordu primicala koktel usnicama, Roland se pravio da

u Roosikrantsiju čita oglasnu ploču na kojoj je preko gornjeg ruba bojom bilo

napisano Slobodni Stanovi; znao je napamet svaki oglas koji je šuškao na vjetru.

Miris karbolne kiseline koji se širio kroz vrata bolnice postao je miris očekivanja – i

izjalovljenja. Već je po koracima i glasu prepoznavao užurbane medicinske sestre i

vozače hitne pomoći kao i poslugu koja je kupovala u švapskim dućanima, i uredske

98

radnike koji su marširali u papirnicu po pisaći pribor. Premda je Rolandova

stanodavka bila gotovo gluha i slijepa od starosti i nije se obazirala na ono što je

radio, po ulici se kretalo puno Nijemaca i njihovih pomagača, a budući da je svaki lik

koji se smucao ulicom Rolandu postao poznat, pretpostavljao je kako će i njegov lik

uskoro postati poznat drugima i zato je odlučio promijeniti konačište. Otići će na

tavan napuštene vikendice u Merivälji. Čovjek koji živi u ilegali mora biti oprezan, a

on je već dovoljno pratio Juuditine Švabe i znance. Spojivši to s izvještajem

dobivenim od Richarda, mogao je zaključiti samo jedno: Švabe su prepredeni kao i

boljševici koji su popljačkali zemlju i učinili to službeno prema zakonima Sovjetskog

Saveza. Kad su sovjetske jedinice napustile dvorac u Kuressaariju, Richard je među

prvima vidio hrpe leševa u dvorcu, žene kojima su bile odrezane dojke, trupla puna

igala. Zidovi podruma tvornice Kawe bili su obojeni krvlju. Isto će se to ponoviti,

podjednako zakonito kao i prije. Sve će učiniti da Rosaliein slučaj ne prodre u

javnost, čisto zbog zakonitosti. Roland je postao siguran kako će morati gledati iste

zločine koje su doživjeli i od boljševika, te su mu se ruke počele tresti dok je navečer

pisao o toj situaciji. Kurir će odnijeti pismo u Švedsku:

„Prema mišljenju SS-Sturmbannführera Sandbergera i vođe marionetske vlade

Makija, Njemačka mora povratiti povjerenje Estonaca. Židovi koji su se za vrijeme

Estonske Republike doselili ovamo bježeći iz Njemačke i drugih krajeva bili su tako

uspješni u širenju priče o Reichu da pogromi koji su tako dobro funkcionirali u Litvi

i Letoniji ovdje ne bi postigli podjednaki uspjeh. Sandberger je to odmah shvatio i

zato je umio upravljati svojim Sonderkoinmandom što je moguće diskretnije i nije

dozvoljavao nezakonito nasilje. Takvo djelovanje i pozivanje na zakonitost pokazali

su kako Sandberger ima mudrosti i psihološke inteligencije. Djelovanje mora biti u

skladu s njemačkim zakonima.”

99

1942., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

„Sjećam se kad su otvorili Salon na obali. Bile su to duge, bijele noći. Možeš li to

zamisliti, služili su koktele do tri ujutro!”

Stigla je Juudit. Spominjanje koktela podsjetilo me na to da Juudit dolazi iz

nekog drugog svijeta i da je drugačija od Rosalie. Djevojaštvo je provela srčući

koktele, viseći po primanjima i drmajući se u ritmu svinga.

Sjedili smo neko vrijeme u tišini i slušali glazbu koja je dopirala iz Salona na

obali u Piriti; prikrivao sam olakšanje. Mnogo je toga trebalo organizirati za vrijeme

kratkotrajne odsutnosti, a gomila ljudi bila je spremna uskočiti na moje mjesto u luci.

Bio sam siguran da će Juudit opet propustiti sastanak i nadao sam se da se neću

morati opet razočarati kad mi stigne poruka kao što se to događalo često. Prečesto.

„Bi li se htio vratiti na selo?” upitala je Juudit.

Nisam joj odgovorio, nisam znao na što cilja. Popločene gradske ulice nisu mi

bile ugodnije no što bi bile mojem konju i ona je to znala. Pokušavao sam biti miran,

skrivao sam u sebi sav onaj proključali bijes zbog svih onih večeri i noći kojih sam je

uzalud potajice čekao. Kad sam je konačno vidio kako se približava, i to sama, u

meni su se borili olakšanje i bijes. Oči njezine polarne lisice bile su bezosjećajne kao i

njezine, zaboravile su na Rosalie, ali i tada sam uspijevao obuzdati osjećaje, trebao

sam je uplašiti dovoljno, ali ne previše. Nismo imali nijednu vezu koja bi bila u

Juuditinoj poziciji, a svemu usprkos vjerovao sam joj više no drugim njemačkim

droljama.

„Gdje sad stanuješ?” upitala ja Juudit.

„Bolje da ne znaš.”

100

„Možda. Mnoge vile u Merivalji su prazne. Navodno.”

Gledao sam ljude koji su šetali obalom, pse koji su trčali za loptom, žene u

kupaćim kostimima, svjetlucava mokra bedra koja su me dovodila u kušnju, parove

koji su izlazili iz Salona na obali držeći se za ruke i brisali jedno drugome mrvice

vafla s kuta usnica. Njihova se sreća prelijevala na valovima, u prsima me probadalo.

Nisam bio u stanju nastaviti dokono naklapanje.

„Jesi li išta saznala?”

Moje je pitanje prenulo Juudit premda sam joj ga postavljao svaki put kad

bismo se sreli. Smjesta je stegnula usnice. Stisnuo sam ruku u pest.

„Zašto uopće dolaziš ovamo ako mi nemaš što reći?”

„Mogla sam i ne doći”, odgovorila je Juudit i odmaknula se od mene na klupi.

Odmah sam shvatio da sam izustio pogrešnu riječ. Nada koja se u meni budila

svaki put kad bih je vidio još je jednom nestala i na njezino su mjesto nahrupile iste

one misli koje su me mučile noću i čiji su mi komadići klepetali u ušima i kad bih se

probudio. Juudit je pogledala moje šake, premjestila se na rub klupe i zagledala

prema pučini kao da se tamo nalazi nešto zanimljivo. Zadrhtao sam. Juudit je bila

kao i svi drugi. Nije vjerovala da su Nijemci loši, svakako ne sada kad su joj se malo

popunili obrazi što ih je donedavno klesala neimaština. Kad bih joj i ispripovijedao

ono što sam znao, ustvrdila bi da sam lažljivac. Nakon pobjede kod Sevastopolja nije

se više sumnjalo u uspjeh Nijemaca, ali unatoč tome što nas je jedino Njemačka

mogla spasiti od novog boljševičkog terora, naše su snage vjerovale u Churchilla i

Atlantsku povelju, u povratak nezavisnosti nakon rata i to da se granice neće

mijenjati suprotno volji naroda. Naši su kuriri stalno nosili materijal u Finsku i

Švedsku, tu su bili i moji izvještaji, dobivali smo iz svijeta novinske izreske i analize

vijesti. Nije bilo nikakvih znakova da će Nijemci poštovati naše želje osim u

svečanim govorima. A u te govore mnogi su htjeli vjerovati, između ostalih i Juudit,

kojoj je prijao šlag.

„Ja tamo samo pospremam. Ne govori se pred poslugom o važnim stvarima,

zar ne shvaćaš? Osim toga on istražuje prijetnje sabotažom, a ne disciplinske

prekršaje, i ovdje se bave samo zločinima počinjenim u Tallinnu, on vjerojatno i ne

može doći do podataka koji se odnose na cijelu zemlju, zar ne shvaćaš, ja ti ne mogu

pomoći”, rekla je Juudit.

Puno sam puta čuo to isto objašnjenje, isto jadno objašnjenje, uvijek

podjednako beskorisno premda sam joj naglašavao kako bi bilo kakav podatak

mogao odvesti na trag Rosalieina ubojice, čak i mali disciplinski prekršaj. Nisam

vjerovao u čvrsta pravila Friceva ni u održavanje stroge discipline, vječno

101

ponavljanje istih odgovora natjeralo me da čvrsto stisnem usnice te sam se nadao da

ne laže tako loše i svojem Švabi. Shvaćao sam njezin izbor jer situacija u njezinu

braku nije bila normalna, ali nisam shvaćao zašto je moram podsjećati na Rosalie.

Juudit se očito spremala otići, podizala je umetke na ramenima i bijelim

noktima prtljala po bakelitnoj kopči na bluzi. Imala je neku novost, najednom sam

bio u to siguran. Ta mi je misao pomogla da obuzdam osjećaje. Nastavio sam o stvari

na kojoj sam i prije inzistirao, glas mi je bio miran: „Tu je moj telefonski broj. Nazovi

i reci da je vrijeme lijepo ako tvoj Nijemac ode na put. Želim doći i pregledati

njegovu radnu sobu. Svaka sitnica može pomoći našem pokretu.”

Juudit nije uzela papirić. Gurnuo sam joj ga u ručnu torbicu. Juudit je spustila

pokraj mene zavežljaj omotan u rupčić i zagledala se prema moru.

„Rolande, moraš odmah otići na selo.”

Juudit je govorila brzo, pogleda fiksirana na more. Feldgendarmerie je znala da

u luci rade bjegunci i oni koji su izbjegavali novačenje, uskoro će po lukama provesti

raciju i tražiti čovjeka koji je planirao atentat. Hellmuth Hertz dobio je informaciju

prema kojoj se taj čovjek krije među štivadorima.

„Htjeli su ubiti Alfreda Rosenberga kad je vlakom dolazio na kolodvor. Nisi to

valjda ti.” Juudit je stisnula usnice.

Gledao sam je. Mislila je ozbiljno.

„Moraš otići, Rosalie bi to htjela. Dat ću ti novca.”

Juudit je ustala, ostavila zavežljaj na klupi i otišla svojim putem. To je, znači,

htjela reći, zbog toga je došla? Bio sam razočaran, ali i na oprezu. Nisam čuo za

neuspjeli atentat, ali ako je Juudit ozbiljno upitala jesam li ja sudjelovao, možda je i

netko drugi to pomislio, a taj je pokušaj atentata sigurno natjerao Nijemce da pooštre

sigurnosni protokol. Ujutro više neću ići u luku.

Premda su u tramvajima često pregledavali dokumente, ušao sam u prvi koji je

došao jer sam se morao požuriti s pripremama za odlazak. Do tada mi je moj novi

Ausweis pomagao, nitko nije mogao opaziti da je godina rođenja krivotvorena.

Čuvao sam ga u unutrašnjem džepu, tamo gdje sam prije nosio Rosalieinu sliku, a u

gužvi u prepunom tramvaju koji je klopotao primijetio sam da mi ruka već neko

vrijeme nije krenula prema tom džepu. Premda sam još davno poderao sliku, tek me

sad obuzeo osjećaj kako sam je izgubio i kako se više neće vratiti, čak ni u mislima.

Na mjestu Rosalieina lica nalazili su se krivotvoreni osobni dokumenti, a u ušima mi

je još odzvanjalo kuckanje Juuditinih potpetica. Njezini su koraci odzvanjali

pogrešnim zvukom: zvukom pravih kožnatih cipela i prodornih metalnih potpetica.

U njima je lupkala za svojim poslom, bokovi su joj podigli valove na suknji i poželio

102

sam baciti za njom onaj svežanj s novcem. Na trenutak sam se pokajao što sam

propustio priliku da je povrijedim. Nisam joj rekao što je Richard saznao u B četiri:

Johana su odveli u podrum tvornice Kawe i premda je zatvor bio namijenjen za

privremene zatvorenike, tragovi su se tamo gubili. O njezinu suprugu više se ništa

nije znalo. Nisam to rekao Juudit jer ne umijem tješiti žene. I zato što je Juuditino

raspoloženje bilo vrlo promjenljivo. Ako ne bude voljna za suradnju kad se vratim u

Tallinn, reći ću joj kako je izgledao taj podrum kad je Richard tamo prvi put ušao i

kako je to bio kraj Johanova životnog puta. To saznanje neće natjerati Juudit da se

digne protiv Nijemaca, naprotiv, ali možda će malo razbistriti mjehuriće šampanjca

u njezinoj glavi i podsjetiti je kako Nijemci nisu vratili Johanovu imovinu njegovoj

obitelji, podsjetit će je na važnost našeg djelovanja. Trebao sam takvo podmuklo

oružje jer nećemo lako naći nekog tko bi bio tako dobar izvor informacija. Juudit se

slizala s tim ljudima, pa smo imali razloga za brigu kao i razloga za nadzor. Pratio

sam ih. Vidio sam ih. Znao sam da Juudit želi stanovati kod svojeg Švabe, imala je

pogled zaljubljene žene, hodala je po ružinim laticama. To je bilo moje oružje, trebao

sam naučiti njime se služiti.

Još uvijek pognute glave Juudit je stigla do stuba. Roland joj je svojim pitanjima

svaki put uzimao i ono malo časti što joj je ostalo. On nije shvaćao da nisu svi

zadobili ljubav časnim sredstvima, Juudit ju je slučajno našla nečasno. Kad je kročila

na mekani sag u Hellmuthovu predsoblju, glava joj je već bila drsko podignuta,

držanje gordo, te je pružila služavki svoj ljetni šeširić i paketić s kupovinom kao da je

odrasla negdje gdje ju je kod kuće posluga uvijek čekala. Otišla je do bifea iscijediti si

sok od limuna, držala se uspravno, zapalila je cigaretu kako bi imala još nešto uz

piće te je spalila Rolandov telefonski broj. Svijet je sad bio drugačiji i Juudit je imala

drugačiju budućnost, život bolji no ikad, i neće dozvoliti da joj ga uništi taj Roland

koji je sve izgubio. Ne, on je neće povući za sobom, neće joj oteti ono što je uspjela

postići: tako je dugo čekala da ima nekoga koga može zvati dragim, nekoga tko je

želi cijelu i kojem će biti dobra, cijeli je život čekala muškarca poput Hellmutha,

čekala je da bude iz dana u dan, iz noći u noć bolesna od ljubavi, da pod jezikom

osjeti okus meda i mlijeka, a ne sumpora i hrđe. Hellmuthu nije smetalo to što je

Juudit udana – to je za nju dugo bila nezgodna tema, ali na kraju je Juudit sve

ispripovijedala onako kako je bilo, kako to uopće nije bio brak. A Hellmuth je nije

napustio, samo je milovao njezino uho, nazvao ju je najslađom curom u Carstvu

liznuvši joj jezikom kristalni šećer koji je ostao na uški nakon kozmetičkog tretmana

prethodne večeri.

103

A prije svega Hellmuth je nije mučio stalnim zahtjevima kako mu mora reći što

Estonci govore o Nijemcima. Naprotiv, razgovarali su. Njihovi razgovori nisu bili

ispitivanja i Hellmuth je cijenio njezino mišljenje, pa čak i u stvarima koje je Gerda

smatrala politikom. Ujutro je Juudit s Hellmuthom razmišljala zašto fotografska

izložba koju je organizirao Propagandastaffel nije privukla posjetitelje kao što su se

nadali. Prazne dvorane stvarale su nelagodu. Juudit je mislila kako za ugled Reicha

nije zgodno priređivati izložbe koje ne zanimaju publiku. To bi moglo stvoriti

predodžbu kako narod ne podržava Reich!

„Baš si dobra”, smijao se Hellmuth. „Premda djelatnost Propagandastaffela

spada pod Wehrmacht. Wehrmacht uvijek pobrka stvari, ali nije li ta tema pomalo

dosadna mojoj ljubici?” Juudit je žustro odmahnula glavom. Ona je bila sve

zaljubljenija u Hellmutha što je on više slušao njezino mišljenje i prepuštao joj veću

odgovornost. I povjeravao joj je odgovorne zadatke: Juudit je postala njegova

privatna tajnica čija je zadaća, uz prevođenje, tumačenje i stenografiju, bila i

predstavljanje estonskih narodnih običaja i vjerovanja berlinskim istraživačima koji

su dolazili u posjet te organizacija spiritističkih seansi časnicima koje je to zanimalo.

Hellmuth je zbog svoje zaposlenosti ostavio posjetitelje potpuno u Juuditinoj

nadležnosti te se ona podjednako lako snalazila s Berlincima kao i sa spiritistima, za

koje bi slala telegrame gospođi Vaik, koja je organizirala seanse Lydije Bartels.

Hellmutha su zbog toga hvalili na sva usta i on je smatrao kako je Juudit baš

germanski učinkovita te joj je poklonio iglu za šešir s ružom od ahata. Imao je

povjerenja u nju i ona nikad ne bi mogla izigrati to povjerenje, radila je sve marljivije,

priređivala sve raskošnije zabave i pretplatila se na njemačke ženske časopise koje joj

je preporučila Gerda, a koji su joj u tome bili od pomoći; iz doma svoje obitelji

donijela je Priručnik obiteljske domaćice i proučavala način postavljanja stola i upute za

serviranje, pokušavala je naučiti služavku da bolje presavija ubruse te je tražila

prikladnu poslugu za svečane večere. Recept za golubice koji je smislila s kuharicom

postao je nenadmašan, rado ga je dijelila svima koji su ga tražili i uživala je u

svakom trenutku jer je brinući se o svemu tome mogla živjeti životom za koji se

pripremala u djetinjstvu i mladosti, koristila se svojim odgojem i društvenošću i

stalno je bila u žurbi, te za Rolanda nije imala vremena. Zato je izmislila priču kako

se Rosenbergov atentator krije među lučkim radnicima. Juudit je naučila lagati bolje

no što bi to čovjek povjerovao, u tome se izvježbala u braku.

Juudit je provjerila je li Maria u kuhinji, čula je kako se djevojka cereka s

kotlokrpom, otišla je u spavaću sobu pa izazovno zabačene glave i potpuno

uspravnih leđa otvorila ormar s odjećom. Čizme s fileom napravljene od dobre kože

bile su skrivene u dnu ormara, potplati i rubovi bili su pažljivo namazani i ulašteni

104

vunenom krpom, pa kad bi na njih navukla i kaljače, bile bi pogodne za svako

vrijeme. Kad je Leonida poslala vunu za dva para čizama, Juudit je odlučila dati

jedan par Rolandu kad se bude pojavio u Tallinnu, ali Rolandovi zahtjevi postajali su

sve mračniji i prijeteći kao i on sam. Ujutro će Juudit baciti čizme kroz prozor ratnim

zarobljenicima, ili ne, čemu čekati. Juudit je otvorila prozor i hitnula ih u velikom

luku van. Netko će naći odlične čizme, njoj je već bilo dosta. Uskoro će se Hellmuth

vratiti kući i navečer će izaći u društvu Gerde i Waltera, bit će im zabavno, Juudit će

se provesti bolje no što joj je to uspijevalo godinama, a sad će popiti još jedan Sidecar,

nakovrčat će kosu u blage valove i uopće neće osjećati grižnju savjesti. Samo jedno

piće, i moći će namazati trepavice bez straha da će joj se boja razliti.

Nakon trećeg pića sjedila je spremna za toaletnim stolićem i uzela ogledalo u

ruku. Nakon dva uspješna uvojka kosa ju je odbila poslušati, Juudit je bacila uvijač

na stolić. Večernja haljina od tila i voiléa čekala ju je na vješalici, a u kartonskoj kutiji

na komodi bila je nova, za iduću večer, od kineskog crepéa, složena između listova

svilenog papira. Jedan je problem odstranjen, ali to joj nije popravilo raspoloženje

koje su joj kvarili miševi. Ili, bolje rečeno, to što ih nije bilo. Postavila je mišolovke po

kutovima soba i ormara, u svaki božji kut, ali mišolovke su i dalje bile prazne.

Ponekad bi se budila noću, umišljala je da čuje cvilež i svaki se put prevarila. Miševi

nikad nisu lagali, uvijek su dolazili naviještati smrt bliske osobe i zato je Juudit bila

sigurna da joj je suprug još živ. Posljednji su je put upozorili na Rosalieinu sudbinu

premda se Juudit nadala kako bi mogli navijestiti njezinu slobodu.

105

1942., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Kad kamion koji je prevozio šumske radnike ujutro bude krenuo iz Tallinna, pobjeći

ću s njima. Prije toga morao sam spakirati stvari s tavana vile u Merivälji. Kuća je

bila napuštena i stoga savršena. Ipak mi se nije svidjela kao što mi se nisu svidjela ni

druga mjesta gdje više nije bilo života. Nijemci su pojeli i ovdašnje golubice i za

ogradom se više nije čulo gugutanje jata, mačke skitnice bezbrižno su bučile po

sobama i na verandama. Za svaki slučaj posljednju noć u Merivälji prespavat ću u

šupi kraj vile i to mi neće biti problem. Primijetio sam kako je žica koju sam iz opreza

postavio na ulazna vrata bila pomaknuta. Oprezno, ali pomaknuta. Možda je to bila

samo mačka. Ipak sam napunio svoj Walther i osluhnuo. Odšuljao sam se preko

verande pa kroz sobu. Netko se spotaknuo o naslonjač pokriven plahtom. Penjući se

stubama, prekoračio sam one koje su škripile. Otišao sam do tavanskih vrata,

odškrinuo ih i gotovo upucao Richarda, koji me tamo čekao.

„Kako si me našao?”

Držao sam mu pištolj na čelu. Richard je od straha izgubio glas i jedva jedvice

prostenjao kako je sam. Znao je lozinku. Spustio sam oružje.

„Naredili su mi da dođem ovamo, moram pobjeći iz zemlje.”

„Po tragovima koje si ostavio ne bi ni primijetio da su te pratili.”

„Dva službenika unutarnje uprave su nestala, počeli su me čudno gledati.

Moraš mi pomoći, imam krivotvorene propusnice.”

Nabrzinu sam ubacio svoje stvari u ruksak i zapovjedio mu da me slijedi.

Trebalo se požuriti, bio sam siguran da su ga pratili. Richard je htio zakoraknuti na

stube, ali sam ga spriječio. Otići ćemo preko krova.

106

Poštarica mi je dala njemačku vojničku opremu te mi je još donijela iz šume nekoliko

staklenki s mecima. Zamolio sam je da pripazi na Richarda dok mu ne sredim mjesto

na brodu ili motornom čamcu. Richard je spustio fascikl na stol i rekao da je ponio

sve što je mogao. Stavio sam fascikl pored smotuljka s novcem koji mi je dala Juudit i

on ga je stavio u džep. Kad sam otvorio fascikl, upozorio me da mi se neće svidjeti

ono što tu piše.

„Izvještaji političke policije, sve u originalu.”

Dorpat je začuđujuće europski grad usprkos nesreći koja ga je zadesila posljednjih godina.

Prema Reichsministeru Rosenbergu, baltičke zemlje imaju europski karakter. Nažalost,

izvrsna djela Reichsministera ovdje su nepoznata jer boljševici nisu dopustili da se uljudba

proširi zemljom.

Predlažemo da se rezultati istraživanja novog Instituta za povijest Njemačkog Reicha

predstave i u Estlandu, a možda bi se ovdje mogao uspostaviti i Referentur. Inače Estonci

neće shvatiti koliko je židovsko pitanje važno. U Estlandu je u vrijeme Republike postojala

židovska kulturna autonomija. I baš bi stoga bilo dobro istražiti koliko se uspjelo naštetiti

Estlandu u situaciji u kojoj Židovi nisu imali nikakvih ograničenja i kako se himbenost

tipična za židovsku rasu uspjela iskazati u takvim društvenim okolnostima. Isto tako

kriminalizacija antisemitizma 1933 – bila je nesumnjivo posljedica židovskih spletki te prema

tome možemo zaključiti kako je vlada bila vrlo slaba ili je estonska rasa izuzetno

neinteligentna. Ali rasa je poprilično izmiješana, tako da je to iznenađujuća osobina. Postoji

mogućnost da je vlada bila posebno degenerirana ili čak da je u njoj bilo židovskih članova.

Treba istražiti kako se tako nemarna država uopće održala. Možda bi se isplatilo od Estlanda

napraviti najveći rezervat za Židove u cijelom Ostlandu. S druge strane, komandant

Sandberger naglasio je kako pogromi nisu prikladni za Estland zbog prošlosti koja je bila

izuzetno naklonjena Židovima. Od totalne propasti zemlju je spasilo germansko kulturno

nasljeđe i na tome treba zahvaliti njemačkom Aufsegelungu. Židova ovdje ima izuzetno malo,

puno manje nego u Litvi i Latviji. Tko zna, možda se umiju tako prikriti da ih lokalno

stanovništvo i ne primjećuje.

Za lokalnu vezu odabrali smo ljude koji imaju germanske crte. Među baltičkim

Nijemcima koje je Reich poslao natrag u Estland našli smo mnoge pogodne pojedince.

Usklađivanje linije izuzetno je važno u Ostlandu, to je sasvim neizbježno glede

cjelokupnog rješenja.

107

Spustio sam fascikl i zamolio Poštaricu da mi da nešto za piće. Richard je otvorio

kesu s duhanom te nam obojici smotao cigarete. Poštarica je plakala.

„Pročitaj zadnje stranice”, nukao me Richard. „One u kojima se govori o

operaciji. Tako zovu lipanjske deportacije.”

Estonci su se ponašali kao Židovi, svi su pristojno umarširali u kamion ili u vlak. Nije

bilo neugodnih sukoba. Žene i djeca su plakali i to je sve. Dopuštenje da uzmu sa sobom svoje

stvari smirilo je domaće kao i Židove.

Ponovo sam ispustio papire iz ruke. Poštarica je prišla i sjela pored nas.

Ovlažene su joj oči bile okrugle poput mjeseca za vrijeme noćnog bombardiranja.

Mislio sam na svojeg oca. Mislio sam na oca u vlaku. Nisam bio u stanju misliti ni na

što drugo. Ponovo sam uzeo papire i podsjetio se na našu zadaću.

„Tko je to pisao?” upitao sam.

„To je pisao tvoj rođak.”

„Edgar?”

„Tamo ga poznaju kao Eggerta Fürsta. Počeo se motati po našem odjelu i ja

sam obećao da neću nikome reći njegovo prijašnje ime. Edgar je tvrdio kako se

oženio drugi put i uzeo ženino prezime, ali to je zvučalo kao zbrzana laž, žena mu je,

navodno, avanturistica, ostavila ga je. Ili ne znam, nešto je spominjao račune.”

„Nisi mu valjda ništa rekao o našem djelovanju?”

Richard je izgledao uvrijeđeno.

„Naravno da nisam.”

Vjerovao sam Richardu, ali i poznavao Edgarove sposobnosti. „Radi li on još

nešto osim što tipka raporte za Berlin?”

„Ne znam. Dobro se slaže s njemačkim oficirima, govori poput Nijemca.

Gotovo bi se mogao prodati za pravog arijevca.”

U mislima sam proklinjao pokušaj atentata na Rosenberga. Sad je situacija bila

ozbiljna, a ja sam morao zbrisati kao najgore pseto. Nastavio sam čitati. Nijemci su

bili zadovoljni što su uspjeli tako brzo okupiti policijske snage premda je tijekom

sovjetske ljetne operacije bila likvidirana kompletna estonska policija. Smatralo se

kako je ruska operacija bila od velike pomoći jer je smekšala Estonce, nitko nije htio

obraćati pozornost na promet koji se odvijao u smjeru privremenih logora, a kamoli

na željezničke vagone. U te vagone nitko nije htio ući.

„Ali zašto Nijemci uspoređuju Estonce sa Židovima? Planiraju li Nijemci

nekakvu deportaciju u Njemačku?” upitao sam. „Ili ovamo? Jesu li Nijemci učinili sa

108

Židovima nešto slično onome što su Rusi ovdje činili nama? Tko koga oponaša? O

čemu, dovraga, pričaju?”

„O gadnim stvarima”, prošaptala ja Poštarica. Sjetio sam se da je gospođica

imala zaručnika i da je bio Židov. Alfons je nudio prenoćište Židovima koji su bježali

iz Njemačke, ali je odbio otići u Sovjetski Savez s onima koji su tamo krenuli kad su

se Nijemci počeli približavati. Alfonsova oca odveli su, on nije gajio zablude u vezi

sa Sovjetskim Savezom. Upitno sam je pogledao.

„Sve će nas pobiti.”

Riječi su joj bile krhke i odlučne. Zavrtjelo mi se u glavi. Pred očima sam vidio

Edgarov blistavi osmijeh.

109

1942., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Edgar nije mogao zaspati. Otišao si je zamiješati čašu šećerne vode i ispio je nadušak.

Ujutro je imao sastanak sa SS-Untersturmführerom Mentzelom u glavnom sjedištu

sigurnosne policije, Mentzel je nakon premještaja u Tallinn htio čuti njegovo

mišljenje i trebalo bi ga impresionirati. Edgar je bio nervozan. Mentzelov posjet

Tallinnu došao je baš u pogodnom trenutku; obuka estonske sigurnosne satnije u

Njemačkoj upravo je bila završila i u Tallinnu su ih svečano dočekali, a to je Edgara

učinilo nemirnim, urezalo mu je brazde zabrinutosti na čelo. Bude li zemlja puna

specijalaca školovanih čak u Njemačkoj, hoće li njegove sposobnosti biti od koristi u

važnijim operacijama, hoće li ga se itko sjetiti?

Edgar je još jednom provjerio kako mu stoji odijelo, tek ga je bio nabavio, bilo

je od čvrste tkanine. Večer prije dvaput ga je očetkao. Prijašnji vlasnik imao je

spušteno lijevo rame i zato je na desnom ramenu morao izvaditi vatu iz umetka, ali

pleća mu svejedno nisu bila jednaka. Ali u tome je odijelu ipak morao otići, starije je

bilo prepuno zakrpa. Bude li sastanak s Mentzelom dobro prošao, možda bi mogao

odnijeti odijelo boljem krojaču, možda bi na crnoj burzi mogao nabaviti vunenu

tkaninu za dvoredni ancug.

SS-Untersturmfuhrer Mentzel započeo je sastanak zahvalom: za razliku od mnogih

drugih informacije dobivene od Edgara pokazale su se točnima, a njegovi raporti bili

su izuzetno profesionalni. Edgar je odahnuo, olakšanje ga je opustilo, ali

istovremeno je u nosnici osjetio miris kolonjske vode. Pokušavši izgledati što je

moguće bolje, uspio je tog jutra zaliti svoje novo odijelo čitavom bočicom parfema.

110

Tapkanje namočenim ručnikom nije pomoglo, a za prozračivanje nije bilo vremena.

Kako oblak mirisa kolonjske vode ne bi ispunio cijeli ured, pokušavao se micati što je

manje moguće pomaknuvši prvo neopazice stolac što je dalje mogao. Kad Mentzel

nije opazio ništa neobično, Edgar se ohrabrio. Možda je Mentzel samo bio germanski

obziran, ili je on mislio da je miris jači no što jest, možda su ga samo izdavali živci.

„Kako vam se čini B četiri, Herr Fürst? Recite slobodno svoje mišljenje”,

hrabrio ga je Mentzel.

„Glavobolju izazivaju mnogi nezgodni slučajevi kad lokalni izvjestitelji daju

kontradiktorne informacije, Herr SS-Untersturmführer. Bilo koga proglase

boljševikom, skrivena gnijezda komunista vide tamo gdje ih nema, o istoj sabotaži

dobijemo i po tri različite verzije. Motiv je očito čista zavist, zlopamćenje i osveta, sve

ono što vodi niske ljudske pobude”, pripovijedao je Edgar. „A jedanput su nam

prijavili čak i boravište kojim se koristi naša referentura. Kad se bavimo takvim

slučajevima, teško je usredotočiti se na stvari koje su nam bitne. Vrlo neekonomično,

rekao bih.”

Malo pognut naprijed, Mentzel je pažljivo slušao i Edgarov svrbež na tabanima

izazvan nesigurnošću nestao je, preplavilo ga je samopouzdanje, jednako

nepredvidivo kao i kolonjska voda što mu se razlila po odijelu, a zadah tog

samopouzdanja bio je jak kao i onaj kolonjske vode, ali na dobar način, od toga su

mu se prekrojena ramena spustila kao da je odijelo skrojeno baš za njega,

profesionalnost mu je uspravila leđa.

„Situacija se stvarno mora dovesti u red, inače ćemo ispasti smiješni. Njemačka

ne djeluje tako. Niti se Njemačku može tako iskorištavati”, podviknuo je Mentzel

nakon što je Edgar završio svoj izvještaj te je predložio: „Može konjak? Ovo je

latvijski, ima čudan okus benzina, oprostite. Druga stvar koja zabrinjava odnosi se

na to što se tako malo Estonaca dobrovoljno javilo u naše oružane snage. Očekivali

smo puno veći entuzijazam.”

Mentzel je naglasio kako ne žudi za korektnim odgovorom, već želi čuti istinu.

Edgar je vrtio konjak u čaši okrećući samo zapešće te je pogledom usredotočeno

pratio kruženje tekućine. Vonj kolonjske vode neugodno je lebdio u sobi dok je

Edgar uzimao pruženu mu čašu, a osjećaj samopouzdanja bio mu je načet. Dok je

govorio, nije se stigao usredotočiti na miris, ali Mentzelov ohrabrujući stav tu mu je

pomogao. Ili je to samo umišljao. Oklijevao je. Treba dobro odigrati karte, on jedino

nije znao koje su karte prave, a koje krive. Kad su preselili B IV na Tõnismäki, u isti

blok s njemačkom sigurnosnom policijom, pri svojim odlascima u glavni stožer

mogao je s gorčinom vidjeti kako drugi napreduju u karijeri i prelaze sa zadatka na

111

zadatak, prihvaćaju izazove i povremeno izlaze u paradnim odorama, svaki put sa

sve višim činom na širitima, dok je on tratio svoje sposobnosti na zlobne i ograničene

babe tračare i njihove dojave.

Edgar se ohrabrio. „Među narodom kruži govorkanje kako će se Estonci nakon

rata nastaniti s one strane Čudskog jezera ili u Kareliju, Herr SS-Untersturmführer.

Takva govorkanja navode narod na sumnju je li njemačka vojska pravi izbor za

Estonce. Nakon lipanjskih deportacija Estonci su postali osjetljivi na sve što im prijeti

da moraju napustiti dom i zemlju.”

Mentzel je podigao obrve i ustao sa stolca. Ramena su mu se napela, konjak se

zatalasao u čaši, čin mu se zatresao.

„Ovo je vrlo povjerljivo. Moguće je da će se nove deportacije odnositi na

baltičke Židove, možda i na priobalne Šveđane, ali na Estonce – ni slučajno. Zar je

zahvalnost Estoncima potpuno nepoznat pojam?”

„Sasvim sam siguran da zahvalnost Estonaca glede zasluga Reicha pri

oslobađanju Estonije ne poznaje granica. Raspoloženje je posvuda mirno, nitko ne

planira miniranje vozila Wehrmachta ili nešto slično, ako ne uzmemo u obzir rijetke

boljševike. Ljudi su ljuti samo zbog nedostatka hrane. Prijavilo bi se i više

dragovoljaca, kad bi smjeli nositi estonske uniforme.”

„Vidjet ćemo što se tu može učiniti. Čuju li se još govorkanja o Velikoj

Finskoj?”

„Ne vjerujem. O tome se ne bih brinuo.”

Sastanak je bio završen. Edgar je ustao i opet osjetio zapuh kolonjske vode.

„Preporučio sam vas jednom svojem kolegi. Poslije ćete doznati detalje. On

treba diskretni pregled situacije iz lokalne perspektive. Slobodno možete iznositi

svoje mišljenje, Herr Fürst.”

Edgar je izašao iz glavnog stožera s olakšanjem i pun nade. Smiješio se na pomisao u

kakav ga je očaj bacio vlak u kojem se vozila satnija sigurnosne policije: okviri

prozora bili su iskrivljeni, neki su vagoni bili pokrpani brezovim granama. Na

peronu je Edgar psovao što se nije na vrijeme prijavio u policiju, što nije otišao s

drugima, nego s Rolandom. Trebao je biti među povratnicima kući, slušati na

kolodvoru prijateljske riječi visokih njemačkih predstavnika SS-Obersturmführera

Störtza i SS-Obersturmführera Kerlina te uzvišeni govor direktora Angelusa.

Brigu je povećavalo i to što su svi s obuke na otoku Staffanu bili smatrani

finskim dobrovoljcima. Zabrana odlikovanja Željeznim križem što je vrijedila za

112

predstavnike osvojenih istočnih naroda nije se odnosila na Estonce – momci su bili

tako cijenjeni da se htjelo zaobići pravila kako bi dobili svoje Ritterkreuze. Pa su ih i

dobili. Kad je Edgar čuo da su s Ritterkreuzom oko vrata čak i Estonci mogli ući u

lokale namijenjene Nijemcima, zavist ga je pekla poput kiseline. Da nije otišao s

Rolandom, i on je sad mogao imati križ oko vrata. Ali igra još nije bila izgubljena, to

je svjedočio i ovaj sastanak. Možda će jednog dana i njegovu fotografiju prodavati na

svim teritorijima Trećeg Reicha ili barem u Ostlandu, a djeca će miješati škrobno

ljepilo kako bi stavila njegovu sliku u teku s novinskim izrescima. Sve je bilo

moguće. Edgar nije vidio svojeg rođaka nakon onog neugodnog sukoba kad ga je

Roland otjerao iz Leonidine šumske kolibe, ali to mu nije smetalo. Neugodni prekid

u razvoju njegove karijere koji je prouzročio Roland razriješio se sam od sebe i sve je

sad bilo iza njega: dosadno sjedenje u kolibi i svađa zbog Rosalie, čisto ludilo koje je

izbijalo iz rođakovih očiju, tvrdoglavo ispitivanje o supruzi. Što se njegov brak ticao

Rolanda!

113

1942., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Premda je Hellmuth savjetovao Juudit da petog listopada ostane u kući i upozoravao

je na opasnost od atentata, Gerda ju je došla nagovoriti da joj pravi društvo pri

ispraćaju legionara. Fućkaš atentat, momci moraju pred očima imati sliku lijepe

Estonije kad odlaze u rat.

„A ne samo uplakanih majki! Naša je dužnost otići na kolodvor”, viknula je

Gerda i prijekorno gledala Juudit, koja se uljepšavala. Ona je pomno prstima

smiješala dvije trećine vodikova peroksida i trećinu amonijaka pa počela komadićem

vate tapkati smjesu po kosi. Gerda je smatrala kako bi morala dati frizerki da joj

izbijeli kosu, izgledalo bi puno bolje.

„Priznaj, uljepšavaš se samo zbog dečki. Ali ne moraš više sve sama raditi.

Ponekad mi se čini da ti to baš i ne razumiješ”, rekla je Gerda. „Neka ti je ovo zadnji

put! Neki su, navodno, spremili i hranu za legionare, ja sam mislila samo nalakirati

nokte.”

Juudit se nasmijala. Nije se mogla protiviti Gerdi, te su ujutro otrčale pred

Gimnaziju Gustava Adolfa kako bi dobro vidjele kretanje povorke prema Trgu

Vijećnice. Dvorište i cesta bili su prepuni cvijeća, ljudi su slijedili orkestar, gomila je

rasla. Ispred legionara vrtjele su se djevojke u narodnim nošnjama i muškarcima na

prsa pričvršćivale cvjetove iz domovine. Žustro se mahalo estonskim zastavama, a

njemačke su lijeno visjele. Netko je došao upozoriti ljude koji su ih držali, pa su ih

ovi čvršće primili i podigli. Na Trgu Vijećnice sve je vrvjelo, čopor djece bez daha je

zurio u dragovoljce, njihovo uspravno držanje i uređene glave. Gerda je vukla Juudit

za sobom, gomila ih je gotovo pregazila, uspjele su prije čuti no vidjeti kad je stigao

114

SS-Obergruppenführer Litzmann. Juudit se podigla na prste, Hjalmar Mäe gurao se

iza Litzmanna, a tamo je, činilo se, bio komandant sigurnosne policije Sandberger,

bijeli ovratnik raširio se preko muškarčevih prsa poput galebovih krila, ili je to ipak

bio SS-Oberführer Möller, Gerda je mahala slobodnom rukom. Oko Litzmanna su se

vrtjeli fotografi, motali su se naprijed-nazad, tražili su bolji kut i bacali na kaldrmu

spaljene bljeskalicem, kojih su imali u izobilju. Trg je cvjetao zastavama, bijelo, plavo,

crno, crveno, od meteža su se gotovo onesvijestile. Juudit se spustila na pete i

pogladila nedavno izbijeljene pramenove, na sljepoočnicama se kosa već stigla opet

nakovrčati. Među vojnicima nije bilo nikoga koga bi poznavala, čak ni Gerdinih

rođaka, zašto su uopće došle? Gerda je rekla da treba doživjeti taj trenutak kad će se

Estonci moći boriti za vlastitu slobodu, konačno imamo svoju legiju, Juudit,

razumiješ li, razumiješ li koliko smo dugo na to čekali, sudbina Estonije ovisi o tome

kakav će doprinos Estonci dati u borbi protiv boljševizma, Juudit, zar ne shvaćaš!

Juudit je podigla ruku u koju joj je Gerda gurnula plavo-crno-bijelu zastavicu,

povici su se pojačali i uskoro je povod za povike prošao pored Juudit: niži časnik

Eerik Hurme, na prsima mu medalje dobivene u finskom Zimskom ratu koje su se

njihale pored željeznoga križa. Juudit je već znala što će pisati u sutrašnjim

novinama. Korake legionara opisivat će čvrstima, prisutne roditelje ponosnima, neće

zaboraviti mnogo puta spomenuti estonsku zastavu, ali uvijek zajedno s njemačkom,

a bit će tu možda i slika na kojoj će se Litzmannov kukasti nos oduševljeno tresti dok

se rukuje s nižim časnikom Hurmeom. Juudit je znala da će Hellmuth dobiti izvještaj

prema kojem je nervozu naroda pobudilo to što su mobilizirani vojnici morali

potpisati izjavu u kojoj se tvrdi kako su u službu stupili dragovoljno. U raportima je

bila izražena zabrinutost zbog širenja takvih pogleda i zbog toga što su ljudi bježali

od novačenja. Juudit je gledala prave dobrovoljce, Gerdino oduševljenje, pa je

najednom malo dalje spazila poznati profil. Muškarac je nestao u gomili, Juudit je

rukom prekrila usta. Tamna je glava izvirila malo dalje, muškarac se okrenuo –

Juudit je pogriješila, opet je misli varaju, ali poznata glava opet se pojavila, samo

metar dalje od čovjeka s kojim ga je Juudit zamijenila. Juuditin je pogled

pročešljavao gomilu, uzalud, pokušavala je prijeći preko trga, bilo je nemoguće.

Možda joj se samo pričinilo. Možda je samo vidjela mrtvaca, mrtvi su imali na

raspolaganju tri mjeseca da se pozdrave sa svojima na zemlji. Mnoštvo je bilo tako

zbijeno da se Juudit morala stisnuti uz Gerdu, morala je slušati govore do kraja

premda joj je bilo slabo i morala je pjevati njemačku himnu i pratiti Gerdu ulicama

Harju i Toompuiestee do kolodvora. Tamo negdje bio je Hellmuth, na tragu

boljševičkim saboterima, neujednačeno opremljeni legionari već su se postavili u

115

špalir na kolodvorskom peronu. Juudit je uzalud pogledom tražila Rolanda ili

čovjeka koji mu je sličio.

„Na vagonima piše ‘Pobjeda ili smrt’”, čitala ja Gerda vičući.

A onda je počelo, saa vabaks Eesti meri, saa vabaks Eesti pind, i vlak je krenuo dok

se pjesma nastavljala bez prekida. Suze na Juuditinim obrazima bile su prigušene.

Samo nekoliko mjeseci prije u Hellmuthovoj se radnoj sobi diskutiralo o telegramima

koje su poslali Litzmann i Reichsführer. Služavka je upravo donosila osvježenje

društvancu kad je Juudit došla iz kupnje s kutijom s kolačima iz Kaggea; čuvši

lupkanje žličica iz radne sobe, požurila se odnijeti gospodi slastice uz kavu. Baš je

stigla čuti kako meketavi glas Hjalmara Mäea podrhtava:

„Moramo obećati da će se obuka odvijati ovdje. I da će ih se koristiti samo u

borbama protiv Sovjetskog Saveza, a ni u kojem slučaju protiv Zapada.”

A onda se Hellmuthova tajnica u glavnom stožeru razboljela, pa su pozvali

Juudit da je zamijeni. Cijeli je dan stenografirala, pratila Hellmutha sa sastanka na

sastanak, sa savjetovanja na savjetovanje, ispisivala bilježnice jednu za drugom, i tu

se razjasnilo kako Estonci drže da ih se loše tretira u njemačkoj vojsci. Oni se nisu

smatrali drugorazrednim vojnicima. Zato bi ulazak u elitne jedinice, u Waffen-SS, s

vlastitom legijom, mogao polučiti sasvim drugačije rezultate i stalno bi bježanje pred

novačenjem u Finsku prestalo. Juudit je pisala, olovka je letjela, i ona je shvatila kako

Njemačka jako očajava, tako očajava da žele na prijevaru dobiti u svoje redove čak i

Estonce, od kojih je zbog svojih rasnih karakteristika i zdravlja svega pedeset do

sedamdeset posto bilo prikladno za Waffen-SS. Kad je Juudit otišla prepisati svoje

bilješke u čisto, u ured je došao Nijemac koji je donio poštu i ostao razgovarati s

Hellmuthom spustivši glas: Führer se gotovo onesvijestio kad su mu predložili da se

naoruža Ukrajince. U tako nepouzdane ruke nikad neće dati oružje, to su divlji

narodi!

Kod kuće si je Juudit prvo smiješala piće, a zatim se rasplakala. Ona je

Nijemcima dobra samo pedeset do sedamdeset posto, rasni karakter i zdravlje

sigurno su dobri od pojasa nadolje, ali ne i nagore. Tako bi Roland rekao da je znao i

rugao bi se kako Hellmuthu Juudit nikad neće biti tako dobra kao stopostotno

prikladna Fräulein. A Juudit nije ni znala kakvu su joj karijeru Hellmuthovi prijatelji

namijenili kod kuće i kakve nakane njegova rodbina ima u vezi s Hellmuthom, bez

obzira na to što i koga Hellmuth želi. Tko će znati, možda su Hellmuthu već našli

pogodnu zaručnicu koja je stopostotna Njemica, neku koja nije razvedena, koja nije

iz osvojenih istočnih krajeva, čija se kosa lijepo talasa i ne kovrča se neukrotivo na

116

kiši. Uz sljedeće piće Juudit je već plakala zbog njemačkog očajavanja, a pri trećem je

hladnim žlicama pritiskala oči kako bi joj splasnule otekline i pokušavala se smiriti

pije no što Hellmuth dođe.

Juudit više nisu zvali u glavni stožer. To joj uopće nije smetalo premda se

dotad nadala kako bi mogla postati Hellmuthu prava tajnica, netko tko bi imao

nekakav položaj u glavnom stožeru. Prije se htjela pridružiti tajnicama,

prevoditeljicama i daktilografkinjama koje su jutrom hitale na Tõnismäe, htjela je

biti, ako treba, i najobičnija telegrafistica, samo da može biti što bliže Hellmuthovu

svakodnevnom životu.

Ali sad je bila zadovoljna što može kod kuće prevoditi dosadne raporte o

sigurnosti u tvornici alkoholnih pića, izvještaje o radu Kawea i tvornice čokolade

Brandmann te estonske novinske članke. Bila je zadovoljna jer nije htjela znati više

od onoga što je morala. Gerda je imala sreće, ona nije poznavala stenografiju.

117

1942., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Edgara su noge jedva držale dok je garderobijerki pružao šešir i kišni ogrtač. Zašto je

dogovoreno da se sastanu ovdje? Zašto ne na klupi u parku, u običnoj kavani ili na

Tõnismäeu? Zar su htjeli naglasiti njegov položaj, dražiti ga slasticama koje su se

nosile iz kuhinje, dobiti ga na tuđi teren? Opojni mirisi iz lokala i dućana

namijenjenih Nijemcima osjećali su se na ulici, često je čeznuo za njima, pa ni ovaj

restoran nije bio iznimka. Časnici su se jatili u sali za objede i na stubama, užurbani

su konobari krivudali između uniformi, a pod je škripio, miris cvrčavog pečenog

mesa dopirao je iz kuhinje, a zveket hvataljki za hranu rezao je reski miris sredstva

za glačanje mjedi. Čaše su kuckale poput zvona, boce su kliznule u posude s ledom,

kokete su podizale sherry cobblere i svi su se dobro zabavljali.

SS-Untersturmführera nije nigdje bilo, ali Edgara se očito lako moglo

prepoznati jer su mu domahnuli sa stola na sredini sale i prije no što ga je

natkonobar uspio tamo odvesti. SS-Hauptsturmführer, Edgar je prepoznao čin i

ispružio ruku da ga pozdravi. SS-Hauptsturmführer na to se lijeno dignuo sa stolca.

SS-Hauptsturmführer Hertz bio je naočit. Odveć naočit.

„Drago mi je vidjeti vas, Herr Fürst.”

„I meni vas, Herr SS-Hauptsturmführer!”

„Untersturmführer Mentzel vas zdušno preporučuje. Morao je, nažalost, hitno

otputovati iz Revala, zamolio me da vam prenesem pozdrave. Ako sam dobro

shvatio, studirali ste u Dorpatu?”

Edgar je kimnuo. Osjećao je kako mu se rumenilo širi sve do vršaka prstiju.

„Mnogi su hvalili tamošnje kazalište. Preporučujete li ga i vi?”

118

„Toplo preporučujem, kao i operu, Herr SS-Hauptsturmführer! U Vanemuiseu

tako dobro izvode Puccinija da bi vjerojatno zadovoljili i vaš ukus. Koliko znam,

tamo dolaze gostovati glazbenici čak iz Stuttgarta.”

Edgarov glas bio je smiren i u mislima je bio sretan što se razumije u kulturu

premda mu se početak razgovora činio malo čudnim. Odlučni udarci bata za meso

koji su se čuli iz kuhinje smetali su mu. I opet je jedan konobar kliznuo pored njega

držeći pladnjeve prekrivene srebrnim poklopcem, usnice Nijemaca za susjednim

stolom bile su vlažne od vina, a Edgar je bio žedan. Jezik mu je bio nabrekao kao da

danima nije pio vode, kruljenje u želucu bilo je ispunjeno žiganjem kakvo davno nije

osjetio. Nije bio siguran želi li da se taj osjećaj nastavi ili ga se želi riješiti.

„Hvala, Herr Fürst, nisam se još stigao upoznati s kulturnom ponudom

Dorpata, pokušat ću to ispraviti prvom prilikom. Ali da prijeđemo na stvar. Što

mislite o tome da se imena ulica preimenuju na njemački? Direktorat unutarnjih

poslova je protiv toga, izgleda da se Estoncima ne bi svidjela Adolf Hitler Strasse. A

kako je među narodom prihvaćen govor Reichsmarschalla Göringa?”

Hauptsturmführer je bezbrižno mijenjao teme, rečenice su mu završavale

nečim što je sličilo osmijehu koji mu je podizao bore na uglovima očiju. Čovjek ga je

podsjećao na Ernsta Udeta, letačkog asa nad asovima: sličnost nosova bila je očita, a i

usnice su bile nalik na one Ernstove sa slike na Edgarovoj omiljenoj razglednici.

Tamo je Ernst bio vrlo mlad, a ovaj čovjek koji je sjedio za stolom u životu je podosta

toga vidio. Edgar je okrenuo desni obraz prema Hauptsturmführeru, iz tog je kuta

njegov nos izgledao bolje.

„Govor Reichsmarschalla Göringa na Dan zahvalnosti bio je malo

problematičan. Pogotovo sad kad je gadna nestašica hrane. Vjerojatno se sjećate da je

Reichsmarschall Göring u govoru rekao...”

Hauptsturmführer je nabrao čelo. „Da, da. Kako treba prvo nahraniti Nijemce,

a onda sve druge.”

„Mogao bih iznijeti svoju opreznu procjenu kako se mogla primijetiti blaga

silazna putanja glede naklonosti Njemačkoj. Djelovanje doktora Veskija također je

izazvalo zabrinutost.”

„Tko je doktor Veski?” upitao je Hauptsturmführer.

I opet je tanjur s kroketima kliznuo mimo njih. Kruljenje u želucu prestalo je,

ali ga je još žigalo. Edgar je malo podignuo obrve kako bi mu oči izgledale svjetlije te

ih je držao podignutima. U odrazu s oštrice noža vidio je kako mu se koža na licu

sjaji kao da su ga namazali pomadom, a svaki šnaps dodao bi mu novi premaz.

119

„Doktor Veski je filolog na dorpatskom sveučilištu. On, navodno, priprema

preciznu kartu istočnih krajeva. A karta se priprema jer se Estonce želi preseliti u

Rusiju. Govori se kako na njegovoj karti sva ruska sela već imaju estonska imena.”

Edgar je čuo svoj glas i shvatio da su mu riječi razumne, ali to su bili komadići

razgovora koje je u sebi unaprijed uvježbavao i nije bio siguran hoće li biti u stanju

odgovoriti na pitanja koja bi odudarala od zamišljenog tijeka. Oči su mu netremice

lutale prema Viteškom križu i stalno se morao tjerati da preusmjeri pogled.

„Stvarno? To me iznenađuje, upravo nevjerojatno. Što li zapravo pothranjuje te

glasine i tko ih širi? Uvjeravam vas, takvi planovi nisu u interesu Reicha.”

„Naravno da nisu, Herr SS-Hauptsturmführer!”

„Poznajete situaciju u zemlji puno bolje od drugih, Herr Fürst. Puno bolje.

Cjelovita slika, imate cjelovitu sliku.”

Na licu Hauptsturmführera Hertza opet je zatitrao osmijeh. Edgar se zbunio i

podignuo ruku na obraz koji je osmijeh pogladio.

„A protunjemačko djelovanje?”

„Toga praktički nema.”

„Čitao sam raporte koje ste pisali. Odlične stvari, pohvale su stigle čak iz

Berlina. Potpuno sam uvjeren kako ste vi prava osoba za jedan zadatak. Htio bih da

nastavite raditi u Gruppe B Abteilung B IV, ali na malo drugačijim zadacima. Čini

mi se da nikad niste osobno upoznali Gruppenleitera Ain-Ervina Merea? Sigurno

ćete ga jednom upoznati, on je podređen direktno meni, a vaš će glavni zadatak biti

obavještavati me o unutrašnjem raspoloženju u Abteilungu i mogućim unutrašnjim

prijetnjama. Dobili smo informaciju kako su podzemne organizacije uspjele ubaciti

krtice čak i u najpovjerljivije organe, pa želim znati kakva je situacija u Gruppe B.”

Kad je Edgar izašao iz restorana na ulicu, šnaps ispijen na prazan želudac pokušao je

izaći van. Pojurio je iza ugla, potražio vežu i počekao da mu se stanje smiri.

Kolonjska voda ovog mu puta nije stvarala probleme – Edgar je sad pazio da drži

bočicu dovoljno daleko od odjeće – ali prije sastanka trebao je nešto pojesti. Shvaćao

je kako se previše trudi, pri svakom sastanku dogodila se neka nezgoda, šnaps koji je

htio van ili kolonjska voda. Sad se nije radilo samo o njemu već i o čovjeku koji mu je

sjedio nasuprot. U trenutku kad su im se noge na trenutak slučajno dotaknule ispod

stola, Edgar je odlučio da će postati neophodan SS-Hauptsturmführeru Hertzu.

Hertz je imao povjerenja u njega i uskoro će ga ponovo sresti.

120

1943., VAIVARA

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Dok je opel napuštao Tallinn, Juudit je pokušavala pjevušiti „Das macht die Berliner

Luft”, ali Hellmuth je samo gledao van, jednom je rukom odsutno obgrlio Juuditina

ramena, a druga mu je držala cigaretu i bila položena na otvorenoj pepeljari umjesto

na natu njezine čarape. Juuditin se glas utišao. Znači, ni ovaj put neće pjevati

poskočne koračnice ni gugutati vesele pjesme kao što su to nekad često činili,

Hellmuth neće izvaditi majušni konverzacijski estonsko-njemački rječnik prema

kojem ga je Juudit na putovanjima učila korisne izraze i na čijim je koricama na oba

jezika napisala Underove stihove i Hellmuth joj ovog puta neće na uho šaputati na

estonskom „tvoje usnice na mojim usnicama”. Telefonske žice između stupova

pored kojih su promicali pretvorile su se u bodljikavu žicu. Hellmuth je spustio

prozor, bacio opušak u vjetar i okrenuo lice prema strujanju zraka kao da u opelu

nema dovoljno kisika. Juudit je osjećala kako je napet, u redovitim razmacima gledao

ju je u oči, previše redovitim, kao da to čini svjesno samo zato što nije htio da Juudit

primijeti bore na njegovu čelu.

U Ulicu Roosikrantsi već su odavno počeli tajnovito dolaziti i iz nje odlaziti

ljudi iz Baltische Öla i napete riječi dopirale su ispod vrata u spavaću sobu i do

Juuditinih ušiju: njemačka najvažnija vojno-ekonomska zadaća u bivšim baltičkim

zemljama bila je iskorištavanje bitumenskog škriljevca, u toj stvari najviše vodstvo

Reicha neće praviti kompromise. Zbog toga je Opel Olympia sad jurila prema

Vaivari, potencijalnom naftnom postrojenju, vozeći zabrinutu Juudit. Možda je sve to

bilo samo zbog Staljingrada. Stalnog povlačenja iz istočnih krajeva. Nervoza se

počela uvlačiti među Hellmuthove prijatelje, a Juudit se nije ni usudila pomisliti što

121

bi to moglo značiti. Ona bi to zaboravila, svaki put nastojala bi zaboraviti i

pokušavala je razveseliti Hellmutha dok je ovaj uzdisao kako se časnički zbor

pretvorio u ratište.

Prvo je Juudit smatrala kako je to dobar znak što su radnicima počeli graditi

stanove i popravljati tvornice koje su boljševici uništili pri povlačenju. Nijemci ne bi

bili spremni toliko ulagati u lokalnu proizvodnju da nisu bili sigurni kako boljševici

do tuda neće doprijeti, zar ne? Ali zašto je onda Hellmuth bio zabrinut? Vijesti su

bile pune propagande. Gerda bi rekla kako politika ne pristaje ženama, u to se nije

valjalo miješati. Gerda je bila u pravu. Gorčina ispušnih plinova pritiskala je

Juuditine sljepoočnice, sve je bilo prekomplicirano, nije to shvaćala i brinula se zbog

kopnjenja strasti izazvanog vojničkim problemima koji su se počeli uvlačiti i u

spavaću sobu.

Kad su stigli, Juudit je gledala kako se Hellmuth žurio na razgovore s važnim

ljudima, gledala je kako pete udaraju jedna o drugu, kako pozdravlja, pa je otišla

potražiti pogodan kamen za možda posljednje sunčanje tog ljeta. Stavila je sunčane

naočale, izula cipele i podvrnula čarape, podigla suknju, ali zbog pristojnosti i

vremena ne previše. Na prohladnom vjetru već se osjećala jesen, a ionako joj je bilo

hladno, no ne toliko da ne bi iz torbice izvadila Pervitin. Počela ga je nositi sa sobom

nakon bombardiranja u veljači. Vojska se, navodno, htjela riješiti zaliha Pervitina i

Hellmuth je imao nekoliko kutija. Hellmuth je bio u pravu, Pervitin joj je pomogao.

Otopio joj je tjeskobu kao što su bombe topile snijeg; Juudit se sjećala crne zemlje,

neprirodne za veljaču, redova na cesti, prizora prepunih saonica koje napuštaju grad

i toga kako je večer prije bombardiranja prvi put vidjela na ulici pijanog njemačkog

vojnika. Otvorila je ručnu torbicu. Više nije vidjela ruševine, njezine oči prelazile su

preko njih kao preko prašine u sobi. Na sve je otupjela osim na svojeg supruga.

Žarkocrveni nokti na nogama koji su odražavali sunčev sjaj ponovo su je podsjetili

na muževe prijekore, Anna, navodno, neće odobravati lak za nokte. Sad su joj nožni

prsti mogli uživati u suncu slobodni i crveni kao i kod Leni Riefenstahl, koja je bila

poznata po tome kako je umjela pocrnjeti i koja je na svoja putovanja vodila dva

fotografa da slikaju nju i njezinu odjeću.

„Što kažeš... nekoliko kokoši, krava, jednostavne stvari na selu? S tobom.”

Juudit nije bila sigurna je li dobro razumjela Hellmuthove riječi. Opel je

poskakivao na cesti punoj rupa, Juuditin je lakat udario o kvaku na vratima i ona je

podviknula od čuđenja i bola. Kad su nakon zalaska sunca krenuli natrag, Hellmuth

je šutljivo ušao u automobil i dugo nijemo sjedio na stražnjem sjedištu. Nije uzeo

122

Juudit za ruku, nije ju ni poljubio. Zar je Hellmuth stvarno govorio o mogućnosti da

ostanu ovdje nakon rata? Nije valjda? Na selu?

„Mnogi časnici planiraju to isto. Zar moja ljubica ne želi na selo?”

Juudit je prvo razumjela kako Hellmuth ne želi otići u Njemačku bez nje,

Hellmuth će ostati, ona ga neće izgubiti. Nakon toga se u Juuditinim mislima stvorila

slika u kojoj je živjela sred sela nalik na Taaru, zamišljala je miris raži, djevojke koje u

kola tovare kante s mlijekom, sebe koja živi s Nijemcem premda je udana, prijekorne

poglede i pljuvačku koja bi joj letjela kraj nogu čim bi okrenula leđa. Tu ne bi puno

pomoglo ni kad bi Hellmuth umjesto zemlje nabavio imanje, Juudit nije htjela na

imanje kao priležnica. Molbe za brak SS-časnika išle su na obradu u glavni stožer

državne sigurnosti i ona sigurno ne bi prošla kriterije, a kad bi i dobili dozvolu, brak

bi uništio Hellmuthovu karijeru i za Juudit u Berlinu ne bi bilo mjesta. Možda je

upravo stoga Hellmuth govorio o odlasku na selo. Ali Hellmuthove riječi

pretpostavljale su i druge stvari: Nijemci će ostati, Njemačka će pobijediti, boljševici

se više neće vratiti. Hellmuth inače ne bi planirao budućnost ovdje.

„Pisao sam nekolicini prijatelja i preporučio im posjet estonskom selu. Bila si

mi odličan vodič kroz život na selu. Zemlja je rodna, sve dobro raste, što bi još čovjek

mogao poželjeti. Zašto ne bismo stvorili svoj raj na selu.”

„Ali nakon rata sigurno ćeš imati fantastičnu mogućnost da radiš što hoćeš i

gdje hoćeš”, viknula je Juudit.

„Ja sam mislio da ti želiš ostati ovdje.”

„Prije me nisi pitao za budućnost.”

Hellmuth je škljocnuo tabakerom i zapalio cigaretu. „Želiš li onda otići u

Njemačku?”

„Ni to me nisi pitao.”

„Nisam se usudio.”

Riječi su je umirile, Juudit se uzalud preplašila. Hellmuth nije imao gotovih

planova, nije još tražio zemlju ili imanje. Juudit možda neće morati objašnjavati

čovjeku kako se Estonci odnose prema priležnicama, neće morati riječima iskazati

svoj sram. Činilo se da su Nijemci puno tolerantniji prema ljubavnicama, nitko se

nije živcirao zbog povećih trbuha prijateljica i tajnica. Žene bi jednostavno poslali u

neki njemački grad gdje je, navodno, život bolji, sigurnije je, a i hrana je bolja. Tako je

otišla Alice koja je imala istu krojačicu kao i Juudit, a otputovala je i Astrid s kojom je

Juudit odlazila istoj frizerki, a na kraju je spakirala kovčege i Gerda, ali Gerda je

barem obećala da će joj pisati. Juudit će pitati Gerdu kako je živjeti u Njemačkoj,

123

možda će je i posjetiti prije konačne odluke. U Njemačkoj nema znanaca iz prošlog

života, ondje bi joj možda bilo i svejedno i kad bi provela ostatak života kao tajna

ljubavnica. Hellmuth bi se mogao oženiti ženom koja bi priličila njegovoj obitelji i

Reichu. Juudit bi i to podnijela samo da ostanu zajedno. „Ja ću otići kamo god ti

želiš”, šapnula je

124

1943., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Edgar je pogledao na džepni sat, stigao je na vrijeme. Tkanina na džepiću za sat zbog

nestrpljivih se pokreta ruke rastegnula – svakog je dana brojio minute do idućeg

sastanka. Svaka i najsitnija informacija koju je uspio prikupiti dvostruko bi ga

uzbudila jer mu se svaka sitnica koju bi naveo u izvještaju činila kao osobni dar. SS-

Hauptsturmführer Hertz bio je zadovoljan njime, to se moglo primijetiti, tko zna,

možda ga jedne večeri pozove u kazalište sa svojim društvom. Već je za tu priliku

naručio kod krojača novo odijelo i napomenuo da mora biti kao da je skrojeno u

Berlinu.

U restoranu je bila gužva kao i prije: Allgemeine-SS u crnom, Wehrmacht u

sivom, svi podjednako dugonogi. Gefrierfleischordeni boli su ga u oči, orlovi i

kukasti križevi, Edgar je morao spustiti pogled. Priče o Staljingradu nisu bile

prikladne ni za žene ni za djecu, a niti za njega.

Hauptsturmführer Hertz domahnuo mu je i ustao.

„Drago mi je vidjeti vas opet, Herr Fürst. Konobar! Preporučam vam golubicu,

stvarno je ukusna. Donesite i onaj odlični rizling.”

Sjedajući za bijeli stolnjak, Edgar je pokušavao ne gledati u čovjekov

Ritterkreuz te se podsjetio kako mora malo podignuti obrve. Tek toliko da se doima

otvorenim. Bez pretjerivanja. Desni obraz okrenut prema Hertzu. Jutro je proveo

nervozno, omotan u topli ručnik koji je stavio na lice prije brijanja, pa mu je bilo

prevruće, bio je zagubio brusni kamen, a oštrenje britve bilo je pogreška. Ono što je

činio podsjećalo je na ponašanje momka koji je tek postao punoljetan prije prvog

sastanka s izabranicom svoga srca; bio je jednako napet i drhteći ponavljao rečenice

125

koje bi mu mogle ustrebati. Zbog te mu se asocijacije osuta koža još više ožarila i ta

se ožarenost nije ohladila ni vani na svježem zraku. Srećom, polusvjetlo u restoranu

bilo je blagonaklono. Edgar je zamijetio kako pustolovke koje su ih mimoilazile

mjerkaju Hertza, a sa zadovoljstvom je primijetio kako ovaj ne obraća pozornost na

tu hranu za oči. Čovjek je prema damama bio ljubazan, ali pogled mu nije ni

zabunom kliznuo niz nečije grudi ili bokove. Zbog toga ga je mrlja od pudera na

inače besprijekornom ovratniku iznenadila.

„Obavljate posao izuzetno dobro, ne mogu vas u tome dovoljno nahvaliti. Sad

imam za vas novu zanimljivu zadaću. Kao što vam je vjerojatno jasno, ovdje trebamo

još radne snage, pa smo je odlučili dobaviti.”

Obroci koje su im donijeli na stol obuzdali su Edgarovu uzletjelu maštu i on je

ovlažio usnice vinom, ali nije otpio gutljaj. Nije se usuđivao zatražiti neko drugo piće

premda mu je meso zastalo u grlu osušenom prijašnjim mislima. Edgar se nakašljao.

Morao se usredotočiti na posao, nije si mogao priuštiti da izgubi Hertzovo

povjerenje.

„Nema dovoljno ljudi”, rekao je Hauptsturmführer. „Industrija se neće

zahuktati, boljševička taktika spaljene zemlje prouzročila je nevjerojatna razaranja,

ali to vam sigurno nije nikakva novost. Trebamo nove tvornice i stanove za novu

radnu snagu. Ranije su Arbeitserziehungslageri bili u nadležnosti

Reichssicherheitshauptamta, a radni logor koji se sad osniva bit će pod ekonomskom

upravom, SS-Wirtschafts-Verwaltunghauptamtom. Smatramo da će Amt D polučiti

bolje rezultate s obzirom na to da, iskreno govoreći, rezultat Arbeitserziehungslagera

nije bio baš onakav kao što smo se nadali. Radit ćemo pod neposrednim

zapovjedništvom upravo imenovanog Inspekteur der Konzentrationslager SS-

Gruppenführera Richarda Glücksa – a on je odgovoran izravno Reichsführeru

Himmleru. Dakle premješten sam i sad okupljam pouzdane izvršitelje za taj važni

posao. Prošlog sam tjedna otišao pogledati mjesto na kojem će se uspostaviti novi

Arbeitserziehungslager i mogu reći da tu ima puno posla. Ceste su u užasnom

stanju, stvarno sam morao biti zahvalan na mehaničarskim sposobnostima svojeg

vozača. SS-Hauptsturmführer Hans Aumeier imenovan je komandantom Vaivare te

smatramo da će on dovesti podizanje učinkovitosti logora na novu razinu. Upravo

pregovaramo o upravnom ustroju. Surađujemo s Baltische Ölgesellschaft m.b.H. i

Organisation Todt Einsatzgruppe Russland Nord i tu trebam povjerljivog čovjeka

koji razumije raspoloženje domaćih ljudi.”

126

1943., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Baš kad je Juudit skrenula u Ulicu Roosikrantsi, Roland je u njemačkom vojnom

ogrtaču izašao iz veže pred nju i učtivo podignuo šešir. Juudit se na mjestu

skamenila, razmišljala je bi li potrčala, bi li stigla otvoriti vrata, bi li stigla ući –

udaljenost je bila svega desetak metara. Čovjekovo napeto zurenje preplašilo je

služavku, koja je nosila kupljene stvari, Juudit je primijetila njezine nesigurne

kretnje.

„Idi unutra, Maria”, rekla je Juudit.

Djevojka je kliznula kroz vrata, Juudit se prisilila da navuče prijazan izraz na

lice te je kimnula susjedi koja je prolazila s direktorom njemačke vojne trgovine.

Roland je uhvatio Juudit za ruku i prisilio je da krenu.

„Hajdemo prošetati”, rekao je.

Hodali su ruku pod ruku, Rolandov korak bio je smiren, ali glas nije.

„Trebam stan tvoje majke.”

Juudit je šutjela. Kad bi snažno zavikala, zauvijek bi se riješila Rolanda i nikad

više ne bi morala misliti vidi li ga u gomili ljudi, niti bi se morala plašiti njegova

iznenadnog pojavljivanja, niti razmišljati hoće li Hellmuth jednog dana saznati. Bili

su među ljudima, policajac je stajao sasvim blizu, Juudit je otvorila usta, ali iz njih

nije izišao glas, njezin pogled vrludao je po ljudima koji su im dolazili ususret,

razmišljala je što reći bude li im prišao netko koga bi trebala pozdraviti, predstaviti,

mogućnosti su joj se rojile u glavi, ali svaka rečenica koju bi pripravila udarala je o

Rolandove staklenaste oči. Roland joj je stiskao nadlakticu, tjerao je da hoda smjerno

dok se Juudit pokušavala otrgnuti.

127

„Kako se dani skraćuju, sve je manje zbjegova koji odlaze u Finsku. Ali velika

je nestašica stanova, ljudima koji žive u ilegali teško je naći prebivalište, svi se plaše,

svuda traže dokumente.”

„Govori tiše”, šapnula je Juudit.

„I ti se plašiš. Misliš li već na njemačkom?”

„Ne.”

„Stan u Valge Laeva je na zgodnome mjestu blizu parka, park nudi zaštitu, a

boljševici su uništili spremište u blizini. Tamo je lako doći. Tebi taj stan ne treba,

drugima treba”, rekao je Roland. „Jesi li inače čula nešto o svojem bratu? Zar tvoj

Teutonac nije ni to uspio saznati?”

Juudit je ponovo otvorila usta pa ih zatvorila. Hellmuth je rekao kako je

najbolje čekati dok rat ne završi. Tada će biti više prilike da se razjasni Johanova

sudbina. Uzeo ju je u krilo, sućut dodira natjerala je Juudit u plač. S Rolandom Juudit

nije htjela razgovarati o Johanu, njegov je glas bio leden, Juudit je stezalo u grlu, ali

pred Rolandom neće plakati. Skrenuli su Ulicu Lühike Jalg, počeli su se penjati

stubama prema brdu Toompea. Mogla bi klisnuti ispod rukohvata, otrčati niz

kaldrmu, mogla bi vikati, i stvar bi bila riješena, ali uspjela je samo reći: „Ne mogu se

ja u to upuštati.”

„Tebe se ništa i ne pita.”

Roland je uzeo torbicu iz Juuditine obamrle ruke, prekopao je i uzeo ključeve.

Stigli su do kraja Ulice Kohtu. Na vidikovcu su se opet sjatili njemački časnici s

dalekozorima, ljudi iz Ostland Filma pokazivali su krajobraz, fotografi i reporteri

slikali su granicu Ostlanda. Roland je odveo Juudit dalje. Na stubama Patkuli uzeo je

Juuditinu ruku kao tek izleženu ptičicu.

Izgledalo je da se kazaljke uopće ne pomiču, ura kao da je stala. Ili je išla prebrzo, u

svakom slučaju pokazivala je krivo vrijeme. Sutra dakle. Sutra će Juudit otići u stan u

Ulici Valge Laeva i izvršiti zadatak koji joj je dao Roland. Hodala je po radnoj sobi i

nije mogla započeti posao premda ju je kraj pisaćeg stroja čekala hrpa tekstova za

prijevod. Rečenice su se slijepile kad je pokušala početi. Na svu sreću, Hellmuth je

bio na poslu, tako da se Juudit mogla u miru plašiti svakog pucnja ispušne cijevi,

jurnjave hitne pomoći, micanja sjenki koje je vidjela krajičkom oka, a mogla se isto

tako pokušavati smiriti hodajući ukrug, premda se pri svakom krugu sve više

osjećala kao životinja u kavezu. Hellmuth više nije sanjario o seoskom ozračju, već je

128

mislio na Berlin, pripovijedao je o svojem djetinjstvu u tom gradu, o mjestima koja

Juudit svakako mora vidjeti i na kraju mu se čelo naboralo poput zgužvanog papira.

„Ili je možda bolje otići nekamo drugamo, nekamo gdje se neće vidjeti rat”,

rekao je Hellmuth.

Hellmuth je njihovu vezu uzimao ozbiljno, ali Juudit je ipak sve dovodila u

opasnost: ovaj stolić za pušenje koji je Hellmuth iskopao odnekud iz krame i

napravio mjesto za Juuditin pisaći stroj, ovu radnu sobu i ove novine koje je

služavka složila na Hellmuthov radni stol. Hellmuth bi često samo navratio u glavni

stožer pa se vratio u svoju radnu sobu jer je radije slušao Juudit nego prevoditeljice u

uredu i Juudit bi mu prevodila ono što je pisalo u estonskim novinama. Juudit je

riskirala i te dane, one u kojima je najviše uživala; ugrožavala je mogućnost da majci

šalje estonske novine, koje su patile od nestašice papira premda su tiskarski strojevi

danonoćno radili. Izdanja na njemačkome nisu imala takvih problema. Nijemci su

imali svega u izobilju, a i ona će imati svega u izobilju, moći će stavljati maske od

šećera na lice, ali ne bez Hellmutha. Juudit je i dalje kružila. Danas od posla više neće

biti ništa, koža joj je postala osjetljiva, čarape su joj dojadile. Bedra su je svrbjela kao

da su joj noge ovijene s nekoliko slojeva vunenih čarapa kao nekoć ljeti, u djetinjstvu,

zbog opasnosti od riđovki. Juudit je otkopčala podvezicu i spustila čarapu. Početak

proširene vene na desnom listu uvijek bi je podsjetio na Adelinu, njezina su oca

smaknuli boljševici pa su njegov leš iskopali na Ulici Pikk, i na Adelininu majku i

miris vlažnog pudera kad bi gospođa stenjući skinula svoje gumene čarape koje je

godinama nosila zbog proširenih vena. Koža joj se crvenjela. I te vene. Juudit si nije

mogla priuštiti vene na nogama, nije si mogla priuštiti da Hellmuth izgubi

zanimanje za nju, da izgubi njegove prste koji su joj klizili uz bedro u estonskom

sumraku. Zbog premještaja su narasle i Hellmuthove brige; u gospodarskom odjelu

sve je više putovao premda se htio vratiti poslovima koji su mu bili specijalnost. U

dodiru se osjećala odsutnost, koja je Juudit iz dana u dan sve više zabrinjavala,

plašila se toliko da se sve više počela brinuti za svoju ljepotu. Njezin život ovisio je o

Hellmuthovim osjećajima prema njoj, bez toga ona nije imala ništa.

Galama koja se čula izvana opet je natjerala Juudit da se trgne premda su to bili

glasovi djece koja su se vraćala s jutarnje nastave. Bilo je tek oko podneva, a ona se

već zaželjela pića. Svrab je postao nepodnošljiv. Sutra će brzo doći. Sutra će otići

prihvatiti izbjeglice. Za trideset sati. A što ako sve pokvari? Ako se ne bude znala

ponašati kako treba? Ako učini neku glupost? Ako među izbjeglicama bude

poznatih? A što ako jednostavno ne ode? Zašto Roland nije mogao naći nekog

drugog da ih prihvati? Odakle je Roland mogao znati da je red vožnje koji je

129

nabavila od priobalne straže točan? Odakle je on znao da su ribari iz grupe

pouzdani, koliko su dugo uspijevali varati provjere, je li bilo dovoljno pila i drugog

šumarskog pribora kao rekvizita za skrivanje izbjeglica po kamionima, a što ako

ribari počnu ucjenjivati, odakle novac, gdje su, zapravo, nabavili te kamione, odakle

im gorivo? Juudit to nije htjela znati. Zašto se nije više protivila, što joj je sledilo

usnice? Staljingrad, Tunis, Rostov, ili to što su uz pomoć njemačke oružane sile

doveli stanovnike iz osvojenih istočnih krajeva? Da se bila povjerila Gerdi, ova bi se

možda dosjetila nekog načina, vjerojatno bi joj naredila da se posluži ženskim

čarima, rekla bi kako bi Juudit morala naučiti zavaravati Rolanda, a ne dopustiti da

on zavarava nju. Ali Juudit nije bila Gerda, ona nije imala urođenu sposobnost da

flertom omekša i najtvrđeg protivnika. Gerda joj je nedostajala, kao i Gerdini savjeti.

Još nije stiglo ni jedno jedino pismo premda je Gerda obećala da će pisati.

Sutra se Hellmuth neće čuditi kad Juudit bude klisnula van nakon

redarstvenog sata jer će ujutro cijelo društvo otputovati na nekoliko dana u Vilnius,

ali što će biti poslije? Nije Juudit mogla uvijek predvidjeti kada će Hellmuth biti kod

kuće, a kada odsutan. Ura, koja se činila sporom, počela je brzati. Juudit se morala

pripremiti. Hellmuth će uskoro doći kući, uskoro će pete Hellmuthovih gostiju

kuckati, već se čulo kako kuharica miješa jaja za pjenu, kako Maria prostire stol, i ona

bi se trebala spremiti za večeru i zabavljanje gostiju. Slabi živci odmah se vide na

ženinoj koži, rekla bi joj Gerda, a to si Juudit nije mogla priuštiti. Tek ju je Gerda

uspjela uvjeriti kako se glatkoća ženskih nogu postiže britvom, a ne

sumporovodikom. Po Gerdinu mišljenju, sumporovodik previše smrdi i tu je

vjerojatno bila u pravu. Noge joj nisu osobito pocrnjele, bile su blijede, nešto se tu

trebalo učiniti. Nakon kupke i uljepšavanja nogu Juudit je posula pazuha salicilnim

praškom pa spustila staklenku natrag pored crne olovke kojom je na nogama crtala

nat nekoć, kad nije imala čarapa. Tamni su se laktovi zanjihali u ogledalu kao olujni

oblaci. Juudit je u ruku uzela ogledalo i pokušala vidjeti izgledaju li gadno. Maria je

trebala donijeti još limuna. Njezino pretvaranje iz golubice u guju nije se vidjelo na

koži, ili je barem ona htjela u to vjerovati.

U blizini SS-Hauptsturmführera Hertza Edgar je na trenutak mogao mirno disati.

Kroz zeleno staklo iznad vrata prodiralo je toplo svjetlo iz predsoblja. Edgar je

ispravio ramena, krojač je dobro obavio svoj posao i na rukav stavio znak onako

kako je i trebalo. OT-Bauführer. Zbog nestašice materijala morao se za početak

zadovoljiti znakom na rukavu i Dienstbuchom, ali to mu nije smetalo, imao je

dovoljno razloga da se slatko smješka. Ovaj je poziv čekao odavna, nakon ovih vrata

130

cijelo Carstvo bit će mu otvoreno. Doći će ljudi iz BaltÖla i koncerna Goldfeld, kao i

iz Ensatzegruppe Russland-Norda s čijom se djelatnošću već stigao upoznati. Nakon

što su se Nijemci povukli s Kavkaza i izgubili izlaz na Kaspijsko more, pogled je bio

okrenut prema Estoniji. Edgar je odmah shvatio što to znači. Nijemci više nisu imali

nafte, Nijemci se više nikada neće odreći Estonije, budućnost je bila u škriljevcu,

interes BaltÖla bit će prioritet i premda se on još nije stigao upoznati s tim

područjem, sad će to učiniti.

Služavka je uzela Edgarov kaput i šešir, u salonu je već vladalo veselo

raspoloženje, a Führerova slika na zidu visjela je malo nakoso. Hauptsturmführer

Hertz poželio je gostu dobrodošlicu, odveo ga u salon među ostale i otišao potražiti

svoju prijateljicu negdje kod garderobe. SS-Sturmbannführer Aumeier došao je i

nastavio s Edgarom razgovor započet ranije tog dana o putovanju u Vilnius i Rigu. U

Litauenu su, navodno, napravili zanimljiv stroj koji je olakšavao proces, vidjet će

kako radi u radnom logoru u Paneriji. Isti takav mogao bi se nabaviti i za Estland.

Edgar mu je pripovijedao kako napreduje organizacija podjele rada u suradnji s

redarstvenom policijom i majorom Johannesom Koortom iz trećeg bataljuna. U

redarstvenim pravilima smatrali su da je udaljenost među zatvorenicima od šest

stopa razumna, a o upravi je trebalo još pregovarati. Sturmbannführer je kimnuo,

situacija mu je bila poznata – SS-Wirtschafteri htjeli su određena područja držati

čvrsto pod kontrolom.

Vrata sale bila su otvorena i Edgar, usredotočen na ugodni razgovor, nije znao

zašto mu je glas žene koja je u hodniku razgovarala s Hauptsturmführerom Hertzom

zvučao poznato. A onda je shvatio; u vezi s tim glasom nije mogao pogriješiti

premda je pripita galama gostiju bila prilično bučna. Edgar je pogledao prema

prozorima. Ne, na to nije mogao ni pomišljati, ali između prozora bila su dvostruka

vrata s velikim staklima koja su se sigurno otvarala prema balkonu.

Edgar se stisnuo u kut balkona, pritisnuo je leđima zid i uhvatio se rukom za

ogradu zdesna. Rub zavjese koji je ostao pod vratima gladio mu je cipele. Iz sale su

se čuli lupkanje potpetica, škripa parketa i lako prepoznatljivi smijeh, smijeh žene.

Skok nije dolazio u obzir, stan se nalazio previsoko. Društvo je sjedalo za stol, Edgar

je čuo kako Sturmbannführer Aumeier spominje njegovo ime i nešto o potrebi za

svježim zrakom. Kad je služavka pozvala gospođu na telefon, Edgar je iskoristio

priliku. Kako se kuckanje udaljavalo, kliznuo je natrag u salu, nabrzinu izmijenio par

riječi s domaćinom, mirno se zaputio preko tepiha pa ubrzao korake i pronašao

zahod baš kad se Juuditin glas počeo opet približavati. Edgar je sjeo na pod zahoda i

Juudit je otkuckala pokraj njega natrag u salon. Iz zahoda je otišao u hodnik, a iz

131

hodnika ravno u predsoblje, gdje je našao svoj kaput i šešir. Kuharu je rekao kako

mu je najednom pozlilo, da mora otići, zamolio ga je da prenese domaćinima ispriku

zbog iznenadnog odlaska, a poslije je poslao poruku da auto dođe po njega kad

društvo bude spremno za odlazak. Bio je zdrav, dovoljno zdrav za putovanje.

Kad je vozač Sturmbannführera Aumeiera skrenuo prema Ulici Roosikrantsi, Edgar

je sjedeći na stražnjem sjedištu za svaki slučaj spustio obod šešira na oči. Čim se auto

zaustavio, ostali su izašli protegnuti noge. Edgar je ostao sjediti pozivajući se na

mučninu, pokušat će dremnuti. Između podignutog ovratnika i oboda vidio je kako

na ulicu brza ona ista služavka koja mu je večer prije uzela kaput, djevojka se gotovo

zaletjela u kućepazitelja koji je meo stube.

Običnost jutra smirivala ga je. Zavjese za zamračenje bile su podignute, iz pekarnice

se širio miris svježe pečenoga kruha, konji su klopoćući vukli teška kola prema

vojnom dućanu i na kraju je SS-Hauptsturmführer Hertz izašao iz kuće, zastao da

kupi pecivo s orasima od momka koji ih je prodavao, otišao raspoloženo pozdraviti

Edgara i ostale suputnike te ušao u svoj auto. U tom su se trenutku otvorila ulazna

vrata i istrčala je Juudit dok joj se jutarnji ogrtač na cvjetiće vijorio na jutarnjem

vjetru, i taj ju je jutarnji vjetar odnio do Hertzove Opel Olympije, gdje je kliznula na

stražnje sjedište, a čovjek je podignuo ruku na Juuditino rame; Hertz je podignuo

dlan i pogladio Juudit po kosi skovrčanoj od sna, tako joj je nježno, nježno dotaknuo

uho. Prizor je na trenutak zaslijepio Edgara, procurio je kroz njega poput slučajno

ispijene lužine, i tu nije mogao ništa učiniti, nije mogao ništa protiv te smrtnosti jer je

dodir sadržavao svu ljubav ovog svijeta, svu nježnost na svijetu, svu dragocjenost, i

to se događalo pred svima. Pred očima svih tih ljudi, pred balavcima, staretinarima,

čistačima, SS-Hauptsturmführer tako se ponašao, dopustio je da žena istrči na ulicu

u spavaćici, dopustio je da dotrči do auta kako bi ga pozdravila premda joj je vjetar

slijepio spavaćicu za bedra i pustio da joj svila sklizne s ramena te je nagradio to

razotkrivanje dodirnuvši joj uho. Tolika količina nepristojnosti, tolika količina kretnji

koje spadaju pod pokrivač, u privatne budoare, tolika količina privatnosti nasred

ulice, tolika količina gesti koje nisu za drolje. Edgar je vidio kako se postupa s ratnim

nevjestama, ali ovdje nije bila riječ o tome. Ovakvu je gestu svatko čuvao za samo

jednu osobu u životu, mnogi takvo što nikad nisu doživjeli.

Gesta se upisala u Edgarov mozak kao neprekidni pokret pri kojem žena trči

prema autu, ulazi u njega, muškarac joj stavlja ruku na ramena, podiže dlan da joj

pogladi kosu i dodirne uho. Putanja kretnje neprestano se ponavljala u Edgarovoj

132

glavi – kao i muškarčev izraz radosti zbog koje je sve ostalo zaboravio, Juuditin

osmijeh od kojeg je i kaldrma svjetlucala ljubavlju i svjetlo na njihovim licima.

Premda nije o tome htio ništa znati, Edgar nije mogao zatomiti maštarije o čovjeku i

Juudit u krevetu, kako joj rukom dodiruje ušku, lice, kako joj ljubi obrve i nos.

Juuditino uho nije bilo ništa posebno, Juudit je bila samo obična djevojka bez osobite

darovitosti ili osobite ljepote. Osim toga bila je udana. S kojim pravom tako

beznačajno žensko stvorenje smije tako besramno dodirivati Hauptsturmführera i

posjećivati salone u koje Edgar nije imao pristupa? S kojim je pravom samo tako, bez

zasluga, ušla u svijet Nijemaca? Žena ulazi u auto, unutra se upali svjetlo za privatne

trenutke, čovjek u autu stavlja ruku na ženino rame, podiže dlan kako bi dodirnuo

ženinu kosu, uho, i svjetlo u njihovu autu zamrači dan na ulici, stvori se svjetionik

sred crnog mora, a oni to i ne primjećuju jer oni ne vide svijet koji ih okružuje, oni ga

ne trebaju, oni pale jedno drugo, muškarac dodiruje ženinu ušku, pali se svjetlo,

njihovo svjetlo.

Nakon što je razbistrio misli, Edgar je shvatio kako bi Juudit uskoro mogla biti

od koristi u Nijemčevoj spavaćoj sobi. Taj će trenutak doći. Prije toga će se stići

udubiti u zadatke koje mu je dao Sturmbannführer Aumeier, izračunati budžet, otići

pogledati mamu i usput se raspitati što ona zna o tome što joj radi snaha. Više nije

žudio za životom u Tallinnu – jedina prilika bila mu je blatnjavi logor u Vaivari,

tamo neće naletjeti na Juudit. Prvi put u životu Edgar je mrzio svoju ženu.

133

Č E T V R T I D I O

„Njemački su fašistički agenti bili lukavo poslani u

zemlju još prije no što su hitlerovske snage okupirale

Estoniju. Jedan od tih agenata bio je Mark, čija je

zaručnica prihvatila njegove nazore. Prema izjavama

očevidaca, zaručnica je često viđana kako pere Markov

šinjel i košulju crvene od krvi. Zaručnica je tvrdila kako

je Mark samo zavrnuo pticama glavu za večeru. ‘Meni je

svejedno bilo jasno da je Mark sudjelovao u pogubljenju

sovjetskih građana’, kaže svjedok M. Afanasjev. Ubijanje

je nacionalistima postalo svakidašnja rabota. Nakon

svakog pokolja ubojice su priredili pijanku ili orgije, u

kojima je sudjelovala i Markova zaručnica otresajući sa

skuta nokte koje je iščupala sovjetskim građanima.”

Edgar Parts, U žarištu hitlerovske okupacije,

Eesti Raamat, 1966.

134

1963. TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Žena je gurnula vrećice iz dućana prema drugu Partsu kao da očekuje pohvalu za to

što je bila u kupnji. Poderana se čipka podsuknje zanjihala, cijelu je sobu prožeo

plavičast dim. Namirnice koje je kupio sam Parts je spustio na pod, otvorio prozor i

odgurnuo grane hmelja koje su nahrupile unutra, pokret mu je bio odlučan premda

se prenuo zbog ženine neočekivane pojave u kuhinji. O čemu se radilo? Što je sad

htjela? Kad mu je žena po tko zna koji put napomenula kako želi ljepše ručnike,

Parts se nije protivio, nego je nabavio nove kineske ručnike od frotira umjesto onih

lanenih i izborio se za tubu poljske paste za zube, koju je stavio pored praška za

zube. Čekao je u redu sve dok nije dobio dozvolu za kupnju minihladnjaka te zatim

opet triput stajao u redu sve dok konačno, malo prije kraja radnog vremena dućana,

nije uspio zgrabiti predzadnji Snaigeov hladnjak. Sve je to padalo na njegova pleća

jer je, što se tiče svakodnevnih povlastica, ženino radno mjesto na željezničkom

kolodvoru sasvim beskorisno. Ako jednog dana Parts bude htio nabaviti suše

hrenovke, morat će se sam pobrinuti za to, naći poznanike u kombinatu, poznanike

koji bi mogli nabaviti hrenovke prije no što ih trgovci napune vodom kako bi ih

otežali. O juhi s mesnim okruglicama bilo je uzaludno sanjariti tako dugo dok nije

imao prijatelja u mesnom kombinatu, u mljeveno meso koje bi se našlo na pultu u

dućanu znali su umiješati čak i štakore. Sve je to bilo nauštrb radnog vremena, ali

ipak je to rado činio zbog vlastite ugode i da bi obuzdao ženine napadaje. Što bi još

morao učiniti?

Žena je opet pogurnula vrećice za centimetar prema Partsu, ali on ih nije ni

pogledao. Hladna večera bit će dovoljna. Neće danas peći odreske niti će pregledati

135

vrećice iz dućana koje je žena donijela, htio je otići u mir svoje radne sobe prije no što

mu počne postavljati nove zahtjeve.

Najednom je žena otvorila usta i s kiselim dahom počela izvještavati kako je

provela popodne s Kersti, koja je također radila na kolodvoru, kako su bile u ovom i

onom dućanu, kao je ovdje i ondje bila inventura i kako su nakon tko zna koliko

inventura došle do radnog mjesta neke Kerstine znanice iza čijih se vrata čula strašna

gužva i uspjele su kupiti naranče. Žena je i dalje gurkala vrećicu, kutija s kolačem

pala je na pod. Svježe Pastile, rekla je, iz dućana Kalev. Njegov omiljeni kolač. Je li

htjela auto? Moskvič je koštao 5000 rubalja. Svota je bila nevjerojatna kao i red za

dozvole u tvornici, o predujmu nije bilo još ni riječi.

„A onda smo išle pogledati Kerstin novi stan u zgradi. Kuhinja je sićušna izba.

Kod nas barem možemo sjesti i jesti, kuhati, ali kod Kersti ne, premda je stan inače

velik i moderan.”

„Tako i treba biti. Ljudi se mogu dobro najesti u kantini, kome, zapravo, treba

velika kuhinja”, odgovorio je Parts.

Razgovor.

Prvi razgovor posljednjih mjeseci.

Žena je pogledala Partsa i primijetila kako su oni doma i da ih je dvoje. Parts se

usredotočio na pripremu svinjskih nožica od prethodnog dana, pazio je da ne dirne

ženine vrećice i nije podignuo kutiju Pastila s poda. Progutao je odvratnost koju je

osjećao prema debelim noktima na njezinim nožnim prstima, kao i pitanje kako je

prijateljica došla do novog stana, preko novog ljubavnika? Nije mogao riskirati

večernji radni mir. A što bi bilo kad bi dao supruzi smeđu omotnicu iz Ureda već

sad, novac uvijek smiruje žene. U ženinu dahu osjećao se zadah apoteke. U tome nije

bilo ničeg novog, ali dok je prolazio pored supruge, Parts je osjetio blagi vonj suhog

šampona, a ženina kosa bila je posebno napirlitana. Kao da mu supruga želi pokazati

da je pri zdravoj pameti.

„Zašto mi to pripovijedaš”, rekao je Parts naglašavajući svaku riječ.

Supruga se pomaknula, energičnost joj je splasnula te je zašutjela. Pepeo na

vrhu cigarete rastao je, šalica kave zanjihala joj se u ruci, a Parts je sklopio oči i nije

rekao ništa. U servisu za kavu preostalo je još nekoliko nenapuknutih šalica, a servis

je bio mamin vjenčani dar. Parts se prisjetio što se posljednji put dogodilo. Žena mu

se smijala kako to nema veze, ne trebaju oni kompletni servis kad im ionako ne

dolaze gosti koje bi trebalo ponuditi.

136

„Bili su tako sretni zbog novog stana. Ništa više. Svi idu naprijed u životu i u

karijeri, osnivaju obitelji, sretne obitelji, ali nama ovo može biti posljednji dan u

Tallinnu. Ti se ponašaš kao da to uopće ne shvaćaš.”

Parts je prvi put nakon mnogo godina pogledao suprugu u oči. Oči koje su

nekad tako lijepo treptale, a sad se činilo kao da ih je progutalo meso. Sažaljenje je

stupilo u kuhinju i potkresalo Partsove živčane riječi te mu je glas omekšao.

„Ja se više nikada ne kanim vraćati u Sibir. Nikada”, rekao je.

Žena je upalila radio.

„Ne? Jesi li siguran? Inače, ja sam slušala na radiju proces Ain-Ervinu Mereu i

sve su emisije posvećene tomu. Bila sam i pred Oficirskim domom, izvana sam

gledala početak te predstave. Ti i tvoji sigurno ste znali tko je tamo bio, ali stavila

sam rubac i sunčane naočale. Možeš me potražiti na vašim fotografijama, njih

sigurno imate koliko hoćeš.”

Parts je sjeo. Radio je treštao, a žena je utišala glas tako da joj je morao gledati u

usta kako bi razumio što govori.

„Što si, zaboga, tamo radila? Pa Mere nije ni bio tamo. On je u Engleskoj i nikad

ga neće izručiti”, podviknuo je Parts.

„Morala sam. Da znam kako bi to bilo. Kako to zvuči, čemu sliči.”

Žena je zapalila novu cigaretu, prethodna se dimila u pepeljari. Prašina i pepeo

plesali su od dernjave radija.

„Za boga miloga, sudski proces je čista predstava! Ain-Ervin Mere nije pristao

nastaviti suradnju s nama, to ti je razlog!”

„Znači, učinio je pogrešku. Jesi li siguran da ti nećeš?”

Parts se sabrao od zaprepaštenosti i prosiktao: „Mere je bio važan čimbenik, ja

uopće nisam bio značajan. Ne priređuje se takav teatar zbog sitne ribe.”

„A što ako traže baš takve primjere za upozorenje. Tebe su već jednom osudili

zbog kontrarevolucionarne djelatnosti. Ili misliš da je svjedočenje na sudskom

procesu od tebe napravilo junaka za vijeke vjekova?”

Ženin lakat opet je gurnuo vrećicu. Iz vrećice je ispala naranča. Otkotrljala se u

predsoblje. Parts je procjenjivao ima li razloga da joj detaljnije kaže o knjizi koju piše.

Nema. Neka žena uživa u plodovima završene knjige, ali širinu projekta nema

potrebe detaljnije izlagati kao ni ulogu knjige u svemu tome. Parts si je natočio šalicu

ječmene kave koju je skuhala i sjeo za stol. Ona je pomicala amo-tamo pepeljaru i

pepeo je odletio u Partsovu šalicu, a Parts je progutao ljutite riječi koje su mu zastale

u grlu.

137

„Ja ne želim biti iduća”, rekla je supruga. Parts je pojačao radio. „Nama su

došle na posao nove djevojke. Jedna od njih je morala odmah otići. Nije naveden

razlog, ali Kersti je znala da je djevojčin otac bio u njemačkoj vojsci. Ja čekam svakog

dana. Čekam kad će doći i odvesti me, to čekam otkako su se vratili. Znam da će

doći.”

Parts će počekati još trenutak prije no što spusti prste na tipkovnicu Optime, pričekat

će da žena ispije svoju bocu, a dok je čekao, sisao je kosti svinjske nožice. Obrisao je

prste, otključao bravu ormara i izvadio dnevnik. Što li je Roland radio nakon što su

prekinuli sve veze, je li o tome nagađala njegova žena? Anna i Leonida stigle su se

preseliti na onaj svijet tijekom godina koje je Parts proveo u Sibiru, ali je li Roland bio

i u kakvom kontaktu s njima, oprezni Roland? Majke su uvijek nešto znale.

Gramofon i Bruckner zasvirali su u dnevnoj sobi. Nakon slabosti izazvane

neuobičajenim razgovorom polako se staložio. Parts je spustio prste na tipkovnicu

Optime i ugrizao se za usnicu. Još bi se mogao vratiti ženi, podignuti naranču koja se

otkotrljala u hodnik i oguliti je za nju, uzeti je za ruku i zamoliti da mu ispripovjedi

sve čega se sjeća, reći joj: hajde da spasimo jedno drugo, barem sad, barem jedanput

mogli bismo nešto složno učiniti, trebalo se požuriti, žena bi mu mogla pomoći da

uđe u trag Rolandu, ona bi se mogla sjetiti stvari kojih se on nije sjećao, mogla bi

pogoditi stvari koje on nije mogao pogoditi, mjesta na koja je Roland mogao otići,

ljude kojima se mogao javiti. Mogao bi pokazati ženi dnevnik, možda bi i ona

prepoznala rukopis, možda čak i ljude spomenute u dnevniku. Što ako je žena

posjedovala ključ za odgovore na pitanja koja su se ticala Rolanda? Ovo bi mogao

biti pravi trenutak, možda se žena već dovoljno dugo plašila, možda bi bila spremna

na to nakon svih tih godina, zašto je inače spominjala te stvari, zašto je rekla da je

otišla gledati sudski proces Mereu? Je li to znak da joj se ponos konačno slama, je li

ga slomio očaj ili je shvatila kako joj nitko drugi doli Parts ne može osigurati

budućnost? Zašto Parts nije bio u stanju napraviti taj mali korak, uzeti suprugu za

ruku, samo ovaj put, zašto nije mogao imati povjerenja u suprugu ovaj, jedan jedini

put?

138

1963., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Godine 1943. Mark se dosjetio kako zaraditi novac. Budući da je dio hitlerovaca shvatio kako

će fašistička Njemačka izgubiti rat, mnogi su već imali na umu drugi plan – pobjeći na

Zapad, gdje su kanili sabotirati borbu protiv Trećeg Reicha i širiti hitlerizam. Mark je počeo

pomagati te ništarije i uz pomoć svojih novih znanaca ribara lukavo organizirati prebacivanje

te gamadi nevinih očiju na Zapad, koji ih je prihvaćao. S obzirom na to da je Mark bio poznati

sportaš u doba buržoasko-fašističke Estonije, njegovo je lice bilo poznato i mnogi su mu se

divili. Zato mu je bilo lako uspostaviti nove kontakte. Zatražio je premještaj iz Tartua u

Tallinn. On je već bio pokazao svoje sposobnosti hitlerovskoj obavještajnoj službi, tako da su

mu tallinnski fašisti poželjeli dobrodošlicu. Tu je našao prikladan stan kamo je slao fašiste koji

su čekali prijevoz čamcima. Stan je bio u vlasništvu majke njegove zaručnice, koja je izdala

svoj narod s fašističkim oficirom...

Parts je spustio zglobove na stol i rupčićem obrisao znoj s vrata. Ženino

lupkanje opet je počelo kišiti poput pljuska, ali tekst je svejedno dobro tekao. No

izbor riječi bio je slab. Ljubavnice? Fašističke kučke? Riječ kurva nije baš mogao

upotrijebiti, to je prejako, ako ne i neukusno. Žena koja je bila u intimnim odnosu s

oficirom SS-a? Estonska fašistkinja koja je bila u intimnom odnosu s oficirom SS-a?

Žena koja je obožavala Hitlera i bila u prljavom odnosu s oficirom SS-a? Zaručnica

hitlerovca? Možda bi najelegantniji izraz bio ratna nevjesta koja je voljela Hitlera?

Parts je mislio na ženinu pojavu, na njezine prijateljice iz mladosti, svoju

preminulu punicu, pokušavao je naći precizan izraz. Žena bi sigurno našla nešto

prikladno. Parts se prisjetio djetinjaste želje koju je gajio kad se vratio iz Sibira: da im

zajednička prošlost u zemlji koja se promijenila stvori podlogu za brak i da jedno

drugome iskažu razumijevanje koje od drugih ne mogu dobiti. Polazište je bilo

139

dobro. Žena se nije razvela premda su to učinili mnogi čiji su bračni drugovi bili u

Sibiru. Parts od nje nije dobio nijedno jedino pismo, ali pakete da, i to onoliko koliko

je bilo dopušteno slati. Partsova nada imala je ozbiljnu podlogu, pa je još u vrijeme

suđenja Ain-Ervinu Mereu pomišljao bi li trebao povesti i ženu u posjet dječjem

vrtiću koji je obilazio. Mogla bi davati izjave kao supruga svjedoka-junaka,

zahvaljivati Crvenoj armiji što joj je muž živ, mogli bi pozirati među djecom, ona bi

držala stručak karanfila. Možda bi Ured prihvatio takvu priliku da su imali djece, a

možda su u Uredu bili mudri i poznavali ženinu prošlost i znali da nije prikladna za

dječje vrtiće. I bolje je tako, ženin potpuni slom nastupio je iznenadno.

Parts se smatrao dovoljno iskusnim da razumije primitivne porive koji su je

opsjedali te joj je jednom predložio kako bi mogla potražiti prijatelja, malo se družiti

s mlađim muškarcima. To bi sigurno imalo smirujući utjecaj barem što se tiče

Partsova radnog mira. Žena bi imala nešto drugo na što bi mogla misliti, druge

kanale za usmjerivanje svojih neobuzdanih poriva i osjećaja, ali ona je reagirala tako

što se zatvorila u sebe. Partsa je to žalostilo. Suprotno onomu što je žena umišljala,

on je znao ponešto o tome kako učinkovito zadovoljavanje poriva uspijeva tešku

životnu situaciju učiniti podnošljivom, možda čak i fantastičnom. U logoru je brzo

naučio pravila, a u tom su svijetu vladali životinjski zakoni, životinjski nagoni. Neke

od momaka primili su u barake u kojima su bili kriminalci zbog njihovih lijepih lica;

Parts je pak morao pokazati svoje posebne sposobnosti kako bi ga prihvatili u

skupinu, ali nakon toga život je postao podnošljiv. Nitko se nije usudio ondje doći po

njega i poslati ga u šumu po trupce ili na rad u rudnik, a od liječnika je dobivao

dovoljno vazelina jer je liječnik trebao krivotvoritelja, baš kao i kriminalci. Te

trenutke ludosti on je ipak ostavio za sobom i utopio sjećanja na njih u svojim

mislima kao nepozvane mačiće u rijeci, čvrsti znojni stisak kojim su ga držali za vrat

izblijedio je zajedno s ostalim prošlim žudnjama.

Parts je razgovarao s jednim liječnikom o stanju svoje žene i liječnik je rekao

kako su njegove sumnje vjerojatno točne. Prazna maternica sigurno je prouzročila

kod žene neuravnoteženo stanje, možda je bila neplodna, savjetovao je da ode

specijalistu. Parts se nije usudio predložiti joj takvo što premda je, prema liječniku,

neplodnost mogla prouzročiti duševnu nestabilnost. Da je žena imala djece, imala bi

se baviti i nečim drugim tijekom sudskih procesa i urušavanje se moglo barem

djelomično izbjeći. Osim toga mogli su djetetu pružiti pristojan život; imali su kuću,

a pomogla bi mu i Partsova pozicija u službi. On ne bi imao ništa protiv klinca, čak je

nekoliko puta pokušavao nešto učiniti u vezi s tim vršeći one bračne dužnosti, no

onda je odustao i preselio se na kauč, a na kraju ga odvukao u svoju radnu sobu.

Glumljenje normalnog obiteljskog života bilo je teško bez potomstva, a i održavanje

140

kontakta sa zaposlenicima u Uredu bilo bi lakše kad bi mogli posjećivati druge

obitelji s djecom; doista, i radne zadatke bilo bi praktičnije izvršavati kad bi u tome

sudjelovalo dijete kao paravan. Parts će razgovarati o tome u Uredu, bio je čuo o

jednom vrbovanju koje je uspjelo čim su vrbovanome u roku od tjedan dana sredili

posvajanje djeteta.

Zbog djece je prestao šetati po Piriti. Tamo je uvijek bilo previše nasmijane

dječurlije, nervoznoga klepeta čigri, napornoga guranja kolica i posrćućih koraka tek

prohodale djece. Jednom je vidio oca kako sa svojim sinom podiže model aviona.

Aviončić je na nebu ocrtavao lik pješčanog sata, a Parts je podignuo ruku kako bi

osjetio strujanje zraka, te usporio korak. Poželio je imati sina pa da mu ispriča

nekoliko priča, recimo onu kako je Aleksandar Fjodorovič Avdjev iznad otočja

Saaremaa oborio slavnog asa Waltera Nowotnyja. Aleksandar je bio naočit muškarac

kao što to letači uvijek jesu, a njegov avion Polikarpov 1-153 bio je lijep kao galeb, no

galebova krila bila su krhka, pa su prekinuli proizvodnju. Dječakove bi se oči

raskolačile od čuđenja, htio bi čuti još, pa bi mu Parts pripovijedao o tome kako je,

kad je on letio u Polikarpovu, avion počeo padati u divlje spiralnom kovitu. Dječaku

bi od napetosti zastao dah, Parts bi mu ispričao kako bi se bio zabio u zemlju da nije

hladnokrvno papučicom pritisnuo krilca u suprotnom smjeru, i vrtnja je prestala, ali

u glavi mu se još vrtjelo, činilo mu se da se avion obrće u suprotnom smjeru od

onoga u kojem se zapravo vrtio, ali to je bilo uobičajeno, izazov za svakog pilota,

tako bi rekao i zatim bi potapšao dječaka po ramenu, rekao mu kako poslije mogu

otići kupiti naljepnice sa sličicama aviona te bi ga upitao: hoćeš da još malo letimo?, a

dječak bi kimnuo pa bi zajedno gledali kako se aviončić penje u zrak...

Ženino kuckanje potpeticama na stubama oborilo je aviončić. Parts je otvorio

oči i umjesto plavetnog neba vidio žućkaste napuhnute tapete u svojoj radnoj sobi,

tamnosmeđe ormare, lakiranu površinu s koje bi Parts kutom rupčića obrisao

tragove prstiju kad god bi mu pogled naletio na njih. U ormaru je sakrio nekoliko

albuma sa sličicama koje je kupio u papirnici u robnoj kući. Na sličicama su bili

avioni.

Držač za papir svinuo se pod težinom glave, poluge s otiscima slova ispreplele su se.

Drug Parts strugao je s obraza osušenu slinu. Stojeća ura otkucavala je zoru. Prava bi

žena došla probuditi muža, ne bi ga ostavila da drijema u neudobnom položaju.

Drug Parts odgurnuo je stolac pa otišao zaključati vrata radne sobe i rasklopiti kauč

jer noćas od rada ionako više neće biti ništa. Možda mu se dječak s modelom aviona

vrati u san, još bi mu trebao ispripovijedati kako je sreo Lenjina, tada je Parts bio u

141

majčinu naručju, ali još se sjećao Lenjinova odlučnog pogleda i toga kako je rekao

njegovoj majci da će ovaj dječak jednog dana postati pilot, dečko očito ima oštar

pogled letača. Kad se kauč uz škljocaj rastvorio, Parts je shvatio: toliko je osamljen da

mora tražiti društvo u snovima. Sjeo je na kauč, na posloženu posteljinu, i nije više

bio tako umoran. Mjesec je zasjeo na okrugli prozor poput kopče dugmeta koje sjeda

u svoje ležište na rukavici, a Parts je navukao zavjesu da ne bude procjepa između

tkanine i stakla, izvukao zgužvani papir iz valjka, malo pospremio stol i otvorio

dnevnik na onome mjestu koje ga je tjeralo na smiješak i tješilo. Pri prvom čitanju bio

je razočaran jer se činilo kako ništa ne upućuje na njega. Toga se plašio; ako se i nije

baš plašio, onda je barem gajio neugodne slutnje. I ponovo je pročitao dnevnik: „Ali

mi nemamo dovoljno vještih krivotvoritelja. Nedostaje nam Majstor, Majstor koji

umije besprijekorno napraviti prave pečate. Znam da takvi znalci postoje, ali ne

ovdje među nama.” Potrajalo je neko vrijeme dok nije shvatio da se smiješi. Oni su

ga trebali. Majstora. On je bio Majstor. Parts je naškrabao riječ u blok s bugačicom.

Olovka se zaustavila. Napisao je riječ velikim početnim slovom jer je tako bilo

napisano i u dnevniku. Stisnuo je oči i ponovo ih otvorio, listao je nasumce dnevnik

ne nalazeći mjesto koje je tražio. Ideja mu je razbistrila glavu. Dosad je bio slijep.

Partsa su u početku Rolandove tupe rečenice živcirale, bio je siguran da iz njih

neće izvući ništa. Ni imena ni mjesta. Samo dosadne izvještaje o vremenu i

prekrasnim izlascima sunca, o trijeznosti pokreta, oštru osudu ispijanja rakije. Ali

Parts je dopustio da ga dosadni opisi zavaraju, Roland ga je uspio prevariti. U

dnevniku je pisao o pravim ljudima, ali prikriveno. Sad će dnevnik pročitati ponovo,

riječ po riječ, sve dok ne uspije napraviti popis svih riječi koje su napisane velikim

početnim slovom, uključujući i one koje nisu nalikovale na imena, provjerit će svaki

izraz kao da bi mogao značiti nešto drugo. Kao da bi mogao biti ime.

Nakon deset stranica Parts je primijetio kako mu pozornost popušta, pisalo je o

poteškoćama pri nabavi tinte i papira, žalopojke o lošoj tinti nastavljale su se na više

stranica. Dragocjeni se papir toliko umazao tintom da su čak i novine postale

nečitljive i Roland je bio bijesan. Sa stranica na kojima su se opisivale mjere opreza

Parts je pokupio neke detalje zgodne za svoju knjigu, na primjer ono da su ljudi koji

bi potajice ulazili u kuće u potrazi za hranom upotrebljavali samo jedan tanjur kako

bi mogli lakše i brže pobjeći i da se ne moraju brinuti jesu li se sjetili maknuti sve

posuđe sa stola. To je bio dobar primjer fašističke lukavosti, autentični detalj koji je

dao zamah Partsovim prstima koji su letjeli iz retka u redak, od zemunica

zadimljenih kerozinskim lampama i potplata punih rupa do toga kako su čekisti

pročešljavali šumu, operacije tijekom koje su okrenuli svaki kamen tražeći zemunice,

od problema pri popravljanju radija do oduševljenja kad su nabavili ciklostil. Slijedio

142

je Rolandova razmišljanja o tome kako je teško naći dobre pisce koji bi pisali u

novinama, o planovima za osnivanje posebnog novinskog odjela te još jedan primjer

koji je dobro ocrtavao fašističku lukavost, a koji Martinson sigurno nije opisao u

svojim knjigama: neki agent koji se uspio uvući među redove Šumskog bratstva

odao se postavivši Rolandu jednostavno pitanje o posljednjim sportskim rezultatima

– da je Roland znao rezultate, prema odgovoru se moglo zaključiti kako im je radio

na udaljenosti od najviše dana hoda, nijedan pripadnik jedinice ne bi pitao tako

nešto. Partsove oči šarale su od stranice do stranice, povremeno bi bilježio riječi s

velikim početnim slovom, prsti su užurbano listali prilično mudre izvještaje o

vijestima iz svijeta, stranice o iščekivanju rata, rata koji nikad nije izbio, rata koji bi

oslobodio Estoniju, rata spominjanog u rečenicama u kojima se osjećala gorčina, i

bijesne stranice o kolektivizaciji nakon ožujskih deportacija.

Vitica hmelja udarila je o prozor i Parts je zatvorio dnevnik; našao je ono što je

tražio: „Ali moje je Srce na sigurnom, to mi daje veliku utjehu. Moje Srce nije poput

štakora pobjeglo u Švedsku, ali ipak nije moralo ni u Sibir. Tamo su završili mnogi,

između ostalih i onaj koji je zarobio moje Srce u crkvi.” Roland je pisao Srce velikim

početnim slovom kao i riječ Majstor. „Izgubio sam rodbinu, ali ne i Srce, a ni obitelj

me nije izdala. Budućnost nije izgubljena.” Parts je pročitao te rečenice i prije, ali nije

razumio kako je ključ u riječi Srce, s velikim slovom. Radilo se o tajnom imenu,

možda čak o zaručnici. Prva bilješka o Srcu bila je napisana već 1945. Sibir je

spomenut 1950., nakon ožujskih deportacija, očaj je sve više jačao, što nije ni bilo

čudo, uništavanje bandita bilo je prvi i najvažniji zadatak novog ministra sigurnosti

Moskalenka, čovjek je dobro obavljao svoj posao, ali u dnevniku nigdje nije bilo

rečeno kada su odveli muža Srca, a spominjanje crkve trebalo je značiti kako se

radilo upravo o njemu. Možda je bio uhićen već početkom sovjetske vlasti, ili možda

tek za vrijeme masovnih deportacija. Po olakšanju koje se osjećalo u dnevničkim

bilješkama, moglo se pretpostaviti kako se Roland bojao za tu ženu: u proljeće 1949.

u vlakove za Sibir strpali su uglavnom žene, djecu i starce, od kojih su mnogi bili

rodbina ili pomagači obitelji ili ljudi koji su već prije bili odvedeni.

Parts si je donio mast koja je ostala od odrezaka koje je pekao prethodne večeri

i u nju namočio kruh. Savez oružane borbe praktično je bio likvidiran, deportacije su

odvele pomagače, redovi su se prorijedili, bilo tko mogao je biti ubačeni čekist, a

Roland je ipak pisao o budućnosti. Zašto je pravio razliku između rodbine i obitelji?

Koga je ubrajao u rodbinu, a koga u obitelj, je li pod obitelji podrazumijevao svoju

jedinicu u šumi?

143

To nije bilo bitno. Bitno je bilo Srce, žena čiji je muž bio odveden u Sibir. Žena

koja je još živjela unutar granica ove zemlje. Žena kojoj se moglo ući u trag i koja je

vjerojatno znala o Rolandu više od bilo koga drugoga. Bi li Ured pristao da Parts

među ljudima odvedenima u Sibir potraži čovjeka čija je žena ostala u Estoniji? Ne

bi. Kako bi opravdao svoj zahtjev? Bi li mu drug Porkov mogao dati podatke kao

sitnu uslugu? Kako je Srce uspjelo izbjeći logor, je li ona bila s Rolandom u šumi?

„Izgubio sam rodbinu, ali ne i Srce.” Je li Roland bio u intimnom odnosu s udanom

ženom? Kakva je to žena bila? Je li žena bila ljubavnica banditskog vođe, kuharica u

jedinici ili samo osoba koja je pomagala ilegalce? Brak nije bio spomenut u dnevniku,

ali leševi pronađeni u zemunici bili su aktivisti SOB-a. I je li Roland sa Srcem

razgovarao o svemu što je znao, oprezni Roland? Sad je stvarno bila riječ o tome da

Parts mora naći Srce, ne samo zato što bi ga ona mogla navesti na Rolandov trag već

i stoga što je Roland na trenutak dijelio život sa Srcem, stoga što bi i ona mogla znati

sve ono što je znao i Roland. Je li Parts bio spreman preuzeti taj rizik? Većina

oborenih pilota nije primijetila napad prije no što je bilo prekasno. On nije smio

učiniti istu pogrešku. Parts se ugrizao za jezik i osjetio okus krvi u ustima. Je li

Roland stvarno u potpunosti otvorio svoje srce Srcu? Parts se sjećao kako se

zaštitnički Roland odnosio prema Rosalie. Je li takav bio i sa Srcem? Ili ga je možda

samoća natjerala na te očajničke riječi? Je li sve dijelio sa Srcem? A prije svega: je li

Srce predstavljalo opasnost za Partsa? Da je Partsov brak bio drugačiji, mogao bi

porazgovarati o tom problemu sa svojom ženom jer je Srce u dnevniku bilo

zagonetka prikladna baš za žensku pamet.

Parts više nikad neće biti tako neoprezan kao što je nekad bio u vezi s Ervinom

Viksom. Bio je to strašan šok kad je ušao u kancelariju Posebnog odjela u logoru u

Tartuu: za stolom je sjedio Ervin Viks i potpisivao papire koji su se ticali specijalnih

zadataka, kao što mu je rekao ustajući da ga pozdravi. Partsova karijera dobro je

napredovala, obilazio je tvornice s Nijemcima i najednom se pred njim pojavio bivši

kolega iz vremena Narodnoga komesarijata unutarnjih poslova. Viksov pogled

prodirao je u njega, prepoznavanje ih je na trenutak spojilo jače no što ijedan krevet

može spojiti ljubavnike; u trenutku kad nitko nije gledao, Viks je napravio pokret

koji je govorio sam za sebe, povukao je rukom preko Adamove jabučice kao da reže

vrat. Kapetan koji je došao s njim uzeo je neke papire sa stola i čitao ih, a Viks se

ponudio da mu pokaže posebne zadatke, međutim nisu imali puno vremena. Otišli

su ostavivši zadah rakije da ohladi sobu, a dok su hodali preko dvorišta, sve se

vrijeme plašio da će ga netko od zatvorenika prepoznati, viknuti njegovo ime.

Otišavši iz logora, naglas se korio. Viksa je još prije trebalo provjeriti. Samo je još on

ostao od kolega koji su znali da je prije dolaska Nijemaca radio za Narodni

144

komesarijat unutarnjih poslova. Viks je vjerojatno sebi već očistio zaleđe, to što je

Viks zaboravio na njega, to je sigurno bilo slučajno, slijepa točka, ili je možda Viks

pretpostavljao kako se njega već riješio. I on je bio kriv zbog previda. Kako je mogao

ne sjetiti se Viksa premda je znao za njegovu listu za odstrel? Viks je spadao u ljude

čija je stručnost, sposobnost ubijanja, uvijek bila potrebna. Zbog toga se uzdigao do

zapovjednika Referature B IV. Poslije je razmišljao bi li trebao nastojati biti u

Viksovoj blizini ili bi bilo bolje maknuti mu se s očiju. Zbog Viksova visokog

položaja nije ga se više tako lako mogao riješiti, ali Viks bi se mogao riješiti njega.

Mogao se samo nadati da je Viks postao tako zaposlen da neće imati vremena trčati

za podčinjenima. Osim toga Viks mu je, u neku ruku, učinio uslugu u logoru u

Tartuu: zapovjedio je uništenje tisuća ljudi koji su radili za Narodni komesarijat

unutarnjih poslova i onih koji su potpomagali njihova djela. Izdajica, doušnika,

simpatizera, boljševika. Viks im je obojici razvedrio nebo.

Parts je odlučio biti hrabar i iznijeti drugu Porkovu svoj prijedlog. Morao je

dobiti popis deportiranih čije su supruge ostale u Estoniji. Radilo se o velikom poslu,

ali tamo bi mogao naći ono što je tražio i to bi mogao biti presudni podatak.

145

1963., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Drug Parts čuvao je dnevnik u ladici s dvostrukim dnom koju je prvotno namijenio

čuvanju foto-albuma. Između lažnog dna i ladice Parts je postavio komadić špage

koji se nije primjećivao i do sada je špaga uvijek bila na mjestu kad bi Parts otvorio

ladicu. Roland je bio podjednako brižljiv i u vezi sa Srcem: strogo ju je čuvao od

stranaca. Ili ne, Roland je bio još brižljiviji, uništio je i Rosalieinu sliku, a Ernst je

strogo promatrao Partsa s korica albuma. Parts je uzeo album u ruke i otišao do peći,

ali lupkanje potpetica odozgo zaustavilo je kretnju kojom je ruka gotovo bacala

album u vatru. S Ernstom je, po svojemu mišljenju, dijelio sve i Ernst ga je uvijek

shvaćao, znao ga je savjetovati u pogledu eskiviranja i taktike, koji su Partsu bili isto

toliko nužni koliko i Ernstu u zračnim bitkama. Svatko je trebao takvu osobu, nekog

tko ga razumije, pa tako i Roland. Je li Srce ispunilo prazninu koju je ostavila Rosalie,

je li rođak dijelio svoja sjećanja sa Srcem, privijao Srce na prsa i pripovijedao sve što

mu je pritiskalo dušu, pa i o onim stvarima od kojih bi se Srce užasnulo, o stvarima

koje bi još više uplašile Srce? Potpetica je opet lupnula, kresnula Partsu u uho, oči su

mu poskočile prema stropu, strop je škripao, cvilio kao šutnuto pseto, noge kreveta

greble su po stropu. Parts je ustao, zaključao album natrag u ladicu, stavio špagu na

mjesto i počeo hodati ukrug po sobi. Noge su mu pratile putanju lupkanja odozgo,

pa kad je to primijetio, stao je. Premda je žena htjela da on poludi, to joj neće uspjeti.

Parts se vratio dnevniku. Još nije znao kako bi u Uredu opravdao zahtjev za građom,

kako bi objasnio potrebu za popisom imena. Takav posebni zahtjev tražio je izuzetno

jako obrazloženje. Što bi Ernst učinio, što bi on smislio? Ernsta su optuživali za

srozavanje Luftwaffe, ali nije on bio kriv, već bol u grlu, koji je bio izliječen tek kad

su mu o vrat objesili Viteški križ. Krivac je bila letačeva pohlepa za slavom i časti.

146

Parts je treptao očima, krčkao zglobovima, pa kad se gore utišalo, smislio je

priču kako se prisjetio jedne antisovjetske žene koja je bila pomoćnica Karla Linnasa,

koji će sigurno zanimati Ured, njezina je muža upoznao dok je bio u logoru i začudio

se kako su odveli muža umjesto žene premda je upravo ona bila aktivna. Parts se

samo nije mogao sjetiti njezina imena, ali sigurno bi se prisjetio kad bi pregledao

popis. Parts je morao priznati da je to slabo objašnjenje. Ipak, nije trebalo zanemariti

privlačni zov Linnasova imena, kao ni potrebu druga Porkova da zasja i dokaže

svoju učinkovitost. Kapetanova taština bila je njegovo oružje.

Partsove su mane bile slične, on si je to priznao. Odnosio se prema dnevniku

tako nadmeno, držao Rolanda glupljim od sebe i stoga je ključni znak ostao

neprimijećen. To se neće ponoviti. Stoga je Parts opet uzeo dnevnik premda ga je već

gotovo znao napamet, čak i svaku riječ izvještaja na dvije stranice o razvoju ruskog

bakteriološkog ratovanja i brizi koju je to izazivalo kod Amerikanaca. Nečeg je tu još

moralo biti, sigurno je i bilo. Bilo je sigurno još nešto osim Majstora i Srca. U Uredu

bi znali tumačiti šifrirane spise, otkriti kod, što nije bila Partsova specijalnost. Ali još

se neće predati. Parts je nastavio do 1950. i Rolandova zaključka kako se obje strane

plaše jedna druge. „Nitko ne spominje Estoniju. Estonija je nestala s karte poput

neidentificiranog leša u ratu.” Kad mu je postalo jasno da se pravda ne primjenjuje

na pripadnike odreda za istrebljenje, u riječima se pojavila određena gorčina:

„Uspješni ne moraju pregovarati. Zato komunisti ne moraju pregovarati s nama.”

Ništa što bi se odnosilo na obitelj ili znance. „Štakori su napustili brod i otišli u

Švedsku. Brod nam propušta vodu i nisam siguran hoću li uspjeti spriječiti da

potone.” Uspomene na to kako je pobjedonosno bilo raspoloženje tijekom prvih

godina u šumi; spominjanje uspostavljanja odjela jasno se odnosilo na osnivanje

pokrajinskih odjela Saveza oružane borbe, reci o tome bili su pisani sigurnim,

zadovoljnim rukopisom. Roland je sigurno morao putovati po cijeloj zemlji, sretati se

s ključnim osobama svakog odjela. Imao je razgranatu mrežu, gdje su i tko su sada

bili ti ljudi?

Parts je začuđeno primijetio kako su se Rolandove opore rečenice dobro

uklopile u njegov tekst; premda mu je to u Rolandovu govoru smetalo, napisane

nosile su izvjesnu ljepotu, gotovo nespretnu poetičnost. „Osmorica mrtvih, tko nas

uopće čuje. Jučer sedmorica, koliko će ih biti sutra? Nedostatak svježe krvi umara

nas, umara do sna.” I opet spominjanje Srca, riječ je bila umrljana na samom dnu

stranice. Srce je uspjelo ublažiti zlu krv koju je među ljudima pobudio govor

austrijskoga radijskoga komentatora. Austrijanac je bio siguran kako se rat za

oslobođenje Estonije neće voditi. „Kad nam konačno stigne sloboda, svi će se

pretvoriti u domoljube i koliko ćemo novih junaka tada imati? Ali kad nam je

147

domovina u opasnosti, isti ti puze na koljenima i plivaju s bujicom, hvataju se za

jeftine mamce i ulizuju se izdajicama, hvataju našu braću samo kako bi imali pravo

kupovati u povlaštenim trgovinama.”

Parts se odlučio osvježiti sendvičem s papalinama pa se odvukao u kuhinju. U

predsoblju je udario nogom o mišolovku koju je postavila njegova žena, na podu su

lepršali rupčići, neki ukradeni s njegove police. Parts ih je šutnuo što dalje, a onda se

predomislio i pomoću ručnika ih bacio u kantu za smeće. Pravljenje sendviča

razbistrilo mu je misli: usprkos poetičnosti Rolandova jezika on nije vjerovao da je

Rolanda zanimalo pjesništvo. Barem ne toliko da bi čitave stranice ispisao pjesmama

ako za to nije bilo nekog posebnog razloga. Parts se u mislima vratio na pjesmu koja

se bavila smislom umjetnosti pod nazivom „Glavica kupusa”. Pjesma je, po

Rolandovu mišljenju, bila previše individualistička, nije bila korisna za pokret.

Smatrao je da pjesma nije lojalna, čudio se njezinoj svrsi i istovremeno kudio sve

estonske pjesnike. Parts je zapamtio taj odlomak: „Bića bez nekog talenta koja sebe

nazivaju pjesnicima. Ugodnije im je brbljati pa onda uplivati među sovjetske

književnike, u krugove u kojima se i s nikakvim zaslugama može ugodno i dobro

živjeti. Moj je prezir neizmjeran, Srce mi obuzdava ruku. Glavica kupusa nije toga

vrijedna.” To je bilo sve. Roland je opet iznenadio Partsa. Glavica kupusa nije bila

pjesma, već pjesnik. Roland je sumnjao u vjernost Glavice kupusa jer je bila riječ o

čovjeku, a ne zato što bi se brinuo zbog neke slučajne pjesme.

Ako su poslije Glavicu kupusa amnestirali, možda ga se moglo lako naći, on je

mogao znati nešto o Srcu. Možda bi mogao dodati Glavicu kupusa na popis želja

koje će odnijeti Porkovu. Još jedno ime neće dodatno rasklimati njegova tanka

obrazloženja, ali to mu nije smjelo prijeći u naviku. Prije no što je uzeo konzervu s

papalinama, Parts si je smiješao šećernu vodu. Mlijeko je opet bilo ukiseljeno.

148

P E T I D I O

„Mark, poznat kao Linnasov pomoćnik, došao je na glas

u logoru u Tartuu po svojoj okrutnosti, ali tko je zapravo

bio Mark? Nitko od očevidaca ni onih koji su preživjeli

njegova užasna mučenja nije znao njegovo prezime.

Možda bi trebalo opisati Marka, ispripovijedati njegovu

prošlost. On je bio običan zemljoradnik sve dok se nije

oduševio fašističkom ideologijom i počeo odlaziti na

sastanke fašista. Našao si je zaručnicu koja je dijelila

njegove poglede. Posebnu su mržnju osjećali prema

komunizmu.”

Edgar Parts, U žarištu hitlerovske okupacije,

Eesti Raamat, 1966.

149

1943., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Preostalo je još nekoliko sati. Odrasli su sjedili na zavežljajima napravljenim od

plahti i jastučnica, a djeca spavala u željeznim krevetima. Ili su se pravila da spavaju.

U dahu im se nije čuo san, nečije je oko svjetlucalo otvoreno pa zažmirilo čim bi

susrelo pogled. Primijetio sam kako Juudit motri izbjeglice, a ja sam motrio nju.

Juudit je čučnula pored neke starije žene i njihovo mi je mrmljanje smetalo kao da

nešto taje, premda sumnjam da bi Juudit ovdje među nepoznatim ljudima govorila o

svojim problemima. Krenula je pomoći čovjeku kojeg je mučio kašalj i koji je pred

njom skinuo košulju te mu je guščjim perom mazala leđa razrijeđenom sumpornom

kiselinom. Smrad koji se od toga širio grizao je nos, prepuna soba odisala je

napetošću, a od uzdaha je odzvanjala kao prazna boca, ali Juuditine su me umirujuće

ruke razuvjerile. Izgleda da je nalazila prave riječi za ljude u nevolji, znala je da

nikoga ne smije izdati snaga kad dođe vrijeme da uđu u kamion. Nismo mogli

izabrati bolju osobu za prihvat. Ostali su bili sumnjičavi kad sam ih obavijestio da

sam našao novi stan za prihvatni centar i novu ženu za prihvaćanje izbjeglica, a

Juudit sam zvao Linda. Kleo sam se u njezinu pouzdanost, a o njezinim vezama sa

Švabama nisam ni zucnuo. Imao sam na umu i činjenicu da će ona sigurno držati

gubac začepljenim ako tješnje bude sudjelovala u toj akciji. Počela je davati i mrvice

informacija i činilo se da se koleba u pogledu svega što se ticalo Nijemaca.

Ovoga puta bilo je posebno nemirno. Govor Hjalmara Mäea u nekima je

probudio zrnce nade, po njemu bi mobilizacija bila prvi korak suverenitetu. Na

licama izbjeglica vidio sam kolebanje, želju da povjeruju u Mäeove riječi. Ljudska

lakoumnost nije me prestajala iznenađivati. Ili beznađe. Svejedno, iz dana u dan

150

povećavao se broj onih koji više nisu vjerovali u njemačku pobjedu ni u obećanja

Reicha u vezi s estonskom nezavisnošću ili autonomijom. Nitko nije htio ostati i

čekati novi pokolj, a bili su sigurni da će boljševici doći. Crkvenjaci su govorili o

povratku bezbožničke države.

Idućih ćemo godina prebacivati mnogo ljudi koji izbjegavaju njemačku vojsku,

i sada ih je bilo među izbjeglicama i moglo ih se prepoznati već po držanju. Bili su to

hrabri momci vatrena pogleda i spremni za borbu čim čamac stigne do finske obale.

Potajno sam se nadao da ćemo moći oformiti estonsku jedinicu koja bi postala

osnova nove estonske vojske kad se Njemačka povuče. Tad bismo mogli iskoristiti

priliku kao što smo to učinili 1918., kad smo nakon odlaska Švaba napali i otjerali

crvene i izborili nezavisnost. Kapetan Talpak već je bio u Finskoj i organizirao

jedinicu, moje je povjerenje u njega bilo golemo i pozivao sam se na njega kad bi

momci pitali nešto o estonskoj vojsci. Kapetan je odbio suradnju sa Švabama i mnogi

su se poveli za njegovim primjerom. Richard je prije bijega uspio u B četiri napisati

preporuke našim momcima kako bi ovi izbjegli odlazak na bojišnicu, ali takve s

kojima su mogli otići u Rigu u Abwehr te se nakon radističke obuke vratiti u naše

redove. Prvi su to već učinili i sad su čekali trenutak kad će se Nijemci povući.

Još nekoliko sati i kucnut će čas. Juudit mi je prišla sramežljivo tapkajući.

Napravio sam joj dosta prostora pokraj sebe. Sjedila je na metar od mene, uzela

cigaretu koju sam joj ponudio i zapalila je šibicom koju sam kresnuo. Uvojak joj se

slijepio za obraz, treptave sjenke na trepavicama govorile su da je napeta. Primijetio

sam kako se plavo-crno-bijeli prsten od emajla ponovo pojavio na njezinoj lijevoj

ruci.

„Što ćemo sa svinjama”, viknula mi je na uho. Kapljica sline uletjela mi je u

ušnu školjku. Obrisao sam je. Osjećala se toplina njezina tijela koja je prenosila

Nijemčevu toplinu, to mi se nije svidjelo.

„Obitelj svećenika ih ne želi ostaviti.”

„Onda ćemo reći da su ukradene.”

Kimnula je. Organizacija prijevoza postajala je sve skuplja, cijene su se digle i

špekulanti su igrali na kartu ljudske nevolje. Oni bez novca morali su sami smisliti

način bijega ili ostati. Ali ni to nije bilo dovoljno, među izbjeglicama bilo je i onih koji

su igrali prljavo. U čamcima nije bilo dovoljno mjesta, a svejedno je bilo napretek

ovakvih poput ovog svećenika. Mnogi su shvatili kako treba prije odlaska poklati

živinu i spakirati meso, ali svećenik je očito smatrao kako će u Švedskoj za žive

svinje dobiti više novca.

151

„Pripazi malo ovdje”, rekao sam i otišao. Htio sam odvesti svinje u podrum

među ruševinama da čekaju dok netko od naših ne dođe po njih.

„Što se tu ima paziti, idem s tobom.”

Na mračnom stubištu Juuditina mi se ruka spustila na rame.

Otresao sam je. Glas joj je postao napet. „Znam da imaš problema zbog mene,

ali mislim da imamo i važnijih stvari.”

„Ista si kao i ostali.”

„Što bi to trebalo značiti?”

„Namještaš si bolju budućnost”, dobacio sam nepotrebno ljutito.

„Rolande, ja još mislim na estonskom.”

Krenuo sam niza stube oprezno se držeći za rukohvat. Mjesec se nije vidio, što

se tiče prijevoza, noć je bila savršena.

„Njemačka neće izgubiti”, nastavila je Juudit.

Podrugljivo sam frknuo i ona je to primijetila.

„Ja ovo ne radim za novac”, rekla je. „Za razliku od Aleksandra Kreeka i tko

zna koga drugoga. Tebe, na primjer.”

„Ne radim ja ovo zbog novca”, uzrujao sam se.

Juudit je stala i počela se smijati. Smijeh se širio gore-dolje po hodniku i trošio

je kisik, tako da mi je zastao dah u prsima. Zar ona misli da ja skupljam novac za

sebe kako bih mogao pobjeći preko mora? Ili me htjela gnjaviti jer sam ja gnjavio nju

zbog njezina Švabe?

Rukohvat se zanjihao, Juudit se naslonila na nj, ja sam ga morao pustiti,

stubište se zibalo od težine smijeha. Dolje su se vrata otvorila i zatvorila, netko je

izašao pogledati na hodnik. Uhvatio sam Juudit za rame i prodrmao je, iz otvorenih

usta širio se zadah likera, topao, opojan smrad, i morao sam podignuti ruku ispred

nosa dok sam drugom rukom stiskao njezinu tako da su joj krhke kosti lakta

zapucketale. Nije prestajala, smijeh se prenio i zatresao moje tijelo, rugala se mojoj

slabosti. Trebao sam ju jednostavno ušutkati, ali nisam znao kako to učiniti jer sam je

osjećao blizu sebe, osjećao sam je poput ptičice na dlanu.

„Hoćeš li da nas uhvate? Valjda ti je jasno što će ti onda učiniti? Zar to hoćeš?

Tome se nadaš?”

Pokušavao sam istovremeno osluškivati susjeda odozdol i zvukove koji su

dolazili izvana. Možda je susjed pozvao policiju i trebalo bi isprazniti stan, ali

kamion još nekoliko sati neće doći po ljude. Slobodnom sam rukom nastojao

152

dohvatiti Walther i krhka mi se ravnoteža poremetila. Juudit se tresla i nije se

pokušavala osloboditi. Srušili smo se na međukat; Juuditino lagano tijelo palo je na

mene, ruka mi je još stiskala njezinu nadlakticu, njezina otvorena usta začepila su

moja, grudi su joj ispale iz bluze, u tišini se čuo njezin izmijenjeni miris koji je bio

slan poput morskoga kamenja i skliski rep njezina jezika uplivao mi je u usta.

Varljivost mojeg bedra natjerala me da pustim njezinu nadlakticu i rukom segnem

prema njezinu boku i tada se dogodilo ono što se nije smjelo dogoditi.

Kad smo izašli na dvorište, mnogo sam puta namještao odjeću. Juudit je oprala ruke

u ledenoj bačvi s kišnicom. Nismo gledali jedno drugo.

„Misliš li da će susjeda telefonirati policiji?”

„Susjeda?”

„Susjeda je bila na vratima.”

Činilo se da se Juudit prenula. „Neće telefonirati, poznaje moju majku.

Porazgovarat ću s njom kad se vratim unutra.”

„A da joj platimo?”

„Rolande, gospođa je prijateljica moje majke!”

„U ovakvim vremenima i prijateljima se plaća. Ovamo zalazi previše stranaca,

a majka ti vjerojatno o svemu tome ne zna ništa.”

„Rolande!”

„Plati joj!”

„Mogla bih joj dati bonove za hranu. Reći ću da meni to ne treba.”

Uhvatio sam Juuditinu vlažnu ruku i pritisnuo je na svoja usta, u kojima se još

osjećala rastopljena slatkoća njezinih. Koža na njezinoj ruci mirisala je na jesen, na

kapi kiše na kori jabuke. Obuzdao sam iznenadni poriv da je ugrizem za ruku. Kamo

je nestao Nijemčev okus s njezine kože? Mirisala je na moju zemlju, na ženu rođenu

u mojoj zemlji i na onu koja će ležati u mojoj zemlji, i najednom me spopala potreba

da je zamolim da mi oprosti što sam se tako često loše ponašao prema njoj. Zvijezde

su curile kroz oblake i zrcalile se u njezinim očima nalikujući na šumske golubice što

se kupaju u mlijeku. Tama je prekrila moju neugodu, nisam više ništa zaustio.

Nježnost nije bila prikladna u ovim vremenima ni u ovoj zemlji.

Stavio sam joj ruku na vrat i omotao njezin uskovrčani pramen oko prsta. Vrat

joj je bio mekan kao da je vrijeme mira.

153

1943., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Edgar je pogledao SS-Hauptsturmführera Hertza, koji je sjedio pokraj njega. Čovjek

je sjedio naslonjen u opelu, njegove snažne, muževne noge bile su raširene i činilo se

da mu je putovanje dosadilo, stalno je pogledavao na sat, očito je htio što prije stići

na cilj i vjerojatno se isto tako brzo vratiti u Tallinn. To je bio loš znak, Edgar se

pošteno pripremio za posjet, ažurirani podaci bili su sređeni i spremni u torbi.

Pošteno je isplanirao korake potrebne za povećanje proizvodnje tvornice u Vaivari.

Istovremeno je trebalo pogurati i druge stvari. Unaprijed se dogovorio sa SS-

Obersturmführerom Von Bodmannom na koje bi stvari trebali baciti težište. Trebalo

je porazgovarati o ratnim zarobljenicima, bez njih bi u Vaivari bilo teško polučiti

uspjeh. I sljedeći popis pošiljke zatvorenika bio je pun židovskih imena, a Židovi

nisu spadali u nadležnost Organisation Todta i ako drugi nisu htjeli temeljito

raspraviti o tome, tu Edgar nije mogao ništa učiniti. Problem se moralo riješiti,

Hauptsturmführer bi morao poslušati Bodmanna, ipak je ovaj bio glavni liječnik u

logoru. Svejedno, misli su mu se bavile vezom tog čovjeka s Juudit. U ovom istom

autu njegova se ruka podigla da dodirne Juuditino uho, Juuditina ruka možda je bila

položena na ovu kvaku na vratima, a ručna torbica ležala je na ovom sjedištu, baš

ovdje Juudit se nagnula prema svojem ljubavniku, stisnula mu se u zagrljaj,

pritisnula obraz o čin na ovratniku, možda joj je rub suknje otkrio koljena na koja je

čovjek stavio ruku, a Juudit ga je zvala krsnim imenom.

Ovog se puta Hauptsturmführerov ovratnik nije umrljao puderom niti mu je

gajtan odisao mirisom žene koja se trljala o njega. Čovjek će se vratiti u Njemačku ili

će se uskoro zasititi svoje ratne nevjeste kao i svi drugi. Svejedno, pokret kojim je

154

pogladio Juuditino uho još ga je mučio jer je ta kretnja bila drugačija no što se nadao.

Grad je bio preplavljen puno finijim damama, ali Juudit je uspjela upecati muškarca

koji bi podjednako bezbrižno srkao kamenice u Berlinu i izdavao smrtne osude u

Ostlandu i čija je preciznost u pucanju Parebellumom bila vjerojatno jednako

začuđujuća. Situacija je bila problematična.

Edgar je bio oslonjen o prozor auta i pri svakoj grbi lupnuo bi čelom o staklo.

To mu je bilo ugodno, razdrmalo mu je misli i postavilo ih na svoje mjesto te

potisnulo u pozadinu onu kretnju koja mu je nagrizala mozak. Nikad se nije uspio

toliko približiti Hertzu, SS-Hauptsturmführeru Hertzu. Vozačev vrat bio je tust, glas

mu je zvonio, mrmljao i pjevao. Teško da bi Juudit u gizdavoj bundi razgovarala o

svojem braku, ali kako bi se Hertz ponio prema mužu svoje ljubavnice kad bi znao

da je to gospodin Fürst? Mrzio bi ga, to je bilo jasno, a upravo tu mržnju Edgar nije

želio.

„Bauführere Fürst, čuo sam da imate problema sa švercom hrane, ljudi iz OT-a

nose je zatvorenicima.”

„To je točno, Herr SS-Hauptsturmführer. Nastojimo prekinuti lanac, ali, s

druge strane, buntovnost se obuzdava ako...”

„Iznimke se ne mogu dopustiti. Zašto to čine?”

Edgar se udubio u insignije na ovratniku muškarčeve uniforme. Nije htio reći

ništa krivo. Nije znao kakav je odgovor želio Hertz: je li htio potvrdu svojih

nagađanja, njihovo pobijanje ili nešto treće. Juuditina kretnja pomilovala je Edgarovu

sljepoočnicu i on je poželio saznati kakve su razgovore Juudit i ovaj čovjek vodili. Je

li Juudit bila iskrena svojem ljubavniku ili mu je govorila ono što je htio čuti?

Edgar se nakašljao. „Ovi Estonci su posebni slučaj, sramota za svoju rasu.

Može biti da nastoje donijeti hranu samo Estoncima koji su u logoru, ali ne i

Židovima.”

„Prema izvještajima, lokalno stanovništvo daje hranu onima koji odlaze na rad

izvan logora. Odakle takva naklonost?”

„To su posebni slučajevi, Herr SS-Hauptsturmführer. Siguran sam da, ako se

takvo što događa, lokalno stanovništvo hrani samo ratne zarobljenike. Oni znaju da

su Židovi tisuću devetsto četrdeset prve predvodili odrede za istrebljenje. Narodni

komesarijat unutarnjih poslova i boljševičku stranku vodili su Židovi, pa svi mi to

znamo. Politruki i komesari su svi bili Židovi! A tek Trocki, Zinovjev, Radek,

Litvinov! Porijeklo vodećih boljševika svima je poznato! Sovjetski je Savez okupirao

Estoniju, tu su nahrupili Židovi koji su bili posebno aktivni u novom režimu, Herr

SS-Hauptsturmführer!”

155

Hellmuth Hertz otvorio je usta i udahnuo kao da želi nešto reći, ali je zašutio,

nije se obazirao na Edgarov obrambeni ton. Edgar je odlučio riskirati: „Naravno da

na tu stvar utječe to što su neki Estonci poznavali one iz odreda za istrebljenje, a ti

ljudi nisu bili Židovi.”

„Nesumnjivo, među njima je bilo i drugih, ali oni najvažniji koji su odlučivali o

ubojstvima bili su...”

„Židovi, znam.” Edgar je nepristojno dovršio Hertzovu rečenicu, ali ovaj to

očito nije primijetio, već je izvadio srebrnu pljosku i dvije čašice. Iznenadno

iskazivanje bratstva oduševilo je Edgara, a žestina konjaka spalila nesigurnost koju je

osjećao smišljajući odgovore. Nije mogao biti sasvim siguran je li Untersturmführer

Mentzel prešutio detalj o Edgarovu djelovanju u vrijeme sovjetske vlasti, premda je

on dao časničku riječ da će šutjeti. Od iskustva stečenog tijekom rada u Narodnom

komesarijatu unutarnjih poslova bilo je puno koristi u Vaivari i stoga se Edgar

usudio uvjeravati Nijemce kako će prijevoz radne snage proteći bez smetnji, o tome

se ne treba raspitivati i o tome se nije ni raspitivalo. O tome je s Bodmannom vodio

mnoge zanimljive razgovore, psihologija je Bodmanna zanimala. Ljudi su se previše

plašili vlakova, svaki ih je vagon podsjećao na to da ako se Nijemci povuku, sljedeći

vlakovi odvozit će ravno u Sibir, ponajprije Estonce. Netko se usuđivao nositi kruh i

vodu kad bi Židovi uspjeli razvaliti prozore i gurnuti kupice van, o tim slučajevima

Edgar nije izvještavao, to nije spominjao ni Bodmannu. Zbog radne sposobnosti

zatvorenika isplatilo se malo riskirati. A što ako su Hertzove priče o odredima za

istrebljenje zapravo mig Edgaru? On je bolje od bilo koga znao kako su priče o

Židovima u odredima za istrebljenje veliko pretjerivanje, ali je li zbog toga najednom

postao problematičan? Ili se samo uzalud brine, je li ga Nijemčeva nervoza zarazila?

Posvuda se moglo vidjeti lica koja su iz dana u dan postajala sve smežuranija poput

gljiva sušenih na limu.

SS-Hauptsturmführer Hertz oprezno je zakoraknuo svojom izglačanom čizmom na

blatnjavo tlo logora i nos mu se neprimjetno namrštio. Edgar je pogledao stražare,

dio su bili nepoznati todtovci, među njima dosta Rusa, sve je bilo u redu. Čim su

stigli Hertz i Edgar, SS-Obersturmführer Von Bodmann ušao je u baraku uprave.

Pozdrav, lupkanje peta. Bodmann i Edgar izmijenili su poglede, trebalo je prijeći na

stvar čim završe s formalnostima. Bodmann je najednom predložio Edgaru da

prijeđu na ti primijetivši kako dijele zabrinutost u vezi s uvjetima za uspjeh logora.

Ponekad se činilo da to ne zanima nikog osim njih. Radna je snaga bila slaba, a

epidemija tifusa gadno ju je desetkovala, neki saboter čak je skupljao uši u kutiju

156

šibica i tako širio zarazu. Bodmann je stalno slao poruke i tražio lijekove i odjeću, ali

bez rezultata. Kad bi Edgar vidio kako netko od mještana daje zatvorenicima hranu,

okrenuo bi glavu na drugu stranu ako nije postojala opasnost da ga se uhvati zbog

nepridržavanja sigurnosnih mjera. Ali obitelji njemačkih inženjera koje su se ovamo

doselile bile su iznenađujuće stroge. Supruga inženjera znala je izmlatiti do nesvijesti

svoju židovsku čistačicu samo zato što je ova ukrala ključ kutije za kruh. S

Bodmannom se moglo razgovarati o problemima s prehranom, ali s inženjerima i

njihovim gospođama to očito nije bilo moguće.

„Svaki zatvorenik u jednom danu proizvede dva kubična metra škriljevca i

tako za osam sati dobijemo sto litara nafte!” Bodmann je naglasio riječ sto. „Valjda

vam je jasno kakvu štetu trpi Reich ako samo jedan jedini zatvorenik ne radi punom

snagom, a to se događa i prečesto. Ratni zarobljenici su fizički jači, a Židovi pristigli

iz geta u Vilniusu u tako su lošem stanju da trebamo više radno sposobnih ljudi. –

Bauführer Fürst, istražite situaciju.”

„Poduzetnici i poslovni ljudi ne žele Židove. Premda je riječ o skupini od

nekoliko tisuća naspram desetaka tisuća ranih zarobljenika, njihov smještaj je

problem. Ratni zarobljenici su puno traženiji, rezultat bi nam bio bolji kad bismo

mogli angažirati fizički sposobnu radnu snagu.”

„Upravo tako. Hauptsturmführere Hertz, opetovano pitamo što ćemo sa

starcima, čita li itko naše izvještaje? Zašto se iz Vilniusa šalju cijele obitelji? U nekim

obiteljima uopće nema radno sposobnih muškaraca”, rekao je Bodmann.

„Pošaljite ih nekamo drugamo”, prasnuo je Hertz. Edgar je primijetio blagu

odsutnost poštovanja u njegovu glasu. Bodmann je ipak bio SS-Obersturmführer i

zapovjednik logora.

„Dalje od Estlanda, zar ne”, objasnio je Edgar.

„Što dalje od naših očiju, bilo kamo!”

„Hvala, baš to sam htio znati. Nismo dobili potvrdu za ovakav postupak

usprkos svojim molbama, a iz Mineralölkommando Estlanda obećali su više radne

snage. Trebamo ljude od kojih ima koristi.”

Edgar je odlučio skrenuti razgovor prema razvoju logora. „Izgradili smo

vodovodnu cijev, tako da se voda više ne mora donositi izvan logora. Dok su odlazili

po vodu, Židovi su stupali u kontakt s lokalnim stanovništvom i premda smo

odlučili da se voda donosi vrlo rano ujutro, da se izbjegnu kontakti, situacija je bila

beznadna; ali više nije.”

Barakom je zavladala neugodna šutnja. Bodmann je odsutno odmahnuo

glavom.

157

„Možda ćemo se poslije upoznati s načinom rada. Draga gospodo, naručio sam

skromni objed, mogli bismo sad sjesti za stol”, predložio je Edgar i izazvao

mrmljanje odobravanja.

Vani se začuo pucanj. Potom je nastupila tišina. SS-Unterscharführer Karl

Theiner očito je nakon izlaska iz ambulante otišao na obilazak. Žilica na Hertzovoj

nosnici trznula se te je ustao kako bi krenuli, čaša mu je netaknuta ostala na stolu.

Kad su izašli, bijela i suha koža golih zatvorenika posloženih u red tresla se.

Ruke su pokušavale pokriti spolovila. Sudeći prema trzanju i krkljanju, upucani

zatvorenik još nije bio mrtav, ali već je izgubio zube kad je umjetnik stigao na mjesto

događaja s blokom u ruci kako bi zabilježio događaj.

Edgar je od Unterscharführera Theinera uspio razabrati samo otvorena usta

sred do neprepoznatljivosti ozarenog lica. Bio je sasvim siguran da se

Unterscharführeru digao i da je nakon tako uspaljivog događaja pred njim bila noć

puna užitka. Nafta nije Unterscharführeru bila glavno područje interesa. To je već

predstavljalo problem.

Hauptsturmführer Hertz odmaknuo se, kresnuo je upaljač, te se zlatnosjajeća

cigareta upalila. Umjetnikova olovka i šuškanje papira čuli su se kroz krkljanje i

pištavi glas. Edgar je čuo kako Hertz nešto mrmlja samome sebi. Činilo se da je

Hertz rekao kako moć nije prikladna ni za koga.

158

1943., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Baš kad je Juudit ušla i stavila muf na klupicu u predsoblju stana u kojem je živjela u

djetinjstvu, netko je pokucao na ulazna vrata. Bilo je to pogrešno kucanje; dok joj je

udaralo u prsima, Juudit je otvorila peć i iščeprkala Mauser zamotan u krpu koji je

skrivala iza cjepanica, raširila je kaput preko klupice, ispod njega stavila pištolj pa

bacila na nj još i krzno od srebrne lisice. Kucanje je postalo nestrpljivo. Juudit se

pogledala u ogledalu, ruž je bio kako treba, uvojci također. Možda bi trebala pobjeći.

Imala je malo izbora: prozor je bio previsoko. Možda je došao njezin trenutak. Ili je

netko zaboravio lozinku, to se događalo. Ljudi zaboravljaju bitne stvari kad im

popuste živci. Ruka kojom je uhvatila kvaku na vratima bila joj je utrnula.

Na hodniku je stajao nepoznati muškarac. Ogrtač je bio od dobre tkanine,

moderno sašiven. Čovjek je podignuo šešir.

„Dobar dan, gospođo.”

„Da?”

„Nezgodno je stajati na hodniku. Da porazgovaramo unutra?”

„Žuri mi se.”

Čovjek je koraknuo bliže. Juudit se nije micala. Ruka joj je stiskala kvaku.

Čovjek se nagnuo prema Juudit.

„Hoću otići u Finsku”, prošaptao je. „Platit ću koliko tražite.”

„Ne razumijem o čemu govorite.”

„Tri tisuće njemačkih maraka? Četiri tisuće? Šest? Zlata?”

159

„Morat ću vas zamoliti da odete. Ne mogu vam pomoći”, odgovorila je Juudit.

Riječi su joj lako dolazile, uspravila se. Izvući će se.

„Vaš mi je prijatelj preporučio da dođem.”

„Moj prijatelj? Ne vjerujem da imamo zajedničkih prijatelja.”

Čovjek se smješkao.

„Deset tisuća?”

„Sad ću nazvati policiju.”

Juudit je zatvorila vrata. Odmah je ponovo počela drhtati. Kroz vrata su

dopirali zvuci čovjekovih koraka dok se spuštao stubama. Zidni sat pokazivao je

osam, prva obitelj uskoro će doći i biti otkrivena. Morala se smiriti, uzeti par

Pervitina, misliti. Možda bi ipak trebala jednostavno otrčati, stigla bi pobjeći. Svaki

zvuk koji je dopirao s ulice ili sa stubišta tjerao ju je da poskoči, ali ipak je stajala na

mjestu. Što li ju je mučilo, zašto joj je stalo do toga kakav će izraz biti na Rolandovu

licu ako ona ne bude ovdje da mu otvori vrata? Još se stigne spasiti, stigla bi i

upozoriti Rolanda, ali izbjeglice su već išle prema stanu i ona nije znala kamo da ih

odvede. Roland bi znao što učiniti, ali on nije bio ovdje. Juudit je zgrabila kaput i

torbicu, sakrila Mauser pod kaput i otvorila vrata. Na hodniku je bilo mirno, tamo je

samo lebdio miris sala koje je susjeda pržila na tavi. Odšuljala se dolje pazeći na

daske koje su škripale pa kroz stražnja vrata izašla na dvorište i otišla iza šupe, znala

je da će tamo doći Roland, prema uputama, istim putem kao i izbjeglice, kroz

ruševine kuće koju je progutala bomba. Čekat će, stisnut će se o vrata šupe i čekati.

Možda ju je onaj čovjek već dulje pratio. Možda su uspjeli izbjeći raciju samo zato što

je stan izgledao napušten ili zato što čovjeku nije ništa priznala. Iznenadni gost

mogao je biti i obavještajac koji je htio otkriti kojim se putem prevoze izbjeglice,

možda su planirali zasjedu tek kad to saznaju. Ako je čovjek koji se pojavio na

vratima bio iz policije i ako je znao tko je ona, Hellmuth bi svakog trenutka mogao

saznati za to, ali ovo nije bio trenutak da misli na Hellmutha. Otkrivanje. Morala je

misliti na druge stvari. Što učiniti kad se izvuče iz ovoga. To je već znala. Više

nikome neće dopustiti da se služi tim stanom kao prenoćištem, sve će oprati

lužinom, čak i tapete, stavit će vodu da proključa, ubacit će u vodu sode pa

prokuhati plahte i zavjese, boraksom će ostrugati crne linije na lavoru, ulaštit će

bakar, očistiti ga od svih bijednih prijedloga onih koji su bježali, pokušavali su

zlatnim satom kupiti mjesto za svoje stvari u čamcu koji je bio namijenjen ljudima.

Kad bude gotova, neće se više sjećati ljudi koji su bili spremni ostaviti majku, punicu

ili baku kako bi napravili mjesta na brodu za svoju kramu ili konja. Idućeg će ljeta

učiniti ono što je činila s Rosalie, nabrat će u šumi cvjetove končare i njima prekriti

160

pod. Zrak će se osvježiti, pod će se očistiti, miris končare uklonit će miris stranaca.

To će učiniti, čim se izvuče.

Juudit je pored šupe našla klupu i sjela na nju. Koljena su joj počela klecati,

klecanje je izazvao strah. Roland je već morao stići, ali kroz ruševine je prije njega

stigao muškarac s dvoje djece. Juudit je izdaleka znala da su to izbjeglice, hodali su

neoprezno, mislili su da ih sumrak štiti. Juudit ih je zaustavila. Znali su lozinku.

Uputila ih je u stan, dala im ključ. Ništa drugo nije ni mogla učiniti. Iduća obitelj sat

vremena poslije: još jedan crkvenjak koji se plašio Sovjetskog Saveza i mlada

djevojka, bez djece, samo s malim kovčezima od šperploče. I u mraku su se vidjele

suze u ženinim očima; čovjek se trzao i na najmanji šum, plašio se sjenki. Nakon tog

para došla je skupina momaka. Dvojicu su već stigli upisati u vojsku, ali su pobjegli.

Juudit se nije usudila zapaliti cigaretu jer se plašila da će je žar otkriti, te je jače

navukla šešir kako bi prikrila svijetlu kosu. Dan prije stavila je na stol grane

borovnice. Borovnica ju je mogla štititi kao i oskoruša ili sremza. Pored njih stavila je

Bibliju i otisnutu sliku Isusa na križu, sve joj je tih dana bilo potrebno, i njoj i

izbjeglicama. Zašto je pristala na to? Zašto je dopustila da Rolandov potraćeni život

uništi njezin? Zašto se povela za njim, zašto se nije koristila laktovima kao što je

činila Gerda, zašto je sve što je postigla dovodila u pitanje, med i mlijeko u ustima,

Hellmutha, Berlin, kuhara, služavku, šofera, opel i svilene haljine, cipele s kožnatim

potplatima, kruh bez piljevine? Roland joj nikad neće moći ponuditi takav život, čak

ni djelić toga, on joj nudi samo opasnost. A što ako je Roland bio u pravu, ako je

Juudit igrala dvostruku igru? Je li igrala? Zar nije vjerovala u pobjedu Njemačke, je li

ikada vjerovala u nju? Je li u nju vjerovao itko od onih koji su bježali kroz stan

njezine majke? Je li vjerovala njemačkim obećanjima o nezavisnosti Estonije premda

je čula kako se uz čašicu konjaka govorilo: 900.000 ljudi ne može opstati kao

samostalna država, to je i njima valjda jasno.

Juudit je izvukla još jedan Pervitin iz torbice, to je odagnalo miševe koji su joj

grebli u ušima. Roland je kasnio. Juudit se nije usudila ni pomisliti što da učini ako

se Roland ne pojavi. To nije bilo moguće, Roland je morao doći, a on je znao što činiti

premda je sumnjao u sposobnost svojih ljudi. Mnogi su, navodno, bili u igri jer su

tražili pustolovinu, kao da nisu shvaćali ništa o zbivanjima u svijetu. Rolandove

riječi bljuvale su prezir. Ne, Juudit sad neće misliti na to. Nego poslije.

Naslutila je da je Roland blizu i prije no što ga je vidjela. On je bio navikao na

mračne puteve, njegove su oči bile najbudnije po mraku, a Juudit je tek učila te

vještine. Kad se Rolandova ruka spustila na Juuditino rame, nije se uplašila.

„Zašto nisi unutra?”

161

„Čekala sam te. Nešto se dogodilo”, prošaptala je Juudit i ispričala mu. Dlačice

na koži nadigle su mu se poput ptičjeg perja na hladnoći, Roland je bio tako blizu.

Skinuo je kapu s glave i na trenutak protrljao kosu. Juudit gotovo da je osjetila

njegov hrapavi dodir, na trenutak se prisjetila kako joj je njegova kosa bola vrat na

polukatu, ali sad nije bio pravi trenutak za takva razmišljanja. Kad bi Roland rekao

da je sve u redu, vjerovala bi mu. Vratio je kapu na glavu i odgovorio:

„Moramo se prestati koristiti tim stanom. Oslobođena si od ovih zadataka

nakon ove večeri. Daj mi taj Mauser koji skrivaš ispod kaputa.”

Roland je bio miran, puno mirniji no što je Juudit mogla pretpostaviti. Kao da

je očekivao neki sličan problem. Možda je takav bio njegov život.

„A što ako”, Juuditin se glas utišao. Riječi utjehe koje je očekivala nisu bile

izrečene.

„Ne čujem što govoriš. Je li ti novčanik pun? Daj mi pištolj.”

Juudit je zamahnula glavom, Roland je frknuo, okrenuo joj leđa i krenuo prema

vratima. Juudit je potrčala za njim i uhvatila ga za rame. Roland je otresao njezin

stisak.

„Nemojmo više ići unutra, Rolande. Idemo.”

„Moram organizirati prijevoz.”

Riječi su se žarile u Juuditina prsa, koja su ostala bez daha; pri svakom koraku

Roland se htio okrenuti i zapovjediti joj neka bježi, neka trči što brže može, ali nije to

učinio. Otkrivanje je pretvorilo dvorište u izlog prodavaonice svjetiljki, a on se ipak

ponašao kao da ne mari za Juudit, kao da je sve po starom. Možda je ovo bio

posljednji trenutak kad joj je još mogao reći sve što mu je bilo skriveno u prsima, o

nemiru koji nije htio samome sebi priznati i koji je nastao tamo na međukatu kad mu

je Juudit došla preblizu, o nemiru koji je bio neprikladan za vojnika. Stube su bile

obojene u bijelo kako bi bilo lakše hodati za zamračenja, ali Roland je svejedno

posrtao, morao je otirati koljena, a istovremeno, poskrivečke, i oči. Još bi se mogao

okrenuti, obgrliti svoju golubicu rukom i ona se ne bi protivila, znao je to, i mogli bi

zajedno pobjeći, ali njegova se ruka nije podigla prema Juudit, podigla se kako bi

pokucala na vrata.

Iznenadilo ga je spominjanje Juuditina imena. Edgar se zagledao u staroga kolegu iz

B četiri dok su sjedili u udobnim naslonjačima u sportskom društvu Kalev s pivom

kojim ih je častio Kreek, te je pokušavao zatomiti svoju reakciju, kao da mu je taj

podatak beznačajan. Aleksander Kreek uvijek je bio lakom i da je primijetio

162

Edgarovo zanimanje, tražio bi još. Dobro je surađivao s Kreekom još u tallinnskom B

četiri i premda je Edgar bio potpuno zaokupljen poslovima u logoru, ipak je

povremeno uspijevao otići u Tallinn kako bi se sreo sa starim vezama, pa tako i s

Kreekom. Novac uložen u tog čovjeka uvijek se isplatio, pa tako i sada. Edgar je na

trenutak promijenio temu razgovora kako bi ga zavarao, raspitivao se o stvarima

koje su se ticale sportskog društva Kalev. Društvo se nakon dolaska Nijemaca vratilo

u svoje prostorije u Ulici Gonsior koje su boljševici bili zauzeli te ga je Kreek odmah

oduševljeno proveo kroz prostorije, sve su popravili, zar Edgar stvarno nije nikad

bio ovdje? Prateći Kreeka i glumeći zanimanje, Edgar je užurbano razmišljao kako bi

što jeftinije došao do svih podataka, pa je stao hvaliti Kreekovu sportsku karijeru,

laskao mu je opisujući njegovo bacanje kugle. To ipak nije spriječilo Kreeka da od

njega zatraži zlata, jer što će mu marke. Kreek je odveo Edgara do ulaznih vrata.

„Onaj stan o kojem sam pričao, ono novo okupljalište bande. Jučer sam poslao

čovjeka da provjeri stvar i vrata mu je otvorila žena koju je prepoznao, već ju je vidio

u društvu njemačkog časnika u kazalištu Estonia. Naravno, sve te drolje izgledaju

isto, ali njegova je zaručnica išla s tom ženom u istu školu za djevojke, pričala je o

njezinoj haljini i tražila da ih upozna. Kad je zaručnica prišla ženi, ova joj je okrenula

leđa. Zbog toga se jako uvrijedila. Zanimljivo, zar ne?”

„Koliko?”

„Sad smo prešli na stvar”, smijao se Kreek. Edgar je procijenio kako se i on

sprema otići.

„Ništa neću platiti za beskorisne stvari. Daj mi adresu. Imena.”

„Moj čovjek se sjeća samo ženinoga krsnog imena – Juudit.”

Edgar je gurnuo svežanj u džep Kreekova kaputa, Kreek je izašao iz sobe i

ubrzo se vratio.

„Adresa je Valgea Laeva pet-dva.”

Stan Edgarove punice. Tamo je Juudit živjela prije onog svojeg Nijemca. Mama

mu je rekla kako se Juudit tamo preselila još prije no što su odveli Johana. Edgar se

obuzdavao, Kreek bi mogao zatražiti još nešto kad bi shvatio koliko mu je

dragocjenu informaciju upravo prodao. Bilo je vrijeme za akciju. Juudit će biti

uhvaćena i banda razotkrivena, u to je Edgar bio siguran. Ako je on upravo saznao

za to, to je sigurno znao još netko. Situacija se promijenila: nije više bilo vremena za

čekanje kako bi on mogao iskoristiti Juuditinu i Hertzovu vezu, ali Edgar je imao

priliku okoristiti se drugim Juuditinim poslovima: ako se banda razotkrije na

kontrolirani način i uz njegovu pomoć, to bi mu se računalo kao zasluga. A kako bi

se to dogodilo, Edgar je trebao nekoga kome bi Juudit ispripovijedala što zna ili

163

nekoga tko bi je odveo do nje. Nekoga u koga bi Juudit imala barem djelomično

povjerenja. Nekoga koga bi i Edgar rado smatrao pouzdanim. Mamu i Leonidu.

164

1943., REVAL I SELO TAARA

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Kad je Juudit konačno otišla po poštu u stan ispražnjen od izbjeglica, tamo ju je

čekala hrpa pisama od Anne i Leonide. Bila su pisana napetim tonom. Leonida nije

shvaćala zašto se Juudit tako dugo ne pojavljuje, a Anna se čudila je li ih Juudit

potpuno zaboravila. Morala bi ih obići: Aksel će zaklati svinju za Božić, napravit će

hladetinu. Juudit im je nedostajala, i to jako. Budući da su Armijevi ionako dobivali

pripomoć za košnju i berbu krumpira preko propisane radne obveze, Juudit nije

odlazila na selo pozivajući se na poslove kojima ju je poslodavac opteretio. Njezina

izmišljena opravdanja bila su sasvim uvjerljiva, ali Annina i Leonidina nisu.

Provjerivši da u stanu nije ostalo ništa što bi moglo odati kako je vlasnica bila

upletena u nezakonite radnje, Juudit je odlučila. Htjela je znati o čemu je riječ. Ne bi

bilo loše promisliti o stvarima negdje na miru, a ne pod Hellmuthovim budnim

pogledom, misliti o nečem sasvim drugom, premda su joj ženske boljke došle na

vrijeme, a o Rolandu nije bilo vijesti, nestao je, sve je bilo iza nje i Juuditin se život

vratio u staru kolotečinu, ili barem u onoliko normalno stanje koliko je to moglo biti

u Njemačkoj, u vremenima poput ovih. Ali ipak. Kad bi samo na trenutak mogla biti

negdje drugdje. Nije znala kako je prošao posljednji prijevoz izbjeglica niti je to htjela

znati. Ona se spasila i to je bilo najvažnije, a idući put sreća je možda neće pratiti.

Strah koji ju je obuzeo tijekom posljednjeg prijevoza bio je nešto što nikad prije nije

iskusila, bio je blještav poput reflektora i nije ga htjela ponovo doživjeti. Ali usprkos

tome sačuvala je Mauser i sakrila ga na istu onu policu na kojoj je svojedobno čuvala

čizme s filcom namijenjene Rolandu.

165

Juudit je odlučila pošteno dezinficirati majčin stan. Vladala je nestašica

sredstava za čišćenje, ali to se moglo srediti preko Hellmutha.

Juudit se bila pripremila slušati aluzije na račun svoga nedoličnog života, na to da su

govorkanja konačno doprla i do sela. Ali ništa nije upućivalo na to, u kući Armijevih

dočekali su je kao davno izgubljenu snahu i odmah je odveli za stol na kojem su

čekali odresci od plućica. Na petroleju koji je Juudit donijela na poklon obilno su joj

zahvaljivali. Leonida i Anna nastavile su raditi i odbijale Juuditinu pomoć, neka ona

samo odmori noge nakon dugog puta. Granitni kamen ugrijao se u peći, a Leonida je

razrezala svinjski želudac dok joj je Anna nastojala pomoći beskorisno joj se motajući

iza leđa. Uz svinjski objed razglabale su o seoskim tračevima: štakori su ubili

najbolju mačku lovicu, visoki časnik poslao je po Lydiju Bartels i odveo je u Berlin,

gospođa Vaik sad živi sama u Bartelsičinoj kući. Činilo se da se ni jedna ni druga ne

brinu previše za svoju djecu, ali s Rolandovom konjem sve je bilo u redu, Aksel bi

otišao u štalu čim bi zagrmjelo.

Žene su nešto prešućivale, kružile poput proždrljivih gavranova. Zrak u

kuhinji bio je težak od odsutnih ljudi, zgusnut od brbljarija o „ratu živaca”: u

Teheranu će možda postaviti ultimatum Njemačkoj i njezinim saveznicima, nakon

čega je Leonida dodala kako je sve to blefiranje i propagandni rat koji se vodi protiv

Njemačke.

„Znamo mi da su sve te objave samo pokušaj boljševika da prikriju vlastite

slabosti i poteškoće. To treba upamtiti. Treba se pripremiti na psihološke bombe. Zar

ne, Juudit?”

Juudit se prenula i kimnula. Nisu spominjale njezina muža, zasad. Nisu

aludirale ni na loš glas koji je prati. Leonida je zastenjala dok je stavljala težak kamen

u svinjski želudac. Začulo se šištanje i cvrčanje, a para se podigla dok se kamen

kotrljao želucem i čistio ga. Kuhinjom se proširio miris zepečenog mesa. Juudit se

sjetila prvog posjeta Armijevima, čim je čula za Rosalieinu sudbinu. Osim vatre koja

je gorjela u peći, u kuhinji je sve mirovalo, nalikovala je na pacijenta u bolničkom

krevetu. Leonida je pipkala rupčić u rukavu ne vadeći ga, virio joj je iz otvora poput

izrasline. Sada je Rosaliein duh ispario iz kuće, sve što je imalo ikakve veze s njom

bilo je izneseno, pa je Leonida sad morala sama okretati crijeva, prati i soliti želuce,

sama praviti kobasice, bez Rosalie. Juudit to nije razumjela: kao da Leonidina kći i

Juuditina rođakinja Rosalie nikad nije ni postojala, kao da Rosalie nikad nije spadala

u rodbinu niti je Roland ikad bio zaručen s Leonidinom kćeri. Kuća joj se nikad nije

činila tako stranom niti se Juudit ikad osjećala tako nepozvanom.

166

Isto tako Juudit nije shvaćala samu sebe; zašto nije ništa pitala o Rosalie, zašto

se pridružila društvu onih koji su šutjeli. Možda se nije imalo što pitati. Možda je

život bio tako beznačajan i krhak da se nije isplatilo baviti dodatnim glupostima kad

se trebalo napraviti hladetinu, rastopiti mast, usoliti crijeva za kobasice koje će

praviti iduće godine, bilo je posla koliko hoćeš kako bi se održao krhak život drugih

ljudi. Dok je čekala uništenje Tallinna istovremeno se nadajući da će nestati i nje, to

još nije shvaćala, ali sad, nakon događaja u vezi s prijevozom izbjeglica, sad je

razumjela. Previše je toga mogla izgubiti. Možda su i Anna i Leonida mogle puno

toga izgubiti. Ta ju je misao navela da promatra te žene iz nove perspektive. Je li

dobitak od trgovine mašću dovoljan razlog za šutnju?

Kamen u želucu prestao je cvrčati. Leonida i Anna pomno su promatrale

Juudit cijelu večer, ona je to primjećivala.

„Juudit, ima jedna stvar o kojoj želimo razgovarati.”

Tek kad se Juudit vratila kući, njezina ju je tijesno utegnuta pribranost izdala.

Drhtavim rukama smiješano piće burno je pljusnulo preko ruba čaše i parket u

salonu njihao se poput brodske palube. Je li Anna poludjela, što se dogodilo s

razumnom Leonidom? Njihovi su zahtjevi bili pretjerani, još gori od Rolandovih.

Nakon trećeg pića glava joj se razbistrila, ali nije mogla stajati na mjestu. Počela

je otvarati vrata kuhinjskih ormara, sretna što je dala kuharici slobodno. Na stolu je

našla Hellmuthovu poruku: zbog hitnih poslova morao je otputovati, vratit će se tek

za tjedan dana. Imala je, znači, vremena da se smiri i razmisli što joj je činiti. Juudit je

konačno našla jaja, pogledala je li zdjela čista, razbila ih, izvagala šećer i počela tući.

Miješajući je otišla u spavaću sobu, iz kutije za haljinu u ormaru izvadila

gramofonsku ploču, lijevom rukom stavila da sviraju Boswell Sisters pa nastavila

tući. Sljedeći na redu bio je Paul Whiteman, a ona je miješala i dalje sve dok se nije

počelo mračiti i dok nije došlo vrijeme za zamračenje. Pjena je postala sjajna i gusta.

U pjenu je ucrtala inicijale čovjeka za kojeg će se udati, kao što je činila dok je bila

djevojka. A onda je shvatila da je umjesto H kao Hellmuth na svijetložutoj površini

ucrtala N kao Nijemac.

Dohvatila je žlicu, sjela pored gramofona i ispraznila cijelu zdjelu. Svakog

trenutka mogućnost pristupa ormaru punom jaja mogla je postati prošlost. Nakon

posljednjeg prijevoza izbjeglica umišljala je kako više neće morati ugrožavati

kvalitetu svojeg života, ali kako je mogla znati ne čeka li je nova opasnost odmah iza

ugla? Juudit je otvorila ručnu torbicu i izvadila tubicu s Pervitinom. Dvije tablete. To

joj je malo pomoglo, ne dovoljno, u glavi joj se vrtjelo poput Annina kolovrata.

167

Odakle Anni i Leonidi ideja da bi mogle organizirati putovanja za izbjeglice? Zar se

više nisu plašile za sebe i svoju kuću? Leonida očito nije razumjela što Juudit radi i

koji je njezin položaj, čak se zaprepastila kad je vidjela Juuditinu reakciju i čula

njezine riječi: „Kako možete planirati takvo što, pa Nijemci su učinili toliko dobra za

ovu zemlju!”

„Moramo ih otjerati iz zemlje!”

„Kakve ja imam veze s tim? Osim toga sad je zima”, vikala je Juudit.

„Može se prijeći i preko leda! Moramo spasiti one koje možemo!”

Annina se tanka koža osula od uzbuđenja i njezin se piskavi glas pridružio

Leonidinu dubljemu: „Kad bih barem jednom mogla biti od koristi. Zar si zaboravila

mojeg strica? Ubio se istog trena kad su nas počeli nadlijetati ruski avioni, sjećaš li se

što je pripovijedao o Ruskoj revoluciji? Zar si zaboravila što smo mi proživjeli za

vrijeme boljševičke vladavine? Komunisti će nas sve pobiti!”

Juudit je izašla čim su počele vikati, bez pozdrava, ne uzevši hladetinu. Zar su

doista mislile kako bi Juudit, koja je radila za Nijemce, mogla biti osoba za vezu? To

što su se prolupale tetkice baš sad sjetile predložiti Juudit posao u vezi s izbjeglicama

bila je prevelika podudarnost. Ako je to znala Leonida, sigurno je znala i cijela

zemlja. Ova je zemlja bila premala za tajne, samo je Rosalieina sudbina uspjela ostati

tajnom.

Aksel je konjem brzo dostigao Juudit i zahtijevao da se popne u saonice. Juudit je na

trenutak cupkala u svojim filcanim čizmama, stiskala ruke u mufu i konačno

pristala. Aksel je bio smiren, nije tražio da se Juudit vrati, samo ju je otišao odvesti

do željezničkoga kolodvora, nespretno ju je potapšao po ramenu mrmljajući polako

kako bi morala oprostiti Leonidi.

„Ona više nije kakva je bila. Žalost se ne može izreći riječima.”

Jedina promjena koju je Juudit primijetila na Leonidi bila je da joj je srce

postalo još tvrđe, ali nije se htjela prepirati s Akselom.

„A Anna se boji dolaska Rusa. Jedva uspije oka sklopiti, bdije cijelu noć i

osluškuje nebo. To ti je to.”

Aksel joj je već okrenuo leđa i krenuo.

„Naša jedina kći, zaboga”, rekao je Aksel penjući se u saonice koje su već

nestajale u oblaku snijega. Juudit je otkinula sigu s oluka kolodvorske zgrade i

grickajući otišla potražiti kolodvorsku kancelariju. Tamo je našla telefon i nazvala

Hellmuthova šofera koji ju je pri dolasku ostavio na postaji da je pokupi Aksel, a

168

potom otišao u hotel. Bilo bi prekomplicirano objašnjavati kako to da se tajnica

koristi opelom i vozačem.

Prije povratka u Tallinn noć je provela u hotelu. Na povratku je zamolila

vozača da se zaustavi kraj groblja. Grob se nije razabirao. Kao da Rosalie nikad nije

ni postojala. Juudit nije znala što joj je činiti, ali jedna joj je stvar postala jasna: neće

više imati nikakve veze s Annom ni s Leonidom. Najednom je razumjela ljude koji su

htjeli u brod ukrcati svoje stvari, a ne svoje bližnje.

169

1943., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

To je bilo već drugi dan zaredom da je Juudit pustila Rolanda da uđe u stan prije no

što se Hellmuth vratio i nije to umjela objasniti samoj sebi: odnedavno nije više znala

koga se više plaši ni zašto. Po Ulici Roosikrantsi kretalo se previše Nijemaca, vojni

dućan i vojni sud bili su u neposrednom susjedstvu, a ona je ipak dopustila Rolandu

da dođe. Jučer se odjenuo kao dimnjačar, danas kao teklić iz Weizenbergova dućana.

Mjere opreza nisu smirile Juudit, koja je stražarila u predsoblju. Naizmjenično je

osluškivala stubište i radnu sobu po kojoj je Roland prekapao, ali što je drugo mogla

učiniti nakon što se vratila sa sela nego potražiti ga, nije imala s kim razgovarati o

Anninim i Leonidinim nakanama, ni u koga nije imala nimalo povjerenja kad se

radilo o tim stvarima. Rolandova reakcija ponovo ju je iznenadila. Ustvrdio je kako je

to bila samo slučajnost i odmah je iskoristio Juuditin trenutak slabosti kako bi

zatražio da uđe u stan u Ulici Roosikrantsi. Rolandovi planovi bili su djetinjasti.

Suprotno onome što je on zamišljao, Estonija nije trebala dokaza o razaranju koje su

počinili Nijemci niti će trebati tražiti ratnu odštetu jer Njemačka neće izgubiti rat. Je

li ga možda pustila u stan zato što ni sama više nije vjerovala u pobjedu Njemačke?

Ili su razlog bile Hellmuthove riječi prije odlaska u Rigu: možda život na selu negdje

u južnoj Estoniji i nije za njih? Možda čitava Estonija nije za njih. Hellmuth je mislio

kako su mu vrata Berlina uvijek otvorena, ali tko bi se osjećao dobrodošlim negdje

gdje se vodi rat. Juudit se s tim u potpunosti slagala. Ona je htjela otići što dalje od

rata. S Hellmuthom, i to brzo.

O tome je razmišljala nebrojenih noći i dana, mislila je na Berlin ili neku drugu

metropolu u kojoj nitko neće znati da je rastavljena ni da je ostavila supruga.

170

Rodbina, znanci i Roland neka slobodno o tome raspravljaju, ona se neće morati

obazirati. Ipak, Berlin je bio daleko. Sve je bilo daleko. Bi li Hellmuth stvarno pristao

otići nekamo drugamo osim u Njemačku, nekamo gdje nitko neće osuđivati vezu

Nijemca i Estonke? Poput veze komandanta Drosihna iz Erede s onom Židovkom,

Inge Syltenovom. Juudit je vidjela izvještaj u Hellmuthovoj radnoj sobi. Zaljubili su

se, komandant je pobjegao, a drugovi su iskopali tunel za Inge. Nastojeći se dokopati

Skandinavije, bili su uhvaćeni te su učinili dvostruko samoubojstvo; naravno,

njezina i Hellmuthova situacija nije bila takva. Gaseći cigaretu, Juudit je razmišljala

bi li se usudila pitati Hellmutha imaju li drugog novca osim istočnih maraka. Imaju li

dovoljno njemačkih maraka? Ipak je trebala uzeti od izbjeglica zlatne ure, zašto je

bila tako djetinjasto poštena, zašto baš u toj stvari? Da Hellmuth nije voljan otići i

nekamo drugamo osim u Njemačku, ne bi spominjao mjesto nedodirnuto ratom, to

se ne može tumačiti na drugi način. Zašto je dovodila u opasnost svoju budućnost s

Hellmuthom dopustivši Rolandu da prekapa po Hellmuthovoj radnoj sobi, kuharica

i Maria trebale su se svakog trenutka vratiti s tržnice.

Vrata radne sobe otvorila su se, Rolandovi koraci škripali su po parketu salona.

„Jesi li sve ostavio kako je bilo?” upitala je Juudit.

Roland nije odgovorio, samo je išao prema vratima za poslugu gurajući svoje

bilješke u unutrašnji džep. Na pragu se zaustavio, okrenuo se i pogledao Juudit, koja

je zastala na salonskim vratima s ogledalom.

„Dođi.”

Juuditine trepavice oborile su se zajedno s pogledom prema uzorku na

parketu. Stavila je predebeli sloj maskare, samo to i ništa više. Toliko je puno bilo do

vrata, Roland je bio tako daleko. Juudit se uhvatila za okvir vrata, zakoračila desnom

nogom preko praga, zatim lijevom, pridržala se za kuhinjski stol, za sudoper i

konačno stala ispred Rolanda tresući se kao da je od želatine.

„Ima još nešto”, rekao je Roland. Kaput mu je mirisao po kojekakvim

prenoćištima, po dimu, bio je to kaput u kojem se spava.

„Feldgendarmerie je presrela tri kamiona. Svi su bili puni izbjeglica. Dva

kamiona organizirao je Kreek”, nastavio je.

„Kreek?”

„Ma sjećaš ga se, to je onaj bacač kugle. On stalno traži ribare, a dvojica

njegovih ribara su iz naše grupe. Vozač dobiva dvadeset posto od tri tisuće

njemačkih maraka koje Kreek traži, novac se skuplja od ljudi prije no što uđu u

kamion. Ribarima ne treba ništa platiti ako tovar ne stigne do luke. Kreeka treba

171

zaustaviti, trebalo ga je zaustaviti i prije. To bi mogla učiniti ti... Juudit, ne pravi tako

uplašeno lice.”

„Kako da to učinim?”

„Reci to svojem Nijemcu.”

Juudit se zanjihala unatrag. „Ne možeš od mene tražiti takvo što. Kako bih mu

objasnila odakle sam to saznala?”

„Reci samo da si čula glasine o nekom tko organizira prijevoz izbjeglica preko

Zaljeva. Tvoj će Nijemac obaviti ostalo.”

„Ali ubit će ih.”

Roland joj je prišao sasvim blizu. Oči mu se ispod štitnika nisu dobro vidjele,

ostavio je kapu na glavi kad je ušao.

„A što misliš, što će se dogoditi s onima koje uhvati Feldgendarmerie?”

Juudit se obgrlila kao što običavaju činiti osamljene žene. Rupčić joj je virio iz

manšete.

„Ne razmišljaj više o Leonidinim i Anninim prijedlozima. Već sam ti rekao,

zaboravi na njihove priče.”

„Kako da zaboravim?”

„Vjeruj mi, čista je slučajnost što su to predložile baš tebi. Bapske priče.”

Juudit nije vjerovala Rolandu. Nije to bila slučajnost. Roland je samo htio da se

ona smiri. Još se jače obgrlila. Možda je cijela situacija tako beznadna da i Roland

potajice planira bijeg. Možda su svi znali, negdje duboko u sebi, kako će sve to

svršiti. Zato je bilo uzaludno govoriti Rolandu o razgovorima koje je Hellmuth

navečer običavao voditi s drugim časnicima u svojoj radnoj sobi: „...bi li Führer

promijenio mišljenje kad bismo se morali povući iz Finske... Iz Ostlanda se nećemo

povući, iz Ostlanda se nećemo povući, to stalno ponavljaju u Berlinu... zbog Švedske,

naravno, kako bi Švedska mogla zadržati svoju liniju, a očito si i Führer zamišlja

kako imamo finskih prijatelja, one koji neće htjeti novu vlast, već će trebati našu

podršku... Ludost! I sve to zbog Švedske i BaltÖla. Novi udar nećemo izdržati,

nećemo se moći obraniti...!” Jednom je Hellmuth, nakon previše konjaka, dopuzao

do nje i rekao kako sumnja da će moći još dugo izdržati protiv boljševika: „...ali to ti

je jasno, o tome se ne smije govoriti, nikome, zamisli kakva bi histerija nastala kad bi

Estonci pomislili kako nismo u stanju braniti se od boljševika...” I Juudit je kimala,

naravno da neće nikome reći.

Umjesto toga ona je Rolanda zatražila nešto o čemu još nije stigla ni razmisliti:

„Prokazat ću Kreeka samo pod uvjetom da Hellmuthu i meni nađete mjesto na

172

prikladnom brodu kad dođe vrijeme. Ja ću, ako treba, platiti troškove prijevoza za

sve.”

Odmah se užasnula vlastitih riječi. Što li je to rekla? Ona nije o takvim

planovima razgovarala s Hellmuthom. Je li se nadala da će je Roland odbiti, da će je

Roland zamoliti da pođe s njim, da će Roland poželjeti otići s njom? Zašto nije

ponudila nikakvo objašnjenje, zašto nije rekla kako se previše plaši Anninih nakana?

Rolandov se obraz trznuo. Ipak, nije pitao zašto bi Hellmuth htio otići, nije

pitao zašto bi Juudit ostavila i Tallinn i Berlin, nije pitao jesu li ona i Hellmuth to već

isplanirali. Nije pitao ništa. Rekao je:

„U redu.”

173

1944., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

U stanu je vladala tišina. Juudit je već na vratima namirisala Hellmutha, ali salon je

bio tih, kuhinja nijema, zrak nepomičan, posluga je dobila slobodno. Juudit je odmah

znala da je kucnuo čas. Pod u hodniku cvilio je kao da mu je žao, zavjese u salonu

bile su pričvršćene, visjele su okamenjeno, listovi fikusa poprimili su sivu nijansu.

Juudit je spustila srebrnu lisicu na stolić s ogledalom. Pala je na pod i smotala se u

klupko. Skinula je kaput. Opirao se, rukavi su bježali prema stubištu, galoše se nisu

htjele odlijepiti od nogu, a kad ih je ipak izula, odletjele su prema ulaznim vratima s

vršcima prema stubama. Juudit je još mogla jurnuti van, dolje na ulicu, ali tamo ju je

možda već čekao auto. Možda tamo stoji red ljudi i čeka baš nju. Možda je čitava

kuća opkoljena. Juuditin je dah pištao, pištanje je odjekivalo u salonu, usta su joj se

osušila, osjetila je raspuklinu u kutu usnica. Cipele su joj odzvanjale poput

namještaja spremnog za selidbu. Mogla bi barem pokušati, otrčati. Još bi stigla. A

ipak je stala na prag spavaće sobe. Kao što je predvidjela, Hellmuth je sjedio u

naslonjaču, pored njega na stolu ležala je čipka, na čipki Parabellum. Bio je odjeven u

ogrtač, kapa je bila bačena na krevet, a pored kape ležao je Juuditin Mauser. Vreli je

zrak pržio Juuditine obraze, Hellmuthova je koža bila blijeda, a čelo suho. Juudit je

drhtavim rukama skinula kapu, a igla joj je ostala u ruci. Bilo je tako vruće,

podsuknja joj je već potamnjela od znoja, uskoro će se mrlja raširiti i po haljini.

„Možeš otići ako želiš.”

Hellmuthov glas bio je poslovan. Onakav kakvim je vjerojatno govorio kad bi

se obraćao stožeru, onakav kakvim se sigurno svakog dana koristio u Tõnismäeu, ali

nikad kad bi razgovarao s Juudit, sve do ovog trenutka.

174

„Pustit ću te da odeš.”

Juudit je zakoraknula u sobu.

„Nitko te neće progoniti.”

Juudit je napravila još jedan korak.

„Moraš odmah otići.”

Hellmuthova ruka ležala je na čipki. Parabellum se sjajio pokraj nje, dobro

održavan, spreman.

„Ne želim otići samo tako”, Juudit je iz daljine čula svoj glas.

„U ovom trenutku cijela je skupina uhvaćena. Ne trebaš me vrijeđati

objašnjenjima. Siguran sam da razumiješ.”

Juudit je napravila još jedan korak. Ispružila je ruku prema toaletnom stoliću i

napipala kutiju s cigaretama i upaljač. Plamen je kresnuo, Roland! Jesu li uhvatili i

Rolanda?

„Smijem li sjesti?”

Hellmuth nije odgovorio, Juudit je sjela. Roland je bio gotov. Sigurno je tako

bilo. Potrgana opruga pritiskala joj je bedro. Ona više neće dati na popravak taj

stolac. Nikad se više neće oblačiti pred ovim stolom za odlazak u Estoniju. Igla za

šešir znojila joj se u jednoj ruci, u drugoj joj se tresla cigareta.

„Dobila sam zadatak i trebala sam se upoznati s jednim drugim, a ne s tobom”,

rekla je Juudit. „U Zlatnoj kavani trebala sam uspostaviti vezu s jednim drugim. To

je smislio zaručnik moje prijateljice, ne ja. Ali onda si došao ti.”

Žar cigarete pao je na tepih. Juudit ga je nagazila potplatom od teleće kože te je

izula cipele i otkopčala narukvicu koju joj je poklonio Hellmuth i spustila je na

toaletni stolić. Zazvečala je poput dvadeset srebrnjaka.

„Nisam ti se usudila reći. Nisam htjela da se prestanemo viđati.”

„Sigurno su vrlo zadovoljni tobom. Odličan posao, čestitam.”

Juudit je ustala i počela skidati haljinu.

„Što to radiš”, rekao je Hellmuth.

„To je tvoje.”

Juudit je oprezno spustila haljinu pored narukvice. Znoj joj se raširio s prsa do

leđa i bokova.

„Jasno mi je što to može značiti za tebe”, rekla je.

„Slušaš li me? Svakog trenutka će doći po tebe. Moraš otići.”

„Ali ako ja budem jedina koju nisu uhvatili, posumnjat će da sam ih izdala...”

175

„To više nije moja briga. Zatvorenici ne znaju koga su uhvatili, drže ih

odvojeno.”

„Povjerovat će da ti nemaš ništa s ovim? Da nisi ništa znao? Hellmuthe?”

„Ne izgovaraj moje ime.”

Hellmuth je gledao mimo Juudit, podigao je ruku, njegov dlan odbijao ju je

dok mu je uzalud pokušavala susresti pogled. Hellmuth je ustao, napravio nekoliko

brzih koraka, uhvatio Juudit za ruku i počeo je gurati prema vratima. Juudit se

protivila, stopalom se opirala o nogu stolca, uhvatila se za vrata, igla za šešir

odletjela je na pod. Hellmuth ju je otrgnuo od okvira vrata i vukao je prema

predsoblju i još je uvijek nije gledao.

„Pođi sa mnom”, prošaptala je Juudit. „Pođi sa mnom, što dalje odavde, što

dalje od svega.”

Nije odgovorio, samo je vukao Juudit, koja se bacakala, noge su joj se hvatale

za stolce i stolove u salonu, stolci su se rušili, tepih se gužvao, rubovi okamenjenih

zavjesa napukli su, vaza je pala na pod, fikus se srušio, sve se rušilo, Juudit se

srušila, s njom i Hellmuth, njihova su tijela zajedno pala i nosila ih je bujica suza.

176

1944., VAIVARA

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Prvo je bio evakuiran logor u Narvi, nekoliko dana poslije oni u Auvereu i Putkiju pa

zatim u Viivikonni. Sve je prebačeno u Vaivaru. Zbog nedostatka prostora djecu i

bolesnike iz Vaivare prebacili su u Eredu, a zapovjedništvo iz Viivikonne u Saku.

Edgar je jurio iz jednog mjesta u drugo, proklinjao je slab dovoz hrane i vremenske

uvjete, bio je na prihvatu evakuiranih, koji su se rušili zbog dugog pješačenja,

usmjerivao je automobile Wehrmachta koji su dovozili umorne zatvorenike,

organizirao ljude iz OT-a kako bi se pobrinuli za bolesne konje, slao dio ljudi u lošem

stanju u civilne bolnice i odbijao zaustaviti se, vratiti se u onaj trenutak beznađa koji

je osjetio kad je njegova radna jedinica dobila zapovijed da prihvati evakuirane iz

logora u Narvi. Nijemci su tvrdoglavo ponavljali kako je to samo privremeno

rješenje, ali tko im je mogao povjerovati, pripreme za uništenje proizvodnje već su

vjerojatno počele. Probijanje bojne linije bilo je samo pitanje vremena.

Kad je Edgarov kurir za cigarete donio svoju mjesečnu pošiljku cigareta Manon

ravno iz tvornice Laferm, Bodmann je došao po svoj dio i zavrtio glavom: planovi

evakuacije nisu bili realni, zatvorenici nikako nisu u stanju hodati sve do Rige. Pitali

su za Bodmannovo mišljenje, njega još nisu bili saslušali. Edgar je probdio noć

razmišljajući o mogućnostima. Mogućnosti u vezi s poslom s cigaretama uskoro će

nestati, u Tallinn nije uspio putovati već mjesecima. Operacija eliminacije grupe koja

je prebacivala izbjeglice uspjela je, ali Edgar nije znao tko je sve uhićen. Prvotno vrlo

jednostavan plan pokazao se kompliciranim, premda je mama odmah shvatila kako

treba pohvatati sabotere i dezertere koji su se ubacili među izbjeglice jer bi njihov

bijeg oslabio Njemačku. Mama i Leonida učinile su što su mogle i nisu odale cilj

177

izuzetno tajne operacije. Za razliku od njih Juudit se ponašala suprotno

očekivanjima; naljutila se, pobjegla te potpuno prekinula svaku vezu. Edgar je

pogriješio misleći kako poznaje ponašanje i način razmišljanja svoje supruge. Tu

pogrešku više neće ponoviti. Konačno je smislio rješenje. Poslao je u Roosikrantsi

nekoliko žena s djecom koje su se predstavljale kao izbjeglice da pozvone na vrata

kad je Juudit bila kod kuće i ova nije imala izbora doli pustiti ih unutra, odvesti ih do

okupljališta i ostaviti ih tamo. Edgar je poslao svojeg čovjeka da preda adresu SS-

Hauptsturmführeru Hertzu. Nije spomenu Juuditino ime. Hertz je obećao da će se

pobrinuti za to, a nakon toga mu se više nije javljao niti je dolazio u Vaivaru jer je

dobio premještaj. Likvidacija grupe nije polučila pozornost kojoj se Edgar nadao i zle

su mu slutnje preplavile misli: osim što je radio uzaludan posao u Vaivari, njegovi su

napori očito bili uzaludni i glede drugih poslova, te su mu sada ruke bile vezane, nije

mogao ništa.

U svibnju je Führer naredio prekid svih planova za evakuaciju, bojišnica je

postala stabilna i istovremeno je došla naredba o izgradnji novih proizvodnih

postrojenja. Ta je vijest mogla biti ohrabrujuća da mu kurir s cigaretama nije stigao

ispričati još nešto: borci iz Tartua bili su sigurni kako će Nijemci nasilu evakuirati

žene i djecu, a muškarce odvesti u logore. U Tallinnu je vladao kaos. Ceste su bile

pune ljudi koji su bježali iz grada na selo i onih koji su htjeli u grad kako bi stigli do

luke. A Nijemci su pokušavali propagirati mogućnost legalnog bijega – moglo se

otići u Njemačku, samo što taj smjer nije nikoga zanimao. Reichsführer je pomilovao

sve koji su bježali iz njemačke vojske i Estonce koji su se borili u finskim jedinicama

kako bi se vratili u zemlju oslobođeni optužbi za izdaju i započeli borbu protiv

boljševika. Usred svega toga Edgar je morao boraviti u vaivarskom blatu, ali dobio je

novu priliku kad su ljudi iz Gruppe B došli u kontrolu te ispripovijedali o

problemima u logoru Kloogi, iz Klooge su već evakuirali radnu snagu, a budući da

su vlakovi bili puni, nije se smjelo ponijeti kovčege i područje je bilo puno

kradljivaca stvari, koje su ljudi iz OT-a skidali poput vrana. Lokalno stanovništvo

vidjelo je hrpe stvari i pohlepne čuvare i sad su se među narodom širile glasine kako

će izbjeglice potopiti zajedno s brodovima. Zato su poslali ljude iz odjela B četiri da

pogledaju kakva je situacija u ostalim logorima. Edgaru je bilo zapovjeđeno da im

pokaže Vaivaru i dokaže kako kod njih nema takvih problema. Istovremeno je u

mislima skovao novi plan. Bodmann je rekao kako su uvjeti u Kloogi najbolji od svih

logora u Estoniji, a rezultati kvalitetni: radna snaga bila je smještena u kućama od

opeke i porcije hrane bile su razumne s obzirom na to da se dijeljenje obroka

obavljalo preko Waffen-SS-ovih Truppenwirtschaftslagera. I posao je bio čist:

tovarenje mina na podmornice i pilana. A najbolje u Kloogi bilo je to što se nalazila

178

blizu mjesta evakuacije, blizu Tallinna i otočja Saaremaa, a podalje od Narve. Edgar

je odlučio otići tamo i zato je pri obilasku širokogrudno dijelio Manone i

pripovijedao o svojoj karijeri u B četiri dajući istovremeno na znanje kako bi rado

prešao u OT, ali... Edgar je rukom pokazao oko sebe i izazvao kimanje puno

razumijevanja. Obećali su da će o tome još raspravljati. Naredba za evakuaciju

prekinula je obilazak, a dva sata poslije povučena je. I idući su tjedni prolazili

jednako kaotično: komandant je cijelu noć telefonirao, a upute dane dan prije idućeg

su jutra bivale opozvane, povremeno je radna snaga bila poslana u luku, a

povremeno bi provodili uobičajene radne dane i proizvodili naftu, pa bi opet

evakuirali, te su konačno Edgaru zapovjedili da ode u Kloogu. Iz golemog olakšanja

ostavio je svu svoju zalihu Manona Bodmannu.

179

1944., KLOOGA

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Pokraj barake pojavio se mitraljez.

Prozivka.

SS-Untersturmführer Werle došao je u čizmama.

Zarobljenike če evakuirati u Njemačku.

SS-Hauptscharführer Daiman počeo je birati snažne muškarce koji će

pripremiti evakuaciju.

Ponovna prozivka.

Već sam se bio naviknuo na stalnu kontrolu i prozivke, ali nešto je tu bilo

drugačije. Nešto se spremalo. Među zatvorenicima sam prepoznao nekoliko

Estonaca. Većina su bili litavski i latvijski Židovi. Čekao sam da prozovu moje ime.

Još to nisu učinili. Uskoro će me prozvati, u to sam bio siguran. Siguran kao što sam

bio da će me odvesti na pogubljenje kad sam u Patareiju ušao u kamion. Ali nisu,

doveli su me ovamo. Pokušavao sam pogledom naći ostale Estonce koje su dovezli

sa mnom, nisam se usuđivao okrenuti glavu, ali primijetio sam barem trojicu, a

pokraj mene je stajao Alfons, kojeg su isto tako dovezli iz Patareija. On je bio

pobjegao iz njemačke vojske pa su ga uhvatili. Uskoro će izviknuti moje ime. Bio sam

siguran u to.

Jučer su razmjestili još stražara po logoru.

Rad je prekinut, nije se išlo na posao, nitko nije došao u logor raditi, ni onaj

Finac Antti koji bi mi ponekad dao komadić kruha. Veze između zatvorenika bile su

dobre, među stvarima koje su se prebacivale iz logora u logor skrivali smo poruke. I

180

ja sam našao popis imena kraj kojih su ljudi bilježili odakle su došli i kamo ih

odvode. Raspitivao sam se za Juudit. Raspitivao sam se još u Patareiju. Nitko nije

ništa čuo, čak ni povjerljivi estonski čuvar. Možda se Juudit uspjela ukrcati u neki

brod sa svojim dragim Nijemcem, tome sam se barem nadao. Ili su je na licu mjesta

ustrijelili.

U vrijeme ručka dali su nam juhu. Bila je dobra, malo bolja nego obično, i to je

umirilo ostale zatvorenike, ali mene nije. Werle je prošao pored mene, govorio je

glasno, gotovo vikao. Zapovjedio je kuharu da ostavi juhe za onih tristo ljudi koje su

odveli u šumu, nakon teškog posla trebali su hrane.

Zatvorenicima je opet bilo naređeno da stanu u redove. Neki su se onesvijestili

od stajanja premda smo maloprije jeli.

Na ulaze u logor postavili su kamione.

Odavde nećemo izići živi.

Popodne je prolazilo. Iz redova su odabrali šestoricu, dvije bačve nafte

otkotrljali su u kamion. Čuvari su nam naredili da sjednemo ispred baraka, bili su

nemirni i blijedi. Jedan je bio tako nervozan da nije uspijevao upaliti cigaretu, već ju

je bacio na zemlju, odakle je odmah nestala. Izgledali su uplašeniji nego mi.

Zapovjedili su sljedećoj pedesetorici da istupe. Evakuacije će se odvijati u

grupama od pedeset, najviše sto ljudi. Do sada su prozivali samo Židove. Alfons je

pored mene došapnuo kako će Estonci uskoro morati na posao: prvo će pobiti

Židove, a nakon njih Estonce. Nijemci su počeli odvoditi grupu i u tom je trenu

Alfons učinio nagli pokret. Kuhar koji je prolazio spotaknuo se. Čuvari su se

razbudili. Kuhar je cvilio i držao se za gležanj. Alfonsu su zapovjedili da ponese

kuhara i pogura lonac s juhom. Meni su zapovjedili da krenem s njim. Kuhinja je bila

prazna, ali kuhar je u trenutku bio na podu zavrnute šije. Čuvar koji je ostao na

vratima gledao je dvorište. Alfons je mahnuo. U trenutku smo skočili kroz prozor,

zatim kroz drugi prozor unutra pa stubama prema tavanu, preko kojeg smo se

popeli na krov.

Na ulaznim portama nastala je gužva. Pokušavali smo biti neprimjetni, a to nije

bilo teško, toliko smo omršavjeli. Čuvar koji je ostao kraj ulaza u kuhinju hodao je

amo-tamo, viknuo je još jednom neka dođe, pa su pretražili kuhinju, lupali po

kredencima.

Alfons je pored mene šapnuo: „Uskoro će otići, potraga za nestalim

zatvorenicima samo bi pobudila pozornost i izazvala nemir, Werk je naredio da se

sve obavi u miru.”

181

Alfons je bio u pravu, čuvari su izašli iz kuhinje ostavivši kuharovo tijelo i

napustili baraku. Pratio sam ih pogledom dok su hodali preko dvorišta. Kad sam

ugledao poznati profil kako prolazi pokraj skupine čuvara, malo mi je trebalo da ne

padnem s krova, ali uspio sam povratiti pozornost i snagu mišića.

„Jesi li u logoru već vidio ovog tipa? Kao čuvara ili na nekom drugom poslu?”

„Onoga? Nisam siguran.”

Prema baraci za žene vodili su grupu zatvorenika: razabrao sam logorskog

brijača i postolara. Među čuvarima se vrtio lik kojeg nisam mogao zamijeniti ni s

kim. Poznavao sam taj hod, od ostalih se razlikovao po energičnosti.

Bio sam daleko i nisam mu mogao točno vidjeti izraz lica, ali moj rođak nije

paničario kao ostali čuvari, o zatvorenicima da se i ne govori; njemu se tlak, u

najboljem slučaju, podigao zbog uzbuđenja, ne zbog straha.

Glava mu je bila uzdignuta.

Borba mu nikad nije odgovarala.

Ovo mu je očito odgovaralo.

182

1944., REVAL

Generalni komesarijat Estland,

Državni komesarijat Ostland

Edgar je ponovo pokucao na vrata SS-Haptsturmführera Hertza, sad već šakom,

udarci su odzvanjali na stubištu. Osluškivao je. Zgrada je bila tiha, samo se s kata

niže čuo pseći lavež, to i ništa više. U Ulici Roosikrantsi nije više bilo nijednog

Nijemca, vrata dućana za vojsku bila su otvorena, trgovina je bila ispražnjena, a

pacijenti su nestali iz bolnice. Edgar je iz džepa izvadio otpirač koji je sam napravio i

koji se pokazao vrlo korisnim, brava je škljocnula i otvorila se. Stan je bio pust,

posluge nije bilo. U dnevnoj sobi vladao je nered, osušeni fikus ležao je sred krhotina

lonca za cvijeće, zemlje je bilo posvuda, tepih je bio zgužvan, zavjesa visjela napola

otrgnuta. Edgar je nabrzinu pregledao sve sobe. Vrata ormara u radnoj sobi bila su

otvorena, ladice izvučene. Prazne. Kredenci u kuhinji bili su prazni. Edgar je

pogledao prozore, koji su, osim nekoliko napuklina, bili čitavi, komoda i prozorska

daska bile su prašnjave, nije bilo pepela od bombardiranja. Zemlja za fikus bila je

potpuno suha, na kolicima za posluživanje stajale su čaše iz kojih je piće ishlapjelo,

na stoliću je bio primjerak Revaler Zeitunga od travnja. Edgar je u ostavi našao bocu

soka, pohlepno ju je otvorio i na trenutak sjeo da promisli. Kaos u stanu nije imao

veze s odlaskom Nijemaca, nastao je prije toga. Ako je Juudit bila uhićena, teško da

su joj dopustili da se spakira. Je li posluga nakon toga ispraznila stan? Čemu taj

nered, čemu žurba? Stolci za objedovanje nestali su iz salona. Činilo se da je posrijedi

bila još veća žurba nego kod ostalih Nijemaca. Je li se tu netko svađao, je li kaos

nastao pri uhićenju bande ili nekom drugom prilikom? Je li Hertz zatajio otkrivanje

Juuditina udjela u prijevozu izbjeglica ili odugovlačio s njim kako ne bi došao u

183

centar pozornosti, je li on sam zapao u poteškoće? Možda su i Juudit i njezin

ljubavnik već bili na putu u Njemačku.

Kad je Edgar konačno stigao iz Klooge u Tallinn, grad je već bio ispražnjen od

Nijemaca. U trbuhu mu se već počelo okretati, ali nije si dopustio da padne u očaj,

nije dozvolio da se slomi premda je slutio kako su brodovi već otplovili. Prethodnog

je dana Opel Blitz u kojem se njemačka specijalna jedinica vozila po Kloogi nestao

čim je logor likvidiran. Nakon toga je i on trebao pobjeći ili noću krenuti zajedno s

čuvarima u bijegu, a ne čekati dozvolu da se ukrca u kamion koji je odvozio

posljednje ljude u luku. Sad je bilo kasno za kajanje. Sve je nestalo. Njemačka zaliha

lijekova i klinike bile su ispražnjene, vojni su postolari i brijači nestali, od

Soldatenheima je ostala još samo ploča, a u praonici u Ulici Vene ostao je još samo

kotao zabetoniran u pod. Na jarbolu na Pikk Hermannu vijorila se estonska zastava.

Zastao je i zagledao se u nju. Dijete koje je trčalo po ulici obavijestilo ga je kako su se

ljudi admirala Pitke počeli okupljati kako bi branili novu estonsku vladu. „Tu je i

kapetan Talpak! Svi pošteni estonski muževi latili su se oružja! Nikad više nećemo

ovamo pripustiti Ruse!”

Zakasnio je, neće više stići u Danzig. To mu je postalo jasno u luci.

Nije bilo vremena za podrobnije razmišljanje. Od naglog ustajanja od stola u glavi

mu se zavrtjelo, ali to je bilo samo zbog gladi i bljuvotine koja mu se uhvatila za

čizme u logoru. Edgar je tek sad primijetio vonj, nabrzinu je očistio čizme

navlaženim ručnikom pa se otišao urediti ne gledajući u ogledalo. Dovoljno je dobro

poznavao samog sebe da mu je bilo jasno kako na njegovu licu nije isti onakav izraz

kao na licima onih koji su se s njim vozili u kamionu prema Tallinnu. Nakon što se

motor pokvario, ostali su okrenuli leđa luci, njemačkoj vojsci i njemačkim

naredbama. Oni su krenuli pješice kući, a on prema luci.

Iz slavina u kupaonici još je curila voda te se nabrzinu oprao, protresao je

glavom kako bi mu se razbistrila magla prouzročena nespavanjem pa otišao

pretražiti radnu sobu. Ništa vrijedno nije našao, ni zlata ni srebrnine. Od pisaće

garniture na stolu ostalo je samo nekoliko mrlja od tinte na podlozi. Trebao je ranije

nešto učiniti, natjerati Juudit da mu kaže gdje su stvari skrivene, gdje su oni

najvažniji papiri, gdje su zlato i predmeti od vrijednosti, trebalo je još onda kad su

hvatali bandu omogućiti da se stan isprazni. Edgar je bio djetinjasto nadobudan. I tu

je zakasnio. Ali sad nije bilo vremena za obamrlost. Uzeo je jastučnice iz spavaće

sobe i počeo ih puniti preostalim papirima. Na trenutak je razmišljao jesu li Nijemci

namjerno ostavili fascikle, a ako jesu, jesu li bili krivotvoreni ili doista nisu pregledali

184

i očistili stan Hauptsturmführera koji je radio u Sicherheitsdienstu i je li on stvarno

ponio sa sobom povjerljive papire ako je samo Juudit bila uhvaćena. Edgar nije

vjerovao u njemačku nemarnost prema vlastitim dokumentima, ali to sad više nije

bilo važno, svaki je papir mogao postati koristan za trgovinu, bio ostavljen namjerno

ili ne, a ako se plijen pokaže nedovoljnim, mogao je sam napraviti nekoliko

dokumenata koji će sadržavati malo važnije stvari. Za svaki slučaj Edgar je gurnuo u

jastučnice i prazne formulare, omotnice i papire, a našao je i nekoliko pečata. Bolje

razmislivši, spakirao je sav arsenal uredskog pribora koji je ostao, uključujući pisaći

stroj, trake i duboko u ladici pronađene pune bočice tinte. Među izvještajima je našao

i one koje je sam s ljubavlju pisao; njih je spalio zajedno s osobnim dokumentima na

ime Eggerta Fürsta, traku za rukav OT-Bauführera kao i dozvolu za evakuaciju koja

ga je još nedavno tako razveselila. Desnom je rukom zatvorio vratašca peći. Prvo će

sakriti blago koje je skupio, morao je izdržati premda su jastučnice bile teške, morao

bi stići natrag do Klooge. Tamo će u hrpi odjeće naći nešto prikladno i pustiti

boljševike da ga nađu, Edgara Partsa, svjedoka koji je pretrpio užase, zatvorenika

kojeg je u posljednji čas spasila Crvena armija.

185

1944., KLOOGA

SSR Estonija, Sovjetski Savez

U logoru nije bilo nikoga, čak ni Nijemaca.

Odvukli smo se duž krova natrag na tavan. Tamo su se skrivala bića

pretvorena u kosture s užasnutim pogledima sleđenima na licu. Pokušao sam jednog

odvući van, čovjek se uz vrisak protivio, nije razumio moj jezik niti sam ja razumio

što on govori. Ponavljao sam da su Nijemci otišli. Pokušao sam nešto na njemačkom,

keine Deutsche, keine Deutsche, kein mehr, i premda nisam uopće znao njemački niti

sam htio govoriti taj jezik, pokušavao sam mu dati do znanja da su Švabe otišli.

Nikako nije razumijevao moje riječi. U vrisku je bilo životinjskog užasa ispražnjenog

od svake ljudskosti. U njima je bilo nečega prijetećeg. Nisam im se usudio okrenuti

leđa, a Alfons se polako počeo kretati unatraške prema vratima. I ja sam se povukao

kao i on te smo se spustili stubama i izjurili van.

Ulazna vrata u logor bila su otvorena. Nikoga nismo vidjeli. Počeli smo trčati.

Bio sam slab, više sam se vukao nego trčao. Napeo sam mišiće kako bih razbistrio

misli, glad mi još nije izjela mozak. Nijemci su se mogli vratiti. Nitko nije s tavana

krenuo za nama.

Prošavši kroz portu, krenuli smo prema šumi. Podignuo sam ruku na usta i

prstima začepio nosnice. One koji su pokušali pobjeći ustrijelili su u leđa, leševa je

bilo posvuda među drvećem. Alfons i ja nismo se mogli pogledati, nisam gledao u

zemlju ni u stranu, ni tamo gdje je žegla vrućina. Ni pougljenjena debla, ni bjelinu

tek oborenog stabla, ni ono što je bilo među njima, ni ruke ni noge koje su virile

među njima, ni stopala u cipelama ni ona bosa. Usmjerio sam pogled daleko ispred

sebe. Potražit ću prvu seosku kuću, presvući ću ovu odjeću, zamolit ću za hranu.

Netko će mi dati. Reći ću da su Nijemci otišli. Naprijed. Nikad više neću pomisliti na

186

ono što sam ostavio iza sebe. Sad je bio onaj trenutak koji smo čekali i za koji smo se

pripremali. Nijemci su otišli, a Rusi su tek dolazili osvojiti našu zemlju. Tu vojsku

ovamo nećemo pustiti.

187

Š E S T I D I O

„Na imperijalističkom Zapadu besramni glas

nacionalističkih revanšista viče sve glasnije, u njihovim

gnijezdima u New Yorku, Torontu, Londonu,

Stockholmu i Göteborgu vrvi kao u osinjaku. Ne smije se

zaboraviti kako su tu stvoreni ‘komiteti’ ili ‘savjeti’, ta

gnijezda propasti i špijuna. Izdajnička paleta nacionalista

nikad se ne odmara! Neprijatelj ne spava i ne zaboravlja!

On nastavlja svoj rušiteljski posao i zato nove generacije

moraju biti budne. Nakon sloma hitlerovske Njemačke

stasala je nova generacija, koja o tom čudnom vremenu

saznaje samo preko udžbenika i riječi suvremenika.

Uskoro neće više biti svjedoka i o tom sadizmu svjedočit

će samo knjige. Stoga nova generacija mora imati na umu

kako se po tzv. ‘slobodnom svijetu’ kreću nacionalistički

ubojice i njihove trube slobodno ječe New Yorkom!”

Edgar Parts, U žarištu hitlerovske okupacije,

Eesti Raamat, 1966.

188

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Salatu je pojeo, a lončić za kavu ispio. Drug Parts uskoro će naručiti još jednu,

premda to neće smanjiti razočaranje. Već je satima sjedio u kavani Moskva, a

Predmet se još nije pojavio, balavac je kasnio i drug Parts nije znao kad će se vratiti

doma. Možda tek kad se kavana bude zatvarala. Parts je treptao kako bi ostao

budan. Novi zadatak bio je, istina, častan, ali isprva je bio šokiran.

Parts je buljio u fotografiju Predmeta koja je ležala na stolu sobe za tajne

sastanke, gledao je zaliske, prišteve, samozadovoljstvo mladosti i kožu koju život

jedva da je dotaknuo. Nije shvaćao što se događa. Još mu nije bilo jasno. Dali su mu

zadatak u operaciji koja je, po svemu sudeći, trebala obuhvatiti antisovjetsku

djelatnost studenata. Partsov novi prioritetni zadatak bio je dvadesetjednogodišnji

balavac iz te skupine: s kim se sastajao, gdje i kada. Imao je dozvolu da nastavi s

pisanjem, ali tako da to ne ometa novi zadatak.

Kad je Parts izašao na ulicu nakon što mu je zadatak povjeren, kaldrma pod

cipelama činila mu se skliskom premda je vrijeme bilo suho, a osjećaj odvratnosti

obećavao je migrenu. Odnos s Porkovom postao je prisan, rukopis je dobro

napredovao i s tim u vezi nije bilo nikakvog nezadovoljstva, a ni trogodišnje

razdoblje još nije prošlo. Ali Parts više nije odgovarao Porkovu, bio mu je dodijeljen

novi oficir za vezu. Posljednji susret s Porkovom bio je sasvim normalan, nije tu bilo

ničeg osobitog. Je li netko konačno primijetio kako je ukrao dnevnik? Ali zašto ga

onda nitko nije potražio? Je li još u nečemu pogriješio, je li operacija u kavani

Moskva bila samo povratak stege? Ili je možda sam Porkov premješten na nove

dužnosti zbog nekog prekršaja? Novi Partsov zadatak nije imao nikakvog smisla:

Ured je imao druge ljude koji su se bavili praćenjem, on u tome nije bio stručan čak

189

ni nakon kratke obuke na koju ga je poslao Ured. Parts je bio poznat kao stručnjak za

rukopise. A ipak su u Uredu smatrali kako je baš on pogodan za ovaj zadatak, u

Uredu, čiji je princip djelovanja bio da se ljudi koji su se pokazali sposobnima ne

premještaju na druge zadatke.

Pored podataka o Predmetu bio je popis materijala koji je trebalo vratiti u

Ured, a tu je bila i jedna od verzija pravilnika „O zabranjenim podacima u tisku,

radijskim programima i na televiziji” koju je bio dobio od Porkova. Parts je sumnjao

hoće li mu dati novo izdanje kad se ono pojavi, hoće li smatrati da mu je to potrebno.

Premda je pravila iz uputa znao skoro napamet, nije mu se svidio ponižavajući ton

zapovijedi. To je bio podsjetnik, način da se kaže tko je tko. Ipak, pisaći stroj smio je

zadržati kod kuće.

Kolega u kutu sale naručio je šalicu čaja. Parts se okrenuo ustranu, sramio se

zbog tog čovjeka. Gradom je kružio omiljeni vic: samo špija zažmiri na jedno oko

dok pije kavu jer su Rusi navikli to činiti zbog žličice koja viri iz šalice za čaj. Vic je

prije bio smiješan i Partsu, ali više nije jer se kolegu iz Ureda moglo prepoznati iz

daljine, on je samo sjedio i gledao, stol pred njim bio je prazan. Možda je to bila nova

metoda Ureda, način da sredina postane svjesna organa koji sve vidi. Parts nije

vjerovao u tu metodu. On je vjerovao u prirodnost i nevidljivost, pa je čak razmišljao

i o flertu s nekom običnom tajnicom ili uredskom radnicom u tvornici Norma, žene

su uvijek nudile uvjerljiv razlog da se visi po kavanama. Očijukanje sa ženama ipak

je bilo sporo i skupo, pa se Parts na kraju odlučio za jednostavniju varijantu:

predstavljat će se kao učitelj koji ispravlja zadaće ili pisac. Rukopis je istovremeno

omogućivao neposredno bilježenje svega što bi se te večeri događalo, pa bi i

prepisivanje izvještaja u čisto bilo lakše. Poniženje koje mu je novi zadatak donio

Parts je skinuo i ostavio u garderobi zajedno s kaputom i dok se uspinjao stubama u

salu na katu, već je našao poletno držanje koje je pratilo žustro mahanje fasciklom.

Ljudi su dolazili u kavanu kako bi se zabavili, pa je i on morao pokazati kako uživa

navući na lice živahan izraz.

Još je neobičnije svjetlo na cijelu stvar bacalo i to što mu je, uz novi zadatak, konačno

dodijeljena nakladnička kuća, Eesti Raamat, a u njoj urednik. Usprkos obećanjima

drug Porkov dotad se time nije uspio pozabaviti premda bi dobio polovinu

predujma honorara. Novi nadzornik nije pokazao neko zanimanje za novac, te je

Parts konačno mogao napustiti svoju sobicu u tvornici Norma, ali slobodno vrijeme

sad je trošio na praćenje nedozrelih studenata umjesto na rad na rukopisu.

190

Posjet nakladniku bio je neobičan: direktor nakladničke kuće nervozno ga je

pogledavao i stalno zirkao prema vratima ureda. Koraci inspektora Glavlita gotovo

da su se čuli i Parts je već na pragu prepoznao jednog od njih po izrazu lica koje se

pretvaralo da ništa ne vidi. Nakladnik je za stolom nemirno navlačio ovratnik,

između ovratnika i vrata hranio se strah od gubitka radnog mjesta. Promatranje

izraza lica tog čovjeka nudilo mu je malo zabave, tako da mu je potištenost zbog

nove operacije malo splasnula. Nitko ga ništa nije pitao o rukopisu, u tišini su mu

gurnuli u ruku omotnicu s novčanicama, a na hodniku su ga pogledavali kao da je

netko koga su negdje na visokom položaju uzeli za miljenika, te ga je slatki dodir

vlasti pomilovao po obrazu; gotovo da je na koži osjećao uzdahe divljenja službenika

Glavlita. Možda nije bilo razloga za čuđenje, možda je Parts sve pogrešno razumio,

možda su ga u Uredu smatrali tako sposobnim da sad ima priliku brusiti kandže na

novim zadacima. Ipak su odlazak iz tvornice Norman i ugovor s nakladnikom

predstavljali nekakav napredak.

Tijekom večeri pouzdanje mu je splasnulo. Predmet se nije pojavio, činilo se da se

ništa ne događa. Parts je stavio rukopis između tanjurića s čokoladicama Tryffel i

lončića za kavu te počeo ispisivati rečenice. Nekoliko djevojaka koje su sjedile za

stalnim stolom Predmeta raspravljalo je o tome hoće li dozvola za putovanje na

otočje Saaremaa stići prije no što otac bude slavio rođendan. Kroz vrata je nahrupilo

krdo studenata tehnike i pridružilo se djevojkama. Naručili su četrdeset grama

konjaka i kavu. Kolega je budno pratio djevojke. Lica su mu bila nepoznata, nije ih

prije vidio na fotografijama u sobi za tajne sastanke. Društvo se kretalo nestrpljivo, u

zraku se osjećalo iščekivanje, nemirni duh druženja: činilo se da se nitko nije zadubio

u razgovor, jedan je student u ruci vrtio studentsku iskaznicu, drugi je stalno

popravljao studentsku kapu i dodirivao štitnik – sve su zanimali konjak i keksi

Valeri. Tek je sad Parts primijetio kako jedna studentica ima duge hlače. Parts se

namrštio i prelistavao svoje papire vrteći u ruci običnu olovku, ali je istovremeno

držao na oku društvance, kolegu koji se nije micao i kretanje po sali. Dva muškarca

koja su sjela za susjedni stol natočila su liker Lounamaine iz karafe u čaše i to je kod

mlađeg izazvalo želju za flertom: grickao je kekse s kimom i htio je jedan podijeliti sa

starijim, od čega je napravio kompliciranu operaciju: prvo je prepolovio keks pa ga

stavio sebi u usta da bi ga zatim gurnuo u otvorena usta onog drugog. Stariji je u

međuvremenu zapalio cigaretu, šibica se rasplamsala i u očima im je zasjala vatra.

Parts je primijetio pokrete nogama po blagom njihanju stolnjaka. Stisak bedra

mlađega o bedro starijega čovjeka on je već nagađao prema tome kako su im se

191

nosnice trznule istovremeno s njihanjem stolnjaka, gledali su jedan drugoga i

pogledi su im već bili na prostrtim plahtama. Parts je zažmirkao. Ovo što se

događalo privuklo mu je pozornost, tako da nije ni primijetio da je Predmet ušao u

salu. Je li došao sam, je li već dugo stajao sred kavane Moskva? Parts je pogledavao

društvo za stolom, tražio nova lica, pokušavao vidjeti tko je otišao. Kolega u kutu

sale gledao je ravno u Partsa i na licu mu je zatitrao smiješak, a oko mu je namignulo.

Parts je okrenuo pogled prema stalnom stolu Predmeta i zatim opet prema sali. To

nije bilo moguće. Predmet je nestao.

192

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Reinov je glas dopirao iz kuhinje do Evelininih ušiju u dnevnoj sobi. Pokušavala je

čuti što govori, ali glasni radio i gramofon koji je treštao otkako je njih dvoje došlo

prekrivali su njegove riječi. To je, znači, bilo to, kuća koju je Rein posjećivao, a da nije

rekao ni zašto ni koga tu posjećuje. Ovamo je još nikad nije htio dovesti. Evelin se

plašila i ukočeno sjedila na mjestu premda je bila sama, nikoga nije bilo tko bi došao

provjeriti što radi i sjedi li dovoljno dražesno. Na stoliću je stajala kristalna zdjela

prepuna mačjih jezika, starinska je stojeća ura tiktakala, otkucavala je svakih

petnaest minuta, njihalo se klatilo, lagane zavjese lelujale su na propuhu, ukiseljeno

vrhnje u kavi pretvorilo se u pahuljice, a ona nije znala kamo da to prolije. Možda ju

je Rein samo htio zaštititi i zato joj nije sve rekao. Ili je samo htio biti tajnovit, praviti

se važan, ili možda nije još imao dovoljno povjerenja u nju. A možda ju je poveo sa

sobom jer ju je htio utješiti, nije htio da se osjeća osamljenom. Ostali Evelinini kolege

s godine otišli su u Tartu, kamo su preselili sve one koji su studirali bankarstvo;

Evelin nije htjela poći s njima jer je Rein bio ovdje. Nasumce je zatražila premještaj.

Ona neće postati direktorica banke kao što je bilo planirano, ona će postati

inženjerka. Sovjetski Savez trebao je inženjere, oni će biti temelj cijelom društvu.

Evelin se pokajala što se nije sjetila pripremiti za dokono sjedenje. Mogla je ponijeti

bilješke s predavanja ili onu groznu dosadnu knjigu, Saareperovo djelo Tipologija

godišnjih i kvartalnih izvještaja industrijskih poduzeća i metodika računanja dokaza. Sad je

mogla samo sisati grožđice i drobiti kekse o nepce.

Tijekom prve godine studija Evelin je par puta bila u kavani Moskva i odmah

zapazila Reina i društvo koje se okupljalo oko njega. Reina se nije moglo ne vidjeti.

Kao ni djevojke u njegovu društvu. Evelin nikad ne bi pomislila kako bi se on mogao

193

zanimati za nju, djevojku sa sela koja je imala dvije bluze, jednu suknju, jednu

haljinu i nije poznavala stvari koje su poznavali Rein i djevojke koje su sjedile oko

njega i koje su svakodnevno mijenjale haljine, bluze i hlače i stalno odijevale nešto

novo. Hlače! Majka je obećala da će joj od sljedećih telaca kupiti novu haljinu, ali na

to je još trebalo počekati. Dok je bila mlađa, nije mogla ni zamisliti kako težak

studentski život može biti ako u ormaru visi samo jedna haljina. U gimnaziji je sve

bilo lako, dovoljno je bilo uštirkati ovratnik i paziti na jedinu haljinu, i gotovo. Ali

ovdje nikome osim nje nisu nedostajale stare školske kute.

Evelin je bila žedna, ali nije se usudila izaći iz dnevne sobe. Sad već hladna

kava čekala ju je na stolu otkako su došli. Stol je izgledao kao da ga je prostrla žena,

ali u kući je osim njih bio samo čovjek s naočalama koji im je otvorio vrata. Možda je

Rein dolazio ovamo kad je čovjek bio sam. Moderno namještena kuća odavala je

dobre veze vlasnika, polica je bila puna knjiga koje su se mogle dobiti samo ispod

pulta ili ravno iz tiskare. Evelin se divila ormaru koji se dizao sve do stropa dnevne

sobe i sanjarila kako će i ona jednog dana nabaviti takav za svoj dom, Reinov i svoj

zajednički dom. U bifeu bi držali konjak za ponuditi gostima, posteljina bi bila

uredno posložena na policama, svaki dan brisala bi vrata ormara, koja neće smjeti

nagrditi nijedna mrlja, i soba će se na lakiranoj površini sjajiti kao da je još veća no

što jest. Nakon što bi sklopila kauč, podigla naslonjač, presavila pokrivače te ih

sklonila da ne smetaju danju, svakog bi jutra ona i Rein pili kavu Aroomi, a za goste

bi bilo kave u koju nije izmljeveno ni umiješano ništa drugo. Na prozorskoj dasci iza

zavjese stajali bi kaktusi. Rein bi na magnetofonu puštao električnu glazbu koju su

mu snimili prijatelji i vrteći se u ritmu, povukao bi je na divan. Plahte bi konačno bile

njihove vlastite.

Prije no što je Rein pristao povesti Evelin u tajnovitu kuću, dala mu je do

znanja kako sumnja da on ima drugu. Optužba je izletjela iz Evelininih usta bez

razmišljanja i s lakoćom. Sve one lijepo odjevene djevojke koje su dolazile u kavanu

Moskva mučile su je, a ponajviše bjelonoga studentica umjetnosti s kreveta iznad nje

s kojom su Evelin i još dvije djevojke dijelile sobu. Svaki put kad bi Evelin

prošvercala Reina u svoju sobu, ona na ležaju iznad nje već je bila u krevetu i ispod

pokrivača bi izbacila bok, grudi ili nogu, a kosa bi joj curila preko ruba. Reinove oči

zalijepile bi se za djevojčinu nogu i dojku koja bi provirila ispod pokrivača i svijetlila

u mraku poput bijelog mjeseca, pa bi djevojka, kao, u snu premjestila ruku i

istovremeno podigla grudi, pa ih još više zategnula i čekala da on počne sliniti. Zato

Evelin nije htjela da Rein odlazi u njezin studentski dom, koji je bio pun djevojaka

koje su trčkarale u podsuknjama, u kuhinji se cerekale u spavaćicama, a ona s ležaja

iznad nje uvijek bi otišla u krevet prije no što je Rein trebao doći te čekala da se njih

194

dvoje ušulja u sobu. Evelin bi dovela Reina u studentski dom samo kad bi je ovaj

dovoljno često na to nagovarao. Tada bi u kuhinji ispekla veću količinu krumpira,

obilno se koristila mašću od pečenja koju je skupljala u šalicu, a Rein bi otišao

zabaviti dežurnu, koja je, kad je Rein bio posrijedi, lako zaboravila pravilo o

posjetima do deset. U studentski dom svojeg zaručnika nije uopće htjela ići; momci s

posljednje godine ukrasili su zidove stjenicama koje su bile pričvršćene

pribadačama. A i inače bi to bilo još nezgodnije – svi ti dečki. A ni Rein je nije tamo

zvao.

U kuću čovjeka s naočalama ušli su na stražnja vrata. Prije toga su hodali

krivudavim stazama između obilaznih cesta i katnica pa došli na jednu veću cestu,

gdje ju je Rein povukao u grmlje, kroz koje su stigli do stražnjeg dvorišta usamljene

kuće. Tamo joj je Rein izvukao par grančica iz kose i malo joj zagladio raščupanu

kosu. Čarape su joj ostale cijele i Evelin se osjećala lakše. Rein je u ritmu pokucao na

siva vrata i dok su čekali da se otvore, Evelin je pogledom pratila susjede. Žena je na

plećima nosila teška vjedra s vodom, a pelene od gaze na njezinim leđima sušile su

se na vjetru poput plašta. Ispraznivši vjedra u kacu, žena se okrenula i ponovo

krenula po vodu. Negdje dalje netko je zamahivao kosom. Evelin se sjetila djevojke

koju su izbacili iz studentskog doma i kako se ona bjelonoga smijala, takve nezgode

događaju se samo budalama. Evelin nije htjela biti budalom, nije htjela sve pokvariti,

uprljati se, premda je Rein tvrdio kako se tako ne može pokvariti. Može, može,

Evelin je to znala i zbog toga je bila napeta pri svakom sastanku, nikako ne bi mogla

objasniti roditeljima prekid studija. Dozvola za uzgoj telaca osigurala joj je, uz

stipendiju, i novac potreban za studij, ali to je značilo da se majka nakon posla u

kolhozu morala brinuti i za telce. Rintala je pogrbljenih leđa kako bi Evelin mogla

studirati, a Rein je stalno gurao Evelin u situacije koje bi joj mogle ugroziti studij,

gurao prste tamo gdje ona nije htjela. Svaki put kad je Rein uspio ostati u ženskom

studentskom domu i ugurati se pokraj Evelin, grabio bi je za grudi i ruka bi mu

spuznula prema njezinu trbuhu, a ona bi stisnula oči, odagnala iz misli grudi one s

gornjeg ležaja, gurnula Reinovu ruku ustranu i zadržala je na mjestu pa, kako ne bi

mislila na mogućnost da se Rein naljuti, radije mislila na ljetni ispitni rok, malo i

zbog Reina, jer on će imati problema s ispitima. Činilo se da uopće ne uči za ispite jer

se bavio drugim, puno važnijim stvarima.

Reinov se glas sad čuo izbliza, smijeh je zvučao onako kako se muškarci već smiju

kad nakon duljeg razmišljanja dođu do rezultata kojim su svi zadovoljni. U njemu je

195

ječalo olakšanje, bio je preglasan da bi ona bila bezbrižna, a Reinov smijeh često je

bio preglasan. Smijeh olakšanja nastavio se kad je Evelin opet otpratio do stražnjih

vrata pa su opet prošli kroz šiblje kroz koje su i došli. Rein je naglo skinuo kaput,

omotao ga oko njezinih nogu, podignuo je u naručje kako bi sačuvala čarape te je

odnio do ceste. Tek na autobusnoj stanici Evelin je primijetila kako Reinu u ruci visi

lanena vrećica.

„Je li ti čovjek nešto dao?”

„Knjige”, odgovorio je Rein.

„Kakve knjige?”

„Tebe to neće zanimati.”

Evelin nije više ispitivala jer Rein nije volio djevojke koje su stalno ponavljale

jedno te isto. Sad je bio dobro raspoložen, pogladio joj je ključnu kost, šapnuo joj na

uho: eto vidiš, ništa čudno se ovdje ne događa. Reinove usnice bile su tako blizu

njezinih da je već osjetila poljubac, pa je koraknula unatrag.

„Svi će vidjeti.”

„Pa što onda?”

Okrenula je glavu i Reinove su usnice dodirnule njezino uho, dah je jeknuo u

ušnom kanalu i njezino je uho postalo školjka, kao ona koju je sačuvala kao

uspomenu na zajedničko stopiranje po Zakavkazju, pa je rukama ogradila prostor

oko sebe tako da se Rein morao odmaknuti na udaljenost od lakta.

Usprkos bezbrižnosti Rein je bio napet, dlan mu je bio vreliji od znojavog

autobusa u koji su ušli, a to nije bilo zbog ruba Evelinine suknje premda ju je ona

skratila i više no što je kanila. Evelin se okrenula leđima prema Reinu kako bi

izbjegla one koji su po autobusu štipkali žene. Takvi su postali prava napast.

U prepunom autobusu uspjela je neopaženo gurnuti ruku u Reinovu vrećicu i

napipati fotografski papir. Bio je to debeli svežanj papira. Izvukla je ruku, a Rein joj

je disao za vrat.

Navečer, prije povratka u studentski dom, Evelin je gurnula ruku u džep svojega

kaputa čudeći se vlastitoj hrabrosti. Potajice je uzela jednu fotografiju iz Reinove

vrećice. Na njoj je bio samo tekst – slika stranice knjige. Riječi su bile na njoj

nepoznatom jeziku.

196

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Djevojka u dugačkim hlačama zibala je nogom za stalnim stolom Predmeta, koji nije

bio prisutan. Za stolom je sjedila još jedna cura te su počele pisati nešto po

nekakvom pravokutnom papiru. Neugodno stezanje proširilo se sljepoočnicama

druga Partsa. Tu je sjedio on, stručnjak, a zadatak mu je bio gledati kako curice prave

šalabahter. Parts je vidio kako je njegov kolega klisnuo kroz vrata Palacea dok je on

išao u kavanu Moskva. U ovom trenutku taj možda uživa u šampanjcu okružen

strancima i gura u usta krišku pšeničnoga kruha s crnim kavijarom. Zašto Parts nije

bio poslan tamo? Je li se netko požalio na njegov rad? Jesu li u Uredu bili

nezadovoljni? Jesu Ii organi procijenili kako bi on bio prikladniji za ovakve zadaće,

da prati bezvezne huligane i drolje? Parts nikako nije mogao povjerovati u to. On se

umio ponašati dovoljno zapadnjački i moglo ga se poslati u međunarodne krugove u

Palaceu, radilo se o nečemu drugom. Je li se netko požalio na ponašanje njegove

supruge? Jesu li smatrali kako je žena problematična, pa je sigurnosni odbor odlučio

da mu se ne dodijeli neka značajnija uloga? Ta misao nije bila bez osnove. Više ga

nisu zvali u Pagari na savjetovanje s visokim službenicima, a nije više dobivao ni

pozive za večere. Parts je uzdahnuo i od uzdaha su zatreperili papiri. Oči su mu se

umorile od polumraka kavane. Parts se morao zacrvenjeti kad se najednom prisjetio

kako su on i njegova žena u gradu naletjeli na direktora estonske novinske agencije

Alberta Keisa i kako je žena usred razgovora počela pričati o umjetničkim zbirkama

u školama. U tom trenutku Parts još nije slutio nikakvo zlo, pustio je da se razgovor

nastavi sve dok nije shvatio da njegova žena hvali radove mladog Alfreda

Rosenberga koji su visjeli na zidu realne gimnazije Peetri.

197

Alfred Keis podignuo je obrve, bjeloočnice su mu se vidjele sa sve četiri strane.

„O čemu vi to govorite?”

„O radovima mladog Alfreda Rosenberga. Uočljiva je velika darovitost,

stvarno sjajan crtač.”

Srećom, Parts se uspio sabrati i spasiti situaciju izrazivši žaljenje zbog toga –

stvarno, i on je čuo kako na zidu škole još vise Rosenbergovi radovi, zašto nitko nije

ništa učinio po tom pitanju? Uspio se toliko uspuhati da je zasjenio ženino klepetanje

i oduševljeni izraz lica. Novo glačalo koje su kupili jer se staro pokvarilo ležalo je u

vrećici i Parts bi ga najradije bio ostavio istog trena na ulici. Uokolo je sve vrvjelo od

ljudi, izlozi robne kuće Kaubamaja bliještali su, Keis ih je i dalje promatrao svojim

ribljim očima, Parts je podigao glas, prolaznici su ga pogledavali i ruka u kojoj je

držao glačalo utrnula je. Njegova se supruga zagledala u izlog kao da nema nikakve

veze s onim što se događalo.

Poslije je Parts čuo kako su u tallinnskoj II Keskkooli, negdašnjoj realki Peetri,

stvarno pronašli Rosenbergove radove te su ih potiho uklonili. Žena je pokušavala

objasniti kako je učinila Partsu uslugu, ispričala je strašnu stvar i to mu je otkriće

moglo biti od koristi. Ali Parts se sjećao pridjeva koje je žena upotrebljavala: darovit,

uvjerljiv, pravi umjetnik. A što ako je Keis o tome izvijestio Ured?

Parts je naručio salatu, lončić kave i tri Tryffela. Kad se konobar vratio s

poslužavnikom, u kavanu je ušao kolega i sjeo u isti kut kao i prethodne večeri. Oči

su mu zlobno svjetlucale, a to nije moglo biti namijenjeno nikome drugome doli

Partsu. On je pokušavao prikriti poniženje lupkajući svežnjem papira pa ih je

poravnate spustio ispred sebe i usput opipao unutrašnji džep. Propusnica je bila na

mjestu kao i obično. Shvativši kompulzivnost kretnje, pokušao je obuzdati ruku, koja

se opet dizala prema džepu, te počeo popravljati bijeli ovratnik. Žene koje su glačale

u uslužnom kombinatu Kiire bile su relativno vješte u svojem poslu, ali nakon

predujma Parts je počeo sanjariti o kućnoj pomoćnici; rublje oprano u javnim

praonicama nikad nije bilo potpuno čisto. K Martensonovima je sigurno dolazila

pomoćnica, možda su imali i perilicu. Takvim je stvarima bilo lako naglasiti svoj

položaj, spomenuti usput stroj za pranje rublja, kako to olakšava život, kako k

nekomu dolazi Maria, Anna ili Juuli prati rublje i pospremati za tri rublja na dan,

uskoro će dolaziti i njima te će glačati i hrpe rupčića koje su se nakupile nakon

ženinih napadaja. Ipak, prvo je morao razjasniti odakle ta promjena situacije, ne

smije se predavati.

198

Parts nije volio glačala, a ono na ugljen koje je upotrebljavao u vrijeme boravka

u Valgi još mu se manje svidjelo nego njegovoj ženi, ali zbog drugog razloga. Njegov

crveni žar živo ga je podsjećao na kuhinju u Patareiju u koju su ga odveli nakon

povlačenja Nijemaca. Iz susjedne sobe čuli su se urlici. Tamo je bio Alfons, Židov koji

je preživio Nijemce, pa je u očima sovjetskog suda očito bio njemački špijun.

Slušajući te urlike, Parts je odlučio da će se iz kuhinje izvući živ. Činjenica da su

organi saznali za njegovo sudjelovanje u špijunskoj obuci na otoku Staffanu još ga je

pekla, organi su opet pokazali svoju nadmoć, a on neuspješnost. Žar glačala dozivao

mu je i nakon toliko godina do nosnica miris spaljenog mesa, miris poniženja.

Njemački dokumenti kojih se dočepao spasili su ga od glačanja naživo, ali on bi i

inače rado s Rusima podijelio ono što je znao. On je bio razuman čovjek, njemu nije

trebalo prijetiti, glačalima su mučili samo bezveznjake.

Umirivši se Tryffelima, počeo je slagati papire i istovremeno praviti bilješke ne

dopustivši više da mu misli vrludaju kao prošli put. Pretpostavke koje su se ticale

žene trebalo je ostaviti za drugu priliku, Parts nije htio lučiti brige kroz kožu, morao

je zadržati poletni izraz premda mu se sumnja zauvijek usadila u najdublje moždane

vijuge nakon stoje konačno dobio podatke o ženama koje su ostale u Estoniji, a čiji su

muževi bili odvedeni u Sibir. Njegovo slabašno i zbrkano objašnjenje upalilo je i

vidio je kako je Porkovljev pogled bio usmjeren prema Moskvi, ruka mu je bila već

ispružena prema kremaljskoj zvijezdi. Obećao mu je dati i podatke o Glavici kupusa,

ali prije no što se to stiglo ostvariti, njihova je suradnja bila prekinuta. Na popisima

nije pronašao ništa korisno, nikoga koga bi mogao smatrati Rolandovom

zaručnicom. Odmah je bio odbacio sve žene koje su živjele daleko od Rolandova

zavičaja, nije vjerovao da bi Roland mogao tražiti društvo sasvim nepoznatih žena

koje su živjele daleko, a i opisi prirode u njegovu dnevniku upućivali su na to da nije

boravio daleko od rodnoga kraja. Roland je mogao imati povjerenja samo u ženu s

kojom je već nekako bio povezan. Na popisu je bilo samo jedno poznato ime, ali to

nije bilo vjerojatno – njegova žena.

Posljednje dvije godine Parts je uvijek iznova pregledavao popis i uvijek bi se

vraćao na ženino ime. Iznova ju je promatrao, pokušavao u njezinu ponašanju

pronaći natuknice, napuklinu koja bi je natjerala da otvori srce i povjeri mu se, nešto

što bi Partsu dalo sigurnost ili sredstvo da je natjera da mu kaže istinu. Sumnju je

hranila i činjenica da Parts nije točno znao što je žena zapravo radila dok je bio

odsutan. Nije bila na Anninu sprovodu, ali je bila kod nje dok je ova još bila živa i

mama mu je pisala kako od Juudit konačno ima nekakve koristi. Pomagala joj je pri

ispunjenju norme, brala je bobice i gljive, punila staklenke kad je Leonidu i Aksela

napustila snaga, a nekim je čudom nabavila i fenola za voćke i grmove bobica u

199

zamjenu za svinjsku mast te ih je poprskala po Rolandovim uputama, tako da je

uroda bilo toliko da se moglo prodavati na tržnici, pa je onda još nabavila cvijeće u

Kasoraanu, čak je odlazila po drva u šumu i većinu vremena provodila u štali i šupi

te bi ponekad ostala u Leonidinoj šumskoj kolibi, za koju kolhoz nije našao nikakvu

namjenu. To je, naravno, bilo mudro, svjedoka ženine veze s Nijemcem bilo je

napretek, vremena su bila šugava, a muž u Sibiru. Ali ipak. Što ako su ženina

nostalgija za selom i stalni posjeti mami nekako bili povezani s Rolandom? Što ako je

žena pohitala s bobicama ravno u Rolandov zagrljaj, što ako je Roland sve tajne svoje

duše dijelio na zajedničkom jastuku s njegovom ženom?

Krajičkom oka stalno je gledao njihanje noge djevojke u hlačama. Parts je

polako stavljao u usta salatu, tražio je grašak i jedno po jedno zrno grizao kutnjacima

pa ubrusom brisao majonezu s kutova usta. Možda više nije vladao situacijom. On je

uvijek znao u kojemu mu je smjeru krenuti, imao je instinkt. Sad je bio zbunjen,

istraživanje materijala za knjigu stalno ga je vodilo u slijepu ulicu, usporavalo ili

suočavalo sa ženinim pogledom i kao da je udarao u zid od silikatne opeke, a nije

više shvaćao ni situaciju u koju ga je Ured doveo. Osjećao je kako je, usprkos obuci,

malo zahrđao glede rada na terenu. Sinoć se uspaničio i pokupio svoje papire kad se

uvjerio kako je Predmet stvarno nestao, a ne samo otišao u muški zahod, izletio je na

ulicu, malo osluškivao i otišao ravno do studentskog doma u kojem je stanovao

Predmet. Prozor njegove sobe bio je zamračen. Osjećao se kao pas koji je izgubio

njuh, te je odustao, mjesec se podrugljivo ljeskao u tamnookom prozoru. Popodne je

čekao pun nade skriven u niši blizu dvorane u koju je Predmet dolazio na

predavanja, uzalud. Balavac sa zaliscima nije bio u svjetini koja je izlazila iz dvorane

i koja je bila vrlo različita od društva koje se okupljalo u kavani Moskva: ovo su bili

obični studenti, u njima se nisu mogle osjetiti ona napetost i ustreptalost koja bi se

usijavala čim bi netko iz skupine u kavani prešao na stvar. Tajna predavanja, to je

bilo to. Nije bilo čudo što tog balavca nisu zanimala obična predavanja. Njih je

zanimao ugovor Molotov-Ribbentrop i to kakav je život u Finskoj ili na Zapadu.

Među predavačima su vjerojatno bili i oni koji su putovali na Zapad, novinari i

sportaši koji su prošli kroz sito i rešeto Ureda, dobili dozvolu za putovanje i

ovakvom djelatnošću vraćali za posebna prava koja su stekli. Je li to bila zavist koja

je grizla Partsa poput obada ili ga koža svrbi od ustajalog zraka u birtiji?

Parts je morao polučiti rezultate i vratiti svoju karijeru na uzlaznu putanju.

Nesigurnost je morao izbrisati i podsjetiti se na vlastite sposobnosti; onaj osjećaj kako

su čudesne stvari postale stvarnost kad bi ih izrekao naglas ili zapisao na papir. Prvi

je put to čudo oćutio u gimnaziji. Iz džepa učiteljeva ogrtača nestao je novac i

naredili su mu da stoji u kutu razreda sve dok ne prizna. Kad je nastava završila,

200

učitelj je pokupio svoje knjige i rekao da će on ostati u razredu preko noći ako ne

zine i sve ispripovijeda jer je bilo jasno tko je krivac: kad su ostali otišli na odmor, on

je ostao u razredu jer je bio njegov red da obriše ploču. On je poricao krivnju i

ispuštajući riječi iz usta, osjećao je kako mu puls kuca u taktu brzog marša, kako mu

šumi u ušima, ali koža mu se nije orosila znojem koji bi vonjao po strahu, pazuha su

mu ostala suha i disanje mu je bilo ravnomjerno kao za vrijeme propovijedi premda

mu je sumnja pritiskala želudac poput olova, ovo nikako ne može proći, nikako,

učitelj bi morao biti potpuno lud da mi povjeruje, ali ipak mu je povjerovao, stvarno

mu je povjerovao i uvjerenje mu je jačalo što je dulje ovaj nastavljao govoriti

sigurnim glasom u kojem nije bilo pubertetskoga klecanja, govorio je muškim

glasom, čvrstim glasom odraslog muškarca koji govori istinu, kako je to morao biti

Ants, Ants je trebao novac jer nije stigao napisati zadaću i morao je platiti drugima

da mu napišu, Ants je ušao u razred dok je on brisao ploču. Zatvorio je za sobom

vrata gimnazije pokušavajući prikriti osmijeh. Iza ugla je dopustio da mu se osmijeh

raširi licem dok je prolazio pored dječaka koji su se igrali burskog rata, i još mu je

lebdio na licu dok je prolazio kroz parkić i pored postolara, ostao mu je na licu sve

do stana i još mu je grijao obraz navečer dok je stavljao glavu na jastuk ispod kojeg je

sakrio krune koje mu je Ants dao nakon što mu je napisao zadaću.

Predmet je s prijateljima stigao u 17.40 i ponovo naručio lončić crne kave i

moskovski kolač. Parts je bio budan.

„Pripremili smo se za pitanja o kongresima KPSS-a, o dvadeset prvom i

dvadeset drugom.”

„Napravi i meni bedž.”

„Napravi si sam”, nasmijala se djevojka i izazovno pljusnula Predmeta.

Partsova se olovka zagrijala, sve je zapisao. Pijanist još nije počeo svirati i

kavana je bila uglavnom prazna, govor se odlično čuo.

Drolja u hlačama ustala je i otapkala pokraj Partsa u ženski zahod. Parts je

nervozno obrisao usta i u tom je času primijetio kako Predmet maše čovjeku koji se

upravo popeo stubama. Čovjeku je oko vrata bio omotan debeli šal, ali Parts ga je

odmah prepoznao. Radijski novinar Mägi. Čovjek je sjeo za stol, nagnuo se prema

društvu i brbljanje je počelo. Djevojka u hlačama vratila se iz zahoda te se, vidjevši

gosta, požurila preko sale. Parts je uspio s usnica pročitati nekoliko rečenica,

razabrao je riječi Jurjevski noćni ustanak i pribilježio ih, upadljivo listajući papire. Na

stolove za kojima su studenti običavali sjediti vjerojatno su već bili postavljeni

mikrofoni, ali Parts nije dopustio da mu ta činjenica oslabi pozornost premda je na

201

taj način sveo sebe na nekoga čije će kopirane riječi biti potrebne samo ako tehnika

podbaci. Vani je kišilo, oni koji su ulazili otresali su studentske kape. Parts je

zabrinut pomislio na fotografa koji je negdje slikao one koji su ulazili u Moskvu kao i

one koji su izlazili, i vjerojatno je bio željan toplog bujona s piroškom. Dodirivao je

ovratnik i pokušavao se razvedriti, prepolovio je Tryffel, odgrizao polovicu pa

ostatak spustio na papir. Kolega je sjedio na svojemu mjestu. Možda on nije pratio

Partsova Predmeta, već nekog drugog. Sama pomisao na vječno provođenje večeri u

Moskvi pritiskala mu je sljepoočnice. Premda su studenti bili vrlo mladi i od

mladosti kočoperni, tako da cijela operacija neće dugo trajati, Parts je odlučio još više

ubrzati njezin kraj. Huligani će napraviti pogrešku, još će se više ohrabriti i

zaboraviti na oprez, u to je Parts bio siguran. Mogli bi ih brzo pokupiti da se ne šeću

pred njegovim nosom i on, specijalist, moći će se vratiti svakidašnjem poslu; uskoro

bi mogao kupiti najbjelji posebni papir za posljednju verziju rukopisa, vrijeme za

dovršenje knjige nije smio tratiti.

U Predmetovu studentskom domu vjerojatno bi se mogla lako naći veza koja bi

mogla izvještavati o telegramima i pismima koje je Predmet dobivao. Sigurnosni

odbor još nije dao dozvolu za vrbovanje veze, ali Parts će smisliti neporecivi razlog,

Ured se nije nikad protivio potpunim informacijama, još bi samo morao obrazložiti

zašto baš on mora izvršiti verbovku, a ne netko drugi. S druge strane, kad bi Ured i

dao vrbovanje u zadatak nekom drugom, Parts bi mogao riskirati, sam pristupiti

vezi i dati joj do znanja kako ne smije ništa reći drugim agentima o njihovim

sastancima. Veza sigurno ne bi dovodila u pitanje Partsove ovlasti. Usprkos tome što

svojedobno nije uspio vrbovati Müllera, takvi su zadaci bili obično lagani i jeftini, što

ga je uvijek čudilo. U najboljem slučaju, verbovka agenta uspijevala je za samo

nekoliko rubalja ili u zamjenu za neku beznačajnu uslugu. Neki su ipak htjeli

poštenu nadoknadu, putovanje ili upis na fakultet, bolji posao, i to je trebalo

razumjeti. Prema njima je Parts osjećao nekakvo poštovanje. Tko ne bi htio biti vodič

u Inturistu. Tko ne bi htio da mu dijete prolazi sve ispite, čak i ako mu glavica i nije

opterećena velikom inteligencijom. Tko ne bi htio pomoć na listama za stanove ili

aute, ili da mu sin sigurno ode u vojsku i vrati se živ, ili knjige kojih nije bilo ni ispod

pulta. Ali oni koji su to radili besplatno, oni koji su bez ikakve nadoknade

izvještavali o onome što rade susjedi ili kolege na poslu? Što su oni mislili, koga time

usrećuju? I zašto? S druge strane, činilo se da se unutar zapadnih mirovnih pokreta

stalno mogu naći korisni informanti koji nisu imali problema poput ovih ovdje. Od

njihova oduševljenja čovjek bi zanijemio, njima se čak ništa nije ni plaćalo. Zašto?

Verbovka na idejno-političeskoj osnove bila je jeftina, ali Partsu je bilo teško shvatiti

psihologiju drugih ljudi, on se više uzdao u verbovku agentov na kompromitirajućim

202

osnovama. Osim njih tu su bili i oni koji su osjećali zadovoljstvo prekapajući po

tuđim stvarima, kao i oni koji su djelovali zbog zavisti. Njih je Parts smatrao

najnepouzdanijim izvorima. One vrbovane koji nisu shvaćali mogućnost

napredovanja preko izvršenja zadataka, njih Parts nije nikako razumio. Jesu li to bili

ljudi koji su već dosegnuli duševni komunizam i nisu više trebali novca ili

nadoknade? Degeneracija. To je bilo to. To se nije smjelo reći naglas, ali teorija

komunizma prvo bi trebala priznati činjenice o biološkom srozavanju određenih

naroda, a to nije imalo nikakve veze s propadanjem klasnog društva i sukobima koji

su iz toga proizlazili.

Sam Predmet spadao je, nažalost, među one ljude koje se najvjerojatnije nije

moglo vrbovati. Balavac je već svraćao pozornost, ženske su ga gledale i očito mu

nitko nije upadao u riječ kad bi nešto zaustio. On nije trebao vrbovanje kako bi se

osjećao važnijim, on je bio na dobrom fakultetu, nosio je modernu odjeću i bio tako

mlad da ga svakodnevne pogodnosti poput lista za stan i budućnosti djece još nisu

brinule, a njegovi su roditelji očito imali novca ili načina da zarade. Osim toga

Predmet se očito htio igrati junaka, a takve su osobe uvijek izazivale probleme.

Uvijek je najlakše bilo vrbovati najbljeđu osobu u grupi: djevojku koju nikad nisu

zvali da pleše, ili momka čije ime nitko nikad nije upamtio, ženu koja je uvijek

naručivala isto kao i ostali, čovjeka kojeg su uvijek zvali onaj jer mu se nitko nije

sjećao imena. Djevojku s duboko usađenim strahom trebalo je samo aktivirati. Među

mušicama koje su letjele oko Predmeta Parts je već zamijetio nekoliko potencijalnih

informantica.

203

1965.,TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Evelin je slagala u lim red po red kekse, skutu i džem i suzdržavala se od plača. Rein

ju je opet ispitivao zašto ga nije upoznala sa svojim roditeljima, a ona mu nije mogla

reći pravi razlog. Da je bila sama, plakala bi, ali kuhinja je bila puna srditih povika:

studenti tehničari opet su nakon noćnog pijančevanja prekapali po djevojačkim

kredencima, potrgali su lokote pa su dobro čuvane kobasice i malo slabije čuvane

konzervirane salate nestale u pohlepnim ustima. Na Evelininoj polici ostale su samo

staklenke s džemom te je s njima i keksima trebala preživjeti do iduće isplate

stipendije. Ali u ovom trenutku nije ju brinula glad, nego Rein. Lora je prošla pored

nje, rub suknje joj se zavijorio, te je u čašu kapnula malo mlijeka kako bi se umila.

Ove djevojke nisu imale takve probleme kao Evelin, one bezbrižno sjede u dnevnom

boravku i stražnjim redovima kina smijuljeći se sa svojim zaručnicima. Evelin je bila

valjda jedina koja se pokušavala usredotočiti na zbivanja na platnu premda je Rein

uvijek gurao ruku pod njezinu suknju, prema podvezicama, i ona bi ga uvijek

odgurnula. Uskoro će to Reinu dosaditi, izaći će usred projekcije i natjerati

posjetitelje da ustanu, svi će zuriti u Evelin, poznanici će se podbadati laktovima i

pohlepne oči lijepit će se za njega, a on će klisnuti kroz vrata kina i samim time iz

njezina života. Zgužvani rupčić u rukavu trljao joj je zapešće, djevojke su bučile i

papuče su klepetale o linoleum, svaka podsuknja koja bi provirila podsjećala bi

Evelin da je trebala Reinu dopustiti da je skine, trebala mu je dati. Još maloprije sve

je bilo u redu, zajedno s ostalima radovala se novom studentskom domu, riješili su

se stjenica i Rein je bio predivan. Nakon nekoliko susreta Reinu više nije bilo

dovoljno držanje za ruke, a onda su došli i drugi zahtjevi, zaručnik je htio upoznati

budućeg punca i punicu. Ali Evelin nije htjela da on vidi alat koji je čekao kod kuće,

kako se radi u staji, kolhozni krajobraz i sirotinju. Otac bi natjerao Reina da pije s

204

njim, napio bi se, svašta bi se moglo dogoditi. Rein je bio iz grada, iz dobre i

školovane obitelji, i njegova majka nikad nije izlazila iz kuće bez šešira. Evelin je

stavila kolač od keksa u kredenc i povukla se u svoju sobu kako bi zakrpala čarapu,

porazmislila o tome kako da razriješi probleme, ali od suza su joj se igla za šivanje i

očice čarapa zamutile, pa kad je bjelonoga djevojka ušla u sobu, Evelin je skočila s

kreveta i izašla. Baš nju ona sad nije htjela gledati, nigdje nije imala ni trenutka mira.

Dolje kod vrata obrisala je nos i šetnja joj se više nije činila dobrom idejom:

Mustamägi je bio tmuran i mračan kraj, a na prometnicu nije htjela ići. Visoke ograde

susjednih zgrada okruživale su tamu koja se nalazila iza njih, a danju su krile

zatvorenike koji su tamo radili.

U hodniku su Evelin ususret došli momci noseći Lorin magnetofon. Lora je

vikala za njima neka snime električnu glazbu. Neoprezno, vikala je tako neoprezno:

plesnu glazbu za nas, te je podigla nogu i na trenutak joj se ispod suknje vidjelo

bedro. Jedan je kolut nekome ispao iz ruke i otkotrljao se duž hodnika, pa je Alan

jurnuo za njim prema Lorinu bedru i istovremeno pogledao Evelin; Alan je

svojedobno zvao Evelin da izađu navečer nakon predavanja, onaj Alan čija je ruka

ostavila znojni trag na njezinoj haljini od umjetne svile, ali glazba je bila dobra,

svirala je električna gitara i Alan je rekao kako će si sam napraviti jednu. Bi li Alan

bio bolji izbor od Reina, bi li on imao iste zahtjeve? Nisu valjda svi bili poput Reina.

Evelin je brzo okrenula glavu i vratila se u svoju sobu, u kojoj je bjelonoga studentica

umjetnosti tapirala kosu uz pomoć laka za namještaj i češlja.

Rein je već sigurno bio u Moskvi. Rekao je da će onamo otići nakon njihova

razgovora. Ili nakon svađe. Možda nije bila svađa. Možda jest. Bude li Evelin odvela

Reina svojima doma, možda će Rein nju odvesti u Moskvu. Ne, možda će samo

skinuti podsuknju. Ili, ne, možda bi ga mogla odvesti svojima. Tada bi Rein mogao

biti siguran da ona misli ozbiljno, da se ne poigrava s muškarcima kao što je to Rein

tvrdio. Ili, ne, možda bolje da skine podsuknju. Evelin se opet prisjetila djevojke koja

je plačući otišla iz studentskog doma, svi su kimali. Prekinula je studij. Toga će se

uvijek sjećati. Znalo se zašto djevojke prekidaju. Ne, neće skinuti podsuknju. Ona

bjelonoga s gornjeg ležaja, ona možda. Studentica umjetnosti, pa naravno. I Lora,

koja se pokazala gola. Lora je studirala da bi postala učiteljica, naravno. Djevojke na

pedagogiji su takve. A što kad bi ona bila tako sjajna u društvu poput djevojaka u

kavani Moskva? Bi li se onda Rein koncentrirao u njezinu društvu samo na

podsuknju? Može biti. Brinulo ju je nadolazeće ljeto: Rein će ga provesti u gradu,

najprije na praksi, a zatim na plaži, sunčat će se s društvom iz Moskve, grickat će

dimljenu jegulju. Evelin će nakon prakse raditi na selu, kao i sve vikende za vrijeme

prakse. Prskat će DDT-jem listove kupusa i mahati vilama dok će se Rein zabavljati.

205

Ako ne nađe neko rješenje, Evelin će izgubiti Reina, a to ne bi mogla podnijeti.

Znala je kako bi to završilo. Vratila bi se u onaj život kojim je živjela prije Reina. On

je sve promijenio. Kad je počela hodati s njim, ostale su se djevojke počele drugačije

odnositi prema njoj, počele su se družiti s njom, zvali su je za isti stol, na

predavanjima bi sada sjele pored nje. Nitko nije više na plesu sumnjičavo gledao

njezinu haljinu, uvijek istu.

206

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Žena je kružnim pokretima trljala kremu Orto po raspucalim laktovima, očito je

čekala svojeg supruga. Drug Parts spustio je vrećice iz dućana na kuhinjski pod i

počeo pripremati sendvič od papalina ne obraćajući pozornost na suprugu sve dok

ova, istiskujući još kreme na dlan, nije upitala zašto Parts više navečer nije kod kuće.

Pitanje nije slutilo na dobro. Parts je uspio umiriti ženu izdavačkim ugovorom,

kolačima Napoleon i šampanjcem, trima bocama Belog Aista i plinom koji je bio

uveden u stan na slatkih mjesec dana. Žena je to protumačila kao znak simpatije

Ureda. A onda su opet počeli napadi. Radi mira potrebnog za rad Parts je morao

odgovoriti, pa joj je objasnio kako je dobio novi zadatak koji zahtijeva rad navečer.

„A to nema veze s knjigom?”

„Baš i nema. Djelomično”, odgovorio je Parts.

„Djelomično?”

Činilo se kako je žena odmah shvatila da je riječ o sniženju ranga i obrva joj se

podrugljivo podignula. Parts se dosjetio dodati kako pisanje zahtijeva i drugu vrstu

aktivnosti kako bi rezultat bio što je moguće bolji te kako nakon dugog sjedenja za

stolom treba svježeg zraka, šetnju. Žena je otpuhnula tako da joj se gornja usnica

podigla u luk. Vidjeli su joj se zubi i na njima mrlje od ruža. Prezir ga je paralizirao.

Upalila je radio, buka je zanjihala zavjese i ženinu kosu kad se ova sagnula prema

njemu i šapnula: „Je li itko pročitao tvoj rukopis? Možda su shvatili da nisi u stanju

napisati knjigu. Kakvog to ima utjecaja na ono što si obećao? Da ćeš se pobrinuti da

nam se ništa ne dogodi.”

Žena se ispravila, promatrala je metalnu tubu, pritisnula i pustila da mast kroz

napuklinu na tubi kapa po površini stola. Parts se zagledao u sjajne mrlje i poželio

207

da se proizvodnja vojne opreme poveća kako više ne bi bilo dovoljno glicerina za

tvornice kozmetike, pa ga ni žena više ne bi mogla gnjaviti. Žena je nabrana čela

pipkala kožu na laktu i pustila kremu da curi. Parts je uzeo Orto kremu i bacio je u

kantu za smeće. Ženina se ruka zaustavila i disanje je prestalo. Parts je izašao iz

kuhinje. Iza leđa je čuo kako žena razbija porculan. Uskoro će i ono što je preostalo

od mamina servisa biti u komadićima, to što ga je izdalo strpljenje stajalo ga je i

posljednjih uspomena na mamu. Pogreška, gadna pogreška. Stvar bi još više

uzbunila Partsa da u principu nije bio svjestan kako se u ženinim riječima krije zrno

istine, i on joj je to priznao ovakvom burnom reakcijom, izdao se na tako sramotni

način. To se više nije smjelo dogoditi. Trebao je odmah skrenuti ženinu pozornost na

nešto drugo i započeti priču o tome kako se ona ne brine o kućanstvu i kako to utječe

na Partsov rad, kako je njegov elan splasnuo činije na povratku kući nanjušio miris

zagorjela mlijeka. Možda je netko u susjedstvu pravio djeci griz. To je bio miris žive

obitelji i gorko ga je uznemirilo kad su ga, otvorivši vrata, zapuhnuli ustajali zrak i

hladnoća stana. Parts je utišao bijes koji se u njemu budio, ojačao je krv gutljajem

Hematogena, ali u kuhinji ga je izdala samokontrola. Još su ga pekle ženine riječi:

„A što ako je to predznak? Da u Uredu više ne haju za tvoju knjigu. Ako je to

predznak da smo mi sljedeći? Što ako to pripremaju premještanjem na niži položaj?”

Od vlaka koji je prolazio mimo kuće zatresli su se prozori, pa je Parts pričekao da

prođe prije no što je započeo posao. On bi radije izabrao neku drugu četvrt, ali nije

bilo izbora, a ipak je cijela kuća bila njihova. Svejedno, bilo je to drugačije od

propisanih devet kvadrata stambenog prostora po osobi, a mogao se i hvaliti time

što živi u četvrti samostojećih kuća i polučiti zavidne poglede. Stvar je bila sređena

uz pomoć Ureda, konjaka i Tryffela, ženina znanica napisala je potvrdu kako mu

supruga očekuje blizance, a Parts se prisjetio starijeg bračnog para daljih rođaka koji

su već imali problema s disanjem, a koji se htio preseliti k njima. O blizancima više

nitko više nije ništa pitao, a ni o starcima. Mislio je da će se naviknuti na vlakove, ali

tu je pogriješio.

Suprotno od onoga što je žena mislila, u Uredu su se upoznali sa sadržajem

rukopisa i stvar se razvijala u dobrom smjeru. Ali koliko je Parts znao, ostalima koji

su se bavili istraživanjem hitlerovaca nisu bile povjeravane operacije poput ove u

kavani. Oni su sjedili u odjelima Ureda, u specijalnim knjižnicama ili u novinskim

redakcijama ili su radili puno radno vrijeme kao pisci, neki su bili javno hvaljeni,

drugi su bili pozivani u Moskvu – i svi su objavljivali onoliko djela na tu temu koliko

su stizali. Nisu činili ništa što nije činio on, a ipak su uvjeti njihova rada bili

208

drugačiji. Drug Barkov bio je pročelnik istraživačkog odsjeka državnoga odbora za

sigurnost SSR Estonije i navodno je dovršavao doktorat o približavanju estonskih

građanskih nacionalista fašizmu. Sigurno mu je pomagala supruga, koja je arhivirala

papire, prepisivala u čisto i brinula se da se Barkov može usredotočiti na bitno. Ili

tajnica. Možda i više njih. Isto tako Ervin Martinson, Martinson je bio vrlo

produktivan. Partsa je na stolu čekala hrpa papira s ispravcima, uskličnici su ga

ljutito boli u oči tražeći da se odmah uhvati u koštac s problemima. U Uredu je bilo

daktilografkinja koliko hoćeš, ali za Partsov rukopis nije ih se moglo naći. Stare su se

sumnje vratile: možda u Uredu smatraju kako je njegova prošlost ipak prepreka za

javno priznanje, možda ga i neće za nekoliko godina obasipati cvijećem, već će

morati obilaziti sela, obilježavati rute kojima ne smiju prolaziti stranci, ili će hvatati

one koji šaraju po zahodima, ili, još gore, raditi kao čuvar i slušati što ljudi govore na

toaletu. Možda mu oduzmu i Optimu.

A da nije sve to zbog ženine prošlosti, ili njezina trenutačnog stanja? Briga o

nabavi onoga što joj je trebalo iz apoteke već je zahtijevala planiranje. O punjenju

ormarića s lijekovima trebao se brinuti sam jer ona ne bi imala snage služiti se

taktikom stalnog mijenjanja apoteke. Podizanje tolike količine lijekova na istome

mjestu pobudilo bi pozornost, a to Parts nije želio. Ljudi bi počeli govorkati i to bi

doprlo do ušiju onih u Uredu. Baš su takav materijal u Uredu i skupljali: bilježili su

lijekove onih koji su kupovali bez recepta i onih koji su kupovali na recept, odlaske

liječniku i kupnju alkoholnih pića pa su od toga sastavljali priče koje su svjedočile o

nepouzdanosti predmeta ili upućivale na potencijalne slabosti, stvarali su sredstva

pomoću kojih su jamčili lojalnost službenika ili bi ga natjerali da se ponaša onako

kako je to Ured zahtijevao.

On nikad nije ozbiljno razmišljao o tome da ženu odvede u Paldiski 52, ali

možda se sad bližio trenutak kad bi to mogla postati prihvatljiva varijanta.

Problematičnost ženine prošlosti bila je uvjerljiv razlog situacije u kojoj se nalazio

drug Parts, ako ne i najvjerojatniji. Razvod nije dolazio u obzir jer bi napuštanje

bolesne žene bilo nemoralni čin za svaku osudu, ali kad bi ženu poslao na oporavak

u bolnicu, Parts bi mogao normalno nastaviti živjeti, možda bi čak pobudio

simpatije. Ured bi lako podupro takvu odluku. Parts je znao kako to predstaviti.

Sjetio se Ruskinje iz tvornice Norma koja je poslala po ostarjelu svekrvu da je

dovedu iz Rusije u Tallinn. Svekrva je prestala govoriti ruski i počela razgovarati

samo na francuskom. U cijeloj obitelji zavladao je kaos, pa su zaključali svekrvu u

spavaću sobu. Nitko ne bi ni čuo za taj slučaj da svekrva nije slučajno uspjela pobjeći.

Partsu je priča bila zabavna jer je ženin suprug bio poznati član Partije. Predavao je

na sveučilištu teoriju komunizma podsjećajući stalno studente kako će uskoro rublji

209

potpuno nestati jer je novac izum kapitalizma, a odjednom je kod njega u domu

živjela majka koja je brbljala na francuskom kako joj fali grofica Marija Serafina i

kako je snaha podsjeća na caricu; tako su barem pretpostavljali jer u obitelji nitko nije

znao francuski. Svekrvu su prebacili u Paldiski 52. Priča mu više nije bila smiješna,

Parts je u vlastitom domu svakodnevno bio svjedokom krhkosti ljudskog uma i

njegove neporecive nepouzdanosti. Svatko je imao svoju točku slamanja, a ako ništa

drugo nije pokolebalo um, onda je to učinilo vrijeme, ono bi vraćalo misli u doba u

koja se nitko nije htio vratiti, dozivalo bi grofice i carice, sjećanja kako se Lili Brik

vozila prvim automobilima po Moskvi ili bi se prisjećalo sibirskih vozila na kruto

gorivo i kako su se brezove cjepanice bacale u peć jedna za drugom, kako je

generator dahtao, sjećanja u kojima je drvo pucketalo i mast gorjela, i koža, i onaj

smrad. Krhkost uma odvela bi čovjeka u sjećanja u kojima je vatra ogoljivala lubanje

i bedrene kosti, sjećanja koja je trebalo zaboraviti i koja su već bila zaboravljena sve

dok ih mrvljenje duše nije povratilo i učinilo stvarnim, učinilo ponovno stvarnim

onaj plamen, dim, pucketanje, drva poslagana jedno na drugo i onaj smrad i

pucnjeve i bolne krikove, i sve što je prošlo opet bi postalo sadašnjica i on bi opet

mogao urlati svoja sjećanja u javnosti, usred dugog repa pred dućanom, mogao bi

opet kročiti u onu istu tamu u koju su već davno otišli svi oni za koje je pomislio da

ih se zauvijek riješio, u istu tu tamu, istu. To se ne smije dogoditi, ni njemu ni

supruzi.

Povremeno bi Parts bio potpuno siguran kako mu fali još malo pa da otkrije tajnu i u

tim je trenucima bio čvrsto uvjeren kako je Srce iz Rolandova dnevnika bila njegova

žena. U tim bi trenucima sanjao o danu kad će moći ženi predočiti dokazni materijal

o njezinoj protusovjetskoj djelatnosti u vrijeme dok je on bio u Sibiru. Unaprijed je

zamislio situaciju i uživao u maštariji. Bit će miran i ljubazan, možda će stajati

uspravan u dnevnoj sobi ispod narančaste lampe, glas će mu biti staložen i dubok i

detaljno će predočiti dokazni materijal. Ženin će se pogled raspuknuti poput ljuske

jajeta već pri prvom neporecivom dokazu, a kad bude završavao, ona će ležati na

tepihu poput mrtvorođenog teleta kojeg je Parts izvukao vlastitim rukama, još uvijek

stišćući konopac.

Nadajući se tom trenutku, Parts je čak otputovao u selo Taaru u bivšu kuću

Armijevih. Krajobraz mu je bio istovremeno i poznat i stran. Kolhozni svinjac

namirisao je još iz autobusa, bijeli jasen uz rub ceste koja je vodila do imanja još je

tamo rastao. U zraku je mirisao dim – blizu jabuka spaljivali su zimsko sijeno, tamo

210

dalje hrpe lanjskog lišća, a kroz drveće se vidjelo kako kruži jastreb. Kokoši su već

bile puštene van, pa su žustro šetale, a neke i kljucale na proljetnom suncu. Parts je

primijetio kako na dvorištu kuće Armijevih nema pijevca. Nekorisna usta više se nije

moglo hraniti. Vjerojatno je novi vic već stigao i do Ureda: novi je sistem odveo i

pijevce kokošima.

U kuću se uselila obitelj Leonidinih daljih rođaka, koja se sumnjičavo odnosila

prema posjetitelju. Dok su jeli goveđu juhu, raspoloženje je bilo malo opuštenije i

Parts se raspitivao o prošlim vremenima, spominjao svoju ženu koja je nekad tu

stanovala. Riječi su mu bile sigurne kao da zna o čemu govori. Ženino ime obitelji je

bilo nepoznato, ali Parts se dosjetio pitati za slike s mamina pogreba koje su sigurno

bile sačuvane negdje u Leonidinoj ostavštini. Kao što je i nagađao, na slikama nije

bilo Rolanda. Pogrebi, svadbe i rođenja bili su uvijek pod posebnim nadzorom i ti su

događaji uništili mnoge ljude koji kao da se nisu uspijevali suzdržati i ne pojaviti se

na važnim obiteljskim proslavama. Roland je bio izuzetak. Pomisao na to da se na

maminu pogrebu nije pojavio nitko od njezine djece orosio je Partsove oči. Tu

nepravdu nije se moglo ispraviti. Nije dopustio da ostali primijete kako je dirnut, te

je ustao i krenuo. Putem je skrenuo do kuće gdje se pekla rakija. I tamo su živjeli neki

novi ljudi, koji su ga savjetovali da ode do imanja i porazgovara s glavnim

agronomom kolhoza. Parts je ponovio priču o tome kako je slučajno u prolazu i

rekao da traži nekoga tko je imao veze s mamom prije no što je umrla i kako bi rado

popričao s nekim o njezinim posljednjim trenucima. Agronom se sjećao bivših

stanovnika pečenjare rakije i rekao da jedna od tih žena sad živi u centru u zgradama

od silikatne opeke sa svojom kćeri, koja je radila kao knjigovotkinja u kolhozu. Kad

joj je Parts pokucao na vrata, žena se pokazala sumnjičavom. Tek kad je počeo pričati

o godinama provedenim u Sibiru, žena se prisjetila Rosalie; rekla je kako se čudila

kad je djevojčin zaručnik pobjegao u Švedsku, a nikad se nije sjetio svoje stare majke

niti joj je poslao paket, te je dodala kako su bila takva vremena. Ništa više nije uspio

izvući iz nje osim priče o Rolandovoj sudbini koju su Anna i Leonida izmislile bilo

kako bi prikrile njegovo boravište ili stoga što je to zvučalo kao zgodna bajka.

Parts je otputovao i u Valgu, tražio je stare susjede i priređivao slučajne susrete

na tržnici. Uz čašu piva vodio je razgovore o prošlosti, žalio se kako nije stigao

vidjeti već pokojnog rođaka koji mu je često posjećivao ženu prije no što se on uspio

vratiti u Estoniju. Susjed se pokušavao prisjetiti ljudi koji su je posjećivali. Nakon što

je neko vrijeme nabirao čelo, ispričavao se kako se ne sjeća ni njegova rođaka niti

ikoga od ženinih gostiju, ako je uopće itko dolazio u posjet. Ona je, navodno, voljela

živjeti povučeno. Parts je vjerovao čovjeku i zatro osjećaj razočaranja poput žohara;

211

već je potratio dovoljno vremena ne polučivši rezultat, trebalo se vratiti sa

stranputice na glavne zadatke onako kako to čini profesionalac.

Ipak, nastavio je promatrati svoju ženu i stalno iznova analizirao kakav dojam

ostavlja čim se vratio s puta, razmišljao je o godinama provedenim u Valgi,

oprugama na divanu, mišolovkama u svakom kutu, vrisci djece susjeda, intimnom

životu koji je slušao iz susjedne sobe i koji mu je remetio noćni mir, o pokornim

kretnjama kojima je žena palila peć i prala boce za mlijeko prije no što bi ih odnijela

u dućan. Sjetio se i prve vlasnice kuće, supruge privatnika koji je vozio autobus,

njezina poniznog izraza lica, njezinih staromodnih haljina, toga kako se žena uvijek

ispričavala zbog smetnje kad bi se slučajno našao istovremeno s njom u zajedničkoj

kuhinji, pokazivala je kako zna da ona boravi u tuđoj kući i kako su oni ovdje jedini

Estonci. Ali nije se sjećao ničega što bi se moglo protumačiti kao sumnjivo. Žena

nikad nije sama odlazila po poštu, nikad je nisu zvali na telefon, nije se družila ni s

kim niti ju je itko posjećivao, stalno je bila doma.

O godinama provedenima pod njemačkom vladavinom šutjeli su, osim tijekom

kratke epizode kad je Parts saznao za sudbinu Hellmutha Hertza. Nekoliko mjeseci

nakon što se vratio u Estoniju, navečer je kod kuće našao ženu s bocom rakije i

upaljenom svijećom. Kad ju je Parts upitao koji je razlog proslavi, rekla je da je to

rođendan njezina njemačkog ljubavnika. Parts ju je upitao što se s njim dogodilo i

ona mu je odgovorila kako su ga ustrijelili na obali poput psa. Rekla je to kao da je ta

činjenica sama po sebi jasna. Kao da je Parts znao sve o njezinim pustolovinama, a

on se i ponašao kao da sve zna, kao i to kako je, kad su ih uhvatili u bijegu, žena

pucala po Nijemcima koji su ih lovili, ali je slabo nišanila, tako je loše pucala da nije

uspjela spasiti svojeg Nijemca. Žena se nasmijala, istresla sadržaj čaše u grlo i

protresla glavom, htjela je pobiti sve koje je pokušavala pogoditi. Parts se ponovo

prisjetio kretnje kojom je Nijemac dodirnuo njezino uho. Kretnja više nije izazivala

nikakve osjećaje osim tuge, pa je Parts ustao i izašao van. Hodao je cijelu noć i vratio

se tek ujutro. Probudivši se, žena se nije sjećala ničega što je govorila večer prije. Više

se nikad nisu vratili na temu Nijemca. Poslije je znao razmišljati nije li žena ipak bila

preblaga uzevši u obzir da je ipak izgubila svojeg ljubavnika i novi život, ali Parts je

zaključio kako je vrijeme zaliječilo rane, a ni on više nije plakao za Danzigom. On je

bio u stanju nastaviti život. A Roland? Je li vrijeme ohladilo i njegova sjećanja? Parts

se i sam dobro sjećao kako 22. rujna 1944., kad su na jarbol na Pikk Herman dizali

srp i čekić, nisu skidali Hitlerovu zastavu, već estonsku. Pet dana nezavisnosti. Pet

dana slobode. Parts je svojim očima vidio zastavu, premda to, naravno, nije mogao

spomenuti u rukopisu jer je Sovjetski Savez oslobodio Estoniju od hitlerovaca. A

Roland, je li i on ugledao isti prizor, a ako jest, može li ga se on osloboditi?

212

Kuckanje odozgora opet je prekinulo Partsovo razmišljanje. Možda u Uredu

nisu ni slutili kako je on spreman otpraviti ženu nekamo gdje nikoga ne bi mogla

ugrožavati. Ali ne, u Uredu su morali razumjeti situaciju. Sigurno su se i u njihovu

domu koristili tehnikom za prisluškivanje, a vjerojatno to još uvijek čine. Svaki zarez

njihova razgovora u četiri oka bio je zabilježen, kao i onaj ispad kad mu je žena

iznenada bacila staklenku kiselog vrhnja ravno u lice. Parts je počistio nered.

Zažmirio je. A što ako su ženu vrbovali da pazi na njega?

Otvorivši oči, Parts je otišao u kupaonicu, ojačao krv još jednim gutljajem

Hematogena, umio se pa nakon što je potapkao lice ručnikom, očistio je obraze od

niti frotira. Izgledao je umorno, počeo je ćelavjeti. Uzeo je ženinu maskaru, pljunuo

na četkicu kao što je vidio ženu da čini i namazao kosu na sljepoočnicama. Isplahnuo

je perut koja je pala u lavabo i pogledao rezultat u ogledalu. Maskara je popravila

dojam. Ožiljak na obrazu koji mu je napravila žena brzo je blijedio. Nije bilo razloga

za ljutnju premda do toliko željenog otkrića u vezi sa ženinom prošlošću nije uspio

doći. Ponekad treba prihvatiti slijepu ulicu, ponekad su sumnje naprosto uzaludne,

možda je sasvim nepotrebno zaključavao vrata radne sobe kad bi išao spavati.

Vraćajući se u radnu sobu, zastao je buljeći u mišolovku u kutu predsoblja. Žena nije

imala nikoga za koga bi se trebala brinuti, pa zašto ih onda redovito odlazi

provjeravati, ona koja je bila tako lijena brinuti se o svakodnevnim stvarima?

213

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Dim nad stolom bio je tako gust da Evelin nije mogla razlikovati lica ljudi koji su joj

se predstavljali. Neki su imali prejaku bradu, tri djevojke nosile su hlače, jedna je

imala preduge šiške, svakoje ime zaboravila odmah nakon upoznavanja, a prije no

stoje stigla sjesti, već se nalazila usred diskusije: Litavci su u Kremlju imali svojeg

čovjeka koji se razumio u stvari, umio je balansirati koliko je trebalo, ne previše, i mi

bismo se trebali ugledati na Litvu, a što je bilo najvažnije, Litavci nisu imali

problema s doseljenim Rusima, barem ne onoliko koliko imamo mi, kako su samo u

tome uspjeli, što su radili kako treba, u Litvu su se useljavali Poljaci, zamislite, samo

Poljaci!

„Nismo pobili dovoljno Rusa, eto, to je. Nijedan se Rus više ne usuđuje ići u

Litvu.”

„I sve te nove tvornice, u njima zapošljavaju samo Litavce, uopće ne Ruse,

zašto to ne uspijeva kod nas?”

„Budemo li činili kao u Litvi, situacija se može promijeniti. Svi mladi u Partiju,

kao u Litvi.”

„Baš kao u Litvi.”

„Samo tako možemo stvoriti pogodnosti za svoju zemlju, samo tako.”

„Samo tako”, uzdah je kružio oko stola. „Samo tako.”

Evelin je sjedila u tišini, ona nije imala što reći. Reinovi prsti više nisu stiskali

njezine, već su mahali nad stolom u ritmu gorljivih govora. Nekoliko sati prije Rein

je pritisnuo usnice o njihove spojene ruke na Trgu slobode, puhnuo među njihove

dlanove i rekao kako se tu nalazi njihovo zajedničko srce koje će uvijek biti toplo i

zaljubljeno. Reinovo dobro raspoloženje prhnulo joj je u kosu poput ivanjskog vjetra

214

u Piriti, obuzdavala je svoje uvojke rukama dok su se smijali, a Rein ju je pozvao u

kavanu Moskva da upozna njegove prijatelje. Evelin je pogledala prema staklenim

vratima kavane koja se nalazila u blizini. Uskoro će tamo provesti večer. A sve zato

što mu je rekla kako je napisala majci pismo i obavijestila je da će Rein doći u posjet

idućeg ljeta nakon ispitnog roka. Rein se na mjestu zaustavio i Evelin je bila sigurna

da je postupila ispravno. Ništa više nije moglo krenuti po zlu. Nakon toga više nikad

neće morati uvjeravati Reina u svoju ljubav ni dokazivati kako misli ozbiljno, da se

ne poigrava s njegovim osjećajima, nije ga zezala, bit će uvijek Reinova. Rein će joj

početi govoriti i one stvari o kojima je razgovarao s prijateljima, o knjigama

snimljenim na mikrofilmu koji je čovjek s naočalama razvijao u fotografskoj komori

u podrumu sive kuće. Doma će stići dovesti stvari u red prije Reinova dolaska, morat

će, smislit će nešto. U vrijeme košnje otac možda neće stići pijančevati, baku bi mogla

poslati u posjet rođacima, majka će joj pomoći oko priprema i sigurno će razumjeti

kako mladi par ne želi biti razdvojen cijelo ljeto. Sad je Evelin bila u kavani Moskva

u svojoj boljoj bluzi, ali nije umjela ništa reći premda je jako pokušavala nešto

smisliti, barem nešto. Razgovor za stolom bio joj je stran, nije joj se svidio način na

koji su ostali tajnovito šaputali spuštena glasa. Osjećaj gušenja podigao joj se u grlu,

pa je povukla Reina za rukav. Htjela je otići kući.

„Ali zašto, pa večer je tek počela?”

„Loše se osjećam.”

„Nije valjda od konjaka.”

„Samo mi je loše, oprosti.”

Dok ju je Rein pratio do stuba, krajičkom oka pogledala je čovjeka o kojem su

razgovarali za stolom. KGB. Naravno. Za boga dragoga, ti su ljudi bili ludi, njihove

priče bile su skroz šašave. Njezin Rein bio je lud. Totalno lud. Trebala je to znati,

naslutiti, po svim Reinovim mjerama opreza, po svoj toj tajnovitosti. Dok je Evelin

prolazila pored stola kagebeovca, čovjek je samo šuškao hrpom papira i nije ni

pogledao Evelin kad je ona ovlaš dodirnula stolnjak i gurnula zgužvani papir

Tryffela na pod. Evelin je opazila perut na čovjekovim ramenima, strogi razdjeljak i

kožu glave, svjetlucanje nosa, pore, mali ožiljak, osjetila je slabost i stisnula Reinovu

ruku, bila je suha, Rein je bio bezbrižan, naviknut na to da KGB promatra njihove

sjedeljke. Ludi su. Potpuno ludi. Zamislila je majčin užasnuti izraz lica kad bi znala u

kakvom društvu Evelin provodi vrijeme.

Drug Parts opet je osjetio kako mu san sklapa oči, pa je odlučio otići u zahod i umiti

se dok je Predmet tapšući pratio kući svoju blijedu zaručnicu. Stići će, Predmet će

215

potrošiti neko vrijeme na pozdravljanje. Djevojku nije prije vidio u kavani, ali

ponašanje Predmeta odavalo je kako je riječ o djevojci koju bi mogao upoznati sa

svojim roditeljima i odvesti je u bračnu luku, ostale cure bile su nešto sasvim drugo.

Djevojka se uljepšala za večernji izlazak, pazila je na svoju bolju odjeću kao kći iz

siromašne obitelji koja zna kako će novu haljinu dobiti tek iduće godine, doimala se

malo utegnutom, izraz lica bio joj je stidljiv, sigurno je imala velika očekivanja. Parts

je bio siguran kako Predmet neće imati strpljenja otpratiti djevojku do kuće premda

bi to trebao učiniti i premda bi se svaka zaručnica u takvoj situaciji trebala gadno

uvrijediti; ali ova je djevojka bila od onih čije je neiscrpno vrelo opraštanja stalno bilo

puno i spremno na povlađivanje, dočim je Predmet, s druge strane, bio od onih

mladića koji su bili jako svjesni neiscrpnosti tog vrela. Takvi su parovi nudili vrlo

malo iznenađenja, bili su vječno isti. Bilo je još samo pitanje vremena kad će Predmet

nagovoriti djevojku na neku glupost.

Baš u trenutku kad je Parts otvorio vrata muškog zahoda i duboko udahnuo

kako bi mogao što duže zadržati dah zbog zahodskog smrada, čuo je jednu riječ. Dva

balavca iz Predmetova društva prepirala su se u kutu zahoda mokrog zbog napukle

cijevi. Razgovor su prekinuli čim je Parts ušao. Riječ i rečenica koja je slijedila već su

ipak stigle do njegova uha i premda je u njemu već počelo kipjeti, mirno je prišao

umivaoniku, okrenuo slavinu, pričekao da voda počne klokotati pa ovlažio ruke,

potapšao lice i ušao u zahodsku kabinu. Zatvorio je vrata i naslonio se. Brava je bila

potrgana. Balavci su izašli. Glavica kupusa. Nije se zabunio. Jedan od studenata

rekao je kako je nova zbirka Glavice kupusa već prebačena na Zapad i da su pjesme

izazvale veliko zanimanje.

Parts je buljio u škrabotine na zidu kabine, lukove slova, prostakluke i

antirevolucionarne črčkarije, prepoznao je neke rukopise i osjećao sućut prema

kolegama koji su hvatali zahodska škrabala. On nije bio jedan od njih i nikad to neće

postati, sumnja u takvu budućnost u trenutku mu je isparila iz misli – Parts je

osjećao kako je opet na dobrom tragu. Izašao je iz kabine, ponovo se umio i dobacio

rubalj čistačici zahoda, zapamtio joj je lice, ali još se nije mogao odlučiti bi li se babu

moglo vrbovati za suradnju. Možda bi. Je li Glavica kupusa bio stvarno tako glup da

se još služi istim imenom? Ili se možda radilo o sljedbeniku prave Glavice kupusa?

Ako je to bilo točno, sljedbenik bi sigurno mogao znati nešto o svojem idolu. Parts će

proučiti stvar. Kad se vratio u salu, već se pomalo smješkao i sa svakim mu je

korakom rasla energija koja će mu pomoći da nastavi operaciju u kavani Moskva.

Trebalo je samo vjerovati u to kako će se sav talog društva sam po sebi okupiti na

istome mjestu.

216

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Žena u zahodu pokazala se ćorkom, starica je bila vjernica, i to iskrena, a da to nije

bila, sumnjao je da bi pazila na sanitetske prostorije. Ali u studentskom mu je domu

upalilo. Drug Parts sreo je novu informanticu u Glehnovu parku blizu doma. Veza je

stigla šepajući i žalila se na nogu. Parts se mučio da je pristojno posluša, pokušavao

je prijeći na stvar. Nije više trebao glumiti posebno prijateljstvo kad je na svoje

iznenađenje primijetio kako je pozornica u domu spremna na suradnju i iskazuje

veliko domoljublje – osim što je skupila pisma, kopirala je preciznim slovima i

telegrame koje je Predmet primao. Parts je zdušno hvalio ženu i obećao da će vratiti

svežanj za tjedan dana te je stavio materijal u aktovku, ostavio vezu da odmara noge

među Rusima koji su provodili dan u sjeni žbunja, vadili kuhana jaja zamotana u

novinski papir i grickali mladi luk, ostavio je iza sebe studente koji su učili za ispite i

parove koji su očijukali među ruševinama glehnske tvrđave. U Uredu mu ni slučajno

ne bi dali kopije pisama koja je Predmet dobivao, u najboljem slučaju dali bi mu

odabrane dijelove strojno prepisane, osim ako nisu htjeli da započne dopisivanje u

ime Predmeta, ali nakon svega on ionako neće dobiti taj zadatak. U svežnju je bilo

svega nekoliko pisama i Parts se nije nadao kako bi u njima moglo pisati i o Glavici

kupusa, nije vjerovao ni da je zaručnica znala puno toga, ali i par listova bilo bi

dovoljno za analizu rukopisa, a možda nađe i nešto korisno. Uz pomoć uzoraka

mogao bi krivotvoriti pisma kao dokaze ili natjerati Glavicu kupusa da izađe na

svjetlost dana.

Na ulaznim vratima kuće spotaknuo se o hrpu ženinih cipela. Ženine cipele

bile su izbočene na mjestu gdje je imala čukljeve i bilo joj je nemoguće naći zimske

čizme; ljeti je nosila cipele s remenčićima. Svaki put kad bi u predsoblju trljala bolne

217

noge, pitala bi ga kad će otići u specijalizirani dućan u Toompeu, zar u idućem

životu, pa se rugala kako usprkos muževim velikim riječima ona vidi kako mu je

karijera na silaznoj putanji, nikad mu neće uspjeti nabaviti mljeveno meso bez

štakora. Parts je izuo sandalu koja mu se zakvačila o papuču pa je bijesno bacio u

kut. Žena je bila u pravu. Situaciju je morao popraviti prije no što bude prekasno.

Ako ništa drugo ne pomogne, nabavit će bizmutsku sol i staviti to u pisma. Naći će je

u laboratoriju Ureda, a, koliko se sjećao, i američki špijuni služili su se sličnim

pomagalima.

Parts je upalio vatru u štednjaku i sjeo pričekati da voda zavrije ne slušajući

lupkanje koje je dolazilo odozgor. Među brzojavima nije bilo ničega posebno

zanimljivog, Predmetova zaručnica samo je obavještavala o odlascima i dolascima.

Nadzornica mu je također pobrojila posjetitelje te napravila popis i tu i tamo

pribilježila stvari koje su joj se činile neobične kao, recimo, sumnjivo odijevanje. I to

je bilo bez veze. Ništa o Glavici kupusa. Parts je pogladio adresu pošiljateljice na

omotnici: Evelin Kask, selo Tooru. Rukopis je bio obao, precizan, vrh olovke

ravnomjerno je pritiskao papir, ne previše, tinta nigdje nije bila zamrljana, slova su u

riječima bila tijesno priljubljena. Rukopis dobre djevojke. Iz omotnice otvorene na

pari izlegli su se djetinjasti slučajni događaji i objašnjenja: „Marljivo učim za ispite i

svi jedva čekaju da dođeš, čak i susjeda Liisa. Majka ti je htjela poslati posebnu

rođendansku čestitku, ali moram te upozoriti na baku, ona je malo čudna. Sad sjedi

ovdje za stolom preko puta mene i raspituje se o tebi.” Na rođendanskoj čestitki bile

su ruže, Parts ju je bacio na stol. Pismo je bilo prepuno dosadnog naklapanja i on

nikako nije mogao vjerovati kako čak i tupava Predmetova zaručnica želi dosađivati

zaručniku opširnim opisima ruralnoga kraja ili dokonim seoskim tračevima.

Nesumnjivo, radilo se o tajnom kodu, a da bi to odgonetnuo, trebao je puno više

pisama. Nešto se događalo, ali što, i koji je udio Glavice kupusa u svemu tome? Kad

bi on sam uspio pronaći Glavicu kupusa prije Ureda i kad bi Glavica kupusa bio isti

onaj pjesnik koji se spominjao u dnevniku, bi li uspio iscijediti iz njega i podatak tko

je bilo Srce?

Voda je isparila iz lonca. Parts je ugasio svjetlo i otišao do prozora. Hmelj i osušeno

drvo ispred prozora stopili su se s nepokretnom tamom, a on se već kretao opasnim

vodama. Otvaranje pisama nije bilo njegov posao niti je njegova stvar bila poznavati

cjelovitu sliku, on je trebao samo obaviti svoj dio, a ne prekoračivati granice. Možda

su baš u tom trenutku pisali o njemu izvještaj, lijepili nove fotografije na karton,

bilježili osobne podatke, njegov je dosje postajao sve deblji, možda su upravo

218

razmišljali o najdjelotvornijim pomagalima na temelju profila nastalog prema dosjeu,

kontrola pošte već je, naravno, bila na snazi, kao i tehnika za prisluškivanje. Sjetio se

vlasi koju je stavio među papire, a koja je nestala dok je izbivao. Možda je uzalud

posumnjao na ženu. Ili je možda samo umišljao. Upalivši svjetlo, Parts je ispružio

ruku prema sendviču s papalinama, ali ju je odmah spustio. Konzervu s papalinama

otvorio je jučer. U hladnjaku je našao neotvoreno pakovanje, a u kutiji za kruh

netaknuti, danas kupljeni pšenični kruh. Neće više praviti pogreške.

Parts se vratio materijalu koji je dobio od veze i pokušavao naći riječi koje su se

ponavljale, znakove nekoga koda. Frustraciju nije mogao izbjeći, glupe riječi pri tom

glupom poslu mogle su predstavljati samo glupe riječi. Zamišljeno je odgrizao glavu

papaline i na trenutak je zamišljeno sisao. Baš kad se u njemu počeo buditi bijes, za

oko mu je zapela bugačica u koju je bilo umotano nekoliko suhih cvjetova. Na njoj je

ružičastom tintom bilo napisano ime, Dolores Vaik. Na trenutak je mislio da sanja,

ali bio je budan. Uzeo je u ruku rođendansku čestitku. Poslala ju je Marta Kask. Parts

je kao iz daljine čuo svoj težak uzdah, u ustima mu se nakupila slina, kći Dolores

Vaik zvala se Marta. Parts je polako posložio ispred sebe bugačicu, omotnicu i

rođendansku čestitku te je polako, vrlo polako u glavi slagao rečenice: Predmetova

zaručnica bila je kod roditelja na selu – na selu je napisala pismo i upotrijebila

bugačicu – isti takav papir upotrijebio je još netko, bilo sama Dolores Vaik, bilo netko

tko je pisao o Dolores Vaik, ali najvjerojatnije ona – sudeći po pismu Evelin Kask,

gospođa Vaik živi kod Marte Kask, ime kćeri gospođe Vaik bilo je Marta, a kći Marte

Kask slučajno je bila zaručnica njegova Predmeta. Je li mu, zapravo, Ured bacio

Predmetovu zaručnicu kao mamac? Je li tu riječ stvarno bila o tome? Je li Ured to

učinio zato što je on poznavao Martu i gospođu Vaik? To je bilo prekomplicirano,

nije moglo biti tako, bilo je previše nevjerojatno – odakle bi Ured znao da su se

poznavali, a ako i jest, kakve to ima veze – svejedno, tu je bilo logike. Gospođa Vaik

ostala je u Estoniji kad je Lydia Bartels otišla s Nijemcima, otišla je raditi u

veterinarsku ordinaciju i pomagala u ilegalnoj djelatnosti, to je Parts već znao. Nju su

vjerojatno pratili barem u nekom razdoblju, bilo zato što je gospođa Vaik imala veze

u Njemačkoj ili zbog ilegalaca i emigranata, ona je poznavala previše ljudi koji su se

kompromitirali kroz protudržavnu djelatnost, ali zašto bi mu Ured bacio kao mamac

blisku rođakinju takve osobe? Ili se možda radilo o Partsu, isprobavaju li organi na

njemu novi način upotrebe preventivnih metoda? Neobično. Vrlo neobično.

Parts se dobro sjećao Marte Kask. Postavši udovicom, gospođa Vaik

uzdržavala je sebe i Martu pomažući Lydiji Bartels oko posjeta. Parts je često morao

čekati Nijemce u kuhinji kod Bartelsove dok su ovi posjećivali njezine seanse. Marta

bi ponudila njemu i vozaču nešto za jelo, Nijemci bi na odlasku namignuli Marti, a

219

Marta bi samo zabacila svoju pšeničnosvijetlu dugu kosu i odbacivala svaki pokušaj

približavanja. Na primanjima je stalno bilo puno ljudi, Bartels je postala pouzdanica

časnika koji su bili zaluđeni spiritizmom. Parts jedva da je primijetio cupkanje koje je

opet počelo iznad njega. Pokušavao je smisliti protuargumente, naći razlog iz kojeg

bi povezanost bila samo slučajnost. Morao je dobiti još informacija o kasnijim fazama

života gospođe Vaik i Marte, tu bi mogao naći odgovor. Pokušavao je smiriti maštu,

sad nije bilo vremena za fantaziranje, napregnuo se. Karl Andrusson. Oglasi

objavljeni u listu Kodumaa urodili su plodom, zahvaljujući njima dobio je pismo

ukrašeno kanadskom poštanskom markom u kojem je zahvaljivao gospođi Vaik na

tome što mu je tako dobro izliječila noge. Da ga je netko njegovao neznalački,

njegova letačka karijera bila bi prekinuta.

Parts je otvorio ladicu s pismima i izvadio kanadski svežanj. Karl je uvijek

lijepio puno maraka na omotnicu jer je znao koliko su zapadne marke tražene među

ovdašnjim filatelistima.

Drug Parts umočio je pero u tintu.

220

1965., SELO TOORU

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Otac je ležao na jesenskom travnjaku dok mu je slina curkala skuta usnica. U džepu

pumperica držao je pištolj, Evelin je to znala. Ostavila je oca da leži i preko praga

zakoračila u predsoblje. Neće se tata koristiti oružjem, ne za ozbiljno. Riski, koji je

čekao Evelin na autobusnoj postaji, otrčao joj je pokraj nogu u kuhinju, mama joj je

pojurila ususret, baka za njom, u kuhinji je bilo toplo i upareno, uđi, brzo uđi, na

stolu su se stvorili ječmena kava i svježi buhtli, žarač je lupnuo, miris kolača u limu

uvukao se Evelin u nosnice mimo svih ostalih mirisa dok ga je majka izvlačila iz

pećnice gnjaveći je istodobno novostima. Evelin je usmjerila razgovor na događaje u

selu. Nije htjela da je majka pita nešto o Reinu, pa ju je pustila da zaneseno

pripovijeda o susjedi Liisi, koja je dobila pismo od sina iz Australije premda je već

bila sigurna da je umro, dvadeset godina nije čula od njega ni riječi, a onda je stiglo

pismo! Sin joj je poslao i maramu od šifona, a poslat će ih još, znao je da se za to

ovdje može dobiti prilično novca, to je lako poslati i Liisa je bila tako ponosna,

omamljena od sreće, tjednima je ponavljala: moj je sin živ, kao da to nije bila istina,

već samo sanjarija. Evelin se pravila da sluša, pustila je da majka nastavi priču uz

bakino nakašljavanje, Evelin bi povremeno promrmljala nešto potvrdno misleći

istovremeno na Reina te je usput ispravljala uvrnute kovrče. Majčina, bakina,

djedova i očeva kosa bile su ravne poput konjske strune, zašto se ona rodila kao tako

neprirodno stvorenje. Kosa bjelonoge djevojke bila je svijetla i mekana, to se Reinu

sigurno više sviđa.

Nakon večeri u Moskvi rjeđe su se viđali, Rein ju je zvao izdajicom, rugao se

njezinu strahu pa ju je zatim uvjeravao kako nema problema, sve je u redu, premda

nije bilo. Rein je više nije zvao u društvo u kavanu ni u kuću čovjeka s naočalama.

221

Posjet Evelininim roditeljima bilo je prirodno malo odgoditi jer je Rein stalno bio u

žurbi. To je bilo olakšanje. Kad se najesen Evelin vratila sa sela u grad, napetost koju

je uzrokovala večer u kavani Moskva popustila je, bilo je gotovo kao da se nikad nije

ni dogodila, a ni Rein je nije zaboravio preko ljeta i odmah ju je odveo u kino i na

ples. Vonjao je po rakiji i cigaretama od prethodne večeri. Evelin je pogađala u

kakvom je društvu uživao, ali nije se mogla usprotiviti kad su se opet počeli natezati

oko toga kad bi on mogao posjetiti njezine roditelje. Razmišljali su o božićnim

blagdanima, Evelin je morala iznova započeti pripreme. Spopao ju je stari užas. Kako

bi mogla dovesti Reina ovamo?

„Sutra ćemo trti lan”, rekla je majka. „Liisa je obećala da će doći pomoći. I

pomozi mi oko oca, moramo ga dovesti unutra.”

„Pusti ga neka leži. Jesu li mu opet platili rakijom? Je li krov sad popravljen?”

„Evelin, nemoj se šaliti.”

Uskoro će početi božićno kolinje, a prije toga ostali jesenski radovi. U selu nije

bilo dovoljno muškaraca u radnoj dobi, otac bi sve radio, platili bi mu rakijom,

nestao bi na cijelu noć kod žene partijskog šefa, svašta bi joj popravljao kad muž nije

bio doma i otac bi se uvijek vratio pijan. On bi napio i Reina i što bi se onda

dogodilo? Mučna večera već je zvonila u Evelininoj glavi, očevo pijanstvo, majčine

priglupe priče o telcima i lanu, o Evelininu djetinjstvu i lanetu ljubimcu, o tome kako

je Evelin uvijek htjela gledati mjehuriće dok se u vodi ispirao lan. Evelin je pogledala

u kut sobe, gdje je baka sjedila i hroptala. Kamo ćemo s bakom kad Rein dođe? Za

Božić je se ne može nikamo poslati. Evelin je čula dok su otac i majka razgovarali i

otac je smatrao kako više ne bi bilo dobro da baka putuje i to je bilo nešto s čim se i

Evelin mogla složiti. Nije htjela da joj baka dođe u posjet u Tallinn, nije to htjela

nakon što je upoznala Reina. Ali kad bi joj roditelji došli u posjet i susreli se s

Reinom, on možda više ne bi navaljivao da dođe ovamo, roditelji bi se mogli pozvati

na živinu i kuću, nisu ih mogli ostaviti bez nadzora, ta selo je puno lopova. Bi li se

Rein zadovoljio time da dođe samo majka, otac bi mogao ostati i za to se vrijeme

brinuti o teladi i kokošima. Spomenut će mu to čim joj se pruži prilika, ne sada, nije

htjela da se majka počne raspitivati kako su, kako joj je s Reinom, što momak radi.

Što je mogla odgovoriti, a da ne laže? I zašto je Rein sudjelovao u svemu tome, što

ako netko sazna? Kad bi ga izbacili s fakulteta, morao bi otići u vojsku i bio bi

odsutan godinama. Je li to Rein uopće shvaćao? Kako je mogao biti tako

ravnodušan? Ili tako sebičan? Što bi bilo s njihovim plahtama, kaktusima na

prozorskoj dasci, sjajno lakiranim ormarima, ili što bi bilo kad bi Rein sudjelovao u

nečemu zbog čega bi završio u zatvoru? Evelin se nije mogla zamisliti kako čeka

222

Reina pred zidom Patareija ili kako trči kako bi mu kupila liker Vana Tallinn i

poslala mu ga nekamo gdje bi već služio vojsku. Sjećala se kako se Jaan vratio u

metalnom kovčegu nakon što je dvaput pao na ispitu i nije izašao polagati pred

komisiju, pa je morao u vojsku. Rein je bio lud, igrao se ludim stvarima.

Evelin je odabrala krivoga, trebala je uzeti onog Poljaka, tehničara koji se htio

oženiti Estonkom, rekao je to bez okolišanja. Poljak je bio dobar student, nije bio

poput Reina, koji nije htio zvati Trg slobode Trgom slobode jer nije htio

upotrebljavati komunistički naziv. Ili je trebala otići na prvoj godini na ples s Meelis,

zvala ju je, ali ona nije otišla, gledala je starije studente kao i ostale brucošice, stariji

su se doimali mudrijima, a Meelis je bila glupava kad je usred ugodne večerinke

rekla kako ona želi samo spavati u čistim, bijelim plahtama i ništa više, to je stalno

govorila. Meelis je odrasla u Sibiru. Njoj su bile dovoljne čiste bijele plahte, ali ne i

Evelin, i eto kamo ju je takva pohlepa odvela.

Majka se zakašljala i uhvatila se za bok. Stanje joj se poboljšavalo, samo su je

kašalj i preduboko disanje probadali. Evelin je rekla da će ona preko vikenda obaviti

sve stajske poslove, ali majka to nije htjela. Rekla je da je važnije učiti, da je to

najvažnije, tako je mislio i otac, ništa nije bilo važnije od toga da Evelin ode iz

kolhoza, a kad počešljaju lan, majka će joj napraviti vestu u kojoj će biti ugodno učiti

i zimi, neće joj biti hladno. Napravit će dovoljno duge i široke rukave, onako kako je

to Evelin tražila, premda joj nije rekla da to želi, kako bi u njih lakše stali šalabahteri.

Ljetni ispiti dobro su prošli, i oni usmeni, čak i povijest Partije i povećanje

uporabnosti alata i mogućnost podizanja učinkovitosti. Evelin je stigla pročitati svih

osamdeset pitanja koja im je dao profesor i na temelju toga napravila je za sebe i

Reina šalabahtere. Povremeno bi odlazila učiti na selo pa bi se vratila u grad, išla bi

štrebati dan za danom u Glehnov park. Gnjavaža u parku bili su ekshibicionisti, kao

i mulci koji su dolazili iz grada i tražili društvo te parovi koji su se dolazili ljubakati.

Nije bila jedina kojoj su oni smetali, na klupama kafića pored bazena skupilo se i

drugih osamljenih žena koje su se došle sunčati i čitati. S jednom se od njih i

upoznala, žena je imala previše jela, pa je preostale naranče ostavila Evelin. Žena joj

je čak i pomogla ispitujući je Marxa. Tako joj je bilo ugodnije i Evelin nije zaspala,

žena joj je čak spomenula neku frizerku koja vrlo spretno fenira prirodno kovrčavu

kosu, neobuzdana kosa mučila je i nju, smijala se žena, ali na kraju je njezina

prisutnost postala naporna, žena je bila previše znatiželjna za nekoga koga nije

poznavala, te je Evelin prestala odlaziti učiti u Glehnov park, a nije otišla ni frizerki

koju joj je preporučila ona žena premda je primijetila kako je Rein pogledavao

valovitu kosu bjelonoge djevojke.

223

Nakon ispita u ljetnom roku Evelin je učila kemiju i fiziku za jesenski kako bi

joj bilo lakše promijeniti studijsku grupu. Uredska tehnika i daktilografija dobro su

joj išle, ali to se nije bilježilo u indeks. Imala je još ispite iz povijesti Partije, iz

problema ekonomske analize i problema analitičke metodologije, a za siječanjski rok

trebala je smisliti neko mjesto za učenje i to ju je sad već brinulo. U knjižnici bi uvijek

zaspala, u domu je bilo prebučno, zimi nije mogla ići van. A mogla bi smisliti neki

zanimljiviji studij. Bi li se mogla prebaciti studirati nešto drugo? Autoceste,

geodeziju? Društveni predmeti nisu dolazili u obzir, Marxa više ne bi podnijela.

Nešto će smisliti, ali bojala se za Reina, njega nije brinulo što nema poštenog mjesta

za učenje. U računskoj tehnici i programiranju mogao bi se još i izvući, znao je

Malgol-program, a završni ispit sastojao se samo od rješavanja nekog problema za

strojem, međutim na usmenim ispitima ne bi mogao proći. S druge strane, Reinovi

roditelji imali su novca, inače ne bi bio prošao ni prethodne ispite. On je trošio

vrijeme na planiranje studentske parade u studenome te je i Evelin počeo oprezno

govoriti o tome.

224

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Parts je u pismu Karlu Andrussonu poslao i pozdrave gospođe Vaik, s kojom se

njegova žena „stalno druži”. Spomenuo je i kako je gospođa Vaik sretna što je

zahvaljujući njezinu znanju Karl postao pilot. Uzevši u obzir kontrolu pošte,

odgovor je stigao izuzetno brzo, za svega nekoliko tjedana. Parts je uzbuđeno

poderao kanadske poštanske marke dok je otvarao omotnicu i to mu uopće nije

smetalo. Karl se obradovao vijestima o gospođi Vaik i zamolio ga da mu pošalje

njezinu adresu; nakon što se ona odselila kćeri, Andrussonova je majka izgubila

kontakt s njom, ali je čula priče o tome kako je gospođina unuka otišla studirati u

Tallinn kako bi postala direktorica banke.

Parts je dobio potvrdu koju je tražio: on je sve vrijeme pratio unuku gospođe

Vaik. U Karlovu pismu nije bilo bogzna čega, samo se pitao muči li i gospođu Vaik

velika nostalgija za zavičajem kao i njega, premda je njega od doma dijelilo more, a

gospođa je ipak živjela u domovini. Parts je opsovao. Da je imao barem nekakav

odnos sa svojom ženom, već bi odavno saznao ove stvari i ne bi ih morao tražiti čak

u Kanadi. Karl Andrusson mogao bi znati nešto i o Rolandu, ali to ga se Parts nije

usudio pitati, zasad nije htio da u Uredu obraćaju pozornost na Rolanda. A upotreba

tajnog imena mogla bi kod Karla izazvati sumnjičavost, mogao bi početi postavljati

kriva pitanja. Parts je stavio Pastilu u usta i obrisao prste u rupčić, pustio je da prođe

vlak, koji je zatresao prozore, te zažmirio kako bi bolje vidio situaciju. Nije mu

smetalo što se nije ranije dosjetio pitati Karla o svemu tome. Očito je postao slijep za

predmet svojeg istraživanja, to je profesionalna deformacija. Što je dulje vagao

činjenice, sve mu je nevjerojatnije izgledalo da bi ga Ured slučajno poslao na obuku i

dao mu zadatak da prati ljude. Njegov pravi Predmet bila je Evelin Kask ili obitelj

225

Kask, možda je konačni cilj bio Partsova primjena mjera opreza na Evelin Kask ili na

njezine roditelje, a možda bi mu se djevojka mogla i povjeriti. Zar je ona stvarno tako

značajni predmet? Sva ta gnjavaža samo zbog jedne cure; koji je širi kontekst? Zašto

je djevojka tako važna? Skupljeno je već dovoljno kompromitirajućeg materijala.

Najvjerojatnije bi bilo dovoljno spomenuti curi kako malo fali da je izbace s fakulteta

i kako bi lako bilo staviti baku u vlak za hladne krajeve. Parts je osluškivao samoga

sebe. Zbunjivanje je spadalo u metode Ureda i, mora se priznati, uspjeli su ga

zbuniti. Ako je htio uhvatiti Glavicu kupusa pomoću djevojke, morao je biti oprezan,

da to u Uredu ne primijete. Možda bi mogao riskirati i umjesto Predmeta početi

promatrati djevojku? Barem na trenutak. Bi li to primijetili?

Kraj operacije u kavani Moskva već se počeo nazirati i to je podiglo raspoloženje

druga Partsa dok se šuljao na Toompeu za Evelin Kask nakon što joj je završilo

predavanje. Gledao je djevojku iz nove perspektive, pohlepno ju je nanjušio. Dobri

stari njuh, premda se djevojka ponašala kao i inače. Partsovi su se koraci uskladili s

kaldrmom, njegov se kaput stopio sa zidom, osjećao je kako je nevidljiv. Duljina

njezine suknje bila je pristojnija nego kod drugih djevojaka i nosila je bijele proljetne

rukavice Marat kojima je gladila i povlačila kosu nakon svaka tri koraka. Njezine

metalne potpetice proklizavale su na kamenom pločniku, klimavo je ušla u autobus i

posrćući izašla na postaji blizu studentskog doma. Parts je držao potreban razmak,

pustio je da se djevojka popne na kat prije no što je krenuo za njom, izvadio je iz

novčanika spreman snop praznih uložaka za nalivpera, pustio da drugi stanu ispred

njega prije no što je i sam stao u red. Žena iza pulta usredotočeno je vadila kuglice,

gurala uloške u stroj, okretala ručicu, vraćala pune uloške i uzimala kopjejke. Red se

zbijao, protezao, kretao, studente iz kavane ovdje nije vidio. U trenutku se djevojčino

lice zategnulo. Držala je ispruženu ruku s vrećicom. Djevojku je došao pozdraviti

nepoznati student, koji je odmah otišao. Parts je pogledao oko sebe, ugledao je

momka kako izlazi s djevojčinom vrećicom u ruci pa je izašao iz reda i krenuo za

njim, pustio ga je da malo odmakne, da na miru hoda zgradom, prođe pokraj goleme

golubice mira na zidu, pustio ga je da čeka autobus prije no što se sam pridružio

ljudima koji su čekali na postaji te je zadnji ušao u autobus i zadnji izašao iz njega.

Kad je momak skrenuo sa staze u žbunje, Parts se gotovo spotaknuo i shvatio da je

bio u krivu – već je nekoliko puta bio izgubio Predmeta na ovoj istoj cesti, ali je za to

krivio svoj umor i preveliki oprez. Tek je sad shvatio da to nije bilo slučajno.

Znalačko nestajanje značilo je kako je Predmet znao da ga netko prati. Predmet je

umio nestati lukavije od ovog momka. Ovaj uopće nije bio oprezan, hodao je bučno,

226

psovao zbog spoticanja i čičaka. Parts je vidio kako momak ulazi u sivu kuću na

stražnji ulaz te je pribilježio vrijeme. Već je nagađao kako se u kući čovjeka s

naočalama koji je momka pustio unutra vodi ilegalna djelatnost.

Pored susjedne kuće, u pješčaniku koji je smrdio na mačke, igrao se dječak

vrteći zvrk. Dječak je rado uzeo rubalj i rekao mu ime pjesnika koji je živio u kući.

Parts je krenuo u knjižnicu kako bi čitao poeziju. Pjesnik je objavio hvalospjeve

o dolasku radničke klase na vlast baš u ono doba kad je Roland psovao Glavicu

kupusa. Naravno, to je mogla biti i slučajnost, ali koliko se pjesnika umiješanih u

ilegalnu djelatnost moglo koristiti istim tajnim imenom?

227

1965.,TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Iduće je večeri drug Parts drijemao u kavani Moskva nad kavom, porcijom Tryffela i

salatom. Budnost mu je bila smanjena jer je dugo u noć radio i proučavao pjesništvo.

Kad mu je brada klonula na prsa, Parts se trgnuo i pogledao uokolo. Predmetovim

prijateljima pridružili su se studenti umjetnosti, neki s ljubičastim kapama, a neki

gologlavi, jedna je djevojka imala prekratku suknju i očito je toga bila svjesna jer je

pri hodu jednu ruku čvrsto držala uz bedro kao da pokušava povući plavu suknju

malo niže ili je jednostavno spriječiti da pobjegne gore. Nad skutom boje različka

sjajila se bijela bluza, trebat će se sjetiti i spomenuti u izvještaju kako su

nacionalističke boje na cijeni.

Mladež u ljubičastim kapama pratio je sitni crnomanjasti muškarac čija je kosa bila

raščupana kao u neuredne žene, a brada mu je skrivala izraz lica. Parts ga je

prepoznao kao tvorca neukusnih antisovjetskih slika, u Uredu su vjerojatno još

davno zapazili njegovu djelatnost. Već sam način odijevanja koji je oponašao modu

kapitalističkih zemalja odisao je imperijalizmom. Pijanist je dao sve od sebe, a

dugokosi čovjek očijukao je s dvije djevojke. Cerek je prodirao kroz dim poput

rezanaca i probudio Partsa iz drijemeža. Oči su mu se naglo raširile. Ta glazba? Je li

dolazila iz njegove glave? Iz njegovih usta? Je li sanjao? Džez-ritam se nastavio, ali

djevojke su se prestale cerekati, a pušač za susjednim stolom zaboravio je otresti

pepeo, koji je sam od sebe pao na stol. Predmet je ustao. Parts je potajice okrenuo

glavu. Društvo studenata okrenulo se prema blagorukom pijanistu, ruke su podigli

na ramena, usnice su se bezglasno micale, saa vabaks Eesti meri, saa vabaks Eesti pind...

Parts je zažmirkao. Ritam koračnice razlijevao se kroz pijanističku improvizaciju, na

228

trenutak bi se prikrio pa se opet vratio, prikrio pa se vratio, prikrio pa vratio, i usnice

žena nastavljale su bezglasno pjevati, i bradonja je ustao, kao i cure koje je grlio, a

uskoro i cijelo društvo za stolom. Parts je čuo vlastito dahtanje i pogledao kolegu za

stolom u kutu. I on je ustao, držao se napeto kao da se sprema na skok, budni pogled

šarao mu je salom i na trenutak se susreo s Partsovim pogledom i baš je u tom

trenutku koračnica, koja je blijedjela pa se vraćala, usporila, a usta Predmeta i

bradonje otvorila su se, jään sull’ truuiks surmani, mul kõige armsam oled sa, i tu je

Partsov kolega nahrupio preko sale poput ledenog vjetra, zalupio poklopac glasovira

i stao pred bradonjina otvorena usta, zamahao rukama i nakon što je nešto rekao,

izašao iz kavane jednako bijesno kao što je i dojurio do društvanca. Skut kaputa

ošinuo je Partsa, čovjekovo se lice osulo pjegama, oči su mu se uvukle u proreze.

Nakon što je kolega odjurio prema stubama, pijanist je podignuo poklopac glasovira

i nastavio s večernjim repertoarom. Bradonjini su prijatelji kimali u smjeru čovjeka

na stubama, glave su im bile tik jedna uz drugu, na čelima im se sjajio znoj, šapat je

bijesno odjekivao. Nisu gledali oko sebe, nitko ih nije gledao, kao da su postali

nevidljivi, a ipak se cijela sala namreškala poput mora pred buru. Parts je čuo

izdvojene riječi i nije vjerovao svojim zaključcima. Zar je kolega stvarno otišao do

bradonjina stola i rekao: za boga dragoga, ušutite, ja sam iz KGB-a!

Isti je pijanist svirao i idućeg dana i dan nakon toga, te je Parts počeo sumnjati je li

kolega uopće izvijestio o događaju. Tih dana nije ga vidio u kavani, a trećega je tu

sjedio novi kolega. Bradonja nije dolazio. Bilo je već i više no dovoljno

kompromitirajućeg materijala. Društvo je očito spremalo nešto za povorku fakulteta

i ako je to bilo točno, Partsov zadatak u operaciji Moskva završit će već prije povorke

ili odmah nakon nje. Parts je smatrao da se mora požuriti. Morao je biti siguran u

svoje pretpostavke dok je grupa sa svim pipcima bila još na slobodi i dok ih je bilo

lako uhvatiti.

Vrata je otvorio pjesnik. Kuća je bila siva kao i prije, čovjekova odjeća stopila se sa

zidovima, a on je popravio naočale, oči jedva da su mu se vidjele iza debelih stakala.

Parts se ljubazno nasmiješio i rekao:

„Glavica kupusa.”

Bio je to neporecivo uzbudljiv trenutak. Parts je znao da čovjek koji stoji na

pragu i ne sluti kako u tom času vjerojatno osjećaju isto. Čovjek je imao svoju priliku,

glumačka darovitost, poštena obrana, mogla ga je možda spasiti. Parts je tijekom

229

života vidio mnoge lažljivce koji su bili sposobni sjajno izbjegavati udarce, ali ovaj

koji je stajao ispred njega nije bio jedan od tih. Pjesnikovo se lice urušilo poput trulog

ugla koji je držao kuću uspravnom i koji se mogao srušiti jednim udarcem sjekire.

„Morali bismo malo porazgovarati. Nema nikakvog razloga da vam davni

događaji ometaju današnju karijeru pisca.”

Parts je malo zastao pa nastavio: „Trebali biste misliti i na svoje mlade

sljedbenike. Vaše sadašnje pisanje ne uzdiže dovoljno moral mladeži.”

„Uskoro će se vratiti moja supruga.”

„Rado bih se i s njom upoznao. Možemo li nastaviti razgovor unutra?”

Pjesnik se povukao.

„Pokušat ćemo učiniti sve da vam zabrana objavljivanja bude što kraća, zar

ne?”

Pjesnik je bio lagan slučaj. Puno lakši no što je to drug Parts mogao zamisliti.

Odlazeći iz kuće, Parts se čudio kako je ovaj tako dugo uspijevao djelovati u ilegali,

Partiji pred nosom. Čovjek je desetljećima radio kao uvaženi sovjetski pjesnik i očito

su propagandni odjel Partije, Glavlit, i svi ostali mogući uredi bili zadovoljni njime, a

on je ipak nastavljao s podzemnom djelatnošću. I istovremeno pisao hvalospjeve

Partiji! Parts je žustro otišao do postaje. Tek ga je tamo obuzeo umor, te je morao

čučnuti. S pjesnikom je bilo lako jer je Parts imao podatke pogodne za ucjenu. Ali

nije imao ništa čime bi ucjenjivao svoju ženu. I premda mu je identitet Srca pao u

krilo poput Junkersa bez goriva, on još nije mogao biti siguran je li Roland sve

povjerio njegovoj ženi, baš sve. Je li zid između njega i žene baš stoga bio

nepremostiv? Je li njegova žena stvarno sve vrijeme znala sve ono zbog čega se

morao riješiti Rolanda? Je li to uopće više bilo važno? Istovremeno se čudio kako ga

je otkriće svega toga tako malo poljuljalo. Čudio se, a možda i divio svojoj mirnoći.

Možda je sve to oduvijek duboko u sebi i naslućivao, ali to nije bilo važno.

Istovremeno je osjećao zadovoljstvo kakvo dugo nije. Znao je da vlada situacijom, a

taj je osjećaj već gotovo uspio zaboraviti. Kao da je rukom uspio uhvatiti u letu cijelo

jato ptica i to se jato od njegova dodira okamenilo, smrznuto u letu. Kod kuće su ga

čekale nestrpljiva tipkovnica Optime i žena, a Ured će se pobrinuti za konačno

rješenje.

230

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Sve je krenulo po zlu. Rein i još trojica organizatora povorke bili su uhićeni. Evelin se

tresla u krevetu ispod pokrivača, tišina u studentskom domu pritiskala je strop u

sobi, a u glavi su joj još odzvanjali povici: milicija, milicija! Evelin nije htjela izaći iz

sobe, znala je da se u kuhinji u domu šapuće. Nije imala nikakvih vijesti, nije znala

gdje je Rein ni što će se dogoditi. Ili je znala. Rein se neće vratiti na studij, ali to je

svima već bilo jasno, nije se tu imalo što šaputati. Je li trebala otići kući, je li to mogla,

hoće li milicija tamo doći po nju, hoće li je izbaciti iz doma, sa sveučilišta? Majka to

ne bi izdržala, nikako, nije mogla otići kući ni pričati o ovome. Kako bi joj to rekla,

nije bila u stanju. Hoće li Rein morati u zatvor ili u vojsku, ili i u zatvor i u vojsku, ili

u ludnicu, Evelin je skočila i sjela, u ludnicu, zaboga, tako je prošao student koji je

pisao one letke; tražeći njegov pisaći stroj, prekopali su cijeli muški dom, svaku sobu,

svih tisuću kreveta, tisuću ormara za odjeću. Pisaći stroj nisu našli, ali momka jesu i

odveli ga u Paldiski 52 i nitko više nije čuo za njega. Rein je bio lud, Evelin je bila u

pravu, zaljubila se u luđaka i dopustila da ta ludost zavede i nju. Dovela je u

opasnost haljinu za promociju i mogućnost da i ona bude jedna od studenata

posljednje godine čije su kape izblijedjele i olovke se istrošile, dovela je u opasnost

mogućnost da postane inženjerka. Rein i ona neće se više nikada vidjeti, neće imati

zajedničke vlastite plahte ni kaktus na prozorskoj dasci ni ormare sa sjajnom

površinom, neće više morati razmišljati o tome treba li dopustiti Reinu da joj skine

podsuknju ili ne. Trebala mu je dopustiti. Trebala je odabrati nekoga iz Partije.

Trebala je poslušati onu djevojku koja je rekla kako je Rein loš izbor, trebala je misliti

na sebe: ja želim završiti fakultet, ja želim obitelj, ja želim dom, želim se udati, želim

dobro radno mjesto. Evelin je jurnula do svojeg ormara. Tamo nije bilo ničega

kompromitirajućega, znala je to, ali uskoro će doći i pretražiti ormare, krevete i

231

jastuke. Evelin je pobacala stvari u kovčeg od šperploče, navukla cipele na noge i

istrčala na hodnik, duž hodnika do stuba, iz soba su provirivale glave, osjećala je

poglede na tijelu, boli su je poput trnja kroz kožu, koraci su joj odjekivali u ušima,

trčala je pokraj ograde prema postaji, pokraj ograde iza koje su radili zatvorenici,

hoće li tamo uskoro biti Rein, ili ona, potrčala je još brže, kovčeg je bio težak, ali

izdržala je, užas ju je odnio u autobus broj trideset tri, koji je bio tako pun radnika iz

tvornice da ona gotovo nije stala, ali strah ju je ugurao u autobus. Autobus je krenuo

i Evelin se naslonila na zavežljaj neke babuške umotan u bijelu plahtu koji je odlazio

u Sibir kao i sve one ogromne bijele vreće pune stvari kupljenih u Estoniji koje su

Rusi nosili povijenih leđa na željeznički kolodvor i prema Sibiru, a tamo će uskoro i

ona putovati, tamo će je odvesti, škrgut njezinih zubi bio je škripanje tračnica i kroz

škripu su joj se leđa ukočila od straha i strah joj je gotovo probio leđa, zario kandže u

njezino meso, ali ne još, ne još, prvo kući, htjela je vidjeti dom prije no što dođu, jer

sigurno će doći, oni su uvijek dolazili. Možda je već čekaju kod majke. Evelinine oči

bile su suhe premda su se bile ovlažile, kao i Reinove, dok su gledali dugu povorku

u mimohodu s bakljama koja se spuštala pokraj kule Kiek in de Kök. Stiskali su

jedno drugome ruku, sve je prolazilo mirno i Rein se prisjećao Jurjevskog noćnog

ustanka. I onda su se baklje robova podizale iz mraka, ali to je završilo krvoprolićem,

Evelin se trebala toga sjetiti. Trebala se sjetiti još onda kad je čula kako Rein priča o

tome, trebala se sjetiti, a ne se samo smiješiti kad su krenuli duž ceste za Narvu

prema parku Kadriorg pjevajući saa vabaks Eesti meri, saa vabaks Eesti pind, ali ona se

smiješila i poput budale vikala hura s ostalima sve dok nije čula kako netko viče da

dolazi milicija i djevojka koja je hodala ispred nje brzo je izula cipele s potpeticama i

počela trčati u čarapama prema pokrajnjoj uličici i ljudi su počeli navirati natrag

prema njima, baklje su popadale na zemlju, milicija, vrisnuo je netko, stisak Reinove

ruke popustio je i više ga nigdje nije vidjela, pa je i ona potrčala, milicija, trčala je ne

znajući kamo trči i završila u Patkuliju kraj zatvorenih vrata, gdje je provela noć,

popela se preko vrata, sklupčala se i čekala da se metež utiša.

Dok se približavala postaji kraj svoje kuće, Evelin je shvatila. Nije to mogla

učiniti svojim roditeljima, dopustiti da dođu po nju kod kuće. Svi bi je vidjeli, cijelo

selo. Vratila se u Tallinn.

232

1965., SELO TOORU

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Drug Parts stao je na kraj reda, žene s maramama okrenule su glave. Parts nije

poznavao nikoga u selu, on nikad nije bio u tom kraju niti se stigao mentalno

pripremiti za ovaj zadatak. Sve se dogodilo tako brzo, u trenutku je primijetio kako

sjedi u vozilu odjela na putu u selo. Organi nisu spominjali kako su znali da su se

putevi gospođe Vaik, Marte i Partsa u prošlosti križali, ali Parts nije smislio drugi

razlog što je baš on morao obaviti profilaksu kad to inače nije spadalo u njegovu

dužnost. Marta Kask trebala je doći u selo u kupnju kao i svi drugi. Vreva.

Pogrbljenih leđa muškarci u vrećama nose kruh za stoku. Bicikli natovareni praznim

bocama za mlijeko.

Bez problema prepoznao je Martu.

„Marta, jesi li to stvarno ti!”

Marta se trgnula i oči su joj se raširile kao da je Parts bacio kamen u jezero i u

tom je trenutku njegova nesigurnost nestala. Marta neće umjeti iskoristiti ono što

zna. Nije shvaćala da je to materijal kojim može trgovati, spasiti svoju kćer,

ucjenjivati Partsa zbog sjedenja u društvu ljudi iz Berlina. Nije shvaćala vrijednost

onoga što je znala, Parts je u to bio siguran. U prvi tren sažalijevao je Martu, a onda

je krenuo na posao i progurao se kroz gužvu do nje, čudio se slučajnosti i rekao kako

će se zadržati zbog poslova u vezi s obnovom nastavničkog zbora Sovjetske

Socijalističke Republike Estonije.

„Školovanje učitelja povijesti hoće u potpunosti premjestiti u Moskvu, ne

vjerujem da će uspjeti”, nasmijao se Parts i namignuo. „Ja to neću dopustiti. Moramo

svakako na kavu kad smo se nakon toliko vremena ovako zgodno sreli, zar ne?”

233

Parts je primijetio kako Marta gleda uokolo, nekoga je tražila, ali koga?

Nagađao je da Marta želi pobjeći od razgovora. Kad je dotrčao balavac kojeg je

Marta poznavala, Parts je odmah iz džepa izvukao tri rublja i gurnuo kovanice

klincu u ruku.

„Na tržni dan i djeca smiju dobiti nešto slatko, zar ne? Sutra ću doći u

inspekciju u tvoju školu. Idi reci svojoj učiteljici neka sve bude u redu.”

Klinac je nestao.

„Čemu tako tmurno lice, Marta?”

Parts se zagledao ravno u Martine oči, registrirao je pomicanje zjenica,

premještanje težine sjedne na drugu nogu i način na koji je popravljala maramu, tako

da su rubovi bolje pokrivali sljepoočnice.

„Stvarno, kakva slučajnost što smo ovako naletjeli jedno na drugo. I sreća. Kao

stari prijatelj vaše obitelji moram reći da smo malo zabrinuti za vašu kćer. Zove se

Evelin, ne?”

„Zabrinuti? Za Evelin?” Martin je glas bio napuknut, podsjećao je na tek

smrznutu površinu jezera.

„Ministarstvo obrazovanja je sjajno radno mjesto. Tu se vidi budućnost cijele

domovine, strašno se brinemo za budućnost naše omladine. Žalosno je kad mladi

život krene krivim putem. Jeste li već čuli o paradi studentske organizacije?”

Marta se uplašila pitanja, nije znala treba li priznati ili poricati, šutjela je malo

predugo.

„Evelin je, naravno, nevina, ali to društvo. Njezin zaručnik je priveden.”

Marta kao da je zateturala.

„Možemo detaljnije uz kavu.”

Parts je značajno mahnuo rukom prema svjetini. Marta je gledala uokolo kao

da traži pomoć.

„Ili obavite prvo kupnju, onda ćemo.”

Marta je izgledala kao da se ne usuđuje maknuti s mjesta, Parts ju je odveo

prema redu, prepustila se vođenju poput janjeta. Na pultu je abak žustro kuckao,

svinjskih nogu bilo je još četiri komada, papir za zamatanje šuškao je, Marta je

povukla rubac, jače ga navukla na sljepoočnice, gurala je uvojke pod maramu, bili su

vlažni, kap znoja curila je poput suze niz sljepoočnicu. Parts se nije micao od nje,

ljubazno se smiješio svima koji su se gurali prema pultu. Netko je došao reći Marti

kako je njezin muž bio jutros prvi u redu. Marta je kimnula. Parts ju je upitno

pogledao.

234

„Žene uvijek moraju ići kupiti hranu”, rekla je Marta.

Parts je znao što to znači. Martin muž ujutro je došao kupiti rakiju i zaboravio

na sve drugo. Isti problem posvuda, u svakom kolhozu. Kad je bio tržni dan ili dan

isplate plaća, rad nije nikoga zanimao, često nisu ni krave pomuzli. Drug Parts se

razvedrio, činilo se da se situacija dobro razvija.

Parts je pomogao Marti da stavi staklenke s kiselim vrhnjem u torbu i odveo je

van, Martini su koraci bili nesigurni, bicikl koji je gurala nakrivio se, torba je lupkala,

kuće od silikatne opeke zračile su hladnoćom. Zrak je mirisao na snijeg i smrzavicu.

Atmosfera je bila teška, a Parts dobro raspoložen. Marta je okrenula bicikl u dvorište.

Iz dimnjaka se vijao dim, iz staje se čulo mukanje. Vapnom premazana stabla jabuka

prošarala su voćnjak.

„Kod nas je unutra sve u neredu”, rekla je Marta. „Što ako...”

„Draga Marta, nema to veze.”

Marta je pogledala prema sauni. Parts je zaustavio korak. Okrenuo se i potrčao

prema sauni. Marta je trčala za njim, uhvatila ga za ruku, za kaput, Parts je udario

ženu nogom, ostavio za sobom njezine povike i naglo otvorio vrata saune. Na klupi

je spavao Roland, naramenice su mu bile spuštene do pasa, a usta otvorena. Hrkao

je.

235

1965., TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Roland Simson, poznat kao Mark, postao je Roland Kask i živio je skromno i ne pobuđujući

pozornost u selu Tooru. Njegova je kći Evelin Kask studirala u Tallinnu. Tko bi povjerovao

da je čovjek koji je glumio sjajnog oca još nedavno pucao u dojenčad pred očima njihovih

majki? Tko bi povjerovao da su ljudi takvih sklonosti širili svoju opasnu bolest i na sljedeće

generacije? Evelin Kask nastavila je očevim stopama i postala gorljiva zagovornica

antikomunizma i nacionalističkog imperijalizma.

Drug Parts spustio je ruke na koljena. Zadnja poglavlja već su bila spremna,

posao je bio dječja igra, sad kad je mogao raditi i danju. Već je izabrao i fotografije.

Jednu je uzeo kao piščev portret snimljen u vrijeme fašizma. Crvena armija sve je

obilno poslikala čim je stigla u logor Kloogu i među fotografijama onih koji su bili

strijeljani u leđa Parts je pronašao i jednu koju je odlučio proglasiti svojom. Na

njegovu sreću, ljudi koji umiru od gladi i oni koji su već mrtvi jako nalikuju jedni na

druge. Drug Parts spasio se u Kloogi pretvarajući se da je mrtav. On je bio jedan od onih

hrabrih sovjetskih zatvorenika kojeg su doveli iz Parateija u Kloogu. On je bio svjedokom

užasa, pokušavali su ga natjerati da na lomači spaljuje ostale sovjetske građane, pa je pokušao

pobjeći. Pucali su mu u leđa i bio je teško ranjen. Da je Crvena armija oslobodila logor Kloogu

samo dan kasnije, bio bi mrtav. Zahvaljujući svojoj dovitljivosti on i danas svjedoči protiv

fašističke gamadi i pripovijeda istinu o tim događajima. Je li to prikladan tekst uz sliku ili

je strijeljanje ipak bilo pretjerivanje? A što ako netko bude htio dokaze? O tome će još

razmisliti jer vjerojatno neće više dobiti uredničke komentare iz Ureda, ali detalje će

morati još izbrusiti, dodati još trunku živopisnosti, i djelo će biti spremno poletjeti u

svijet. Posljednji glanc priči dao je kad se posljednji put otišao upoznati sa seoskim

životom u Tooruu, osjetiti lokalnu boju, procijeniti udaljenosti i pogledati

236

znamenitosti, kad se popeo na hrpu kamenja nasred polja odakle je pucao vidik na

kuću Kaskovih. Zbog straha od riđovki obuo je kaljače i dvostruki par vunenih

čarapa. I ponio dalekozor. Pratio je život u kući zbog detalja i poslove oko kuće koje

su obavljale dvije žene s rupcima na glavi.

Parts uopće nije bio umoran premda je prethodna večer bila živahna. Sastanak

u Uredu nastavio se dugim ručkom, a nakon toga u više barova. Na takve provode

Parts nije bio naviknuo, ali neka. Uspio je navijestiti nove teme istraživanja i

neizravno podsjetio na svoja mladenačka iskustva iz Finske, kao cijenjeni pisac i

povjesničar lako bi se mogao ubaciti u Finsku, imao bi sasvim uvjerljivu prošlost i

sveučilišni svijet ne bi mu predstavljao nikakav problem. Bilo je vrijeme za

planiranje budućnosti. A veleposlanstvo Sovjetskog Saveza u Helsinkiju? Mjesto

atašea za kulturu bilo bi zgodno. Ponovo otvoren brodski promet između Finske i

Estonije značio je da su resursi Ureda bili rastegnuti do krajnjih granica, organi su

užurbano tražili nove operativne djelatnike, ljude od povjerenja, i postojala je

opasnost da u Uredu zaključe kako je on prikladan za nadgledanje turista sa Zapada

koji su dolazili u Tallinn i za posao oko proširenja mreže dopisnika u smjeru Finske,

ali ne i za agenta u samoj Finskoj. Parts je ipak smatrao kako će njegova knjiga nakon

objavljivanja potpuno ukloniti takvu mogućnost. On nije htio spasti na gledanje

brodova samo na ovoj obali. On je htio ploviti brodom, putovati.

A kako bi bilo da mu daju posao u Odboru za kulturne veze estonskih građana

Sovjetskog Saveza u DDR-u? Njemački je znao odlično. Tko zna, možda bi mogao

pretraživati njemačke arhive, tamo bi mogao naći čak i dokazni materijal o čovjeku

po imenu Furst. Do sada se to ime nije pojavilo, ali uskoro bi moglo, ovdje ili u

inozemstvu. To bi čak moglo biti zabavno. Parts je odlučio potražiti nekoga iz prvog

odjela Ureda koji je bio nadležan za taj odbor. Netko kome bi mogao dati mig. Bilo bi

bolje kad bi se netko drugi sjetio kako je on pogodan za mjesto u Finskoj ili Berlinu.

Pretjerana poduzetnost nikad nije bila dobra stvar. Posumnjali bi kako namjerava

prebjeći. Još samo par stranica, šećer za kraj. Nestrpljive tipke Optime okretno su

plesale.

Fašističkim se oficirima 1941. žurilo jer je Crvena armija snažno nadirala. Ujutro su sve

zatvorenike u Kloogi istjerali van na prozivku. Kako bi održao situaciju pod kontrolom, SS-

Untersturmführer Werle lagao je kako će zatvorenike evakuirati u Njemačku. Dva sata poslije

pomoćnik komandanta logora predvodio je selekciju: tristo fizički najjačih muškaraca izdvojili

su iz gomile. Rekli su im da moraju pomoći oko evakuacije. Ni to nije bilo točno. Muškarci su

zapravo nosili drva na čistinu koja se nalazila otprilike kilometar izvan logora. Popodne su

237

opet iz skupine izdvojili šestoricu sovjetskih građana. Oni su trebali utovariti u kamion dvije

bačve petroleja ili dizela. Bačve su bile namijenjene za lomaču. Mark je predvodio gradnju

lomače.

U koncentracijskom logoru Mark je sve obavljao bezobzirno, u skladu sa svojom

prirodom. Neposredno prije no što je sovjetska armija oslobodila Estoniju od fašističkog

ropstva, Mark je radio u logoru kao krvnik za račun Nijemaca. Fašisti nisu znali što činiti s

ljudima u logoru. Više nije bilo vremena za preseljenje logora jer se pobjednička sovjetska

armija približavala, a većina logoraša bila je već toliko izmučena da nije ni imala snage za

putovanje. Brodovi su čekali vojnike i oficire, ali što učiniti s logorašima?

Mark je smislio rješenje. Predložio je lomaču.

Balvane su poslagati na tlo. Na balvane su stavili daske. Balvani su bili od borova ijela,

a daske su bili dugačke 75 centimetara. Nasred lomače su stavili četiri daske okrenute na

četiri strane. Bile su podbočene s nekoliko komada drva. Najvjerojatnije je to trebalo služiti

kao neka vrsta dimnjaka za lomaču. Područje lomače bilo je otprilike 6x6,5 metara. Oko

lomače na udaljenosti od pet do dvjesto metara nađeno je osamnaest tijela. Na tijelima su bili

tragovi metaka. Poslije su identificirani prema zatvoreničkim brojevima.

U sedamnaest sati počelo je sadističko ubijanje sovjetskih građana. Žrtvama je bilo

naređeno da legnu na trupce licem prema dolje. Zatim su ih smaknuli metkom u zatiljak.

Tijela su ležala u dugom, zbijenom redu. Kad je red bio popunjen, novi red balvana poslagan

je na tijela. Lomače su imale čak tri-četiri sloja. Mjesto je bilo udaljeno 27 metara od šumske

staze, a lomače su postavljene na tri-četiri metra jedna od druge.

Kad je posebna komisija Sovjetskog Saveza proučavala te zločine, u blizini je našla i

spaljenu kuću od koje je ostao samo dimnjak. U temeljima kuće nađena su 133 nagorjela leša,

neki od njih potpuno su izgorjeli. Tako je bilo nemoguće obaviti identifikaciju. Svima koji su

se 19. rujna 1944. našli u Kloogi treba suditi zbog masovnog ubojstva sovjetskih građana i

najstrože ih osuditi.

238

E P I L O G

239

1966. TALLINN

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Drug Parts promatrao je svoju ženu s prozora na prvom katu. Žena je izgledala

mirno dok je sjedila na klupi u parku. Nije čak ni prekrižila noge, već ih je ispružila

ispred sebe, a ruke su joj počivale uz bokove. Činilo se da žena pored nje puši, žudno

povlači dimove, ali ženina glava nije se okretala prema susjedi na klupi. Parts je

vidio njezino lice samo postrance, njezina se figura raširila. Nikad prije nije vidio

svoju ženu tako nepokretnu, kao u soli isklesanu.

„To je značajna promjena”, primijetio je drug Parts. „Dosad je pušila jednu za

drugom.”

„Upravo tako. Inzulinski šokovi su pomogli. Još nismo sigurni u dijagnozu.

Astenična naurastenija ili čak psihopatija u kombinaciji s kroničnim alkoholizmom.

Ili astenična psihopatija”, razmišljao je liječnik. „Ili paranoidna shizofrenija.”

Parts je kimnuo. Za prijašnjeg posjeta liječnik mu je pričao o njezinim noćnim

morama. Tad mu nisu dopustili da je vidi, nuspojave lijekova bile su neugodne,

halucinacije su se pogoršale. Ali liječenje je bilo tek na početku. Glavni je liječnik

smatrao kako je riječ o zanimljivom slučaju; nikad prije nije susreo pacijenta čije su

halucinacije bile tako snažno vezane uz hitlerovske užase. Jedan od uobičajenijih

simptoma bio je poriv za njegom, premda je to, navodno, bilo uobičajeno kod žena

koje su izgubile dijete na tragičan način. Izgledalo je kako bi glavni liječnik mogao

nastaviti podrobnije objašnjavati ženin slučaj. Ponudio je Partsu stolac, Parts je već

htio otići, ali je ostao kraj prozora i pristojno sjeo. Možda je liječnik mislio kako

njemu kao suprugu i bliskom skrbniku treba posvetiti posebnu pažnju. Činilo se

240

kako je glavnom liječniku žao što treba premjestiti upravo Partsovu ženu. U

Paldiskom 52 bilo je puno pacijenata koje nitko nije posjećivao.

„Ima li novih halucinacija?” upitao je Parts.

„Zasad ne. Nadam se da će joj prijatelji iz mašte stvoreni u njezinoj glavi

nestati kako liječenje bude odmicalo. Maštarija o kćeri je ostala, za življih dana stalno

razgovara s izmišljenom kćeri, raspituje se o njezinim studijima, daje joj kozmetičke

savjete, predlaže prikladne frizure za njezinu kovrčavu kosu i takve bezazlene stvari.

Za razliku od ostalih izmišljenih likova kći ne pobuđuje agresiju u njoj”, objasnio je

liječnik. „Štoviše, osjeća ponos, zamišlja kako joj kći studira na sveučilištu.”

„Možda je upravo to što nema djece izazvalo bolest”, rekao je drug Parts.

„Nikad nije htjela otići specijalistu, premda sam baš to tražio od nje. Je li se sve

moglo spriječiti da je na vrijeme otišla liječniku?”

Partsov je glas zatitrao na pravome mjestu, prikrio je ganuće, premda je to više

bilo olakšanje. Prema liječnikovim riječima, žena mu je konačno potpuno poludjela.

Ovaj se požurio uvjeriti ga kako si Parts nema zbog čega predbacivati, to su uvijek

teške odluke.

„Ministarstvo unutarnjih poslova predložilo je Minsk. Pa nije dotamo tako dug

put”, rekao je Parts.

„Ne morate se brinuti, nove specijalizirane psihijatrijske bolnice vrlo su

moderne. Supruga će dobiti najbolji mogući tretman.”

Parts je ostavio glavnom liječniku na stolu Kalevovu čokoladnu bombonijeru i

mrežicu naranči. Nikad neće doći i predložiti da žena bude otpuštena kući. Misao

mu se u tišini doma razbistrila, postala je prozirna poput stakla. Dosad je bio

presentimentalan i preoprezan, ovo je još davno trebalo učiniti.

Jutro je bilo vrlo vedro, svjetlo je posebno oduševljavalo ljude, a vjeverice u parku

salijetale su Partsa dok je odlazio iz Paldiskog 52 zabavljajući se pomišlju kako više

nikad neće morati vidjeti svoju ženu. Ovo je bio kraj i početak. Korak mu je postajao

lagan, sve lakši, odlučio je otići na dugu šetnju, baš mu se hodalo, kretao se kao

pušteni balon. Prvo izdanje njegove knjige tiskano je u 80.000 primjeraka, dok su

Martinsonovu škrabotinu izdali u samo 20.000, a tiskarski strojevi i dalje su se vrtjeli.

Sutra će biti dan za kupnju u specijalnim dućanima, nabavit će mljeveno meso i za

mjesec dana otići u DDR, gdje će knjiga biti izdana u dvjestotinjak tisuća primjeraka,

a nakon toga u Finsku, gdje će mu također objaviti knjigu. Upoznat će se s novim

ljudima, uspostavit će nove veze, ali danas, danas je bio slobodan dan. Imao je

241

razloga za slavlje i u takvom slavljeničkom raspoloženju odlučio se upoznati s

razvitkom grada te se odvezao novom linijom trolejbusa od hipodroma do kazališta

Estonia, kupio je sladoled Plombiir i nastavio šetnju, bez ikakvog umora primijetio je

kako je stigao do četvrti Mustamäe, studenti su dolazili i prolazili i to mu više uopće

nije smetalo, štoviše, osjećao je kako je on jedan od njih jer je i sam bio na početku

novoga života. Sunce se pojavilo iza oblaka, vjetar je bijesno očistio nebo, silikatna ga

je boja zasljepljivala, i Parts je morao podignuti ruku pred oči kao štitnik, kraj grma

je jato golubica prhnulo u zrak i on se okrenuo prema jatu, ali nije vidio ništa, nebo je

bilo previše bijelo. Zrak se razvedrio, postao je izbijeljen poput zida premazanog

vapnom, poput Rosalieine blijede kože na pozadini vapnenog zida kad se okrenula i

pogledala Edgara, bila je ljuta, tako ljuta i blijeda.

„Što se petljaš s Nijemcima? Vidjela sam te”, šapnula je.

„Ništa. To je posao.”

„Cinkaš im komuniste!”

„Čovjek bi pomislio da te to raduje! A što ti tamo radiš? Zna li Roland da mu se

zaručnica mota oko Nijemaca do kasno navečer?”

„To nije ništa. Bila sam samo kod Marije, koja peče rakiju.”

„Zašto to onda nisi rekla Rolandu?”

„Otkud znaš da mu nisam rekla? Leonida nema uvijek snage da odnese hranu

sve do pečenjare. Ja imam mlađe noge.”

„Da ga pitam? Da mu kažem kako mu je ženi dosadilo čekati ga da se vrati?”

„A da ja kažem tvojoj ženi da si se vratio?”

„Samo reci.”

„Ne želim je uvrijediti. To joj ti moraš reći”, rekla je Rosalie. „Bolje joj je živjeti

bez beskorisnog, bolesnog muža.”

„Što hoćeš reći?”

„Vidjela sam ja kako gledaš onog Nijemca s kojim si imao posla. Vidjela sam

kad je odlazio.”

„Zar je u tvojoj ludoj glavi zabranjeno gledati? A što si ti tamo radila, kako si

gledala, vidio sam ja kako si gledala.”

„Vidjela sam ga kad je odlazio, tamo iza kolibe. Vidjela sam. Ja sve znam,

razumiješ li? Ali Juudit ne razumije, ne želi razumjeti, ona nije ni čula za tu bolest

koju ti imaš. Ali ja znam da ima takvih muškaraca, takvih poput tebe. Ja sam o tome

razmišljala, dugo sam razmišljala, mislila sam si: Juudit je zaslužila nešto drugo,

nekog boljeg! I ja ću joj predložiti da razvrgnete svoj brak. Za to postoji razlog,

242

nenormalni muškarac je dobra osnova, bolest koja te čini nesposobnim napraviti

djecu kao što bi to suprug morao. Ja sam se raspitala o tome. To je bolesno!”

Rosalieino se lice naboralo, bore su se zacrvenjele, a bijeli se usjeci raspucali

dok joj je gnušanje izbijalo iz cijelog bića. Nije bilo u Rosalieinoj naravi pokazivati

takve osjećaje, bila je vesela, nasmijana djevojka. Ali ne. Gađenje je bilo jače,

savladalo ju je.

Rosaliein vrat bio je tanak poput grančice johe. Poput grančica koje bi za koji mjesec

povezivala u metlu kojom bi čistila zidove prije nego što ih premaže vapnom.

Izmiješala bi vapno i uzela novu četku od dlake iz konjskog repa koju je Roland

napravio u rano proljeće te bi svjetlošću prevukla zidove, sve bjelje i bjelje, prstima

tankim poput cigaršpica, prstima koje je Roland toliko volio.

Enola

243

Rječnik manje poznatih pojmova

Baltische Öl G.m.b.H. – njemačka naftna kompanija aktivna u Estoniji

Dorpat – njemački naziv za Tartu u Estoniji

Državni komesarijat Ostland – Reichkommissariat Ostland bio je njemačka

okupacijska vlast u dijelovima Estonije, Latvije, Litve, Bjelorusije i sjeverne

Poljske koji su se nalazili izvan borbenih područja od 1941. do 1944.

Državni odbor za sigurnost – estonski ogranak KGB-a

Gruppe B – odsjek estonskog odjela njemačke sigurnosne policije. Sigurnosne vlasti

bile su podijeljene na njemački sektor (Gruppe A) i estonski sektor (Gruppe B).

Estonska politička policija bila je poznata pod nazivom Abteilung BIV (Odjel

B4).

Legionari/Estonska legija – Estonska legija kao dio Waffen-SS-a osnovana je u

listopadu 1942. i djelovala je do svibnja 1943. Nije sudjelovala u borbama.

Legija je 5. svibnja 1943. zamijenjena SS-brigadom nazvanom Estniche SS-

Freiwilligen Brigade, koja je novačila Estonce rođene između 1919. i 1924.

Prisilni radnici mogli su birati između prisilnog rada i brigade.

Odjel za borbu protiv banditizma (estonski Banditismivastase võitluse osakond,

BVVO) – odjel NKVD –a posvećen borbi protiv banditizma (termin koji je

podrazumijevao kriminalne radnje, ali i oružani protusovjetski otpor) od 1944.

do 1947. Odjel je 1947. spojen s odjelima koji su se borili protiv političkog

banditizma (oružanog protusovjetskog otpora) unutar Ministarstva sigurnosti.

Omakaitse – paravojna narodna milicija ustanovljena 1917., za vrijeme propasti

Ruskoga Carstva, u svrhu zaštite imovine i ljudi. Nakon što je Njemačko

Carstvo početkom 1918. zauzelo Estoniju, organizacija djeluje ilegalno, da bi

tijekom estonskog rata za nezavisnost postala dijelom Eesti Kaitseliit –

Estonske obrambene lige, koja je raspuštena tijekom sovjetske okupacije

Estonije 1940. –1941. U vrijeme okupacije osnivaju se partizanski odredi za

borbu protiv Sovjeta, tzv. Šumsko bratstvo. Nakon 22. lipnja 1941. članovi

244

Šumskog bratstva koji su izbjegli sovjetsku deportaciju u Sibir ponovno su

osnovali organizaciju Omakiaste i aktivno sudjelovali u Ljetnom ratu (22.

srpnja 1941. – 21. listopada 1941.). Po dolasku Njemačke 18. armije Omakaitse

je 29. srpnja 1941. raspušten te mu je oduzeto sve oružje. Njemačke okupacijske

vlasti iznova ga formiraju 28. kolovoza 1941. sa zadatkom da bude vojna

domobranska organizacija okupirane Estonije pod izravnim zapovjedništvom

Wehrmachta. Sve do 2. listopada 1943. to je dobrovoljna vojna organizacija

kojoj je pristupilo oko 40.000 muškaraca; od toga datuma pa do 29. siječnja

1944. služba je obvezna za sve muškarce u dobi od 17 do 45 godina, a zatim i za

sve muškarce do 60. godine života koji nisu podvrgnuti općoj mobilizaciji.

Članovi uglavnom nisu imali uniforme, kao znak raspoznavanja nosili su traku

oko ramena i bili su naoružani starim puškama i oružjem iz Prvoga svjetskoga

rata. Dobar dio njih sudjelovao je u borbenim operacijama protiv sovjetske

armije u ljeto i jesen 1944.

Organisation Todt – građevinska i inženjerijska organizacija Trećeg Reicha koja je

bila zadužena za projektiranje i izgradnju svih velikih nacističkih građevina u

Njemačkoj te na okupiranim ili osvojenim područjima. Radnici su im bili

vojnici, civili te robovska radna snaga.

Otok Staffan – otok uz južnu obalu Finske blizu Espooa gdje je finska vojska 1941.

uvježbavala postrojbe estonskih boraca po nazivom Erna za špijuniranje i

gerilsko ratovanje u sovjetskoj Estoniji

Reichssicherheitshauptamt – glavna sigurnosna agencija Trećeg Reicha, od 1939. do

1945. pod vlašću SS-a; sastojao se od Gestapa (tajne policije), Sicherheitsdiensta

(obavještajne službe SS-a) i Kriminalpolizeia (kriminalističke policije)

Reval – njemačko ime za Tallinn u Estoniji

Savez oružane borbe (estonski Relvastatud Võitluse Liit, RVL) – ilegalna organizacija

osnovana u estonskoj pokrajini Läänemaa koja se borila protiv sovjetske

okupacije kasnih četrdesetih godina 20. stoljeća

245

Sofi Oksanen suvremena je finska spisateljica rođena 1977. u gradu Jyväskylä u

središnjoj Finskoj. Studirala je dramaturgiju i književnost. Prvi roman Staljinove krave

(2003.), priča o djevojci s poremećajem u prehrani, lansirao ju je među najutjecajnije

mlade finske autore. Nominirana je za književnu nagradu Runeberg. Dvije godine

poslije objavila je roman Baby Jane, u kojem progovara o anksioznom poremećaju i

nasilju u lezbijskim vezama. Njezina prva predstava Čišćenje postavljena je 2007. u

Finskome narodnom kazalištu. Iduće godine napisala je istoimeni roman, koji je

osvojio brojne nagrade u Finskoj i inozemstvu, uključujući najveću književnu

nagradu norveških zemalja Nordic Council Literature Prize 2010. Roman Čišćenje

preveden je na 38 jezika. Posljednji roman Kad su golubice nestale (Kun kyyhkyset

katosivat) objavljen je 2012.