SOFOKLO“ANTIGONA”

Bilješka o piscu:

Sofoklo ( 496 - 406 prije Krista ) starogrčki je tragik. Rodio se na Kolonu, a već kao mladić vodio je zbor mladića na atenskim proslavama zbog pobjede kod Salomine godine 480. prije Krista. Poslije završena školovanja stupio je u javni život i obavljao različite visoke državne dužnosti, ali se istodobno bavio i književnim radom. Napisao je stotinjak tragedija, od kojih je do danas sačuvano samo sedam. Ponajbolje su one koje čine trilogiju - obradu drevnoga mita o tragičnoj ličnosti kralja Edipa - “ Kralj Edip”, “Edip na Kolonu” i “Antigona”. Ostale su sačuvane Sofoklove tragedije “Ajant”, koju smatraju najstarijom, te “Filoktet”, “Trahinjanke” i “Elektra”, a uz fragmente, sačuvan je i velik dio njegove satirske igre “Sljednici”. Poznato je da je na dramskim natjecanjima osamnaest, a po nekim izvorima čak dvadeset i četiri puta odnio prvu nagradu. Već za života stekao je veliku popularnost, a nakon smrti je proglašen herojem.

Sofoklo je produžio Eshilovu tradiciju, ali je bio i reformator tragedije. Napustio je svijet grčke mitologije da bi tema njegovih tragedija postao čovjek - njegovo djelovanje i njegove strasti. Radnju više ne pokreće božanstvo, nego slobodna ljudska volja. Sofoklo je uveo trećega glumca, broj osoba u zboru povećao s 12 na 15, ali je smanjio djelovanje zbora i njegov utjecaj na radnju. U njegovim tragedijama zbor nastupa kao posebno tijelo, koje iznosi lirsku i misaonu stranu samoga autora.

Sofoklo je majstor dramaturgije i izvrsno vodi radnju, a u svojim tragedijama s

pozornošću prikazuje karakter likova, čije osobine pojačava sukobljavanjem kontrastnih likova. Jezik mu je jednostavniji, jasan, čitak i lijep, u stihovima koji vode tragičnom klimaksu. Svojim djelima, kao Eshil i Euripid, djelovao je na mnoge europske dramske pisce.

Obrada djela:

Antigona je kći tebanskoga kralja Edipa, a SADRŽAJ tragedije jest njezin sukob s Kreontom, tebanskim vladarom. Kreont na prijestolje dolazi nakon što se, poslije Edipove smrti, u borbi za vlast međusobno ubiju Edipovi sinovi, Antigonina braća Eteoklo i Polinik. Kreont Eteokla pokapa sa svim počastima, a pokop Polinika, kojega je proglasio izdajicom domovine, zabranjuje pod prijetnjom smrću. Antigona, vođena religioznom obvezom da bratu posipanjem prahom omogući smirenje u svijetu mrtvih, svjesno krši Kreontovu naredbu. Prvi put stražari ne znaju tko je počinitelj, i s tijela skidaju prah, a pri ponovljenom djelu Antigonu uhvate Kreontovi stražari koji je, u strahu za vlastiti život, predaju vladaru. Antigona priznaje svoje djelo i tiraninu Kreontu obrazlaže da su božanski zakoni ljubavi i savjesti jači od ljudskih propisa, a silnik je kažnjava i naređuje da Antigonu živu pokopaju u grobnicu. Kreontu se suprostavlja i njegov sin Hemon, Antigonin zaručnik, upozoravajući da je puk na strani Antigone, i da šuti tek zbog straha, ali vladar ne popušta. Tek nakon što ga prorok Tiresija upozori na pogibelj koja mu prijeti i kaznu koja slijedi za njegova djela, Kreont odustaje od kazne i

2

kreće izbaviti Antigonu. No, Antigona se u međuvremenu objesila u grobnici, a pred Kreontovim očima ubija se njegov sin Hemon. Saznavši za te vijesti, ubija se i Kreontova žena Euridika, a Kreont ostaje sam i slomljen, snoseći tako kaznu za neljudske postupke.

Glavni LIK u tragediji jest ANTIGONA, primjer tragičnoga junaka u grčkoj tragediji. Njezina se savjest opire Kreontovoj neljudskoj naredbi da Polinik, Antigonin brat ostane bez dostojna pokopa koji bi mu trebao osigurati mir na drugom svijetu. Svoje zgražanje Antigona izražava u dijalogu sa sestrom Ismenom.

“ Pa ne počasti l’ Kreont nama od braće, Gle grobom jednog, drugome ga zakrati? Eteokla ti nam - tako kažu - u zemlju On sahrani po pravdi pravoj zakonu, Da ondje dolje mrtvi njega štuje svijet. Za mrtva opet Polinika, jadnu smrt Što nađe, građanima, kažu, naredi Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka; Bez groba, suza neka pticam’ pusti ga, Što hrane željne plijenak slatki vrebaju. Da, tako kažu, dobri Kreont tebi to I meni - jest, i meni velim - oglasi I doć će amo jasno javit onome, Tko ne zna još; i nije malo do toga mu, Već učini l’ tko tako što, njeg čeka smrt, Pred svijetom će ga kamenovat. Tako je. ”

Antigona je, dakle, svjesna opasnosti po sebe zbog svojega djela. Nakon što sestra Ismena odbija sudjelovati i još jednom Antigonu upozorava što time čini, Antigona ostaje nepokolebljiva u svojoj religoznoj i moralnoj dužnosti:

“ Al’ sudi kako hoćeš, ja ću onoga Sahranit! S takva djela dika mi je mrijet, Jer draga do njeg - do dragog ću u grob leć, Učiniv sveti grijeh. To dulje sviđat se Ja svijetu moram onom negol’ ovome, Jer ondje dovijek ću počivat. Sviđa l’ se Onako tebi, zakon božji pogazi! ”

Po shvaćanju volje bogova i slušanju vlastitoga srca, za Antigonu je pokopati brata sveto djelo, i, nakon što ju je stražar uhvatio na djelu i doveo Kreontu, ona smireno priznaje što je učinila, ističući prednost božanskih zakona i tradicije nad ljudskim trenutačnim propisima:

“ Ta ne proglasi meni valj’da ovo Zeus. Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova, Ovakvih zakona ti ljudma postavi; Nit tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak, Te ti ko smrtnik dići bi se mogao Nad božje, nepisane, stalne zakone.

3

Od danas nijesu, ni od jučer, od vijeka Pa dovijek živu, nitko ne zna, otkad se Pojaviše. A rad njih kazan ne htjedoh Od bogova da trpim, volje s’ čovjeka Pribojav ma kog. Da ću mrijet, to znala sam Ta kako ne? - pa da i ne proglasi ti. A prije reda l’ umrem, držim za dobit. Tko živi, ko što ja, u bijedi velikoj, Ej kako neće od koristi mu biti smrt? Pa tako i ja žalit neću, snađe l’ me Ovakva kob. No trup da sina matere Ja rođene bez groba pustit odolim, To peklo bi je, - al ovo ne žalim. Al misliš li, da ludo to uradih ja, A ono lud me, bit će, krivi s ludosti. ”

Antigona je svoj čin izvršila svjesno, željela je pokopati brata, i otvoreno su u dijalogu s Kreontom suprostavlja njegovoj naredbi kojom je zabranio pokop Polinika kao izdajnika domovine. Za Antigonu su božanski, viši zakoni iznad zemaljskih propisa koje je donio Kreont.

“ KreontTi jedina to vidiš od Kadmejaca!

AntigonaI oni vide, ali muče pred tobom.

KreontNe stidiš se, gdje drukč’je misliš nego ti?

AntigonaSramota nije štovat brata rođenog.

KreontPa nije l’ i brat, što u boju pade s njim?

AntigonaJest, brat od jedne majke, oca jednoga.

KreontPa što ga onda kletom nudiš ljubavlju?

AntigonaPotvrdit to ti neće pali pokojnik!

KreontA štuješ njega ko i onog prokletog?

AntigonaTa ne poginu kao rob, već kao brat!

KreontJest, dom nam pustošeć, a onaj braneć ga.

AntigonaAl’ opet takav da je zakon želi Had.

KreontAl’ čestit rđi ravan biti ne može.

AntigonaTko znade, da l’ se svetim dolje drži to.

Kreont

4

Al’ dušman nikada, ni mrtav, nije drag!Antigona

Al’ ne za mržnju već za ljubav rodih se.Kreont

Ti siđi dolje, ljubi ih, kad ljubit već Ti moraš! Dok ja živim, ženska ne vlada! ”

Antigona ne dozvoljava da je u smrt prati sestra Ismena, koja nije sudjelovala u njezinu činu, ali je šutjela o sestrinim namjerama. Zato sestri, koja od Kreonta i za sebe traži kaznu, poručuje:

“ Ne, nećeš sa mnom mrijet, nit sebi usvajaj, Čeg i ne tače s’! Bit će dosta da ja mrem. ”

Kreontovu osudu Antigone ne uspjeva promijeniti niti njegov sin, Antigonin zaručnik Hemon. Antigona, osuđena da bude živa zakopana u grobnicu, odlazi na izvršenje kazne, uz tužaljku:

“ Oh, gledajte me, zemlje rodne građani, Putem gdje posljednjim Stupam bolna i gledam sad Sunca svjetlo posljednji put Nikad više! Živu me Had, U kom svima počinut je, Aherontu na žal vodi sad; Svatovac me ne prati, Niti me vjenčanu još Pjev uspavanke prodiči; Aheront mi je udaja! ”

I pred samu smrt, Antigona ostaje vjerna zakonu krvi, koji joj je naredio da

ispuni svoju dužnost prema mrtvom bratu, a to obrazlaže:

“ Da muž mi umre, drugoga bi dobila I od drugog dijete da ga izgubim, Al’ jel mi mater pa i oca krije Had, Brat nikakav se više rodit ne može. ”

Antigona pred smrt ponavlja da su božji zakoni i norme na kojima počiva društveni poredak jače od svojevoljnih naredbi vladara - silnika, i oprašta se s rodnim gradom:

“ Oj zemlje tebanske očinski grade I roda nam bozi Ah vode me i ne odolijevam više! Oh, gledajte mene, glavari Tebe, Kćer kraljevsku, koja sama još ostah, - Što l’ trpim a od kakvijeh ljudi, Jer svetu dužnost izvrših! ”

5

Lik KREONTA je lik vladara - tiranina, koji je, kao ujak, stupio na tebansko prijestolje po Eteoklovoj i Polinikovoj smrti, u borbi braće za prijestolje. Kao vladar, donio je odluku o pokopu braće:

“ Eteokla, što padne za grad bijuć’ boj, A prvi bijaše na koplju junak nam, Nek u grob legnu i čast svaku iskažu, Što dolje pokojnike ide najbolje, A brata njeg’va - Polinika mislim ja - Što ko bjegunac vrativ se domaju nam I roda našeg bogove baš do truna Popalit vatrom htjede, htjede krvi se Gle bratske naše napit, robljem vodit nas Za njega gradu evo proglasih sad, Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka Bez groba nek mu tijelo pusti pticama I psima da ga žderu - grdno pogledat! To volja moja je, i neću nikada Ja rđe više cijenit nego čestita. ”

Kreonta hvata bijes kad sazna da je njegova naredba prekršena, stražare optužuje da su podmićeni i prijeti im strogom kaznom ako ne pronađu krivca. Kad se pred njim pojavi krivac - Antigona, Kreont je bijesan, a njegov se bijes pretvara u jarost kad ona mirno priznaje što je učinila i ustvrdi da su božji zakoni jači od njegove naredbe:

“ Ponosom se ponijet ne smije, Tko bližnjima je svojim rob. A ona je Već onda znala prkosit, kad pogazi Moj nalog izdani, a pošto svrši to, Sad evo drugo prkos je, što hvali se Tim djelom, te se poslije njega smije još. Sad bih ja ženska bio, a muškarac ta, Tu njenu obijest kazan ‘vako da mine! Al’ bila sestre moje kći il’ bliži rod. No sve je ono, što nam kućni štiti Zeus, Ej ona ni sestra neće smrti Umaći najgoroj! Ta i nju jednako Ja krivim da o ukopu je radila.”

Kreontovu odluku da Antigona mora umrijeti zbog svoga djela ne može promijeniti ni činjenica da je ona zaručnica Kreontova sina Hemona.Tu odluku on sinu pokušava objasniti zalaganjem za red i zakonitost:

“ ... Ako budem neposluh U rodu svom njegovao, izvan roda će Još jače porast. Tko je svome čovjek strog, I gradu će se pokazat pravedan. Tko pogazi i silom krši zakone, I zapovijedat misli gospodarima, Taj hvale se u mene neće dostanut,

6

Al’ koga grad ti postavi tog slušat je Pa bila trica, pravo a i nepravo!”

Bezuvjetnu poslušnost, koju, kao vladar, traži od svojih podanika, Kreont, kao glava obitelji, očekuje i od njezinih članova, posebice djece. Zato sinu Hemonu kaže:

“ U grudma, sinko, tako treba osjećat,- Sve cijenit manje nego volju oca svog. Da, zato ti se ljudi mole, poslušan Da porod rode i imadu u kući, Što za zlo će se znat dušmanu svetit svom A prijatelja štovat, ko što otac im. Tko djecu rađa zločestu, što - reći ćeš - Taj drugo sebi rodi nego muku baš, A dušmanima svojima bruku veliku? ”

Kad mu se sin ipak suprostavlja i pokuša ga upozoriti da je njegova naredba nepravedna, i da tako misli i cijeli grad, Kreont ne prihvaća njegovo mišljenje i potvrđuje se kao tiranin, jer mjeru nije propisao po želji puka, već iz samovolje:

“ HemonAl’ narod, sav grad Teba tako ne misli,

KreontPa grad će meni kazat, što da odredim?

HemonZar vidiš; ti to reče kao dijete baš?

KreontPa za drugog, ne za se zemljom da vladam?

HemonGrad nije, jednom čovjeku što pripada.

KreontA nije l’, kažu, onog grad, tko vlada njim?

HemonEh, lijepo li bi pustim krajem vlado sam! ”

Nakon svađe sa sinom, Kreont, bijesan, Antigoni izriče neumoljivu kaznu:

“ Nju vodit ću, kud stopa ljudska ne stupa, I živu u raku je turit kamenu; Toliko samo dat ću hrane, grijehu da Utečem, ljage cio da se riješi grad. I ondje nek se Hadu, koga jednog Od bogova mi štuje, moli! Možda će Smrt minu je il’ onda baš razabrat će, Trud jalov da je štovat, što u Hadu je. ”

Svoju tvrdoglavu i surovu odluku Kreont ne mijenja ni kad ga posjećuje prorok Tiresija. Prorok Kreonta izvješćuje da bogovi ne primaju žrtve, bijesni zbog zanemarivanja drevnih zakona, ali Kreont ostaje neumoljiv:

7

“ Al’ u grob onog vi sahranit nećete! Ma htjeli ga za hranu orli Zeusovi Sad grabit, nosit Zeusu baš do prijestola, Ni ‘vako neću grijeha tog se prepast ja Ni dat ga kopat, jer znam dobro, bogove Na svijetu nitko ne može da oskvrni! ”

Tek Tiresijino proročanstvo da će Kreont uskoro “ od svoje krvi vratiti mrvaca jednog mrtvima za odmjenu ”, plaši Kreonta, a zbor mu savjetuje da mrtvaca pokopa, a Antigonu pusti. Kreont popušta i priznaje vrijednost drevnih zakona:

“ Pa idem, kako jesam. Sluge, na noge, Štogod vas ima, nema tu! Sa sjekirom U ruci k mjestu na vidiku krenite! A ja - jer ‘vako se okrenu odluka Sam svezah, pa ću glavom i odriješit sam, Ta strah me, nije l’ najbolje te zakone Što jesu, do zadnjega čuvat daha svog. ”

Kreont je zakasnio. Kroz usta glasnika saznajemo o tragediji - Antigona se objesila ne želeći čekati smrt od gladi, a njezin zaručnik u očaju, nakon što je napao oca, počinio je samoubojstvo mačem. Sada je Kreont na redu za tužaljku:

“ Ao, smrtonosni, uma bezumnog Nemili grijesi! Oj vi, krvnika što Gledate i žrtve! Istog su plemena! Teško li meni! Oj kobne mi odluke! Sinko moj, mlađahan, preranom pogibe - Ah, ah, ah! - smrću i život svoj ukide, A sve s nerazbora mojeg, ne svojega! ”

Kreonta snalazi još jedan udarac - njegova supruga Euridika, proklinjući ga, također se ubila. Kreont je slomljen, poražen, bez budućnosti:

“ Vodite odavde čovjeka ništava, Tebe što, sinko, nehote pogubi, Tebe i onu, o jadan ja! Ne znam kud, Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se. Što je u ruci, sve nakrivo ide mi, Na glavu teški se udes gle obori. ”

Nasuprot ocu, HEMON je pozitivan lik, koji ostaje vjeran svojoj zaručnici, riskirajući sukob s ocem, i to s ocem kojem je odan i u kojeg ima povjerenja:

“ Moj oče, tvoj sam, mojim mislim’ ravnaš ti, Sam dobre gajeć; a njih ja ću poslušat. Ta braka neću većma cijenit nijednog Neg’ tebe, dokle dobar ti si meni vođ. ”

8

Hemon pokušava ocu objasniti nerazumnost njegove odluke da osudi Antigonu, i da ne mora biti uvijek u pravu, te da se građani boje reći mu što misle:

“ Tvog oka pučanin se plaši, neće on Da kaže što te ne bi čut veselilo. A ja iz prikrajka ti slušat mogu to, Tu djevu kako žali grad, što s djela gle Najdičnijeg smrću gine najgorom, A od svih žena najmanje baš zavrijedi; Ta brata, što u boju pade krvavu, Bez groba psima ne pusti krvolocim’ Ni ptici kakvoj, da ga oni izjedu, - Zar zlatne časti ona ne zavrijedi tim? Ovako tajni istiha se širi glas. ”

Kreont ne prihvaća stajališta svojega sina i među njima dolazi do svađe i razlaza. Na Kreontovu prijetnju da će Antigona umrijeti pred njegovim očima, Hemon ocu kaže:

“ Nit past će ona, nit ćeš svojim očima Ti ikad više moga lica ugledat, Pred prijateljma bjesni, koji trpe to!”

Hemon završava tragično počinivši samoubojstvo u očaju zbog Antigonine smrti, a otac stiže prekasno da bi popravio svoje zlodjelo. O tome čitatelj saznaje iz izvješća glasnika:

“ Nju u dnu groba opazimo - za vrat se oh objesi i zamkom rupca sukana Njeg stegnu; on je oko pasa obujmi I uz nju stoji, te gubitak - dragu si Na onom mjestu plače, nesuđeni brak, To djelo očevo. A čim ga vidi on, Jauknu mrsko, k njemu uđe, zakuka I zovne: “Jadni, kakvo djelo učini? Pa kamo tebi pamet? S kakve nesreće Ti pade? Daj uziđi, kunem, molim te!” A sin ti njega divljim očma ošine, I prezir javi se na licu, ne reče Ni riječce, nego trgne mač si dvoperac, Svog oca, štono bježat naže, promaši, Tad jadnik na se ljutit, kakav bijaše, Nadnese s’ mač do srijede zagna u rebra.- Još pri svijesti djevu grli rukom klonulom. I stane hropit, rujne krvce vreli mlaz Sad njemu brizne k blijedu lišcu njezinu. I mrtvac na mrtvacu leži, vjenčan dan Jadniku gle u domu svanu Hadovu; Pokaza ljudima koliko nerazum Za čovjeka je nesreća baš najveća. ”

9

Antigonina sestra ISMENA u početku nema dovoljno hrabrosti da se odupre Kreontovoj nepravednoj naredbi. Tragična sudbina njezine obitelji plaši Ismenu, a svjesna je i položaja žene u tadašnjem društvu, i zato Antigonu odgovara od njezina nauma:

“ Al’ na pameti imat treba: ženske smo, S muškarcima se stoga borit nećemo; Pa onda jači nama zapovijedaju Te slušat nam je to i od tog bolnije. Ja dakle molim one, što pod zemljom su, Nek oproste, jer ovo sila sili me; A poglavare slušat ću. Ta upet se Baš preko snage, - nije pamet nikakva. ”

Ismena nije odala sestrin naum, i kad je dovode pred Kreonta, kojem je Antigona mirno priznala svoj čin, i sestra hrabro želi snositi odgovornost. Ismena istodobno trpi i Antigonine prijekore zbog pomanjkanja snage da sudjeluje u pokopu brata.

“ IsmenaUčinih djelo, ako ona priznaje,I dijelim, trpim s njom istu krivnju ja.”

AntigonaAl’ to ti bar dopustit neće pravica,Jer niti htjede, nit uradih s tobom ja.

IsmenaU nesreći se tvojoj ali ne kratimZaplovit s tobom putem ove nevolje.

AntigonaTko stvori, Had i oni dolje znadu to,A druge, riječju štono ljubi, ne volim.

IsmenaNe, nemoj, sestro, meni sada kratit to,Da s tobom izdahnem i mrtvom podam čast!

AntigonaNe, nećeš sa mnom mrijet, nit sebi usvajaj,Čeg i ne tače s’! Bit će dosta, ja da mrem.

IsmenaA kako će mi život bit bez tebe drag?

AntigonaMa pitaj Kreonta? Za nj briga trla te.

IsmenaŠto vrijeđaš me, a sebi ništ’ ne koristiš?

AntigonaJest, boli me, što rugom ti se rugam ja.

IsmenaPa što bi tebi sad pomoći mogla još.

AntigonaDaj spasi sebe, spas ti tvoj ne zavidim!

10

IsmenaO jadna ja! Ja udes tvoj da promašim?

AntigonaTi život sebi odabra, ja sebi smrt!

IsmenaAl’ ne prešutjeh dašto misli svojijeh.

AntigonaTi ovim, onim, čini se, ugodih ja.

IsmenaPa jednak nas je ovo obadviju grijeh.

AntigonaBud’ rada! Ti si živa, moja duša jeVeć davno mrtva, mrtvim samo koristi. ”

Strah koji je Kreontova strahovlada uvela među tebanski puk simbolizira STRAŽAR. Stražari su se bojali Kreontu prenijeti vijest da je netko pokopao Polinika, pa su kockom odredili koji će od njih to učiniti.

“ Tad rekne jedan, a mi glavom od straha Svi k zemlji poniknemo. Ne mogasmo mu Nit prigovorit, nit će - znasmo - dobro bit, Ako učinimo. Ta riječ bješe: djelo to Da tebi javit treba i ne tajit ga. To prevlada i na me nesretnika Gle kocka pade, tu slast ja da okusim, Ne dođoh s voljom, nit sam s voljom tebi, znam, Jer nitko ne voli glasnika glasa zla. ”

Kukavičluk koji je strah od Kreonta unio među ljude pokazuje ponašanje stražara kad dovodi Antigonu, iako se puk slaže s onim što je učinila:

“ Nju mahom pograbimo, al’ ne prepade s’ Baš ništa. Krivimo je s djela onoga I ovoga sada; ona stoji, ništa ti Ne taji. Drago, k jednu žao bješe mi. Sam zlu uteći - to ti čovjek najvoli, Al’ u zlo vodit mile voje - boli to. No takva ja sam soja, te do svega tog Jest meni manje stalo no do spasa mog.”

ZBOR u tragediji predstavlja tebanske starješine, koji u pozadini izriču stajališta i opisuju prethodne događaje. Tako zbor opisuje bitku Eteokla i Polinika, uspoređuje događaje iz tragedije s grčkom mitologijom, ali i sudjeluje u dijalozima. Primjer za to je sudjelovanje tebanskih starješina u razgovoru Kreonta i Hemona, kada pokušava pomiriti argumente oca i sina:

“ Ti, kralju, kaže l’ zgodno što, daj slušaj ga. (Hemonu) Ti opet oca! Dobro oba rekoste. ”

11

Najljepša zborna pjesma jest himna čovjeku u kojoj je istaknuta uloga čovjekove borbe s prirodom, ali i borbe za svjetlije ideale prave čovječnosti.

“ 2.strofaPa riječi, misli krilatoj, Životu gradskom eno seTa sveznalica dosjeti,I kako će se od mraza,Zla druga nebu na vedrini,I pljuska kiše branit. Za budućnost jeVijek spreman. Samo Hadu on se ne ote!Al’ lijek od bolesti teških izumi.

2. antistrofaI preko nade uman dar,Vještinu ima; na zlo sad,Sad opet k dobru naginje.Kad zakon štuje doma svogI svetu pravdu božju, gradu dika je,A pokor, kad se drskom srcu za volju,Zlu oda. Radi l’ tako tko, mom ognjištuNe prišao, nit iste misli bio mi! ”

Sofoklova “Antigona” jednostavna je i jasna u STILU i JEZIKU. Kao i kod drugih grčkih autora, pojavljuju se stalni pridjevi - “premili brat”, “ljepoliko lišce”, “žrtvenik plamni”. Dijalozi su puni ritma, posebice u replikama s jednim stihom, a u dijalozima, Sofoklo ponegdje iskazuje finu ironiju, govoreći, primjerice, o “dobrom Kreontu”. Opisi grčke mitologije, i bitaka, slični Homeru, pojavljuju se u nastupima zbora. Iako je o jeziku originala teško suditi na osnovi prijevoda, jezik je arhaičan, a zbog ritma stiha česte su inverzije rečenice.

Doživljaj djela u cjelini:

U tragediji “Antigona”, Sofoklo je stvorio klasičan primjer sestrinske ljubavi i požrtvovanja, pa ta tragedija, stara više od dva tisućljeća, i danas osvaja i potresa

12

ljudsko srce. Istodobno, Sofoklo je prikazao odnos pojedinca prema vlasti i zakonu. Kreont je otjelovljenje svjetovne moći, zasnovane na snazi, kojom nameće i brani zakone po logici vlastitih interesa. Antigona je pak duhovnom snagom ideala i ljubavi oslonjena na vječne nepisane zakone etike i religije. Antigona jest simbol borbe za humanost i ideale, Kreont je primjer vlasti koja upada u zamku moći, slijepe tiranije koja ne mari ni za kakve zakone osim za vlastite. Sofoklova je poruka da je bolje umrijeti kao Antigona nego nastaviti živjeti kao Kreont, trpeći gnjev i kaznu bogova. Moralni poredak mora se poštovati, trajna je, i danas primjenjiva poruka, koju Sofoklo izriče kroz usta zbora:

“ Bud’ razborit! - prvi i prvi je sreće To zahtjev, a ničim o bogove nemoj Da ogriješiš dušu! A velike riječi O hvastavih ljudi udarci znadu Baš velikih stići I pod starost nauče trijeznima biti. ”