Soljan-Povijest Srednje i Jugoistocne Europe u 20.St-84str

8/9/2019 Soljan-Povijest Srednje i Jugoistocne Europe u 20.St-84str

1/83

Povijest srednje i jugoistone Europe u XX. st.

Uvod u povijest XX. st.

KRAJ PRVOG SVJETSKOG RATA

U prvom svjetskom ratu raspala se tamnica naroda Austro-Ugarska

Monarhija

i formiran je niz novih drava i podruju srednje Europe. Tijekom rata

stav sila Antante prema A-U bio je razliit. Tako su saveznice smatrale

da Austro-Ugarsku treba ouvati, makar i u okrnjenom obliku, ili

ak da bude sve jedna Njemaka. Nisu se mnogo obazirale na tenje

potlaenih naroda u A-U koji su eljeli samostalnost. Sile Antante u

poetku nisu predviale razbijanje A-U, ve njeno

teritorijalno smanjenje. Za Veliku Britaniju je najopasnija bila

Njemaka. Ona ne eli likvidaciju A-U, jer joj nakon rata namjenjujeulogu drave koja e odravati ravnoteu s Njemakom i biti bedem

eventualnom prodoru u Podunavlje. Francuskoj je bilo u interesu

ograniavanje njemakog uspona i njeno teritorijalno smanjenje, pa

je podravala britansku politiku ouvanja A-U. Zbog njemake

opasnosti opstanak A-U podravala je i Rusija, iako joj je bila

najmanje

sklona zbog rivalstva na Balkanu. Rusija je predviala stvaranje trojne

monarhije sastavljene od Carevine Austrije, Ugarske i eke. Bili bi

zadovoljeni i apetiti Srbije, kojoj bi se prikljuila BiH i dio

Dalmacije. Rusija nije vjerovala u mogunost stvaranja drave Junih

Slavena, pa je Srbiji bila spremna priznati lijepu odtetu na raun

austrougarskog teritorija. Ni Italija nije svoje pretenzije na istonu

obalu vezivala za ruenje A-U. Sve potpisnice Londonskog ugovora

opredijelile su se za njezino smanjenje, a ne za unitenje. Tek

oktobarska

revolucija promijenila je stav sila Antante prema pitanju A-U, jer se

na

istoku pojavila nova opasnost komunizam. Bilo je tu i 14 Wilsonovih

toaka koje su svim narodima priznavale pravo na samostalnost. Odustalo

se i od plana potpunog unitenja Njemake, kako su predlagali Francuzi,

jer je jaka Njemaka trebala biti najbolja zatita zapadne Europe od

komunizma. Takva politika dovela je do jaanja Njemake nakon 1.

svjetskog rata i izazvalo 2. svjetski rat.

Otkako su sile Antante odluile da otvoreno podupiru pokret nacionalnih

manjina i pomau njihove separatistike tendencije, unutarnji poloaj

A-U se pogorao. U Austriji su manjinske grupe zauzele revolucionaran

stav:

esi su 14. srpnja odluili formirati nacionalno vijee, koje

je trebalo raditi na osnivanju ehoslovake drave. Jugoslaveni su

17. kolovoza u Ljubljani osnovali isto vijee. Ekonomske prilikepridonosile su ubrzavanju procesa raspadanja Monarhije. Car Karlo

1


2/83

osjeao je da treba zadovoljiti zahtjeve manjina i pomiljao je na plan

unutranje reorganizacije Monarhije, gdje bi potlaene nacionalnosti

formirale skupine u okviru saveza drava. No to je u poetku ilo teko

jer se jo nije usuivao u Austriji dati vlast ovjeku koji bi

proveo takve reforme, a u Ugarskoj je imao dosta protivnika autonomije

nacionalnih manjina. Car je znao da rat samo jaa nade revolucionara,

stoga ga je nastojao to prije likvidirati, ali je njegova mirovna

ponuda

propala. Nakon pada Bugarske Dvojna monarhija bila je suoena s

prodorom saveznika na vlastiti teritorij. Ojaale su

separatistike snage, a vodee austrijske stranke izjavljivale su

da priznaju pravo narodnostima na samostalnost. Jedino je Ugarska na

elu s Tisom pokuala zadrati slavenske narode, ali oni nisu na to

pristajali. Maarski politiari protivili su se svakoj

politikoj i ustavnoj reorganizaciji, koja bi slomila njihovu

politiku nadmo. Karlo je ipak pokuao ostvariti kakvu-takvureformu, ali ju je odluio primijeniti samo na podruje Austrije.

18. listopada objavio je manifest u kojem objavljuje da Austrija

postaje

savezna drava u kojoj e svaka etnika grupa na svom

podruju osnovati vlastitu politiku zajednicu. Taj prijedlog je

iao na tragu Wilsonovih 14 toaka, koje su narodnostima jamile

samo autonomiju. esi i Jugoslaveni odbijali su svaku diskusiju o ovom

prijedlogu. Car je ovim prijedlogom samo pourio proces raspadanja jer

je

obeshrabrio njemake inovnike ruei ideal kojem su do tada

sluili. Vojnici drugih narodnosti poeli su se povlaiti s

bojinice, ne elei vie braniti vlast koja je osuena na

propast, a Maari su se naljutili, jer su u carevoj inicijativi gledali

krenje Nagodbe. ekala se odluka SAD-a.

Wilson je s jedne strane potaknut boljevikom deklaracijom o miru i

samoopredjeljenju naroda, a s druge strane elei da tom

revolucionarnom zahtjevu postavi graansko-demokratsku opreku, 8.

sijenja 1918. g. podnio Kongresu svoj program 14 toaka u kojem

je zacrtao principe meunarodnih odnosa nakon rata. 1. ugovori o miru

trebaju se sklapati javno, a poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih

sporazuma, a diplomacija e od tada uvijek raditi javno; 2. apsolutna

sloboda pomorske plovidbe za vrijeme rata i mira izvan teritorijalnih

voda;

3. ukidanje svih ekonomskih prepreka; 4. sniavanje nacionalnih

naoruanja

na najmanju moguu mjeru koja odgovara sigurnosti zemlje; 5.

nepristrano rjeavanje kolonijalnih zahtjeva uzimanjem u obzir interesa

naroda o kojima je rije; 6. odlazak stranih vojnih snaga sa ruskog

teritorija; 7. odlazak stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava

njenepune suverenosti; 8. oslobaanje itavog teritorija Francuske s

2


3/83

korekcijom nepravde koju su joj nanijeli Prusi 1871. g. u Alzasu i

Lorenu;

9. uspostava Italije u njezinim nacionalnim granicama; 10. puna sloboda

za

autonoman razvitak A-U; 11. evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore i

slobodan prilaz moru za Srbiju; 12. autonoman razvoj za neturske narode

u

Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz Dardanele; 13. osnivanje

slobodne

Poljske s izlazom na more i prikljuenje Poljskoj onih teritorija koje

su naseljene Poljacima; 14. osnivanje Drutva naroda koje e pruiti

uzajamno jamstvo za politiku i teritorijalnu nezavisnost malim

dravama. Ovim programom Wilson je ponudio samostalnost svim narodima i

zalagao se za novi svjetski poredak bez velikih sila.

Iako su Wilsonove toke predviale samo autonomiju narodnostiunutar A-U, 1918. g. situacija se znatno promijenila, jer je SAD

priznao

ehoslovakoj status zaraene drave i izjasnio se u prilog

nezavisnosti Jugoslavenima (zato, navedeno je ranije). Wilson je u

svom

odgovoru caru Karlu rekao da njima (narodima), a ne njemu (caru)

pripada

pravo da odlue u kojem obliku se mogu zadovoljiti njihove nacionalne

tenje. Bio je to konaan znak za poetak raspada A-U. Narodno

vijee u Pragu objavio je da vie nema pregovora s Beom,

Jugoslavensko Narodno vijee objavilo je stvaranje Drave SHS, Rumunji

u Sedmogradskoj eljeli su izabrati Narodnu skuptinu. Karlo je sada

pristajao na samostalne drave, ali je predlagao da budu povezane

zajednikim izvrnim vijeem. No tada je dolo i do promjena u

Maarskoj, gdje je grof Karolji formirao ugarsko Narodno vijee i

objavio kraj dualistike monarhije i postanak nezavisne drave Ugarske.

im je ula da je Bugarska otpala, turska vlada osjetila je da se

rat blii kraju. Saveznici su bili pred samim Carigradom, a turska

vojska

rasprena po itavom carstvu. I Carigrad je bio izloen pomorskom

napadu, gdje su saveznici htjeli probiti blokadu Dardanela. Mladoturska

vlada bila je nesposobna da se opire, pa je Enver-paa podnio ostavku.

Nova

vlada na elu s Izet-paom pokuala je brzim mirom izbjei

opasnost i zakljuiti separatni mir prije kapitulacije Njemake,

nadajui se u blae uvjete od saveznika. Vlada se obratila Britancima,

traei od njih zatitu ako napusti Njemaku. To je

prihvaeno, uz uvijete da Turska otvori tjesnace i da autonomiju

Mezopotamiji, Siriji i kavkaskom podruju. Tako je Turska 18. X. 1918.

kapitulirala. Primirje s Turskom potpisano je u Mudrosu i njime jeTurska

3


4/83

morala demobilizirati vojsku, dati u zatoenitvo sve ratne brodove i

predati garnizone u Siriji, Tripolitaniji i Mezopotamiji. Saveznici su

ovlateni da zaposjednu tjesnace, te Batum i Baku koji im je omoguavao

kontrolu eljeznica. No kako je sporazum sklopljen samo s Britancima

oni su

gledali jedino svoje interese. Tako ni Francuska, ni Italija, ni Grka

nisu nale u tom primirju garancije koje bi titile njihove interese u

Siriji i Maloj Aziji.

Talijanska vojska zapoela je 24. listopada 1918. g., kad je ve

sve bilo gotovo, odluujuu ofenzivu protiv A-U. Napadnute su

austrijske snage koje su se ionako ve nalazile u raspadu. Ne udi

stoga to su Talijani imali mnogo uspjeha u toj ofenzivi. Zauzeem

Vittoria Veneta ofenziva je zavrena i poraz se pretvorio u rasulo.

Austro-ugarska komanda nastojala je samo sprijeiti katastrofu, a

jedino su njemake jedinice tu i tamo krenule u protunapad. Ovaj napadItalija je uinila samo iz razloga da dobije teritorije, a njime je

zapravo izazvala konani raspad A-U, koji je bio i glavnim uzrokom

kapitulacije Njemake. Vojni poraz austrijske vojske na talijanskom

bojitu ubrzao je i raspad Monarhije. U ekim i jugoslavenskim

zemljama narodna vijea poela je organizirati vlade. Car je 29.

X. 1918. kapitulirao, ali je jo uvijek pokuavao da izmeu

novoformiranih drava osnuje neku dunavsku konfederaciju, kojem bi na

elu stajala carska dinastija. Taj prijedlog poslan je i silama

Antante, ali one su odgovorile da se ne mogu uputati ni u kakvo

pogaanje s carskom vladom koja vie nema ustavne vlasti. Ona priznaje

samo vlade novih nezavisnih drava. 29. X. 1918. proglaena je

ehoslovaka Republika, a istog dana je u Zagrebu proglaena

Drava SHS. Dana 30. listopada 1918. g. Narodna skuptina austrijskih

Nijemaca izglasala je stvaranje austrijske drave, koja je postala

republikom, nakon abdikacije cara Karla. Istog dana priznata je vlast

Karoljiju u Budimpeti, a Tisa je ubijen.

Posljednja je kapitulirala Njemaka 6. XI. 1918. g.

RAZVOJ SREDNJE EUROPE NAKON RATA

Poraz Centralnih sila izmijenio je kartu Europe. Primirje je znailo

pobjedu bivih nacionalnih manjina. U A-U Monarhiji narodi su pokazali

svoju

volju za nezavisnou i prije nego je dolo do primirja u Vili

iusti (tamo je austrijski generaltab potpisao kapitulaciju).

Sedmogradska se prikljuila Rumunjskoj, hrvatske i slovenske zemlje

spremale su ujedinjenje sa Srbijom, Galicija se udruila s Poljskom.

Republika ehoslovaka proglaena je u Pragu 29. listopada 1918.

g. Maari i Austrijanci su se razili i formirali dvije drave.

Prihvaanje 14 Wilsonovih toaka prilikom sklapanja primirja sNjemakom u Retondesu najavljivalo je da e teritorijalno

4


5/83

ureenje s Njemakom donijeti dugotrajni mir. Francuskoj je

trebala biti vraen Alzas i Loren, Pruskoj e biti oduzeta poljska

podruja, a lezvig e se vratiti Danskoj. Na Balkanu je

pobijeena Bugarska gledala kako oko nje jaa Srbija, a Rumunjska

je svojem teritoriju prikljuila Sedmogradsku i nadala se da e

dobiti Besarabiju. Na granicama istone Europe poela se

obnavljati Poljska i to na temelju Wilsonovih toaka, a ne prijedloga

Namjesnitva koje je predlagalo osnivanje poljske drave u dogovoru s

Njemakom i A-U. Raanje Poljske odvijalo se u kaotinom

stanju, jer je bilo proglaeno nekoliko vlada, dok na kraju Pilsudski

nije

proglasio ujedinjenje svih poljskih zemalja i najavio izbore za

Ustavotvornu

skuptinu. U poetku su novim dravama jo nedostajale granice i po

kojem naelu e se one odreivati. Postojalo je mnogo

pograninih podruja u kojima je ivjelo mijeano stanovnitvo.Nove se drave nisu pozivale u svojim traenjima samo na nacionalno

pravo,

ve i na ekonomske i strategijske interese, pa su traile i teritorije

koje se nisu mogli dijeliti. Nastojale su takoer da im se prizna

historijsko pravo. Mlade su drave primjenjivale razjaren nacionalizam,

pa

su tako namjeravale proiriti svoje teritorijalne zahtjeve na raun

pobijeenih, ali i svojih susjeda. Tako je dolo do sukoba Poljske i

ehoslovake, Poljske i Litve, Jugoslavije i Bugarske (zbog

Banata).

Krajem rata nestale su sa karte tri velike carske dinastije, to je

dovelo i

do promjene reima vlasti u njihovim dravama. U pobjednikim su

dravama oblici vlasti ostali nepromijenjeni (parlamentarizam).

Liberalne i

parlamentarne ideje bile su isto tako ugroene pojavom novog politikog

pokreta na istoku komunizma. Dok liberalno i demokratsko uenje

nalae dravi zadatak da potuje prava ovjeka i u zakonodavstvu se

pridrava stanovitih opih pravnih naela i vrijednosti, sovjetsko

uenje potpuno podinjava ovjeka dravi i smatra da

zakonodavac ne treba postavljati nikakvu granicu njezinoj vlasti kad se

radi

o mjerama koje su u skladu s revolucionarnim ciljem. Tako su se nakon

rata

pojavila dva koncepta ureenja poslijeratnog svijeta: revolucionarni

koncept, koji se nije razvio poto se socijaldemokratske snage u

srednjoeuropskim zemljama nisu zagrijale za revoluciju sovjetskog tipa.

Drugi je bio buroaski na temeljima Wilsonovih 14 toaka i Parike

mirovne konferencije.

5


6/83

MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU I MEUNARODNI ODNOSI

Mirovna konferencija u Parizu poela je s radom 18. sijenja 1919.

g. u vrijeme kada je Europom harala panjolska groznica (gripa), koja

je

pokosila gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko vie nego to ih je

poginulo u ratu. Znaajno obiljeje vremena u kojem je zasjedala

konferencija bile su socijalne revolucije, najveim dijelom sa

socijalistikim ciljevima. Sredinja linost konferencije bio je

ameriki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje doao s vrstim

uvjerenjem da e se rad konferencije odvijati pod zastavom

graanske demokracije. On je bio najvei autoritet na konferenciji

jer je na njoj sudjelovao kao predsjednik SAD-a, one zemlje koja je

drala u

rukama polovicu sveukupnog svjetskog kapitala, i kod koje su ostale

zemljeEurope bile do grla zaduene.

Izmeu pobjednikih sila Antante, posebno izmeu Engleske i

Francuske nije bilo jedinstvenog gledita u pogledu rada konferencije.

Francuska je eljela osigurati prevlast u Europi i to vie oslabiti

Njemaku, kako je ova ne bi mogla vie ugroavati. Insistirala je da

njemaka granica bude na Rajni i da se Njemakoj nametnu to tee

ratne reparacije. S druge strane, eljela je da lanice Antante vojno

reagiraju protiv Rusije, kako bi sprijeile irenje socijalizma u

Srednjoj i Zapadnoj Europi. Engleska se zauzimala za unitenje

njemakoga kolonijalnog imperija i osiguranje prevlasti na moru.

Smatrala je da Njemaku ne treba previe oslabiti, jer bi jaka

Njemaka trebala biti brana Europe od Rusije i ravnotea Francuskoj. Uz

ove tri sile, na strani pobjednika sjedile su Italija i Japan, a

sudjelovati

su eljeli i predstavnici manjih drava saveznica, predstavnici naroda

Podunavlja i Istone Europe. Stoga se postavljalo pitanje kako

organizirati rad konferencije s 25 drava sa svih pet kontinenata.

Plenarne

sjednice su odrane stoga samo na poetku i na kraju konferencije, a

stvarne odluke je prvo donosilo Vijee desetorice, sastavljeno od po 2

predstavnika velikih sila, a nakon povlaenja Japana, Vijee

etvorice.

Pitanje formiranja nove zajednice europskih drava postalo je najveom

potekoom u radu konferencije. Pitanje granica novostvorenih drava i

njihovih teritorijalnih zahtjeva rijeeno je pravima manjina:

novonastale

drave koje nisu obuhvaale samo jedan narod, morale su se obvezati da

e pripadnicima drugih naroda u okviru svojih granica osigurati

opstanak bez prisilne integracije. Prvi je to prihvatio u imeehoslovake Toma Masarik. Odustalo se od naela

6


7/83

samoopredjeljenja naroda, da se ne bi njemake austrijske pokrajine i

dijelovi eke i Poljske gdje su preteito stanovali Nijemci

prikljuili Njemakoj.

Na konferenciji su formulirana naela i nain rada Drutva naroda,

koje je kao prva vanija odluka konferencije osnovano u travnju 1919.

g., a

njegova su pravila ula u zavrni dokument konferencije Versajski

ugovor.

Wilson je Drutvo naroda zamiljao kao organizaciju svih suverenih

drava,

koje bi trebale ravnopravno i demokratski odluivati o svim pitanjima

meusobnih odnosa i o razvoju cijelog ovjeanstva. Drutvo

naroda nije naruavalo naelo suverenosti, jer nije obvezivalo njene

lanice na zajedniko postupanje, ve je trebalo postati samo

sastajalite lanica na kojem bi one uskladile svoje poglede. Imalo jeGeneralnu skuptinu, Vijee od 4 do 6 stalnih i 9 nestalnih

lanova, Stalni sekretarijat, Meunarodni sud i Meunarodni

ured za rad. elja za kolektivnom sigurnou izraena je u pravilima

Drutva samo naelnom izjavom da e svaka lanica potovati

teritorijalni integritet i politiku nezavisnost drugih lanica,

ali nije stvoren instrument koji bi osiguravao da se ta obveza potuje.

Za

spreavanje eventualnih ratova predviene su ekonomske sankcije

lanica protiv drave napadaa. Iako je Wilson bio jedan od

idejnih tvoraca Drutva naroda, ono je ve na samom poetku

doivjelo veliki udarac kada je ameriki Senat odbio pristupanje SAD-a

Drutvu. Izostanak Rusije inio ga je jo labavijim. Jedan od elemenata

Drutva koji je imao trajan efekt bio je mandatni sistem. Posljedica

rata

bila je elja Velike Britanije i Francuske da se domognu njemakih

kolonija i dijelova osmanlijske drave. Ali tim podrujima vie nisu

mogle upravljati po svojoj volji, kao u kolonijama, ve su dobile

mandat od Drutva naroda da rade na razvoju i dobrobiti tih naroda.

Drutvu

su morali podnositi izvjetaj svake godine.

Prvi mirovni ugovor na konferenciji zakljuen je s Njemakom u

Versaju 28. lipnja 1919. g. Njemaka delegacija nije mogla sudjelovati

u izradi ugovora, ve su joj uruili gotov ugovor i ostavili joj

nekoliko dana da ga potpie. Njemaka nije smjela imati veu

vojsku, niti uvesti vojnu obvezu. Morala je Antanti predati veinu

svojega tekog naoruanja i obvezati se da e unititi golem broj

puaka. Zabranjeno je da ima mornaricu i gradi ratne brodove. Oduzeti

su joj

Alzas i Loren i pripojeni Francuskoj, Danska je dobila sjeverni

lezvig, aPoljska zapadnu Prusku, Poznanj i Gornju lesku. Gdanjsk je postao

7


8/83

slobodni

grad pod upravom Drutva naroda i stupio je u carinsku uniju s

Poljskom. Na

rok od 15 godina morala je demobilizirati i ustupiti Rajnsku oblast.

Bilo

joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. Najtea odredba bila je

golema

ratna odteta to ju je morala platiti saveznicima i to 126 milijardi

zlatnih maraka u roku od 30 godina.

Drugi mirovni ugovor zakljuen je u Saint ermenu 10. rujna 1919. g.

izmeu Antante i Republike Austrije. U njemu je priznat nastanak

ehoslovake, Italija je dobila Juni Tirol do Brenera gdje je

ivjela znatna talijanska manjina. Prema Londonskom ugovoru Italija je

jo

dobila i neke slovenske i hrvatske krajeve: slovensko primorje sTrstom,

Istru, dio Koruke i Kranjske. Za te su pokrajine voene diplomatske

borbe izmeu Italije i Kraljevine SHS. Novoj je Kraljevini SHS priznat

dio Koruke, slovenska tajerska, Kranjska i Dalmacija, a kasnije, od

Ugarske, Hrvatska, Slavonija, Vojvodina, te BiH. Poljska je dobila

Galiciju.

Treu ugovor zakljuen je 27. studenog u Neuillyju s Bugarskom.

Njime je Bugarska u korist Grke izgubila dio Trakije i izlaz na

Egejsko more. U lipnju 1920. g. zakljuen je mirovni ugovor Antante s

Maarskom, koji je potvrdio prikljuenje Slovake i

potkarpatske Rusije Slovakoj, te Sedmogradske Rumunjskoj. Antanta je

1920. g. primorala i Tursku da u Sevresu potpiu mirovni ugovor kojim

je

Turska svedena na turski etniki teritorij Anadoliju i tjesnace s

Carigradom i zaleem. Grka je na 15 godina dobila upravu nad

Smirnom i jugozapadnom Malom Azijom te nekoliko egejskih otoka. Turska

je

morala priznati samostalnost Armenije pod engleskim protektoratom, a

Kurdistanu osigurati autonomiju.

Versajski mirovni sustav stvoren je sa gledita pobijeenih i

pobjednika, tako da je u svom korijenu nosio klicu revanistikih

tenji, koje e se kasnije rasplamsati u novi rat.

8


9/83

2. svjetski rat i karakteristike poslijeratnog svijeta

SAVEZNIKI ODNOSI U VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA

(O poetku rata vidi u poglavlju Poljska za vrijeme 2. svjetskog rata)

Kad su se Rumunjska, Bugarska i satelitska Slovaka prikljuile

Trojnom paktu, u Jugoslaviji je nastala drutvena i politika kriza.

Tako je i ona 25. III. 1941. g. pristupila Trojnom paktu. No oficiri i

zavjernici svrgnuli su sa vlasti namjesnika Pavla i stvorili novu vladu

s

generalom Simoviem na elu, a za kralja proglasili Petra II. To

je bio povod njemakoj intervenciji, jer je htjela prije pohoda na

Rusiju imati mir u svom zaleu. Jugoslavenska je vojska kapitulirala za

11 dana, a drava se raspala: Sloveniju su podijelili Nijemci i

Talijani,

vei dio Dalmacije, otoci i Boka Kotorska pripala je Talijanima,

Makedoniju je okupirala Bugarska, dio Kosova i Crnu Goru Italija, a

Baku, Baranju i Meimurje Maarska.

Napad na SSSR poeo je 22. lipnja 1941. g. bez objave rata. im je

poeo napad eril je ponudio SSSR-u saveznitvo, bez obzira

na ideoloke suprotnosti. 8. srpnja 1941. g. u Moskvi je potpisan

englesko-sovjetski sporazum, nakon kojeg su pomo SSSR-u uputile i SAD.

14. kolovoza potpisana je Atlantska povelja koja je u 8 toaka

naglaavala bitna naela za pravedno novo ureenje svijeta u

trajnom sustavu ope sigurnosti. Napad na SSSR aktivirao je i

komunistike antifaistike pokrete u zemljama istone

Europe, koji su do tada mirovali u skladu s sporazumom Staljin-Hitler.

Nakon izlaska Italije iz rata 1943. g. i sloma njemake vojske na

ruskom bojitu poslije Staljingrada i Kursk-Orsela, godina 1943.

donijela jena strani Saveznika i najvanije politike odluke. to su saveznici

9


10/83

bili svjesniji svoje konane pobjede, to su vie razmiljali o onome

to e biti poslije rata, pa su se meu njima poeli javljati

sukobi interesa. Osobito je eril izraavao zabrinutost da

e Rusi zadobiti prevlast i ugroziti zapad. Staljin je ve 1941.

prilikom sklapanja sporazuma s Britanijom nagovijestio da njegov

poslijeratni plan sadri slabljenje Sredinje Europe i insistiranje na

sovjetskim granicama s poetka rata (okupirana Poljska). No kako su se

Amerikanci bojali da isticanjem suprotnosti ne ugroze savez s SSSR-om,

Ruzvelt je poputao Rusima. Sovjeti su uspjeli nametnuti svoje

stajalite na

konferenciji u Teheranu 1943. g. Tu je zakljueno da budua

granica poljske drave bude pomaknuta na zapad do Odre, te je priznato

pravo

komunistikim strankama da budu primljene u koalicije.

Nakon saveznikog iskrcavanja u Normandiji i poetka kraja ratatijek daljnje poslijeratne politike odvijao se na putu teheranskih

odluka.

Gotovo itav Balkan dospio je pod utjecaj SSSR-a, osim Grke, za

koju je Staljin u sporazumu 1944. g. priznao da pripada u britansku

interesnu sferu. Amerikanci su pokazivali sve manje zanimanja za

europska

zbivanja i svoju panju okretali na rat na Pacifiku. eljeli su da se i

SSSR

ukljui u rat na Istoku, pa su zato bili spremni poputati Sovjetima u

Europi. Takva njihova politika pokazala se ve na pitanju uspostave

Poljske. Staljin vie nije priznavao izbjegliku vladu u Londonu,

ve je osnovao novu vladu u Lublinu u kojoj su veinu imali

komunisti. Slian je razvoj bio i u Rumunjskoj, Maarskoj i

Bugarskoj, koje su do dolaska Crvene armije imale domae

faistike reime.

Na konferenciji u Jalti 1945. g. sile pobjednice bile su jedinstvene u

gleditu da Njemaku valja oslabiti i obvezati je da nadoknadi ratnu

tetu, ali nisu bile jedinstvene u pogledu pojedinosti unutar njezine

teritorijalne podjele i u pogledu naplaivanja ratne tete iz njezine

privrede. U pogledu istonih granica konferencija se izjasnila za

liniju Odra-Neisa. Sovjeti su poduprli stvaranje Ujedinjenih naroda

koje je

stvoreno 25. travnja 1945. g. u San Francisku i u kojem su glavnu rije

imale velike sile okupljene u Vijeu Sigurnosti. Rat je zavren u

Europi kapitulacijom Njemake 8. 5. 1945.

Odnosi unutar antihitlerovske koalicije nisu bili izgraeni tako

vrsto da bi se mogli odrati i u poslijeratnim uvjetima. Svaka je

strana polazila od svojih specifinih interesa, a sumnjiavost i

nepovjerenje obiljeavali su koaliciju u svim fazama rata. Zakljuci skonferencija velikih sila dobili su novo znaenje u poslijeratnim

10


11/83

uvjetima. Nova snaga socijalizma poela se iriti iz SSSR-a koji je iz

rata, uz SAD, izaao kao nova sila. Staljinova koncepcija novih odnosa

u

svijetu bila je posve drukija od one SAD-a i Britanije. On je uvidio

da je rat omoguio Crvenoj armiji da postane znaajan

vojno-politiki faktor, ije znaenje prelazi granice SSSR-a.

On je nastojao da to povoljnije rijei pitanje sovjetskih granica na

zapadu

i zato je traio da se u Istonoj Europi stvore prijateljski reimi

koji e biti u posebnim odnosima sa SSSR-om. U godinama rat Zapad je

prihvatio takvu Staljinovu politiku. Kapitalistike zemlje su smatrale

da je Staljin zainteresiran za odravanje koalicije i da se ponaa kao

dravnik bilo koje druge zemlje. No kad su nakon rata u istonim

zemljama poeli nastajati oblici narodnih demokracija uz pomo

Crvene armije, zapadni su se saveznici zabrinuli za daljnji razvoj

svijeta.

Kao rezultat rata nastao je nov odnos snaga i bitno je izmijenjen

njihov

raspored. Sovjetski Savez je kao jedina socijalistika drava uz tada

nerazvijenu NR Mongoliju izaao iz rata kao svjetska sila. Svojim

djelovanjem uspio je razbiti izolaciju nametnutu u godinama izmeu dva

rata i postati znaajnom politikom silom. Prisutnost sovjetskih

snaga u jednom dijelu istonoeuropskih drava omoguili su mu

ostvarenje novih politikih poteza. Rat je sruio staru politiku

strukturu Europe. To se prije svega odnosi na Istonu Europu, gdje je

dolo do likvidacije kapitalistikog sistema pod utjecajem sovjetskih

snaga. Meu kapitalistikim zemljama SAD je postao apsolutni

predvodnik, dok su Britanija i Francuska izgubile prevlast oslabljenje

i

unitene ratom, te gubitkom kolonijalnih carstava.

HLADNI RAT

Poetna faza meunarodnih odnosa nakon 2.s.r. bila je hladni

rat. Stvaranje novih socijalistikih sustava u Europi i Aziji i val

borbe kolonijalnih naroda za nacionalno osloboenje ocjenjeni su u

kapitalistikom svijetu kao promjene kojima se treba suprotstaviti. U

svakoj toj promjeni vidjela se sovjetska akcija. Bojei se za svoje

privredne i politike pozicije, kapitalistike zemlje pod vodstvom

SAD-a zapoele su stvarati organizirane oblike otpora SSSR-u. Taj novi

tip odnosa moe se nazvati bipolarni tip, jer su sve snage bile

okupljene

oko dva centra, a meunarodni se ivot odvijao unutar dvaju zatvorenih

sistema. U poetku je hladni rat imao obiljeje da su ga pokrenule

kapitalistike zemlje Zapada, uvjerene da e skupom

razliitih mjera zaustaviti komunizam. Druga karakteristika bila jepostojanje nuklearnog oruja u oba tabora i da bi u sluaju rata moglo

11


12/83

doi do unitenja obje strane. Vojna ravnotea snaga postala je tako

osnovnom znaajnom hladnog rata, pa je prisutno jaanje

konfrontacije nevojnim sredstvima (izolacija socijalistikih drava,

politika otrog konfrontiranja na rubu rata, stalna napetost i

nepostojanje

uzajamnih kontakata).

Socijalistike snage koje su u zemljama istone Europe

ojaale tijekom rata bile su zahvaljujui dogmatskom Staljinovom

sagledavanju svijeta i borbe za socijalizam sputavane i u potpunosti

podreene njegovom diktatu. Staljin je u pobjedi u 2.s.r. gledao

mogua teritorijalna proirenja i zalagao se da stekne to vie

teritorija, uvjeren da na taj nain jaa interese sovjetske

drave. Dravni interesi bili su u potpunosti izjednaeni s interesima

socijalizma. Unutranje deformacije unutar SSSR-a ubrzo su prenesene

kaovjerna kopija na zemlje narodne demokracije i na njihove meusobne

odnose. Znailo je to odustajanje od propagiranja nacionalnog puta u

socijalizam i prelazak na sovjetski tip u svim dravama istone Europe,

osim u Jugoslaviji.

Upravo e proces dezintegracije unutar socijalistikog lagera,

osobito nakon Staljinove smrti, biti jedan od vanih inilaca

prevladavanja hladnog rata i traenju novih oblika meunarodnih odnosa.

Sukob s Jugoslavijom pokazao je da staljinistike forme odnosa

izmeu socijalistikih drava nisu dobre. Tako su pobune u nekim

istonoeuropskim dravama pokazivale su tendenciju vraanja na

politiku nacionalnog socijalizma i odupiranje bezuvjetnom prihvaanju

sovjetskog diktata. Na 20. kongresu KP SSSR-a izvrena je analiza

staljinistikih deformacija i bio je otvoren put traenju novih odnosa

meu socijalistikim zemljama. Tako je 1955. g. stvoren Varavski

pakt kao sredstvo vojno-politike suradnje, dok je gospodarska suradnja

bila unutar SEV-a. Prilikom razmatranja odnosa meu

socijalistikim dravama mora se poi od injenice da postoje

razliitosti meu pojedinim socijalistikim dravama, odnosno

da svaka od njih ima svoje specifinosti. Usklaivanje

razliitih shvaanja o izgradnji socijalizma i pitanje

meusobnih odnosa pokuavaju se u poststaljinistiko vrijeme

rijeiti kroz razne saveze i udruenja, no prevlast SSSR-a i dalje je

postojala, samo je institucionalizirana u formi Varavskog pakta i

SEV-a.

12


13/83

Austrija

PRVI SVJETSKI RAT I KRAJ MONARHIJE

Povod izbijanju rata bio je atentat Gavrila Principa na

prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. g.

Nadvojvodina namjera da provede reforme u Monarhiji u korist svih

naroda

osujetila bi velikosrpske planove. Srbiji je 23. srpnja postavljen

ultimatum

od 48 sati da ukljui austrijske inovnike u istragu o atentatu.Kako Srbija nije bezuvjetno prihvatila ultimatum prekinuti su

13


14/83

diplomatski

odnosi 25. srpnja. Austrija je iza sebe imala podrku Njemake, a

Srbija podrku Rusije. 28. srpnja 1914. Austrija je objavila rat

Srbiji.

Njemaka je Rusiji objavila rat 1. kolovoza, iz razloga to je htjela

preduhitriti pun uinak ruske masovne mobilizacije. Odmah 3. kolovoza

objavila je rat Francuskoj, koju je napala preko neutralne Belgije.

Austrijski je vojni pohod predviao brzu i prodornu ofenzivu protiv

Srbije, protiv koje je uspjela pridobiti Bugarsku. Privremeno je zauzet

i

Beograd, ali je ofenziva zavrena porazom Austrije. Duga ruska fronta

na

istoku onesposobila je mnoge austrijske vojnike i tamo se od rujna

1915.

vodio poloajni rat. U jesen 1915. osvojena je Srbija i Crna Gora, aokupirana Albanija. Ostaci srpske vojske spasili su se bijegom na otok

Krf.

Da zadri neutralnost Italije, Austrija joj je nudila Trentino, a

poslije i

Akvileju, ali Italiji je Antanta Londonskim sporazumom iz 1915. g.

obeala vie. Italija je stoga ula u rat na strani Antante i otvorila

treu frontu na rijeci Soi, gdje Talijani nisu imali velikog

uspjeha.

1916. g. dolazi do prodora ruske vojske na istonom bojitu, ija

neposredna posljedica je bilo ukljuivanje Rumunjske u rat, no ona je

ubrzo kanjena dobro pripremljenom akcijom njemakih, austrijskih,

bugarskih i turskih trupa. Nakon osvajanja Bukureta Centralne sile

uputile

su mirovnu ponudu.

Rat je uvelike prijetio opstanku Monarhije. eke su jedinice na ruskoj

fronti prele na neprijateljsku stranu, a eki su politiari

Masarik i Bene kod Antante pokuali agitirati za stvaranje samostalne

eke drave. Kad je preminuo car Franjo Josip I. nestala je i ona

zadnja veza koja je povezivala sve one narode u Austriji koji su se

htjeli

od nje odjeliti. Njegov nasljednik bio je Karlo I., karakteran i

ljubazan

vladar, koji je elio mir, ali mu je nedostajalo politikog iskustva.

Sjedinjene Drave su tijekom rata opskrbljivale svoje europske

saveznike i

iz privrednih razloga su bili zainteresirani za pobjedu sila Antante.

Blokada Engleske na moru uzrokovala je nestaicu i glad u zemljamaCentralnih sila, pa je njemako vojno zapovjednitvo odluilo

14


15/83

pokrenuti neogranieni podmorniki rat protiv (8. sijenja

1917.) Kako su se pod udarom nali i ameriki trgovaki brodovi

SAD je 6. travnja 1917. objavio rat Njemakoj i potkraj godine

Austriji. Drugi veliki dogaaj u 1917. godini bile su Oujska, a

poslije nje Oktobarska revolucija koje je na vlast u Rusiji dovelo

boljevike.

Nestaica i glad sve su vie pritiskali stanovnitvo, pa se

prieljkivao

zavretak rata. Na slavenskim je podrujima dolazilo do sabotaa. Car

Karlo pokuao je kontaktirati s Francuskom, ali je to propalo zbog

prigovora

Talijana (pismo princa Sixtusa). Boljevika revolucija i izlazak

Rusije iz rata nakon mira u Brest Listovsku znailo je ogromno

olakanje za Centralne sile. 12. bitka na Soi potisnula je Talijane

daleko do rijeke Piave, pa je potkraj godine 1917. g. oslabio poloajAntante u ratu. No rat se bliio kraju.

1918. g. dolo je do pobune mornara u Kotoru, glad je koila snagu

otpora stanovnitva, u Beu je gotovo nestalo ivenih namirnica. Vlada

je potpuno izgubila autoritet, a slavenski su zastupnici u parlamentu

nekanjeno ismijavali dravu. A tu je bilo i 14. Wilsonovih toaka koje

su ih jo dodatno ohrabrivale. Masarik je u Parizu osnovao svoju eku

vladu koju su ubrzo priznale i sile Antante.

8. kolovoza 1918. Englezi su probili njemaku zapadnu frontu, Francuzi

su prodrli kod Soluna, a slomljena je Bugarska fronta, pa je Bugarska

zatraila primirje. Ubrzo su to uinili i Turci. Na talijanskom bojitu

povukli su se Maari, a njemake trupe otkazale poslunost, to je

dovelo do raspada fronte. 3. studenog 1918. sklopljeno je primirje uz

prihvaanje tekih uvjeta Antante: predaja Junog Tirola, podruje

Krasa, Istre i sjeverne Dalmacije. Njemake su se trupe morale

povui, a austrijske demobilizirati.

Car Karlo je nastojao ouvati Monarhiju izdavanjem Manifesta 17.

listopada kojim se Monarhija transformira u savez narodnih drava. No

Ugarska je uloila prigovor tako da je bila izuzeta. Uskoro je dolo do

prevrata u Pragu i preuzimanja vlasti. Novoj dravi su se prikljuili i

Slovaci, Galicija se prikljuila Poljskoj, a Juni Slaveni objavili su

svoje odvajanje i prikljuili se Srbiji. Konano se Maarska

30. listopada odvojila od Austrije. 21. listopada sastali su se

predstavnici

Austrije u konstituirali se kao Provizorna narodna skuptina samostalne

njemakoaustrijske drave. Kabinet je preuzeo Lama. U studenom je

donijeta odluka o dravnoj reformi, a car Karlo je 11. studenog donio

odluku

da se odrie sudjelovanja u dravnim poslovima. 12. studenog proglaenaje Republika Njemaka Austrija.

15


16/83

AUSTRIJA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

16. veljae 1919. odrani su izbori u kojima su socijaldemokrati dobili

72, kransko-socijalna stranka 69, a Stranka njemakih

nacionalista 26 mjesta. Tada su prvi puta birale i ene. Narodna

skuptina

izabrala je novu vladu na elu sa Karlom Renerom (koalicijska vlada).

Najvea opasnost za mladu Republike bile su sovjetske diktature u

Bavarskoj i Maarskoj. Iako je KP djelovala i u Austriji, nije imala

veeg uspjeha.

1919. u St. Gallenu odrani su mirovni pregovori. Prvo je bilo pitanje

granica jer su njemaka govorna podruja u ekoj, Moravskoj

i leskoj htjela ostati u Austriji, no to im je uskraeno. U pogledu

Junog Tirola Austrija nije imala uspjeha i on je pripao Italiji. Usporu sa

Jugoslavijom Austrija je dobila samo u korukom pograninom

podruju, gdje su koruki dobrovoljci pruili otpor slovenskim

jedinicama. Referendumom se stanovnitvo odluilo za ostanak u

Austriji. Juna je pak tajerska pripala Jugoslaviji. Austrija je jo

dobila

Gradie, a izgubila je opron i okolicu, koji su pripali

Maarskoj. U pravnom pogledu, Austrija je postala nasljednikom

Habsburke Monarhije. Ujedinjenje s Njemakom bilo bi mogue samo

odlukom Lige naroda. Odredbe mirovnog sporazuma sadravale su i

ogranienje oruanih snaga (30 000), zabranu dranja ratne mornarice i

ratnog zrakoplovstva. Na kraju se od Austrije, koja je gladovala,

oekivalo ak i isporuka ive stoke. Promijenjeno je i ime drave

koja se sada zvala Republika Austrija.

1. X. 1920. Austrija je dobila svoj prvi ustav. Temeljio se na

dvodomnom

sustavu parlamenta koji se sastojao od Narodnog vijea i Saveznog

vijea, koje je posjedovalo samo pravo odgodnog veta. Dravni poglavar

je bio predsjednik koji je imao male ovlasti, a birala ga je Savezna

skuptina (oba vijea). Be je odvojen kao zasebna cjelina. U

listopadu 1920. odrani su novi izbori na kojima je pobijedila

Kranskosocijalna stranka, a Socijaldemokrati su preli u opoziciju.

Savezni predsjednik postao je Miael Hani. Nova vlada trebala je prvo

rijeiti privrednu krizu, jer su agrarna i industrijska podruja, te

sirovine pripali susjednim dravama. Provodi se privredna reforma,

dolazi do

inflacije zbog papirnatog novca, to je unitilo velik dio uteevine i

zaliha. 1921. g. u Beu su izbili nemiri i pljake. Savezni

kancelar ober nikako nije mogao ojaati valutu. Zbog jednog kredita od

eke, Austrija je morala priznati joj granice i odrei se takoprava na sudetska podruja. Kancelar Seipl bio je zasluan za

16


17/83

postizanje prvih promjena. Htio je ojaati valutu domaim

kreditima, ali nije uspio, jer su banke bile pod stranim nadzorom.

Seipl se

obratio i Ligi naroda i opisao bijedu koja vlada u dravi. To je nailo

na

odjek, te je enevskim protokolom 1922. odobren zajam Austriji. 1925.

uveden

je iling kao nova valuta. Za provedbu sanacijskog zakona bile su

potrebne

upravne mjere i mjere tednje. Dolo je do otputanja mnogih radnika,

to je

vladu uinilo nepopularnom i dovelo do jaanja socijalista na

izborima 1923. No kranski socijalisti su i dalje vladali. Od

1924-1926 savezni je kancelar bio Rudolf Ramek. Vanjska je politika

bila

mirna i teilo se odravanju dobrih veza sa svim susjedima.

1927. godine dolo je do teke krize u Austriji, iji uzrok su bile

napetosti izmeu dviju velikih stranaka. One su dovele do stvaranje

tzv. samozatitnih saveza. Desnica je imala Udruenje radnika, koje

je

postupno nadjaala Domovinska obrana. Na socijaldemokratskoj strani

bio je Republikanski zatitni savez. U sijenju 1927. izbili su

nemiri u Gradiu (ubijena dva socijaldemokrata), koji su nastavljeni

pobunom u Beu (kada je sud oslobodio ubojice socijaldemokrata) i

paljenjem Palae pravde. Bilo je 90 mrtvih meu kojima i 5

pripadnika vlade. Najvanija zadaa vlade bilo je stoga razoruanje tih

obrambenih udruga. 1929. g. pod saveznim kancelarom oberom uslijedila

je

ustavna reforma kojom su poveane ovlasti saveznih predsjednika, a

predsjednika je od tada birao narod. ober je u Nizozemskoj postigao

ukidanje svih ratnih odteta. Da bi ublaila posljedice svjetske

gospodarske

krize, Austrija je ula u carinsku uniju s Njemakom, ali je ona

propala zbog protivljenja Francuske i Male Antante (predlagali su se

razni

srednjoeuropski projekti dunavskih saveza koji bi iskljuivali

Njemaku, a okupljali Austriju, Maarski, Poljsku,

ehoslovaku, Jugoslaviju i Rumunjsku, a sve protiv

njemako-austrijskog zbliavanja) 1931. propala je i vodea banka

u Beu Austrijska kreditna ustanova, te je drava morala platiti sva

potraivanja. 1931. g. dolo je do pua koji je predvodio tajerski

zapovjednik Domovinske obrane Walter Pfirmer, ali je propao. Od 1932.

na

vlasti je Dolfusov kabinet koji je postigao da Narodno vijee potvrdi

novi zajam Lige naroda, kako bi se sanirale posljedice gospodarske

krize.

17


18/83

4. oujka 1933. dolo je do otre rasprave u Narodnom vijeu o

valjanosti glasakih listia, koja je izazvala ostavke triju

predsjednika, te samorasputanje parlamenta. Austrijska vlada smatrala

je da

mora krenuti autoritativnim smjerom, a politiki se poela

pribliavati Italiji. Ona je sprijeila sazivanje Narodnog vijea,

tako to je trei predsjednik dao ostavku, ne iskoristivi svoje pravo

da ukine Narodno vijee i sazove nove izbore. Iskljuen je i

Ustavni sud. Vlada se koristi ratnim zakonima jo iz doba Monarhije, te

rasputa Zatitni savez i Komunistiku partiju. U Austriji sve vie

jaa njemaki socijalizam. Kako bi pogodila austrijske prometne

veze s inozemstvom, Njemaka je uvela odluku o blokadi od 1000 maraka,

tj. za putovanje u Austriju njemaki su dravljani morali platiti 1000

maraka. Kao reakcija na to bilo je 1933. zabranjivanje

Nacionalsocijalistike stranke. Brojni pripadnici te stranke uputili su

se preko granice u Njemaku, gdje su ujedinjeni u jednu vojnu formacijupod imenom Austrijska legija. Dolfus je nastojao postii

unutarpolitiko pomirenje, te je kontaktirao vie puta s

nacionalsocijalistima. Socijalisti su pregovarali s kranskim

demokratima, ali se tome usprotivio Musolini. No Dolfus nije htio

oponaati

talijanski faizam u Austriji, ve je njegov ideal bila kranska

staleka drava, koja bi umjesto stranaka postavljala staleke

organizacije. Bio je uvjeren da Austriji pripada posebna misija unutar

Europe, pa je neovisnost Austrije (i prema Italiji) bila jedan od

temelja

njegove politike. Iz tih gledita proizalo je i stvaranje Domovinske

fronte. Ta organizacija trebala je njegovati staleko i austrijsko

moralno

shvaanje.

1934. godine izbili su sukobi vlade i socijaldemokrata, kada se voa

Zatitnog saveza Bernaek orujem odupro policijskoj akciji traenja

oruja.

Socijaldemokratska stranka je proglasila opi trajk. Vladine su trupe

slomile otpor u tri dana, a Socijaldemokratska stranka je zabranjena.

Kransko-socijalna stranka se zatim sama ukinula. Nakon ukidanja

stranaka donesen je novi ustav, koji je trebao utemeljiti staleku

dravu.

Bilo je to 1. svibnja 1934. g. Izbor saveznog predsjednika odvijao se

posredstvom gradonaelnika, dok su staleka vijea imala samo

savjetodavnu ulogu. Savezni je parlament odluivao o vladinim

prijedlozima. Odluujue su funkcije trebale pripasti staleima,

ali osim profesionalnih skupina za poljoprivredu i javne slube, ostale

nisu

organizirane. Stranke su dalje radile u ilegali. 1. 05. 1934. stupio je

nasnagu i Konkordat s Svetom Stolicom.

18


19/83


20/83

nezadovoljni

aneksijom, jer su oekivali konano mir i poboljanje privredne

situacije. Pravi su im ciljevi nacionalsocijalizma bili gotovo

nepoznati.

10. travnja 1938. odran je referendum na kojem je gotovo jednoglasno

prihvaeno prikljuenje Austrije Njemakoj. Osim propagande,

takvom ishodu glasovanja kumovao je i strah prisutan kod veine

puanstva. Ve tada je Gestapo poeo s uhienjima

Austrijanaca koji su bili neprijateljski raspoloeni prema

nacionalsocijalizmu. Nijemci su teili da se izbrie ime Austrija, pa

su

stoga u svibnju 1938. g. proveli podjelu Zemlje u sedam okruja.

Prvotno se

govorilo o istonoj marki, kasnije carskoj marki, da bi se

Hitlerovom odlukom naziv promijenio u Alpsko-Dunavski kraj. Be je

ukljuivanjem rubnih opina povean. Austrijance je najviepogodio Njemako-Talijanski sporazum o junom Tirolu, koji je

predviao iseljavanje junih Tirolaca u podruje Carstva.

U samoj su se Austriji stanovnici, uoi Drugog svjetskog rata, spontano

osjeali Nijemcima. Za veinu graana male Austrije, Anlus

se inio kao najbolje rjeenje. Mrnja prema Austrijancima, jo je bila

svjea u glavama srednjoeuropskih naroda nekadanje A-U Monarhije, pa

joj je

velika Njemaka trebala pruiti zatitu, dok e austrijski radnik

nai spas samo u okviru velike socijalistike Njemake.

Austrija je izjednaena, odnosno uvrtena u Njemako Carstvo u

pogledu uprave i privrede. Napadom na Poljsku 1. rujna 1939. zapoeo je

2. svjetski rat. Austrijanci su se borili kao pripadnici njemakih

snaga na svim frontama. Ratne strahote i zaotravajue mjere protiv

idova odbijale su sve vie Austrijanaca od nacionalsocijalizma. Na tlu

Austrije postojao je i zloglasni koncentracijski logor Matthausen, u

kojem

je ubijeno 120.000 ljudi. Jo 1938. g. dolo je do stvaranja pokreta

otpora

iz razliitih grupa stanovnitva. Oni su najvie stradali od Gestapa,

koji ih je neumorno otkrivao. Kako se rat bliio kraju, i Austrija je

bivala

popritem ratnih djelovanja. Ve 1943. i 1944. g. pretrpjela je

saveznika bombardiranja. U proljee 1945. g. s istoka su

prodirale snage Crvene armije, a iz Italije su prodirali Britanci i

Amerikanci, dok su Francuzi dolazili iz Vorarlberga. Austrijski su

inovnici pokuali pregovorima s Crvenom armijom spasiti Be od

razaranja, ali ih je Gestapo otkrio. No ubrzo je Be osvojen od

saveznika, a Austrija se odvojila od Njemake, u skladu s odlukama

Moskovske deklaracije od 1943. g. u kojoj su savezniki vanjskiministri predvidjeli ponovnu uspostavu austrijske drave. Jo prije

20


21/83

zavretka rata Karl Rener je uspostavio vezu s ruskim zapovjednitvom,

to

je omoguilo stvaranje privremene dravne vlade. Ona je 27. travnja

1945. g. proklamirala neovisnost Austrije.

DRUGA REPUBLIKA

Ubrzo nakon proklamacije neovisnosti prihvatile su je sve savezne

zemlje i

priznale privremenu dravnu vladu. U lipnju 1945. saveznici su prvim

kontrolnim sporazumom podijelili Austriju na okupacijska podruja, a

vrhovnu je vlast imalo savezniko vijee koje je odluke donosilo

jednoglasno. etiri su sile okupirale svaka po jedan dio Bea,

koji je bio usred sovjetske zone. Poele su se ponovno organizirati i

stranke. Tako je nastala Austrijska narodna stranka, koja se nadovezala

natradiciju Kransko-socijalne stranke, a njeni vodei ljudi

veinom su dolazili iz kruga pokreta otpora. Druga velika stranka bila

je Socijalistika stranka Austrije, stvorena inicijativom Karla Renera

i Adolfa erfa. Ona je bila umjereno usmjerena prema crkvi, i teila je

na

sporazum s Katolikom crkvom, za razliku od komunista. Trea je

bila Komunistika partija Austrije, koja nije imala veliku potporu od

naroda, koliku od sovjetskih okupatora. Proglaen je ponovno prijelazni

ustav i to onaj iz 1920. g.

25. studenog 1945. odrani su izbori na kojima su veinu dobili

narodnjaci, a neznatno manje socijalisti, dok su komunisti dobili samo

4

poslanika. Stvorena je nova vlada na elu s kancelarom Figlom, dok je

savezni predsjednik postao Karl Rener. U lipnju 1946. donesen je drugi

kontrolni sporazum koji je ograniavao utjecaj saveznikog

vijea samo na ustavne zakone. Svi su drugi zakoni mogli stupiti na

snagu ako u roku od 31 dana nije podnesen prigovor nekog od saveznika.

Znaaj prvih izbora bio je u tome to su velike stranke proizale iz

temelja zapadne demokracije uspjele postii nadmonu pobjedu

nasuprot komunistima.

5. rujna 1946. zakljuen je Pariki sporazum o junom Tirolu, koji su

potpisali ministri Italije i Austrije, a odnosilo se na jednakopravnost

Austrijanaca u pokrajini Bozen. Drugi vanjskopolitiki problem su bili

teritorijalni zahtjevi Jugoslavije, koja je htjela Klagenfurt, Villach

i

tajerska pogranina podruja. Jugoslavenska su se zahtijevanja

kasnije smanjila. Britanci su sprijeili jugoslavenske snage da

uu u sporna podruja, a zbog konflikta Tita i Staljina i

izostanka ruske potpore Jugoslaviji, to je pitanje rijeeno u koristAustrije.

21


22/83

ivotni uvjeti su u poslijeratno doba bili vrlo loi. Nedostajalo je

hrane i

goriva, te posebno stanova, jer je u ratu veliki broj kua bio uniten.

ivotni uvjeti i privreda drave Maralovim su planom dobili temelj za

normalizaciju. Austrija je kao lanica OEEC-a dobila vie od milijardu

dolara i uskoro se poeo osjeati privredni rast.

Karakteristino za odnos meu strankama u Drugoj Republici bilo je

izostajanje nasilnih sukoba, a jedina loa iznimka bio je trajk

komunista

1950. g., ali on je likvidiran jer je izostala podrka veeg dijela

naroda. Nakon smrti Renera, savezni predsjednik postao je Teodor

Krner.

Kako je Austrija jo 1950. g. bila okupirana traila se uspostava punog

suvereniteta. 1952. ak je UN apelirao na velesile da prekinu okupaciju

Austrije. Glavni kamen spoticanja je bilo pitanje blokovske politike,odnosno kojem bloku e se Austrija prikljuiti nakon prestanka

okupacije. Indijskim posredovanjem uspjelo se uvjeriti SSSR u

austrijsku

neutralnost. No sporazum je postignut tek 1955. g. kada je austrijsko

vodstvo na elu sa kancelarom Rabom pregovaralo u Moskvi. Moskovskim

memorandumom SSSR se uz primjerenu odtetu odrekao dugogodinjih

naftnih

koncesija i prava na kopanje ruda i drugih imovinskih vrijednosti u

Austriji. Sve je zavreno konferencijom u Beu 15. svibnja 1955. kada

su etiri saveznika potpisala dravni ugovor i u jesen 1955.

okupacijske trupe napustile su Austriju. Neutralnost Austrije zajamena

je i Saveznim ustavnim zakonom iz listopada 1955. g. Neutralnost nije

prisiljavala Austriju ni na kakvu osobitu smjelost, dok god je trajao

prekid

u odnosima Istok-Zapad

1955. g. stvorena je savezna vojska u skladu s Dravnim ugovorom, koja

se

temeljila na opoj vojnoj obavezi. Trudilo se i oko priznavanja

austrijske neutralnosti, a iste godine primljena je i u UN. Sastanak

amerikog predsjednika J.F. Kenedija i sovjetskog voe Nikite

Hruova u Beu, panju svjetske javnosti usmjerio je na neutralnu

Austriju. Od 1957. na mjestu saveznog predsjednika je socijalist Adolf

erf,

koji se probio ispred zajednikog kandidata narodnjaka i

Slobodnjake stranke. Prednost socijalista pokazala se i u izborima za

Narodno vijee 1959. g. Narodnjaci su se povratili tek u izborima 1962.

g., a erf je ponovno izabran 1963. g. Narodnjaci su ipak dali

kancelara

Kozefa Klausa. Nakon smrti erfa socijalisti su jedva ponovno dobili

mjestosaveznog predsjednika u osobi Franca Jonasa. Na izborima 1966.

22


23/83

narodnjaci su

postigli apsolutnu veinu mandata, te je od te godine nestalo

koalicijske vlade, koja je obiljeila dotadanje razdoblje.

Jednostranaku vladu vodio je Jozef Klaus, a ona nije imala velikog

uspjeha.

Nakon konflikata 1960. g. u rjeavanju pitanja junog Tirola, ono je

zakljueno 1969. g. sastankom ministara vanjskih poslova Austrije i

Italije u Kopenhagenu. Vane gospodarske posljedice za Austriju imalo

je

osnivanje Europske gospodarske unije 1958. g., kojoj Austrija, zbog

neutralnosti nije mogla pristupiti kao pravi lan. Stoga je s jo

drugih est drava stvorila organizaciju EFTA. Sporazumi sa EG-om

onemoguavani su zbog protivljenja SSSR-a.

Na izborima 1970. pobijedili su socijalisti s 3 mandata vie odnarodnjaka.

Kako su pregovori o koaliciji propali, obrazovana je manjinska vlada.

Socijalisti su zadrali i mjesto saveznog predsjednika, na kojem je bio

Franz Jonas. 1971. g. provedeni su novi izbori po novom izbornom

zakonu,

koji je osigurao socijalistima apsolutnu veinu, koju nakon 1970. nisu

imali. Unutranju politiku optereivali su koruki konflikti oko

natpisa mjesnih imena, kada su razljueni Koruani demontirali

njemako-slovenske natpise mjesnih imena. Ta afera izazvala je

napetosti u austrijsko-jugoslavenskim odnosima.

Nakon smrti Jonasa, saveznim predsjednikom postao je Rudolf Kirleger,

kandidat socijalista. On je ponovno izabran 1980. g. Na izborima 1975.

ponovno su veinu dobili socijalisti. Rad je vlade bio optereen

raspravama oko atomske centrale Cventendorf, koji je zakljuen zakonom

o zabrani koritenja atomske energije. Napetosti oko ekolokih zakona

doprinijele su formiranju Zelene stranke. Potekoe na radnom tritu

uzrokovale su od godine 1981. nepopularan program tednje, zbog kojega

su

socijalisti na izborima 1983. g. izgubili apsolutnu veinu, ali su

formirali koaliciju sa Slobodnjakom strankom. Nakon izbora Kurta

Valdhajma za saveznog predsjednika, protiv njega je pokrenuta medijska

kampanja zbog godina koje je proveo u njemakim oruanim snagama.

Protestirale su i SAD, pa su socijalisti prvi puta ostali bez saveznog

predsjednika. Afera Valdhajm pala je u nezgodno vrijeme, u trenutku kad

su

austrijski politiki krugovi pripremali obranu svoga projekta primanja

Austrije u EU. Ideja o pristupu zajednici potaknuta je brigom da

Austrija ne

ostane izvan velikoga trita.

1986. g. poeo je na izborima proces opadanja snage dviju vodeih

23


24/83

stranaka, pa su one ponovno formirale koaliciju 1987. na elu koje je

bio Alojz Mok. Te godine po prvi puta su u parlament uli i Zeleni.

Iste

godine svoj uspon zapoeo je i Jorg Hajder, predsjednik

Slobodnjake stranke u Korukoj. On je uz pomo narodnjaka izabran

za zemaljskog poglavara Koruke, ali je nakon incidenta, kada je

veliao politiku zapoljavanja u Treem Reichu, bio opozvan i od

socijalista i od narodnjaka. No ove izjave nisu odvratile naklonost

biraa od Slobodarske stranke.

Nakon pada Berlinskog zida i ruenja komunizma, aktualiziralo se

pitanje

pristupa Austrije EU. Ve 1989. g. ministar v.p. Alojs Mok trai

primitak Austrije u Europsku uniju, koji je do tada koilo pitanje

neutralnosti. Pregovori o prikljuenju zapoeti su 1991. g. 12.

lipnja 1994. odran je referendum u Austriji na kojem se 66%Austrijanaca

odluilo za pristupanje EU. Vodei protivnik ovog pristupanja bio

je Jorg Hajder, ija je stranka na izborima 1994. postigla

znaajan uspjeh, dok su nekadanje velike stranke znatno oslabile.

Hajder ipak nije uspio u pitanju referenduma sa svrhom zaotravanja

politike

prema strancima. Na plebiscitu se tek 7% graana izjasnilo za

nesnoljivost prema strancima. Od 1. sijenja 1995. Austrija je

lanica EU.

24


25/83

Maarska

PORATNE GODINE 1918. i 1919.

Kad je izbila revolucija u Rusiji i sklopljen separatni mir u Brest

Listovsku, Njemaka je mogla rasporediti veliki dio svojih vojnih snaga

na zapadno bojite. Deseci tisua maarskih zarobljenika borilo se

u ruskom graanskom ratu na strani boljevika, a sudjelovali su i u

borbama protiv intervencionistikih snaga. U oujku 1918. Bela Kun

formirao je maarski ogranak Sovjetske komunistike partije.

Maarsku su u to vrijeme zahvatili trajkovi i demonstracije u kojima

su se traili kraj rata, ope i tajno pravo glasa i demokratizacija.

Kad su se u Kotoru pobunili vojnici Carske mornarice, ona je uguena

naredbom kontraadmirala Mikloa Hortija. 20. svibnja 1918. izbila je

velika

pobuna u Ugarskoj koju je vlast uspjela uguiti, a dezertera je bilo

sve

vie. Ostavke vlade Vekerlea Karlo i njegovi savjetnici nisu htjeli

prihvatiti, jer bi tada morali vlast povjeriti Mihaljiju Karoljiju. 8.

travnja voe nacionalnih manjina (Jugoslavenski odbor) objavile su

zajedniku rezoluciju u Rimu kojoj se protive opstanku A-U. Kad je

poelo rasformiranje A-U, maarske vojne postrojbe borile su se

jo u Carskoj armiji i trpjele teke poraze na talijanskoj fronti.

Protiv

rata i suludog prolijevanja krvi protestirali su radnici MAV-a,

tvornice

strojeva, ali su policajci na njih otvorili vatru. Odgovor na to bio je

val

trajkova. U mnogim su mjestima stvoreni radniki savjeti.

Poetkom kolovoza Antantine su snage izvrile proboj i napredovale na

zapadnom i balkanskom bojitu. 17. listopada Itvan Tisa u maarskom

parlamentu objavio je da je rat izgubljen. 25. listopada 1918. osnovan

jeMaarski nacionalni savjet pod vodstvom Karoljija. Kako je car u

25


26/83

Beu jo uvijek odbijao imenovati ga premijerom narod je marirao iz

Starog grada do Budimskog dvorca, zahtijevajui da se on imenuje

premijerom.

30. i 31. listopada nakon to su eka i Austrija proglasile

neovisnost, izbili su neredi u kojima je ubijen bivi premijer Tisa,

koji je

za Maare bio simbol dualistikog sistema i politike koja je

zagovarala rat. Revolucija je trijumfirala i prvi puta nakon 1848. g.

formirana je neovisna maarska vlada na elu s Karoljijem. Od

njega se oekivalo da Maarskoj osigura povoljan tretman i

pravedne uvjete mira, jer se smatralo da je prijatelj Antante. Velike

su

sile Maarsku ipak drale poraenom zemljom, a novu vladu smatrale su

nasljednicom stare. Posljedica toga bilo je dijeljenje maarskog

teritorija, to je duboko uzdrmalo novu vladu. Kako primirje potpisanos A-U

3. studenog nisu priznavali saveznici na Balkanu, s Maarskom je

sklopljeno posebno primirje u Beogradu, to je bio prvi znak priznanja

neovisne Maarske u njezinim povijesnim granicama. No, ubrzo su te

granice prele okolne zemlje (Rumunjska, ehoslovaka i

Jugoslavija). Zbog Banata sukobile su se Rumunjska i Jugoslavija, pa su

Francuzi morali okupirati Segedin.

Stanje se u Maarskoj nakon primirja vrlo sporo sreivalo.

Karoljijeva je vlada eljela postupno provesti ustavne reforme, ali

radnici,

seljaci i mnogi ratni zarobljenici koji su se vratili iz Rusije, nisu

se s

time slagali i htjeli su novu, socijalistiku revoluciju. Premda su se

u Budimpeti odravali red i mir, u provincijama su se dogaali razni

napadi na javne zgrade, pljake trgovina i sl. 24. studenog 1918.

osnovana je Maarska komunistika partija pod vodstvom Bele Kuna.

Komunistika partija imala je politiki program i njezina

popularnost meu radnicima, demobiliziranim vojnicima i nezaposlenima

je brzo rasla. Komunisti su eljeli buroasku revoluciju pretvoriti u

diktaturu proletarijata. Prokomunistike snage jaale su i unutar

Socijaldemokratske stranke. Razilaenja je bilo i u Karoljijevoj

Stranci

neovisnosti. Desniarske skupine nisu eljele razvoj buroaske

demokracije, ve povratak staroga konzervativnog sustava. Pod vodstvom

grofa Betlena i ule Gembea oni su se poeli organizirati protiv

Karoljijevog reima.

16. studenog 1918. proglaena je neovisna Maarska koja je postala

republika. 11. sijenja 1919. Karolji je postao prvi predsjednik

republike. Poela je demokratizacija javne uprave i priprema prvihdemokratskih izbora. No, ni poveanje nadnica ni pomo za

26


27/83

nezaposlene nisu omoguili obinim ljudima dostojne uvijete za

ivot. Uz nestaicu hrane i lijekova nije bilo ni dovoljno energenata.

Industrija je bila paralizirana i nije nudila nova radna mjesta. Poela

je i zemljina reforma, ali samo na nekim Karoljijevim posjedima.

Seljaci su

na to reagirali tako da su sami preuzeli vlasnitvo nad velikim

posjedima,

traei kolektivizaciju. Karoljijeva vlada nije uspjela postii ni

sporazum sa nemaarskim narodima, a odbijen je prijedlog stvaranja

nekakvih Dunavskih sjedinjenih drava.

21. veljae 1919. zatvoren je Bela Kun i neki komunistiki

voe. Nakon toga dolo je do demonstracija, koje su Bela Kun i njegovi

pristae mogli lako kontrolirati iz zatvora, jer im je sam Karolji dao

vrlo

povoljne zatvorske uvijete. Planirali su sruiti vladu, ali je touinio tzv. Vixov plan (Vix je francuski ministar v.p.), po kojem se

Maarska trebala povui oko 50 km zapadno od tadanje

maarsko-rumunjske granice, da bi se pomoglo francuskoj i britanskoj

intervenciji protiv sovjetske Rusije. Kako je to Karolji odbio, a nije

imao

vojnih snaga da prui otpor, vlada je podnijela ostavku.

Socijaldemokrati i

komunisti su se potom dogovorili i osnovali zajedniku vladu.

21. oujka 1919. Revolucionarni sovjet preuzeo je vlast u Maarskoj i

ona je proglaena sovjetskom republikom. Bela Kun postao je narodni

povjerenik vanjskih poslova i ef nove vlade. Maarska je ula u savez

s novom Rusijom i pozvala radnitvo susjednih zemalja da se prikljui

zajednikoj borbi protiv imperijalistikih sila i buroazije. Rusi

su raunali na val revolucija u Srednjoj Europi koji bi se onda

proirio i na zapadne zemlje. 13. travnja to se dogodilo i u Bavarskoj.

Diktatura proletarijata prihvaena je u Maarskoj bez otpora, a

prihvatili su je ak i njeni protivnici. Razlog tome lei u odbijanju

Vixove note.

I sredinja i lokalna vlast dole su pod kontrolu radnikih sovjeta.

Sva poduzea koja su zapoljavala vie od 20 ljudi prela su u dravno

vlasnitvo. Crvena je garda bila zaduena za odravanje reda i zakona

kod

kue, a postojali su i planovi za stvaranje Crvene armije. Ubrzo su i

svi veliki i srednji posjedi preli u ruke proleterske drave bez

naknade

vlasnicima. Raspodjela zemlje je zabranjena, jer je vlada drala da je

to

jedini nain da se zajami proizvodnja dovoljne koliine

hrane i sprijei irenje seoske sitna buroazije. Tako bezzemljai jojednom nisu dobili zemlju, a oni koji su je imali strahovali su da im

27


28/83

nee biti oduzeta. Kontrarevolucija e to kasnije iskoristiti.

Delegati na Parikoj mirovnoj konferenciji bili su okirani razvojem

dogaaja u Maarskoj. Anglo-ameriko stajalite bilo je da

krivnja lei u francuskom pokuaju da proiri utjecaj svojih ovisnih

zemalja. General Smuts poslan je u Budimpetu da pokua nagovoriti

maarsku vladu na modificiranu neutralnu zonu, ali u meuvremenu

Francuska je uz pomo Praga i Bukureta organizirala vojni napad na

Maarsku. Prijedlog o novoj neutralnog zoni Kun je odbacio,

nadajui se da e to dovesti do novih pregovora. No, postojanje

diktature proletarijata u Maarskoj bilo je suprotno eljama

pobjednika, koji su eljeli u najveoj moguoj mjeri zadovoljiti

teritorijalne apetite maarskih susjeda.

16. travnja 1919. poela je rumunjska ofenziva, a 27. travnja

ehoslovaka. Crvena armija je potisnuta, ali je ve 20.svibnja pokrenula kontraofenzivu, nadajui se da bi proboj na sjevernom

bojitu mogao omoguiti da se spoje sa sovjetskim snagama. Ubrzo su

snage Crvene armije odvojile dijelove Slovake i proglaena je

Slovaka Sovjetska Republika. Kako je ratovanje Crvene armije

iziskivalo velike napore za cijelu zemlju, kontrarevolucionari su to

iskoritavali u dizali bune i trajkove po cijeloj zemlji, ali tada jo

nisu

mogli osvojiti vlast u Budimpeti.

Predstavnici konzervativnih viih klasa Maarske okupili su se oko

Itvana Betlena u Beu, a u francuskom Segedinu, Gembe je organizirao

tzv. Nacionalnu armiju pod zapovjednitvom Mikloa Hortija. Nacionalnu

su

armiju vodili reakcionarno raspoloeni asnici iz vremena Carstva. Za

Francusku je bilo vrlo neugodno to njene male saveznice vojnim napadom

nisu

uspjele sruiti sovjetsku Maarsku. Francuska je stoga predloila 13.

lipnja nove granice u Srednjoj Europi na koje je pristala

revolucionarna

vlada, te se Crvena armija povukla sa sjevera. No susjedne zemlje su

ignorirale taj prijedlog i nisu se htjele povui. Pristajui na

ponudu iz Pariza, Maarska je uinila taktiku pogreku, jer

je povlaenje vojske vodilo u demoralizaciju i vladu je stavilo u

beznadan poloaj. Kad su Rumunji zauzeli podruje istono od Tise

iako je ono od Antante priznato kao maarsko, Crvena armija je krenula

u protunapad, ali je razbijena, a Rumunji nastavili napredovati prema

Budimpeti. 1. kolovoza 1919. objavljena je ostavka Revolucionarne

vlade. 3.

i 4. kolovoza rumunjska je vojska ula u Budimpetu, to je bio kraj

sovjetske Maarske. Pokazalo se da diktatura proletarijata u maloj

zemlji poput Maarske ne moe odoljeti usklaenim vanjskimnapadima.

28


29/83

Na ciljeve i mogunosti neovisne maarske politike utjecali su

mnogi imbenici. Jedna od glavnih odrednica bila je da male zemlje koje

su nastale na ruevinama A-U nisu ni pojedinani, pa ni skupno, imale

snagu i meunarodni ugled koji je uivalo Habsburko Carstvo. Ekonomski

i politiki te su drave bile pod utjecajem svojih veih i

snanijih susjeda. Tako je njihova sudbina postala nerazdvojno povezana

sa

ravnoteom moi meu veim europskim nacijama.

OD SOVJETSKE REPUBLIKE DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

7. kolovoza 1919. g. predstavljena je nova vlada na elu s Itvanom

Fridrihom, kojoj se suprotstavila kontrarevolucionarna vlada. Ona je

poela masovnu i okrutnu kampanju odmazdi na podrujima kojima je

upravljala. Kampanja je bila usmjerena protiv onih koji su sudjelovaliu

objema revolucijama i prvi puta u maarskoj povijesti osnovani su

zatoeniki logori u kojima su ljudi bili drani godinama bez

suenja. Taj bijeli teror stvorio je potekoe kontrarevoluciji.

Tek nakon intervencije velikih sila u Budimpeti je formirana vlada

prihvatljiva za Antantu, a premijer je postao Karolji Husar. U

parlamentu je

obrazovana veina kranskonacionalnih stranaka. Sukladno eljama

Antante, novi maarski politiki sustav morao je biti utemeljen na

parlamentarnoj demokraciji i legalnom djelovanju socijaldemokrata i

liberalne oporbe.

Horty i njegova vojska uli su 16. studenog 1919. g. u Budimpetu, a u

sijenju 1920. odrani su opi izbori. Najvea politika

snaga u parlamentu postala je stranka sitnih posjednika pod vodstvom

Itvana

Sabe. Saveznici i maarski susjedi insistirali su da maarsko

prijestolje ostane slobodno. Drali su da bi povratak Karla ili izbor

kojeg

drugog maarskog kralja bio korak ka obnovi A-U. Novi je parlament

ponovno uspostavio instituciju monarhije iz dva razloga: monarhija je

jamila pravni kontinuitet i opravdavala budue pretenzije na

izgubljene kraljevske teritorije. Kako nije smjelo biti kralja, uvedena

je

ponovno funkcija namjesnika.

1. oujka 1920. za regenta je izabran Horty, iako nije bio podoban za

ovu

dunost. Njegova su politika stajalita odlikovali nepokolebljivi

konzervativizam, protusovjetski osjeaji i snana elja za povratkom

izgubljenih teritorija. Glavnu potporu imao je u vojsci i zato je biolinost koja je mogla odravati ravnoteu s sukobljenim elementima

29


30/83

unutar samog reima.

Potpisivanje mirovnog ugovora bio je jedan od preduvjeta da bi

Hortijeva

vlada bila meunarodno prihvaena. Ta vlada ga je potpisala s

namjerom da se bori poslije za njegovu reviziju. Maari su zahtijevali

odravanje plebiscita u spornim podrujima, ali kako su saveznici

odbacili bilo kakve ustupke, sporazum je potpisan 4. lipnja 1920. u

Trianonu. Prema tom sporazumu novoj je dravi ostalo samo 30%

teritorija,

odnosno 40% stare ugarske kraljevine. Svaki trei Maar ivio je

sada u nekoj novoj dravi. Maarska vojska bila je ograniena na

35.000 ljudi. Gradnja novih pruga morala se nadzirati, a drava je bila

duna platiti ratnu odtetu. Vaan dio sporazuma bila je toka o

manjinama, po kojoj sve etnike manjine u novim dravama imaju ista

prava kao i veina. Zbog diobe nacionalnog teritorija sporazum jenaiao na otro protivljenje u Maarskoj od svih stranaka. Nacionalisti

su traili povratak svih teritorija, a socijaldemokrati samo preteito

maarskih podruja.

Nakon Trianonskog sporazuma maarska vanjska politika bila je

voena tenjom za ostvarivanjem teritorijalne revizije. No, s obzirom

na to da je Maarska bila preslaba da to izvede sama, bili su joj

potrebni pogodni vanjski saveznici. Istodobno, zadaa vanjske politike

bila je osigurati opstanak kontrarevolucionarnog reima. Maarska nije

mogla pristupiti meunarodnoj zajednici samo potpisivanjem Trianonskog

sporazuma, ve se trailo i odricanje krune Habsburgovcima i ulazak u

Ligu naroda, to se i dogodilo u rujnu 1922. g. Od 1920. g.

ehoslovaka, Rumunjska i Jugoslavija sklopile su bilateralne

sporazume i osnovale tzv. Malu Antantu, koja je imala za cilj ouvanje

statusa quo u Srednjoj Europi i izoliranje Maarske. Kad je taj savez

doao pod utjecaj Pariza, Maarska je dobila novog zatitnika

Britaniju, jer je ona za Britaniju bila protutea francuskom utjecaju u

Srednjoj Europi.

19. srpnja novi premijer postao je grof Teleki. On je elio ojaati

poloaj tradicionalno vladajuih klasa, krupnih zemljoposjednika i

industrijalaca, te je poticao konzervativnu politiku konsolidaciju.

Uveo je vrste mjere kako bi potisnuo ekstremne vojne elemente. Uveo je

i numerus clausus, mjeru koja je ograniavala broj idova meu

sveuilinim studentima. Zapoeo je i razgovore sa

socijaldemokratskim voama kako bi umirio radniki pokret. Uveo je

ogranienu zemljinu reformu da bi ublaio seljako

nezadovoljstvo, ali reforma je zahvatila samo 7% zemlje. Najvea

pogreka maarske zemljine reforme bila je u tome to nije uspjela

znatno poveati broj malih i seoskih imanja koja su se mogla odravati

na ivotu. Zemlju su dobili i lanovi Vitekog reda koji je osnovaoHorti, a obuhvaao je asnike i vojnike koji su se istakli u

30


31/83

slubi. Svaki je vitez dobio viteku parcelu, a vjernost je dugovao

Hortiju.

Karlo se u oujku 1921. g. bezuspjeno pokuao vratiti na svoje

prijestolje,

a spor oko toga tko treba biti kralj ostao je nerijeen.

Telekija je na mjestu premijera naslijedio Betlen u travnju 1921. i

obnaao

je tu dunost do kolovoza 1931. g. Betlen je postao kljuna

linost kontrarevolucionarnog razdoblja. Nije bio samo izvrstan

taktiar, nego i dravnik s vizijom i najistaknutiji politiar

Hortijeva razdoblja. Kad je Karlo u listopadu 1920. g. ponovno doao u

Maarsku i po drugi puta pokuao vratiti krunu Betlen je odobrio zakon

kojim se Habsburgovcima oduzima pravo na maarsko prijestolje. To je

bila odluujua pobjeda nad legitimizmom. S pomou vjete

diplomacije osigurao je Maarskoj povratak Peujskog podrujakoje je Jugoslavija zauzela unato Trianonskom sporazumu. Na osnovi

plebiscita 1921. Sopron je vraen Austriji.

Betlen je 1922. g. u parlamentu stvorio jedinstveni dravni blok,

odnosno

Stranku jedinstva koja je eliminirala Stranku sitnih posjednika. Od

tada

e maarskom seljatvu nedostajati vlastita neovisna stranka koja

bi se borila za politika prava seljaka i za radikalniju zemljinu

reformu. Betlen je postigao sporazum sa Socijaldemokratskom strankom

kojoj

je dana vea sloboda djelovanja i mjesto u novom ustavnom sustavu.

Komunistika je partija zabranjena Zakonom III iz 1921. g. Betlen je

uveo i novi izborni sustav koji je ograniio veliinu

birakog tijela. Budimpeta i jo 12 gradova imali su tajno glasovanje,

a u preostalom dijelu zemlje vraeno je javno glasovanje sa svim

mogunostima zlouporaba i zastraivanja. Tijekom tog razdoblja stranka

jedinstva imala je u parlamentu apsolutnu veinu i bila je posluna

premijeru.

Da bi se stabilizirala privreda, Maarska se morala oslanjati na

inozemne kredite. Osnovala je i zasebnu nacionalnu banku i uvela

vlastiti

novac. 1927. stara kruna zamijenjena je novim i stabilnim pengom.

Kasnije je

Betlen obnovio prije ukinuti Gornji dom Parlamenta kako bi postigao

protuteu u Donjem domu koji se birao glasovanjem, ako bi se ovaj

pokazao

sklon ekstremizmu. Nastavio je ograniavati ovlasti mjesnih vlasti u

upanijama i opinama, a to se posebno odnosilo na Budimpetu, koja je

bila centar snage oporbe. Doneseni su i socijalni zakoni: uvedena jeobvezna

31


32/83

mirovina, invalidnina i druge socijalne mjere, ali se one nisu odnosile

na

seoski proletarijat. 1928. g. modificiran je numerus clausus, a mnogo

se

radilo i na podruju kolstva i stipendiranja maarskih studenata

u inozemstvu. Betlen je zadobio i povjerenje velikih sila, osobito

Britanaca, jer se inilo da prihvaa odredbe mirovnog sporazuma.

No potkraj desetljea Betlen je otvoreno izjavljivao da se Trianonski

sporazum treba revidirati. Odanost toj politici potaknula je Betlena da

sklopi sporazum sa Musolinijevom faistikom Italijom.

Betlenov sustav temeljio se na ravnotei triju skupina unutar vladajue

elite, koja je omoguila i socijaldemokratima i lijevom krilu srednje

klase da budu prisutni u vladi sve do 1944.g. Funkcioniranje takvog

sustava

sprijeilo je skretanje Maarske ulijevo, ali i udesno. Desnica jestoga na vlast mogla doi samo uz pomo izvana. Velike sile

Betlenov su sustav smatrale prihvatljivim i pomagale su mu u tekim

situacijama. Za njih je taj sustav bio jamstvo da nee doi do

revolucije, ni do habsburke restauracije, ali ni do traenja revizije

Trianona. Betlenov sustav bio je krut i konzervativan i podravao je

samo

vladajuu stranku dok je ostale trpio. Nakon 1933. g. ouvanje

Betlenove strukture imalo je za cilj spreavanje dolaska na vlast

diktature nacistikog tipa.

Radniki pokret, najvaniji i najradikalniji element lijeve oporbe bio

je podijeljen, a savez izmeu socijaldemokrata i komunista se raspao.

Samo su socijaldemokrati mogli djelovati legalno. Komunistika je

partija bila teko pogoena zabranom i progonima. Socijaldemokratska

stranka uzimala je u obzir koegzistenciju s Hortijevim reimom i

prihvaala je injenicu da barem na due vrijeme nee

moi biti mogue sruiti postojei sustav.

Velika gospodarska kriza uzrokovala je dugorone gospodarske i

politike posljedice. Kao odgovor na rastuu nezaposlenost i pad

proizvodnje pojavili su se novi oblici vladanja, a dravna se

intervencija

pojaala (New Deal). Kriza je Maarsku pogodila neto kasnije nego

neke druge zemlje (1930-1931). Bila su dva razloga tom kanjenju:

poetni rezultati gospodarske stabilizacije oitovali su se tek

dvije ili tri godine prije krize. Drugo, poljoprivredni izvoz, od vrlo

velike vanosti za Maarsku, bio je obustavljen. Seljatvo je zapalo u

dugove, a proizvodnja klonula. Pad ivotnog standarda pratila je

hiperprodukcija intelektualaca i inovnika, to je dovelo do porasta

nezaposlenosti strunjaka. Nezaposlenost je dala zamaha radnikom

pokretu, a djelatnost Komunistike partije je ojaala. UBudimpeti su u rujnu 1930. odrane demonstracije, a izvan grada

32


33/83

organizirano nekoliko mareva gladi. Socijalistiki radniki

pokret nije imao gotovo nikakvog dodira s osiromaenim seoskim

stanovnitvom, a sve vei utjecaj dobivale su razne desniarske

organizacije. Sve vea pozornost pridaje se selu, kojeg opisuju brojni

pisci u svojim djelima. Godine 1930. osnovana je stoga Neovisna stranka

sitnih posjednika. Iz krize je izrasla jo jedna stranka

Nacionalsocijalistika stranka. Njih su podupirali srednja klasa,

posebice njeni donji slojevi i asnici. Te stranke privlaile su

nekvalificirane, politiki neobrazovane radnike koji su se slijevali u

gradove.

Za Betlenova nasljednika postavljen je ula Karolji, koji je u kolovozu

1931. g. formirao novu vladu. U vladu nisu uli predstavnici liberalne

oporbe srednje klase, a nakon sabotae na jednom vijaduktu, kada se

sruio

vlak, uveo je prijeki sud koji je sudio komunistikim elnicima.No unato svim mjerama nije uspio smiriti nezadovoljstvo, pa ga je u

rujnu 1932. g. naslijedio ula Gembe. Od njega se oekivala

politika vrste ruke i povratak reda i zakona. Kad je 1933. g. na vlast

u Njemakoj doao Hitler, maarska je ekstremna desnica dobila

inozemnu potporu. Gembe nije donosio nikakve antiidovske zakone, ve

je htio provesti drutvenu transformaciju slinu onoj u Italiji. Uveo

je Narodni radni plan od 95 toaka kojim je postao nadzornikom dravnog

aparata.

U gospodarskoj politici postigao je dobre rezultate, no kada je pokuao

intervenciju proiriti na podruje politike i drutva naiao je na

otpor. Njegov pokuaj ukidanja budimpetanske samouprave doveo je do

stvaranja Saveza za zatitu ustava. Pod pritiskom lanova vlade i nekih

konzervativnih politikih krugova, morao je odustati od preobrazbe

Stranke jedinstva u masovnu organizaciju faistikog tipa, koja bi sebi

podinila dravni i javni upravni aparat. Gembe je uveo mjere

socijalne skrbi i zapoeo velike graditeljske projekte. Odluno se

obraunavao s radnikim pokretom. No vlada se 1934. g. nala u

ozbiljnom meunarodnom skandalu, kada se uspostavilo da je Italija bila

pokrovitelj ubojstva jugoslavenskog kralja Aleksandra i da su se

dijelovi

ustakog pokreta djelomice pod Gembeevim odobrenjem uvjebavali u

Maarskoj.

Gembe je bio prvi inozemni voa koji je posjetio Hitlera nakon to je

ovaj doao na vlast i cijelo vrijeme nastojao je ojaati

maarsko-njemake veze, a Budimpeti osigurati ulogu posrednika

izmeu Berlina i Rima. To je nastojao iskoristiti za svoju politiku

teritorijalnih revizija. Maarska je odigrala vanu ulogu u kovanju

talijansko-maarsko-austrijskog saveza kada je dolo do anluske krize

s Austrijom. Sve dok je Italija bila protutea Berlinu, maarska jevlada nastojala svoju politiku orijentirati prema Italiji. Gembeev

33


34/83

plan

stvaranja totalitarne drave je propao, a njegova smrt 1936. g.

olakala je

vladajuim krugovima postavljanje novog premijera. Novi je premijer

postao Daranji.

Nakon Betlenova razdoblja moe se uoiti kolebanje u politici

maarskih vlada. Kad god bi pribliavanje Njemakoj i ostalim

strankama desnice dostigli opasne razmjere, dogodila bi se smjena vlade

i

nastao bi odreeni uzmak od prijanjih stajalita. Ipak skretanje

udesno i okretanje dravne politike prema savezu s Njemakom nije bilo

mogue sprijeiti. Jedan od razloga pribliavanja Njemakoj

bio je i taj, to je Maarska, jednako kao i Njemaka bila

nezadovoljna rezultatima Parike mirovne konferencije. esto su

maarske vanjskopolitike poteze inicirali Rim i Berlin, pa tako i1934. g. uspostavljanje diplomatskih veza sa Sovjetskim Savezom, i

1940.

sklapanje vjenog prijateljstva izmeu Jugoslavije i

Maarske.

Odnosi s veinom susjednih zemalja ostali su napeti. Uinjeno je

tek nekoliko pokuaja poboljanja odnosa s Jugoslavijom, a glavna svrha

tih

namjera bila je elja Maarske da slomi Malu Antantu. Dobre odnose

Maarska je imala s Poljskom, zbog povijesnih veza i slinosti

izmeu dvaju reima.

1938. g. premijer Daranji odrao je u ru govor u kojem je najavio da

vlada pokree petogodinji program (orski program) koji

ukljuuje potronju od milijardu pengosa na vojsku i vojnu industriju,

da bi se smirio strah nastao pripajanjem Austrije Njemakoj i dolazak

njemake vojske na maarske granice. U rujnu 1938. g.

zakljuen je Minhenski sporazum prema kojem je podruje Sudeta

pripalo Njemakoj, ali se znalo ve tada da to nee

zadovoljiti Hitlera. Mirovni ugovor iz Pariza time je konano propao, a

maarska vanjska politika bila je spremna poduprijeti sile Osovine, jer

je u tome vidjela mogunost da i ona izbori reviziju sporazuma i vrati

svoje teritorije. Tako je izmeu 1938. i 1940. g. Maarska doista

dobila neka podruja (june pogranine dijelove Slovake

prva beka odluka). Nakon to su Nijemci 1939. g. okupirali eku

i Moravsku, maarska je vojska ula u potkarpatsku Ukrajinu. No

podravanje Njemake imalo je za posljedicu donoenje zakona koji su

ograniavali broj idova na javnim mjestima i njihova enidbena i

glasaka prava. idovi su iskljueni iz vojne slube, pa je od

1939. g. rasa, a ne religija, odreivala status nekog ovjeka.

Iako maarski zakoni nisu bili tako surovi kao njemaki, svejednosu uzdrmali maarsku ustavnost. Maarska je vlast osigurala

34


35/83

posebne povlastice na njemaku nacionalnu manjinu.

Nakon napada na Poljsku, Maarska se politika na elu s premijerom

Telekijem neto distancirala od Njemake. Teleki je odbio

suraivati s Njemakom i maarske eljeznice nisu koritene

za prijevoz njemakih snaga. U isto vrijeme Teleki je otvorio granice

poljskim izbjeglicama. irenje maarskoj teritorija bilo je tada

najvee opravdanje za maarsku politiku. Da bi se izbjegao napad

Maarske na Erdelj, zakljuena je 1940. g. druga beka odluka

kojom je Erdelj vraen Maarskoj. Ta druga beka odluka jo

je vie zakomplicirala odnose izmeu Maarske i Rumunjske. To je

pak odgovaralo Hitleru, jer ih je oslabljene meusobnim sukobom mogao

lake podiniti njemakom ratnom stroju. Nakon izbora 1939. i

promjene izbornog zakona, najjaa stranka u parlamentu postao je

nacionalsocijalistiki Strelasti kri.

Iako je maarska skretala udesno, maarska situacija bitno se

razlikovala od ostatka Europe pod nacistikom okupacijom. To pokazuje

injenica da je Maarska primala poljske i francuske izbjeglice, a

maarski idovi unato antiidovskim zakonima nisu bili izravno

ugroeni prije okupacije zemlje u oujku 1944. g. Mnogi su idovi stoga

izbjegli u Maarsku.

U poetku su bile oite samo prednosti saveza s Njemakom. U

proljee 1941. g. situacija se promijenila.

MAARSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Pod jakim Hitlerovim pritiskom Horty i njegov glavni stoer odluili su

sudjelovati u planiranom napadu na Jugoslaviju. Teleki je smatrao da je

to

koban korak i nije ga bio spreman odobriti. U noi s 2. na 3. travnja

poinio je samoubojstvo, priznajui tako neuspjeh svoje politike i

odgovornost za promjenu politike nakon koje je Maarska ula u rat.

Telekija je zamijenio Laslo Bardoi. Po nalogu njegove vlade maarska

je vojska 11. travnja prela jugoslavensku granicu i okupirala Baranju

i

Baku, Meimurje i Prekomurje. Velika je Britanija prekinula

diplomatske odnose s Maarskom. U vrijeme priprema za napad na SSSR,

Sovjeti su poduzeli nekoliko akcija da zadre Maarsku neutralnost

(vratili su zarobljeni barjak iz 1849. g. i bili spremni priznati

maarske aspiracije prema Erdelju). Maarska nije odmah napala s

Njemakom SSSR, ve je ekala pogodan izgovor, koji je nala

u bombardiranju nekih maarskih gradova od strane sovjetskih

zrakoplova. 1942. maarska je vlada poslala Drugu maarsku armiju

u SSSR i u Rusiji je djelovala pod njemakim zapovjednitvom.

U oujku 1942. g. Bardoija je naslijedio Miklo Kalaj. Kalaj je prvo

35


36/83

podravao savez s Njemakom, ali je kasnije namjeravao raskinuti ga i

postii sporazum sa zapadnim saveznicima i tako osigurati da se

Hortijev reim osigura do kraja rata. U vrijeme rata ekonomija je

uglavnom

bila pod dravnim nadzorom i sve se radilo samo za potrebe vojske.

Veina je tvornica proglaena ratnim postrojenjima. Maarsko

gospodarstvo bilo je podreeno njemakim interesima, a neke su

industrije proizvodile vie za Njemaku nego za Maarsku, gdje je

odlazila i veina prehrambenih proizvoda. Nakon to je ula u rat,

Maarska je zabranila politika okupljanja, uvedena je cenzura

tiska, a sluanje stranih radio stanica se kanjavalo. S komunistima se

obraunavalo prijekim sudom.

Nakon uspjeha saveznika u sj

Documents

Soljan-Povijest Srednje i Jugoistocne Europe u 20.St-84str