Antun oljan

KRATKI IZLET

bojana888

POET U OD TOGA da je moj prijatelj Roko lud. ovjek bi pomislio da

netko tko ima takav kokoji grudni ko, mrave tanke ruke, bezbojnu i rijetku

nauurenu kosu i toliko debela stakla na oalima koje uvijek poluslijepo prinosi

licu sugovornika ili raznim opasnim elektrinim instalacijama ili kakvim

zupastim strojevima u radu, ne moe sebi dopustiti luksuz da bude jo i lud. Ali

moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luaka koje bogovi uvaju.

On e hodati ulicom zagledan u golubove na zabatima kua i nesvjesno

prijei pedalj irokom daskom prebaenom preko raskopanog kanala. Njemu e

ispasti dvadesetica (njemu uvijek neto ispada) i otkotrljati se meu vodove

visokog napona na kakvom gradilitu, i on e se prignuti bez obzira na goleme

crne mrtvake glave to upozoravaju na opasnost - i izvaditi svoje vlasnitvo

neozlijeen (jer su bogovi u taj as na cijelom svijetu obustavili struju) i svojim

nevinim slijepim pogledom upitno e vas pogledati, zato tu stojite razrogaenih

oiju kao da ste vidjeli duha.

Priali su mi ljudi koji ga znadu od ranije da je za vrijeme rata izbjegnuo

strijeljanje - jedno od onih na brzu ruku skalupljenih strijeljanja kojima su nas u

prvim danima rata bili poeli prorjeivati. Upravo u asu kad su ustre strojnice

svojim jednostavnim jezikom progovorile redovima osuenih koji su oko njega i

po njemu legli kao snopovi penice, on se sagnuo da dohvati oale to su mu

bile pale u blato, izmeu nogu nepoznatih ljudi s kojima je samo naizgled dijelio

sudbinu, i on se sruio pod teinom onih to su padali, i traio je, puui i

pipajui kroz blato, svoje oale, i rovao je tako izmeu leina po blatu i krvi

moda pola sata, moda sat, i kada je oale naao (neoteene, dakako) ustao je,

nataknuo ih i odetao. Naprosto odetao. Oni koji taj dogaaj prepriavaju, kau

mi da je za njega najstraniji trenutak cijelog tog strijeljanja bio onaj kad je

nataknuo oale.

Odakle to zapravo znadu, nije mi jasno. On sam o tome nikada ne pria.

Pitao sam ga, dodue. "to da ti kaem?", odgovorio mi je slijeganjem ramena.

"Ne mogu ti to ni sa im usporediti. Nikad poslije nisam bio strijeljan." Iz

njegovih usta to je zvualo kao dodue sretna, ali posve obina okolnost. Neke

su strijeljali i poslije, neke nisu. "Uostalom, zato bi me i strijeljali?", rekao je.

Moram jo jednom ponoviti da je Roko lud, da bih mogao objasniti onu

nervoznu vitalnost, neizljeivi nemir, neodoljivi poriv za akcijom, bilo kakvom

akcijom, neutaivu e za promjenom koja bi bez ikakvog povoda, bez ikakve

vidljive logike diktirala njegovim neoekivanim postupcima. Naprosto se nije

mogao nikada skrasiti na jednom mjestu: neprestano je morao dalje.

Po tomu su mnogi stekli dojam da je on ovjek povran i nepouzdan,

prevrtljiv, ili bar ono to se obino naziva "ovjek na svoju ruku" s kojim je

bolje ne imati posla. Njemu opet nije bilo nikada osobito stalo do toga to drugi

o njemu misle - povodio se za svojim udima ma s kim bio u drutvu - i to je

svakako znatno pridonijelo njegovoj reputaciji luaka.

Ali usprkos glasu prevrtljiva i svojeglava ovjeka, on je privlaio ljude:

uvijek se oko njega okupljalo mnotvo ljudi. Je li u njegovoj uroenoj nervozi

bilo nekoga magnetskog arma, zamamnog obeanja da e se neto "dogoditi",

ili se u njegovoj blizini uvijek neto zaista i "dogaalo" pa je to zanimalo ljude

vie nego on sam - ne znam. Znam samo da ga gotovo nikad nisam vidio

nasamo. Oko njega su dodue neprestano bili novi ljudi (rijetki bi se vraali

nakon to bi ga jednom napustili, a nakon nekog vremena svi bi ga naputali - ne

bi mogli izdrati taj tempo) ali to emo, i novi ljudi su ljudi.

Sa svim tim ljudima oko sebe, i novim i starim, uvijek se odnosio na isti

nain. Kad sada razmislim, ini mi se da je on bio jedan od onih rijetkih ljudi

koji su sa svima jednaki, bez obzira na spol, vjeru, rasu ili drutveni poloaj. I

svi koji su s njim dolazili u dodir bili su uvijek svjesni da je tu rije o

neponovljivoj i posebnoj linosti kojoj u svemu treba putati na volju. Na njemu

je u isto vrijeme bilo najzagonetnije i najprivlanije to to se uvijek inilo, ma

kako on svojeglavo i hirovito vrludao, da je ovjek s ciljem, ciljem koji mi

nismo kadri vidjeti; ovjek koji svakim svojim postupkom slijedi diktat neke

nama nejasne i preokrutne zvijezde.

Da li noen nekom gotovo pohotnom znatieljom, strau za

iskuavanjem sudbine, da li fiziolokom potrebom za novim senzacijama, da li

uroenom tenjom da "ivi opasno", on je uvijek bezobzirno slijedio tu svoju

apsurdnu repaticu to je bljeskala iza njegovih debelih lea i nepogreivim

instinktom pronalazio neugodnosti, nezgode, opasnosti, komplikacije, sukobe, iz

kojih bi uvijek, kao Feniks, izlazio neozlijeen.

Ljudi ga nisu voljeli - uostalom, zato bi ga i voljeli - i znali su sve to, a

ipak su ga neprestano slijedili u njegovim pothvatima, iako su komplikacije u

koje bi ih on dovodio imale za njih daleko opasnije posljedice nego za njega. Iz

movarne ustaljenosti vlastitog ivota njegov im je ivot valjda izgledao kao ist

planinski ozon. ini mi se da smo se svi mi edno napajali na tom izvoru

energije i vitalnosti, na tom neumornom traganju za promjenom, da bismo u

njegovoj sudbini nali neto to nedostaje naoj. Moda smo vjerovali da emo

se uz njegovu pomo osloboditi nelagodnog osjeaja da je sve to inimo, sve

to uope moemo uiniti, besmisleno i nepotrebno. On je, htjeli smo to uvijek

vjerovati, imao cilj. Nikad nije o njemu govorio. Ali tko da ne misli da ovjek

koji tako energino neto radi, mora imati cilj.

Jasnije mi je sada, dok ovo priam, da se on bacao tako bezobzirno i

nepromiljeno u svaku akciju, u svaku opasnost, u novo i nepoznato, ve zato

to je osjeao da za njega nema opasnosti. Moda je osjeao da je svaka akcija

koju poduzme za njega samog bez ikakvih posljedica, i moda je zapravo traio,

nervozno i histerino traio takvu akciju koja e posljedice imati. A moda je

njega, koji je bio lud, slijep, nespretan, djetinjast, slab (sve to u veoj mjeri nego

mi ostali) titila njegova zvijezda.

I trei put ga izdajem - ini mi se da je izdaja ovo pisanje o prijatelju - i

velim da je sigurno bio lud, jer je unato svemu tomu, ili moda ba zato uvijek

davao dojam sretnog ovjeka. Na malo osebujan nain, razumije se. Bio je jedna

varijanta sretne budale, treega sina, ludog Ivanuke, ali i prosvijetljenog

proroka, nadahnutog vidovnjaka, zamumuljenog Mesije. Nikada se nije ni na to

alio. inilo se da nikad nije zabrinut, nikada nezadovoljan.

Beskrajni repertoar svojih neprilika prolazio je tako da se svima inilo da

je sve moglo ispasti mnogo gore, i da je rezultat najbolji u danim okolnostima.

Iz zamrenih labirinata komplikacija izvlaio se uvijek s gubicima koji bi za sve

nas ostale mogli biti tragini i sudbonosni; njemu su ti gubici gotovo bili kao

pronaeno gusarsko blago to ga je stekao zahvaljujui posebno njemu

upuenim naklonim smijekom Fortune. Svoje brazgotine nosio je kao

odlikovanja.

U njemu sam prvi i posljednji put vidio istinski i praktiki drugaije

osjeanje sree. Za sve nas druge srea je bila ista: niz bliih ciljeva, plitke stube

koje se gube u ruiastoj maglici. Njegova je srea, bar se nama tako inilo, bila

neto izvanljudsko, granitna baklja to stri iznad magle. Ili je to moda - kako

smo nesvjesno osjeali u stalnom pulsiranju njegove histerije - bila prava,

nelogina srea samoga, gologa ivota; neto kao srea po sebi.

Njegovu sudbinu, vjerujem, ne bi mogao izdrati nitko drugi osim njega

samoga. Drugi bi u njegovoj koi - ako bi je uope mogao podnijeti neko

vrijeme - bio Job, budio bi opu samilost, i ljudi bi ga davno stavili na teret

socijalne pomoi kao dokazani primjer nesretnika; ali Roko je ba u toj koi

cvjetao, kao to ledene rue cvatu jedino na mraznim prozorima.

Imao je dvije velike prednosti - nita nije posjedovao (ni kua, ni roaka)

a ipak nije bio sam. Nikada nisam uo iz kojega je kraja, nitko se nije mogao

pohvaliti time da mu je zemljak, nitko nije mogao rei da mu je brat. Nikada

nisam saznao gdje stanuje. Ali sam nije bio.

Jesmo li mi za njega bili prijatelji ili smo mu naprosto bili isto tako

potrebni kao i on nama? Ne znam ime nas je smatrao. Ali uvijek je s mnotvom

ljudi bio povezan nizom nerazjanjivih, kompliciranih veza koje su se

meusobno preplitale, dopunjavale, sukobljavale, rasplitale, i samo se on mogao

snalaziti u tom nerazmrsivom klupku odnosa od kojih je imao, kao i od svega

ostaloga, kao i od cijelog svog ivota, samo niz neprilika, scena, problema.

Ali sve je to primao s radou, s beskrajnom energijom, zraei sreom

koju jo ni danas ne razumijem, koju valjda neu shvatiti dok budem iv. Imao

je uvijek vremena za druge, uvijek snage za druge. A opet, ne bih to nazvao

portvovnou ili nesebinou. Te rijei ovdje ne ulaze. On je, mislim, morao

tako. On moda nije imao drugog sebe osim u drugima. On moda nije imao

druge sree osim nesree.

Uostalom, tko da to zna? Svakako, nije bio sam jer su ga ljudi uvijek

okruivali, uvijek optereivali svojim nevoljama, uvijek doputali da ih odvede

labirintima svojih beskonanih pothvata u neto u to sami nikada ne bi uli.

Moda su svi ti ljudi - ukljuujem tu i sebe - imali osjeaj da je netko

takav potreban. Ne moda toliko njima samima koliko nekoj opoj,

neuhvatljivoj svrsi, nekom duhu vremena, nekom primarnom ivotnom naelu,

nekim vrijednostima koje nadilaze shvaanje.

Nisu to dodue priznavali. Ne bi to priznali ni u snu. Naela smo

uglavnom bili sruili; vrijednosti su bile mrtve ili su, na brzinu, tih dana umirale.

Kad bi se u drutvu govorilo o Roku, odmahivali bi rukom uz dobrohotan

smijeak: "Luak! Taj ovjek nema granica." Ali bi odmah spremno stali

prepriavati njegovu najnoviju ludost.

Tako je od Roka koga sam ja poznavao, nastala s vremenom legenda koja

ga je progutala. Danas ni ja, kao ni itko drugi, ne znam o njemu nita osim

legende. U toj legendi, kako ve biva, on je na stanovit nain vei, ali na

stanovit nain i manji od samoga sebe. Njega samoga nema, kao ni mnogih

drugih od naih tadanjih prijatelja. Zato sam i napisao ovaj uvod: znam da u

retcima to slijede nisam uspio oivjeti ovjeka kojeg smo mi poznavali. Ovaj

ovjek i ovaj svijet ovdje, za tebe je, itaoe.

BILO JE TO NEGDJE PRVIH GODINA POSLIJE RATA, kada se svima nama

inilo da svijet poinje iz poetka, iz iskonske magme. Hrabro smo, sa svima

drugima, pokuali vjerovati da se sve moe iznova otkriti, osvijetliti novim

smislom, i da se tu, na ovom komadiu tla, moe odigrati potpuno nova drama.

inilo se da je sama zemlja razotkrila pred nama bijela brda svoga tijela i

dopustila nam da po njima bauljamo i vrljamo poput neznatnih ali plodonosnih

kukaca. inilo se da ima toliko nevinog tla na koje prije nas nije stupila ljudska

noga. inilo se da smo upravo mi pozvani da nakon razaranja nastavimo ivot,

preuzmemo nasljee, okrunimo vjekove uspjenom sintezom, da ih dovrimo.

Jedan od nas je, sjeam se, i rekao da to "netko crpe nau patnju da dovri

svijet". Imali smo dojam da se napokon neto dogaa.

Ratno pitanje "gdje smo?" i poratno "kamo emo?" izgubila su svoju

otrinu (sve smo vie bili razni, na raznim mjestima, sve vie kretali u raznim

pravcima), u to vrijeme poeli smo se pitati opet jednom "odakle smo doli?", a

teza "treba se vratiti komadi puta da bismo se mogli zaletjeti dalje" postajala je

parolom dana. Neemo valjda poinjati uvijek od nulte toke, uvijek sve

otpoetka, kao da nije bilo nieg prije nas?

Sjeam se da je ba nekako u to vrijeme Karaman pisao o

srednjovjekovnim istarskim freskama, i tako se nekako dogodilo da je jedna

kombinirana ekipa mladih arheologa, kunsthistoriara, slikarakopista i fotografa

krenula u Istru gotovo spontano, bez nekih naroitih priprema, s malim

sredstvima i s nikakvim odreenim planovima, kao to su se, uostalom, mnoge

stvari u to vrijeme radile. Pred nama je lebdio nejasan cilj da, ako je mogue,

naemo kakve nove freske, da izvidimo to se moe uiniti da se sauvaju i

sistematiziraju stare, da upozorimo lokalne vlasti na kulturno blago, da se napie

poneka dizertacija i slino. Ne znam vie tko je to organizirao i financirao (bit e

valjda kakav fond za ovo ili ono) ali kao i mnoge druge mladenake i

oduevljene akcije, to se ubrzo pretvorilo u oduevljeno kolektivno ljetovanje na

obalama Istre. Ako se sjeate, prijatelji moji, drukije se onda i nije ljetovalo.

U to ugledno drutvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujui

svojem starom poznanstvu s Rokom - znali smo se jo iz srednje kole i

povremeno smo obnavljali poznanstvo. Nae drugovanje se sastojalo u tome da

je on priao bez prekida, a ja sluao bez prekidanja. Bio sam dobar, paljiv

slualac i to ga je valjda na meni privlailo: moda je mislio da je privlanost

uzajamna. Stoga mi je valjda i predloio, dok smo jednom u kavani prebirali

srednjokolske uspomene (on ih je prebirao, a ja sam igrao ulogu klimaoca

glavom) da izmislim neki nain kako bih krenuo s njim i s ekipom kulturnih

radnika na tu ekspediciju u Istru koju on priprema. U kojem svojstvu?

- To emo ve nekako urediti, ne brini - govorio je ustro. - Ne, ne, kaem

ti, stvarno nam je potreban predstavnik tampe. To je ionako turneja vie, kako

da kaem, propagandna nego znanstvena.

Bio sam tada jo mlad i, vele, sposoban novinar (s nekoliko reportaica o

seljakim radnim zadrugama i par prosvjetiteljski pisanih napora za uzdizanje

masa, tipa Kako je ovjek postao od majmuna, u svom nevelikom opusu) i

obratio sam se jednom dnevniku da mi dade neznatnu akontaciju i odgovarajuu

"aru", a ja da u napisati nekoliko reportaa o istarskim freskama, o novoj

tvornici ribljih konzervi, a usput, naravno, i o istarskim seljakim zadrugama.

Dobio sam i akontaciju i aru. Za novine je bilo dovoljno da sam mlad, a za sve

ostalo je, osim malo novca, bila dovoljna ara.

ara - kakav bilo komadi zguvanog papira s kakvim peatom i

neitljivim potpisom - otvarala je onda sva vrata. Vano je bilo samo da bude

slubena. to slubenija, to djelotvornija. Sa arom si mogao dobiti smjetaj u

prenatrpanim hotelima, hranu u posebnim restoranima, besplatan put na

eljeznici, razne usluge lokalnih vlastodraca. Uglavnom, tek si sa arom bio

netko i neto, osobito, kako se onda govorilo, "na terenu". Dovoljno je bilo da

iza tebe stoji kakva institucija pa da svi vjeruju da iza tebe stoji cijela drava.

Sjeam se da je jedan na zajedniki znanac imao vrlo efektnu aru koju

je, dodue, sam izmislio, ali koja je ba zato bila kvintesencija svih ara. U male

crvene korice uvezao je dva lista neke stare kolske svjedodbe, ulijepio u njih

fotografiju i umrljao ih brojnim igovima. Nasuprot njegovoj mrkoj fotografiji

stajala je lakonska tvrdnja: "Ovome se drugu ne smije nita dogoditi od 0 do 24

sata." Potpis. ig jedan. ig drugi. Ukratko: drue, nema labavo. I kad bi je

pokazao u kakvoj guvi u nonom lokalu, ljudi bi se razmicali pred njim kao

Crveno more pred Mojsijem.

I TAKO, SA AROM U DEPU, i s mojom ve pomalo umornom mladou u

srcu, naao sam se u gradiu na obali Istre, odakle smo svakih nekoliko dana,

pod strogim Rokovim vodstvom i u, razumije se, strogo znanstvene svrhe,

poduzimali izlete prema mjestima u unutranjosti u kojima su se, navodno,

mogle nai ruevine kakve nepoznate crkve, ali ujedno i vrlo poznato crno vino;

u smjeru kakvih legendarnih samostana s osobito udesnim freskama, ali s isto

tako legendarnim i udesnim prutom. Dok bi obino ispalo da su ti samostani i

crkvice tek puka fikcija, prut, sir i vino obino bismo zatekli na predvienoj

lokaciji. Pisani dokumenti na osnovi kojih smo traili kulturne vrednote, bili su

najee grube krivotvorine, dok je, kako znamo, usmena predaja ostalih

narodnih vrednota oduvijek bila vjerna i pouzdana.

Uskoro sam stekao svoje skromno mjestace u ovom uenom drutvu i,

kao i svi drugi lanovi drutva, postao jedna od figura u beskrajnoj i hirovitoj

ahovskoj partiji koju je Roko igrao sa ivotom. Mnogi su se od tih ljudi, kao i

ja, meusobno upoznali tek ovdje, na ovoj ekspediciji, i nae je drutvo kao

jedinica postojalo zapravo samo u Roku koji nas je na neki nain sve

ujedinjavao. Roko je bdio nad svakim naim pokretom, svakim razgovorom,

svakom manjom zadjevicom, poput zabrinute kokoke nad jatom pilia. Bio je

metar svih ceremonija, zaetnik svih planova, ostvaritelj svih zabava. Bio je

uvijek svuda i na svakom mjestu.

Gotovo svaki dan kretali smo na novi istraivaki pohod. Mladi

znanstveni radnici primjenjivali su svoje krto i prilino openito znanje na

odreditima naih ekspedicija, uglavnom u dugim i pod konac pijanim

diskusijama o, primjerice, hrvatsko-talijanskom pitanju u Istri, ili o moralnim

kvalitetama ovog ili onog profesora ili efa kakvog uglednog instituta o kojemu

su ovisili. Preferirali su hlad, travu i crno vino iz demiane koju smo uvijek

nosili sa sobom, ali ne bi imali nita protiv kakve zabitne krmice u selu, gdje se

u dimu i mirisu sumpornog cvijeta igrala brikula, tanko rezao prut, tanko

svirile roenice.

Kako nisam poznavao nikoga od objekata njihovog uenog interesa,

nisam mogao punovano sudjelovati u estokim disputima oko njihovih

moralnih i strunih karakteristika, i moji skromni prilozi ekspediciji obino su se

sastojali u tome da se sa seljacima pogaam oko cijene vina, sira, slanih sardela i

maslina, koje bismo kasnije blagovali u udobnoj historijskoj sjeni kakvog

kulturnog spomenika. Moji novinarski izvjetaji svodili su se na dirljive opise

tek osloboenih prirodnih ljepota, na izmiljene dijaloge s radnim ljudima Istre,

i na nekoliko opih mjesta o tomu "to bi sve trebalo uiniti" na kulturnom

uzdizanju masa uz pomo fresaka - pribliiti freske masama ili mase freskama?

Moram jo jednom naglasiti da je Rokova zasluga to smo se uope bilo kamo i

micali. Nakon prvog optimistiki zapoetog i bezuspjeno zavrenog pokuaja

da pronaemo neku legendarnu crkvu iz desetog vijeka, primjerak autohtone

starohrvatske arhitekture od koje nismo nali ni traga (kraj koje smo navodno ili

proli, kako su neki kasnije tvrdili, ne videi je i smatrajui je obinom bunjom -

ili je to zapravo i bila obina bunja koju su drugi smatrali crkvom; to se valjda

nikad nee razjasniti), svi su se ve bili umorili od arheologije i kunsthistorije, i

lijeno se predali suncu, vinu i promiskuitetu - emu se ovakvi knjiki crvi, nakon

gladnih godina provedenih u oblacima praine, usrdno predaju im omiriu malo

svjeeg zraka, a da o prutu i ne govorimo.

Sve bi se to dakle glatko pretvorilo u jedno vie ili manje ugodno

ljetovanje da nas Roko nije tjerao kao grene due, ili da smo imali dovoljno

vlastite volje i snage da se odupremo njegovom navaljivanju. Ali ovjek je

bespomoan u prisutnosti nadmone energije kakva je, bez svake sumnje, bila

Rokova. im netko poeli da nas vodi, nitko sretniji od nas; predajemo se

vodstvu kao da je to jedina stvar koju smo od ivota oekivali. Moda je naa

e za vodstvom (jer sami nismo vidjeli dalje od nosa) uinila od Roka vou, a

moda je u samoj prirodi voe da oko sebe stvara takvu e, i sve se, osim puta

prema fatamorgani njegove oaze na obzorju, ini neplodnom pustinjom. Ne

znam. Znam samo da smo otpoetka s olakanjem, pa ak i s oduevljenjem

primili Rokovo vodstvo.

Teko je rei zato je ba on vodio ekspediciju, i zato je sve to inio. Je li

bio zaduen od kakvog ministarstva, ili angairan od kakvog instituta, ili

naprosto dodijeljen od neke turistike ili druge organizacije? Jasno mi je da mu

nije bilo do naeg znanstvenog uspjeha, pa preko toga do karijere; to uostalom i

ne bi bio ba pravi nain da se ona ostvari: svi nai izleti (sada ih bez okolianja

mogu nazvati njegovim) svravali su, naravno, bez ikakvih rezultata, i to se

znanstvenog aspekta stvari tie, mogli smo komotno ljetovati i bez toga.

Svi smo uskoro stekli dojam da njemu i nije do rezultata nego do samog

kretanja. Neko unutarnje nezadovoljstvo, nemir u njemu samom, neka luda

osobina njegova temperamenta tjerala je njega da tjera nas, jednako

nemilosrdno. Neprestano se neto moralo raditi. Uvijek kad bismo preko volje, i

bez uvjerenja da za to postoji kakav ozbiljan razlog, krenuli pod njegovim

vodstvom na idui izlet, meni se inilo, negdje u nekom mutnom i zabaenom

dijelu mozga, da idemo traiti neto to nam zaista nedostaje, neto vrlo vano

(ne freske i crkve, ne historiju); neto to se zapravo uope ne moe nai, ali

neto vitalno i bitno ega je jedino Roko doista svjestan, i muio bih se

pokuavajui da to dokuim, osjeajui svoju nemo i nesposobnost i teka bi se

sjena umora, malodunosti i beznaa spustila na mene, bezrazlona ali tim

strasnija, i inilo bi mi se da neto u meni vriti: ne idi, stani, nema se kamo. Ali

nitko nije mogao odoljeti Roku.

Moete misliti da ga to nije uinilo osobito popularnim u redovima mladih

uenjaka koji su bespomono zamuckivali, petljali, nastojali izbjei njegov

pogled (vjerovali su moda da radi po viim direktivama), dok je on izlagao

svoje bjesomune planove koji su bivali sve ei i sve sloeniji, kao to su izleti

bivali sve dalji i naporniji to se nae vrijeme vie bliilo kraju. Ali njegov

intenzitet i njegova evidentna ozbiljnost ("Drugovi, vi znate da mi moramo...")

stvarali su takvu atmosferu da je bilo sve tee ita rei protiv njegovih itinerera,

a da se to ne shvati kao osobna uvreda i izglasavanje opeg nepovjerenja

organizatoru.

I tako bismo svako malo iz nae baze na obali krenuli na novu ekspediciju

prema unutranjosti, neko vrijeme obino namrgoeni i mrzovoljni, a onda,

prilagodivi se polako i postupno uvjetima koje je stvorila via sila - kao to to

uvijek ide - nastojali spasiti ono to se spasiti dade, to je zapravo znailo: im

prije provrljati krajolikom, im prije se negdje zavaliti u travu, zaboraviti Roka,

naljoskati se, to god zapjevati, i tako izdrati napore znanstvenog rada dok se

opet ne vratimo u bazu.

SVE SAM OVO ISPRIAO SAMO ZATO da bi vam bilo makar malo jasnije

kako se dogodilo da smo potkraj toga kratkog zajednikog ljetovanja, kad je

Roko jednoga dana iznenada (koliko god da smo to oekivali, uvijek bi nas

zatekao iznenada) predloio glasom koji ne trpi protivljenja: "Ljudi, idemo u

Gradinu", svi mi zaista i poli. Nismo vie ni traili da nam navede kakav-takav

razlog; bilo nam je dovoljno da on tako kae. Takav je valjda uope princip

dovoljnog razloga. Netko neto kae i ti ne vidi razlog da ga poslua, ali ne

moe ga odbiti jer gdje da nade kakav razlog protiv?

- Prema mojim informacijama, Gradina je mjesto koje treba vidjeti - rekao

je Roko. - Vedi epoi mori. Ako to ne vidite, niste vidjeli nita. Cijeli cjelcati grad

koji eka upravo na nas.

I ve po zvuku njegovoga glasa bilo je jasno da zaista nismo vidjeli nita -

u svom krtom ivotu - i da to mjesto doista treba vidjeti kao to ovjek treba

udisati zrak. Bilo je smjesta oito da nam nema druge.

- to ima tamo? - neki su pokuali da ga zbune.

- Ima li smisla da idemo ko slijepci? - rezonirali su drugi.

Tko je uope uo za Gradinu? To je maak u vrei. Sigurno je sve ve

uniteno, razneseno. Gdje je k vragu Gradina? Na specijalki je nema.

Istini za volju moram ovdje spomenuti da nisam vie siguran je li Roko

rekao ba Gradina ili neko slino opisno ime koje sam zaboravio, i kojeg se

poslije nitko vie nije mogao sjetiti. Kao to se nismo kasnije mogli sjetiti ni

smjera kojim smo ili, ni ovjeka kojeg nam je Roko doveo naveer uoi izleta, i

koji nam se kleo da "tamo, brate, ima slikarija koliko ti srce hoe", i ije su

prie postajale sve kienije i opis potpuniji i bogatiji to smo ga vie pojili

vinom koje smo, naravno, i plaali.

Kasnije su mnogi pokuali rekonstruirati nae kretanje po sjeanju na

pjeza, kue ili razne oznake, odrediti priblino poloaj te Gradine, ali sve

uzalud. Sjeanja se nisu podudarala ili se nisu mogla nai u stvarnosti. Neki su

ak poduzimali putovanja do nekih mjesta ili ruevina koje se nazivaju Gradina

(ima toga vie nego to bi ovjek mislio - nali su nekoliko Gradina) ali nisu

otkrili nita slino onome gdje smo mi bili i to smo vidjeli.

Ali Roko je onda na sva pitanja strastveno i spremno nalazio uvjerljive

odgovore. Nastojali smo se kasnije doslovno sjetiti njegovih rijei, ali kako

nismo mogli dozvati u pamenje strast i oduevljenje koje je u njima ivjelo,

rijei su bile hladne i bez pravoga smisla, nita se iz njih nije moglo zapravo

razumjeti, pa smo ih uskoro pobrkali i zaboravili.

Moda ih je samo on znao tako izgovoriti da u njima oivi skriveni

smisao. Moda je jedini on mogao pokazati kako ima smisla da se ini upravo

ono to inimo mi. Ili da se uope to ini. Moda je taj smisleni ivot davala

rijeima njegova neukrotiva energija, intenzivna e za akcijom, a moda

stvarno ima ljudi kojima se otkriva skriveni smisao stvari, koji je drugima

nedokuiv. Moda je Roko bio jedan od tih ljudi. Moda je u nekom drugom

vremenu mogao biti kakav prorok. to je uostalom ovakav kakav jest i mogao

biti u ovom vremenu?

- Ljudi, sutra idemo u Gradinu - govorio je oduevljeno kao da smo svi do

tada samo to ekali. - Sve u ja urediti, nita vi ne brinite. Moda emo imati

sree s vremenom. Vrijeme je da imamo sree.

SVOJ OPTIMISTIKI MONOLOG nastavio je sutradan ujutro dok smo se mi

svi pospano i nevoljko okupljali oko otvorenih vrata malog autobusa sa esnaest

sjedala, arenog kao cassata-sladoled, to ga je Roko zajedno sa oferom

iskamio bogzna gdje i u koju uzvienu svrhu. Autobus je stajao na malom trgu

rasklopljenih vrata kao kakav nespretan albatros. Ubacivali smo unutra svoje

torbice sa zairom, demianu s crnim vinom - da se, ako doe do najgoreg, moe

praviti bevanda - od koje se nikad nismo rastajali. Nitko nije mnogo govorio

osim Roka. On je obigravao oko nas, prebrojavajui nas, rasporeujui, ne

doputajui nam da se po svom obiaju razmilimo po okolnim kavanama i

krmama.

- Ljudi moji, mrdnite se malo, bogamu - Roko nas je budio iz jutarnjeg

drijemea i zlovolje. - Dajte, ulazite ve jednom da vidim jesmo li svi. Pa zar ne

moete ni pet minuta sjediti na jednom mjestu? Kamo e sada, pitam? Stoko

jedna obina! ekaj malo: dvanaest, trinaest... gdje su Slovenci? ... Gdje su nam

enske? Vidi, majku mu, ve je osam a jo nismo ni napola... Dajte, pokaite

bar malo dobre volje...

- Goriva? Pa zar si se tek sad sjetio da nema dosta goriva?

- Ova krntija inae ide na rakiju - branio je netko ofera - to e mu nafta?

- to si se tu ukipio ko lipov svetac? - oborio se Roko na nekog drugog. -

Pusti bar da netko ue... to, ve sad morate derati kao da tri dana niste jeli?

Lokati ko zvijeri?

Skupljali smo se tako pod baranom vatrom njegovih rijei, jedan po

jedan, zijevajui, eui se, izmiljajui tisuu sitnica samo da odgodimo as

polaska.

Vladimir, fotograf, dogegao se polako s noge na nogu, mamuran kao

uvijek, i bacio je nekamo u unutranjost autobusa konatu torbu s kamerom i

nizom privjeenih konatih kutijica. Vidio je Roka, opsovao neto u bradu, i

zatim poeo razgledavati autobus izvana, kao konja, tapui ga po bokovima.

Bavio se time neko vrijeme. Svidjelo mu se odjednom kako su vrata odjeknula

pod njegovim dlanom. Jo jednom ih je paljivo udario oslukujui, a onda je

kao bubnjar u transu izveo na vratima cijeli mali tamtam, nerazumljivu poruku

koja se razlijegala po cijelom trgu. Kad ga je to zadovoljilo, nasmjehnuo se

umorno, otresao dlanom o dlan i krenuo teturajui nekamo prema kavani.

- Kamo e? - viknuo je Roko za njim, histerino.

- Piati - izjavio je Vladimir lakonski ravno u lice naim dvjema

suputnicama koje su upravo dolazile budne, uredne, umivene, za inat vruini

obuene od glave do pete u identine sive vjetrovke, sportske suknje, debele

arape i cipele za hodanje, kao blizanke; dolazile su elastinim planinarskim

korakom, kako i prilii dvjema dobroodgojenim gradskim pucama, sada

svjesnim omladinkama a buduim kulturnim radnicama koje su se valjda i rodile

s mentalitetom usidjelica, koji su smatrale svojom posebnom drutvenom

vrlinom. Za sve ovo vrijeme koliko sam ih poznavao, nisu se rastajale jedna od

druge, i kako ih nitko nije dobro razlikovao, zvali smo ih odmila "nae dvije

Ofelije". Ozraje ope moralne istoe nametalo je ovakve samostanske

asocijacije.

Spomen pianja bio je u to vrijeme ravan skatologiji - vrijeme je bilo

takvo: sve ljudsko bilo mu je strano.

Bile su jedine enske u naoj ekspediciji (kao to vidite, stvar je u poetku

bila zamiljena vrlo nauno) i smatrale su da su, ovako osamljene, u toj mukoj

rulji svakako ugroene; as je u opasnosti bila njihova nevinost, a as njihov

sufraetski ponos. Valjda im se inilo da je to isto. S njima je naa ekspedicija,

od svih prednosti to ih donosi ensko drutvo, dobila jedino njihovo refleksno i

zduno zgraanje na svaku pa i najbezazleniju prostotu, tako da je ovjek imao

bar zadovoljstvo da od srca prostari, kad mu se prui prilika. Tako smo, kao

obino kad ovjeku drugo ne preostaje, psovali: nekoliko smo psovki

odnjegovali specijalno za njih.

Obje su bile mrave, neenstvene, s kosom bez sjaja, i obje su nosile

identine oale bezbojnih okvira, kao to su i same djelovale bezbojno; obje su

imale identine skicenbuhe i u njima identino nespretne crtee, u glavama

identino banalne ideje; obje su studirale povijest umjetnosti, u emu jo nisu

dospjele tako daleko da bi shvatile kako glavni predmet njihova studija treba da

bude umjetnost nalaenja mua. O tomu su dosad instinktivno znale samo jedno:

u svojoj planinarskoj prolosti, u drugarskoj bespolnosti, nauile su da ensko,

pa ma kako sufraetsko, uvijek mora na izlet nositi u torbici mali stolnjak (po

mogunosti bijel), kuhana jaja, pohane nicle i sol. I sada su dakako ponijele

svoje vojnike sive platnene torbe natrpane svim i svaim, i vojniki ih prebacile

preko ramena, ponosnije nego bi druge srebrnu lisicu. Ispunjavale su svoj

skautski zadatak: preputeni sami sebi, lako bi mukii skrenuli s pravoga puta,

ostavljeni na milost i nemilost krama i krmarica.

- Ah, kakav danas imamo program? - raspitivale su se skladnim jutarnjim

glasiima, kao da svaki dan inae idemo u kino. - Drue Roko, kamo nas vodite?

- U bijeli svijet - odgovorio je s prozora autobusa Petar Arheolog, stijena

na kojoj je poivao temelj nae ekspedicije. - U crnu vukojebinu.

- Lokalni folklor kae - objasnio je netko sa susjednog prozora - Tutto il

mondo e una vukojebina.

Ofelije su prezirno frknule i energino krenule prema prednjem ulazu

autobusa.

- Ne nadajte se previe od lokalnih vukova - doviknuo je trei.

Pijana unutranjost autobusa ve je skladno pjevuila:

Ti si mala vuica, ja sam mali vuk...

- Samo se vi zajebavajte! - prosvjedovao je netko. - Ovce jedne! A kamo

idemo? Kamo nas vodi ovaj kreten?

- Zna ti - tumaio je ueni Petar - da ime Roko potjee od

staronordijskog hrobr, to znai "jak ovjek".

- Svejedno je kreten.

ofer je demonstrativno slijegao ramenima dok je ubacivao prazne

vojnike kanistere za naftu u prtljani prostor. Roko je neto vikao iz daljine,

dovlaei od kavane nekolicinu naih suputnika koji su ve bili zabrazdili s

jutarnjim rakijama.

- Jesi li ti uope probao ovdanji amaro? - nastojao mu se otrgnuti jedan

od onih koje je potezao za rukav.

Drei u drugoj ruci au, pokuavao ga je zaustaviti i objasniti mu

prednost lokalno proizvedenog pia. - Jasno da nisi. Amaro, to je pie! Evo,

molim te. Probaj! Samo malo srkni. Probaj! Da vidim jesi li ovjek ili nisi.

U glasu ovjeka ula se zaista iskrena pijana molba, kao da e se stvarno

po tome vidjeti konano je li Roko ovjek ili nije. Ali Roko je bio nemilosrdan.

Gurao ga je prema autobusu sve dok ga nije tutnuo kroz vrata.

- Amaro! - kukurikao je ovjek s vrata kao kakav groteskni pijetao. - Pijte

lokalni nepenthe!

I tako, malo po malo, pojavili su se i posljednji. Dva brata Slovenca

crvenih lica, oba mladi ljubljanski strunjaci kojima se nikada nije vidjelo koliko

su popili: uvijek su izgledali jednako. Obino su utjeli i sistematski pili. Zvali

su to "raditi na piu" - i u tomu su bili solidni, kao to ve Slovenci moraju biti.

Pili bi sve dotle dok im crvene ilice na licu ne bi pomodrile, a onda bi mirno,

bez obzira na bilo to, gdje god da su se zatekli, zaspali blaeno kao djeca.

I sad su dolazili svojim kao uvijek malo ukoenim, dostojanstvenim

korakom, malo staklenih pogleda, s bocom koparskog vina u rukama - drugo

vino nisu pili iz principa.

Da su bili trijezni, nisu; ali nitko iv ne bi mogao pogoditi jesu li to ostaci

prole noi ili svjee jutarnje zalihe.

- Oni vie i ne piju - netko je bio rekao o njima - samo dolijevaju.

- Idemo, ljudi, konano - vikao je Roko oko autobusa kao usplahireni

pastir. - Uhvatit e nas najvea vruina.

- Moe me uhvatiti - izjavio je netko kratko.

Kad je autobus napokon krenuo, neki su pjevali u takvom raspoloenju

kao da se ve vraamo:

Vino piju etvorica

sve dva i dva, i dva i dva...

Petar je jo uvijek hihotao na neku alu koju je sam za sebe izmislio, i

povremeno bi glasno dobacio nevidljivom sugovorniku na sjeditu iza sebe:

- Kako si ono rekao? Tutto il mondo?... A od ega smo ono poeli: da

idemo u bijeli svijet! Ne, crni. Od ega smo poeli? Ve sam sve pobrkao. Ljudi,

sve sam pobrkao.

Petar je imao potrebu da mu sve bude jasno.

USKORO SE POEO GUBITI ONAJ OSJEAJ toliko priroen putnicima da

im se bez njega ini kao da i ne putuju, osjeaj da su neto ostavili, zaboravili

ponijeti, propustili uiniti; neto posebno vano, neki dio prolog ivota koji e

im, ma kako dugo putovali, ma gdje stigli, ma koliko se sve izmijenilo, ipak biti

potreban i u novom ivotu. Ali nita nije toliko vano. Poeli smo se postupno

preputati ravnodunosti, onoj meustaninoj hibernaciji duha kad ovjek ni sa

im ne stupa u blii kontakt, ne uspostavlja odnose, ve je samo promatra slika

uokvirenih prozorom. Tako smo postali prolaznici koji su tek usput, sasvim

sluajno, ba u ovom pejzau, kraj ovih kua ili uz ova stabla. Nije nam tu

ivjeti; imamo druge, vanije ciljeve. Nekamo nam je stii.

inilo se da smo se napokon oslobodili nekog unutarnjeg gra, neke

panine ukoenosti, i s povjerenjem smo se predali autobusu, sigurni da e nas

nekamo dovesti - putnicima ne preostaje drugo osim te sigurnosti. Samo su jo

dvije toke ivjele u naoj svijesti: odakle smo krenuli i kamo emo doi. Sve je

drugo samo ve odavno uhodan i nepromjenjiv sustav sluajnosti, labirint

digresija u koji je bolje ne zavirivati previe detaljno.

Neprestano me progonilo privienje da netko nedostaje. S vremena na

vrijeme priinilo bi mi se u kutu vidnog polja da netko sjedi na praznim

sjeditima u stranjem dijelu autobusa, ali kad bih se okrenuo, prikaze bi

nestalo. Koga smo to ostavili? - pitao sam se. Tko je to jo morao biti s nama?

Osvrtali smo se sve manje, i uskoro smo sasvim prestali. Jednolino

drmanje i ljuljanje autobusa umirilo nas je, a zatim obavilo onim putnikim

poludrijemeom u kojem se razmjerno lake podnose tegobe putovanja. Tresli

smo se i poskakivali objeenih eljusti, otupjeli, gledajui polusklopljenih vjea

u prazno. Imao sam osjeaj da mi je mozak od udaranja o stijenke lubanje

omekao kao hladetina. Razgovor je prestao. ak ni Roko nije neko vrijeme

nita govorio. Prolazili smo jednolinim krajolikom (gromae, vinogradi,

makija), tek pokatkad nekim mjestom (krmica, pota, crkva, kue od kamena).

Zapazio sam neto to me nee napustiti do kraja putovanja: inilo se da

se pejza ne mijenja. Mjesta kojima smo prolazili bila su slina kao jaje jajetu;

imao sam dojam da se vrtimo ukrug. to se moe, pomislio sam, to nam je

konano i cilj: obii ova mjesta i vratiti se.

- Cesta je strana - jadikovao je netko iza mene.

- Kao da su je plugom orali - rekao je netko drugi iz pilje autobusa.

- Moda glavom Kraljevi Marko - ivnuo je trei. - Otjerao je Turke pa

nema tko popravljati.

- Kakvi, molim vas, Turci u Istri? - pobunila se jedna Ofelija.

- Onda Veli Joe, koji je otjerao one druge.

- im skrene s glavne ceste - rekao je netko iz prednjeg dijela autobusa -

kao da nisi vie u civilizaciji. Nigdje oznaka.

Stvarno, zapazio sam i ja: otkako smo krenuli nisam vidio oznake. Je li to

vano? Vidio sam da Roko sjedi kraj ofera i pokazuje mu put.

- Tko zna kako se zovu ova mjesta? - pitao je netko ravnoduno.

- to te briga? Mjesto ko mjesto - zakljuili su.

Nakon stanovitog vremena, na nekom praznom raskru bez oznaka, dok

je ofer mijenjao brzine nervozno trzajui polugom odluujui se kamo da

krene, autobus je zakrkljao kao da ga neto gui i stao. Oblak praine koji nas je

slijedio, spustio se oko naih prozora. Nastala je iznenadna tiina.

ofer je nekoliko puta zavrnuo kljuem. ulo se kako elektromotor

krebee u prazno. ofer se izvukao sa sjedala i skoio van ljutito zalupivi

vratima. Pogledavali smo se u utnji dok se izvana ulo kako ofer tropoe

poklopcem motora. Roko je iziao za oferom.

Ustajali smo jedan po jedan, rastezali ukoene udove i izlazili van, u prvi

dnevni val vruine. Promatrali smo neko vrijeme zamrenu utrobu motora po

kojoj je ofer nervozno vrljao psujui ispod glasa. Autobus je stajao nasred

ceste. Zdesna i slijeva odvajali su se manji putevi i gubili se u pranoj makiji, ali

bez naznake kamo. Nadaleko nije bilo traga kakvoj ljudskoj naseobini, kakvoj

kui, ivom biu.

- to sad? - pitao je netko. Glas je zazvuao neprirodno i uplje u tiini.

- Nita vi ne brinite - rekao je Roko svima sa sretnim licem kao da oko

sebe dijeli boine poklone. - Sad e se sve to popraviti.

Ovo "sad" potrajalo je vie od pola sata i nita se nije popravilo. Dva

mlada slovenska znanstvena radnika, koji su bili samo nosom provirili iz

autobusa a zatim se zavalili na sjedita i nastavili piti, dovrili su svoju bocu

koparskog vina, zavitlali je kroz prozor u kamenje kraj ceste i poeli pjevati:

Cinca Marinca, s tega ne bu ni

to je Roku naoigled ilo na ivce. Malo dalje, na gromaom ograenoj

livadici, enske su brale cvijee, kao to prave Ofelije i treba da rade, a drugi su

nestrpljivo premetali nogama pranjavu travu uz cestu. ofer je brisao znoj i

kleo. Bilo je sve toplije i nestrpljenje je raslo. Neko vrijeme dokono smo

nagaali gdje bismo se mogli privremeno smjestiti. Ali nigdje na vidiku nije bilo

niega, nikakve krme, nikakvog idilinog ladanjskog dobra, nikakvog

priprostog ali gostoljubivog naeg ovjeka, pa je prekid puta bio i suvie oit,

jasno je da smo zapeli.

Gledali smo autobus s mnogo mrnje. inilo mi se da nije pokvaren nego

tvrdoglav. Kao da negdje u svojoj utrobi od ica i zupanika, u svom uljevitom

krvotoku zna da o njemu ovisimo i da se zato namjerno uskopistio. ovjek i ne

primjeuje koliko ovisi o stvarima dok ga one ne izdaju. A izdaju ga upravo

onda kad su mu zaista potrebne. To je civilizacija. Tako primjeujemo da s njom

ivimo, ali da ona, ima svoju volju. I da smo, uglavnom, bespomoni. Da smo,

da tako kaem, suputnici.

ofer je spomenuo tri majke boje.

- To ti je civilizacija - zapoeo sam upravo maglovitu meditaciju, jer mi je

sunce udarilo u glavu. ofer je shvatio da se to odnosi na njega. Pogledao me i

bijesno tresnuo francuski klju o zemlju. Vladimir je naslonio uho na haubu, kao

da oslukuje radi li to u motoru. Udario je dlanovima po zvunom limu,

skandirajui:

Tamtam, tamtamtamtam, tamtam... Tamtam, tamtamtamtam, tamtam i

dovrivi kompliciranu ritmiku frazu, osluhnuo je jo jednom i onda slegnuo

ramenima.

- Nitko se ne javlja - zakljuio je.

- Ti si ga i uarao - rekao je netko.

- Ja? - rekao je Vladimir. - Roko nosi peh, to se zna.

Roko ga je samo nijemo pogledao.

Sabrali smo se oko haube kao stari anatomi. Zbunjeno smo se pogledali:

izlet se pretvarao u problem.

- ta sada? - upitao je netko u utnji. Pitanje je bilo openito, ali svi smo

oekivali ne bez stanovite zluradosti, da Roko odgovori. ekali smo prilino

dugo. Pogledao nas je jednog po jednog.

- Idemo pjeke - rekao je nekim malim, priguenim glasom koji me

iznenadio i uplaio. A onaj koji sam zna to je strah, brzo ga prepozna u drugom.

Vidio sam da se on boji.

ega se to boji? - pitao sam se, ali sam se i sam malo uplaio.

- Pjeke, molim vas lijepo? - rekao je netko.

- Ja znam put - rekao je Roko - I nije vie daleko.

- Ali pjeke - zgrozili su se. - Znamo da znanost trai rtve, ali per pedes?

- Braa Slovenci su mrtvi pijani - izjavio je netko s vrata autobusa. -

Spavaju kao zaklani.

- Pametno - odobrio je drugi.

- Tamo jo hajde de - razmislio je netko - ali kako emo natrag?

- Hajde, ljudi - govori Roko - sve je ravno ko na tanjuru.

- Meni su ravni jedino tabani; ne mogu pjeaiti - rekao je jedan i

demonstrativno krenuo prema vratima autobusa. - ekat u dok se ne pojavi

kakav auto.

- Ovdje je auto posljednji put proao - poeo je Ivan hinei staraki napor

da se prisjeti - bit e bilo dvadeset osme ili dvadeset i devete, ako me sjeanje ne

vara.

- Za pjeaenje imam taman toliko snage da se vratim u grad - rekao je

netko.

- Okruglo ezdeset kilometara - rekao je ofer.

- Onda do najblie autobusne postaje.

- Uostalom, to emo sa enskinjem? - povikali su. - Kako e one hodati?

Osjetivi smjesta da je enska ravnopravnost u pitanju, Ofelije su spremno

reagirale:

- Ne brini ti za nas. Mi smo planinarke.

- Ne vidim dodue ni prebite planine - rekao je Vladimir. - Ne mislite

valjda da emo do Triglava, na ovu stranu. Ili do Ohrida na onu.

- Ohrid nije planina - rekle su Ofelije.

- Morat emo prespavati, gdje stigli da stigli.

- Da spavamo ovdje? Meni ve dolazi da prilegnem - rekao je netko.

- Idemo, ljudi - zakljuio je Roko. U meuvremenu je izvukao iz autobusa

svoju malu plavu sportsku torbu, prebacio je sada preko ramena i poao cestom.

Osamljena, nakrivljena, groteskna figura. Kamo? pitalo je neto histerino u

meni, kamo? Ali nisam se usuivao sluati taj glas.

- Hajdemo - rekao sam mislei da je tako potrebno. - Roko zna put.

Vidio sam kako se mnogi jo kolebaju, a samo neki odluuju. Ubrzo su se

oblikovale dvije grupe: prvo oni koji se odluuju, a onda za njima, lijevo i

desno, oni kojima je odluka drugih najvaniji razlog za svoju.

- Hoete li i vi s nama? - pitao sam ofera koji je sjedio na prednjem

braniku i pokuavao obrisati ruke guvom kuine natopljene naftom.

- Ne - rekao je mirno. - Moram uvati autobus dok ne naie neki auto da

pozove pomo. A to vam ja i trebam bez autobusa?

Roko je ve bio prilino odmakao cestom. Mnogi su, vidio sam, odluili

da ostanu.

- E, onda nita - rekao sam onima koji ostaju. - Priat emo vam kako je

bilo.

Nevoljko su nam mahnuli, kao to smo mi nevoljko krenuli. Kad smo

odmaknuli dvadesetak koraka, okrenuo sam se jo jednom. Autobus je stajao

nasred puta gledajui me svojim bazedovskim oima poput kakvog golemog

vodenog konja. Svi su se pred vruinom sakrili unutra i vrata su autobusa bila

zatvorena. inilo se da tamo uope nema ljudi.

PANIKA I APATIJA SU PROKRUSTOVA POSTELJA na kojoj se raspinje

duh moje generacije. Izmeu te dvije opreke morao bi postojati cijeli niz stanja

za koja su nas uili da ih smatramo zapravo normalnim. Ali kao da je neka

bezobzirna i strana ruka izbrisala iz svih nas te prijelazne nijanse. Mi nismo bili

sposobni ni jednog jedinog aska ivjeti u stabilnijoj duhovnoj ravnotei. Zato

je tako? Ne znam. Toliko stvari ne znam ba o svojoj generaciji. Uvijek mi se

inilo da su pokoljenja prije naega i nakon naega toliko jasnija.

Znam jedino da su me do ludila, do histerinog drhtanja dovodili nagli

ispadi, eksplozije panike, koje bi jedine bile u stanju da nas trgnu iz apatinog

tavorenja i bezvoljnog prihvaanja svega to nam se prualo ili nametalo. Da li

bi to iz nas naglo progovorili kakvi uroeni prenatalni uasi koje smo inae

uspijevali potiskivati i kontrolirati jedino potpunim zatajivanjem duha, elja,

sebe, nade, nekom vrstom samozatite kakva je apatija? Koliko sam puta

saalijevao svoje drugove, mrzio i prezirao sebe to ne znamo ili ne moemo

ivjeti bez tih ekstrema, izvan tog kalupa krajnosti u koji smo se zatvorili, ivjeti

u jednom vedrom ekvilibriju, uz ohrabrujui oslonac razuma. Ali bio sam

bespomoan kao i drugi.

I moda zato to me budi iz apatije, a moda i zato to sam osjeao da

nemam snage da se sam oduprem naletu panike, Petra sam gledao s nemonim

gnjevom, gotovo s mrnjom.

Petra koji je do tog asa, kao i svi mi ostali to smo se uputili pjeke na

dug i neizvjestan put, hodao zlovoljno i rezignirano pranjavom cestom, po

vruini, ve moda cijeli sat, u tekoj malodunoj utnji u kojoj su se jasno

razlikovali zvukovi pojedinih cvraka u rijetkim maslinama, a koji je sada

panino, s nekim urgentnim nemirom u glasu, ponavljao ve ne znam po koji

put, sve intenzivnije:

- Gdje smo? Ljudi, znate li vi gdje smo?

Nitko mu prvi put nije odgovorio. U razbacanoj koloni gledali smo bijelu

cestu pod nogama.

- Pa, zaboga, vidite li vi da ovdje uope nema znakova - rekao je nekoliko

koraka dalje. - Nema imena mjesta. Nema putokaza. Po emu da znamo gdje

smo?

- Vrlo vano - promrsio je netko kroz zube. - Tu ili tamo.

- to si navalio - rekao je drugi - zna Roko valjda.

Pokuali smo ga smiriti, ali nesigurnost u naim vlastitim glasovima

hranila je njegovu paniku.

- Ljudi, treba neto uiniti. Ne moemo ovako, kao stoka. Mi smo se

izgubili. Izgubili smo se, shvaate, zalutali. Trebalo bi se vratiti dok jo ima

vremena.

Zastali smo nasred vrueg dlana ceste koja je, koliko smo mogli vidjeti,

ispred i iza nas bila posve jednaka, kao i pejza s obje strane ceste, tako da se

inilo da zapravo nigdje nismo ni stali, nego da jo uvijek na udesan nain

putujemo, tu, zaustavljeni iznenada u nigdini, da se vrtimo zajedno sa svijetom

na nekoj stranoj orbiti, sprljeni kao kukci na uarenoj tavi ceste.

- Zalutali smo, izgubili smo se, gotovo je - Petar je histerino dizao glas,

pobunu, a oaj u njegovom glasu mijeao se s optubom. Dok je govorio,

neprestano je promatrao Roka.

- Ti zna put, je li? - rekao je napokon - Zna gdje smo? Zna ovo! Zna

krasni! Ne znam uope zato jo idem za tobom.

Ne okreui se Roko je gazio dalje. Krupne kapi znoja cijedile su mu se

iza uiju na potiljak.

Prepirali smo se s Petrom, objanjavali mu da cesta mora voditi nekamo,

da to to znai "zalutati" ovdje, u civiliziranom kraju, gdje ima toliko i toliko

stanovnika na kvadratni kilometar, i gdje uvijek moe nai ljude, razumije li,

ljude; nema problema, nismo u pustinji nego u Istri, cijelu je moe prijei za

dan hoda, zemlja je istina mala, ali pouzdana; sirotica je, ali je naa; zna se gdje

smo; i da kakva je on to kukavica, mekuac jedan, boji se malo protegnuti noge,

prespavati u kakvoj bunji ili na sijenu, pa i pokisnuti ako treba, ali nita nije

djelovalo uvjerljivo, a ja sam se nemono ljutio osjeajui u svojim rijeima, jo

u asu dok sam govorio, strah i paniku nalik njegovoj, primjeujui tu istu

paniku u gestama i glasu ostalih. Osjeao sam kako su razlozi koje navodimo

slabi i neznaajni, kako su oboreni prije nego to ih iskaemo. Nitko im, pa ni

mi sami, nije vjerovao. Nitko vie nije vjerovao razlozima, rijeima, drugome.

Da nam je sada tko rekao gdje smo i kamo idemo, ne bismo mu vjerovali ni da

smo u Istri, ni da smo u ovom stoljeu, a kamoli da postoji Gradina i da emo do

nje doi; bila bi to samo rije, prazna ljuska. S prvim marcima na potiljku

osvrtali smo se po krajoliku, a reenica koju je Petar ponavljao kao pijan Treba

se vratiti dok jo imamo vremena odjekivala je u nama glasnije od svake

razumne rijei, kao posljednji oajniki poziv, jedino spasonosno geslo.

A onda, isto tako naglo kao to je dola, panika se poela smirivati.

Prepirka je jenjala, prestali smo se meusobno uvjeravati u bilo to, gunali smo

jo neko vrijeme, ali ve smo polako i instinktivno krenuli u neurednoj grupi za

Rokom koji je cijelo to vrijeme stajao malo po strani i promatrao nas, a sada se

nasmijeio i polako poao cestom dalje, drei napola okrenutu glavu da vidi

kutkom oka da li ga slijedimo. Slijedili smo ga.

Hodali smo za njim pogrueno, jo uvijek pod dojmom prepirke,

iscrpljeni i umorni od panike koja nas je ostavila kao iscijeene krpe, i znao sam

ne samo po sebi nego na neki nain kolektivno da sada opet nastupa stara dobra

apatija. Sputala se s ovih nebesa poput blage zavjese sunane maglice u kojoj je

sve oko nas zatreperilo poput svjetlucave, nejasne, pospane fatamorgane.

I tada je Roko, nekoliko koraka ispred nas, zastao i pogledao nas

porugljivo i superiorno, i pokazujui rukom naprijed, kao Napoleon kod

Austerlitza, rekao je:

- Evo vam vaega znaka.

Zaista, ugledali smo znak, daleko naprijed na okuci. Iz te daljine nije se

moglo vidjeti to na njemu pie. Pribliili smo se, malo postieni zbog svoje

malopreanje gluposti, i smijali smo se sami sebi bespomono razmahujui

rukama, kao da jedan drugom hoemo rei, da kako smo samo mogli oko takve

triarije onoliko raspravljati, gubiti glavu, paniariti.

Oznaka je stajala uz samu cestu, naherena na savijenom crno-bijelo

ispruganom metalnom stupu s kojeg se ljutila boja. Ploa je bila natuena kao

da se netko na nju nabacivao kamenjem, boja gotovo posve ostrugana, a ra je

tako duboko zajela rubove lima da je to moda bila samo polovica ploe. Ipak,

bila je oznaka. Oito stara, tko zna otkad, sada neslubena, ali moda jo vrijedi.

Moe se itati.

OVDJE SKRENI LIJEVO

pisalo je na njoj.

Zaustavili smo se pred putokazom i dugo, svaki za sebe, sricali natpis.

Kroz mene je prola neka kratka i nejasna jeza od te enigmatinosti. Bilo je

strano da tu, u ovoj pustinji, najednom, niodakle, iskrsne ovakav lakonski znak:

"Ovdje skreni lijevo". Kamo? - upitao sam, ali ve trenutak kasnije zaboravio

sam pitanje. emu cjepidlaiti? Kakva je da je, ponavljam, ipak je oznaka,

putokaz, negdje neto postoji. Tko ju je pisao, znao je to pie i komu pie. Znao

je da nekamo vodi.

Od ceste se nalijevo odvajao mali nogostup kroz grmlje, tek za irinu

ovjeka. Stajali smo neko vrijeme bespomono se vrtei na mjestu, poput

naplavina na ravanju rijeka. Staza je vjerojatno neko bila znatno ira: sa

strane, obrasli korovom, vidjeli su se tragovi traktorskih gusjenica, kamionskih

guma, mnogih prolaznika. Roko se odjednom glasno nasmijao i zagazio u

grmlje. Poao sam za njim. Kao da smo se unaprijed dogovorili, ostali nas nisu

slijedili. Vladimir je sjeo uz putokaz, oslonivi se na nj leima, kao da

demonstrativno eli pokazati da ga istraivanje ne zanima.

Roko je preda mnom razmicao granje kupina, oprezno preskaui niske

bodljikave grmie koji su se razrasli na stazu. Nismo preli tako ni stotinjak

koraka, kad je Roko iznenada stao usred sve gue, sve vilje makije. Gledao je

pred sobom neto to nisam mogao vidjeti od njegovih lea u isprepletenom

iblju.

- Majku im boju pokvarenu - prosiktao je Roko kroz stisnute zube. -

Boga im prevarantskog ...

Priao sam njegovim leima i pogledao preko ramena. Grmlje je na tom

mjestu naglo prestajalo. Ali prestajalo je ujedno i sve drugo: staza, tragovi

vozila, prestajalo je tlo. Pred naim nogama bila je kamena provalija, ne dublja

od pet-est metara ali dovoljno smrtonosna. Sa svih strana okruena grmljem

bila je ovalnog oblika, i otre kamene stijene sputale su se do dna gotovo

okomito. Staza je oito vodila samo dovdje. Nije bilo zaobilaznog puta ni lijevo

ni desno. Nije bilo putokaza. Kamen u jami bio je crveno umrljan od krvi

mnogih putnika koji su ih dovdje slijedili. Ili je to moda bila samo boksitna

rudaa, zemlja crvenica kojom se ovaj kraj oduvijek diio? Naputeni rudnik

boksita? Stari kamenolom? Bile su to samo rijei pred ponorom koji nas je

vrebao.

Okrenuli smo se zgranuti, nijemi, i ne pogledavi se, i vratili se istim

putem natrag. Roko je sada iao iza mene. Ostali su me doekali upitnim

pogledima - u oima im se zrcalila nada. Nisam imao snage da im ita kaem.

Pogledao sam znak. Stajao je uz cestu, obian prometni znak istroen

vremenom, rav. Zanijemio sam pred njegovom obinou. Znao sam da ne

mogu nita uiniti. Nisam ga mogao ak ni mrziti. Bilo je neto neshvatljivo u

tom da je tako beznaajan, trivijalan, a da sadrava toliko nade, toliko

razoaranja.

- Dobro, ljudi, to je? - pitali su Roka. - Izgledate kao da ste vidjeli

sablast.

- Provalija - rekao je Roko. - Put vodi ravno u provaliju. Vie kao u

stupicu. Kao to uroenici hvataju lavove.

- Ovdje bi i moglo biti kakvih uroenika - rekao je Petar. - uo sam

bubnjeve.

- S lavovima stvar stoji slabije - rairio je ruke Vladimir. - Ne moe

ovdje vie nai par lavova ni za lijek.

On i Petar su se uzajamno zahvalno nasmijali.

- Majku im njihovu prljavu - ponavljao je Roko jo uvijek sav drhtav, kao

da gleda pred sobom neku dublju i tamniju provaliju.

Nitko nije pitao komu majku, komu sunce pokvareno? Nitko nije pitao

kamo, zato, koga? Svi su znali da se zbiva neka perfidija kojoj je bolje ne

saznati poinitelje, razloge, ciljeve. Svi su znali da nas ekaju jo mnoga

skretanja, mnoge zamke. Ali nastavili smo dalje pjeaiti; isprva uzbueno se

osvrui, strepei od onog to smo vidjeli i od onog to jo dolazi, a zatim opet

ravnoduno, kao da se nita nije dogodilo.

ROKO NAS JE VODIO VIJUGAVOM I PRANOM CESTOM, ne doputajui

nam da se igdje zaustavimo. Hodali smo ve cijelu vjenost. S vremena na

vrijeme prolazili bismo raskrima koja su se ravala pred nama kao

neispunjena obeanja. Gledali bismo enjivo i lijevo i desno, zastajali bismo

hinei oklijevanje, hinei potrebu da razmislimo, da izaberemo, ali on se na to

ne bi uope obazirao.

Na raskrima nije bilo putokaza, nikakvih upozorenja ni zabrana, mjesta

ni udaljenosti, ceste su se spajale i razdvajale, ali on je bez neodlunosti, s

nekom unutarnjom sigurnou odabirao put koji se njemu valjda inio pravim.

Naprosto bi, ne mijenjajui korak, nastavio dalje jednim od puteva kao da njime

svakodnevno prolazi, tako da uope nismo ni stizali pitati kamo se ide.

eznuli smo za ugodnim skolastikim disputom o pravcu kretanja, o

mogunostima izbora, s demokratskim nadglasavanjem, negdje kraj nekoga

trokrakog raskra u sjeni lipe, za zelenim stolom travnjaka. Ali on je bio as

pred nama, as iza nas, as medu nama, obigravajui nas kao brian pastir, i

nita se nije moglo. Kad god bi netko neto zaustio, on bi nekim estim ulom

naslutio opasnost i ve bi bio tu, neprestano neto priajui kao ovjek koji

zapravo govori sam za sebe, ali u nazonosti nemutih ivotinja koje dodue na

neki nain voli, ali za koje ipak zna da ih svakako mora voditi dalje, as

blagou, as vrstinom, i tako je pleo pred nama svoj beskrajni, isprekidani

monolog, to je, kako znamo, osobina pastira osamljenih na dugim putovanjima

sa stadom. Govorio je o svemu i svaemu, samo ne o tomu kamo idemo, iako bi

katkad spomenuo Gradinu, kao da su put i cilj savreno jasni, i tako je nekako

ispalo, zahvaljujui dijelom njemu a dijelom naoj ravnodunosti, da nitko

zapravo nije ni upitao gdje smo.

Ili smo samo dalje, samo dalje. Kraj jednog potoka koji nam je presijecao

put uborei kroz mali nadsvoeni kanal ispod ceste, uinili smo sve to se dalo.

Potok je bio svje i bistar, grgoljio je kao ki-potoci iz prie i s obje strane ceste

prostro ugodne hladovite travnate oaze, po kojima smo se, kao da je pala neka

neujna zapovijed, ravno s ceste, ne zaustavljajui se, ratrkali kao rakova djeca.

Neki su punili uturice vodom. Neki su se izvalili u travu rasteui se u slatkoj

enji za odmorom. Jedna od Ofelija smjesta je izvadila iz svoje torbice bijeli

ubrus i prostrla ga u travu ispod bagrema.

- Hoemo li piknikovati? - pitala je.

- Tu negdje mora biti podzemni izvor - viknuo je Petar od potoka. - Usred

ove vruine voda je kao led.

Ali desetak minuta kasnije, Roko, koji nije ni silazio s ceste nego sjedio

na njenom rubu spustivi samo noge u travu, sam, pranjav, napet, ni najmanje

se ne opustivi na odmoritu, osovio se naglo i zabacio torbu preko ramena.

- Hajdemo, ljudi. Nije vie daleko - rekao je. - Da stignemo prije mraka.

Hajde. Gradina eka. Onda se raskravljuj do mile volje.

I govorio je dotle dok se i zadnji meu nama nije spakirao i pognute

glave, sa zaviu se osvrui prema travnatoj oazi, pogrbljen kao deva,

uspentrao na cestu i krenuo dalje, njiui se pod nevidljivim i sve veim teretom.

Tako smo u pogruenoj utnji marirali dalje, rasuta kolona, ne gledajui se

meusobno u oi nego spustivi pogled u prainu pod nogama. Voda u

uturicama uskoro je postala mlaka i ustajala, a i samo sjeanje na svjeinu

potoka pretvorilo se u neto pomalo stidno, i niega nije bilo iza nas to bi nam

izgledalo vrijedno posebnog aljenja, niti ega ispred nas to bi bilo vrijedno

posebnog eljenja. Napor je raao gorinom.

- Pa da ga ovjek ne mrzi! - rekao je netko kraj mene.

Nisam ni podigao pogled da vidim tko govori. Glas je bio pun jeda,

prosiktan kroz zube, nemoan. Uskoro je taj isti glas govorio u meni samom.

Hodali smo u dugoj utljivoj mrnji, kroz vreli pejza koji je podrhtavao pod

sunanom jarom.

TAKO SE DESILO (DESILO VELIM), jer se ne moe rei da je tko od nas iao

po nekom planu, jo manje je li to elio ili ne elio - pitanje se uope nije

postavljalo) da smo oko podne stigli u neko mjesto, a da to zapravo nismo

primijetili. Iznenada smo se nali meu prvim rijetkim kuama koje su pred

nama naprosto izniknule iz pejzaa.

Cijelo mjesto, kako smo uskoro mogli vidjeti, sastojalo se od dva veoma

duga, veoma jednolina niza kua poredanih s obje strane ceste. Cesta se suzila i

vijugala sada izmeu proelja kua, kao rijeka u kakvom kanjonu. Sve su kue

bile otprilike jednako visoke, zidane prizemnice, obukane prilino davno, sada

ve trone, i sva su vrata bila zatvorena, svi prozori zatieni sklopljenim

kurama. kure su bile jedina varijacija u tom mjestu: bilo ih je tamnozelenih,

sivih, smeih, crnih, ak i jarkocrvenih. Ali sve su bile zatvorene.

Vruina je bila nepodnoljiva. Sunce se stostruko reflektiralo od bijele

kamene praine na cesti i izmeu sivih glatkih zidova koji su nas pritjenjavali

kao zmijoliki lijevak. Nije se osjealo ni ono malo svjeeg daka koji nas je

pratio dok smo bili na otvorenom. Nikoga nije bilo na cesti. Hodali smo kroz

mrtav grad, u potpunoj tiini.

- Mora da ipak ima nekoga - rekao je Petar muklo - samo su se valjda

pozaklanjali pred vruinom.

- Moda su uli da dolazimo - rekao je Vladimir.

- Ma valjda ima, bogamu, neka krma - rekao je Ivan. - Neto valjda radi i

po vruini.

- Naa glasovita gostoljubivost vrijedi samo za pristojne ljude - upozorile

su Ofelije - a ne za ovakve probisvijete.

Prolazili smo kraj slijepih prozora osvrui se lijevo i desno za nekim

znakovima ivota. S veine prozora boja se ve ljutila, ali neki su bili svjee

obojeni, i to nam je davalo kakvu-takvu nadu da ipak postoji neto ivo u ovom

sablasnom gradu. Tada smo ugledali ene.

Bile su na prozoru ne viem od metra iznad zemlje - znate kakve su

prizemnice u provincijskim mjestima. U prvi as osjetio sam olakanje videi

otvoren prozor, makar bio i jedini. Ali onda smo se pribliili kao zaarani

prizorom, i mogao sam vidjeti ene izblieg. Bile su tri, sve tri neoekivano

goleme, i stajale su u crnom drijelu prozora kao iva slika uokvirena sa strane

tamnocrvenim kurama; jedna se naslonila golim podlakticama na prozorsku

dasku, o jedno rame objesila joj se druga, a trea je stajala s druge strane,

uspravna i oputenih ruku.

Bile su na niskom prozoru, tako da smo imali dojam da ih gledamo s

visine - to zbog niskog prozora, to openito. Neu to nazvati prezirom ili

potcjenjivanjem, ali u na odnos prema njima uvukla se, umjesto zahvalnosti i

olakanja koje smo u prvi mah osjetili, neka vrsta pomanjkanja odgovornosti

koju putnici-prolaznici osjeaju prema ljudima onih krajeva kojima samo

prolaze, bez namjere da se tu zaustave i puste korijenje. Osjeali smo da na

svijet neminovno prolazi mimo njihovog i da se dodiruju samo povrno, samo

sluajni trenutak. emu tu onda osjeati neke ograde, obzire, skrupule? Smijali

smo se bezobrazno, eretski, prosto.

ene su nas gledale s prozora odgovarajui na na smijeh istim takvim

eretskim, drskim smijehom, gurkajui se meusobno, tri krupne,

monumentalne, stamene ene na uskom otvoru prozora, krupnih nasmijanih lica,

irokih jagodica, nerazmjerno krupnih oblih ruku, kao da ih je Kljakovi

naslikao; oslonile su svoje mesnate, miiave podlaktice na prozorski prag,

ugnijezdivi na njima svoje omane zdrave grudi, kao da ih nude na golemim

smeim pladnjevima, grudi poput krupnih zrelih dinja, u grubim, gotovo

mukim kouljama, od ne sasvim izbijeljenog seljakog platna. Smjenjivale su

se na najpogodnijem mjestu prozora robusno se otimajui za prostor, ali jedva

da se moglo razabrati koja je koja, jer su sve tri bile sline kao goleme bronane

blizanke u postamentu kakvog spomenika.

Ljudi, te ene su bile monstruozno goleme! to smo blie prilazili, inile

su nam se sve vee. Tri gorostasne, tople, jake ene, malo razbaruene,

poluraskopanih koulja - kao da su tek maloprije ustale iz vrue postelje -

gledale su nas otvoreno, drsko, prodrljivo, nesputano, kao to su im krupne

grudi pod kouljama bile oito nesputani valovi mesa, i smijale su nam se,

napola porugljivo, napola pozivajui nas, gurkajui se meusobno s ironinom

lascivnou, s priprostim nagovjetajem pohote, tri praiskonski mone enke

nezajaljive snage, koje su bile svjesne i pokazivale je na sve strane, tri ene na

niskom prozoru u bezimenom pustom mjestu zvale su nas iz razdraljive

polutame, iz zaguljive unutranjosti s neprozraenom posteljinom, vukle su nas

poput golemih neodoljivih magneta da uemo u vlanu tamu to mirie po

njihovu znoju i jetkim sokovima, iz ege i sparine, s okuke vijugave ceste,

odakle se i tako i onako nije vidjelo kamo dalje. Kakav je Odisej ovdje potreban

da zaustavi svoje mornare! Poput Maelstroma, virovi su nosili na brod prema

niskom ponoru prozora. Kako se slatka i konana inila zaguljiva paklena tama

iza njihovih irokih lea!

Zaustavili smo se drhtei pomamno, na samom rubu ponora. Svega jo

nekoliko koraka dijelilo nas je od ena. to nas je sprijeilo da ih ne preemo?

Ne znam. Sve je bilo dobro bez rijei. to nas je natjeralo da u tom asu

progovorimo i rastjeramo slatku omaglicu u koju smo tako naglo tonuli?

Zaustavili smo se i poeli dobacivati dosjetke, izazove, prostote, kao da nas

neto iznutra na to prisiljava, doaptavajui nam rijei kao da nam lijeva otrov u

uho. U neprilici svaki pred sobom prikrivali smo cerekanjem, uzajamnim

pogledavanjem, gurkanjem, sve tjeskobniju spoznaju kako su sve te prostote

suvine i nepotrebne, da i sami ne shvaamo pravi smisao onoga to govorimo,

ve samo nemono osjeamo da se time neto beznadno i nepovratno kvari.

ene nam nisu uzvraale, ve su se i dalje samo smijale, utke, drsko, ali s

dostojanstvom to ga imaju ivotinje, beskrajno nadmone naem pubertetskom

nadmetanju rijeima.

Iznenadnost i snaga prvotnog doivljaja mrvila se pred nama kao kula od

karata. Dolo mi je da zaplaem. Zato smo to uinili? Moda zbog

prolaznikog prezira, a moda zbog kolektivnog duha jer nas je bilo previe, i

moda smo se stidjeli jedan drugoga, i moda ovakve odluke ovjek moe

donijeti jedino sam, moda ima prilika koje jedino sam ovjek moe iskoristiti;

ili smo se moda u posljednji trenutak uplaili pred tim monumentalnim

praroditeljkama, osjeajui da smo im nedorasli. Ili smo se moda osjetili

nedostojnim i zato se osveivali. Moda pomalo od svega toga.

I sudbonosno smo zastali. Nae dvije Ofelije, toliko razliite, gotovo

dekii, gotovo bespolci u usporedbi s ovim grandioznim enskim jakotama na

prozoru, demonstrativno su se povukle nekoliko koraka u stranu i odande

indignirano frktale na svaki na gest. Ali pored sve indignacije nisu mogle da ne

gledaju i da ne budu fascinirane ritmikim ritualom ruku to smo ga kao kakav

plemenski ples plodnosti izvodili pod prozorom.

Vladimir, fotograf, smaknuo je na trbuh svoju konatu torbu s kamerom i

udarajui po njoj tamtam, pjevuio je stegnutim glasom, ispred svih, kao vra,

bezobrazno se cerei:

Oj, djevojko koulju podvrni, to se ono med nogama crni

a ene su na prozoru grohotale zabacivi glave, i njihovi su monumentalni

vratovi bljeskali pred nama poput zrcala - sitno miije na tim vratovim

isprepletalo se u udesnom kaleidoskopskom treperenju poziva i elje, topline i

pohote.

U tom trenutku upleo se Roko (kad ve vie nije bilo zapravo potrebno,

znam) i tek tada, kad je prigovorio, shvatio sam da on i nije sudjelovalo u

nijemoj igri, i da je do tada stajao iza nas razrogaenih oiju u kojima se zrcalio

oaj, uas, odvratnost, to li? Zar je peder? upitao sam se, ne znajui nita bolje.

- Jeste li poludjeli? - govorio je Roko nervozno, prigueno, kao da se boji

da nema vie mnogo vremena. - to, nikad niste vidjeli enske? Kao da su vas s

robije pustili. Pustite, ljudi. Poslije. Kasnije. Treba ii dalje. Hajdemo, molim

vas lijepo. Hajde, kad vam kaem. Nije vie daleko. Zaboravili ste: Gradina

eka. Zar ete s ovima ovdje... Zbog ovih ovdje... Ljudi, idemo...

Skakutao je od jednog do drugog, prijetio i molio, potezao nas za rukave,

pokazivao nam cestu, upozoravao na nae Ofelije koje su nam davale do znanja

da su uvrijeene i da nas preziru, i tek bi s vremena na vrijeme, iskosa, ispod

oka, neki put pogledao ene na prozoru, kao to ovjek kojemu se uri i koji

nema novca gotovo s mrnjom gleda izlog s igrakama u koji su se zatelebala

njegova nerazumna djeca. I konano, u atmosferi je neto nepovratno puklo i

vidjeli smo da moramo dalje.

Kad smo napokon krenuli, polako, jedan po jedan, Roko je odahnuo.

Pogledali smo ene jo jednom, s beskrajno nemonim aljenjem, i produili

sredinom ceste ne usuujui se skrenuti ni lijevo ni desno, kao da se bojimo

kua. Premda su svi drugi prozori bili zatvoreni i kapci vrsto sklopljeni pred

uasnom vruinom, i mi smo hodali u sparnoj utnji osvrui se prema onom

jednom prozoru koji je, inilo se, bio otvoren upravo sada, samo u ovom asu,

ba za nas, posljednja prilika koja nam se prua, i pozivao nas da se predamo

njegovom toplom spasonosnom zagrljaju.

A moda je taj prozor uvijek tu, uvijek otvoren, utjeio sam se desetak

koraka dalje, moda se uvijek moemo vratiti.

- Ljudi moji - rekao je Petar iznenada - kako su velike!

- Goleme! - rekao je Ivan hihoui. - Podsjetile su me na onaj vic o vrapcu

i slonici.

- Prostak - rekle su Ofelije.

- Tko bi onakve grdosije zadovoljio! - rekao je Roko. - Ubile bi boga u

vama.

- To mora da su neke enetine! - rekle su Ofelije. - Onako se nuditi

svakom tko proe.

- Naa diljem svijeta glasovita gostoljubivost - rekao je Vladimir.

- Kako su velike! - Ponovio je Petar eljno, vukui noge cestom i podiui

prainu.

- Osim toga - rekao je Roko kao da nastavlja misao koju je prije zapoeo -

tko zna nema li u ovom kraju endemikog sifilisa?

Jara je bila neizdriva. Hodali smo jo neko vrijeme neraspoloeni,

povueni duboko u sebe, razmiljajui svaki svoje, vaui neke nevidljive,

neopipljive vrijednosti u odnosu prema tri teke, jake ene koje su nam bile tu,

nadohvat ruke, dok se uope nije razabiralo kamo emo dalje i hoemo li

nekamo stii. Ali nita se nije dalo uiniti. Bilo nas je, kao to sam rekao,

previe: pazili smo budno jedan na drugog.

I onda najednom, kad je slika ena poela ve polako blijedjeti u naem

pamenju, Petar, koji je zaostao u hodu, zaustavio se iznenada nasred ceste

otirui znoj s ela i nervozno skidajui naoari, briui ih prljavom maramicom,

daleko iza nas, nekako malen, sam i pogrbljen u lijevku ceste to se gubila u

perspektivi, i viknuo je izdaleka nekim visokim zategnutim glasom, izoblienim

moda od nesavladive elje, moda od preteke odluke, glasom koji sam jedva

prepoznao:

- Stanite.

Svi smo zastali i osvrnuli smo se jednakom kretnjom, poput krda. inilo

mi se trenutak da sam u nekim oima vidio isti onakav nagao proplamsaj nade,

kratak oajniki bljesak, koji se tako esto meu nama ponavljao, da se zatim

smjesta ugasi. Petar je stajao, usredotoen na brisanje oala, nasred ceste i rekao,

sad tie i prirodnije:

- Razmislio sam malo, ljudi... i eto... to god vi rekli da rekli...

Roko je nekoliko puta urno koraknuo prema njemu kao da ga eli

sprijeiti da ne izgovori posljednje presudne rijei. Ali neto ga je zaustavilo na

pola puta.

- Koji ti je bog, Petre? - pitao je slabim glasom, zaustavljajui se

nesigurno kao da trai ravnoteu.

- Nita - rekao je Petar. - Nita mi nije, Roko. Samo ne idem dalje. Idem

natrag - pokazao je palcem iza lea.

Svi smo ga nijemo gledali. Osjeao sam kako u nama naoigled raste neki

nagonski otpor, kolektivna osuda. Ovako svi zajedno nismo odobravali njegov

postupak, iako je, mislim, svaki od nas pojedinano elio biti na njegovom

mjestu i zavidio mu na hrabrosti, ili na kukavstvu, na slabosti ili na snazi.

- Budi drug - rekao je Roko - svi smo zajedno poli i svi emo zajedno...

Ti nam treba kao znanstvenik.

- Oprostite - rekao je Petar trepui na suncu neto od svjetla, neto od

neprilike - neu da kvarim izlet, ali... nije sve ni u znanosti.

- Nema smisla da se sad dijelimo - rekao je Roko.

Petar je utio gledajui kroz stisnute kapke. Onda je naglo neto u sebi

presjekao:

- A zato ne bi bilo? - upitao je, i bilo je oito da je njemu jasno da smisla

ima, i okrenuo se, i iznenada laganim, veselim korakom, kao da je naglo stresao

s lea onaj golemi teret koji smo svi osjeali, krenuo ravno prema kui s tri

divovske ene, cijelom jednom svijetu to je sada pripadao iskljuivo njemu.

Gledali smo za njim kako odlazi malen i sada ivahan niz duboki kanjon

ceste. To sam moda mogao biti i ja, pomislio sam. To dio mene odlazi, osjeao

sam. utjeli smo tako nekoliko asaka u pogruenom razmiljanju, a onda smo

krenuli dalje, i zaas je svako od nas imao neto da kae o Petru, o tomu kako je

njegov postupak zapravo nekorektan, antikolegijalan, kako on zapravo i nije

pravi drug, kako nas je napustio, da kaemo tono, dezertirao, i da to mu je to

trebalo sad kad smo i tako blizu cilja, ako hoe ensku, je li, moe je uvijek nai,

a ne ba sad, i sve tako. I moj je glas naao svoje skromno mjesto u tom koru.

Kad se govori u ime korektnosti, svi treba neto da kau. Gledao sam pred noge

kao i drugi, hodao i govorio. Znali smo u dubini due da smo svi mi mogli

uiniti isto, i pojedinani stid zbog kolektivnog ponaanja spreavao nas je da

jedni druge pogledamo u oi.

JARA JE POTMULO TUKLA u naim sljepooicama. utnja je trajala cijelu

vjenost. Hodali smo dalje pustim vijugavim gradom ne susreui nikog ivog.

S kua su nas gledali zatvoreni kapci. Na svakom novom zavoju nadali smo se

da emo izii na otvoreno, ali s obje strane ceste doekivale su nas stalno kue i

samo kue i uvijek iste kue, tako da smo povjerovali da se vrtimo u krug.

Ili smo sporo, bezvoljno, utke. Samo je Roko zadrao kakvu-takvu

ivahnost i kruio u hodu meu nama, ne usuujui se dodue govoriti ali

zavirujui nam zbunjeno u pognuta lica, i uinilo mi se, kad je isto tako pristupio

meni, da u njegovim oima vidim oajavanje zbog nae tromosti i bezvoljnosti.

Podsticao nas je, ali kao da mu se samom smuilo. Nijemo nas je ohrabrivao, a

samom mu je trebalo ohrabrenja. Gotovo da osjetim saaljenje prema njemu i da

progovorim, da ga osokolim, da mu kaem da sve razumijem (iako nita nisam

razumio), ali nekakav nijemi prkos, zluradost, pa ak i zavist, nisu mi dali.

Stegao sam zube i utio kao i drugi.

I kad smo neto dalje, u tom predugom nizu kua, ugledali irom otvorena

podrumska vrata u koja su se, nekamo duboko u tamnu unutranjost, sputale s

ruba ceste strme kamene stube, i nad crnim irokim hrastovim vratima s

golemim rezama rasklopljenim na jednu i drugu stranu do zida, pribijenu obinu

neblanjanu dasku na kojoj je crnom uljanom bojom i nespretnim primitivnim

rukopisom pisalo VINO NARAVNO, Roko je s nekim jedva doekanim

olakanjem, s usplahirenom veselou, s izvjetaenom irokogrudnou

skrenuo prema vratima i glasno, lanobezbrino viknuo:

- Momci, vino, naravno! - i odbrzao neravnim kamenim skalama poput

kakvoga ustrog raka dolje u tamnu rupu koja ga je spremno progutala, i u koju

smo svi nagrnuli za njim, udno se gurajui, sretni to naas izmiemo vruini,

to naas zaboravljamo put, to u tom gradu ipak ima neko mjesto za nas, to

emo vidjeti kakvog bilo ivog ovjeka i, konano, to emo se osloboditi

munog dojma to ga je na sve nas ostavilo Petrovo dezertiranje.

Spustili smo se u gomili u duboku konobu u kojoj je bilo tamno i

prohladno, i kad su nam se oi prilagodile svjeoj barunastoj tami to je

mirisala na vinske gljivice i ocat i vlaan kamen, razabrali smo nekoliko

golemih baava na uzdunim gredama, i vinski tijesak, i omane hrastove kace

okovane obruima, i bakrene trcalice s malahitno zelenim pjegama, i drvene

netesane klupe posred konobe, i niz malih bavica razasutih unaokolo, i neke

vree, valjda s krumpirom, i teaki alat, i goleme vijence luka po zidovima, i

osjetili smo se domae, prisno, olakano.

Posjedali smo okolo na bavicama i klupama i vreama, razvezali malo

obuu, obrisali ela, raskomotili se i poeli svi u jedan glas govoriti, govoriti,

govoriti o bilo emu, samo da se govori, da se uje ljudski glas, govoriti veselo,

izletniki, dok je nekakav mrav i ilav stari bez zuba, rijetke kose, sav kvrgav

kao korijen masline, jedan od onih staria bez godina koji kao da vjeno ive,

vlasnik konobe, ivahno skakutao oko nas i kroz slavine natakao iz baava u

stoaste gostionike litrene boce gusto crno vino to je klizilo u boce poput

tekueg baruna - "to ete, to ete", govorio je bezubo, "pravimo uvijek samo

crno, takva nam je batina; teran, teran; malo ga jo tko pravi istog" - i dodavao

nam boce kao da ih uope ne broji nego ih dijeli besplatno, tek da ugodi

gostima, i mi smo pili trpko hladno vino puno tanina, gustog okusa, od onih

seljakih vina koja su gusta kao vinska orba jer su u tom kraju ljudi tedljivi,

koji bi i duu iscijedili iz dropa da je ima, a i bava je valjda ve bila pri dnu, a

mi smo pili i govorili, govorili i pili kao da se natjeemo tko e sigurnije i bre

zaboraviti malopredanji dogaaj, ili zaboraviti moda uope.

Starac je poskakivao oko nas dodavajui nam oslikane zemljane vrie

("Pij, Ante", "Pij, Ive"), "svakom svoga, svakom svoga", dolijevajui vino do

samoga ruba, mrmljajui neto tek napola razgovijetno kroz svoje bezube desni -

neto kao "ovo je muka moja, ovo je krv moja" - i uskoro smo svi ve bili

lagano omamljeni, i brbljali smo i dalje svi u isti mah, i nadmetali se tko e vie

nahvaliti vino, dok je starac sve to sluao i zadovoljno se cerekao nekim visokim

i priguenim hihotom. Bilo je prirodno da u njegovu zadovoljstvu ima neto od

ponosa gazde kojemu posao cvate, i neto od gostoljubive radosti koja se jo

uvijek moe sresti u malim zabaenim mjestima, ali uinilo mi se da u njegovim

sitnim uskim oicama to su bljeskale izmeu namrekanih kapaka, vidim sjaj

neke zluradosti, zlobe, ega li?

U jednom prosvijetljenom, zaustavljenom trenutku primijetio sam tu

zlobu, i trgnuo se od uboda nekog nejasnog straha, ali trenutak je munjevito

proao izgubljen u pijanom brbljanju i komeanju svih ostalih, i moda sam se

jo bio upitao: "zato zloba"? ali nisam znao to da odgovorim, previe sam ve

bio popio, a osim toga netko je meni, ili sam ja nekom govorio neto to se u

tom asu inilo neizmjerno vanijim - iako, sada znam nita nije moglo biti

vanije - i nisam mogao dokuiti emu zluradost u starevom smijehu, i

zaboravio sam i pitati.

Starac je za trenutak prekinuo svoje zmijuljanje meu nama i svoje

nejasno mrmljanje, da bi doviknuo kroz vrata u mranoj pozadini konobe:

- Donesi, Mare moja, malo sira i pruta. Nitko odavde nije otiao ni

gladan ni edan. Malo maslina, malo mendula?

Nastavio je skakutati oko nas unosei nam u lice svoje zbrkane obraze,

svoje sitne zlobnovesele oice, dolijevajui vino i lijevo i desno. Ve smo se svi

bili poprilino naljoskali, naglo pijui hladno vino nakon vruine iz koje smo

doli. Galama je postupno jenjavala i uskoro smo vie mumljali nego govorili.

Pojavila se Mare, njegova ena valjda, debela spodoba u crnoj seljakoj

haljini do gleanja, podbraena maramom, golih podlaktica, i donijela je sira i

pruta na drvenim, grubo izdjeljanim pladnjima, zdjelicu maslina, zdjelicu

mendula, i kad je bez rijei otila iz konobe, ulo se kako negdje iza zida

ravnomjerno tue mendule kao da zabija avle.

Moda zbog toga muklog zabijanja, moda zbog pravilnog reda netesanih

klupa, moda zbog vijenaca luka to su visjeli na zidu, moda zbog priguenih

glasova mojih prijatelja, uinilo mi se da u atmosferi ima neto grobljansko, kao

da smo na neijim karminama ili kao da smo sami duboko pod zemljom, u

mranoj i hladnoj kamenoj obiteljskoj grobnici. Valjda je sve, cijelu obitelj

obuzelo slino raspoloenje; primijetio sam kako moji drugovi panino oblijeu

pogledom oko sebe, kao da se boje da e ugledati nekog iza lea, ili kao da trae

izlaz za svaki sluaj. Strano mi se mutilo u glavi.

Primijetih kako Roko, kao i uvijek, stoji malo po strani, oslonjen uza zid,

s nekim udnim izrazom lica, izrazom u kojemu se mijealo suosjeanje sa

alou, gnuanje s opinjenou. Nisam se usuivao da razjasnim sebi taj izraz.

Roko je gledao au u ruci vrtei u njoj vino, od kojega moda nije popio ni

dva-tri dobra gutljaja. Zato? upitao samo se naas. to se pravi? pomislio sam.

emu ta afektacija? Sada znam: nije se pravio. Ali mnogo je lake biti

nepravedan nego potraiti pravi odgovor.

Nagla veselost koja nas je bila obuzela kad smo uli u konobu i poeli piti,

sada je posve nestala, glasovi su utihli. Mislim da je Vladimir, upravo zato da bi

razbio tjeskobu i potitenost koja se sputala na nas poput mrtvakog pokrova,

otpoeo scenu.

Ljuljajui se nesigurno na nogama doteturao je do jedne od velikih baava

i poeo po njoj dlanovima udarati tamtam, isprva lagano a onda sve snanije,

kao da pada u trans. Jeziv potmuli ritam ispunio je cijelu podzemnu prostoriju.

Gledali smo ga sa strahom, ukoeni. Nitko nije reagirao.

Vladimir se umorio, klonuo isto tako naglo kao to je i poeo. Stajao je

tako nekoliko trenutaka, oslonjen rukama i elom o bavu kao da oekuje

odgovor iznutra. Zatim se od nje odgurnuo kao da se ne moe uspraviti samim

tijelom, i ljuljajui se raskriljenih ruku odepesao je do hrpe vrea s krumpirom i

izvalio se na njih, razbacavi udove kao da je raspet.

- Daj, stari, jo vinine! - urliknuo je u potpunoj tiini.

Starac je spremno pristupio i dao mu u ruku punu au.

Starevi su pokreti odjednom postali korisni.

- Na eks! - Vladimir je edno nagnuo au, leei na vreama, i vino mu

se prolijevalo iz kutova usana, ostavljajui dvije jasno crvene pruge, kao da su

mu iskoile dvije ile na vratu.

- Jo vina! - riknuo je Vladimir. - Pa nek sve ide u boju mater. Na eks!

iroko je razmahnuo aom iz koje se ostatak vina rasprsnuo konobom.

Sve nas je osula kia sitnih tamnocrvenih kapljica. Dvije Ofelije, da prikriju

iznenadni strah, glupo su i pijano hihotale kao da se radi o kakvom

gimnazijskom nestaluku. Sjedile su zajedno na jednoj klupi, stisnuvi se jedna

uz drugu, stisnuvi koljena, stisnuvi oi iza zamagljenih oala.

- Kakav izlet, kakva Gradina! - vikao je Vladimir. - Ovdje treba ostati.

Ovo je mjesto za bogove. Bogova nema, onda je za nas. to nam ovdje fali? Daj

vina, stari.

utjeli smo i sluali. Starac mu je nalio vina.

- to nam jo fali? - retoriki se pitao Vladimir izvalivi se s vinom u ruci.

- Hodi amo, moja Ofelijo, hodi amo da je razdrmamo. Pametna budi, zato da je

uva? Za koga je uva?

Teko je bilo ociijeniti kojoj se od njih dvije obraa.

- Prostak jedan - rekle su obje, stisnuvi se jo blie jedna drugoj,

stisnuvi jo jae koljena, ali su se i dalje glupo cerekale.

- to sam ja bogu skrivio? - okrenuo se Vladimir starcu retoriki, unosei

mu se u lice, dok je ovaj stajao kraj njega s bocom vina, svjetlucajui zlobnim,

paljivim oicama. - to ispatam da moram ko hodoasnik premjeravati ceste

po ovoj vruini?

- Ne mora - rekao je Roko toliko tiho da se jedva ulo.

Vladimir je uo. Moda to i nije Roko rekao, ve Vladimirov unutarnji

glas. Moda smo svi to samo mislili.

- Tono - urlikao je Vladimir. - Ne moram. Tko drukije kae, taj klevee

i lae. Ne moram. Nisam ja niiji rob. Slobodan ovjek. Je l tako? Ima li koga

protiv? Nema. Jednoglasno sam izabran za slobodnog ovjeka. I sad kad ste mi

poklonili povjerenje, drugovi, da opravdam, pazite, da opravdam to povjerenje,

ja u se ovdje naljoskati kao svinja i ostajem ovdje spavati. I moete me

poljubiti u dupe.

- Dosta si pio - rekao je Roko tiho s nekom neoekivanom intimnou. -

Prestani, Vlado, molim te. Idemo dalje. Moramo dalje.

- Kamo dalje? Nema dalje! - zaurlao je Vladimir razapet na vreama s

krvavo vinskim tragom na usnama. Odjednom se uspravio udarivi se rukama po

koljenima. - to si, koga vraga, zaintaio? Jesi li mi ti aa, to? Cijelo vrijeme

nekamo tjera. A kamo? Tjeraj druge. Tjeraj koga hoe. A mene pusti na miru.

Jesmo li izglasali da sam slobodan ovjek? Evo, uzmi Ofelije. Tebi se i one

raunaju u poene. One e s tobom na kraj svijeta. I bolje da idu kad ne daju.

Hajde, Ofelije, naprijed u nove pobjede. Naprijed u samostan!

- Prestani Vlado - rekao je Roko opet. - Idem